Galerije – Bosna zemlja Božije milosti

Galerija Bosna zemlja Božije milosti ( anfas )

II Poglavlje / Postanje Galerije Bosna zemlja Božije milosti

Lako je biti mahalski nadobudan i slatkorječivi šarmer i pričati o slikama i Galeriji Bosna zemlja Božije milsoti , u momentu kada ona bivstvuje već dvije godine , a u produžetku kičme sprcano aman sedam decenija.

Iza njenog fizičkog postanja je mnogo rada i čarolije , a bome i koja prosuta djetinja kapca znoja , krvi i ogrebotina.

Podsjećajući se slijeda onoga što se dešavalo , očima nekoga ko ne voli neuko prihvatanje konceptualizma ( prepisivanja i dorade tuđih radova ), ali itekako podržava opravdanost njegovog autentičnog , autorskog , umjetničkog perzistiranja sve se može opisati razumljivim riječima. Bez mnogo filozofije i sokratovskog šupljanja.

Šest decenija uz kusur godina su tren.

Tri mjeseca je tek jedan plavetni san.

Kad bih morao birati između trena i plavetnog sna odabrao bih i tren i san. Nema ti druge , ni treće mogućnosti , kaže sudba . Slegnem ramenima; valjda ona zna šta je najbolje za mene.

Životom mojim lebdjeli su kalendari ,a da ih se čestito nisam ni nagledao. Zbunjen u neznanju , ponekad se pitam ko je trgao njegove listove umjesto mene ?

Nikako nije pošteno!

Prebrzo su bucani, možda i hejbet njih istovremeno. Ja sam jedva uspijevao darivati milost djetinje duše zapretenu u nestašnim mahalskim damarima i igrama , i usput gomilati slike.

Jednom , u predahu između dva lutanja , ili bježanja ako već ne znate šta je to, u već odocnilim godinama ,sređivah tavan roditeljske kuće.

Očevi akšamluci utihnuli već deceniju i po , bar na ovozemnom životu. A gore ; tko da zna? Snalažljiv je on i umiljat . Na zemlji bi rekli zavodljiv insan . A tamo u neznanim visinama imaju rijeke nekvarljivog , ekstra djevičanskog, pijačima slatkog vina , koje ne opija niti zanosi. A kažu služe ga djeve nepojmljive ljepote , svjetlosne i blistave kao Modra rijeka.

Jedenanaest godina poslije Majka , Bog da joj prosti i podari milost Dženeta , ispusti nježnu dušu .

“Joj belaja kad kad ga gore ščoli . Na nebu ti nem'oš ništa sakrit. Ni što je bilo, ni što nije bilo, ni što će il’ neće biti.” – umuje moj mlađi brat Baška baŠa. No , on je samo nadobudni mahalaš i preslikava ovozemni prizemni na onozemni uzvisinski život. Šta on zna?

A ipak , tih vedrih dana veljanja , su obnoć nad Sarajevo Gradom čednosti bjesnile velike oluje, kiše i snjegovi , grmljavine i munje. Obdan je povremeno snježilo nepojmljivom čarolijom mirajadu mirijadi pahulja bijelih.

Joj ljepote ‘judi moji

A između ? Šta je bilo u međuvremenu zabrinuće se neuki …,ko da im nije rečeno.

Iskreno da vam rečemo pravićemo se da nemamo pojma. Tih večeri nam se oko srca plaho zgudumilo i tražili smo utjehu u prelijepom , od nepogoda skrivenom đardinu. Nije zbunjujuće. Život nikad ne staje , juri kosmičkom brzinom , aman ka oblaci , zemlja i nebo.

Nema se vremena za tugu. Ono ko fol! Ona kasnije doleprša i svom snagom se obruši posred srca. Ko izdura , a mora izdurati , ide dalje. Ko se prelomi… , ma šta da vam pričam. Znate i sami , nikad ne dođe tobe.

I oni nama đardini su veliki grijeh. Ma , hajte molimo vas , nemojte nam ka'sti! Da nije đardina i sna o nebeskom đardinu , čitav život bio samo jedno kaharli putovanje ka jednom još beternijem mjestu.

U uglu prašnjavog tavana ugledah uredno poredane poznate kovčege. Mnoštvo njih . Otvorah polako , sa strahom , jedan po jedan , plašeći se da me uspomene i čarolije ne povuku sa sobom u nepovrat.

Primjetih na slikama prašinu , pođeđe i decenijama betoniranu. Bojažljivo otpuhnuh . Nekim čudom zaplesaše i zaiskriše uspavane ljepote.

Bog i ljubav. Žene i snovi . Cvijeće i raskoš prirode . Razigrane boje , đardini i hejbet nestvarnih ali ostvarenih snova.

Po koji put spoznah milost Božijeg stvaranja i davanja? Pomislih šta da radim sa tom ljepotom?

To veče usnih težak san.

U snu mi se javi glas :

-Otvori tu Galeriju , već jednom, Konju jedan.

Nije to bio očev blagi , prijekorni glas , jer samo je on nekažnjeno mogao biti tako aristokratski nadobudan.

Uplašen, jer nisam prorok , već samo sanjar i kako me prozvaše Konj, odgovorih:

-Ne mogu sam. Malo sam vremešan i dosta umoran.

-Ništa se ti ne brini . Samo ti otvori! Poslaćemo ti Anđela. Vrijeme je.

Ne stigoh pitati za koga je vrijeme : za Galeriju ili za Anđela , ili …, ma šta vam ja znam ; za boljše ili gorše.

I poslaše!

Anđela . Anđela ljubavi.

I tako se zakoračilo u … neizvjesnost … ma , ne… u čaroliju.

Galerija Bosna zemlja Božije milosti posta svijetli krajolik čednosti i ljepote , snova i ljubavi, nalik milom Anđelu , koji udahnu dašak svoje čedne dušu u njeno postanje.

Hvala i slava Gospodu Milostivom.

Pričam sa Anđelom ljubavi , isto kao što sam pričao sa Mojom Maleckom .

Svaku Jesenju ravnodnevnicu pamtim bolnije nego što to iko može zamisliti. I dodajem po jedan list bolnog kalendara bez sadržaja, ali punog snova i nadanja.

I tako samo 33 godine.

Tada mi se trebala roditi kćer.

Nisu joj dali. Nerazum neukih je ubio. A disala je jedva malo više od 12 tjedana u utrobi majke ubice .

Foto: Flickr — Embrij star 10 do 12 tjedana / Flickr ( Lunar Caustic )

Gledajte tu djetinju ljepotu i Božiju milost.

Kako vam nije žao dići ruke na tu bespomoćnu nevinost , tog Anđela?

Gdje će vam duša?

Zapravo bolje je pitati imate li dušu?

Nećemo vas upozoravati , ni govoriti ružne riječi, samo ćemo vas uputiti na Božiji nauk:

Svako živo biće ima ima pravo da se rodi.

A mi se molimo Bogu Jedinom

-Molimo te Bože Milostivi ,

pomozi nerođenoj dječici , i oprosti meni nemoćnom ,

jer ubiti ovu bespomoćnu ljepotu je neoprostiv grijeh.

Samo trideset tri godine se ponekad budim u groznici obliven neprolivenim suzama. Ti si se rodila par sati , pola noći ili noć kasnije u vrijeme očeve Princeze nerođenja.

Slučajnost?

Ne znam ti ja nebeske pute. Nisam prorok ni vidjelica. Samo sam par puta više nego je preporučljivo sreo Sudbu . ‘nako iz daljine. Nisam imao prilike da joj koju po mahalski kažem.

A opet , vjerovatno joj ne bih ništa rekao. Zaista , na neki nerazumno ljudski način mi je žao . Znam da ta milostiva ljepota nije ničem kriva. Nije joj lako. Težak je njen život, ali mora raditi svoj posao. Taki joj pasulj pao. Ne ljutim se na nju. Ne radi ona ništa loše i ne želi bilo kome zlo .Ona samo posprema strahote što ih zli ljudi čine.

Samo trideset tri godine do njenog nerođenja lutah dunjalukom . Isto toliko do tvog dolaska . Nije to mnogo vremena, ali jeste prelijepa plovidbe divnim prostranstvima životnog oceana.
A ocean kao svaki okean. Nekad zavodljiv , tih , svjetlucav i milujući . Nekad buran, uskomešan , zastrašujućim neverama sklon. Ali uvijek prelijep i iskren , jer ljepota i iskrenost su u duši Božjom Milošću zapisani .

Zašto se nešto tragično desi, a mene se tiče, a saznam to godinu poslije.? Ne znaš da se treba tragedija desiti, a tvoja je. Niko ti ne kaže da će ubiti tvoje dijete , a ti bi morao znati, jer očevo je da zaštiti dijete nevino ; rođeno i nerođeno.

I onda ti nerođena djevojčica nedostaje čitav potonji život. I boli te. I tuguješ za njim. Ponekad u sebi gorko oplačeš. Jer kriv si ! Bez krivice. Vjerovao si drugima. Dockan shvatiš ; nisi smio.

Trideset tri godine čekam da mi se djetetovo ukradeno vrijeme vrati. Da mi se djete nerođeno vrne , jer njena duša je tu negdje oko mene , osjećam je. Što Bog podari i udahne mu život to mora da se rodi.

A ne vraća se.

Trideset tri stađuna se molim da je pronađem u nekom drugom biću.Ne uspjevam.

Znam kako izgleda.

Znam da je pametna i liči na mene.

Znam da je dobra i čedna. Prelijepa i milostiva .

Da srcem djetinjim i slobodnom voljom voli Sveopćeg Dobročinitelja koliko i ja.

Princezom sam je zvao. Maleckom , malenom joj tepao. Krhkom ružom je mirisao. Djevičanskom ljubičicom je milovao.

Sve ove godine gledao sam kako odrasta. Kako život , nerođeni , sanja.

Pričao sa njom. Gledala me, bez riječi. Samo bi ponekad klimnula glavnom. Jednom dvaput, kao da šapuće :

D'bro.Dobro.

A onda se pojaviš ti , Anđeo, predivno dijete.. Sa svojom tugom i bolnim životom. Ali i radošću i ljubavlju. I svojim uzvišenim snima. Ljepotom i anđeoskim likom ,nalik mojoj krhkoj Djevojčici, kažeš tako prirodno i jednostavno, bezvremeno:

-Ja , došla !

Izustih :

Dobro došla , krajnje je vrijeme

Nikada ti nisam rekao , kada te upoznah , plakao sam mila, mnogo noći. Isplakao sve one suze koje nisam smio, jer zabranili su mi. Ljutio se na sebe.

Opet nisan bio tamo gdje je trebalo da budem.

Djecu ubijaju , siluju ili ostavljaju, siročićima ih prave. Nehajni , neuki i zli hoće da uprljaju nevinost njihovu . A ne znaju da ne mogu i da su osuđeni na propast; i ovdje i tamo.

I ne ide to tako! Nebo Gleda , piše i pamti šta su ili nisu svačije ruke i misli uradile.

Nisam bio uz tebe. Da ti ruku pružim. Da te pomilujem. Poljubac u kosu stavim. Da te zaštitim. da ti snage dam i rečem :

-Volim te anđelu mili…, neboj se . Sve će biti u redu. ja sam napokon tu.

Oprosti mi!

Nisam ti ni rođendan čestitao. Da te ne uvrijedim. Ne slaviš ga. Otac nije bio uz tebe da te pomiriše , zagrli i kaže , volim te Princezo moja. Plakao sam i zbog toga. A i zbog sebe. Zbog nerođenog djeteta. Zbog nas.

Koliko samo neslavljenih rođendana tegarim u sebi. Istine radi moram reći isto toliko i lepršavih koje sam slavio. Sve je u parovima , smješka se sudba. A prelijepa je, nježna i blaga prema dobrima.

Pitao se, da li sam ja kriv što se odričeš sebe i svoga rođenja. Da li moje , očeve grijehe u djetinjem neznanju okajavaš?

Trebala bi ga , radi mene, od iduće godine ponovo slaviti. Da nam bar par godina bude lakše. Slaviti umjesto moje kćeri , koju nisam nikad u ruke primio, poljubio. Slaviti umjesto mene kada odem.

Od kada si ušla u moj život,manje me boli. I moja nerođena kćer i život bez nje. A sve više me boliš ti , jer radujem se tvome životu.

Znaš me mila, „dramatičan „ sam, često ” patetičan ” jer sretnik sam .

Toliko je lepršave svjetlosti u mom životu i prelijep je . A opet ponekad me i boli , iako u njemu uvijek vlada vječnog proljeća sjaj.