Jesenjin – Doviđenja

Doviđenja, dragi, doviđenja;

Ti mi prijatelju jednom biješe sve.

Urečen rastanak bez našeg htjenja

Obećava i sastanak, zar ne?

 

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova

Nemoj da ti bol obrve povije-

Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,

Al’ ni živjeti baš nije najnovije.

 










												

Takarli dani / Dnevni igrokaz na dan 16.april/Travanj

Danas je Četvrtak  16.  April  / Travanj 2026. godine.

Ovako su se dani  naštelili:

U historiju 105, iza okuke se približava  260 dana ,  sve su prilike da ćemo i njih odaslati kamo pripadaju.  Normalno , ako ne bude  ono što Jehovini svjedoci već 105 dvije godine uzastopno , po nekoliko puta godišnej prizivaju, kao i  i oni zloguki , što su navijali za Majanski kalendar.

Sutra je radni dan   . Počinje u sabahilden in the morning  kako bi mahala poručila.Nju nije briga ni koji je dan,ni koja je godina.

Bitno je da se ima havljat, ko sinoć akšamlučit,  o ,  i još ponešto. To ponešto nije za javno oglašavanje . Samo radi uroka. Maš'ala,   ne  iznad kreveta objestiti ,nismo djeca. Kao mahalski glasnik ,moramo se finoće igrati pa vas obavjestiti da je svaka  nedelja neradni dan. Kod normalnih ljudi i poslodavaca. No ko je od njih danas normalan. Statistika kaže niko.  Jer ko je vidio da je gulikoža normalan

Naš računar nam skreće pažnju da je danas 334 dan ovog stađuna.Pošto smo pregrmmjeli jučerašnjih pet trica u nizu,ostao nam je jedan dan do mjeseca blagdana i još većih zima.

Ova godina se skupila i tuguje ,ostalo joj još samo trideset dva dana da vodi ljubav sa ovim takarli dunjalukom .

Vi mislite da smo mi ili prolupali ili smo glupi zato što vas obavještavamo da godina vodi ljubav. Kontate ko je čuo da ljubav sa bilo kime vodi ljubav.

Lupali jesmo svašta, ali prolupali još uvijek nismo.

E sad a da vas glupaci malo priupitaju .

Jel godina ženskog roda ?

Jeste .

Šta žene najviše vole da rade?

Ti tamo iz pozadine,  pozadinnski radniče ,nemoj nam se praviti drčan i pametovati.

Kao prvo pojma nemaš o ženama. Kao drugo tebe svakako pržun čeka.

Jel godinu svako malo neko psuje i takari?

-Je.. bolan , kako nije.

Jel godina svake godine natakari desetke miliona insanskih hajvana?

Jes vaša , što jes.

Šta mu to znači?

Da godina sa ljubavlju vodi ljude na bolje mjesto?

Pazite ovo ljubavlju vodi.

Jel poetika licentcia   i zakon komutacije kažu da je dozvoljavaju izmjenu mjesta?

Jes.

Jel istina da kad  neko  nekoga zahandri  a taj zacmizdri, svi kažu plače ko godina.

E eto , imate hejbet razloga da se suglasite da godina vodi ljubav sa ljudima.

A to što nekoga za… i sje… , nema veze sa vođenjem ljubavi. To su prostakluci.

E sada jel vam jasno da godina vodi ljubav sa insanima?

Nije?

E pa nećemo vas dalje ubjeđivati, Poslaćemo vam neku godinu od slijedećih godina da vas natakari. I nek znate da to neće biti   vođenje ljubavi, već obično takarenje.

Što vi poete rekle.

-Lud vodi ljubav sa zbunjenom.

Ili u prevodu:

-Neka pogan će garant biti natakarena, k'o   majka nam  i domovina, prelijepa Jugoslavija.

Miroslav Mika Antić – Romansa








Nemoj da odeš više u onaj grad tuge,
gde smo od sebe zaboravili pola.

Nikad sa zvezda nije teži pad,
nego na beton sa kafanskog stola.

U očima sam sve gugutke podavio,
pa sam im dugo šaptao smešno opelo.

I sve sam svoje osmehe okrvavio,
nije sve belo, što liči na belo.

Peroni katkad plaču kišom,
sat i koferi …
Svako nekud žuri noćas.

Iscepam kartu.
Neću da se vratim.
Za svakim vozom ostaje samoća.

I samo mraka napune se prsti.
Ne vredi.
Sad smo drugačiji, zacelo.

Bar ti sve ptice iz očiju pusti.
Nije sve belo, sto liči na belo.


												

HAFIZ ŠIRAZ – Gazela 384




Jutro stiže, vinotočo, vinom vrč napuni!

Kolo svoda nebeskoga ne čeka, požuri!

Prije neg’ se uruši ovaj svijet prolazni,

ti peharom rujnog vina mene sruši!

 

Rađalo se sunce vina sjajem pehara,

užitak ako tražiš, sna se riješi!

A kad me vrijeme u ćupove zamijesi,

Oprezno mi zdjelu glave vinom natoči!

 

Nisam čovjek odricanja, kajanja i praznih riječi,

peharom vina iskrenosti obrati se meni!

Dobro je djelo Hafize vino voljeti.

Za dobro se djelo odluči i ustani!

Pablo Neruda – Ako me zaboraviš

 

 

Hoću da znam

Samo jedno

 

Znaš kako   to izgleda

Dok gledam

kristalni mesec, crvenu grančicu

klice jeseni u mom prozoru,

ako dotaknem

vatre neopipljiv pepeo

ili izborano telo oborenog stabla

sve me vodi tebi

kao da je sve što postoji,

miris, svetlost, metali

poput lađica što plove

ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

 

E, pa dobro,

ako malo-pomalo prestaneš da me voliš

i ja ću prestati tebe da volim

malo-pomalo.

 

Ako me odjednom zaboraviš

ne traži me

jer sam te  već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim

Vetrove velova

što prolaze kroz moj život

i odlučiš

da me napustiš na obali

srca u kome imam korjenje

zapamti

da ću toga dana,

toga časa

dići ruke

iščupati svoje korjenje

u potrazi za drugim tlom.

 

Ali

ako svaki dan,

svaki sat,

pristaneš da  budeš moja sudbina

s neumoljivim žarom,

ako se svakoga dana uznese

jedan cvet do tvojih usana tražeći me

o ljubavi moja, o mila

u meni se sva ta vatra ponavlja,

u meni sve je neugašeno ništa zaboravljeno,

moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,

dok živiš biće u tvojim rukama

ne napuštajući moje.


												

Vesna Parun – Muzika u brdima

I brda su rasla …

Zarobila sam neki glas u vrtu.
Bila je trešnja. Imala sam sve.
Prvo se čuo zov a onda sve bijelo od
latica postade. I jeku možeš vidjeti:
luk svjetlosti nad očima, kao uspavanka.
Koliko koračaja do tebe, moja sudbino.

I u čekanju se neprestano mijenjamo.

Već smo bili zatvorili prozore. Kad eto
jedno proljeće zaputilo se izvoru
(i tebe oči tvoje da me vole).

I osjetih da i ja izvirem odnekud. Da tečem.
A sve je promijenjeno, i sama ljubav,
kao južni vjetar iznenada na brijegu

I eto: lovac silazi proplankom. Postadoh
isto što i on, ne mogu drukčije

a livada je široka.

I lovac. I izvor. I vjetar. I trešnja. I brdo.


												

Artur Rembo – Bal obješenih

 

 

Kraj crnih vješala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.

Gospodar Beelzebub za kravatu vije
Crne te pajace što se nebu keze,
I dok ih po čelu starom čizmom bije,
Uz pesmu božićnu s njima igru veze.

A pajaci na to sapliću ruke lahke:
Iz orgulja crnih, iz tih šupljih grudi
Koje grlile su ljupke vragolanke,
Od tih se sudara ružna ljubav budi.

Ura, o igrači lišeni stomaka!
Skokovi su laki, dugo polje ovo!
Hop! je li to bitka ili igra laka!
Vrag je violinu loše naštimovao!

O tvrdih li peta kada se bos ide!
Kad košulje kože sa tijela otpire!
Ničeg što im smeta i čega se stide.
Snijeg im na lobanje stavio šešire.

Pod gavranom – kapom za naprsle glave –
S mršave se čupe parče mesa žuti:
Kao da su oni usred bitke prave
S kartonskim oklopom vitezovi kruti.

Na balu skeleta zviždi bura ljuta!
Ura! – ko orgulje gubilište viče.
Iz plavkastih šuma vučji odjek luta,
Crven se pakao horizontom miče…

Hej, razdrmaj malo razmetljivce ove
Što slomljenim prstom podmuklo prebiru
Brojanice kičme, svoje pršljenove:
Pokojnici, niste sad u manastiru!

Oh! evo gde usred mrtvačkog plesa
Velik ludi kostur u plam neba skače,
Zanijet, kao konj se propinje i stresa
I, jer mu je uže šiju steglo jače,

Grči pest na kuku što krcka od stiska,
Pa se, ko cirkuzan u svoj šator, gura
Natrag, sa cerenjem što je blizu vriska,
U taj bal, zanjihan pjevanjem kostura.

Kraj crnih vješala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.

 

Miroslav Antić – Dosadna pesma

 

Toliko mi je dosadno

da ne znam šta ću.

 

Kad izlazim iz škole

nakrivim kapu na levo oko

i pobijem se sa trojicom

bar da me vide devojčice.

 

Devojčice su smešna stvorenja

dugonoge,

okrugle,

pegave ili kratkovide,

mnogo lažu i ogovaraju

i pišu ljubavna pisma

koja mi stave pod klupu.

 

Meni je sve to dosadno.

 

Ipak pročitam pisma,

najlepše reči prepišem

– ako mi nekad zatreba,

a od onog što ostane

napravim papirne lađe,

napravim ptice,

slanike,

žabe,

 

 


												

Vladimir Solovjov *** Beskrilni duše

Beskrilni duše, zemljom opterećen,

ti zabavljaš sebe, bivši Bože…

Tek snom jedinim – opet, krilat, krećeš

uvis iz zemnih briga što se množe.

 

Nejasna lučo u blistanju znanom,

jedva si čujni odjek harmonije –

sveta pređašnjeg neugasiv zanos

unosiš opet pred dušu što snije.

 

Tek snom jedinim – al budan, za bdenja,

čekaćeš mučno ko pre da se splete,

ponovni blesak svetlih snoviđenja,

ponovni odjek harmonije svete.