Autior
Hajro Šabanadžović
Bosna zemlja Božije milosti Bosna
Cvijeće Čovjek i konj
Čednost Djeca i trnje
Drvo života i smrti Đardin 4.
Đardin 1 Đardin 2
Đardin Fabreger 1.
Fabreger 2.
Grad čednosti Hridina
Devojke koje smo nekad pratili kući
sada su dame sa torbama,
ili je jedna od njih ona sedokosa
stara vrana
koja te zveknula
štapom.
Devojke koje smo nekad pratili kući
sede na guskama u staračkim domovima,
igraju šaflbord u parkovima.
Ne rone više u
talase sa belim kapama,
te devojke koje smo pratili kući,
ne mažu više svoja tela uljem ispod sunca,
ne lickaju se više pred lepim ogledalom,
te devojke koje smo pratili kući.
Te devojke koje smo pratili kući
negde su otišle,
neke zauvek,
a mi koji smo ih pratili?
Mrtvi u ratovima,
mrtvi od infarkta,
mrtvi od neutoljenjih čežnji,
Jednoć dok si mi bježala
bijaše proljeće puno cvijeća
sanjah da ležim na samrti
čovjek zna biti blesav
zar ne mila
Samrt ko svaki san
nježna i nepoznata
igra se ljepote i mami
kaže ne treba mi budućnost
nudi mi nebeske dveri
ključe zlatne pokazuje
Sklonićemo tamne oblake
nacrtati nježna polja
igraćemo se ljubavnika
valjaćemo se na sunčanim livadama
krhko nebo će se stidjeti
što mirisni đardin vrišti
ljubi me maleni
i Samrt može biti naivna
nije me mogla prevariti mila
srce je bilo hladno ko suncokret u ponoć
duša je prigrlila tamno kamenja
bježeći od dveri
što epp su zvjeri sa zlatnom tijarom
zašto se igrati ljubavnika
kad ljubav nije igra
zbog čega da se nebo stidi
u đardinu ničeg sablažnjivog nema
samo se vole jedan čovjek i jedna žena
Samrti lako odoljeh
dadoh joj nogu sa oprostom
blago da se ne naljuti
ali zaboravih kako da dozovem život
tebe ljubavi moja
Skoro čitav vijek ljudi nisu slavili Modiljanija .
Tužni pogledi prelijepih , jasno naglašeno čednih žena , labuđih vratova i nevine nagosti i ljepote ženskih tijela dugo su bunili kritičare koji određuju , vrlo često neuko i pogrešno , šta je to umjetnost.
A dugi vratovi , snen pogled , suze u očima , dubina tuge i ushita , što izbijaju i vriju iz ženske duše , od iskona su bili sinonim ženske ljepote.
Od umjetnika se uvijek očekuje bogat , raskošan kolorit , slojevitost poteza koji se ponavljaju , težina i savršenstvo kista u sklapanju igre svjetlosti i sjenke u tisuća slikarskih piksela u jednu savršenu kompoziciju , zvanu ŽENA.
No, kako god se trudili , ženu su mogli ovjekovječiti samo oni umjetnici koji su znali šta je život , žena i ljubav. Ženu ne boje kist i ruka. Žena je onakva kakva joj boja srcem umjetnika suđena.
Modiljani je bio umjetnik koji nije imao vremena za cifranje i sviđanje širem auditoriju . Da li je prebrzo živio, il’ znao svoju hudu kob, više nije bitno.
Ljubav , žena , ljepota i život su tako jednostavni i on ih nije htio komplikovati ko tuč teškim slojevima uljanih boja.
Modiljanijev kist , to su žene . Jednostavnost , iskrenost , blagost i životnost , bez subjektivnih estetskih intervencija , sa vrlo izraženim kontrastnim koloritnim refleksijama, su glavna značajka njegovih impresija i ekspresija vezanih za to anđeosko biće.
Nećemo puno pametovati , odabrali smo par prizora iz njegovog života koje je ovjekovječio na svojim platnima.
A onda smo odabrali muzički video “Emma Shapplin- Spente le stelle ” da bi čitatelj imao priliku da osjeti “vidovitost” , zapravo bezvremenost Modiljanove umjetnosti i žene .
Modiljani ,vijek prije nego je video urađen, slika Emu u svakom njenom pokretu , izrazu , emociji , boji glasa i dubini tuge koju prelijepa melodija nosi , do u tisućiti valer boji ono što pjevačica osjeća dok pjeva.
I uvijek ta tuga , ta vječna suza u oku koja nikako da klizne i miluje obraze željne poljubaca.
Naše riječi pred prizorima blijede , jer se ” koincidencije ” ne mogu objektivno opisati :
– Da , to je Amadeo Modiljani , slikar , pjesnik slobode , ljubavi i emocija.
Spot pjesme Liberta Al Bano / Romina Pauer su inserti iz filma Modiljani. Tematski upotpunjuje naš zapis.
Cvijetna fantazija
Kad na te pomislim
bojim se da te opet zavolim
u modre usne zarijem zube
da pravu bol zaboravim
Ref.
Lane moje, ovih dana
vise i ne tugujem
pitam samo da l’ si sama
ljude koje ne cujem
Lane moje, nocas kreni
nije vazno bilo s kim
nadji nekog nalik meni
da te barem ne volim
Nek’ neko drugi
usne ti ljubi
da tebe lakse prebolim
Ref.
Sarajevo Grad čednosti
Modra rijeka sanja
Centifolija
Blažena Luce
Ona spava
Ona pod velovima
Dijete u oblacima
sanjive ruže
Vali
Ljubičice u polju šarenom
Dodir usana i pobjeglo proljeće
Ljubav
Svjetlost blagdana
Krhkost
Svjetlost
Vatromet u našim srcima toliko blješti da vi mnijete – večeras je Novogodišnje veče.
A nije. Nikako nije, ali jeste Blagdan .
Ovo je noć Žena i Uspomena. Svaka je noć takva . I puna svjetlosti.
Tek je ljubica počela da cvjeta, behar u sehare mirisa odlutao , otvarajući pute pobjeglim proljećima da se bar u sjećanja vrate.
Mi tako, ničim ponukani, o ponoćnoj uri , razmišljajući o ljubavi pozovemo pomoć muziku, snove i sjaj nekih dosanjanih noći , ovjekovječenih bojama.
Ono maleno i crveno , a živo i krvavo pičule, s vremena na vrijeme zasnježi i iz zakutka svakog djelića njegovog , polako izviru sjećanja kao lati šarenog poljskog cvijeća , koje smo nekad sanjali , kojima smo se nadali i koje smo nježno sa ljubavlju brali.
No , stađuni milosni su minuli. Snovi su ostali , zaleđeni fotografskim lećama duše , u platnima što sanjaju po zidovima Galerije Bosna zemlja Božije milosti i svjedoče blagodarima poput okamenjenih svjedoka.
Grlice, ta nježna sudbinska i željena doletjela u zagrljaj. Onim usnulim je sada dobro i smješkaju se na nas mahalske blentovije.
U ovoj lijepoj zvjezdanoj noći bez snijega i suza , sa mjesecem koji jeca u našem srcu , lelujaju nježne pahulje čežnje i ljubavi prema svim ženama , koje su otplesale sa nama neki valcer i tango , možda i neki bolero i usadile nam ljubav prema ljepoti i svim ženama svijeta.
Djevojčice naših generacija i podneblja su izgledale ljepše i zanosnije nego sve misice svijeta.
U srcu je zapisano toliko prelijepih likova da ih ne možemo sve pomenuti . Trebalo bi nam pola telefonskih imenika našeg doba. Molimo oprost.
A ima ih , kojima smo poetska imena dali , i u noćima kad nas tuga strefi, dozivamo njihove likove u blesavi mozak mali .
A ima ih …
Jednom rekosmo, velikog mozga nemamo jer smo mislili da nam ne treba, ništa osim malog mozga i malo ljubavi. I shvatili smo da ga zaista nemamo kad od lutanja mnogih kasno shv Krhke ruže, Bijele dame, Labudice, Krhkog proljeća, belle Antonelle , Sunčice, pupoljka , labudice, , grlice , lepršave nevinosti , ljepote mile , …
A ima ih, ni ime im ne smijemo vrisnuti!
U sve, baš sve, smo bili zaljubljeni. I voljeli , ko konji, ko delfini ili tigrovi i … , i bili voljeni . I vjerujte , još uvijek smo na istoj putanji.
Tada se to nije smjelo spominjati, branili nam. I sada nam brane. I mnogo se pazilo na riječ i čestitost. Previše. Mnogih imena čovjek ne sjeća, godine ih pogubile, pa nam žao, jer osjećamo da nam ih puti kroz život oteli.
Grlice male na sve strane dunjaluka odlepršale. Možda kasno, ali poželjeli smo im svu sreću. Poslije , povratkom odbjeglog vremena neke smo susretali još blistavije i sjajnije nego u dječijim danima . Možda ! Vjerujemo da im je to ljubav donijela. Ljubomorni nismo nikad bili . Zaslužile su svu sreću ovog svijeta , zbog svih divnih druženja koje smo imali. Čak i nestašluka nekih, kolektivnih buntova i bježanja ,poneki Mićkin gaj ili sakriveni mahalski đardin. A Boga nam Miloga bilo je i mnogo ljubavnjih krađa , lutanja i previranja.
Takva vam je mladost . Ubrzana , nestašna i čestita. I snovita poput Modre rijeke .
Neka nježna bića smo upoznali za jedno veče, za jedan ples ili jedan pogled, ali smo vrlo često „neustrašivi“ bili i nikad se više nismo javili. “Ponosni“ na sebe što smo dan, ime ili broj telefona zagubili, puni sebe glavu smo ka nebu za tihim oprostom dizali . A srca nam se kidala. Nekada smo zaista hudom srećom papiriće zagubili. Kada bi ih našli bilo je kasno. Sada ne vrijedi ni da da se pitamo šta bi bilo , da je bilo. Suvišno je . Jer uvijek biva ono što biva.
Koliko žena i ne sanja da je bilo voljeno, punim srcem mladih tića što tek na staze života su kretali. Eh , da su znale;neka bi se možda nasmijala; nekoj bi žao bilo što se nije imalo hrabrosti , jer osjećala je isto. A neke one naklonjene humoru samo bi slegnule ramenima i rekle:
„Idi,bolan, pa se liječi.”
Svi smo znali da za ljubav nema cjepiva, a Bogami , ni serum protiv poneke zmija nam nije pomagao . Ipak , znalo se ; neke druge djevojčice su nam liječile skršena srca, kao što smo i mi znali da su one prve nekim drugim sretnicima ljubav poklanjale.
Koliko naših učiteljica , nastavnica i profesorica nikad nije saznalo da su u našim nevinim snovima obitavali zajedno sa našim grlicama. Većina ih je odleprašala , nadamo se u neki bolji i proljetniji svijet i da još uvijek brižnim pogledom paze na nas.
Prever je bio optimista ( ili lažov) kad je rekao:
“Poklanjam ti ružu za jedan dan,
a ljubav za čitav život.”
Mi smo veći optimisti od njega ( a mi nikad ne lažemo) kada kažemo:
“Pokloni mi sebe
bar jedan cigli stađun
čak i ako mi srce skršiš
sanjajući milost i nebo
voljeću te život cijeli “
Žao nam , mnogo je više žena koje nismo stigli kako treba upoznati , dok smo tragali za onom koja će nam srce skršiti. Svim smo željeli ljubav poklanjati.
Sada je kasno da se pitamo da li je neko srce kucalo za nama, a da to nismo znali.
Priče ljubavne koje pišemo i bojimo su proživljene silinom blesavih muških grudi , pa bile one uske ili široke.
Rekosmo , imena nećemo pominjati! Bitno je da one to znaju. Sve ljubavi su bile predivne i jedine. Sve ljubavi su prave, osim onih najpravijih. Te skrše i ubijaju svaki damar srca . I zalede su u samoj duši za čitav život.
Što bi rekao blesavi Serjoža:
“Tih godina smo sve voljeli
a Bogami su i one voljele nas.”
Ali neka – tako treba biti. Prava ljubav je neiscrpni izvor osjećanja, nježnosti i života za sve buduće ljubavi.
U sjećanja na te dane i iskrenu ljubav , večeras kao i obično , poklanjamo srce svim ženama sa kojim nas je milimetar ili atom zvjezdanih putanja dijelio od naših dodira.
Da su se kojim nemogućim slučajem putanje zvijezdica susrele, bilo bi tu još skršenih srdaca.
Neka! Neka bi.
Šta ima veze ? Koga briga za malo boli?
Bitno je da se voli, da se voljelo, a daće Bog Milosti voljeće se i dalje. Uvijek ima nade i vremena za ljubav i … , i takarli vremena.
Ponavljamo: u sve, baš sve djevojčice, djevojke i žene smo bili zaljubljeni. I one koje smo znali, ali i one koje nismo upoznali. Ako nismo imali hrabrosti ili smo imali previše ponosa da im priđemo ili kažemo za tihe patnje, niko nam nije kriv.
Mnogih imena čovjek ne sjeća, nekih ne smije da se sjeća ,a opet neka se ne smiju pominjati, iz poštovanja prema životu. Godine su ih pogubile, pa nam žao pomisli da nam ih je život oteo.
Što reče Po:
“Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.”
Ljubav je ono zbog čega je vrijedilo živjeti. I vrijedi .
I vrijedi svakog slomljenog srca i sleđene duše.
Ovu veče posvećujemo njima , našim djevojčicama ,
jer po Cvjetajevoj bijasmo:
“Kao desna i lijeva ruka
Tvoja je duša mojoj duši bliska.
Mi smo sklopljeni, blaženo i nježno,
Kao desno i lijevo krilo.
Al vihor se diže, ponor se otvori
Od desnog do lijevog krila.”
Kad se sve posloži, neke putanje se moraju sresti i vratiti nas na početak, mile ljubavi naše.
Jer dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.
A ako se putanje opet mimoiđu, znajte da vas sve volimo.
I biće što je suđeno .
da li si ste ikad voljeli
sebe jedno u drugom vidjeli
lebdjeli u oceanu mora Jadranskog
doticaji svileni velovi
da li ste uranjali izranjali
dušu u snove uvijali
da li vas je ikad srce zaboljelo
od tišine i snova
da li vam se ikad život slomio
kad najsretniji ste bili
ako jeste tango u vama još uvijek sni
živjeli ste ko nikad niko
Duga je noć,besana
Ona
se stisla u kantun,
u kući godi svića,
jedna
ovična žarulja,
vanka bisni oluja,
nevira okriće bore,
grane mlate o prozore
munje paraju nebo
i od groma podrhtava tlo
On
je negdi daleko,
na moru
a Ona ćuti
svaki udar vitra o brod
i diže ruke uvis,
nijemo moleći
zavite svoje,
hoteć
zaustaviti podivljale vale
i umirit more
za njega