Vrijeme je iluzija stvorena u neukosti ljudskog uma. Na obzorju nema ni prostora jer ga ni osnovi kvantne i teorije relativiteta ne mogu definisati. Čak i vrlo upitno širenje univerzuma anulira datost vremena i prostora.
No , uprkos te nelogičnpsti , kada dođe rođendan navru uspomene poput vesele bujice nestašnog potočića ili milujućeg lahorca koji osvježava čudesnu bonacu ljubavi.
No, krenimo redom.
Ljudi su kao vremenske odrednice nabacili sate i još manje jedinice, pa dane, godine,desetljeća, vijekove, milenijume, eone… I prostor su , za divno ćudo(!?) obuhvatili mjernim jedinicama.
Osim biblijskih , malo ljudi doživi sto godina, odnosno jedan vijek. I sada bi malenkost, koja nekako uspije da namakne cifru blizu jednog stoljeća, trebala da razmišlja o milijardama godina i šta će biti ili šta bi bilo …i šta je bilo.
Ta praška sićušnija od mikrosekunde , se ne okrene, a već je poput tahiona nema. Ni u nepostojećem vremenu , još manje u iščezlom prostoru.
Neko bi reko jes ovi narator pametan ko konj kad zarovi glavu u zobnicu ili ko Muje kad konja kuje po mjesecu.
Napokon se dokopasmo Mjeseca!
A mjesec – sjajan i bajkovit. I vrlo romantiučan. Takav je i život. Mjesečeva bajka. Ako ga živiš. Tada se sakupi dovoljno uspomena da ih uvežeš u niz slika koje miluju srce i um, vlažeći oči i nježeći bila.
Sada , sveznajući narator u poslijednju godinu trećeg kvartala svoga bivstvovanja ograničenom jednim vijekom, uz Božiju milost još uvijek persistira.
Sedamdeset pet godina!
Neko bi rekao lijepe godine. Mnogo je tu otkinutih listova kalendara.A znamo kakvi su listovi kalendara – jedinstveni , obasjani svjetlošću, nacifrani , zavodljivi, opijajući … bajkoviti.
Međutim ,iz uma čovjeka koji život mjeri unazad ,sve se svelo na tu jednu jedinu – nepoznatu i neupozantu česticu : tahion.
No , ne mo'š ti život spengat, ni u prostoru, ni u vremenu. Jednostavno proleti brže od te najbrže nepostojeće ćestice.
Probajte , ukoliko mislite da ste toliko pametni, izračunati koja je to brzina kada život – konkretno 75 godina stane u vrijeme kraće od par misli ili slika.
Gledam sliku Mjesečeva bajka i zahvaljujem se Bogu Jedinom što mi je podario Ljubav i Milost da naberem znanje i umjeće da svoj život pretočim u par slika i nekoliko poetskih zapisa.
Hajd’ nećemo biti cjepidlake! Ima malo više od par slika i još više poetskih zapisa. No, ko mi kriv kad sam ljubavalju, dan za danom , skupljao uspomene, i pretakao ih u slike i riječi. Poklanjane i “kradene”. Ali i prelijepe. Jedinstvene.
Zbog iskrenosti , ljubavi i dobrote u bezgraničnom neuslovljenom darivanju svaka slijedeća je ljepša od prethodne.
Bože Mili koliko predivnih ženskih bića je svojom ljubavlju, ljepotom i dobrotom krasilo i odredilo moj život. Nikad neću moći naći dovoljno riječi da se zahvalim Tebi , a ni krasoticama.
No Ti znaš da u mome nježnom srcu živi vječna zahvalnost i neizbrisivo sjećanje .
Da! Da!
Život je Mjesečeva bajka.
Tajanstven. Blistav. Nadrealan. Kao tisuće iskrica koje svjetlucaju u Mjesečevoj čaroliji. Kao uzburkana Modra rijeka nošena plimnim valovima Božije milosti i ljubavi. Kao san koji bljesne i izgubi se , i opstaje u mglicama.
A u tom snu obitava tisuće novih snova. U svakom danu barem jedan san , mnogo dodira, još više zagrljaja i hejbet nježnosti.
Moj Bože Milostivi hvala na svakom dašku mog života i svoj neizmjernoj ljubavi, milosti, dobroti i ljepotama koje si mi darovao.
