Gizdava gospo, vi ste uzdah moj! Kada vas vidim, zar me kida vrući; iz polja, s posla, vracajuć se kući ko luđak idem vičuž oja oj.
Trčim i trčim, pustivši volove i kad ne radim, moje misli plove za vama to ste dičnija od zlata, ko potočnica miljem ste bogata, ko cvijet brnistre okrunjena sjajem.
Ako vam, gospo, sve to srce dira, s prozora vašeg pogledajte na me, a ja vam, evo, za uzdarje dajem: svinjčetu vašem punu korpu žira, teletu vasšem punu korpu slame.
A vama, gospo duše umiljate, vama donosim košaru salate.
Kada ti budem rekao da je tvoj trbuh Sunce sa dna mora,
Kada ti budem rekao da se tvoje grudi Otvaraju kao dva krila na snjegove djetinjstva,
Kada ti budem rekao da su tvoje oči Čavli jedne nedostupne zastave, Tvoja usta neistrošiva vatra staklenog plafona, Tvoja stopala negacija tla,
I kada ti budem rekao da tvoja koljena otkrivaju Taštinu oblutka Nemoć vremena I da tvoji nokti čine smiješnim ono što je korisno,
I kada ti budem rekao da me je pred tobom stid Mojih mišića i mojih riječi,
I kada ti budem rekao da stiskajući te Mislim na komore ratničke U gomilama mlitavim, Da tada sažaljevam tvoje tijelo na mukama I da eksplodiram u tebi ko što se sudi,
I kada ti budem rekao da bjesnim Što vidim tvoju vodu uvijek netaknutu Kada se još jednom ogledam u tebi Prije nego što odeš da žuboriš ne znam gdje, Da ti ne opraštam Što nisi slomljena, rasuta Pomiješana s pjenom moje krvi, Što si netko ko odlazi, ko pozdravlja i ko govori, Ko gleda drveće i ko misli na smrt, Neko, shvaćaš li, neko, napolju…
Kada ti budem sve ovo rekao Ništa ti neće biti rečeno Što ti netko drugi ne bi mogao reći, I mi nećemo biti manje osamljeni, Ti i ja, Svaki u oklopu svog spola, Naši bičevi zamršeni, naše lave pomiješane.
Čini mi se ipak da se smiješ u meni Da ja plačem tvoje suze Ja koji podižem danak ponosa na tvojoj legendi, Čini mi se ipak da sam te izmislio Tebe koja ne možeš da usniš ako nemaš na prstu Prsten mog imena.
Obećah ti pismenije kao merebitno malo drugačije nasađeno ogledalo zapisa :
Naša rahmetli a blažena tetka Hankija
U post dešavanju shvatih da ono moje nerzumno ja ponekad , naizgled , brzopleto iskorači ka skoro nemogućem. Kako u jednom zapisu natakariti sažetak od par puta po par stotina stranica , koliko zapisah o tom čudesnom biću?
U tim stranicama ima dostatnosti za više od dva života. Ljubavi , nježnosti , milovanja , tragike , bola , sjete , nadanja , sreće , radovanja , tuge ,humora , parodije , ironije , ludovanja … Nadasve igre dva bića koje se vole , od kojih je jedno anđeo koji uči drugo da postane to isto ili barem dobro biće sa anđeoskim naznakama.
U tim igrama koje vode bezumlju i ludilo svojstvenih samo bićima koja spoznaju ljubav i koja je žive , sve je dozvoljeno. Igre bez mjere i granica , koje nemaju ni noći ni dana , već samo svitanja i sutone u kojima vlada sveobuhvatnost nalik čaroliji . Očaj i strah da će neka zla kob učiniti da bajka nestane vodi dodatnom ludilu , u kome postoji paralelni univerzum krojen , bojen , zapisan i dostatan samo za ta dva bića.
No , pokušaću , da sa nekoliko otrgnutih fragmenata iz tog opusa , bar u osnovnim crtama predstavim jedno vrlo neobično i skoro netjelesno biće.
Otkriću ti jednu tajnu .Kada god svojatam zamjenicu naša , iza nje se prvenstveno i permanentno krije zamjenica prvog lica jednine , koja se naslanja na moj ego. Nisam ja neki napuhani i uobraženi idiot da bih sebi persirao , ni slučajno. Ja sam samo veliki sretnik koji ni dan danas ne razumije koliko mu je i zbog čega toliko ljubavi i milosti darovano.
Mahalaš ne bi bio mahalaš ako svakku pripovjest ne bi zakuhao u samom početku:
“Naša rahmetli , mnogo blažena i vrlo nagodna tetka Hankija , koju smo iz milošte ponekad slovkali Hanifa …”
Odabir imena nije bio slučajan. Normalno da nije dolazilo u obzir da u toj groteski objavimo pravo ime naše čarobnice . Zbog toga smo se igrali simbolizma i nadrealizma , a bome i konkretnijeg naturalizma, baziranih na već pomenutim igrama.
Hankija je žensko ime turskog porjekla u značenju caricu, vladaricu , gospodaricu.
Hanifa je žensko me arapskog porijekla. Značenje imena je : pravovjerna, iskrena, nevina , čedna .
Koliko god se mi trudili pobjeći od naših imena ona uveliko karakterišu naše ličnosti i predupređuju većinu našeg bivstvovanja.
Mnogi će pomisliti da su imena u oprečnosti. Nisu , vjeruj mi. Takva je bila Blažena žena , koja mi ni slučajno nije bila niti je mogla biti tetka , niti bilo kome .
I Carica ( zafrkana kako bi rekla Senorita ) ali i iskreno , pomalo naivno ali pravovjerno biće. I vladarica moga srca , nekad davno , što'no bi se reklo birvaktile. Ali u ljubavi nema ni birvaktile , ni vaktile . Ljubiš jedom , ljubiš zauvijek . A mo'š ljubiti ko konj i delfin istovremeno . I opetovano.
Blaženo biće su pečatili tragika, velike ljubavi i čednost.
Bila je jedino i voljeno dijete čiji su ugledni roditelji doživjeli nesreću nestajanja u nikad razjašnjenim okolnostima. Malena Splićanka je imala samo šest godina kada je naprasno postala Sarajka , jer je njen jedini rod bila tetka rođena i nastanjena u Sarajevu .
Šest godina je dovoljno vremena da se zapamte detalji tragedije. Ali potonje godine samoće , u kojima se nije smjelo pričati o tragediji , nose opasnost da se sve duboko zabunkeriše u hipofizu , i ogradi neprobojnim zidom magle kroz koju sjećanja ne dopiru.
Deset godina kasnije svjetlost obasjava i netragom ruši samoću , sad već prelijepe djevojke. U njen život ulazi prelijepi Mali princ, kreiran tačno po njenom emocionalnom , psihofizičkom i vizuelnom senzibilitetu. No , Mali princ ima onu svoje standardne manjkavosti. Nježan je , lijep , častan , pošten , razložan i naravno djetinje naivan.
Nije htio prelijepu djevojčicu ubrati prije nego dođe vrijeme sazrijevanja i branja . Četiri godine kasnije , djevojčica se pretvorila u labudicu zrelu za udaju i zatreperila nadom da je njenoj samoći došao kraj.
Jedne sunčane subote je došao dan vjenčanja . Vjerovatno je bilo proljeće i umilni maj. Bila je tu i kučica u cvijeću i dnevni boravak sa velikim specijalno rađenim Petrof klavirom sa dvostranim klavijaturama, za dva para ruku , na kojem nikad niko ni jednu dirku nije pricrvljio , niti akord izmilio, niti se ijedan crv na njemu usudio igrati crvotočina.
Avaj , avaj i avaj? ž
Jebote , jebota i jebote!
(Vi znate da mi ne nikad psujemo. A opet , nekad se mozak pomuti tragikom i triplicirana verba opscene izleti.)
Sat vremena prije vjenčanja mladoženja Mali princ gine. Dvadeset četiri nisu neke godine za umiranje , kao što ni dvadeset godina nisu neke godine za udovištvo . Ali šta se može ? Sudba neko bi rekao . Bahati ljudski faktor u vidu crne limuzine CK kaže realitet.
Neki mahalaši bi rekli : Blećak rikno , a takario ljepotu nije ,- ali bi skinuli kape njegovoj časnosti i dodali :
– Alalujah! Nek mu je rahmet veliki.
Trinaest godina će proći do nove svjetlosti. Eto , mislio sam da je najbolje da pismenije počnem sa jednim od prvih zapisa krojenim u njeno ime , davne 1971 . godine , trinaest godina prije njenog usnuća i uznesenja u vječni spokoj No , odustao sam , jer sam svojom nutrinom visoko rangirani mahalaš “valja nama preko rijeke ” humorom popločati mostove svijeta tragike i ljubavi , pa nove puteve tragike i ljubavi asvaltirati radošću i nadom.
…..
…..
…..
“Ljeto 1968…
…I tako , ja , ispred trešnje i ljuljačke koja se sama ljulja. Zagledana u djecu što spiju ili mriju.
Sablasan , a prelijep prizor.
Djeca spiju , čini se da su mrtva.Svuda tišina , ni ptica ni cvrčaka ni. Mravi izsvojih utvrda proviruju, ali na izlaze. Samo od Bjelašnice , bolno zavijanje usamljene Sive vučice u tjeranju, daje znak da život boli.
Ljuljačka se njiše.
Polako , ritmično ,da se maksumčad ne probude.On je drži na krilu. Zagrlio je čvrsto , boji se da mu ne pobjegne.
Ona se ušuškala međ’ njegove grudi. Tužni mješak joj na licu, samo jedna suza , iz desnog oka visi , nikako da slazi.
Crveno , izlazeće sunce se probija kroz trešnjine grane.Čini se crvene bobe zriju, ani jedne ni . U kosi im zrake svjetlucaju , oreole anđela prave. Velika je tuga na licima te usnule djece, a opet , čarobna su i prelijepa.
Prepoznah onog dječaka , što drži svoju djevojčicu u krilu. Par godina prije mi je mogao umrijeti u naručju. Dobrota ga natjerala da čini preko mogućnosti. No, sada nećemo o tome.
Kasnije kada dođe red.
Ne dišem, duša me boli, srce lupa, hoće da iskoči i bježi. Ja mu ne dam , smirujem ga i zaljubljujem se.
Ona druga djeca su bila očajna i uplakana.
U tom očaju, oni mene , kao neku vilu iz snova vidjeli.
Ne i Frka Frkica i Dobro Dobri. Oni su spavali. Oni su ta djeca koja se ljuljaju i sniju svijetove djevičanskih ljubičica.
Noć je minula.Sabah se probija. Hiljadu ezana tiho šapuću , da usnulu djecu ne probudi.
Bio bi to veliki jazuk.
Svi šute , niko ne spava, samo Debe. On zaspo i pomalo bruji. Lenji mu malo na rame prislonio glavu i kljaji. Svi šute, plaču i usnulu djecu glede.
Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži.
Meleki se povukli sa obzorja , primili su želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom i šta im je radit. Želje nikakvog uticaja nemaju, samo ponekad i mrven. Sve zavisi hoće li se neko jako moćan umješati. Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne.
Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. Neko u igri par nepar dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe, neko lošije.
Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca, ono dvoje, nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U blještave boje se utopili i poput ogledala refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i sretan povratak na putanje žele.
Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapižikom.
Iz vrata zadnjih se pomalja noga. Na njoj crne štikle dvanaest-trinaest centimetara duge. Izlaze štikla, polako , reklo bi se namjenski metodično . Na njima mrežaste crne čarape koje povlače drugu nogu. Izlaze noge, pa izlaze i izlaze , i opet, i još izlaze li izlaze.Nikako da izađu.
Deba se rasani,čuo više osjetio, da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati.Misao sakri u najtamnije kutke malog mozga,odmah ispod hipofize. Loša iskustva sa plavim uniformama i bolni bubrezi ga pratili cijelu mladost.
Lenji se pita , kako tolike noge , u tako malo auto mogu stati. Da je barem kombi ,razumio bi on.Misao haman ko auto. Pogled na one duge noge , mu , umjesto misli , labrnju do poda razvukao.
Mojsije odahnuo.Sam sebi se obraća , i sebe i hvali i sebe kudi: -Šuti dobro si prošo frajeru. Harmoniku si na vrijeme hekno. Sad bi ona same od sebe poskočila i tango za dvoje zaplesala. I mor'o bi je ić’ bacat. Jazuk . Ne valja jednu harmoniku u hendek dvaput bacati. Nikad mu se to dosad nije desilo. Ne znam zašto, nisam toliko pametan ,ali nikad jednu harmoniku dvaput u jendek nisam bacio.
Zlata ništa ne bi pitala , već bi mu, mu ‘nako , namah, preko ruke, dvije tri vaspitne, po krvavoj blesari natandarila. Za svaki slučaj Zlatu privije i grli, ruke joj obuzima.
Čim se noge pojaviše Herco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene grudi lice sakriva.Boji se ako nastavi da gleda , evo ti, novi herc bum , bada bum i nema popravnog.Ode jadni Herco sa svojim anđelima na daleke nepovratne pute , sasvim naprečac.
Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.
Prekrasne i poetske, sigurno bi reko Dobri , konta Deba .
Šta ima Dobri da konta, ja to vidim, a on blentovija spava.Nije takario onu malu špicu.Garant je zbog toga žvalje razvukla k'o netakarena mlada i odvrnula česme. Sad zaspo i ovu ljepotu propušta. Znao sam je da je on baksuz.
Deba i Lenji se pustiše šupljeg kontanja, pojačaše teleskope,durbine našiljili i pooštrili i ramenima gurkaju jedan drugog. Malo fali da čoček pa'ne.
Mojsije i Herco se zarovili u druge i ne dišu., samo škilje i uzdišu.
Sva četvorica uglas,ko da ih je nebeska lira naštimovala:
-Joj, nogu majko moja; boli glava, neba nam!
Rizik im se nije isplatio.
Pade tu neki šamar , dva – tri , to ženske klepeću muške.Starka štiklom onog krvavog po modrim očima buba.On se prsi i oči podmeće:
-Udri bona ,dok možeš, zaslužio sam.
Njoj se priznanje smilovalo,pa ga poče ljubit u oči bolne.On vrisu:
-Nemoj bona, jebo te pas.Vidiš da mi još iz očiju krv šiba. Ali je zagrli i ljubi.Kaže onako,uzgred,njoj i svima, kao ona pogan neka:
-Ne brini se mila,vas će narod zlatnim kašikama jesti.
Znam ja sam kriva.Vazda ove moje noge, narav im ljubim, neki ršum izvode, a bome i ostali atrinuti nisu za baciti.Redari bi da ureduju , ja ih pogledom zaustavljam. Gdje ćeš ba djecu mlatiti. Sve neko goluždravi tići, samo se onaj brada i ona stara koka, što se malo prije počerupaše, godinama izdvajaju.
Brada ,krvav ko binda na zalasku radnog vremena, tik pred bacanje u smeće, na umjetnika zaudara. Ona koka pored njega, puno starija od njih, barem deset godina. Znan je, išla sa mnom u II gimnaziju. Zlata Daire je zvali. Prvakinja srednjih škola u egzotičnim plesovima.
Ona Mojsilu lagala za tri godine.Pomladila se. Ima isto godina ko ja, a sa djecom se druži. Vrijeme će mi pokazati da je imala pravo i da se zaista radi druženja sa tom “djecom” pomladila i više od lažnih godina.
Za nogama kojim kraja nema , nigdje krpice da se vidi, a đardin zanosni samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti , vitki i dugi , kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju, kao da znaju da vulgarnostima mjesta u ovoj priči ni’.
Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama, crni šinjel kožni stupa, za njim se jedre grudi bibaju. To nisu grudi. To je Fidijine Afrodite mramorno poprsje, što se sa vjetrićem igraju i talasaju i zlatnu ogrlica sa brilijantom hvale. Zatim pramenivi blještavi i svileni , ko centifolija ružičasto žuta, oprezno proviruju i plešu.
Noge su napokon prestadoše izlaziti. Svi odahnuše. Ogladnilo se i ožednilo .
Uspravljaju se , čvrste i podatne, vide se jahačke čizme koje nestaju ispod šinjela, što do članaka sežu. Šinjel sve ljepote pokri , da bi na sunce novi sjaj zablistao.
Mili Bože koliko si ljepota darovao ovoj ženi.
Ovalno lice , ublijedilo bojom nevinosti ljubičica, je nježno i blago. Ukrasi ga rese; oči boje safir leda, pa usne, kao sočna zrela trešnja pred branje. Nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guzi ,tačno se na sredinu između bisernih školjki postavio.
U školjkama , u resicama što trepere , dva dragulja veselo zrikaju. U jednoj resici,onoj lijevoj safir , smireno se plavi .U desnoj resicu rubin , nestašno krvari..
Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradena; se eto konziliju i ljubama usnila i predstavila:
-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP. Sve nevolje meni pred i pod moje noge stižu. Neko prijavio u sabah rani; k'o sa džamijskig ahtung-ahting megafona, vrištanje što se čuje. I potoke krvi i harmonike zvuk ,sto dvadeset basova što se tandara niz jednek.
Ja sam htjela , u aroganciji svojoj ,da ih potčinim , a oni mene sasvim nevino i iskreno zarobili. Nije to neka pravda. To je neka licentiae poetica , kako bi Dobri rekao, kada bi ,pokušavao da objesni neki samo njenu znani paradoks.
Usnulu djecu koja spava nisam imala srca da diram, ili da im pomoć pružim. Zaledila sam se. I zaplakala i suze isplakala. Krila sam ih sleđene , u duši svojoj, ali i ja sam se poput Jermenke Vranjanke slamala.
Vidjevši dvoje djece kako se se njišu, grčevito drže , kao da će ih život razdvojiti i pokositi, vidjela sam Dodu i sebe na ljuljaški , koju smo, nekada davno, zajedno sanjali…
…Tri godine kasnije jedan mahalaš sa Bjelava me nasankao. Zaveo me. Ne, taj me nije zaveo onako da je pokazivao namjeru ili na neku foru. Nije imao ni ulet , što bi mahalaši rekli. On me zaveo ko nejveću bekanku. Dobrotom i velikim i nježnim djetinjim srcem.
Kad bolje promislim , on je uvijek bio taki. Dobar i fin. Vrlo jak, a krhak. Finije čeljade ja nisam srela u životu , niti ću.
Mili moj , Dobri i Fini , Mali Princ nalik Dodi.
Voljela bih da sam ga kada privila na grudi i ljuljala kao malu bebu.
Ne znam zašto nisam. Trebala sam. Sada znam da bi mu godilo. Ali bojala sam se da ga ne povrijedim.
Kasno sam shvatila da ga ja nikad ne mogu povrijediti.
Osim ono jednom. Nakon trinaest dana. Kada sam odlućila da smo ćudoredno neprihvatljiva kombinacija jer sam bila iskušenica . Pa se popišmanila. I tako svakog ljeta naredne četiri godine spoznavala da nikako nismo par.
A onda sam se zaredila , jer sam mu morala dati slobodu da krene svojim putem , kao i ja svojim davno nanijećenim .
I ono drugi put. Jedne prelijepe snježne Badnje večeri nakon trinaest godina. Kada sam usnila . “
….
…..
“A pola godine prije toga usnuća umrla je Nadin , njihova prelijepa djevojčica od četiri godine . Njena smrt je bila previše za jedno divno biće i ljepota mila je samo zaspala. Na njegovim rukama . Dakako! “
A Dobri , pitaće neko?
On i dalje tvrdi – život je prelijep i još uvijek se pita čime je zaslužio toliko Ljubavi i Milodara.
I nemojte se čuditi što je jako rano natandario sivo bijele vlasi. Godinama su postajale sve bjelje , da ni na kraju poprimili boju zaleđenog snježnog jezera. Kao mahalaš će vas ubijediti da su gospodske i da mu dobro stoje uz njegove nježne , sjetne oči pune neisplakanih suza.
Nešto dumamo ; baš su ovi ljudi baksuzi.Mogli su ljudi nakantat hejbet godina. Zauvijek. Možda i u beskonačnost stići. Ali vole voće. Jabuke i tako to. Bitno da je zabranjeno. Što veći veto , to je slađe.
Koga briga za reprekusije. Ne m're se voćkicama odoljet. A jopet neki nisu za jabuke, previše mirišu na grijeh i nisu toliko popularne , ko recimo smokvice.
O kaznama poslije branja i konzumacije otom potom , kada glava zaboli. A neštoi kontamo, kako ćeš joj ba odoljeti. Obla , sjajna , mehka ko duša, čvrsta ko kamen. Drhti i biba se ko rosa na jutarnjem povjetarcu. I slasna . Duša čovjeka da zaboli, od ljepote i divote.
Šta to? Kontate vi.
Ma voćka ta. Svaka. Ima ih hejbet i nijedna ista, a sve nalik jedna drugoj.
Da li ste vi ikad vidjeli dvije iste voćke, pogotovu one zabranjene?
Normalno da niste. I nećete. Doklen god živjeli. I dalje dok je vika i svita.
Radi njih čovjeku biva žao ,što ne m're nakupiti Metuzalemove godine, barem.A rahat je mogo bit . A nije , upravo zvog tih istih voćkica.
Joj ,što bi tada bila milenijska fešta od vočki , po glavi insana. Čovjek da poludi.
Neke blentovije načisto pomahnitaju. Izgube se i ne znaju kako brati voćke. Radi njih je izmišljena sprava blesimetar. Kad god ne uberu neku voćku, a to im se , ko fol , nikad ne dešava, blesimetar zazvoni. I ne samo zazvoni nego se valja od šege i štanca poruku ko brzojav:
-S.O.S. joj levata S.O.S majko mila, manite mi S.O.S -ova Nek se blentovije podave, podave …
Po računici , koju smo blesimetrom provjeravali, danas jako lijep i sunčan dan. Po računici koju nismo blesimetrom skontali, do kraja tog istog dana vrijeme bi se moglo mjenjati, ali značenje,pojam i video zapis o voćkicama zauvijek ostaje u malom mozgu, odmah do hipofize. Kažu od nje vazda neki čudoredni belaj ispadne.
Taki vam je i odnos blentovija i onih koji zamalo nisu blentovije.
Pa vi vidite šta vam je raditi. Ako ste već iz rahatluka , hoće se reći raja , radi ljepote prognani , iskoristite vrijeme i naučite se brati voće. To vam je najpametnije. Inače sve ostalo u votaži je šuplja priča.
Što bi poete rekle:
-Snijeg pade na behar na voće.
-U prevodu:
Joj ,levata majko mila. Ne obraše voće na vrijeme.
