Marina Cvetajeva – Gdje su

 

– Gdje su labudovi? – Oni su odletjeli.
– A vrane? – Ostale su vrane.
– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.
– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

– A tata gdje je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,
San na stepskom konju samo što nije.
– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.
Moj labude bijeli, znaš, tamo ti je…










												

Malrme – Strepnja

 

 

O zveri, ja neću večeras u tami
Da ti svladam telo, večno greha žudno,
Niti poljupcima u beskrajnoj čami
Da ti mrsim tužno masne kose bludno.

Teški san bez snova moje srce traži,
San koji će svako kajanje da zbriše,
San drag tebi posle tvojih crnih laži,
Tebi, što o smrti znaš od mrtvih više.

Jer, Blud rijuć ispod otmenosti moje,
Jalavošću svojom žigosa nas dvoje;
Al’ dok ti u grudma surovim ko kam

Srce je kog zločin ne vredja ni jedan,
Ja bežim, bled, videć les mrtvački ledan:
Bojim se umreću ako legnem sam.






												

Sergej Jesenjin – Tko sam, šta sam

 

Tko sam ?  Šta sam?

 

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,

čiji pogled gasne u magli i memli,

živio sam usput, ko da sanjam,

kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

 

I tebe sad ljubim po navici, dijete,

zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,

zato usput, ko što palim cigarete,

govorim i šapćem zaljubljene riječi.

 

“Uvijek” i “ljubljena” i “upamtit ću”,

a u duši vazda ista pustoš zrači;

ako dirneš strast u čovjekovu biću,

istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

 

Zato moja duša ne zna što je jeza

odbijenih želja, neshvaćene tuge.

Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,

stvorena i za me i za mnoge druge.

 

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.

vezan protiv želje, utonem u sjeti,

nikad neću da te ljubomorom gušim,

nikad neću tebe grditi ni kleti.

 

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,

čiji pogled gasne u magli i memli,

i volim te usput, ko da sanjam,

kao mnoge druge na toj zemlji






												

Čudesni svijet životinja

 

*
Kroikodil i Gnu – poveznica – lovac i plijen

Krokodil i nilski konj bez poveznica – trpeljivost i rijeka.

Gnu i nilski konj – bez bliskih poveznica – biljožderi.

 

Lovac uhvati plijen.

Plijen se otima.

Pomoći nema.

Sa kopna porod i prijetelji gnuovi nijemo bleje i muče.

Pomažu im zebre.

Gnu tone sve više u vodu i čini se, kraj je sasvim izvjestan.

 

Ali Nebo šalje pomoć.

Možete zamisliti?

Više tonaši kao teško tonažna  tenkovsa konjica nasrću na krokodila.

 

Gnu je slobodan.

Ostaćće ćopav , ali živ.

Koliko dugo , zar je bitno?

Ovu bitku opstanka je izborio.

 

Ljepota Božijeg stvaranja i djelovanja,

ponekad nam je nedokučiva u svojim uzrocima i posljedicama.

 

												

Stađuni , stađuni naši i vrbopuc / Igrokaz  na dan 27.mart / ožujak

 

 

Jesenja fantazija


Jesenji opus I


Ah , to proljeće


Proljetni opus II


Svileno ljeto

Ljetni opus II


Zima


Zimski opus II

Lijep je, sunčani dan. Zima došla na svoje. Biće i kiše, u planinskim predjelima i snijega.Čini se, sve se pobrkalo.
Mi volimo sva godišnja doba i kada su ona u svom elementu.Ali mi naopaki kaki jesmo, nama sve jedno koji je vakat i zato ćemo malo lamantirati o birvaktile stađunima.
Recimo, ko je vidio jesen a da u njemu jagode blistaju ,a ljubičice nježnošću mirišu krajolike.
Jesen je da jabuke i kruške zriju. Nekada je bilo da njen dragi ide u armiju. A danas sve neki vehti , metiljavi momci. Nit iđu u armiju , nit drage imaju. Mobitel im druga , a kompjuter armija. Sve sami goli hadum , jumfer i anamo ona pogan. 

ToBirvaktile , povratak iz armije je – ehej , velika feršta. Očeličio momak i cura frca od radosti. Tada je zagarntovano bilo ; ha se delija  vrne  ,eto svadbe,eto željenih takarli dana. I opet u neku jesen. Jer jeseni su za svadbe, i tako to. Za duboko oranje. I brazde. I sve što uz svadbe ide. Kaže Sveta knjiga: vaša žena je vaša njiva. Mi dodajemo i voli duboko oranje. Kako neće voljeti. To je osnov plodnosti i života.


Proljeća za buđenje života i sve je u cvijeću , beharima i mirisima. Sve oživi i sve se uzbiba. Sve miriše na ljubav. I mirisi donesu tu čuvenu, jedinstvenu, veličanstvenu , uglavnom neponovljivu ljubav. Bude i bolnih. Neka ! Ako nema boli znači nije se ni voljelo.

O ljetu se sanja, jer trava je narasla, miris pokošenog sijena je tu, da se u njemu valja , kupa u rosi , i  u suncu suze kriju. A ono sunce i valjanje? Pa udari sunčanica počesto. I zaboravi se insan.A kad se zaboravi, eto novog života. Ne odmah. Ima određeni vremenski period kroz koji i priroda i insanka postaju bremeniti.

A šta ste vi mislili? Sunce vas mlatne u čelenku, vi se zaboraviti i da nema poslijedica po glavi neopreznog dunjalučanina.. Ne mere to tako. A poslijedice su lijepe i željene. Neke i nisu. Na prvi mah, ali se prigrle. Djeca su najljepše i najnježnije u ljudskim životima. Čedna i bijela kao zima.

A i ta zima. Hladna je i lijepa. Tjera čovjeka da se grli i stišće, da se zagrije. Pa kada se zagrijava krv uzavrije i onda zna se ,šta je raditi da se malo insan rahsladi. Igrati se malo kamarije. Znate ono , treba posteljinu na kamaru pa u seharu. A kamara ima raznih. Često zvukovnih i i uzdisajnih. Te dušeci, te šilteti , te svilene plahte, minderluci ,a napose i meki jastuci. Jer ako je zima, treba grijanje pojačati.Najlakše jastučenjem, a mere i dušečenjem. Kako je to zabavno , a i …

Lijepa nam ova godišnja doba, svako. A ljudi izvoljevaju.
Neko voli ovo , neko ono godišnje doba.
U nekima – u zemlju propadaju, neka mrze i najrađe bi da ih nije.
A ljubav gospodo?
A grijanje i valjanje?
Šta sa pupanjem i bibanjem?
Šta sa zrenjem i dubokim oranjem?
Vi bi i to da preskočite sa godišnjim dobom koji ne volite.
Mislimo da niste svjesni šta ne volite.

Što bi poete rekle:
Mnogo toga nije volio, pa je zaboravio vrbopuc.
U Prevodu:
Samo jednom se živi, a vrba svako malo puca.

I ,

takarli nam bili svi stađuni.


												

Ne da mi se budit

 

Računicu nas učile knjigovođe i prepisivači. Nema da se maši. Ništa drugo i ne znaju.Buljiti u medije i prepisivati šta se tamo zbiva. To im sva pamet i maštovitost.

 

Mi tako i tako.Nije da se falimo.

Nogatrans od šuplje priče.

Ma, bjaž’ ba od prepisivača i drvenih filozofa , i bijesnih vrtložnih pasa koji ganjaju buvu u svom repu  i koji sebe zovu popušlići .  

 

Joj , skoro da smo pametni. Tko da zna?

 

Šta bi bi, to već znate. A šta će biti – ne pitajte.

Ništa dobro!

Mislimo jednog dana kad dođe vakat.

Nama treba predevarat i ovaj dan , pa noć. I idući i tako redom.

A u tim danima nanijetili puno ljubavi i takara.

 

Joj , jeste vi naopaki. Svašta vam na um pada.

Mi govorimo o sekiraciji, takav vakat, takarli nekakav došo.

Vi mislili ; mi   onako po bosanski , koliko sati toliko … devera po glavi , jednog stanovnika.

 

Opet, mislimo treba se ponekad malo i odmoriti.

Ma ko frštulji odmor.  To je za besposlene i zaposlene.

 

Odmorićemo se tamo gdje se  insan nikad ne umara.

Ovdje se može na čas ohanuti, samo da bi se opet …, zaleglo.

Čuj molim te , odmor. Kaki je to način.

Proljeće cvate. Đardini vabe i mirisom magijaju ,  a tamo neki bi se odmora faćali.

Idite ,  boni ,  pa se liječite.

Hoćete da se čuvarica đardina i srca naših milih  razboli od našeg odmora.

A tijelo drhti, pusto se biba i doziva:

-Dođi Dragi uberi me.

 

Nije da se nema izbora.

Ali budaletinama ne moš dokazat.

Nama je  zaroniti u đardin ,  kao u ocean se baciti i mahnitati, jal slobodno, jal prsno , jal leđno, a mere i baterflaj ako nam neka primadona zapoje – tiho na uho. Nama je uvik tako , k'o budali u bazenu baklavica il’ k'o hudom  u ljepoti  rajskih đardina.

 

A oni nama nemojte zgriješiti.

Hadumi i jumferi. Neznalice totalitaris . Kada je ljubav bila grijeh.

 

Uranjajući u mirise i ljepote đardina ne bojimo se grijeha .

 

Što bi poete rekle:

Uranjajte , mili ,samo uranjajte.

U uranjanju je spas.

Normalno ko preživi prebibavanje.

Ponekad ne'mre tu milinu srce izdurat.

 

U prevodu:

Bibaj se , bibaj. Do sudnjeg dana se bibaj .

Milina je , ne da mi se  iz miline buditi.

 






												

IZ i Gatare / Igrokaz na dan 21 . Mart / Ožujak

Danas je utorak , 21. Mart / Ožujak ,   2023. godine.

Prohujali 80 / će prihajati 286 dana. Tope se tope, ali su dolazeći u debelom vođstvu.I neka tako treba.Dok je bonaca nek što sporije protiču.

Dan je lijep i vedar.

Prethodnih dana nas je zima uplašila. Pomislili smo da se vraća da isnježi svoje . Izgleda da je otišla , a možda je zavijanje   odgodila  za neki drugi put. Provešće ona svoje. Kad tad.

Na koji način i kada ?

Mi to ne znamo. Nismo gatare.

Pitajte one is takozvane islamske zajednice. Oni su tata mata za sve. Tako im na neuki um palo.  Sihre i fetve bacaju, bajaju i kiše dozivaju.  Ako se neko drzne da mimo njih misli žigošu i anatemišu. Obzirom da su sa hanefijama u talu, uskoro bi mogli da ubijaju.

No,  o tom potom. Ako nam  Jedini Bog udjeli Milosti svoje , moraćemo te samozvance  jopet protabiriti i muhure na djela  bricinog unuka, lažne diplome , njegovog poslužitelja i njihove slugane bacati .

Muhur sad pa sad. Pa opet muhur sad pa sad.

Ne bojte se , neće nam nestati muhura. Naši su jal od hrastovine , jal od tuča. A ti su pojaki i poteški.

Svi reaguju onako kako se to od njih očekuje.  I svi misle da elokventni, da pamet prosipaju i da su patrioti.

Ne, oni samo pokazuju da su glupa nacionalistička bagra i fukara. I ovi i oni.  Zamazuju oči i kupuju poene  kod gladnog naroda kojeg terorišu i pljačkaju.

Pučke krvopije.

A obično pučanstvo, konkretno onaj dio od papanluka i pogana , nije bitno, gornjeg ili donjeg, kliče :

– Tako je !

Vjerujte nam ,   dan je  i dalje lijep i vedar .

U dilemi smo, možda se do kraja dana odlučimo i kažemo:

-Oh, kakav krasan dan.

A  život teče dalje.

Što bi poete rekle:

-Eh, kad bi život bio tako sunčan kao ovaj dan.

U prevodu:

-Ne bojte se kad odite gore, tamo  vlada čisti  socijalizam : Svakom prema zasluzi.

Osmi mart i karanfili – reminiscencije









Ah to proljeće

Lebdeće ruže

Ah , ta magična žena

Osmi mart je kompleksan i veoma svet pojam i opomena bešćutnom svijetu , izgubljenom u neprestanim izlivima mržnje i nasilja. Ali i tanani i vječni stećak nježnom , ali veoma hrabrom i presvjetlom liku i djelu svake žene.

Nije naše da učimo druge koje implikacije i tragiku nosi taj dan . To se milošću otaca uči , nauči , slavi ili zaboravi , sjeća u dobrim dušama ili zakopa u tabula raze umovima neukih i neosjetljivih.

Naše je da saosjećamo sa ljepot anđelima i da im darivamo ljubav , milost i zahvalnost za svaki dan koji provedemo na dunjaluku . I poklanjamo osam krvavih karanfila .

Ah da , i svjedočimo o uzvišenoj i jedinstvenoj ljepoti divnih bića, koje u molitvi , skrušenosti i tlapnji rađaše nevinu djecu ovom dunajluku.

Davno rekoše : Žena je mirisna ruža !

Mi širimo pojam i kažemo : Žena je najmirisaviji, najnježniji i najuzvišeniji nebeski cvijet.

I kakvim god mi cvijetom željeli potvoriti našu ženu , ona se boji i miriše onako kako je naše blesavo i nestašno srce ljubavlju miluje u njenim očima.

Pramajka , baka , majka, sestra,voljena žena , kćerka, unuka … nam čitav život ulijevaju milost i ljubav , učeći nas kako se postaje milostiv čovjek, koji zna da voli i da prašta.

Što više tih milodarja prihvatimo , usvojimo i naučimo – šanse da budemo ljudi dostojni Božanske milosti i stvaranja su veće .Ako nas kojim slučajem povrijede praštamo im , jer znamo da smo negdje pogriješili i nanijeli im bol.

Ako tokom života uspijemo usrećiti bar jednu ženu ,koja nam rodoslovljem nije data u radovanje, ako zavirimo u nutrinu njenu , shvatićemo bol svih žena svijeta i svetost svih onih dana , ne samo 8.marta , koje su one krvlju ,hrabrošću i ljubavlju izborile za potonje naraštaje.

Muškarci su kao djeca , ili barem leptiri. Vole cvijeće i opojne mirise kojima mame . Leptiri nemaju vremena da nauče istinu . Poneko dijete se pretvori u Malog princa i shvati da je miris jedne ruže , ponekad opojniji i iskreniji od bokora. Tada , uglavnom , kasno je za sve – i za ljubav i za sreću i za tugu …

Ali blentovije razigranih srca se prave hrabri i čini se da nisu naučili lekciju.A jesu! Samo se prave jakim .U njima ostane toliko ljubavi da je moraju poklanjati i drugom cvijeću.

Kad god vidim suze , tugu ili bol na ženskom licu dobijem poriv da kleknem , dodirnem joj haljinke i izustim :

-Oprosti mi svoj bol mili Anđelu, bio sam neuk i sačuvaj tajnu ljubavi naše…

Mnijem , njeno srce bi zeru zacijelilo, mnoge rane bi nestale…a ljubav i nada našim srcima pjevaju:

-Nikad , nikad , ne reci za ljubav i sreću kasno je…,il” nešto slično , baš o nama lično.

Osmi mart je jedini dan kada poklanjam cvijeće . Osam mirisnih karamfila i sebe hudog , ustreptalog i opijenog ljepotom i mirisima ŽENE , najljepšeg cvijeta srca moga.

Odakle ti vrijeme za tugu , pored toliko prekrasnog cvijeća na dunjaluku ,frajeru jedan srećni , govorili bi moji mahalaši. i sjetno dodali:

-Dvoje nađe , pa se onda ne nađe!

A bilo je to vrijeme ruža…

Sretan Vam praznik prelijepe dame!

Fataljist – Igrokaz 3.Marta / Ožujka

Danas je  Nedelja 3.Mart / Ožujak 2024.

Dani su se naštelili na 62  otfikarena  nasuprot 304 takarli dana koji vrebaju u zasjedi.

Danas smo poetski raspoloženi.

Pričaćemo vam jednu kratku štoriju o fatalisti.

Zapravo uvijek smo bili u dilemi da li su fatalisti ikad  razmišljali o ekologiji.

A kada insan  razmišlja , kažu to je filozofija ili bitak.

Glupaci. Pojma oni nemaju.

Čista filozofija je kada čovjek razmišlja o ničemu.

Pun mu mozak ničega.

Ma kakva filozofija?

Nirvana!

Da vidimo:

Fataljist  ili ekolog

Nekad , je'nom naki  čojk , ispod jednog drveta ,sjeo na travu naslonio se na drvo da predahne.

Malo umoran bio pa zalego.

Kako zalego  namah zaspao.

Kako zasp'o tako usnio.

Sanja listove , mnogo lišća kako pada , sve više  po njemu aterira , na njemu se skuplja , pa ga zasipa.

I sve više  i još više.

Zatrpava ga i pretrpava.

Guše ga , nema vazduha.

Prolaznici vide čovjeka kao se grči i batrga.

Jedan od dobrih ga prodrma:

-Da li ste dobro?

-Dobro sam , Ja fataljist, kak bi rekla filjozofi.

-U redu je biti fatalist,

nisu filozofi što su nekad bili,

ne treba im vjerovati.

-Ja fataljist,

kak bi rekla fillozofi,

ništa to loše.

-Dobro , kako ti  rečeš, – tješi Dobri – nije to ni tako loše.

-I nije , plaćaju me za to.

Usta fataljist , uzme šiljak polegnut u travi,

i nastavi raditi svoj ekološki posao

Što bi poete rekle:

-Bolje biti fataljist nego šuplji  filozof .

U prevodu:

-Kuku filozofima, pocijepali se u neumlju , haman – taman  dostatno za pržuna.

Pisanija oliti štorija o Nadalini i Jelenan

  
Oni blintavi Mahalaš  in smotanin Dobri prikužili da je Nadalina
zapravi štorija o Jelenama i inim Šubićkama, Nemanjićkama in Bosancina. Ja jidva da in virujen.

A jopet , ča mu ga znan, jemadu oni takarli sriću , sa mnogin Nadalinan i Jelenan  su palili i gasili sviću.

Maksumče šuti. Zna da su u pravu ali ne da na Jelisavetu Jelu I (Nemanjić ) suprugu bosanskog bana Stjepana I. Kotromanića i njene nasljednice. Ovu Jelu je neko zvao i Elizabeta. Zašto , pojma nemamo.  
 
Natračke gledajući do Jele jelisavete bilo šest Jelena:
 
-Jelena Jelka II ( Šubić) Roditelji su joj bili Juraj II. Šubić i kneginja Jelena Lelka.  Lelka se volila lelati ,pa onda lelekati. Nažalost urijetko.jedino kad bi joj zet i njegova svita došli u posjetu.Zet ,Jelenin muže joj bio Vladislav Kotromanić, brat bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.
 
-Jelena III Nelipčić Hrvantinić Kotromanić ,  poznata kao Jelena Margareta Nelipčić Cetinska je bila splitska vojvotkinja kao supruga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, te kasnije bosanska kraljica kao treća od tri supruge kralja Stjepana Ostoje.
 
-Jelena Jelica IV Ibre Morića ( i Mojsijeva)  
 
-Jelena Jela Partiznaka V Vitas
 
-Jelena Jelka VI Grbić ( Mahalaševa)
 
-Jela Lela Jelena VII (Hercina) .
 
Nama je za dušu i lijepo gledanje u đardine nebo uvalilo. Valjda zbog tri imena.Dobrom se posrećilo , barem se tako činilo. A onda im se nije posrećilo. Zakon parova.
 
Kako ćeš bolan dati lujkama da ti Jele grde i šta ti ja znam jošten tvrde i rade, i u tvrdo i umeko i u sridu?
 
Vala će ih za ovo: u sridu na belaj izvući i mezetli takariti. Nisu oni sinji , niti bilo kakvi drugi alkari. Nek nam ne barkću Nadaline ,ni Jelenine sride nikako. To su naše grlice.
 
A ća vi mislit grete. Nimate se ća crvenit oli stidit,ne pitan vas o crven feskinu oliti o joj, nono nonice; već o pismi i hoće li Nadalinina torta ispasti,ka ona bademli torta Indexa. Oni uvijek stavljaju dosta jaja. Vazada ih peterica bila,a pođeđe i šesterica .
 
Nadalina nam neće kazivat koliko jajinaca turi ,i pometen u svoju zdjelicu , kada ih jema mutin. A da je znala u butigi rolat jajinca , je. Ko prava pravcata frajlica iz čaršijske skaline. Porka miserija od ljepote. I jajinaca, ak ti gospe.
 
Sad moramo malo olajavati i Jelene.
 
Zbog Jelene Trojanske sve su Jelene na lošem glasu. Ona je rođaka, u nekom koljenu , našoj Nadalini. Ta Jelena čak nije bila ni Trojanska. Bila žena spartanskog kralja Menelaja,
 
I to nije sve. Smatrana najljepšom ženom onog doba.Moglo joj doći. Kćerka onog starog pohotnika Zevsa i prelijepe Lede. Ono Zevs Labud, a Leda snena od ljubavi ni osjetila nije, dok takar ni bi.
 
Jelenu je oteo Paris, sin trojanskog kralja, i tako započeo Trojanski rat.

Takve nam nesuvisle priče historija tandara. Ne mre to tako.Vako vam je to napriliku , a nekom i na neprililku bilo:

"Jel se Zevs pretvorio i labuda da bi takario Ledu? Jest!
 
E sada vi nama recite zašto se Leda podala labudu?
 
Mi tvrdimo da je imala boljku:
 
-Lat.dg. svrbitis totalitaris.
( Ovi plemeniti svrab nema nike veze sa Lat.Dg.Scabies i sličnim ,pu-pu-pu nalet ih bilo, pučkim boleščinama)
 
Kad ovi muškarcima blagorodni svrbitis mlatne zensko čeljade u međunožje, nema joj lijeka,osim takarli priče. Ujedeno on je zarazan i po običaju prenosi se s koljena , odnosno sa međunožja ,na međunožje po ženskoj lozi.
 
E,  tu smo vas čekali  ‘tice hroničari.
 
Ledu je svrbitis tako dotako ,da joj malo Zevs bio. Odlećela mužu Tandaraju po još. I još. I opet još. Homer ,blećak , ga iz ljubomore zvao Tindarej.
 
Kako to obično  priroda našteli za devet mjeseci Leda rodi rodi četvoro djece. Narod ko narod, uvijek sanja o nekoj ravnopravnosti i jednoakosti.Djecu prepolovio dvoje Zevsu prikanto,a  dvoje Tandaraju oliti po Homeru Tinderaju podmetnuo.
 
Tako se božanstvo i insan izjednačiše u partiji koja se igrala onu veče labudanja i tandaraja. Suđaje odrediše da je Jelena , spartanska i trojanska mutilica jaja Zeusova kćer.
 
To je suđajama lako. Bace kovanu Bam marku uvis i mora ispasti ili tura ili jazija.Treće nema. Ali kod žena vam ništa nije sigurno.Kad se pravi torta, mnogo se tu jajinaca mješa. I u tvrdo i umeko. I što jes jes i u sridu. Posred nje najčešće i stalno. Sride mislimo.
 
Jelenu , zasad Menelajevu, spotako majčin svrbitis istog momenta , onomad , kada je markantni i pošicni Paris prošeto perivojem i zaspo.

E sada se vi pitate šta je to pošicni.Pitajte se i dalje; mi vam nemamo vremena objašnjavati.Ko vam kriv ako ste neuki.
 
U ono doba su bile obrnute uloge. Muškarci nosili minjake, a žene duge haljinke. Vi mislite da su tada u modi bile bokserice ili slipovke. Jok ba. Muški su hodali gologuzi ko konji bez minjaka. Pa im anamo oni, landaro ko bukagija na godišnjem odmoru.
 
Daklen , zalego Paris u hladovinu i zaspo.

Zvizdan pripeko.Bog te maz'o , za opepelit, niđe hlada.

Jadna Helena , neuki bi rekli kuku li joj majka ,traži 'lada u perivoju da rashladi ružu ( ono, ona joj odavno procvjetala , pride procvjetala) i ima šta viđet. Parisu se slavuj nakokotio ko telefonska bandera. Kako tada nije bilo bandera, moramo se ispravit pa reći uspravio se ko Ajfelov toranj u Parisu(Koje li koincidencije!Aha, kako ne!). Onda skontasmo da ni ajfel tada nije bio rođen, pa skontasmo digo se ko krivi toranj u Pizi. Ono uspravio se ,ali malo nahero. Ni krivog tornja tada nije bilo , pa se jopet moramo ispraviti. Uspravio se ko svetionik sa Farosa. Joj koliki je, zinula Jelena. Koliko nam čast dozvoljava , valjda pomislila na svetionik. Dakako.
 
Kako ni jedna Jelena ,osim Grbićke nikad ni bila stidna, ova grčka je vratila majčin obraz. Zajašila Parisa dok je spavao.Ili dok se pravio da spava? Ko će ga znati,ali mu na isto dođe. Jeleni se osladio trajanski svetioniki bjež u Troju da se češljugari. Od miline joj se svetionik stalno priviđao, oli što bi rekli nuklearni fizičari materijalizovao. Hejbet puta obdan , a još hejbetli puta obnoć.
 
I eto rata!
 
Oni hadum, a mere biti i peder, Menelaj digo đefu zbog ženinog svrabeža. Homer zapiso ,mi ga protumačili i zapis prenijeli.

Na priliku isto vam tako bilo sa Jelisavetom Jelom II (Nemanjić ) i Jelenom Jelom (Šubić) Kotromanić.Kad se na dvorima jal Nemanjićkim ,jal Šubićkim pojaviše Stjepan i Vladisav Bosanski ,doleti guta češljugara pod skute Jele I i Jele II.
 
Ostalo je istorija iliti povijest. Morale se udati i u Bosnu odlećeti , na stalno češljugarenje. Po Bosanski. Ka'no Mujo i Fata. Ili Mujo i kraljica Marija Terezija.
 
Zbog toga obi , i ovi livi i ovi disni nam susidi svako malo potegnu pravo na Bosnu. Kontaju ako ste mogli takariti naše ćeri, morate nam dati , barem , polovinu vaše zemlje.
 
Hajvani!
Ma , ni Hajvani nisu , jer su hajvani pametniji.
 
Dosad se u kraljevskim dvorima naslijeđivalo po muškoj lozi. Ako slučajno nema bijelih bubrega onda su jajnici na redu. Historija so'tim nema nik'e veze.
 
Mere bit da bidne da je i historija uplela prste u neka jelekanja i nadalinjanja pošljen,ali vam to zasigurno ne m'remo rijeti. Prvenstveno zato što smo đentle‘meni.

Uze Herco Lelu Jelu Jelenu, za ruku, pa međ skute i poče iz referena refrenat:
 
O Jelo Jelo Jelo Jelena
ti si moje srce ukrala.
 
A onda skonta , ne dam ja našu Jelu Lelu Jelenu.
 
Mlađi ne znaju za tu birvaktile pjesmu. Mere biti da je ne anlaijišu kako treba.
 
Okrenu se i pristavi drugu isto lijepu i tužnu pjesmu o njihovim Jelenama i onim drugim sa kojim se u djeliću sekunde mimoišli
 
Tobe Jarabi…