Ekipi američkih naučnika sa Univerziteta Colorado bilo dosadno , vrućine ih pritisle, nije im se radilo pa analizirali brojne satelitske vremenske slike Bermudskog trougla i uočili su na njima neobičnih heksagonalnih oblaka .
Njima su se odmah pridružili meterolozi koji tvde da bi ti oblaci mogli biti zračne bombe.
Sada, stotinjak godina poslije misterije nađoše šestorougaone oblake. Možda se u njima skriju ogromne pčelice maju koje gutaju avione, letjelice, brodove , podmornice…, a sa njima i insane .
I ti oblaci furaju brzinom gotovo istovjetnoj Irminoj ( 270 km/h),stvarajući valove do trinaest metara. i ta (ne)vremenska halabuka je usisivač predmeta koji mu se približe ,a koji tvori misteriju staru više od jednog vijeka.
Interesantno je ,da se druge oluje/uragani poput Aleca, Danielle i Earla, Igor ,Julije i Irme koji haraju tim područjima ,uredno registruju, snime i daju im se obilježja i karakteristike .
Samo za šestougaone oblake i urgane se mora godinama čekati da se neko sjeti da pruoči snimke i definitivno rješi misteriju, koje nema.
Uvijek je bilo iznenadnih oluja i orkana. I biće ih. Oduvijek su tonule lađe,padali/nestajali avioni širom planete.I opet će.
Ali nekom je bilo dosadno,napravio geometrijski vrlo pravilan trougao i rekao ovdje ima tajna.
Tajna je uključivala sva moguća rješenja ;od Atlantide, portala,magnetnih usisivača,i šta sve ne, do vanzemaljaca.
E sada je neko jako pametan onom (bermudskom) trouglu dodao još pet trouglova , i novo naslikani heksagram je rješenje svega.
I neobično nam je drago da smo uspjeli odgonetnuti geometrojsku pravilnost bermudskih šestouglova, jedinstvenih u prirodi,jer oblaci ne formiraju ravne rubove, ali po satelitskim snimkama, područje Bermudskog trokuta izuzeta za to pravilo.
Neko gore ima jako veliki šestar ,crta šestorouglove prečnika od 20 do 55 milja i ima vremena da se poigrava sa ljudskim umom.
Ako je i od Science Channela previše je.Mnogo je tu gluposti.
164 potopljenih , a 201 se bori u bujicama brodoloma.
Šanse da se dani spase ?
Vrlo tanke, osim ako…, a možda naleti i neki novi Planet X oliti Nibiru koji se malomnim teoretičarima apokalipse prviđa svakih par mjeseci.
Uh ,nalet ih bilo. Svakog ko zlo drugom pomislio…
A ono , nilako ne bi valjalo, jer život kakav je , takav je i prelijep.
Čudno je, pomišljamo , dani se ne obaziru nego nesigurnim plovilima brode i hajbet ljudi zavedu i sa sobom povedu.
Ispada da su dani neki zavodnici sa šejtanskim manirima. A nisu. Oni samo veoma ozbiljno i seriozno rade svoj posao. Nema popuštanja , nepotizma i štela.
Jok!
Samo pravilno čitanje zapisanih imena i odredište. A imaju samo dva odredišta .Imate pravo pogađati samo jednom .
Orjentir : vrelina – hladovina.
Što bi poete rekle:
Ko prvi tone, sa sobom lavinu hajvana u vreli vulkan vuče.
U Prevodu:
Ne toni ako ne znaš plivati i ne skači u vulkan ako nemaš barem nacionalističko htz odijelo.
163 brisanih i ad aktiranih. 202 se priprema za iste učinke.
Čudno, pomišljamo , ljudi misle da oni dane adaktiraju , a dani ni mukajet.
Ne izgleda , ne sluti na dobro.
Ako nekog nogiraš, a on se ne trza, nisu tu čista posla.
Iza ljepote svakog dana ima jedna nezaobilazna kvaka.
Nemojte da vas njihovo blještavilo i djetinja naivnost zavaraju.
Savaki taj nogirani dan , uslovno rečeno , adaktirani dan proporcionalno geometrijskom progresijom povuču sa sobom. dio od onih silnih miliona dunjalačuna čije je ime ispisano na dobitnom listiću tog dana za tu godinu.
Neko bi reko da se dani žestoko svete za slavodobitni smijeh ljudi. Ma jok boni . Oni samo ispunjavaju svoju 24-časovnu normu. I nemaju vremena da razmišljaju . Vide ime , znači ide sa mnom. Nisam ja kriv što mu zapisano.
Ne vidi ime , ne zna šta će , jer nema sretnog dobitnika. A napos eniej ga ni briga. Biće na nekom drugom spisku.
A spiskovi su vam čudne fele. Sve zavisi ko ih sastavlja. Taj se najčešće vabi selektorom. I taj odabire spisaklije na svoj način . Po potrebama timskog sporta. Za svaku poziciju treba bar jedan insan .
I tako dok se ne nakupi kvota potrebna za zamisli tog selektora. Nekako se čini da je u redu kada su spiskovi javni . Svako zna na kojem je spisku i zašto.
Ali obi dani izgleda nisu selektori , jer ne objavljuju svoje spiskove unaprijed. U neko doba samo dotaknu insana i pripoće mu da je na spisku.
Neki se raduju , neki se bome plaho o sebi zabave . Svi odjednom postaju svjesni činjenja i nečinjenja. Malo u kasni vakat, kad su svi popravni završeni. I nema smijeha , Uglavnom .
Što bi poete rekle:
Ko se posljednji smije zadnji se nogira.
U prevodu:
I poete nekad pogreše i navuku pogrešni rezime , ali u ovom slučaju vrijedi paradox pravila o danima koji se svake godine vraćaju u isto vrijeme, skoro u stoti dio dekike tačno.
333 ljepote , od toga 126 majki sa nerođenom djecom ubijeno u bezumnom ,
luđačkom , monstruoznom napadu japanskih ribara.I Japanci nisu
usamljeni u tome, ali su najuporniji i najmonstruozniji.
Radi par hiljada kilograma mesa za domaće ljubimce (najčešći razlog) uništena su 459 predivna Božija bića.
To je da se nebo raspukne i poiklopi sve nas. Jer šutimo.
Čitav svijet šuti.
Sedam milijardi ljudi šuti!
Uprkos zabranama, njihova vlada ih podržava.
Svake godine, svakog dana pokolj i pomor predivnih Božijih stvornja se nastavlja.
U ” naučne svrhe ” – liječenje impotentnih i gerijatrijskih kliničkih slučajeva hodajućih mrtvaca -braće kralja Mide , hrane za domaće životinje …
Ne pitamo ih: kako im nije žao. Monstrume je to iluzorno pitati.
Ne pitamo ih : gdje će im duša.Očito je da je nemaju.
Ne pitamo ih :imaju lu djecu.Strah nas da stižu nove generacije ubica.
Ne želimo da ih pitamo : boje li se Boga Milostivog. Strahujemo za njihove živote.
Znamo da će ih Bog silni i Mudri opet kazniti.
Po ko zna koji put , jer nikako da nauče lekciju: Ne dirajte u Božiju prirodu i Božija stvorenja.
Nevjernici i pogani su to.Toliko zla činiti, a misliti da će se nekažnjeno izvući, to može samo malumni zločinački um.
Za svako djelo i nedjelo dođe vrijeme nagrade.
Ubice – pokajte se i prestanite raditi pomor predivnih nevinih i nezaštićenih bića , dok ne bude kasno
i dok vas ne poklopi ono što će vas poklopiti.
Birajte: Cunami,zemljotresi,vulkani,nuklearna katastrofa II i III dio, tornada…sitnice kao masovno ludilo ne računamo. Jer samo krajnje poremećen čovjek može da radi to što se širom oceana radi.
Zvanično :
Ubijanje kitova za komercijalne svrhe je od 1985. , u cijelom svijetu zabranjeno , ali ih se i danas izlovljavaju s različitim obrazloženjima.
Nezvanično:
Zabrane su za naivne i magljenje naočala , kao i svaka druga zabrana koja moćnicima, zločincima,paganima i neljudima ne odgovara.
I onda se pučanstvo čudi zašto su Orke i drugi kitovi počele napadati brodove. Oh svjesne su te predivne i nevine životinje da nemaju šanse protiv zlih ljudi , a li barem neće šapatom nestati.
I još se ljudi čude odakle silne kataklizme , zemljotresi , poplave , uragani , cunami …
To se priroda buni i kažnjava ljudsko zlo . I ne namjerava stati.
Ego . mržnja, kompeksi i ogorčenje su poslijedica praznog života. Prazan život je alter ego ljudi koji uprkos svim činjenicama , dokazima uporno guraju u prvi plan sbvoju neinteligenciju i neukost.
Od tisuću ispitanika njih 998 će vam gvoriti i pametovati o životu. Onaj hiljaditi će zaustiti da nešto kaže i odustati i žurno krenuti naprijed . A onaj jedan jedan će odmahnuti rukom i reći da nema vremena za gluposti i krenuti za prethopdnim.
Ovo nema veze sa pitanjima koje je boje trava ili nebo jer to je individualna percepcija. Isto tako nema veze sa dugovječnosti. Ima veze sa životom i njegovom kakvoćom.
Ko traga za smislom života taj uglavnom propusti život. A hrabre i inteligentne jedinke jednostavno nemaju vremena raspravljati se sa magarcima jer život nikoga ne čeka , samo odi dalje bez pardona .
Ako se ne živi isto kao da ne postojiš. Neki kreten je rekao : Mislim dakle postojim. Joj ublehe kažu mahalaši i dodaju: Živom dakle postojim.
Ako se ne živi isto kao da ne postojiš.
Ali to nije sve.
Neuki (oni koji nisu sposobni razumjeti istinu ) se udruže sa onima koji su zaslijepljeni egom , mržnjom i kompleksima ( ogorčenje praznoćom života ) želeći biti u pravu i kada su svjesni da su fulali istinu (život ).
Život je jedino mjerilo vrijednosti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Pogled u budućnost nam govori da je prošlost bila milostiva,a život (sadašnjost) prelijep.
Kada neukost i komleksi postaju bučni i nerazumljivi , razum se povlači . Mir , tišina i guštanje u čarima života vrijede više od svih nebitnih prepirki i šupljanja.
Zragahzći za smislom života ljudi ne shvataju svoju neukost ; ko su , šta su i šta žele. Kako takvi ljudi mogu drugom savjete dijeliti i govoriti ko je i kakav je .
Takvima oduzmi mobitel, kompjuter i televizor i shvatiće ( ako im neukost i ego odzovole ) svu ispraznost svoga bivstvovanja.
No , molim , oprostite mi moju eventualnu neupućenost i smaranje , jer ponešto znam , a mnogo više toga ne znam i još uvijek učim .
Danas je Petak 6. Jun / Lipanj 2025. novozavjetne godine
Izlapilo je 156 dana , a nareduju se 209. za pljačku mafijaške oligarhije i ilmija.
Ponavljamo – danas je petak. Kažu i praznični dani su još uvijek. Ako nisu samo što nisu..
Kako za koga!
Mnogima je svaki dan isti ili gladniji od onog prethodnog.
Beskonačni niz dugih i gladnih dana.
Ne daju im hodže ,ilmije i druga sveštena lica i njihove gazde da dišu, otimaju im i poslijednju koru kruha iz ustiju. Udružena mafijaško zločinačka bagra na djelu, kako bi haško pravosuđe donijelo poresudu.
Danas smo poetski raspoloženi.
Pričaćemo vam jednu kratku štoriju o fatalisti.
Zapravo uvijek smo bili u dilemi da li su fatalisti ikad razmišljali o ekologiji.
A kada insan razmišlja , kažu to je filozofija ili bitak.
Glupaci. Pojma oni nemaju.
Čista je filozofija kada čovjek razmišlja o ničemu.
Pun mu mozak ničega, jer mu je i stomak nahranjen havom .
Pitajte nacionalističku bagru i fukaru, otimače narodskog blaga i njihove slugane ; sveštena lica.
Kad nemaš ništa u stomaku, normalno je da misliš na ništa.
Ako je hrana misaona imenica koja postoji samo u mašti , eventualno u kontejneru prosječnog stanovnika, onda je razmišljanje o ničemu jednostavno stvar neizbiora.
Ma kakva filozofija?
Nirvana!
Što bi poete rekle:
-Bolje biti fataljist nego hanefija IZ .
U prevodu:
Fataljist radi čistu ekologiju, a kuku hanefijama IZ i njihovim gazdama.Pocijepali se u vjeri i ljudskosti. Haman – taman dostatno za pržuna.
Gdje je pomenuti fataljist, pitate se vi?
Zauzet čovo . Ima pametnijeg posla fata listove, a hođe i ilmije džehenemske grijehove. Stvar ozbora. Sve je u parovima. Svako svome jatu i za svojim jatom leti , osim preletača.
Razbijanje čaša uz zvuke muzike , uglavnom novokomonovane, rjeđe narodne i zabavne, je zanimljiva pojava. Normalno ne razbija se uz ozbiljnu muziku , prosti razbijački puk nema pojma šta je to. Tek poneki su ćuli i ima i ta fela.
Sociološki, kurturološki , tradicijski fenomen ? Tren nerazbora, dert , strast , gušt, bekrijanje , afektiranje, pomodarstvo, isprazni šou “gospode” i skorojevića … primitivizam ?
Sve ili ništa od toga. Ili je to samo jedan tren suženja svijesti potaknuto alkoholnim parama, koja se opetuju kroz generacije i vrijeme.
Tko da zna?
Moj rahmetli otac , časni i prepodobni akšamlija, koji je vidio svijeta i svijeta, skoro oglušio od škripe kočnica, koje ne dozvoljavaju da se pregazi hejbet neukih i neopreznih insana, što hudo izlijeću ispred makine. Na desetinama miliona osvojenih kilometara životnih staza rodi se sijaset umovanja. Iz tog napabirčenog i urođenog znanja i iskustva za hejbet generacija , prije i poslije svog rođenja kratko bi umovao :
-Firaunska posla!
Da li su ga film “Skupljači perja ” i harizmatični Beli Bora Perjar ( u epskom narativu Bekim Fehmiua ) naveli na to razmišljanje ili je to preslikao iz eksplicite stvarnosti , nisam baš siguran. Neprikosnovenost filozofije je isključivala bilo kakvu moguću korelaciju. Uglavnom sklon sam razmišljanju da izraz nije u koliziji sa pojmom ” ciganska posla “, mada nema blage veze sa ciganima. To su se režiser i scenarista z'dogovorili da ciganima prihevtaju sablazan.
Pojam firaun , kojim se determinišu sva deže vu – devijantna i paganska ponašanja , pojedinačna i kolektivna , usađen je u genetici otaca ,
A opet , ne znam odakle mi scena urezana u mozak , što ljepotom, tugu mi srcu prinosi:
Lijepa žena u cvatu mladosti , uredna i mirisna u svojoj naočitoj skromnosti , sa keceljom kućanice prebačene preko cvijetne dnevne haljine , pere hrpu čaše i tanjira. Mnijem , slavlje je neko bilo. Čini se njeno, rođendansko. Na licu joj blagi , ali zbunjeni smješak titra. U ruci joj vinska čaša sa štiklom. Zamišljeno, kroz prozor baca pogled ka prozračnom nebu, pa ga spušta na čašu u ruci.
Kanda se nečeg prisjeća. U očima iskre suze. Kamo li joj sjećanja blude? Tragom minulih vremena ? Žal za mladošću? Bol za izgubljenim draganom? Ili samo tuga za nestalim nadama. Lice joj se grči , niz obraz samo jedna plavetna suza slazi, Ispušta čašu. I dok ova usporeno ka tlu odi , žena blijedi , za grudi se hvata , za čašom klizi i preko nje se prostire. Ruka svom snagom pada na krhotine stakla . Pogled joj se muti i zadnji tračak pogleda i svijesti zapisuju isto :
-Čašu lomim … grudi mi krvave , oj živote bolan li si …
Dijete koje taj prizor sanja – budi se u bunilu i vrišti. I vrišti ; al nema nikog da ga čuje i smiri.
Godine prolaze. 1974. je. Jutro će uskoro svanut. Dječak , sad već mladi čovjek u kafani , sam za stolom sjedi, U ruci čašu od kristala, do pola punu Kurvoazijeom drži. Premišlja se. Čini se nikog ne primjećuje. Kao da po boji ocjenjuje koliko je ovaj kurvoazije star. Osjeća kao i njegova bol. Drage mu nema. Zaspala. Uznijela se. Otišla je tamo gdje anđeli pripadju, A gdje on pripada? Plava kosa pjevačice ne može sakriti njenu čehru. Prilazi mu , zaljubljeno ga gleda u oči i pjeva :
-Gatala mu ciganka na travi , da on nema srće u ljubavi…
On neće da prosvjeduje . Sada ništa nema važno. O , itekako ima sreće u ljubavi Ali njegove jubavi usniju , jedna za drugom. I dok mu se blaženi osmjeh prelijeva licem, nešto kao udar groma ga posred grudi roknu. On se trznu, refleksno čašu stišće. I lomi.. Krhotine mu režu dlan. Čaša se lomi , ruka mu krvava. Muzika na mah prestaje. Pjevačica ga uzima za ruku krvavu. Otklanja veliku krhotinu orošenu bojom nalik njenim usnama, nježno mu ljubi dlan i prislanja ga na obraz. Zaljubljeno ga gleda , plače i vodi ga van staklenog stratišta. Svi odahnuše. Znaju; ona je meštar za vidanje rana.
Godinama poslije , on je još uvijek sam sa radostima i tugama svojom. I epitafom ,koji sudba zapisuje u srcu:
-Volio kao orka, voljen kao delfin bio.
U istom vremenu , na nekoj drugoj strani grada u trošnom sobičku , limene udžerice , sredovječni čovjek tamnije puti ispija po ko zna koju klipaču. Um je pomračen. Život ga boli. Rekoše mu dušmani – žena te vara , jadniče. Mnogo alkhola je istovjetno neumlju. Poslijednju popijenu flašu o ivicu sklepanog stola razbija . Diže se , okreće se ženi koja ga zaljubljeno gleda i para joj grudi oštrim krhotinama. Ona ga iznenađeno gleda , u grlu joj zastaje dah :
-Volim te ludi čovječe moj.
Tako se to zbude. Ljubljeni flaše lomi , grudi voljene krvave.
Njegovom narodu su opet ukrali konje i slobodu. Ni čergi, ni puteva sreće više ni. Nikad cigani čergari nisu lomili staklo. U lutanju mističnim drumovima , uvijek se vratiti na ista, bajkovita mjesta, a djeca i žene – bosi i vatreni , plesom i ljubavlju opsjednuti. Ostala je samo prazna čaša . I bolna praznina. Čaša se u nemoći skrši , ruke su krvave.
Nasuprost istinskoj ljubavi , strasti , bolu i krvlju orošenih stolnjaka ima onih koji su čuli za izraz : čaše lomim , ruke mi krvave. Tada to postaje moda.
Mnoštvo individua nalik ljudima u bijelim odijelima, crvenim čarapama i lakovanim cipeletinama , košulje razdrljene do pipka , par kilograma zlatnih bukagija oko vrata , bezbroj zlatnih belenzuka na zapešćima i bukadar svjetlucavog prstenja na rukama razbija čaše, i skupo ih plaćaju. Ali strah ih da puste krv. Boje se. Nije im u krvi.
Razbijanje ćaša postaje unosan biznis. Gospoda u frakovima , polucilindrima i ulaštenim čizmicama, idu od birtije do birtije , tražeći zadovoljstva prostog puka. Živeći u vjekovnoj dosadi pogubili čari života. . Plaćaju da čaše lome sa nebrojeno mnogo penezi , a njihove sluge ruke i život krvavi imaju.
Niko ne zna otkud taj poriv. Niko ne zna otkad ta pasija. Niko ne zna zašto slomljena čaša i bol zajedno persistiraju milenijumima , a nikoga kao da nije briga. Niko da se zadubi i pita zašto , kako i ko postaje insan na rubu provalije i primitivizma. Sociolozi, filozofi, psiholozi liječe ljude i daju odgovore za sve. Osim za – čaše lomim , ruke mi krvave.
Dalje štancanje storija o slomljenim čašama i krvavim rukama bi me vratilo u mladost kad šegrt života sam bio. Ako sam ikad bio!? A ponekad , jednostavno nisam raspoložen sučeliti mladost i starost. Teško je. Mnogo je tajni i ljepote zapreteno u tom jazu. Zna da raduje, ali i da boli.
A pred svakom razbijenom čašom i sa krvavom rukom je normalan čovjek. Uglavnom ! Ako takvih danas ima? Vjerovatno ubračen i djecu ima. Odakle u tom biću, krhkom ko suva grančica , iskonska želja da razbije još krhkiju čašu, da na njoj iskali bijes i povrijedi sebe, ponekad i druge.
Pretpostavljam da je to počelo još sa prvim alkoholnim vrenjem . Tada nije bilo stakla i kristala. Tek izdubljena tikva , drveni vrč ili prikladna posuda pogodna za natakanje ubistvenih alkoholnih pripravaka. Ljudi različito reaguju kad im moždanie vijuge obaviju alkoholne pare. Bijes , tuga , ljubomora, radost , ljubav natjeraju ljude da povrijede sebe i druge. Gađati vrčem ili bilo čim , ljubavnicu ili suparnika, sebe i rapolutiti glavu. Koga briga! Nema trezvene misli.
I tako milenijumima. dok se nisu izmislili kristal i staklo . Bogate je bilo baš briga kako će i koliko će stakla i kristala slomiti. Imaju novaca pa se ponovom još ljepšim kristalima mogu nadolmiti. I robovazti sluškinje koje će to namah počistiti. Siromašnim i onim sa tanjim takulinom već nije svejedno. Ne mogu oni nakupovati i naplaćato čaša koliko ih bol, jad , čemer života mogu natjerati da razbijaju. Čovjek je sklon i sadizmu , a još češće mazohiozmu. Da bi sebe kaznili i zbog životnih fula i bula počela se pandemično širiti izreka i postupak:
-Čaše lomim , ruke mi krvave.
A čaše nikom nisu ništa skrivile. Osim što su nalik ženi: uglavnom raskošne, oble , vitke kristalno blještave , krhke i fino se glasaju.
Tobe jarabi!
Dopisano,
Nisamo prepisivači da tragamo za objašnjenjima neukih i “sveznajućih”.
Govore kako to ima veze sa starim ritualima oplakivanja preminulog i načina da se čovek bori s tugom i gubitkom. Razbijanje tanjira , čaša , spaljivanje odjeće i namještaja označavali su prekid upokojenog sa ovozemaljskim životom.
Gluho bilo neki jopet kažu da krv i preklani dlanovi itekako imaju sa veze sa vještičarenjem i vampirima. Pu! Pu! Pih! Pogan. Nalet ih bilo.
Opet, neki tvrde i kako ovo ima veze s iskazivanjem bogatstva – jer samo onaj koji ima može da priušti uništavati predmete kao da je to ništa. Samo čin olakšanja. Neki to opet dovode u vezu sa krajnjim primitivizmom i bijedom.
Milijarde lljudi , minimum toliko čudi ( ne računajući disocijativni poremećaji osobnosti , bipolarne poremećenosti ili kompleksaše ).
