„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.
Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.
On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.
On želi da vi nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I to je velika ljubav.
A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.
Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna svoga Stvoritelja.
Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.
Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?
Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?
Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?
Možda su nas neki rastanci boljeli?
Možda nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?
Možda!
Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.
Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemam vremena?
Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.
Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.
Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?
Kad roditelj umre, ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.
Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.
Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.
Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.
I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao djeca.A djeca sve znaju ili osjete.
Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.
Nije njima žao mrijeti.
Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali, svaki dan, svaki tren pokazivali.
Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali roditelji.
Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U životu mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.
Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.
Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav jedine bezuslovne ljubav. U životu se dese i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom, ne prođu sasvim dobro.
Kad smo srećni ,zašto misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.
Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.
Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.
Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.
Zašto insan plače nad danima kada je sretan bio?
Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.
Dođem sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.
On stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.
Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto.Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.
Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je od nekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me lakše u čelo ljubi.
Uzima mi tašnu, na stolić je , zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.
Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.
Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji, kožni tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.
Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.
Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.
Bluza je pala sa strane.
Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .
Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.
Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat i na kraju članke.
I masira i ljubi, sve do jednoga i opet još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i da se polako povlači.
Napetosti skoro da i nema.
Sad sam ja u maloj bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.
Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me mami i da uđem i zaronim. On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.
I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše izranjati poslije sedmog dana.
Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on se trzno, na trenutak zamislio pa kaže:
– Nagost žene u ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.
Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti golog ženskog tijela.
Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.
Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:
– Dobro došla kući, mila moja.
Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla, ja mu uzvraćam.
– Bolje te našla, mili moj.
***
Tako vam to ide mile moje.
Još samo treba naći tak'og blentoviju. Skoro da su izumrli.
Na plaži dva su djeteta , djeovjčica i dječak , dvije grliuce male. Dječak i tujinka se miluju i ljube.tada nije bila njegov život. kansije će je on tako i proljećem zvati : jer je otipla , tek tako. Prije odlaska , za sva vremena svoju je ljubav njemu darovala.
Miluju se i ljube; ljube i stidljivo maze.Nikog nema , sami su , tišina ih spaja. Plavetni krajolik ih smiruje i bodri.
Mjesec se nasred neba zaustavio. Sramežljivo jedan prozračni oblačić pred okulare stavio. Neće da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece , diljem dunjaluka , svašta , nešto nestašno rade. Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga, a i ako imaju dalek je . Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.
Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.
Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.
Blesan je zatečen , ne sto već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.
-Đe me nađe? – konta on.
Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti , sjeti se SuljeSolomona, neki mu rod ko biva dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:
– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.
-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.
-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah!
-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.
– Hoću malena moja , ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.
Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali tragove slađahnih aktera.
Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Bio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah .
Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.
Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.
” – A šta je sevdah pitala me djevočica mila , što se nenadano međ’ oblake skrila?!
Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili , kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.
Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.
Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakare.
Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah , koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.
Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.
Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.
To je dio sevdaha: poetika i snovi.
Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.
Šta je sevdah ? Teško je za objasniti.
Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…
Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.
O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.
Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.
Samo u Bosni zemlji Božije milosti se plodi sevdah . Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.
Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti Bosne zemlje milooti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.
Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila , tanka ko njaka dlaka , dohaka zlom insanu.
Umiralo se onako, polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoje srce izdala.
Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu sofri i sofri mezetluka i pića, kao predjelo sevdahu i ljubavi.
Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba. I jošte meraci, crven fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.
Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.
Sevdah su sve one mirijade dragih – anterli djevojčice Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Ljiljane , Vesne i naša proljeća, Anabel Lee i Ane Snjegine, Johanne , Hanke, Šošone, grlica, klinki i vrapčića svih naših ljeta , iz srca Sanje, Jasne, Sonje, Anđele, Dijane , iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princem, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane naših bajkovitih jeseni, djevojčica naših ćednih zimskih krajolika Meme la Bella , Taise , Senke, Vlaste, Bisere , jedne Meri . Sevdah tuguje i za nedodirom klinke Pjaf, Margite , Velike Besi, Bili H. , Janis, princeze Dajana …
Nabrajanje nam uvijek ne ide od ruke, ponekad nešto zaboravimo, ispustimo; ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.
Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati ; neke i ne smijemo , nek mirom sniju..
Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajka pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.
Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.
Najčešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :
Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.
Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine Bosanskg bića, ali i podneblja.
Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.
Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.
Duše zaljubljene u krajolik i podneblje; sveto i iskreno, prelijepo i vječno, mirisno i modro zeleno.
Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke , Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj saraj Dvora teče.
Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo –Grad Čednosti.
Duše zaljubljene u milost ljubavi, dobrotu čovjeka, ljubavnicu svoju.
Duše zaljubljene u radost ljubavi, dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.
Pa ti draga, milo moje traži i nađi definiciju sevdaha.
I zapamti : sevdah i ljubav su ponekad gori i bolniji od mržnje.
Lome i biju , smaraju i slamaju, šamaraju i guše, na plač i krik tjeraju, ranjavaju i bole i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.
I upamti :
-Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još huđe biti zaljubljen u njih, kaže sevdah , koji kao savršeni duh obilazi i miluje kapidžuke i pendžere zaljubljenih ne bi li ih u takarli belaj uvalio .
In memoriam godišnjice. Za neuke ljude su tužne , a ne bi trebale biti.
Velikom čovjeku Kemalu Montenu je juče bilo treća godišnjica što nije među svojima, među nama , na ovom prelijepom Baosanskom dunjaluku.
Koliko je bitno što se niko nije sjetio da posjeti njegovo poslijednje počivalište.
Ni najbliži.
Nije naše da razmišljamo o tome.
Kemal Monteno ljudina bi se ljutio na ta prizmena razmišljanja.
Da je još uvijek među nama , na jučerašnji dan , skupio društvo Meleka i poeta , Jenis, Magi, Davora , Bodu , Đoku, Arsena , Vtini… i odveo ih u Miris dunja.
Ne bi mogao na Vrelo Bosne, umro je u nezgiodan čas , ali poetski u svom stilu. Hiljadu pahulja bijelih… jedne noći u decembru…
Pogriješio je malo, bio je 21, januar 2015. kada je rekao:
Umoran sam ti grade, Sarajevo ljubavi Moja i Bosno , Zemljo moja i ženo ljubavi jedina , moram malo počinuti.
Sklopio je oči , tiho , nježno i usnio. Kažu vidjeli su prelijepu svjetlost koja je poletjela ka nebu.
Takva je bila i muzika kojom nas je decenijama radovao.
Kao i njegova duša , znate onu Dušo moja ili onu o Lidiji.
Nevinost i dobrota prije svega.
Tiha , nježna , snena , prelijepa i svetlosna , vesela ili tužna , a ljubavna, uznosila je srca svih nas ka nebu.
Bilo bi tu svega , valja ova , ića i pića , i prije svega …
A šta ste vi mislili?
Ljubavi , žena i muzike.
Sve što je Kemal Monteno radio bilo je iz ljubavi.
Njegove se ljubavi znaju.
Sarajevo Grad čednosti, Modra rijeka naše mladosti, Bosna zemlja Božije milosti i Žena , to preidvno nebesko biće Žena, i ljudi svi ljudi bez iznimke.
Kada kažemo ljudi govorimo o ljudima, ne o onima koji to nisu.
Gledamo i ježimo se. Uzeo bi gitau u ruku pogledao u Pjevača, on bi mu klimnuo i čuli bi se zvuci…
Zvuci koji nas i danas nježe. Bole.
Takav vam je bio Kemica . Pjesnik i vjesnik ljubavi.
Sveznalica je , s Božijom pomoću , rođena dana kada me prvim udahnućem dunjačućke have trebala radovati nerođena kćerka .
Zauvijek ću joj biti neizmjerno zahvalan što mi je sjećanja , za tri mjeseca naše suncem obasjane tirkizne bajke , vraćala plemenitijim , jasnijim i cjelovitijim nego su ikad bila. Što mi je vratila slobodu i život , možnost da volim i obasjala me svojom dobrotom .
Nenadano je hrupnula u moj život , ispunila mene i Galeriju zadivljujućom svjetlošču i blagoslovljenom milinom . Kasnije spoznah da nam je Nebo poslalo . Htjedoh joj to reći , ali bješe kasno. Kako došla tako ošla! Puf ! Poput lahorca koji lebdi.
Tiho i lagano poput anđela smjernog osmjeha razgledala je slike . Popela se u galeriju Galerije . Kao nekom silom privučena zagledala se u sliku Boje i krugovi. Potom , tako jednostavno , tako prirodno i sigurno , kao da se od ezela vakta znamo , rekla :
– Ova slika je moja.
Dan prije nego će odlepršati ( normalno blentovija tu bježaniju nije predosjetila ) , kao slučajno zastade pred svojom slikom , zaboravivši da je u sudbinskoj ukupnosti galerije , svaka četvrta slika njena i sjetnim glasom , skrivajući pogled svečano objavi:
– Čuvajte mi Boju i krugove . Za vik vikova , moji su . Vrnuću se jednog umilnog i sunčanog avgustovskog dana .
I vratila se , da mi rane vida. Zaista je bio sunčan i prijatan trinaesti avgustovski dan.
Rekoh joj:
-Oh , ja tebe znam . Ti si jedna od sveznalica , što ne haju za vrijeme i nemire ljudskih srca i dolaze i odlaze kad misle da ih trebaju i ne trebaju . D'bro Dobro , nećemo se čuti . Recimo najtijekraće kazano :
-Ti si divna bijela djeva anđeoskog lika , što brodi kroz vrijeme i potrebitim ljubav dariva.
Ruka moja bi mogla ispisati tisuće čarobnih riječi o maestresi dove , muzike , plesa , lijepe riječi , umjetnosti i života . Ženi od ljepote , ljubavi , vjernosti, dobrote i boli. Roman bih ktome mogao sročiti o djetetu koje leprša poput anđela , što ljepotom , milošću i ljudskošću plijeni . Osjećam je sestrom , nježnu , požrtvovanu i plemenitu , anđela lakih krila labudice bijele , što nenadano dopliva u srca onih koji znaju šta je umjetnost , ljubav , milost , gracioznost i ljepota. I sve to , batalila i halalila , uglavnom , radi uzvišene i iskrene ljubavi prema Bogu , jer ona je iskonom pramajke mi Eve / Have i moja brižna i časna mati.
Kad god je sretnem ili ne sretnem , više srcem , blentavim i ludim , čujem ili slutim tihi glas koji me miluje :
-Ja došla , mili moj
U dobroti njenoj čini joj se da mnogo prijateljica i prijatelja ima . Ipak dijeli samo ono što je znano , jer čitav život kao da je svjetlost obasjavala i branila od zla njen umilni lik i njene lepršavu umjetničku nutrinu . Ali mnoge svoje misli o bolu , tajname zapretene , radosti i tuge vješto skriva .
I još dosta toga sam spoznao našim nesusretanjem , ili njenim bjegovima (da vam pravo rečem ) jer u mene se utkala . Ali , u nekim besanim noćima , u kojima je ona moja najbolja druga , kada me mjesec vodi nevinim putanjama u kojim nisam grlio i milovao , vrlo često mi na um padnuvaju tako prozaična pitanja tipa :
Zašto ?
A ja odgovore nijemim , jer ih ne znam.
Znaš to , jednoć , kad mi je vrlo sklisko , skoro pogibeljno , životu bilo , a ja nemoćan i zaleđen , eto ti nje . Ničim , ali sebi svojsrvenim sveznanjem i zvanjem izazvana , samo se , tek tako , pristavila:
” Ja došla :”
I osmjehom nježnim pomalo zabrinutim , pitanje uputila nebu :
-Kako ću ja to …moja ruka nikad muška gola leđa nije dotakla . faj mi snage i oprosti mi grijeh Bože milosti i Ljubavi
Dovom i ručicama svojim bijelim i nježnim dotaknu me i povi rane žive i krvave , svilenim koncima išarane . I lagano još , da ovi blentavi gluhač ne čuje , nervozno huknu i bismillu prozbori . Vjerovali ili ne , rak rane skoro u trenu zacijeliše . I drugi put je na slične rane usud nepozvanu navede . No , sada je već meštrica moga zdravlja i zavoja bila i nije mogla , nit je pogled krila.
Ako sam straha i imao , ova sestrica mila je svojom ljubavlju sve , namah , iscjelila i odagnala.
(Ne pitah je , da dijete ne preplašim : -A šta ćemo jube moja , sa ovom neprebolnom ranom u grudima , grumenom krvavim i ludim , što prijeti da se u kam pretvori? )
I kako je insan k'o plemeniti konjski hajvan ne bi zavolio ?
A jesam ! Iskreno i istinski , bezvremenski i beznadežno , petnaest mjeseci prije. ( No , to je za neko drugo pismenije . )
Moja najveća vrlina je što nisam znatiželjan , skoro nimalo i rijetko kad pitam. Uvijek sam vjerovao – ako mi je suđeno da znam , reći će mi se. A opet ponekad bih nešto nesuvislo pitao ( voliš li me i slične “tričarije ” ) , ali ne ide . Ne znam ja to . I tada bih htio da vrisnem , da pesnice stežem , ali ni to ne znam. Nikada nisam naučio .
A evo pet i po godina i sedamdeset i dva dana na mom srcu …i ona bi da mi molitvom rane liječi :
-Kako želite da dovim za vas?
Mahalaš samo što ne zausti ( ili zakuka ; da bidnem impresivniji , il se kaže ekspresivniji . A ća mu ga znan , kad mi je ko malom bekanu mozak smuntala , ko fišek košpica , natakaren naopako damare istumbala. ) :
-Dođi bona ne bila , ljepoto voljena , pa mi poljubcima rane liječi , umrijet ću ti nazdravo i na tašte , a da nisam tvoje rumen usne ljubio .
U sebi bolnom dušom nijemo umim – neću da je gubim i puštam poetu da joj zbori :
-Jedno nježno i milozvučno ja došla bi sve zaliječilo. Uz ono obavezno d'bro , d'bro baš si nerazuman mili moj.
I jopet , ta djevojčica , to sušto radovanje i dobrota , srcem mi se smijala i životu me učila :
-Ih, jašta bi , stisnite zube inšallah, tu sam ja, … ne brinite .
Vidjeh , ona je zube stisnula , jezik skoro pregrizla ( ” nije mi se učinilo ” ) , ali nije izustila ono mili moj, samo je dodala :
-Manite se patetike i zahvalite Bogu što ste dobro i što vam je dao kuveta da izvodite bijesne gliste.
A siguran sam da je i tada , kao i s prvine , kao i sada znala koliko i kako je volim i …
Više se zla ne bojim i ne brinem . Ona je uvijek tu . Inšallah
Eh , malena , malena !
Svaki zapis , kao i bajka mora naravoučenije dunjaluku iskantat.
I tako dođosmo do tvog imena kojim te jednom davno zamuhurah.
Sveznalica
Neobično , mistično , nestašno umno i pomalo intrigantno , krugovima i bojom prepleteno ime , koje miriše na tajanstvenost i uzvišenost , nauk i poetiku , nebesku širinu i putanje .
U brizi nedostajanja ponekad mi se čini da, ja u stvari , osim onih neizvjesnih i varljivih sjećanja što slutim , osjećanja koja ti bezuslovno darivam , o Tebi skoro ništa ne znam , milo moje .
Tko si Ti i, zašto si Ti , dijete milo , što ti ime nebom diše ?
Ili jednostavnije , po ( nezaobilaznom , univerzalnom i bezvremenom ) Maku :
” A kto je ta sta je ta da prostis
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je ta
Sveznanka
Koju
Inom
Slove
Rekti “
*
A opet i opet istinu znam i zborim :
Milo moje ,
nikad nisam ni bolan ni tužan od kada te upoznah.
Čak sam dubokog ubjeđenja da nikad slobodniji i sretniji nisam bio.
Kao što vidiš i osjećaš moje djetinje srce je radosno i samo ljubav , radovanje i dobrotu sanja i pleše.
Ma džab – džabe ti je , voli ja tebe.
I ne pitaj koliko?
Zamisli , onako djetinje :
Okreneš se prema Suncu , široko , najšire raširi ruke i ispruži ih ka Nebu milostivom i iskonskom , nebu plavetnom Bosanskom , prošapćeš umilnim djetinjim glasom_
-Evo vl'ko te volim mili moj , navsegda.
Sretno Sveznalice , anđelu mili , čuvarice duše nđmoje i nek ti Milostivi podari blagorodne đardine .
*
Aj , skoro zaboravih !
Iako nikako me smijem , tebi ću otkriti jednu veliku tajnu :
Smrt ne postoji jube moja . A ja , smotani i dobri , ćekaću i vječnost ako treba , da mi dođeš , ruku pružiš …
Znaš ono iskonsko : ruka u ruci , lijeva u desnoj ….
… a nad Sarajevom Gradom čednosti , u Bosni Zemlji Božije milosti , kraj vječne Modre rijeke , kao i uvijek nevino rose hiljade pahulja bijelih…
Danas smo malo nježniji i sneniji, ako je to ikako moguće.
Jedno dijete , dobrota i čednost mila, Cigančica prelijepa, nas u srce dirnula. Poslala nam pjesmu, kaže poslušajte, danas je nama Ciganima počinje nova godina. Mi je po svom običaju slavimo duže od onih koji nisu Cigani. Četiri dana.
Kako nećemo mila djevojčice, pomno ćemo je poslušati Odavno je mjerkamo , ali ne možemo ništa pristaviti bez tvoje pomoći. (Pjesmu ili cigančicu ? E vala ne saznaste to u ovaj vakat.) Dame biraju , zar ne ?
A pjesma kaže; nako mahalski , sa okusom poetike , u prenesenom smislu:
Pogledajte malo kroz prozor , ako ste lijeni popeti se na neko prelijepo brdašce sa nekom rukom u ruci , desna u lijevoj , ili lijeva u desnoj , svejedno je. I pogledajte , dobro se osvrnite na sve strane .
Nemojte da vam sada suze poteknu od miline . Trebaće vam ; kasnije.
Lijep je dan , prošlogodišnji je i novogodišnji.
Plav i sunčan , snijeg bjelasa, miriše na milost i ljubav.
Zamislite slobodan dan, onaj jedan od vikenda koji ste propustili jer ste bili zabrinuti i umorni.
Livada cvijetna leluja , djevičanske ljubičice se povijaju , malecko janje nestašno se nogata , mirisne ruže u krajobrazu . Što da ne! Čak i divlje.
Bagremi i lipe cvjetaju. Svi putevi vode u slobodu.
Joj Bože Milostivi koliko imaš puteva ( i putanja ) , a sve treba proći
Jorgovani mirišu. Djeca su vesela, bezbrižno se vrte po cvijetnom tepihu.
Vi se ljuljuškate u hladu trešnje koja je tek probeharala .
U vašem naručju opojno miriše najmirisaviji i najljepši dunjalučki cvijet.
Ona !
Vaša ljubav.
Vi ste opijeni i raznježeni.
Shavatate da sve slavi Gospoda svoga.
Hvala i slava Bogu Gospodaru svijetova.
Zavirite sada u nutrinu svoju.
Šta čekate?
Sada možete one suze pustiti.
Što bi poete rekle.
Alelujah
U prevodu:
Ma, šta je danas sa tim prevodiocem?
Gdje se dao?
Ah oprostite, eno ga, sakrio se ispod stola i plače.
Neće da ga vide. Muškarčine ne plaču.
A tebi dijete milo ,velika hvala za današnji lijepokaz .
I sretan ti i berićetan praznik Vasilice i mnogo ljubavi.
Dio svjetskog pučanstva slavi rođenje Isusa Hrista,pomazanika Ja jesam Jedinoga.
Božić je.
Blagdanski praznici su snježni.Nadamo se dobroj i mirnoj godini.
ortodoksnim hriščanima želimo sretan Božić.
Mir Božji Hristos se rodi.
Vrijeme je malo kaharli ,a malo mutno i ponegdje svijetlo.Snijega ima,dovoljno, na okolnim planinama i neočišćenim kolovozima.Neka ,tako nekako i treba da bude.Što bi stari rekli vakat mu.
Neki od vas imaju više slobodnih dana i slavlje koje su započeli sinoć u ponoć.
Dežurni užurbano završavaju posljednje radnje, da klisnu sa posla da se pridruže slavlju.Napokon svi imate slobodne dane i uživate u svetosti svog toplog doma.
Napolju je neko zakukao;Sneg je opet Snežana.Mi na prozor,kad ono ništa.Napolju bajati snijeg.
Opet nas je neki mahalaš izdigao snijegom u svome srcu.Valjda mu dojadile petarde nevaspitane djece još gorih roditelja.Onih kojima je asvalt strano tijelo.
A onih grlica milih, što sniježe naše srce ili čine svjetlost u našoj duši je jako mnogo.Mnogo više od nas hablečina koji se blesiramo. One su drugi razlog zašto smo pisali smo o svjetlosti i bojama. Iako su odsutne , svjetle plamom božićnih ukrasa.
Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave, to nam govori da smo sretni ljudi. Samo srećnici sanjaju boje.Kada ih zapitate kakve su te boje većina će slegnuti ramenima.Neki će biti zbunjeni,a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jednu riječ:
Valeri.
Jesu puno rekli,svaka im čast.
Neki ljudi se nisu ni u putu susreli sa tom rječju . Neke je život vodio stazama gdje je značenje te riječi suvišno.Obično u tom svijetu postoje samo nijanse kiča i šunda.U medijima se prelijevaju besmislice ,naručena i podmetnuta slova ; njima je glavna lova.
Svaki dan postaje isti;dosadan , slijep i tmuran. Vidite ljude,šeću ulicama,na lica im nema osmjeha ni radosti.Samo neke smrknute i zabrinute sjene trepere na licima bićima koja nekud žure.Nemaju ti oni, mili naši, vremena za svjetlost i boju.
Ali ipak…
Jedan umoran čovjek,jedna teška žena sa dva cekera u ruci u sumrak se kući vraćaju. Imaju kuluk koji je tanko plaćen i nepodnošljiv. Na vratima ih čeka djetence i mazno se privija uz njihove skute. Sumnorni dan svakodnevnice biva obojen svjetlošću i bojama.U zakutku ulaznih vrata iskre boje. Sutra je blagdan. Za dijete,nadu i Božiju Ljubav i Milost se živi i vijedi muku tegariti.
Jedno injem orošeno biće, na raskršću, pored ohrndanih gelendera, promrzlo stoji, i minute ko časove broji.U ruci mu cvjetak,u duši snenost, u srcu je ljubav; čeka dragu koja se upravo pojavljuje. Kosa joj leprša, osmjeh joj maglu razmiče i ona se u zagrljaju smiruje , dok poljubce dragom daruje.Znaju On bdije nad njima. Njima se čini da je sve svjetlost i boja.
Dva bića pored tople vatre sjede,drže se za ruke i jedno drugom smežurana lica dodiruju.Oni su godinama sami. Oh , imaju djecu, ali ih put u tujinske zemlje odnio. Neka , nek su samo živa i zdrava. Ponekad se i jave. Oni imaju uspomene da ih hrane i griju.Puno je u njima svjetlosti i boja, dovoljno za više života.
Sve je izmješano i posuto bojama i svjetlošću. I duše djeteta, oce i majke; dječaka i djevojčice i brižnih staraca naprosto lebde uronjene u svijetove svojih iluzija. Nad njima leprša Ljubav i Milost Ja jesam Jedinoga.
Alelujah!
Jedan čovjek koji pisaću mašinu za drugu ima,uzima Blekijev pojmovnik i traži stranicu na kojoj je podvučena riječ:
Valer
-nijansa, najtananija nijansa u umjetnosti, sredstvo za modeliranje forme (svjetlost, boja); valer je sve; i sjena i svjetlo čak i boja gdje tama nosi (postaje) kontrast;
-ljudi valer obično vežu za boje, međutim on se kao izraz i forma udomaćio u svim umjetnostima,
-valer pomaže da se pokažu promjene na površini slike,opisa, sklupturi definiše nevidljive udaljenosti i pukotine .
-valer određuje kvalitet prizora prigušujući grubost izraženih tvorevina;on je objedinitelj ekspresija i impresija, kompletan nadrealizam i sva umjetnbost vrvi od pojma valer i njegove upotrebe,
-od valera i u vizuelnom i u poetskim smislu zavisi sve:on više nije samo mjera svjetlosti, on je sitna skoro neuočljiva razlika u tonalitetu, boja, muzike, poetike; jedva primjetno nijansiranje bilo likovnog bilo poetskog izraza
-valeri oslikava nečiji život;što ih je više to je život bio vredniji življenja
-valeri su nevidljivi djelići Harmonije Božanskog stvaranja.
P.S.
I molimo vas, danas nemojte dopustiti da dnevni mediji ,u ove nježne blagdanske dane banu u svetost vašeg doma ,među vaše boje, svjetlosti i valere.
Oni bi vam unjeli krv kojim neljudi rijeke i mora boje.Ili bi vam dočarali kolone izgladnjele dječice što umiru od gladi. Oni nikad nemaju vremena za život i ljubav.Tamo gdje su oni smrt je iskupljenje i olakšanje.
O tim sumornim nijansama pišemo svakodnevno.
Ali kao što reče Krstitelj Isusa Hrista : to je jecajući vapaj izgubljenog u pustinji zla.
