Povelja za Nobelovu nagradu

 

Svake godine oko 29.08. raspišu  se o povelji Kulina bana. Neka tako i treba. Zaslužili i ban i povelja. Vjerovatno i srednjovjekovni Dubrovčani (?) , kada je čestiti Bosanac i Bogumil tako mislio.

Ovo Bosanac i Bogumil treba posebno naglasiti. To znači on nije bio ni katolik, ni pravoslavac, ni musliman, ponajmanje ono hrvat, srbin ili bošnjak (u današnjem smislu).

Bio je Ban  Bošnjanin kao i svi Bogumili. U Bosni tada nije živjelo druge vjere i nacije. Samo Bogumili i Bosancii; dobre bošnje.

Hrvatski i vikipedijski istoričari mogu mačku o rep i o zadnjicu svoju ”časnost” okačiti tvrdnjom da su Borići i Kulin Ban kroatjanci.Valjda im to sva pamet što su je natakarili za trianaest vijekova robovanja i slugarenja raznim evropejcima.

Bizantinci su 1164-1165.god. porobljavali Bosnu i protjerala Bana Borića (Boriće) u Slavoniju. Njegov sin Ban Kulin je od Bizantinaca dobio status vazala i naslijedio očeve, da bi vladao Bosnom od 1180-.2004.god.

To službene činjenice povijesti i historije govore. Borići su Bosanci iz Bosne protjerani u Slavoniju i ne mogu biti hrvati. To što su u Hrvatskoj živjeli petnaestak godina ne može im uzeti Bosanštinu i nikako ih činiti hrvatima; ma koliko to hrvati željeli.

Dosadilo bi nam govoriti kako vikipedija,Vatikan i urotnička bagra bezočno laže, podmeće i podvaljuje neke svoje kukavićke mučke. To u Bosni dok je Bosanaca neće moći proći.

Bosna je postojala i prije hrvatske i drugih balkanskih zemalja (južnoslavenskih). U Bosni ima najmanje slavenske krvi ( o tome neki drugi put).

Povelja Kulina bana je ono što jeste : prvo vladarsko pismneo – pisano svjedočanstvo na ”južno slovenskim” prostorima. Ništa izvan toga. Povelja je samo diplomatska akreditacija jedne države drugoj, banovine drugom gradu  – državi.

Čudi nas,žalosti i brinu sagledavanje Kulinove povelje iz druge perspektive:

– rodni list BiH
– rodni list bosanske državnosti
– povelja treba imati svoj praznik

 

Sve je to u redu, ali…

Bosna je postojala četiri vijeka prije Kulina Bana i njegove povelje.

Za to vrijeme je svoju državotvornost ojačala i potkrijepila argumentima moći i sile da je predstavljala respektabilnu državu na prostorima južnog Balkna. Božja Milost je odredila njeno rođenje a historija ga upisala. To što datum nije tačno u bocu jasnu određen nije ni čudno. Niti jedna stara država ne može reći kada se tačno rodila.

Od rođenje do punosvijesti svakog dijeteta treba da prođe neko vrijeme. Da ono prohoda, da progovori, da se opismeni, da se organizuje, zauzme i odredi svoju ulogu u životu, preboli dječije bolesti, ojača i stasa, da se nametne i da kaže ja sam zrela osoba. Zatim to potvrdi, ovjekovječi ženidbom i regulama to je to.

Tako vam je i sa svakom državom. Kada se povelja desila Bosna je bila fazi  mladića pred ženidbu kojemu se nije žurilo ženiti. Mladića koji je želio prvo život kušati, iskustvo steći i tek tada ljubu naći i i oženiti.

Taj čestiti mladić, ne bježimo od toga da je bila čestita ljepot vila , ta Bosna da prostiš je imala skoro četiri stotine ljeta ( odnosno dvadeset sedam godina u ljudskim godinama) u momentu izdavanja povelje.

Zbog toga Bosni niko ne možete određivati nove datume rođenja i državnosti. Kulinova povelja nikako ne može biti rodni list BiH ili rodni list bosanske državnosti.

Kako nešto što dolazi četiri stotine godina iza rođenja , može biti njen rodni list po bilo kom osnovu.Oni što povelju krste danom rođenja neka uzmu kalkulator u ruku ili neka se vrate u školske klupe.Možda se nauče brojanju i opamete.

Nemojmo se igrati figurative. Časnost Bosne to ne dozvoljava.

Tako govore neznalice, neupućeni i zlonamjerni. Nije bitno iz kog razloga su donešena preuranjena i nelogična htijenja, ona nanose štetu Bosanskojm kontinuitetu, opstojnosti i državotvornosti.

Vjerovatno nije tako, ali čini se kao da neko hoće da ukrade četiri stotine godina bosanske državnosti ili četiri stotine godina opstojnosti i kontinuiteta Bosne. To ide u prilog negatorima Bosne i svega Bosanskog.

Povelja se figurativno može shvatiti kao ženidbeni dar ili miraz kojim ban Kulin u ime svoje potvrdio, ovjekovječo svoj i Bosnin status, zrelost i faktičko stanje. Ništa drugo.

Povelja , odnosno darodavac govori: eto mi smo snažna družina od karaktera koja samostalnio može određivati šta joj je raditi, čak i darove poklanjati. Ova poruka je upućena svima ; jer je dvadeset pet godina prije Bizantinac u krvi htio ugušiti i uništiti Bosnu.

Kao što nam historija priča i slavi: Bosna se ni tada niti ikad kasnije nije dala i poslije svakog krstaškog rata, krvi i boli , joj i uh jača i ljepša postajala.

Naš savjet je :

Ako hoćete da nešto pišete, provjerite i utvrdite činjenice i manite se bombastičnih naslova i tekstova radi skretanja pažnje,a koji u suštini ne korespondiraju sa istinom. I prije printanja u javnost još jednom pročitajte šta ste napisali i pokušajte osjetiti kako to pismene zvuči.

I još nešto!

Ne može se o povelji napisati pet-šest rečenica, naslikati povelju i reći eto to vam je povelja.

O Povelji se mogu tomovi knjiga pisati i opet bi se nešto propustilo. I naše pisanje je samo malecki  pokušaj da se čitaocu približi dio priče o Povelje Kulina bana.

Povelja je mnogo značajnija i dalekosežnija sa stanovišta humanosti, psihologije, filozofije, poetika, religije i politike koje niko nije uspio da zapazi (?!) i svoje zapažanje prenese čitaocu.

Kako bi izbjegli sve nedounmice u otkrivanju novih, čudesnih dimenzija prenosimo vam tekst povelje u cijelosti:

” U ime oca, sina i svetog duha, Ja,bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim vam prijateljem biti od sada i do vijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle god budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, sa pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a što mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sila, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi,koliko se može,bez ikakve zle misli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

/tu se povelja završava/
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset deveti dan,(na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

/ova rečenica je lično svjedočenje banovog pisara/

Da vidimo o čemu povolja govori i što to daruje:

I.obećanje i darivanje prijateljstva, pravde i povjerenje,
II.neograničena sloboda kretanja (gdje god žele kratati, gdje god koji hoće)
III.nenapadanje (nema časnika sile)
IV.jednakost i uzajamna korist (voljom poklon i davanje pomoći)
V.miroljubivost (pravim povjerenje i pravim srcem bez ikakve zlobe)

Od dana pisanja povelje nas dijeli period od 826 godina. Čitava jedna epoha se poslije nje desila.

Zna se da je tekst Povelje prevod bosančice kojom je povelja pisana. Svaki prevodilac se maksimalno trudi da što vjernije prevede tekst kojim mu se nudi.

Povelja počinje i završava pominjanjem Stvoritelja. To svjedoči Kulinovoj iskrenoj i nepokolebljivoj vjeri i predanost Bogu Jedinom, Bogumilskom. To potvrđuje i povelja i banov život.

Neko će reći tako se pisalo u onim vremenima. Nađite bar jedno jedino pismo iz onih i potonjih vremena koje pišu tako rječito, humano i bezuslovno čestito  nudi ono što povelja daruje i do kraja želi da ispoštuje.

Povelja odiše jednim visoko sofisticiranim stilom koji bi i danas bio vrlo efektan, aktuelan i moderan i nadasve poetičan. Riječi su vjerodostojne, milozvučane , blagonaklone i prijateljske. Upućuju na nepatvorenu dobrotu čovjeka koji poveljom poklanja najveće darove ljudskosti.

Upravo tako!

Kulin ban ne piše povelju radi odobravanja i političkih poena. Oni mu ne trebaju. On je već silni Ban koji ima najsnažniju podršku; Boga Silnoga. On povelju ,iz dna srca i duše; bezuslovno poklanaja Dubrovniku i Dubrovčanima koji su mnogo slabiji od Bosne.

Povelja je obligaciona, ekonomska ,politička i najprije humana darovnica.

Povelja je i filozofska poruka Vatikanu i cijelom svijetu,dalje prste od Bosne.

Povelja ukazuje na čestitost i dubokoumnu ljudskost Njega, Kulina. To nije moglo biti drugačije. Ban je dijete Bosne. Bosna je Zemlja Božje Milosti. Kome Stvoritelj daruje svoju milost i svjetlost taj može sjati samo ljubavlju, dobrotom, iskrenošću i zanosnom snenošču.

Riječ je o povelji Kulina bana od 29.09.1198.godine.

Kulin vladar Bosne valikodušno i bezuslovno nudi i poklanja suživot, toleranciju, pravdu i mir susjednboj državi i njenim građanima. Posredno svakom dobronamjernom čovjeku. To je bjanko akreditacija. punomoć i otvoreni kredit Dubrovniku i dubrovčanima.

Ne, nismo previdjeli jedan jedini uslov, samo se čekalo da se stekne okolnost za njegovo isticanje:

– svi vi Dubrovčani (i drugi tujini op.a.) možete doći ali sa ” pravim povjerenjem i pravim srcem,bez ikakve zlobe ” .

Ban ne traži mnogo, samo jedna iskreno Božansko pravo : Ljubi bližnjeg svoga.

To se dešava u dvanaestom vijeku, ranim ljetima srednjeg vijeka. Takvih primjera tada nije bilo; neče ih biti ni kasnije, do današnjih dana.

Ban se nije obazirao na to što su njegovi crkveni dostojanstvenici djedovske Hiže iz Mila vatikanske tvorevine zvali đavoljim crkvama. Oni nisu izmislili ništa novo. Jovan evanđelista u svojim otkrovenjima proročanski vidi Rim kao zvijer bludnicu.

Nije se obazirao što je Dubrovnik od prvih dana Bosanske opstojnosti bio uključen u široku frontu krstaških ratova protiv Bosne koju je osnovao Vatikan.

Svoju veličinu i vjerovanje u Boga i ljudsku dobrotu , Bosna i Kulin ban pokazuju slijedeći Božji nauk:

– Ako te neko progoni ti milostiv prema njemu budi.

– učenje Isusa Hrista:

-Udari li te ko po tvome desnom obrazu, ti mu i drugi okreni (Mat 5.39) –

– ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone (Matej 5.44)

Vatikan je krstašku frontu uvukao sve Bosanske susjede: Mlečane, Dubrovnik, Hrvatsku, Ugarsku, Srbiju, Zetu (Crnu Goru) i Bizantiju. Istorija je pokazala da Bosna nikad nije prestajala biti meta tih krstaških ratova, samo se fronta učlanjenih krstaša proširila matematičkom progresijom.

Još za Kulinovog života; papa Inoćentije IV je ozvaničio inkviziciju i pokrenuo krstaške i inkvizicijske ratove protiv prvo protiv Bosne ,potom i Francuske. Dubrovčani i ostali susjedi Bosne su kao i uvijek bili na strani Vatikana i zdušno ga pomagali, i silom i materijalno.

Dakle inkvizicija i krstaški ratovi su vatikanski i dubrovački odgovor na humanost i toleranciju Bosne i njenog bana Kulina.

Inoćentijem IV, Vatikanom je skrojena zlohuda sreća koja Bosnu prati kroz čitav srednji vjek i kasnije kroz novi vijek do ratova 1992.-1995. Te huškačke igre da prestanu. Vidite zakulisane radnje po vikipedijjama i sredstvima informisanja javnog mnijenja ” novog svjetskog poretka “.

Poretka koji ljudi od uma jednostavnio karakterišu kao novi imperijalni sistem globalnog porobljavanja i tlake.</br></br>

Moramo ponoviti da je značaj povelje Kulina bana drugačiji i višeslojniji ,nego što se to misli. Povelja ima poetičniju, savremeniju i humaniju dimenziju ljubavi i prijateljstva , nego što to sikstinski oci mogu zamisliti i prihvatiti.

Povelja Kulina bana predstavlja prvi zabilježeni javni, jednostrani , bezuslovni diplomatski poziv jedne zemlje, Bosne za mir, suživot i toleranciju među državama koje imaju različite poglede na svijet, religiju i koje pripadaju ratličitim etničkim grupama.

772.godine poslije datuma objelodanenja povelje tzv. pokret nesvrstavanja plagira ideje Kulina Bana.

Osnivač nesvrstanosti J.B.Tito je volio Bosnu zbog njene tegobne prošlosti i iskrenosti. Kada bi se umorio, dolazio je da se odmori u snenoj ljepoti i blaženosti. Uvijek se protivio njenoj podjeli kojoj su neprestano težili fašistički i nacistički elementi u Hrvatskoj i Srbiji; četnici i ustaše.

Broz je jedan od faktora koji su spriječili rastakanje i destrukciju Bosne.

Ti zvjerinji gladni fićfirići , šljam ljudskosti i pogančeri , krojači ”novog bosanskog poretka” zboravljaju, bosansku opstojnost.Bolje rečeni svjesno metu pod tepih i hoće da mažu oči gladnog naroda kojeg porobljavaju i pljačkaju.

To im ne može poći za rukom. Historija,istorija i povijest se jasno određuje prema svakom. Pravedno i istinito. A nebo sudi.Pravedan je to sudac.

Mi se samo trudimo da ponešto od toga objelodanimo.

Tito je, kao poznavalac istoriju Bosne bio je upoznat sa Poveljom Kulina bana. Bilo mu je jednostavno preslikati preformanse povelje u osnove pet principa pokreta nesvrstanih.

Pokret nesvrstanih nije opstao, pokloni iz Povelje se još nude. Nesvrstanost je uništila fašistička-arijevska zvijer.

Citiramo pet osnovnih principa pokreta nesvrstanih:

1.uzajamno poštivanje teritorijalnog suveriteta i integriteta
2.uzajamno nenapadanje
3.uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove
4.jednakost i uzajamna korist
5.miroljubiva koegzistencija

Vas ćemo zamoliti da uporedite stavke od I.-V. Povelje Kulina Bana i stavke 1-5 osnovnih principa nesvrstanih.

Mi nećemo komentarisati jer:

To je ona naša Bosna i Bosanski čovjek o kojem pokušavamo da pišemo, branimo i zle ruke koje se prema njima pružaju pokušavamo da žigošemo i odstranimo. Prošlosti radi i još neizvjesnije budućnosti.

Uvijek nam je velika pomoć pomisao da je Bosna Zemlja Božje Milosti i da je povelju pisao Veliki Bosanac Kulin ban.

U svrhu poboljšanja nepodnošljive stvarnosti i poremećenog mira u svijetu predlažemo Odboru za dodjelu Nobelovih nagrada da hitno i bezuslovno dodijeli Nobelovu nagradu za mir Povelji Kulinu bana ; svijetu darovanu od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Povelja Kulina bana je Dar koji  još uvijek persistira, samo ga treba ubrati.

Čista poetika je ta pismen ta Povelja da prostiš. Kameni spavač,govor  stečaka  je to. Puno je tu simbola i skrivenih značenja. Ne može ih ljudski um odjeraded proniknuti.

Kulin Ban na pladnju nudi Bosnu njenim krvnicima i bludnicama Vatikanu i Dubrovniku i ostalom svijetu.

Za uzvrat Vatikan i Dubrovnik i zle horde fronta Bosni na pladnju daruju krstaške ratove. Na isti način kao što je Irod Antipa Salomi i njenoj majci Herodijadi darovao glavu Jovana Krstitelja.

Jedna žrtvovana svetost je previše za nebo i zato je Bosna pošteđena i spaseno.

826 godina opstojnosti, kontinuiteta i koegzistentnosti Povelje Kulina bana na principma bezuslovnog poklanjanja prijateljstva, pravde, povjerenje, neograničene slobode kratanja, nenapadanja, jednakosti, uzajamne koristi i miroljubivosti su najbolja moguća preporuka za sve miroljubive nagrade i počasti svijeta.

826 godina poruka mira i ljubavi koje neće prestati da se glasaju, mole, nude i daruju dok je vijeka i svijeta.

Povelji , Kulinu i Bosni podarena Božja milost jer je njen usud zapisan (Mat.5.):

4.Blaženi oni koji žaluju; oni će biti utješeni!
5.Blaženi krotki; oni će baštiniti zemlju!
6.Blaženi gladni i žedni pravednosti; oni će biti nasićeni!
7.Blaženi milosrdni;oni će milosrđe zadobiti!
8.Blaženi koji su čistog srca;oni će Boga gledati!
9.Blaženi mirotvorci;oni će biti nazvani sinovima Božjim!
1o.Blaženi progonjeni zbog pravednosti;njihovo je kraljevstvo nebesko.!

Ne, nismo izmislili da su Bosna i njen narod Zemlja i djeca Božje milosti!

Toj svetosti poklonjene su riječi Jevanđenje po Mateju. I ostala tri jevanđelja o Bosni, Kulinu banu i narodu Bosanskom potvrđuju tu svetost. I Jovanova apokalipsa 11.1.i 2. . Stari zavjet i Kur'an isto sveto slovo o Bosni kazuju. Nećemo nabrajati milosti i riječi što su Bosni date i darovane. Za to bi nam trebala nova sveta knjiga, a nama nije data ovlast to činiti.

Kada bi sabrali učinke svih dosadašnjih dobitnika Nobelove nagrade za mir vidjeli bi da se oni ne mogu uporediti sa učinkom Povelje Kulina bana. Iz ove bezlične hrpe moramo, hitno i neizostavno , sa dužnim poštovanjem zbog svetosti, izuzeti čestitu i voljenu majku bolesnih, gladnih i potlačenih, blaženu Mariju Tereziju.

Iz istih razloga tražima od Ujedinjene nacije da donesu rezoluciju koja bi bila obavezujuća za sve njene članice. Tekst rezolicije bi glasio:

-Pozivaju se sve članice UN;bez izuzetaka i protekcionizma; zaraćene i nezaraćene, da svoje međusobne odnose obavezno grade na principima povelje Kulina bana od 29.8.1189.godine.

Ujedinjene nacije bi trebale 29.08. proglasiti : danom suosjećanja i molitve za Jovana Krstitelja i danom slavljenja Povelje Kulina bana.

 

 

Izvor Modre rijeke

 

Modra rijeka Bosne moje

 

Modre rijeke

 

Modro jezero

Predvečerje nad Modrom rijekom

 

Modro zeleni vodopad

 

Modrozeleni krajolik

 

 

• 

• 

Upozoravaju me da Makova Modra rijeka i rijeke koje sam ja u njoj
prepoznao ,nisu iste rijeke.
Kažu, Makova, prava hita ka Jadranskom moru ,moje ,krive , brode na sve strane, najčešće ka Bosni.

Tada  se zamislim i snebivam , poželim nešto reči,
ali  odmahnem rukom , slegnem ramenima:
Ljudi su vrlo često  nerazumni , ili barem strani.

Geografija,toponimi,aromosfera ,vrijeme i prostor uopšte nisu bitni za Modru rijeku.
Ona je sve to. Pride ljudi.Bosanski.

Modra rijeka je : izvor iza sedam iza osam ,
da Bosna zemlje Božje Milosti plovi,
zajedno sa njom,

ona je tisuće godina duboka cvjetna svježina ,
Sarajeva Grada čednosti  –
plavo modro pojilište časnog Bogumilog naroda .

Modra rijeka je ono što častan čovjek sam odabere.
Ona je put kojim život hodi.
Ona je nestvarno proljeće.

Ona je sunce i ljubav.
Ona je moja ljubav, miris smilja i moj dom.

Od kada sam upoznao Makovu Modru rijeku ,
ja sam je čvrsto prigrlio ,
u duši odredio njen bitak ,
ne želeći ubiti njenu mističnost i samoniklost.

Odredio sam da ona bude i rijeka po kojoj se jedna zemlja zove.

I pogriješio?

Ne priznajem da me je zavarao stih :
Tisuć ljeta duboka je…
Iako, tačno toliko vremena zemlja Bosna po prvom zapisu postoji,
to je prejednostavna šifra da bi se otkrila tajna Modre rijeke.

Svi tumače i rastaču Modru rijeku i pokušavaju da joj daju odrednice i smjerove.

Moja baba,majčina majka,prečasna i prelijepa duša,
Milostiva u svojoj uzvišenosti ,da joj Milostivi  podari rajske đardine,
mi je neposredno pred smrt otkrila jednu svoju tajnu:

„Za Kuran , Svete knjige i istinu ti nije potreban vodič i tumač.
Svaki čovjek svoju tajnu i svoje breme ima i želi da se toga riješi,
da to nekom drugom proda ili o grbaču okači.
To može svakog skrenuti sa pravog puta.
Moj ti je savjet , Kuran i Svete knjige u osami,
u tišini čitaj, proučavaj ako ga ne umiješ učiti.
Čitaj ih polako i tiho,ni glasno, ni nijemo,
već od srca nježno i razgovjetno.

Bog je milostiv i prašta.
Ako si dobar i iskren upotpunit će ti dušu i sve ćeš razumjeti.
Istina će se sama pojaviti.Drugačije to ne ide.“

Poslušao sam je.
Dugo sam lutao.
Još duže mi je trebalo mi je da shvatim.
A onda odjednom krvavi rat je počeo i sve je polako leglo na svoje mjesto.
Nestalo je bjelila iz očiju,
čepova iz ušiju,
bujice presahlih riječi potekle.

Da li je ta ista tajna zauvijek vezala Mak Dizdara, njegovu poeziju,
stećke  i Modru rijeku,za Bosnu?

Meni se čini da je i Mak Dizdar ”teško” razumio sam sebe.
Toliko je zaronio u Modru rijeku,
toliko se zakopao u stećke tragajući za dušama  voljenih bića,
izgubljenih u paklu jasenovačkih kama,
pa se osamio u svojim lutanjima.

Doduše , malo ga je i država za koju se borio,
a radi čije slobode izgubio najmilije,
odgurnula u stranu ,

jer :

Tragajući za majkom i sestrom , tražeći odgovore zašto i zašto ,
počeo je tragati za onom drevnom izgubljenom Bosnom ,
koju su svi napustili i ubijali ,sa jedinom  željom , njenog nestajanja.

Mak je spoznao da se Bosna nikad nije dala,
većme je većom postajala,
krijući svoju čednost ,i ljepotu, milost i snenost,
od skrnavitelja,silovatelja i ubica.

Ostavštine je svoje prenosila preko Kamenih spavača
i svoje djece Bosanaca .

Mak je pošao od Bosni bliskih Krstjana ,
odlutao  do stare Grčke i Orijenta,
da bi se vratio Bosni, stečcima i Modroj rijeci.

U njima  je našao Mir.
Nadamo se.

Možda i neke odgovore.
Tko da zna?

“Stećak je za mene ono što nije za druge,

ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli

ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ,

jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh,

jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život,

jest prošlost, ali jeste i budućnost.”

Podizao je velove i zvjezdanu prašinu sa Kamenih spavača.
Dok je hodio ,umivao se mirisnom rosom bosanskih livada.
I začuđen, vidio je da se ona prelijeva u tisuće modrozelenih boja
žuboreći istinu širom bosanskog dunjaluka.

I očaran njenim  ljepotama, vidio je da  ona umiva dunjaluk svoj,.
da skuplja suze pučanina i pretvara se u Modre rijeke ,
što miju bol Bosne,majke njihove.

Mak je čeprkao i djelić po djelić prenosio okamenjenu prošlost,
u svoje teške i ponekad gorke riječi, kao pouku i poruku za budućnost.
Teške i gorke, jer je njegova mladost takva, jer je prošlost Bosne takva,j
jer je svaki dan , negdje , širom svijeta takav.

Mak skoro nikad nije dopustio da ga bol vodi.
Tako ga odgojila majka, Bosna i porodica.

U Bosninoj  ljepoti nema bola,samo prkosa i sna , stećaka i Modrih rijeka.
Ktomu planina i gradova nalik njima ,
što vješto kriju bol.

Takav je Mak Dizdar bio .

Malo “težak” i nepopustljiv ,često vrlo  strog do nerazumljivosti,
ali iskren i neponovljiv, i jer se bojao svoga grijeha u porodičnoj tragediji.

I nije želio , nikako nije htio biti tumač ljudima.
On je želio biti samo svjedok,
i postao je jedan od Kamenih spavača.

Da li je htio poručiti da ljudima ne trebaju tumači?
Da se oslone na Svete knjige . stećke i Modre rijeke, jer oni su duša Bosne.

Tko da zna?

Svjesnost ;

samoproglašeni tumači Bosne i Bosanskog bića su plaćenici,
a plaćenici ništa dobro , ni mudro ne nose ,

ga tjera da ponekad muči kad treba vrisnuti,
a opet nekako mirno, tiho ,staloženo i veoma glasno vrišti.

Oni drugi su plaćeni da  kažu ono što pišu, a to nije Bosnina  istina.
Zato su laž i istina uvijek na suprotnim stranama.

Ima i časnih izuzetaka, koji iz ljubavi prema riječi i istini
od Bosne  ništa ne traže.

Ne traže ni da ih razumijete.
Očekuju da ćete sami naći svoj put i prepoznati riječ istine.

Prošle su decenije, eoni ,
a u meni još uvijek leži mistika u neponovljivosti  Kamenog spavača i Modre rijeke.
Ili Modrih rijeka.
I Bosne zemlje Božije milosti.

“Tko je ona,gdje je ona,zašto je ona,nikto ne zna,
al je znano u Bosni je tma i tmuša neprobolna…”

Kao što  je Jason modre rijeke prebrodio ,
tako će ih i Kameni svjedoci opet ponovo spojiti,

jer
valja nama preko rijeke.

A nad Bosnom kao uvijek behara miris Božije milosti.

Dopisano:

Mehmedalija Mak Dizdar 17. oktobar 1917. Stolac – 14. juli 1971. Sarajevo
Rođen je u staroj muslimanskoj porodici kao sin Muharema i Nezire (rođene Babović).
Izgubio oca u šestoj godini.
Imao je sestru Refiku i starijeg brata Hamida .
Majka i sestra ubijene su mu 1945. u koncentracionom logoru Jasenovac,
kao rezultat svojevrsne osvete ustaša Dizdaru zbog njegove
neuhvatljivosti i antifašističkog djelovanja . (I izvor)

Njgov brat Hamid je zbog  ilegalnog rada uhićen je od ustaškog prijekog suda
ali je pobjegao iz Sarajeva.
Nakon toga njegova majka Nazira (rođ. Babović) i sestra Šefika su odvedene u Jasenovac
i tamo ubijene od ustaša. (II izvor).

Dvije interpretacije povoda tagičnog završetka dvije žene.

Zar zlu treba povod?
Ni Hamid ni Mak se nikad nisu oporavili od porodične tragedije.
Hamid je tavorio i zgasio svoju neospornu knjižvenu vrijednost.
U  inat ustašama , Hamid se  proglasio srbinom,

i gle , 
morbidne li “slučajnosti” , Hrvati Maka svojataju kao hrvatskog pjesnika ,
Bošnjaci kao bošnjačkog,
Srbi kao srpskog , valjde po bratu , 

a Mak
unatoč,uprkos i u inat svima njima , umro kao Bosanac ,potomak bogumila,davno prije novokomponovanog Bošnjaštva.

 

 

 

Bosna zemlja Božije milosti,

zemlja Bogumila, dobrih ljudi i Bosanaca.

 

Zemlja moja,

nema razmeđa i barijera.

Neuki ljudi razdvajanja čine.

Ove godine se slavi 82. godišnjica datuma kada je 1941. godine počeo ustanak protiv fašizma.

Borba još traje.

Ovo slavi  , molimo vas ,uzmite sa rezervom. Samo časni ljudi slave ovaj datum.

Fašisti , lopovi, tronacionalistička bagra, ljudi sa vrećama opljačkanog narodskog zlata i blaga i njihovi slugani se smiju historiji jednog naroda.

Neki kažu vrlo žalosno.

Ne gospodo, nije žalosno.

To je tragično.

Fašistički , nacionalistički i pljačkaški umovi se boje svijetle prošlosti.

Njihov svijet je tama i stvaranje mržnje u kome oni , ta troglavata monstruozna neman ubija, proganja, teroriše, siluje i pljačka vlastiti narod.

Zaboravljaju ,  ima jedan časni Sudija koji sve vidi i zna. Naređuje da se sva djela zapišu  i da se prem njima sudi.

Mnogo će , bezbroj licemjera i pogančera troglavate nemani zakukati na roštilju pržuna.

****

Diogen je sa svjetiljkom   trebao doći u Bosnu.

I našao bi šačicu onih koje je tražio.

Našao bi i onih nesvjesnih. Ali njih nije tražio. Oni u svim datostima samo postoje. Ništa više.

 

 

Il Bastidor

 

Vyarnes, gizo i skumparto

Vyarnes, marido asibivaj Vos

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor.

 

La, la, la…

Shabat maldo i kanto

Alhad la kulada

Lunis dublar la lulada

Martis kuzir kun la kusuegra

Myerkulis alimpyar la kaza

Dyuevis vizitar la mi Madri

 

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor

 

Majica

 

Petak je ja kuvaš i režeš

petak je, dug ti je život   ženo moja

kada ćeš naći vremena da se ukrasiš

lijepa majica

kada ću naći vremena da te ukrasim

Lijepa majica

 

La, la, la…   la la la

subota , molim se i pjevam

subota  moram biti čista

ponerdeljak , moram po stado

utorak,vidjeću se sa svekrvom

srijeda, čistiću kući

četvrtak posjetiću majku

kada ću imati vremena da see ukrasim

lijepa majica

 

Neki snovi nikad ne prestaju,samo se nastavljaju…

Na današnji dan,  sedmog maja 1892. godine , u trošnoj kučici zagorskog seljaka Franje  Broza  i žene mu Marije, rođena Javoršek, Slovenke, rodio  se sin   Josip .

Svijet ga zna kao Tita, možda najvećeg državnika dvadesetog vijeka.

*

*
Nećemo reći da smo indiferentni prema tom imenu i ličnosti koja se iza njega krila.

Ne mrzimo ga svakako.

Da li ga volimo?

Vjerovatno , ali  ne previše.

Ništa lično.

Otac, majka i njin porod su one ljubavi po naslijeđu dobivene.

Nekad ni one ne blistaju.

Ljubavi srce bira.

One prave , jedine ,  duša .

Ako ti se posreći imaš mnogo pravih , jedinih ljubavi.

Nama se uvijek posreći.

Da , poštovali smo ga.

Neki od nas  jako mnogo .

Neki  ‘nako ,  srednje.

Možda nijansu , dvije više.

Nekad  nam žao ,  ali smo više ponosni , što njegove štafete , nikad nisu rukama mahalaša nošene .

Za štafetu, plavu kapicu , bijelu košulju i tamne pantalone ili plave plisir suknjice mi nismo bili predviđeni.

Ne zato što ih nismo imali.

A bilo je i toga.

Sistem zlatne kašike.

Zvuči vam poznato.

Komunjarska  i nacionalistička navlakuša.

A nama su naše zlato i imanja otimali i   još uvijek otimaju , dok  ne otmu i poslijednju zlatnu prašku.

Ono zlato sakriveno u duši nisu znali pronaći.

Malo naših očeva je imalo crvenu knjižicu.

A to je bio uslov za sve!

Ne zato , što nisu htjeli.

Možda.

Već zbog stigme.

Mahala  je bila oblijepljena plakatima, a svake godine su višekratno  letke  iz aviona  bacali.

Ukratko, Agitprop je  pisao:

-Nazadni, antiprotivni.

-Neusklađeni sa crvenim bojama, srpom i čekićem , paganstvom..

-Zaljubljeni u sevdah i ljubav.

-Neizostavno vjeruju  i predaju se Jedinom Bogu Ljubavi i Milosti.

-Izolovati i zaobilaziti u širokom luku.

Ipak, zhvalni smo Titu.

Nije dao Jugoslaviju.

Nije dao na Bosnu.

Po   duši Bosne zemlja Božije milosti je krojio bratstvo i jedinstvo.

Nažalost, pokazalo se neuspješno.

Nije dao da  u mahalu buldožeri i kranovi zalaze.

Nije dao ili nije smio, nije bitno.

Hvala mu što nas je odvojio od radnih akcija, parola i borbenih pjesama.

Znao je da mi ne bi išli, uzvikivali i pjevali produkte ruralne  masovnosti.

I eto belaja.

Nije to nikada bio naš svijet.

Niti će.

Još manje ovaj, genocidni svijet  nacionalističkeih pljačkaških  bagri i fukara , koji je mnogostruko čudovišniji, monstruozniji  i svirepiji.

Niti će.

Tito je bio vizionar i osjećao je sve to.

Znao je i  sve ono  što će doći.

Tu ništa nije mogao.

Bio je mrtav.

Ostaće za zapisano :

-Imao  je više časti i poštenja nego  sto svi  Tuđmani, Miloševići, Janše, Izeti, Dodici, Čovići i njihovi jataci, pride religijski slugani. Više nego ta pogan ima i što će ikad imati.

Ovi  mediokriteti i mrzitelji ljudskosti, su nadigli  sve moguće pošasti poganluka, kojeg im  duša puna, protiv  Časnog čovjeka.

A pjevali su mu :

Druže tito mi ti se kunemo, od Vardara pa do Triglava , nosili mu štafete, bili uvalakači…

I nosili crvene marame i plave kapice.

Crvene kapice i plave marame i plisir suknjice.

No, ovi današnji nacionalisti i fašisti  su samo nebeski popušlići.

Zbog njih , krvoločnih nacionalista Mi bi  mogli časnog čovjeka , Tita ,  skoro  zavoljeti , ali ne smeta nam da volimo njegova vremena. .

Ljubav nam ponekad ide od srca .-

Mi, mahalaši  smo osuđeni da volimo nježne  Grlice  i živimo sevdah .

Što bi  rahmetli Deba rek'o:

-Joj , majko mila , plaha usuda. Moglo bi se hejbet  ljepot doktorskih diseratcija za desetku napisati . I odraditi.

Za kraj smo ostavili notornu glupost  i laž petparačkih novina, trule, ofucane, evropske animir dame  Velike Britanije , koja sada tavori na smetljištu historije..

Deba bi rekao  engleske sifilističke kurve.

Mi moramo paziti kako se ponašamo, jer drotovi  iz Hulla prate svaku našu riječ.

I, đ'eš ba otočku  prostitutku nazvati sifilističkom kurvom , uvrijedila bi se. A i   osuđena je  na HIV, ma šta mu to značilo. Kažu da je to nešto progresivno. Na zdravlje  kruni koja ubije princeza bila svaka preogresivnost te vrste .

Daily Mail  je  Josipa Broza Tita  svrstao  na 13. mjest0 rang liste svjetskih ubojica .

Sve da i prihvatimo njihovu listu, Tito nikako ne može biti trinaesti.

Nabrojaćemo ( samo ) pet britanskih državljana koji se   na listi najgorih masovnih ubojica 20. stoljeća a koji su rangirani  barem poziciju prije južnoslovenske Gromade: :

Albert Edward (Edvard VII)

George Frederick Ernest Albert (Đuro V)

Albert Frederick Arthur George (Đuro VI)

Elizabeth Alexandra Mary ( Elizabeta II)

Winston Leonard Spencer Churchill  ( Pijanac I)

Nećemo dalje da mozgamo. Ovih pet individua su potisnuli Broza na 18. mjesto. Po britanskim  genocidnim mjerilima, oni su se dobro plasirali:

– od šestog do 10 mjesta.

Nažalost do kolajni su  ih dijelili  milimetri.

Ako uključimo Tuđmana i Miloševića i njihovu genocidnu sabraću Pavelića i Mihajlovića, Tito je mala mazna maca.

Znate onaj sistem :

Oni nama, mi njima.

A bilo je lijepo i časno biti Jugoslovenka i Jugosloven.