Prelijepa je ova da prostite čedna i snena Bosna , do nadrealnosti i čarolije.
Riječi , vam nisu potrebne , već samo oči i maramica, za suze nježnosti ,
koje navru kada se čovjek naježi od tolike milosti i ljepote ,
koju vizualni zapis ulijeva kroz damare direktno u srce.
Aleksa Šantić (27. maj 1868. Mostar – 2. februar 1924. Mostar, Bosna i Hercegovina) je bio uz Mak Dizdara najveći i najproduktivniji bosanskohercegovački pjesnik. Povezao je svojim djelom idejne i pjesničke težnje književne tradicije i nove epohe modernizma, kojoj je pripadao. Prvu pjesmu objavio je 1886, a prvu zbirku pjesama 1891. godine.
To su relevantni podaci sa kojima će se svi složiti.Ostale biografske crtice o životu pjesnika Alekse Šantića će se razlikovati od biografa do biografa,od kritičara do kritičara,simpatizera ili nesimpatizera.
Svi će pričati o Šantiću,svi će se trpati u mit o Šantiću , bez obzira da li su njihove riječi istinite,iskrene i ljudske,ili su samo proizvod nekih ličnih animoziteta i kompleksa,ili naloga dnevne politike. Neki će pokušati da doktoriraju na Šantiću,ali ga neće moći istjerati iz Bosne,kao što je to vehta Razija Lagumđija učinila Meši Selimoviću.
Nas ne interesuju tračevi i rekla kazala.Ne interesuje nas ni „pamet novijeg doba“.Ponajmanje našu pažnju zavređuje političko blaćenje ili glorifikacija lika Alekse Šantića.
Nas interesuje Aleksa Šantić pjesnik i ostavština koju je dao.Bogata je to kula.U toj kuli ima po nešto za svakog iskrenog zaljubljenika u poetiku i ljepotu, u Mostar i Bosnu.Svako razmišljanje mimo toga je toboparalitička glupost.
Da,označiće Aleksu maloumnikom,autistom i mjesečarem, koji ne može da zapamti rečenicu ili ne može da završi osnovne škole.
Gospodo vi koji ste školovani i takve mu pogrde darujete ,napišite bar jednu jedinu pjesmu ,koja bi kao Šantićeva poezija nostila miris đula,šadrvana i ljubavi kojom vaskolika Bosna odiše.
Gospodo vi koji u svakoj riječi dlaku tražite ,pogledajte da se u vašem oku nije sajkrila šuma od koje ne vidite ljepotu probeharale alice,šum Neretve, miris Bosanskog neba i nevinosti.
Gospodo,vi koji nacionalizam u svakoj riječi tražite,zavirite u svoja srca i pogledajte koliko otrova u njimu kola.
Reći će da su ga srpski savremenici pogradno zvali Aljo, a to je zbog njegovog kosmopolitizma i htjenjima zajedništva.Neki neuki zubati ljudi će mu pripisivati ncionalizam,koji oni u srcu poput ljute guje gaje.
Nama ne smeta ako neko kaže da je srbin,hrvat ili bošnjak.To je njihovo pravo. Dopustite vi nama da nudemo Bosanci.
Gospodo zavirite u leksikone poezije i provjerite koji je balknaski pjesnik bio plodniji i rječitiji od Alekse Šantića.
Samo jedan ga je prevazišao dubinom riječi,a to je Mak Dizdar. Ali Mak je tragalac za za korjenima i iskonom.
Šantić to nije. Šantić je pripadao epohi kada Bosna nije bila Bosanska. Tragovi Turaka su bili još snažni.Austrougare nije interesovala Bosna i njen narod , već samo demonstracija sile – velesile.
Šantić je bio Bosanac pravoslavac ,koga su svim silama nastojali da uvuku u ralje srpskog nacuionalizma.Za to su bili zaduženi Garašaninovi velikosrbi Jovan Dućić i Svetozar Ćorović. Oni su svojim nacionalističkim kandžama za grkljan ščepali nervička Šantića ,ali on se nije dao.
On je želio biti samo Bosanski pravoslavac i ništa više. Od dvojca je i krenula sva priča o Šantićevim „ umnim“ ispadima . Zloba i ljubomora, na poetu koji je pisao tako lako i onako kako to oni nisu umjeli.Oni su bili ograničeni,zaslijepljeni i koristoljubljivi.Dučić je mrzio ljepote žena i ljudi i mirise Mostara, koje Šantić iz svoje duše prelijevao u svoju poeziju. Ćorovićeva djela Stojan Mutikaša i Zulumćar su autobiografska.Šantić je je pjevao o ljubavi,svijetu u kojem se svjetlost neba ogleda u ljepoti žene i krajolika mostarskog.
Šantić se uvijek zaljubljivao u žene. U muslimanku, u katolkinju, u pravoslavku i u sve žene i djevojčice svijeta. Svaka žena je djevojčica i svaka djevojčica je žena.Oni koji ne poznaju ljubav i žene ,ne mogu to ni spoznati, ni prepoznati.Njihove prljave misli ih vode pedofiliji.
Koliko je samo ljubavi u njegovim pjesmama.Koliko dunjalučkih ljepota ostavljeno kao testament naraštajima koji slijede.
Mi nikad ne letimo za razmišljanjima: šta je pjesni htio da kaže , već za onim šta je kazao. A kod Alekse Šantića ima mnogo toga rečenog.Mnogo je tu ljubavi i ljepote. Da, tu u njegovim pjesmama obitavaju žene od krvi i mesa,koje vole samo one koje njihove srce hoće. On se ne stidi priznati odbacivanja.
Dobro, bila su to patrijahalna vremena, u kome đule i jorgovani bijeli nisu smjeli svoju ljubav tek tako poklanjati.Ako vidite prelijepu dvanaestogodišnju djevojčicu, vi znate da će ona , koliko sutra, postati prekrasna žena.Ona neće smjeti da vas voli.Ako ste poeta vi će te napisati pjesmu o toj nedostižnoj ljepoti, jer ona to zaslužuje.
A u Mostaru je svaka pristojnija porodica imala šadrvan i nemojmo mu zamjeriti ,ako je ponekda zastao da se napije hladne vode i nauživa mirisa đula i behara, baci pogled na neko uzdrhtalo djevojče, iako to nije smio.
Šantiće je odrastao,njegov Mostar se mjenjao ,ljudi su odlazili i nestajali.Neke nove rugobe su se spuštale na kaldrmu , noseći na prtinama svojih opanaka prange i gusle.
Bilo je sve teže biti Bosanac.Bosanske pravoslavce,muslimane i katolike su silom, mitom, strahom i mržnjom htjeli da pretvore u nešto, čega u Bosni nikad nije bilo.Sudarivši se sa zlom mnogi su bježali na istok, dosta njih na Zapad.
Šantića jer to boljelo i on je ostajao usamljenik.Vremena njegovih ljubavi su prošla.Žar polako gasne. Ostaje prostor samo za sjećanje i elegije. Sve je manje svjetlosti ,a sve više socijalne zebnje u njegovoj poeziji.
On ne kaže ostajte ovdje srbine,bošnjače ili hrvatu.On to pjeva dobrom čovjeku Bosancu, koji napušta svoju milu zemlju ,majku Bosnu. Aleksa Šantić nikada nije bježao od svoje Bosne i svoga Mostara.
Svjetlucava modrina Neretve je zarobila njegovu dušu i um. Otuda u njegovim stihovima lebdi poneki narodni zvuk.Otrgnuo je od zaborava neke riječi narodnog pjesnika, ubacio ih u svoje stihove i vjenčao ih sa vječnošću.
Anka Tomlinović mu je srce poklonila.Nisu mu dali da je voli.
On je svoju dušu darovao Zorki Šolini.Kaćiperka ju je prezrela.
Mlađahna Emina Sofić je prekasno rođena pa je njena ljepota bila dostatna samo za divljenje i poeziju.
Tri žene,tri paralele koje se sjeku u beskonačnosti. Tri je neparan broj i znamo da ne može biti sretan,jer harmonija leži u parovima.Nesretni Šantić nikako da nađe svoj par.
Ipak to su tri ljubavi na kojima pjesnik može graditi svoje svijetove poetike i ljubavne lirike.
Svim Čestitim Pravoslavcima želimo Srećnu i Blagoslovljenu Novu 2026. godinu
Bosancu su riječi kao snovi koje sanja
kao žena koju voli
svaka je riječ ljepša od one prethodne
pa slijedeća i tako redom
dok ne poteku ko potoci što u rijeke
jezera mora svoju ljubav prelijevaju
Sretna vam nova 2023. Godina
i sve potonje do suđenog kraja
Iza tih riječi se skriva sva ljubav Sarajeva Grada čednosti i Bosne zemlje Božije milosti svoj djeci bosanskoj , dobrim i nama dragim bićima i svim ljudima dobre volje.
Slavite, volite se , plešite i radujte se,
jer samo jednom se živi.
Sretan i blagoslovljen Božić uz puno sreće i zdravlja želimo svim pripadnicima Rimokatoličke vjeroispovjesti.
Neka slavlje traje!
Bio jednom jedan Lav mudrac.Imao je jednu umiljatu lavicu ženu i osam kćeri.
Jurco objesni lav,dosta dugo živio,pa umro.Lavici ženi u amanet ostavio ne daj mi kćeri.
Majka pokunjena bila jer je znala da su tri kćeri njegove krvi bile i četvrta pola,pola.
Četiri druge,ispostaviće se, mu je za kćeri podvalila,a da to ni sama htjela nije.
Od one tri dvije čestite bile.Treća tako i tako; četiri petine krvi čestita ,jedna petina od bludničke krvi.Četvrta miješana pod budnom paskom najveće bludnice.
Ostale četiri one podvaljene, ali i zavedene se družile sa lavljim kujama raznih dunjaluka i sve na kraju postale kurve.
Najveća,šapom sa tri prsta se družila sa onom starom bjelosvjetskom ofucanom prostitukom. Ta krezava sifilistička kreatura, premazanom svima mastima , nosila minjak sa
šestokrakim krstom na zadnjici.Spoj linija se završavao tačno iznad cvajtare.To joj sada glavna zanimacija.
Druženje njihovo,čitavo stoljeće to je samo promet i kupleraj bio; smišljanje podmuklog plana nekog.Imale su one i stalne ljubavnike.Ona u minjaku anglosaksonskog jebača krava i maloumnog konkvistadora, obojica genocidne ubice Indijanaca.
Ona troprsta kćer dvije zvijeri, pijanduru stepsku i rakomornog predsjednika abortusa bartolomejske noći.Njoj za guzom ,njušeći joj smrad i skupljajući kurvinjske mrvice kaskala je treća kćer.Ove dvije lavice kćeri nerazdvojne bile,dva oka u glavi ih prozvaše.Kasnije postaše razrooka ali i dalje u istu zadnjicu pušu.
Ona Mudračeva kćer što liči na podmuklu lobanju slipavog gmizavca razjepljene čeljusti nazvaše šah bludnica.Ona se najviše voljela družiti se najstarijom svjetskom bludnicom što po vlastitom predskazanju življaše ispod sedam brda.
One ne samo što su bludnice bile već proročanstvima sa plafona homoseksualke postale i boleštine fasovale.Religija im udaje i ženidbe branila i HIV darovala.One su od 12o4.godine ratove u ime krsta krasta, pogani svoje, protiv jedne od tri čestite unuke ratove vodile.
Četvrta ona,od tri brda, kćer,lavica kuja se kćeri naci lava priključila.Nije joj u pamet došlo da ta kurva ili svoju djecu guta ili im nevinost plinskim maljem oduzima.Kad joj dosadno bilo ona se sa šah sestrom ili bludnicom sedam brijegova kurvala.
Ona polu čestita,ona,polu bludnica je bila takva jer je morala.Pola krvi u njoj od oca čestito bilo a ona plodna i rodna.Pola krvi sa sestrom tri prsta zajedničko bilo i to pola zvjerski i bludnički bilo.
Četiri i po bludnice bludničile sa ruljom bjelosvjetskih bludnica i zvijeri.Bludnica tri brda se kao prava pravcata hijena ponijela.Izmakla se i u pootaji svoj dio očekivala i najprva ga, još prije kraja, ukrala i opljačkala.
Šah,troprasta i ono drugo oko u glavi bludnica se k'o fol zavadiše i na onu najčestitiju kćer se ko zmije otrovnice baciše. Njena čestitost se nije dala,kurve na pravo mjesto u zvjerinji brlog poslala.
Onoj drugoj čestitoj vremena dala,pa je ova ponajbolje prošla. Koliko dugo ne zna se. Zvijer i dalje rovari.
I ona čestita od petina je dobro prošla.Nekako se četiri petine njene iz zverinjih ralja troprste i jedne petine izvukoše i nogu im dadoše.
Ono čestito pola od one pola pola još uvijek ne zna na koju će stranu.Zasada je troprsta bludnica-zvijer kuja željeznim stiskom drž.
Da skratimo,kćeri bludničke pod mentorstvom ostalih bludnice i zvjeri; majku rođenu bez imalo milosti rastrgaše i ubiše.Ocu se mrtvom na umnost,čast i grob istovariše.
I oboje; otac i majku mrtve na inkvizicijske lomače baciše. Čekale su samo četrdeset sedam godina,u potaji,u zasjedi. Lavice kurve kurvanjski radile i krvoločno ubijale.Taka im zverinja narav.
Mudrac bijaše muž lavice majke; bivše domovina.To je izraz kojom nova zvjerinje bludnica žele da oskvrnu majčino i mudraca truplo. Da ih spale i pepeo njihov raspu po mračnim i krvavim stazama svojim.
Mudraca i njegovu ženu i mrtve hoće i dalje da ubijaju. Oni isti koji su kćer,lavicu njihovu čestitu htjeli da među sobom rastrgnu. Bludnica, zvijer, četnički i ustaški koljači uz malu pomoć trezorskih kahve minderpuza.
Neće moći.Mnoštvo novih lavova i lavića će ih braniti i reći:
“Ne dirajte časnog mudraca dok spava; svoju silovanu i raščerećenu kćer i svoje tri časne unuke ubijane i silovane sanja.Njih ima ko da brani.
To je naša domovina i otac njen.I uvjek će biti. Tako i historija to piše, pamti i broji.”
Novu nam domovinu,onu što od čestite kćeri posta, smo voljeli i prije.Uvijek je bila najčasniji dio je svoje predivne majke .
Smrt je odlazak u drugi svijet u kome je život ljepeši.Jednog dana će se lavu mudracu i kćeri majci tri njene kćeri,na prelijepom uzvišenom mjestu kćer pridružiti i ponovo sretni biti.
Četvoro i po pastorčadi ubica, djece kojih se mudrac za života odrekao, ide u suprotnom paklenom pravcu sa kartom bez povratka. Pitanje je kako će se ona polovina izboriti.Za svoje dobro.
Naravoučenije:
Bludnica jednom, bludnica i zvijer zauvijek i zato ne daj da ti se djeca sa bludnicama druže.Inače krvavo more genocida slijedi.
BOSNA, GRAD ČEDNOSTI
Bila jednom jedna Jugoslavija. Nesrećna kćerka , brižna majka i divna pra, praunuka.
Rodili je partizani i Mašal Tito.
Ona nama brižna majka 46 godina bila. Nama i Bosni. A opet ona pra, praunuka Bosni bila.
A pra, pra baka , rekti, da prostiš ista ona; prkosna i snena ;ktomu šarena k'o najsajnije maglice.
I Jugoslavija i Bosna kost u grlu zvijeri i bludnici uvijek bili.Jugoslaviju troje njene djece,tri zvijeri raskomadaše. Bosnu su silovali i klali , ali njenu čednost i ljepotu ne spoznaše i ništa joj ne mogaše.
No , danas nam ne idu ružne riječi od ruku,pa ne možemo nastaviti u tom pravcu.Oskvrnavili bi domovine.
Mi nismo skloni davati prostora umotvorinama drugih da govore u naše ime; ma koliki oni umjetnici bili.
Danas smo mo napravili izutetak ,i uglavnom ćutali;zbog sjećanja na ubijenu nam domovinu Jugoslaviju;i darova koju je ona poklonila Bosni.
Vidjeli ste ipak nismo tugovali.Mi smo slavili i sjećali se kroz pjesme drugih koje su poklonjene našoj divnoj domovini .Pjesme koje su bile dio naših života i mladosti.
I pogađaju u sridu: To su naše domovine. Mi ih volimo i u srcu svome nosimo. Njihove ljepota, čestitost i dobrota je san koji snijemo. Taj san nas snaži da istrajemo u ljubavi i takarli životu koji nam drugi pogane
Mogli bismo sjećanja nizati dalje,danima .Ali takva sjećanja su i lijepa i bolna.
Lijepa,jer su sjećanja naša i mi ih sa ljubavlju prenosimo na Bosnu, domovinu naše stvarnosti.
Bolna jer se moramo vraćati u stvarnost ,koja je mnogo ružnija nego ona koju smo u ubijenoj domovini imali.
Nismo nostalgičari,kako bi neki neupućeni i zluradi pomislili.Samo se držimo činjenica i stvarnosti naše atavističke prošlosti.
Jugoslavija je predivna i čestita bila.
Bosna je uvijek naš izbor ,još od Kulina bana i njegovih predaka, i prije 1878.godine,i međuvremenu do 1995. i do kraja naših života.
Još istinitije; ona je odabrala nas,dala nam život i bremenita naslijeđa duga desetine milenijuma. Ona je naša Modra rijeka vječna.
Nebo nam pokonilo čaroliju i puno ljubavi.U centar darova smjetilo je Bosnu zemlju svoje milosti i u njoj veloviti Grad čednosti.
Šta nam više treba?
Danas je Utorak 25. Novembar/Studeni, 329. dan slavljeničke 2025. Do kraja godine preostalo je još 36 dana. Sasvim sitno.
Danas je izuzetno važan dan. Prije 78. godina se u Mrkonjić gradu održalo prvo Zasjedanje Zemaljskog antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine.
Svi će vam danas pričati da te, 1943. godine udareni temelji Bosansko hercegovačke državnosti.
Mi smo malo skeptični prema toj tvrdnji. Malo joj staklene noge.
Htjedosmo reći čuj molim te, jes im jaka fora. Ali nećemo. Danas ćemo biti fini i uviđavni, kao i uvijek.
Pitamo se šta možemo reći o toj Bosanskoj državnosti.
Nećemo istraživati butmirsku državu , nismo arheolozi. Nećemo ni pomišljati na rijeku Bosnu koja stotinama hiljada godina plovi vremenom. Zadovoljićemo se tvrdnjom da je Bosna kolijevka civilizacije.
Sjetismo se da je Jason brodio Bosnom i Neretvom, a Diklecijan i Trajan se liječili u termalnim izvorima podno Igmana.
E , sada kada smo Bosnu smjestili na izvore života i antiku , možemo krenuti sa papirusnim dokazima.
Prvo nam pade na pamet Kulin ban i njegova povelja. Pa shvatismo da smo preskočili osnivanje Bosne i banove prije Kulina.
Zatim se upitasmo šta sa Srednjevjekovnom Bosnom.
Mogli bi natezati Otomansku i Austrougarsku Bosnu, ali nećemo. To bi nas navuklo da koju progovorimo o Bosni jačoj, pismenijoj, tradicionalno utemeljitijoj i državnijoj od genocidne tvorevine Kraljevine SHS.
To bi otvorilo još neka pitanja , koja bi gorila i zborila o Bosanskoj državnosti. No, nećemo.
Pametnim je dovoljna istorijska činjenica da gospodska Bosna u ovim ili malo širim granicama postoji od 8 vijeka i tu su temelji njene državnosti. I po tome je jedna od najstarijih zemalja na svijetu.
ZAVNOBIH je samo udario temelje socijalističke BiH, mastavio kontinuitet njene opstojnosti i ništa više.
Isto kao što su fašističke falange pokušale udariti žig zla na nevinost Bosne Zemlje Božije milosti, tako život kreće od njih.
Ne , nikako , fašisti i mrzitelja Bosne ostaće upamćeni da od njih kreće zlo, krv, ubijenje , pljačka i porobljavanje vlastitih naroda.
Tako vam stvari stoje, pučanstvo ili rajo draga , htjeli vi to prihvatiti ili ne.
Poete konstatuju Nebeski zapis:
-Bosna je zemlja Božije milosti.
U prevodu :
-Bog je Silan i Mudar,
a Bosna je, divna mila i ktomu prkosna od sna, kao i njen sin Bogumil , Bosanac, da prostiš.
Danas je Utorak 25. Novembar/Studeni, 329. dan slavljeničke – jugonostalgične 2025. Do kraja godine preostalo je još 36 dana. Sasvim sitno.
Danas je važan dan. Prije 78. godina se u Mrkonjić gradu održalo prvo Zasjedanje Zemaljskog antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine.
Svi će vam danas pričati da te, 1943. godine udareni temelji Bosansko hercegovačke državnosti.
Mi smo malo skeptični prema toj tvrdnji. Malo joj staklene noge.
Htjedosmo reći čuj molim te, jes im jaka fora. Ali nećemo. Danas ćemo biti fini i uviđavni, kao i uvijek.
Pitamo se šta možemo reći o toj Bosanskoj državnosti.
Nećemo istraživati butmirsku državu , nismo arheolozi. Nećemo ni pomišljati na rijeku Bosnu koja stotinama hiljada godina plovi vremenom. Zadovoljićemo se tvrdnjom da je Bosna kolijevka civilizacije.
E , sada kada smo je smjestili na izvore život , možemo krenuti sa papirusnim dokazima.
Prvo nam pade na pamet Kulin ban i njegova povelja. Pa shvatismo da smo preskočili osnivanje Bosne i banove prije Kulina.
Zatim se upitasmo šta sa Srednjevjekovnom Bosnom.
Mogli bi natezati Otomansku i Austrougarsku Bosnu, ali nećemo. To bi nas navuklo da koju progovorimo o Bosni jačoj, pismenijoj, tradicionalno utemeljitijoj i državnijoj od genocidne tvorevine Kraljevine SHS.
To bi otvorilo još neka pitanja , koja bi gorila i zborila o Bosanskoj državnosti. No, nećemo.
Pametnim je dovoljna istorijska činjenica da gospodska Bosna u ovim ili malo širim granicama postoji od 8 vijeka i tu su temelji njene državnosti.
Zavnobih je samo udario temelje socijalističke BiH, i ništa više.
Isto kao što su fašističke falange pokušale udariti žig zla na nevinost Bosne , jer kao život kreće od njih.
Ne , nikako , ostaće upamćeni da od njih kreće zlo, krv, ubijenje , pljačka i porobljavanje vlastitih naroda.
Tako vam stvari stoje, pučanstvo ili rajo draga , htjeli vi to prihvatiti ili ne.
Što bi poete konstatovale Nebeski zapis:
-Bosna je zemlja Božije milosti.
U prevodu :
-Bog je Silan i Mudar,
a Bosna je, divna mila i ktomu prkosna od sna, kao i njen sin Bogumil , Bosanac.
Bila jednom jedna Jugoslavija. Nesrećna kćerka , brižna majka i divna pra, praunuka.
Rodili je partizani i Mašal Tito.
Ona nama brižna majka 46 godina bila. Nama i Bosni. A opet ona pra, praunuka Bosni bila.
A pra, pra baka , rekti, da prostiš ista ona; prkosna i snena ;ktomu šarena k'o najsajnije maglice.
I Jugoslavija i Bosna kost u grlu zvijeri i bludnici uvijek bili.Jugoslaviju troje njene djece,tri zvijeri raskomadaše. Bosnu su silovali i klali ali njenu čednost i ljepotu ne spoznaše i ništa joj ne mogaše.
No danas nam ne idu ružne riječi od ruku,pa ne možemo nastaviti u tom pravcu.Osrnavili bi domovine.
Mi nismo skloni davati prostora umotvorinama drugih da govore u naše ime; ma koliki oni umjetnici bili.
Danas smo mo napravili izutetak ,i uglavnom ćutali;zbog sjećanja na ubijenu nam domovinu Jugoslaviju;i darova koju je ona poklonila Bosni.
Vidjeli ste ipak nismo tugovali.Mi smo slavili i sjećali se kroz pjesme drugih koje su poklonjene našoj divnoj domovini .Pjesme koje su bile dio naših života i mladosti.
I pogađaju u sridu: To su naše domovine. Mi ih volimo i u srcu svome nosimo. Njihove ljepota, čestitost i dobrota je san koji snijemo. Taj san nas snaži da istrajemo u ljubavi i takarli životu koji nam drugi pogane
Mogli bi smo sjećanja nizati dalje,danima .Ali takva sjećanja su i lijepa i bolna.
Lijepa,jer su sjećanja naša i mi ih sa ljubavlju prenosimo na Bosnu, domovinu naše stvarnosti.
Bolna jer se moramo vraćati u stvarnost koja je mnogo ružnija nego ona koju smo u ubijenoj domovini imali.
Nismo nostalgičari,kako bi neki neupućeni i zluradi pomislili.Samo se držimo činjenica i stvarnosti naše date prošlosti.
Bosna je uvijek naš izbor bila,još od Kulina bana i njegovih predaka, i prije 1878.godine,i međuvremenu do 1995. i do kraja naših života.
Još istinitije;ona je odabrala nas,dala nam život i bremmenita naslijeđa duga desetine milenijuma. Ona je naša Modra rijeka vječna.
Nebo nam pokonilo čaroliju i puno ljubavi.U centar darova smjetilo je Bosnu zemlju svoje milosti i u njoj veloviti Grad čednosti.
Šta nam više treba?