Bibliotekarstvo i arhivistika , odnosne biblioteke i arhivi , uz muzeje i galerije , su posredstvom njihovih drevnih čuvara , kroz vijekove što prolaze , postali nijemi svjedoci koji poput monumentalnih stećaka i monolitnih građevina jasno i glasno, svejdoče o životu, kulturi , umjetnosti i drugim značajkama sveukupnosti života na određenom prostoru.
Sarajevo , Grad Čednosti , je jedina prava svjetska metropola humanizma, multikonfesionalnosti, multietičnosti, multirasnosti … , zasnovanih na izvornim uzansama Božanskih principa odnosa u jednoj velikoj zajednici.
Multi predispozicije Sarajeva , kroz razvoj grada protokom vremena se najbolje ogledaju u dostupnoj i sačuvanoj bibliotekartskoj, arhivskoj , muzejskoj i galerijskoj građi.
Kao svaki grad i Sarajevo je živi organizam koji radi, raste i diše svim onim specifičnim karakteristikama živih bića. I ima svoje zapretene tajne i ljepote , skrivene daleko od očiju javnosti.
U tim zanemarenim institucijama postoje ljudi koji čuvaju blaga sa kojim šira javnost ima manje mogućnosti dodire i prepoznavanja bila vlastite sredine. Ti posebni ljudi žive osjećajući puls grada i vremena kome pripadju; u svom radu prepoznaju i povezuju sveukupnost odnosa prošlosti i sadašnjosti .
Zahvaljujući njima , uprkos nerazumjevanju i zanemarivanju, povremeno na dnevnu svjetlost isplivaju bogatstva i svjedočanstva o nepoznatim ili malo poznatim historiografskim detaljima iz perioda raznih datosti.
Jedan od njih je Velid Jerlagić , uposlenik Istorijskog arhiva Sarajevo , veliki entuzijsta i zaljubljenik u svoj grad, vremena bivša i buduća i posao koji obavlja.
Zahvaljujući BHRT , ciklusu Nova avantiura, izlaganjem Velida Jerlagića je predsatavljen je jezgroviti i sveobuhvatni kartografski prikaz kodirane / mapirane slika geografske stvarnosti Sarajevo od austrougarskih do današnjih vremena, sa implikacijama na duboku prošlost od postannja našeg lijepog Grada.
Izražavajući duboku zahvalnost na nadahnutoj prezentaciji date teme , možemo dodati:
Carstva , osvajači i ugnjetači , mapiranti i kartografi kartama su propali i nestali. Vrijeme ih je pregazilo i nestalo.
Sarajevo , Grad Čednosti i Bosne zemlje Božije milosti , zahvaljujući Božijoj ljubavi i dalje persistiraju u svojoj iskonskoj ljepoti i umilnosti ,unatoč pokušajimazlih hordi da ih zbrišu sa karte zemaljske.
Elizabeta Kotromanić , bosanska princeza, rođena je u 1339. kao kći bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i poljske princeze Elizabete od Piast, iz dinastije koja je vladala Poljskom. Ubijena je 16.01. 1387.
Elizabeta od Bosne (u engleskoj literaturi Elisabeth of Bosnia, u poljskoj Elizabeta Bosniazka) je bila:
-kraljica vladar Mađarske,Poljske i Hrvatske najveceg i najuticajnijeg kraljevstva Evrope XIV stoljeća.
Prema nekim historičarima Elizabeta je bila jedino preživjelo dijete svojih roditelja.
Drugi vjeruju da je celjska grofica Katarina bila Elizabetina sestra.Mnogi ,nezavisni izvori potvrđuju ovaj drugi navod.
Njen prvi rodjak je bio i Tvrtko I, budući kralj Bosne.
Kao mlada bosanska princeza boravila je takodje na ugarskom dvoru. Zaprosio ju je ugarski kralj Ludovik I.
Prije ju je zaprosio srpski car Dušan ,koji je trazio za miraz podrucje oko Hercegovine, ali je bosanski ban odbio tu ponudu.
Čuj molim Dušan Slinić vehti ,očeubica da ženi njjegovu krasoticu za sina.Ne ide to tako.To bi bilo poniženje.
Mi zabrzali malo.Da usporimo i da se stabilnije vratimo ljepotici, počećemo štorijom ( par citata ) iz historijskih zapisa Mavra Orbini ,gdje se spominje bosanska princeza Elizabeta, potonja ugarsko-poljska kraljica:
” Stjepan Dušan Slinić stupi u Bosnu, tobože da banu bosanskom Stjepanu II Kotromaniću, Humsku zemlju otme, i povede 30.000 konjanika i 30.000 pješaka – silu strahovitu – te poče Bosnu nemilo harati i plijeniti, neprastajuć nit dvoru banovu, koji se bijaše odbio u planine da Dušana dočeka.
Vlada Dubrovačka i Mletačka htjedoše posredovati, ali bez koristi! Dušan je zahtjevao da mu ban dade Humsku zemlju, – i priplemenitu Elizabetu od 13 godina, ili bar nju samu ; a ban ništa nije dao – tako mu je silu prezirao!
– Dušan se vrati u Srbiju preko Dubrovnika, u Bosni ništa ne opravivši.
– Mati ugarskog kralja Ludovika, čuvsi za izvanrednu mudrost i ljepotu kćeri banove, zamoli bana da joj ju u dvor dade. a da ce ju ona kao vlastitu kćer držati; to ban odbije; što ona videći dođe u Usoru, i poruči po bana, te ga najiskrenije za istu milost zamoli, obećajući i kuneći mu se da će ju ona najsjajnije udati, kao sto to dolikuje tako izvanrednom stvoru “promettendo, e guirando di maritaria nobilissimamente, come giá conveniva un par suo.”
Poslije dužeg oklijevanja, ban joj želju ispuni, i ona krasnu Elizabetu odvede.
– Tri godine poslije, umre žena Ludovika, i on vjenča lijepu Elizabetu.
-Tad poruči da mu ban punac dodje na veselje, i taj se zaputi, ali na putu umre (sto je bilo za Bosnu velika sreca, jer da bude umro u Ugarskoj, ostala bih Bosna u tisucu zamršajah!)
Naslijedi ga ban Tvrtko, te i ovoga Ludovik pozove, da se sa stričevkom razveseli. Tvrtko s odličnom pratnjom dodje…”
Trinaestogodišnje dijete odlazi u stranu ,nepoznatu zemlju,dvor i društvo.Možete misliti te tuge i hladnoće.Ali očevi,pogotovu vladari su se tada morali slušati.
Tako se Elizabeta Kotromanić udala za ugarsko-poljskog kralja. Ona nije rodom zaostajala za ugarsko- poljskim kraljem. Oboje su poticali poticali od velikih familija Piast, Mecklenburga i Pomeranije.Bosanska plemenita krv je bila na cijeni na Evropskim dvorovima.
Nakon sklapanja braka, međutim, otkriveno je da su kralj i kraljica rođaci u četvrtom koljenu preko jednog poljskog vojvode, zbog čega je papino odobrenje braka bilo neophodno za njegovu valjanost. Papa je izdao nalog za odobrenje braka i time priznao njegovu valjanost, unatoč tome što se to protivilo crkvenom zakonu.
U braku s Ludovikom, bilo je sedamnaest godina neplodnosti.A onda je 1370.-tih rodila je tri kćerke, zaredom :Katarina, Marija i Jadviga. Najstarija, Katarina (rođena 1370. godine), umrla s osam godina. Dvije mlađe kćerke koje su nadživjele roditelje bile su Marija (rođena 1371. godine) i Jadviga (rođena 1373. godine).
Kad je Elizabetin suprug kralj Ludovik I umro, ona postaje kraljica vladar velikog kraljevstva, uključujući područje Hrvatska i Dalmacije koje su bile dio Ugarske monarhije.
Moderni historičari je opisaju kao tešku ženu, dok su je njeni savremenici smatrali učinkovitom, ali i nemilosrdnim političarom koja je koristila političke spletke kako bi zaštitila interese svojih kćerki-nasljednica kraljevstava, Marije i Jadvige.
Ljubomornici zaboravljaju njenu anđeosku ljepotu,profinjenost,sanezibilnost ,izobraženost ,lingvinističku raznolikost i poznavanje historijskog-kauzalnog slijeda vrijednosta.
Skoro svi zaboravljaju neke životne stvari koje su je moigle odrediti kao ličnost.
Elizabeta od Bosne, smrcu njenog supruga ugarskog kralja, postaje de-facto Vladar Kraljevstvom Ugarske-Poljske pod kojima je bila i Hrvatska.Vladarica najvećeg carstva u Evropi.
Kao dijete odvedena iz doma u strani i surovi svijet.Otac joj umire a da je nikad nije vidio poslije odlaku.Za majku nemamo podataka.
Čitav njen svijet su bile njene kćerke.Ona je bila glavna lavica na tuđoj teritoriji,koja je morara da štiti kćeri,a zaštitnika nema.Oko nje sve sami krvoločni lalovi koji čekaju samo trenutak nepažnje.
Elisabeta Kotromanic je bila u isto vrijeme samohrana majka i žena-vladar koja je efikasno i suvereno vladala jednim od najvećih evropskih kraljevstva tog vremena.
Iako je Elizabeta ubijena nakon što je zarobljena od strane pobunjenika, ona je uspjela odbraniti prava njezinih kćerki na Krunu.
Nakon Elisabetine smrti nijedna žena nije vladala ugarskim kraljevstvom do Marije Terezija od Austrije (1740-1780), sto je je 400 godina kasnije.
Elisabeta od Bosne je bila kraljica Ugarske pune 34 godine! Normalno je da se mnogima nije sviđalo stijeg vladarke porijeklom iz jedne plemenite ,male zemlje ,kao što je Bosna.
Život Elizabete Bosanske je tako buran i pun obrata da se jednostavno ne može sagledati iz jednog letimičnog pregleda.
Da, trovala je i ubijala. Iako nema dokaza ,vjerovatno jeste.Da ima vatikan bi je spalio.Ako ni zbog čega,ono radi preuzimanja i realizacije njihovih ideja.Takva je bila moda.Svi su učili od Vatikana.
Charles Durazzo ,kralj napulja upada u Mađarsku 1385 i oduzima krunu, te su Elizabeta i Maria bile prisiljene da prisustvuju njegovoj krunidbi.
Vladavina je bila kratkjotrajna.
Elizabeta je pokazivala lažne prijateljske osjećaje za Karla Durazzo, dok se njegova svita nije vratila u Napulj. On ostao je bespomoćan. Elizabeta je djelovala trenutno.
Pozvala ga u posjet u jeduj od svojih palača, gdje Karlo Durazzo biva izboden u njezinoj nazočnosti. Napad se dogodio 39 dana nakon njegove krunidbe. Tako je Elizabeta uspjela vratiti krunu svojoj kcerki Mariji.
No to je ne čini ništa lošijom od drugih.Zakon Vatikanske đungle nalaže ubij da ne budeš ubijen.Jedino se tako moglo vladati u hrišćanskom svijetu.
Kraljica Ugarske,Poljske i Hrvatske Elizabeti Kotromanić/ Elisabeth of Bosnia/ Elizabeta Bosniazka je bila jedna od najznačajnijih žena u svjetskoj povijesti. O njoj bi trebalo pisati tomove knjiga.Neki drugi put ćemo se javiti barem sa esejom o našoj Divi,čiju ličnost historičari, istoričari,povjesničari potcjenju.Uglavnom tendenciozno.
Hroničari je svode na jednu nemuštu rečenicu .
A smrt?
Elizabeta je s kćerkom odlučila krenuti u Hrvatsku,obići dio svog i kćerkinog kraljevstva.Tamo ih je otela grupa ljubomornih plemića, koji su se željeli osvetiti za smrt kralja Karla. Dvije kraljice su bile odvedene na obalu Jadrana, u Novigrad blizu Zadra. Elizabeta je 16. januara 1387. godine, na zahtjev Karlove udovice Margarete, zadavljena pred očima svoje kćerke. (Prvi izvor).
Bila je tajno sahranjena u Crkvi svetog Krševana. Na treću godišnjicu smrti, njeno tijelo je prevezeno u Székesfehérvár.
A kćerka Marija?
Majka lavica Elizabeta ,prije smrti uspjeva prokrijumčariti plan za oslobadjanje Mlečanima. ali biva zadavljena po nalogu hrvatskog plemića Ivana od Paližna.(Drugi izvor).
Trupe Marijinog supruga Sigismunda izbavljaju Mariju iz zarobljeništva, ubrzo nakon što joj je majka Elizabeta ubijena.
Oslobadjanje se desilo iz pomoc bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanica (Elizabetinog stricevica s kim je odrasla). Za svoje ućešče u događaju Tvrtko je dobio pocasno zvanje gradjanina Venecije.
A kćerka Jadviga (Hedviga) je postala voljena i blažena Poljska kraljica.
I Marija i Jedviga su dostojne kćerke svoje uzvišene majke.
Svake godine oko 29.08. raspišu se o povelji Kulina bana. Neka tako i treba. Zaslužili i ban i povelja. Vjerovatno i srednjovjekovni Dubrovčani (?) , kada je čestiti Bosanac i Bogumil tako mislio.
Ovo Bosanac i Bogumil treba posebno naglasiti. To znači on nije bio ni katolik, ni pravoslavac, ni musliman, ponajmanje ono hrvat, srbin ili bošnjak (u današnjem smislu).
Bio je Ban Bošnjanin kao i svi Bogumili. U Bosni tada nije živjelo druge vjere i nacije. Samo Bogumili i Bosancii; dobre bošnje.
Hrvatski i vikipedijski istoričari mogu mačku o rep i o zadnjicu svoju ”časnost” okačiti tvrdnjom da su Borići i Kulin Ban kroatjanci.Valjda im to sva pamet što su je natakarili za trianaest vijekova robovanja i slugarenja raznim evropejcima.
Bizantinci su 1164-1165.god. porobljavali Bosnu i protjerala Bana Borića (Boriće) u Slavoniju. Njegov sin Ban Kulin je od Bizantinaca dobio status vazala i naslijedio očeve, da bi vladao Bosnom od 1180-.2004.god.
To službene činjenice povijesti i historije govore. Borići su Bosanci iz Bosne protjerani u Slavoniju i ne mogu biti hrvati. To što su u Hrvatskoj živjeli petnaestak godina ne može im uzeti Bosanštinu i nikako ih činiti hrvatima; ma koliko to hrvati željeli.
Dosadilo bi nam govoriti kako vikipedija,Vatikan i urotnička bagra bezočno laže, podmeće i podvaljuje neke svoje kukavićke mučke. To u Bosni dok je Bosanaca neće moći proći.
Bosna je postojala i prije hrvatske i drugih balkanskih zemalja (južnoslavenskih). U Bosni ima najmanje slavenske krvi ( o tome neki drugi put).
Povelja Kulina bana je ono što jeste : prvo vladarsko pismneo – pisano svjedočanstvo na ”južno slovenskim” prostorima. Ništa izvan toga. Povelja je samo diplomatska akreditacija jedne države drugoj, banovine drugom gradu – državi.
Čudi nas,žalosti i brinu sagledavanje Kulinove povelje iz druge perspektive:
– rodni list BiH – rodni list bosanske državnosti – povelja treba imati svoj praznik
Sve je to u redu, ali…
Bosna je postojala četiri vijeka prije Kulina Bana i njegove povelje.
Za to vrijeme je svoju državotvornost ojačala i potkrijepila argumentima moći i sile da je predstavljala respektabilnu državu na prostorima južnog Balkna. Božja Milost je odredila njeno rođenje a historija ga upisala. To što datum nije tačno u bocu jasnu određen nije ni čudno. Niti jedna stara država ne može reći kada se tačno rodila.
Od rođenje do punosvijesti svakog dijeteta treba da prođe neko vrijeme. Da ono prohoda, da progovori, da se opismeni, da se organizuje, zauzme i odredi svoju ulogu u životu, preboli dječije bolesti, ojača i stasa, da se nametne i da kaže ja sam zrela osoba. Zatim to potvrdi, ovjekovječi ženidbom i regulama to je to.
Tako vam je i sa svakom državom. Kada se povelja desila Bosna je bila fazi mladića pred ženidbu kojemu se nije žurilo ženiti. Mladića koji je želio prvo život kušati, iskustvo steći i tek tada ljubu naći i i oženiti.
Taj čestiti mladić, ne bježimo od toga da je bila čestita ljepot vila , ta Bosna da prostiš je imala skoro četiri stotine ljeta ( odnosno dvadeset sedam godina u ljudskim godinama) u momentu izdavanja povelje.
Zbog toga Bosni niko ne možete određivati nove datume rođenja i državnosti. Kulinova povelja nikako ne može biti rodni list BiH ili rodni list bosanske državnosti.
Kako nešto što dolazi četiri stotine godina iza rođenja , može biti njen rodni list po bilo kom osnovu.Oni što povelju krste danom rođenja neka uzmu kalkulator u ruku ili neka se vrate u školske klupe.Možda se nauče brojanju i opamete.
Nemojmo se igrati figurative. Časnost Bosne to ne dozvoljava.
Tako govore neznalice, neupućeni i zlonamjerni. Nije bitno iz kog razloga su donešena preuranjena i nelogična htijenja, ona nanose štetu Bosanskojm kontinuitetu, opstojnosti i državotvornosti.
Vjerovatno nije tako, ali čini se kao da neko hoće da ukrade četiri stotine godina bosanske državnosti ili četiri stotine godina opstojnosti i kontinuiteta Bosne. To ide u prilog negatorima Bosne i svega Bosanskog.
Povelja se figurativno može shvatiti kao ženidbeni dar ili miraz kojim ban Kulin u ime svoje potvrdio, ovjekovječo svoj i Bosnin status, zrelost i faktičko stanje. Ništa drugo.
Povelja , odnosno darodavac govori: eto mi smo snažna družina od karaktera koja samostalnio može određivati šta joj je raditi, čak i darove poklanjati. Ova poruka je upućena svima ; jer je dvadeset pet godina prije Bizantinac u krvi htio ugušiti i uništiti Bosnu.
Kao što nam historija priča i slavi: Bosna se ni tada niti ikad kasnije nije dala i poslije svakog krstaškog rata, krvi i boli , joj i uh jača i ljepša postajala.
Naš savjet je :
Ako hoćete da nešto pišete, provjerite i utvrdite činjenice i manite se bombastičnih naslova i tekstova radi skretanja pažnje,a koji u suštini ne korespondiraju sa istinom. I prije printanja u javnost još jednom pročitajte šta ste napisali i pokušajte osjetiti kako to pismene zvuči.
I još nešto!
Ne može se o povelji napisati pet-šest rečenica, naslikati povelju i reći eto to vam je povelja.
O Povelji se mogu tomovi knjiga pisati i opet bi se nešto propustilo. I naše pisanje je samo malecki pokušaj da se čitaocu približi dio priče o Povelje Kulina bana.
Povelja je mnogo značajnija i dalekosežnija sa stanovišta humanosti, psihologije, filozofije, poetika, religije i politike koje niko nije uspio da zapazi (?!) i svoje zapažanje prenese čitaocu.
Kako bi izbjegli sve nedounmice u otkrivanju novih, čudesnih dimenzija prenosimo vam tekst povelje u cijelosti:
” U ime oca, sina i svetog duha, Ja,bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim vam prijateljem biti od sada i do vijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle god budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, sa pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a što mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sila, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi,koliko se može,bez ikakve zle misli.
Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.
/tu se povelja završava/ Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset deveti dan,(na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.
/ova rečenica je lično svjedočenje banovog pisara/
Da vidimo o čemu povolja govori i što to daruje:
I.obećanje i darivanje prijateljstva, pravde i povjerenje, II.neograničena sloboda kretanja (gdje god žele kratati, gdje god koji hoće) III.nenapadanje (nema časnika sile) IV.jednakost i uzajamna korist (voljom poklon i davanje pomoći) V.miroljubivost (pravim povjerenje i pravim srcem bez ikakve zlobe)
Od dana pisanja povelje nas dijeli period od 826 godina. Čitava jedna epoha se poslije nje desila.
Zna se da je tekst Povelje prevod bosančice kojom je povelja pisana. Svaki prevodilac se maksimalno trudi da što vjernije prevede tekst kojim mu se nudi.
Povelja počinje i završava pominjanjem Stvoritelja. To svjedoči Kulinovoj iskrenoj i nepokolebljivoj vjeri i predanost Bogu Jedinom, Bogumilskom. To potvrđuje i povelja i banov život.
Neko će reći tako se pisalo u onim vremenima. Nađite bar jedno jedino pismo iz onih i potonjih vremena koje pišu tako rječito, humano i bezuslovno čestito nudi ono što povelja daruje i do kraja želi da ispoštuje.
Povelja odiše jednim visoko sofisticiranim stilom koji bi i danas bio vrlo efektan, aktuelan i moderan i nadasve poetičan. Riječi su vjerodostojne, milozvučane , blagonaklone i prijateljske. Upućuju na nepatvorenu dobrotu čovjeka koji poveljom poklanja najveće darove ljudskosti.
Upravo tako!
Kulin ban ne piše povelju radi odobravanja i političkih poena. Oni mu ne trebaju. On je već silni Ban koji ima najsnažniju podršku; Boga Silnoga. On povelju ,iz dna srca i duše; bezuslovno poklanaja Dubrovniku i Dubrovčanima koji su mnogo slabiji od Bosne.
Povelja je obligaciona, ekonomska ,politička i najprije humana darovnica.
Povelja je i filozofska poruka Vatikanu i cijelom svijetu,dalje prste od Bosne.
Povelja ukazuje na čestitost i dubokoumnu ljudskost Njega, Kulina. To nije moglo biti drugačije. Ban je dijete Bosne. Bosna je Zemlja Božje Milosti. Kome Stvoritelj daruje svoju milost i svjetlost taj može sjati samo ljubavlju, dobrotom, iskrenošću i zanosnom snenošču.
Riječ je o povelji Kulina bana od 29.09.1198.godine.
Kulin vladar Bosne valikodušno i bezuslovno nudi i poklanja suživot, toleranciju, pravdu i mir susjednboj državi i njenim građanima. Posredno svakom dobronamjernom čovjeku. To je bjanko akreditacija. punomoć i otvoreni kredit Dubrovniku i dubrovčanima.
Ne, nismo previdjeli jedan jedini uslov, samo se čekalo da se stekne okolnost za njegovo isticanje:
– svi vi Dubrovčani (i drugi tujini op.a.) možete doći ali sa ” pravim povjerenjem i pravim srcem,bez ikakve zlobe ” .
Ban ne traži mnogo, samo jedna iskreno Božansko pravo : Ljubi bližnjeg svoga.
To se dešava u dvanaestom vijeku, ranim ljetima srednjeg vijeka. Takvih primjera tada nije bilo; neče ih biti ni kasnije, do današnjih dana.
Ban se nije obazirao na to što su njegovi crkveni dostojanstvenici djedovske Hiže iz Mila vatikanske tvorevine zvali đavoljim crkvama. Oni nisu izmislili ništa novo. Jovan evanđelista u svojim otkrovenjima proročanski vidi Rim kao zvijer bludnicu.
Nije se obazirao što je Dubrovnik od prvih dana Bosanske opstojnosti bio uključen u široku frontu krstaških ratova protiv Bosne koju je osnovao Vatikan.
Svoju veličinu i vjerovanje u Boga i ljudsku dobrotu , Bosna i Kulin ban pokazuju slijedeći Božji nauk:
– Ako te neko progoni ti milostiv prema njemu budi.
– učenje Isusa Hrista:
-Udari li te ko po tvome desnom obrazu, ti mu i drugi okreni (Mat 5.39) –
– ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone (Matej 5.44)
Vatikan je krstašku frontu uvukao sve Bosanske susjede: Mlečane, Dubrovnik, Hrvatsku, Ugarsku, Srbiju, Zetu (Crnu Goru) i Bizantiju. Istorija je pokazala da Bosna nikad nije prestajala biti meta tih krstaških ratova, samo se fronta učlanjenih krstaša proširila matematičkom progresijom.
Još za Kulinovog života; papa Inoćentije IV je ozvaničio inkviziciju i pokrenuo krstaške i inkvizicijske ratove protiv prvo protiv Bosne ,potom i Francuske. Dubrovčani i ostali susjedi Bosne su kao i uvijek bili na strani Vatikana i zdušno ga pomagali, i silom i materijalno.
Dakle inkvizicija i krstaški ratovi su vatikanski i dubrovački odgovor na humanost i toleranciju Bosne i njenog bana Kulina.
Inoćentijem IV, Vatikanom je skrojena zlohuda sreća koja Bosnu prati kroz čitav srednji vjek i kasnije kroz novi vijek do ratova 1992.-1995. Te huškačke igre da prestanu. Vidite zakulisane radnje po vikipedijjama i sredstvima informisanja javnog mnijenja ” novog svjetskog poretka “.
Poretka koji ljudi od uma jednostavnio karakterišu kao novi imperijalni sistem globalnog porobljavanja i tlake.</br></br>
Moramo ponoviti da je značaj povelje Kulina bana drugačiji i višeslojniji ,nego što se to misli. Povelja ima poetičniju, savremeniju i humaniju dimenziju ljubavi i prijateljstva , nego što to sikstinski oci mogu zamisliti i prihvatiti.
Povelja Kulina bana predstavlja prvi zabilježeni javni, jednostrani , bezuslovni diplomatski poziv jedne zemlje, Bosne za mir, suživot i toleranciju među državama koje imaju različite poglede na svijet, religiju i koje pripadaju ratličitim etničkim grupama.
772.godine poslije datuma objelodanenja povelje tzv. pokret nesvrstavanja plagira ideje Kulina Bana.
Osnivač nesvrstanosti J.B.Tito je volio Bosnu zbog njene tegobne prošlosti i iskrenosti. Kada bi se umorio, dolazio je da se odmori u snenoj ljepoti i blaženosti. Uvijek se protivio njenoj podjeli kojoj su neprestano težili fašistički i nacistički elementi u Hrvatskoj i Srbiji; četnici i ustaše.
Broz je jedan od faktora koji su spriječili rastakanje i destrukciju Bosne.
Ti zvjerinji gladni fićfirići , šljam ljudskosti i pogančeri , krojači ”novog bosanskog poretka” zboravljaju, bosansku opstojnost.Bolje rečeni svjesno metu pod tepih i hoće da mažu oči gladnog naroda kojeg porobljavaju i pljačkaju.
To im ne može poći za rukom. Historija,istorija i povijest se jasno određuje prema svakom. Pravedno i istinito. A nebo sudi.Pravedan je to sudac.
Mi se samo trudimo da ponešto od toga objelodanimo.
Tito je, kao poznavalac istoriju Bosne bio je upoznat sa Poveljom Kulina bana. Bilo mu je jednostavno preslikati preformanse povelje u osnove pet principa pokreta nesvrstanih.
Pokret nesvrstanih nije opstao, pokloni iz Povelje se još nude. Nesvrstanost je uništila fašistička-arijevska zvijer.
Citiramo pet osnovnih principa pokreta nesvrstanih:
1.uzajamno poštivanje teritorijalnog suveriteta i integriteta 2.uzajamno nenapadanje 3.uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove 4.jednakost i uzajamna korist 5.miroljubiva koegzistencija
Vas ćemo zamoliti da uporedite stavke od I.-V. Povelje Kulina Bana i stavke 1-5 osnovnih principa nesvrstanih.
Mi nećemo komentarisati jer:
To je ona naša Bosna i Bosanski čovjek o kojem pokušavamo da pišemo, branimo i zle ruke koje se prema njima pružaju pokušavamo da žigošemo i odstranimo. Prošlosti radi i još neizvjesnije budućnosti.
Uvijek nam je velika pomoć pomisao da je Bosna Zemlja Božje Milosti i da je povelju pisao Veliki Bosanac Kulin ban.
U svrhu poboljšanja nepodnošljive stvarnosti i poremećenog mira u svijetu predlažemo Odboru za dodjelu Nobelovih nagrada da hitno i bezuslovno dodijeli Nobelovu nagradu za mir Povelji Kulinu bana ; svijetu darovanu od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.
Povelja Kulina bana je Dar koji još uvijek persistira, samo ga treba ubrati.
Čista poetika je ta pismen ta Povelja da prostiš. Kameni spavač,govor stečaka je to. Puno je tu simbola i skrivenih značenja. Ne može ih ljudski um odjeraded proniknuti.
Kulin Ban na pladnju nudi Bosnu njenim krvnicima i bludnicama Vatikanu i Dubrovniku i ostalom svijetu.
Za uzvrat Vatikan i Dubrovnik i zle horde fronta Bosni na pladnju daruju krstaške ratove. Na isti način kao što je Irod Antipa Salomi i njenoj majci Herodijadi darovao glavu Jovana Krstitelja.
Jedna žrtvovana svetost je previše za nebo i zato je Bosna pošteđena i spaseno.
826 godina opstojnosti, kontinuiteta i koegzistentnosti Povelje Kulina bana na principma bezuslovnog poklanjanja prijateljstva, pravde, povjerenje, neograničene slobode kratanja, nenapadanja, jednakosti, uzajamne koristi i miroljubivosti su najbolja moguća preporuka za sve miroljubive nagrade i počasti svijeta.
826 godina poruka mira i ljubavi koje neće prestati da se glasaju, mole, nude i daruju dok je vijeka i svijeta.
Povelji , Kulinu i Bosni podarena Božja milost jer je njen usud zapisan (Mat.5.):
4.Blaženi oni koji žaluju; oni će biti utješeni! 5.Blaženi krotki; oni će baštiniti zemlju! 6.Blaženi gladni i žedni pravednosti; oni će biti nasićeni! 7.Blaženi milosrdni;oni će milosrđe zadobiti! 8.Blaženi koji su čistog srca;oni će Boga gledati! 9.Blaženi mirotvorci;oni će biti nazvani sinovima Božjim! 1o.Blaženi progonjeni zbog pravednosti;njihovo je kraljevstvo nebesko.!
Ne, nismo izmislili da su Bosna i njen narod Zemlja i djeca Božje milosti!
Toj svetosti poklonjene su riječi Jevanđenje po Mateju. I ostala tri jevanđelja o Bosni, Kulinu banu i narodu Bosanskom potvrđuju tu svetost. I Jovanova apokalipsa 11.1.i 2. . Stari zavjet i Kur'an isto sveto slovo o Bosni kazuju. Nećemo nabrajati milosti i riječi što su Bosni date i darovane. Za to bi nam trebala nova sveta knjiga, a nama nije data ovlast to činiti.
Kada bi sabrali učinke svih dosadašnjih dobitnika Nobelove nagrade za mir vidjeli bi da se oni ne mogu uporediti sa učinkom Povelje Kulina bana. Iz ove bezlične hrpe moramo, hitno i neizostavno , sa dužnim poštovanjem zbog svetosti, izuzeti čestitu i voljenu majku bolesnih, gladnih i potlačenih, blaženu Mariju Tereziju.
Iz istih razloga tražima od Ujedinjene nacije da donesu rezoluciju koja bi bila obavezujuća za sve njene članice. Tekst rezolicije bi glasio:
-Pozivaju se sve članice UN;bez izuzetaka i protekcionizma; zaraćene i nezaraćene, da svoje međusobne odnose obavezno grade na principima povelje Kulina bana od 29.8.1189.godine.
Ujedinjene nacije bi trebale 29.08. proglasiti : danom suosjećanja i molitve za Jovana Krstitelja i danom slavljenja Povelje Kulina bana.
Nas su uvijek učili da časni ljudi slave dane posvećene Božijoj milosti.
A ima i onih koji slave nastanak bezbožnih dana i bogohuljenja – krvavih pokolja , silovanja , raseljavanja , umu neshvatljivih zlodjela počinjenih u ime pripadnosti jednom narodu.
Da li se ljudi koji slave četiri godine masovnih ubijanja,klanja , genocida , silovanja , protjerivanja , rušenja Božijih hramova mogu nazvati ljudima?
Da li njihova zemlja poškropljena krvlju stotinama hiljada mrtvih , uvijenih, silovanih i prognanih ima pravo na slavlje ili na postanje – pitanje je sad?
Niko ne zna svoj usud .
Još manje se može dokučiti Božiji naum.
Predani i pravovjerni se uzdaju u Milost i Ljubav Boga Jedinog ,Pravednog.
Šta očekuju oni koji su Bogu sailnome okrenuli leđa?
Upozoravaju me da Makova Modra rijeka i rijeke koje sam ja u njoj prepoznao ,nisu iste rijeke. Kažu, Makova, prava hita ka Jadranskom moru ,moje ,krive , brode na sve strane, najčešće ka Bosni.
Tada se zamislim i snebivam , poželim nešto reči, ali odmahnem rukom , slegnem ramenima: Ljudi su vrlo često nerazumni , ili barem strani.
Geografija,toponimi,aromosfera ,vrijeme i prostor uopšte nisu bitni za Modru rijeku. Ona je sve to. Pride ljudi.Bosanski.
Modra rijeka je : izvor iza sedam iza osam , da Bosna zemlje Božje Milosti plovi, zajedno sa njom,
ona je tisuće godina duboka cvjetna svježina , Sarajeva Grada čednosti – plavo modro pojilište časnog Bogumilog naroda .
Modra rijeka je ono što častan čovjek sam odabere. Ona je put kojim život hodi. Ona je nestvarno proljeće.
Ona je sunce i ljubav. Ona je moja ljubav, miris smilja i moj dom.
Od kada sam upoznao Makovu Modru rijeku , ja sam je čvrsto prigrlio , u duši odredio njen bitak , ne želeći ubiti njenu mističnost i samoniklost.
Odredio sam da ona bude i rijeka po kojoj se jedna zemlja zove.
I pogriješio?
Ne priznajem da me je zavarao stih : Tisuć ljeta duboka je… Iako, tačno toliko vremena zemlja Bosna po prvom zapisu postoji, to je prejednostavna šifra da bi se otkrila tajna Modre rijeke.
Svi tumače i rastaču Modru rijeku i pokušavaju da joj daju odrednice i smjerove.
Moja baba,majčina majka,prečasna i prelijepa duša, Milostiva u svojoj uzvišenosti ,da joj Milostivi podari rajske đardine, mi je neposredno pred smrt otkrila jednu svoju tajnu:
„Za Kuran , Svete knjige i istinu ti nije potreban vodič i tumač. Svaki čovjek svoju tajnu i svoje breme ima i želi da se toga riješi, da to nekom drugom proda ili o grbaču okači. To može svakog skrenuti sa pravog puta. Moj ti je savjet , Kuran i Svete knjige u osami, u tišini čitaj, proučavaj ako ga ne umiješ učiti. Čitaj ih polako i tiho,ni glasno, ni nijemo, već od srca nježno i razgovjetno.
Bog je milostiv i prašta. Ako si dobar i iskren upotpunit će ti dušu i sve ćeš razumjeti. Istina će se sama pojaviti.Drugačije to ne ide.“
Poslušao sam je. Dugo sam lutao. Još duže mi je trebalo mi je da shvatim. A onda odjednom krvavi rat je počeo i sve je polako leglo na svoje mjesto. Nestalo je bjelila iz očiju, čepova iz ušiju, bujice presahlih riječi potekle.
Da li je ta ista tajna zauvijek vezala Mak Dizdara, njegovu poeziju, stećke i Modru rijeku,za Bosnu?
Meni se čini da je i Mak Dizdar ”teško” razumio sam sebe. Toliko je zaronio u Modru rijeku, toliko se zakopao u stećke tragajući za dušama voljenih bića, izgubljenih u paklu jasenovačkih kama, pa se osamio u svojim lutanjima.
Doduše , malo ga je i država za koju se borio, a radi čije slobode izgubio najmilije, odgurnula u stranu ,
jer :
Tragajući za majkom i sestrom , tražeći odgovore zašto i zašto , počeo je tragati za onom drevnom izgubljenom Bosnom , koju su svi napustili i ubijali ,sa jedinom željom , njenog nestajanja.
Mak je spoznao da se Bosna nikad nije dala, većme je većom postajala, krijući svoju čednost ,i ljepotu, milost i snenost, od skrnavitelja,silovatelja i ubica.
Ostavštine je svoje prenosila preko Kamenih spavača i svoje djece Bosanaca .
Mak je pošao od Bosni bliskih Krstjana , odlutao do stare Grčke i Orijenta, da bi se vratio Bosni, stečcima i Modroj rijeci.
U njima je našao Mir. Nadamo se.
Možda i neke odgovore. Tko da zna?
“Stećak je za mene ono što nije za druge,
ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli
ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ,
jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh,
jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život,
jest prošlost, ali jeste i budućnost.”
Podizao je velove i zvjezdanu prašinu sa Kamenih spavača. Dok je hodio ,umivao se mirisnom rosom bosanskih livada. I začuđen, vidio je da se ona prelijeva u tisuće modrozelenih boja žuboreći istinu širom bosanskog dunjaluka.
I očaran njenim ljepotama, vidio je da ona umiva dunjaluk svoj,. da skuplja suze pučanina i pretvara se u Modre rijeke , što miju bol Bosne,majke njihove.
Mak je čeprkao i djelić po djelić prenosio okamenjenu prošlost, u svoje teške i ponekad gorke riječi, kao pouku i poruku za budućnost. Teške i gorke, jer je njegova mladost takva, jer je prošlost Bosne takva,j jer je svaki dan , negdje , širom svijeta takav.
Mak skoro nikad nije dopustio da ga bol vodi. Tako ga odgojila majka, Bosna i porodica.
U Bosninoj ljepoti nema bola,samo prkosa i sna , stećaka i Modrih rijeka. Ktomu planina i gradova nalik njima , što vješto kriju bol.
Takav je Mak Dizdar bio .
Malo “težak” i nepopustljiv ,često vrlo strog do nerazumljivosti, ali iskren i neponovljiv, i jer se bojao svoga grijeha u porodičnoj tragediji.
I nije želio , nikako nije htio biti tumač ljudima. On je želio biti samo svjedok, i postao je jedan od Kamenih spavača.
Da li je htio poručiti da ljudima ne trebaju tumači? Da se oslone na Svete knjige . stećke i Modre rijeke, jer oni su duša Bosne.
Tko da zna?
Svjesnost ;
samoproglašeni tumači Bosne i Bosanskog bića su plaćenici, a plaćenici ništa dobro , ni mudro ne nose ,
ga tjera da ponekad muči kad treba vrisnuti, a opet nekako mirno, tiho ,staloženo i veoma glasno vrišti.
Oni drugi su plaćeni da kažu ono što pišu, a to nije Bosnina istina. Zato su laž i istina uvijek na suprotnim stranama.
Ima i časnih izuzetaka, koji iz ljubavi prema riječi i istini od Bosne ništa ne traže.
Ne traže ni da ih razumijete. Očekuju da ćete sami naći svoj put i prepoznati riječ istine.
Prošle su decenije, eoni , a u meni još uvijek leži mistika u neponovljivosti Kamenog spavača i Modre rijeke. Ili Modrih rijeka. I Bosne zemlje Božije milosti.
“Tko je ona,gdje je ona,zašto je ona,nikto ne zna, al je znano u Bosni je tma i tmuša neprobolna…”
Kao što je Jason modre rijeke prebrodio , tako će ih i Kameni svjedoci opet ponovo spojiti,
jer valja nama preko rijeke.
A nad Bosnom kao uvijek behara miris Božije milosti.
Dopisano:
Mehmedalija Mak Dizdar 17. oktobar 1917. Stolac – 14. juli 1971. Sarajevo Rođen je u staroj muslimanskoj porodici kao sin Muharema i Nezire (rođene Babović). Izgubio oca u šestoj godini. Imao je sestru Refiku i starijeg brata Hamida . Majka i sestra ubijene su mu 1945. u koncentracionom logoru Jasenovac, kao rezultat svojevrsne osvete ustaša Dizdaru zbog njegove neuhvatljivosti i antifašističkog djelovanja . (I izvor)
Njgov brat Hamid je zbog ilegalnog rada uhićen je od ustaškog prijekog suda ali je pobjegao iz Sarajeva. Nakon toga njegova majka Nazira (rođ. Babović) i sestra Šefika su odvedene u Jasenovac i tamo ubijene od ustaša. (II izvor).
Dvije interpretacije povoda tagičnog završetka dvije žene.
Zar zlu treba povod? Ni Hamid ni Mak se nikad nisu oporavili od porodične tragedije. Hamid je tavorio i zgasio svoju neospornu knjižvenu vrijednost. U inat ustašama , Hamid se proglasio srbinom,
i gle , morbidne li “slučajnosti” , Hrvati Maka svojataju kao hrvatskog pjesnika , Bošnjaci kao bošnjačkog, Srbi kao srpskog , valjde po bratu ,
a Mak unatoč,uprkos i u inat svima njima , umro kao Bosanac ,potomak bogumila,davno prije novokomponovanog Bošnjaštva.
Bosnu oduvijek nazivaju kolijevkom ili pupkom civilizacije. Ona to uistinu jeste. Bosna je zemlja na kojoj se prelamaju sva dešavanja svijeta , od davnina.To nije zbog toga što se nalazi na razmeđi istoka i zapada; razmeđi novih i starih civilizacija, orijenta i okcidenta.
Razmeđa u Boga nema. U Boga su dva istoka i dva zapada.Gdje god staneš tu je istok, gdje god se okreneš to je zapad.Razmeđa je stvorio čovjek.
Bosna nikad nije trebala razmeđa.To su joj nametali ljubomorni zli ljudi;zato što je u Boga samo jedna Bosna, divna mila,zemlja Božije milosti.
Bosna je blagorodno i prozirno neba punog zvijezda,maglica i putanja koje zadivljuje. Bosancu ne trebao huble da vidi ljepotu neba i zviježđa.
Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.
Bosna je ona kiša što pada a sve miriše, sve oživi i ljubav i bol, i krik i suza, tajne velikodušnosti i patnji. I blagost i dobrota i plemenitost.
Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova.
Bosna je ona Modra rijeka i ona druga i sve njene blizanke. Čiste su, nevine i bistre. Svi one modrii srebreni velovi što lepršaju njenom usnulom ljepotom . To su izvori ljubavi i sreće. Nebo im daruje onu modro-zelenu umilnost, iskričavost sanja koju čovjek ne zaboravlja.
Bosna je jedna jedina snena šuma srebrenog sjaja; koja se prelijeva po blagim brdima s kraja na kraj Bosne. Njom tiho žumori sevdah čežnju.
Bosna su i blagorodne ravnice rumeno-zlaćanog sjaja što zbore bajke o plodnosti i dobroti.
Bosna su tratine i polja kojim šire se mirisi djevičanskih ljubičica, ljepota ljudskosti i smrti, ktomu uvijek su obasjena zalazećim sunčevim sjajom.
I more Bosansko je kao i Bosna maleno a veliko, toplo, slano i ljekovito.
Bosna je svojim ljudima utkala sebe i svoje darove. Zato je Bosna isto što i Bosanac. Zato je Bosna ono što Božjim čovjekom slovi.
To je samo djelić onoga što je Uzvišeni u svojoj neizmjernoj Dobroti i Milosti; Bosni darovao.
U srcu opijajuće predane ljubavi Zemlje Božje Milosti smjestio je : Grad čednosti – Palatu milosti – Dvor ljubavi -Bosna Saraj.
Djelići tih darove , ponekad brižno pretopljenih u snove, sanje i ljubav, iskre u tekstovima, crticama, pjesmama, humoru, bajkama, basnama i historiji i svemu onom što slijedi na ovoj stranici.
Nadamo se da smo bar nekog zainteresovali, možda razveseliti, ili čak rastužili. To nam je krajnji cilj.
Nažalost,izrekli smo i neke druge riječi koje možda neće biti toliko lijepe i svidljive, nježne i blage ;već škrte, opore, ironične, reske ali iskrene i bez mržnje. Riječi istine kao opomena svijetu koji razumije, a kao podsmijeh, prezir , ogorčenost i prijetnja zlu i onima koji ga tvore.
Sve riječi na ovim stranicama su zapisane u prijašnjim, a nastale su kao svjedočanstva potomaka onih koji Bosnu doživljavaju onakvu kako ona jeste: Zemlju Božje Milosti i svoju domovinu.
Napisano nije predstavljeno po vremenskom, hronološkom, tematskom, uzročno-posljedničnom niti „lirskom“ redosljedu. Nije zagarantovan ni kvalitetu jednake razine. Kvantitet je skoro neiscrpan, garantuje šarolikost – za svakog ponešto.
Nekad je govor biti izravan, nekad neizravan, nekad pomiješan. Nekad je govor u jednini, nekad u množini, nekad pomiješano.Nekad je tekst biti razvučen i usporen, nekad kratak i ubrzan, nekad zakukuljen-zamumuljen, zavisno od raspoloženja riječi i teksta.
Upamtite i bez zamjerki:
„Autori nisu bitni. Oni su odlučili da ispišu svoje misli, bilo to neočekivanom čitaocu pravo ili ne.“
Na nove pravopise, riječnike i jezičke smicalice ne posvećujemo previše pažnje jer ga kroje neznalice i maloumnici , koji ne dozvoljavaju prirodni tok jezika. Neznalice koje nemaju Bosanskog bila. Maloumnici kojima je Bosna strana. Mi pišemo govorom Bosanca koji nije razmeđen. Naš govor je govor stećaka i Bogu milih ljudi. Naše riječi su Bosanske.
Naši ogledi su eklektički i dosta laički, ali zato izuzetno istorijski, filozofski, naučni i istiniti. greške su moguće, ispravke slijede.
U Bosni i šire naš govor se može sasvim jasno čitati i razumjeti.
Vjerodostojnost zapisanog nije sporna, samo će je neko prihvatiti, a neko odbaciti.
Za sada u ubuduće ,neki će nas mrzjeti, neki neće. Nekima će pucati prsluci. Neko će nam vjerovati,neko neće. Bićemo hvaljeni i kuđeni. Sve to i nije važno.
Svi tekstovi su povezani i međusobno se isprepliću.To će biti vidljivije ako uspijemo da predstavimo prvih pet-šest tisuća i nešto pride stranica.Te stranice su du dijelovi Knjiga o Bosni Zemlji Božije milosti, Sarajevu Gradu Čednosti i Modroj rijeki. Sedmoknjižje koje će se rascvejtavati,dio po dio. Ako Bog Milostivi bode zadovoljan nama i našim riječima.
Nizovi slika pričaju priču vezanu za tekst.Kada su slike vezane za muziku,ponekad imaju biografska ili simbolična značenja. Uzročno zročno posljedična veza.
Mi jednostavno moramo izreći ono što mislimo.Odmah i sad. Ne smijemo dozvoliti da ikad više, neko drugi govore u naše ime. Ti drugi govore bezočne laži i siju zlo.
Bosna to više ne može podnijeti.
Reći će se:“Puna im usta Bosne.“
Mi njima. “Okrenite se oko sebe,pa pogledajte, pa opet pogledajte oko sebe i gledajte.
Šta će te vidjeti?
Samo ljepotu i sjaj, blagost i blagorodnost.Nestaće riječi, ublijediće oči,a nećete se moći nagledati ljepote Bosne. Da se skupe sve vaše riječi, neće moći opisati blagodati Zemlje Božje Milosti.
To je naučno – historijska realnost u kojoj je kao što znate (ili ne) sve relativno, dualno, ponekad višeznačno.
Realnost u kojoj je jedina singularnost Bog Milosti i Ljubavi.
( Tekst je obuhvatio i godišnjicu postojanja stranice. Oprostićete. Stranica se identifikovala sa našim viđenjem Bosne , od iskona do danas.)
Svakodnevno je, preko radioamatera informirao javnost o stradanju Srebrenice.
Posljednji put, Nino se javio 10. jula 1995, moleći očajnički da se pomogne Srebrenici. Niko nije pomogao.
Ujedinjeni narodi predali su zaštićenu zonu u ruke Genocidnoj tvorevini tzv.republici srpskoj i monstruma Ratka Mladića Ubijeno je više od 8.000 staraca, muškaraca i dječaka.
Njegova majka Hajra prisjeća se da je posljednji put sina vidjela 11. jula. Rekao joj je, „Mama, ti i babo idite u Potočare, a ja ću s prijateljima preko šume do Tuzle“. Nakon toga, niko više nije vidio Ninu.
Posmrtni ostaci Nine Ćatića još uvijek nisu pronađeni.
