Category Archives: Bajke

Secam se toga dana

kada si bežala

pljusak je besneo

pa se smirio

i ponovo počeo čudljiv

pomalo svadljiv

zavijajući vetrom

uzeh svoju spravu za tonove

nemarno prebirao prstima

nehotice muzika je pratila

ritam naleta vjetra i kiše

i miris tvoga tijela

ti si  krišom ostavila svoj posao

sanjarke

zastala kod mojih vrata

dvoumeći se pobegla

vratila se

ostala trenutak naslonjena na zid

najzad si tiho ušla u sobu

sela do mojih skuta

pognute glave hitro okrećući iglu u tišini

vezeš naše dodire

uskoro zastaješ

ideš da pogledaš kroz prozor

drvored taman od kiše.

upijaš taj jedan čas kišnog popodneva

punog senki prošlosti

pesme mladosti

tišine buduće

nista drugo

ništa novo

te noći ispevao sam

jednu pesmu tužnu

ali ti nisi bila tu

pronašao sam reci

ispod dovratka

kuda je kiša klizila

vlažeći tragove tvojih stopa

iskreći reči

koje sam  vazdan uzalud trazio

Jes’  tako mi tebe

nepozvane

bez pardona

iz nedara nocne tisine

one su se slile u svirku

dok su se zvezde palile

jedna za drugom

ali ti nisi bila tu

hteo sam jutros

da ti pevam pesmu svoju

ali iako nisam zaboravio melodiju,

buntovne reci mi izmiču

sada kad kraj  mene ti si

zadrhtacu bez sumnje

ako se ikad budemo sreli

u drugome životu

u svetlosti udaljenog sveta

zaustavljajuci se

prepoznacu tvoje oci

tamne kao jutarnje zvezde,

i znacu da su pripadale

zaboravljenom sumraku

predjašnjeg života

reći ću

čar tvog lica nije samo u njemu

u nj’ se utkala zarka svetlosti

moga pogleda pri susretu

koji se ne pamti

moja ljubav mu je dala

tajnu koja se nije  izgubila

uvećala si me

svojom ljubavlju

mene koji sam samo

jedan čovek od neobičnih

autista koji plovi svojim tokom

brodeći tišinom sna čarolije tvoje

promjenljive milosti sveta boja i reči

dala si mi mesto

tamo gde pesnici svih vremena

donose svoje darove

gde ljubavnici u ime večnog

pozdravljaju ljubav  kroz stoleća.

ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu

ne opažajuci kako je moje telo postalo

dragoceno od tvog milovanja

ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac

kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi

vatru božanskog dodira,

kojom  večito sja

nježno gazeci travu na stazi

izbjegavajući krhke ljubice

začuh

‘Poznaješ li me’

osvrnuh se, pogledah je

začuđeno  rekoh

‘Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice’

Ona odgovori

‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’

Njene oči su blistale kao rosno jutro.

Poćutah trenutak

zapitah

‘Jesi li iscrpila sav teret suza?’

osmehnu se i ne odgovori

razumeh da je njen plač

imao vremena da nauci govor osmeha

‘Nekada’

prosapta ona,

‘govorio si da ces uvek voleti moju tugu’.

Zbunjen rekoh

‘Istina je

ali prošle su godine

došao je zaborav’.

I uzimajuci njenu ruku u svoju,

dodadoh

‘ I ti si se promenila.

nekadašnji bol postao je vedrina’

srecan sam sto me više ne gledasš

sažaljivo i mokro

zlokobna blagost noci

i  sumnjivi odjek mojih reči

koje kazuju zbogom

prestrašen od očajnog naglaska,

dovele su me do ivice plača

ali naučio sam mudrost

dan će se ponovo roditi,

moje srce ce biti opet tvrdo

i neće biti vise vremena za suze

ko kaze da je zaborav nemoguc

samilosna smrt buja

u samom srcu života

obuzdavajuci njegovu ludu

želju za trajanjem

burno more na kraju otpocine

u svojoj pokretnoj kolevci;

šumski pozar zaspi

u postelji od pepela

Ti i ja se rastajemo

i rastanak ce pokriti

živa trava i  mirisne ljubičice

nasmejane na suncu.

U noćima dugim

samotnijim

od traganja

mislima blijedim

jer znam da postoji

negdje ima

jedno mjesto

zaboravljeno od ljudi

okupano morem

obasjano zvijezdama

a tiho osunčano

blago sjajno

i jošte nježno mila

poput tebe

pitomo drago

velikodušno bistro

ozračeno

ljubavlju

davanje nesebičnošću dana

umilnom dobotomžsanja

mirisavo do ljubićica

sneno

od nevinosti

blaženo od plodnosti

pomalo umorno od čekanja

mene neuviđavnoga

tada sretoh tebe

zaboravljenu od ljudskosti

priglrlih tvoje srce

utopih se u tvome tijelu

orošenom od mora

lepršavijom od  maglica

tihom blagom

nježnom pitomom

valikodušnom od davanja

izgubih se u tvom pogledu

što zasja ljubavlju

umilnom dobrotom

zapletoh se u tvojoj duši

mirisnoj

iskrenoj

kao cvijetna snenost

zauvik

Prozračna milost

Lebdeće ruže

Djevojčica sa lutkama

Nevinost MBS

Jednoć davno

još dijete bijah

nadobudno rekoh

bio sam dobar

podari mi milost

stađun za stađunom

cvjetale krhke ruže

milovale mi snove

ispunjene

dobrotom nježnom

srećan i orošen  sitnicama

koje prelijepi život boje

ljubavlju i spokojem kraja

zahvalih se Nebu

neizmjerno

i gle čudna mi čuda

nenadano nepozvana

meni neopreznom

u život  banu žena

blagorodna i bezgrešna djevojčica

sretan i tužan dane slavim

poslijednje slike i rime skladam

djevojčicu u Milosti ljubavi stvorenoj

u čednosti njenoj

moram od sebe da štitim

Ah , te Bjelave

Ah,te Bjelave svjetlošću obasjane

to je najpraktičniji dio grada

kuda god krenete ili pođete

spustite se nizbrdo i ne brinite

nikad ne možete zalutati

niste frajeri jer vremena nemate

one odozdo pomno čekaju

ozbiljno na vas računaju

Ah,te Mahale uvijek ljubavlju osunčane

tako je u svim mahalama

svi putevi vode iz života

u votaži , ješta mai rista

život počinje iz mahale

vodi preko čaršije

završava u mahali

Ah,ta mahala tako mila razigrana

tako mirisna i sladunjava

dunje i dudovi prkose vijeku

ljudi nisu ludi da ih sijeku

ljubav je mnoga ispod mahnito vođena

mnoga je djeva bremenitošću sleđena

ali neka djece njih Bog mili čuva

Ah, ta mahala tako lijepa i sanjiva

u drskosti sablažnjiva

u milosti nedostižna

kao egzotika naših ljubavi

odakle ti vrijeme frajeru

kraj toliko djeva

vatrom obasjanih što pitaju

hoće li te dunje i dudovi

Tvoja i moja Najn i moje Ne

Nedostaje mi ta mala Najn

onaj mali vlažni poljubac

što nosi tračak nade

da ti si njena majka.

da nije sanjano

da sam te na trenutak sreo.

volim tog Anđelčića bezuslovno

zahvalan sam toj miloj mrvici

što se časak na pijesku sa mnom igrala.

zahvalan na igri i šamarčiću

pod onim istim Suncem i Nebom,

na onom istom moru i pjesku

gdje bjesmo ti i ja.

deset godina kasnije

poslije plaveti tvoje i moje Najn

sam dobio svoju Najn.

plava ko sunčev sjaj

mila ko ljubav

nježna ko snježna pahulja

i tatina duša

prva riječ joj  bješe  ne

mo'š misliti

na isti način je kanticu nisila

prste savijala

tati šamarćiće pokjlanjala

pod istim našim sunce i morem

gdje tren živjesmo ti i ja

poljubce darivala.

I sina i nju sam u momentu začeća zavolio.

takve stavri i znanje su od Uzvišenosti darovane.

ne treba ti ništa više.

Čini se.

čovjek se rodi nezahvalan

Jer ti?

A ti?

Da vječna ti!

Ne činiš se se dalekom,.

nikad nisam pogledao kćer

a da se nisam sjetio tebe

mile Najn.

takav mi usud bio.

sprva je bolno bilo

kasnije se navikneš

skoro

sada imam tri radovanja

svakog dana.

o djeci ne mogu da ti pričam

oni su nova bajka

ti si daleko

moje prvo radovanje.

ti i ja milo moje

rastajući se noću

okivali smo ljubav čeličnim alkama

na crnačkim trgovima ljubavi

gdje ljubavnicu prodaju

ljubavnika bacaju u more

povrijeđeno mu srca

mila moja

sjećaš li se one urote anđela.

Sunce je bilo dašak milosti

Mjesec urotnik

Zvijezdice saučesnice

Maglice svjedoci

Bolero opsjenar

more oblaci i vjetar samo krajolik

za sakrivanje

ti i ja žrtve okivanja

dokovima ljubavnim

moji ožiljci su još uvijek sasvim svježi i jasni

rane otvorene produbljivane godinama

jer

sve ove godine nisam uspio da te pronađem

i ne znam šta je sa tvojima

rastanci su deo života.

tebe mila moja

poznavao sam samo tren

izgubih te u slijedećem

neko od kod nas kaže jazuk

neko bi vrisnuo tuga

neko bi pomislio na bol

ja kažem imao sam sreće

imma jedna knjiga života

ona je zapisala život svakog čovjeka

sva njegova djela

dobra po dobroti

loša po zlu

činjenje ne činjenje

zvuči previše fatalistički

optimistima beznadežno.

nije veruj mi

samo je vrlo vesela

vrlo tužna

jer sve je u parovima

knjiga je savršenstvo znanja

pripovjeda – čovjek je tvorac svojih čini

djela su život života.

laicizam sagledava zakutak

Zamisli da ima neko uzvišeno Biće

koje može sagledati stvari

dešavanja od početka Univerzuma

do njegovog kraja

Tada shvataš koliko je laka spoznaja

život bića čiji život ne traje ni tren

u pojmanju tog vremena

pa se hvataš za svaki djelić sna

koji lebdi na prtinama ljubavi

jedina moja

ništa se ne brini

tebe sanjam svaki dan

i bdijem

u mirisnim đardinima moje duše

tvoju sam zakatančio

Tako zapisano!

Eh Malena  Malena

Jedini cvijete moj

Prigušio sam  poslijednju želju

Tako nebo htjelo

Usnih te

Djetinje lice bezgrešne svjetlosti

Tužno mi se smješi

Vidim nevinost i bol se spleli

Grijeh je anđela dodirnuti

I grijehom ga potvoriti

Nisam tužan

Sretna sam ja Konjina

Mnoge sam anđele ljubio

Nijednog izgubio

Samo usnuše i odlepršaše

A tebe ne dam

Da odiš za njima

Jedini

Ljubljeni

Nedodiru moj

Srce iz njedara bolnih

Krhka ružo

Mila

Prijateljice , Ljubavi, Miljenice, Čedo moje,

Krhka ružo, Princezo,Malena,Prelijepa ženo

Mnogo sam ti tepao

još više mazio

Oprosti mi

Nisam bunovan , ni u groznici ( pretpostavljam).

A opet ne znam šta pišem?

Pismo. Oproštaj. Dodatak testamentu

Ovi dana sanjah  smrtnost , zaboravljenu još od rata.

Nisam je se uplašio. Prigrlio sam je.

Prije nego me dodirnu dobrota tvoja rado bih je prigrlio.

Otišao bih na onaj proplanak, sjeo ispod nekog stabla.

Onog mog trešnjinog nema. Zlobnici ga nestadoše.

Ali ih ima od divljih jabuka i krušaka.

Našao bih i koju djevičansku ljubičicu da mirišem

Pričao sam ti, sretnik sam ja.

Poželio sam mila tamo da odem. Da me niko ne nađe.

Bilo bi proljeće .

Maj , juni ili neki mjesec naš.

Sjeo bih.

Sastavio bih ruke na stomaku , ne na grudi.

Grudi su mi prebolne.

I zbog kašlja i  prošlosti.

Prste lijeva ruke ljubavi bih ukrstio sa prstima , desne ruke  one od dobrote.

Postajući smrtan , shvatih i zbog tebe me bole grudi  mila.

Gledao bih u plavetno Nebo i bio u dilemi.

Gore ili dole?

Gore je privlačno i spokojno.

Gore me čekaju.

Predvečerje je.

Moj najdraži dio dana. Kao i veče. Kao i jutro . Kao i podne.

Zapravo moj najdraži dio dana je čitav dan.

Suncem ili mjesecem obasjan. Čak i kad obalci plove meni je svaki dan najljepši.

Tim prelijepim danima ja snove i ljubav polažem.

Kažem , predvečerje je.

Nedaleko od mene Modra rijeka je okupana suncem koje u njoj ponire ,

da traga za   novim danom .

Za mene , moje snove i ljubavi.

U momentu zlaćana sjena miluju zakutke mojih očiju .

Iz njih se po poljani prelijevaju snovi i likovi meni najdražih bića.

Iskre na ljubičicama ,kao odbljesci snova u svijetlosti dana koji nestaje ,

vodeći mene  u  vrijeme koje odavno nije sa ovoga svijeta.

Onda bih ugledao jednu jedinu kapljicu rose , kako mi na ruku polako klizi,

miluje me, ko grlice dah. .

Okrenem dlan , nježno polako , prihvatim je.

Kap blista u ljepoti  duginih boja, tako čedna i moćna.

Kapljica  a život.

I još vidim , u njoj se kupa tvoj lik.

Ukočih se.

Pa ja još imam neke stvarčice za obaviti, ovdje dolje.

Još u meni  snova i ljubavi ima.

Moram , makar još koji dan prboraviti dolje.

I dolje  mi se nadaju.

Odjednom se smrtnost malo od mene  udaljuje.

Ali ja je vidim. Nije daleko. Prelijepa je i anđeoski čedna.

Blista puna ljubavi kada mi kaže:

-Nemaš ti još mnogo vremena maleni. Pazi šta ti je raditi!

Ne znam šta joj reći.

-Ja ništa ne znam osim ljubav poklanjati , ljubav  voditi i o njoj sniti. Ali hvala ti, i molim te oprosti meni grešnom.

Smrtnost klima glavom i osjetim joj  misli.

-Živi! Moj poklon za Krhkost djetinje duše .

I ode.

Ne znam da li sam sretan ili tužan.

Išlo mi se ,

ali kako ostaviti tebe ,

prelijepa dijete, čedo moje najrođenije?