Doviđenja, dragi, doviđenja;
Ti mi prijatelju jednom biješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava i sastanak, zar ne?
Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije-
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
Al’ ni živjeti baš nije najnovije.
Danas je Četvrtak 16. April / Travanj 2026. godine.
Ovako su se dani naštelili:
U historiju 105, iza okuke se približava 260 dana , sve su prilike da ćemo i njih odaslati kamo pripadaju. Normalno , ako ne bude ono što Jehovini svjedoci već 105 dvije godine uzastopno , po nekoliko puta godišnej prizivaju, kao i i oni zloguki , što su navijali za Majanski kalendar.
Sutra je radni dan . Počinje u sabahilden in the morning kako bi mahala poručila.Nju nije briga ni koji je dan,ni koja je godina.
Bitno je da se ima havljat, ko sinoć akšamlučit, o , i još ponešto. To ponešto nije za javno oglašavanje . Samo radi uroka. Maš'ala, ne iznad kreveta objestiti ,nismo djeca. Kao mahalski glasnik ,moramo se finoće igrati pa vas obavjestiti da je svaka nedelja neradni dan. Kod normalnih ljudi i poslodavaca. No ko je od njih danas normalan. Statistika kaže niko. Jer ko je vidio da je gulikoža normalan
Naš računar nam skreće pažnju da je danas 334 dan ovog stađuna.Pošto smo pregrmmjeli jučerašnjih pet trica u nizu,ostao nam je jedan dan do mjeseca blagdana i još većih zima.
Ova godina se skupila i tuguje ,ostalo joj još samo trideset dva dana da vodi ljubav sa ovim takarli dunjalukom .
Vi mislite da smo mi ili prolupali ili smo glupi zato što vas obavještavamo da godina vodi ljubav. Kontate ko je čuo da ljubav sa bilo kime vodi ljubav.
Lupali jesmo svašta, ali prolupali još uvijek nismo.
E sad a da vas glupaci malo priupitaju .
Jel godina ženskog roda ?
Jeste .
Šta žene najviše vole da rade?
Ti tamo iz pozadine, pozadinnski radniče ,nemoj nam se praviti drčan i pametovati.
Kao prvo pojma nemaš o ženama. Kao drugo tebe svakako pržun čeka.
Jel godinu svako malo neko psuje i takari?
-Je.. bolan , kako nije.
Jel godina svake godine natakari desetke miliona insanskih hajvana?
Jes vaša , što jes.
Šta mu to znači?
Da godina sa ljubavlju vodi ljude na bolje mjesto?
Pazite ovo ljubavlju vodi.
Jel poetika licentcia i zakon komutacije kažu da je dozvoljavaju izmjenu mjesta?
Jes.
Jel istina da kad neko nekoga zahandri a taj zacmizdri, svi kažu plače ko godina.
E eto , imate hejbet razloga da se suglasite da godina vodi ljubav sa ljudima.
A to što nekoga za… i sje… , nema veze sa vođenjem ljubavi. To su prostakluci.
E sada jel vam jasno da godina vodi ljubav sa insanima?
Nije?
E pa nećemo vas dalje ubjeđivati, Poslaćemo vam neku godinu od slijedećih godina da vas natakari. I nek znate da to neće biti vođenje ljubavi, već obično takarenje.
Što vi poete rekle.
-Lud vodi ljubav sa zbunjenom.
Ili u prevodu:
-Neka pogan će garant biti natakarena, k'o majka nam i domovina, prelijepa Jugoslavija.
Nemoj da odeš više u onaj grad tuge,
gde smo od sebe zaboravili pola.
Nikad sa zvezda nije teži pad,
nego na beton sa kafanskog stola.
U očima sam sve gugutke podavio,
pa sam im dugo šaptao smešno opelo.
I sve sam svoje osmehe okrvavio,
nije sve belo, što liči na belo.
Peroni katkad plaču kišom,
sat i koferi …
Svako nekud žuri noćas.
Iscepam kartu.
Neću da se vratim.
Za svakim vozom ostaje samoća.
I samo mraka napune se prsti.
Ne vredi.
Sad smo drugačiji, zacelo.
Bar ti sve ptice iz očiju pusti.
Nije sve belo, sto liči na belo.
Užasne su večeri hladne,
Vetar što drhti od nespokoja,
I drumom uznemirujući šum
Nestvarnih koraka bez boja.
Ko osećanje na bolest skorašnju
Hladna je svitanja pruga,
Pouzdan znak da smo u vlasti
Neraskidivog nekog kruga.
Jutro stiže, vinotočo, vinom vrč napuni!
Kolo svoda nebeskoga ne čeka, požuri!
Prije neg’ se uruši ovaj svijet prolazni,
ti peharom rujnog vina mene sruši!
Rađalo se sunce vina sjajem pehara,
užitak ako tražiš, sna se riješi!
A kad me vrijeme u ćupove zamijesi,
Oprezno mi zdjelu glave vinom natoči!
Nisam čovjek odricanja, kajanja i praznih riječi,
peharom vina iskrenosti obrati se meni!
Dobro je djelo Hafize vino voljeti.
Za dobro se djelo odluči i ustani!
Hoću da znam
Samo jedno
Znaš kako to izgleda
Dok gledam
kristalni mesec, crvenu grančicu
klice jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
vatre neopipljiv pepeo
ili izborano telo oborenog stabla
sve me vodi tebi
kao da je sve što postoji,
miris, svetlost, metali
poput lađica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.
E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.
Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer sam te već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
Vetrove velova
što prolaze kroz moj život
i odlučiš
da me napustiš na obali
srca u kome imam korjenje
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korjenje
u potrazi za drugim tlom.
Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da budeš moja sudbina
s neumoljivim žarom,
ako se svakoga dana uznese
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o mila
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni sve je neugašeno ništa zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.
I brda su rasla …
Zarobila sam neki glas u vrtu.
Bila je trešnja. Imala sam sve.
Prvo se čuo zov a onda sve bijelo od
latica postade. I jeku možeš vidjeti:
luk svjetlosti nad očima, kao uspavanka.
Koliko koračaja do tebe, moja sudbino.
I u čekanju se neprestano mijenjamo.
Već smo bili zatvorili prozore. Kad eto
jedno proljeće zaputilo se izvoru
(i tebe oči tvoje da me vole).
I osjetih da i ja izvirem odnekud. Da tečem.
A sve je promijenjeno, i sama ljubav,
kao južni vjetar iznenada na brijegu
I eto: lovac silazi proplankom. Postadoh
isto što i on, ne mogu drukčije
a livada je široka.
I lovac. I izvor. I vjetar. I trešnja. I brdo.
Kraj crnih vješala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.
Gospodar Beelzebub za kravatu vije
Crne te pajace što se nebu keze,
I dok ih po čelu starom čizmom bije,
Uz pesmu božićnu s njima igru veze.
A pajaci na to sapliću ruke lahke:
Iz orgulja crnih, iz tih šupljih grudi
Koje grlile su ljupke vragolanke,
Od tih se sudara ružna ljubav budi.
Ura, o igrači lišeni stomaka!
Skokovi su laki, dugo polje ovo!
Hop! je li to bitka ili igra laka!
Vrag je violinu loše naštimovao!
O tvrdih li peta kada se bos ide!
Kad košulje kože sa tijela otpire!
Ničeg što im smeta i čega se stide.
Snijeg im na lobanje stavio šešire.
Pod gavranom – kapom za naprsle glave –
S mršave se čupe parče mesa žuti:
Kao da su oni usred bitke prave
S kartonskim oklopom vitezovi kruti.
Na balu skeleta zviždi bura ljuta!
Ura! – ko orgulje gubilište viče.
Iz plavkastih šuma vučji odjek luta,
Crven se pakao horizontom miče…
Hej, razdrmaj malo razmetljivce ove
Što slomljenim prstom podmuklo prebiru
Brojanice kičme, svoje pršljenove:
Pokojnici, niste sad u manastiru!
Oh! evo gde usred mrtvačkog plesa
Velik ludi kostur u plam neba skače,
Zanijet, kao konj se propinje i stresa
I, jer mu je uže šiju steglo jače,
Grči pest na kuku što krcka od stiska,
Pa se, ko cirkuzan u svoj šator, gura
Natrag, sa cerenjem što je blizu vriska,
U taj bal, zanjihan pjevanjem kostura.
Kraj crnih vješala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.
Toliko mi je dosadno
da ne znam šta ću.
Kad izlazim iz škole
nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se sa trojicom
bar da me vide devojčice.
Devojčice su smešna stvorenja
dugonoge,
okrugle,
pegave ili kratkovide,
mnogo lažu i ogovaraju
i pišu ljubavna pisma
koja mi stave pod klupu.
Meni je sve to dosadno.
Ipak pročitam pisma,
najlepše reči prepišem
– ako mi nekad zatreba,
a od onog što ostane
napravim papirne lađe,
napravim ptice,
slanike,
žabe,
Beskrilni duše, zemljom opterećen,
ti zabavljaš sebe, bivši Bože…
Tek snom jedinim – opet, krilat, krećeš
uvis iz zemnih briga što se množe.
Nejasna lučo u blistanju znanom,
jedva si čujni odjek harmonije –
sveta pređašnjeg neugasiv zanos
unosiš opet pred dušu što snije.
Tek snom jedinim – al budan, za bdenja,
čekaćeš mučno ko pre da se splete,
ponovni blesak svetlih snoviđenja,
ponovni odjek harmonije svete.