T.S.Eliot – Posveta mojoj ženi

Kojoj dugujem što radošću sam ispunjen
I što se moji osjećaji bude kad budimo se mi
I što istog trena počinak dolazi kad vrijeme je sna,
Skladno disanje

Ljubavnika kojih tijela mirišu jedno drugom
Koji misle iste misli bez potrebe da se zbori
I tepaju iste riječi bez potrebe da se neki smisao rodi.

Neće od zlovoljnog vjetra se zalediti
Nit’ od sumornog tropskog sunca uvenuti
Cvijeće u cvijetnjaku koji je naš i samo naš

Al’ posveta je ova da je drugi čita:
I bliske su ovo riječi u javnost tebi upućene.

Salvatore Quasimodo – Kao madrigal

Prevod - Hajro Bleki 




Suncokret se prigiba ka zapadu
i dan se nestanku sprema
u svome oku, a ljetni zrak se
zbija te povija lišće i dim
sa ognjišta. Odmiče sa suhim
putima oblaka i bljeskanjem munja
ta posljednja igra neba. Još uvijek,
i godinama, draga, privlači našu pažnju
izmjene jarbola zbijenih u krugu
Kamala. Ali naš dan uvijek traje
i uvijek to sunce koje odlazi
sa tkanjem svoji umilnih zraka.

Nemam više uspomena, ne želim da se sjećam;
sjećanje od smrti dolazi,
život je beskonačan. Svaki dan
je naš. Jedan će zauvijek stati,
i ti sa mnom, kad slutimo da je kasno.
Tu, na brani kanala, njišući
nogama kao djeca
gledamo vodu i prve grane u njenoj
zelenoj boji koja tamni.
A čovjek što nečujno prilazi
ne skriva nož u rukama
već cvijet geranija.

Sergej Jesenjin: O, probudi me …

O, probudi me rano sutra,

strpljiva, brižna moja mati!

Poći ću iza humke puta

dragoga gosta dočekati.

 

Ja vidjeh danas kraj gušćaka

širokih kola trag u lugu.

Vjetar ispod šatre oblaka

vije njegovu zlatnu dugu.

 

Proći će sutra u ranoj zori,

kaput-mjesec prignut pod granom,

a kobila će da vijori

crvenim repom nad poljanom.

 

O, probudi me rano, mati,

osvijetli naš sobičak uski.

Govore da ću ja postati

uskoro slavni pjesnik ruski.

 

Tebe i gosta ću opjevati,

našu peć, krov i pijevca, brava…

Na pjesme će se prolijevati

mlijeko tvojih riđih krava.














												

Vesna Višnjevac – Zaborav

 

Kad se pokrenu slike

neke muzike davne

poznate do dna srca

znaš li ti da ja ne dođoh

sa neke druge strane

nego sam uvijek bila tu

kroz istinsku dubinu znana

tvoj pogled na meni štrecne

bljesne svjetlost rana

 

I poslije kroz vrijeme

ja ne znam

ne znam ni gdje sam

gdje je moja kuća i hrana

kroz snjegove lutam

da nađem mjesto

gdje se sanja






												

Bleki – Nakon minulih godina

proći će  ljeta

nedosanjana

daleka vremena

neugasla

nakon minulih godina

ja tek jedan slomljeni ram

ni eha dolaska

ni proljetnog sutona

žene koja sve zna

i stih ubicu

i boju kristala

a će se pitati

gdje je ta ruka

 

nakon minulih godina

u praznini tišine

kad vazduh zastane

sleđen

bez ljubavi

jer mene u vrtovima ni

da ti srce kao nekada

brže zakuca

ruka uprljana bojom krugova

nježno zadrhti

a slika neuzvraćene ljubavi

niz basamke  osmjehom   

pala je

ispod sloničinih nogu










												

Rilke – Sjaj u travi

Ne može se više vratiti tren sjaja u travi,

i zato ne treba žaliti za raskoši jednog cveta koji nestaje,

već treba naći snage u onome što nam je ostalo!





Ako se ikada budemo morali rastati, neka to ne bude u proleće,

jer teško je gledati kako se nove ljubavi rađaju,

dok naša zauvek umire!





I onda, kad više ništa ne možemo vratiti, nećemo tugovati,

već ćemo naći snage u ovome što nam je ostalo i živeti s tim!

Svaka ljubav u sebi nosi težnju za nežnošću,

a umreti u ljubavi znači živeti u njoj!





Odbaciću svoj greh, odbolovati tvoje oči!

Gledaću kako odlaziš i nestaješ u seni jesenje trave,

sve dalje i dalje…





Zaboravimo sve što nas je bolelo, radi nas i radi zaborava!

Zaboravi da smo se voleli, da smo se smejali i… da smo krivi bili!

Poći ćemo ka sutrašnjem danu, koji će doći, a u prvi sumrak

zatvoriću oči i neću misliti o tebi!





Biće kasno kad se jednog dana okreneš iza sebe!

Poželećeš uzeti sve pogažene i ubrati sve mirisne cvetove,

ali nećeš moći, a niti ću ja više moći natrag!

radio 202 / Igrokaz na dan 21. jul / srpanj

Danas je  utorak  21.  jul / srpanj 2026. godine ovg novo vremenskog vakta,

i 202 dan ove godine.

Mlađi ne znaju bijaše jednom u nekim nevinim vremenima ,  jedan dobar radio –  sarajevo 202 , mnogo ispred svoga vremena, dobra muzika i avangardan pristup svijetu , kulturi,umjetnosti  i zbivanjima.

I insani ga nisu slušali zato što su morali , nego zato što je imao ponuditi zabavu za svačiji ukus.

Nisu bili zaglavljeni u nacionalističkim torovima  ,u očekivanju koju će oni poruku i uputstvo odaslati poglavnici , doglavnici , vojvode ili uleme.

Tada su svi  Jugosloveni, svi Bosanci  bili braća i prijatelji. I iskreno se vjerovalo u Boga Milostivog i njegovu riječ.

Sada se svi odriču jugoslovenstva i utrkuju se ko će biti veći nacional fašista i nevjernik, praveći se da ne vide kako ih vlastela , tronacionalistička bagra i fukara porobljava i ponižava, preveći od njih bijednike i sirotinju ravnu zatočenicima konc logora.

No, i pored tužne i očajne stvarnosti  ,  ipak moramo primjetiti da je reostalo ,   dostatnih , 163  dana do  kraja godine da se stvari isprave ili pokvare, za bijedni  život ili olakšavajuću smrt.

Dani nam se polako kroz misli vuku ali  nam kroz prste neosjetno  klize    jer sve ima svoj početak i kraj.

Sve je zapisano u zvijezdama.

Čak ako nas ovi dani ne pokupe , neki drugi ili dogodine neki treći će to učiniti

Godinama, eonima, od iskona , ljudi manje više okreću glavu dana. Misle dani nemaju duše.

A griješe imaju nemjerljivo više duše nego zločinačka  mafija na vlasti.

Što bi poete rekle:

-Ko ne misli taj i griješi.

U prevodu:

Nemojte griješiti i mislite svojom glavom ,  jer život je kratka kak bi reklja filjozofi. a i lakši ste teret na kabur tahti.

Anne Hébert – Postoji sigurno neko

 

Postoji sigurno neko
Ko me jednom ubio
A zatim otišao
Na vrhovima prstiju
Ne narušivši svoj savršeni ples.

Zaboravio me položiti na krevet
I ostavio me da stojim
Svezana čvrsto
Na putu
Sa srcem zarobljenim kao i pre
S očima nalik
Na njihov odraz u vodi još čist.

Zaboravio izbrisati lepotu sveta
Oko mene
Zaboravio sklopiti moje oči gladne
I dopustio im tu pustu strast.










												

Tagore – Moj Dom Na Ulici Prema Trgu





Gradinar 4.

Ah, zašto sagradiše dom moj na ulici prema trgu?

Oni pristaju sa svojim natovarenim barkama kod mojih drveta.

Dolaze i odlaze i putuju kako im drago.

Ja sedim i gledam, a život mi izmiče.

Oterati ih ne mogu. I tako dani prolaze.

Noću i danju odjekuju njihovi koraci pred mojim vratima.





Uzalud vičem: “Ne poznajem vas.”

U jednima osećaju poznanike moji prsti, u drugima moje nozdrve;

Čini mi se da ih krv u mojim žilama poznaje,

a mnogi su opet poznati snovima mojim.

Ne mogu da ih oteram. Vičem ih i govorim:

“Neka ude u dom moj kome je god drago. Da, udite!”

U zoru odjekuju zvona na hramu.

Oni dolaze sa kotaricama u rukama.

Noge su im rumene kao ruže.

Rana svetlost sutona počiva na licima njihovim.





Da ih oteram ne mogu. Vičem ih i govorim:

“Uđite u vrt moj da berete cveće. Hodite!”

U podne odjekuje goč na dvorskoj kapiji.

Ne znam zašto oni ostavljaju svoj posao

i zastaju pored moje ograde.

Marina Cvjetajeva – Psiha

Psiha





I

Nisam samozvanka – dolazim doma.

Nisam služavka – ne idem za hlebom.

Ja sam tvoja strast, tvoj nedeljni odmor,

tvoj sedmi dan, tvoje sedmo nebo.





Tamo na zemlji davahu mi groše,

njihove žrvnje oko vrata svih:

– Voljeni! Zar me ne pozna jošte?

Ja sam golubica tvoja – Psiha!

II

Evo ti, premili moj, evo rita!

To je nekada nežna plot bila.

Sve sam iznosila,

prnja sam sita,

ostaše jedino ova dva krila.





Odeni mi velebne svoje halje,

pomiluj i spasi.

A jadne istrulele tralje

– u riznicu saspi.