BAJKA SREBRENA Bosne zemlje Božije milosti – I Dio

 

 

BAJKA SREBRENA 

 

**

 

„ Čitaj počinjući Imenom

svoga Gospodara koji je sve stvorio. “*

 

Oh, moj Gospodaru

Svaki Tvoj dan je stvoren za rađanje.

Svaki Tvoj dan je savršen za življenje.

Svaki Tvoj dan je divan za umiranje.

Svaki Tvoj dan je prelijep za pjevanje.

O Tebi Bože Jedini.

O Bosni  zemlji Tvoje Milosti.

O Sarajevu Tvome Gradu čednosti.

O Modroj rijeci bisernoj

O Gradu srebrenom Tvojem

O nama

O ljubavi

O oprostu

J o j  samo treba da krene

ova blagorodna bajka

Oh , my Lord

Oh , my Lord

**

Bajka srebrena

 

I Dio

**

U ovom – od svih ratova

najhrišćanskijem

Majko Srerbrenička

Sestro Sreberna

Bosna

zemlja Božije milosti

klana je

četrdeset mjeseci

dan za danom

bez prestanka

 

Zemlja ista

imena ista

četrdeset godina poslije

istorija se ponavlja

 

protagonisti ko’ drugi ali nisu

samo dvije generacije

i šest vijekova mlađi su

 

U zemlji srebrom optočenoj

U Zemlji Božje Milosti

 

Na brdovitom balkanu

 

deset i pol hiljada

djece-žena-ljudi

zvjerski je mučeno

pa onda ubijeno

u

jednom jedinom

najkrvavijem

od svih

monstruma danu

 

O Majčice draga

Majko Srebrenička

 

vodili su sela u potocima

sve odreda

žene – djecu  – muškarce

 

Oj, Sejice mila

Sestro Srebrena

 

vodili su sela u žicama

žene- djecu – muškarce

ne ostaviše nikoga

 

Bijaše – nas deset i po hiljada

pod suncem

sleđenim

 

dođoše neki od srbalja –

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

 

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni sa šest vjekova

tam – tam'a gusala

i kukavičluka

sa kosovskih ravnica

što prizivaju duhove mrtvih

 

dođoše srpske zvijeri

neljudi

 

Oj, Majčice draga

Majko Srebrenička

Sunce sleđeno –

kuda sa svojim hiljadama

 

Oj , Sejice mila

Sestro Srebrena

Sunce sleđeno

kuda sa svjim hiljadama

 

Ostade – nas devet i po hiljada

po putevima

krvavim

u žice vezanih

 

dođoše neki od srbalja–

ostavština homo primogenisa

kanibalisa

 

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i bijede

 

dođoše srpske zvijeri

neljudi

 

Oj ,Majčice draga

Majko Srebrenička

Putevi krvavi

Kuda sa svojim hiljadama

 

Oj ,Sejice mila

Sestro Srebrena

livade krvave

kuda sa svojim hiljadama

 

0stade – nas 0sam i po hiljada

po gorama

zelenim

 

dođoše neki od srbalja

ostavština homo primogenius

kanibalisa

 

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i jada

dođoše srbi sa kandžama

neljudi

 

Oj, Majčice draga

Majko srebrenička

Gore zelene

kuda sa svojim hiljadama?

 

Oj , Sejice mila

Sestro Srebrena

Gore zelene

kuda sa svojim hiljadama

 

Ostade – nas sedam i po hiljada

po poljima

Zlaćanim

dođoše neki od srbalja-

ostavština homo primogenius

kanibalisa

 

oni'sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i čemera

dođoše srbi sa rogovima

neljudi

 

Oj, Majčice draga

Majko Srebrenička

Polja zlaćana

kuda sa svojim hiljadama

 

Oj Sejice mila

Sestro srebrena

Polja zlaćana

kuda sa svojim hiljadama

 

Ostade – nas šest i po hiljada

na tratinama

Rosnim

 

dođoše neki od srbalja-

0stavština homo primogenius

kanibalisa

 

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i čemera

dođoše srbi sa kamama

neljudi

 

Oj, Majčice draga

Majko Srebrenička

Tratine rosne krvave

kuda sa svojim hiljadama

 

Oj Sejice mila

Sejo Srebrena

Tratine rosne krvave

kuda sa svojim iljadama

 

ostade – nas pet i po i hiljada

po njivama

Plodnim krvlju uzoranim

 

dođoše neki od srbalja-

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

 

oni’ sa sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i ropstva

dođoše srbi sa sjekirama drvosječkim

neljudi

 

Oj,Majko draga

Majko Srebrenička

Polja plodna krvlju uzorana

kuda sa svojim hiljadama

 

Oj, Sejo mila

Sestro srebrena

Polja plodna krvlju uzorana

kuda sa svojim hiljadama

 

ostade – nas četiri i po hiljade

pod nebom

Plavim žalosnim

 

dođoše neki od srbalja

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

 

oni'sa vjekovnim ludilom

oni sa šest vjekova

tam-tam'a gusala

i vukoderina

dođoše srbi sa žicama bodljikavim

neljudi

 

Oj, Majčice draga

Majko Srebrenička

Nebo plavo žalosno

kuda sa svojim hiljadama

 

Oj, Sejice mila

Sestro srebrena

Nebo plavo žalosno

kuda sa svojim hiljadama

 

Ostade – nas tri i pol hiljade

Kraj potoka

Bistra krvava

 

dođoše neki od srbalja

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

 

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i sluganstva

dođoše srbi sa žicom bodljikavom

neljudi

 

Oj, Majčice draga

Majko srebrenička

Potoci bistri krvavi

Kuda sa svojim hiljadama

 

Oj , Sejico mila

Sestro srebrena

Nebo bistro krvavo

kuda sa svojim hiljadama

 

0stade – nas dvije i pol hiljade

na polju ljiljana

Bijelih krvlju orošenih

 

dođoše neki od srbalja

ostavština homo primogenius

kanibalisa

 

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni'sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i mržnje

dođoše srbi sa tri prsta u ime krsta

neljudi

 

Oj, Majčice draga

Majko srebrenička

ljiljani bijeli krvlju orošeni

kuda će te sa svojim hiljadama

 

Oj , Sejo mila

Sestro srebrenička

ljiljani bijeli krvlju orošeni

kuda će te sa svojim hiljadama

 

ostade nas još hiljadu i petsto

žena i djece

kraj izvora

krvlju okupanim

 

dođoše neki od srbalja-

ostavština homo primogenius

kanibalisa

 

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni'sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i mržnje

dođoše srbi sa testerama čeličnim

neljudi

 

Oj , majčice draga

Majko srebrenička

o izvori krvlju okupani

kuda ćete sa svojom hiljadama

 

Oj Sejice mila

Sestro srebrena

o izvori krvlju okupani

kuda ćete sa svojom hiljadama

 

Ostade petsto djece – Majčice draga !

Pet stotina nevine djece – Sejica mila!

Na mirisnim đulama – Majčice voljena!

Na djevičanskim ljubičicama – Sestrice voljena!

 

Dođoše neki od srbalja-

Ostavština homo primageniusa

kanibalisa

 

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni'sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i zlobe

dođoše oni’ – neljudi

zakrvavljeni srbi od serbalja

dođoše zvijeri sa lomačama

dođoše sa kamama

 

i

 

poklaše djecu nevinu

djecu blaženu čistog srca

 

Aj,Majčice mila

Majko Srebrenička

Aj , Sejice mila

Sestro Srebrena

Đule mirisne

Ljubičice djevičanske

Kuda sa svojim dječicom nevinom?

Kuda sa djecom blaženom čistog srca?

 

Svo to vrijeme sunce se  bolno kretalo

Zatim se pojavio rasplakani mjesec

Zatim su zvijezdice izbezumljene plutale

Zatim se mjesec sakrio

Zatim je Dince jaukalo

Zatim su se zvijezde izbezumljene vrištale

 

a oni neljudi

zakrvavljeni srbi od serbalja

zvijeri sa lomačama

monstrumi sa kamama

zakrvavljeni srbi od serbalja

dođoše zvijeri sa lomačama

dođoše sa kamama

u ime krsta sa tri prsta

su klali klali klali

klali klali, klali

bez prestanka

 

Oj , Majčice draga

Majko Srebrenička

O Sejice mila

Sestro srebrena

 

svijet pretvoren u noć

nebo dolina suza

oblaci zid plača

vaseljana oaza boli

 

Pod suncem sleđenim

Na putevima krvavim

Po gorama zelenim

Po poljima zlaćanim

Na tratinama rosnim

Na oranicama plodnim

Pod nebom plavim

Kraj potoka bistrih

Na poljima

Ljiljana bijelih

Đulala mirisnih

djevićanskih ljubičica

neutješnih

ne osta više niko

 

– Majčice draga

sve ih nestadoše

– Sejijce mila

nestadoše

 

Zverinje ih pokla

Ko bijesni vukovi

– krv

usred ljudskog zbijega

– im popi

 

Ništa ne osta

– Majčice draga

Niko ne osta

–Sejice mila

Samo praznina

 

Bol – tišina

Muk – tuga

I prokletstvo

Veliko – najveće

Božije – vječno

Za vjeke vjekova

 

Kraj I dijela










































												

Bleki – Memento rose – Lijepe li ste ljubavi moje

      

preuzmi (7) brilijant images (1)

Copy (3) of ona spavau plavom Blažena Luca  

Zvijezdice Nježni plamen ljubavi  Čežnja  

Čaša puna proljeća Moj univerzum  Umor i rešetake

Memento rose – Lijepe li ste jedine ljubavi moje

 

Lijepe li ste mile moje
lijepe li ste jedine ljubavi moje
mirisi su vaši od đardina ruža
dobro li ste došle u snove moje

Svjetlucava li si Vranjanko jemenko                                                                                                             moje čedo malo
skršeni cvijete moj
plavetnilo li si Sarajko
milo moje maleno
anđelu čuvaru moj
crvena li si Tuđinko
proljeće života moga
posijano dijete moje

Svjetlucava li si Vranjanko jemenko
moje čedo malo
skršeni cvijete moj
plavetnilo li si Sarajko
milo moje maleno
anđelu čuvaru moj
crvena li si Tuđinko
proljeće života moga
posijano dijete moje

Jemenko vranjanko lijepa li si
čedo milo nježna li si
dobrog bekrije ruža li si
u tugama tvojih sanja
ti Jemenko izgubljena
od ljubavi i čekanja
ljubav poklanjala
meni hudom al i krala

Prošlo je vrijeme pjevanja
malena moja Vranjanko
prošlo je vrijeme radovanja
ljubavi moja
došle su suzne kiše
u snijeg se pretvorile
u urlik tisuću pahulja bijelih
krik se tvoj pretvorio

Glas tvoj danas je tužan
srce ti je slomljeno
ja sam ti ga slomio
tvoj dragan nije tvoj
lažov jedan mili
nikako da ti dođe
samo ti je ljubav krao
svoju poklanjao
on je samo sen
što duša tvoja snije
on je samo kapljica
što sa šedrvana lije

Zašto će na odru tvome
bijelu grlicu da miluje
i tebe prekrasnu usnulu
u čelo u kosu da ljubi
u ulici skršenih srdašca
velove tuge razgrtati
tvoje slomljeno srce tražiti
snivati na ležaju belom
dodir tvoje nevinosti
u čelo u kosu da ljubi

Lijepa li si Sarajko
ženo stasita topla li si
moja mila malena
ti si ruža mirisna
što djetetu malom
svoju si ljubav dječiju
 nevinošću darivala
u njegove snove umotavala

Glas tvoj je tužan
a srce slomljeno
Sarajko jedina moja
ja sama ga slomio
mali princ nije tvoj
lažov jedan mili
to je samo san
u tople kute tvoje
se utopa i spije
on je samo san
što u ustreptale grudi
se uranje i vrije

Prošlo je vrijeme muzike
moje čedo maleno
prošlo je vrijeme krajolika
Sarajko moja blagosti puna
došle su oluje strašne
u nestajanje sve pretvorile
glas tvoj grada čednostu vapaj
i tebe ljubavi moja
za tobom srce malo treperi i plače

za tugom i bolom neispjevanim
Na odru ljubavi
safir će grlicu da miluje
tebe predivnu
usne i oči da ljubi u kući ustreptalih srdaca
velove će lepršati
na ležaju plavom
tragati za za tvojim rukama
vrelima strasti
čelo u kosu da ljubi

Lijepa li si Tuđinko
ljubavi jedina moja
prelijepa li si
ružo rubin grlico ljubavi
prošlo je vrijeme nevinosti
a si poklanjala
ali i krala
prošlo je vrijeme maglica
milo moje
Tuđinko slomljenog srca

Došlo je vrijeme rastanka
u ljubav se pretočilo
pjevanje ljubavi od davnina
došlo je vrijeme ljubavi
u srcu neutješno iskri
to je samo san
malena ga moja snije
to je samo san
dosanjan djevojčici nije

Ljubavi tvojoj i mojoj
O puno tuge i snova ima
toliko daljine i čežnje
srce da umire svaki dan
Tuđinko idržali smo pet
mila decenija let
izdržaćemo još samo dan
tvoja će ruka biti u mojoj
a moja u tvojoj
i suza više neće biti

Ne verujem ti mili
ti vetru jedan dragi
što ljubav seješ
po ovom svetu
tri deteta
tri devojčice
tri svoja sna
tri Nevinosti ti dale
tebi što bežiš
u srcima drugih
samuješ i tuguješ
i nestašno luduješ

Na odru malog princa
Ona ga mazno miluje i ljubi
Za tri ljubavi
za tri grlice male
za tri ruže
za tri nevinosti
tri života poklonjena
srebrena plava i crvena
što tjeraju galebova krik
na peščanoj plaži sanja
srećna srdašca
tražiće memento rose
velova istkanih ljubavlju
duše Princa malog
što spije i sanja

Opet nestade
gde sada pobeže
nestaško mali
znam slutim očajavam
grlicama svojim dvema
u zagrljaj leprša
a ja snove isplakala
evo i mene za vama
mili naš dječače
ovog trena hitam

Jasna  Tanja  davor3  The-best-top-desktop-blue-wallpapers-blue-wallpaper-blue-background-hd-5






												

Samo jednom se živi

Ona spava

Prava ljubav

Rijeka moje mlaosti

*

Lijep je, topao  i sunčan zimski  dan. Prolazi , Ponoć se bliži.

Nekako po običaju, zvjezdano nebo  u naše misli uvuče tragove prošlih snjegova , koji nose sjećanja, kap po kap. I tada nismo raspoloženi da budemo blesave, nadobudne i pametne mahalaške blentovije.

Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice svjetlucaju o čima onih koji se ljube,  mi smo tužni i sjetni. I ne želimo da bilo kome  pokvarimo dan.

Nošene tugom   misli  nam klize ka nekim nevinim vremenima koja se vratiti neće.

Čuli ste  izraz :

-Samo jednom se živi!

Jedna pjesma je dodala poentu:

-Sve je ostalo varka (?).

Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalnim i dosadnim, i pomišljate  baš i nije neka pamet.

Tada ne znate da jeste.

Velika je to pamet.

Kako skontali tako ste i živjeli.

Nepametno.

Mnogo , godinama, decenijama kasnije shvatite  da ipak , samo jednom se živi. Tada je već bilo  kasno . Život je prošao pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.

Sjetite se , da ste jednom davno htjeli uzeti očevu  limuzinu i kupiti buket  , ili samo jednu ružu.

( Dobro mahalaš bi se snašao i bez kupovine. U nečijem đardinu nijet đula ne bi bez smisla, nemilovana i neljubljena trunula i izdahnula.)

Urediti se kao Mali Princ  iz vlastite bajke.

Zastanete pred njenim kapidžikpm i strpljivo, ako treba satima i danima čekati, bojeći se da vam nježna rubinova ruža ,umotana u staru požutjelu novinsku hartiju , ne uvene.

Ako treba i do kraja života buljiti u prozor u kome se blista bijela , cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena,  lelujava stora . Zuriti i zuriti ,  i čekati da vam iznese mirisne  žute dunje ,koje nikad neće sazriti i nikad neće biti sretnom ljubavlju  bojene.

Jer vijedilo bi. Zaista bi vrijedilo. Znali ste to. I tada i sada.

Ta , neka  , bila je najljepša, najmilija i najčestitija  djevojčica i  žena , čiji je osmijeh zakačio vaše srce i dušu.

I danas vam srce zadrhti pri pomisli  na tu snenu čednost i umilnu ljepotu. I zaboli vas. Jer…

Samo jednom se živi!

Pa eto, nekako, niste imali vremena da zastanete.

Ugh, nekako, niste se obazirali na  živi krvavi grumen u grudima.

Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružom u ruci.

Ili vas je bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.

Ili ste pomislili da je niste dostojni.

Ili su vam je  branili.

Mnogo je tih ili, a vi mladi i u mislima vam običnost života,  koji , eto , samo jednom se živi. Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih i pametnih.

Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo samo za vas  i ugaslo sa vama.

Da vas je voljela .

Čekala i čekala, čekajući venula , slikala slike nalik mojim  i pisala pjesme i neposlana  pisma ljubavna , u kojim ste vi glavni sudionik. Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho ,misleći na vas i ono što je trebalo biti.

A nije!

Samo jednom se ljubi!

Niste to učinili, niste uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne bi bilo , da ste i pješke klapnuli do na kraj grada. Nije to na kraj’ svijeta.

Niste ništa učinili jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško. Da budete dostojni svoga porijekla. Jer, ona je ipak samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama  kopnio sa njom.

Na kraju svoga puta,  još uvijek sanjate  da se zelena vrata njene kučice u cvijeću otvaraju. Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u kosu, pomiluje joj uzbibane grudi. Vama srce ko puni mjesec , hoće da izleti. Izlazite iz limuzine, prilazite joj  , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.

I taj pogled , ta nevinost , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je  za ručicu, poljubite je , zagnjurite joj se u skute , orosite dimije  i šapnete:

-Oprosti mi Mila, Volim te …

Ime sada nije bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i hudo  oplakujete vas dvoje  i vaše nedoživljene snove.

Što bi poete rekle:

-Samo jednom se ljubi?

U prevodu:

-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga kupite namah , ovog časa i  sada , i pohitite onoj kojom vaše  srce  kuca, da to cvijeće sutra , život  sutra , usud  ne bi spustio na vaš taš.


												

Bleki – Malena moja sinoć sam imao osjećaj

 

Malena moja,

sinoć sam imao osjećaj da se dobro zabavljaš.

Bio je blagi dan , orošen ljubavlju i milošću Božijom.

 

Vidim ti osmjeh čaroban, u njemu bih dušu svoju mogao kupati.

Bilo mi je veoma  drago  uroniti u te oči boje ljubavi.

Moram sam iskoristiti tvoje raspoloženje,

da od tebe saznam ponešto o nama.

 

Poslije kada si morala naglo otići,

da bi mi se sa ljepotom na usnama mogla vratiti,

palo mi je na pamet da se nastavim šaliti sa tobom, kao da si tu.

 

Pa sam zamišljao :

Gledaš me kao dijete jednim okom ,

a prelijepa si.

Uvijek neke kamenćiće u moje misli bacaš,

a prelijepa si u čednosti svojoj.

 

I kad apomsilim da me voliš,

ti mi iskreno, djetinje pokažeš jezik,

ja ozbiljni jarac se moram nasmijati

i pokloniti lizalo tvojoj savršenoj ljepoti.

I nekako mi sve liči na Mjesečevui bajku.

Kojoj pružih Ruku ljubavi,

da me pomiluje Pijete u oblacima,

koje biva mojom Bijelom damom,

zarobljena Mostom i izmaglicom,

ispod ljubavno Proljetnog vodopada

 

 


























												

Bleki – Zapis koji se sam napisao kad zaboravih platične kese

 

 
 
Jednom u vremenu poslije  vremena
 
jedna djevojčica je dolepršala u moj život …
 
 
Sada je neki utorak ,brzo će ponoć,
 
iako je pola šest ,poslije podne.
 
 
 
Stojim na tramvajskoj  stanici kod neke pijace,
 
onoj ka Ilidži.
 
Ili možda na Marindvorskoj ka crkvi,
 
koja ima jaku zvonjavu.
 
 
 
Želim da kiša pada.
 
Na kiši se sve rađa.
 
 
 
Vrlo često i ljubav.
 
 
 
I čekam.
 
 
 
Malo sam nervozan.
 
Napravio sam grešku,izgubio sam čitav mjesec iz vida.
 
Trideseti dan uzastopno ,čekam djevojčicu koja se zove Krhka ruža.
 
Ime je lijepo i nježno, ali jakog značenja.
 
mome srcu.
 
Mjesec dana uzastopno čekam moju Malenu.
 
Ne dolazi.
 
Ojećam se neobično.
 
Uvijek sam dobro raspoložen,ali danas lebdim.
 
Da li to sluti na nešto dobro.
 
Ne znam.
 
Čekaću…
 
Dakle, čekam tu neku djevojčicu,sa osjećajem nelagode,
 
Ali ipak, više sam zainteresiran da vidim da li ime govori istinu.
 
U svakom sličaju znam da je posebna.
 
U ruci imam dvije kese .
 
Da zavaram ljude. Da misle da sam bio na pijaci.
 
U jednoj svježe orošeno srce, tek izvađeno iz grudi.
 
U drugoj nasmiješena duša treperi.
 
A šta ako ta djevojčica ne dođe?
 
 
 
Ali neki glas u meni govori:
 
-Ne baksuziraj, doći će.
 
Obećala je.
 
A i imao sam osjećaj da me neće iznevjeriti.
 
 
 
Malo sam poranio.
 
Jedan tramvaj,drugi ,treći – ni jedna žena mi ne prilazi.
 
Po običaju ne nosim sat,pitam prolaznika:
 
-Skoro će ponoć.
 
 
 
Znam da me laže jer Mjesec još uvijek mi nije u planu.
 
 
 
U tom momentu se plavi tramvaj zaustavlja.
 
Moja boja.
 
Bilo bi patetično kad bih rekao:
 
-Tramvaj zvani ćežnja.
 
 
 
Zbog zebnje u srcu.
 
 
 
Izlaze putnici, nekoliko dama i jedna djevojčica.
 
Ne po godinama, već po izgledu.
 
Skoro da se ne osvrćem na nju,jer mislim nije moja Malena.
 
Ali njena ljepota me mami da je gledam.
 
 
 
I onda osmjeh.
 
Ta djevojčica meni upućuje osmjeh.
 
Skoro da se začudih:
 
-Zašto se meni osmjehuje?
 
 
 
I pomislih:
 
-Bože mili zar još uvijek ima takvih osmjeha.
 
Anđeoskih.
 
Vrlo nježan, a blistav ,kao puni mjesec iznad Modre rijeke,
 
obasjava prelijepo okruglo lice,
 
što,
 
izvirući iz diskretno raširenih ,
 
prelijepo oblikovanih usana,
 
boje i sočnosti zrele trešnje,
 
recimo ,ubija.
 
Ali ipak, pogled pomalo plah,skoro stidljiv.
 
Da, zaključih,
 
ovako anđeli izgledaju.
 
 
 
A onda njen pogled
 
Pravo u oči .
 
Bistar,dubok i malo zamišljen ,
 
bez straha i nedoumice.
 
 
 
Pametnica ,mislim.
 
 
 
Ovo biće ne krije ništa.
 
A toliko je čednosti u tom djetinjem pogledu,
 
da se i Sunce stidi i na mene prebacuje krivicu suzeći mi oči.
 
I zaista sjetih miris malene Bebice.
 
 
 
Nemoj se smijati Mila.
 
Meni se često dešavaju takve stvari.
 
Vidim ono što niko ne vidi.
 
Osjetim ono što se ne može osjetiti.
 
 
 
Upoznajemo se.
 
Nježne ,djetinje ruke,ali čvrst stisak.
 
Jes kada bi se šalili.
 
Ni poljubac na prstiće ne stavih.
 
Samo sam blejio.
 
 
 
U početku,
 
malo su mi ruke drhtale dok sma ti pokazivao srce .
 
malo mi je grlo bilo suho i glas me izdavao dok sam ti otvarao dušu.
 
 
 
Nisam mogao vjerovati da je to moja buduća…
 
Recimo kupac slika.
 
Ili kupkinja.
 
Nisam baš pismen,
 
kada mi srce u najlonskoj kesi drhti.
 
 
 
Ti si se radoznalo ,poput djeteta,
 
sa neskrivenim oduševljenjem igrala sa mojim darovima.
 
Kažem igrala,jer nisi srce gledala kao kupac,
 
već neko ko voli , krvavo ,živo srce u kesi plave boje.
 
Nisi gledala drugu kesu boje djevičanskih ljubičica ,
 
kao neko se zaljubljuje u nju radi njene djetinje ljepote ,
 
već više kao ljubitelj rijetke umjetnosti.
 
 
 
To me dodatno bacilo tebi.
 
Ne, nisma umoran od ljubavi,
 
Ali došlo je vrijeme da jednoj odolim.
 
Tako mi sa Neba poručili.
 
 
 
Poslije si me pitala čemu ne mogu da odolim!
 
Nasmijao sam se.
 
Nisam htio reći : Tebi mila.
 
Jer tada bi se ti tužno nasmijala i rekla:
 
-Dobro,dobro.
 
 
 
Ti si znatiželjno gledala kese,
 
ja sam uživao u tvom liku,
 
u onome što radiš,u svakom tvom pokretu i smiješku.
 
Toliko plemnitosti,dobrote i čednosti ja nisam godinama susreo.
 
Možda decenijama.
 
Pogled na tebe vratio mi je sjećanja desetljećima unazad,
 
U vremena kada su anđeli još uvijek hodali zemljom.
 
U vrijeme kada sam u jednoj cigloj godini izgubio tri anđela.
 
 
 
Odjednom mi više nisi bila stranac.
 
Bila si neko koga sam poznavao,
 
Pa se zagubila i sada si se vratila.
 
Samo godine nisu štimale.
 
Bila si premlada.
 
Zato sam šutio.
 
Zato ti ni jednu pohvalu nisam uputio.
 
Osjetio sam da trebam biti jako pažljiv,
 
strpljiv i blag.
 
Znao sam da te zbog toga moram zvati Malena,
 
jer si mi izgledala poput malene umiljate,mazne djevojčice.
 
I evo dozvolila si mi da te zovem:
 
-Malena.
 
Svo tvoje biće je treperilo nekom dobrotom,umilnošću i smjernošću.
 
Pomislih ovakav utisak na mene ostavljaju Krhke ruže.
 
Uz Djevičanske ljubičice moj najdraži cvijet.
 
Pričaću ti Mazo mila, jednom, o tim prekrasnim cvjetovima,
 
što tvoju ljepotu i mirise kradu.
 
 
 
Ali sada mi dozvoli da te i dalje gledam.
 
 
 
Pokreti su ti bili vrlo lagani,djetinje graciozni.
 
Ruke sasvim prozirno bijele,
 
dugi prsti kao da su prebirali po mojim kesama,
 
kao po tipkama klavira.
 
 
 
Kao da sam čuo muziku harfa,flauta i piano.
 
Ja radostan , a muzika veoma tužna.
 
Čudno.
 
 
 
I nisam, mogao odvojiti pogled sa usana crvenih od čežnje.
 
Bile su tako oble,sočne i primamvljive,jendostavno su privlačile sebi.
 
Morao sam se koncentrisatui na glas,
 
da pobjegnem od misli što se same od sebe rađaju.
 
Prelijepih misli.
 
Riječi jasne i kristalno čiste.
 
Kao nikoga u poslijednje vrijeme ,
 
i pored uzbuđenjs tebe sam razumio svaku riječ.
 
Kad bi se šalili.
 
Samo sam se pravio,jer nisam htio izgubiti ni jedan treptaj valovito dugih trepavica.
 
 
 
Mila,
 
tvoje pristojnosti,vaspitanja i kultivisanih obzira ja ne susretah odavno.
 
Od prvog momenta, si znala šta hoćeš i dosta lako si odabrala ono što želiš.
 
Sve si to izgovarala umilnim ,milozvučnim glasom,punim obzira i takta.
 
Kese su ti se dopale,kao da su markirane,ali ne i sadržaj.
 
Čini li mi se?
 
 
 
Ja sam te gledao mila i ostajao bez daha,
 
skoro da sam se zaljubljivao u tebe.
 
Ali to nisam smio sebi dozvoliti.
 
Ti si dijete.
 
 
 
Dva tri puta sam otresao glavom, par puta uzdahnuo.
 
Skoro da sam izdahnuo.
 
Tražio sma pravu riječ da sebi opišem šta se to dešava.
 
Nisam je nalazio.
 
Nerazumni Mahalš.
 
To je bilo i sviđanje i oduševljenje, ali i blagost i nježnost pri svakom pogledu na tebe.
 
I više od toga.
 
To je bio san.
 
 
 
Eto i ja ,decenijama poslije , doživjeh da budan sanjam.
 
 
 
Dogovorili smo se šta smo se dogovorili.
 
A nismo se ništa dogovorili.
 
Tebi je kupovina kesa bila jedino važna.
 
I odškrinuta vrata za bjeg.
 
Meni nije .
 
 
 
Srce mogu strpati u prazan lijevi gornji đep od košulje.
 
Bijela je i malo će se okrvaviti.
 
I to je nešto.
 
Znak da je živo. Želio sma da ti poklonim sliku.
 
Recimo neku sa mjesecom ,koja smiruje,
 
jer sam te uznemirio.
 
Odjednom ti si mi bila važna.
 
I znao sam da ću ispoštovati svaku tvoju želju.
 
I više od toga.
 
Osjetio sam da ti zaslužuješ svu moju pažnju,
 
i sve ono najbolje u meni koje ti mogu pokloniti,
 
a koje ti poželiš od mene.
 
Jer mirisala si i na moje davno zaboravljene Djevičanske ljubičice.
 
 
 
Ne želim previše govoriti o tvojim fizičkim osobinama.
 
Nije u redu,može biti dvosmisleno,
 
ako bih opisao sve ono što sam zadivljeno gledao.
 
A uostalom, znaš kako izgledaš.
 
I ja znam da predivno izgledaš.
 
Vrlo nježno i veoma raskošno.
 
Ili veoma stameno i vrlo krhko.
 
Moje misli se ne mogu složiti.
 
I kako bi?
 
Zaludila si ih.
 
 
 
Nekad sam morao skretati pogled sa tebe,
 
bojeći se da se previše zadrži na tvom tijelu.
 
Ne bih ga mogao vrnuti.
 
Bojeći se da previše uživam u njemu i ti to vidiš.
 
Jazuk.
 
To ne bi bilo pristojno i u redu.
 
 
 
I dok sam se borio sa svim tim osjećajima i pogledima,
 
obuzila me blagost i jedno lagano titranje unutar kože.
 
Jeza?
 
Možda.
 
Strah?
 
Vjerovatno?
 
Strah od tvoje čednosti,sigurno.
 
 
 
Tada mi je prvi put palo na pamet:
 
-Ova djevojčica me je ganula kako što već odavno niko nije.
 
Moram biti obazriv i pažljiv kao da je Princeza,
 
Jer ona to ,osjećam, zaslužuje.
 
I jeste princeza.
 
Moje srce je tako osjeća,
 
i šapće mi,
 
iako mu plastična kesa smeta.
 
Duši već ne , bitno je da si tu.
 
 
 
Pročitah ovo pismenje.
 
Pomislih ,ovo se moglo dogoditi i negdje drugo,
 
Negdje u nekoj Galeriji ,
 
naočigled mnogobrojnih slika.
 
iklinaca zabodenih jal’ u zidove,jal u srce.
 
Možda se toi nije dogodilo u nekom vazdušastom zdanju,
 
ili bilo gdje drugo.
 
 
 
Ali ,ja imam prelijepe djetinje snove i sve mogu dosanjati,
 
u riječi pretočiti.
 
 
 
Iznova i iznova.
 
 
 
Naravno ako mi dozvoliš mila moja.
 
Ako se sretnemo
 
i ako mi vratiš moje kese,
 
koje sam slučajno (?) zaboravio u tvome ruksaku..
 
 
 
Ali o tome ću drugi put,
 
jer kao što vidiš,
 
i bez kesa,
 
kada o tebi pričam,
 
riječi ne prestaju izvirati
 
i ploviti tamo kamo pripadaju,
 
Tebi Malena.
 
 

 






















												

Bleki- Najčarobnija Debina mozgalica

 

 

Rekoše nam capin pet slova ima

nekoliko namjena više imena

sasvim dvoljno za jednu pitalicu

dva plus dva parna i jedno neparno

ono neparno slovo izbaci

ova dva para šatro složi

šta ti ostane?

 

Ostane ti bolan ona hevina

što mirom miriše

ako ćemo pravo lotos haremski

jošte đula đulbašte sevdisanja

bagrem mirisni za kićenje svakog dana

jorgovan mirisni razigrani za pjesme blagodati

boliglava vatrena za muke ispjevane

kadifica svilenkasta za nježna milovanja

ljubićica blažena na srce privijana

karanfil rumeni a i sneni za trganja

 

Ostane ti bolan cvijetni dezen prekrasni

premeto ti slova il ne premeto

kako taj đardin ne sanjati

u snove i na javi ne dozivati

i pride dosanjati dosanjati

 

Ostane ti jaro onaj sedefasti brežuljćić

Što Afroditu i Veneru krase

lugasti bregić u koji kupidon bježi

vlažna dolinica u kojoj Eros leži

jogunasta dulbašta mora insana

izvor sevdah a nježna balada

 

Ostane ti jaranice mila bolero i muzika harmonike

svaka čast Mojsije lave

opjevana i raspjevana gitarom i kitarom

rodnica i nevoljnica za igru i brigu

stidnica i opajdara za svaku napast

skrušenica i vragolanka iskušenja hejbet

kićena i buketom i kiticom

ali uvijek jedna jedina

neponovljiva nikad i uvijek

samo za nas blesane rođena

anamo ona ljubav naša

 

Ostane ti bolan ona ko rosa na dlanu

ko ogoljeni dragulj u srcu duši

i nikad ne okreći od nje glavu

ne budi frajer

može ona nekad biti i kaharli i tuknuta

može i jad čemer i bol nostiti

može se ona svakako o zvati

al bez nje ti života ne mre biti

ni u pravo ni u krivo ni u sridu

ako joj ne radiš i pravo i krivo i u sridu

kako bi bolan bez nje njena jaranica jecala

glavu gubila i majku dozivala

joj mamo, mamice

pa ti jaro vidi šta ti je raditi






												

Bleki Jesen je a ja boja nemam

 

Prelijepi, umilni ,  zlaćani   stađun .

Jesen , ugodna i blaga.

Titrava i uzbibana.

Prelijepa.

 

Pada lišće zlatno.

Sve se stapa sa zalazećim suncem 

jedan nestvarni kolorit,

koji nas opija i zavodi.

 

Kao Žena.Raskošna.

Kao djevojčica.Voljena.

 

Boje pripisujemo magiji  ,

Te , nestvarne čarobnice Žene

i poželimo da se nikad ne mjenjaju.

 

Ni žene , ni  jesenje boje .

Da uvijek prinose radost našim srcima .

 

Češće nego želim

jeseni se  boje sivilom

nešto hladniji dani

navuku sjene tuge

 

Kiša

Kapljica

svaka kap je jedan život

jedna radost

ljubav

 

eh anđelu mili

jesen u meni raduješ

 

nebo reče tuga je to

nedostaje ti boja

većinu si potrošio

 

eh kada bih mogao

najljepše slike bih ti skladao





u mome srcu uvijek ima boja

i ljubavi









												

Jutro sa Blekijem – Jesen u meni ljepotom njenih snova zbori

 

Jesen je, a ljepotom zbori

jedno prelijepo dijete dok u meni sni.

Nježno, umilno , zlaćano

kao i moji kalendari .

 

Jesen ,

ugodna i blaga.

Titrava i uzbibana.

Prelijepa.

Pada lišće zlatno.

 

Sve vodi ljubav sa zalazećim suncem,

nudeći nestvarnu bujicu koji opija i zavodi.

Kao čarobna Djevojčica a Žena .

Kao prelijepa …eh, rano moja ej..

 

Dobro?

Idemo dalje!

Dlanovima ispruženim prema Levantu.

Boje pripisujem magiji,

 

Te ,

nestvarne milosti

anđela boli moje.

Poželim da se nikad ne mjenjaju.

Ni moja tuga djetinja , ni jesenje boje .

Ni tvoje svilene ručice.

Da uvijek nose radost mome srcu .

Uz nježnu pjesmu razbijenog stakla

slika što tvoju ljepotu kradu.

 

Ponekad jeseni nosi kišu i tmurnije ,

nešto hladnije dane.

Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život.

Jedna radost. Ljubav.

 

U meni jesen je.

A zima ide.

Osjećam je.

Dani postaju kraći. Noći duže i hladnije.

Grijalice ne rade.

 

A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba.

Od Milsotivog nam darovi stižu.

Ko je Tebe meni poslao Malena?

Kazna za grijehe?

Ne želiš to biti.

Boljeće te.










												

Ćao Malena, nosi i ureži očevo ime sa ponosom

 

Ne sjećam se imena jedne bebice

ne sjećam se mnogo toga

bila su zla vremena

samo pamtim jedan geler

a ona je imala samo sedam mjeseci

ali sjećam se nje

vidjeh je onog dana

rekoh joj

zatvori uši i zažmiri Mila

 

otac joj Merhum Islamović

naš mahalski drug

dobri blento k'o mi

zaljubljen u grad i zemlju bio

Grad čednosti i Zemlju Božije milosti

dvadeset sedam u zao čas imao

kad ga strefi geler

manji od vrha špenadle

 

Brekin potok je bio tih i zelen

tog prelijepog julskog dana

Sunce se postavilo visoko iznad šumarka

malo niže minobacač hinjski vreba

neoprezni smo tada bili

kontamo ne može nam metal ništa

hitali u pomoć

Dobrinja gori

 

počeše padati sa brda ko kamenje

jedna ispored jedna iza

jedna slijeva jedna zdesna

ova slijedeća

nečujna

će nas pokupiti

kaže Meho

ona je naša

 

i pokupi nas upravo ta

imena naša u njoj upisana

ponajviše njegovo

 

intedant raportuje

jedno stopalo

pride potkoljenica minus

jedna noga i jedna ruka helać butum

jedna glava nije loše skoro dobra

malo krvi malo kosti sljepoočne

i po skalpa fali ali biće dobro

Bosanska je

ne mreš joj ništa

Meho zijan

 

nemoj ti meni Meho zijan

pričaj šta bi tovaru konjski

cijelu priču

sada se bar vremena ima

 

kako šta bi

ništa nije bilo

samo se rat među braćom zbio

granata upala nepozvana među njih sedmoricu

sreća raštrkani bili osim Merhuma

on  malo zaosto

i onako kršan  grupiso sam sebe

brao ljubičice da ih kćer miriše

dok on svoj Grad čednosti brani

 

on pozadi

granata deset metara ispred

mislili ste mimoišli se

aha kako da ne

gdje ćeš se na deset metara mimoići sa granatom

a još ljudinu metar i devedeset

da je bio moje visine

samo bi mu lijevo oko iscurilo

 

nije čuo kako fištuće i znao je da je njegova

takve stvari jednostavno znaš

a baš sinoć lijepo sanjo kako leti

ona puče ono jako gruuuhha pa buum

on samo sjede

nije ni letio

 

nasloni se na jedno drvo i jedan kamen

nije imao vremen travu birat

čini se hoće da otpočine

ko umorio se

bilo je tu uzbrdice

misliš ništa mu nije

ljudina uzima predah

 

đe ćeš ba uzimati predah

dok granate rokaju

pojma nemate

o vi neuki

 

vidi se hvata dah

ne može da ga zajmi

pritrčavaju jarani

granate još sviraju rekvijume

stvorovima Božijim od kostiju

od krvi i mesa

punih Bosne i ljubavi

tečnih od snova

sve je manje svakim danom

a plaho krvare

 

Meho Islamović koluta očima

pruža ljubičice

nije dobro

nikako nije dobro

pozdravite mi Malenu

i milo ljubljeno slavlje moje

mater njenu

 

zatvorio oči ali diše

Bogu milostivom se moli

 

na vratu na kucavici ubod igle

ni krvi nema

biće dobro

mahalske blentovije misle

 

lako je  dobri čovjek ispustio dušu

misleći na Malenu i ljubav svoju

konstatuje hećim po sata poslije

motanja u šatorsko krilo

trk uz brdo

valja nama preko potoka

a nove vesele gromade metala lete

 

Malena moja

ime ti upamtio nisam

ne sjećam se mnogo toga

ali znam

ovih dana imaš dvadeset četiri godine

 

Sretan ti rođendan

i dvadeset četiri rođendana

dvadeset četiri godine samoće

bez divnog oca

molim te nemoj mu zamjeriti

i nemoj plakati

njemu je sigurno još teže

gladati tugom umiveno lice tvoje

 

Ti si svikla samoći on nije smio

djete raste a zaštitnika nema

čednost raste a nježne očeve ruke nema

djevojka raste a ukor riječi nema

 

džaba je sad da ti pričam koje je snove tebi snio

da je jako dobar čovjek i muž i nježan otac bio

 

to si skontala

mater ti pričala

ono kratko vrijeme

dok na zemlji bijaše

poslije je postao još bolji

tiši i nježniji

nisi ga zato osjetila Mila moja

iako je svakim danom nad tobom bdio

 

smotani i smeteni drugovi oni

zaboraviše ljubičice

sve do jedne bijela

zaboraviše mnogo toga

ne i druga svoga

 

Nažalost tvoj otac Meho je bio samo prvi

od naših drugova koga zlo nestade

poslije su na red došli drugi

večina su očevi i muževi bili

bilo je i onih koji to nisu

svima smo imena noktima

u meitski taš urezivali

 

pitaš se što ti nismo navrnuli neki put

umorili smo se Malena

mnogo smo jurili Bosnom da bi je branili

mnogo smo mrtvih na leđima izvlačili mila

mnogo smo ranjenih sa lakoćom kući ponijeli

mnogo smo mrtvih ženama majkama i ćerama donijeli

a i njih su ubijali i čerečili

 

poslije kad je stalo trabalo je prtiti bol i tugu

odrvenilo se i zaledilo

mnoge su nevinosti nestali

sve je postalo nemar svejedno je

 

i stid Malena mnogo stida Mila

toliko stida da se duša ponekad sama od sebe crveni

 

kako doći pred dijete i reći mu žao mi oca tvoga

dobar je čovjek bio

a ti živ gradom hodiš

korake i mezare nestalih brojiš

 

svaki korak jedan mezar

nemamo više koračaja za svakog nestalog heroja

ljiljana zlatnog Bosne ponosne

svakih kvarat dana hoda jedno dijete mrtvo

plače hodi i majku svoju doziva

i ne zna da više nije od ovog svijeta

 

nemamo više daha za mrtvu nevinost

suze nismo isplakali ne pomažu

tugu nismo odbolovali ubija

a i zarazna je

 

znamo da si dobro

slavljena mama se dobro brine

nekad nas sretne i ne prepoznaje

oči su joj izblijedile

Mehu muža

oca ti snijući

 

naše vrijeme polako ističe

zato riječi ove

ni jednog druga nismo nikad zaboravili

ni bol njihovih najmilijih

ni grad nije

ni Bosna nije

 

oni koji se čine  ljudi

a monstrumi su

nikako nijesu

vrijedni spomena

 

Ćao Malena hodaj ponosno

sa urezanim likom oca 

u djetinjem srcu

i oprosti nam

 













Brekin potok juli 1992. - Sarajevo ,Bjelave  2016.

































												

Bleki – Jednoj nevinosti

 

Jube

sva tvoja stanja i

velovi

se odraze

na moje slikanje

 

ponekad ne idu me

slike i boje

ne slušaju me

izgubile se

radost

pobjegla od  slika

 

više me ne prepoznaješ

izgubih se na lutanjima svojim

zavolih dijete

sada ne mogu prepoznati ženu

prisutna je velika zbunjenost

tuga

mnogo nježnosti

ali sve je izgubljeno u nadrealnim

nejasnim obrisima

 

platno vrišti

gdje je žena

izgubljene čednosti

znaju boje

nedovršenih slike

prazninu srca

 

nedostaješ mila

svakim danom se budim sa nadom

prelijepa djevojčica će doći

drži me Nada

Malena me se nije odrekla

zaboravila

doći će

 

a h a d'bro

čitaš li moje sne njimu tvoje riječi plove

i ljubav naša

imam još iskrenih otkucaja

krvavog srca

rosi kristalnoj nalik

koliko sjećanja

u sehari ljubavi zaključane

tuguju

 

susprežemo sve da ih šaljemo

bojim se da te ponovo ne uplašim

bojiš se da me ne zaboliš

misleći na tebe

ja opet sanjam bajku čudesnu nalik tebi

nježnu a iskričavu

čednu a raskošnu i čulnu

kao trešnjine usne tvoje

u mojoj

 

eh kad bi ti smjela vrisnuti

a da te ne zaboli

u našoj bajci

u čednosti lepršaš

snena Princeza

privid

 

nazvah te princezom

to ti po rođenju pripada

u srcu ostaje zaleđena fotografija

predivne Djeve iz bajke

u polutami mojeg sjećanja

svaki pogled u ružičasto

sjećanja

još uvijek žive i miluju

raduju i raznježuju

 

Omjehuješ mi se onim anđeoskim osmijehom

punim djetinje dobrote i snene blagosti

kojim si me zarobila

i uzvijek iznova pomišljam

Mili Bože

kako je lijepo ovo dijete

milosti puno

ugodan let Anđele moj