VII

pred njim smo nejaki stajali

i učili

dizali veliki prst

i zrakom opisivali put

koji on otkucava

najprije igrom zanijeti

potom radoznali

kakav će lik ocrtati

neumorno naše kretanje

kao što njega nije načinjela rđa

od našeg dugog učenja ne osta trag

ruke su se odavno

uz tijelo spustile

ali od kucanja njegova

ne odmičemo oči

neojačali jednako očekujući

otkucaj nama namijenjen

naš čas

klanja ti se neprestance

nasmijana glava

-loptica preko noći ispala

iz čarobnjakova rukava

ti si dlan

kojiće joj

zapljeskati

iz mraka

cvijet pored nogu

baciti

dodirnuti je nećeš

tajne sile je u ples pokreću

rumeni joj obraz podaruje glas

učas rasplaču

pako polen

koji čekada se bilje njemu uspne

ona šeta zrakom

slutiš:

njenim korakom

crni prsti igraju

iz tla se pomaljaju

podvlače se pod haljetak

svojim je stazama vodaju

i konac nevidljiv slutiš

kojem je svezana za svod

poskakuje vrbov prutić

ruhom djeve skriven

skloniš li se i zašutiš

-zaklecat će i klonuti

samo dok je okom pratiš

traje njezin hod

otkad vrelo pronađoše

ne sustaju plodne vode

ali ni čedo ne ispliva vriskom

niz vlažna se uda kotrljaju treptji

-prsti oči ušne školjke

jezičak vrpca pupčana ljepljivo koljence

rasuto se sve pod rukama migolji

nad rođaj bih se svoj nadnijela

vješto parčad u čedo sastavljala

ali vodom svejednako kola

i željen čin priječi

plač za plačem

-luče rasparčano

on je nestao prošlog ljeta
ona je nasmrt bolesna
on je sigurno negdje živ
on je promijenio ulicu ona prezime ona državu
njega se jedva sjećam
njen broj pitaj me znam naizust

njima se rodilo treće dijete ali ne znam ime
oni nisu zajedno ali ne znam tko je otišao
a tko ostao
ovaj je broj dobio na kraju nulu i peticu

ta ustanova više ne postoji
ali valjda postoji zgrada i na njoj kućni broj
postoji ali se taj bulevar drugačije zove
nije važno ne križaj ništa
upiši uredno sve
kao za spomenar

svakog januara pažljivo crnim tušem
prepisane stranice

na kojima se prva i posljednja ljubav
dodiruju blago vrhovima slova

kratka povijest mijena
i stalnosti kvačice na kraju prezimena

mali lični putopis u lijevom džepu košulje

2003.

za dugih šetnji-vježbalica

mimohodu se privuklo tijelo

nije drhtaj pred osamom

koja čeka svaki moj koračaj na trg

i sagnuto

i stidno

za svaki korak čuva ovo čelo

po misao – veselicu

nije strepnja ni pred njinim očuvanjem

od uličnog pristaništa

tek po dubokom izdisaju

kad ostaje za mnomzvonjava tržna

grgorenje bijedno oponašanje vode i plač

drhtaj razgori –

-kad smorenu povuče me sebi kameni sprud

čeka li me iznova

tužni mimohod tržni

ili će časak jedan iscijediti za me trg

od kužnih me voda očistiti i ukoniti

šta će sa mnom trg?

postoji ulica
uz koju sam se dugo verala
i kuća ista stoji

ali se ja prema gradu ne pomjeram

znam da bi u susret
raširenih ruku
svi pomrli pošli

živi bi nabirali obrve
i prolazili šutke

i ovdje je ciča zima
dok trnem svjetiljku
kroz cijelac se teško
probija san:

sam bog će znati
je li zatvoren prozor
kroz koji motriš ulicu?
još uvijek skriven i sam?

i je li preživio minule smetove
porculanski anđeo na stolu kraj pepeljare?

1989.

dalmatinska iglica
samo na to čeka:
da je strgneš sa korijenjem
položiš u kovčeg
i zabrodiš s njome
put novoga svijeta
grafija kranjska
dinarska večernica
i ovaj dičak bosanski
o istome sanjaju
dok ih lome vjetrovi:

u limenki u prozoru dvadesetog kata
zemljica je blagorodna
i plodna terasa
s one strane oceana

bi mlječika crnogorska žuće cvala
da je hraniš svako jutro
vodicom iz tetrapaka!

hrvatski ljutić
i kotrljan srpski
horvatov vrisak
i kukurijek srpski

− sve sitno bilje skrovitih staništa
isto u snu mrmori i ište:
da se slijepi

kao pasje grožđe
za nogavicu moreplovca
cipela kakva da ih prenese
do staklenika iza sedam gora

kamo davno stiže samo
grki pelin

on jedini sretnik
od našega kova

2003.