Fataljist – Igrokaz 3.Marta / Ožujka

Danas je  Nedelja 3.Mart / Ožujak 2024.

Dani su se naštelili na 62  otfikarena  nasuprot 304 takarli dana koji vrebaju u zasjedi.

Danas smo poetski raspoloženi.

Pričaćemo vam jednu kratku štoriju o fatalisti.

Zapravo uvijek smo bili u dilemi da li su fatalisti ikad  razmišljali o ekologiji.

A kada insan  razmišlja , kažu to je filozofija ili bitak.

Glupaci. Pojma oni nemaju.

Čista filozofija je kada čovjek razmišlja o ničemu.

Pun mu mozak ničega.

Ma kakva filozofija?

Nirvana!

Da vidimo:

Fataljist  ili ekolog

Nekad , je'nom naki  čojk , ispod jednog drveta ,sjeo na travu naslonio se na drvo da predahne.

Malo umoran bio pa zalego.

Kako zalego  namah zaspao.

Kako zasp'o tako usnio.

Sanja listove , mnogo lišća kako pada , sve više  po njemu aterira , na njemu se skuplja , pa ga zasipa.

I sve više  i još više.

Zatrpava ga i pretrpava.

Guše ga , nema vazduha.

Prolaznici vide čovjeka kao se grči i batrga.

Jedan od dobrih ga prodrma:

-Da li ste dobro?

-Dobro sam , Ja fataljist, kak bi rekla filjozofi.

-U redu je biti fatalist,

nisu filozofi što su nekad bili,

ne treba im vjerovati.

-Ja fataljist,

kak bi rekla fillozofi,

ništa to loše.

-Dobro , kako ti  rečeš, – tješi Dobri – nije to ni tako loše.

-I nije , plaćaju me za to.

Usta fataljist , uzme šiljak polegnut u travi,

i nastavi raditi svoj ekološki posao

Što bi poete rekle:

-Bolje biti fataljist nego šuplji  filozof .

U prevodu:

-Kuku filozofima, pocijepali se u neumlju , haman – taman  dostatno za pržuna.

Pisanija oliti štorija o Nadalini i Jelenan

  
Oni blintavi Mahalaš  in smotanin Dobri prikužili da je Nadalina
zapravi štorija o Jelenama i inim Šubićkama, Nemanjićkama in Bosancina. Ja jidva da in virujen.

A jopet , ča mu ga znan, jemadu oni takarli sriću , sa mnogin Nadalinan i Jelenan  su palili i gasili sviću.

Maksumče šuti. Zna da su u pravu ali ne da na Jelisavetu Jelu I (Nemanjić ) suprugu bosanskog bana Stjepana I. Kotromanića i njene nasljednice. Ovu Jelu je neko zvao i Elizabeta. Zašto , pojma nemamo.  
 
Natračke gledajući do Jele jelisavete bilo šest Jelena:
 
-Jelena Jelka II ( Šubić) Roditelji su joj bili Juraj II. Šubić i kneginja Jelena Lelka.  Lelka se volila lelati ,pa onda lelekati. Nažalost urijetko.jedino kad bi joj zet i njegova svita došli u posjetu.Zet ,Jelenin muže joj bio Vladislav Kotromanić, brat bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.
 
-Jelena III Nelipčić Hrvantinić Kotromanić ,  poznata kao Jelena Margareta Nelipčić Cetinska je bila splitska vojvotkinja kao supruga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, te kasnije bosanska kraljica kao treća od tri supruge kralja Stjepana Ostoje.
 
-Jelena Jelica IV Ibre Morića ( i Mojsijeva)  
 
-Jelena Jela Partiznaka V Vitas
 
-Jelena Jelka VI Grbić ( Mahalaševa)
 
-Jela Lela Jelena VII (Hercina) .
 
Nama je za dušu i lijepo gledanje u đardine nebo uvalilo. Valjda zbog tri imena.Dobrom se posrećilo , barem se tako činilo. A onda im se nije posrećilo. Zakon parova.
 
Kako ćeš bolan dati lujkama da ti Jele grde i šta ti ja znam jošten tvrde i rade, i u tvrdo i umeko i u sridu?
 
Vala će ih za ovo: u sridu na belaj izvući i mezetli takariti. Nisu oni sinji , niti bilo kakvi drugi alkari. Nek nam ne barkću Nadaline ,ni Jelenine sride nikako. To su naše grlice.
 
A ća vi mislit grete. Nimate se ća crvenit oli stidit,ne pitan vas o crven feskinu oliti o joj, nono nonice; već o pismi i hoće li Nadalinina torta ispasti,ka ona bademli torta Indexa. Oni uvijek stavljaju dosta jaja. Vazada ih peterica bila,a pođeđe i šesterica .
 
Nadalina nam neće kazivat koliko jajinaca turi ,i pometen u svoju zdjelicu , kada ih jema mutin. A da je znala u butigi rolat jajinca , je. Ko prava pravcata frajlica iz čaršijske skaline. Porka miserija od ljepote. I jajinaca, ak ti gospe.
 
Sad moramo malo olajavati i Jelene.
 
Zbog Jelene Trojanske sve su Jelene na lošem glasu. Ona je rođaka, u nekom koljenu , našoj Nadalini. Ta Jelena čak nije bila ni Trojanska. Bila žena spartanskog kralja Menelaja,
 
I to nije sve. Smatrana najljepšom ženom onog doba.Moglo joj doći. Kćerka onog starog pohotnika Zevsa i prelijepe Lede. Ono Zevs Labud, a Leda snena od ljubavi ni osjetila nije, dok takar ni bi.
 
Jelenu je oteo Paris, sin trojanskog kralja, i tako započeo Trojanski rat.

Takve nam nesuvisle priče historija tandara. Ne mre to tako.Vako vam je to napriliku , a nekom i na neprililku bilo:

"Jel se Zevs pretvorio i labuda da bi takario Ledu? Jest!
 
E sada vi nama recite zašto se Leda podala labudu?
 
Mi tvrdimo da je imala boljku:
 
-Lat.dg. svrbitis totalitaris.
( Ovi plemeniti svrab nema nike veze sa Lat.Dg.Scabies i sličnim ,pu-pu-pu nalet ih bilo, pučkim boleščinama)
 
Kad ovi muškarcima blagorodni svrbitis mlatne zensko čeljade u međunožje, nema joj lijeka,osim takarli priče. Ujedeno on je zarazan i po običaju prenosi se s koljena , odnosno sa međunožja ,na međunožje po ženskoj lozi.
 
E,  tu smo vas čekali  ‘tice hroničari.
 
Ledu je svrbitis tako dotako ,da joj malo Zevs bio. Odlećela mužu Tandaraju po još. I još. I opet još. Homer ,blećak , ga iz ljubomore zvao Tindarej.
 
Kako to obično  priroda našteli za devet mjeseci Leda rodi rodi četvoro djece. Narod ko narod, uvijek sanja o nekoj ravnopravnosti i jednoakosti.Djecu prepolovio dvoje Zevsu prikanto,a  dvoje Tandaraju oliti po Homeru Tinderaju podmetnuo.
 
Tako se božanstvo i insan izjednačiše u partiji koja se igrala onu veče labudanja i tandaraja. Suđaje odrediše da je Jelena , spartanska i trojanska mutilica jaja Zeusova kćer.
 
To je suđajama lako. Bace kovanu Bam marku uvis i mora ispasti ili tura ili jazija.Treće nema. Ali kod žena vam ništa nije sigurno.Kad se pravi torta, mnogo se tu jajinaca mješa. I u tvrdo i umeko. I što jes jes i u sridu. Posred nje najčešće i stalno. Sride mislimo.
 
Jelenu , zasad Menelajevu, spotako majčin svrbitis istog momenta , onomad , kada je markantni i pošicni Paris prošeto perivojem i zaspo.

E sada se vi pitate šta je to pošicni.Pitajte se i dalje; mi vam nemamo vremena objašnjavati.Ko vam kriv ako ste neuki.
 
U ono doba su bile obrnute uloge. Muškarci nosili minjake, a žene duge haljinke. Vi mislite da su tada u modi bile bokserice ili slipovke. Jok ba. Muški su hodali gologuzi ko konji bez minjaka. Pa im anamo oni, landaro ko bukagija na godišnjem odmoru.
 
Daklen , zalego Paris u hladovinu i zaspo.

Zvizdan pripeko.Bog te maz'o , za opepelit, niđe hlada.

Jadna Helena , neuki bi rekli kuku li joj majka ,traži 'lada u perivoju da rashladi ružu ( ono, ona joj odavno procvjetala , pride procvjetala) i ima šta viđet. Parisu se slavuj nakokotio ko telefonska bandera. Kako tada nije bilo bandera, moramo se ispravit pa reći uspravio se ko Ajfelov toranj u Parisu(Koje li koincidencije!Aha, kako ne!). Onda skontasmo da ni ajfel tada nije bio rođen, pa skontasmo digo se ko krivi toranj u Pizi. Ono uspravio se ,ali malo nahero. Ni krivog tornja tada nije bilo , pa se jopet moramo ispraviti. Uspravio se ko svetionik sa Farosa. Joj koliki je, zinula Jelena. Koliko nam čast dozvoljava , valjda pomislila na svetionik. Dakako.
 
Kako ni jedna Jelena ,osim Grbićke nikad ni bila stidna, ova grčka je vratila majčin obraz. Zajašila Parisa dok je spavao.Ili dok se pravio da spava? Ko će ga znati,ali mu na isto dođe. Jeleni se osladio trajanski svetioniki bjež u Troju da se češljugari. Od miline joj se svetionik stalno priviđao, oli što bi rekli nuklearni fizičari materijalizovao. Hejbet puta obdan , a još hejbetli puta obnoć.
 
I eto rata!
 
Oni hadum, a mere biti i peder, Menelaj digo đefu zbog ženinog svrabeža. Homer zapiso ,mi ga protumačili i zapis prenijeli.

Na priliku isto vam tako bilo sa Jelisavetom Jelom II (Nemanjić ) i Jelenom Jelom (Šubić) Kotromanić.Kad se na dvorima jal Nemanjićkim ,jal Šubićkim pojaviše Stjepan i Vladisav Bosanski ,doleti guta češljugara pod skute Jele I i Jele II.
 
Ostalo je istorija iliti povijest. Morale se udati i u Bosnu odlećeti , na stalno češljugarenje. Po Bosanski. Ka'no Mujo i Fata. Ili Mujo i kraljica Marija Terezija.
 
Zbog toga obi , i ovi livi i ovi disni nam susidi svako malo potegnu pravo na Bosnu. Kontaju ako ste mogli takariti naše ćeri, morate nam dati , barem , polovinu vaše zemlje.
 
Hajvani!
Ma , ni Hajvani nisu , jer su hajvani pametniji.
 
Dosad se u kraljevskim dvorima naslijeđivalo po muškoj lozi. Ako slučajno nema bijelih bubrega onda su jajnici na redu. Historija so'tim nema nik'e veze.
 
Mere bit da bidne da je i historija uplela prste u neka jelekanja i nadalinjanja pošljen,ali vam to zasigurno ne m'remo rijeti. Prvenstveno zato što smo đentle‘meni.

Uze Herco Lelu Jelu Jelenu, za ruku, pa međ skute i poče iz referena refrenat:
 
O Jelo Jelo Jelo Jelena
ti si moje srce ukrala.
 
A onda skonta , ne dam ja našu Jelu Lelu Jelenu.
 
Mlađi ne znaju za tu birvaktile pjesmu. Mere biti da je ne anlaijišu kako treba.
 
Okrenu se i pristavi drugu isto lijepu i tužnu pjesmu o njihovim Jelenama i onim drugim sa kojim se u djeliću sekunde mimoišli
 
Tobe Jarabi…

 
 
 
 

Naš prijatelj Ivica Matić večeras slavi Božić

 

 

Veselo i toplo je u njegovom  domu.

Uvijek je bilo.

I večeras će biti.

Blagdan je.

Ktomu će dom  biti pun dobrih djevojčica, dječaka  i ljudi.

 

Dobrica  je  naš Ivica.

Velika.

I samo se sa takvim ljudima druži.

Možda će nas se sjetiti i nazdraviti nam za prošle dane.

I buduće.

 

Sretan je Ivica čovjek.

A nije   dobro krenuo njegov život.

Bio je dijete kada mu je umro otac.

Nije ga previše zapamtio  jer je radio  u tujini.

Morala je otići  i njegova majka , kad je ostala samohrana.

 

A Ivica?

Ne pitajte.

Ipak reći ćemo, iako ga boli , on to ne pominje.

 

Osta dijete kod rodbine, daleko od rodnog grada.

Nisu ni neka rodbina bili. Stranci ,komšije.

Rodbina je rodbina, a siroče je siroče.

Dijete je , odjednom,  samo .

Oca nema. Zna vratit se neće .

Majku ima, ali je daleko.

Ne zna dijete da se  ni ona nikad vratiti neće

Navraćaće jednom , ajd’ recimo dva puta godišnje.

 

O , da.

Dobro se ona brine o njemu?

Sve on ima.

I igračaka više nego drugi.

I đeparac za dva-tri dječaka.

I novu vestu, pantalone i cipele.

Čak i sat.

Marvil ili darvil?

Obadva.

Jedan za jutanju  , drugi za onu laku noć suzu.

 

Ne , ne plače on.

Nikada.

Samo suze same kanu. Čiste i čestite kao kap rose,

Ii’ čedna  djetinja duša.

Nisu baš poslušne te dječije suze.

Zar ne , Ivice ?

Mnogo bole.

I slane su,

a tugom mirišu.

 

A milovanje po kosi?

A poljubac za laku noć?

A dobro jutro sine, da li si lijepo sanjao?

Toga nema.

Insan se na sve navikne.

Dijete malo teže.

I ne zaboravlja.

 

Lažemo!

Bude toga .

Dvije sedmice ljetnog ferja.

Ponekad za Božić.

Za uskrs  ,  već ne.

Dođe novčana uputnica.

A uputnicu još nisu naučili da pomiluje i poljubac da.

Da zagrli, nemoćna je.

Da je priglliš srcu.

Ne ide.

Srce se nikad ne navikne na novac.

 

Ima i mnogo želja i pozdrava.

Bude na kraju i ono: Budi dobar.

Dijete slegne ramenima i pomisli:

Neuk svijet.

Šta mi drugo preostaje!

Jedino je Mili Bog stalno sa mnom i on me uči svemu.

Onako nježno. Roditeljski.

Odrasli znaju samo savjete davati.

Budi poslušan.

A svako dijete se rodi takvo.

Sa Božjom milošću i dobrotom.

Odrasli ih stegama kvare.

 

Ivicu nije imao ko da kvari.

Nažalost.

Ne sjeća se dobro dodira,milovanja i poljubaca u djetinjim danima.

Kasnije je odrastao,pa nije bilo zgodno.

Snova se sjeća. Svih.

Svi su vezani za majku ,  rjeđe za oca premlad je umro;

za dodire, milovanja i poljupce.

Ti snovi najviše bole.

I ostaju urezani zauvijek, jer su neispunjeni.

 

Rekli smo naš Ivica je sretnik.

Sve je u parovima.

Usud uvijek plete mreže. Ali on samo izvršava ono što mu Nebo kaže.

Poslaše ga u naš grad.

Drugi i veći su bili bliži mjestu odrastanja.

Dobro je ispalo za Ivicu.

Poslaše ga u Sarajevo da uči i postane čovjek.

 

A Ivica  je skoro postao  čovjek i prije nego što se ustoličio kao podstanar u našem gradu.

Grad i ljudi su mu u početku bili malo strani.

Barem neobični. Nekako su se složili.

Kasnije se navikao.

Usamljena djeca  se lako naviknu na sve.

Grad i Ivica su uticali jedan na drugoga.

Podjelili su suđenu im dobrotu i plemenitost.

Usamljeno dijete je postajalo ljudina.

Falili su mu oni nedosanjanei valeri.

 

A onda je jedna grlica sletila u njegov zagrljaj.

Ne znamo,  ko kome nije dao mira i ko koga nije ni za tren puštao.

Šalimo se.

A opet tko da zna?

Samo zaljubljene grlice znaju tajne njihovih gnijezda.

Za sve treba dvoje.

Ljubav im bila suđena.

I to je bilo zapisano i ništa više.

Jedina i prava ljubav za čitav život.

Imaju dvoje djece. Dvije prekrasne grlice.

 

I tast mu Eso Mrak ima dvije djevojčice.

Jednu je Ivici od srca darovao.

Eso nije Ivici bio samo tast.

Bio mu je najbolji prijatelj, kao drugi otac.

Par godina prije ode nam Eso Mrak.

Iznenada. Skoro nečujno.

A mogao se još malo družiti sa Ivicom i porodicom.

I nama.

Bilo je nekih dogovora,

rodna Bjelašnica , janje se vrti ,

miriše Bosna ponosna ,

lahorac slobodom diše ali…

usud.

 

I nedugo zatim i Esina životna saputnica,

prelijepa i nježna Aiša ode za svojim Esom.

Srce joj i pored punog doma nije moglo podnijeti samoću.

Samo je utihnulo.

 

Ivica i porodica su  tužni ali i veseli.

Ovaj i svi drugi Božići neće biti isti bez Ese i Aiše.

Biće praznine , nediostajanja,

ali 

mjesta za tugu u Ivičinom domu nema.

 

Gospod uvijek raduje dobre ljude.

Obradovao je  Ivičinu porodicu unučadima.

Sada ih je “nabro” već petoro , dvije unuke i tri unuka.

 

Mašalah Ivice.

Sretan i Blagoslovljen Božić hrabri i dostojanastveni Čovječe, od srca.

Tebi i porodici.

 

Nećemo ti mnogo toga zaželjeti.

Samo zdravlje i sreće.

I još prinova.

Daće Milostivi.

Djeca su Božija radost i blagodat.

Sa njima život ljepši i puniji.

Ljubav i snove si sam sebi  uz Božiju  Milost ispunio.

Ne treba ti ništa više.

 

Dopisano

Ivice,

Znamo , zasigurno znamo,

biće sa vama , vaš  i naš, Eso Mrak i tiha i mila žena mu Aiša.

Moraju. Ljudine su to.

Uvijek su znali gdje im je mjesto.

Kome pripadaju.

I sve vas neizmjerno  vole.

Ako osjetite lagano ježenje u grudima ,

mirisan dah u kosi, nježnost u svjetlu božićne jelke ,

znajte da je to ljubav kojom vas  Aiša i Eso  grle i miluju.














												

Zapis o Mak Dizdaru – Bosancu

 

 

Mehmedalija Mak Dizdar (Stolac, 17. listopada 1917. – Sarajevo, 14. srpnja 1971.)

 

  

Bosna zemlja Božije milosti sanja

Mjesečeva modra rijeka

 

Danas je dan Maka Dizdara.

Imao bi  njegovim rečnikom rečeno

okruglo sto plus godina

Imao bi ali nema

Ima ih mnogo više

Kao nasjtariji bosanski stećak

I još više

i još dublje

kao  Modra rijeka

To je tisuće ljeta i koji eon pride

 

Mi smo naopaki

Mi unaprijed računamo godine

kojima je Mak unazad kroz istoriju tragao za Bosnom.

 

U traganju za korijenima

ogradio  šedrvan kojim teče poezija

kristalna kao nevino srce pisca

***

 

Nećemo večeras pričati o Maku.

Pustičemo druge, one koji se dva puta godišnje susretnu sa imenom Maka Dizdara.

One koji su plaćeni i koji obilježavaju datume.

Zapisničari i prepisivači.

 

Mi sa Makom pričamo tokom čitave godine.

Moramo. Iste smo fele. Bosna nam je u srcu.

 

Ne ova ili ona Bosna.

 

Naša Bosna je zapisana velikim slovima  u knjizi Božije milosti.

**

Zapis o zemlji

 

Pitao tako jednoga, vrli pitac neki

A tko je ta, šta je ta da prostiš

Gdje li je ta, odakle je ta, kuda je ta bosna rekti

 

A zapitani odgovor njemu hitan tad da dade

Bosna da prostiš jedna zemlja imade

I posna i bosa, da postiš

I hladna i gladna

I ktomu još da prostiš – prkosna

 

**

 

Reći će vam neuki da je Mak Dizdar  tamo neki bošnjak.

A nije.

Rođen je kao  Bosanac , musliman i takav je umro.

Bosanac je što i dalje  o Bosni snije ,

Put Kamenih cvijetova ili Modre rijeke.

I svjedoči poput stećka.

U Bosni toj žive da prostiš

ti neki dobri, Bogu mili ljudi ;Bosanci.

 

Oni drugi i ne shvataju da su im imena  izmislili

i zapisali ljudi zli.

Zato im se um smara kao naopako smotani fišek košpica,

koji blećci ne mogu da prokuže.

 














												

Natakaren i natandaren u službi sinonima

 

Adaktiran i nogiran  jedan drugom pjevaju u razdiok te ljubim.

Slobodno se može reći da su sinonimi mahalskom izrazu natandaren, ili onom pogubnijem natakaren.

Čudno,  mislimo  mi ,  šta se sve može  ukantati u termin pod ad akta.

Samo adaktiranje  je  jako intrigantna radnja .

Dok adaktiraš hejbet bilo čega, ono prošo tren, a niko ni da zvrcne  :  oprezno.

Valjda prezaposleni.

Ili se plaše dana koji trebaju sa sobom povući što više insana.

To im je , izgleda, glavni pos'a.

Strah !

Nije bitno od čega.

 

Što bi poete rekli:

– Plašio se ili ne, bićeš adaktiran.

U prevodu:

-I poete su ljudi, pa često zaborave da bušilica nikom ne prašta.


												

Vremeplovska premetaljka /Igrokaz 16.Oktobar/Listopad

 

Danas je ponedeljak, 16. oktobar/listopad  289. dan 2022 godine. Do kraja godine ostalo je još 76 dana.

Nažalost biva što valjda nikad nije. Ljeto polovinom oktobra.

A mi se upravo naštelili   da napišemo,onako po naški,po tabijatu:

Kako se dani tanje to postaje beternije. I vremenski i očevidno.

Počele su kiše ; one hladane dosadne jesenje kiše.Ne može čovjek nosa promoliti.

A ono jok. Upeko zvizdan i zamalo ne proglasiše pandemiju sunčanice.  Aha kad bi se zezali i maglu prodavali.

Tada skontamo, hajmo se fatat  lendohavizanja. Idemo tabiriti šta se to u kišnim danima nalik onim koji su kišili , dešavalo u  minulim vaktima , koji se neće vratiti.

I bolje je.

Za neke kažemo nikad se ne vratili i ne ponovili se.

Druga vremena su toliko zvjerinja da glava boli.

Da se možemo terminatora igrati sredili bi neke

stvari. Ali to je samo američka  , po običaju morbidna opsjena ,  koja nema veze sa stvarnošću i pameću.

A jopet mislimo   za ovo  ljetno vrijeme možemo kriviti Toplane.

Igraju sa sa danima , a oni ima se svete.

Ha toplane potpale željezariju , dani procvjetaju.

Toplane radi uštede privrnu dotok toplote, dani se slede.

Što bi poete rekle:

-Šta zna papak kad u Sarajevu počinju zimske igre.

U prevodu:

– Počinje kad počne , i to je to. Nema to papak u damarima.


												

Octavio Paz – Dva tijela

 
 

Dva tijela licem u lice,

ponekad su dva vala,

a noć je okean.

 

Dva tijela, licem u lice,

ponekad su dva kamena,

a noć je pustinja.

 

Dva tijela, licem u lice,

ponekad su korjenje

u noći spletena.

 

Dva tijela, licem u lice,

ponekad su noževi,

a noć  munja.

 

Dva tijela, licem u lice,

dvijee  zvijezde koje padaju

u prazno nebo.

 










												

Pijetlovo biti ili ne biti ; plata ili nož / Igrokaz na dan 15. Oktobar /Listopad

Danas  je  nedelja 15. Oktobar /Listopad 2023.

Jutros je komšinicin pijetao zakukurikao 288. put ove takarli godine.

Trebao bi   još hejbet  po 77   puta   nategnuti , ako hoće da pošteno zaradi ovogodišnju platu. Glasne žice,a šta ste vi mislili.

Vi se pitate odakle ili što će pijetlu plata.

A šta mislite šta radi svaki dan?

Zarađuje platu i izbjegava nož.Ako koke dobro nose jaja , znači pijetao dobro radi posa.

Ako na vrijeme budi gazdu ,jopet je u plusu. Na vrijemee dobije sadaku , i vaku i naku.

A sve nam se ,nekako , čini da je pijetao lukaviji od gazde.Do jednom.Gazda ga hrani i plaća kokama, da ozvaniči sabah.

A pijetao ozvaniči sabah da bi pricvrljivao koke.Nema kod njega ljudskih gluposti.Stara koka dobra juha.Jok!Naskaće on sve odreda. Ma ,nije ga briga ni da li je koka, odnosno ženka  njegove vrste. Njemu je samo zakukurikat i čitav potonji dan naskakat.

Dakle ,gazda ga plaća za ono što je pijetlu u krvi.E sad, ne znamo da li mu plaćaju prekovremene sate i radnje. Ono sa drugim pernatim ženskinjama, jer ruku na srce , nauka nije skontala da li pijetlov takar po stranjskim tijelima ima ikakve veze sa povećenom reprodukcijom među vrstama.

A ća mu ga mereš znat’? More bit se jednom izlegu pjetpatke ili pjetguske.Nikad se ne zna.Na ovom dunjaluku je sve moguće.

Ha imaš penezi, moš kod sveštenih lica kupiti  svakoliki takarli oprost.

Što bi poete rekli:

Tetkice i hadumi bi svašta nešto za šoldi prodali.

U prevodu:

Kuku im se i lele!

Vala pošteno da poštenije ne može biti.

A jopet prepisiviači nas upozoravaju da preivše žvalje rastežemo.Nikad prestat, a njima   se dnevnica zarađuje.

Na priliku,  između ostalog  i ovo se zbilo:

70.-p.n.e. Rođen Publije Vergilije Maron, najznamenitiji pesnik carskog Rima, autor nacionalnog junačkog epa “Eneida” i pastirskih pesama i didaktičkog speva “Georgike”. Uzor latinskog i zapadnoevropskog književnog stvaralaštva.

Dante ga ovjekovječio kao svog vodiča kroz podzemni svet.

Bez obzira što Dante tvrdio, mislimo da ga je Vergilije na kraju natakario i preveslo tamo gdje pripada. U pržun.

Ničija  majka nije do zore pljačkala narodsko blago ili oteto prokleto / Igrokaz na dan 14. Oktobar/Listopad

Neko je odbrojao 287 dana , dan za danom odlazilo na odmor ,tokom ove pljačkaške ,predizborne 2023. godine.

Obzirom  da je danas Petak 14 . Oktobar , taj isti nam sugeriše da je do njenog kraja dostatno još samo 78 dana.

Kako li je taj prepisivač samo skonto fol.Računa dane, prepiše šta se desilo na taj i taj dan, pa onda čitav život prepisuje šta se  i kako se desilo.I ništa drugo mu se u mozgu ne vrti.

Da li je  išta od toga zapamtio?

Tko da zna. No sumnjamo!Zašto bi prepisivao ako zna napamet.

Lete dani,lete godine.Ista meta , isto odstojanje.Vukovi i ovce , već ofucana milenijska tragikomedija.

Sjećamo se ko prije nekolikoi dana  sisali mamino mlijeko.Sat, dva poslije počeli joj dojku grebuckati  prvim zubićima.

Šta se čudite.Nas su majke dojile minimum dvije godine,a pametne do sedam godina (dobro malo su prkrdašile).Zato smo ispali ‘vako lijepi i pametni.Nismo pokvareni i izopačeni  ko ona vladajuća trulež i bagra.

Ipak ta pogan  nas ne zabrinjava, jer uskoro će se sobom zabaviti.

Pitate se kako znamo?

Jednostavno.Zapisano u svetim knjigama:

-Pogan,silnici,licemjeri,prevaranti,lopovi,pljaškaši, ubice i slična vlastelinska fukara greju u pržun. Jedan kroz jedan.Zar ne vidite da su svima lica modra od pasjaluka.Pripremaju im se za crnilo.

Što bi poete rekli:

-Ničija  majka nije do zore pljačkala narodsko blago. I zato  lako ga je njima. Znaju kojim putem odoše.

U prevodu:

-Oteto prokleto ; al'na cilju će biti beterno i pakleno vruće.

Octavio Paz – Monolog

 

Pod porušenim stubovima,

na ivici ništavila i sna

vrte se moje budne ure,

u slogovima tvoga imena.

 

Tvoja duga kosa cvena-

odsjaj leta-

sa jarkošću blagom titra

na leđima noći.

 

Uobičajena tama sna

što izvire iz ruševina

i stvara te od ničega.

 

Teške pletenice zaborava,

vlažne  noći obala

gdje se širi, gdje udara

slijepo more – mjesečara.

pB