Moj otac , Stari most i ja

Mojim rodteljima

 

  

Stari most

 

Most i izmaglica

 

Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)

 

Snježni most

 

 

Mostovi povjerenja

**

Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Blago rečeno , uz dužno poštovanje , pojma on nije imao o slikanju,

jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.

Al’, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kol'ko to očevi znaju.

Dovoljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

 

Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj,konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

 

Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.

On ćejfio , a ja oči , u polumraku   gubio i bečio, tražeći dušu mosta.

On bi zasjeo  sa drugim agama i ” ‘adžijama ”  i polako akšamlučio.

 

Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada

i  bukadar meze i mezica.

Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori prošlost , sadašnjost i budućnost.

Uh , neba mi, obavezno i prelijepe , tople raskošne i rosne žena,

s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.

A Stari most mudro nijemi , svjedoči i pamti.

 

Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,

def zadamaro ,jecaji  harmonike bi se prosuli Modrom rijekom,

sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,

a mjesec šaputao:

-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”

 

A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti ,

svaku uzdišući milovao i zazivao :

Eh , moja  prelijepa  Emina

natočider nam…

Koštano mori mome ubavo,

boli , mnogo me boli život moj…,

zapjevaj mi onu moju…

Po mahalski – boli dertli glava  od ljepote tih Anđela.

 

Ovo materi nikada nisam spominjao.

Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.

Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna. Na nebu nema tajni.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.

 

Jednom , kad počeh cvjetati , radi jedne Koštane ili Emine,

  potonjim decenijama  svejedno je ,

zanesen neizmjernom ljepotom i haremskim glasom ,

pokušah , aman ,prekršiti  očev zeman i pridružiti se akšamluku.

-Jok! veli.

Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom  ,tek kada  naslikaš dušu mosta ,

koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove nam priča.

 

U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.

Do nekog vremena ,  nisam ni imao vremena.

Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama,

dakako ženskim ,

takozvanim smislom života , najčešće nalijetavši na besmisao,

udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.

Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.

Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;

kao da nam ih neko ukrade.

 

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš , luk povučeš krivuljarom,

dvije kose linije trokutom razvučeš, osjenčiš tabije, dodaš modrila ispod ,

objesiš pun mjesec na tamnu plavet  iznad , ni veliki ni mali ,

samo nek je okrugao.

I eto , ko biva natandario si most.

Eh ,sine moj, a gdje je tu  duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac  svakodnevno upija i poklanja.

A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.

 

Dođe rat , nestadoše Stari Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo.Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti  bio , umiješ ti to.

U mome vaktu , ostavštini mojih  otaca, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura.Nije se imalo ni boja, ni platna.

Mnogi ni života.

 

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

-“Biće nešto od tebe! Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka,molim te i to je to.”

Oćutim . Pored očeva, za čjim  mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija

moraš tragati, nekako saburu svikneš.

 

Pomislih , sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina 

slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među

skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.

Jedna štura Nada da će “nešto od mene biti ”  i  savjet – natakari  čempres nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

 

Ipak , sve nešto mnijem,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučilo do kraja života.  Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se

najviše dopadale , bio nalik,pomirio sa mojom bojama uokvirenom sudbinom.

 

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran.

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanosi i kojeg ti prinose djevice čiste

kao biser .Joj mamo, mamice,mo'š misliti ljepote i rahatluka,a niđe

mamurluka.

I napose onu:

-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

 

Lijepe godine,lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja…

poklopila je tišina sjećanja.

I još jednom:

“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”

 

Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu milostivom se zahvaljujem…

I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.

 

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

 

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

 

Nešto me priječi.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo?

I djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.

 






















												

Oda Sarajevu

Nemamo običaj da prepisujemo druge. Ali ponekad se sve podrepi.

Dan , trenutak , sjećanja , pijetet , potreba za drugačijim , nesvrstanijim razmišljanjima , pogled iz ugla objektivnog ” stranca “.

Iz pera Siniše Vukovića , za potrebe Slobodne dalmacije , 1.travnja 2022.objavljen je tekst pod naslovom:

Kako je Mala Floramye u režiji Ivana Lea Leme oduševila publiku u Narodnom pozorištu u Sarajevu, i zašto je publici titlovani prijevod bio suvišan

Obiman tekst je posvećen Sarajevu, predstavi Mala Floramy u izvedbi ansambla sarajevskog Narodnog pozorišta.

Tekst u cijelosti prenosimo , zbog dužnog poštovanja prema Autoru i Slobodnoj Dalmaciji , hrvatskom / splitskom glasilu koji je tekst objavilo.





“Kad bi se duhovi mogli poredati po veličini, meni se čini, Sarajevo bi bilo najveći na svijetu duh. Ustvari, ne na svijetu, već, uopće ustvari; jerbo, i najmanji je duh veći od svih svjetovâ…

Sarajevo je najtopliji grad u kojem sam bio. A nije da nisam bio. Sarajevo je najtopliji grad u kojem sam bio… Ne mislim na klimu. Ono miriše nečim posebnim što ne podsjeća na ništa, a miriše na sve. Na sveto. Sarajevo miriše na sve sveto. Svojim džamijama, crkvama i hramovima, svojim čaršijama i ljudima u njima, svojim aščinicama i zanatskim radionicama među njima, Sarajevo miriše na – Sve Svete.

Sarajevo se i čuje. Ne nosom, već uhom. Čuje se u tonu. I zvonu. I, muzikom iz filma Valter brani Sarajevo. I to ne onom himničkom temom Bojana Adamiča kojom film započinje, i čime markira ter podcrtava herojske trenutke u njemu, nego onom grobljanskom, rekvijemskom verzijom te iste melodije.

I zvono je u njoj. Toj melodiji. I hod Rade Markovića. Najdostojanstveniji i najljepši hod u filmovima ikad, pored kojeg čak i gigant Pavle Vujisić izgleda kao naturščik, božemioprosti. Hod čovjeka koji uzdignute glave s bolom u ponosu ide po leš svoje kćeri… Samo jedne u nizu palih sarajevskih kćeri, pomiješanih s truplima izrešetanih sarajevskih sinova rasutih po trgu poput karata na stolu.

Sarajevo je najtopliji grad u kojem sam bio. A da se vrelo te toplote ne opaža i ne vidi. Nalik na radijaciju ona dopire odasvud, toplota, i, kao gravitacija, neumitno privlači sa i bez pružanja otpora. Sarajevo je najtopliji grad i kad je temperatura u njemu ispod ništice dva stupnja, kao sada…

Tu sam ćutilnost ponio sa sobom još u rujnu 2006. godine, kad sam u Narodnom pozorištu gledao prvu nacionalnu bosansku operu netom skladanu, Hasanaginica, kompozitora Asima Horozića i pod ravnanjem Miroslava Homena, maestra koji nas je lani napustio.

I, čuvao sam tu ćutilnost u sebi, vazda iznovice je se prisjećajući kad bih u međuvremenu pohodio neki meni dotad nepoznati europski grad. I da, tu toplost i taj oku i nosu nevidljivi miris nemaju ni Prag ni Bratislava, ni Varšava ni Krakov, ni Pariz ni Madrid, ni Graz ni Zürich, ama ni Ljubljana ni München, da ne letim dalje; jerbo, Sarajevo ima onu neku unutarnju kopču, emocionalni nekakav čičak univerzalno prilagođen svakom dobrohotnom čeljadetu, za koji se svatko može vezati načinom kakvim je spućen uza svoj rodni grad ili ishodišno selo. Za svoj zavičaj.

I zato je svatko dobrodošao u Sarajevo. I zato nije čudno da je baš Sarajevo bilo bocom u kojoj je bio pohranjen, pa onda iz nje i pušten – duh olimpizma: sveljudski duh, kozmopolitski duh u kojem su i po kojem su svi ljudi jedno, i, gdje ima mjesta za svakoga.

I zato, kad bi se duhovi poredali po veličini – sad mi se više ne čini, već sam siguran u to! – Sarajevo bi bilo najveći na svijetu duh. Sarajevo, najveći je na svijetu duh…

Ergo, ovaj su me put na put u Sarajevo nagnala, uz neporecivu nostalgiju, dva Splićanina. Ne dva Bračanina, već Splićanina… Prvi je Ivo Tijardović, čija se opereta Mala Floramye imala istu večer uprizoriti na pozornici Narodnog pozorišta, dok je drugi Ivan Leo Lemo, redatelj ovoga najnovijega njezinoga scenskog života.

Prije jušto dva desetljeća Lemo je u Splitu bio postavio ovu operetu (2001. godine doduše, ali je i ova sarajevska premijera šetala po kalendarima hodeći stazama s epidemiološkim ogradama izdjeljanim od virusa SARS-CoV 2, bla, bla…), tako da je ovo bila druga njegova verzija viđenja i čitanja svojega dičnog sugrađanina Tijardovića, koji je, nota bene, umro one godine kad se Lemo rodio (1976.).

Kostimografkinja Amna Kunovac Zekić doskočila je, baš poput i kunca i zeca, jedinstvu ovoga scenskog spektakla. Živim bojama i čistim linijama posve je autentično dočarala s jedne strane karnevalesknost maškaranja i krabuljnog plesa, a jednostavnost građanstva staroga Splita s druge. Vrlo važan doprinos tom vizualnom efektu i ukupnosti igrivosti dala je i koreografkinja Belma Čečo Bakrač.

Sav arsenal izražajnih mogućnosti plesačkog ansambla došao je do kulminacije pri tancantnim dijelovima koje je Tijardović naknadno bio injektirao u partituru u poratno doba WWII., kad je iz više ondašnjih jugoslavenskih sredina bio apsorbirao folklorne elemente izlučene iz pojedinog originalnog indigenata.

Ukomponiravši ih i notama i glazbenim oblikom u jedinstvenu cjelinu, stvorio je baletni prizor nalik na nekadašnje francuske veličanstvenosti iz forme grand opéra, čime je svojoj opereti podao obilježja više i veće serioznosti.

Žalibože, u hrvatskim se inscenacijama taj efektni ballabile redovito amputira – naravno, iz prizemnih tobože ideoloških uzroka! – premda kurentna domaća nam (lako)glazbena aktualnost (uz sve neskriveniju turbofolk audio bižuteriju) počiva na, opet tobože, domoljubnim budnicama i estradnim uspješnicama što se napajaju, istinabog iz neznanja, na omraženim istočnjačkim ritmovima popraćenim harmonijskim sustavima koji nisu “naši”… (Sjetimo se samo hita M. P. Thompsona Bojna Čavoglave, ili, onoga od njegovoga kuma Miroslava Škore, Zadnja želja: oba su skladana u sedam-osminskom ritmičkom impulsu, toliko nepoželjnom u čistokrvnom hrvatskom glazbenom izričaju. Pa neka netko kaže da nije korisno ne znati čitati note i biti glazbeno nepismen…)

Unaprijed podrazumijevajući sinkretizam glazbenog jezika i scenografskog izraza u pleteru s kostimografskim ruhom i redateljsko- koreografskim movimentima u ukupnosti gledanja i slušanja same predstave, ponajviše skepse imao sam pri znatiželji onog odraza s otvorene pozornice koji se tiče izgovora čakavskih dijaloga i batuda.

Ma, ansambl Narodnog pozorišta iz Sarajeva uložio je sve raspoloživo topništvo talenata i afinitetâ, u bosansku kontinentalnu kotlinu dozvao je toliko žuđena mediteranska solarna prožimanja ter raškaldavajuću toplotu i riječi i tona, tako da se premijera održana na čak minus dva stupnja Celzijeva u naravi razgorjela ognjem što je grijao i izvođače i publiku.

Unutar pjevačkih dionica izričaj čakavskog jezika već je unaprijed skladateljskom rukom Ive Tijardovića notno bio zadan i određen; no, onaj govorni, recitatorsko-glumački, nije imao već na pladnju ponuđena ortoepska rješenja. Redatelj Ivan Leo Lemo, kao rođeni Splićanin, zacijelo je umnogome pridonio da se s bine čuje što točnija splitska dikcija vernakularne čakavštine.

Uzme li se u obzir da je taj govor sarajevskim umjetnicima, najkraće rečeno, “strani jezik”, s velikom se radošću može i mora konstatirati kako je taj vrlo škakljivi stratum predstave sasvim korektno proveden. Da, razumije se, bilo bi nužno za daljnju brušnju provesti skrupulozniju lektorsku intervenciju, pa angažirati izvornog čakavskoga govornika poradi nadgradnje deklamatorske preciznosti; no, i mi smo se u Splitu višekratno znali nagledati i mogli naslušati svakojakih oponašateljâ dalmatinskih dijalekata, koji su bili podosta što udaljeni što u raskoraku sa stvarnom jezičnom situacijom koju se kanilo u konkretnoj predstavi oponašati ili demonstrirati.

Uostalom, ako smo mi u Splitu mogli s punom uvjerenošću na originalnim jezicima nebrojeno puta davati i Bizeta i Gounoda, i Smetanu i Čajkovskog (a o plejadi iz opće percepcije imanentnih nam Talijanâ da i ne govorimo), onda nonpitijski trebamo dati šansu Sarajlijama da bez ikakvih predrasuda primimo s odobravanjem njihovo srčano htijenje doskočenja k ovakvom izazovu.

I, zgodno je primijetiti kako je sarajevska izvedba operete Mala Floramye bila popraćena titlovima. A meni je u stanci među činovima još zgodnije bilo doživjeti kako većina gledatelja nije ni išla za tim da se na vrhu pozornice emitiraju prevedeni stihovi.

Jerbo, koga sam god uzgredice bio priupitao nešto što se ticalo razumljivosti jezika, svi su mi odreda odgovarali s nekom vrstom pristojnog čuđenja što ih takvo nešto uopće i propitkujem. Ostao sam zapanjen i svjedočanstvom kako publika svako malo umire od smijeha neposredno na izgovorene replike – a to je bio jasan signal kako umah kontaju ono netom izgovoreno – što nam ima reći kako je posvemašnja razumljivost bila ostvarena mimo ikakvih tehničkih ili inih posrednika. Dovoljno razloga za opću zbunjozu.

A, ukupnost tih zbunjoznih elemenata bila je i nehotičnim tumačem taman u ovo vrijeme aktualnih jezičnih tretmana u nas u Hrvatskoj; onih, što su naglo uskočili u očište opće pomnje posredstvom jedne efemerne i pomalo proidiotske televizijske emisije za gledatelje s posebnim potrebama glede razumijevanja, gdje je lansirana kulturološki sasvim umobolna ideja kako bi u Hrvatskoj trebalo prevoditi i titlovati serije iz regije: konkretno, popularni sitkom Lud, zbunjen, normalan…

Da nije žalosno, bilo bi poprilično smiješno. Sjećamo se, naravno, koliku su popularnost imale čakavske serije Naše malo misto i Velo misto, kao i kajkavski Gruntovčani među gledateljima uzduž i poprijeko bivše države… Potvrdu te teze o emotivnoj razumljivosti, kao i zanemarenoj neverbalnoj komunikaciji što u sebi sadrži visok postotak semantičke nosivosti, dobili smo i u apercepciji čakavske Male Floramye među štokavskom publikom u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

Glazbena sastavnica ove premijere imala je promjenjivih uspjeha. Orkestar nije dio ansambla samoga Narodnog pozorišta, već tu funkciju obnaša Sarajevska filharmonija. To i jest bio razlog što je taj segment izvedbe bio najbolji.

I inače smo navikli u opernim kućama slušati slabije orkestarske izvedbe, jer razina njihova muziciranja nije u onoj kondiciji kakvu ima klasični simfonijsko-filharmonijski orkestar. U konkretnom sarajevskom slučaju to je bilo očito poglavito pri slušanju sekcije limenih puhača, koji u opernom orkestru znaju biti najslabijim karikama izvedbe. U svim je poskočnim Tijardovićevim ritmovima Sarajevska filharmonija pod vodstvom mladog dirigenta Darija Vučića bila na visini zadatka, uz primjedbu povremene neprilagođenosti zvuka akustičkim uvjetima same kazališne školjke. To je bio i razlog povremene slabije čujnosti pjevačkog zbora, ali i pojedinih solista.

Danijel Žontar je dobro uigrao zbor, premda je čujna potreba za većim brojem članova.

Naslovnu ulogu proživljeno je i korektno istumačila Aida Čorbadžić (Mala Floramye). Veliki trud uložila je i u neglazbeni dio interpretacije, čime je zapasala zaokruženost kompletne interpretacije. Kako produkcija bude sve to više zrela, čemu je za nadati se, njezin će izražaj sve to više dobivati na nosivosti. Isto se odnosi i na tenora Ileša Bečeija (Mirko), koji još svega tjedan dana prije premijere nije mogao čak niti govoriti (zbog posljedica koronavirusa), tako da je njegov pjevački doprinos ove večeri bio još i dobar.

Čula mu se u glasu profinjena lirska crta, a, ugradivši u ovaj stav vjeru u onaj njegov nastoj da lik što ga tumači bude sve to cizeliraniji, vjerujem kako će buduća publika imati u čemu uživati.

Središnje persone, pak, bile su Jasmin Bašić (Šjor Bepo Pegula), i, pogotovo, Melisa Hajrulahović (Miss Eveline Beauty-Flower). Potonja je pronašla onu prevažnu izvedbenu žicu, odalečivši pritom ovaj poremećeni lik pametno i vješto od svake karikature i persiflaže. A to nije lako.

Njezina je “Misili-Bisili” bila autentična umjetnička tvorevina, kod koje se ne primjećuju nikakvi artificijelni implantati bitni za oris zadanoga karaktera. Šjor Bepo u izvedbi Jasmina Bašića bio je odista “oriđinal” iz susjedstva, čovjek sa svim svojim osobinama koje nude diferenciranost između urbanoga građanina i ruralnoga seljaka.

Zanatski je vrlo vješto svoje (tenorske) predispozicije ugradio u zidine (baritonskih) zamišljaja koje je kreirao sam Tijardović. I glumački i plesački, ali i izgovorno, uspio je velikim dijelom udovoljiti onom arhetipskom sloju stvorenom još u ishodišnoj radionici autora.

I oni ini akteri izvedbe, svatko na svoj način, korisnom su gestom umetnuli u cjelinu izvedbe svoje vlastito doprinošenje, pri čemu su se izdvajali angažirani Dejan Kajević (Šjor File) i Majo Marilović (Šjor Dane). Njihov je naglasak bio metnut na glumački aspekt izvedbe, više negoli na pjevački, a tako se može valorizirati i uspješnost njihovih izvedaba.

Manje posla imali su Nedim Bašić (Zvone) i Siniša Markanović (Marinko), ali je nihov prilog živosti predstave bio vrlo korektan.

Neka bude rečeno kako ovo nije bilo prvo postavljanje operete Mala Floramye u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Već nakon desetak godina od splitske praizvedbe (1926.), premijerno je 1937. godine bila postavljena na ovoj pozornici. Kasnije je još bila obnavljana 1967. i 1981. godine s pregršti repriznih izvedaba.

Perjanica naslovne uloge u potonjoj produkciji, jasno, bila je i ostala Splićanka iz Omiša, primadona Gertruda Munitić, koja ju je i u nas nebrojeno puta pjevala. A kuriozitet je i kako je naš bard i nestor Boris Dvornik, kao Šjor Pepo Pegula, prije četiri desetljeća gostovao u Sarajevu pobravši golem uspjeh i ostavši do dandanas mnogima u sjećanju.

Operna, ili operetna, predstava ne poznaje poraza… Nije to košarkaška ili nogometna utakmica, u kojoj se i protivnika nešto pita oko konačnog rezultata: operna ili operetna predstava utakmica je umjetnika u kojoj se uvijek pobjeđuje… Naročito, ako je partičipant te artističke emocije – publika. I da, tako je bilo i ove večeri u Sarajevu… A još da je moguće podati i publici u Splitu jednaku šansu, u prilici gostovanja, pa da se autentičnost sarajevske izvedbe provjeri u realnom splitskom ambijentu?

Uostalom, pozorište uz Miljacku i kazalište pod Marjanom u svojim su povijestima imali višestruke kontakte i suradnje. Ili za početak, kao izviđači, da u Split dođu pojedini izvođači, recimo šjor Bepo Pegula i Missili Bisili: i da, svakako, i režija Ivana Lea Leme…”

Od srca Sretan Božić

Danas je 25.Decembar  /  Prosinac 2021. godine.

Božić je – Katolički.

Blagdanski praznici vedri i snježni!

Nadamo se dobroj i mirnoj godini.

Rimokatolicima  i svim onim koji slave Božić prema julijanskom kalendaru želimo

Sretan i blagoslovljen Božić.

*

Svečani je dan. Treba željeti mnogo , jako mnogo dobra.

Ne samo materijalnog.

Obilje zdravlja, lične sreće i svakoga dobra Nebo dariva svakog dana po svojoj pravdi.

Treba se mnogo moliti se za dobar svaki dan.

Moliti se da mir zavlada u svakom kutku dunjaluka.

Da ljudi ne čine zlo jedni drugima.

Da komšija bude sretan i da mu se krava teli dvojkama i da mu dom beharom   i badnjakom miriše.

Činiti i poklanjati ljudima dobro koje sebi želite i imate.

Da ljubav Božija bezuslovno zaigra u svim srcima , u svakom domu i prema svima.

I da praštamo, bezrezervno praštamo i da se zlo vikad niše ne dogodi.

Amin Gospode Ljubavi i Milosti..

In memoriam – Dubravka Grgić

 

 
 
Iz Arhiva
 

 

 

slika

 
 

Rezultat slika za Dubravka Grgić

Rezultat slika za Dubravka Grgić

 

 

12 studenoga 2015 preminula je Dubravka Grgić

Vijest sasvim izvjesna ,ali neprihvatljivs.

E. takva anđeoska bića ne umiru. Samo usniju i presele se tamo gdje su oduvijek pripadala; među anđele.

A mi nismo ni tužni,jer  ona to ne bi voljela.Voljela je život.

Imala je bogat i ispunjen život, ali i mnogo borbe,odricanja i ponekad samoće.

Dubravka Grgić, rođena je u Splitskoj županiji na otoku Braču 1938. godine kao osmo dijete u obitelji Čeprnić.

Bilo je to bremenito djetinjstvo , djevojčice ruste kose. Biti osmo dijete,značilo je biti uskraćena za mnogo toga.Jedna od stvari bile su  nove haljinke , za kojima je najviše čeznula. Ni lutke nije imala.Uzela bi majčinu ruku i ninala je.Ponekad se dobro se jelo,priznavala je.Ribari imaju raznovrstan ulov, koje živinče kod kuće i barem jednu kravu.

Bila je najnadarenija od sve djece.Muška djeca imaju usud – ribarski.Roditelji su pokušali da svaku od tri djevojčice  školuju barem za učiteljice.

Mila nam Dubravka je srećom  došla u Sarajevo davne 1953 godine, da nas raduje i miluje svojom dobrotom i učenošću.

O slikama da ne zborimo.

Bilo je suđeno da se Sarajevo ,Gaga i mi susretnemo i radujemo sreći poznavanja.Grad joj je ušao u srce.

Ona nama u dušu, mislimo da smo i mi   njoj bili veoma dragi.Bio je to krug ljubavi.

U Sarajevu  je završila Školu primjenjenih umjetnosti,zatim Filozofski fakultet smjer psihologija- pedagogija,jer tada nismo ,nažalost imali likovnu akademiju.

Ne znamo šta je više voljela,djecu ili slikarstvo.

Ostavila je duboke tragove i  u djeci i  u slikarstvu.

Mnoga ” njena” djeca su učila od nje likovni odgoj,naučivši sve o dobroti i ljepoti života. I potvrdili njenu izuzetnu  privrženost i uspješnost u radu sa mladima. Njeni učenici su osvajači mnogobrojnih   međunarodna priznanja   na izložbama dječijih radova.

Naš je učila tri godine,davnih šezdesetih godina.

Njena  ljepota , atraktivnost i elegancija su bili koliko legendarni,toliko mistični, da se i danas sa blagošću i  sjetom sjećamo njenog ponosnog lika kako brodi našom mahalom , ka našoj šloči.

Bila je puna tajni, ali i ljubavi, ta prelijepa Bijela dama.

Svi smo bez izuzetka bili zaljubljeni u svoju profesoricu.Vrijedio je  snova , svaki čas proveden sa njom,svaki  potez kistom,svaki njen osmjeh i dodir.

A onda je otišla,bez pozdrava.

Nismo se ljutili. Naša ljubav je bila jača od teških vremena, koja su otjerala mnoge iz našeg Sarajeva Grada čednosti,ali ne iz naših srca.

Gaga je bila jedna od posebnih žena koje žive u djetinjem srcu ,dok to srce ne otkuca poslijednju sliku prelijepe dame, koja je imala svoju, privatnu  statuu, zvanu Afrodita na početku sarajevske  ulice Višnjik.

Slava ti i ogoromno hvala na ljubavi koju si nam poklonila  , mila profesorice Dubravka Grgić.

 
 
 

												

Piši mi – Pismo vraćeno

 

Mila

 

Poslah Ti pismo prije monogo stađuna.

Vrnu mi se prije nekoliko vakata.

Biljeg : Adresa nepoznata

 

Predočavam ga.

Možda ga vidi tvoja duša uboga,   koja mi jednom reče :

Idi.

 

****

 

Ona Sanja

 

Srce od kristala  Tuga nebeska Ljubav kao boja snova

 

Bijela dama Krajolik plaveti i ljubavi II Rose dan

 

Mila moja

 

Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.

Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.

Glas Tvoj miluje moje  ljubavi i sjećanja, i  u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.

 

Piši mi – Balada o Ljiljani

 

Pjesma ova , već neko vrijeme

od kada je prohodala i meni doletjela me tišti.

 

Nekada davno,

sunce bilo je purpurno,

nebo safirno,

trava smaragdna,

srce milostivo,

a duša nevina.

U toj ljepoti se gubim

i vidim

Tebe,

malena moja.

 

Osmijeh si prekrasni ,

krajoliku poklonila, a plače ti se.

Pišeš mi pismo, a boli Te.

Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.

Samo pitaš da li  volim Te

i koja me tada ljubljaše.

 

Ponosna si žena ,

djevojčica ,

srna ,

a moje ćeš laži i nevjeru

preboljeti  samo da ostanem.

 

To me zabolilo mila.

 

Ponos

 

Ti nisam mogao oprostiti.

Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju,

A  si mi poklanjala.

 

Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.

 

Ali ne znam gdje si Ti,

kako da Te pronađem.

a

Pišem Ti ,

jer nemam ,

skoro da i nemam  kom.

 

Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.

Sve moje ljubavi su otišle tmo gdje bol ne stanuje..

 

Pišem Ti ,

jer sada razumijem

Tvoju ljubav i Tvoju tugu.

 

Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?

Malo je žena voljelo kao  kao što si Ti

imalo osmjeh i pjesmu

što se Ljubav zovu.

 

Umorna od čekanja mene neuviđavnoga

Ti mi pobježe.

Ne znadoh gdje!

 

Kad saznah , kasno bi za sve.

Al’ viđam Te.

Još si  mi ista, mila moja.

 

Prelijepa i krhka.

 

Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica ,

što željna  radosti osta gladna ,

jer nevinost ne želi kljucati.

 

Takva si Ti.

 

Izvini, nije pošteno , ali rečiću :

Ista ja.

 

Srce daješ, a ne pitaš ništa.

Sebe darivaš,  a boli Te.

 

Sanjaš jednu ruku ljubavi ,

usne zaljubljene.

da Ti djetinje lice  rose i miluju

 

Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.

Sram me mila moja .

 

Pustih Te da odlepršaš

ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.

 

Stidim se mila moja.

Dozvolin san ,  da Te oni bezumnik ,

oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu,

međ’ tujine odvede,

a ne progovorin,

ni jenu

ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.

 

Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje,

kao što su tamo tujinci htjeli.

 

Pišem i ne tražim da mi kažeš

kako je  srce Tvoje umorno.

Ne želim čuti da je skršeno.

 

Da i neugodno mi je,

što više ne znam od kojih pjesama

tebi bude lakše i koja tebe tišti.

 

Ali molim te vrati se, biće nam lakše.

 

Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti,

makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala,

a ja u snježnim  danima kajanja.

 

Možda će nas  još više boljeti,

ta blizina

ali bićemo na pola koraka ,

na dohvat one djetinje  ruke što miluje i voli.

 

Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.

I oprosti mi.

 

P.S

 

Mila moja,

 

Volim te

toliko

da vrnuo  bih Ti  sve pjesme i ljubav tvoju.

 

Ali pomislim, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih.

I pjesama da mi dušu steru.


												

Odmor , jes’ kako ne

 

 

Danas smo mislili uzeti  uzeli dan odmora.

Mislimo, zaslužili smo.

Jes’ kako ne. Ne daju.

Prašimo sedamstotinatridesetjedan dan bez odmora.

Ukratko 1098-ti  dan.

Još jasnije tačno dvije ( 3 ) godine i kusur.

 

Puno je to dana ,al’ žao nam ni.

Volimo prašiti.

Ma ne po prašini,već nako.

Mnogo smo snova prosuli.

I boja potrošili.

I još svašta nešto prelijepog.

 

Mahala , ko svako predgrađe , diše samo bisernim školjkama ljubavi.

Kontamo odimo sa Grlicama dijeliti prve majske  snove.

Uzmemo torbak pun snova , pa na proplanak čežnje.

Vrlo je blizu.

 

Tu negdje, između srca i duše. Zaglavio se.

Od rođenja. Ne mrda. A nama ne smeta.

Čak ni to što nam iz usana cvijeće raste.

 

Cvijeće ko cvijeće. Nekad zna biti nepažljivo.

Trnjem svojim oči nam kiti.

U njima sanje, nalik rosnim tragovima kiše.

 

Vrnemo se.

Neće nam snovi pobjeći.

A možda i neka grlica na koje slovo doleprša.

Uostalom, srce nikad ne uzima odmor.

Ugodan vam dan želim,

Mile moje.


												

Crno – Tinejđerske reminiscencije / Crno i svjetlost

Crno i svjetlost

 

Životi prolijeću i nestaju pred nama, tako brzo, da mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.

 

Reći ćete : zaokupili su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati. I tako bi došli do crnog platna krojenog po stasu svakog muškarca, rjeđe žene. No, ne žurimo.

Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da  se druge stvari više ne primjećuju. I u onim prošlim vremenima. U budućim. Ko da zna?

 

Sve će proći, i bol i tuga. Mrtvi će otići tamo gdje vječno proljeće sja i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.

A mi ćemo ostati sami sa nametnutom praznoćom i beznađem.

Ne mora tako biti.

 

Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Hoćemo da pričamo o Crnom, a samo nam je Svjetlost na umu.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan, dok ne padne noć i dok ne usnemo. Kad padne noć i  usnemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti.  Ali, ne možemo zanemariti Crno, jer ono postoji , koliko i svjetlost.

 

I tako čitav naš život; koji traje kao let grlice. Sve se kreće brzinom od pedeset hiljada kilometara na sat,  ali se ništa ne mijenja.

Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Crnom i bojama pa tek o svjetlosti.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje. I Crno.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili razvastavanja.

Samo Svjetlost i Harmonija. Koja uključuje i Crno.

 

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu, drugi oblik Crnog, svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to, da bi joj Crna tama pomogla da sve u Univerzumu bude uravnoteženo.

 

Dok se širila, svjetlost je hodila ka jednom određenom mjestom u Crnoj prazmini, koja nije praznina, već nepregledni nizovi Zviježđa, koji u okrilju Crnila, blješte i izviru u prelijepim   bojama nezamislivog kolorita, koje je samo Njegova Milost mogla osmisliti.

Svjetlost traži mjesto u Tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde, nakon osam dugih milijardi godina lutanja Svjetlost je zakovitlala i smotala Crnu prašinu jedne zvijezde do Crnila. Iz te Crne  vreline trebalo je da se rodi nešto jedinstveno i dostojno Božjeg Stvaralaštva.

 

Samo par stotina miliona godina poslije, osmišljena je i uobličena Plava planeta. Da izdvojena je najljepša boja iz spektra boja, koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla. Toliko detaljčića, koji su, do u valere, morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.

 

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi je udahnuo svoje čedo. Čovjeka.

U Svojoj uzvišenoj nakani podari mu razum i svoje darove: Svjetlost i Ljubav.

To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a plava planeta je samo jedna.

Njeno puno ime je:  Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi. Tako smo je mi nazvali .

A čeda, ljudi, toliko nerazumna bivaju da pretvaraju plavu boju u krvavu, rubin boju. I stvaraju haos koji Crnilo i Tamu nose.

Da, ljudi, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izazivaju. Ti ljudi navuku crne odore ili samo crne košulje i više nisu ljudi. Oni postanu  monstrumi. Ali mi opet žurimo.

Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog Univezuma.

Svjetlost nije samo dar, ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.

 

Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću, ovo postaje još bjesnije.

Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i prihvataju njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

Svaka smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku. Ljudi neuko vezuju smrt sa crnim.

Ne bi trebali. Crno nije tužno, a smrt je samo presijecanje korijena sa fizičkim životom.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom Svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

 

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.

“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnije videnje svjetlosti, koje smo mi dali da bi je doveli u odnos sa bojama, naročito crnom.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja: crvene, narandžaste, žute, zelene i plave boje.”

 

U prošlosti su  govorili da Crna boja predstavlja totalno odsustvo boje. Ispravili su se na vrijeme, da bi mi mogli na miru pisati o oblicima Crnog. Uz Crno vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šta god hoće.

Htjeli smo, ali nam ne ide od ruke da Crno bude sinonim Crnila.

Za nas je Crna boja Univerzuma samo refleksija, drugi oblik svjetlosti koja ljubavlju drži Univerzum na okupu.

A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav. To se ne da , niti može riječima objasniti.Ni okom obuhvatiti. Objektivno to što oko ima obuhvatiti je Crno, ali Sunce i danje svjetlo ga sakrivaju.

 










												

Jagoda Flory – Sefardska muzika

Flory Jagoda je bosanska kantautorka i pjevačica  pjesama na judeo – espanjolu , zaboravljanom jeziku bosanskih Sefarda.

Njen životni put je nalik putešestvijama mnogih Sefarda ,doživljenih  tokom 27oo godišnjeg pogroma.Potsjeća na nevolje sefarda,njenih predaka koju je španjolska  inkvizicija ubijala i  progonila; i koji u Bosni nađoše spasennje.

Nju i njen narod šesto godina poslije  neka druga inkvizicija je ubijala i proganjala,jedva je život spasila.

Skolinila se kod none u vlasenicu,od tamo je prognaše na Korčulu da bi nekako zviojeri pobjegla u Ameriku.Amerika ko Amerika;i hlada ko led,i vrela ko pržun.Nekima dobra – malobrojnim , drugima onim mnogobrojnima kazamat.

U Americi je život našla, ali joj domovina  u srcu srasla.

Tada je postala dvostruka izbjeglica;duša koja za dvjema domovinama pati,plače i pjeva.Život je posvetila očuvanju lirske i muzičke tradicije bosanskih Jevreja. A ta tradicija je bogata kao višehiljadugodišnji svijet njenih predaka.Svijet kome je lutanje i sreća izmješala putanje od Jakova Izrailja,onog koji se usudio boriti sa Gospodom.

Zato ona pjeva i o Pashi i o Hanuki,opsadi Jerusalima i rušenju hrama,o bolnim rastancima za Španijom i Bosnom i žalom za nekim maglovitim vremenima kada se činilo da snovi neće prestati.

Miloj sarajevskoj Grlici mnogo hvala za svaki stih,za svaki akort koji je sarajevu i Bosni poklanjala i svojim mladalačkim i neponovljivim glasom pronosila svoje bosanske tuge širom svijeta. Tuge Alhambre  , Bjelog dvora i Jerusalima pretočenu u sefardski sevdah.

Vrijedi poslušati kompletnu snimku.