Jednoć dok si mi bježala
bijaše proljeće puno cvijeća
sanjah da ležim na samrti
čovjek zna biti blesav
zar ne mila
Samrt ko svaki san
nježna i nepoznata
igra se ljepote i mami
kaže ne treba mi budućnost
nudi mi nebeske dveri
ključe zlatne pokazuje
Sklonićemo tamne oblake
nacrtati nježna polja
igraćemo se ljubavnika
valjaćemo se na sunčanim livadama
krhko nebo će se stidjeti
što mirisni đardin vrišti
ljubi me maleni
i Samrt može biti naivna
nije me mogla prevariti mila
srce je bilo hladno ko suncokret u ponoć
duša je prigrlila tamno kamenja
bježeći od dveri
što epp su zvjeri sa zlatnom tijarom
zašto se igrati ljubavnika
kad ljubav nije igra
zbog čega da se nebo stidi
u đardinu ničeg sablažnjivog nema
samo se vole jedan čovjek i jedna žena
Samrti lako odoljeh
dadoh joj nogu sa oprostom
blago da se ne naljuti
ali zaboravih kako da dozovem život
tebe ljubavi moja