Daily Archives: 14. Juna 2025.

Sarajevo Grad čednosti

Modra rijeka sanja

Centifolija

Blažena Luce

Ona spava

Ona pod velovima

Dijete u oblacima

sanjive ruže

Vali

Ljubičice u polju šarenom

Dodir usana i pobjeglo proljeće

Ljubav

Svjetlost blagdana

Krhkost 

Svjetlost

Vatromet u našim srcima toliko blješti da vi mnijete – večeras je Novogodišnje veče.

A nije. Nikako nije,  ali jeste Blagdan .

Ovo je noć Žena i  Uspomena. Svaka je noć takva . I puna svjetlosti.

Tek je ljubica počela da cvjeta,  behar u sehare  mirisa odlutao , otvarajući pute pobjeglim proljećima da se  bar u sjećanja vrate.

Mi tako, ničim ponukani, o ponoćnoj uri , razmišljajući o ljubavi pozovemo pomoć muziku, snove i sjaj nekih dosanjanih noći , ovjekovječenih bojama. 

Ono maleno i crveno , a živo  i krvavo pičule, s vremena na vrijeme zasnježi i iz zakutka svakog djelića njegovog , polako izviru sjećanja kao lati šarenog poljskog cvijeća , koje smo nekad sanjali , kojima smo se nadali i koje smo nježno sa ljubavlju  brali.

No , stađuni milosni su minuli. Snovi su ostali , zaleđeni fotografskim lećama duše , u platnima što sanjaju po zidovima Galerije Bosna zemlja Božije milosti   i svjedoče blagodarima poput okamenjenih svjedoka.

Grlice,  ta nježna sudbinska i željena  doletjela u zagrljaj. Onim usnulim je sada dobro i smješkaju se na nas mahalske blentovije.

U ovoj lijepoj zvjezdanoj noći bez snijega i suza , sa mjesecem koji jeca  u našem srcu , lelujaju nježne pahulje čežnje i ljubavi prema svim ženama , koje su otplesale sa nama neki valcer i tango , možda i neki bolero i usadile nam ljubav prema ljepoti i svim ženama svijeta.

Djevojčice naših  generacija  i podneblja  su izgledale ljepše i zanosnije nego sve misice svijeta.

U srcu je zapisano toliko prelijepih likova  da ih ne možemo sve pomenuti . Trebalo bi nam pola telefonskih imenika našeg doba. Molimo oprost.

A ima ih , kojima smo poetska imena dali , i u noćima kad nas tuga strefi, dozivamo njihove likove u blesavi mozak mali .

A ima ih …

Jednom rekosmo, velikog mozga  nemamo jer smo mislili da nam ne treba, ništa osim malog mozga i malo  ljubavi. I shvatili smo da ga zaista nemamo kad od lutanja mnogih kasno shv Krhke ruže, Bijele dame, Labudice, Krhkog proljeća, belle   Antonelle  , Sunčice,   pupoljka ,  labudice, , grlice  , lepršave nevinosti , ljepote mile , …

A ima ih, ni ime im ne smijemo vrisnuti!

U sve, baš sve, smo bili zaljubljeni. I voljeli , ko konji, ko delfini ili tigrovi i … ,  i bili voljeni . I vjerujte , još uvijek smo na istoj putanji.

Tada se to nije smjelo spominjati, branili nam. I sada nam brane. I mnogo se pazilo na riječ i čestitost. Previše. Mnogih imena čovjek ne sjeća, godine ih pogubile, pa nam žao, jer osjećamo da nam ih puti kroz  život oteli.

Grlice male na sve strane dunjaluka odlepršale. Možda kasno, ali poželjeli smo im svu sreću. Poslije , povratkom odbjeglog  vremena neke smo susretali još blistavije i sjajnije nego u dječijim danima . Možda ! Vjerujemo da im je to ljubav   donijela. Ljubomorni nismo nikad bili . Zaslužile su svu sreću ovog svijeta , zbog svih divnih druženja koje smo imali. Čak i nestašluka nekih, kolektivnih buntova i bježanja  ,poneki Mićkin gaj ili sakriveni mahalski  đardin. A Boga nam Miloga bilo je i mnogo ljubavnjih krađa , lutanja  i previranja.

Takva vam je mladost . Ubrzana , nestašna  i čestita. I snovita poput Modre rijeke .

Neka nježna bića smo upoznali za jedno veče, za jedan ples ili jedan pogled, ali smo vrlo često  „neustrašivi“ bili i nikad se više nismo javili. “Ponosni“ na sebe što smo dan, ime ili broj telefona zagubili, puni sebe glavu smo  ka nebu za  tihim oprostom dizali .  A srca nam se kidala. Nekada smo zaista hudom srećom papiriće zagubili. Kada bi ih našli bilo je kasno. Sada ne vrijedi ni da da se pitamo šta bi bilo , da je bilo. Suvišno je . Jer uvijek biva ono što biva.

Koliko žena i ne sanja da je bilo voljeno, punim srcem mladih tića što tek na staze života su kretali. Eh , da su znale;neka bi se možda nasmijala; nekoj bi žao bilo što se nije imalo hrabrosti , jer osjećala je isto. A neke one naklonjene humoru samo bi slegnule ramenima i rekle:

„Idi,bolan, pa se liječi.”

Svi smo znali da za ljubav nema cjepiva, a Bogami , ni serum protiv poneke zmija nam nije pomagao . Ipak ,  znalo se ; neke druge djevojčice su nam liječile skršena srca, kao što smo i mi znali da su one prve nekim drugim sretnicima ljubav poklanjale.

Koliko naših učiteljica , nastavnica i profesorica nikad nije saznalo da su u našim nevinim snovima obitavali zajedno sa našim grlicama. Većina ih je odleprašala , nadamo se u neki bolji i proljetniji svijet i da još uvijek brižnim pogledom  paze na nas.

Prever je bio optimista ( ili  lažov) kad je rekao:

“Poklanjam ti ružu za jedan dan,

a ljubav za čitav život.”

Mi smo veći optimisti od njega ( a mi nikad ne lažemo) kada kažemo:

“Pokloni mi sebe

bar jedan cigli stađun

čak i ako mi srce skršiš

sanjajući milost i nebo

voljeću te život cijeli “

Žao nam , mnogo je više žena koje nismo stigli kako treba  upoznati , dok smo tragali za onom koja će nam srce skršiti. Svim smo željeli ljubav poklanjati.

Sada je kasno da se pitamo da li je neko srce kucalo za nama, a da to nismo znali.

Priče ljubavne koje pišemo i bojimo su proživljene silinom blesavih muških grudi , pa bile one uske ili široke.

Rekosmo , imena nećemo pominjati! Bitno je da one to znaju. Sve ljubavi su bile predivne i jedine. Sve ljubavi su prave, osim onih najpravijih. Te skrše i ubijaju svaki damar srca . I zalede su u samoj duši za čitav život.

Što bi rekao blesavi Serjoža:

“Tih godina smo sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.”

Ali neka – tako treba biti. Prava ljubav je neiscrpni izvor osjećanja, nježnosti i života za sve buduće ljubavi.

U sjećanja na te dane i iskrenu ljubav , večeras kao i obično , poklanjamo srce svim ženama  sa kojim nas je milimetar ili atom zvjezdanih putanja dijelio od naših dodira.

Da su se kojim nemogućim slučajem putanje zvijezdica susrele, bilo bi tu još skršenih srdaca.

Neka! Neka bi.

Šta ima veze ? Koga briga za malo boli?

Bitno je da se voli, da se voljelo, a daće Bog Milosti voljeće se i dalje.  Uvijek ima nade i vremena za ljubav i … , i  takarli vremena.

Ponavljamo: u sve,  baš sve djevojčice, djevojke i žene smo  bili zaljubljeni. I one koje smo znali, ali i one koje nismo upoznali. Ako nismo imali hrabrosti ili smo imali previše ponosa da im priđemo ili kažemo za tihe patnje, niko nam nije kriv.

Mnogih imena čovjek ne sjeća, nekih ne smije da se sjeća ,a opet neka se ne smiju pominjati, iz poštovanja prema životu. Godine su ih pogubile, pa nam žao pomisli da nam ih je život oteo.

Što reče Po:

“Prije mnogo i mnogo godina,

U carstvu kraj mora to bi,

Djeva je živjela koju su zvali

Imenom Annabel Lee;

S tek jednom je živjela mišlju:

Da voli i da se volimo mi.”

Ljubav je ono zbog čega je vrijedilo živjeti. I vrijedi .

I vrijedi svakog slomljenog srca i sleđene duše.

Ovu veče posvećujemo njima , našim djevojčicama ,

jer po Cvjetajevoj bijasmo:

“Kao desna i lijeva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nježno,

Kao desno i lijevo krilo.

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do lijevog krila.”

Kad se sve posloži, neke putanje se moraju sresti i vratiti nas na početak, mile ljubavi naše.

Jer dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.

A ako se putanje opet mimoiđu, znajte da vas sve volimo.

I biće što je suđeno .