Ludi snovi haman košman

U susret godišnjici otvaranja Galerije Bosna zemlja Božije milosti

Rijeka moje mladosti

*

Dobrom se za rata belaj desio. Spotaklo ga zlo sa brda; triput minimum. Od tada neprestano  ili sanja, ili sanja da sanja, ili se u prošlost vraća da opet sanja. Puno je to sanja. A opet kada ne sanja, uspomene i snove miluje. Nekad ovakve, nekad onakve. Neki mu draži, neki najdraži. Sve ih voli ko malu djecu; njegovi su.

Tako jednom , u doba novosustiglih , brzodolazećih kalendara na pragu sedme decenije Dobri , Božijim blagoslovom bi obradovan prvim unukom. Nedugo zatim usni neobičan san.

Sanja da Davorin Popović u nekom plavetnoj izmaglici sjedi zavaljen u fotelju , mehku i bijelu, sav u bijelom, skoro se ne vidi iza velikačkog stola. U ruci mu sarajevska klipačam u ustuma Drina bez filtera. Pred njim prazan arak papira . Iza uha plajvaz – pravi pravcati , mastiljavi mu se kliberi.

Pristavio Indexe, Modru rijeku i Baladu u usti mah. Fadiljov recept. Dvije stvari raditi u isto vrijeme. Davor ga prešišo pa radi pet odjednom: Puši, pije, bilježi, sluša dvije pjesme i pjevuši treću, onu – Jedinoj mojoj ljubavi.

Mislim, aferim Pjevaču, nebo te poslu naučilo. Moš pet stvari u jenom raditi.

Pimpek ni jene.  Vadi kurvoazije i Drinu bez filtera , sarajevsku bezbeli , netpakovanu u celofanu. Sipa i nutka, upaljač pruža,

– E , ova ti valja, nikad nigdje ovakve cigare na dunjaluku nije bilo. Ovi novi trezorski papci je izbaciše iz repetoara. Ja nogiro duvan zbog toga. Nema mi nikakav drugi cigar gušta.

– Vidiš Dobri , ovdje samo ova Drina bez gaća ima. Ne prave filtere, nije ekološki, nikad se razgraditi.

Zapalim i cugnem, nego šta ću. Nisam pizdun  , ono ko fol fin, da se ustručavam.

Pjevač:

-Mi o cigarama, ni vozdra bite, mojne zamjeriti , nema dobro došo – dobro te našo…

Dobri:

-Ješta, mai.

Pjevač:

-Ovde gore sve u dure, dolje ništa ne ljava. Može jedno zaduženje, savjet i mala molba.

Dobri:

-Pazi ovo – ti gore a od mane vođe dolje, jako neobaveznog i izgruhanog molbe prosiš.

Pjevač:

-Dolje oni pojma nemaju ni o čemi; šta valja ili ne valja. Skonto ja to prije, ali sad odozgo bolji pogled i pregled inasan ima.

Dobri :

-Blago tebi.

Pjevač:

-Ne znam šta ti rijeti. I jeste i nije. Ponekad mi fali Sanja ili Dario, ali ih vidim i divim im se kako sami duraju. Nešto me malo iznevjerila raja, ne mene nego najmilije, a to mu je isto. Zbog toga mi raja rjeđe padne na um. Ovdje imam mir ko nikad u životu i pjesme one stare i neke nove. Ima nas guta od Indexa i dobrih ovdje.

Posla i ima i nema. Oni dobri samo prođu. Takav propis dok se ne hobiknu , ne barkati ih. Oni drugi , ograisani sve se nešto mutavi prave ko zalutali i probleme mi i posla zadaju. Mora im čovjek objašnjavati: gdje su, gdje im je, zašto im je , kako im je vrelo mjesto i na koji ulaz od sedam beternih moraju poći. Jednočasnovno vrijeme, milina. Ima mnogo toga za pričat, ba, ali dolje nas niko ne osluškuje.

Svega ima čak i previše toga lijepog. Malo usporeno . Ja mislio niko nije usporen ko vi mahalaši, kad ovdje taman koliko treba. Da mi je kako ove ljepote dole heknut.

Dobri:

-Sve se ustručavam , ali moram pitati. Odakle ja ovdje. Jesam li ja to malo rikno?

Pjevač:

-Nisi još. Boca je falila da krepaš.

Dobri:

-Kakva boca?

Pjevač:

-Zamjenili te sa drugim , a ja na vrijeme  skonto pa te vadim.

Dobri :

-A gdje sam ja ovo, da nije kakav EPP.

Pjevač:

-Duga priča, ali da skratim i da ti pjevač štone žeka: Ti misliš da sanjaš ili da imaš viziju. Da si se napušio ili majmuna na leđa nabacio, nisi , jer nisi šupak da to radiš. Da si zvizno nisi; jer nisi papak da zvizneš. Da si se udrmio, mere bit da bidne, ali koliko ja znam nisi ni crne fatalne mačke počeo sanjati , a kamo li male bijele miševe.

O dimenzijama nema govora; to su dole glupaci izmislili. Ovo je jedno mjesto, jedan ulaz gdje sam ja stražar po jedan sat, obdan, svaki mjesec ili dva-tri. Isto ko što sam u Sarajevu stražar bio. Klipača u jednu, cigar u drugu ruku i samo kužio da se mome Gradu čednosti nešto ne desi. Sad samo čuvam ovaj kloster da se na kriva vrata ne ušunja kaka nepoželjana i neprihvatljiva pogan.

Dobri:

-Čuj, tebe zapo raj da ga čuvaš i braniš.

Pjevač:

-Nije raj već djelić njega resor muzika.

Dobri:

-Znači ti posto portir.

Pjevač:

-Ti nikako tih mahalaština da se kutarišeš. I nemoj ,dok meni zaprave ne dođeš. A onda ćemo nešto smisliti.

Dobri:

-Znači i ja u muzičku akciju, a nikad nisam ni sviro ni pjevo.  

Pjevač:

-Vidi , nije akcija nego resor ili baš ako hoćeš po muzički sekcija. A ono – nisi sviro? Kako bolan nisi. Čuj da ti pjevač štone žeka: sviro si i te kako sviro.

Sam si izmislio da je žena najljepši, najmilozvučniji , najsavršeniji, najtananiji  instrument na dunjaluku i u bližoj i u daljoj okolici, a to su ti maglice mimo naše galaksije. Virtuoz si postao svirajući sa onim čarobnim djevojčicama od snova i čežnje  nabreklih. A vidio sam ja, pokazali mi ovdje unazadne snimke, da si ti uz Indexe …, Mojsija i Grlice dosta toga i o muzici u đardinima naučija.

Padne i ovdje ponekad svirka. Ovdje je zona nepodnošljive lakoće sviranja isto kao u Gradu čednosti, gdje nam je to  uvijek tako nekako lahko išlo. Ima i podosta djevojčica o kojima smo pjevali i mnogo onih drugih djevojčica sa kojima smo naše snove i muziku djelili i poklanjali. I majki njinih.

Mogu ti reći da je ovdje samo ljubav bitna i snovi se ne sanjuju, oni se žive.

Dobri:

-Siguran si da mi neke epp murafe ne valjaš, ko što si šibice valjo?

Pjevač:

-Vi mahalaši uvijek isto. Vrijeme je da se vratiš. Savjet ti je , dolje idi na višu bocu. Ubaci u četvrtu , vakat ti je. Od sada , nadalje i ubuduće će ti kalendari prihajat ko ludi , mogu ti nedostatni biti. Mreže su ograničavajuće , za vehte su i zbinjene. Stranica je za “normalne” i dobre ljude. Ti si malo previše sanjiv , opičen i lajav da bi bio dobar. Zahvali dobrim ljudicama  i idi dalje, ali se osvrći i pazi na njih .

To što radiš ima smisla. Treba poslati utješne riječi dobrim ljudima u susret i pružati ruke. Njima se izvinjavaj i kada pogriješiš i kada ne pogriješiš, jer nikad ne znaš kada si pogriješio. Istinu – ružnim i zlim natandariti pred kešinu. Malo, bocu jednu oštrinu utišaj da tebe, mene i ove družice tvoje što su gore; zbog grubih riječi tvojijeh dobri ljudi ne omrznu. A Bog je Milostiv. I prašta mnogo prašta.

I o ljubavi rajskoj nastavi da pišeš i sniš. To je jedini ispravni put ka nebu.

Ponekad o muzici onoj pravoj, od srca, iskrenoj mrven više piši. Ne zna dica današnja mnogo toga, nema ko da ih uputi ; pa krive stvari slijede i slušaju. Pomozi im, kolko znaš o svemu ih uputi. Ovaj san neka ti bude prvenac. Ajd sad briši, vrni se dolje!.

Dobri:

A molba?

Pjevač:

-Nezgodno ti je to sa molbama. Htio bih poručiti nešto, pozdraviti nekog. Imah mnogo za poručiti i pozdraviti. A ljudi ko ljudi, ili pogrešno shvate ili zamjere.

Molba , ma eto poruči mojim da sam dobro i da ništa ne brinu. Mi odavde sve vidimo i sve znamo. Sve će biti u redu. I kaži da je pjevač poručio:

– Volite se ljudi, mnogo se volite, to je jedino što je vrijedno u dunjalučkim stvarima!

San ko rukom odnešen . Ja dim duvanski ispuštam, u jednoj ruci mi Drina bez filtera, u drugoj čaša tekućine boje starog zlata. Kontam ovo je neka štimaljka, okrenem se , ustajem sve odaje obletim i pretražim. Nigdje nikoga, ni muhe;samo me jedan crni gavran, odnekle poznat, kroz prozor zenta i cereka se.

Na kompjuteru zapisane riječi stoje;

-Bosna zemlja Božje milosti.  

-Galerija.

A sasvim dolje u uglu bljesne , pa nestane, pa opet bljesne pa nestane sve dok mi se u mali mozak ne ureže:

-Bog je Milostiv

– Ljubav i Milost

– Modra rijeka.

-Tišina sni.

Nešto je  ovdje previše savršeno , kontam ja !

Ili mi Davorin Popović mozak munta i nešto poručuje , pa me cigarom i kurvoazijeom  podmićuje ili je konzilij skonto neki mahalski fol kako da mi dohaka – mnoge im tajne sijem.

Što jest jest , leže mi ovaj cigar i konjak. Lakše se diše i  misli su bistrije. I krajnje je vrijeme .

Sedamnaest je kuka od kada smo , Božjom pomoću i milošću Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad Čednosti sačuvali.

Galerija je otvorena . Za poetiku ćemo smislit nešto .

Modra rijeka nek plovi i žubori ljubav i milost koliko joj je ćeif , ne mre nam to nikud pobjeći.

Bog je milostiv.

Amin Gospode.

Hajro Šabanadžović – Sabrana djela

Došlo vrijeme da se višedecenijski rad , uz Božiju pomoć , zaokružuje i priprema za izdavanje i prezentaciju široj javnosti . Sveukupni književni opusa autora Hajro Šabanadžović se sastoji od osam tomova po šest naslova.

Za matičnog izdavača je izabrana Galerija Bosna Zemlja Božije Milosti.

Prvi tom se sastoji od slijedećihh djela:

  1. Mujo i Fata – Pripovijst u četiri dijela / Kratki roman
  2. Ja ljubljuju vas navsegda / Zbirka poezije
  3. Bajka Srebrena / Poema
  4. Oni jašu Mojsije Harmonike baca / Roman
  5. Blekijeve priče (Zapisi i sjećanja sa mahalske kaldrme) / Kratke priče
  6. Pariška trilogija / Pripovjesti – I dio ; Tuluz Lotrek

Prvi tom je u završnoj fazi pripreme za izdavanje ( lektorisanje, redakcija , grafička obrada ,ostale mnogobrojne tehnikalije , izdavačke i finansijske zavrzlame ) .

Tokom tog procesa , na stranici Bosna zemlja Božije milosti će se svakodnevno ,u terminima : 19 .07 (poezija), 20.08 ( romani) 21.09 ( kratke priče i pripovjesti) , 22.10 ( poezija) objavljivati odabrani tekstovi .

Unaprijed hvala na pozornosti .i morebitnom praćenju!

Marina Cvetajeva – Gdje su

 

– Gdje su labudovi? – Oni su odletjeli.
– A vrane? – Ostale su vrane.
– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.
– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

– A tata gdje je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,
San na stepskom konju samo što nije.
– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.
Moj labude bijeli, znaš, tamo ti je…










												

Malrme – Strepnja

 

 

O zveri, ja neću večeras u tami
Da ti svladam telo, večno greha žudno,
Niti poljupcima u beskrajnoj čami
Da ti mrsim tužno masne kose bludno.

Teški san bez snova moje srce traži,
San koji će svako kajanje da zbriše,
San drag tebi posle tvojih crnih laži,
Tebi, što o smrti znaš od mrtvih više.

Jer, Blud rijuć ispod otmenosti moje,
Jalavošću svojom žigosa nas dvoje;
Al’ dok ti u grudma surovim ko kam

Srce je kog zločin ne vredja ni jedan,
Ja bežim, bled, videć les mrtvački ledan:
Bojim se umreću ako legnem sam.






												

Sergej Jesenjin – Tko sam, šta sam

 

Tko sam ?  Šta sam?

 

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,

čiji pogled gasne u magli i memli,

živio sam usput, ko da sanjam,

kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

 

I tebe sad ljubim po navici, dijete,

zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,

zato usput, ko što palim cigarete,

govorim i šapćem zaljubljene riječi.

 

“Uvijek” i “ljubljena” i “upamtit ću”,

a u duši vazda ista pustoš zrači;

ako dirneš strast u čovjekovu biću,

istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

 

Zato moja duša ne zna što je jeza

odbijenih želja, neshvaćene tuge.

Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,

stvorena i za me i za mnoge druge.

 

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.

vezan protiv želje, utonem u sjeti,

nikad neću da te ljubomorom gušim,

nikad neću tebe grditi ni kleti.

 

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,

čiji pogled gasne u magli i memli,

i volim te usput, ko da sanjam,

kao mnoge druge na toj zemlji






												

Čudesni svijet životinja

 

*
Kroikodil i Gnu – poveznica – lovac i plijen

Krokodil i nilski konj bez poveznica – trpeljivost i rijeka.

Gnu i nilski konj – bez bliskih poveznica – biljožderi.

 

Lovac uhvati plijen.

Plijen se otima.

Pomoći nema.

Sa kopna porod i prijetelji gnuovi nijemo bleje i muče.

Pomažu im zebre.

Gnu tone sve više u vodu i čini se, kraj je sasvim izvjestan.

 

Ali Nebo šalje pomoć.

Možete zamisliti?

Više tonaši kao teško tonažna  tenkovsa konjica nasrću na krokodila.

 

Gnu je slobodan.

Ostaćće ćopav , ali živ.

Koliko dugo , zar je bitno?

Ovu bitku opstanka je izborio.

 

Ljepota Božijeg stvaranja i djelovanja,

ponekad nam je nedokučiva u svojim uzrocima i posljedicama.

 

												

Stađuni , stađuni naši i vrbopuc / Igrokaz  na dan 27.mart / ožujak

 

 

Jesenja fantazija


Jesenji opus I


Ah , to proljeće


Proljetni opus II


Svileno ljeto

Ljetni opus II


Zima


Zimski opus II

Lijep je, sunčani dan. Zima došla na svoje. Biće i kiše, u planinskim predjelima i snijega.Čini se, sve se pobrkalo.
Mi volimo sva godišnja doba i kada su ona u svom elementu.Ali mi naopaki kaki jesmo, nama sve jedno koji je vakat i zato ćemo malo lamantirati o birvaktile stađunima.
Recimo, ko je vidio jesen a da u njemu jagode blistaju ,a ljubičice nježnošću mirišu krajolike.
Jesen je da jabuke i kruške zriju. Nekada je bilo da njen dragi ide u armiju. A danas sve neki vehti , metiljavi momci. Nit iđu u armiju , nit drage imaju. Mobitel im druga , a kompjuter armija. Sve sami goli hadum , jumfer i anamo ona pogan. 

ToBirvaktile , povratak iz armije je – ehej , velika feršta. Očeličio momak i cura frca od radosti. Tada je zagarntovano bilo ; ha se delija  vrne  ,eto svadbe,eto željenih takarli dana. I opet u neku jesen. Jer jeseni su za svadbe, i tako to. Za duboko oranje. I brazde. I sve što uz svadbe ide. Kaže Sveta knjiga: vaša žena je vaša njiva. Mi dodajemo i voli duboko oranje. Kako neće voljeti. To je osnov plodnosti i života.


Proljeća za buđenje života i sve je u cvijeću , beharima i mirisima. Sve oživi i sve se uzbiba. Sve miriše na ljubav. I mirisi donesu tu čuvenu, jedinstvenu, veličanstvenu , uglavnom neponovljivu ljubav. Bude i bolnih. Neka ! Ako nema boli znači nije se ni voljelo.

O ljetu se sanja, jer trava je narasla, miris pokošenog sijena je tu, da se u njemu valja , kupa u rosi , i  u suncu suze kriju. A ono sunce i valjanje? Pa udari sunčanica počesto. I zaboravi se insan.A kad se zaboravi, eto novog života. Ne odmah. Ima određeni vremenski period kroz koji i priroda i insanka postaju bremeniti.

A šta ste vi mislili? Sunce vas mlatne u čelenku, vi se zaboraviti i da nema poslijedica po glavi neopreznog dunjalučanina.. Ne mere to tako. A poslijedice su lijepe i željene. Neke i nisu. Na prvi mah, ali se prigrle. Djeca su najljepše i najnježnije u ljudskim životima. Čedna i bijela kao zima.

A i ta zima. Hladna je i lijepa. Tjera čovjeka da se grli i stišće, da se zagrije. Pa kada se zagrijava krv uzavrije i onda zna se ,šta je raditi da se malo insan rahsladi. Igrati se malo kamarije. Znate ono , treba posteljinu na kamaru pa u seharu. A kamara ima raznih. Često zvukovnih i i uzdisajnih. Te dušeci, te šilteti , te svilene plahte, minderluci ,a napose i meki jastuci. Jer ako je zima, treba grijanje pojačati.Najlakše jastučenjem, a mere i dušečenjem. Kako je to zabavno , a i …

Lijepa nam ova godišnja doba, svako. A ljudi izvoljevaju.
Neko voli ovo , neko ono godišnje doba.
U nekima – u zemlju propadaju, neka mrze i najrađe bi da ih nije.
A ljubav gospodo?
A grijanje i valjanje?
Šta sa pupanjem i bibanjem?
Šta sa zrenjem i dubokim oranjem?
Vi bi i to da preskočite sa godišnjim dobom koji ne volite.
Mislimo da niste svjesni šta ne volite.

Što bi poete rekle:
Mnogo toga nije volio, pa je zaboravio vrbopuc.
U Prevodu:
Samo jednom se živi, a vrba svako malo puca.

I ,

takarli nam bili svi stađuni.


												

Ne da mi se budit

 

Računicu nas učile knjigovođe i prepisivači. Nema da se maši. Ništa drugo i ne znaju.Buljiti u medije i prepisivati šta se tamo zbiva. To im sva pamet i maštovitost.

 

Mi tako i tako.Nije da se falimo.

Nogatrans od šuplje priče.

Ma, bjaž’ ba od prepisivača i drvenih filozofa , i bijesnih vrtložnih pasa koji ganjaju buvu u svom repu  i koji sebe zovu popušlići .  

 

Joj , skoro da smo pametni. Tko da zna?

 

Šta bi bi, to već znate. A šta će biti – ne pitajte.

Ništa dobro!

Mislimo jednog dana kad dođe vakat.

Nama treba predevarat i ovaj dan , pa noć. I idući i tako redom.

A u tim danima nanijetili puno ljubavi i takara.

 

Joj , jeste vi naopaki. Svašta vam na um pada.

Mi govorimo o sekiraciji, takav vakat, takarli nekakav došo.

Vi mislili ; mi   onako po bosanski , koliko sati toliko … devera po glavi , jednog stanovnika.

 

Opet, mislimo treba se ponekad malo i odmoriti.

Ma ko frštulji odmor.  To je za besposlene i zaposlene.

 

Odmorićemo se tamo gdje se  insan nikad ne umara.

Ovdje se može na čas ohanuti, samo da bi se opet …, zaleglo.

Čuj molim te , odmor. Kaki je to način.

Proljeće cvate. Đardini vabe i mirisom magijaju ,  a tamo neki bi se odmora faćali.

Idite ,  boni ,  pa se liječite.

Hoćete da se čuvarica đardina i srca naših milih  razboli od našeg odmora.

A tijelo drhti, pusto se biba i doziva:

-Dođi Dragi uberi me.

 

Nije da se nema izbora.

Ali budaletinama ne moš dokazat.

Nama je  zaroniti u đardin ,  kao u ocean se baciti i mahnitati, jal slobodno, jal prsno , jal leđno, a mere i baterflaj ako nam neka primadona zapoje – tiho na uho. Nama je uvik tako , k'o budali u bazenu baklavica il’ k'o hudom  u ljepoti  rajskih đardina.

 

A oni nama nemojte zgriješiti.

Hadumi i jumferi. Neznalice totalitaris . Kada je ljubav bila grijeh.

 

Uranjajući u mirise i ljepote đardina ne bojimo se grijeha .

 

Što bi poete rekle:

Uranjajte , mili ,samo uranjajte.

U uranjanju je spas.

Normalno ko preživi prebibavanje.

Ponekad ne'mre tu milinu srce izdurat.

 

U prevodu:

Bibaj se , bibaj. Do sudnjeg dana se bibaj .

Milina je , ne da mi se  iz miline buditi.

 






												

IZ i Gatare / Igrokaz na dan 21 . Mart / Ožujak

Danas je utorak , 21. Mart / Ožujak ,   2023. godine.

Prohujali 80 / će prihajati 286 dana. Tope se tope, ali su dolazeći u debelom vođstvu.I neka tako treba.Dok je bonaca nek što sporije protiču.

Dan je lijep i vedar.

Prethodnih dana nas je zima uplašila. Pomislili smo da se vraća da isnježi svoje . Izgleda da je otišla , a možda je zavijanje   odgodila  za neki drugi put. Provešće ona svoje. Kad tad.

Na koji način i kada ?

Mi to ne znamo. Nismo gatare.

Pitajte one is takozvane islamske zajednice. Oni su tata mata za sve. Tako im na neuki um palo.  Sihre i fetve bacaju, bajaju i kiše dozivaju.  Ako se neko drzne da mimo njih misli žigošu i anatemišu. Obzirom da su sa hanefijama u talu, uskoro bi mogli da ubijaju.

No,  o tom potom. Ako nam  Jedini Bog udjeli Milosti svoje , moraćemo te samozvance  jopet protabiriti i muhure na djela  bricinog unuka, lažne diplome , njegovog poslužitelja i njihove slugane bacati .

Muhur sad pa sad. Pa opet muhur sad pa sad.

Ne bojte se , neće nam nestati muhura. Naši su jal od hrastovine , jal od tuča. A ti su pojaki i poteški.

Svi reaguju onako kako se to od njih očekuje.  I svi misle da elokventni, da pamet prosipaju i da su patrioti.

Ne, oni samo pokazuju da su glupa nacionalistička bagra i fukara. I ovi i oni.  Zamazuju oči i kupuju poene  kod gladnog naroda kojeg terorišu i pljačkaju.

Pučke krvopije.

A obično pučanstvo, konkretno onaj dio od papanluka i pogana , nije bitno, gornjeg ili donjeg, kliče :

– Tako je !

Vjerujte nam ,   dan je  i dalje lijep i vedar .

U dilemi smo, možda se do kraja dana odlučimo i kažemo:

-Oh, kakav krasan dan.

A  život teče dalje.

Što bi poete rekle:

-Eh, kad bi život bio tako sunčan kao ovaj dan.

U prevodu:

-Ne bojte se kad odite gore, tamo  vlada čisti  socijalizam : Svakom prema zasluzi.

Osmi mart i karanfili – reminiscencije









Ah to proljeće

Lebdeće ruže

Ah , ta magična žena

Osmi mart je kompleksan i veoma svet pojam i opomena bešćutnom svijetu , izgubljenom u neprestanim izlivima mržnje i nasilja. Ali i tanani i vječni stećak nježnom , ali veoma hrabrom i presvjetlom liku i djelu svake žene.

Nije naše da učimo druge koje implikacije i tragiku nosi taj dan . To se milošću otaca uči , nauči , slavi ili zaboravi , sjeća u dobrim dušama ili zakopa u tabula raze umovima neukih i neosjetljivih.

Naše je da saosjećamo sa ljepot anđelima i da im darivamo ljubav , milost i zahvalnost za svaki dan koji provedemo na dunjaluku . I poklanjamo osam krvavih karanfila .

Ah da , i svjedočimo o uzvišenoj i jedinstvenoj ljepoti divnih bića, koje u molitvi , skrušenosti i tlapnji rađaše nevinu djecu ovom dunajluku.

Davno rekoše : Žena je mirisna ruža !

Mi širimo pojam i kažemo : Žena je najmirisaviji, najnježniji i najuzvišeniji nebeski cvijet.

I kakvim god mi cvijetom željeli potvoriti našu ženu , ona se boji i miriše onako kako je naše blesavo i nestašno srce ljubavlju miluje u njenim očima.

Pramajka , baka , majka, sestra,voljena žena , kćerka, unuka … nam čitav život ulijevaju milost i ljubav , učeći nas kako se postaje milostiv čovjek, koji zna da voli i da prašta.

Što više tih milodarja prihvatimo , usvojimo i naučimo – šanse da budemo ljudi dostojni Božanske milosti i stvaranja su veće .Ako nas kojim slučajem povrijede praštamo im , jer znamo da smo negdje pogriješili i nanijeli im bol.

Ako tokom života uspijemo usrećiti bar jednu ženu ,koja nam rodoslovljem nije data u radovanje, ako zavirimo u nutrinu njenu , shvatićemo bol svih žena svijeta i svetost svih onih dana , ne samo 8.marta , koje su one krvlju ,hrabrošću i ljubavlju izborile za potonje naraštaje.

Muškarci su kao djeca , ili barem leptiri. Vole cvijeće i opojne mirise kojima mame . Leptiri nemaju vremena da nauče istinu . Poneko dijete se pretvori u Malog princa i shvati da je miris jedne ruže , ponekad opojniji i iskreniji od bokora. Tada , uglavnom , kasno je za sve – i za ljubav i za sreću i za tugu …

Ali blentovije razigranih srca se prave hrabri i čini se da nisu naučili lekciju.A jesu! Samo se prave jakim .U njima ostane toliko ljubavi da je moraju poklanjati i drugom cvijeću.

Kad god vidim suze , tugu ili bol na ženskom licu dobijem poriv da kleknem , dodirnem joj haljinke i izustim :

-Oprosti mi svoj bol mili Anđelu, bio sam neuk i sačuvaj tajnu ljubavi naše…

Mnijem , njeno srce bi zeru zacijelilo, mnoge rane bi nestale…a ljubav i nada našim srcima pjevaju:

-Nikad , nikad , ne reci za ljubav i sreću kasno je…,il” nešto slično , baš o nama lično.

Osmi mart je jedini dan kada poklanjam cvijeće . Osam mirisnih karamfila i sebe hudog , ustreptalog i opijenog ljepotom i mirisima ŽENE , najljepšeg cvijeta srca moga.

Odakle ti vrijeme za tugu , pored toliko prekrasnog cvijeća na dunjaluku ,frajeru jedan srećni , govorili bi moji mahalaši. i sjetno dodali:

-Dvoje nađe , pa se onda ne nađe!

A bilo je to vrijeme ruža…

Sretan Vam praznik prelijepe dame!