Dijana je bila mala božica lova koja je mene. Makasumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.
Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.
Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.
Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja.
Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.
Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.
Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan , samo bi joj rukom odmahivao.
Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.
Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držli i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti.
Znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.
Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.
Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.
Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.
Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.
Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.
Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.
On nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i ona tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.
I zavisiće.
Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do njega dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , urlik nepoznati suknu iz grudi i po gradu krik raznese.
Trči on,vrisak s njim.
Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli.Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema, klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto, ali urliku se pridružuje, i on vrišti i plače.
Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.
Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura.
Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično bubaju.
Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.
Kroz noge trećem drotu se baca i klizi.
Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako mu na ruku kapa.
Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.
Znao je , to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo.
On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.
Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.
Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:
-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.
On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori.
Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.
Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu .
Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.
Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.
Dijanin vrisak se kovitla mahalama.