Ćao Malena, nosi i ureži očevo ime sa ponosom

 

Ne sjećam se imena jedne bebice

ne sjećam se mnogo toga

bila su zla vremena

samo pamtim jedan geler

a ona je imala samo sedam mjeseci

ali sjećam se nje

vidjeh je onog dana

rekoh joj

zatvori uši i zažmiri Mila

 

otac joj Merhum Islamović

naš mahalski drug

dobri blento k'o mi

zaljubljen u grad i zemlju bio

Grad čednosti i Zemlju Božije milosti

dvadeset sedam u zao čas imao

kad ga strefi geler

manji od vrha špenadle

 

Brekin potok je bio tih i zelen

tog prelijepog julskog dana

Sunce se postavilo visoko iznad šumarka

malo niže minobacač hinjski vreba

neoprezni smo tada bili

kontamo ne može nam metal ništa

hitali u pomoć

Dobrinja gori

 

počeše padati sa brda ko kamenje

jedna ispored jedna iza

jedna slijeva jedna zdesna

ova slijedeća

nečujna

će nas pokupiti

kaže Meho

ona je naša

 

i pokupi nas upravo ta

imena naša u njoj upisana

ponajviše njegovo

 

intedant raportuje

jedno stopalo

pride potkoljenica minus

jedna noga i jedna ruka helać butum

jedna glava nije loše skoro dobra

malo krvi malo kosti sljepoočne

i po skalpa fali ali biće dobro

Bosanska je

ne mreš joj ništa

Meho zijan

 

nemoj ti meni Meho zijan

pričaj šta bi tovaru konjski

cijelu priču

sada se bar vremena ima

 

kako šta bi

ništa nije bilo

samo se rat među braćom zbio

granata upala nepozvana među njih sedmoricu

sreća raštrkani bili osim Merhuma

on  malo zaosto

i onako kršan  grupiso sam sebe

brao ljubičice da ih kćer miriše

dok on svoj Grad čednosti brani

 

on pozadi

granata deset metara ispred

mislili ste mimoišli se

aha kako da ne

gdje ćeš se na deset metara mimoići sa granatom

a još ljudinu metar i devedeset

da je bio moje visine

samo bi mu lijevo oko iscurilo

 

nije čuo kako fištuće i znao je da je njegova

takve stvari jednostavno znaš

a baš sinoć lijepo sanjo kako leti

ona puče ono jako gruuuhha pa buum

on samo sjede

nije ni letio

 

nasloni se na jedno drvo i jedan kamen

nije imao vremen travu birat

čini se hoće da otpočine

ko umorio se

bilo je tu uzbrdice

misliš ništa mu nije

ljudina uzima predah

 

đe ćeš ba uzimati predah

dok granate rokaju

pojma nemate

o vi neuki

 

vidi se hvata dah

ne može da ga zajmi

pritrčavaju jarani

granate još sviraju rekvijume

stvorovima Božijim od kostiju

od krvi i mesa

punih Bosne i ljubavi

tečnih od snova

sve je manje svakim danom

a plaho krvare

 

Meho Islamović koluta očima

pruža ljubičice

nije dobro

nikako nije dobro

pozdravite mi Malenu

i milo ljubljeno slavlje moje

mater njenu

 

zatvorio oči ali diše

Bogu milostivom se moli

 

na vratu na kucavici ubod igle

ni krvi nema

biće dobro

mahalske blentovije misle

 

lako je  dobri čovjek ispustio dušu

misleći na Malenu i ljubav svoju

konstatuje hećim po sata poslije

motanja u šatorsko krilo

trk uz brdo

valja nama preko potoka

a nove vesele gromade metala lete

 

Malena moja

ime ti upamtio nisam

ne sjećam se mnogo toga

ali znam

ovih dana imaš dvadeset četiri godine

 

Sretan ti rođendan

i dvadeset četiri rođendana

dvadeset četiri godine samoće

bez divnog oca

molim te nemoj mu zamjeriti

i nemoj plakati

njemu je sigurno još teže

gladati tugom umiveno lice tvoje

 

Ti si svikla samoći on nije smio

djete raste a zaštitnika nema

čednost raste a nježne očeve ruke nema

djevojka raste a ukor riječi nema

 

džaba je sad da ti pričam koje je snove tebi snio

da je jako dobar čovjek i muž i nježan otac bio

 

to si skontala

mater ti pričala

ono kratko vrijeme

dok na zemlji bijaše

poslije je postao još bolji

tiši i nježniji

nisi ga zato osjetila Mila moja

iako je svakim danom nad tobom bdio

 

smotani i smeteni drugovi oni

zaboraviše ljubičice

sve do jedne bijela

zaboraviše mnogo toga

ne i druga svoga

 

Nažalost tvoj otac Meho je bio samo prvi

od naših drugova koga zlo nestade

poslije su na red došli drugi

večina su očevi i muževi bili

bilo je i onih koji to nisu

svima smo imena noktima

u meitski taš urezivali

 

pitaš se što ti nismo navrnuli neki put

umorili smo se Malena

mnogo smo jurili Bosnom da bi je branili

mnogo smo mrtvih na leđima izvlačili mila

mnogo smo ranjenih sa lakoćom kući ponijeli

mnogo smo mrtvih ženama majkama i ćerama donijeli

a i njih su ubijali i čerečili

 

poslije kad je stalo trabalo je prtiti bol i tugu

odrvenilo se i zaledilo

mnoge su nevinosti nestali

sve je postalo nemar svejedno je

 

i stid Malena mnogo stida Mila

toliko stida da se duša ponekad sama od sebe crveni

 

kako doći pred dijete i reći mu žao mi oca tvoga

dobar je čovjek bio

a ti živ gradom hodiš

korake i mezare nestalih brojiš

 

svaki korak jedan mezar

nemamo više koračaja za svakog nestalog heroja

ljiljana zlatnog Bosne ponosne

svakih kvarat dana hoda jedno dijete mrtvo

plače hodi i majku svoju doziva

i ne zna da više nije od ovog svijeta

 

nemamo više daha za mrtvu nevinost

suze nismo isplakali ne pomažu

tugu nismo odbolovali ubija

a i zarazna je

 

znamo da si dobro

slavljena mama se dobro brine

nekad nas sretne i ne prepoznaje

oči su joj izblijedile

Mehu muža

oca ti snijući

 

naše vrijeme polako ističe

zato riječi ove

ni jednog druga nismo nikad zaboravili

ni bol njihovih najmilijih

ni grad nije

ni Bosna nije

 

oni koji se čine  ljudi

a monstrumi su

nikako nijesu

vrijedni spomena

 

Ćao Malena hodaj ponosno

sa urezanim likom oca 

u djetinjem srcu

i oprosti nam

 









Brekin potok juli 1992. - Sarajevo ,Bjelave  2016.

































												

Begunice




 

Secam se toga dana

kada si bežala

pljusak je besneo

pa se smirio

i ponovo počeo čudljiv

pomalo svadljiv

zavijajući vetrom

 

uzeh svoju spravu za tonove

nemarno prebirao prstima

nehotice muzika je pratila

ritam naleta vjetra i kiše

i miris tvoga tijela

 

ti si  krišom ostavila svoj posao

sanjarke

zastala kod mojih vrata

dvoumeći se pobegla

vratila se

ostala trenutak naslonjena na zid

 

najzad si tiho ušla u sobu

sela do mojih skuta

pognute glave hitro okrećući iglu u tišini

vezeš naše dodire

 

uskoro zastaješ

ideš da pogledaš kroz prozor

drvored taman od kiše.

upijaš taj jedan čas kišnog popodneva

punog senki prošlosti

pesme mladosti

tišine buduće

nista drugo

ništa novo

 

te noći ispevao sam

jednu pesmu tužnu

ali ti nisi bila tu

 

pronašao sam reči

ispod dovratka

kuda je kiša klizila

vlažeći tragove tvojih stopa

iskreći nedostajuće akorde

koje sam  vazdan uzalud tražio

 

Jes’  tako mi tebe

nepozvane

bez pardona

iz nedara nocne tisine

oni su se slile u svirku

dok su se zvezde palile

jedna za drugom

ali ti nisi bila tu

 

hteo sam jutros

da ti pevam pesmu svoju

ali iako nisam zaboravio melodiju,

buntovne reci mi izmiču

sada kad kraj  mene ti si

 

zadrhtacu bez sumnje

ako se ikad budemo sreli

u drugome životu

u svetlosti udaljenog sveta

 

zaustavljajuci se

prepoznacu tvoje oci

tamne kao jutarnje zvezde,

i znacu da su pripadale

zaboravljenom sumraku

predjašnjeg života

 

reći ću

čar tvog lica nije samo u njemu

u nj’ se utkala zarka svetlosti

moga pogleda pri susretu

koji se ne pamti

moja ljubav mu je dala

tajnu koja se nije  izgubila

 

uvećala si me

svojom ljubavlju

mene koji sam samo

jedan čovek od neobičnih

autista koji plovi svojim tokom

brodeći tišinom sna čarolije tvoje

promjenljive milosti sveta boja i reči

 

dala si mi mesto

tamo gde pesnici svih vremena

donose svoje darove

gde ljubavnici u ime večnog

pozdravljaju ljubav  kroz stoleća.

ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu

belokosti ne opažajuci kako je moje telo postalo

dragoceno od tvog milovanja bogatije za ljubav tvoju

 

ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac

kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi

vatru božanskog dodira,

kojom  večito sja

dukat za koji

me prodaše

 

nježno gazeci travu na stazi

okovanih ljubavlju

izbjegavajući krhke ljubice

začuh

‘Poznaješ li me’

osvrnuh se

pogledah je

začuđeno  rekoh

‘Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice’

Ona odgovori

‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’

Njene oči su blistale kao rosno jutro.

 

Poćutah trenutak

zapitah

‘Jesi li iscrpila sav teret suza?’

osmehnu se i ne odgovori

razumeh da je njen plač

imao vremena da nauci govor osmeha

 

‘Nekada’

prosapta ona,

‘govorio si

da ces uvek voleti moju tugu’.

 

Zbunjen rekoh

‘Istina je

ali prošle su godine

došao je zaborav’.

I uzimajuci njenu ruku u svoju,

dodadoh

‘ I ti si se promenila.

nekadašnji bol postao je vedrina’

srećan sam sto me više ne gledasš

sažaljivo i mokro

 

Zlokobna blagost noci

i  sumnjivi odjek mojih reči

koje kazuju zbogom

prestrašen od očajnog naglaska,

dovele su me do ivice plača

ali naučio sam mudrost

dan će se ponovo roditi,

moje srce ce biti opet tvrdo

i neće biti vise vremena za suze

 

ko kaze da je zaborav nemoguc

samilosna smrt buja

u samom srcu života

obuzdavajuci njegovu ludu

želju za trajanjem

 

burno more na kraju otpocine

u svojoj pokretnoj kolevci;

šumski pozar zaspi

u postelji od pepela

Ti i ja se rastajemo

i rastanak ce pokriti

živa trava i  mirisne ljubičice

nasmejane na suncu.

 










												

Asji , navsegda









Put me vodio Elisejskim poljima

od Podmoskovskih večeri

jer pola vijeka prije

kad željezna zavjesa

ljubavi našoj zapret je dala

zavjetova me prelijepa Asja





Odi u Pariz

Grad svjetlosti

za nas dvoje

u Sakre Ker

upali svijeću

klekni

sedždu

Bogu Jedinom

učini

pomoli se

za mene

za nas

nek bazilika bjelinom

čednosti svoje

bude svjedok ljubavi naše

navsegda





Šume i ne šume

Podmoskovske večeri

i grlice moje glas je utihnuo

a bila je tako lijepa

kao punog Mjeseca sjaj





Ispred trošnog Kaštela

svjedoka tihih noći

jecaja bez sna

bijela mramorna ploča

nad poljskim cvijećem

i snijegom oplastanim humkom

druga mojim suzama

i ljubavi bez kraja

i dodirima nježnim

koje smo jedno drugom

očajnički poklanjali

jednog svilenog stađuna

a se više nikada vidjeli nismo





O Asja Asjuška

šumi i jeca Volga

u srcu mome

ljepoto mila

zašto tužna si ti

kad sretni smo bili mi

Bože Ljubavi i Milosti

čuvaj je od zla





Na mramoru bjeličastom

nalik njenim grudima

i anđeoskom licu

epitaf poruka

za mene

za nebo

za vječnost

nježnošću samuje

ljubav slavi i svjedoči





Ovdje počiva Asja

zaljubljenog ljeta 1968.

voljela i voljena bila

navsegda





Na koljenima

u prtini klečim

dok pada

i ne pada snijeg

suzama bijelim

niz moje lice slazi

procesiju boli

u duši mi stere

za ljubav usnulu

se

Bogu Milostivom molim

i

gorko mnijem





Eh da bogdo ovo 2018. godina nije

da je barem samo dvije godine prije





Oj , rabina rabinjuška

zašto žalosna si ti

reci i ne reci

dal sa tvojim lišćem

nestao je dan

u kome je živio

jedan

nadnaravni san





u krhkosti pahulja bijelih

u podmoskovlju

u beskraju

u nezaboravu

ote se krik sleđenog vodopada





ja ljublju vas Asja

djevuško moja

ljepoto srca moga

navsegda





Dijete me boli , Bože jedini oprost molim

 

Jedno dijete

jedan bol

djetinji

 

Jedna djevojčica

jedan san

očinji

 

Boli dijetinja duša

boli očev život

slomljeni

 

Nerođeno dijete

ljubav očevu sni

oče pomozi mi

 

Otac kleči

hvaljen si Gospode

vratiše je

 

Al to ne bješe ona

jedno dijete jedna bol

djetinja

 

Horski bučno

neuki bezumno

nego ko

 

aha jes kako ne

otac ćuti drugu dječiju bol

odgovor nijemi

 

Zajedno kleknu

otac i djetinje boli

Milostivi oprosti grešni smo

 










												

Jovano mori Jovo Jovanke

Nije ti Sofka , niti Koštana , a ni prelijepa Jela Jelena suđena, već najljepša Jovana mori Jovo Jovanka .

Tako mi gatala Jedna Ciganka , krtasotica kakvu više nikad ne vidjeh. . Normalno vremena se mjenjaju , pa se umjesto na travi gatalo u ubrzanim vozovima.

Sjećam se dobro , bijše jednog maja 1984. godine u predvečernjim satima. Voz je ulazio u Rumu . Sunce je bilo nisko polegnuto, zarobilo nepreglednu ravnicu , krvavo i zloslutno . Čitav krajolik je gorio vatrenim plamenovima , kao da se sprema Sudnji dan.

Ciganka mi gatala , u oči me gledala i plakala . U dlan mi nije gledala, Nije dolazila do riječi od suza koje nije štedjela ,koje su se niz lice slazile u vezenu haljinu se upijale . Grlila me i molila , uzmi me momče ubavo , biću ti bolja od svih onih koje će ti nestajanjem srce čerečiti .

Tuga u oku , bol u uzdrhtalim grudima , očaj u stisnutoj pesti … sve prekri milovanje nježnim usnama boje višnje , čudesni šestororučni zagrljaji i zlokobni zvuk lokomotive.

Jovano mori Jovanke cvijete moj , krhki prelijepi , Jube moja što kratko , djetinjom ljepotom, nježila si tišinu moga čardaka bojama i ljubavlju tkanog .

Tišinu milostivu čednošću zalivenu , tad remetiše povremni krikovi stakla što se tumba i krši , niz drvene basamke , na putu do počinka , što dijele san i javu.

Devedeset i dva dana srcem se smješi i leprša , i tada veselo , dječije zacvrkuta odoh ja !

I ne vrnu se više .

I ne vrnu se jadna li joj majka . Ode iz doma svog da tujinske jasle sprema.

Vrne se ponekad kada nepogrešivo zna da je trebam u milosti njene djetinje dobrote..

Nisam je zaustavljao . niti je ikad molio da se vrati . Znala je , od prvog dana je znala , čardak , galerija ni na nebu ni na zemlji je njen dom , jer njemu je poklonila srce i ruke svoje.

Eh , Jovano Jovanke jube ubava.

I još je znala sedamdeset i dva dana , godine mnoge pride , tugujem za njenom mladošću , za njenim rukama . Ne rodiše se njene ručice za podove tujinske ; ne bjehu njena koljena za podove drvene, ne bješe njeno tek procvalo pupoljak tijelo za bjeljenje haljina tujinskih. Nije njeno srce djetinje za ćemer jasle komšijske , već za ljubav nježnu , iskrenu .

Nisam joj trebao reći , znala je , da je nužno bilo livade pelina bi usnama brao ,samo da me njene ruke miluju .da se moralo na tutun polja bih odio , sa mladim tutun beračicama bih pluća crnio , samo glavu umornu na skute da joj prislonim.

Nisam joj smio reći koliko je voljena , trošan poeta i slikar , na lošem glasu , bijah ja , a ona dijete u cvatu , nektarom i mirom nebeskim orošena . Znala je , iza sedam gora i sedam mora Feniks ptičije mlijeko bih joj donio samo da me njene oči ,boje nevinosti i nade miluju.

Bijahu njene ruke za razboj da tkaju anterije i košulje mladenkine , da vezu postelje i čaršafe mirazne i da poje ašik pjesme svatovske. I razboj bih joj kupio i snove ispunio. Bijaše njeno srce tanano za ljubav iskrenu i piće selsebil izvora mladosti .

Prođoše sedamdeset i dva dana, a rana nije od bolesti , ni od tuge i žalosti već od nedolaska ljepot anđela.

Prođe prva godina ona ne dolazi , mene tuga izmori , teret nezdravi na leđa natovari. Ona neupućena doleti , rukom me dodirnu , rane mi povi i zlo mi odagna.

Reče dobro je , d'bro i sa osmjehom , i bez riječi opet ode . Ovo d'bro je značilo , čuvajte se , inače ću se ljutiti. Kako poput leptirice tiho došla , tako još tiše , poput grlice sramežljive ošla.

Nisam je zaustavljao jer znala je srce živo krvavo , da je trebalo , na dlan bih joj položilo . Da je trebalo i mrijet bih mogao samo vodu mladosti da bih joj donio.

Eh Jovano Jovanke mome more ubava .

Nisam je zaustavljao , ali sam ime njeno šaputao :

” Jovano , Jovanke jube moja ubava što mi ne dođeš , vrata čardaka da otvoriš , da Božije ime ljubavlju slavimo.”

Šapćući njeno ime , srce jedva izdržalo , al’ grlo nije. Ne znam , od tuge , od umora , od nedostajanja , od šaputanja imena njenog il žalosti na grlu zlo me potkači drugi put.

Ne smjeh je dozivati :

” Mori Jove Jovano , djevojče ubavo , samo još jednom dođi , za ruku me primi , na čardak me povedi, sa eden baknež lice umorno pomiluj . “

Ali dođe i rane mi povi i za sedam dana sve zacjeli. I ode.

Dijete je , a ne žalujem ja za mladošću! Život je prelijep bio. Eh, da znaeš mori mome Jovana , Jovanke

Da znaeš mori Jube ubava kolka je žal za tobom namah bi se vrnula rukama blagorodnim rane zacijelila. I mirisom jasmina mi dom obasjala.

I evo mori me treća rana , na leđima otvorena , rana od teretli damara , odlaska ljubavi neprebolnih i ljepote mile cigančice što jednom mi život izgatala i sebe nudila.

Ej , Jove Jovane , Jovanke , cvijete najljepši , miči ruke iz kabašli vode tegobne , stavi platno ke ga beliš za tujine . Dojdi meni na čardak ,uzmi košulju bijelu svilenu , izvezi haljinu svatovsku. Poji mi pjesmu ljubavnu dok ranu prebolim , jal ne prebolim i tebe mladu udovom ostavim.

BAJKA SREBRENA Bosne zemlje Božije milosti – IV Dio

 

Bajka Srebrena

 

 

Licemjerne demokrate

arijevski zapad za otpad zreo

fašistička neman Vatikana

bludnice sa sedam brežuljaka

ubijaju porobljavaju

*

i rekoše

embargo siroćiću

golorukoj žrtvi

još samo treba vezati ruke pomisli neko

onak’ hrišćanski

i sasvim očekivano

vezaše

i još rekoše

kakva zaštićena zona

kolji redom

ne upiri prstom na nas

*

poslušani su

poslušnici predvodnicima novog

koljačkog svjetskog poretka

*

učiniše to

na način

i na priliku

mentora njihovi slugani

ti srbačji

ti kroatji

i četrdeset mjeseci kolju

****

Sreberenom gradu u pohode

dođoše neki od srbalja –

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

*

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni sa šest vjekova

tam – tam'a gusala

i kukavičluka

sa kosovskih ravnica

što dozivaju duhove mrtvih

*

dođoše neke srpske zvijeri

neljudi

*

siročiće kolju

na očigled

očiglednog svijeta

*

Tuku i kolju

Siluju Tuku Kolju

Ubijaju Siluju Tuku Kolju

Žive spaljivaju

Neštedimice Bez milosti

sve odreda

*

u djecu malu djecu

nježnu nevinu maksumčad

sjekli na komade

porili trbuhe

bez razlike

*

i trudnicama Majčice

i djevojčicama Sestrice

silom trudne glave nestajali

*

mutni prljavi

ti abortusi tame

ružni krvavi

zli

tri prsta

đavolja klica

u ime krsta

ubica

Modro zelenu

Okamenjenu

Pospanost nevinu

Oskrnavljenu

Od nebesa poklonjenu

Tišinom opkoljenu

U proljeće

Početkom ljeta

Kao staricu neku

Il’ Modru rijeku

Zavijale

U krvave odore crne

I posnu

I kad duša od bola trne

Rosnu

U vječnost slala

Bosnu

A se ona nije dala

Zemlje Božje Milosti

A se ona zvala

*

ubijala

ta

zla klica

Okamenjenu

Oskrnavljenu

na raspeće

U proljeće

Početkom ljeta

stavljala

u crno zavijala

Bosnu

Snenu

A se ona nije dala

Zemlja Božje Milosti

A se ona zvala

*

mutna prljava

ružna krvava

tri prsta

Modro zelenu

Pospanost nevinu

Od neba poklonjenu

Tišinom opkoljenu

Kao staricu neku

 

*

Il Modru rijeku crnu

U krvave odore

a duša od boli trne

U vječnost slala

Zemlja Božje Milosti

A’ se ona zvala

*

Srok mi htio kliknuti

Stih mi htio blistati

Rime su me htjele paziti

Pjesma me je htjela maziti

*

Avaj! Avaj! – Uzaman.

Jao! Jao! – Nedoklan.

*

Majčice

ali sin ponosan

i brat radostan

sestrice

Progovori mater

progovori Majčica

saluti ljepot sina svoga

*

Znaj

sine najmlađi moj

ni tugu nositi

više ne mogu

ni suze proliti

do molitve Bogu

*

iz sred grudi

sa dna mozga

iz cijele rodnice

ko kliješta kovačka

čupa mi dušu

šestero braće tvoje

hude zlosrćne

i bol tvoja

ljubimca moga

*

ko drobilica kamenoloma lome mi život

braće šesterice tvoje

hude zlosrećne

I mladost tvoja

*

zapjenjeno i bjesomučno

gladna raja

vjekovni robovi

prokleti pogani

đavoljeg sjemena zvijeri

gmižu iz brloga svojih

*

bijesni neprijajatelji

Božji

Hitler Atila Irod

Brtlomejska noć

male mace

naspram ovih

ovih…

ovih…

*

Oh Bože Milostivi !

reci mi

kako da in nazovem

naziv za takve ne postoji

tek treba smisliti

samo se zna

da su nasljednici

potomci pavla paklenog

zvanog savle

*

ti neki srbi

o da ti  neki od srbalja

ali i neki kroatjana

ti europljani

stara ofucana evropska bludnica

zemlja rakomornih presjednika

umokrenih inih generala

ti amerikanci sijači atoma

svi ti koji se u Isusa zaklinju

dok Isus umire

svaki put

kad neko Bogu milo biće umire

njihovom slavom umire

Zemlja i kamen

Zapisuju. Pamte.

Oblak i nebo.

Plaču. Plamte.

Sunce i zvjezde – svjedoci

Vaseljana u razbijenoj – boci.

****

 

Kraj IV dijela






												

BAJKA SREBRENA Bosne zemlje Božije milosti – III DIO

BAJKA SREBRENA 

 

 

 

 

Žedan sam ti – Majčice

Klečim na izvorima,a ne mogu piti

Grlo mi klali

ko kurbanu– Sestrice preklali

*

Znam Majčice

U h u kam si se pretvorila

U h  u kam kameni

Majko mila – Srebrena

*

Znam mila Sejo

U h u led si se pretvorila

U h u  led ledeni

Sestrice mila – Srebrena

*

Boli me – Majčice

Mnogo me boli – Sesstrice

Trinaest i po godina mojih

Samo trinaest godina imah

I ljubav jednu neizljubljenu

*

Čuješ li Majko kako vjetar jauče

Čuješ li Sejo kako nebo urliče

*

Umoran sam ti Majčice

Umoran od lutanja Sestruce

Sna – smiraja ja nemam

Poljima lutam – Majko

Šumama lutam – Sejo

*

Oj Majčice

Majko Srebrenička

Majko skamenjena

Oj Sestrice

Sejo Srebrena

Sejo sleđena

*

u krajičak neba krvava

zelen-zemlja crvena

osušeni tragovi krvavih suza

poljima neobranih kukuruza hode

Aj Srebrenice – Vaj Srebrenice

Vaj i ti ptico ševo – nesretnice

Ljudskom roku –kraj ti slutiš

Zašto sada pusta šutiš

*

Oj ,majčice

Majko Srebrena

skamenjena

Oj sestrice

Sejo Srebrena

sleđena

*

godinama srebrenim dolima  hodim

hodim kroz tišinu

nikoga i ničega nema

samo sjene male

izgubljene

i tišina

ukleta tišina

sjene poput mene

iskasapljene

okrvavljene

tužne lutaju

mira nemaju

lutaju

neka bez nogu

neka bez glava

neka bez ruku

neka sa crijevima i – i iznutricoma

visećima

neka sa srcem u rukama

neka sa mozgom razlivenim

po krpicama majčinog poslijednjeg dodira

*

najtužnije su one bez očiju

to tijela tragaju za dušom

to duše tragaju za tijelom

kada se tijela i duša napokon nađu

sjene se smire

i nestaju put svjetlosti

*

Ne ne i dječije sjene

oništa ne znaju

nema ko da ih vodi

njihove sjene su još tužnije

skoro

od onih najtužnijih bez očiju

djeca mala hode

hode i plaču

traže roditelje svoje

ne znaju da su mrtva

*

ponekad se skupe

I hoće da se igraju

I samo što počnu

sjete se roditelja

*

I počnu da vrište

I vrište I vrište

I vrište

*

Il’ vide krv

Na grudima

Na rukama

Na stomacima

Na nogama

U grudima

U mozgu

U grlu

*

I nastavljaju da vrište

I vrište I vrište

I vrište

*

pomoć traže

aha dobiće je

jes kako ne

a od koga

svi poklani

pa bagerima isjeckani.

*










												

BAJKA SREBRENA Bosne zemlje božije milosti II DIO

 

BAJKA SREBRENA  

 

 

II Dio

****8

I mene Maksumčeta

Majčice draga

i mene Malog princa

Sejica mila

*
međ tisućama

kamama sasječenim

macolom zatučenih

testerom metalnom prepolovljenih

sjekirom drvosječnom pogubljenih

među tisućama bagerima zatrpanim

mene ko janje

ko kurbana

nedozrela preklaše

prekla zvijerinje

Majčice

preklaše trinaest i po nedužnih godina mojih

Sejice

preklali a nedoklali

u žurbi živog zakopali

u grob zajednički

u jamu tavnu – u planini

nestali
*

od deset i pol hiljada

blaženih čista srca

neki od srbalja što poklaše

dio nas ko trulo meso baciše

Hiljadudvijestotinečetrdesetri

odrasla muškarca

i

tristotinadevedesetdevet

što žena što nejake djece

jetima – majčice draga

od dva mjeseca do moje dobi

u sumrak –Sejice mila

u jame pobacali

bagerom zatrpali

bagerom zatrpali – tenkovima poravnali

u bestragu

da nam traga ne ostane

*
u zlaćani sumrak

sa lišćem zelenim

lišćem kravavim

sa travom zelenom

travom krvavom

sa zemljom crnom

zemljom krvavom

u duboku jamu

jamu krvavu

krečom posuli

krečom krvlju zagašenim

bagerom zatrpali

pored neputa

ispod nemosta

gdje prolazi malo vode

gdje protiče mnogo krvi

bagerom krvavim

uz gusle

pijane horda zla – srpske

orgije pravila

*

umoran sam ti Majko

godinama hodim i lutam

sa rukom na preklanom vratu

ni šala nema da ga vežem

ruku jednu na njemu držim

drugom jetima nekog uvijek tješim

*
prolazim pored mrtvih

žicama bodljikavim vezanih

prolazim pored mrtvih

bajonetom preklanih

prolazim pored mrtvih

u rukama što nose glave

drvosječkom sjekirom odrubljenim

*
više ne obaziremo jedni na druge

svako se o svom nestanku zabavio

susprežem se dati kažem Majko

e imadoh ni četranaest godina

kad me preklaše

sve sam znao

a ništa počeo

tek neki stih

o ljubavi

*
O

Milosti Božijoj

i dobroti

*
i srcu zaljubljenom

dječačke snove nedosanjane

pjesme neispjevane

pjesnik – poeta – Majčice draga

to sam htio biti

sanjar – snivač – nikad neću postati Sejice mila

**** 9

Aj Mačice mila

O Majko srebrena

Kako da ti kažem – Majko

Mimoilazim se sa duhovima mrtvih

Što obilaze Srebreni Grad

livade rosne njegove

Kako da ti kažem – Majčice

Babu nam Ibrahima u žice vezaše

u žice bodljikave – Sejice

žicom bodljikavom on Mamo draga oči iskopa

oči iskopa Sejo moja oči svoje iskopa

Da ne vidi kako mene ko jagnje

Ko kurbana na panj položoše

i preklaše trinaest i po nevinih godina mojih

prekla srpska zverinjad

trinaest i po ih vijekova zlo pratilo

preklaše nedoklaše

živog me u jamu baciše

*
kako mi se krik iz preklanog grla oteo

kad babi Ibrahimu – Majko

zverinje glavu podsječe

sjekirom – Majčice

Joooj ,Sejice

teškom drvosječkom sjekirom

*

kako da ti kažem majkom

aa babinu glavu nogom

niz strminu šutnu – srpsko zverinje

dokotrlja se mila glava do mene

njegovog preklanog mezimčeta

a iz očnih šupljina

krvavih šupljina bez očiju

žicom iskopanih

zasja svjetlost,čuh riječi

sa usana jož živih

ništa se ne boj Isa – sine mili

Bog je jedan

nema Boga osim Alaha






												

BAJKA SREBRENA Bosne zemlje Božije milosti – I Dio

 

BAJKA SREBRENA 

 

**

( Poetski zapis )

 

„ Čitaj počinjući Imenom

svog Gospodara koji je sve stvorio. “*

 

Oh, moj Gospodaru

Svaki Tvoj dan je stvoren za rađanje.

Svaki Tvoj dan je savršen za življenje.

Svaki Tvoj dan je divan za umiranje.

Svaki Tvoj dan je prelijep za pjevanje.

O Tebi Bože Jedini.

O Bosni  zemlji Tvoje Milosti.

O Sarajevu Tvome Gradu čednosti.

O Modroj rijeci bisernoj

O Gradu srebrenom Tvojem

O nama

O ljubavi

O oprostu

J o j  samo treba da krene

ova blagorodna bajka

Oh , my Lord

Oh , my Lord

**

Bajka srebrena

**

I Dio

****

U ovom – od svih ratova

najhrišćanskijem

Majko Srerbrenička

Sestro Sreberna

Bosna

zemlja Božije milosti

klana je

četrdeset mjeseci

dan za danom

bez prestanka

*

Zemlja ista

imena ista

četrdeset godina poslije

istorija se ponavlja

*

protagonisti ko’ drugi ali nisu

samo dvije generacije

i šest vijekova mlađi su

*

U zemlji srebrom optočenoj

U Zemlji Božje Milosti

*

Na brdovitom balkanu

*

deset i pol hiljada

djece-žena-ljudi

zvjerski je mučeno

pa onda ubijeno

u

jednom jedinom

najkrvavijem

od svih

monstruma danu

*

O Majčice draga

Majko Srebrenička

*

vodili su sela u potocima

sve odreda

žene – djecu  – muškarce

*

Oj, Sejice mila

Sestro Srebrena

*

vodili su sela u žicama

žene- djecu – muškarce

ne ostaviše nikoga

*

Bijaše – nas deset i po hiljada

pod suncem

sleđenim

*

dođoše neki od srbalja –

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

*

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni sa šest vjekova

tam – tam'a gusala

i kukavičluka

sa kosovskih ravnica

što prizivaju duhove mrtvih

*

dođoše srpske zvijeri

neljudi

*

Oj, Majčice draga

Majko Srebrenička

Sunce sleđeno –

kuda sa svojim hiljadama

*

Oj , Sejice mila

Sestro Srebrena

Sunce sleđeno

kuda sa svjim hiljadama

*

Ostade – nas devet i po hiljada

po putevima

krvavim

u žice vezanih

*

dođoše neki od srbalja–

ostavština homo primogenisa

kanibalisa

*

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i bijede

*

dođoše srpske zvijeri

neljudi

*

Oj ,Majčice draga

Majko Srebrenička

Putevi krvavi

Kuda sa svojim hiljadama

*

Oj ,Sejice mila

Sestro Srebrena

livade krvave

kuda sa svojim iljadama

*

0stade – nas 0sam i po hiljada

po gorama

zelenim

*

dođoše neki od srbalja

ostavština homo primogenius

kanibalisa

*

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i jada

dođoše srbi sa kandžama

neljudi

*

Oj, Majčice draga

Majko srebrenička

Gore zelene

kuda sa svojim hiljadama?

*

Oj , Sejice mila

Sestro Srebrena

Gore zelene

kuda sa svojim hiljadama

*

Ostade – nas sedam i po hiljada

po poljima

Zlaćanim

dođoše neki od srbalja-

ostavština homo primogenius

kanibalisa

*

oni'sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i čemera

dođoše srbi sa rogovima

neljudi

*

Oj, Majčice draga

Majko Srebrenička

Polja zlaćana

kuda sa svojim hiljadama

*

Oj Sejice mila

Sestro srebrena

Polja zlaćana

kuda sa svojim hiljadama

*

Ostade – nas šest i po hiljada

na tratinama

Rosnim

*

dođoše neki od srbalja-

0stavština homo primogenius

kanibalisa

*

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i čemera

dođoše srbi sa kamama

neljudi

*

Oj, Majčice draga

Majko Srebrenička

Tratine rosne krvave

kuda sa svojim hiljadama

*

Oj Sejice mila

Sejo Srebrena

Tratine rosne krvave

kuda sa svojim iljadama

*

ostade – nas pet i po i hiljada

po njivama

Plodnim krvlju uzoranim

*

dođoše neki od srbalja-

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

*

oni’ sa sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i ropstva

dođoše srbi sa sjekirama drvosječkim

neljudi

*

Oj,Majko draga

Majko Srebrenička

Polja plodna krvlju uzorana

kuda sa svojim hiljadama

*

Oj, Sejo mila

Sestro srebrena

Polja plodna krvlju uzorana

kuda sa svojim hiljadama

*

ostade – nas četiri i po hiljade

pod nebom

Plavim žalosnim

*

dođoše neki od srbalja

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

*

oni'sa vjekovnim ludilom

oni sa šest vjekova

tam-tam'a gusala

i vukoderina

dođoše srbi sa žicama bodljikavim

neljudi

*

Oj, Majčice draga

Majko Srebrenička

Nebo plavo žalosno

kuda sa svojim hiljadama

*

Oj, Sejice mila

Sestro srebrena

Nebo plavo žalosno

kuda sa svojim hiljadama

*

Ostade – nas tri i pol hiljade

Kraj potoka

Bistra krvava

*

dođoše neki od srbalja

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

*

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni’ sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i sluganstva

dođoše srbi sa žicom bodljikavom

neljudi

*

Oj, Majčice draga

Majko srebrenička

Potoci bistri krvavi

Kuda sa svojim hiljadama

*

Oj , Sejico mila

Sestro srebrena

Nebo bistro krvavo

kuda sa svojim hiljadama

*

0stade – nas dvije i pol hiljade

na polju ljiljana

Bijelih krvlju orošenih

*

dođoše neki od srbalja

ostavština homo primogenius

kanibalisa

*

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni'sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i mržnje

dođoše srbi sa tri prsta u ime krsta

neljudi

*

Oj, Majčice draga

Majko srebrenička

ljiljani bijeli krvlju orošeni

kuda će te sa svojim hiljadama

*

Oj , Sejo mila

Sestro srebrenička

ljiljani bijeli krvlju orošeni

kuda će te sa svojim hiljadama

*

ostade nas još hiljadu i petsto

žena i djece

kraj izvora

krvlju okupanim

*

dođoše neki od srbalja-

ostavština homo primogenius

kanibalisa

*

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni'sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i mržnje

dođoše srbi sa testerama čeličnim

neljudi

*

Oj , majčice draga

Majko srebrenička

o izvori krvlju okupani

kuda ćete sa svojom hiljadama

*

Oj Sejice mila

Sestro srebrena

o izvori krvlju okupani

kuda ćete sa svojom hiljadama

*

Ostade petsto djece – Majčice draga !

Pet stotina nevine djece – Sejica mila!

Na mirisnim đulama – Majčice voljena!

Na djevičanskim ljubičicama – Sestrice voljena!

*

Dođoše neki od srbalja-

Ostavština homo primageniusa

kanibalisa

*

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni'sa šest vijekova

tam-tam'a gusala

i zlobe

dođoše oni’ – neljudi

zakrvavljeni srbi od serbalja

dođoše zvijeri sa lomačama

dođoše sa kamama

i

poklaše djecu nevinu

djecu blaženu čistog srca

*

Aj,Majčice mila

Majko Srebrenička

Aj , Sejice mila

Sestro Srebrena

Đule mirisne

Ljubičice djevičanske

Kuda sa svojim dječicom nevinom?

Kuda sa djecom blaženom čistog srca?

*

Svo to vrijeme sunce se  bolno kretalo

Zatim se pojavio rasplakani mjesec

Zatim su zvijezdice izbezumljene plutale

Zatim se mjesec sakrio

Zatim je Dince jaukalo

Zatim su se zvijezde izbezumljene vrištale

*

a oni neljudi

zakrvavljeni srbi od serbalja

zvijeri sa lomačama

monstrumi sa kamama

zakrvavljeni srbi od serbalja

dođoše zvijeri sa lomačama

dođoše sa kamama

u ime krsta sa tri prsta

su klali klali klali

klali klali, klali

bez prestanka

*

Oj , Majčice draga

Majko Srebrenička

O Sejice mila

Sestro srebrena

*

svijet pretvoren u noć

nebo dolina suza

oblaci zid plača

vaseljana oaza boli

*

Pod suncem sleđenim

Na putevima krvavim

Po gorama zelenim

Po poljima zlaćanim

Na tratinama rosnim

Na oranicama plodnim

Pod nebom plavim

Kraj potoka bistrih

Na poljima

Ljiljana bijelih

Đulala mirisnih

djevićanskih ljubičica

neutješnih

ne osta više niko

*

– Majčice draga

sve ih nestadoše

– Sejijce mila

nestadoše

*

Zverinje ih pokla

Ko bijesni vukovi

– krv

usred ljudskog zbijega

– im popi

*

Ništa ne osta

– Majčice draga

Niko ne osta

–Sejice mila

Samo praznina

*

Bol – tišina

Muk – tuga

I prokletstvo

Veliko – najveće

Božije – vječno

Za vjeke vjekova

**

Kraj I dijela