Govorim otvoreno, i to je moja sreća,
ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.
Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem,
pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?
Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni,
Adem me je doveo do ruševnog svijeta.
Sjenu stabla Tube , hurija draž i obalu zdenca,
maštajuć’ o tebi dovedoh do zaborava.
Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema.
Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova.
Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje,
o Bože! Za koju me sudbu rodi majka svijeta?
Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi,
svaki čas me iznova neka tuga pohodi.
I s pravom mi se oko krvlju srca napaja,
jer dadoh srce onom što najdraže je ljudima.
Obriši suze Hafiza vrhom uvojka,
da ni bit ne odnese bujica neprestana.