****
Ljudi uši pokrivaju , u podrume se sklanjaju , misle sudnji dan , kijamet , apokalipsa dolazi . Tuga i strah ih od krika hvata .
Vrisak nikako da se otkači i krene dalje . Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj , što ga bjelavska grlica pjeva , kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju , a ona umire pjevajuć i. I čista srca i blažene duše , prkosi i pjeva , pjesmu umilnu , pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:
Ja evo Mili Bože tebi dolazim
svoje srce janjeće tebi donosim
mili bože oprosti moju nevinost
u ruci ti čistu dušu svoju prinosim
radosna i vesela ničega mi žao nije
mrijet svakako valja kasnije ili prije
molim sačuvaj mi ovog blentavoga
mog drugara smiješnoga i jedinoga
Nesuđenu ljubav mojcu
a blentavu ovcu tvoju
trbaće mu pomoć tvoja
iskrena ko ljubav moja
Njega tek tada hladnoća , led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena .
Satara , pala mesarska više nje blješti . Tijelo se ne vidi , neko pažljiv bio pa ga u bijeli , svijelni čaršav zavio.
Bijeli čaršav više nije bijeli , crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo , još malo pa se u grimizni zastor pretvorio .
Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi . Hitna i mrtvozornici i grobar i, svi su došli . Posao ne smije stati . Život je život, a smrt je smrt . Mrtvi mrtvima , živi živima . Mora se za život zaraditi .
A kome on sada pripada.
Tijelo mu sa živima . Duša sa grlicom odlijetjela.
Potop , oluja je trajala četrdeset sati , svu Čaršiju potopila . Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve . Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on njen mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.
Tri dana nije pripadao nikome . Niti je jeo , niti je pio . Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao . Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.
Maksumče , jako devet godina , snove o mrtvoj drugarici , simpatiji , samo što mu nevjesta nije bila , sniva.
Nije rječi tri dana pustio . Suzu nikad više , doli jednom.
Sahraniše Dijanu.
On joj buket hrastovog lišća , dvije ljubićice i svoje srce u novinski fišek uvio i na odar položio .
Čini mu se , njegov vjenac je najljepši . Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka . Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo . Svoj mirisni , srce cvijetak , zauvijek zaledio.
Misli dijete ; šta će mu ta krvava kocka leda , nema više male božice, pa mu ni ne treba , nek odi s njom .
Tu veče je spavao na groblju . Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta , kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.
Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris njegovog cvijeća i srca će je privući pa će se vratiti.
Nevinost dječija ne zna; mrtvi se ne vraćaju. U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umire.
Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje. I još mlađu.
I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.
Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja, poslije eksplozije metana.
Zagrakta mu posred uha:
-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.
On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova, se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:
-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.
Vidi On da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.
Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.
Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.
Nikad nije.Ni vrno se nikad na groblje nije. Znao je da se nikad ovom dunjaluku ne bi vratio. Ato bi naljutiloDijano.To mu ne bi oprostila.
Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.
On muči.
Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.
Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.
Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.On bi odmah sve smazo i popio.
Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.
On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.
Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.
Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.
Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.
Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.
No o tome drugi put. Sada napuštamo Maksumče da se do kraja i dobrano ispovraća i zaledi, da se u punom sjaju među grlicama i jahačima pojavi.
Kao autista bez damara.