Grlice umiru pjevajući

 

Prema jednoj aboridžanskoj legendi u australijskim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.

Ona ima perje duginih boja i izgled grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.

Glas koji pusti je nešto najljepše što se može čuti na ovom dunjaluku.

Nagovještaj krajnjih sahata , maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.

Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi život.

Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.

Kada dođe do samrtnog dragana ; ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.

U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi ; polagano i usporeno ; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.

Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.

Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.

Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.

Njemu je bolno , jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.

Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.

Dok probija srce glas joj se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače, i još jače nabada i nabada, trlja , i trlja srce malo , na veliki trn. Krvnik se ne povlači i on je u ekstazi, on se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.

Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.

Takve su majke.

Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća , iz probušenog srca izvire pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.

Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.

Pojem nam poručuje ;

Ni jedna bol, patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja Jesam Jedinog.

Nažalost, niko osim neba nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj.

Ljudi su oglušili od silne boli i krvi koje rade.

Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice. Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi , ljudskosti su htjele iskamčiti.

Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme; ogrubio i u zlo se uputio.

Ljepote pjesme čini , da žrtva malene i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.

Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.
**
In Memoriam svim Grlicama koje su usnile pjevajući i sanjajući o ljubavi.

Naš prijatelj Deba je usnio

In memoriam  Debi – Dvije godine odlebdješe, a on i dalje sni.

Zatečeni smo.

Nismo šokirani. Na ovom dunjaluku nas više ništa ne može povrijediti.

Samo su nam poremećeni planovi.

Mi ne volimo kad nam se poremete planovi. Naročito kad to činimo   sami sebi.

Onda moramo raditiu ono za što nismo spremni ili ne umijemo.

Mi smo navikli na radost i smijeh, muziku kao dekor , a sve da bi slavili naše grlice male i ljubav.

U jednom periodu smo trpili blizinu smrti. Ali se nismo navikli na nju. Nije nam u krvi.

Sada moramo raditi ono što uvijek  radimo , a to može izazvati sablazni.

Mojsije je , prvi put od rata , natakario na leđa harmoniku. Ostali su ponijeli , ono u ćemu su najbolji. I bukadar meze i pića. I malo sjete u srcima.

Jedan instrument će nam nedostajati. Tarabuk i, ali ne obični , već veliki ciganski doboš.

Nedostajaće nam i čovjek koji ga je decenijama grlio i nosio u naručju.

I budalesao sa nama. Blesan. Sad je našo bježati.

Idemo udovoj na žalost. Nećemo nositi cvijeće , ni paliti svijeće. Ni tugu oblačiti . To je za druge. Ne za nas.

Nosimo ono što nam je preostalo. Ljubav i snove.

Upotrijebili smo i riječ koja nas ponekad dotakne:

Sjeta.

Ovo je pravo veče za nju. Da sjedi pored nas i uživa u radosti.

Znamo , udova se neće ljutiti. Ona je jedna od naši milih grlica. Puno je toga predeverala sa našim dembelom i sa nama.

I praštala. I voljela. Pa opet praštala. Toliko je praštala da je ne možemo nazvati praštalicom, već sretnicom. Koliko ljubavi i  snova još u njoj ima, nismo ni svjesni.

Skoro!

Znamo mi to, ali   kod nas je to sasvim normalno i ne obraćamo pažnju na te „sitnice“.

Jedino što   ovoj prilici ne pristaje, su naše riječi : crkno, rikno, krepo.

Naš se blesa sinoć izmorio , uzeo klipaču, sjeo na pod ,rekao malenoj:

-Navij mi onu tebi najdražu , naspi sebi  štok ili onaj drugi konjak, ako ga nismo sinoć  dokusurili. Zapali nam po Gitanes, sjedi pored mene, samo me ovlaš poljubi, primi me za ruku i gledaj me nježno, kako si me uvijek gledala. Onda se nasloni na moje grudi da malo  rahatlučimo.

Nju zebnja tišti , jer za svih njihovih nestašnih  godina , nikad nije bio tako tih i usporen.

Ustade, nasu sebi kurvoazije, ostalo je.Nisu više pri cugu, a i nisu imali vremena.Sinoć je bilo prečih stvari. Joj, mamo mamice. Prhnulo im da se podsjete mladosti. I dobro se podsjetili. Opetovano.Pa još jednom. A onada se uparili četvrti put.Sve je u parovima.

Pristavi pjesmu,ovlaš ga poljubi, uhvati ga za ruku nježno ga pogleda, zahvalna za sinošnju noć i čitav život.Nasloni mu se na grudi

Noć je tiha,blaga. Muzika je sjetna, ali suze doziva.Nju njegov dah golica po vratu i rosi kosu.

Mili Bože , podsjeti me da ti se zahvalim za ovu sreću i tugu koju si me darovao,misli ona…

A pet godina prije ove večeri mjedne slične večeri kada su zvjezdice sanjivo i rosno žmirkale  i ona je usnila. Više od tog vremena našem dembelu srce nije moglo podnijeti samoću.

Blaga Noć

Pjesma se završila, ona skoro da je snove prigrlila. Osjeti da joj se vratom diže jeza, jer lahorac je prestao, a i glava joj, kao da je na kamenu.

Polako u strahu podigne glavu i pogleda . Njen Blesan gleda u nju. Osmijeh mu na licu , ljubav još uvijek iz očiju iskri. Cigar  među usnama  gori , ali se ne dimi. U uglu donje,  lijeve trepavice plava  suza visi i neće da padne.

Ona je pokupi, usnama nježno, polako da mu san ne poremeti.  Nisam znala da usne mogu biti slatke , misli i jubi ga dugo, očajnički.Spusti mu kapke. Ode u sobu, iz sehare na dnu troklinog ormara, izvuče dva zlatnika, dva šorvana , koje je on pripremio , vrnu se i stavi mu ih na oči.

Misli:

– Trebaće mu , dobar je bio ,ali ,  ljubavi  mnogo mnogo si griješio.

Blesa se umorio i dubok sanak usnio.

Znamo da ona još nije svjesna da je čekaju jutra bez poljubaca. Znamo da ne misli o tome da joj se više neće motati oko nogu. A takara nam i između. Znamo mnogo toga o praznini, koja će doći, i ona će naučiti.

No, jako je ona.Izdržaće.

Jer večeras je umilna veče, stvorena za takar . Muzika nek svira, cuga nek teče, život je lijep, konju jedan. Ne možemo mu ime izgovoriti, još se nije ohladilo.

Ali zato  možemo  ovu noć posvetiti njegovoj grlici i njemu.

Davorin Popović Pjevač – Indexi umjesto rekvijuma

Davorin Popović, 23. rujna 1946. – 18. lipnja 2001

Indexi su u svemu naj naj, u svemu naj .

Davorin Popović je bio pjevač vokalno instrumentalnog sastava Indexi.

I ništa više. Ništa više od toga. On je samo to želio – biti pjevač Indexa. Primo inter paris od odabranog septeta Muzičke akademije Indexa.

Trio su sačunjavali : Pjevač Davorin Popović Pimpek, solo gitarista Slobodan A. Bodo Kovačević Fadil Redžić Fadiljo.

Septet su osim njih trojice sačinjavali Đorđe Kisić i Miroslav Šaranović bubnjevi, Ranko Rihtmani Nenad Jurin klavijature.

Ostali, nenabrojani članovi grupe su se mjenjali na pozicijama bubnjara i klavijaturista. Kratko vrijeme proboravili u akademiji, naučili zanat i krenuli dalje u lov na slavu.

Bilo bi nepravedno prema ostalim neke izdvojiti. Ipak moramo, Ismet Nuno Arnautalić, Enco Lesić i Đorđe Novković to svojim odnosom i doprinosom zaslužuju.

Davor je imao i tri izleta u solističe vode. Ali sve što je napravio kao solista je bilo djelo Indexa ili uz njihovu nemjerljivu pomoć.

Pimpek kao čovjek je nešto drugo. Mi nećemo duljiti drugi se previše toga rekli. On je bio bard, boem, kozer, da sam ja netko i čaršijac; po većini karakteristika pravi mahalaš, onaj dobri.

Poslije smrti neki su ga nazvali maršalom ili nekim drugim glorifikacijskim imenima. On bi se zaista iskreno ljutio na te bombastične izljeve prijateljstva.

Maršal je bio samo jedan, maršalćiće su glumili mnogi.

Pjevač je bio samo jedan. Njega se niko ne usuđuje glumiti. To je nemoguće.

Davor je bio i raja. To je u Gradu čednosti misaona , nemoguća i nedostižna putanja za mnoge koji su to željeli i žele da budu.

Ko nije raja grad ga jednostavno abortira i oni odlaze na okolna brda i bijes i nemoć iskaljuju snajperom i desecima miliona granata. Najdraže im je ubijati i nestajati djecu i žene.

Oni koji nemaju bijele bubrege sakrivaju se po vukožderinama i selendrama i blate grad koji im je dao sve.

Popovič čovjek , ljudina je bio iznad svakog razmeđa i zla.

Bacio je sve niz rijeku i prvi je pružio Pružam ruke. Časnih pet svih kamenih spavača , Modre rijeke, Kamenih cvjetova i plima mirisa žutih dunja posijanih ljubavlju je posuta na hodočašću onog da sam ja netko, a kome i pad je let.

Nadamo se da neka žena, mnoge žene, sve žene svijeta, negdje u zatišju, ponekad slušaju i pjevuše Mojoj jedinoj ljubavi.

Ovdje prekidamo naš rekvijum da bi dali prostora nekim učesnicima molitve za dušu blaženog Davorina Popovića.

Prepisali smo neka nepretenciozna razmišljanja ljudi koji se iz profesionalnih razloga razumiju u muziku više od prosječnog pučanstva.

Oni će kompetentnije progovoriti o muzici Indexa i Davorina Popovića Dače.

Pošteni Arsen Dedić (7.10.2013.g.):

“Jučer sam gledao Mik Đegera, njegov koncert iz 1978. g. iz Amerike. Davorin je sve to predvidio i tu koreografiju i to plaženje jezika, dvije harmonije i deranje preko toga. Ali kod Indexa je to bilo sve drugačije. Kod njih je bilo pjevanja, melodike, dobrih tekstova, aranžmana, koreografije svega. Ja sam inače sve što se moglo vidjeti u svijetu već vidio. Od Frenk Sinatre, Mik Đegera, baš sve. Ali Davorin i Indexi tu je bilo toliko finoće, elegancije…”

Čestiti Zoran Predin (Lačni Franc) je jednom prilikom , neposredno poslije smrti Davorina Popovića rekao (sažetak) :

Indexi su bili vodeći svjetski bend, ali mi to tada nismo znali.

Korektni i profesionalni Petru Lukoviću prepričava anegdotu sa koncerta Indexa u Londonu 1995. g. :

Glazbom Indexa i Davorinovim glasom očarana Engleskinja koja je na koncertu stajala do Lukovića okrenula se u jednom trenutku beogradskom novinaru i rekla mu:

“Da su ovi momci rođeni u Londonu bili bi veći od Beatlesa.” Luković joj je odgovorio:

“Gospođo, ovi momci su u Sarajevu puno veći od Bitlsa ili bilo koga.”

Da,zaista Indexu bili veći od Bitlsa ili bilo koga. Bodo, Fadil i Davorin su bili veći od Lenona, Pola, Sinatre, Đegera ili bilo koga.

Srećom Indexi ,  e” i mi sa njima smo to uvijek znali. Vaspitanje, skromnost, poštenje i paska jako strogog miljea zvanog Čaršija  nije ostavljala mogućnosti da se samoreklamira stvaralaštvo i umjetnost Dvora.

Umjesto nas, iskreni Branko Požgajec iz zagrebačke grupe Drugi način ,  je na najslikovitiji i najednostavniji način oslikao muziku Indexa koju su decenijama darivali svijetu :

– Ja sam uveo jedan termin, to je bio moj privatni termin, kada je riječ o karakterizaciji svirke Indexa, ali su ga prihvatili moji prijatelji u mom krugu i muzičari. Konstatacija je bila da Indexi strahovito plemenito sviraju; znači filigranski izbrušena svirka: Za ono vrijeme nevjerovatno dotjerani aranžmani, izbrušeni i meni se uvijek sviđela njihova poetičnost.

U jednom momentu,shvativši neumitnist života, Maja Perfiljeva ,koja je imala svoj udio u čudesnoj čaroliji zvanoj Indexi, kazala je i kako je zahvaljujući Indexima postala pjesnikinja,i dodala:

– Slušala sam ih opčinjeno. Bilo je to drugačije od svega što sam do tada čula – opisala je trenutak kada je prvi put čula Indexe.

I zaista jesu!

Bili su posebni, sasvim drugačiji i samo svoji, čudesni umjetnici i virtuozi.

Jednostavna konstatacija autora i suvremenika postavljena na osnovu razmišljanja iz prethodnog dijela teksta glasi:

Indexi stoje rame uz rame sa grupama The Beatles i The Doors.

Bitlsi su grupa koja je najviše doprinjela popularnosti pop-rok muzike, postavivši neke osnove te muzike.

Dorsi su sa Indexima proširili postavke roka do neslućenih granica.

Ostatak rok ergele kaska iza ovog triumvirata kaska minimum jednu klasu. Potonje generacije su samo mogli da prave varijacije na zadate teme koje su oni ucrtali .

Veoma smo zahvalni šti su Indeksi i Davorin potekli iz Sarajeva Gerada Čednosti i postali kosmopolitska muzička akademija.

Crven fesić – Mahalsko tabirenje


images (2)      images (4)  Impresionizam

Blaženi pupoljak među ružama  Svjetlost na kraju puta  Neodoljiva priroda

Valja nam se ponekad spotaknuti o neke vesele i ljepše teme.

Listali mi one čitabe što nisu kitabi, onu haber kutija što nije haber kutija, i onu slikična i krajoličku haber kutija što nije slikična ni krajolička haber kutija, nego novinska haber slikična kutija. Klikovali i preklikovali kako bi se dohavizali šta je to veselo i lijepo u ovom takarli vaktu.

Podsjećali se mladosti i ljepot’ mizike dana kad smo ašici i blečci bili. Nikako da se maknemo od Indexa i njihovog sevdaha. Ponekad izlete i neki drugi, neimenovani izvori, kako to na haber kutijama znajo navesti.

Jes’ to jaka mudrolija?

Kako ćemo mi Mojsija, Debu, Lenjog, Hercu, Omu, Baška bašu ili Dobrog nazvati neimenovani izvor. Mi ih volimo i u belaj više uvaliti nego im javno bijele bubrege otfikariti.

Nenadano izleti naka mala, nama nepoznata i jauče: joj, mamo mamice. Bljesnu i zaiskri mlado čeljade, ikognito. Htjedosmo strelicu onu na ono x natandariti. Uplašili se da nas k'o Hercu dok  je gledao anterije, srce ne strefi? Ne bi voljeli ni da Mojsije ukruti onu desnu ili lijevu obrvu, sada sve jedno je koju  i na nas baci urokljivu, Srđe zlo pogleđe , strijelu iz oka.

Znamo da se odnekud Deba i Lenji cerekaju što smo se u belaj uvalili. Oma ni do haber kutije bez ženine ruke ne može doći. Nije je naučio da ga nauči da to sam čini. A i kad bi ga ukljućio nos pred okom ne bi vidio. Hoće on baterijom tražiti crvuljke. Baška Baša u tuđini o Bosni snije. Dobri se na put preko one druge, krvave duge Modre sprema, snove da dostigne.

Nešto nam reče : Ne mrdaj , ni jedne više; slušaj i gledaj i piši.

Gledamo nikog oko nas. Počelo nam se pričinjavati, pa se pitamo jel'to Kavaz sihire i dove ponovo baca i dove uči ili nas džini i meleki za daleke pute pripremaju.

Dok kontamo ona mala pjesmu otpojala. Ni noge razbacane ne vidjesmo kako treba. Mi zbog svega ponovo ono na ono i mala opet zapjeva i zaigra.

Eto, sada nam se rasvjetli zašto nam se ruka na onom ženskom čeljadetu zaledila. Da je vakta prošlog i još nešto bi se zaledilo.

Mi o srcu , a vi o nečem drugom psine izvodite. Ne može čovjek ni riječi progovoriti, a da se elementi sa strane nekim destruktivnim mislima ne pohvale.

Treba ovu dopadljivu sevdalinku narodu predstaviti:

Crven fesić

I.

Crven fesić mamo
crven fesić joj mamice
crven fesić u dragana
joj mamo mamice
crven fesić u dragana moga
joj mamo mamice

II.

Da ga hoće mamo
da ga hoće joj mamice
da ga hoće nakriviti
joj mamo mamice
da ga hoće nakriviti malo
joj mamo mamice

III.

Medna usta mamo
medna usta joj mamice
medna usta u dragana
joj mamo mamice
medna usta u dragana moga
joj mamo mamice

IV.

Da me hoće mamo
da me hoće joj mamice
da me hoće poljubiti
joj mamo mamice
da me hoće poljubiti malo
joj mamo mamice

V.

Dala bih mu mamo
dala bih mu joj mamice
dala bih mu srce svoje
joj mamo mamice
dala bih mu srce iz njedara
joj mamo mamice.

U onom starom vaktu pjesma Crven fesić je bila nezaobilazna pojka na svakom sjelu, teferiću, veselju, dernjeku ili ženskim sjedeljkama svih uzrasta. Na akšamlucima rjeđe ili nikako. Čim ti žensko dohvati šteku ona ti počne upjevavati: Crven fesić, joj mamo mamice.Čuje od mame, seje ili komšinica

Ova antologija nije klasična sevdalinka: Više je sevdalinska poskočica koja je čopila sve pikliće meraklijskog sevdaha.

Zaljubljena djevojka ispovjeda svoju mladalačku ljubav, čežnju, nadu, strast i želju koju želi podjeliti sa svojim draganom. Za svjedoka priziva majku. Posve smo sigurni da majka uopšte nije prisutna. Mi se zagledali upravo, ukrivo , bome i odozgo i odozdo. Svašta smo lijepog vidjeli , ali majke ni primirisati.

Poslušamo i pogledamo tekst još jedared, nije zbog one male , vjerujete ako hoćete ili nećete, nama svejedno. Mi samo gledamo, slušamo i pišemo.

Sevdalinka uvijek bježi od vulgarizama. Mi ne.

Teže i neprimjernije riječi može pasti na um samo nezavisnom komentatoru kome pjesma damare pali. Narodni stvaralac je prefinjen, lukav,perfidan i ubjedljiv. Što bi narod rekao – maslo mu ponekad nije za slavlja.

Uvrnite se u um i zamislite jedno mlado zaljubljeno, strastveno, ustreptalo, vrckavo, nestašno, uspaljeno žensko tijelo koje gori neugasivom vatrom.  Zamislili ste?  Dobro.  Ako ne možete vi potražite pjesmu upjevanu od Jasmine Mujkanović i slušajte ili gledajte kako vam volja. Kažete sada se lakše diše. Nešto nije u redu sa vama.  Kako se bolan lakše  diše. Ili ste hadumi ili hanumice. Ima herc kao kod dvojice Herca da vas bubne.

Kada ste sebi sliku pjesme pristavili, tek tada možete razumjeti našu ekspertizu.  Joj, jedva se dogovorismo .  Ono čeljade iz haber kutije samo što ne iskoči i na hastalu nam zaigra ko kakva Jemenka ili Jermenka.

I. stih

Fes je muslimanska pokrivka za glavu. Nije kapa, nije ni šešir. Imućniji su svoje fesove, ne samo kićanke od kadife pravili. U mahalskom žargonu crven fesić označava klobuk ili pečurku muškog polnog orkana koji je zaista crvenkast i svilenkast. Pravi fesić je izrazito zagasite, bordo boje.

Žene su imale pokrivke za glavu koji su neki zvali fesići. Ti fesići su uvijek bili išarani, izvezeni, sa raskošnom kićankom natandarenom usred fesića. kako prilići. Uglavnom su crni na vrhu i vrlo plitki. Vrlo je izvjesno da narodski pjsenik nije mislio na ženski fesić.

Kasnije će vam se slike izoštriti.

Da li uzbuđeni djevojčurak okusio slast putene ljubavi?

Šta se trzate,  ne pitamo vas za pjevačicu već malu iz pjesme.

Mi to još to ne znamo?!

Da li ona želi tu ljubav? E, sad se trznite i pogledajte i poslušajte pjevačicu.

Svakako i svakako, o tome će pjesma i pjevačica pjevati. Ne znamo što će nam ovo dvaput svakako, ali tako izletilo pa neka ostane. Od viška glava ne boli. Pitajte žene.

Uspaljeni djevojčurci ne bi četiri puta uzdisali za fesom , ni da je carski i zlatni. One uzdiše za crvenim fesićem svojih dragana. Narodni pjesnik svjesno upotrebljava demunitiv da bi jasno odredio o čemu se radi:  crven je fesić u dragana njenog. Nijedan fes za glavu nije nikad bio fesić, osim dječijih ili ženskih, niti je za njega upotrebljena umanjenica. Muški je to ponos.

Već prvi stih naglašava djevojčino stanje. Ona je uzbuđena do te mjere da će do kraja pjesme njena ustreptalost neprestano dozivati i skoro vrištati oj,mamo mamice. Što pjesma odmiče i što pjesnik podiže uzbuđenje na veći nivo; to je djevojka zajapurenija, uzbibanija i naklonjenija dozivanju majke.

Kako ćeš ba zvati oca, djeda ili brata kad se upuštaš u one igre sa crvenim fesićem. Ne ide to. Mamo oj mamice je uzdah prikladan baš za takve prilike ili neprilike, možda najprikladniji od svih drugih prilika. Svašta se u toj igri može izroditi, i prekrasnog a bome i nepoželjnog.

II. stih

Sama pomisao na crveni fesić izluđuje djevojke, strast se uzburkava i ona ga hoće i to četiri puta. Svaki put zapomaže: joj, mamo mamice. Tu djevojke otkrivaju svoju putenost i iskustvo. Sasvim jasno određuje način na koji hoće crveni fesić.

Prva dva puta hoće da im se crveni fesić da samo onako, prirodno , bezuslovno. One su ga već upoznala i najbolje znaju kako im odgovara taj nestašni crveni fesić. Prva dva puta bi trebala biti ugrijavanje. Pošto je sevdalinka u pitanju može se reći i upjevavanje.

Kasnije žele da im dragi još dva puta nakrivi svoj crveni fesić . To je već izvoljevanje mladih žena koje su duboko zagrizle u vođenje ljubavi. Dakle prvo ide dvaput u pravo, pa dva puta ukrivo. Male nestašnice su samo jednu poziciju ostavila nedorečenom : ukrivo gore ili ukrivo dole, ukoso lijevo ili ukoso desno.

Da ne bi bilo nedoumice mi ispravljamo, normalno, figurativno, propust pjesnika i kažemo: da ga hoće nakriviti i gore,i dole,i ilijevo i desno. E sada kada je fesić pozicioniran, možemo zamisliti to što zamišljamo i kompletirati utisak:

– I upravo,i ukrivo,i u lijevo, i u desno, i gore, i dole, i u sridu , i utvrdu i umeko dok se sve ne uzmuti, uzbiba i …, nastavaite po svojoj volji.

Pjesnik nas strogo kori i upozorava: a gdje ti je tu poetika, frajeru mrtvi?

Jes vala, nema u sevdalinke nabrajanja. A šta će mi poetika u sridu i ulivo i udesno. Ne treba tu nika poetika. Tu treba… A ni čitalac se ne trudi pripomoći, ubečio oči, ne diše. Da može vas bi se uvukao u sliku na haberu; makar glavu.

Možda uspaljenice nisu imale vremena za pozicioniranje ili su znanje prepustila draganu svome . Možda su samo vrckave i hoće da se slušaocu svide i da mu nedoumicom mozak mute? Svaka žene bi bila zadovoljna sa četiri puta dobijenim crvenim fesićem bez obzira i na pull i na pozition. Da li će i naše biti?

III.stih

U prethodnom stihu djevojke izvoljevaju crveni fesić četiri puta. Ali, da bi to dobile moraju nešto za uzvrat dati.

Vi mislite da su medne usta od dragana njenog ! Jok! Ni govora!

Zato djevojka kaže: u dragana moga.

Znači kod njega su,one mu ih dale i to nisu bukvalno njegove usne na njegovom licu. Figurativno, ove medna po strasti i pravu mogu zauvijek ostati draganova. Što bi to bilo? Čitav život svako malo: Joj,mamo mamice. Da mozak stane; i njoj i njemu. Što bi prelijepa smrt bila , tako je dočekati.

Nikad se za muške usne ne govori medna usta. Provjerite sve anciklopedije i antologije poezije, nigdje taj izraz nećete naći. Nije ni naš pjesnik iznimka. Čak se i za ženske usta rijetko upotrebaljavaja taj izraz. Za usnice ili usmine da. Muškarci, žene i djevojke poput ove male jasno osjećaju o kojim se medenim ustima radi. Njih narodni pjesnik nije zavarao.

Medna usta su šifra za njenog dragana. Ona mu poručuje da će mu četiri puta dati medna usta. Tačno onoliko koliko on njoj puta pokloni crveni fesić. Tante za tante, što bi rekli špageti.

IV.stih

Djevojke majci još jednom sve nabraja. Ono majci zaboravite. Nabrajaju one draganu i daju uvid u pravo stanje stvari: tako je, kako je. Vidi se da polako prelaze rub histerije. Pjesnik nas ostavlja u dilemi da li su to ona stara ili pak nova neka četiri puta . I tu se pjesnik nije jasno odredio. To mu nikako nije fer. Kakav je to pjesnik koji hoće stalno da nas za nos vuče i u zablude vodi.

Jednom bi mu oprostili, ali on svako malo, to ne može. Ili je smatrao da bi osam –devet puta bilo previše za jednu pjesmu i jednu djevojku. Ili ne poznaje bosanski duh i cug ili je prepustio da to djevojke ili slušalac sami odrede…

Uglavom; poslije tri uzajamna poklanjanja moguć je mali predah. U intermecu se zagovaraju poljupci i milovanje. Poetski klimaks ulazi u završnu fazu; možda i neki drugi. Poslije toga se ide,  još jednom do kraja. Zatim  se radnja polako stišava i svršava.

Vi sigurno već četvrti put obrćete onu drugu malu. Pjesma vam se dopala, ziher. Ne možete oka sa pjesme skinuti. Sluh vam u ovoj fazi komentara služi samo za dekoraciju.Oči su glavne.

V.stih

Pjesma je pri kraju. Svi su umorni i pjesnik, i dragan; djevojka nešto manje. Vidi se kuvetli je i pojaka. Slušalac i gledalac ne razmišlja o tome. On je samo znatiželjan i uzbuđen što se pred njegovim očima sve odvija kako treba.

Sve je jasno. Ili nije?

Čini se da su djevojke zadovoljne, ali ipak provjeravaju ima li tu , mjesta za mali dodatak radnji. Ukoliko ima , one će ponovo dati svoje srce. Pjesnik ne govori koje. Anamo ona izgleda kao prirodni đardin i ima srcolik oblik.

Da li se dragan prihvata đardina još jednom? Vjerujemo da ga je obradio; jer mu draga ne bi tek tako poklonila srce iz njedara.

Joj mamo,mamice.

Tu pjesma završava, ali vi sigurno želite utvrditi gradivo, slobodno obrnite krajolik još jednom.

Narodni pjesnik strogo slijedi osnove Aristotelove poetike.

U uvodnom dijelu  je definisao radnju i protagoniste, njihove instrumente i htijenja i odredio mjesto odvijanje radnje. (Stih I i II)

U središnjem dijelu je prešao na glavnu radnju, odnosno kulminaciju. Glavna akteri su se dogovorili i počeli se usmjeravati ka svršavanju započetih odnosa i radnji. Kulminacija prelazi u fazu stišavanja i usaglšavanju započetih odnosa i antagonističke borbe među spolovima na principima čvrstog, uglavnom nategnutog i ukrućenog zajedništva. Radnje se polako privode kraju. (stih III i IV)

U završnom dijelu sve se zna . Epilog je vrlo jasan, sve se svršilo gdje treba i kako treba. Djevojka je bila zadovoljna pet puta i poklonila je draganu (napokon i zasluženo) srce iz njedara. To mu dođe ko neka medalja zasluga za narod. Kakav te narod dnašo. To su kolajne  za anamo onog ili anamo onu. Zaslužili su, valjda.

Možda je tu palo osam ili devet ili još više puta. U periodu kada je pjesnik pisao, zapisivao i provjeravao, ponešto mu je moglo i promaknuti. Ovo je pjesma, nije balada, pa pjesnik ne stiže sve iskantat. Pjesnik je naglasio da se tu radi o komediji sa tragičkim elementima, gdje ni mamica ne može pomoći ćeri.

-“Nju probadaju, ubadaju, nabadaju, čereče i na kolac nabijaju. Hoće ona crveni fesić; e pa eto joj ga. Ovaj komentator se raširio pričom ko trokrilni ormar na basamcima. To se jednostavno kaže taka…”

-Ne Deba ,nećeš se vala i ti uvaliti u ovaj sevdah i u…

Mojsije ga iz preikrajka opominje i u čelensku lupa.

Joj ,mamo petnaest puta; mamo mamice – petnaest puta.Prava drama i tragedija, To je tri'es’ puta, haman k'o Mujo i kraljica Terezija. Bocu više. Koliki put gore, dolje i u sridu nije važno. Važno je da se sve dobro i po dogovoru svrši.

Valjda narodni pjesnik odnekud poznavao ili čuo za Muju i Aristotela. Fata mu ko neki rod dođe ili na ljubu nalik bila. Znao im damar.

Hanka Paldum, Jasmina Mujaković i grupa Divanhana su poslijednji snimili ovu pjesmu. Hankija i solistica grupe Divanhana (Leila Ćatić) pjesmu pjevaju pomalo beskrvno, kao da nemaju pojma o čemu se tu radi ili su mere bit'da bidne upravo iscvrkutale joj, mamo mamice, nepodnošljivo mnogo puta. Ipak, čini se da ih razigranost i poruka ove sevdah pjesme nije dirnula.

O njihovolj ljubavi prema crvenom fesiću nećemo govoriti, nismo upoznati nit’ smo nazočili. Tračeve ne širimo; mada se to u nekim drugim prilikama može zorno vidjeti i zaključiti, ono što se treba zaključiti, a ne smije prozboriti. Trud i želja su prisutni, nažalost suzdržano su fulile ritam i strast.

Crven fesić nije elegična sevdalinka. Pjesma je upravo kao dragana i crven fesić. Mladi, nestašni, razigrani, nabijeni ; strastima i emocijama. Pitka, dopadljiva, strasna sevdalinka , protkana specifičnim senzibilitetom i suzdržanom erotikom.

Jasmina Mujkanović pjesmu pjeva punim plućima, veselo, razigrano, djevojački jasno, kristalno čisto, sa radošću i strašću, i erotično. Ono suzdržano zaboravite; to je i pjesma isključila. Ona pokazuje o čemu se tu radi ; ne stidi se i ne prenemaže. Njena vedrina, iskrenost i nepatvorenost oduševljava. Iako harmonike na par dionica malo zatrokiraju, odavno nismo čuli tako dobru i iskrenu vokalnu izvedbu ove pjesme.

Aferim mala.

P.S.

Google nam uvalio malo krkanluka,ne možemo ga nikako isključiti. Znate da nije naš izbor.Kad poslušate Jasminu vi je, molimo vas isključite. Nemojte da vas muka safata , ili neki veći , fuj belaj ne strefi.

,

Mone i Impresionizam

Klod Mone (fr. Claude Monet)

Rođen 14,novembar 1840.- umro 5. Decembar 1926.

Slikarstvo je u jednom momentu zapelo.Bila je to era nasumičnog odabira tema i stilova.Uglavnom već viđeno,reproducirano i bezlično.

A ,tada tiho,nenametljivo i neshvaćeno,javi se grupa ilizionista koji likovnu umjetnost dižu na nove,neslučene i nedostižne visine:

Camille Pissarro  , Alfred Sisley  , Pierre-Auguste Renoir  , Claude Monet , Frédéric Bazille ,

Armand Guillaumin ,  Berthe Morisot , Edouard Manet , Edgar Degas ,  Mary Cassatt ,

Paul Cézanne ,  James McNeil Whistler .

Uz dužno poštovanje svim opredstavnicima impresionizma, naše srce je zeru priklonjenije Meri Kasat,Renoaru,Moneu i Maneu.

Danas je dan da damo neke osnovne naznake o  impresionizmu i Moneu, najdoslednijem impresionističkom slikaru. Zapravo,impresionizam je dobio ime po njegovoj slici „Impresija, rađanje sunca“.

Nećemo se šaliti kada kažemo, da  ni ne znamo po kojoj od njegovih Impresija je impresionizam dobio ime.. Mone je fascioniran Svjetlošću u čije je središte postavio čedo Božijeg stvaranja : Sunce.

Neuki pominju da su divizionistička tehnika i pejsaž njegova prava inspiracija.

Kako li samo griješe!

Letimičan pogled na bilo koju Moneovu sliku ih demantuje.  Pejsaž je samo okvir u kome on smješta svoja razmišljanja i poimanja Svjetlosti. Pejsaž, iako  je nešto jednostavno i prirodno , sasvim sporedno i apstraktno. Zluradi bi rekli nužno zlo bez koga bi slika bila tek malo okrnjena.

I ta tehnika. Kakva je to riječ tehnika?

Kako njome opisati ono što umjetniku ulazi u oko, koje zastaje fasciniranom tom Svjetlošću  i unosi njene treperave oblike u srce,koje nema tu širinu da ih sve  upije.

Tehnika to je suviše je fizičko i ljudsko.

Srce se plaši da će se raspući pred umilnošću i jakošću te treperave , milostive Svjetlosti i predaju je duši ,kojoj je ona srodnija.

Duša se  ražnježi i zaiskri ,jer Svtjetlost joj je poznata. Ona i njen  Stvoritelj su par u vječnoj igri Savršenstva, koja se zove Milost i Ljubav ,

Ponukana sjećanjem i trenutnim patosom ,duša prenosi doživljeno i viđeno na drhtavu ruku,koja nije sigurna da će biti na visini zadatka.I ta ruka, kruta ruka koju ne vodi ni tehnika, ni srce već raznježena duša, titra u potrazi za bojama koje su jedva dostatne i jedva da su dostojne da prenesu nježne valere lepršavih iskrica Svjetlosti.

Neka neuki uzmu svoju tehniku,kist i boje i polako zađu u pejsaž i pokušaju iznijeti svoje „ impresije“. Nije nego.

Onog momenta kad zaboravljena Svjetlost, zapretena u dubinama blagosti duše, ispliva iz nje ,vrati se oku i osnaži ruke, vi dobijete imprsionističku viziju već viđenog i proživljenog. Reklo bi se „ono malo duše“ se bezrezervno vraća korjenima da bi ih mi neuki i nesvjesni svoje duše cijenili i ocjenivali.

Zbog toga, svaka slika uzbibana impresionizmom je i fragment i ukupnost Svjetlosti.

Jer  njen Tvorac je takav .

Zastupljen u svekom djeliću svoga stvaranja i sveobuhvatan.

Sarajevska olimpijada i Bolero

Velike će  nas vrućine uskjoro spopasti. . Mnijemo možda ih preduprijedimo ako nam  nam sjećanje na Sarajevsku olimpijadu donese dašak svježine.

Bila je ta najljepša, najčudesnija, najljudskija olimpijada – Sarajevska.

Radovali se svakom dešavanju, svakog takmičenju, takmičaru i gostima.

Znanim i neznanim.

Nekima je Jure Franko ostao u sjećanju. Srebreni olimpijac majke nam Jugoslavije.

Nekako  tiho , skoro nezapaženo prošao  je jedan nastup, mnogi ga  se ne sjećaju.

Ali mi smo i danas zabezeknuti  čarolijom  Đejn i Kristifora.

Prenijećemo vam rečenični izvadak iz zapisa  wikipedije  o  Boleru Morisa Ravela:

“Najpoznatiju izvedbu Boléra ostvarili su Christopher Dean i Jayne Torvill, britanski klizački par. Oni su na XIV. Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu izveli najbolje ocijenjeni nastup u cijeloj povijesti te discipline.”

Nećemo ništa dodati .

Uzećemo jednu nježnu,malu ,lijevu ruku,  onu od srca, u svoju desnu i pustiti da damari plešu čaroliju na ledu.

Ljubav, strast i čežnja, i ništa više!

Dopisano

Ipak, Maja Pliseckaja nam je malo više u srcu.

Crven fesić – Song – Lyrich /Sevdah ,muzika,slike i humor

 


Impresionizam Blaženi pupoljak među ružama  Svjetlost na kraju puta  Neodoljiva priroda

Valja nam se ponekad spotaknuti o neke vesele i ljepše teme.

Listali mi one čitabe što nisu kitabi, onu haber kutija što nije haber kutija, i onu slikična i krajoličku haber kutija što nije slikična ni krajolička haber kutija, nego novinska haber slikična kutija. Klikovali i preklikovali kako bi se dohavizali šta je to veselo i lijepo u ovom takarli vaktu.

Podsjećali se mladosti i ljepot’ mizike dana kad smo ašici i blečci bili. Nikako da se maknemo od Indexa i njihovog sevdaha. Ponekad izlete i neki drugi, neimenovani izvori, kako to na haber kutijama znajo navesti.

Jes’ to jaka mudrolija?

Kako ćemo mi Mojsija, Debu, Lenjog, Hercu, Omu, Baška bašu ili Dobrog nazvati neimenovani izvor. Mi ih volimo i u belaj više uvaliti nego im javno bijele bubrege otfikariti.

Nenadano izleti naka mala, nama nepoznata i jauče: joj, mamo mamice. Bljesnu i zaiskri mlado čeljade, ikognito. Htjedosmo strelicu onu na ono x natandariti. Uplašili se da nas k'o Hercu dok  je gledao anterije, srce ne strefi? Ne bi voljeli ni da Mojsije ukruti onu desnu ili lijevu obrvu, sada sve jedno je koju  i na nas baci urokljivu, Srđe zlo pogleđe , strijelu iz oka.

Znamo da se odnekud Deba i Lenji cerekaju što smo se u belaj uvalili. Oma ni do haber kutije bez ženine ruke ne može doći. Nije je naučio da ga nauči da to sam čini. A i kad bi ga ukljućio nos pred okom ne bi vidio. Hoće on baterijom tražiti crvuljke. Baška Baša u tuđini o Bosni snije. Dobri se na put preko one druge, krvave duge Modre sprema, snove da dostigne.

Nešto nam reče : Ne mrdaj , ni jedne više; slušaj i gledaj i piši.

Gledamo nikog oko nas. Počelo nam se pričinjavati, pa se pitamo jel'to Kavaz sihire i dove ponovo baca i dove uči ili nas džini i meleki za daleke pute pripremaju.

Dok kontamo ona mala pjesmu otpojala. Ni noge razbacane ne vidjesmo kako treba. Mi zbog svega ponovo ono na ono i mala opet zapjeva i zaigra.

Eto, sada nam se rasvjetli zašto nam se ruka na onom ženskom čeljadetu zaledila. Da je vakta prošlog i još nešto bi se zaledilo.

Mi o srcu , a vi o nečem drugom psine izvodite. Ne može čovjek ni riječi progovoriti, a da se elementi sa strane nekim destruktivnim mislima ne pohvale.

Treba ovu dopadljivu sevdalinku narodu predstaviti:

Crven fesić

I.

Crven fesić mamo
crven fesić joj mamice
crven fesić u dragana
joj mamo mamice
crven fesić u dragana moga
joj mamo mamice

II.

Da ga hoće mamo
da ga hoće joj mamice
da ga hoće nakriviti
joj mamo mamice
da ga hoće nakriviti malo
joj mamo mamice

III.

Medna usta mamo
medna usta joj mamice
medna usta u dragana
joj mamo mamice
medna usta u dragana moga
joj mamo mamice

IV.

Da me hoće mamo
da me hoće joj mamice
da me hoće poljubiti
joj mamo mamice
da me hoće poljubiti malo
joj mamo mamice

V.

Dala bih mu mamo
dala bih mu joj mamice
dala bih mu srce svoje
joj mamo mamice
dala bih mu srce iz njedara
joj mamo mamice.

U onom starom vaktu pjesma Crven fesić je bila nezaobilazna pojka na svakom sjelu, teferiću, veselju, dernjeku ili ženskim sjedeljkama svih uzrasta. Na akšamlucima rjeđe ili nikako. Čim ti žensko dohvati šteku ona ti počne upjevavati: Crven fesić, joj mamo mamice.Čuje od mame, seje ili komšinica

Ova antologija nije klasična sevdalinka: Više je sevdalinska poskočica koja je čopila sve pikliće meraklijskog sevdaha.

Zaljubljena djevojka ispovjeda svoju mladalačku ljubav, čežnju, nadu, strast i želju koju želi podjeliti sa svojim draganom. Za svjedoka priziva majku. Posve smo sigurni da majka uopšte nije prisutna. Mi se zagledali upravo, ukrivo , bome i odozgo i odozdo. Svašta smo lijepog vidjeli , ali majke ni primirisati.

Poslušamo i pogledamo tekst još jedared, nije zbog one male , vjerujete ako hoćete ili nećete, nama svejedno. Mi samo gledamo, slušamo i pišemo.

Sevdalinka uvijek bježi od vulgarizama. Mi ne.

Teže i neprimjernije riječi može pasti na um samo nezavisnom komentatoru kome pjesma damare pali. Narodni stvaralac je prefinjen, lukav,perfidan i ubjedljiv. Što bi narod rekao – maslo mu ponekad nije za slavlja.

Uvrnite se u um i zamislite jedno mlado zaljubljeno, strastveno, ustreptalo, vrckavo, nestašno, uspaljeno žensko tijelo koje gori neugasivom vatrom.  Zamislili ste?  Dobro.  Ako ne možete vi potražite pjesmu upjevanu od Jasmine Mujkanović i slušajte ili gledajte kako vam volja. Kažete sada se lakše diše. Nešto nije u redu sa vama.  Kako se bolan lakše  diše. Ili ste hadumi ili hanumice. Ima herc kao kod dvojice Herca da vas bubne.

Kada ste sebi sliku pjesme pristavili, tek tada možete razumjeti našu ekspertizu.  Joj, jedva se dogovorismo .  Ono čeljade iz haber kutije samo što ne iskoči i na hastalu nam zaigra ko kakva Jemenka ili Jermenka.

I. stih

Fes je muslimanska pokrivka za glavu. Nije kapa, nije ni šešir. Imućniji su svoje fesove, ne samo kićanke od kadife pravili. U mahalskom žargonu crven fesić označava klobuk ili pečurku muškog polnog orkana koji je zaista crvenkast i svilenkast. Pravi fesić je izrazito zagasite, bordo boje.

Žene su imale pokrivke za glavu koji su neki zvali fesići. Ti fesići su uvijek bili išarani, izvezeni, sa raskošnom kićankom natandarenom usred fesića. kako prilići. Uglavnom su crni na vrhu i vrlo plitki. Vrlo je izvjesno da narodski pjsenik nije mislio na ženski fesić.

Kasnije će vam se slike izoštriti.

Da li uzbuđeni djevojčurak okusio slast putene ljubavi?

Šta se trzate,  ne pitamo vas za pjevačicu već malu iz pjesme.

Mi to još to ne znamo?!

Da li ona želi tu ljubav? E, sad se trznite i pogledajte i poslušajte pjevačicu.

Svakako i svakako, o tome će pjesma i pjevačica pjevati. Ne znamo što će nam ovo dvaput svakako, ali tako izletilo pa neka ostane. Od viška glava ne boli. Pitajte žene.

Uspaljeni djevojčurci ne bi četiri puta uzdisali za fesom , ni da je carski i zlatni. One uzdiše za crvenim fesićem svojih dragana. Narodni pjesnik svjesno upotrebljava demunitiv da bi jasno odredio o čemu se radi:  crven je fesić u dragana njenog. Nijedan fes za glavu nije nikad bio fesić, osim dječijih ili ženskih, niti je za njega upotrebljena umanjenica. Muški je to ponos.

Već prvi stih naglašava djevojčino stanje. Ona je uzbuđena do te mjere da će do kraja pjesme njena ustreptalost neprestano dozivati i skoro vrištati oj,mamo mamice. Što pjesma odmiče i što pjesnik podiže uzbuđenje na veći nivo; to je djevojka zajapurenija, uzbibanija i naklonjenija dozivanju majke.

Kako ćeš ba zvati oca, djeda ili brata kad se upuštaš u one igre sa crvenim fesićem. Ne ide to. Mamo oj mamice je uzdah prikladan baš za takve prilike ili neprilike, možda najprikladniji od svih drugih prilika. Svašta se u toj igri može izroditi, i prekrasnog a bome i nepoželjnog.

II. stih

Sama pomisao na crveni fesić izluđuje djevojke, strast se uzburkava i ona ga hoće i to četiri puta. Svaki put zapomaže: joj, mamo mamice. Tu djevojke otkrivaju svoju putenost i iskustvo. Sasvim jasno određuje način na koji hoće crveni fesić.

Prva dva puta hoće da im se crveni fesić da samo onako, prirodno , bezuslovno. One su ga već upoznala i najbolje znaju kako im odgovara taj nestašni crveni fesić. Prva dva puta bi trebala biti ugrijavanje. Pošto je sevdalinka u pitanju može se reći i upjevavanje.

Kasnije žele da im dragi još dva puta nakrivi svoj crveni fesić . To je već izvoljevanje mladih žena koje su duboko zagrizle u vođenje ljubavi. Dakle prvo ide dvaput u pravo, pa dva puta ukrivo. Male nestašnice su samo jednu poziciju ostavila nedorečenom : ukrivo gore ili ukrivo dole, ukoso lijevo ili ukoso desno.

Da ne bi bilo nedoumice mi ispravljamo, normalno, figurativno, propust pjesnika i kažemo: da ga hoće nakriviti i gore,i dole,i ilijevo i desno. E sada kada je fesić pozicioniran, možemo zamisliti to što zamišljamo i kompletirati utisak:

– I upravo,i ukrivo,i u lijevo, i u desno, i gore, i dole, i u sridu , i utvrdu i umeko dok se sve ne uzmuti, uzbiba i …, nastavaite po svojoj volji.

Pjesnik nas strogo kori i upozorava: a gdje ti je tu poetika, frajeru mrtvi?

Jes vala, nema u sevdalinke nabrajanja. A šta će mi poetika u sridu i ulivo i udesno. Ne treba tu nika poetika. Tu treba… A ni čitalac se ne trudi pripomoći, ubečio oči, ne diše. Da može vas bi se uvukao u sliku na haberu; makar glavu.

Možda uspaljenice nisu imale vremena za pozicioniranje ili su znanje prepustila draganu svome . Možda su samo vrckave i hoće da se slušaocu svide i da mu nedoumicom mozak mute? Svaka žene bi bila zadovoljna sa četiri puta dobijenim crvenim fesićem bez obzira i na pull i na pozition. Da li će i naše biti?

III.stih

U prethodnom stihu djevojke izvoljevaju crveni fesić četiri puta. Ali, da bi to dobile moraju nešto za uzvrat dati.

Vi mislite da su medne usta od dragana njenog ! Jok! Ni govora!

Zato djevojka kaže: u dragana moga.

Znači kod njega su,one mu ih dale i to nisu bukvalno njegove usne na njegovom licu. Figurativno, ove medna po strasti i pravu mogu zauvijek ostati draganova. Što bi to bilo? Čitav život svako malo: Joj,mamo mamice. Da mozak stane; i njoj i njemu. Što bi prelijepa smrt bila , tako je dočekati.

Nikad se za muške usne ne govori medna usta. Provjerite sve anciklopedije i antologije poezije, nigdje taj izraz nećete naći. Nije ni naš pjesnik iznimka. Čak se i za ženske usta rijetko upotrebaljavaja taj izraz. Za usnice ili usmine da. Muškarci, žene i djevojke poput ove male jasno osjećaju o kojim se medenim ustima radi. Njih narodni pjesnik nije zavarao.

Medna usta su šifra za njenog dragana. Ona mu poručuje da će mu četiri puta dati medna usta. Tačno onoliko koliko on njoj puta pokloni crveni fesić. Tante za tante, što bi rekli špageti.

IV.stih

Djevojke majci još jednom sve nabraja. Ono majci zaboravite. Nabrajaju one draganu i daju uvid u pravo stanje stvari: tako je, kako je. Vidi se da polako prelaze rub histerije. Pjesnik nas ostavlja u dilemi da li su to ona stara ili pak nova neka četiri puta . I tu se pjesnik nije jasno odredio. To mu nikako nije fer. Kakav je to pjesnik koji hoće stalno da nas za nos vuče i u zablude vodi.

Jednom bi mu oprostili, ali on svako malo, to ne može. Ili je smatrao da bi osam –devet puta bilo previše za jednu pjesmu i jednu djevojku. Ili ne poznaje bosanski duh i cug ili je prepustio da to djevojke ili slušalac sami odrede…

Uglavom; poslije tri uzajamna poklanjanja moguć je mali predah. U intermecu se zagovaraju poljupci i milovanje. Poetski klimaks ulazi u završnu fazu; možda i neki drugi. Poslije toga se ide,  još jednom do kraja. Zatim  se radnja polako stišava i svršava.

Vi sigurno već četvrti put obrćete onu drugu malu. Pjesma vam se dopala, ziher. Ne možete oka sa pjesme skinuti. Sluh vam u ovoj fazi komentara služi samo za dekoraciju.Oči su glavne.

V.stih

Pjesma je pri kraju. Svi su umorni i pjesnik, i dragan; djevojka nešto manje. Vidi se kuvetli je i pojaka. Slušalac i gledalac ne razmišlja o tome. On je samo znatiželjan i uzbuđen što se pred njegovim očima sve odvija kako treba.

Sve je jasno. Ili nije?

Čini se da su djevojke zadovoljne, ali ipak provjeravaju ima li tu , mjesta za mali dodatak radnji. Ukoliko ima , one će ponovo dati svoje srce. Pjesnik ne govori koje. Anamo ona izgleda kao prirodni đardin i ima srcolik oblik.

Da li se dragan prihvata đardina još jednom? Vjerujemo da ga je obradio; jer mu draga ne bi tek tako poklonila srce iz njedara.

Joj mamo,mamice.

Tu pjesma završava, ali vi sigurno želite utvrditi gradivo, slobodno obrnite krajolik još jednom.

Narodni pjesnik strogo slijedi osnove Aristotelove poetike.

U uvodnom dijelu  je definisao radnju i protagoniste, njihove instrumente i htijenja i odredio mjesto odvijanje radnje. (Stih I i II)

U središnjem dijelu je prešao na glavnu radnju, odnosno kulminaciju. Glavna akteri su se dogovorili i počeli se usmjeravati ka svršavanju započetih odnosa i radnji. Kulminacija prelazi u fazu stišavanja i usaglšavanju započetih odnosa i antagonističke borbe među spolovima na principima čvrstog, uglavnom nategnutog i ukrućenog zajedništva. Radnje se polako privode kraju. (stih III i IV)

U završnom dijelu sve se zna . Epilog je vrlo jasan, sve se svršilo gdje treba i kako treba. Djevojka je bila zadovoljna pet puta i poklonila je draganu (napokon i zasluženo) srce iz njedara. To mu dođe ko neka medalja zasluga za narod. Kakav te narod dnašo. To su kolajne  za anamo onog ili anamo onu. Zaslužili su, valjda.

Možda je tu palo osam ili devet ili još više puta. U periodu kada je pjesnik pisao, zapisivao i provjeravao, ponešto mu je moglo i promaknuti. Ovo je pjesma, nije balada, pa pjesnik ne stiže sve iskantat. Pjesnik je naglasio da se tu radi o komediji sa tragičkim elementima, gdje ni mamica ne može pomoći ćeri.

-“Nju probadaju, ubadaju, nabadaju, čereče i na kolac nabijaju. Hoće ona crveni fesić; e pa eto joj ga. Ovaj komentator se raširio pričom ko trokrilni ormar na basamcima. To se jednostavno kaže taka…”

-Ne Deba ,nećeš se vala i ti uvaliti u ovaj sevdah i u…

Mojsije ga iz preikrajka opominje i u čelensku lupa.

Joj ,mamo petnaest puta; mamo mamice – petnaest puta.Prava drama i tragedija, To je tri'es’ puta, haman k'o Mujo i kraljica Terezija. Bocu više. Koliki put gore, dolje i u sridu nije važno. Važno je da se sve dobro i po dogovoru svrši.

Valjda narodni pjesnik odnekud poznavao ili čuo za Muju i Aristotela. Fata mu ko neki rod dođe ili na ljubu nalik bila. Znao im damar.

Hanka Paldum, Jasmina Mujaković i grupa Divanhana su poslijednji snimili ovu pjesmu. Hankija i solistica grupe Divanhana (Leila Ćatić) pjesmu pjevaju pomalo beskrvno, kao da nemaju pojma o čemu se tu radi ili su mere bit'da bidne upravo iscvrkutale joj, mamo mamice, nepodnošljivo mnogo puta. Ipak, čini se da ih razigranost i poruka ove sevdah pjesme nije dirnula.

O njihovolj ljubavi prema crvenom fesiću nećemo govoriti, nismo upoznati nit’ smo nazočili. Tračeve ne širimo; mada se to u nekim drugim prilikama može zorno vidjeti i zaključiti, ono što se treba zaključiti, a ne smije prozboriti. Trud i želja su prisutni, nažalost suzdržano su fulile ritam i strast.

Crven fesić nije elegična sevdalinka. Pjesma je upravo kao dragana i crven fesić. Mladi, nestašni, razigrani, nabijeni ; strastima i emocijama. Pitka, dopadljiva, strasna sevdalinka , protkana specifičnim senzibilitetom i suzdržanom erotikom.

Jasmina Mujkanović pjesmu pjeva punim plućima, veselo, razigrano, djevojački jasno, kristalno čisto, sa radošću i strašću, i erotično. Ono suzdržano zaboravite; to je i pjesma isključila. Ona pokazuje o čemu se tu radi ; ne stidi se i ne prenemaže. Njena vedrina, iskrenost i nepatvorenost oduševljava. Iako harmonike na par dionica malo zatrokiraju, odavno nismo čuli tako dobru i iskrenu vokalnu izvedbu ove pjesme.

Aferim mala.

P.S.

Google nam uvalio malo krkanluka,ne možemo ga nikako isključiti. Znate da nije naš izbor.Kad poslušate Jasminu vi je, molimo vas isključite. Nemojte da vas muka safata , ili neki veći , fuj belaj ne strefi.

,

Prije tačno 20 godina završena opsada Sarajeva: Hronologija agresije na grad

Mi nismo hronolozi. Mi smo preživjeli svjedoci.

Hroničaru ( Radio S Sarajevo ba.) zahvaljujemo na tekstu u koji smo interpolirali naša svjedočenja – zapise autentičnih , sveprisutnih svjedoka.

Nadamo se da će na ovaj način tekst biti sasvim u redu.

Prije tačno 25 godina – 29. februara 1996. godine, zvanično je završena opsada Sarajeva od srpskih zločinaca i ubica.

Desilo se to na dan opredeljenja naroda Bosne i Hercegovine o vlastitoj sudbini i nezavisnosti.

Mi smo događaje probližili i danu rođenja Sarajeva Grada čednosti , najmilosnijeg grada Bosne zemlje Božije milosti.

Opsada grada Sarajeva bila je skoro četverogodišnja blokada grada za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Opsada je počela zauzimanjem međunarodnog aerodroma od JNA u noći sa 4. na 5. april 1992. godine. Sarajevska je opsada, sa 1425 dana, jedna od najdužih u historiji modernog ratovanja. Nakon “berlinskog zračnog mosta”, ovo je bio “najduži” zračni most u historiji svjetskog zrakoplovstva.

Za vrijeme opsade prosječno je palo 329 granata dnevno na Sarajevo. Rekord od 3777 ispaljenih granata uknjižen je 22. jula 1993. godine. Granate su napravile ogromnu štetu, a najveću štetu pretrpjeli su civilni, kulturni i vjerski objekti.

Ubijani su ljudi, rušeni civilni, kulturni, vjerski objekti, pa čak i bolnice. U brdima oko Sarajeva bilo je stacionirano 120 minobacača i 250 tenkova JNA, koji su poslije dospjeli u ruke vojske Republike Srpske. Cilj im je bio mučenje glađu i demoralizacija stanovništva na najokrutnije načine.

Strašan primjer je masakr na otvorenoj tržnici Markale kada su u februaru 1994. godine granate, ispaljene sa srpskih položaja na Špicastoj stijeni, pogodile masu ljudi i uzele život 68 Sarajlija. Tokom opsade Sarajeva ubijeno je 12.000 ljudi, među njima 1.500 djece, a 50.000 ljudi je lakše i teže ranjeno.

Pročitajte hronologiju opsade:

1992.

2.mart – Po zatvaranju biračkih mjesta u Sarajevu, gdje su građani glasali na referendumu za nezavisnost BiH, postavljene barikade na ključnim saobraćajnicama u sarajevskim naseljima Grbavica i Vrace.

(Razmješteno je desetak JNA tenkova i postavljeno više patovaskih i minobacačkih gnijezda 12.)

5.april – Građani Sarajeva izašli na demonstracije za mir ispred zgrade Skupštine. Snajperisti ubili Suadu Dilberović i Olgu Sučić, prve žrtve opsade Sarajeva, na mostu Vrbanja.

(„Heroji“,monstrumi već pokazuju svoje buduće zločinačko lice.)

Uveden policijski sat.

6.april – Granate padaju na Stari Grad i repetitor na brdu Hum. Predsjedništvo BiH proglasilo vanredno stanje u Sarajevu. Evropska zajednica priznaje BiH kao nezavisnu državu.

(Time je oprala ruke od rata kojeg je projecirala i od eventualnog nestanka jednog naroda.)

11.april – Sve parlamentarne stranke, uključujući SDS, potpisale Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu.

Kojeg li licemjerja.Da , Sarajevo je bilo jedinstveno. Dio se jedinstveno borio za opstanak.Drugi monstruozni dio se borio da uništi onaj nevini i nenaoružani dio.)

13.april – Vojnici JNA pucaju iz Kasarne Maršal Tito. Sarajevski aerodrom zatvoren; pucano na glavni terminal, gdje stotine građana čeka let da pobjegne iz grada.

(Ovaj termin JNA je samo farsa srbijanskih SANU genocidnih zlotvoira.JNA je prestala da postoji kad i Jugoslavija.Ljeta 1991. A vehti,nepravični,nedobronamjernii nepravedni  sud u HAGU  cijeni da Srija nije izvršila genocid u Bosni. )

16.april – U Sarajevo došao Cyrus Vance, izaslanik generalnog sekretara UN-a, kako bi razgovarao o okončanju borbi. Radovan Karadžić rekao Vanceu da će se plan o podjeli grada na etničke zone realizirati što je prije moguće.

(Karadžić je plan o etničkom čišćenju pljunuo UN izaslaniku u lice,a UN ni mukajet.Valjda su bili upućeni u taj plan.)

23.-april – U granatiranju zapaljen Olimpijski muzej BiH.

(Sarajevske pobjegulje olimpijskom brzinom bježe u zagrljaj olimpijaca,odnosno pobornika vječne vatre.Tamo će  im jednog dana biti dom. )

2.maj – Borbe između JNA i Teritorijalne odbrane na Skenderiji. Zapaljeni tramvaji na Skenderiji i Glavna pošta na Obali. Granatiranje Titove ulice, stotine građana na ulici kada je napad počeo.

(To više nisu građani.Svi su oni borci za odbranu Sarajeva Grada Čednosti.)

Po povratku s mirovnih pregovora u Lisabonu, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, njegova kćerka, prevoditeljica Sabina Berberović i zamjenik predsjednika vlade Zlatko Lagumdžija uhapšeni na Aerodromu Sarajevo i odvedeni u Lukavicu u vrijeme žestokih borbi oko Predsjedništva BiH.

General JNA Milutin Kukanjac ponudio iz opkoljene komande da se njemu i ostalim vojnicima omogući izvlačenje u zamjenu za Izetbegovića. U dramatičnim pregovorima, vođenim između članova predsjedništva BiH Ejupa Ganića i Stjepana Kljujića s generalima JNA, koje je predvodio Vojislav Đurđevac, dogovoreni principi razmjene. Pregovori uživo emitirani na RTV BIH.

(Dobre li koincidencije.Išla je na ruku JNA agresorima koji su ga već zorno pušili.).

17.maj – Granatirane zgrade Klasa i Velepekare, jedinih dobavljača hljeba i brašna otkako je počela opsada. Intenzivne borbe u naseljima Dobrinja i Mojmilo.

(Kukavice nikad nisu imale bijelih bubrega,zato su svi njihovi velikosrpski planovi pali u vodu.Jedan hadum koji nije pušku uzeo u ruku narodnu umotvorinu ukrao i pretvorio u svoju: Boj ne bije svijetlo oružje,nego srce u junaka.)

19.-maj – Na Ilidži stopiran konvoj sa 1.000 auta i 20 autobusa; blizu 5.000 žena i djece koji pokušavaju izaći iz grada zadržani tri dana kao taoci.

(Tako to podmukle  kukavice rade.)

21.maj – U teškom granatiranju zapaljena Olimpijska sportska dvorana Zetra.

(Mi kontamo da je onaj vehti Samaran, pristalica  fašiste i koljača vlastitog naroda,generala Franka,naručio ovaj spektakl.Ko veli šta će iskrenim vjernicima bezbožnička dvorana.)

22.maj – BiH primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija. Pacijenti moraju napustiti bolnicu Jagomir. Granatirana glavna željeznička stanica.

Ove tri rečenice su na prvi pogled u koliziji.Ali nisu.

Bosna je primljena u UN da bi mentalno oboljeli morali napustiti neuropsihijatrijsku bolnicu jer glavni bolesnik i liječnik Karadžić ima prečeg  posla. Trebalo je nestati jedan narod.Da taj narod ne bi slučajno napustio grad granatirana je Glavna (jedina) željeznička stanica.Sasvim logično i dosljedno.

26.-maj – Granatirano porodilište; 130 majki i 70 beba u skloništu u podrumu.

(Bili smo prisutni svjedoci ,Dobri brojao: dvijestotine trideset  šest granata je palo na porodilište tokom tri sata svitanja. Za svaku osobu po jednu.Hronolog zaboravio naveseti 36 članova insasnkog osoblja.

Svijet smatra da je to zanemarljiv broj  i nije pala ni jedna napalm bomba,koja je mjerilo okrutnosti za belkanski narod koji treba nestati.Izričita uputa: Ta deviza ne vrijedi za „ male žute“.)

27.maj – Masakr u ulici Vase Miskina; tri granate usmrtile 19, a ranile 157 ljudi koji su čekali u redu za hljeb. Prvi put zastrašujuće slike iskasapljenih tijela obišle svijet.

(Bilja Tribadija Plavšić kaže da su to kostiminirani prosjaci izašli na ulice. Žena zna posao. Učesnik je u scenariju,režiji i izvšnoj produkciji.)

6.-juni – JNA napustila Kasarnu Maršal Tito, počinje teško granatiranje.

(Prethodnih dana junaci zapušili sve okolne  kanalizacione cijevi.Priliv produkta strahova bio enorman i branioci Sarajeva grada Čedbnosti ih pustilli jer je prijetila epidemija neljudskosti.)

8.juni – Grad neprestano granatiran u posljednjih 72 sata; gađani svi vjerski objekti.

(Dobro,hroničar gleda po danima.Inače grad je neprekidno granatiran i ubijan četrdeset dva mjeseca , odnosno tri i po godine   da se zbude ko u svetoj knjizi:

„Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.“ *  )

18.juni – Washington Post objavio da stanovnici Dobrinje jedu travu zbog nedostatka hrane, te da se u posljednje dvije sedmice oko 50 ljudi na dan sahranjuje u gradskim parkovima.

(Zloćudni su ti mediji glavnog teroriste svijeta.Nismo mi hajvani ko oni.Oduvijek je ovaj narod savjete neba slušao i lijek u travama nalazio.Što je dobro za zdravlje,to je dobro i za stomak.Birvaktile,kada je svaka kuća imala svoju baštu i cvijetnjak,u njima su obavezno bile miomirisne i ljekovite trave koje su se konzumirale kao lijek i kao egzotična hrana.Nećemo nabrajanja,o tome su kniige pisane.)

20.juni – Predsjedništvo BiH zvanično proglasilo ratno stanje.

(Napokon  su se sjetili.Nije čudo , nijedan član predsjedništva nije bio Bosanac,ni po porijeklu ni po vlastitom izboru.Često se pitamo, da li je iko od njih mislio imalo dobra našoj Bosni zemlji Božije milosti. Čisto sumnjamo.)

22.-juni – Grad pod granatama, 19 civila ubijeno, 87 ranjeno. Srbijanska televizija prikazala Radovana Karadžića kako s brda gleda grad kroz dvogled i čestita vojnicima koji gađaju Sarajevo.

(Sada Počković može samo očajavati.Ovo počković mu dođe sa dvije strane.Vukojebinu iz koje je šljego su tako zvali.

Zašto?

Pitajte Ljiljanom Zelen-Karadžić! Koliko se jadnica puta ustala iz kreveta počkana,umjesto natakarena. Ovo jadnice ne shvatajte ozbiljno , tako se naučila u svojoj neuro glavi.)

28.juni-Francuski predsjednik Francois Mitterrand posjetio Sarajevo. Otvoren humanitarni zračni most. Granatirana zgrada Oslobođenja. Obustavljena isporuka vode s vodovoda Bačevo.

(Taj dan Francuska treba zapisati kao dan svoje crne neljudskosti.Dva dana prije ,u Briselu NATO  i SAD donijeli odluku da se četnički položaji oko Sarajeva bombarduju svio bombama,sve dok se grad ne deblokira.

Krajnja farsa i cinizam u režiji njihovog predsjednika.No inkviziciji je to u sklopu redovnog posla.

Kukavički jado , Fransoa Miteran, normalno u dogovoru sa ostalim EU pulenima i Vatikanom,onim bosanskim mrziteljem papom Ivančicom Pavlom II, se iznenada pojavi u Sarajevu sa namjerom dobre volje i podrške Sarajevu.Umro je nedugo zatim u najvećim mukama.No to nije ništa.Tek tada su za njega nastupilo najgroznije što se može zamisliti: Hutama. A ko će vam reći šta je hutama?Oni koji ne znaju,bolje je da ne znaju.A oni koji znaju sigurno su se naježili i naprasno otišli da se tuširaju i spravljaju hladnu limunada.Kako stvari stoje nekima će pomoći,večini neće.)

29.-juni – UN preuzeo kontrolu nad sarajevskim aerodromom, prva pomoć stiže u grad nakon tri mjeseca.

(UN mislio da će večina građana pocrkati,što od granata,što od gladi,što od žeđi.Prešli su se. Ne znaju da su Sarajevo Grad Čednosti i Bosna zemlja Božije uvijek imali svsrdnu pomoć i milosrđe Najmoćnijeg Bića, Jedinog Stvoritelja. Neda ON čeda svoja.

11.-juli – Četvero djece ubijeno i nekoliko ranjeno u naselju Hrasnica tokom granatiranja. Bh. ministarstvo zdravstva objavilo da je 1.420 ljudi ubijeno, a 8.040 ranjeno od početka opsade.

( Trava blješti na suncu, loptu je neko bacio.Djeca kroz prozor vire i kontaju koji zavodljivi krajolik.Majke su sa kanisterima u redu za vosu.Očevi na linijama i kontrole nema. Glice i Grlići bježe na travnjak.

Ona manje gladna djeca su povela protiv onih manje žednih. Prvo  1 – 0, pa onda 2 -0. Žedni samnjuju na 2 -1. I taman da jedna Grlica od žednih izjednači na 2 -2 …

Nišanđija se već izvježbao.Tri mjeseca se birikao na nezaštićene Dvore.Poravnata mušica,jedan trzaj.Jedno gruuuh,jedno fijjuuu i samo jedno grgguuhha.Ništa više.

I onda …

Lopta sama uđe u gol i to je  2 : 2. nema pobjednika.

Djeca su nestala,majke leleču , ali kanistere iz ruku ne ispuštaju.Valja nadojiti ostalu djecu.

Radovan Karađić gleda kroz durbin i referiše hadumskoj tribadiji:

-Najmanje četvoro malih Bosanaca više neće grliti majke i igrati se svojim grlicama. Zacetani SANU plan se sasvim u redu odvija.)

1.august – Napadnut konvoj s bebama iz Doma za nezbrinutu djecu Ljubica Ivezić. Vedrana Glavaš (dvije godine) i Roki Sulejmanović (16 mjeseci) ubijeni.

(Ne znamo šta se sa tijelima djece desilo.Nadamo se će  ih pristojno sahraniti.Barem smo sigurni nisu prošli kao lobanje one podrinjeske djece čijim su se glavama Vojislav  Maksimović i Velibor Ostojić igrali footbala. Nismo nazočni bili,ali neki svjedoče da su u te svrhe imali pećnice za muslimansku djecu.Oni su uz Radovana Karađića izmislili onu kara-maximo-stojićku : Ubij, zakolji, da Foča ne postoji! Šta ćete,ljudi poete.)

Zapaljen Hotel Evropa.Bolnica Koševo objavila da je najmanje 40 ljudi ubijeno u ovom danu.

(Samo četrdeset?!.Taj dan je bio relativno miran,što bi rekli meteorolozi.)

3.-august – Petero djece i dvije žene poginuli na Kobiljoj Glavi dok su pokušavali ubrati trešnje. Dvije osobe ranjene. Sarajlijama Evropa poslala tone lijekova protiv malarije.

(Djeca se popela na trešnju.Ona rodila kao nikad do tada.Crvene bobe blješte na suncu,mame. Majke im danima branile.Djeca ko djeca, trešnje ko trešnje.Naivno i nevino.Neznaju sa druge su strane Monstrumi.Ne monstrumi ko monstrumi.Već Monstrumi što ih dasad dunjaluk nije zvilježio.

Nišanđija se već izvježbao.Tri mjeseca i dvadeset dva dana se birikao sijući smrt po nezaštićenim  Dvorima.Poravnata mušica,jedan trzaj.Jedno gruuuh,jedno fijjuuu i samo jedno grgguuhha.Ništa više.

I onda …

Trešnja je polomnjena,djeca su rasuta u krvavoj pulpi. Ne zna se šta je trešnim ,a šta dječiji sok.

Djeca su nestala,majke leleču,trče im pomoći.Nošanđija ni ovaj put nije omanuo. Mušica,tržaj gruuh,fijjjuuu, i samo jedno grgguuuhhha i majke više nikad neće milovati drugu djecu.I one nestadoše.

Radovan Karađić gleda kroz durbin i referiše hadunskoj tribadiji:

-Najmanje petoro malih Bosanaca više neće grliti majke i igrati se svojim grlicama. Zapiši dvije Bosabke manje za rađati nove Bosance.Zacrtani SANU plan se sasvim u redu odvija.)

4.august – Prekinute sve humanitarne operacije zbog granatiranja aerodroma. Dvije granate pogodile groblje Lav za vrijeme sahrane Vedrane Glavaš i Rokija Sulejmanovića. Povrijeđena Ruža Glavaš, baka ubijenog djeteta.

(Kao što vidite,ne da monstrum ni mrtvoj djeci da na miru odu. Šta ćete , takav je taj soj.)

25/26.august – Trideset i dvoje ljudi poginulo, a 131 ranjeno u granatiranju tokom noći. Granatirana bolnica Koševo. Pet bosanskih novinara ranjeno u granatiranju zgrade Oslobođenja.

Zapaljena Nacionalna biblioteka Vijećnica. Vatrogasci nisu uspjeli ugasiti požar zbog nedostatka vode. Građani se okupili oko zgrade i kantama vode pokušavali ugasiti vatru.

(Sada nemamo pravo reći da je ovo bio miran dan.Ali moramo primjetiti da je to bio sasvim uobičajen dan ratni ljetni dan.)

23.septembar – Grad bez struje i vode već četiri dana, radnici koji pokušavaju popraviti strujne kablove gađani granatama.

(Idemo dalje,već smo se navikli na ovo.Samo četiri dana i to ljeti.Nije vrijedno pomena.

7.septembar – Nastavlja se granatiranje naselja Hrasno. Zapaljene zgrade, vatrogasci ne mogu ugasiti požar, 17 ljudi poginulo, a najmanje 1.000 ostalo bez doma.

(Ovdje hroničar griješi ,kao i tokom čitavog kazivanja.Ne znamo da li zbog neinformiranosti ili nemara.

Septembar je bio veoma granatljiv i tužan mjesec. Desetak hiljada granata je palo  na gradske dijelove koje su držali borciu Armije BiH. Na potezu Stup – Azići – Vreoca je bilo vrlo krvavo.Preko tri stotine mrtvih i oko sedam stotina ranjenih  boraca Armije BiH i samo nekoliko dana od 12.-17. septembra.Cijena visoka,ali morala se podnijeti.Zločinci tenkovima pokušali ući u grad.Brigada  Armije BiH Zmaj od Bosne najviše stradala.Pretsala da postoji. Svedena na bataljon.)

10.-oktobar – Ispaljena minobacačka raketa na djecu koja su se igrala. Troje djece ubijeno, 10 ranjeno. Više od 600 djece ubijeno u šestomjesečnoj opsadi grada.

(Ubijena djeca su imala  višestruku sreću. Nisu zaklana kao podrinjska,srednje bosanska,hercegovačka ,krajiška ili posavska djeca.Nisu se igrali sa njihovim glavama,nisu ih na bajonete nabijali,nisu ih pekli u pećnicama,nisu im stomačiće porili drvosječkim sjekirama,nisu im oči vadili,nisu im …

Samo su ih u komadiće ko krvave trešnje rasuli i nestali.

Joj, majko mila,joj seljo draga. Pa to su samo malena  dječicaca.)

Prekinut dovod gasa u grad. Trideset litara vode prodaje se za deset maraka.

(Pogodite u čijem su  posjedu bile zalihe. Onih istih koji i sada vladaju Gradom. Oni istih kojih su u trezore mindere ubacili i  tamo svoje muškosti sakrivali se. Njima uopšte nije jasno zašto ih narod zove trezorske minderpuze. Uglavnom je to bila hanefijska, pogančerska sorta.)

6.decembar – Intenzivno granatiranje grada, pogođena zgrada Predsjedništva BiH. Više od 30 granata palo na bolnicu Koševo, ubijena jedna medicinska sestra.

27.decembar – Temperatura u gradu minus 13 stepeni, nema struje, gasa i vode. UN zaustavio 500 civila koji su pokušali pobjeći iz Sarajeva i vratio ih u grad.

(Dobro obavljen posao. Prvi i jedini put u povijesti UN.)

1993. godina

7.-januar – U Sarajevu Srbi, muslimani, Jevreji i Hrvati zajedno proslavili pravoslavni Božić u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji.

(Prepolovljeni smo. Barem smo se riješili ubica i ostale gamadi. Ova ostala gamad to su vam „muške“ pobjegulje ,bilo koje sorte bio brat mio,koji su tvrdili da to nije njihov rat.Nije bio ni naš ,ali du nam ga horde zla i manijaci nametnuli.Neki od kroatjanaca – ustaškama i mnogi od srbalja – sjekirgrmalja.

Nažalost sa nama ostadoše trezorske minerpuze ,kao čelnici i poglavari ratnih profitera i gulikoža. Sve sami „iz“ hanefijac.)

08.-januar – Potpredsjednik Vlade Hakija Turajlić ubijen u UNPROFOR-ovom transporteru koji su vozili francuski vojnici. Srpski vojnici zadržali vozilo kod aerodroma; kada su se vrata otvorila jedan pucao na Turajlića. Francuski vojnici nisu uzvratili vatrom.

(Francuski vojnici nisu prstom makli. Ovi Francuski vojnici ne bjehu ni insani ,ni  hajvani.Krava bi barem muknula,konj bi zanjiskao,janje bi beknulo,muha bi zazujala.Amebu ne bi čuli ,ali znamo da bi amebisala.Ustolam njihov je posao bio isporučiti blentavog Halkiju katilu na pogubljenje.Nalog dobili neizravno od one šupčine Fransoa Miterana,izravno preko one pederčine Moriona.)

To je u stvari bio sastavni dio misije UN.Žrtvi držati vezane ruke,da inkvizicijski sluga lakše vrši egzekuciju sevdah nevinosti.)

15.- januar – Od jedne granate poginulo osam, a ranjeno 20 ljudi u redu za vodu kod Sarajevske pivare. Stradala cijela porodica, Asim Lačević i njegova supruga ubijeni, njihov osmogodišnji sin i kćerka teško ranjeni.

(Hroničar propušta herojske  dane odbrane Sarajeva krajem januara i početkom februara. Mi smo bili svjedoci dešavanja na Azićko – Iliđanskoj liniji. Mrtvih hejbet.

Primjetili smo da niko ne piše pale borce Armije BiH među poginule građane Sarajeva. Da li je to kivnost na njihovu hrabrost i ljudskost? Ili što imaju bijelih bubrega za dva tri slona? Ili samo nisu znali šta se dešava van trezorskih mindera i podruma? To vam zasigurno ne možemo svjedočiti,jer svi do jednoga smo bili u prvim rovovima,pa ne znamo kako je vođena evidencija.Nama se brojke ne slažu.A ponekad su nam rovovi bili  i još bliže. Nismo imali rovova trebalo ih je tek napraviti.

Sarajevski šehidi i borci Armije Bih  su , uz djecu i žene , najvrsniji izdanci Grada čednosti i Bosne. Išli su  širom Bosne svuda gdje je trebalo. Išli bi mi i u Srebrenicu.Bili smo spremni i tada već naoružani do zuba.Ali nam jednočlano predsjedništvo zabranilo odlazak. Kazao nam da mu trebamo  da banimo njegove trezora.)

15.- februar – Civilna zaštita postavila kontejnere ispred Gradske bolnice, kako bi zaštitila građane od snajpera.

(Radila Civilna  svoj posao isto kao i njihov kilavi vođica Babić,grebator sa minderrpuško-trezorske trpeze. Mlitavo i nikako.Rat će zakoračiti u drugu godinu,a oni se sjetili da imaju notejnere koje ničem ne služe.

Sarajevo je tada bio najekološtkiji grad na svijetu.Nije bilo pasa ni mačaka.Mrtve namah sahranjivali.Umiralo se redom i prekoreda.Bagra sa ulica je pometena.Uglavnom,Građani su svoje smeće samospaljivali.I to je bilo sasvim u redu.Gradski higijeničari nisu imali popusta.Išli su na prvu liniju,da bi jadna  i kukavička dječicaca nepotizma,muku mučila u zabarikadiranim kancelarijama i podrumima.)

22.- mart – Mnogi građani Sarajeva izašli na ulice zbog lijepog vremena. Trinaestogodišnja djevojčica ubijena snajperom, a 10-godišnji dječak poginuo od gelera.

Više od 8.500 ljudi ubijeno, a 50.000 ranjeno od početka opsade.

(Brojke nisu tačne.Dežurni popisničari i glavne gulikože nos nisu promaljali iz trezorskih sigurnosti.Oni koji su svoj posao radili kako treba nisu imali vremena za sitnice opoput knigovodstva.)

25.-april – Vlada BiH objavila da je Sarajevo od početka opsade 288 dana bez struje i 256 bez vode, te da je više od 1.000 granata ispaljeno na zdravstvene ustanove, od čega najviše na bolnicu Koševo.

(Vlada nam bi ser manje „pretrgala“ od nerada da je rekla ove godine smo struju i vodu imali u prosjeku 90 dana . )

1.-juni – Na fudbalskom igralištu u naselju Dobrinja od dvije minobacačke granate poginulo 12 osoba, uglavnom djece, a ranjeno 104.

(To   je bilo jako pametno. Civilna zaštita i UN organizovali tekmu.Nije nam jasno da li je to učinjeno radi:

-Radi bojeve vježbe monstruma.

-Radi spektakla.

-EPP-a za medije ….

-Radi hiljadu radi…

U svakom slučaju to su maloumnici organizovali.)

15.-Na dženazi na groblju Budakovići ubijeno 12 ljudi.

(Nažalost dženaze i sahrane su se morale raiditi iz pijeteta prema mrtvima. Časnost i uzvišenost zagrobnog života,maloumnim ubicama nikad nisu ništa značile. Zbog toga će imati dostojnu nagradu : seir.

Ko će vam raći šta je seir.Mi svakako nežemo. Oni koji znaju ,sada lete,it frižidera vade sav mogući led,pune kadu vodom,ubaciju led u vodu.Pride dvatuceta hladne pive tegare i takare se sa draganama u kadu.Većina onih koji ne znaju šta je seir ,saznaće kad dođe vrijeme. Kuku njima i kuku.)

9.juli – Šefica UNHCR-a Sadako Ogata u Ženevi upozorila da u prosjeku svaki građanin Sarajeva dnevno ima manje od 2,5 litara vode te da se očekuje da će stanje biti još gore.

(Žemsko je,tako nam se čini, a mi se trudimo biti dobri ljudi.Bona Sadako ,gdje ti vidje 2,5 litara vode po stanovniku. Nismo na morskoj pučini bili zarobljeni Bili smo zarovljeni i zarobljeni u Bosni pupku svjetske civilizacije,koju je taj isti svijet želio da otfikari.

I kakvo su ti to ime roditjeli nadjeli. Zato vjerovatno svjetska sadaka do nas preko UN na slamčice dolazio,a madiji zlatne kašike hvalili.I Bakirove su baš u to vrijeme pominjali.)

12.-juli – Na Dobrinji, u redu za vodu, ubijeno 13, a ranjeno 15 civila. Grad bez struje i vode.

(Opet redovi i smrt. Nama je veća i senzacionalnija vijest bila da nečeg kod nas ima.Osim hrbarosti i ponosa.Toga smo imali na darivanje.)

22.-juli – Bolnice objavile da je 10 ljudi ubijeno, a 50 teško ranjeno, ali da je broj žrtava još veći jer mnogi ne mogu doći do bolnice.

(… i da minderpuze bježe od bilo kakvog pomaganja. Sjede u trezorima ,kafenišu i broje dnevne pazare. Žalosni su jer je cijena vode   pala.)

Vijeće sigurnosti UN-a osudilo opsadu grada, ne zahtijevajući nikakvu vojnu intervenciju.

(Skoro će godina i po od početka ustaško-četničke klaonice  a UN to tek primjetio.Valjda neko pogledao sapunicu na televiziji.Mi smo bili zauzeti,ali nam poslije rata javili da je na svim svjetskim kanalima prenošena sapunica pod nalsovom:

Ustaško-četnička klaonica u Bosni / Radni naslov:Nestajanje jedne zemlje:

-Režija i scenarij: Vatikan i Zapad („Kolijevka civilizacije)

-Produkcija – EU i UN

– Glavni protagonisti : Tuđman,Nilošević,Čosić,Karadžoć,Boban,Prlić…

-Sporedna uloga : Bosna i njen narod koji trebaju nestati.

Serija je nakon četiri godine emitovanje i sedmomilijarderske gledanosti naprasno prekinuta je se radnja počela dešavati u suprotnom smjeru od  zapisanopg scenarija. Zbog toga UN ne zahtjeva vojnu intervenciju. Iako se nadaju da će sve ići svojim tokom pomalo se boje se biti pušenja na sve strane.)

Grad bez struje, vode i gasa. U jednom danu palo 3.777 granata.

(Sapunica time postaje zanimljivija.)

30.- juli – Jedan dječak i dvije žene ubijeni kada je u dvorište u kojem se igralo sedmero djece koje su čuvale majke pala granata.

(Vi mislite slučajnost.Nema slučajnosti kad imate teleskope koji vide kliker iz sedme galaksije.)

31.-juli – Nakon četiri mjeseca kopanja, otvoren tunel ispod aerodromske piste koji povezuje Dobrinju i Butmir.

(  Vrlo brzo je primjećeno da je apacitet  i prohodnost za komercijalne – crnoberzijanske svhe  ograničen . Počelo je  planiranje  gradnnje tunela i susjedstvu sa dvije trake.Agresor odobrio gradnju.U talu su. Sa crnoberzijancima od same agresije. Investitor  i projektant  Gradski zavod  za planiranje i izgradnju.Joj što se u njemu kajmaka dobrog jelo. Izvođač nije ni potreban.Ima slugana koji su u vrhovima Armije BiH koji će to natovariti na pleći boraca.)

10.-august – Ranjena petogodišnja djevojčica Irma Hadžimuratović evakuirana u London na operaciju. Oko 40 osoba u kritičnom stanju čeka na evakuaciju, troje djece gine dnevno.

(Podaci su vjerodostojni sa preciznošću plus.minus 50 %.)

6.-septembar – Počela nova školska godina. Hiljade djece pod granatama krenulo u škole organizirane u garažama i podrumima.

( Monstrumi žele da veselim i smrtonosnim vatrometom zažele dječici sretan polazak u novu paklenu godinu.)

16.-septembar – Dvogodišnji dječak poginuo, a njegova majka i mlađa sestra ranjene kada je granata pogodila njihov stan u centru grada dok su ručali.

(Otac nije bio kod kuće.Baksuz,našo se boriti za domovinu dok mu djete ubijaju.)

9.-novembar – U Osnovnoj školi Prvi maj na Alipašinom Polju ubijena učiteljica Fatima Gunić i njenih troje učenika. Nedaleko od škole, istog dana poginulo je još pet osoba, a ranjene 42.

(Taj dan je Radovan  Karadžić , tiho na uho zaguslao i zakukao ono tribadiji Biljani Plavšić:

-Tribice ne ide nam plan kako triba.Poručili nam iz centrale.Pala na produktivnost i naši sve viže zagibaju.)

22.-novembar – Troje djece poginulo u centru grada dok su se igrali u snijegu. Dvoje druge djece teško ranjeno.

(Djecu niko nije počio da tvrđave od snijega  nisu nikakva zaštita od genocidne sorte.

14.-decembar – Ubijeno osmero i ranjeno trideset dvoje ljudi na Drveniji.

(Sapunica se zakuvava.)

25.decembar – Hiljade Sarajlija se okupile ispred Katedrale da bi obilježile Božić sa svojim sugrađanima.

(Za dekor u božičnim jaslicama sve više ponestaje dječijih aktera.Monstrumi kao da se nameračili na dječicu.Znaju djeca najviše bole.)

1994. godina

3.januar – U Sarajevu ubijeno 20, a ranjeno preko 40 civila. U svom stanu u centru grada, od granate poginulo šest članova porodice Tatarević-Dragnić, među njima i dvoje djece.

22.januar – Na Alipašinom Polju ubijeno šestero, a ranjeno devetero djece dok su se igrali u snijegu.

4.februar – Devetero ljudi, uključujući dvoje djece, ubijeno dok su čekali u redu za brašno na Dobrinji.

5.-februar – Masakr na pijaci Markale, od jedne granate 66 mrtvih i 197 ranjenih.

12.februar – Prvi put od početka opsade u Sarajevu nije bilo mrtvih i ranjenih.

( U poginule niko ne račune one čija su srca prepukla od tuge za voljenim. Tih koji su se tiho i neprimjetno ugasili je veći od broja poginulih.Uništenih života i ugašenih domova je  jednak broju poginuluh…)

8.mart – Nakon 670 dana proradio tramvaj. Sarajlije izašle na ulice i mahale putnicima.

23.-mart – Most Bratstvo i jedinstvo otvoren za prelazak civila. Prvog dana 25 ljudi prešlo na Grbavicu, 15 došlo u slobodni dio grada.

( Da tako se zvao dio grada koji je bio opkoljen sa svih strana i koji je sistematski rušen i ubijan:

Slobodni dio grada.

Sloboda je svojstvena samo slobodnim i časnim ljudima.

Oni drugi koji nisu nikad slobodni su:

Hajvani,vjekovni robovi,guslarska sorta sa drvojskečkim sjekirama i motornim pilama u ruci,parangijska sorta sa bombama nožem u ruci,itd.)

5.april – Povodom 110 godina Elektrodistribucije BiH, uključena ulična rasvjeta u Titovoj ulici, Ferhadiji i na Trgu oslobođenja.

13.april – Obustavljeni prelasci preko Mosta Bratstvo i jedinstvo.

23.maj – Počela s radom prva benzinska pumpa u Sarajevu.

( Bio je to na lunilarni,dvadeseti dan prohodnosti. Dugo je trajalo to vabljenje prvovjernih na klanje.Niko nije lud ići u klanicu krvniku pod sjekiru i macolu.)

19. U zapaljenoj Vijećnici odsviran Mozartov Requiem. Dirigirao Zubin Mehta, pjevao Carreras, odajući poštu poginulim Sarajlijama i poginulim širom BiH.

(E hvala im velja i gdje čuli i gdje ne čuli.Ipak se nisu odrekli Sorošovog honorara.Ber Mehta nija.)

4.juli – Otvorena Američka ambasada u Sarajevu.

(To je već posčelo mirisati da jedan narod ipak neće nestati i pokazalo da postoji razdor između Vatikana i EU sa jedne strane i SAD sa druge strane.Amerima dojadila neučinkovinost koreografa bosanskog pakla i odlučili farsu,odnosno sapunicu polako  privesti kraju.)

26.-juli – Ponovo zatvoreni Plavi putevi, u grad se više ne može ući niti izaći. Koridor konstantno granatiran.

(Izlazilo se i te kako se izlazilo.Hijljade boraca Armije BiH je prolzilo u oba pravca: in i out.Moralo se pomoći braći u drugim predjelima.)

1.septembar – Papa Ivan Pavao II potvrdio posjetu Sarajevu. Na ulicama Sarajeva postavljeni plakati s Papinim likom.

(EPP najvećeg mrzitelja Bosne i novog začetnika ksrtaških ratova protiv nje, maliciozne i providne Ivančice .)

6.septembar – Odgođena posjeta pape Ivana Pavla II, jer mu UNPROFOR nije mogao garantirati sigurnost.

(UN nikad nije jasno odredio zbog koga nije mogao garantovati sigirnost.To je učinio da ne ocrnjava saradnike ,monstrume sa brda,a i da dovede žrtvu u ravan genocidnoj sorti. To će im se osvetiti jer su :

UN,EU,NATO,Zapad,Vatikan  SAD i njihovi poltroni postali direktni saučesnici u genocidu nad Bosanskim narodom.

4.oktobar – U toku jednog dana u Sarajevu primirje prekršeno 2.000 puta.

(Ako nas računica dobro služi to je cirka dva prekida u minuti. Čudi nas da Ginis nije intervenisao. Vjerovatno im dosadili zločinački rekordi monstruma.

8.oktobar – Na Marijin-Dvoru pucano na tramvaj u kojem su se vozili putnici; poginuo vozač, 12 ljudi ranjeno.

9.novembar – U Sarajevu ubijeno šestero civila, od toga četvero djece, a 10 ranjeno.

30.novembar – Sarajevo posjetio generalni sekretar UN-a Boutros Ghali.

(Došao nam  u posjetu  čovjek ,koji ima poteškoća u pamćenju..Roditelji mu dali isto ime dvaput.Butros – Butros, da bi ga ponavljanjem mogao zapamtiti. Prije dolaska u sarajevo ubjeđivao je Vijeće sigurnosti da je Bosna u Africi.Znao je da bijelim nacistima i arijevcima nije stalo do osunčanih „urođenika“.)

2.decembar – Zatvoreni ventili na gasovodu, prekinut dotok plina u grad. U okolini Sarajeva Karadžićeve snage postavile protuavionske raketne sisteme. Zatvoren aerodrom, zaprijećeno da će svaki avion biti oboren.

(Farsa se nastavlja,a UN – svijet šutke posmatra masakrinjanje koje samo što nije ušlo u četvrtu godinu.Kontaju ,još uvijek ima šanse da narod ,nepoželjan za Evropu,  nekako  nestane.)

1995.

26.-januar – 1.000 dana opsade Sarajeva. Violončelista Valter Dešpalj zajedno s orkestrom Sarajevske filharmonije i maestrom Teodorom Romanićem, održao koncert u Narodnom pozorištu.

(Lakše se diše .Tisoć dana i ktomu noći.Jubilej ćemo proslaviti sutra.Ako Bog da i ostanemo živi.Nežalost neki neće . I nisu.)

27.januar

(Danas slaviumo tisuću ena noč.Upalili smo sva moguća svjetla i snove u srcima.hrana nam nije potrebna.Navikli.Željeli smo obasjati mrak civilizacije na pragu dvadesetog milenijuma.U nama toliko ljubavi ima, da bi sav Mliječni put mogo se hraniti njome.I još koja maglica pride. Darovao nam je Jedini Milostivi, da  dijelimo i poklanjamo svima.Icvijeću i hajvanima i insanima.Bujrum izovlite.Ništa vas ne košta.Za uzvrat tražimo samo osmjeh.

Otako je Bosne, i netom Kulina bana dana, ona svima pruža ruke i nadu nudi. No mrak je mrak,Svjetlosti se boji i sakriva. Iza leđa kame  i sjekire vadi , ruke ljubavi ubija.

Slavlje se oteglo cijelu ovu hiljadu i prvu noć.Šeherada nam zavidi na raskošnim svjetlima i ludim strastima. Razmišlja da se vrati k nama, i sa nama probdije neko vrijeme, i ispriča novu priču o dvije tisuće dvije noći u Sarajevu Gradu čednosti ,Bosne Zemlje Božije milosti.

Manijake sa okolnih brda raspametila svjetlost i ljubav.Zaboravili da su krvnici i samo su osluškivali sevdah što izvire po dno bregova.)

1.februar – Pokrenuta akcija na preventivnom djelovanju zaštite od eksplozija plina u gradu,

( Rekli smo vam. da civilna zaštita nikad nije uradila nikakav dobra posao u ratnom Sarajevu.To je bila skupina kukavica i nedomoljuba, koji  su  se nepotizmom i parama sklanjali od časne dužnosti. Mnogima ništa nije pomoglo. Na jednog borca ginuo je jedan Zaštitar, vlasnik  bijelih pihtijastih zrncadi. Ne možemo upotrebiti drugi izraz.

Rat ulazi u treću godinu ,a oni pokreću akciju preventive.Narod o teme naučio sve i mogao bi im profesor iz preživljavanja i civilne zaštite biti.)

4.mart – Od posljedica snajpera u Sarajevu jedna osoba ubijena, a dvije ranjene.

(Snajperista! Kakva je to kreatura? Insan sigurno nije. Hajvan ne može da uzme pušku u ruku. Kamenje je nepokretno.

Čuli smo da postoje neki ljudi od vatre. U vatri rođeni i u njoj će vjećno živjeti.

Da ,sada nam je sve jasno.I Tim ljudima nema ni časnosti ni osjećaja.Čak i vlastita ih se djeca plaše.Ako se ne plaše,onda su i ona bez mozga i osjećanja.Djeca vatre. Da snajperisti imaju mozga ne bi radili to što rade.To je samo liječenje impotentnih strahova i vlastite bijede.

Ide dijete ulice.On ga uzme u okular i polako se namješta.Djete se igra sa drugaricom.Ona ima haljinicu na cvjetiće,on osmjeh na licu.Ona će danas imati sreće.Luđak ima kćerkicu njenih godina.

Dječak neće imati sreće.Za tri,dvije, jednu sekundu, on više ne postoji.Dio prelijepe glavice je rasut po ljubičicama.Djevojčica stišće drugu polovinu dječije glavice,  plače i doziva.

-Nek mu neko pomogne,ja mu ne mogu zaustaviti krv.Molim vas dodajte mi onaj drugi dio da mu sastavim glavu.)

15.mart – Zatvoren aerodromski put, preko noći cijene prehrambenih artikala povećane dvostruko.

(Trezorske minderpuze zadovoljno trljaju ruke. Imaju oni zaliha.Oni su vladari humanitarne pomoći i raspodjele. Škart ide dunjalučanima, a kvaliteta probranim porodicama i za pijacu. Vreće sa zlatom se gomilaju. Babo je noj.Zagnjurio glavu u šilte i ko bajagi ništa ne vidi.Sve minderpuze i pljačkaši su iz čestitih robijaških porodica.

No,biznis treba proširiti.Ako vrijeme dozvoli, sa prvim zracima proljeće kreće gradnja šireg,prometnijeg tunela.Zavod za oplaniranje napravio izvodiv i jeftin projekat. Stari tunel će se osatviti vojsci.Zaslužili su da ne čekaju satima, dok trezorske gulikože provedu svoje robe kroz tunel.)

13.april – Na željezničkoj stanici u Sarajevu granata ranila sedam srednjoškolaca koji su krenuli na nastavu.

(Mnogo je djece,previše poginulo zbog škole.Čak i jedno je velika tegoba,kao da je uništen jedan svijet.U Sarajevu Gradu je ubijeno dvadeset hiljada svijetova.Sto hiljada je razrušeno. Ostali su čitavi samo na izgled. Ipak,ljubav i Milost čine svoje.Rane će zarasti,skoro.Malo će krvariti.Čitav život.Tek toliko da čovjek osjeti da je živ i da se molitvi preda.A onda! Tko to zna?)

16.- maj – U granatiranju grada petero poginulih, 16 ranjenih.

(Građani Sarajeva su postali meštri od granata.Kad poleti granata oni znaju znanje.Ne mrdaj,ni lijevo ni desno.Granate milse da su pametno,pa uvijek idu lijevo ili desno.Samo kad su djeca i žene u pitanju idu posred srede.Zato se ,u drugoj polovini rata, manje ginulo od granata.)

24.maj – U gotovo cjelodnevnom granatiranju Sarajeva ubijeno pet osoba, 30 ranjeno, među kojima i  20-mjesečna beba.

UN objavio da je “razmjena vatre oko Sarajeva ravnomjerna s obje strane i da nije usmjerena na civile”.

(Kojeg li licemjerja.Šta očekivati od saučesnika bludnice i pakla.20-o mjesečna beba  nije civil.UN i hordama zla sa brda su i bebe borci Armije BiH.

To je dobro,jer pokazuje da  su u kukavičluku oči pune straha.)

17.juni – U teškom granatiranju Sarajeva ubijeno petero, a ranjeno 28 Sarajiija; granatirana bolnica Koševo.

(U bolnicama su uglavnom liječeni oni koji mogu nositi pušku.Zato su UN i EU opravdavali i podržavali napade na bolničke ustanove. To su vremenom postali vojni objekti nagodni za gađanje. Ne mogu uzvratiti vatrom.

18.juni – Granatiran red za vodu u Dobrinji, sedam ubijenih i 12 ranjenih.

Glavni tobđija,tenkista Milenko Skoko,sinja kukavica koji se uvijek užasavao asvalta..   Slavoljub Avdalović, vukoderinaš iz gudura, dao nalog da se bije sve živo ,dok se ne pokose svo njihovi  predratni prijatelji i saradnici.

21.juni – Novi masakr u redu za vodu, na Dobrinji; šest mrtvih i 15 ranjenih.

Glavni zlotvor i ubica ,opet onaj umobolnik Milenko Skoko.Nalogodavac isti. Kompleksaš Slavoljub Avdalović , kasapin iz Gacka.

28.-juni – Ubijene četiri, a ranjeno 46 osoba. Na RTV dom bačena modificirana avio bomba; ubijena je jedna, a ranjeno najmanje 30 osoba. Radovan Karadžić odbacio poziv EU na trenutni prekid vatre.

(Bespomoć i kukavičluk rađa najkravavije i najmonstruoznije ideje. Hiljadu kilograma eksploziva u jednoj gromadi, na dijete i ženu.Aferim srbaljski monstrumi.)

30.juni – Ubijene četiri, ranjeno 20 osoba. Dvije granate pale na štab UNPROFOR-a.

(Laže UNPROFOR-a. Samo da bi pokazao kako su i oni „ ugroženi“.Međutim ne mogu oni biti ugroženi ko što su to palajnsku monstrumi i ona tribadija.)

6.juli – Ubijeno šest osoba od kojih su dvije djevojčice, a ranjeno 11 ljudi. U granatiranju naselja Alipašino Polje ubijeni članovi porodice Dorem: Hana, Božo i njihova kćerka Magdalena, stara pet godina.

(Djevojčice preskakale štrik.Bolesnik i manijak sa brda poželio skratiti igru.Jedno gruuu i nema štrika. UNPROFOR  jedva priznao djevojčice kao civilne zrtve. Kažu zrele su bile za pušku.)

Građani svaki peti ili šesti dan dobiju struju.

(Struja više nije nikakav problem.Ljudi nemaju šta kuvati.Trezorske miderpuze nabili cijene do stratosfere, a narod više ne rađa lovu. Ni voda uskoro neće biti problem.Tempo nestajanja se ne smanjuje,tako da svaki stanovnik može računati na litar vode dnevno.)

To su sitni problemćići jer…

( 11.jula  vasiona počinje da cvili. U samo tri dana drvosječkim sjekirama,macolama i kamama srbaljski su monstrumi i kasapini poklali:

– 10 501. Muškarca

–       871. Ženi

–        999 Djece

(Tv sapunica  dostiže klimaks. Gledaoci frenetično traže još. Taki van svit. Nikad zadoviljnin)

13.august – U centru grada, granatom s brda ubijen 24-godišnji sarajevski intelektualac i novinar Karim Zaimović.

28.august – Masakr na Markalama; 37 ljudi ubijeno, ranjeno 90.

(Labuđi poj monstruma naručenih iz bele selendre.Počeli pucati po šavovima.Alagić, Dudaković su na domak Banka Luke.

Dajte ,vi sa Zapada, sada nas vadite iz govana u koja ste nas uvalili  ,zapomažu mostrumi sa Pala i vrišti tribadija iz međunožja,jer svi su koljenima.)

30.-august – Počinje akcija NATO-a Noćni let. U zračnim napadima NATO bombardira položaje Srba oko Sarajeva.

( Miteran zakasnio jer ga nisu upoznali sa ovim planom.On bi odmah doletio da se pridruži svojim plaćenim ubicama. Onim sa guslama i drvoskečkim sjekirama, dakako.)

6.septembar – Avijacija NATO-a počela novu seriju bombardiranja položaja Srba oko Sarajeva.

(Nisu trebali.Mi se ne radujemo.Mi smo bijesni, jer sada spašavaju glave i guzice svoje nacističke genocidne tvorevine Republike srpske.

Gdje su bili prethodne tri i po godine?

Da su  ovako pakavili  bombe ubicama u aprilu 1992.,… Imali bi naše puno povjerenje i zahvalnost. Ovko imaju naše puno povjerenje i zahvalnost na obznanivanju da su oni pravi i jedini zločinski i genocidni faktori na ovom svijetu.)

7.septembar – Radovan Karadžić putem televizije BBC, riječima “Molim vas, prestanite”, uputio molbu NATO-u da prestane sa bombardiranjem njegovih ciljeva. “Mi smo otvorili grad Sarajevo i on više nije blokiran”, rekao Karadžić.

(Šta će upišani počković i dokazana Kukavica raditi, nego guslama jaukatim,plakati i moljakati.)

Nisu oni ništa otvorili.

Armija BiH je sve otvorila,jer je imala pomoć Neba i hiljade i hiljade Anđela Nebeskih. Šta mislite dokle bisamo došli ,da nije bilo Milosti i Ljubavi Boga Silnoga.

8.septembar – Deset osoba ranjeno u eksploziji granate i djelovanja snajpera u Novom Sarajevu i Centru. Među njima petero djece.

(Montruozna lešina se trza poslijednjim izdisajima.Ni krvi u njoj nema.Sve neka balega potocima curi.)

15.septembar – Poslije više od pet mjeseci otvoren Aerodrom Sarajevo. Karadžić pristao na povlačenje teškog naoružanja iz okoline Sarajeva u zamjenu za prekid NATO-ovih udara.

(Genocidna tvorevina Republika srpska hoće da pokaže uviđavnost.Iskijaće ona svoju uviđavnost za genocid. I sva zla. I te kako i kad tad.)

10.- oktobar – Nakon četiri i po mjeseca Sarajevo dobilo električnu energiju iz elektroenergetskog sistema.

(Ko će uplaliti sijalice za sve one mrtve,ranjene,nestale,raseljene.Mi toliko struje nikad nećemo imati. A vi bešćutna gospodo sa Zapada.)

24.oktobar – Put Sarajevo – Kiseljak preko Stupa i Ilidže otvoren za sav saobraćaj UN-a i vozila humanitarnih organizacija.

(Profiteri se nadaju zadnjim crnoberzijanskim akcijama uz pomoć UN. Ništa novo.Kolaboracija se samo nastavlja u novim uslovima.)

21.novembar – Potpisan mirovni sporazum u Daytonu: BiH kao cjelovita država s dva entiteta i zajedničkim institucijama. Sarajevo ostaje nepodijeljeno. Koncert Laibacha u Narodnom pozorištu.

(Mi se povlačimo u ilegalu. Ništa nije urađeno po našoj volji.Neko je Bosnu izdao.Izadavali su je na sav mah.Svi osim djece,žene staraca i časnijeg dijela Armije BiH ,boraca na prvim borbenim linijama.Ostalo je sve sami šljam i kukolj.)

19.-decembar – Pucano na putnike u tramvaju, jedna žena teško ranjena.

20.decembar IFOR od UNPROFOR-a preuzeo komandu na Sarajevskom aerodromu.

22.decembar – Ukinuto ratno stanje.

(Mi smo još na oprezu.Puške nikome ne damo.)

1996.

9.januar – Zatvoren zračni most nakon tri i po godine. Preko njega obavljeno 13.000 letova i dopremljeno više od 160.000 tona humanitarne pomoći.

9.februar – Opsada Sarajeva zvanično završena.

Tokom opsade ubijeno blizu 11.500 ljudi, a među njima više od 1.000 djece.

(Račinice hroničara nikad nisu tačne.Minimum su prepolovljene.)

19.-mart – Reintegracija naselja Grbavica.

( 10.april. Izbaciše nas iz Armije BiH. Ni hvala vam.  Kažu;ne trebaju nas više. Imaju oni svoje planove i vizije.

Dakako. Zlatne kašike i vreće zlata čekaju. Zna se na koga.

Mi smo umorni i tužni bili. Dugo nam je trebalo da se oporavimo od zla i rana.Devetnaest godina.Ali kao što vidite vratili smo se. I počinjemo nove bitke. Perom. Puške za svaki slučaj pored noge držimo. Taki smo postali. Nepoverljivi. Truhli svijet nas svojim poslovicama naučio : Boj se  Vatikana i Zapada kad vam darove nose.

Za Bosnu se ne bojimo. Nju Mili Bog čuva.

Radujte se – Danas je Božić

 

 

Danas je Petak 25 Prosinac /Devembar . 2019.  račinate po Isusu Hristu.

359 dana je poslano na zasluženi odmor.

 

A sve katedrale   svijeta otkucavaju slijedeći praznik.

10.9.8.7.6

3.2.1.0   –  Božični Big Ben otkucao  do kraja.

 

Ponoćka  je bila prelijepa.

Srca blažena i spokojna.

Duh Gospoda Jedinog  je dotakao srca iskrenih vjerinika

Imamo  vesele  teme danas.Razlog za radovanje.

U mnogim  domovima se i srcem slavi.

Nisu važna predubjeđenja, samo neka se slavi.

Ko slavi zlo ne misli!?

 

Božić je otvorio vrata.

Blagdan je.

Lica su vesela.

Slijede radosni dani kada se voli i prašta.

Svaki dan bi trebao biti takav.

Nije valjda dobronamjernost spala na samo tri dana godišnje?

Želimo radost u domovima. I u komšijskim. Uvijek i zauvijek,

 

Budimo prijatelji.

I ljudi, Bosanski,jugoslovenski , kosmopoliti…

Časni i ponosni.

Dostojni Božijeg Blagoslova.