Srce krhkog proljeća
Plavetni dan
svijetlucav
kao duša
tvoja
Ocean jadranski
Tišina i sni
nježnost behara
lepršava
kao tvoje tijelo
bijeli pupoljak ruže
čežnje
ljubavni sjaj
masline
plodne
kao tvoje usne
jube jedina
zagubljena
ljuljačka nevinosti
za dvoje
moj san
nenaslikani
nerazuma
dan
urezah
u osjećanja
da Yissemin
sanjam
a
srce boli
a srce voli
Mjesec se sakrio iza oblaka plovio
pokunjen i tužan
a ja zvjezdica sam znatiželjno iskrila
iza kavala provirivala
vidjela sam da mu je ona tiho na uho pjevala
bolno svu svoju ljubav mu je ispjevala
svu svoju čežnju umotala u pjesmu
sve sam vidjela ja zvjezdica mala
te večeri kraj žubora šadrvana
ispod sestrica ispod maglica
na očigled mjeseca i cvjetnog đardina
u ulici skršenih srdaca
što se prije njih
maslinasta kala zvaše
mjesec se sakrio iza oblaka
i samo plovio
pokunjen i tužan
a ja zvjezdica sam znatiželjno iskrila
provirivala
vidjela kad je suze sakrivala
vidjela i kad je on zaspao
a ona se pravila da spava
sve sam vidjela ja zvjezdica mala
i za nju plakala jer ona nije mogla
jer ona je bila ja
a ja sam bila ona.
mjesec se sakrio iza oblaka plovio
pokunjen
a ja zvjezdica sam znatiželjno iskrila
provirivala
vidjela kad je on snove prigrlio
a ona se pravila da spava
pa se polako izvukla napravila srce
od šala ribizli i rozaklija
malo kičasto sli iskreno dječije
sve sam vidjela ja zvjezdica mala
uzela je njegov upaljač kurvoazije nasula
jednu njegovu ciganku zapalila
popušila ispila ružicu na peškunu poderala
viljuškom
ustala upaljač u ruku sakrila
ukrala
mjesec se sakrio iza oblaka plovio
pokunjen
a ja zvjezdica sam znatiželjno iskrila
provirivala
vidjela ruku srcu njegovom je prinjela
srce je zadrhtalo kao površina jezera
kad ga lahorac napadne
sve sam vidjela ja zvjezdica mala
poljubac mu je lagani dala
nježno djetinje da ga ne probudi
moralo se ići iskrasti da on ne zna
za njih nade nema
osim snova
mjesec se sakrio iza oblaka plovio
pokunjen
ja zvjezdica sam znatiželjno iskrila
provirivala
vidjela da mu je poljubac lagani na obraz
spustila i tiho se ka kapiji iskrala
pobjegla
i još vidim jasno pamtim
izlazi a druga djevočica pred nju banu
ona zastane u njoj straha nema
za njega mjesta nema
svu joj dušu bol uzela
gleda drugu pačenicu ništa ne govori
ona je zagrli i pita iako zna
Šta sada malena moja,
Kamo bježiš
Kamo kaniš stići
Bilo kamo
Slomili su me
oni koji me vole
Ne želim uprljatii ljubav
Paprati i travke
Paprati travke i šaš
Prekrasno jutro
Ona sa cvijećem u kosi
Sunčana dolina
Zaravan
More
Paprati i travke
nad glavom mojom šušte
more plavetno neverom diše
šaš u maslinama se ljuti
nije pomenuta
ovog prekrasnog jutra
kad meni brodi
Ona
ispravljam se
papravti travke i šaš
nad mojim minulim danima lebde
sunčana dolina postaje tiša
u masline
podno kavala
se uspela
Ona
posjetilac stalni
koja još uvijek ljubav svoju boli
i miluje tratinu moje seni
već zatrpanu okamenjenom prošlošću
Ona
sa sobom prti
tirkizno more neisplakanih suza
dok u mome ispijenom oku
radost iskri
ja joj vjetrom šuštim
volim te Yossemin
Ona
nemoj sada da te štosom mlatnem
pobjeguljo jedan
i ja tebe neizmjerno volim
ako će nam biti lakše
Ona
meni
po mahalski
zna da bi mi bilo drago
da me još jednom mlatne
kako to kaštelanke rade
e-he-ej nekada
a uvik
i zauvik
Ona
sa tirkiznim očim
plavetnim sjajem
neizmjerne dobrote
Ah ta plavet
Plavetni beskraj
Plavetni san
Savršena ljubav
Bajka o Yossamin
Ima jedno more prilipo
Jadransko
oduvik duboko
brodica na njemu
leluja
jedan jarbol
uspravni
čipkano jedro
lagano
a nestašno veslanje
Ocean Tišina i sni
bez tebe samo je plavet
ledena i gorka
izgubljena i daleka
Ima jedan mirisni maslinik
podno briga kameni stećaka
kućica u njemu
sanjan je život cili
Sklopin oči
slike lete
nekad davno
u vrimenu prije vrimena
oteja san zatočenicu
sjajnog kaštela
djevu Yossamin čudesnu
Ostalo je ka u bajci
mi smo sritni
ka zagrljena kamena cvita dva
na jednon kavalu
živimo u sanjivoj lipoti dodira
uvik i zauvik
e
skoro zaboravin
šta ti je Žena
I am zabezeknut
blizanci naši i jube moja
nad mnom bdiju
na odar
žute brnistre
zavjetom ditinstva polažu
molitvu
u sutonima zlaćanin
u drhtavom pijesku
molin se Nebu
podari miloj lipoti svu sriću koju sanja
i mene ludastog sa njon
da beren čednu rosu
tila bilog
meni sritnom darovanog
Yossemin za Valentinovo
Obično se dešava kao i obično;
onako sudbinski nasmiješeno.
Tada počinju bajke.
Bar tako kažu.
Budim se .
Sanjiv i nesvsjestan
rukom milujem uzglavlje kraj sebe.
Hladno je i prazno.
Duboko kompromitovana memorija se pita
u kojem sam okruženju;
san ili java.
Neprikosnoveno talentovani ,
uglavnom blentavi
napokon
beznadežno zaljubljeni IQ ,
koji mi uvijek spotiče noge
se cereka:
-Baš si verlav.
Zar je to bitno
šta aje šta
kad si zaljubljen
kad voliš neizmjernu nježnost
dobrotu suštu?
Milo dijete moje,
Bebice moja
i ti danas odlaziš.
Znaš da sam te ja rodio.
pričali su ti
mater te samo nosila.
nije bila od dvoje djece.
Život sam isplakao ,
moleći se Bogu Milostivom
dušu sam slomljenu
ponovo lomio
da mi podari tebe.
upamti milo dijete,
Bog je moj Dobar reče mi
neka joj Sanja bude ime
sedam godina je sanjaš
Gospoda svoga moliš.
kad On reče budi
ono biva.
danas ruku tvoju dajem
moram radostan biti
a boli
mila moja.
boli a ja ću sa zaljubljenim pogledom
sa tobom plesati naš oproštajni tango
i praviti se
život je igra
svavšeni krug.
ti ćeš stajati u bijelom
putevima tvojim oditi
očeva Grlica svija svoj dom
a njemu se srce kida.
Mila moja
ako vidiš suze u oku mom
pomisli da sam u sunce predugo gledao
ili me grize dim cigarete koje nema
ili neku Grlicu
moju Tišinu snim
da mi bude lakši odlazak tvoj
ili rastanaka naš
to već svejedno je.
Malena moja
sretno ti bilo
ne misli da se ja ovo opraštam od tebe
imam još malo nekog posla
ovdje
još riječi
nježnih i milosnih
ima u duši mojoj
onih što sam tebi pjevao
a ti se smijala
i nježila
riječi su čudne
samo klize
Miloj djevojčici
da ih čednošću svojom
oplemeni
Ugodnu i lepršavu noć svima želim.
P.S.
Mila
Pjesme
koje ti poklanjam su slike života moga.
Ti odaberi najljepše i nosi ih dušom tvojom.
Mjesečeva bajka
Ziumska noć špunog mjeseca
U vrtlogu mjesečine
Puni mjesec
ljubavlju
prikrao se utrobi žene
u malsinama sjejnim
ona je mjesec
mjesec je žena
ona je more plavetno
more prelijepo
more Jadransko
ona plovi
ona jedtri
ona plavi
gori od čežnje
utrobe svoje
zarobljen vrtlogom nerazuma
godinama nijemim
godinama bolnim
dragog nema
da je zatrudni
ljubavlju svojom
Žena mjesečeva
žena čudesna
podno Kavala
krunicu bijelu
na usne stišće
Bože mili
osvjetli mu pute
pomozi djevi neljubljenoj
da me moj dragi
grli ljubi
Eh,
Da , da
ima taj jedan san
da prostite i ne prostite
ima ta jedna čednost snena
neuništiva Bosna zemlja Božje milosti
Ah ,
Da , da
u dobroti svojoj
moleći i ne moleći
milodarje svoje nudi svima
znanom i neznanom uvijek dobrodošlom
Uh
Da , da
u tuzi svojoj
prašta i ne prašte
zlu što bi da skrnavi čednost njenu
vjekovnim jahačima paklene apokalipse
Ih
Da , da
u ljepoti svojoj
viđenoj i ne viđenoj
čudesne latice svoga bića
širi plavetnim svodom nebeskom
Oh
Da , da
u vječitosti njenoj
ko je ne bi volio i volio
mnijem modrom još luđe i još huđe
u iskonskom beskraju ljubavi i milosti Božije
Secam se toga dana
kada si bežala
pljusak je besneo
pa se smirio
i ponovo počeo čudljiv
pomalo svadljiv
zavijajući vetrom
uzeh svoju spravu za tonove
nemarno prebirao prstima
nehotice muzika je pratila
ritam naleta vjetra i kiše
i miris tvoga tijela
ti si krišom ostavila svoj posao
sanjarke
zastala kod mojih vrata
dvoumeći se pobegla
vratila se
ostala trenutak naslonjena na zid
najzad si tiho ućla u sobu
sela do mojih skuta
pognute glave hitro okrećući iglu u tišini
vezeš naše dodire
uskoro zaostaješ
ideš da pogledaš kroz prozor
drvored taman od kiše.
upi taj jedan čas kišnog popodneva
punog senki prošlosti
pesme mladosti
tišine buduće
nista drugo
ništa novo
te noći ispevao sam
jednu pesmu tužnu
ali ti nisi bila tu
pronašao sam reci
ispod dovratka
kuda je kiša klizila
vlažeći tragove tvojih stopa
iskreći reči
koje sam vazdan uzalud trazio
Jes’ tako mi tebe
nepozvane
bez pardona
iz nedara nocne tisine
one su se slile u svirku
dok su se zvezde palile
jedna za drugom
ali ti nisi bila tu
hteo sam jutros
da ti pevam pesmu svoju
ali iako nisam zaboravio melodiju,
buntovne reci mi izmiču
sada kad kraj mene sii ti
zadrhtacu bez sumnje
ako se ikad budemo sreli
u drugome životu
u svetlosti udaljenog sveta
zaustavljajuci se
prepoznacu tvoje oci
tamne kao jutarnje zvezde,
i znacu da su pripadale
zaboravljenom sumraku
predjašnjeg života
reći ću
čar tvoj lica nije samo u njemu
u nju se utkala zarka svetlosti
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti
moja ljubav joj je dala
tajnu koja se nije izgubila
uvećala si me
svojom ljubavlju
mene koji sam samo
jedan čovek od neobičnih
autista koji plovi svojim tokom
pokretan voljom
promenljive milosti sveta boja i reči
dala si mi mesto
tamo gde pesnici svih vremena
donose svoje darove
gde ljubavnici u ime večnog
pozdravljaju ljubav kroz stoleća.
ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu
ne opažajuci kako je moje telo postalo
dragoceno od tvog milovanja
ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac
kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi
vatru božanskog dodira,
kojom večito sja
nježno gazeci travu na stazi
izbjegavajući krhke ljubice
začuh
‘Poznaješ li me’
osvrnuh se, pogledah je
začuđeno rekoh
‘Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice’
Ona odgovori
‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’
Njene oči su blistale kao rosno jutro.
Poćutah trenutak
zapitah
‘Jesi li iscrpila sav teret suza?’
osmehnu se i ne odgovori
razumeh da je njen plač
imao vremena da nauci govor osmeha
‘Nekada’
prosapta ona,
‘govorio si da ces uvek voleti moju tugu’.
Zbunjen rekoh
‘Istina je
ali prošle su godine
došao je zaborav’.
I uzimajuci njenu ruku u svoju,
dodadoh
‘ I ti si se promenila.
nekadašnji bol postao je vedrina’
srecan sam sto me više ne gledasš
sažaljivo i mokro
zlokobna blagost noci
i sumnjivi odjek mojih reči
koje kazuju zbogom
prestrašen od očajnog naglaska,
dovele su me do ivice plača
ali naučio sam mudrost
dan će se ponovo roditi,
moje srce ce biti opet tvrdo
i neće biti vise vremena za suze
ko kaze da je zaborav nemoguc
samilosna smrt buja
u samom srcu života
obuzdavajuci njegovu ludu
želju za trajanjem
burno more na kraju otpocine
u svojoj pokretnoj kolevci;
šumski pozar zaspi
u postelji od pepela
Ti i ja se rastajemo
i rastanak ce pokriti
živa trava i mirisne ljubičice
nasmejane na suncu.
U noćima dugim
samotnijim
od traganja
mislima blijedim
jer znam da postoji
negdje ima
jedno mjesto
zaboravljeno od ljudi
okupano morem
obasjano zvijezdama
a tiho osunčano
blago sjajno
i jošte nježno mila
poput tebe
pitomo drago
velikodušno bistro
ozračeno
ljubavlju
davanje nesebičnošću dana
umilnom dobotomžsanja
mirisavo do ljubićica
sneno
od nevinosti
blaženo od plodnosti
pomalo umorno od čekanja
mene neuviđavnoga
tada sretoh tebe
zaboravljenu od ljudskosti
priglrlih tvoje srce
utopih se u tvome tijelu
orošenom od mora
lepršavijom od maglica
tihom blagom
nježnom pitomom
valikodušnom od davanja
izgubih se u tvom pogledu
što zasja ljubavlju
umilnom dobrotom
zapletoh se u tvojoj duši
mirisnoj
iskrenoj
kao cvijetna snenost
zauvik
