Category Archives: Bajke

      

  

   

     

   

Memento rose – Lijepe li ste jedine ljubavi moje

 

Lijepe li ste mile moje
lijepe li ste jedine ljubavi moje
mirisi su vaši od đardina ruža
dobro li ste došle u snove moje

Svjetlucava li si Vranjanko jemenko                                                                                                             moje čedo malo
skršeni cvijete moj
plavetnilo li si Sarajko
milo moje maleno
anđelu čuvaru moj
crvena li si Tuđinko
proljeće života moga
posijano dijete moje

     

Lévon Minassian – Odjaroum (Come Home) / Song – lyrics – Prevod na Bosanski jezik

Ona spava

Prava ljubav

Rijeka moje mlaosti

*

Lijep je, topao  i sunčan zimski  dan. Prolazi , Ponoć se bliži.

Nekako po običaju, zvjezdano nebo  u naše misli uvuče tragove prošlih snjegova , koji nose sjećanja, kap po kap. I tada nismo raspoloženi da budemo blesave, nadobudne i pametne mahalaške blentovije.

Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice svjetlucaju o čima onih koji se ljube,  mi smo tužni i sjetni. I ne želimo da bilo kome  pokvarimo dan.

Nošene tugom   misli  nam klize ka nekim nevinim vremenima koja se vratiti neće.

Čuli ste  izraz :

-Samo jednom se živi!

Jedna pjesma je dodala poentu:

-Sve je ostalo varka (?).

Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalnim i dosadnim, i pomišljate  baš i nije neka pamet.

Tada ne znate da jeste.

Velika je to pamet.

Kako skontali tako ste i živjeli.

Nepametno.

Mnogo , godinama, decenijama kasnije shvatite  da ipak , samo jednom se živi. Tada je već bilo  kasno . Život je prošao pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.

Sjetite se , da ste jednom davno htjeli uzeti očevu  limuzinu i kupiti buket  , ili samo jednu ružu.

( Dobro mahalaš bi se snašao i bez kupovine. U nečijem đardinu nijet đula ne bi bez smisla, nemilovana i neljubljena trunula i izdahnula.)

Urediti se kao Mali Princ  iz vlastite bajke.

Zastanete pred njenim kapidžikpm i strpljivo, ako treba satima i danima čekati, bojeći se da vam nježna rubinova ruža ,umotana u staru požutjelu novinsku hartiju , ne uvene.

Ako treba i do kraja života buljiti u prozor u kome se blista bijela , cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena,  lelujava stora . Zuriti i zuriti ,  i čekati da vam iznese mirisne  žute dunje ,koje nikad neće sazriti i nikad neće biti sretnom ljubavlju  bojene.

Jer vijedilo bi. Zaista bi vrijedilo. Znali ste to. I tada i sada.

Ta , neka  , bila je najljepša, najmilija i najčestitija  djevojčica i  žena , čiji je osmijeh zakačio vaše srce i dušu.

I danas vam srce zadrhti pri pomisli  na tu snenu čednost i umilnu ljepotu. I zaboli vas. Jer…

Samo jednom se živi!

Pa eto, nekako, niste imali vremena da zastanete.

Ugh, nekako, niste se obazirali na  živi krvavi grumen u grudima.

Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružom u ruci.

Ili vas je bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.

Ili ste pomislili da je niste dostojni.

Ili su vam je  branili.

Mnogo je tih ili, a vi mladi i u mislima vam običnost života,  koji , eto , samo jednom se živi. Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih i pametnih.

Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo samo za vas  i ugaslo sa vama.

Da vas je voljela .

Čekala i čekala, čekajući venula , slikala slike nalik mojim  i pisala pjesme i neposlana  pisma ljubavna , u kojim ste vi glavni sudionik. Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho ,misleći na vas i ono što je trebalo biti.

A nije!

Samo jednom se ljubi!

Niste to učinili, niste uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne bi bilo , da ste i pješke klapnuli do na kraj grada. Nije to na kraj’ svijeta.

Niste ništa učinili jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško. Da budete dostojni svoga porijekla. Jer, ona je ipak samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama  kopnio sa njom.

Na kraju svoga puta,  još uvijek sanjate  da se zelena vrata njene kučice u cvijeću otvaraju. Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u kosu, pomiluje joj uzbibane grudi. Vama srce ko puni mjesec , hoće da izleti. Izlazite iz limuzine, prilazite joj  , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.

I taj pogled , ta nevinost , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je  za ručicu, poljubite je , zagnjurite joj se u skute , orosite dimije  i šapnete:

-Oprosti mi Mila, Volim te …

Ime sada nije bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i hudo  oplakujete vas dvoje  i vaše nedoživljene snove.

Što bi poete rekle:

-Samo jednom se ljubi?

U prevodu:

-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga kupite namah , ovog časa i  sada , i pohitite onoj kojom vaše  srce  kuca, da to cvijeće sutra , život  sutra , usud  ne bi spustio na vaš taš.

 

Malena moja,

sinoć sam imao osjećaj da se dobro zabavljaš.

Bio je blagi dan , orošen ljubavlju i milošću Božijom.

 

Vidim ti osmjeh čaroban, u njemu bih dušu svoju mogao kupati.

Bilo mi je veoma  drago  uroniti u te oči boje ljubavi.

Moram sam iskoristiti tvoje raspoloženje,

da od tebe saznam ponešto o nama.

 

Poslije kada si morala naglo otići,

da bi mi se sa ljepotom na usnama mogla vratiti,

palo mi je na pamet da se nastavim šaliti sa tobom, kao da si tu.

 

Pa sam zamišljao :

Gledaš me kao dijete jednim okom ,

a prelijepa si.

Uvijek neke kamenćiće u moje misli bacaš,

a prelijepa si u čednosti svojoj.

 

I kad apomsilim da me voliš,

ti mi iskreno, djetinje pokažeš jezik,

ja ozbiljni jarac se moram nasmijati

i pokloniti lizalo tvojoj savršenoj ljepoti.

I nekako mi sve liči na Mjesečevui bajku.

Kojoj pružih Ruku ljubavi,

da me pomiluje Pijete u oblacima,

koje biva mojom Bijelom damom,

zarobljena Mostom i izmaglicom,

ispod ljubavno Proljetnog vodopada

 

 

 

 

 

 

 

Prelijepi, umilni ,  zlaćani   stađun .

Jesen , ugodna i blaga.

Titrava i uzbibana.

Prelijepa.

 

Pada lišće zlatno.

Sve se stapa sa zalazećim suncem 

jedan nestvarni kolorit,

koji nas opija i zavodi.

 

Kao Žena.Raskošna.

Kao djevojčica.Voljena.

 

Boje pripisujemo magiji  ,

Te , nestvarne čarobnice Žene

i poželimo da se nikad ne mjenjaju.

 

Ni žene , ni  jesenje boje .

Da uvijek prinose radost našim srcima .

 

Češće nego želim

jeseni se  boje sivilom

nešto hladniji dani

navuku sjene tuge

 

Kiša

Kapljica

svaka kap je jedan život

jedna radost

ljubav

 

eh anđelu mili

jesen u meni raduješ

 

nebo reče tuga je to

nedostaje ti boja

većinu si potrošio

 

eh kada bih mogao

najljepše slike bih ti skladao

u mome srcu uvijek ima boja

i ljubavi

 

Jesen je, a ljepotom zbori

jedno prelijepo dijete dok u meni sni.

Nježno, umilno , zlaćano

kao i moji kalendari .

 

Jesen ,

ugodna i blaga.

Titrava i uzbibana.

Prelijepa.

Pada lišće zlatno.

 

Sve vodi ljubav sa zalazećim suncem,

nudeći nestvarnu bujicu koji opija i zavodi.

Kao čarobna Djevojčica a Žena .

Kao prelijepa …eh, rano moja ej..

 

Dobro?

Idemo dalje!

Dlanovima ispruženim prema Levantu.

Boje pripisujem magiji,

 

Te ,

nestvarne milosti

anđela boli moje.

Poželim da se nikad ne mjenjaju.

Ni moja tuga djetinja , ni jesenje boje .

Ni tvoje svilene ručice.

Da uvijek nose radost mome srcu .

Uz nježnu pjesmu razbijenog stakla

slika što tvoju ljepotu kradu.

 

Ponekad jeseni nosi kišu i tmurnije ,

nešto hladnije dane.

Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život.

Jedna radost. Ljubav.

 

U meni jesen je.

A zima ide.

Osjećam je.

Dani postaju kraći. Noći duže i hladnije.

Grijalice ne rade.

 

A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba.

Od Milsotivog nam darovi stižu.

Ko je Tebe meni poslao Malena?

Kazna za grijehe?

Ne želiš to biti.

Boljeće te.

 

Ne sjećam se imena jedne bebice

ne sjećam se mnogo toga

bila su zla vremena

samo pamtim jedan geler

a ona je imala samo sedam mjeseci

ali sjećam se nje

vidjeh je onog dana

rekoh joj

zatvori uši i zažmiri Mila

 

otac joj Merhum Islamović

naš mahalski drug

dobri blento k'o mi

zaljubljen u grad i zemlju bio

Grad čednosti i Zemlju Božije milosti

dvadeset sedam u zao čas imao

kad ga strefi geler

manji od vrha špenadle

 

Brekin potok je bio tih i zelen

tog prelijepog julskog dana

Sunce se postavilo visoko iznad šumarka

malo niže minobacač hinjski vreba

neoprezni smo tada bili

kontamo ne može nam metal ništa

hitali u pomoć

Dobrinja gori

 

počeše padati sa brda ko kamenje

jedna ispored jedna iza

jedna slijeva jedna zdesna

ova slijedeća

nečujna

će nas pokupiti

kaže Meho

ona je naša

 

i pokupi nas upravo ta

imena naša u njoj upisana

ponajviše njegovo

 

intedant raportuje

jedno stopalo

pride potkoljenica minus

jedna noga i jedna ruka helać butum

jedna glava nije loše skoro dobra

malo krvi malo kosti sljepoočne

i po skalpa fali ali biće dobro

Bosanska je

ne mreš joj ništa

Meho zijan

 

nemoj ti meni Meho zijan

pričaj šta bi tovaru konjski

cijelu priču

sada se bar vremena ima

 

kako šta bi

ništa nije bilo

samo se rat među braćom zbio

granata upala nepozvana među njih sedmoricu

sreća raštrkani bili osim Merhuma

on  malo zaosto

i onako kršan  grupiso sam sebe

brao ljubičice da ih kćer miriše

dok on svoj Grad čednosti brani

 

on pozadi

granata deset metara ispred

mislili ste mimoišli se

aha kako da ne

gdje ćeš se na deset metara mimoići sa granatom

a još ljudinu metar i devedeset

da je bio moje visine

samo bi mu lijevo oko iscurilo

 

nije čuo kako fištuće i znao je da je njegova

takve stvari jednostavno znaš

a baš sinoć lijepo sanjo kako leti

ona puče ono jako gruuuhha pa buum

on samo sjede

nije ni letio

 

nasloni se na jedno drvo i jedan kamen

nije imao vremen travu birat

čini se hoće da otpočine

ko umorio se

bilo je tu uzbrdice

misliš ništa mu nije

ljudina uzima predah

 

đe ćeš ba uzimati predah

dok granate rokaju

pojma nemate

o vi neuki

 

vidi se hvata dah

ne može da ga zajmi

pritrčavaju jarani

granate još sviraju rekvijume

stvorovima Božijim od kostiju

od krvi i mesa

punih Bosne i ljubavi

tečnih od snova

sve je manje svakim danom

a plaho krvare

 

Meho Islamović koluta očima

pruža ljubičice

nije dobro

nikako nije dobro

pozdravite mi Malenu

i milo ljubljeno slavlje moje

mater njenu

 

zatvorio oči ali diše

Bogu milostivom se moli

 

na vratu na kucavici ubod igle

ni krvi nema

biće dobro

mahalske blentovije misle

 

lako je  dobri čovjek ispustio dušu

misleći na Malenu i ljubav svoju

konstatuje hećim po sata poslije

motanja u šatorsko krilo

trk uz brdo

valja nama preko potoka

a nove vesele gromade metala lete

 

Malena moja

ime ti upamtio nisam

ne sjećam se mnogo toga

ali znam

ovih dana imaš dvadeset četiri godine

 

Sretan ti rođendan

i dvadeset četiri rođendana

dvadeset četiri godine samoće

bez divnog oca

molim te nemoj mu zamjeriti

i nemoj plakati

njemu je sigurno još teže

gladati tugom umiveno lice tvoje

 

Ti si svikla samoći on nije smio

djete raste a zaštitnika nema

čednost raste a nježne očeve ruke nema

djevojka raste a ukor riječi nema

 

džaba je sad da ti pričam koje je snove tebi snio

da je jako dobar čovjek i muž i nježan otac bio

 

to si skontala

mater ti pričala

ono kratko vrijeme

dok na zemlji bijaše

poslije je postao još bolji

tiši i nježniji

nisi ga zato osjetila Mila moja

iako je svakim danom nad tobom bdio

 

smotani i smeteni drugovi oni

zaboraviše ljubičice

sve do jedne bijela

zaboraviše mnogo toga

ne i druga svoga

 

Nažalost tvoj otac Meho je bio samo prvi

od naših drugova koga zlo nestade

poslije su na red došli drugi

večina su očevi i muževi bili

bilo je i onih koji to nisu

svima smo imena noktima

u meitski taš urezivali

 

pitaš se što ti nismo navrnuli neki put

umorili smo se Malena

mnogo smo jurili Bosnom da bi je branili

mnogo smo mrtvih na leđima izvlačili mila

mnogo smo ranjenih sa lakoćom kući ponijeli

mnogo smo mrtvih ženama majkama i ćerama donijeli

a i njih su ubijali i čerečili

 

poslije kad je stalo trabalo je prtiti bol i tugu

odrvenilo se i zaledilo

mnoge su nevinosti nestali

sve je postalo nemar svejedno je

 

i stid Malena mnogo stida Mila

toliko stida da se duša ponekad sama od sebe crveni

 

kako doći pred dijete i reći mu žao mi oca tvoga

dobar je čovjek bio

a ti živ gradom hodiš

korake i mezare nestalih brojiš

 

svaki korak jedan mezar

nemamo više koračaja za svakog nestalog heroja

ljiljana zlatnog Bosne ponosne

svakih kvarat dana hoda jedno dijete mrtvo

plače hodi i majku svoju doziva

i ne zna da više nije od ovog svijeta

 

nemamo više daha za mrtvu nevinost

suze nismo isplakali ne pomažu

tugu nismo odbolovali ubija

a i zarazna je

 

znamo da si dobro

slavljena mama se dobro brine

nekad nas sretne i ne prepoznaje

oči su joj izblijedile

Mehu muža

oca ti snijući

 

naše vrijeme polako ističe

zato riječi ove

ni jednog druga nismo nikad zaboravili

ni bol njihovih najmilijih

ni grad nije

ni Bosna nije

 

oni koji se čine  ljudi

a monstrumi su

nikako nijesu

vrijedni spomena

 

Ćao Malena hodaj ponosno

sa urezanim likom oca 

u djetinjem srcu

i oprosti nam

 

Brekin potok juli 1992. - Sarajevo ,Bjelave  2016.

 

Jube

sva tvoja stanja i

velovi

se odraze

na moje slikanje

 

ponekad ne idu me

slike i boje

ne slušaju me

izgubile se

radost

pobjegla od  slika

 

više me ne prepoznaješ

izgubih se na lutanjima svojim

zavolih dijete

sada ne mogu prepoznati ženu

prisutna je velika zbunjenost

tuga

mnogo nježnosti

ali sve je izgubljeno u nadrealnim

nejasnim obrisima

 

platno vrišti

gdje je žena

izgubljene čednosti

znaju boje

nedovršenih slike

prazninu srca

 

nedostaješ mila

svakim danom se budim sa nadom

prelijepa djevojčica će doći

drži me Nada

Malena me se nije odrekla

zaboravila

doći će

 

a h a d'bro

čitaš li moje sne njimu tvoje riječi plove

i ljubav naša

imam još iskrenih otkucaja

krvavog srca

rosi kristalnoj nalik

koliko sjećanja

u sehari ljubavi zaključane

tuguju

 

susprežemo sve da ih šaljemo

bojim se da te ponovo ne uplašim

bojiš se da me ne zaboliš

misleći na tebe

ja opet sanjam bajku čudesnu nalik tebi

nježnu a iskričavu

čednu a raskošnu i čulnu

kao trešnjine usne tvoje

u mojoj

 

eh kad bi ti smjela vrisnuti

a da te ne zaboli

u našoj bajci

u čednosti lepršaš

snena Princeza

privid

 

nazvah te princezom

to ti po rođenju pripada

u srcu ostaje zaleđena fotografija

predivne Djeve iz bajke

u polutami mojeg sjećanja

svaki pogled u ružičasto

sjećanja

još uvijek žive i miluju

raduju i raznježuju

 

Omjehuješ mi se onim anđeoskim osmijehom

punim djetinje dobrote i snene blagosti

kojim si me zarobila

i uzvijek iznova pomišljam

Mili Bože

kako je lijepo ovo dijete

milosti puno

ugodan let Anđele moj