Da jutro je mila
sakrio sam te od svijeta
ne dam da te ukradu
a i ljepše je ljubiti tajno
manje druge boli
vodićemo ljubav
po oceanu čitav dan
noć kada padne
donese zvjezdice nježne
mjesec radoznali plavi
ponovo tijela u lebdenje motati
a niko ne zna radosti naše
Tiho snježi
Nježno
Duga
Usamljena duša
Bol i tuga
Snježni most
Još nježnije
Mjesečeva ruža
Ona je osvit
Ona sanja
**
Pst samo tiho i nježno
dijete dolazi krhkim sutonom
ne reci ništa
ne plači mjesec je mlad
kada slama se duga
a skršenim srcem blista
voljena tuga
jedna usmaljena duša
brodi putima pustim
ledenim mostom
skreće na trg samotnog života
u očima noseći djetinje snove
okovane grijehom rastanka
pst još tiše i nježnije
žena nestaje čarobnim osvitom
ne reci ništa
ne plači mjesec je plav
čedna ruža neubrana
stisni kristalnu suzu
dok djevojka iz pjesama tvojih
usnama svojim sluti
miris prošlih proljeća
bisernim grudima osjeća
nestašni dašak vjetra
što prošlosti se otima
ona sanja
staklom razlivene boje
slika djetinje galerije
Jednog usnulog poslijepodneva dojedrio mi anđeo.
Tepah joj:
Mila djevojčice.
Ona se ljutila.
Meni je to bilo vrlo zavodljivo.
Mirisalo je na grijeh.
U vatri svoje nevinosti bila je prelijepa.
A volim ljepotu.
Ne znam da li to ima veze , s tim što volim ženu, nebesku milosnicu.
Kada se prestala ljutiti ,
znao sam da se zaljubila i više je nisam zvao Mila djevojčice.
Postala je Dama, šta god mu to značilo.
Nije da mi se nimalo nije sviđalo to njeno novo ime. Samo bez prefiksa ili sufiksa, bilo je falično.
Nedovoljno da opiše njeno ozračje , samo njoj svojstveno , blještavo od nekih novih, tek otkrivenih velova.
Mistična , raskošna, cvijetna, razigrana ,tajanstvena, puna nježnosti , dobrote i ljubavi.
Nadasve čedna. U potrazi za snovima…
Uvijek je odisala jednom uzvišenom bjelinom, nalik na svjetlost anđela.
Prozvah je Bijela damo.
I takva , u čednosti i milini svojoj ,ostaće Mila Djevojčica u mome srcu za čitav život.
I vike vikova.
Znate li onu plahu srnu
Frku proljećnu
Pa još Frku frkicu
Nesrećnu.
Lirik, pjesnikinja
Reći ćete – kanda
Frka da – nikad luđakinja
Donekle – valjda..
Ali – vapaja ljubavi
Krika ljubavi
Željna
I posne korice hljeba
I gladna ljubav traži
Hoće da se da.
Njen očaj krik
Plaši
Muškarce
– biti kukavice
Bola krik
Plaši
ženskinje
– zle vučice
Muškarce na kuje sviklih
Ne na Srne u ljubavi niklih.
Žene na grubosti obučene
Na prinčeve male naučene
gutat i blatit
Ne na ljubav frkičavu
Neštedimice što se daje
Ljubav majke preplašene
Bol-žene ostavljene.
Bol djeteta dobrote
Anterija od safira
Nježne mile krasote
Let malog leptira.
Bol srne ljubavnice
Što u jadu vremena
Što u jadu jada
Što u jadu sjemena
Što u jadu pada
Ne želi potkovice
Bol košute majke
Troje djecu što ljubi
Dvoje spašava od hajke
Sina od istih neljudi gubi
Put rubina želi da kroči.
Srna Ljubavnica
Srna prijateljica
Srna poetesa
Srna umorna
Uvijek samo nježne žene
Bijelini anterije da iskoči.
U ljubavi uzlet vidi
A bila je samo – lane
Što hoće da se svidi
U proljeća snene – dane
Golubica u sve dane ružne
Kraljica vrišteće boli
U sve njene snove tužne
Nikada nikoga ne moli.
Starog a novog zadnji dan
Dragana milog spoznala
Ostvari se djevojčaki san
Al’ se njemu nije dala.
Dugo se molilo i snilo
Za hiljadu pahulja dan
Nekako se dockan zbilo
Iako bio je dugin dan.
In momoriam jednoj anteriji i jednoj nevinosti.
I jednoj poetesi što umire u bolu usamljenosti.
Jedno dijete
jedan bol
djetinji
Jedna djevojčica
jedan san
očinji
Boli dijetinja duša
boli očev život
slomljeni
Nerođeno dijete
ljubav očevu sni
oče pomozi mi
Otac kleči
hvaljen si Gospode
vratiše je
Al to ne bješe ona
jedno dijete jedna bol
djetinja
Horski bučno
neuki bezumno
nego ko
aha jes kako ne
otac ćuti drugu dječiju bol
odgovor nijemi
Zajedno kleknu
otac i djetinje boli
Milostivi oprosti grešni smo
Otišao sam pred tvoju kuću
trošno posivjelo zadanje
sunce je od njega skretalo sjaj
činilo se da nikog u njemu ni
u lijevom uglu jedao okno
razbijen zvjezdanim otiskom
tužan i neopran
poderana zavjesa visi i leprša
njiše se tuguje i tiho poji
vrati se mila domu svom
stajao sam satima i zurio
prišao je jedan policajajc
rekao da se sklonim
izazivam sablazan
još samo minut
molio sam ja
tuga nekad i zakon gane
ostao sam do večeri i zurio
ostao sam do ponoći i zurio
ostao sam do jutra i zirio
ostao bih do vječnosti i zurio
i zureći u kam bih se pretvorio
ali
prilazili su policajci
jedan po jedna dva po dva
govorili izazivam sablazan
još samo minut
molio sam ja
tuga nekad i zakon gane
zurio sam petnaest dana i noći
samo sam zurio
upijao svaku prašku na slomljenom prozoru
znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti
samo sam zurio
upijao svaki pokret i vapaj poderane zavjese
znao sam to je zavjesa tvoja potrgane mladosti
samo sam zurio i
upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče
samo sam zurio
ostao bih do vječnosti i zurio
klanjajući se sobi djetinjstva tvoga
moleći se krhotinama zvjezdanog otiska
i dalje zureći samo sam poželio
vrati mi se jedina moja
nisi se vratila
ja još uvijek zurim
i samo zurim
policajcima je postalo dosadno
više ne izazivam sablazan
i samo zurim
okamenjena gromada zuri
u razbijene prozore moga srca
tražim zvjezdani otisak poslijednjeg plesa
gdje još uvijek stanuješ ti ljubavi moja.
Prolazi vrijeme
uvijek se zaklinješ
tamo jednoj djevočici
/a najviše samom sebi/
koju ćeš ponovo sresti
avaj i možda
Neću biti leptir lepršavi
tjeran nejasnim nagonim
što pogubno usne peku
od gorkih cjelova
zbog kojih sebe manje voliš
zato nikad se ne kuni
duša vene mnogo boli
manje laži ima
i sviđa se svima
vrijeme ne staje
uvijek se zaklinješ
dobro znanoj djevojčici
/a najviše samom sebi/
koju ćeš ponovo sresti
avaj i pusti snovi
Bićer lepršavi leptir
tjeran ljubavlju jasnom
dodirujući mirisnu ružu
poljupcima od kojih srce lupa
a tijelo i diša čiste
zbog čega sebe voliš
zato nikad se ne kuni
duša vene mnogo boli
manje laži ima
i sviđa se svima
vrijeme ističe
prestaješ da se zaklninješ
djevojčici ljubavi jedinoj
/ a najviše samom sebi /
koji sreo si pije neki dan
onog ponovljenog avgustovskog dana
noseći toplinu sanja
dok sunce je bilo okupano
mirisima nadolazećeg proljeća
koje mi reče
probudi se prinče moj
ja sam tu
zato nikad se ne kuni
duša vene mnogo boli
tome ni snovi ne šljive
zakletve su proklete njive
vrijeme je odavno stalo
sada se ne zaklinješ nikom
/a ponajmanje samom sebi/
ni ljepoti koju voliš
ljubav sama po sebi je zakletva
čisti od grijeha samoće i tuge
predaješ se bez iluzije
u zagrljaj proljetne duge
ljubav je san koji se budan sniva
zato nikad se ne kuni
duša vene mnogo boli
izgubiš mnogo riječi i dana
i ništa nemaš osim sanja
ta tako je to bilo
ljeta Gospodnjeg
davne šezdeset i osme
bio je to svijet
stvoren radi cvijeća i nas
bilo je to vrijeme snova i ruža
kad zaklinjati se bilo je smiješno
jer male i velike radosti
koje se ganjaju i jure
bile su testament ljubavi.
i zato se nikad ne kuni
duša vene mnogo boli
prestaneš vjerovati sam sebi
znaš ona nikad neće doći tebi
Dođi i plači djevojčice
Dođi i plači malena moja
Ništa se ne brini
Ja sam tu kraj tebe.
Dok spiješ snove
jednom ću ti doći
sunčice moja
pokloniti ljubav svoju.
Ispod mostova duge
na ležaj bola i tuge
pod glavu stavi
jastuk od snova.
Djevojčice malena
kraj mene tužnoga
djetešce je zaspalo
umorno čedo slomljeno.
Ležeći spojkojno mirom
snove će pronaći
pokrila se tamom
pokrivačem neba.
Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.
dok odmaraš bolne snove
ja ću se prikrasti
zaći u njih tugu odagnati.
Skršena grlice moja.
da obradujem srce tvoje
Spij umorno dijete je spij
milo moje je usnilo.
Možda je na tren umrlo
to nije važno
ona mirisna polja
djevičanskih ljubičica sanja.
Ne čuje pjesnika
što pjeva i tuguje
tiho,tiše moli ljude
što stupaju i struje.
iz umorne duge
o suzo iskre tuge
Dijete je zaspalo
i možda umrlo.
Ne dam te maleno moje
ne dam da te biju i čereče
ti ljudi zvijeri i neljudi
tek procvali pupoljak neba.
U baštama ljepšim od đula sijaju
Zaspala djeca i o ljubavi sniju
Za ruke male se drže cjelove liju
Bolom i tugom što vrišteći vriju.
Gitara
piano
milo moje spije
san o ljubavi snije.
I spavaju i spavaju i miruju
Dok ljubav daruju i miluju
I spavaju i miruju i spavaju
I snivaju ljubičice snivaju.
I miluju snove miluju
I snivaju ljubav snivaju
Umorna miruju i miruju.
Djeca ljubavi zamiru.
I nježno lagano umiru.
Harfe
Pianissimo
Srce moje spije.
Poljubci sijevaju i sjevaju
Suze lijevaju i lijevaju
I miluju i miluju
I miruju i miruju.
I spavaju i spavaju
I sanjaju i sanjaju
I umiru i umiru
Bože mili ta djeca umiru.
Orgulje
Pianissimo Immpossibile
Dušo moja mrije
Ne dam je neka sa mojom snije.
Ljubav moja spije
bešumno se mazi
Dok sniješ snovi ću ti doći
Sunčice moja malena.
Milo dijete moje,
Bebice moja
i ti danas odlaziš.
Znaš da sam te ja rodio.
pričali su ti
mater te samo nosila.
nije bila od dvoje djece.
Život sam isplakao ,
moleći se Bogu Milostivom
dušu sam slomljenu
ponovo lomio
da mi podari tebe.
Upamti milo dijete,
Bog je moj Dobar
u nilosti svojoj reče mi
neka joj Sanja bude ime
sedam godina je sanjaš
Gospoda svoga moliš.
Kad On reče budi
ono biva.
Danas ruku tvoju dajem
moram radostan biti
a boli
mila moja.
boli.
Ja ću sa zaljubljenim pogledom
sa tobom plesati naš oproštajni tango
i praviti se
život je igra
svavšeni krug.
Ti ćeš stajati u bijelom
putevima tvojim oditi
očeva Grlica svija svoj dom
a njemu se srce kida.
Mila moja
ako vidiš suze u oku mom
pomisli da sam u sunce predugo gledao
ili me grize dim cigarete koje nema
ili neku Grlicu
moju Tišinu snim
da mi bude lakši odlazak tvoj
ili djelomični rastanaka naš
to već svejedno je.
Malena moja
sretno ti bilo
ne misli da se ja ovo opraštam od tebe
imam još malo nekog posla
ovdje
još riječi
nježnih i milosnih
ima u duši mojoj
od onih što sam i tebi pjevao
a ti se smijala
i nježila.
Riječi su čudne
samo klize
Miloj djevojčici
da ih čednošću svojom
oplemeni
Ugodnu i lepršavu noć svima želim.
P.S.
Mila
Pjesme
koje ti danas poklanjam su slike života moga.
Ti odaberi najljepše i nosi ih dušom tvojom.
Autor
Hajro Šabanafžović
Pitao me jedan pitac neuki:
– Zašto je na tvojim slikama ljubav izmješano plavo bijela.
Šutio sam i slegnuo ramenima.
Nisam objasnio.
Samo sam rekao:
-Onog momenta kada objesim sliku na zid,ona više nije moje vlasništvo.
Nju posjeduje posmatračevo oko.Što ono vidi to je to. Ako ništa ne vidi i to je to.
Sada mi žao.
Mogao sam reći:
Plavo je boja univerzuma,neba ,Zemlje,oceana,vjernosti i beskonačnosti.
Bijelo je boja nevinosti,radosti , svjetlosti i iskrenosti.
Stapnjem plavog i bijelog u koloplet , u kome se ne zna gdje jedna boja počinje,a druga završava, stvara se misao o beskonačnosti.
A beskonačnost je rodila savršena ljubav , koja ovoplaćuje ljudske ljubavi.
No, mislim da to ne bi uzbrkalo razum vrlog pitca.
Muškarci , uglavnom, ne prepoznaju boje ljubavi.