Ćao Malena, nosi i ureži očevo ime sa ponosom

 

Ne sjećam se imena jedne bebice

ne sjećam se mnogo toga

bila su zla vremena

samo pamtim jedan geler

a ona je imala samo sedam mjeseci

ali sjećam se nje

vidjeh je onog dana

rekoh joj

zatvori uši i zažmiri Mila

 

otac joj Merhum Islamović

naš mahalski drug

dobri blento k'o mi

zaljubljen u grad i zemlju bio

Grad čednosti i Zemlju Božije milosti

dvadeset sedam u zao čas imao

kad ga strefi geler

manji od vrha špenadle

 

Brekin potok je bio tih i zelen

tog prelijepog julskog dana

Sunce se postavilo visoko iznad šumarka

malo niže minobacač hinjski vreba

neoprezni smo tada bili

kontamo ne može nam metal ništa

hitali u pomoć

Dobrinja gori

 

počeše padati sa brda ko kamenje

jedna ispored jedna iza

jedna slijeva jedna zdesna

ova slijedeća

nečujna

će nas pokupiti

kaže Meho

ona je naša

 

i pokupi nas upravo ta

imena naša u njoj upisana

ponajviše njegovo

 

intedant raportuje

jedno stopalo

pride potkoljenica minus

jedna noga i jedna ruka helać butum

jedna glava nije loše skoro dobra

malo krvi malo kosti sljepoočne

i po skalpa fali ali biće dobro

Bosanska je

ne mreš joj ništa

Meho zijan

 

nemoj ti meni Meho zijan

pričaj šta bi tovaru konjski

cijelu priču

sada se bar vremena ima

 

kako šta bi

ništa nije bilo

samo se rat među braćom zbio

granata upala nepozvana među njih sedmoricu

sreća raštrkani bili osim Merhuma

on  malo zaosto

i onako kršan  grupiso sam sebe

brao ljubičice da ih kćer miriše

dok on svoj Grad čednosti brani

 

on pozadi

granata deset metara ispred

mislili ste mimoišli se

aha kako da ne

gdje ćeš se na deset metara mimoići sa granatom

a još ljudinu metar i devedeset

da je bio moje visine

samo bi mu lijevo oko iscurilo

 

nije čuo kako fištuće i znao je da je njegova

takve stvari jednostavno znaš

a baš sinoć lijepo sanjo kako leti

ona puče ono jako gruuuhha pa buum

on samo sjede

nije ni letio

 

nasloni se na jedno drvo i jedan kamen

nije imao vremen travu birat

čini se hoće da otpočine

ko umorio se

bilo je tu uzbrdice

misliš ništa mu nije

ljudina uzima predah

 

đe ćeš ba uzimati predah

dok granate rokaju

pojma nemate

o vi neuki

 

vidi se hvata dah

ne može da ga zajmi

pritrčavaju jarani

granate još sviraju rekvijume

stvorovima Božijim od kostiju

od krvi i mesa

punih Bosne i ljubavi

tečnih od snova

sve je manje svakim danom

a plaho krvare

 

Meho Islamović koluta očima

pruža ljubičice

nije dobro

nikako nije dobro

pozdravite mi Malenu

i milo ljubljeno slavlje moje

mater njenu

 

zatvorio oči ali diše

Bogu milostivom se moli

 

na vratu na kucavici ubod igle

ni krvi nema

biće dobro

mahalske blentovije misle

 

lako je  dobri čovjek ispustio dušu

misleći na Malenu i ljubav svoju

konstatuje hećim po sata poslije

motanja u šatorsko krilo

trk uz brdo

valja nama preko potoka

a nove vesele gromade metala lete

 

Malena moja

ime ti upamtio nisam

ne sjećam se mnogo toga

ali znam

ovih dana imaš dvadeset četiri godine

 

Sretan ti rođendan

i dvadeset četiri rođendana

dvadeset četiri godine samoće

bez divnog oca

molim te nemoj mu zamjeriti

i nemoj plakati

njemu je sigurno još teže

gladati tugom umiveno lice tvoje

 

Ti si svikla samoći on nije smio

djete raste a zaštitnika nema

čednost raste a nježne očeve ruke nema

djevojka raste a ukor riječi nema

 

džaba je sad da ti pričam koje je snove tebi snio

da je jako dobar čovjek i muž i nježan otac bio

 

to si skontala

mater ti pričala

ono kratko vrijeme

dok na zemlji bijaše

poslije je postao još bolji

tiši i nježniji

nisi ga zato osjetila Mila moja

iako je svakim danom nad tobom bdio

 

smotani i smeteni drugovi oni

zaboraviše ljubičice

sve do jedne bijela

zaboraviše mnogo toga

ne i druga svoga

 

Nažalost tvoj otac Meho je bio samo prvi

od naših drugova koga zlo nestade

poslije su na red došli drugi

večina su očevi i muževi bili

bilo je i onih koji to nisu

svima smo imena noktima

u meitski taš urezivali

 

pitaš se što ti nismo navrnuli neki put

umorili smo se Malena

mnogo smo jurili Bosnom da bi je branili

mnogo smo mrtvih na leđima izvlačili mila

mnogo smo ranjenih sa lakoćom kući ponijeli

mnogo smo mrtvih ženama majkama i ćerama donijeli

a i njih su ubijali i čerečili

 

poslije kad je stalo trabalo je prtiti bol i tugu

odrvenilo se i zaledilo

mnoge su nevinosti nestali

sve je postalo nemar svejedno je

 

i stid Malena mnogo stida Mila

toliko stida da se duša ponekad sama od sebe crveni

 

kako doći pred dijete i reći mu žao mi oca tvoga

dobar je čovjek bio

a ti živ gradom hodiš

korake i mezare nestalih brojiš

 

svaki korak jedan mezar

nemamo više koračaja za svakog nestalog heroja

ljiljana zlatnog Bosne ponosne

svakih kvarat dana hoda jedno dijete mrtvo

plače hodi i majku svoju doziva

i ne zna da više nije od ovog svijeta

 

nemamo više daha za mrtvu nevinost

suze nismo isplakali ne pomažu

tugu nismo odbolovali ubija

a i zarazna je

 

znamo da si dobro

slavljena mama se dobro brine

nekad nas sretne i ne prepoznaje

oči su joj izblijedile

Mehu muža

oca ti snijući

 

naše vrijeme polako ističe

zato riječi ove

ni jednog druga nismo nikad zaboravili

ni bol njihovih najmilijih

ni grad nije

ni Bosna nije

 

oni koji se čine  ljudi

a monstrumi su

nikako nijesu

vrijedni spomena

 

Ćao Malena hodaj ponosno

sa urezanim likom oca 

u djetinjem srcu

i oprosti nam

 













Brekin potok juli 1992. - Sarajevo ,Bjelave  2016.

































												

Bleki – Jednoj nevinosti

 

Jube

sva tvoja stanja i

velovi

se odraze

na moje slikanje

 

ponekad ne idu me

slike i boje

ne slušaju me

izgubile se

radost

pobjegla od  slika

 

više me ne prepoznaješ

izgubih se na lutanjima svojim

zavolih dijete

sada ne mogu prepoznati ženu

prisutna je velika zbunjenost

tuga

mnogo nježnosti

ali sve je izgubljeno u nadrealnim

nejasnim obrisima

 

platno vrišti

gdje je žena

izgubljene čednosti

znaju boje

nedovršenih slike

prazninu srca

 

nedostaješ mila

svakim danom se budim sa nadom

prelijepa djevojčica će doći

drži me Nada

Malena me se nije odrekla

zaboravila

doći će

 

a h a d'bro

čitaš li moje sne njimu tvoje riječi plove

i ljubav naša

imam još iskrenih otkucaja

krvavog srca

rosi kristalnoj nalik

koliko sjećanja

u sehari ljubavi zaključane

tuguju

 

susprežemo sve da ih šaljemo

bojim se da te ponovo ne uplašim

bojiš se da me ne zaboliš

misleći na tebe

ja opet sanjam bajku čudesnu nalik tebi

nježnu a iskričavu

čednu a raskošnu i čulnu

kao trešnjine usne tvoje

u mojoj

 

eh kad bi ti smjela vrisnuti

a da te ne zaboli

u našoj bajci

u čednosti lepršaš

snena Princeza

privid

 

nazvah te princezom

to ti po rođenju pripada

u srcu ostaje zaleđena fotografija

predivne Djeve iz bajke

u polutami mojeg sjećanja

svaki pogled u ružičasto

sjećanja

još uvijek žive i miluju

raduju i raznježuju

 

Omjehuješ mi se onim anđeoskim osmijehom

punim djetinje dobrote i snene blagosti

kojim si me zarobila

i uzvijek iznova pomišljam

Mili Bože

kako je lijepo ovo dijete

milosti puno

ugodan let Anđele moj














												

Bajka o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti u Sarajevu Gradu čednosti – II Poglavlje

Galerija Bosna zemlja Božije milosti ( anfas )

II Poglavlje / Postanje Galerije Bosna zemlja Božije milosti

Lako je biti mahalski nadobudan i slatkorječivi šarmer i pričati o slikama i Galeriji Bosna zemlja Božije milsoti , u momentu kada ona bivstvuje već  dvije godine , a u produžetku kičme sprcano aman sedam decenija.

Iza njenog fizičkog postanja je mnogo rada i čarolije , a bome i koja prosuta djetinja kapca znoja , krvi i ogrebotina.

Podsjećajući se slijeda onoga što se dešavalo , očima nekoga ko ne voli neuko prihvatanje konceptualizma ( prepisivanja i dorade tuđih radova ), ali itekako podržava opravdanost njegovog autentičnog , autorskog , umjetničkog perzistiranja sve se može opisati razumljivim riječima. Bez mnogo filozofije i sokratovskog šupljanja.

Šest decenija uz kusur godina su tren.

Tri mjeseca je tek jedan plavetni san.

Kad bih morao birati između trena i plavetnog sna odabrao bih i tren i san. Nema ti druge , ni treće mogućnosti , kaže sudba . Slegnem ramenima; valjda ona zna šta je najbolje za mene.

Životom mojim lebdjeli  su kalendari ,a da ih se čestito nisam ni  nagledao. Zbunjen u neznanju , ponekad se pitam ko je trgao njegove listove umjesto mene ?

Nikako nije pošteno!

Prebrzo su bucani, možda i hejbet njih istovremeno. Ja sam jedva  uspijevao darivati milost djetinje duše zapretenu u nestašnim mahalskim damarima i igrama , i usput gomilati slike.

Jednom , u predahu između dva lutanja  , ili bježanja ako već ne znate šta je to, u već odocnilim godinama , sređivah tavan roditeljske kuće, koja je već godinama utihnula.

Očevi akšamluci utihnuli već deceniju i po , bar na ovozemnom životu. A gore ; tko da zna? Snalažljiv je on i umiljat . Na zemlji bi rekli zavodljiv insan . A tamo u neznanim visinama imaju rijeke nekvarljivog , ekstra djevičanskog, pijačima slatkog vina , koje ne opija niti zanosi. A kažu služe ga djeve nepojmljive ljepote , svjetlosne i blistave kao Modra rijeka.

Jedenanaest godina poslije Majka , Bog da joj prosti i podari milost Dženeta , ispusti nježnu dušu .

“Joj belaja kad kad ga gore ščoli . Na nebu ti ne m'oš ništa sakrit. Ni što je bilo, ni što nije bilo, ni što će il’ neće biti.” – umuje moj mlađi brat Baška baŠa. No , on je samo nadobudni mahalaš i preslikava ovozemni prizemni na onozemni uzvisinski život. Šta on zna?

A ipak , tih vedrih dana veljanja , su obnoć nad Sarajevo Gradom čednosti bjesnile velike oluje, kiše i snjegovi , grmljavine i munje. Obdan je povremeno snježilo nepojmljivom čarolijom mirajadu mirijadi pahulja bijelih.

Joj ljepote ‘judi moji

A između ? Šta je bilo u međuvremenu zabrinuće se neuki …,ko da im nije rečeno.

Iskreno da vam rečemo – pravićemo se da nemamo pojma. Tih večeri nam se oko srca plaho zgudumilo i tražili smo utjehu u prelijepom , od nepogoda skrivenom đardinu. Nije zbunjujuće. Život nikad ne staje , juri kosmičkom brzinom , aman ka oblaci , zemlja i nebo.

Nema se vremena za tugu. Ono ko fol! Ona kasnije doleprša i svom snagom se obruši posred srca. Ko izdura , a mora izdurati , ide dalje. Ko se prelomi… , ma šta da vam pričam. Znate i sami , nikad ne dođe tobe.

I oni nama đardini su veliki grijeh. Ma , hajte molimo vas , nemojte nam ka'sti! Da nije đardina i sna o nebeskom đardinu , čitav život bio samo jedno kaharli putovanje ka jednom još beternijem mjestu.

U uglu prašnjavog tavana ugledah uredno poredane poznate kovčege. Mnoštvo njih . Otvorah polako , sa strahom , jedan po jedan , plašeći se da me uspomene i čarolije ne povuku sa sobom u nepovrat.

Primjetih na slikama prašinu , pođeđe i decenijama betoniranu. Bojažljivo otpuhnuh . Nekim čudom zaplesaše i zaiskriše uspavane ljepote.

Bog  i ljubav. Žene i snovi . Cvijeće i raskoš prirode . Razigrane boje , đardini i hejbet nestvarnih ali ostvarenih snova.

Po koji put spoznah milost Božijeg stvaranja i davanja? Pomislih šta da radim sa tom ljepotom?

To veče usnih težak san.

U snu mi se javi glas :

-Otvori tu Galeriju , već jednom, Konju jedan.

Nije to bio očev blagi , prijekorni glas , jer samo je on nekažnjeno mogao biti tako aristokratski nadobudan.

Uplašen, jer nisam prorok , već samo sanjar i kako me prozvaše Konj, odgovorih:

-Ne mogu sam. Malo sam vremešan i dosta umoran.

-Ništa se ti ne brini . Samo ti otvori! Poslaćemo ti Anđela. Vrijeme je.

Ne stigoh pitati za koga je vrijeme : za Galeriju ili za Anđela , ili …, ma šta vam ja znam ; za boljše ili gorše.

I poslaše!

Anđela . Anđela ljubavi. Da mi kustosica bude.

I tako se zakoračilo u … neizvjesnost … ma , ne… u čaroliju.

Galerija Bosna zemlja Božije milosti posta  svijetli krajolik čednosti i ljepote , snova i ljubavi, nalik milom Anđelu , koji  udahnu dašak  svoje čedne dušu u njeno postanje.

Hvala i slava Gospodu Milostivom.

Pričam sa Anđelom ljubavi , isto kao što sam pričao sa Mojom Maleckom .

Svaku Jesenju ravnodnevnicu pamtim   bolnije nego što to iko može zamisliti. I dodajem po jedan list bolnog kalendara bez sadržaja, ali punog snova i nadanja.

I tako samo 33 godine.

Tada mi se trebala roditi kćer.

Nisu joj dali. Nerazum neukih je ubio. A disala je jedva malo više od 12 tjedana u utrobi majke ubice .

Foto: Flickr
Embrij star 10 do 12 tjedana / Flickr ( Lunar Caustic )

Gledajte tu djetinju  ljepotu i Božiju milost.

Kako vam nije žao dići ruke na tu bespomoćnu nevinost , tog Anđela?

Gdje će vam duša?

Zapravo bolje je pitati imate li dušu?

Nećemo vas upozoravati , ni govoriti ružne riječi, samo ćemo vas uputiti na Božiji nauk:

Svako živo biće ima pravo da se rodi.

A mi se molimo Bogu Jedinom

-Molimo te Bože Milostivi ,

pomozi nerođenoj dječici  , i oprosti meni nemoćnom ,

jer ubiti ovu bespomoćnu  ljepotu je neoprostiv grijeh.

Samo trideset tri godine se ponekad budim u groznici obliven neprolivenim suzama. Ti si se rodila par sati , pola noći ili noć kasnije u vrijeme očeve Princeze ne-rođenja.

Ne znam ti ja nebeske pute. Nisam prorok ni vidjelica. Samo sam par puta više nego je preporučljivo sreo Sudbu . ‘nako iz daljine. Nisam imao prilike da joj koju po mahalski kažem.

A opet , vjerovatno joj ne bih ništa rekao. Zaista , na neki nerazumno ljudski način mi je žao . Znam da ta milostiva ljepota nije ničem kriva. Nije joj lako. Težak je njen život, ali mora raditi svoj posao. Taki joj pasulj pao. Ne ljutim se na nju. Ne radi ona ništa loše i ne želi bilo kome zlo .Ona samo posprema strahote  što ih zli ljudi čine.

Samo trideset tri godine do njenog nerođenja lutah dunjalukom . Isto toliko do tvog dolaska . Nije to mnogo vremena, ali jeste prelijepa plovidbe divnim prostranstvima životnog oceana.
A ocean kao svaki okean. Nekad zavodljiv , tih , svjetlucav i milujući . Nekad buran, uskomešan , zastrašujućim neverama sklon. Ali uvijek prelijep i iskren , jer ljepota i iskrenost su u duši Božjom Milošću zapisani .

Zašto se nešto tragično desi, a mene se tiče, a saznam to godinu poslije.? Ne znaš da se treba tragedija desiti, a tvoja je. Niko ti ne kaže da će ubiti tvoje dijete , a ti bi morao znati, jer očevo je da zaštiti dijete nevino ; rođeno i nerođeno.

I onda ti nerođena  djevojčica nedostaje čitav potonji život. I boli te. I tuguješ za njim. Ponekad u sebi gorko oplačeš. Jer kriv si ! Bez krivice. Vjerovao si drugima. Dockan shvatiš ; nisi smio.

Trideset tri godine čekam da mi se djetetovo ukradeno vrijeme vrati. Da mi se djete nerođeno  vrne , jer njena duša je tu negdje oko mene , osjećam je. I u meni. Što Bog podari i udahne mu život to mora da se rodi.

A ne vraća se.

Trideset tri stađuna se molim da je  pronađem u nekom drugom biću.Ne uspjevam.

Znam kako izgleda.

Znam da je pametna i liči na mene.

Znam da je dobra i čedna. Prelijepa i milostiva .

Da srcem djetinjim i slobodnom voljom voli Sveopćeg Dobročinitelja koliko i ja.

Princezom sam je zvao. Maleckom , malenom  joj tepao. Krhkom ružom   je mirisao. Djevičanskom ljubičicom je milovao.

Sve ove godine gledao sam kako  odrasta. Kako život , nerođeni , sanja.

Pričao  sa njom. Gledala me, bez riječi. Samo bi ponekad klimnula glavnom. Jednom dvaput, kao da šapuće :

-D'bro.Dobro.

A onda se pojaviš Ona , Anđeo, predivno dijete.. Sa svojom tugom i bolnim životom. Ali i radošću i ljubavlju. I svojim uzvišenim snima. Ljepotom i anđeoskim likom ,nalik mojoj krhkoj Djevojčici, kažeš tako prirodno i jednostavno, bezvremeno:

-Ja , došla !

Izustih :

-Dobro došla , krajnje je vrijeme

Nikada ti nisam rekao , kada te upoznah , plakao sam mila, mnogo noći. Isplakao sve one suze koje nisam smio, jer zabranili su mi. Ljutio se na sebe.

Opet nisan bio tamo gdje je trebalo da budem.

Djecu ubijaju , siluju ili ostavljaju, siročićima ih prave. Nehajni , neuki i zli hoće da uprljaju nevinost njihovu. A ne znaju da ne mogu i da su osuđeni na propast; i ovdje i tamo.

I ne ide to tako! Nebo Gleda , piše i pamti šta su ili nisu svačije ruke i misli uradile.

Nisam bio uz tebe. Da ti ruku pružim. Da te pomilujem. Poljubac u kosu stavim. Da te zaštitim. da ti snage dam i rečem :

-Volim te anđelu mili…, ne boj se . Sve će biti u redu. ja sam napokon tu.

Oprosti mi!

Nisam ti ni rođendan čestitao. Da te ne uvrijedim. Ne slaviš ga. Otac nije bio uz tebe da te pomiriše , zagrli i kaže , volim te Princezo moja. Plakao sam i zbog toga. A i zbog sebe. Zbog nerođenog djeteta. Zbog nas.

Koliko samo neslavljenih rođendana tegarim u sebi. Istine radi moram reći isto toliko i lepršavih koje sam slavio.

Sve je u parovima , smješka se sudba. A prelijepa je, nježna i blaga prema dobrima.

Pitao se, da li sam ja kriv što se odričeš sebe i svoga rođenja. Da li moje , očeve grijehe u djetinjem neznanju okajavaš?

Trebala bi ga , radi mene, od iduće godine ponovo slaviti. Da nam bar par godina bude lakše. Slaviti umjesto moje kćeri , koju nisam nikad u ruke primio, poljubio. Slaviti umjesto mene kada odem.

Od kada si ušla u moj život, manje me boli. I moja nerođena kćer i život bez nje. A sve više me boliš ti , jer radujem se tvome životu.

Znaš me mila, „dramatičan „ sam. I često ” patetičan ” – jer sretnik sam !

Toliko je lepršave svjetlosti u mom životu i prelijep je . A opet ponekad me i boli , iako u njemu uvijek vlada vječnog proljeća sjaj.

I oprosti mi što ti trideset tri godine , duge i hladne Sretan rođendan nisam zaželio.

Tješi me da, vjerovatno znaš koliko ti hajra želim.

I navrati , znaš onu – ja došla dome svome jedinom

i uzmi neku od svojih slika

i vrati se životu svom.

i hvala ti za život moj,

I ne ljuti se , i oprosti mi molim te , iako Galerijom često čujem tihi šapat kako luta od slike do slike i svakoj pojedinačno šumi:

-Dobro, d'bro , biće on t'obro …,

A opet , sve nešto , uprkos ili u srazu sa vječnim Ah, tim proljećem , slutim ,

tvojim odlaskom zaploviše prema meni velovi prelijepe balade.

Pamti me po dobru i čuvaj se. I opusti se.

*

Dopisano:

Danas , 17.Juna / Lipnja 2025. se slavi deveta godina postanja bajke Galerija Bosna zemlja Božije milosti.

Amin Gospode !

Bajka o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti u Sarajevu Gradu čednosti – I Poglavlje

 

 

  1. POGLAVLJE  / Neke slike se same od sebe, u bolu i ljubavi, rode

Ne zna se kako i kada je odlučeno da se udahne ovozemni  život Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

Sada , njenim  dugogodišnjim persistiranjem ,  shvatamo da joj je ime i postanje  bilo zapisano u Svetim knjigama. Jer sve što mora da bude , rodi  se  sa Božijim znanjem , milošću i pomoću.

Neuki bi rekli da je mojim rođenjem sve odlučeno. Ne bih rekao da je tako. Trebalo da se desi mnogo toga da bi se sve uvezlo u jednu nit , koja je tkala životne priče koja su vodile ka Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

Da je bilo koja čestica na tom putu , bilo koji dah bio disharmoničan  sa onim što je usud bilježio , došlo bi do poremećaju u konstelaciji zvijezda ,  i putanje ka postanju galerije bi se zatvorile. Zbog toga , bez imalo nadobudnosti mogu da kažem da je putu od mog rođenja do Galerija moralo da se ljubavlju  i budnom  paskom zvijezda, anđela i neba izveze i ispreplete mnogo  puteva i staza , ljubavi i susreta , da bih postao ovo što jesam i ovakav kakav jesam; i kao takav dobio  prelijepo mjesto za dom mojih uspomena i slika.

Neke slike , boje i emocije i dešavanja su  snagom ljepote i svrhishodnosti postojanja  izborile mjesto u dunjalučkom životu i  svjetlosti . Sada je lako zaključiti da je sve  neumitno vodilo Galeriji Zemlja Božije Milosti. No ,Bajke nikad ne nastaju tek tako. Mora se mnogo toga upariti i raspariti da bi se stvorila i rodila nova cjelina.

Moraju se roditi i proživiti neke bajke kojima je određen kraći vijek trajanja, da bi se na kraju sve zaokružilo u neku novu ,cjelovitiju bajku, tragediju ili komediju. A svi ti detalji čine život svakog čovjeka onakvim kakav jeste.

Mi smo glavni protagonisti u našim životima . Usud nam dozvoljava da se izborimo sa preprekama na putu samo ako slijedimo naputke sa neba. Kad god  smetnemu sa uma da imamo prava izbora , pravo na dobro i zlo, vraćamo se korak dva unazad , pa sve ponovo kreće. Mnogo skretanja sa puta i zaostajanja može u jednom trenu sva nadanja  odvesti na sasvim suprotnu , ne baš željenu stranu .

Pređeni put do Galerije , je jako dug  , mnogo toga je zateftereno u čitabe sjećanja i poslagano bojama emocija. Ono što se zna i što je objelodanjeno , jasno je k'o dan. Nešto od pređašnjeg živi u mutnijim  brzacima Modre rijeke , čeka da se oni razbistre i uplove u  mirnije vode sjećanja. Ono što se  ne smije   znati  kao da se nije ni desilo i zakantačeno je u između hipofize i malog mozga, u dubini bespuća moždanog prostranstva.

Bajka teče kao nesređeni , blještavi  kaleidoskop  koji izbacuje samo jasne , vrlo koloritne slike , ne mareći za hronologiju . Hronologija je stvorena za neuke hadume , iskompleksirane prepisivače ,  vehte “filozofe” i ljude koji jako usporeno misle , a krasi ih  neshvatljiva praznoća , kojom ne razumiju ni sami sebe.

 

 

  Mjesečeva bajka

 

Gledam i nijemim ;

Jedna krhka ljepota drži moju sliku u rukama, nonšalantno , sa zejtin osmjehom na licu , bez jasno izrazenih emocija,  sa naučenim šarmom voditeljice ;  miluje je dugim. savršeno oblikovanim , savremno njegovanim  prstima, nježno se igra sa njenim rubovima, kao da prebire po mojim uspomenama.

A ne zna , kako me te boje i njeni dodiri bole. Kao da mi nježne ruke u srce krvavo zavlači i lice mi se samo od sebe zateže u nedefinisani bol.

Dok je u grču gladam, lebde sjećanja ,poput tisuća raznobojnih , nježnih velova klize ljepoti jedne  Krhke ruže koja odavno sni i  boli.  Otimaju se   sjećanja , ali ih ne dam.

Neke slike se tek tako ,  same od sebe i naizgled ničim potaknute , u bolu ljubavi  rode i žive u vremenu  kojeg sve manje preostaje , ali postoje i opstaju u sjećanju , u bojama , u ehu budućih vremena ukoliko one , svojim postojanjem . kao dar sa neba  zarobe oko posmatrača.

 

 

A bilo je to    nedugo  iza ponoći  na Badnju veče ljeta  Gospodnjeg hiljadudevetstotinaosamdesetčetvrte.

Daleka prošlost?

Smiješna odrednica . Slika je tako svijetla i prozirna , a prizori kristalno čisti , kao da je tek par sekundi prohujalo od pretakanja nestvarnog sna u boje.

 

Dakle , bilo je praznično veče, noć prije nego što se mila Luce saglasila  da ode na uzvišeno mjesto .

Ona  je malo , a nepovratno , nebeski neraskidivo . umorna ležala  na bijelom ležaju dosanjanih snova, na dušecima mekšim od svile i treptaja , okružena vazdušastim jastucima ,mirisima i dodirima presvučenih   bojama istinske ljubavi.

Pomogao sam joj  da se presvuče u anteriju otkinute od dnevnog , prozračnog neba i da joj raspletem ruse  kose, nestašno se igrajući  sa njenom djevičanski raskošnom ljepotom; iako vrijeme za igru , po “moralistima”  nije bilo najprimjernije. A opet , u njenom pogledu slutim silnu ljubav i zahvalnost i  potvrdu  : uvijek je vrijeme za ljubav i milovanje.

Bože mili, kako je samo lijepa – misli on. On za sebe nema želja. Sve su uslišene.- Molim te, samo još ovaj jedan jedini put te molim, Gospode  moj Milostivi  , podari joj mirnu smrt bez boli.

Kamin je ugodno pucketao.

Poželjela je da joj čitam stihove. I čitao sam  joj i čitao, i čitao…

Noć je tako čista i blaga ,sa ogromnim sjajnim dvostrukim Mjesecom ,koji kao da je zakucao baš na naš biljurni , mrazom išarani prozor, slaveći ljubav . Ili je bio privučen sjetnim zvukom Ravelovog Bolera. A možda je jednostavno bio faciniran mirnoćom, sa kojom je Smrt , u uglu, tiho i nenametljivo, u fotelji pokraj pucketave vatre sjedila i čekala . Da Smrt je bila očarana ljepotom bića, koje uživa u mjesečevoj čaroliji, iako zna da joj je to poslijednji put, i koju vrlo brzo , na sreću neba, vodi sa sobom.

Malena  je  zamolila  da joj otvorim prozor, koji je gledao na šumarak  srebrenih borova na padinama Trebevića. Najezda  svježeg , hladnog  vazduha  probudio je dubok uzdah, donio sladunjavo gorki  miris borovih iglica, škripu snijega koja je odavala uplašeno srce nejake srne, što biježi noćnim zvjerima, a nema kamo pobjeći . Nevinost nikad ne nauče igru zla.

Raznježeno je gledala srebrenkastu svjetlost , koja se u pramenovima svjetlucavih iskrica  slivala niz snijegom popločanu zimzelen, tvoreći velovitu bajku o jednoj noći, o jednom snu i prelijepom  nebu kojem  ona , željna mira,  uskoro mora poći.

Malena se pravila da u mojim očima ne primjećuje odsjaj mjesečeve svjetlosti , koja niže  niske bisrenih kristala, koji su se nesakriveni , i nekako prkosno  ,a ipak i stidljivo  krili u mojim zjenicama. Toliko ih je bilo da su čitav krajolik  svjetlošću i tugom obojile.

No, kristale suza nikada neću pustiti. Zaleđene su na Mjesečevoj čaroliji, sa one druge strane mjeseca, čiju ljepotu i značenje nikada ni jedan insan nije pogledom i mišlju obuhvatio.

Prelijepa je ova noć; ona mnije. Čini joj se kao da ispod srebrenog svjetlucanja teče neumitna Modra rijeka, dok prozračni Mjesec uznosi ezan mise ponoćne,  iz crkve svetog Ante, tačno u njhove duše.

 

Prelijepa je moja djevojčice, ćutim ja. Mjesečina se zaplela u njene kose , nestvarno tvoreći oreol čednosti oko anđeoskog lika  , što postaje sve pozračniji.

 

–U meni straha ni – nijemi ona , svjesna  da njeno vrijeme tek treba da počne; napokon će otići našoj Malenoj. – Zbog ovog blesavog djeteta , mog vjernog sapatnika , već šest mjeseci odgađam odlazak, bojeći se da se moj jedini ne slomi.

Vidim ,opijena nestvarnom slikom,  malo je zadrhtala. Nije to od hladnoće, ni od straha, već od rastanka.

-Zagrli me mili , samo me stisni i voli me, tako sam umorna da me sve boli i nemoj da bi mi ikad zaplakao.  Nikada ne bih progovorila sa tobom! A bilo nam je … bilo  je tako nestvarno … I zista bilo nam je llijepo …

Kao da su je te riječi ohrabrile,  tiho je  usnila, više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je pred konačni smiraj spavala.

Uh , koliko je bila umorna Bože moj Milostivi.

 

Muzika je sama lelujala, ponekad bi se čulo i Alelujah, rjeđe Amin. Nismo to mi izgovarali, ni Smrt , ni ja. Neko je slavio Gospoda i prizivao njegovu Milost .

Ljubio sam  joj ruke. Cjelovima kvasio usne , želeći joj dati  godina svojih. Milovao kosu, koja je sve manje iskrila, glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale, govorio da je volim, da je ona moja malena , da je duša duše moje , koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luce je postajala još prozračnije, skoro da tu svjetlost nisam mogao podnijeti. Sklupčao sam se pored nje  na pod , držeći je za ruku.

Postajala je svetlost, Bolero u valovima gudi i nadolazi , spajajući iskon i prolaznost , ljubav i bol , dodir i strast . pripremajući joj , uz pomoć zviježđa i Mjeseca, nebeske pute , olakšavajući  jednom anđelu barem poslijednje trenutka mira na ovom prelijepom , ali njoj uglavnom bolnom putu. ( Zvjezdice njene sestrice ,  su bile previše tužne i sakrile su se , bojeću se usuda , da svojom nespretnošću nešto ne promijene u nebeskom  rasporedu . )

Njene prelijepe azurne oči  u snu se smješe, srebrom okovani prizor duboko usječen u svaki moj  damar pamte:

Malena  je zaspala…

Dvadeset četiri sata je spavala….

Koliko li je bila umorna…

Više se nije probudila…

više se nije  …

više se…

više…

A tada , tišina! Muzika nijemi , snijeg se smiješi , srce laneta  veselo slavi život , ovaj put u ovoj bajci nema mjesta zlu.  

I odjednom , ne znam kako, njena ruka u mojoj kosi, njena ruka na mome licu, njena ruka na mojim usnama , njena ruka u mome srcu, njeni snovi u mojoj duši.

 

Ona je još bila tu,  ustanem , kleknem na koljena , ljubim je . Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim  slutim riječi:

-Ljubavi moja, oprosti mi.

Nije ih uspjela do kraja otvoriti,samo  mi je ruku blago stisnula, ni uzdah nije pustila…

Klonulu  ljepotu , ljubav moju ,  na odar od ljiljana bijelih  sam prenio…,

sam prenio…

prenio…

Ruke na grudi položio …

grudi  položio

položio…

Crveni pupoljak đule međ ruke upleo …

međ ruke upleo…

upleo…

 U čelo je poljubio ..

u usne je poljubio …

poljubio…

 i nikada nisam zaplakao.

Nisam se usudio!

Ona zaista ne bi progovorila sa mnom.

A prelijepi život ne da ti da staneš ili se predaš. Ne bi imalo smisla. Tko  bi o ljubavi prelijepe  priče pričao i slikao?

Tako vam je to na priliku. Nekima na nepriliku. Kad ne znaš šta ćeš ,  klekneš i moliš. Iskreno . I vidiš , više osjetiš nestvarnu nebesku ljepotu kako se smješi i obećanje daje:

– Biće još radovanja u očima tvojim , maleni  moj..

**

Vrijeme samo što nije sadašnje.

Prelijepa promatračica  jedna; mlada i vesela, nadobudnom crvenilom urešena  insanka ,  puna života i budućnosti pita me:

– ” Koliko košta ova Mjesečeva bajka , lijepa je ?”

 

Postiđen , zbunjeno  spustim glavu i promrljam :

“Nije za prodaju,…zabunom , zaboravili smo pristaviti cijenu, a ‘vako na brzinu ne možemo joj procijeniti vrijednost .”

 

Mnogi će se pitati – otkud to da  Modra rijeka protiće ispod srebrenih čarolija Trebevića, i biće  u pravu.

A opet možda i neće, jer  gdje i kad god treba ,  tu začaranu   svjetlošću ,  ledom , krvlju i bolom  okovanu rijeku  vide , vode i njome  brode i kroz vrijeme ka vječnosti  hode Mak, Meša, Pjevač , Indexi i ovaj okamenjeni svjedok , koji je bojama i suzama zaledio i oplemenio u prizoru  Mjesečeve bajke.

 

**

Slika Mjesečeva bajka se više ne  nalazi u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti. Isuviše je boljela sjećanja , a i galerist se umorio objašnjavajući zašto nije natandario cijenu.

U Galeriji se ne nalazi  ni slika Ona spava,  zato što …, ma nije važno! Jednostavno , ona nije tu .













Kraj prvog dijela

Jutro sa Blekijem – Rasuto je srce moje

 

Ponekad

nekako

se sve posloži

 

i ljubav i tuga

i lijep sniježni dan

početkom proljeća

 

i sjećanja

krenu

 

raspoloženje odiše elegijom

onom umilnom

plemenitom

 

čini se

Srce hoće da odleti

 

znalo bi ono kamo

ali mu se ne da

još mu vrijeme za let grlica nije

 

ne pomaže mu ni violine

ni klavir

 

gitaru bi sa sobom da nosi

jer kako će tango

bez nje sa grlicama plesati

 

poželjelo se i njih i plesa

 

sjedim u kutku sobe

skupio se

ko upokojena petodinarka

da dam prostora meštru od nježnosti i plesa

uzimam gitaru

onu čarobnu rubinovu

i prebirem prstima

 

znate

ja vam ne znam da sviram

ali ljubav i snovi mogu sve

odjednom se zvuci prelijevaju u akorde

najdražeg tanga Srcu mome

Tango za Evoru

 

i vidim

Srce moje

bojažljivo

korak po korak

prilazi Grlici miloj

 

zar je važno kojoj

sve je ono voljelo

ispravka

voli voli voli…

 

prima je za ruku

ljubi je u obraz

publika nebeska je tu

zagrli i zastane

gleda u mene

ja se zastidim

 

stao sam

jer mi rosa oči vlaži

ne vidim strune

uželio sam vas se mile moje

toliko mi nedostajete

da me život boli

 

Srce mi šapuće

pusti sada tugu

vrijeme je za snove i ples

 

gitara zaplače

Srce se priljubi

uz obraz Grlice plavetne

 

i vali krenu

 

Crvena grudva je samo dekor

Ljepoti u svili

koja leprša u njegovom naručju

začudo krvavi led poprima moj lik

 

inače nema taj običaj

 

možda misli

da će Ja konju

kome su noge postale stablo

ukorijenjeno u prošlosti

udahnuti lakoću kojom ono pleše

 

u uglu gitara više nije sama

ima tu jedna milozvučna violina

i hor anđeoskih Romkinja koji se glasa

sve ljubav

slavi slavi…

 

korak za korakom

okret i okret

i zastoj i stisak

 

slama

 

dvije i dvije ruke

lijeve i desne

noge su ljubavne čežnje korak

 

o Grlica je muzika

koja sve odjednom

želi želi…

 

obraz bjeličasti i razigrani

uz onaj ozbiljni

i tužni tužni…

 

bolje da sam ostao da sjedim

ne želim da me sada srce izda

 

neće neće

šapće Ona

ovaj ples moraš odsanjati

 

potom

sa svakom grlicom otplesati

uželjele se dodira tvojih

strasti što sjećanja na nas nosi

 

i daj

prestani mi lise rositi

nisi valjda pizdun postao

sve će ti se oprostiti

ljubav uvijek pobjeđuje

 

stišće me nježno

ljubavnički

sa onim neugaslim žarom

koji se nikad ne usteže

 

korak za korakom…

okret za okretom…

zastoj i stisak

i sjedinjena Srca

dva

što se miluju

ljube

 

ruka u ruci

obraz uz obraz

korak po korak

o Srca moja moja…

srećna su sva


























































































												

Bio jednom jedan čovjek





Bio jednom jedan čovjek.

Dobar čovjek . Zvali su ga Dobri.

Radi uroka dodali ono jedno , naoko nesuvislo Crni.

Ali, nijetom usuda i gatke ,nije bio od ovog zemana.

-Neće ti biti lako. Uh, Biće tu puno radosti i bola. –

Gatala mu jedna lijepa cigančica na travi,

Sa iskrom u oćima , i jednom jedinom plavetnom suzom na licu,

tiho, skoro nečujno , jao za sebe dodala:

-Srce mi se ledi, ali moram reći – imaćeš mnogo sreće u ljubavi.

Žena se i lutanja ti ne boj , ali pamti da uvijek postoji ona ciganska ,

a ljudska i tvoja – dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.





Vremena su bezbrižna i neprolazna.

Ako postoje?

Ljudi , u svojoj nadobudnosti su smislili mjerenje određenih relacija

kroz prošlost, sadašnjost i budužnost.





Godinama je imao problema sa pojmanjem stvarnosti koja se određeuje vremenom .

Prošlim , sadašnjim i budućim.

Nije mogao naći vremenske odrednice

koje bi najzornije prikazale bitak

nekih njemu bliskih i nreprikosnovenih datosti:

ljubav , radost, milost, nježnost, blagorodnost , … ,

ljepotu.

Rano shvativši da se mnogo toga ne može mjeriti

uvriježenim ljudskim mjerilima ,

prestao je misliti o vremenu

i ljudskim normama.

Okrenuo se postojanosti blagorodnosti svojih percepcija ,

koje su mu donijele neizmjenru ljubav ,

neslućene nježnosti i uzvišenost .

Život je samo djelić uzvišene vječnost.

Kad jeka tam tam doboša počnu odzvanjati u zadovoljnom umu,

pravo je vrijeme da se uspomene repliciraju ,

u najkraćim reminscentnim valerima.

To je znak da su stavljene rampe na iscrpljenim putima ,

a umor nadvladaozvuk ezana ,

rađa se vrijeme koje donosi nujnost

odlaganje uspomena

u plavetne sehare prelijepog života.





Šta se može ?

Što mora . mere da bidne.





Bio jednom jedan hairlija.

Kušao je i probao mnoge pute. ,

staze i bogaze ,

i još prelijepo štošta

I zadovoljan bio.





Na početku il na kraju puta,

sad sasvim svejedno je,

uvijek je bilo bar jedno prelijepo ,

nježno i čedno biće.

Žena .

Veličanstvena i snena .

Podatna i rosna.

Raskošne ljubavlju i milošću.

Opojna i krhka kao poljsko cvijeće ,

čedna ko djevičanske ljubičice,

krvavi karanfili

ili pupoljak ruže u cvatu.

Uh Bože milostivi ,

naputi me da se do kraja života ,

svakim danom ,

svakim trenom ,

zahvaljujem na neizmjernim blagodatima

kojim si me darivao.

Amin Gospode!

(Hajro bleki je ,za nevjerovati, dobar ,

blagodaran i blagougodan Božiji stvor.

Čovjek.)

Bleki -Begunice




 

Secam se toga dana

kada si bežala

pljusak je besneo

pa se smirio

i ponovo postao  čudljiv

pomalo svadljiv

zavijajući vetrom

 

uzeh svoju spravu za tonove

nemarno prebirao prstima

nehotice muzika je pratila

ritam naleta vjetra i kiše

i miris tvoga tijela

 

ti si  krišom ostavila svoj posao

sanjarke

zastala kod mojih vrata

dvoumeći se pobegla

vratila se

ostala trenutak naslonjena na zid

 

najzad si tiho ušla u sobu

sela do mojih skuta

pognute glave hitro okrećući iglu u tišini

vezeš naše dodire

 

uskoro zastaješ

ideš da pogledaš kroz prozor

drvored taman od kiše.

upijaš taj jedan čas kišnog popodneva

punog senki prošlosti

pesme mladosti

tišine buduće

nista drugo

ništa novo

 

te noći ipevao sam

jednu pesmu tužnu

ali ti nisi bila tu

da joj osmeh daš

 

pronašao sam reči

ispod dovratka

kuda je kiša klizila

vlažeći tragove tvojih stopa

iskreći nedostajuće akorde

koje sam  vazdan uzalud tražio

 

Jes’  tako mi tebe

nepozvane

bez pardona

iz nedara nocne tisine

oni su se slile u svirku

dok su se zvezde palile

jedna za drugom

ali ti nisi bila tu

 

hteo sam jutros

da ti pevam pesmu svoju

ali iako nisam zaboravio melodiju,

buntovne reci mi izmiču

sada kad kraj  mene ti si

 

zadrhtacu bez sumnje

ako se ikad budemo sreli

u drugome životu

u svetlosti udaljenog sveta

 

zaustavljajuci se

prepoznacu tvoje oci

tamne kao jutarnje zvezde,

i znacu da su pripadale

zaboravljenom sumraku

predjašnjeg života

 

reći ću

čar tvog lica nije samo u njemu

u nj’ se utkala zarka svetlosti

moga pogleda pri susretu

koji se ne pamti

moja ljubav mu je dala

tajnu koja se nije  izgubila

 

uvećala si me

svojom ljubavlju

mene koji sam samo

jedan čovek od neobičnih

autista koji plovi svojim tokom

brodeći tišinom sna čarolije tvoje

promjenljive milosti sveta boja i reči

 

dala si mi mesto

tamo gde pesnici svih vremena

donose svoje darove

gde ljubavnici u ime večnog

pozdravljaju ljubav  kroz stoleća.

ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu

belokosti ne opažajuci kako je moje telo postalo

dragoceno od tvog milovanja bogatije za ljubav tvoju

 

ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac

kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi

vatru božanskog dodira,

kojom  večito sja

dukat za koji

me prodaše

 

nježno gazeci travu na stazi

okovanih ljubavlju

izbjegavajući krhke ljubice

začuh

‘Poznaješ li me’

osvrnuh se

pogledah je

začuđeno  rekoh

‘Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice’

Ona odgovori

‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’

Njene oči su blistale kao rosno jutro.

 

Poćutah trenutak

zapitah

‘Jesi li iscrpila sav teret suza?’

osmehnu se i ne odgovori

razumeh da je njen plač

imao vremena da nauci govor osmeha

 

‘Nekada’

prosapta ona,

‘govorio si

da ces uvek voleti moju tugu’.

 

Zbunjen rekoh

‘Istina je

ali prošle su godine

došao je zaborav’.

I uzimajuci njenu ruku u svoju,

dodadoh

‘ I ti si se promenila.

nekadašnji bol postao je vedrina’

srećan sam sto me više ne gledasš

sažaljivo i mokro

 

Zlokobna blagost noci

i  sumnjivi odjek mojih reči

koje kazuju zbogom

prestrašen od očajnog naglaska,

dovele su me do ivice plača

ali naučio sam mudrost

dan će se ponovo roditi,

moje srce ce opet biti tvrdo

i neće biti vise vremena za suze

 

ko kaze da je zaborav nemoguc

samilosna smrt buja

u samom srcu života

obuzdavajuci njegovu ludu

želju za trajanjem

 

burno more na kraju otpocine

u svojoj pokretnoj kolevci;

šumski požar zaspi

u postelji od pepela

Ti i ja se rastajemo

i rastanak ce pokriti

živa trava i  mirisne ljubičice

nasmejane na suncu.

 














												

Cvijeće djevičansko









Uletjela si u moj život kao nenadani lapršavi lahorac.

Htjedoh te životu učiti , o ljubavi i ljepoti zboriti ,

zaboravljajući da si dijete koje još uvijek voli lutanja svoja.

Uplaših te i ti odi stazama koje manje bole.

A snovi naši se isprepletu pričaju za oboje.





Sjećaš li se mila

snova kraj Modre rijeka .

Kristalno čista duša tvoja

slušala je šum rijeke što ljubav doziva.

Gledali bi plavetno nebo i ljubičice

one čedne ljubičaste i one bijele djevičanske .

Za nas je svo cvijeće iskrilo nevinošću ,





Zaljubljeno gledajući u tebe govorio sam:

.– Vidi malena moja , jube moja

te krhkosti, te blagosti i nježnosti,

te nestvarne ljepote i mirisa.

Tako nešto je samo od velike ljubavi Božje moglo nastati.

To ljudima nije dato.

Ženama jeste,

ali te Božje darove neljudi blate i prljaju .

U stranom dunjaluku je poprilično toga,

skoro svo je upraljano i to me uvijek jadom pritiskalo,

Nisam mogao disat ni mira naći..

Nosio sam ja kožu tamo, i čizme sa visokom petom,

da ne bi otkrili da sam iz Bosne , jer naša ljepota plijeni.





Svaki Bosnac je Princ mali, ako to prihvati i želi.

Sada , kad te napokon nađoh volim i tebe i tvoju bjelinu.

I tvoju djetinju dušu.





-Kod nas u Bosni i Sarajevu nebo je čistije,

cvijeće mirisavije ,ptice lepršavije i cvrkutavije ,

vazduh pitkiji i tečniji , ozdravljujući,

rijeke modrije, sunce sjajnije, nebo prozračnije ,

mjesec blistaviji, maglice svjetlucavij…





A žene?

Nemaju izbora .

Il su Anđele ili Princeze.





Vrativši se doma shvatih ,

koliko ovdje blaženih i prelijepih žena ima,

srce od plemenitosti i ljepote da stane.

Kolijko nevinosti i snenosti u Bosni ima ,

duša da se razigra i pleše kao dašak mjeseca ,

koji u izmaglici purpur sunca, na počinak kreće





O , znam šta ćeš mi zamjeriti Mila.

A bol , a tuga , a suza ,

jer Bog Milostivi sve daruje u parovima.

Nisma zaboravio jube moja.

I ti i ja smo jedna bol , jedna tuga , jedna suza.

Al danas mi se samo o lijepim stvarima zbori,

o snovima , o zanosu , o iskonskim dodirima,

i o ljubavi koja damarima bije djevojčice mila .





Hvala ti , i molim te oprosti mi

jer ne stigoh ti reči tdasi ljubav moja.

Bleki – Ezan i mahalaši

 

 

Sastala se družba mala

odabrana

u đardinu ispod vidikovca

dvije vatre naložili

vatru manju za rešetku

onu veću za sjedeljku

oko vatre sofre posadili

na brzaka ljube mezu

piće čokanje pristavile

a poneka i šerbe za se

 

svi piju i mezete

tek pomalo i potiho poje

dvori ih pet ašik ljuba

haremskijeh milosnica

ili ih dvore ili ljube

ili na dno skuta liježu

glavu još ne gube

biće vakta

 

rešetka se pazit mora

čekaju Ezan onaj insanski

milozvučni

čekaju onaj Ezan ljudski i umilni

tonom umjereni

još ih je bilo

 

pjesmu prekinuše

jacija je

zrikavci i svitci igru prekinuše

grad je je zanijemo

miris lipa se prosuo čraršijom

mahalom

 

sve upija ezan

vjetrom nošen dodirne biće

koža nashrne

oči zasuze

u duši neka blagost i jecavost

neka se ljubav javlja

nesvjesno pogledava ka Nebu

 

a Nebo to

Bosna-Saraj nebo

što ljepotom

beskrajnim zvijezdama plijeni

kao da se spušta i diže

treperi

upija molitve u slavu Bogu Jedinom

 

čini se da su ezani jacije i sabaha najumilniji

zbog Meleka

zasigurno

 

kad je ezan stao

tišinu je dao

tišinu što čudom se čudi

otkud ta ljepota u čoviječijem glasu

 

– Ja sam zaprepašćena . –

rekla bi pjesma.

– Aajj’ Grad čednosti je to. –

naglasio bi Pjevač.

– Aajj’ Zemlje Božje Milosti čedo.-

pomislio bi ko’ fol pjesnik.

Ti si nam u svemu naj, naj, naj.


















												

Ti si samo žena , voljena i snena








Sada sam nogama metar i dva kvarta do zelenila pri ivičnjaku. Moram skočiti , jer osjećam da će glas uskoro izmiliti  i utopiti  se u muzici.

Skačem i dobro je. Ništa me ne boli .Osim duše. Srce samo jeca.

Riječi krenu i vidim ženu u bijeloj svili sa velovima i plavom ružom umjesto srca. Ja sam na koljenima ispred te bjeline sa plavim srcem. Moja košulja krvari. Začudo srce još uvijek iz leda ispušta ispušta crvenu boju.

Ljepota ja naslonjena na zid koji pravi sjenku.Znam da je ljepota ,jer sam navikao da samo ljepote ulaze u moj život.

Svaka Žena je ljepota. Ja ovoj ne razabirem lik. Vrlo je mračno.

Tamu, očekivano, osvjetljava  glas.

 

Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem

Nakon teške noći umorna i snena

Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem

Ili kad te ljubim

…Ja sam samo žena voljena i snena

 

Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći

Šapat ili dodir, luda igra sjena

Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći

Čudna je to igra

…Ja sam samo žena voljena i snena

 

Ja sam žena

Žena što voli

Žena od suza

Strasti i boli

Skršena ruža

Ja sam žena

Žena od tuge

Žena u tuzi

Žena od duge

Bolom u suzi

 

Ne traži da ti pričam baš sve moje snove

Možda čuješ laži kad izlaza nema

Ne žuri se da saznaš što je bilo jučer

Ne pitaj me ništa

…Ja sam samo žena voljena i snena

 

Ja sam samo žena

Što je dragi ljubi.

Samo nježna sjena

Srce  za njim gubi

 

Čuh te riječi , žene krik, na Lapadu , jedne avgustovske noći,sad već davne osamdesete godine.

Dok su se zvuci gitare mješali sa blagim smješkom zvjezdica, koje su žurno zamirale u iznenadnoj oluji,osjetih tebe mila.

Bijaše to tvoj glas i tvoj lik ,uronjen u čežnju drugog prastarog grada i drugih prastarih, bijelih  sunca zidina.

Ja te prepoznah.

Ti si se pravila da nisi ti. Tako ti lakše bješe. Manje si varala.

Osjetila si da sam  taj dana stavio prsten na ruku neke druge žene. Srce te boljelo, ali praštala si. Doletjela si da se oprostimo. Ništa više.

I sam bio zatečen tin činom i boljelo me.

Nije me umorilo čekanje. Umorila me samoća i traganje.

Drugi su slavili moj udes.

Ja sam se išuljao da  sobe, da poslijednji put , još čedan od ljubavi tvoje, pogledam u maglice i vidim šta mi govore.

Šutjele su i skretale pogled u stranu.

Nije to ništa dobro. Možda mi nisu praštale izdaju. Tebe ,mila moja.

Ili  šumile rekvijum našoj ljubavi. To je već nemoguće. Ja je  nikome ne dam. Zakopao sam je u jednom dašaku duše. Niko je neće naći.

Zvjezdice su mi žmirkale da se varam. Sve ih je ganula tuga plave ruže i  krvavog otiska na košulji.

Kao vjenčani dar poslale su mi tvoju bjelinu , gitaru i tugu znanu.

-Zdravo mili moj. Tujine.

-Zdravo mila moja. Tujinko.

To su prve naše riječi te dosanjane noći.

Šćućurila si se u mom zagrljaju. Tijelo ti je drhtuljilo. Naslutih oblike žene. vrste,uzbibane i gladne. Iznenadna hladnoća pred buru, probijala je velove tvoje bijele haljine i  sanja.

Ona druga hladnoća bila je gora. Nje se za života nećemo moći riješiti. Usud .  Nikad nećemo moći biti zajedno.

Znala si da nas Mali Princ napušta. Možda zauvek.

Nekako si manje žalovala mene i sebe.

Šta će ovaj svijet bez njega ?

Ko će bol dunjaluka nositi i male grlice tješiti.

Vrijeme se  pokrenulo  i okrenulo.

Mirisalo je kao i pretposljednjeg dana naših proljetnih dana onog ljeta ‘68..

Da li ga sjećaš ljubavi moja?

Susret je započeo vjetrom, kiša je počinjala, pa stala. Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.

-Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.-zimsko tužno dijete ja.

„Jagode i malina u polju, eto slatkog dara.“ – proljetno nestašno dijete ti.

Te riječi i nisu bile tako čudne, bili smo okruženi snovima.

Pomišljaš li da nikad se nismo susreli u zatvorenom.

Bojali smo se. Zatvoriće nas i neće nam dati izaći. A mi smo djeca koja samo žele da se igraju i jure.

Dakle, počela je noć koju, tamo daleko negdje na jugu , zovu noć coprnica, a ovdje noć beštija ili jednostavno noć vještica. U zraku je lebdjelo nešto moćno i svježe. Noćna tama je nosila nešto teško i upitno. Postaje tmurna, skoro jeziva. Nagomilani crni oblaci se ne kraću. Mi znamo , mi prepoznajemo tu noć. Zajedno, mi smo dosanjali tu noć.

Kiša prestaje padati. Mi nismo na plaži.Mi smo na kamenim pločama par metara od mora. Tidesetak metara od hotela Neptun.

Lijepo ime. Gospodar mora i hladne turističke sobe za mladence.

Zanamo nije udobno ni u sobama ni na hladnom betonu, a fantazija juriša. Moramo pronaći rješenje. Ponašli smo ga. Djeca još uvek stanuju u nama.

Nešto  dalje ima pjeska. Kopakabana.

Miriše na Rio i sambu i mnogo kreolske ljubavi.

I Dubrovnik, mnogo plavetne bjeline.

Ovaj put sam se sjetio primaći onaj jedan suncobran od hiljadu. Savjet djeteta malog  zlata vrijedi.

Znali smo šta slijedi!

Grmljavina iz daleka, s kraja nevidljive daljine najavi:

-A sada spektakl!

Ipak, ovo je samo ugrijavanje.

Spektakl je čekao fanfare da bi umogao da počne.

Ti si uzela gitaru i zvuk katedralskog tornja se prosuo niz talase, da bi se nama vratio.

Potmuli zvukovi su se približavali. Nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.

Glebova nigdje ni, negdje odoše, sakriše se, izgubiše. Iako ih ni : njihovikrikovi, vriskovi ko da ih neko žive čerupa dolaze niotkus sa kamenih hridi. More krikovima bjesni. Vri škripa huka i buka. Bijes se stapa u zvukove koje um prazne.

Misli nema. Mrak se može sijeći gust, tvrd. Leden. U njemu nešto upitno lebdi.

Nama je sve to poznato, a i nemamo se vremena plašiti. Znamo da ovo nije neka igra kojoj je cilj da se sve pretvari u karneval valcera, huke i boja.

Ne! Ovo je perpetum mobile, zvaršetak kruga započetog prije, na ovaj dan prije dvanaest godina.

Odjednom, skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri. Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže odsjaj nasuprot nebeskog crnila. Sada se u morskom odrazu stvarala staza popločana plamenim pramenovima.

Ni ovu veče nam nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu. U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži. Stotine, moda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano, sve dvoje po dvoje.

Sjede zagrljeno i tiho gledaj u tmurno nebo čiju dubinu niko ne nazire. Blažen, upitno glupav  osmijeh, se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.

Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa, ni sjekira ni gomile zajedništva što razoružava. Ne bojimo ni prizora što slijede. Znamo da ono neobično, čarobno mora da se ponovi.

Niko ne obraća pažnju na nas. Mi ne obraćamo pažnju na ikoga. Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što.

Svi gledaju u more, u nebo, u prazninu pozorno, bez daha i zvuka. Iščekuju.

Gledamo i mi, i iščekujemo.

Sve se stapa u muk, tišina, tajac.

Onda je sve prestalo. Noć je postala svijetlija . Oblaci su se naglo dizali. Maglice nas nisu dale. Ovo je ipak naša noć. Moja i tvoja.

Drugima mjesto nije ovdje.Oluja je skrenula ka Stradunu i malo lijevo prema Pilama.

Masa je razočarana, moraju trčati da bi uhvatila koprnice. Valjda su shvatili da im noćas , na ovom pjesku mjesto ni.

Odoše ,ostadosmo sami. Crna koprena se ponovo navlači. Munjevito.

I tada…

Prasak,ne prasak .To je rika saturn rakete, što šatl iznosi van granica zemlje, izvan misli ,u susret zvijezdicama. Mnogo je reskiji i prirodniji.

I odmah potom bljesak munje. Bljesak, prasak, bljesak. Bljesak prasak. Kao ubrzani rafali topova prošlosti, sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad Lovrijencom vijekovima,gruvaju.

To nam nebo poklanja vatromet boja, zvukova i mirisa koje samo Univerzum može stvoriti.

Munje lete ka pučini jedna za drugom. One usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru. Svaki prestanak pojedinog bljeska u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.

More se zapalilo. Nebo je pozelenilo.

Munja – maglica. Kad munja zaroni u pučinu, eksplozije svjetlosti , kao spiralne igle spojene ušicama nalik spljoštenim galaksijama, vijugaju u potrazi za družicom. U ružičastim, zelenim, u ljubičastim, žutim, u plavim, crvenim , u obodima svih boja i valera hitsju sa neba ka moru, od pučine ka nama do plaže, od plaže nazad do neba plovi munja za munjom. Krik za krikom.

Mi se stišćemo. Grudi nam titraju. Tvoje igraju i bibaju. Bibaju i bujaju. Ja ih milujem i ljubim. Ruke više nisu ruka u ruci. Ruke su hobotnice što uzavrele plodove kradu.

Usne su jecaj što u slast rone , gube se i vraćaju poput vala. Veliki, veliki i još veći , pa maleni. da se predahne pred nalet orkana.

Pored nas bjela vjenčanica samuje traži druga. Da ,evo ga . Satenska traka prva stiže, volani bijeli sa krvavom mrljom se pridružuju. Da tu su i radosne plave čakšire od samta, jednog smotanog, plišanog Malog Princa.

Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom , jedna sa dvije , jedna sa tri. Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu, nalik tvome, mome, nalik na svakog od onih sretnika sa neke druge plaže.

Nekad rubinovo srca, nekad kristalne duše čini se da munje oslikavaju. Dvije sa tri, tri sa dvije i još dvije, tri sa četiri, dvije i pet, kombinacija mnogo. Sedam munja kao da je optimalan formulističan broj.

U toj raspomamljenoj fešti boja i krikova sa početka nevidjela , skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza. Na zidinama titraju, plešu, dvije ružičaste uzdhtale sablasti.

Tvđava se sve više nadvija nad nas kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ kao sablasni čuvar plaže, sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme: do kraja noći.

Ta tvrđava si  ti mila moja. A ja tek  slabašno dijete, rob, koje je treba tvrđavu  osvojiti. No, šta se može to se i mora . A dijete ne zna  šta je moguće , a šta je nemoguće. Još uvijek nije naučilo zakone ljudi i njemu je sve moguće.

Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju, i one i njihov ples. I naš ples, ljubavi moja.

Ples kovitla oblake, oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje, munje ne mogu da pobjegnu oblacima. Mi se tražimo i nalazimo.

Ružičaste aveti vrište.

Jedna je munja nalik na granu sa grančicama. Više grana, mnogo više grančica , stabla u vrtu. Sedam grana, šumarak. Ja i ti smo šumarak u kojem krijemo jecaje i uzdahe.

Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja, mahnitanje oluje hoće da zapali nebo , progutaju oblake i nebo. Ti se nebo , ja oblak što se u njemu krije i talasa.

Mi se stopili u jedan  đardin koji gori i uzlijeće. Pa zakreće, u krug se vrti kovitla. Sve jače i žešće.

Nebo se čini tamna dubina bez dna, luda igra probadajućih munja mu muti pamet i ono zaboravlja, da je jače od oblaka i munja, i đardina što u njemu iskonske  nestašluke dvoje djece rade.

Krešendo.

Neprestano pet , šest, pa opet pet, šest pa sedam munja. Bljesak, blic, bljesak. Sad su gore , pa za tren  dolje. Pa opet, pa opet i opet. Lijevo pa desno. Nikad kraja talasima munja i sanja. I evo u sridu i u sridu. Oh , mili u sridu. Nikad kraja stapanju , uzimanju i davanju.

Onda, odjednom , sasvim jasno osam munja , jedna za drugom, zasjaje na nebu, u nebu, u tebi mila moja. Boje vrište; modra, žuta, smeđa, zelena, roza, plava, ljubičasta i ne bježe. Drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih poput potke, poput kvočke okuplja i sve se zajedno utapaju u moru.

Osam pucnjeva sa neba, pa sedam, pa šest, pa pet,  pa četiri, tri, dve i jedan – kao rafal. Crveni bljesak oduzima um i boli. Kako samo slatko boli, joj mamo mamice. Nebo se potrese dva , tri, četiri puta. Ti se za njim grčiš i pribijaš se uz mene. Grčiš i upjaš me. Krik jedan, pa jecaj , skoro plač, pa smijeh. Nisi više dijete. Ti si žena što se rađa i spoznaje tajnu mjesečine.

Tišina. Tajac. Zaglušene uši , boli ta tišina.

Munje su popadale u moru.

Mi se rasuli po pijesku, čvrsto stegnuti jedno uz drugo.

Totalna pomračina na nebu.

Totalna radost u nama.

Vazduh se puni ozonom koji se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka uvlači u nosnice u usne šupljine.

Glupavi- demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja. To je ljubav radi ljubavi. Nikome se ne žuri, ponoć je tek prošla, do jutra se može…

Suvisle misli namjerno bježe, nije ima mjesto na toj plaži, i ne osvrčući se lete u zagrljaj morskih dubina.

Vatre se gase. Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže. Više nikakva svjedočenja neće biti moguća. Sve što se desilo na plaži neće ostati na plaži. To ostaje u nama i nosimo u srcima za čitav život.

Ti i ja priklanjamo se govoru srca, mirisima ozona ,naumu tijela.

Sve se čini sasvim jednostavnim prirodnim. Nije nas briga što hoćemo činiti ono što  smijemo i što  želimo.

Mi opet ne možemo da dišemo. Vazduh u plućima postaje sve rjeđi. Osjećaj kao da smo petom metru morske dubine i treba se vratiti na površinu.

Ali mi se ne želimo vratiti. Nije nas briga. Tonemo,tonemo, davimo se gubimo svijest.

 

Polako otkopčavam dugme po dugme kože tvoje. To su mirisi tisuću po tisuću utkanih ljubičica. Ljubim te i uvlačim miris ozona iz tvoje kose , sa tvojih usana. Milujem te lagano, ti se opuštaš, ja se gubim u vatri što se u tebi ponovo rađa.

Ni daha više nemamo.

Staklene perle poskakuju, ogrlice nas guše. Polako rukom dolazim do srca , hoću da otklonim još jednu prepreku, da se ušulljam u tvoju dušu.

Kažem ti :

-Mirišeš na djevičanske ljubičice.“

Ti šapućeš :

– Čuti i voli ma – mili moj, jer te volim.

Još kažem :

“-Hoću – oprosti mi .Volim te , jedina moja.“

Poslijednje izgovorene riječi kao da su vraćale um, umirili perle. Novi vali su nenadano jurnuli. Nije više bilo neba, zvijezdica i maglica. Bljeskale su munje i grmili ljuti gromovi u nama.

Sve se povuklo , noć je pripadala nama. Mnogo kasnije bljesak i krik i nekakav ogorman teret pada sa prsiju, opet možemo da dišemo, blizu normale.

Ti se trgneš. Svijest se vratila. Ti se ne osjećaš nelagodno, samo užurbano. Ustaješ i brzo navlačiš haljinu. Grliš me, stišćeš se uz mene, čvrsto ,očajnički. Uskoro će svanuti.

Pepeljuga se mora vratiti domu svome.

Dug mekan, nježan poljubac. Ruka u ruci, one dvije ruke, lijeva i desna. Ona dva dječija srca, ona jedna djetinja spojena duša. Duša je ljubav naša. Snovi su srca naša. Lijeva i desna ruka su zavjet naš. Zagrljaj je rastanak naš.

Da li si jecala? Nisam siguran . Bila je mrkla noć. A ja sam bio tužan.

Znam – htjedoh reći – nije važno, mila moja, sve će biti u redu. Neka sila me spriječi.

Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.

Nikad više ništa neće biti u redu za nas dvoje milo,moje.

Nema ni zlatnog sata , ni djetinjeg glasa da prozbori:

-Od nje je.

Još uvijek mogu osjetiti tu konačnost :

Od nje je.

Da tako je to bilo, te noći u Dubrovniku dvanaest godina poslije.

Nije nam se snilo. Mila moja.

La vita e bella,zar ne Jedina moja?

Univerzum i nebo sve znaju.

Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj, slaveći nas, našu ljubav, ljubavi moja.

Poslije na Indaxi poklanjaju onu našu , tužnu i mirisnu:

„Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

Fatma je bila malo krhkija od nas. Mi se nismo dali i još uvijek sanjamo.

-Kad izgubiš sebe izgubiš sve- ubjeđivala si me.

-Kada izgubim tebe , jaizgubiću sve -nisam se složio ja.

Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.

U vazduhu se osjećala konačnost rastanka.

Od pijeska tri traga vode.

Jedan nečitki prema moru.

Valjda sirena.

Drugi prema nebu.

Možda Mali Princ.

Treći nazad u život.

Vjerovatno u ljubav , zaljubljeni blento sa plaom ružom i krvavim srcem na košulji.

Maglice se te večeri nisu vratile.

Danica je još neko vrijeme sijala, ali nije otkrivala tajnu koga će takarli dani u ćelenku spucati.

Bilo je rano za sve, osim za snove i ljubav.

Zar ne milo moje.