Tatjana Lukić – Od cvijeta

Nikad te ne otimam zemlji

šta bih s tobom i umjela

do među svoje zidine

pod svoj krov

da zanoćim s tobom kraj uzglavlja

nećeš dočekati

plodnije crnice od mog sobnog kamena ne ima

pa da se iz tmine u gorostas razviješ

da se katice u čeljust gladni rastvore

snenu da me takneš

dah utihneš

nikada !

imaš svoje cvjetokružje

i svoj sit plijen

od zova tvoga priljepna

otimam se vješto uklanjam

i bježim










												

Tatjana Lukić – razlozi za ostanak

pomjerio bi se stol
ako sutra na njega
ne položim ruku?

pod tuđim tijelom
klonula bi stolica?

pošla bi za mnom vjerna svita
sva slova iz knjiga?

pred drugim okom
prhnuo bi put nebesa
beli anđeo sa zida?

prije bi se rasprsla
nego tuđi pikavac primila
pepeljara?

od olovke bi ostala tačka?
od prazne hartije flor?

a nož kojim sam rezala hljeb
i otvarala pisma

uzelo bi u zube ludo pseto
i nosalo tamo-amo
uzduž sobe tamo-amo
gdje sam vijek prohodala?


1989.

Tatjana Lukić – Sarajevo





postoji ulica
uz koju sam se dugo verala
i kuća ista stoji

ali se ja prema gradu ne pomjeram

znam da bi u susret
raširenih ruku
svi pomrli pošli

živi bi nabirali obrve
i prolazili šutke

i ovdje je ciča zima
dok trnem svjetiljku
kroz cijelac se teško
probija san:

sam bog će znati
je li zatvoren prozor
kroz koji motriš ulicu?
još uvijek skriven i sam?

i je li preživio minule smetove
porculanski anđeo na stolu kraj pepeljare?


1989.

Tatjana Lukić – endemi, endemi





dalmatinska iglica
samo na to čeka:
da je strgneš sa korijenjem
položiš u kovčeg
i zabrodiš s njome
put novoga svijeta
grafija kranjska
dinarska večernica
i ovaj dičak bosanski
o istome sanjaju
dok ih lome vjetrovi:

u limenki u prozoru dvadesetog kata
zemljica je blagorodna
i plodna terasa
s one strane oceana

bi mlječika crnogorska žuće cvala
da je hraniš svako jutro
vodicom iz tetrapaka!

hrvatski ljutić
i kotrljan srpski
horvatov vrisak
i kukurijek srpski

− sve sitno bilje skrovitih staništa
isto u snu mrmori i ište:
da se slijepi

kao pasje grožđe
za nogavicu moreplovca
cipela kakva da ih prenese
do staklenika iza sedam gora

kamo davno stiže samo
grki pelin

on jedini sretnik
od našega kova

2003.

Tatjana Lukić – Spomen na djetinjstvo III

 

 

Zbirka Šta šutim

I Dio Strah

Poglavlje – Spomen na djetinjstvo

 

III

****

nije bila nedelja

ni očevim okom čuvan

prvi dodir koljena i vode

 

ne mareći dokle se pruža obala

odakle vreba vir

pocikujući

u talas sama zađoh

na tren

 

ne bi stroga glasa sa obale

da ojača da strah ječim strahom otre

 

ne bi ruke snažne

sa nožica da istrijebi pijavice

 

vir u se unese cik i tren

 

što potom nješe

uludo bješe otimanje vodi






												

Tatjana Lukić – Strah od spomenika

 

od vedrih predvečerja

mjesto našeg grlatog zbora

bio je

spomenik

 

igrom ruku prepletenih

činili smo ne znajući

svjež vijenac nad mramorom

i klesom

 

pred zimu rekošežda skupimo cvijeće

i postrojene povedoše nas

svelano

na počast na spomenik

 

u kamen gord i slavljen

razbiše s enaše skrivalice

 

rasuvši latice

strašljivi

okrenusmo se

u trku

što dalje od svetilišta trga

i motrena igrališta






												

Duhovna golotinja ili bijeda duha

Mnijemo , svi ljudi su od iste pramajke i praoca rođeni, a opet svi su tako različiti u svojoj bitnosti i još više u svojoj nebitnosti.

Kažu – stvar genetike.

Da, da!

Atavizam predaka obilježava svaki korak.

Zagovarajući sveobuvatnost pouke vanvremenske priče o Kainu (Kabil) i Abelu (Habil) nema se mnogo toga dodati.

Oduvijek ostoje dobri i loši ljudi.

U svim vremenima persistiraju plemeniti i zli ljudi.

Zapravo podjela je jednostavnija :

Imaju ljudi i neljudi.

A bivaju i izrodi i abortusi tame.

Bogobojazni i pogan.

Iskonska priča o žitu i kukolju.

Javna fizička golotinja je postala skoro ništa.

Trenutak bijede koja se ne mora ponoviti. Opetovanje ili ne opetovanje je samo stanje duha.

Duhovna giolotinja je uglavnom očitija i trajnija. Reklo bi se konstanta individualne bijede i siromaštva duha.

Sve počinje sa rječju.

Ima starinska narodna izreka:

Progovori i reći će ti se ko si i šta si!

Dodajemo : I kako živiš!

Po govoru je lako razlučiti ljude od onih koji to nisu .Ili onih koji su manje vrijedni časti – biti čovjek.

Bogobojazan ,iskren , čist, plemenit i uzvišen govor i djelo Nebo sa blagonaklonošću gleda i prima. I uslišava ga.

Pogan,primitivan,ružan , zao i ružan govor i nedjelo Nebo je žigosalo kao nečist i prokletstvo. I odbacuje ga.

Kakva duša , takva riječ.

Sve je u parovima.

Bogatstvo i siromaštvo!Dobrota i zlo!

I još nešto:

Bog Milostivi je u Svojoj uzvišenosti i ljubavi ostavio čovjeku slobodu izbora i kretanja.

-Ići pravim putem ili skretati .

Što bi poete rekle:

-Dobrota ili kretenizam.

Meni je lako, jer mi nije dato pravo izbora.

Uz pomoć Boga,predaka i svih onih koje su mi poklanjale bezuslovnu ljubav , nevinost , plemenitost i milost , meni je u duši, u srcu,u damaru , u iskonu zapisana lijepa ,umilna i iskrena riječ.

Za sve nesporazume :

-Izvinjavam se.

-Oprost molim.

Bog je milostiv.

Hvala Gospodu.

Amin!


												

Tisuću ena biser Bjelavskih mahala 877* – 882 *

877* U tami su misli sporije i ne vide se. Zato više bole. I dunjaluk i ljude.

878* Aferim po aferim i eto belaja. A od belaja do pržuna samo korak nas dijeli.

879*Kad baksuzluk  hoće , on hoće. Ne mereš ga zaustaviti – samo krene. Tako , zlo ne bilo, ne treba mu puno , samo zerica i bez kucanja ulazi u ljudske živote i darmar totalitaris pravi.

880*Mnogi misle da im se posrećilo. Tako se samo činilo. Pa se uzobijeste . A onda im se nije posrećilo. Dapače . Zakon parova.

881* Ća se mere? Ko stinu jami i prti , garantovano je tegari do smrti. U začaranom krugu života sve ima svoje zato. Jer: -ON je gori , a mi smo doli. I to je to.

882*Šutnja u ljubavi je rijetko znak  odobravanja. Najčešće nosi bol.

Osmi mart i karanfili – reminiscencije









Ah to proljeće

Lebdeće ruže

Ah , ta magična žena

Osmi mart je kompleksan i veoma svet pojam i opomena bešćutnom svijetu , izgubljenom u neprestanim izlivima mržnje i nasilja. Ali i tanani i vječni stećak nježnom , ali veoma hrabrom i presvjetlom liku i djelu svake žene.

Nije naše da učimo druge koje implikacije i tragiku nosi taj dan . To se milošću otaca uči , nauči , slavi ili zaboravi , sjeća u dobrim dušama ili zakopa u tabula raze umovima neukih i neosjetljivih.

Naše je da saosjećamo sa ljepot anđelima i da im darivamo ljubav , milost i zahvalnost za svaki dan koji provedemo na dunjaluku . I poklanjamo osam krvavih karanfila .

Ah da , i svjedočimo o uzvišenoj i jedinstvenoj ljepoti divnih bića, koje u molitvi , skrušenosti i tlapnji rađaše nevinu djecu ovom dunajluku.

Davno rekoše : Žena je mirisna ruža !

Mi širimo pojam i kažemo : Žena je najmirisaviji, najnježniji i najuzvišeniji nebeski cvijet.

I kakvim god mi cvijetom željeli potvoriti našu ženu , ona se boji i miriše onako kako je naše blesavo i nestašno srce ljubavlju miluje u njenim očima.

Pramajka , baka , majka, sestra,voljena žena , kćerka, unuka … nam čitav život ulijevaju milost i ljubav , učeći nas kako se postaje milostiv čovjek, biće koje zna da voli i da prašta.

Što više tih milodarja prihvatimo , usvojimo i naučimo – šanse da budemo ljudi dostojni Božanske milosti i stvaranja su veće .Ako nas kojim slučajem povrijede praštamo im , jer znamo da smo negdje pogriješili i nanijeli im bol.

Ako tokom života uspijemo usrećiti bar jednu ženu ,koja nam rodoslovljem nije data u radovanje, ako zavirimo u nutrinu njenu , prepoznamo njenu iskonsku nit, shvatićemo bol svih žena svijeta i svetost svih onih dana , ne samo 8.marta , koje su one krvlju ,hrabrošću i ljubavlju izborile za potonje naraštaje.

Muškarci su kao djeca , ili barem leptiri. Vole cvijeće i opojne mirise kojima ih privlače . Leptiri nemaju vremena da nauče istinu ., jer život je kratka , kak bi rekel filozofi i fataljisti.

Poneko dijete se pretvori u Malog princa i shvati da je miris jedne jedine ruže ,utkane u vlastitom srcu , ponekad opojniji i iskreniji od bokora, koji opija i mami , ali ipak ne može priuštiti čaroliju one , srcem obasjane ruže.. Neko se prevari i avaj …Tada , uglavnom , kasno je za sve – i za ljubav i za sreću i za tugu …

Ali blentovije razigranih srca glume hrabrost i čini se da nisu naučili lekciju.A jesu! Samo se prave jakim .U njima ostane toliko ljubavi da je moraju poklanjati i drugom cvijeću.

Kad god vidim suze , tugu ili bol na ženskom licu dobijem poriv da kleknem , dodirnem joj haljinke i izustim :

-Oprosti mi svoj bol mili Anđelu, bio sam neuk i sačuvaj tajnu ljubavi naše…

Mnijem , njeno srce bi zeru zacijelilo, mnoge rane bi nestale…a ljubav i nada našim srcima pjevaju:

-Nikad , nikad , ne reci za ljubav i sreću kasno je…,il” nešto slično , baš o nama lično.

Osmi mart je jedini dan kada poklanjam cvijeće . Osam mirisnih karamfila i sebe hudog , ustreptalog i opijenog ljepotom i mirisima ŽENE , najljepšeg cvijeta srca moga.

Odakle ti vrijeme za tugu , pored toliko prekrasnog cvijeća na dunjaluku , frajeru jedan srećni , govorili bi moji mahalaši. i sjetno dodali:

-Dvoje se nađe , pa se onda ne nađe!

A – bilo je to vrijeme ruža…

Yossamin – Breme ljubavi









na trideset i neki

moj

rođendan

(dok san spremala kolače)

zazvoni zvono

na vratima





U žurbi

otvorih vrata

Tebi





U rukama si ima

najveće breme ljubavi

koje ikad vidjeh

s osmjehon na licu

i onin ludastin

iskricama u očima

pružio si

breme ljubavi meni

na poklon





srce se uzlupalo od veselja

ruke malo uzdrhtale

pa ga

nespretno prihvatih

i umalo mi iskliznu iz ruku





tvoje ruke prihvatiše moje

a breme ljubavi

ostade među nama





pozvah te da uđeš

na rođendansku tortu

okrenuh da te propustin

na se prsti ne mogaše

razdvojiti





breme ljubavi zaljepilo nan ruke

pa se sve vragolasto smijucka





nismo se previše bunili

jer nam dozvoli

da rastavimo

povremeno

jednu ruku

kako bi pomilovali

jedno drugo





od tog dana

skupa smo

hodali

jeli

spavali





u nekoj noći

snivajući

ušuškana tvojom jubavi

zoron osjetin teret

na grudima





breme ljubavi

ležalo je na mojim prsima

čvrsto me ogrlilo oko vrata

a

ruku tvoji nije bilo





tek

ožiljci po mojim prstima ostadoše