Vislava Šimborska – Pohvala snova

 

U snu
slikam kao Vermer van Delft.

Razgovaram tečno na grčkom
i ne samo sa živima.

Vozim automobil
koji mi je poslušan.

Sposobna sam,
pišem velike poeme.

Čujem glasove,
ništa gore od ozbiljnih svetaca.

Bili biste začuđeni
mojim sjajnim sviranjem na klaviru.

Letim baš kao što treba,
znači – sama po sebi.

Kad padnem s krova,
umem da padnem meko u zelenilu.

Nije mi teško
da dišem pod vodom.

Ne žalim se:
uspela sam da otkrijem Atlantidu.

Radujem se što uoči smrti
uvek uspevam da se probudim.

Čim izbije rat,
samo se okrenem na drugu stranu.

Postojim, ali ne moram
da budem dete svog doba.

Pre nekoliko godina
videla sam dva sunca.

A prekjuče pingvina.
Krajnje razgovetno.














												

Jesenjin – Krava

 

Prastara, ispali zubi,

na rogu svitkovi leta.

Gonič je tukao grubi

tamo gde trava cveta.

 

Šuškanje miša u štali

srcu se ne mili mnogo:

Tužno se sećanje javi

na telca s cvetastom nogom.

 

Uzeše materi sina,

i prva radost se sruši.

A ispod jasike, s klina,

kožu mu vetar suši.

 

Uskoro, s heljde i trave,

za sinom krdo da smanje,

u omči, stegnute glave,

povešće i nju na klanje.

 

Žalosno, pretužno, svelo,

rog će u zemlju da rine…

Sneva o gaju u belom,

i sanja travne doline.


















												

Omar Hajam – Rubaije 10 – 11.

 

 

 10

Sa mnom sledi zelenu stazu onu

što deli pustinju i zemlju plodnu.

Tamo reč „zob“ i „vladar“ malo ko zna,

čak sultan Mahmuda* žale na tronu.

11

Pod zelenom granom sa korom hleba,

vinom i stihom – više mi ne treba –

sa tobom što sad u divljini pevaš

– i divljina postaje deo neba.

 

Bukovski – Djevojke koje smo pratili kući

 

Devojke koje smo nekad pratili kući

sada su dame sa torbama,

ili je jedna od njih ona sedokosa

stara vrana

koja te zveknula

štapom.

 

Devojke koje smo nekad pratili kući

sede na guskama u staračkim domovima,

igraju šaflbord u parkovima.

 

Ne rone više u

talase sa belim kapama,

te devojke koje smo pratili kući,

ne mažu više svoja tela uljem ispod sunca,

ne lickaju se više pred lepim ogledalom,

te devojke koje smo pratili kući.

 

Te devojke koje smo pratili kući

negde su otišle,

neke zauvek,

a mi koji smo ih pratili?

 

Mrtvi u ratovima,

mrtvi od infarkta,

mrtvi od neutoljenjih čežnji,






												

Modiljani , slikarstvo , poetika i muzika

Skoro čitav vijek ljudi nisu slavili Modiljanija .

Tužni pogledi prelijepih , jasno naglašeno čednih žena , labuđih vratova i nevine nagosti i ljepote ženskih tijela dugo su bunili kritičare koji određuju , vrlo često neuko i pogrešno , šta je to umjetnost.

A dugi vratovi , snen pogled , suze u očima , dubina tuge i ushita , što izbijaju i vriju iz ženske duše , od iskona su bili sinonim ženske ljepote.

Od umjetnika se uvijek očekuje bogat , raskošan kolorit , slojevitost poteza koji se ponavljaju , težina i savršenstvo kista u sklapanju igre svjetlosti i sjenke u tisuća slikarskih piksela u jednu savršenu kompoziciju , zvanu ŽENA.

No, kako god se trudili , ženu su mogli ovjekovječiti samo oni umjetnici koji su znali šta je život , žena i ljubav. Ženu ne boje kist i ruka. Žena je onakva kakva joj boja srcem umjetnika suđena.

Modiljani je bio umjetnik koji nije imao vremena za cifranje i sviđanje širem auditoriju . Da li je prebrzo živio, il’ znao svoju hudu kob, više nije bitno.

Ljubav , žena , ljepota i život su tako jednostavni i on ih nije htio komplikovati ko tuč teškim slojevima uljanih boja.

Modiljanijev kist , to su žene . Jednostavnost , iskrenost , blagost i životnost , bez subjektivnih estetskih intervencija , sa vrlo izraženim kontrastnim koloritnim refleksijama, su glavna značajka njegovih impresija i ekspresija vezanih za to anđeosko biće.

Nećemo puno pametovati , odabrali smo par prizora iz njegovog života koje je ovjekovječio na svojim platnima.

A onda smo odabrali muzički video “Emma Shapplin- Spente le stelle ” da bi čitatelj imao priliku da osjeti “vidovitost” , zapravo bezvremenost Modiljanove umjetnosti i žene .

Modiljani ,vijek prije nego je video urađen, slika Emu u svakom njenom pokretu , izrazu , emociji , boji glasa i dubini tuge koju prelijepa melodija nosi , do u tisućiti valer boji ono što pjevačica osjeća dok pjeva.

I uvijek ta tuga , ta vječna suza u oku koja nikako da klizne i miluje obraze željne poljubaca.

Naše riječi pred prizorima blijede , jer se ” koincidencije ” ne mogu objektivno opisati :

– Da , to je Amadeo Modiljani , slikar , pjesnik slobode , ljubavi i emocija.

Spot pjesme Liberta Al Bano / Romina Pauer su inserti iz filma Modiljani. Tematski upotpunjuje naš zapis.

Modigliani's Window to the Soul

Yossamin – Molitva













Duga je noć,besana

Ona

se stisla u kantun,

u kući godi svića,

jedna

ovična žarulja,

vanka bisni oluja,

nevira okriće bore,

grane mlate o prozore

munje paraju nebo

i od groma podrhtava tlo





On

je negdi daleko,

na moru

a Ona ćuti

svaki udar vitra o brod

i diže ruke uvis,

nijemo moleći

zavite svoje,

hoteć

zaustaviti podivljale vale

i umirit more

za njega

Vulkan i nacionalističko htz odijelo / Igrokaz na dan 14. Jun / Lipanj

Danas je subota 14. Jun / Lipanj 2025. Godine

Ovako  su se dani  podijelili:

164  potopljenih   ,  a   201  se  bori u bujicama brodoloma.

Šanse da se dani  spase ?

Vrlo tanke, osim ako…, a možda naleti i neki novi Planet X oliti Nibiru koji se malomnim teoretičarima apokalipse prviđa svakih par mjeseci.

Uh ,nalet ih bilo. Svakog ko zlo drugom pomislio…

A ono  , nilako ne bi valjalo, jer život kakav je , takav je i prelijep.

Čudno je,  pomišljamo ,   dani se ne obaziru nego nesigurnim plovilima brode i hajbet ljudi zavedu i sa sobom povedu.

Ispada da su dani neki zavodnici sa šejtanskim manirima. A nisu. Oni samo veoma ozbiljno i seriozno rade svoj posao. Nema popuštanja , nepotizma i štela.

Jok!

Samo pravilno čitanje zapisanih imena i odredište. A imaju samo dva odredišta .Imate pravo pogađati samo jednom .

Orjentir : vrelina – hladovina.

Što bi poete rekle:

Ko  prvi tone, sa sobom lavinu hajvana u vreli vulkan vuče.

U Prevodu:

Ne toni ako ne znaš plivati i ne skači u vulkan ako nemaš barem nacionalističko htz odijelo.

Hafiz Širaz – Gazela 308




 

Govorim otvoreno, i to je moja sreća,

ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.

 

Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem,

pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?

 

Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni,

Adem me je doveo do ruševnog svijeta.

 

Sjenu stabla Tube , hurija draž i obalu zdenca,

maštajuć’ o tebi dovedoh do zaborava.

 

Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema.

Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova.

 

Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje,

o Bože! Za koju me sudbu rodi majka svijeta?

 

Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi,

svaki čas me iznova neka tuga pohodi.

 

I s pravom mi se oko krvlju srca napaja,

jer dadoh srce onom što najdraže je ljudima.

 

Obriši suze Hafiza vrhom uvojka,

da ni bit ne odnese bujica neprestana.