Category Archives: Petnaest dana proljeća

Umilno srce, dobro duša su nepromjenjive datosti iz kojih se rađa mnoštva nesebičnih ljubavi.

Draga

Bilo je to safirno tvoje i moje

Baz anterija sanjano  vrijeme

Naših  petnaest dana proljeća

U pijesku bez straha i cvijeća

Bez ribizli  i  srebrenog vela

U đardinima vrištućeg bola

Što neumitno će doći

I nikad neće proći

Kad smo

Rubin sunca more

i ljubav krali

Kad smo samo za ljubav znali

Jedina moja

Svijet  naš

tođen radi na

Ti i ja

Osmijeh blag

Ljubav tu

Meni poklanjaš.

Postoji jedno pitanje  koje od početka Bajke, svih ovih decenija, lebdi u tvojim i mojim mislima. Pitanje koje se ne izgovara .Možda zato što ono sada više ničemu ne vodi i  nema smisla. Kao – bilo pa prošlo  Kažu čovjek mora otići u neki drugi svijet sa što više riješenih enigmi.

Pomislio sam da ti pitanje, koje nas najviše tišti, postavim na početku bajke pa makar odgovor dobio u danima nakon toga što slijede.

Ali kao autor svaki , s'kontam – nije to dobro za oblik, ritam, emotivnu neizvjesnost i pripremljenost čitaoca, vjerujući da to i njemu odgovara. Tom čitaocu bih se i prije obratio da sam osjetio njegovo postaojanje. Čovjek koji voli je poprilično slijep, a ostarjelom tovaru koji voli, u očima još je bjelje.

To pitanje ostavih za kraj i zbog osebujnog odnosa prema svom ponosu. Bajke treba da imaju sretan kraj. I ovoj našoj želim pružiti šansu tu. Zbog toga te odlučih pitati licem u lice. Bajka više čekati ne može:

Zašto pisma su prestala dolaziti; Tebi od mene – meni od tebe?

Rekla mi ona uplakana djevojka sa splavu svoju istinu.A ja ne vjerujem nikome doli tebi,a od tebe ni slova.

Moram ti se pohvaliti, imam sasvim novi štampač i mnogo praznog papira.Neće biti teško izvuči Bajku o petanest dana proljeća. Ni sve one pjesme ( kao fol ) izbačene iz bajke neće mi biti teško štampati. Pa čak ni pjesme neke druge što odišu  snovima, mladošću, radošću ,tugom i ljubavlju.

Čak ni pjesme pominjane i podcrtane sa ličnog đu-boksa nije teško presnimiti.Jeste potrajat će, ali ja i onako do zore nemam šta da radim i od one naše zadnje večeri volim svitanja dan.

Šta  znam, možda se još nečega dosjetim tokom noći. Ima mnogo, nakandnop rođenih – tih ako,među nama libavi moja. Uvijek mogu početi sa_

-Šta ako ti…?

Vidi sad  mislim ja; – ako – ovaj put ne ide, ne želi da se javi,a neizostavno raste.

Mislim da  se  – ako – napokon umorio i uvidjelo da smisla nema, jer bez viđenja tebe,u  naše Bajke  , sretnog kraja nije.

Kao da čujem glas zlaćani i glas promukli kako se susreću.
„Sad oboje iste ožiljke imamo.“ – kažeš ti.

„Ti zbog hrabrosti, ja zbog gluposti.“ – kažem ja.

„Svako nosi  svoje breme.“ – smiješ se pomalo veselo.

„To se samo tako kaže.“ – smijem se pomalo umorno.

Prekidam smijeh prije nego što neko –ako- poželi da postane stvarno i aktivno.Idem da uradim  to što sam naumio.

Potom sutra il’ neki drugi dan u auto ću ući, vozaču reći – na istok polako , pažljivo vozi.

Vozač sluša,jako je fin. Ženskog je roda.

-A kojeg bi drugog – podignute obrve milsiš ti.

Ja sliježem ramenima i oborenog pogleda, kanda posramljen gledam u unifromu ljubičasto biijelu koja nema zvaničan čin.  Ispod šorca sve vrije, jedino crne mrežaste najlonke i crne štikle dvanestica stišavaju jarkost što se biba. Pored nje uvijek palica zlaćana ,zlatni upaljač, kutija jermenke što pleše i upija priče o proljećima davnim.

Kamo tačno, u koji grad, će se reći kasnije, bitno je krvavu rijeku preko mosta moga roda prijeći.?!

Kroz kanjone vijugave mnoge  teško je proć’ . Al’ još teže jedinoj dragoj, poslije po vijeka ,pod penđer sa zvjezdanim ptiskom  doć’.

Znaš mila moja, nisam ti stigao nikad javiti da vozač nisam nikad bio.Promašio me dever oko mnogih ljubljenih deva.

U neko doba puno sam, previše u čaše dno gledo. Zbog čaše ili više njih, preko mjere, nisam nikoga ubiti htio.

Više sam volio da me druge vozaju, jer vozači moji , uvijek žene su bile. Žene su osjećajni vozači, imaju djecu, ili će ih imati , pa na zbog njih i drugu djecu  paze.

A sada, u ovom trenu sretnom i da znam upravlječ držati, noge teške, ne bi mogla gas – kočnicu, stisnuti. Ruke ukočene skoro da se treskaju .Uz to od žudnje teško dišem, u meni  preostale perle biserne zveckaju, guše, kliču:

-Dolazim tebi ljubavi moja ; svoju mladost , proljeću svome , Bajku , stihove  i  pjesme pokloniti.

Neki milozvučni, anđeoski glas sa nebe vrišti, leleče i moli:

-Ne idi Dobri, ne idi bekrijo mili,  ljubavi moja, ne idi , preklinjem te.

Dobri se blago smješi, prepoznao glas, to nestašna Frka frkiše. Kanda je malo ljubomorna, pa joj strpljivo pojašnjavam:

-Ne brini se dobroto moja, milosti puna. Sve je čisto i nevino, u mojoj duši više bola nema. Ti , anterija i nevinost tvoja, onaj odar tuge bijeli, i ona mala grlica sa plavom ogrlicom na vratu, me na ovaj put šaljete. Moram jedinoj nedovršenoj bajci smiraj dati.

-Kako da ne,ti , blesavko jedan.

Nekoliko dana poslije; Bajka je u velikom, boje ruže omotu , prispjela u grad na istoku, do koga rijeku krvavu moraš proći, u željeznu ulicu  br. 25 , preko mosta željeznog ,doći.

Dostavljač je bila uzorita i blažena djevojka obučena u mornarsko odjelo bijelo-ljubičaste boje, kapetnaskom , možda francuskom kapom na glavi i rozim šalom umjesto pojasa. Ispod oba oka na bijeloj maski bile su ucrtane dvije suze.

Ona lijeva plava vesela izgledala.

Ona lijeva ružičasta tužna je bila.

Jedna plava za tebe ljubavi moja, za svu ljubav što si mi dala.

Jedna ružičata za mene mila moja, za sve snove što si mi poklanjala.

Tako je govorio Mali Princ.

Omot je istog dana hladno, bez otvaranja prepakovan u veći, žute boje i preupućen  na zapad.

Primalac; malo dijete, sad već žena sa ponekom sijedom.

Na licu  promjena jedva da ima.Usne još rumene, nevidljive rupice se još lap i obično smješe .Neprimjetne crtice oko očiju i jedna jedina blaga bora na čelu.

Ona čita Anabell Lee i misli, mnogo mi je naivan ovaj Poe, kao onaj moj Princ Mali. Samo o ljubavi sniju.

Bio je je sumrak, tmuran,siv. Težinom olova se nadvio nad staklom sobe u kojem jedna nevinost doziva prošlost.

Zvono zvoni, žena ustaje. Dok prilazi vratima pomišlja – noć,oluja se sprema.

Lice sviježe i svjetlucavo, bez imalo oholosti,  prirodno i jednostavno govori:

-“Bila sam tako lijepa, prelijepa ona četiri stađuna i svih onih naših stađuna,zar ne ljubavi moja.“

Odlaže pjesmu, stavlja je pored riječi Egziperija, koje su slijedeće na redu.

Otvara vrata , nezainteresovano , skoro pospano.Nakupilo se mnoštvo dertli kalendara bez onog milog blesavka.

Raznosač pismenih pošiljki omot daje; ona  nevoljno potpisuje žuti listić.

Prepoznavajući adresu pošiljaoca htjede pošiljku da odloži. Pogledava ka korpi za otpatke. Ne, debljina pokret  priječi, usporava. Rezigniran stav navodi na pomisao:
„Koja budala u ovim vremenima,još piše i poštu šalje?“ – i  nastavlja misli; njoj od vudstočkog ljeta nema ko da piše.
Onda  hladno trga omot, unutra  drugi.

Boja druge omotnice joj je bliska, roza kao njenom rukom vezeni šal ,koji je htjela ,a nije uspjela pokloniti.

Otvara ga laganije, pažljivije i ugleda zapis na prvoj stranici. Pogladi ga nježno,  kako je to nekad  Princu Malom činit znala.

Čita glasno :

– Bajka o petnaest dana proljeće.

Vidi i jedan CD na kome piše:

-Sve pjesme petnaest ljetnih dana naših proljeća.

Običnom spajalicom na stranice prikačen.Neki mnogo nemaran ili blesav pošiljalac.CD i spajalica.To može samo nerazuman ili zaljubljen čovjek raditi.

Nešto je bocnulo, žignulo.

Trgnula je ruku.

Iz stranica odleprša maleni isječak iz novina.

U kratkom članku neki crni – hroničar je zapisao:

„Danas je , na regionalnom putu što vodi ka istoku, na kraju tri kilometra dugog drvoreda, nedaleko  od nobelovog mosta i rijeke koju neki zovu krvavom, auto registracija Bosna – Saraj VS l6-08 MP/ŠH skrenulo sa kolovoza i propalo u usjeklinu pokraj puta.

Jedna osoba je poginula,vozačica u uniformi maržoretkinje  boje ljubičice u besvjesnom stanju je prenesena u lokalnu bolnicu, izgleda da nema težih ozljeda. Identiteti nisu još uvijek utvrđeni.

Nesreću je izazvao pijani vozač neoprezno pretičući, iz suprotnog pravca … bla – bla…“

Na kraju šturog zapisa iz crne hronike  prenosi se opažanje nazočnice nesreće, uz opasku nije dobro, nikako nije dobro; skoro pa vremenska prognoza:

„ To veče je bjesnila oluja kakva nije upamćena skoro pedeset godina. Neviđeni spektakl  boja i muzike  su izazvale tisuće šarenih munja i grmljavina šarajući po glatkoći crvekastog sjaja  krvave Modre rijeke. Neki se svjedoci kunu da su čuli vrisak:
-Paša ,evo , unuk  ti hodi. “

Isječak ispada iz ruke…

Ona sjeda, rukama prekriva lice, al’ se suzdražava. Odmorivši se nekoliko trenutaka polako ustaje.

Srce joj strepi,drhće,poboljeva.Ali ona sada za njega vremena nema.

Iz druge sobe prašnjavi bijeli peškun vadi.Briše ga, otvara staklo na bifeu, i iz njega flašu kurvoasije i dvije kristalne čaše vadi. I plavu kutiju Gitanes na kojoj neka žene, kako se njoj čini, frkiše.Ona ne puši, nikad nije, ali se ponečeg  sjeća, ponešto podsvijet nosi. Stavlja ponude na peškun.

Odlazi od peškuna pa se vraća, u ruci joj kristalna  zdjela.U njoj grozd rozaklije,dvadeset pet zrana i dvadeset četiri ribizle. Nemojte brojati, provjereno je. Reda ih i od njih srce pravi. Tri ribizle ostavila.

Iz ušiju vadi naušnice , čudno  neuparene. Jedna ljubičica od safira,druga ljubičica od brilijanata. U sred kruga ih stavlja pa razmišlja. Dva glasa , ona ih čuje , joj šapću;

-Smisliće ona nešto.

Ona se ne obazire, decenijama joj srce nešto šapće. Navikla ona. Samo je sada nešto buni, nikad se ženski glas nije javio.

Slegnu ramenima, za ljubomoru je sada kasno. Odi u susjednu prostoriju. Nema je, nešto se zadržala.Ulazi ona prelijepa djevojčica stađuna šezdeset osme, odjevena u prekrasnu ,neponovljivu plavu anteriju boje plavetne, boje mora prelipog, mora Jadranskog. Takvu istu , samo jedno ljeto poslije njihovih  proljeća, je jedno drugo dijete,neka druga ljepota  nosila.

Anteriju nećemo opisati, jer opisana je u nekoj drugoj bajci. Samo dodatak ima, udadbeni mrežasti veo. U ruci nosi ljubičicu broš, safiri i dijemanti izmješani, grana je od zelenog žada iz kojeg iskre rubini.

Stavlja ih u srce do druge dvije ljubičice, tri ostavljene ribizle dodaje, po jedna uz svaku ljubičicu. Skida veo  i prekriva srce.

Otvara flašu i sipa  piće u kristalne  čaše. Jedna je njegova, ona lijeva od srca. Druga je njena ona desna  izdajnička , od čekanja bolesna.

Pomišlja

-Sada bih voljela da si tu, Mali Prinče .Da mi nazdraviš i da naše snove ispuniš.

Tužno je to, ali slegne ramenima. Uzima kutiju cigareta u ruku polako, nježno.

Bestežinski , kao dašak vjetra, blagi vršci prstiju celofan diraju i miluju. Suza kanu na celofan, on se nje malo zastidi. Neki dodir blagi kao da utrljava suzu i celofan  se raspuknu. Jedna nečujno ts i stid se zacrveni. Šezdeset osmašica je takođe crvena, ali sretna. Sada je kutija otvorena. Zna koliko bi radovanja Malom  Princu darovala.

Cigaretu zlatnim upalječem pali.

Ne čudi se odakle joj , iako je davno ga poklonila.

Odavno se ničem ne čudi. Takve stvari se njoj još od Malog Princa dešavaju . Otkako je neki mir i spokoj našla, i u duši se vjenčala sa svojim milim bekrijom.

Cigar na kristalnu pepeljaru stavlja. Njegova je , od nje  darovan i devetnaest ostalih pride.

Scena je postavljena, mlada koja je netom prije, postala žena,mora da čita. Sluti bračni zavjeti za dvoje su to.

Prije toga CD pristavlja, blagi smješak nešto kao nagovještaj prošlih dana se javlja.

Muzika počinje,ona dječija:

Pružam ruke…

Čita.

Pogled ne podiže;stranica prva dan proljeće prvi .

Dan proljeća prvi,ponovljeni.

Uvijek je bio blesav.Čuj ponoviti čitav jedan dan da samo da bi mene upoznao.Ali ko zna,on je mogao svašta.

I čita dalje, i dalje. Ima tu dosta stranica. Bajka je to o ljetnim danima njihovog proljeće. Nastavlja da čita, sada  su to snovi o njenim danim, a tmurna noć plete svoju mrežu i širi se.

Kiša dosadno trepće; riječi neumitno klize, ko pijesak pješčanih kalednara, kroz prsti u srce joj se slijevaju.

Njoj prsti suzama opečeni i bolni listaju stranice.

Uzdah za uzdahom, poneki jecaj za jecajem. Krikovi nalik onih galebova kricima , se ne stišavaju…

( Pripremite se ,sprema se završna scena)

Svjetlost prekida tanku nit noći i dana.To se zora javlja. Djevojčica postaje svjesna da su on i ona, njih dvoje, prvi put proveli noć zajedno.

I žao joj .

Ne te noći, ona je prekrasna, jedna od tri najljepše noći u njenom životu. Dvije onih ljeta i ova, svadbena.

Žao joj svih onih nedosanjanih i s’ njim neprovedenih noći.

Eej mame , joj mamice mila! – to je slabašan krik, više uzdah.

Upravo tako, zajedno su probdjeli cijelu noć. Njegove je riječi milovale i grlile. Ispod Sunca, ispod Mjeseca, ispod Zvijezda, ispod Maglica  na pješćanom žalu pored Mora.

Na očigled munja i gromova, poljubaci i milovanja, jedna duše i jedno srca i one dvije ruke male,lijeva i desna napokon dočekaše svitanja dan.

Svijetlost  se provlači kroz njene kose, prosipa se preko njenog prelijepog lica. Ona ponovo ostaje sama i iznevjerena.

Sav je grozd,dvadeset pet  ružičastih boba i sve su crvene bobe ribizli pojedena. Srce je nestalo.Ostao je samo bijeli veo i tri ljubičice na bjelini peškuna što blješte.

Lice anđela blijedi i grči se. U ledenom grču je žal za onim što nije učinjeno. Ono što su mogli, ali nisu htjeli ili  nisu smjeli učiniti. Ta samo zato što su djeca bili. Žal je čisti bol i ljutnja.Ljutnja ovlaš, tek na tren i pomisao:

„On bekrija ,mili moj , još jednom je  izvukao srećniji kraj bajke naših proljeća“

Ruke su ispružene ka nebu, pogled ka suncu koje se stidljivo, obazrivo javlja. Oči se očekivano magle, nema onog –  tmuran dan, strašno siv. Svjetlost je jaka, blještava, niz, potok suza šapuće:

„Oprosti nam učinjene grijehe naše Bože naš, ta bili smo samo djeca, kojoj su branili da se vole.“

Zatim, onako okrenuta ka suncu ,ka nebu ogorčeno kroz stisnute zube:

„Opet mi pobježe, mili moj, ljubavi jedina moja.“

Ramena se tresu, polako se probija lagani jecaj, pa  potom  krik ,ona osjeća, zna da plejer  njenog milog ,u trenu smrti je  stao na pjesmi koju zna i ona :

Mojoj jedinoj ljubavi.

Proljeće njegove mladosti, njegova jedina ljubav,  polako klonu na pod, obara knjigu Egziperija. Udar jedan, pa drugi, onaj žešći, presudni u predjelu srca i duše. Prozor se iznenada otvara.

Ona vidi čudesna bijela grlica sa rubinovim prstenom odleće prema prozračnoj dugi,što javlja se ispod neba.

Odjednom sve povezuje i shvata. Biće da je to njena oslobođena duša , što u susret jedinoj ljubavi hrli.

I dalje vidi i dalje se čudi,jer  je tamo ispod duge čekaju je dvije blistave grlice bijele jedna sa safirovim druga sa brilijantnim psrtenom.

Kao da se čuje:

-Mili moj, evo me, ja ti stižem.

-Mila moja, dobro mi. došla.

Jedan blistavi Anđeo skriven iza krajolika se smješka i pučanstvu pojašnjava:

-Tamo negdje, gdje ih putevi Božijom milošću darovani nose, nema žeđi i boli, strasti i tuge.Tamo je sve prozračno i blago. Tamo su ljepota i radost. Tamo sve je ljubav i milost.Tamo u hladovini rijeka i livada obitavaju blaženi čista srca.

Sjaj u oku polako gasne i više ne vidi grlice kako se plavom nebu uspinju, dodiruje se  vršcima krila i nestaju tamo negdje daleko u beskraju , gdje rijetki srećnici dospiju.

Tajac. Dug sekundu-dvije; tišina bez pokreta, teška kao minute, tuguje i ćuti.

Apsolutna tišina.  Ruka njena se spušta.

I to je to.

Ljubav i muzika sve je.

Muzika jeca.

Muzika plače, ježi.

Netom iz vedra neba kiša ponovo počinje da pada.

Ili to neko plače?

-Voljelo se dvoje mladih.

Svijet se izgubio u mirisima mirijadama dunja i ruža koje  ne opaža i ne osjeća.

Zastor nenadano ,ali polako i neumoljivo pada, svjetlost krajolika se gasi, anđela više nema, samo muzika sve je.

”Valja nama preko rijeke.”

Aplauz molim.

( Kraj)

(A možda i nije. Ko će Dobrom vjerovati . Opičen  i nestašan je on. Uvijek nekud bježi i neke nove vragolije sniva.Kao odjek eha , kroz vječnost vjetar šumi :

-Smisliće blentovija već nešto.)

 

 

Dan petnaesti

 

I tada te vidjeh poslijednji put ljubavi moja.

Mrak usputne autobuske stanice.Usnula ljubičica.Usnulo’ proljeća u autobusu.Usnulo zlato moje.

Nježni smješak na licu zaljubljene mladosti.Lagano prekrštene ruke porigrlile ,tanano tkani  , bijeli džemper. Smirena bezbrižnost na jedan dražesni,nestašni,skoro pa dječiji, način spava.

Gledajući te,osjećao sam,cvjetna haljina se stopila sa djevičanskim mirisima tvoga zadovoljnog tijela.Blaženi osmjeh sretne djevojke koja više nije djete vjerovatno svoga dragog sanja.Činilo mi se, milo moje sada sanja da smo   negdje daleko među zvijezdicama,A  možda  sanja, da se nas dvoje beremo na izvorima ljubavi.

Opraštanje je čudna stvar.

Ima opraštanjai  ima opraštanja. A neka se izmaknu.To naše opraštanje  bilo vazdušasto,put krila leptira-ružina lata-tihe muzike anđela s neba, il’ osmjeha mjesečeve blagosti što nježi srce.

Ponekad vrtim  tu scenu. Usporeno.Ponekad je sanjam. I svaku scenu ponovo proživim.Decenijama.I iznova i iznova se zaljubljujem u tebe.

Bože mili , koliko sam te volio.

Svaka scena sa robom u kadru se svaki dan ponavlja.Još češće ih  mislima prizivam. I svaki titraj , svaki tvoj mig ,svaji tvoj osmjeh i suzu – piksel po piksel na platno prenosim.

Kasnije,u nekim drugim životima četiri i po decenije Indexi,tri slike,dvadesetak ljubavnih pisama i je bilo sve što mi je ostalo od tebe.I mnogo ljubavi i tananih sjećanja. Ponekad mi se čini,mnogo mnogo više najuzvišenijih, neispričanih osjećanja.

Godine lete.I decenije.Anđele moj, tebe u njima za mene nema.Fizički.A puno mi srce ljubavi,a puna mi duša tebe.Još uvijek imam  barem pola od onih petnaest  bisernih ogrlica u sebi.Svaka niska  po  trideset tri staklene perle,što resile su vjeru,moju i tvoju.

One koje nemam u sebi sam izvadio,niti pokidao,biserne perle i velikodušno kao i ti meni, nekim drugim poklanjao

Tek deceniju poslije, poneka  škrta ,teško iskamčena vijest o tebi.

Magloviti nagovještaji naglo prekinute mladosti.Zvršetak srednjoškolskog obrazovanja, humanitarna djelatnost , tvoj odlazak ili bijeg  na zapad..

Lete godine.

Koračaš polako ljubavi moja.Rame uz rame sa mnom. Da, da. Ruka u ruci i tango u mojopj duši.

I još deset.I još deset.I još deset prohujalih, A mi još uvijek  plešemo naš poslijendji drugi valcer , stvoren radi nas.

Još deset i nešto više preko prtina samoće . U tangu. Tijelo uz tijelo . Eksplozija tijela i bura strasti u noći coprnica, nikad ne prestaju.

Da , da. Bilo je to vrijeme ruža, ljubavi i snova.

Pola vijeka,godina manje-više ljubavi i pjevanja tebi jedinoj, ljubavi moja .

Puno je to godina koje  sanje proklizavaju u onom jednom trenu što se sadašnjost zove.

Mogao bih ja , još pedest godina o nama pjevati i tebe sanjati.Ali neće moći.To me,to nas milostivo Nebo sebi zove.

A šta smo radili sve te godine?

Pjevali i snivali o ljubavi i ljubav slavili. I poklanjali.

Pjevali i pjesme snivali smo zajedno.Indexi,hmm,ti i ja,Davor,Dizdar i Monteno .Čak bi nam se i strogi mudrac Meša znao pridružiti.Uvijek se govorilo da Indexi rade za nas – uz Little help of the frend i sasvim normalno poetesa.

Kemo je uz Maka,slovio kao jedan od najboljih prijatelja Indexa,posebice Pjevača.Zbog toga ga je bajka „nenadano“ ubacila u ovaj svoj završni krug proljeća. Jer postojalo je ono tvoje  zauvek.

 

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i ne tuguj

Obrći se  vrišti i miruj i ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne tjeraj

Bio je dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmijeh tvoj-srce obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utješim ja

Prejaka čežnja pod nebom sja.

 

Mali Princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da djete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi

 

U mome gradu,u mojoj zemlji zbio se i prošao je rat.Njemu u ovoj Bajci nije mjesto.Ovo je priča o tebi,meni i ljubavi, prvenstveno našoj.Ono zbog čega pominjem rat je to što sam u njemu izgubio tvoja pisma.I to je bilo jedino vrijeme, kada te nisam mogao štiti.

U mom gradu,u mojoj zemlji u tom ratu su ginula i djeca.Četrdeset dva mjeseca dug dan i još duža noć su bili   tmurni i sivi.I neštedimice smrtonosni.Stalno se mogla čuti jaka grmljavina i nesnosna buka koja guši i nestaje živote. A u  zatišju  galebova i djece krik.

A ja sam imao dvoje,sina jedanaest i kćer četiri godine s početka rata.Morao sam svaku svoju misao,svaku moju molitvu posvetiti njima da ih zaštitim od zla.

Da li se sjećaš riječi koje si mi rekla, mila moja?

-Djecu treba samo voljeti i pustiti da se igraju i jure.

A te četiri godine sam ih morap sakrivati od zla.Smrt je bila milostiva i zaobišla nas.

 

Dvoje djece

dva sunca

 

Kad pogledam u nebo

Moram oči sklopiti

 

Kad oči sklopim

Svoju djecu vidim

 

U polju sanja

Ljubavlju okupana

 

Trče,igraju se i jure

suncem i ljubavlju obasjana

 

Radosna

Nježna

Poput nas dvoje

Beskrajno čedna

 

mirisnim ljubičicama

sanjaju i hrle

 

pa hajde

sad ti

ne gledaj u sunca.

 

Moje su molitve uslišene.

Zato prepoznah svoj grad kao Sveti grad.

I za tebe sam se molio da budeš dobro.Ti si bila ono moje malo dijete s kraja ljeta, mog jedinog  proljeća u kojem sam  dijete bio.

Sebi  ne bih oprostio i samu pomisao da bi ti se nešto loše moglo dogoditi. Tada spoznah drugo ime svoje domovine – Bosne ,Zemlja Božje Milosti

A pokušavam se sjetiti ,da li sam ja tebi ikada oprostio ono što zapisano je u jednoj pjesmi:

Oprosti mi što ne mogu  ti oprostim

 

Ako ti oprostim

Tugu ili radosti

 

Ako ti oprostim

Smijeh ili ludosti

 

Ako ti oprostim

Šale ili nježnosti

 

Ako ti oprostim

Snove ili milosti

 

Ako ti oprostim

Ljubičice ili milovanje

 

Ako  ti oprostim

Stvarnost ili vjerovanje

 

Ako ti oprostim

Bježanje ili ostajanje

 

Ako ti oprostim

Vjernost ili nestašluk

 

Ako ti oprostim

kišu ili sunčev sjaj

 

Ako ti oprostim

Ono tvje nadanja znaj

 

Ako ti oprostim

Tugi ili žestinu

 

Ako ti oprostim

Usne ili istinu

 

Ako ti oprostim

Sve što si mi dala

 

Ako ti oprostim

Htjenje a nisi znala

 

Tebi neće ostati ništa

Mila moja.

 

Jer Mili Bog

Sve daje u parovima

 

Ti i ja

Sunce i mjesec.

 

Kada ti budem opraštao

Radosti i tuge

 

Kada ti budem praštao

Smjeh i suze

 

Kada ti budem opraštao

Šale i nježnosti

 

Kada ti budem opraštao

Milovanja i čednosti

 

Kada ti budem opraštao

Snove i bježanje

 

Kada ti budem opraštao

Stvarnost i ostajanje

 

Kada ti budem opraštao

Nadu i vjerovanje

 

Kada ti budem opraštao

Sjaj kiše i padanje

 

Kada ti budem opraštao

Nestašluk i tugu

 

Kada ti budem opraštao

Istinu i njenu drugu

 

Kada ti budem opraštao

Ono što si dala i mislila dati

 

Kada ti budem to opraštao

Tada ćeš moju ljubav znati

 

Meni ćeš uzeti sve

Milo moje

 

I zato

Oprosti mi

Što ne mogu

Ne,ne mogu ništa

da ti oprostim jedina

tada kao da nas nije ni bilo

ljubavi moja

 

Tada saznah još jedno ime Moga  grada – Grad čednosti.

Nekako mi se čini da dobro bez lošega i nije neko po mjeri krojeno dobro.

A ti begunica mila?

Šutiš.Da mila,šutiš li šutiš.Poput okamenjene gromade iz koje izvire Modra rijeka.

Dodji, prolece moje, smjehom ljubavnice zemlje, neka zakuca sreća sama, nestrpljiva da se izrazi u srcima našim.!

Dodji u naletima nemira ,usred lišća i cvjeća koje hita da procvjeta. Kao sjajna pobuna, baci se u noć, u tamu vode, iznad zemlje, oglasi slobodu bića – navsegda zarobljnih ljubavlju! Kao smeh munje, urlik oluje, odjekni gromom u bučnom gradu, oslobodi reč ugušenu. Oslobodi damar  koji je pao u letargiju, osnaži srca borbu malaksalu, budi pobednik smrti!

Sjećam se   dana kada si uslišila moje molbe.

Pljusak je besneo, pa se smirio, i ponovo počeo, čudljiv i vreo, s duvanjem vetra. Uzeh svoju mramornu spravu za sviranje. Nemarno sam dodirivao titrave žice tvoga tela, kao meštar najlepšeg instrumenta . Nehotično muzika je pratila ritam naleta vetra i kiše.

Suđaja je  krišom ostavila svoj posao, zastala kod  vrata naših snova, dvoumeći se,pa pobegla. Prepustila nas je slobodnoj volji.Mi izabrasmo ljubav i njenu sublimaciju.Dodire i poniranja..

Kasnije , mnogo kasnije , kada se oluja stišala,vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid. Najzad je tiho ušla u pjesak pored nas i sjela. Pognute glave hitro okrece iglu u tišini. Plete krhko tkanje. Uskoro zastaje,diže pogled i gleda raspored aleja zvezdica blještavih od ozona.

Spusti pogled,sagne se , zagrabi šaku  pijeska  tamnog od kiše. Suosjećajno  nas gleda. Jedna suza iskri joj u oku na strani od srca, Sliježe ramenima. Njene moći se ovdje završavaju. Ne može nam ništa više pokloniti.

Okreće nam leđa.  .Opraštajući se od nas , od uzavrele noći , kišnog potpurija, punog senki, pesme i tišine ,baca pijesak preko ramena na strani gde nije srce. Ne pada joj na pamet ništa drugo i nestaje.

Neke druge noći ,kada mi se Suđaja smilovala,ispevao sam jednu pesmu, ali ti nisi bila tu,samo seni tvoje.Pronasao sam reči koje sam uzalud tražio godinama.Jest, iz nedara noćne tišine, one su se slile u muziku, dok su se zvezde palile jedna za drugom

Ali ti nisi bila tu.

Hteo sam jutros da ti pevam pesmu svoju: ali iako nisam zaboravio melodiju, buntovne reči mi izmiču ,sada  kad si kraj mene.

Zadrhtaću bez sumnje ako se ikad budemo sreli ,u drugome nekom životu, u svetlosti udaljenog sveta. Zaustavljajući se, prepoznaću tvoje oči, tamne kao jutarnje zvezde, i znacu da su pripadale zaboravljenom sumraku pređašnjeg života.

Reći ću ti:

„Čar tvog lica nije samo u njemu, u njega se utkala zarka svetlosti moga pogleda, pri susretu koji se pamti – navsegda  i moja ljubav joj je dala tajnu koja ne blijedi .Tom ljubavlju, mene koji sam samo jedan čovek izmedju drugih, koji plovi običnim tokom,  sam pokretan konstantnom voljom usuda i  milosti Neba.

Dala si mi mesto ,tamo gde pesnici svih vremena donose svoje darove, gde ljubavnici u ime Vječnog pozdravljaju snove i muze  kroz stoleća.

Ljudi zurno prolaze ispred mene na trgu robova – ne opažajuci kako je moje telo postalo dragoceno od tvog milovanja.Ne slute   da u sebi nosim tvoj poljubac, kao sto sunce nosi u svom sjaju  vatru božanskog dodira.Dodira koji sija na tvom licu.na tom trgu robova . I ti shvataš da je već odavno tebi poklonjeno srce moje, krvavo i živo.

Razmišljajući šta bih ti još mogao reći,nevoljko sam gazio pokošenu travu rasutu na betonskoj stazi.Tada začuh:

„Poznajes li me?“

Osvrnuh se, ugledah anđelu i rekoh:

‘-Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice’

Anđeo odgovori:

-Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti,

Njene oči su blistale kao rosno jutro. Počutah trenutak, a zatim zapitah:

-Jesi li iscrpela sav teret suza

Osmehnula se i ne odgovori.

Razumeh da je njen plač imao vremena da je nauci govor osmeha.

-Nekada ,-prosapta ona,-govorio si da ćeš uvek voleti svoju tugu. „

Zbunjen, rekoh:

-Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav. 

I uzimajući njenu ruku u svoju, dodadoh:

žI ti si se promenila. Nekadašnja bol postala je vedrina.

„Srećna sam sto me više ne gledaš sažaljivo.“

Tada si se rasplinula, a  odjek mojih reči koje kazuju zbogom, prestrašene od ocajnog naglaska na konačnosti, dovele su me do ivice plača.

Ali novi  dan će se roditi, moje srce će biti opet tvrdo, i neće biti više vremena za suze.

Ko kaže da je zaborav nemoguć?

Samilosna smrt buja u samom srcu života, obuzdavajući njegovu ludu želju za trajanjem.Burno more na kraju otpočine u svojoj pokretnoj kolevci.Šumski požar zaspi u postelji od pepela.

Ti i ja se rastajemo. Rijeku rastanka ce prekriti živa trava i cveće nasmejano na suncu.

Žao mi  mila moja, vremena sretnih dana,naših detinjih života,nalik na jedan začarani svijet, iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobeći, se pomalo bliži kraju.

Predivni su Dvori moji,mila moja.Sa lutanja i puteva dugih i raznobojnih  uvijek sam im se vraćao noseći u džepovima misrise žutih dunja  i eho djevojačkih  tuga, orošenih ljubavlju i iskonskom milošću.

Hvala ti proljeće moje,za sve dane proljeća mojih.Koračaj polako ka putevima mojim,ka svim proljećima što njima dolaze

Spavaj mirno ljubavi moja,za sva proljeća koja si mi ili nisi dala.Sanjaj lijepe proljetne snove ,dobro srce moje. Hvala ti za sve  biserne perle u mojoj duši nanizane.

 

I zato hvala ti za ljubav Jedina ljubavi moja. Pogledaj dolje ka meni , sječanj je, pahulje bele padaju i sećaj me se s ljubavlju. Čini to dok možeš, dok zvijezdice , tvoje sestrice obitavaju u tvojim očima.

Zbogom ,zbogom dijete moje malo. Zbogom ,zbogom moja djevojčice.

Opraštajući se oprost molim, radi mira u mome srcu  i tvome i  onog  vremena ljetnog. Ponovo pokušaj  ili  nemoj prizvati sjene, ali pazi , život je prelijep . I  plači malo dijete mopjeza mene i tebe. Plači djevojčice moja plači. Ja ne mogu , ja sam svoje suze isplakao za ovih četdeset osam godina  ljubavi, snova i  samoće.

 

Tu i ti jedina ljubavi moja i spas

svijet je bio prije i biće poslije nas

samo neće biti tako mio i  čist bez nas

 

da voleo sam te mjesec je svjedok

da volio sam te

bio zaljubljen

kao i uvek prije

od rođenja

nemoj se smejati

 

Istina je.

 

neki ljudi čim se rode žive u oblacima

u njima vide lik svoje jedine ljubavi

i onda kroz život hode i tragaju za njom

 

Neki je nađu.

 

neki se mimoiđu u djeliću sekunde

a to je mnnogo prostora

neki nespretni budu  nađu je pa se izgube

svi su oni sretnici  jer  o ljubavi snivaju

 

svu noć sam probdio

veliki okrugli srebreni mjesec,

sićušne zvjezdice su mi namigivale

i avgust je bio

ali nebo nije imalo maglica

 

reka je bila dovoljno široka

da mi se činilo da je to jezero

na kojem  nestašni mjesec igru igra

lelujajući hoće da najavi djecu

koja se igraju i jure

 

samo se šalio,

mene hudog  zezao,

jer iako je bio osam godina stariji,

ja sam ga prepoznao

 

bio je to onaj isti mjesec

onih naših obala pustih

obala vrelih

kad molio sam te da budeš kao more

 

a ti si me voljela ljubavi moja

bio je to onaj isti mjesec

velikodušni

što slao nam je maglice,

zvjedice i Bolero

okretao leđa

krijući pogled

da bi se mi bezbrižno igrali i jurili

 

tada smotekdjeca stidljiva bila

pa smo poljubce i milovanja

u  uzburkanom

zapjenušanom valu  krili

 

Govorio sam da te volim

vjerovala si mi

Govorila si da me voliš

vjerovao sam ti

 

Da mila moja, sve je to uistinu bilo,one davne hiljadu devetstotina šezdeset osme.

Da ljubavi moja , bila je to godina ljubavi i cvijeća,i još mnoge što netom slijede.

 

 

Dan trinaesti

Tog četrnaestog dana samo si mi mahnula.Na rukama su ti bile licice i lanci čelični.Plakala si jer obećanje ćeš morati prekršiti.

Sve ove decenija minuše kao san poklonjen tebi.Skoro svaka pjesma Indexa me podsjećala na tebe.svaki cvijet me podsjećao na tebe. Sutoni i jutrenja su bila bojeni tobom.

Rekla si mi:

-Navsegda budi ovo dijete koje zavoljeh.I pričaj mi o nama mili moj, i slikaj ono o čemu smo sanjali. Znam , jednog dana će riječi i boje doči do mene. Bog Milostivi će me uputiti. I ja ću biti sretna jer zanću da naš susret nije bio san i da se nismo uzalud dali jedno drugom.

Poslušao sam te, jer nisam imao izbora.U riječima i slikama mojim ostoji neka sjeta ,ali i punoća naših susreta ,kao preslika aura zemlje.Tu su bile ( i ostale ) djevičanske ljubičice,one neubrane,one što smo ih il’ nismo stigli pokloniti nama.Poslije,nikad ih nismo  kupovali,niti jedan jedini put ljubičice ili ruže brali,iako drugima  ljubav smo krali,svako drugo cvijeća poklanjali

U potonjim vremenima , svakog pretposlijednjeg dana proljeća našega  išao sam na livade pokraj Aleje platana koja vodi do Izvora Modre rijeke.Izvor nije običan.Iz ogromnih usta pečina on nezaustavljivo vri, u jezero se on odmah pretvara,iz jezera širinom velikom otiče rijeka tisuć godina široka. Po njoj  moja zemlja dobi drugo ime.Satima sam ležati znao u blagosti mirisa ljubičica,da bi mi opojni miris donosio tebe.

Rekoh , u potonjim vremenima , svakog trinaestog dana proljeća našega , išao sam na livade pokraj Aleje platana koja vodi do Izvora Modre rijeke. Gledao u nebo i rijeku , prizivajući Svjetlost  tebe i ljubav  učio.

Izvor nije običan.Voda je probila ogromnu kamenu gromadu .Iz ogromnih ralja  pečina on nezaustavljivo vri, u jezero se on odmah pretvara,iz jezera ,širinom velikom ,otiče rijeka tisuć godina široka. Po njoj  moja zemlja dobi drugo ime.Satima sam ležati znao u blagosti mirisa ljubičica,da bi mi opojni miris donosio tebe.

Do kasno u noć ležao,sjedio,prevrtao se, krajolik gledao,osvrtao se,osluškivao i nešto očekivao.Slučajno ili ne uvijek je to bio lijep plavetan dan,Sunce je sjalo.Mjesec se smješio, Zvijezde su žmirkale.Svi zajedno u malom jezeru se kupali,ono je oticalo,ali krajolik nije moglo izbrisati i odnijeti. Neukom posmatraču bi se učinilo da sam ja dio krajolika. Da se pretvaram u tu kamenu gromadu ispod koje kristali izviru , lepršaju i prelijepu prošlost šume.

Okolo nepregledni đardini,livade cijeća svih boja i mirisa.U tom prirodnom potpuriju ,ništa nerealno se nije dešavalo.Uvijek i iznova sam viđao kako su se neka nova djeca sretala,jurila i igrala.Bezbrižnost se za ruke držala,prve poljubce krala.Radost  cvijeće brala i milovala.Za sve suvišno u njihovim bajkama , djeca ljubavi marila nisu.

Neko bi se umorio,neko bi odustao,neko bi prestajao dolaziti.Ja nisam.Učeći, shvati sam da je život jedan prelijepi savršeni krug plus minus Arhimedova konstanta. U narodu poznata kao ona čuvena π .Čak i kada se naizgled , naglo prekine , kao kazaljka na satu , život otkuca sve suđene dekike do kraja.

Pješćanmi satovi su mistični i mirišu na prošlost i iluziju. Jer šta je prošlosz nego iluzija.Ilizija zkana na krpicama i djelićima  nekih nepostojećih sadađnjosti. Srce pamti ono što želi. Um sluša -ečke stca i duboko u nutrini zakopava ono što nas može boljeti.No, i srce se ponekad raznježi do te mjere da pokušava iskopati tajne sakrivene u najdubljim porama bića.  

U krajoliku , gdje izvor život rađa,sve je podsjećalo na tebe i hranilo uspomene u meni.Dolazio sam i dolazio i dolazio. Nisam prestajao dolaziti svakog ljeta  trinaestog dana onih naših dana proljeća i uvijek okretao slike tvoje dvije,jedine koje imam. Odraz neba u hladu polja na ljubičice , slikama tvojim polagao.

Čak se i u Izvoru ogledao tvoj život kroz žumor u  Bajci o Aleji platana .Ah, nejkada. Bilo je to doba romantike. I sada je , ali samo u srcima onih koji vole – navsegda.

Na domak Platana Aleje ,tri  kilimotra duge,pored blistavog Izvora,rijeka je zeleno modra,nalik onoj što Zemlji mojoj jedinoj,po njoj je  ime dato.

Prije slikarevog  mosta gradić jedan u sjećanju osta. Umoran.Razoran.U umornom gradiću Splav čežnje.Na splavu čežnje Mali Princ tuguje.Tugujući princ gleda i traži.

Željezni most.Razdora.Na mostu razdora magla.Razorna.Ispod magle razorne.Rijeka željezna.

Pored rijeke željezne,livada cvijetna.Na livadi cvjetnoj ,kuća oronula.Kuća oronula ima dva ulaza.Sumorna.U jednom sumornijem ima prvi sprat.Strepnje.

Na spratu strepnje jedna vrata bijela.Iza vrata bijelih  soba bijela.Sanja.U sobi sanja  samo obojen ležaj .Duge.Na ležaju duge žena spava.Bolna.U bolnoj ženi nevina djevojčica usnula.

U usnuloj djevojčici snovi.Nemirni.U nemirnim snima bajka.Prastara.U prastaroj bajci Aleja je platana.Duboka.Na početku Aleje duboke Izvor.Veliki.Izvire izvor veliki iz gromade kamene.Gromada kamena samuje.Okamenjena samoća kazuje.

Bila jednom nekad davno Aleja platana.Odmah počinjala tu kraj Izvora,pa se i završavala.

Jednom,neznano kad ,umoran od  traganja ,otišao sam pred tvoju kuću , trošno posivjelo zadanje uspomena.Sunce je od njega sažaljivo skretalo sjajČinilo se da nikog u njemu ni.U lijevom uglu jedno okno,razbijeno zvjezdanim otiskom,tužno i neoprano prošlost je čamilo.

Poderana zavjesa visi i leprša .Njišući prašinu  tuguje i tiho poji – vrati se mila, domu svom.

Stajao sam satima  i stajao.Hudo u okno zurio.

Prišao je jedan policajajc ,rekao mi da se sklonim,izazivam sablazan.

Još samo minut molio sam ja.

Tuga ponekad i zakon gane.

Ostao sam do večeri i zurio.Pstao sam do ponoći i zurio.Ostao sam do jutra i zirio.Pstao bih do vječnosti i zurio – i zureći u kam bih se pretvorio. ali…. 

Prilazili su policajci, jedan po jedan, dva po dva,govorili izazivam sablazan.

Još samo minut – molio sam ja.

Tuga nekad i zakon gane.

 

Zurio sam trinaest dana i noći.Samo sam zurio.Upijao svaku prašku na razbijenom prozoru.Znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti.

Samo sam zurio.Upijao svaki pokret i vapaj pobucane zavjese.Znao sam to je zavjesa tvoja poderane mladosti.

Samo sam zurio.Upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče.Samo sam zurio. Ostao bih do vječnosti i zurio, klanjajući se sobi djetinjstva tvoga,moleći se krhotinama zvjezdanog otiska.

I dalje zureći samo sam poželio:

-Vrati mi se jedina moja

 

Nisi se vratila.Nebo ima prednost.

 

A ja još uvijek zurim , neprestano zurim. I ne trepćem.

Policajcima je  postalo dosadno . Više ne izazivam sablazan

i samo zurim.Okamenjena gromada zuri u razbijene prozore moga srca, tražeći zvjezdani otisak poslijednjeg plesa ,u kojem još uvijek živiš ti ljubavi moja jedina.

Ponekad okamenjena gromada okrene ice ka aleja platana što počinjala je odmah kraj Izvora istine kojem je djevojčica pješke hodila,na kojem je djevojčica neutoljivu žeđ gasila,pored koga je djevojčica mirisne ljubičice milovala,u kosu mirise stavljala.Iza kojeg je djevojčica šarene krajolike dočaravala,iznad kojeg je prelijepe nove bijele Dvore svom budućem princu gradila.

Ta Aleja platana ne završava odmah,tu kraj Izvora Tuge u kojem je  djevojčica biciklom brodila. Snove odmarala, pored koga je djevojčica Tugu polagala,iza kojeg je djevočica Suze sakrivala iznad kojeg je djevojčica suze raspršivala.

Ta Aleja platana tri kilometra duga od Izvora bila.Od Izvora bola  kojem je djevojčica  motorom plovila.Na kojem je majku tražila,pored kojeg je djevojčica svoju nevinost u duši nosila,iza koga je djevojčica ocu ne ocu bježala.Iznad kojeg je djevojčica Princa malog čekala,pa se Aleja i završavala.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana,odmah počinjala tu kraj Izvora Duge,tri tisuć metara dugačka pa se i završavala.

Ne hodi više Alejom djevojčica mala,što put šarenih leptira je žeđ gasila,nježne ljubičice milovala,prelijepe krajolike dočaravala,snove odmarala,tugu polagala,suze sakrivala,samoćun raspršivala,nemajku tražila,od nemani se sakrivala.Princa malog  dozivala,kraj izvora,tu gdje počinjala Aleja platana.

Bila jednom nekad davno jedna,Aleja platana,odmah počinjala tu kraj Izvora tuge tri kilometra dugačka pa se i završavala.Ta aleja sada šuti ,najljepše snove o djevojčici snuje.Izvor joj pomaže, žubor muzikom.

Jedne veoma tužne zimske noći,još tužnijeg majskog dana,umorna žena neka u Aleju kroči,lik i stas Aleji znan,ali sumoran a i nešto sporiji i teži,od nečega očito bježi.

I ta Aleja platana prepoznaje misli što se roje iza očiju nevinih,zvjezdane boje,i riječi samoće stoje.Ljubavnu žeđ ugasila nije,šarene krajolike poderala,ljubičice milovati zaboravila,ljudima zdravlje darivala,Sebe bradatom dripcu jednom  dala,ali čedna kao i prije ostala.

Majku pronašla,bolje da nije.Otac je nije stig'o da gvozdenom stegom je bije.Jedino što ljudskošću svojom dva pupoljka ima,klavir kćerkicu i vrijednoga sina.

 A snove pokopala.

A suze zaledila

A tugu prigrlila.

O‘nda razmislila.

J'oj ljubav je možda odbacila.

Bila jednom davno jedna Aleja platana,odmah počinjala tu kraj Izvora suza,tri tisuće metara suza dugačka pa se nijemo završavala.Poklanjajući misli toj aleji platana,kao nekad,do Izvora stiže i kao odgovor na nijemi upit istinu reče.

Princa malog srela je nekako slučajno,sa vanilija  sladoledom u ruci u rano Proljeće Radosti, jednog toplog ljeta, jedne prelijepe Ružine Godine,  kada su ove počele cvati ljubavlju,več u avgustu ljubičica,poslije januara plača,prije maja nevinosti.

Upoznah ga i prepoznah,kad  mi ljubičice,ruže srca svoga,nježno sneno poče poklanjati.I još k'tomu sa usana i sa grudi i sa tijela i đardina,što već bješe moja sreća,moja želja,poče isto cvijeće brati,mirise upijati.

Kada stade,da bi jošte više zaiskao,htio suze moje odlediti,tugu otkloniti,nježnost tkati,ljubav poklanjati,snove sniti,pjesme liti.Mene mladu poče radovanjem svojim zvati,hrabrost davati i ljubav tražiti.Uplaših se jako bome.Pobjegoh malenom gradu svome.

Zaključah se u malu sobu snova,legoh na ležaj boli i duge:Usnih i tek tada,o koje li tuge,ja ga spoznah ali dockan,jer ga ubih,pa ga doklah Princa Malog dosanjanog i u njemu svu čestitost i njegovu a i svoju.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora boli.Tri kilometra dugačka bila pa se i završavala.

Danas.

Umire ta Aleja platana.

Djevojčica slomljena živi sa uspomenama teškim tri tisuće metara,na kraju trinaestog dana proljeća,poslije četrnaest i pola,k'tomu četrdeset osam, i na kraju još sasvim nešto malo više godina Samoće.

Ponekad samo sjedi ,uspomene krpi, lijepi,neke hoće da izbriše,kao začarana igrom Staklenog života što se zavrpnoj tačci života bliži.

Sjedi kraj druga svoga – Izvora na kojem je žedna ljubavi,iza koga je nevinost titrala,pored kojeg su ljubičice uvenule,iznad kojeg je bijeli Dvor sanja srušen.Ipak usud nametnuti proklinjati nije znala.

Oh, jadne li djevojčice šumi Aleja platana na umoru,još uvijek tri tisuć’ metara duboka.

Oh, žalosne li žene žubori Izvor studeni.

Aleja i Izvor okreću leđa ženi i šute i bleje put uplakanog neba

Bila jednom davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora sastanaka,tri tisuće metara dugačka bila pa se i završvala.Aleja dugo umirala,Izvor nešto duže izvirao, djevojčica,dijete malog princa nikad više dozvala nije.Princa malog njegovoj bajci odaslanog.

Aleje platana odjednom ne bi više.

Izvor prestade da žubori i diše.

Okamenjena gromada nevinosti,djevojčicinog  lika i dalje doziva Princa malog od htijenja njenog  palog.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora vječnosti,tri tisuće metara visoka pa se i zavšavala.

Neznano poslije,vjekovima možda,ispredala se priče i legende,nekad oživljene,češće zaboravljene.Tko je ta djevojčica da prostiš i k'tomu čiji je taj Princ mali bio.

Jednom davno poslije,ljubavnici besprizorni neki hodiše putem negdašnjim Aleje platana  što počinjala je odmah tu kraj Izvora,  Života tri kilkometra epoha dugačka bila,pa se završavala kod Okamenjene gromade djevočicinog Krika,pored nestalog Izvora Ljubavi,što počinjao je na početku iščezle aleje platana

A šta se zbi sa Princem malim,nezrela ljubavnica kao da se pita.Baš me briga,spreman odgovor hita,bradatog ljubavnika ogromne ćele.Ko ga šiša,iskre pakosti u oči sjele.Ko ga šiša odjekuje,dok brada ljubi sirovo,grli surovo i gazi neke nove,tek narasle djevičanske ljubičice.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora ponovnog postanja tri kilometra vijekova dugačkog nijećenja,pa se završavala.

Ta se javi vapaj tihi,lijepo molim pomenute ljubavnike gore, i još gore malo više,navedene, majku,oca čak i kćerku,sina.molim:

Ne spominjite nikad više,Princa malog,odlutalog,za vaš život nedoraslog,pustite ga neka sanja,da me voli,da me bere,da mi bere pupoljak ruže snene,nježne moje mirisave ljubičice djevičanske,pa i ruže procvjetale

Samo jednu kaznu iz slomljenog srca mog i njegovog ja mu želim,neka sanja,u snovima pjesme,bajke piše.

J‘oš neka sanja ,nema  može, jasno mora dječačkim srcem svojim

A prečistom dušom svojom

A bez suza i bez tuge

A čvrsto štiti,brižno čuva,nježno mazi

O ljubav iskrenu našu vječnu

J‘edinu mirisavu,djevičansku ljubičicu svoju zadirkuje i igra se i juri.

Vrišti okamenjena gromada Nevinosti djevočicinog lika.Od primalnog krika poteče Izvor ponovnog susreta,odmah netom,vjetrom nošena olista nagovještaj one Aleje platana što počinjala je tu kraj izvora Ljubavi,i bila tri kolometra dugačka,pa opet počinjala.

Ima jedna nova aleja platana u kojoj jedna Bajka prastara svoje snove odmara i počinje da sanja ,tu odmah kraj Izvora Vječnosti ,neku drugu,

 J‘oš neznano dugoj

A prelijepu bajku o djevojčici miloj veseloj

A o ruži čarobnoj najljepšoj ,mirisnoj ljubičici najnježnijoj

O krajoliku najsjajnijem nevinom i ljepoti duge,snene djevojčice i Princa malog

O nevinosti tuge gdje sreća samuje,igra se i juri

 J‘er nikad ne završava bajka koju ljubav ljubavi piše.

Onako po dječiji rečeno ljubav ne mogu ubiti ni tri tisuće vijekova što prijeteć Aleji platana,podmuklo kruže oko Izvora ljubavi.

Ispričavši svoju bajku, neutješna  djevočica Danas plače prvi put.

Mnogo toga ona ne zna.Da zna ,možda ne bi plakala već bi se nasmijala i rekla:

-Glupko,uvjek je bio malo blesav. A mio i drag.Jedini moj Princ Mali.

Pitala bi se šta ja noću radim.

Po svu noć  ja tebe sanjam mila moja.

Po svu noć ja tako uz dragu počivam,uz nevjestu svoju života darove  snivam.Noć je uvijek tako zvjezdana.Draga moja nije ti suzama lice umila.Udovica  je moja malena,crne velove po polju ljubičica prosula.

Po svu noć ja tako ,uz dragu se milu  odmaram ,uz nevjestu moju, za me neudatu. Ljubavlju je obasipam..

Noć je tako magličasta,draga se moja umorila zaspala.mila ljubav je moja  na odar ljubavi mrtva klonula.Ipak…

Po svu noć ja tako,život moj dozivam,po svu noć ja tako ljubav jedinu cjelivam.

Po svu noć ja je  tako volim

Po svu noć ona me jako voli

Po svu noć se volimo mi

Koga briga što mrtvi smo, jer obala naša je i dalje  šaputala – ljubav je vječna.

Da,obala naša mi  je šaputala,tvoje tajne okrivala.Kada se smiješ na licu nevidljive rupice me grle, čak i kada me ljubiš.

More mi je na uho šumilo,tvoje tajne predviđalo.Kada se ljutiš, ožiljci koji se ne vide ,nestaju kada me sanjaš.

Pjesak naš mi šuti, tugu kupi ,a ja po svu noć tebe tražim jer mjesec žmirka ,huči, vri da se volimo mi.

Mila moja,Bog milosti i ljubavi me pitao , čemu je, kome je duša, čovječe srećni.

Tada mi svjetlost u dušu kanu. Duša je zbog ljubavi stvorena.Duša je od Boga data.  Milosti i snova radi.

Tren prije me boljelo, kao tebe nekad, časak prije tuga me htjela ubiti.Kao tebe sada.

Nikad me nemoj pitati o čemu pjevam,jer petnaest poupoljaka bijelih orošenih suncem i krvlju mojih snova,naizmjenično su prošarane.Za svaku našu godinu traganja, do dana kada sam se na splavu opraštao od tebe.

Pa, da li sam se ja tada opostio od tebe, mila moja?Nije bilo važno,jer znao sam da voljeću te do groba,barem,a možda i poslije,ali ti ro ne mogu zasigurno reći.Radili smo mnogo toga,pa i poslije nas,pa me toplina ,možda malo  jača, gore čeka.Na koliko dugo , ne bih ti mogao reči, jer vječnost nema mjerila.Zato bi voljeti čednost tvoju bilo grešno i pretoplo.

Zato tih petanest bijelih pupoljaka,naizmjenično osunčanih i oproštenih,  a prekrasnih u svatu,još uvijek samuju na splavu opraštanja.Da, njih nisam poklonio tebi ,mila moja. Već oprostu u ime ljubavi,snova i pjesama poklonjenih plavoj anteriji,što još uvijek na ležaju sniva,da je nevjesta moja oblači.

Da , ta anterija sasvim u redu miriše.Na tebe,tvoje tijelo bijelo,mazne grudi sedefaste,cvijetove tvoga đardina ,jer moje su je pjesme lepršale po tebi,da bih je ja nestašno skidao sa tebe.

I zato ne pitaj me o čemu pjevam,ljubavi moja.

Lakše se živi mila moja.Kad o ljubavi pjevam,oči su zeru bistrije i  kao kad ruže ćutim.

I nemoj zamjeriti mila moja, ako tugu u  stihu slutiš.Mnogo je bola na dunjaluku ovom.Ja sam sam , bespomoćan do iznemoglosti.Umoran sam ti ljubavi moja,kao stari ofucani ker, koga u šintoraj vode,a on nema snage da dalje bježi.

Ti ode ,kažeš – vakat ti došao da bježiš.

A šta sa mnom.Bolom što pritišće sa svih strana,svakog časa.A kraja nema.Jedini Otac moj ,mi snagu daje , da izdržim dane u  kojima se svakog trena jedna djevojčica siluje,jedno maleno dijete ubija.Jedna se majka čereči ,a monstrumi i dalje kidišu.

Da silni su oni , ali pečat zvijeri imaju ka pržunu idu.

Slaba je to utjeha. Mnogo su djece oni nestali. Mnogo su cvijeća uvenuli. Mnoga rosa je pokidana. Mnogi pupoljci nikad neće procvati.

Mnogi su sanji nerođeni.Mnoge su grlice u letu pokošene.

I zato ne zamjeri mi, srećo  moja. Moram, ljubavi jedina – o  ljubavi ,ružama i djeci pjevati.

Više ništa ne molim.Samo tebe  sanjam begunice duše moje.

U snovima ti dolaziš. O dodji već jednom, proljece, smeh anđela nebeski, vilo  zemljine. Zakucaj mi ruke u šumama, sjekirom mi lomi srce na stijenama . Izdržaći.Jak sam ja.Samo dođi i voli me.

Dođi mi , u naletima nemira usred lisća i cveća koje hita da se razvije. Kao sjajna pobuna, baci se u noć, u tamu vode, iznad zemlje, oglasi slobodu zarobljnih klica! Kao smeh munje, urlik oluje, odjekni u bučnom svijetu, oslobodi reč ugušenu.Oslobodi vrisak   koji je pao u letargiju, osnaži našu borbu malaksalu, budi pobednik smrti! U život prelijepi vrati me ljubavlju svojom.

Dan dvanaesti

Vjerujući u Boga Jeidnog spoznao sam da je uz njegovu Milost sve moguće.I da ne postoji ono čuveno i nevoljeno nikad.

Poslije su neki mislili da sam hrabar.

Vjerovatno.

Ali mislio sam da je to i zbog toga što više nisam imao iluzija. Znao sam da su svi izgledi da te nikad više neću sresti. Najvjerovatnije. Prestao sam tragati za tobom, osim u snovima.

Život je tekao. Hvatao sam zalet. Živio punim plućima i uvijek tebe sanjao. Svih onih noći kad druge žene sam u naručju držao. Kroz život jurio , uvijek misleći na proljeće onih dana kada se i nama i djeci cvijeća činilo da uz ogromnu  ljubav u nama  možemo sve.

Život je bio uglavnom dobar, ili barem podnošljiv.Sada kada zbrajam i sabijam šezdeset pet godina u jedan dan ili petnaest , čini da skoro nemam za čim žaliti.Ono skoro ide na tvoju dušu?

„Normalno šalim se.“ pišem ja.

„Šta je normalno?Šala il ono što ide na moju dušu“ – kao da , neznano odakle čutiš ti.

Dva-tri žala od tog skoro mogu samo sebi na srce priheftati.Ali jednostavno,čini se da mi nesdostaje vrijeme.Pješčani satovi se nekad ne smiju okretati,ni lomiti.Iako maš to Sunce,taj Mjesec,te Zvijezdice,ta neba,mora,okeane ljubavi u sebi koje želiš da daješ i poklanjaš, shvataš da niko nije kriv.Ta ljubav, tako djetinja i krhka,  nalik niski staklenih perli udahnutih sedmog dana proljeća,A bješe to ljeta , tamo neke hiljadu devetstotina šezdeset osme .Godina ljubavi i tvoga testamenta.

Pamtim sve duboko usiječene biserne puteve dijamantskog sjaja.Puteve ljubavi onih samo naših dana,onih samo naših noći kad sve bilo je muzika i Bolero.

Pamtim i riječi  baš svaku pojeidnačno ; čak i one  neke  pokupljene u bibliobusu muzike.

„Kad izgubiš sebe izgubiš sve“-ubjeđivala si me.

„Kada izgubim tebe izgubiću sve“-nisam se slagao

I nosim tu ljubav i snove,lepršave i nedirnute,spojene i utkane u sjećanja na tebe i mene,ljubavi moja.

To je jedini put kada smo se mimoišli i jedini put kada si odlučno okrenula glavu od mene,pokazujući mi dlan sa pet raširenih prstiju kao da me zaustavljaš,kao da me odguruješ.No,brzo si okrenula u oči me gledala,pa si se nasmijala,pa si mi ruke pružila, pa si mi poljubac nudila.I ja sam se nasmijao,ruke tvoje prihvatio,poljubac uzeo,u tvojim očima vidio i tebe i sebe.Nikad mi nisi rekla šta si u mojim vidjela.Vjerovao sam isto što i ja.

Ti proljećnih dana tog ljeta odrediše sve moje dane.

Pokušavao sam da ljubav i sebe dajem onako kako si me ti učila.Onako kako si se ti davala i kako si ljubav udahnula u mene:dječiji,jednostavno, bezuslovno,neštedimice,nesebično,u igri kroz igru i jurnjavu,u traganju i davanju,milovanju,sanjima i snovima.

Kasnije,mnogo kasnije sam shvatio da ljudi imaju veliki problem koji im život čine sumornijim.Neke godine čiji broj unaprijed zamisle,ili im okruženje nametne: zanemare, napuste,unište,zakopaju ili ubiju dijete u sebi.

A sada mila moja slušaj kako te zvuče odvojeno:

-zanemare sebe

-napuste sebe

-zakopaju sebe,

-unište sebe

-ubiju sebe

Jeza ,činiti to sam sebi,obarabatiti sebe,strahovita jeza i strava.Zato nije ni čudo što su mnogi ljudi izgledaju zanemareno,napušteno,zakopano, uništeno i ubijeno.I zaista obarabaćeno.Kada ljudi to čine sami sebi, šta tek mogu činiti drugima.Ili šta mogu očekivati od onih drugih.

I žao mi što nikad ne pronađu svoje sunce,svoj mjesec,svoje zvijezde,svoje more,svoju plažu i svoj pijesak.A vrijeme im još brže klize kroz prste i noge.

Tri dana prije rastanka učinismo ono što nismo trebali ili smjeli učiniti.Đta se može. Djeca se ponekad zaborave. Pogotovo ako se prebrzo igraju i jure i za vratom im pušu mećave rastanka.

Veče je započelo vjetrom,kiša je počinjala,pa stala.Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.

„Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.“ – zimsko dijete ja.

„Jagode i malina u polju,eto slatkog dara.“ – proljetno dijete ti.

Te riječi i nisu bile tako čudne,bili smo okruženi slasticama..Ako se sjećaš naš jedini omiljeni kutak u zatvorenom je ona mala slastičarna ispod stijena što na Petru su nas podsjećale.Slastičarna se,kojim li čudom zvala Petra.

Bio je to kraj trećeg dana pobješnjele bure,koji nosi njeno jenjavanje. Tu noć, ponovljenu  dvanaest godina kasnije smo već opisali. Radi uroka moramo još jednom, sa malim i svježijim iumjenama. Jer ipak se ova noć desila prije. I bila je nevinija i čistija od one druge.

Dakle,počela je noć koju na jugu zovu noć coprnica,a negdje bestija ili jednostavno vještica.U zraku je lebdilo nešto moćno, iskonsko  i svježeNoćna tama je nosila nešto teško i upitno.Noć postaje tmurna,skoro jeziva.nagomilani crni oblaci se ne kraću.

Vrijema polako poteže ručnu kočnicu.Kiša prestaje padati.Mi smo na plaži, naše omiljeno mjesto,par metara od mora,na pjesku, tridesetak metara nasuprot ulaza dva.Leđno par metara desno ka ulazu jedan.Ovaj put se nisam  sjetio primaći onaj suncobran od hiljadu.Savjet djeteta malog zlata vrijedi.I suncobran postaje kišobran.

Mi  nismo znali šta slijedi. prvi put smo u koprničkoj procesiji. Mimo nje , ali ipak , ne našom voljom , zahvaćeni masom.Grmljavina iz daleka,s kraja nevidljive daljine najavi:

„A sada spektakl!“

Iako  je  još ugrijavanje, pješćani ciurkus – hljeba i igara – mogao je da počne.Potmuli  zvukovi su se približavali,nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.

Glebova nigdje ni,prije tri dana negdje odoše,sakriše se,izgubiše.Iako ih nije :krikovi,vriskovi ko da ih neko žive čupa se prolamaju nebom.More huči, bjesni.vri. Škripa , huka i buka stapaju se u zvukove koje um prazne.Misli nema.Mrak se može sijeći .Gust je, tvrd i neumoljiv.U njemu kao da nešto upitno lebdi.

Nama nepozvani akterti tek pristižu.Lica im strogo ozbiljna.Ne gledaju se.Hodaju poput hipnotisanih hodača na duge staze, kojima je ucrtano odredišno mjesto:gradska plaža.U mraku se stvara privid da neki nose noževe i sjekire.Poneko natakario veslo il’ motiku,ima ih da naramke drva grle.Mnogo željeza klepeće.

Nemamo se vremena plašiti ,mislili smo da sve neka igra kojoj je cilj da se sve pretvara u grotesku.

Neki nose jastuke i dušeke.Neki čak krevete i goleme francuske ležaje.Svi imaju otvorene crne kišobrane i vesele razbojne suncobrane.

Zveket flaša, bocune i buradi je skoro nečujan..Mirišemo vina,piva,konjake,loze,šljive, sva sila mogućih alkoholnih isparenja.Da smo znali kako tikvenjača miriše vjerovatno bi i taj miris prepoznali.

Odjednom,skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri.Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže kontrast nasuprot nebeskog crnila.Sada se u morskom odrazu stvarala staza  popločana plamenim pramenovima.

Ni danas mi nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri u jednom trenu.Vijekovno iskustvo te hude noći?Možda?Mnoga lica obasjana vatrom bila su klovnovski ofarbana.Neka lica su bila našarana.Neka diskretno našminkana.A bilo ih je  osmišljeno tužnih i decentnih.Nekim je kričavost bila odlika.Pojedinim licima  je mana naglašavala grozno išarana antivukodlavske ili antidrakulovske nijanse  zanosu.Svi su obučeni u  mornarska odijela. Muškarci u plavo bijela,žene u bijelo plava.Kape im različite. Ženskinjee su ba glave natakarile kapetanske kačkete,muškinje popajevke kape.Umjesto opasača svi imaju svilene šalove plave i roze.

Osjetismo i miris pršute,skuše, sredela,ponekog cipol sa gradele.Sokova nije bilo.Ni sladoleda od vanilije.To je za djecu i neostrašćene.

U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži.Stotine,možda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano.Sve dvoje po dvoje.Sjede zagrljeno i tiho gledaj u  tmurno nebo,  čiju dubinu niko ne nazire.Blažen,upitno „glupav „ osmijeh se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.

Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa,ni sjekira ni gomile zajedništva što pitomošću razoružava.Ne bojimo ni prizora što slijede.Znamo da nešto neobično,čarobno mora da se desi.

Niko ne obraća pažnju na nas.Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što.Oni gledaju  u more,u nebo, u prazninu pozorno,bez daha i zvuka.Gledamo i mi.Sve se stapa u muk,tišina,tajac.

I tada…

Prasak,ne prasak, nego rika saturn rakete  što šatl iznosi van granica zemlje,ali reskiji prirodniji, prolomi se krajolikom.I odmah potom bljesak munje.Bljesak,prasak,bljesak.Bljesak prasak.Ko’ ubrzani rafali topova prošlosti  sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad gradom vijekovima.To nebo poklanja vatromet boja,zvukova i mirisa koje samo Univerzum može nadmašiti.

Munje lete ka pučini jedna za drugom.On usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru.Svaki  prestanak pojedinog bljeska  u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.Munja – maglica.Kad munja zaroni u  pučinu eksplozija svjetlosti kao spiralne igle spojene ušicama poput spljoštenih galaksija vijugaju  u potrazi za družicomU ružičastim, zelenim,ljubičastim,žutim,plavim i obodima svih bojao neba ka moru,od pučine do plaže,od plaže do neba plovi munja za munjom.krik za krikom.

Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom ,jedna sa dvije ,jedna sa tri.Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu,nalik tvome,mome,nalik na svakog od ovih sretnika sa plaže.Nekad sušto srca,nekad duše čini se oslikavaju.Dvije sa tri,tri sa dvije i još dvije,tri sa četiri,dvije i pet, kombinacija mnogo.Sedam munja kao da je optimalan  formulističan broj.

Glave posmatrača razletle se na sve strane.Gore,dole,lijevo,desno , kao ringišpil ukruk,ukrug.

U toj raspomamljenoj žurki boja i krikova sa početka nevidjela skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza.Na zidinama titraju,plešu plavičaste sablasti goniča i robova u igri svojstvenoj izgubljenim dušama.Tvđava se sve više nadvija nad plažu kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ i kao sablasni čuvar plaže,sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme:osam sati.

Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju,i one i njihov ples.Ples kovitla oblake,oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje,munje ne mogu da pobjegnu oblacimaJedna munja nalik na granu sa grančicama.Više grana,mnogo više grančica ,stabla u vrtu.Sedam grana,šumarak.Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja,mahnitanje oluje hoće da zapali nebo progutaju oblake nebo.Nebo je tamna dubina bez dna,smireno zna da je jače od oblaka i munja.

Klimaks.Neprestano pet,šest,pa opet pet,šest pa sedam munja.Bljesak,blic,bljesak.Pa opet,pa opet i opet. onda odjednom sasvim jasno osam munja zasjaje na nebu Boje vrište; modra,žuta,smeđa, zelena, roza,plava,ljubičasta ne bježe i drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih  poput potke,poput kvočke okuplja i sve se zajedno kupaju u moru.  Osam pucnjeva  sa  neba,pa sedam,pa šest,pa pet,pa četiri,tri,dve i jedan kao rafal.

Tišina.Tajac.Zaglušene uši boli ta tišina.Munje su popadale u moru.Totalna pomračina na nebu.Vazduh se puni ozonom koji se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka  uvlači u nosnice u usne šupljine

Glupavi-demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja,ja tarzan – ti đejn ,kepatanica-popaj,ili samo ljubav radi ljubavi.Nikome se ne žuri,ponoć je tek prošla,do jutra se može…

Suvisle misli namjerno bježe,nije ima mjesto na toj plaži,i ne osvrčići se lete u zagrljaj neba.

Vatre se gase.Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže.Više nikakva svjedočenja neće biti moguća.Sve što se desi na plaži neće ostati na plaži.

Ti i ja priklanjamo se govoru srca, mirisima ozona naumu tijela.Sve se čini sasvim jednostavnim  prirodnim.Nije nas briga što hoćemo činiti ono što ne smijemo i što u dubini duše ne želimo.Mi već ne možemo da dišemo.vazduh u plućima postaje sve rjeđi.Osjeća ka da smo petom metru dubine i treba se vratiti na površinu.Ali mi se ne želimo vratiti.Nije nas briga.Tonemo,tonemo,davimo se gubimo svijest.

Polako otkopčavam dugme po dugme bijele haljine sa stotinu utkanih ljubičica.Ljubim te i uvlačim miris ozona iz tvoje kose ,sa tvojih usana.Milujem te lagano,ti se opuštaš,ja se gubim.Ni daha više nemamo.Staklene perle poskakuju,ogrlice  nas gušePolako rukom dolazim do grudnjaka hoću da  otklonim još jednu prepreku.

Kažem ti :“Mirišeš  na djevičanske ljubičice.“

Ti šapućeš :“Nemoj – mili moj jer te volim.“

Još kažem :“ Neću – oprosti .Volim te  jedina moja.“

Prve izgovorene riiječi kao da su vraćale um,umirili perle.Nekakv ogorman teret pada sa prsiju,opet možemo da dišemo,blizu normale

Tada prestravljeni krik čovjeka što vrišti tvoje ime.Za trenutak svi na plaži prestaju raditi  to što rade i gledaju prema ulazu dva.Tamo čovjek skoro da čupa kosu,držeći baterijsku lampu i gleda tamu kroz koju ne može prodrijeti.

Ti se trgneš.Svijest se vratila.Ti se osjećaš nelagodno,ustaješ i brzo navlačiš haljinu.Grliš me,stišćeš se uz mene,čvrst ,očajnički..Dug mekan,nježan poljubac.Ruka u ruci,one dvije ruke,lijeva i desna.Ona dva dječija srca,ona jedna djetinja spojena  duša.Duša je ljubav naša.Snovi su srca naša.Lijeva i desna ruka su zavjet naš.Zagrljaj je rastanak naš.

Čovjek sad već očajnički  vrišti tvoje ime.Marinci više ne obraćaju pažnju na njega i nastavljaju raditi ono što su radili.

Ti se odvajaš od mene,još jedan poljubac sad već užurban.

-To je moj otac.Meni je četrnaest i po godina.Ali sutra ćemo biti sami i ja ću ti poklon jedan,sebe,ako poželiš dati.

Da li si jecala nisam siguran bila je mrkla noć.

Znam – htjedoh  reći – nije važno,mila moja,sve će biti u redu.neka sila me spriječi.

Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.Nikad više neće ništa biti u redu za nas dvoje milo,moje.samo mi sutradan,tvoj mlađi brat donese zlatni upaljać,nježa i blitav ko duša tvoje.

Djetinji glas prozbori:Od nje je.

Još uvijk mogu osjetiti tu konačnost : Od nje je.

Nismo znali da je to naša poslijednja zajednička noć.Poslijednji poljubci,milovanja,dodir ruku,šapat taj.

Da tako je to bilo, nije nam se snilo.Mila moja.

La vita e bella,zar ne.

Jedina moja.

Univerzum i nebo sve znaju.Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj slaveći nas, našu ljubav,ljubavi moja.

Četrnaest godina poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:

„Voljelo se dvoje mladih, dušmani im ne dadoše…“

Dan deseti

 

Mržnja mržnju rađa.Mržnja mržnje radi. Ne razumijem to.

Znam samo da mržnju treba izbrisati. I sve  Džek trbosjeke,horde zla i manijake sa lica zemlje pomesti, turbo usisivačem usisati i šutnuti kamo pripadaju.

Bol boli rađa.Bol bola radi.Ni to ne razmijem.

Bol treba isušiti.

Mila moja ti najbolje poznaješ moje srce.

Zaš koliko se u njemu ljubavi i dorbote krije.Ili ne krije? Ća mu ga dijete znan.

Ali sigurno znaš da nisam ubica, ali uzrok svakog kolektivnog i pojedinačnog bola treba uništiti,u korjenu sasjeći.

Taj deseti dan je osvanuo sasvim nakrivo nasađen.Sve je izgledalo čoškasto i blentavo.

Ti si skoro čitav da čutala.Ja također.

Osjećali smo se tjeskobno,mrven ništavno iako nismo,ni ti ni ja ustali na lijevu nogu.

Nad našom plažom,nad našim moram,ispod našeg Sunca,ispog našeg Mjeseca,ispod naših Maglica i zvijezda uvukli su se vjetrovi i kiše.

Ne oni blagi,osvježavajući vjetrovi što ljubav i plodnost nose.Ne one umilne i blagorodne kiše što oči suzama sreće vlaže i oživljavaju uspavano.Bili su to neki drugi razorni i neplodni vjetrovi i kiše,što mnoge rastanke nose.

Trajali su tri dana i tri noći .

Četvrti je bio najava povratka svojim domovima.

Na južnom moru,onom našem moru kažu ima prirodni zakon,jednom mjesečno sve se naglavačke okrene.

Ti si imala mnoštvo onog što čarobnim slovi.Zalazak sunca u kosi,iskrenost srca,prostranstvo u očima, čednost u duši…

Poslije tebe ljubav naša je bila sva čežnja,sva htjenja moja.

Orijenta lirici kažu;

“Tame nastupa,pa opet svjetlo prodre.

“I zaista ljubavi  na tren,za dan,mjesec, godinu ili dvije,pet,i sedam,čak i dvadeset su stalne izmjene tame i svjetla.Čak i ona dva-tri  trena što se decenijama se poštovanjem  i ljubavlju u duši nose.

Sve suze,tuga i krici u ovoj bajci su iskljčivo upotrebljene kao stilske figure kojom se iskazuje   imaginarna poetika bola i patosa.Niko,nikad nas nije vidio da plačemo,ni tada, ni bilo kada.

Ni tebe ni mene.

Ni Pjevača i Indexi.Indexi su se služili sličnim figurama u svojim pjesmama.

Ti : „Suze su sasvim suvišne kad srce plače.“

Ja : „Suze su svim suvišne kad duša plače.“

Nisi razumjela zašto ja ne shvatam srce ozbiljno.Ježila si se nježnoću kojom prilazim svemu vezanom za dušu.Nisam te htio plašiti i govoriti da je to pitanje iskustva.Ja ga nisam imao i možda mi ne bi vjerovala. Intuitivno sam osjećao da srce može biti izdajica.

A opet sve si mi vjerovala čuvarice srca moga.Kako i ne bi?

Meki talasi jutra nadolaze,nježno dodiruju obale svijesti,otvarajući sedefaste obale sna,po ko zna koji put treba ustati ostavljajući za sobom dveri noćnih putovanja kroz ljubav i koloplet mirisnih snova koji nestajuu bespuću šarenih iskrica svjetlosti,koja bolne i nepovratno probija kroz proreze jave, poput hiljada blještavih maglica,najavljujući tiho umiranje snova ,da bi se ponovo rodili.

Sanjah te sinoć mila moja.Zvala si me u svoju raskošnu baštu čuvarice njena.Mirisi tvoga tijela su mi šaputali:

-Uđi u baštu mili moj.Miriši,miluj  i nježno beri sazrelo  voće moje.

Ja ti odgovaram_

-Tvoja bašta su snovi moji ,koje i budan  sanjam.Vidim ih ona cvate .Ne mogu da dišem um mi zreli plodovi mute.Želim ih mila moja.ali ne ide to tako.Ništa ne brini.Doći će opet vrijeme branjaBašče tvoje.

Nije došlo.Prohujalo je sa olujnim velovima nenadanog rastanka

Oprosti mi mila Bejah častan i dobarSada sanjam neubrane bašte tvoje – Čuvarice srca moga.

Neki dan sam slavio praznik Ljubavi i tebe u njemu ljubavi moja. Tvoje usne na mojim usnama, tvoje usne, usne meke, vlažne, vrele, pohotne, pune i blage, usne za ljubljenje što mirišu na sreću i jorgovam bijeli.

Juče sam slavio praznik radosti sa tobom mila moja. Tvoje grudi u mojim rukama, tvoje grudi djevojačke, čvrsta bista ustrptjela, milodarja , radovanja , e mirišu na strast i pupoljak ruže. Grudi milovanja.

Poslije ću slaviti Praznik čežnje .Tvoje tijelo moje tijelo , tvoje tijelo na mom tijelu, tijelo djevojke, mirisno, raskošno, podatno, rosno, miriše na nevinost i ljubičice, tijelo za milovanje.

Ali danas slavim Praznik snova , jer tvoje oči na mom licu , tvoje oči mile, nježne, blage, sjajne, snene, zaljubljene mirišu na mladosti i more. Oči za sanjanje – Lane moje…

 

Sigurno se pitaš gdje sam sada, kako sam,s kim svoje dane dijelim,šta radim,o čemu pišem,šta slušam,ili možda pjevam.Znam sa ovim o pjevanju sam te malo nasmijao.Dobro je to,jer ću te malo kasnije rastužiti.pjevam .

Možda i ne.

Jedna od osobina  vremena je da nosi zaborav u kome slike postipno blijede,postaju nejasne i nestaju.

Nečega se ne želimo sjećati.A opet neke slike,one najdraže seiznoca, iznova i iznova vraćaju.

Iako nepitan ja ću ti reći:

-Ima jedna zemlja da prostiš snena i prkosna od sna  Zemlja Božje Milosti.U njoj jedna Modra rijeka po kojoj zemlja ime dobi.Na izvoru te rijeke u srce te zemlje imade jedan dvor .Gradom Čednosti on slovi.

U  toj zemlji,kraj izvora te rijeke, u Svetoj palati  privremeno još uvijek živim ja.To je moj usud.Kažem privremeno , jer težimo da se uzdignemo dovječnog prijestolja svoga Gospodara.

Nikad,ama baš nikad mi nije palo da odem iz njega,da živim negdje drugdje.To se moglo pretpostaviti i one davne hiljadudevesrorinešezdeset i osme i svih godina poslije.Da, mnogo sam putovao.Traganja ,posao, znatiželja  i ljubav su me vodili   čarobnim stazama Cigana čergara.Bijelim, žutim , crvenim  i crnim. Putevima raznih boja.A svaka jednako lijepa i čedna,jer potiču od jedne Svjetlosti.

Da mila u toj raznolikosti postoji savršenstvo koje mi sretnici objeručke prihvatamo.Ponekad  su me na lutanja vodila prijateljatva i ljubavi.Nekjad bol i tuga.

Zbog ljubavi prema Gradu mnoge sam ljubavi žrtvovao.Svjesno.Znam žalosno je to!Možda se sebično i uskogrudno,ali nije tako.Ni jednu nisam napustio.Uvijek su sa mnom lutale po Dvorima i Svijetu.

Ali kao što kaže Pjevač kaže: “Šta bi bilo sa Sarajevom da sam ja otšao.“Prije toga se to isto pitao Meša,Kiko  i svi zaljubljenici u Dvor , čaršiju i mahale.

Niko ne zna šta bi sa Sarajevom bilo bez nas.

Pitao sam Pjevača.

Ovaj je Pitao Kiku.

Kiko je pitao Maka i Mešu.

Mak  je pitao Kamene stećke i djedovsku hižu.

Meša je pitao Nurudina i Mudrace.

Niko pravi odgovor nije znao.Ali ,svi su se slagali ,da je u tom slučaju najbolje ,da ni po koju cijenu, trajno ne napuštamo Grad Čednosti.

I nismo.

Jer vremena nastaše zla;Vremena Nostrodamusa poročanstvadođoše zla, da se zbude što pisano  i prorokovano je u knjizi staroslavnoj tisućama ljeta ranije  

 

  „Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.“ *   

                                 

 

Da mila ostadosmo mahalaši Davor,ja i naši prijatelji Cigani , u krvi i damaru isti.Osim nama nikom nisu bila bitna:

 

Djeca ta,Blažena u čednosti,čista srca u snenosti i gladna hljeba ne i radosti,i bosa ne i milosti,i bolna u krvi ne u ljubavi,i žedna vode ne i molitve.a čedna u svjetlosti,nježna u krhkosti,prelijepa sa snovima i snena umirući. Te Božije nevinostio, ubijana što su dok ležeć uporno sanjala:

Sveti Grad Čednosti,Dvor svoj divni mili Sarajevo,Zemlju Božje MilostiBosnu svoju.

Love and Peace u ljepoti modrozelenih polja,zlatnih ljiljana idjevičanskih ljubica i Pjevača kako pjeva sa horom Romkinja prelijepih anđela:

„ Konji i Ovce umorno stoje

Po jaucima granate broje

Jerbo more ih smrtu žeđu i gladu

Djeca smurt umjesto kokoši kradu

Sve je što konji i ovce od života imadu

Gitara nek plače violina svira

Oj lele

Oj lele

Oj lele

Čini se ali to nije ciganska noć.

Njiihhaa-Beee

Njiihhaa-Beee.“

I murtviu Boga Jedinog,ne gubeć nadu Bleju nebu.Nada  da će možda proć – o krvavo preduga   –  zverinja noć.

 

Život predivni,

život žalosniji

život černobiljniji

Život hirošimniji

život hanojniji

život bagdadniji

život nagasakiji

život aušviciji,

život Srebreniciji

 

Život je kratka ”’kak’ bi rekla filozofi”.

op-op-op

Opet

opet

i – opet

bez prestanka

teroro mnogih od srbalja-primogenijus monstruma  

fiijjuu grrrum Njihhaaa

fijjuu grruuhhaaa Beee

Jupi du

Jupi du

Jupi du

kako vivo pakleno

Stupidu

Stupidu

Stupidu

kako bijedno žalosno.

 

Sve,baš sve,pa i ova moramora proć’,to je samo izrod ljudi ružna noć. Pjevajte svi, i vi vjerni cigani  naši jerbo sad  Blaženi čista srca redom lete u nebo.

Pjevajte svi samo radi nas .I  poneki naivni Davor, pa poneki dobri Đorđe,pa poneki šeret Fadil,pa poneki smiješni Hakala,pa poneki vjernik Levi.

U horu čudna  Ana,još čudnije Anđele,Hana  i Sonja.Fali tu nevinost još poneka nevinost  i bez broja anđela.Nebom poslaniž ivotom odabrani,ne želeći,ne hoteći – bijelim Grudima ugrabiše-noževe.  Glavama pokupiše-snajperske metke.Vratovima dozvaše-drvosječke sjekire.Pokretom nazvaše-mine.

Aj – lele aj-lele

Ajlele-ajlele

Ajle-le Ajle-le

Bolji – bolji

 

Bože Dragi Bože Jedini pomozi nam.

Oh ,kako to samo silno booljljii. ”

 

Da mila moja ,jako je boljelo. boljelo je do neba , do Mjeseca , zvijezda i maglica , do časnog Arša , prijestolja Gospoda Milostivog.

I evo ga :

-Grad čednosti.

I evo je.

-Bosna zemlja Božije milosti.

Još su tu.Još uvijek  živi  i bijeli.Življi i bjeliji.I sneniji od prkosa i ljubavi što u sebi nose.Ljubav  želi dijeliti svima.

Hoće li neko prvi pružiti ruku i pokupiti  darove razasute širom dunjaluka?

To je samo jedan mic.Ostalo će uraditi naše i ako želite vaše Sarajevo,Grad čednosti. I Vaša ako želite,ali svakako naša Bosna,zemlja Božije milosti.

Mi odlazimo,jedan po jedan.Umorni smo,ali duramo.

Grad Čednosti malo tuguje za svakim od nas.zhvalan na poklonjenom. Ali uvijek nastavlja da živi.Mora.Radi ljubavi i neke nove djece cvijeća  koja stužu.

Mora se živjeti.Šta bi ova planeta i ovaj svijet bezBosne i Sarajeva.Čini bi se da bi bili mnogo sirmašniji,tužniji i bolniji. I  bez ljubavi njihove bolesniji. A bolest bi ga odvela u nestajanje.

Da i čeda njegova nastavljaju da žive.Ljepši , sjajniji i sneniji.Valjda ih suze naših najmilijih umivaju.

Čaršija je stroga i ne da da se neko hvalisa.Ja ću rizikovati i reči. Ono što se ne smije.

Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti su uvijek umivale i činile blistavim ljubav , riječi,muzika i djela ljudi kojima je on bio u srcu.

Ta ogromna ljubav i milost  su darovi  od BogaMudroga koji se nikad ne prekidaju.

Kažem zboga testamenta mudraca i stećaka,nisam smio napustiti grad.Ostalo nas je jako malo bez kojih grad nije mogao opstati.

I još  jednu veliku ljubav mi  na poček dao.Možda sam na ispitu ljudskosti pao.Divne,dobre,nježne i prekrasne Rade S. iz Belog grada iz vremena kada je on bio pobratim Dvoru.

Vjerovati nećeš,upoznah je slijedeće, hiljadudevetstotinašezdestdevete godine, kad  je bol traganja za tobom bila tek svježa , otvorena rana.

Ova mila djevojka,djevojčurak je jedna od rana koje me tište.Nemam riječi kojima bi izrazio žaljenje i izvinjenje zbog toga.jedino vjerujem da je prerano došla. Svojom ljubavlju me liječila i izliječila.

Možda bih i o njoj bajku morao pisati.Ili samo duže pismo,jer vremena ponestaje.O tome ne bih trebao   razmisliti. To je neizostavno moranje.

„Ta zašto pisati pisma,“ – nihilista si ti.

„Da poštari imaju posla.“ – cinik sam ja.

Sva  naša pisma  bila su čista ljubav.

Danas bi zbog pisama poštari gladovali.

Tako je zapisano u knjizi u zvijezama.Pupčana vrpca mene i moga grada još uvijek nije prekinuta.Nadam se i neće?

Bez želje da imalo fasciniram,ljekarske nalaze ukratko definiram:

-ruke posustaju

-noge odustaju

-pluća ne dišu lako

-jetra nabrekla jako

-srce  usporava tako i tako

-jedan bubreg se zavarava

-kose sijede

-oči blijede

-uši oglušile

-guta na leđima

-misli usporile

-na jednoj ruci četiri prsta

-ništa natoročito to nije

-dječak od 17 godina sve krije.

-ostalo kažu bitno nije

-od tog ostalog se redovno mre.

Sve u svemu dobro sam.Ne žalim se.Uz sve to, mi se čini da me slijedi  i sa mnom sijedi velika sreća .

Mnogih oko mene nema,dobrano prorijedili se,nestali su tako naglo, iznenada ,put jahača u magli,ako znaš šta mislim.Zbog te magle ničim izazvane pustopoljine ni društva ponekad  nemam.

Namćor postao nisam,čak ni ozbiljan ko tužni klaun.Zlo od sebe lopatama razgrćem.I uspjeva mi.Čini mi se da sam i srce održao Bogougodnim , čistim i sanjarskim.

Još uvijek sa ljubavlju i nežnošću mislim na prošle dane i sanjam sve ljubavi svoje.

Jedine.

Ne znam zašto,ali u mome srce ,za svaku moju ljubav ,odjekuje misao i trepataj srca : jedina moja.A opet imam osjećaj da nisam podjelio svu ljubav koju imam.Da li je to u redu i imali nekog smisla,ne znam.

Neko bi reko’:

-“ U njeg’ pameti nig'di i  nikad’ bilo ni.“

Po bosanski slovkano – rahat od pameti.

Ako u čovjeku toliku ljubavi ima da je ne podijeliti , on sigurno nije rahat od pameti.On se samo davao i pokušavao usporiti vrijeme.A vrijeme je iluzija koja nam bježi i ne stignemo skoro ništa podariti dunjaluku.Tek koji treptaj srca, koje milovanje ,nježnu riječ i …Vrijeme nam ističe.

Neka, nek zbore.Ja još uvijek sam ono dijete tvoje.Samo snove i sanje neću više da krijem.Hoću ih poslati da lepršaju,da se igraju i za tobom jure.

Ostalo ni tebi  nikad bilo bitno nije šta okloro ljudi žumore.Da smo ikad uspjeli ili željeli  definisati našu stvarnost nas ne bi bilo.Ni ljubavi naše.A ne ide to tako,mila moja.

Imama sina brižnog i kćerku milu,njima poklanjam ljubav moju i tvoju.

Mislim na dobro su izašli.Boljim od mene mi se čine, iako ,rat im je oteo dječije godine.Zeru su ,dvije ozbinija od mene.Nježnošću i brigom ljubavi svoje zbunjuju ljude mnoge. Mene ne.Škrt sam na riječima,ne želim da ih uplašim.Život se stalno dešava.

Da,ljubim i jednog unuka malog. Dok muhur na pisaniju višegodišnju stavljam on  četiri godine ima, I najboljeg druga starog.Druga za igru, snove i maštu imam,njemu se mnogo sviđam.Puštam ga da radi sve što djetetu treba.Da igra i da se juri.Djedu, blenti kao čigra u zagrljaje da žuri.Ponekad i padne ili se klepi.Ali mi smo jarani i naše tajne čuvati znamo. Osim jedne.Koliko je svaka ljubav bitna.

Kako i u svakom dječjem srcu ,mnogo ljubavi i radosti i u njegovom  ima i ja je primam.I uzvraćam ,dajem onako kako si me naučila.

Vrlo često,svakodnevno ,čak i noćima besanim i dugim ,  u mislima i snovima susrećem se najćešće sa tobom. Nekad sa nekom drugom, prizanću ti ,ja se družim.Znam ljutit se nećeš,nisam ja te sreće.

Onako iskreno ne radim ništa.Zaposlih se kasno,to nije bitno; već to, što me posao pomalo  krao.Žustar ko „ munja“  kao što jesam, nikad se nisam zaustaviti dao.

Čupao,ritao,u bitke stupao ,ali snove i dječaka u sebi ,da mi ukradu ,nikad nisam dao.Tvoje savjete sam slušao.Neki zli ljudi me središe,drugi me prijje dvadeset godina u mirne vode baciše.

O’ i od tade životu kradem dane reko’ bi neko.

„Muškarci su po prirodi stvari jako lijeni.“ – feministikninja si bila ti.

„Samo oni koji pivo i špricere piju.“branim se ja.

„Ti mu ono konju trebiš,pa ne padaš u lenje.Svaka čast.“

„Šta ću,priznajem , svaki konj svoje piće ganja.“

Nikad pivo nisam ni volio ni pio. Čaj od hmelja,obična voda što usred razgovora,usred milovannja hitnjom iskače i sve prekida.Moraš prošetati.Sa pivom je frka trka.Sa špricerom istva stvar.Voda sa dodatkom vina nikakva slast.

I sada mi neko od ovih sadašnjih ima pametovati o ljubavi.Nije nego ,spremno odbrusujem ja.

Od sada život počinjem nov,tamo gdje sam stao onih dječiji dana ne tako davne hiljadu devet stotine šezdesetosme.

Radim na sjećanjima tebe i mene.Vraćam se Ciganima čergarima. Plemenitim, blaženim čista srca, izvorima moje mladosti i krećem da te tražim..

Poeziju nešto manje trebim i samo ako je iz bašta:

Cvetaje,Ahmatove,Poa,Jesenjina,Mjakovskog,St.Egziperija,Prevera,Maka,  Kulenovića, Montena…

Asja,Kao desna i lijeva ruka i druga pjevanja o boli i nadi dok djeca  umiru od gladi,Rakvijum,Anabel Li,Ana Snjegina,Oblak u kratkim pantalonama,Mali princ,Barbara,Modra rijeka,Na pravi sam ti put majko, izašo,

Bacila je sve niz rijeku je samo djelić onoga što titra, lebdi ,diše,plače,vrišti i voli u moji damarima.

Tebe,to i još više toga nosih,na samaru – mene magarca poklonika čerge života.I uvijek sam dvije svijeće u džepovima nosio,da bih mogao reći:pogledom ugasila je plamen dviju svijeća,nestala je tama.

Nažalost svijeće je moje srce istopilo , i pretvorilo ih u tebe ,moje mile anđele krasotice lik,ali te ponovo nisam sreo.

Tu i tamo Tagora,Neruda,Hajam,Tina,Lorka i Bodler se gurahu u prvi plan,ali…

Nije mi strana ni proza,posebice Mešina,Markesa, Koelja i Kiša.Nisam bježao ni od ruske realne il'futurističke škole kao ni od francuza Rablea,Stendala,Fransa , Gi de Mopasanai, Zole.

Romantizam ,u stihu i prozi za klase više čak i istorija,uglavnom briše a ja zaboravljam. Pamtih stih jednog futuriste zagledanog u prošlost a pisao je o revoluciji,i ljubavi dakako.:

„Ja znam-

Svaki ekser,u čizmi mojoj

Strasniji je od Getea.“

Da, i njega su zaklali,kao Serjožu.

Mišljenja sam istog o napuhanim ublehama stvaralaštva mraka i uma.Um da se sledi ,um da ti stane:Dante,Gete, Šekspir,Njegoš,Flober, Rembo svi sa stavom Ramba,Borhes sa ničim,…,ko će sve neuke i napuhane neukosti pamtiti i bilježiti.

U njihovoj riječi ,  kao kod Homera i Ovidija,nema ljudi ,već više nako’ sve sama čudovišta i monstrumi. Njihova riječ  nema ni potke, ni ljubavi, ni duše, već samo ništavila i praznina znak i zvuk. Poput nagosti Careva novog ruha.

Eto o tome pišem,bilježim ko’ notar,ćata il’ hronik neki.Sreća da nikad nisam volio bookkeepere. Zato Ljepotu zbrajam,ružnoću sklanjam,zlu ja sudim .Čovjeku običnom već manje.Ljubav i naše ljubavi onim drugim ,dobrim beslatno nudim.

Neko bi reko, biblioteka babilonska  neka manja, u jednu  policu dječijeg bibliobusa bi stala. Možda, voljeli bi da je tako i da je neko primi.

Ljetno vrijeme,oliti Summer time , gura u prvi plan svoje štićenice,tri muze,tri umjetnice iskrenog,vrhunskog vrištećeg protesta i nježnog  pjevanja o životu,traganju,nepravdi,ljubavi i bolu.

Bessie Smith koja je znala da te niko ne zna kad si donja i van, zato što je dobrog čovjeka teško naći.Odustala od traganja 1937.u 43. godine u zakucavši se u drvo.Dobri i bijeli,milosrdni krišćani odbiše, da je prime u bolnici ( što li Bože – nema veze sa popularnim američkim zdravstvenim osiguranjem).Iskrvarila je do smrti.

Billy Holidey – Ledi koja na plavom mjesecu pjeva o čudnom voću.Mnogo toga u životu je čudnog,gorkog i otrovnog probala,ali sreću od djetinjstva nije imala,sve do prelomne neke noći maja 1959.kada je jetra otkazala i u 44. godini i agoniju prekinula.

Janis Joplin – Peas sister selam i plači malo dijete sa mirom u srcu ,dok želiš voljeti nekog ko bi se mogao truditi da bude žešći i ruja.Dok sve žuti i crveni u obilju prelamajućih boja nju,bešćutni i okrutni svijet se nimalo ne stidi. Po šabloni patološke laži  konstatuje: predozirana.

Jednog 4.oktobra 197o.g. nalaze je u kadi bez bila i svjedoka.U smrti kao i u životu sleđena, umrla je u 27.godini poslijednja muza djece cvijeća i muzike.

Na identičan način u 27.god. završavaju Jimi Hendrix ,petnaestak dana prije, Jim Morison pola godine poslije.

Patalog engleski: predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja komirana.Hello – Chief , zadatak obavljen.Dokazi uništeni.Money please.

Patalog američki: predozirana,heroin,voda u plućima ,bez svjedoka.Hello – Chief,zadatak obavljen. Dokazi uništeni.Novac molim.

Patalog francuski:predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja ušlagirana.Bonjour – Chief zadatak obavljen .Money please.

Pjevače ubijaju zar ne.

Samo Indexi te zamke izbjegoše. Živjeli su u Gradu čednosti .Uz njegovu pomoć su do zadnjeg daha htjeli ljudima ljubav do daju. Kraj Indexa dođe nekako s’ kraja proljeća mjeseca ljubavi prve,godine ljubavi prve,milenija novog.Tada sam užurbano počeo  da pišem o tebi i svemu mila moja.

Pjevati sam počeo s’ kraja ljeta hiljadudevetstotinašezdesetosme s’ kraja petnaest dana proljeća,Šaliti se neku godinu kasnije.krajem osamdesetih počinjah sumnjati da su ljudi baš ljudi,devedesetih se uvjerih u to. Mnogo vremena,malo časti i ljudi,a život  tek časak jedan.

Nakupi se svega i svačega.

O mraku boli i boli mraka  nije teško pisati.Svjedočanstva lična i posredna na svakom koraku,iako pod tepihe,pod nadgrobne spomenike,ispod bombi i mikrogena ih kriju.

Pjevati o ljubavi je malo teže  ,a  neiscrpna tema.

O duši i tebi najteže je pisati ljubavi moja jedina.

Muziku čitat nikad naučio nisam ,iako neku muziku sam skoro kao tebe volio.

Ono skoro je kao jedan nasuprot milion,i malo više.

No , o mnogim stvarima pričat još uvijek ne mogu.Nije tom vrijeme,a ni mjesto u ovoj bajci koju zorno stogi sud čaršije moje Palate posmatra.

Volim te ljepoto moja.

Jedina.

 

Dan deveti II dio

Da savim sam siguran da je to ona ista gitara.Samo sada se pojavila da pomogne da se moje srce ne skrši.

Vuče me ko magnet i ja iskačem kroz prozor.

Šalim se.Još nisam baš toliko zvizno , skoro.Iako nije visoko,samo tri metra i kvarat , oprezno se spuštam,izvijam ruke i visim.Još sam elastičan i još sam u trećoj deceniji. Njena poslijednja godina. Što no bi čovjek reko – još me nisu satrale.

Deba bi se pito koje bi ga to satrale. Lenji bi samo kratko klimno glavom: Srećo. Mojsije bi ih streljo pogledom, ne mere sad balajistati, nije prilika , ali da mere reko bi im znanje:

-Udunite konji konjski. Vidite čojk se ženi. I njemu ova neka nova pizdunka dohakala .

Visim .Lako se otpustiti. A opet, čemu oprez.

Sada sam nogama metar i dva kvarta do zelenila pri ivičnjaku.Moram skočiti ,jer osjećam da će  glas izmiliti  i utopiti  se u muzici.

Skačem i dobro je.Ništa me ne boli.Osim duše.Srce samo jeca.

Riječi krenu i vidim ženu u bijeloj čipki i svili sa velovima i plavom ružom umjesto srca. Čudan izbor boja i tkanine  za anteriju.Skontam , nije   anterijaJa  već vjenčanica odbjegle mlade.Sad sam na koljenima ispred te bjeline sa plavim srcem.Moja košulja nenadano krvari.Srce ispušta crvenu boju.

Ljepota ja naslonjena na zid koji pravi sjenku.Znam da je ljepota ,jer sam navikao da samo ljepote nenadano ulaze u moj život. Taki mi usud. Ne sjećam se da sam išta zgriješio , a ko da me neko prokleo. Ljepota za ljepotom mi krade srce .

Svaka Žena je ljepota Bogom data. Zar se  onaj bekac Adam nije zatelembo u ljepotu pramajke nam Eve. I ništa drugo nije vidio sem nje. 

Ja ovoj ljepoti ne razabirem lik. Vrlo je mračno.

Tamu, očekivano, osvjetljava  glas:

Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem

Nakon teške noći umorna i snena

Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem

Ili kad te ljubim

…Ja sam samo žena

Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći

Šapat ili dodir, luda igra sjena

Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći

Čudna je to igra

…Ja sam samo žena

Ja sam žena

Žena što voli

Žena od suza

Strasti i boli

Skršena ruža

Ja sam samo žena

Žena od tuge

Žena u tuzi

Žena od duge

Bolom u suzi

Ne traži da ti pričam baš sve moje snove

Možda čuješ laži kad izlaza nema

Ne žuri se da saznaš što je bilo jučer

Ne pitaj me ništa

…Ja sam samo žena

Ja sam samo žena

Što je drugi ljubi.

Samo nježna sjena

Što srce  za njim gubi

 

Čuh te riječi ,žene krik, na Lapadu ,jedne avgustovske noći,sad već davne osamdesete godine.

Dok su se zvuci gitare mješali sa blagim smješkom zvjezdica, koje su žurno zamirale u iznenadnoj oluji,osjetih tebe mila.

Bijaše to tvoj glas i tvoj lik ,uronjen u čežnju drugog prastarog grada i drugih prastarih,bijelih  sunca zidina u istoj takvoj avgustovskoj noći.

Ja te prepoznah.

Ti si se pravila da nisi ti. Tako ti lakše bješe. Manje si varala.

Osjetila si da sam stavio prsten na ruku neke druge žene.Srce te boljelo,ali praštala si.Doletjela si da se oprostimo.Ništa više. I da me podsjetiš na onu našu davnu noć davanja. Kad postali smo jedno. I da je ponovimo  kao pokuru i zavjet budućim decenijama.

I sam bio zatečen tin činom i boljelo me.

Nije me umorilo čekanje.

Umorila me samoća i traganje.

Drugi  su slavili moj udes.

Ja sam se išuljao da  sobe,  da poslijednji put , još čedan od ljubavi tvoje, da  pogledam u maglice i vidim šta mi govore.

Šutjele su i skretale pogled u stranu.

Nije to ništa dobro.Možda mi nisu praštale izdaju.Izdaju tebe ,jedina moja. A možda si šumile rekvijum našoj ljubavi.To je već nemoguće.Ja je  nikome ne dam. Zakopao sam je u jednom dašaku duše.Niko je neće naći.

Zvjezdice su mi žmirkale da se varam.Sve ih je ganula tuga plave ruže i  krvavog otiska na košulji.

Kao vjenčani dar poslale su mi tvoju bjelinu , gitaru i tugu znanu.

-Zdravo mili moj.Tujine.

-Zdravo mila moja.Tujinko.

To su prve naše riječi te sanjane noći.

Šćućurila si se u mom zagrljaju.Tijelo ti je drhtuljilo.Naslutih oblike žene.Čvrste,uzbibane i gladne ljubavi i dodira. Iznenadna hladnoća pred buru,probijala je velove tvoje bijele haljine i  sanja.

Ona druga hladnoća bila je gora.Nje se za života nećemo moći riješiti.Nikad nećemo moći biti zajedno.

Znala si da nas Mali Princ napušta.Možda zauvek.

Nekako si manje žalovala mene i tebe.

Šta će ovaj svijet bez njega?

Ko će bol dunjaluka nositi i male grlice tješiti.

Vrijeme se  pokrenulo  i okrenulo.

Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.

Da li ga se sjećaš ljubavi moja?

Susret je započeo vjetrom, kiša je počinjala, pa stala. Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.

„Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.“ – ja , zimsko tužno dijete koje rasdtanak sluti .

„Jagode i malina u polju, eto slatkog dara.“ – proljetno nestašno dijete ti.

Te riječi i nisu bile tako čudne, bili smo okruženi snovima.Pomišljaš li da nikad se nismo susreli u zatvorenom.Bojali smo se. Zatvoriće nas i neće nam dati izaći. A mi smo djeca koja samo žele da se igraju i jure.

Dakle,počela je noć koju na jugu zovu noć coprnica, a ovdje noć beštija ili jednostavno noć vještica. U zraku je lebdjelo nešto moćno i svježe. Noćna tama je nosila nešto teško i upitno. Postaje tmurna, skoro jeziva. Nagomilani crni oblaci se ne kraću. Mi znamo ,mi prepoznajemo tu noć.Mi smo dosanjali tu noć. To je naša noć.

Kiša prestaje padati. Mi nismo na plaži.Mi smo na kamenim pločama par metara od mora. Tidesetak metara od hotela Neptun.Nekad davno ispod hotela Jadran.

Lijepa imena. Gospodar mora i najljepše more na svijetu. nećemo razmišljati o dekoru hladne turističke sobe za mladence. Nije naš. Tebi i meni dato da posjedujemo samo noći , more i pijesak

Znamo nije udobno ni sobama ni na hladnom betonu, a fantazija juriša. Moramo pronaći rješenje. Ponašli smo ga. Djeca još uvek stanuju u nama.

Nešto  dalje ima pjeska. Kopakabana.

Miriše na Rio i sambu i mnogo kreolske ljubavi.

I dva grada zidina i sunca i mnogo plavetne bjeline.

Ovaj put sam se sjetio primaći onaj jedan suncobran od hiljadu.Savjet djeteta malog ,zlata vrijedi.

Mi smo znali šta slijedi.

Grmljavina iz daleka,s kraja nevidljive daljine najavi:

„A sada spektakl!“

Ipak, ovo je samo ugrijavanje.

Spektakl je čekao fanfare da bi umogao da počne.

Ti si uzela gitaru i zvuk katedralskog tornja se prosuo niz talase, da bi se nama vratili.

Potmuli zvukovi su se približavali. Nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.

Glebova nigdje ni, negdje odoše, sakriše se, izgubiše. Iako ih ni :krikovi, vriskovi ko da ih neko žive čupa dolaze. More krikovima bjesni. Vri škripa huka i buka. Bijes se stapa u zvukove koje um prazne.

Misli nema. Mrak se može sijeći gust, tvrd.leden.U njemu nešto upitno lebdi.Znamo šta je to. iskusili smo u prošlom životu. Rastanak!

Nama je sve to poznato, a i nemamo se vremena plašiti. Zanmo da ovo nije neka dječija igra kojoj je cilj da se sve pretvari u karneval valera, huke , jurnjave i boja.

Ne ovo je perpetum mobile, zvaršetak kruga započetog prije, na ovaj dan prije dvanaest godina.

Odjednom,skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri. Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže odsjaj nasuprot nebeskog crnila. Sada se u morskom odrazu stvarala staza popločana plamenim pramenovima.

Ni ovu veče nam nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu. U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži. Stotine, možda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano, sve dvoje po dvoje.

Sjede zagrljeno i tiho gledaj u tmurno nebo čiju dubinu niko ne nazire. Blažen,upitno glupav  osmijeh, se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.

Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa, ni sjekira ni gomile zajedništva što razoružava. Ne bojimo ni prizora što slijede. Znamo da ono neobično, čarobno mora da se ponovi.

Niko ne obraća pažnju na nas.Mi ne obraćamo pažnju na ikoga.Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što. Taka je svaka noć nerazuma. Svi se posvećuju sebi i svom ljubavnom alter egu.

Oni gledaju u more, u nebo, u prazninu – pozorno, bez daha i zvuka. Iščekuju.

Gledamo i mi.Iščekujemo.

Sve se stapa u muk To je Ocean tišina i sni. I tajac.

Onda je sve prestalo. Noć je postala svijetlija . Oblaci su se naglo dizali. Maglice nas nisu dale. Ovo je ipak naša noć. Moja i tvoja.

Drugima mjesto nije ovdje.Oluja je skrenula ka Stradunu i malo lijevo prema Pilama.

Masa je razočarana, moraju trčati da bi uhvatila koprnice koje za olujama hitaju.Valjda su shvatili da im noćas , na ovom pjesku mjesto ni.

Odoše ,ostadosmo sami. Crna koprena se ponovo navlači. Munjevito.

I tada…

Prasak,ne prasak .To je rika saturn rakete, što šatl iznosi van granica zemlje, izvan misli ,u susret snovima i zvijezdicama. Mnogo je reskiji prirodniji od buke ljudskih izuma.

I odmah potom bljesak munje. Bljesak, prasak, bljesak. Bljesak prasak. Kao ubrzani rafali topova prošlosti, sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad Lovrijencom, nad oni davniim Starim gradom i vijekovima gruvaju.

To nam nebo poklanja vatromet boja, zvukova i mirisa koje samo Univerzum može stvoriti.

Munje lete ka pučini jedna za drugom. One usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru. Svaki prestanak pojedinog bljeska u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.

More se zapalilo.Nebo je pozelenilo.

Munja – maglica. Kad munja zaroni u pučinu, eksplozije svjetlosti ,kao spiralne igle spojene ušicama nalik spljoštenim galaksija, vijugaju u potrazi za družicom. U ružičastim, zelenim, u ljubičastim, žutim, u plavim, crvenim , u obodima svih boja i valera neba ka moru, od pučine ka nama do plaže, od plaže do neba plovi munja za munjom. Krik za krikom.

Mi se stišćemo. Grudi nam titraju. Tvoje igraju i bibaju. Bibaju i bujaju. Ja ih milujem i ljubim. Ruke više nisu ruka u ruci. Ruke su hobotnice što uzavrele plodove kradu.

Usne su jecaj što u slast rone ,gube se i vraćaju poput vala. Veliki, veliki i još veći , pa maleni. da se predahne pred nalet orkana.

Pored nas bjela vjenčanica samuje traži druga. Da ,evo ga . Satenska traka prva stiže, volani bijeli sa krvavom mrljom se pridružuju. Da tu su i radosne plave čakšire od samta, jednog smotanog,plišanog Malog Princa.

Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom ,jedna sa dvije ,jedna sa tri.Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu,nalik tvome,mome,nalik na svakog od onih sretnika sa neke druge plaže.

Nekad sušto srca,nekad duše čini se da munje oslikavaju. Dvije sa tri, tri sa dvije i još dvije, tri sa četiri, dvije i pet, kombinacija mnogo. Sedam munja kao da je optimalan formulističan broj.

U toj raspomamljenoj fešti boja i krikova sa početka nevidjela ,skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza. Na zidinama titraju, plešu, dvije ružičaste uzdhtale sablasti.

Tvđava se sve više nadvija nad mene kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ i kao sablasni čuvar plaže, sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme: do kraja noći.

Ta tvrđava si  ti mila moja. A ja tek  slabašno dijete,rob, koje je treba tvrđavu  osvojiti. No šta se može to se i mora.No, šta zna dijete šta je nemoguće. Još uvijek nije naučilo zakone ljudi i njemu je sve moguće.

Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju, i one i njihov ples. I naš ples, ljubavi moja.

Ples kovitla oblake, oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje, munje ne mogu da pobjegnu oblacima. Mi se tražimo i nalazimo.

Ružičaste aveti vrište.

Jedna je munja nalik na granu sa grančicama. Više grana, mnogo više grančica ,stabla u vrtu. Sedam grana, šumarak. ja i ti smo šumarak u kojem krijemo jecaje i uzdahe.

Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja, mahnitanje oluje hoće da zapali nebo ,progutaju oblake i nebo. Ti se nebo , ja oblak što se u njemu krije i talasa.

Mi stopili u jedan  đardin koji gori i uzlijeće.Pa zakreće,u krug se vrti kovitla.Sve jače i žešće.

Nebo se čini tamna dubina bez dna. Luda igra probadajućih munja im muti pamet i oni zaboravljaju, da je jače od oblaka i munja, i đardina što u njemu iskonske  nestašluke dvoje djece rade.

Krešendo.

Neprestano pet ,šest, pa opet pet, šest pa sedam munja. Bljesak, blic, bljesak. Sad su gore m pa dolje. Pa opet, pa opet i opet. Lijevo pa desno. Nikad kraja talasima munja i sanja. I evo u sridu i u sridu. Oh mili u sridu.Nikad kraja stapanju , uzimanju i davanju.

Onda, odjednom ,sasvim jasno osam munja , jedna za drugom, zasjaje na nebu, u nebu, u tebi mila moja. Boje vrište; modra, žuta, smeđa, zelena, roza, plava, ljubičasta i ne bježe. Drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih poput potke, poput kvočke okuplja i sve se zajedno utapaju u moru.

Osam pucnjeva sa neba,pa sedam,pa šest,pa pet,pa četiri,tri,dve i jedan, kao rafal. Crveni bljesak oduzima um i boli. Kako samo slatko boli,joj mamo mamice. Nebo se potrese dva ,tri, četiri puta. Ti se za njim grčiš i pribijaš se uz mene. Grčiš i upjaš me. Krik jedan, pa jecaj , skoro plač, pa smijeh. Nisi više dijete. U tebi se žena rađa.

Tišina. Tajac. Zaglušene uši , boli ta tišina.

Munje su popadale u moru.

Mi se rasuli po pijesku, čvrsto stegnuti jedno uz drugo.

Totalna pomračina na nebu.

Totalna radost u nama.

Vazduh se puni ozonom,pa se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka uvlači u nosnice u usne šupljine.

Glupavi- demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja. To je ljubav radi ljubavi. Nikome se ne žuri,ponoć je tek prošla,do jutra se može…

Suvisle misli namjerno bježe, nije ima mjesto na toj plaži,i ne osvrčući se lete u zagrljaj morskih dubina.

Vatre se gase. Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže. Više nikakva svjedočenja neće biti moguća. Sve što se večeras desilo na plaži neće ostati na plaži. To nosimo u srcima za čitav život.

Ti i ja se priklanjamo  govoru srca, mirisima ozona ,naumu tijela.

Sve se čini sasvim jednostavnim , prirodnim. Nije nas briga što hoćemo činiti ono što  smijemo i što   želimo.

Mi opet ne možemo da dišemo. Vazduh u plućima postaje sve rjeđi. Osjećaj kao da smo petom metru dubine i treba se vratiti na površinu.

Ali mi se ne želimo vratiti. Nije nas briga. Tonemo,tonemo, davimo se gubimo svijest.

Polako otkopčavam dugme po dugme kože tvoje. Tisuću po tisuću utkanih ljubičica. Ljubim te i uvlačim miris ozona iz tvoje kose , sa tvojih usana. Milujem te lagano, ti se opuštaš, ja se gubim u vatri što se u tebi ponovo rađa.

Ni daha više nemamo.

Staklene perle poskakuju, ogrlice nas guše. Polako rukom dolazim do srca , hoću da otklonim još jednu prepreku, da se ušulljam u tvoju dušu.

Kažem ti :

“Mirišeš na djevičanske ljubičice.“

Ti šapućeš :

“ Čuti i voli ma – mili moj, jer te volim.“

Još kažem :

“ Hoću – oprosti .Volim te , jedina moja.“

Poslijednje izgovorene riječi kao da su vraćale um, umirili perle. Novi vali su nenadano jurnuli. Nije više bilo neba,zvijezdica i maglica. Bljeskale su munje i grmili ljuti gromovi u nama.

Sve se povuklo , noć je pripadala nama. Mnogo kasnije bljesak i krik i nekakav ogorman teret pada sa prsiju, opet možemo da dišemo, blizu normale.

Ti se trgneš. Svijest se vratila. Ti se ne osjećaš nelagodno, samo užurbano. Ustaješ i brzo navlačiš haljinu.Grliš me, stišćeš se uz mene, čvrsto ,očajnički. Uskoro će svanuti.

Pepeljuga se mora vratiti domu svome.

Dug mekan, nježan poljubac. Ruka u ruci, one dvije ruke, lijeva i desna. Ona dva dječija srca,ona jedna djetinja spojena duša. Duša ljubavi naše. Snovi su srca naša. Lijeva i desna ruka su zavjet naš. Zagrljaj je rastanak naš.

Da li si jecala? Nisam siguran . Bila je mrkla noć. A ja sam bio tužan.

Znam – htjedoh reći – nije važno,mila moja,sve će biti u redu. Neka sila me spriječi.

Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.

Nikad više neće ništa biti u redu za nas dvoje milo,moje.

Nema ni zlatnog sata , ni djetinjeg glasa da prozbori:

-Od nje je.

Još uvijek mogu osjetiti tu konačnost :

Od nje je.

Da tako je to bilo, te noći u Dubrovniku dvanaest godina poslije one noći na pijesku ispod nekih drugih zidina.

Nije nam se snilo. Mila moja.

La vita e bella,zar ne.Jedina moja.

Univerzum i nebo sve znaju.

Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj, slaveći nas, našu ljubav,ljubavi moja.

Poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:

„Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

Fatma je bila malo krhka.Mi se nismo dali i još uvijek sanjamo.

„Kad izgubiš sebe izgubiš sve“-ubjeđivala si me.

„Kada izgubim tebe izgubiću sve“-nisam se složio ja.

Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.

U vazduhu se osjećala konačnost rastanka.

Od pijeska tri traga vode.

Jedan prema moru.

Valjda sirena.

Drugi prema nebu.

Možda Mali Princ.

Treći nazad u život.

Vjerovatno u ljubav.To zaljubljeni blento sa krvavim srcem na košilji lutanjima odi.

Maglice se te večeri nisu vratile.

Danica je još neko vrijeme sijala, ali nije otkrivala tajnu koga će takar u ćelenku spucati.

Bilo je rano za sve,osim za snove i ljubav.Zar ne milo moje.

Dan deveti

Ja ,mladoženja, sjedim sam u hotelskoj sobi.

Uz curvoazije i gitanes.

Takav je život.

Leptir kravata blago opuštena.

Bjela košulja blista kao da je iz sanatorijuma za mentalno propustljive.

Samotni sakao na bjelini francuskog ležaja pravi plavetnu ružu nevinosti i sanja.

Kome?

Čemu?

Mlada u Sali obješenih ,sama pleše svoj prvi i jedini tango svadbeni  tango.

Zvanice se zalijevaju žesticom i slasticom.

Žesticom desnom,jačom rukom.Radi uroka.

Ljevicom stiskaju i sisaju slastice.Radi ljubavi – prošlih,sadašnjih i budućih . Neumitni zakon  nalaženja i rastanaka.

To je dio konzilija i neke nove  ženske. Sve same Mojce,Nece  i Mace. Dobre su one i lijepe, ali… Ni jedne ljepote ili barem druge njene iz đardina  skršenih srca. Tek jedna ugodna i merhametli pudlica,ali nju je matičarka dovela da bilježi ono što je usud spakovao.

Deba pijano  konta:

-Dobri će je većeras dobro zveknut,do balčaka.

Samo mu ne pada na pamet koga i zašto. Mozak mu otupio od posijanih bisera.

Lenji ga razumije i šareti rukom i sliježe ramenima.

U prevodu:  

-Dobri je sad sigurno u zijanu.Srećo!Nikad nije volio formalizam , ni učmalost i uštirkanost malograđanštine..

Herco u uglu,okrenut zidu , u pukotinama  traži Lelu Jelu Jelenu .Zna da je zabrljo i da je neće nikad više naći.  Krišom briše suze. Od kada je nema srce ga prestalo zezat.

Baška baŠa u inostranstvu,neka ga udovica ko budalu munta, pa zaboravio da mu se brat ženi. Što ti je moć ženskih atributa?!Natjeraju te da zaboraviš rod rođeni.

Oma je odavno u ilegali. nigdje nema leća za njegovu dioptriju , a i dva sina već nabešo.ne mere mrdnut. Mor apelene svako malo mjenjat.A i žena mu se zainatila. Hoće curicu.Ne potrefi joj se. Jopet, treće pa muško.

Mojsije duboko konta odakle može heknut harmoniku od slonovače sa sto pedeset basa.Dobri ga opet natalambačio.I sa poteškom ramunik i sa lokacijom. Prvi put je u ovom Sunca gradu zidina.Ne zna smije li  se tek tako na Lovrijenac popeti i heknut harmoniku. Možda  treba ganjat neke dozvole. Čuo ne vole tujine koji se prave Lere.

Ženski dio kolegija se uljudno izvinuo.

Zlatu sin ne pušta.Boji se , zaplesat će , raširit velove , trznut koju i eto je ponovo u starom jatu sa Mojsijom i bolerom.

Lela Jela Jelena ne smije vidjeti Hercu skršilo bi joj se srce.Joojj, još uvijek ne mre disati bez njega. I nikad neće moći.

Frka Frkica ne može mrdnut. Troje male djece , a  muž vazda u meanu sa drugari. A sebi ne može oprostiti što se Dobri ženi.

Ana Hana vratila pozivnicu neotpakovanu.

Sve im je opravdano.

Međutim srca ne izgovoriše pravi razlog.Nisu begenisali mladu.Gora šmizla od Hane iz lošijih, prvotnih dana. Dok se nije podobrila.Žubori kolonjsku i pošta vjetrove sa mirisom bagrema.

Žao im Dobrog.Nisu mu ni one mogle naći bolju.Opičio se i opustio do kragne, i šta ti one znaju još. U trganju za nestalim grlicama, mere bit da se u skitnjama zaledio i prolupo

Jedino je Kosa mila bila tu  za vrijeme onog  neizgovoren da. Nakratko. Na tren. Kao prozraćna  izmeglica koje ima i nema.Samo je Dobri primjetio. Umjesto da izgovori DA  mahnuo  joj i poljubac poslao.

Svi pogledali u vrata koja su se sama otvorila i sem jake svjetlosti nisu vijdjeli ništa.Skontali Dobri se pozdravlja sa svojom dušom koja odlazi u slobodu.

Niko, ni matičarka ni njena pudlica, nije primjetio da Dobri nije rekao DA.

Umjesto toga matičarka ,je dobacila;

-Dobar pliš ,mili moj.

Dobri uzvratio:

-Vrijedi svake pare,mila moja.

Ona reče ako nema primjedbi ,neka se potpisi daju.

Alelujah i Amin.

Dok ovo tabirim,odjednom tačno pored prozora zacvili  neka gitara. Nježno, sjetno onako kako samo žemska ruka prebirati može.

Zvuk gitare mi poznat. Prepoznah ga.Znam to je ona gitara koja se svira samo jednom.

Mene zapala onu veče kad se Frka Frkica skršila.U djeliću sekunde mi proleti čitava scena sa tom gitarom rubinove boje.

„Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da ga tuče i nekako drugačije vrišti.Kao dijete koje se rađa.Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.

Dobri je često u nedoumici bio.

Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio.

Odlazi do trešnje uzima gitaru vraća se do Frke nježno,sasvim lagano   žensku ruku u svoju primi, primakne usne i srednji joj prst , na mjestu gdje će jednom vjenčani prste sjati, samo očeše i orosi.

Vrišti dijete i dalje, a on je mirno, kao da se ništa ne dešava, u prstić ljubi. Ona u njega zableji. Više ručicu ne otima i više ga ne tuče.

Jeza da se gledaocu javi.

Nijemim pokretom moli dame da sjednu.

Za muške ga nikad nije bila briga.Nek se snalaze. Jesu li muškarci ili nisu?

Zatim  Frki  dubok naklon pravi.

Ona prestaje da vrišti. Ne shvata šta mu to sve znači, ne čini joj se da bajaco postaje on.

Sad je u drugoj vrsti šoka.

U nevjerici.

Odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci.

On ne zna da svira niti da pjeva.

On samo   divno srce i prekrasnu dušu ima.

Ipak nekako mu ,kao salivena stoji.

On je večaras prvi put u životu  obukao crnu odjeću. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. Još mu samo fali crna ruža u reveru. Tamnu kosu je imao od rođenje.Jedino srebreno siva kravata sa sitnim romboidima sve to  resi . To je ona crnina što na mjesečini svjetluca i uzvišenost priziva..

Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Krvate je inače uvijek samo  jedan jedini put oblačio i poklanjao. Kaže nije više za njega da jednu istu kravatu dva puta obuče,odrastao je.

A nije, samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog  tugujućeg Princa  je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.

Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo zna da je njemu  na tren darovana.On se spusti se na koljeno, neugodan položaj. Prevario se, početnička greška.Traži bolji položaj  i onda sjedne  na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno, ali sasvim prema njoj i u oči joj gleda.

U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže.

Znači dešnjak je misle svi.Nikad to nisu znali.On se jednako dobro služio obadvjema rukama.I svi mislili je i dešnjak i ljevak.Neki da je dešnjak.Neke da je ljevak. Ne moš ti ljudima ugodit , pa to ti je. Svako obrće viđeno kako mu paše.

Nevoljko rukom kliznu preko žica  i jednom, drugi, pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se, kao da otkucava treću uru.

Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno Isusovo srce zaigra tri puta.

Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki, kao potoćić iz srca što krvari ,hoće neće , pa počeše da klize.

Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna, a tužna.Ta muzika čak nema gitare zvuk.To se dvije harfe druže i prelivaju tonove jedna  preko druge da se u sred svakog akorda susretnu.

Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput  tisuće orgulja na velikoj santi leda.. Kada se susretnu sa harfama  zalepršaju i osjeti se da to akordi neki čudesni bolero ; mrven zemaljski, više nebeski; plešu.

Čuda se večeras dešavaju.

Svi znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima, kada se meleki spuštaju, pomno motre  i sve želje dobrim uslišavaju.

Dobri počinje da pjevuši, više recituje.

Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen.Oklen njemu poj :

 

Dođi i plači djevojčice

Dođi i plači malena moja

Ništa se ne brini

Ja sam tu kraj tebe

 

Dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

 

Ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu staviti

jastuk od snova.

 

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

umorno čedo slomljeno.

 

Ležeći spojkojno mirom

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

 

Kosu ti prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih odagnati bol.

kršena grlice moja

da obradujem srce tvoje

 

Spij umorno dijete spij

milo moje je usnilo.

Možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

 

Ne čuje pjesnika

što pjeva i tuguje

tiho,tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

Iz umorne duge

o suzo iskre tuge

 

Dijete je zaspalo

i možda umrlo.

Ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

ti ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba.

 

U baštama ljepšim od đula sijaju

Zaspala djeca i o ljubavi snivaju

Za ruke male se drže cjelove biju

Bolom i tugom što pomalo vriju.

 

Gitara

piano

milo moje spije

san o ljubavi snije.

 

I spavaju i  spavaju i miruju

Dok  ljubav daruju i miluju

I spavaju i miruju i spavaju

I snivaju ljubičice snivaju

I miluju snove miluju

I snivaju ljubav snivaju

 

Umorna miruju i miruju.

Djeca ljubavi zamiru.

I nježno lagano umiru.

 

Harfe.

Pianissimo.

Srce moje maleno spije.

 

San o ljubavi snije

Poljubci sijevaju i sjevaju

Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju

I miruju i miruju

I spavaju i spavaju

I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru

Bože mili ta djeca umiru

 

Orgulje.

Pianissimo

Immpossibile

Ljubav moja spije

Dušo moja malena mrije

 

Ne dam je

nek sa mojom snije.

Bešumno diše

Dok sniš  ja  ću ti doći

Sunčice moja malena.

 

Utihnu gitara koja se nikad više u njihovim đardinima  nije pojavila , ni zasvirala.Dobri kad  htjede da je spusti ,samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila.

Svi je pogledom do neba pratili.

Pogled vratiše, pa u Frku pogledaše,  zamalo ne vrisnuše. Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.Ukočena, sleđena je, mrtva se čini.

Dobri prst na usta stavlja.

Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je krhka bila, u ruke je diže . Ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i pribija se uz njega. Osjeća da sigurna je.

Niko je više ne može povrijediti.

Jes’ ,kak’  ne.

On odlazi do ljuljačke, koja se sama njiše i zaustavlja, kad joj njih dvoje prilaze.On kretnjom blagom, ona zagrljajem mazinim.

Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji, stišće ga i čvrsto ga grli..

Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju.Sve nešto isprekidano i nemirno diše i uzdiše, kao da jecaje i vrisak stišava. On joj kosu miriše i ljubi.

Misli – još uvijek miriše na bebu.

Ljuljačka  se polako njiše i njiše.

Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju.

On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju.

On joj još uvijek nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju.

On prestaje da šapuće. I umiru i umiru.

Bože mili da li to djeca umiru?

Tišina i tajac. Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.

Utihnuli i očekuju da Deba pita – hoće li ta milja. On ih nimalo ne  iznenađuje kad razočarano kaže:

-Da nije zaspala on bi je garant zvekno.

 

 Dan sedmi

U vremenima sretnih dana,naših djetinjih života, sve je bilo nalik na jedan začarani svijet, iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobjeći.Bilo je odlazaka u druge gradove i zemlje ,sve radi radosti povratka.Put ptice selice,svuda odi svom Gradu čednosti dođi.

Predivni su dvori moji,mila moja.Zlaćani,a bijeli i plavi.puni ljubavi , dobrote i čednosti, Natkriljen Božjom milošću ,Grad je uzvraćao  harmonijom ezana, zvukova sa katedralskih i crkvenih tornjeva.Tada bi svi stali i okretali glavu ka nebu u tihoj molitvi zahvalnosti za milodarje koje nas iz svog neizmjetnog obilja Uzvišeni daruje.

Da nije tebe,malenih grlica nalik tebi ;Nebo ,moj grad i moja zemlja bi mi bili dostatni. Ovako to je bio jedan čarobni svijet,u kojem sam tragao za vama,dok vas ne bih stvorio.

Žao mi je Grad čednosti nikad nisi vidjela.Više mi žao,što te kroz njegove čarolije i tajne nisam proveo.Sigurno bi se zaljubila u njega.Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega.On te opije i zarobi i ti nemaš kud.
Samo mu se predaš i voliš ga.I sanjaš one koje će tebe voljeti  jednako kao ti njih.

Obavezno ih dosanjaš ,pružiš ruke prema njima,sklopite ih i zajedno lepršate.Jedno vrijeme.

Onda se nešto malčice poremeti.

U putu se zagubi jedna riječ.pa još jedna Pa pismo.Sa pismom nestaju dodiri.

Kako reče jedan moj vrli prijtelj ;
-Dvoje se nađe,pa se poslije ne nađe.

On je uglavnom škrt na riječima, A bogat djelima i bolom.Između onoga:” se nađu “i onog “pa se poslije ne nađu”  stane čitav jedan život. Plav i svjetlucav.Okupan suncem i svjetlošću.Ima tu i tuge, pođeđe i boli. Tada oni postaje par koji uživa u blagodatima sinhronizovanog plivanja kroz prostor vrijeme.

Taj život je poput moje Modre rijeke ,što polako klizi kraj moga grada i sa sobom prti mnogo boli. Prolazi uzduž zemlje moje,da bi ga moru predala.Ne biva joj lakše.Toliko je boli  i mora teret prebaciti na druge Modre rijeke.Sve su one okrvavljene.Neke i previše.Skoro da su izgubile svoju plavet.Ali sve su ostale čedne, kao Zemlja i Grad njihov. To im od Boga Jedinog Sveopćeg Dobročinitelja darovano.

Kao nama naša ljubav.Ovo je bajka o ljubavi u njoj mjesta krvavoj boli nije.Tu bol ćemo poleći u neku drugu bajku da tamo vrišti i sni.Sni i vrišti i svoju nestalu djecu traži.

Ljeta 1969 god. sam dobio od tebe poslijednje pismo.

Pet godina poslije Indeksi pjevaju Bacila je sve niz rijeku.Te 1974. godine ti odlaziš u inostranstvo.Ja to saznajem tri godine poslije.Tri godine prije Indexi objelodanjuju Budi kao more.Bile su to pjesme o našoj ljubavi mila.Indeksi su nas u stopu pratili sa svojim kvalerijama rustikanama i ljubavnim  baladamo.

Bile su  to prve prave, a možda i jedine naše ljubavi. Mnogi u Dvorima su mislili da bi sve one mogli biti žešča i iskrenija verzija  Julija iz romantičnih komedija.No,sve sve grlice naše su krenule putem sreće svoje.Da li su uvidjele da  romantične komedije ne shvatamo ozbiljno?

Mi nismo bili glupi poput Šekspira ili Dantea.Isuviše smo voljeli život da bi ga protraćili u plakanju.Ako želiti prekinuti snove i ljubav a  prizvati smrt, samo pozovite  njih dvojicu u pomoć.

Ponekad, najčešće uvijek, neka viša sila ili sudbina , u koju ljudi  smušeno vjeruju , odlučuju umjesto nas.

Sve što mi je ostalo od tebe, to je poneka ogrlica od staklenih perli, dvije pjesme ,tri slike i nebrojeno mnoštvo ljubavi i sanja.Sasvim dovoljno za čitav jedan  potonji život.

A poslije toga?

Kako nismo voljeli tragedije,a ni romantične komedije,ni vozove što odlaze,ni vozove što ne dolaze,perone sreće što vratit se neće , kao da smo izbjegavali.Ili su oni izbjegavali nas.Sasvim svejedno je.

Znali smo Putevi se ne vraćaju sa putanja onako kako mi to želimo.Postaju drugačiji i trošniji.Čak i kada se obnove, gube onu dječiju draž i nevinosti mirisnih ljubičica.

Izgubiš nekog,ko ti je drag.Neko koga voliš bićem svim, skrene sa puta, koji vodi u središte srca ili barem u  naš Grad. U početku ništa ne osjećaš. Misliš, kako je sve lako i prolazno.

Onda se javi bol,oštra parajuća bol , što ledi mozak.Za njom tupa bol , koja guši i ne da da  se diše. Nakon nekog vremena panika,napadaji panike.Mnogo  napadaja panike jer se rađa svjesnosti da nikad više nećeš imati ni upola onoga  što si imao,mislio da imaš i mogao imati.

Poslije panike dolazi praznina.Bujice praznine i bespomoći.Svuda hodiš i osvrćeš se. Ničeg nema.Samo se  vrtiš u krug.Poput ringišpila.Na sve strane lutaš i tražiš  . A svjesno izbjegavaš onaj pravi put koji može reći sve, donijeti istinu.No, tim putem ne želiš kročiti.Suviše je jednostavnno , amože još jače boljeti.

Nje nema.

Ti to znaš ,ali opet te nešto tjera u potragu.

Jedna završena potraga,još veća praznina.

I dok i dalje tragaš ,vrijeme prolazi.

Mnogo vremena prošlog.

Tada shvataš, da možda uopšte ne želiš da je nađeš.

Pomišljaš da to vjerovatno neće biti ona ista djevojčica kojoj si sebe,svoju ljubav poklonio,već nepoznata žena.Možda čak starica neka.Blijeda kopija one tvoje  tek procvjetale ruže  ,  onog vašeg  nasušnog ljeta.

Sleđeni mozak ledi srce. Postaješ usporen i sasvim nihilistički zombi, kao da ti uopše ništa nije bitno.Obamreš i postaješ ravnodušan.

Samo duša i dalje rovari i sni – bajke prelijepe piše.

Bajke o kojima nikad i nikome  ne progovaraš.Muško si .Bol i nesreću ne treba dijeliti sa drugima.Oni imaju svoje boli i tuge.

Onda ,odjednom bude kasno za sve.Ti više vremena nemaš.Sebičan si, ne želiš da bajka  dođe do njenih ušiju.Sigurno bi  joj donijela mirise soli i ljubavi.

Bojiš je još uvijek je krhka grlica koja ljubavne vale sni i da bi je prizivanje ljubavi moglo skršiti…

Kažu imati pa nemati je najteže ili najbolnije.Nisam siguran da je tako.Nemati pa na kraju imati je nekako bizarno i glupo. U tom slučaju čovjek čitavog života ostaje uskraćen,zakinut za nešto.

Imati ljubav i   u srcu je  čitav život nositi je dar od neba,koji treba svaki dan milovati i zalijevati.Ne suzama ono su preskupe i bolne,već pjesmama,čežnjom  i molitvama.

Čitav život gladuješ,čezneš za nečim,tragaš za nečim i onda kad si na cjevčicama ili štakama neko ti ponudi to nešto što si čitav život želio. Vrlo ironično.Mala,sasvim mala djeca kažu: bljak.A mala djeca,posebice djevojčice su itekako iskrena.I znaju sve.

Milosnice se rađaju srcem punim ljubavlju. Srce je samo sluga duše pune milosti.Duša je dar sa neba koji se ne prekida.

Imati pa nemati te nauči svemu i oplemeni.Puno je tu  neke plemenite bremenitosti i neizmjernog bogatstva.

Ono nemati poslije imati,  pomaže da se sjetiš bogatstva koje si posjedovao,a koga se neko odrekao. Kada se život zbraja,neko dobija a neko gubi.U pat pozicijama svi gube.

U  srcu ostaje neslućeno i nesuđeno bogatstvo ljubavi. Njega ne možeš potrošiti za svog vremena.Ti je daješ i poklanjaš,a ona se  jača i bujnija tebi vraća.

Obogaćen si toliko, da se daješ i daješ i ne prestaješ da daješ i ne možeš prestati da se daješ.

Toliko toga bogatog,nadnaravnog i prelijepog ima u čovjeku koji je imao pa nemao. Ljubavi, dobrote, čežnje i strasti se kotrljaju kao plimni valovi.A tek koliko nježnosti i blagostikoje ima pa te tjeraju  da poželiš te  darove poklanjati svim ženama svijeta.

Nekima; onim iskrenim i krotkim sebe  pokloniš. One to prihvataju kao sveobuhvatni dar, koji se vraća.

Druge biraju,prihvataju ono što im odgovara.One same sebe uskraćuju bogatstvo.Neke se ,opet, nisu svikle davati,one i ne primaju darove.One se grebu o njih.Neke i ne znaju šta žele.

Potom , sažaljevajući sebe ,mislili smo umrijećemo od tuge.Svi smo bili  svoj Dvojnik.Gledali se u ogledalu viđali nekog drugog,kojeg jedva prepoznajemo. Nešto je stariji ,usukaniji i mrven tužniji.

Vrijeme leti.

U snovima nam se javljaju one djevojke,žene koje su nama svoje cvijetove poklanjali.Uvijek nam  izgledaju nježnije i lijepše; a mlađe i zaljubljenije, nalik anđelama.

Na licu stranca u ogledalu kupe se bore.Probijaju  sjedine.Vid se muti,misao se brka. Samo srce ljubavne pjesme grca,dok duša poslijednja tanga i bolera pleše.

Sni o anđelama vremenom postaju jasniji,svjetliji i bolniji.Nije to bol zbog odlaska.Bol je zbog neznanja i nemogućnosti sveznanja.

Više nema tuge,možda malo.Samo blještava radost i neizmjerna zahvalnost nebu  i djevojčicama na darovima i ljubavi za čitav život.I potreba za informacijama.

Gdje je,šta radi,dali je dobro,da li bi joj  mogao ikako pomoći?I nadanja – sve je u redu,ljubav i dječicu predivnu ima.

I možda se ponekad  sjeti mene.

A bilo nam je, bilo nam je lijepo,milo moje proljeće.

Onda shvatimo ,od tuge se ne umire tek tako.Samo poneka budala presvisne. Blentovije.

Mi smo zeru pametniji.

Pogledamo u sunce,ono zablješti , suze priziva ;mi se trgnemo trenutak prije i ne osvrćići se krenemo dalje.

Nikad nismo bili budale.Romantici da.Htjedoh reći možda previše, nepopravljivi; ali u ljubavi nema ničega previše.

Svako se mora kretati putem svojim i izboriti šansu da ne zlorabi glagol kretati  i  postane kreten.

Vrijeme pokazuje da su mnoge prve i većina pravih ljubavi in bolne in tužne.I one kasnije.I one poslije njih. I svaka sllijedeća.

Sve zaslužuje svoju priču ili barem pjesmu,ili više njih.Beskonačno mnogo njih.I bajke.Prelijepe bajke.

Mnogo riječi nam je Milosti i Ljubav dala, čak previše,jer  ih mi ne upotrebljavamo ili ne znamo pravilno koristiti.Srca nam otvrdnu ili se zalede.A poneko ga i nema.

Bajku  je već malo teže ostvariti.

Žao nam onih koji je ne dožive.

U ovom užurbanom svijetu kada se za ljubavna pisma, ljubavne pjesme i ljubav nema vremena,odakle vam  vremena za bajke – frajeru mrtvi.

Često prelistavam jednu uzvišenu mudrost koju sam kasnije spoznao:

„Vi nešto volite a to je za vas zlo,vi nešto mrzite a možda je to dobro za vas.“

Jedna prava ljubav je sasvim dovoljna da vam pomogne da svu ličnu bol,tugu i jad pretvorite u pjesme ljubavne.

Prava ljubav može pomoći da podnesete i ponesete mnogo boli,tuge i jada ovog svijeta.Prava ljubav vam pomaže da se molite i za ljubavi prošle,i ljubavi buduće,njihove  i svoje.Dovoljno je pogledati prema nebu i već je dan mnogo plavetniji i osunčaniji.

I imate toliko ljubavi i dobrote u sebi .da se molite za ljubav i dobrotu čitavog svijeta.I tada se ta ljubav vraća kao krik ubijene djece,silovanih djevojčica i osakaćene ljudskosti.To boli.Ali to se može podnijeti, Bespomoćnost se ne može podnijeti.Ona ubija.

Jednog dana se probudiš.

Shvatiš da si sam.

Pitaš se nije li to bio samo san,a probudio si se jer čuo si da neko  leleče ,da je život san u kojem ljubav sni i svoje tuge odmara.

Tada  počinje luda trka vremena.Prolazile godine,prolazile decenije.A tek dani.To nisu dani to su djelići mikrosekunde.Da bi opstali i preživjeli mi se poudasmo i poženismo.

U svom užem i širem krugu postadoh jedan od poslijednjih.Poslijednji koji je uletio u kanone pristojnosti koji obavezuju  bili su Baška baŠa i Davor. Neki se nisu nikad ubračili.Ubila ih prejaka riječ i prevelika ljubav.Ruke im još nekontrolisano drhte kad vade požutjele slike iz tajnovitih zakutaka svoje duše.

Znaju oni te likove.Predobro.Samo žele provjeriti da li se u međuvremenu pojavila barem jedna bora. Nije.Njihova ljubav je učinila nemoguuće. Podmladila je njihove ljubavi zauvijek.Kao i mi naše.

Osvrtali kao da se nikad  nismo.Znali smo, iza nas je ostala bol i tuga.Srce nija dalo da se ikad razvedemo od ličnog  bola.Znali smo , rastanak od boli bi  značio bijeg od  dječačkih dana i snova ,kada sve bilo je tako tako lijepo, usporeno i umirujuće. I blagorodno.

Bol smo podnosili i ona je vremenom jenjavala.Kao da su je neki anđeli tesali i brusili  dok je nisu pretvorili u ledeni dijamant u kome je ostala  čista ljubav i milost.Da,  i snovi koje smo sa svojim i o svojim slatkicama snili.

Nismo bili spremni ubiti dijete u sebi.

Sva  ta dijeca,ah, bila su,sasvim izvjesno, izvor svjetlosti svih onih ljubavi što oko sebe smo sijali.

Sve ove godina.

Zbog tog djeteta ,te grlice i te djece, ona ili one,svjejedno je,ostavljale su tragove duboko usječenih ožiljaka u grudima.Poput ordena  okačenih u nutrini srca.

Što se desi srcu to ostaje  srcu.Zauvijek.Što se duši desi to ostaje u duši i rastače se po Univerzumu.

Nisam te htio uputiti na Poa,Prevera,Jesenjina, Cvetajeve,Maka, Majakovskog, Sen Egziperija…

Bio sam sebičan, a ti premlada.Nisam htio izgubiti ni jedan tren sa tobom.A i boljela bi te njihova tuga i očaj.

I ja sam ih tek upoznavao,a najviše  si mi ti pomogla da ih shvatim i prigrlim. Da nije bilo moje samoće teško bih ih razumio.

Bila si suviše mlada za nestvarne svjetove ljubavi i bola . Mislio sam imaćemo vremena:Kasnije ću te ili češ se sama  uputiti u nestvarni vrtlog ljubavi onih drugih malenih ,  voljenih i do nevinosti naivnih djevojčica – Anabel Li, Ane Snjegine, Barbare, Marine.Taide,Ramedis…

Bilo mi je drago što nisam.Izbubio bih mnogo radovanja.Izgubio bih dragocjeno vrijeme  utkivanja tvoga lika u srce. Tvoje ljubavi u moju dušu. Snova u naše dodire.

Jednostavno –  bio sam sebičan.

Poslije  sam saznao da je tvoje vrijeme ,za naših dana , već  bilo prožeto tegobom i tugom.Zbog toga su mi draža milovanja tvojih  malenih ruku , ljubavi moja.

Sutradan se budimo,svako za sebe.

Sneni od snova,topli od sanja,ni gladni nismo,skoro da bježimo.Da ,djeca se ponovo igraju i jure,sada već i kradu.

Nesvjesni prisustva mnoštva, započinjali smo svaki dan put šarenih leptira što miluju cvijetove  i utapaju se u njima,

Ne bojim se da se jednog jutra neću probuditi.Bojim se da ovaj testament neću završiti.

I shvatim:“O milo moje, pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam,tad bila si dijete.“

Ti se sjećaš:“Nema veze mili moj,ni ja o tebi,ti si kao dijete malo veće.“

 Mnogo mi nedostaje ta godina mila moja.Mnogo mi nedostaješ jedina moja.Nikad više sunce, mjesec, zvjezdice,maglice,more i pijesak nisu izgledali ni mirisali isto.Možda i jesu,ali ti više nisi bila dio tog blistavila potonjih  blistavih dana.

Ponekad,samo ponekad , i to u pravo proljeće sam dao naslutiti mirisne valere krajolika  ljetnih dana našeg proljeća.I to je jedan od razloga što volim djecu cvijeća i cvijeće.Njima se proljeće dešavala kada i nama naše.

I isti kraj nam je namljeno.Te godine su počeli da nestaju i njih i nas.Oni su se izgubili.Mi  smo se zagubili.

Boli sve to, ljubavi moja i nedostaješ mi.

Mnogo mi nedostaješ maglice moja.

Ni plakat ne mogu.Nisi me tome naučila.Ti koja si radost moja,ljubavi moja.

Još uvijek se smijem i radujem.Samo se više navlači neka magla.Bojim se neću moći da pratim tragove tvoje u bespućima snova.Tek da znaš,toliko ih ima – bespuće.

Tvoje oči i osmjeh tvoj još uvijek imam.I poljubac osjetit mogu.I tvoju ruku na mom licu.Tvoje ruke male na mom uzdrhtalom tijelu.Tvoja ruka u mojoj ruci.

U snovima malo teže mi je naći tvoj vrat,ramena ,grudi.Još teže ono o čemu ne smijem pričati , a trebao bih , istine radi.. Uglavnom to mi nije žao.Možda bih  bio samo jedan od onih koji su upraljali  nevino dijete, prelijepu djevojčicu moju.

Naši su susreti,divni susreti, bili nježni kao preplašene srne dah.Kada djeca otkrivaju novi svijet, ne vide strah, igraju se i jure, ali  ne žure.

Kad bi ih pustili igrali bi se svaki dana za danom,neprestano dok ih silom ne preobrate u zamišljena i gruba bića  nalik ljudima.

Mnogo mi nedostaje to proljeće, kad bježeći od svih, završavali smo naše noćne na susrete pješčanim plažama ljubavi.Dovoljno si se davala da još uvijek osjećam miris djevičanskih ljubičica i rose pupoljak ruže na usnama.

Dok otklanjam poslijednje oblake, iz naše bajke, neću ti  reći hvala za sve što si mi ili nisi dala.

Ja evo, Bajku o nama, o petnaest dana proljeća naših samo za tebe pišem,ljubavi  moja.

   

Sretni ti blagdani mila moja,gdje god bila.