Volio sam vas; i ljubav jos, mozda,
Nije ugasla sva u srcu mom;
No nek vas ona sad ne brine vise,
Ja necu da vas rastuzujem njom.
Volio sam vas nijemo i bez nade,
S ljubomorom i strepnjom srca svog;
Volio sam vas iskreno i njezno,
Volio vas tako drugi, dao bog.
”Da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek. Djeca.
Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo.”
Da, mi nećemo lutati više
u kasnoj noći ti i ja,
i zalud srce ljubavlju diše
i mesečina još uvek sja.
Jer duša kreće već iz grudi
uz mač što hrli sad u boj;
za predahom mi srce žudi,
i ljubav traži kraj već svoj.
I zalud noć sva voljenjem diše
i zalud njoj će uskoro kraj,
nas dvoje neće lutati više
uz mesečine blistav sjaj.
Pitaš me, zašto je to tako?
al’ zar se nisi već navikao na svijet
na njegove uobičajene kretnje?
Postavljaju se k'o da su bogom dani
uznose se, paunovim perima se krase
Imaju oni darove razne
interesantna djela, tu je kolekcija cijela
i namješten osmijeh za ugledno društvo
a kad ih vidiš iz prve ruke, s njima živiš
njihova težina teška postaje tvoja
kroz neke staze izgubiše nešto svoje
na putu im se razbi čaša blistavog duha
Sjećam se, sjećam druže
njega iz prošlih dana
usna vedra, bez težine pogled i
duša prema svijetu razbaškana
od smijeha i ludovanja tresla se kuća
To bjehu pravi dani
sad su kroz maglu zavejani
I ne znam, šta se sad čudiš?
valjda sve ima svoju cijenu
Ti ne bi tako, kažeš
ne bi da se mijenjaš
Znam, ne želim ni ja
bolje je što smo neprilagođeni
ti i ja usred svijeta
on je rijeka a ja sam more.
njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. ja ih slusam
kako huce u tijesnom koritu
probijajuc se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.
ja sam nestrpljivo more. on je rijeka.
njegove ladje nisu moje ladje.
njegove ptice nisu moje ptice.
ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gjde je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici
zbog koje se zaboravlja smionost.
njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.
on je prispjela rijeka. ja sam more.
moje obale postaju njegove obale.
moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
moja beskrajnost postaje njegov mir.
Danas je Petak 30.Septembar / Rujan 2022. Ako smo pravilno prepisali.
Kažu , prenesite dunjalučanima da je 272 dana odletjelo na zasluženi odmor. u hladovinu .
93 dana će sasvim lagano , postrojeni ko po kanafi pohrliti nama u zagrljaj.Mnoge neće ispuštati iz zagrljaja dok ne odu i povedu ga sa sobom.Nekog u hladovinu , nekog na usijano mjesto.
Dani zaista vrlo ozbiljno i bez imalo popustljivosti obavljaju sve naloge koji su im zapisani.
I a sa ovim današnjim blagim danom ode prelijepi, raskošne ,sneni i plodni Septembar.
Vrati će se , ako Bog da , još mlađi, ljepši , raskošniji i nadasve bogatiji. Normalno , ako je i njemu zapisano da se vrati.
Valjaće nam svaka Njegova blagodat.I obdan i obnoć. Obdan za radi i šupljanje,obnoć za odmor i…,jasno malo drugašije šupljanje.
A sve što je šuplje treba povremeno napuniti i kako je određeno polako , natenane i na obostrano zadovoljstvo konzumirati.
Baš je ova priroda čudesna. Skontala sve što je šuplje treba se popuniti kako to priliči, konkretnom i potrebnom mjerom.Ni više ni manje nego što treba. Ako je manje neko zapomaže , daj još malo . A ako je previše, nije baš higijenski, ali to i nije neki problem. Nikad nije previše šupljine puniti.
Eno pogledajte one Crne rupe. Od kada je vijeka , pune se i pune, reko bi čojk pretpavaju se , a ono nikada ih napuniti.I tako će kažu navijek biti , do onog momenta kad se odluči , da se ovaj navijek preokrene u neki drugi navijek. E tada ne znamo šta će biti. I hoće li se Crna rupa i dalje puniti.
I nemojte da bi se igrali sinonima,inačica, varijanti sa Crnom rupom ; nemate pravo izbora.Šta vam se ponudi uzmite.Ako vam se uskrati plačite ko godina. Ko vam kriv šo niste skontali razliku između crnih rupa i ostališ šupljina?
Što bi poete rekle:
-Šuplji kazan se da zakalajisati , a crna rupa oblajhati.
U prevodu:
-Skrpljeno i oblajhano nije isto što i novo.
Po nebesima oblaci plove,
nad poljima zavija vetar ljut,
majke moje sin izgubljeni
kreće preko njiva na put.
Preko druma leprša lišće,
iz krošnje ptičiji se ori poj –
negde iza planina mora
biti daleki zavičaj moj.
Ništa, stih čedni, ova pena
Da naznače tek sjaj pehara:
Tako daljinom kao para
Nauznak tone roj sirena.
Mi plovimo, o nebrojena
Družbo, za mene krma stara
Vi slavni pramac koji para
Val gromova i nevremena.
Pjanost mi krasna daje daha
Ljuljanjem njenim da bez straha
Zdravicu držim tu uspravno
Samoćo, hridi, zvezdo vedra
U ime svega što je ravno
Brižnosti beloj našeg jedra
Bol.
Da , ima jedno osjećanje pod tim imenom.
Neuki ga krste raznim imenima.
Te ova bol, te ona, pa takva i onakva …
Bol.
Njena , njegova , naša naša, vaša, naši vaše nadigraše…
Ne bi trebalo tako biti.
A mere.
Ponekad mora.
Insani su poput egzotičnih hajvana i biljki.
Hoćemo mi jabuku jesti.
I kad se pomene bol, prvo na ljubav pomisliti.
Bol.
Srećom , mi nemamo boli.
Umjesto slijepog crijeva operisali nam bol.
I sada nas ponekad samo slijepo crijevo boli.
Znate ono, kad mala djeca stave ruke na oči i kažu gdje sam.
Tako i mi.
Mi znamo gdje smo, ali ne znamo gdje se dala Ona.
Bol.
Sram nas ne pisati o našoj boli, a ne možemo, jer bi prvo hećima morali tužiti.
Nije nam priopćio da li se radi o kongenitalnoj analgeziji ili greška pri operaciji.
Kako nismo tužibabe , moramo osjećati tuđu bol.
Nije da moramo. Ona nas , kao operisana praznina boli.
Zato ćemo vam pričati o bolu nama bliskih osoba.
Možda neko i sazna šta je to bol.
Možda se , nekom , romantičarska bajka o ushitu i trpljenju učini patetičnom.
A nekom bude lakše, jer ponekad naša bol i nije…
Bol.
Ah,Da.
Ona zaista postoji.
Da.
Uz bol ponekad dođe i ona druga jadnica.
Tuga .
Kad se misica i prva pratilja srca nađu zajedno,
mora se neizostavno pojaviti i druga pratilja.
Suze.
A čini nam se da suze uvijek krenu prije , boli i tuge.
Nisu baš vaspitane te suze.
One nikoga, niti mole, niti pitaju.
Samo grunuu. Tek tako. Nenajavljene.
Kao što će večeras tvoje Dijete moje.
Zaboljeti ili banuti?
Tko da zna?
Krhke ruže su vam takve.
Mirisne i neprevidljive.
Bol.
Kao kapi rose.
Bole.
Ocean.
Kao Tišina i sni.
Jednom davno rekoh joj , volim te Jube moja
Nasmijala se,nestašna i prelijepa u ljepoti svoga obnaženog tijela,
pokrivenog čarobnim velovima ljubavi,i rekla:
-Volim i ja tebe ludice,zašto suze u tvome oku.
Nisam uspio da joj odgovorim,usnila je i odlepršala.
Jednoj drugoj ljepoti sam poklonio riječi ,koje sam nosio u tim suzama.
**
Nagost žene u ljubavi je tako čista, blistava i čedna,
da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.
Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga ,
meni je strana i stvarno me srami.
Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.
Ja se nje stidim i crvenim. Još vijek.
Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa, nevina i krhka u svojoj čaroliji ,
već radi žene koja sebe prezire i blati.
Čednost svoju na smetljište pogleda pohotljivih gadova baca.
*
*
A šta bi sa poslijednjom,pitao neuki pitac neki?
Tko da zna (?),dopire eho sjene iz rijetkog maslinovog drveta ljubavi,
što ljepotu njenu skriva.