Skršili smo
kristalnu seharu
što krila je
tajne ljubavi naše
Lahorac je nježno
blistavom dolinom pelina
rasuo i položio
naktar minulih snova
ostale su skamenjene
krhotine nadanja
na ledenim kristalima
naših djetinjih srca
Uprkos nerazumu
maglice mazno svijetle
Život je prelijep
dušo duše moje
Srce plače duša boli
koliko smo se voljeli
Život je prelijep
najčednije srce srca moga
Uzmi čašu gorkog vina
noćas hoću da se napijem
prelijepi život odi dalje
najmilija dušo duše moje
Ramazan je. Mjesec ljubavi, milosti i oprosta.
Ove godine 8.mat , dan posvećen ženama se ustoličio u njemu.
Svaki Božiji dan je blagorodan – obasjan Njegovom svjetlošću i svetošću.
Kada se dvije uzvišene svetkovine spoje , zapretena nutrina progovori – uzvišenom ljbavlju i bolom.
Tada, po ko zna koji put shvatam lakoću ljepote i prolaznosti života . Ponosno dignem glavu , a srce drhtulji. Nadiru sjećanja obojene mirisima smrtnosti ,vječnih djevičanskih ljubičica , prohujalih kiša i nestašne igre kristalnih pahulja bijelih …
Voljelo se dvoje mladih.
Sevdah i dert.
Finitus postaje in – finitum !
**
Sjećanje na Mariju Magdalenu Krasoticu
Prođe godina , dvije , tri… Tihu idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali. Nema se vremena za tiho umiranje.
Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline , mahalaši , njegovi drugovi su smislili plan. Nisu mu smjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve su bile milosrdne.
U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo , a da oni ne zamuhuraju oproštajnu feštu svojim prisustvom i belajli ugursuzlukom. Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I viđu čuda i jada , svi su imali istu boljku :
-Lat .Dg.Papilloma linguae
Grdelinka i ja smo se i pored svog strahovanja za Dobrog moralie smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem je obznanio i zabilježio da su nezapamćena fešta i cirkus trajali skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; deset dana i devet punih noći.
Dani su , zna se prolazili u spavanju . Noći ko noći ! Duge i besane , proticale se u nespavanju.
Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična , milostiva i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna.
Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i nagovještene ekstraktilne reakcije zbunjenih dotura .
I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj…grabusio .
Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.
Kako Deba reče , ono po mahalski:
-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu , sad već mitsku izraslinu na jeziku .
Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni san. Ne i izbrisao.
Ničim izazvan , Deba je morao priznati da je on mahali proturio baju da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne u smislu funkcije probavnog trakta. To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija , a i prilika da se mahalaši , možda i poslijednji put skupe na „oproštajnu“ feštu. .
Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , Deba je po izlasku sa maksilofacijale mahalom proširio drugu novost. Ne zna on kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavati zašto se Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje se izgubila.
Možete misliti kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna i blažena Luce i Dobri u doktorskoj sobi sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce , ili je Luca postala časna medicinska sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali provodađijskog posla .
Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi , i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez jezičine i sa strahom klimao glavom:
-Ovo neće izaći na Dobro !
I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu i čitabu koji se , možda , mimoilazi sa ovom pričom.
Nekako o tim dešavanjim , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da se je još uvijek na dunjaluku i da se rađa novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu. Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti se mjenjala. Samo je postajala još svjetlija , kristalno prozračnija.
Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.
Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.
Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :
-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama pokušavao spašavati od karanluka , a da sam ga je tjerala što dalje od sebe , tako što bi ga svaki put povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom . Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje.
Kada sam letjela sa drugog sprata nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a ja sam postala sirotica i Grdelinke.
Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari . U njemu je toliko radosti i darovanja , da ih još uvijek sređuje i oplemenjuje. I nikad neće ostariti jer ja sam , uvijek za uvijek , kako to voli reći, navsegda, njegova krasotica.
Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi to bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha – morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.
Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se nije mogao predati drugoj i voljeti je , dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati sve i više od toga.
Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište naše ljubavi. U njemu su , obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali neumitnost.
A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena i da nema nikakve veze sa mojom:
-Oprosti mi ,molim te . Nekad zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve veze sa stvarnošću. Ti si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te uvijek doticati. . I pazi se – ljudsko zlo nema granice i težiće da ti otmu Božje milodarje.
Jednog dana u svilenkasto rano predvečerje, mi sa osmjehom i živošću , koji nisu slutili dobro , reče , zapravo zamoli:
-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve tužne aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .
Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena blaga pereza facijalis . Zaista je izgledala kao u najboljim danima , kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac , stotinjak metara nizbrdo, do Dobrog.
On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje. Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.
-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren zaboraviti!
Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne ruke. On se nije bunio . Samo je slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo slobodnim rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on kćerkicu. Neki neupućeni posmatrač bi pomislio :
– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!
Tiho uđosmo. Odvedoh ga do njene sobe. Ona je spavala. Bila je tako smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila prekopreko sedam gora , sve di mora , i dalje na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više nije im mjesto na ovom prolaznom i počesto , zahvaljući ljudima , takarli dunjaluku.
On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg . Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječi , iako on skoro ne otvara usta :
– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.
A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:
-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…
Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki prvovjernik pominjanjem Boga počinje svaki dan , svako novo poglavlje , svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.
Čujem i riječ :
-Amin !
Ali to ne izgovara on , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren budi i ponovo usni.
Ne znam , neka ljepota me ganu i ja zaplakah i glupavo pomislih:
-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.
Sakrijem misao , jer sam naučila da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli. Moja misao kao da nanovo probudi uspavanu ljepotu :
-Dobro mi došao ljubljeni moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.I oprosti mi što se nismo ranije susreli. Znaš , uvijek neki glupi razlozi se ispriječe. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali Bosnom zemljom Božije milosti i Sarajevom gradom čednosti , a mi bili zaljubljena djeca koja žele samo da se vole , igraju i jure. Pričaj mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Čvrsto mi stisni ruku , ne puštaj me. Ne daj mi dati bježim. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo.
I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .
I pričao … nije prestajao pričati.
Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i čvrsto držao joj ruku . Ni jednog moneta joj nije ispušta ruku. Nije joj dozvoljavap da mu opet pobjegne. Ponekad bi je poljubio u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.
Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne prošlosti , jednog snu , jedne bajke koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati i biće zapisana u vječnosti mahalske kaldrme.
-Bila jedna kučica u cvijeću .
U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav jedna uzvišena i vječna .Godinama. Voljeli se jedan mangup i jedna djeva čedna. Navsegda.
Kučica , svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.
Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro. Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.
I bi kao što stari kažu :
-Sve ima svoj početak i kraj?
Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci. Zapadala je velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše se.Devet godina je vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom iskupili.
I evo njega , na koljenima kleči i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.
Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ganuta , rukom mu dostakne usne , ljubi ga i izusti:
-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , da svim srcem te uzimam za muža.
I zatvori oči .
Svešteno lice izgovori : Amin , promrmlja – ostalo znate i u žurbi ode .
Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje nježnosti i opraštanja bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .
On se izu , leže kraj nje . Normalno sa njene lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan, strastven , neprijatnu nijansu grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji oproštaj je zakucao .
Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.
Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
On je i dalje drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga . I priča joj:
-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te. Svom čednošću srca čistog i blaženog voljela je Nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i mene sretnika . I ja nju . Očaran ljepotom njenom , sa njom sam snivao i živio najljepše snove i evo nudim joj svijet na dlanu.
Tugo moja Bijela dama ne odgovara , život kao i uvijek neizostavno mora ići dalje.
Dok bol klizi sleđenim vodopadom, dobro je srce očajno . Navsegda.
Međutim , jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama , nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.
Marija Magdalena Grdelinka je imala trideset jednu godinu kada je Božijom Milošću uznesena na nebo .
Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.
Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane jer život je prelijep.
…
-Ih! Jes kako ne ?- hulili bi skeptici.
Snih
krhko proljeće
i zlaćane sunčeve pjege
u oku njeniom nevinom sjaje
Vidjeh
srce njeno
ko ružaprocvjetana
na dlanu moje mladosti
Uplaših
se opojnog tamjana
a prijeti mirisu jasmina
okolo kavala mojih sanja
priglrlih
je ko oblak razigrani
a se nije predala ni poklekla
u noći kprnica njena duša nevina
zaboljeh njenu mladost morala je bol prigrliti da iscjeli duge noći rastanka
Bibliotekarstvo i arhivistika , odnosne biblioteke i arhivi , uz muzeje i galerije , su posredstvom njihovih drevnih čuvara , kroz vijekove što prolaze , postali nijemi svjedoci koji poput monumentalnih stećaka i monolitnih građevina jasno i glasno, svejdoče o životu, kulturi , umjetnosti i drugim značajkama sveukupnosti života na određenom prostoru.
Sarajevo , Grad Čednosti , je jedina prava svjetska metropola humanizma, multikonfesionalnosti, multietičnosti, multirasnosti … , zasnovanih na izvornim uzansama Božanskih principa odnosa u jednoj velikoj zajednici.
Multi predispozicije Sarajeva , kroz razvoj grada protokom vremena se najbolje ogledaju u dostupnoj i sačuvanoj bibliotekartskoj, arhivskoj , muzejskoj i galerijskoj građi.
Kao svaki grad i Sarajevo je živi organizam koji radi, raste i diše svim onim specifičnim karakteristikama živih bića. I ima svoje zapretene tajne i ljepote , skrivene daleko od očiju javnosti.
U tim zanemarenim institucijama postoje ljudi koji čuvaju blaga sa kojim šira javnost ima manje mogućnosti dodire i prepoznavanja bila vlastite sredine. Ti posebni ljudi žive osjećajući puls grada i vremena kome pripadju; u svom radu prepoznaju i povezuju sveukupnost odnosa prošlosti i sadašnjosti .
Zahvaljujući njima , uprkos nerazumjevanju i zanemarivanju, povremeno na dnevnu svjetlost isplivaju bogatstva i svjedočanstva o nepoznatim ili malo poznatim historiografskim detaljima iz perioda raznih datosti.
Jedan od njih je Velid Jerlagić , uposlenik Istorijskog arhiva Sarajevo , veliki entuzijsta i zaljubljenik u svoj grad, vremena bivša i buduća i posao koji obavlja.
Zahvaljujući BHRT , ciklusu Nova avantiura, izlaganjem Velida Jerlagića je predsatavljen je jezgroviti i sveobuhvatni kartografski prikaz kodirane / mapirane slika geografske stvarnosti Sarajevo od austrougarskih do današnjih vremena, sa implikacijama na duboku prošlost od postannja našeg lijepog Grada.
Izražavajući duboku zahvalnost na nadahnutoj prezentaciji date teme , možemo dodati:
Carstva , osvajači i ugnjetači , mapiranti i kartografi kartama su propali i nestali. Vrijeme ih je pregazilo i nestalo.
Sarajevo , Grad Čednosti i Bosne zemlje Božije milosti , zahvaljujući Božijoj ljubavi i dalje persistiraju u svojoj iskonskoj ljepoti i umilnosti ,unatoč pokušajimazlih hordi da ih zbrišu sa karte zemaljske.
Zima 2024. – četiri unuka i srećni deda
Najmlađi unuk i nježni djeda
Zima 2025. pet zlatnih unuka i ispunjeni deda
**
Na po sekunde sam do tri frtalja vijeka. Mnogo je to kalendara! Kažu – jako mnogo! A pretvoriše se u eon, koji se poput fleš bljeska od nekoliko sekundi , brzinom svjetlosti bliži neumiotnom kraju.
Valjalo bi neku pametnu promubabetiti, prije nego nas hepiend iznenada ščoli iza okuke. Ostaviti za sobom neki muhur poput stećka, makar pismeni pomen, a da nije baš veht , ni vodnjikav. Tek toliko da se ljudi zadeveraju pismenijem , i kažu e’ jes vala plaho pametan bio, i da u toj nepameti ne primjete da je blentovija rikno. Ili crko . Ili krepo. Njima se nikad ne zna. A možda se samo ispare. Oni pametniji usniju. Oni neodređeni se samo tiho , bez pompe presele tamo gdje misle da će im biti bolje.
A opet mene oci učili:
“Jedan dan na ovom dunjaluku je berićetniji nego tisuće godina u nekoj očekujućoj neizvjesnosti, neodređenog i mračnog limba.
Nemam vam ja pametnih. Riječi dakako. Sve sam ih potrošija, pobuco il’ iskanto. Ostale, mere bit, dvi tri. No, one nisu za muhabet. Svijet bi se tada naglo opametio i eto kraja rahatluku.
A život je bajka!
Sve sama ljepota , mir, ljubav i milost.
A bajke se ne pišu same. Za njih se treba izboriti. Život je neprestana, zadivljujuća borba sa usudom za svaki prelijepi trenurak, za svaku želju , čežnju i nadu . I dok ti pregovori traju, usud odluči koje bitke treba da dobiješ jer su ti nanijećene upravo zbog te borbe.
Za takav život ljudi, obično nemaju ni sabura , ni vremena, najćešće ni dara.
Nema u životu ništa na brzaka. Ništa od jadanja, kukanja,samohvale, zla, licemjerja, nepristojnosti, malicioznosti , neodgojenosti, ružne riječi, dodvoravanja, šupljanja,zbijanja u horde, nekulture, idiotizma , i svih raznih izama i tizama kojima su ljudi svikli, a čime hrane svoje bolesne , nestrpljive i neiživljene duše i tijela.
Dobri ljudi nemaju vremena za te infantilnosti . I ne osvrću se! Nastave dalje . Znaju – ako ohanu samo na tren, prelijepi život piči dalje. Bez njih dakako.
I na kraju jednostavno ne trebaju ni podvlačiti crte sumo sumarum – ab ovo. Život ih naučio . Zato što su živjeli ne moraju se pitati:
-Koja su vas bića činila/čine ponosnim i čistim! Zbog kojih ljudi se osjećate izuzetno.
Ta divna bića koja nas dotaknu ne zanima koliko ste pametni ili glupi , siromašni ili bogati. Samo trebaju ljubav i dobrotu.
Bezuslovno im dajte srce svoje, oni će vam pokloniti svoje. Podarite im nježnost i toplu, iskrenu milost i riječ i oni će vam neizmjerno uzvratiti.
Okrenite se unazad. Pogledajte u danas. Sutra vam možda pobjegne. Za koliko ljudi možete reći da su ispunili vaš život?
Što je više slika i uspomena u vašim seharama ljubavi i milosti to ste bogatiji i ponosniji.
I ponizno , najiskrenije se predaju Bogu jedinom. Znaju Božija Milost i Ljubav uvijek nagrađuju dobre .
I neizmjerno se zahvaljuju na blagodatima.
Rečeno je: Kako siješ tako i žanješ!
Hvala i slava Gospodaru svijetova.
17.01.2025, u Koniicu održana ceremonija dodjele nagrada u natjecanju za inovativne nastavnike, koje svake godine organizuje Udruženje građana Centar za obrazovne inicijative STEP BY STEP.
Naš saradnik i jedan od osnivača stranice Bosna zemlja Božije milosti Vedad Šabanadžović, je sasvim zasluženo pobjednik u kategoriji Stručni suradnici i saradnici na svim nivoima odgoja i obrazovanja u 2024.godini na takmičenju Nagrada za inovativne nastavnike .
Vedad Šabanadžović je rođen u Sarajevu 1981. godine.Ratne godine je proveo u užasu i strahotama opkoljenog i ubijanog Sarajevs. Nemogućnost normalnog – slobodnog odrastanja i kretanja u prelaznim godinama adolescencije , iz dječaštva u mladalačko doba, je ostavila traga u njegovom potonjem životu kao i u životima sve djece i stanovnika Sarajeva i BiH.
Tih ratnih godina njegov talenat za umjetnost, crtanje ( i slikarstvo ) počeo je bujati i dolaziti do izražaja . Na neki način ljepota njegovih radova i univerzalne , slobodoljubive i pravedne poruke su bile riječiti slikovni bunt protiv monstruoznosti djelovanja nemani koja su čerečila njegov grad i zemlju, ali i općenito protest protiv strahota koje se dešavaju u svijetu. Pored ostalih čimbenika ova životna predispoozicija je u mnogome odredila njegov potonji život , obrazovanje, rad , opredeljenja i stavralaštvo.
Tokom cijelog potonjeg života njegov hobi je prerastao u pasiju, koja je uz permanentno obrazovanje na svim nivoima ,odredila Vedada Šabanadžovića kao vrlo uspješnog i aktivnog multisidciplinarnog umjetnika. Uporedo sa obrauzovanjem u umjetničkoj domeni, poslije završene II Gimnazije vrlo uspješno je okončao je studije za Komparativnu književnost i Bibliotekarstvo pri Filozovskom fakultetu u Sarajevu.
Odabir fakulteta mu se činio sasvim logičnim. Komaparativna književnost je bila potrebna da upotpuni njegovo znanja i metodologiju iz domena širokog spektra umjetnosti kojom se bavi od djetinjstva. Bibliotekarstvo je kao sastavni ličnog segment obrazovanja proistekao iz njegovih naučnih, književnih i umjetničkih premisa da su Biblioteke osnov postanja i znanja svih ljudskih ljudskih civilizacija , a Bibliotekari rizničari tog civilizacijskog blaga.
I kako to sudbina nalaže , za svoj rad , svestranost i izuzetnu odbrotu biva nagrađen onim što je priželjkivao. Zvanično , prvim zaposlenjem je postao bibliotekar u školi JU Deseta osnovna škola Ilidža To mu je omogućilo da nastavi sa svojim radom i obrazovanjem , ali i ostvarivanje zamisli -obrazovanja mlađih naratštaja.
Sada je vrijeme da otkrijemo opseg njegovih umjetničkih opredeljenja. Vedad Šabanadžović je pisac,slikar, grafičar, Pop i strip art autor – stripova i animiranih filmova,karikaturista,ilustrator,autor audio vizuelnih preformansa.., Kroz svoj rad mora pokazati izuzetno poznavanje lingvistike , redateljstva , scenaristike, dramaturgije , kinematografije, fotografije,scenografije, dokumentaristike, kostimografija, animacije,..
Njegov umejtnički rad krunisan je desetinama vrlo prestižnih nagrada na umjetničkim zbivanjima u zemlji i inostranstvu. Jedna od nagrada je i posebna zahvalnica iz 2023.god. Akcijske grupe Nacionalnog dana svjesnosti o bibliotekamau Bosni i Hercegovini Univerziteta u Sarajevu za kontinuiranu promociju bibliotetičko-informacijskih usluga kroz svijet stripa.
Ono što posebno krasi Vedada Šabanadžovića kao ličnost i svojevrsnog pedagoga je i rad sa osnovnoškolskiim učenicima i nesebičan i vrlo stručan prenos vlastitih znanja i iskustava generacijama djece kroz vrijeme koje slijedi. Kontinuirani rad i saradnje sa djecom i mentorstvo je polučilo mnogobrojne vrijedne nagrade u zemlji i inostrantvu . I pored izuzetne skromnosti to nije prošlo nezapaženo , što je rezultiralo pobjedničkom nagradom u kategoriji Stručni saradnici/ce na svim kategorijama odgoja i obrazovanja za 2024. godinu.
Takođe , važno je napomenuti da u stalnoj postavci Galerije Bosna zemlja Božije milosti jednu trećinu izložbenog prostora zauzimaju djela izvandredne umjetničke manifakture Vedada Šabanadđoviča.
Čestitke Vedadu Šabanadžoviću vrlom umjetniku , pedagogu, mentoru , ali i divnom i brižnom suprugu i ocu tri divna sina.
Elizabeta Kotromanić , bosanska princeza, rođena je u 1339. kao kći bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i poljske princeze Elizabete od Piast, iz dinastije koja je vladala Poljskom. Ubijena je 16.01. 1387.
Elizabeta od Bosne (u engleskoj literaturi Elisabeth of Bosnia, u poljskoj Elizabeta Bosniazka) je bila:
-kraljica vladar Mađarske,Poljske i Hrvatske najveceg i najuticajnijeg kraljevstva Evrope XIV stoljeća.
Prema nekim historičarima Elizabeta je bila jedino preživjelo dijete svojih roditelja.
Drugi vjeruju da je celjska grofica Katarina bila Elizabetina sestra.Mnogi ,nezavisni izvori potvrđuju ovaj drugi navod.
Njen prvi rodjak je bio i Tvrtko I, budući kralj Bosne.
Kao mlada bosanska princeza boravila je takodje na ugarskom dvoru. Zaprosio ju je ugarski kralj Ludovik I.
Prije ju je zaprosio srpski car Dušan ,koji je trazio za miraz podrucje oko Hercegovine, ali je bosanski ban odbio tu ponudu.
Čuj molim Dušan Slinić vehti ,očeubica da ženi njjegovu krasoticu za sina.Ne ide to tako.To bi bilo poniženje.
Mi zabrzali malo.Da usporimo i da se stabilnije vratimo ljepotici, počećemo štorijom ( par citata ) iz historijskih zapisa Mavra Orbini ,gdje se spominje bosanska princeza Elizabeta, potonja ugarsko-poljska kraljica:
” Stjepan Dušan Slinić stupi u Bosnu, tobože da banu bosanskom Stjepanu II Kotromaniću, Humsku zemlju otme, i povede 30.000 konjanika i 30.000 pješaka – silu strahovitu – te poče Bosnu nemilo harati i plijeniti, neprastajuć nit dvoru banovu, koji se bijaše odbio u planine da Dušana dočeka.
Vlada Dubrovačka i Mletačka htjedoše posredovati, ali bez koristi! Dušan je zahtjevao da mu ban dade Humsku zemlju, – i priplemenitu Elizabetu od 13 godina, ili bar nju samu ; a ban ništa nije dao – tako mu je silu prezirao!
– Dušan se vrati u Srbiju preko Dubrovnika, u Bosni ništa ne opravivši.
– Mati ugarskog kralja Ludovika, čuvsi za izvanrednu mudrost i ljepotu kćeri banove, zamoli bana da joj ju u dvor dade. a da ce ju ona kao vlastitu kćer držati; to ban odbije; što ona videći dođe u Usoru, i poruči po bana, te ga najiskrenije za istu milost zamoli, obećajući i kuneći mu se da će ju ona najsjajnije udati, kao sto to dolikuje tako izvanrednom stvoru “promettendo, e guirando di maritaria nobilissimamente, come giá conveniva un par suo.”
Poslije dužeg oklijevanja, ban joj želju ispuni, i ona krasnu Elizabetu odvede.
– Tri godine poslije, umre žena Ludovika, i on vjenča lijepu Elizabetu.
-Tad poruči da mu ban punac dodje na veselje, i taj se zaputi, ali na putu umre (sto je bilo za Bosnu velika sreca, jer da bude umro u Ugarskoj, ostala bih Bosna u tisucu zamršajah!)
Naslijedi ga ban Tvrtko, te i ovoga Ludovik pozove, da se sa stričevkom razveseli. Tvrtko s odličnom pratnjom dodje…”
Trinaestogodišnje dijete odlazi u stranu ,nepoznatu zemlju,dvor i društvo.Možete misliti te tuge i hladnoće.Ali očevi,pogotovu vladari su se tada morali slušati.
Tako se Elizabeta Kotromanić udala za ugarsko-poljskog kralja. Ona nije rodom zaostajala za ugarsko- poljskim kraljem. Oboje su poticali poticali od velikih familija Piast, Mecklenburga i Pomeranije.Bosanska plemenita krv je bila na cijeni na Evropskim dvorovima.
Nakon sklapanja braka, međutim, otkriveno je da su kralj i kraljica rođaci u četvrtom koljenu preko jednog poljskog vojvode, zbog čega je papino odobrenje braka bilo neophodno za njegovu valjanost. Papa je izdao nalog za odobrenje braka i time priznao njegovu valjanost, unatoč tome što se to protivilo crkvenom zakonu.
U braku s Ludovikom, bilo je sedamnaest godina neplodnosti.A onda je 1370.-tih rodila je tri kćerke, zaredom :Katarina, Marija i Jadviga. Najstarija, Katarina (rođena 1370. godine), umrla s osam godina. Dvije mlađe kćerke koje su nadživjele roditelje bile su Marija (rođena 1371. godine) i Jadviga (rođena 1373. godine).
Kad je Elizabetin suprug kralj Ludovik I umro, ona postaje kraljica vladar velikog kraljevstva, uključujući područje Hrvatska i Dalmacije koje su bile dio Ugarske monarhije.
Moderni historičari je opisaju kao tešku ženu, dok su je njeni savremenici smatrali učinkovitom, ali i nemilosrdnim političarom koja je koristila političke spletke kako bi zaštitila interese svojih kćerki-nasljednica kraljevstava, Marije i Jadvige.
Ljubomornici zaboravljaju njenu anđeosku ljepotu,profinjenost,sanezibilnost ,izobraženost ,lingvinističku raznolikost i poznavanje historijskog-kauzalnog slijeda vrijednosta.
Skoro svi zaboravljaju neke životne stvari koje su je moigle odrediti kao ličnost.
Elizabeta od Bosne, smrcu njenog supruga ugarskog kralja, postaje de-facto Vladar Kraljevstvom Ugarske-Poljske pod kojima je bila i Hrvatska.Vladarica najvećeg carstva u Evropi.
Kao dijete odvedena iz doma u strani i surovi svijet.Otac joj umire a da je nikad nije vidio poslije odlaku.Za majku nemamo podataka.
Čitav njen svijet su bile njene kćerke.Ona je bila glavna lavica na tuđoj teritoriji,koja je morara da štiti kćeri,a zaštitnika nema.Oko nje sve sami krvoločni lalovi koji čekaju samo trenutak nepažnje.
Elisabeta Kotromanic je bila u isto vrijeme samohrana majka i žena-vladar koja je efikasno i suvereno vladala jednim od najvećih evropskih kraljevstva tog vremena.
Iako je Elizabeta ubijena nakon što je zarobljena od strane pobunjenika, ona je uspjela odbraniti prava njezinih kćerki na Krunu.
Nakon Elisabetine smrti nijedna žena nije vladala ugarskim kraljevstvom do Marije Terezija od Austrije (1740-1780), sto je je 400 godina kasnije.
Elisabeta od Bosne je bila kraljica Ugarske pune 34 godine! Normalno je da se mnogima nije sviđalo stijeg vladarke porijeklom iz jedne plemenite ,male zemlje ,kao što je Bosna.
Život Elizabete Bosanske je tako buran i pun obrata da se jednostavno ne može sagledati iz jednog letimičnog pregleda.
Da, trovala je i ubijala. Iako nema dokaza ,vjerovatno jeste.Da ima vatikan bi je spalio.Ako ni zbog čega,ono radi preuzimanja i realizacije njihovih ideja.Takva je bila moda.Svi su učili od Vatikana.
Charles Durazzo ,kralj napulja upada u Mađarsku 1385 i oduzima krunu, te su Elizabeta i Maria bile prisiljene da prisustvuju njegovoj krunidbi.
Vladavina je bila kratkjotrajna.
Elizabeta je pokazivala lažne prijateljske osjećaje za Karla Durazzo, dok se njegova svita nije vratila u Napulj. On ostao je bespomoćan. Elizabeta je djelovala trenutno.
Pozvala ga u posjet u jeduj od svojih palača, gdje Karlo Durazzo biva izboden u njezinoj nazočnosti. Napad se dogodio 39 dana nakon njegove krunidbe. Tako je Elizabeta uspjela vratiti krunu svojoj kcerki Mariji.
No to je ne čini ništa lošijom od drugih.Zakon Vatikanske đungle nalaže ubij da ne budeš ubijen.Jedino se tako moglo vladati u hrišćanskom svijetu.
Kraljica Ugarske,Poljske i Hrvatske Elizabeti Kotromanić/ Elisabeth of Bosnia/ Elizabeta Bosniazka je bila jedna od najznačajnijih žena u svjetskoj povijesti. O njoj bi trebalo pisati tomove knjiga.Neki drugi put ćemo se javiti barem sa esejom o našoj Divi,čiju ličnost historičari, istoričari,povjesničari potcjenju.Uglavnom tendenciozno.
Hroničari je svode na jednu nemuštu rečenicu .
A smrt?
Elizabeta je s kćerkom odlučila krenuti u Hrvatsku,obići dio svog i kćerkinog kraljevstva.Tamo ih je otela grupa ljubomornih plemića, koji su se željeli osvetiti za smrt kralja Karla. Dvije kraljice su bile odvedene na obalu Jadrana, u Novigrad blizu Zadra. Elizabeta je 16. januara 1387. godine, na zahtjev Karlove udovice Margarete, zadavljena pred očima svoje kćerke. (Prvi izvor).
Bila je tajno sahranjena u Crkvi svetog Krševana. Na treću godišnjicu smrti, njeno tijelo je prevezeno u Székesfehérvár.
A kćerka Marija?
Majka lavica Elizabeta ,prije smrti uspjeva prokrijumčariti plan za oslobadjanje Mlečanima. ali biva zadavljena po nalogu hrvatskog plemića Ivana od Paližna.(Drugi izvor).
Trupe Marijinog supruga Sigismunda izbavljaju Mariju iz zarobljeništva, ubrzo nakon što joj je majka Elizabeta ubijena.
Oslobadjanje se desilo iz pomoc bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanica (Elizabetinog stricevica s kim je odrasla). Za svoje ućešče u događaju Tvrtko je dobio pocasno zvanje gradjanina Venecije.
A kćerka Jadviga (Hedviga) je postala voljena i blažena Poljska kraljica.
I Marija i Jedviga su dostojne kćerke svoje uzvišene majke.
Moj povratak sa posla
Počelo je nekako umorno.
Dođem sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.
On stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.
Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.
Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je odnekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me lakše u čelo ljubi.
Uzima mi tašnu, na stolić je , zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.
Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.
Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji, kožni tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.
Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.
Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.
Bluza je pala sa strane.
Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .
Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.
Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat i na kraju članke.
I masira i ljubi, sve do jednoga i opet još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i da se polako povlači.
Napetosti skoro da i nema.
Sad sam ja u maloj bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.
Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me mami i da uđem i zaronim. On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.
I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše izranjati poslije sedmog dana.
Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on se trzno, na trenutak zamislio pa kaže:
– Nagost žene u ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.
Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti golog ženskog tijela.
Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.
Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:
– Dobro došla kući, mila moja.
Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla, ja mu uzvraćam.
– Bolje te našla, mili moj.
***
Tako vam to ide mile moje.
Još samo treba naći takvog blentoviju. Skoro da su izumrli.
Cignaska noć
Sarajevska Gorica – ciganska mahala
Radost i ples
Anđeo ljubavi
Čarolija
Danas smo malo nježniji i sneniji, ako je to ikako moguće.
Jedno dijete , dobrota i čednost mila, Cigančica prelijepa,Anđeo ljubavi nas u srce dirnula. Nježno kao lahorca let u snu me dodirnula.
Poslala nam pjesmu, kaže poslušajte je, danas je nama Ciganima naš dan, a u njemu se skriva i mog najdražeg rođendan.
Mi ga po svom običaju slavimo duže od onih koji nisu Cigani. Četiri dana. A mere i sedam.
Kako nećemo mila moja djevojčice . Namah.
Čitav život za njom tragasmo , i ne možemo ništa pristaviti bez njene pomoći.
A pjesma opet, kaže; onako u prenesenom smislu:
Pogledajte malo kroz prozor.
I još jednom.
Bez straha pogledajte.
Nemojte da vam sada suze poteknu od miline !
Trebaće vam kasnije.
Lijep dan , prošlogodišnji je i ovogodišnji. Svi su Božji dani i putevi beskrajni, prelijepi i čudesni.
Plav i sunčan , proljeće šareni i bjelasa, miriše na milost i ljubav.
Zamislite slobodan vam je dan, onaj jedan od vikenda koji ste
propustili , jer ste bili zabrinuti i umorni.
Po običaju ,zbog gluposti.
Ugledajte se na Cigane, po modernom Rome.
Oni još uvijek tuguju što su im oteli čerge. I konje.
Kažu kompenzirali im.
Aha. I opet AHA.
Dali im moderno ime i dan u svjetskom kalendaru.
I oteli im sve.
A oni nisu ništa tražili. Samo slobodu i ljubav.
I livade cvijetne, , ljubičice , janje, ruže ,pa i oskoruše.
Što da ne? Čak i divlje.
Bagremi i lipe cvijetaju. Putevi vode u slobodu.
Jure konji černjoglavi.
Letu mange , letu štuke.
A mali cigančići pažljivo gledaju šta štuke rade. I uče .
A štuke? E, pa one su sve izmislile . Štukanje na prvom mjestu, zar ne?
Joj Bože milostivi koliko imaš puteva , a sve ih treba preći
Jorgovani mirišu.
Djeca su vesela, bezbrižno se vrte po cvijetnom tepihu.
Vi u hladu trešnje koja je tek probeharala . Na grudima vam Vesnina ljepota i snenost sniva.
U daljini klopara karavan kola, Poneka karoca veselo krivuda i mimo puta gre.
Konji veselo ržu, zemlja sneno drhti .
U vazduhu se osjeća ljubav.
Muzika razgaljuje srce. To dobri ljudi putima svojim hode.
A u vašem naručju opojno miriše najmirisaviji i najljepši dunjalučki cvijet.
Vaša ljubav.
Vi ste opijeni i raznježeni.
Shavatate , sve slavi Gospoda svoga.
I priroda i muzika i ova čerga , što u lutanju će svom jednog dana
doseći nebeske pute i širine.
Hvala i slava Bogu Gospodaru svijetova, Jedinom Milostivom.
Zavirite sada u nutrinu svoju.
Šta čekate?
Sada možete one suze pustiti.
Što bi poete rekle.
-Alelujah
U prevodu:
???
Ma, šta je danas sa tim prevodiocem?
Gdje se dao dobri čovjek?
Ah ,oprostite, eno ga, sakrio se ispod stola i plače.
Neće da ga vide. Muškarčine ne plaču.
A tebi Cigančice mila, Vesno moja gdje god su te putevi od mene odnijeli, velika hvala za sve. Neugaslu jubav , milost najnježnijih dodira , beskrajne snove iz kojih izvire ovaj današnji lijepokaz i uspomene što sa suzama naviru.
I sretan ti i berićetan ovaj dan, praznik , svi dani i u njima mnogo, mnogo ljubavi.
I tvome divnom narodu.
A bome i nama dvoma.
S ljubavlju ,dušom punom ushita i ponosa zvao sam te Šošona.
.
.
Povelja za Nobelovu nagradu
Svake godine oko 29.08. raspišu se o povelji Kulina bana. Neka tako i treba. Zaslužili i ban i povelja. Vjerovatno i srednjovjekovni Dubrovčani (?) , kada je čestiti Bosanac i Bogumil tako mislio.
Ovo Bosanac i Bogumil treba posebno naglasiti. To znači on nije bio ni katolik, ni pravoslavac, ni musliman, ponajmanje ono hrvat, srbin ili bošnjak (u današnjem smislu).
Bio je Ban Bošnjanin kao i svi Bogumili. U Bosni tada nije živjelo druge vjere i nacije. Samo Bogumili i Bosancii; dobre bošnje.
Hrvatski i vikipedijski istoričari mogu mačku o rep i o zadnjicu svoju ”časnost” okačiti tvrdnjom da su Borići i Kulin Ban kroatjanci.Valjda im to sva pamet što su je natakarili za trianaest vijekova robovanja i slugarenja raznim evropejcima.
Bizantinci su 1164-1165.god. porobljavali Bosnu i protjerala Bana Borića (Boriće) u Slavoniju. Njegov sin Ban Kulin je od Bizantinaca dobio status vazala i naslijedio očeve, da bi vladao Bosnom od 1180-.2004.god.
To službene činjenice povijesti i historije govore. Borići su Bosanci iz Bosne protjerani u Slavoniju i ne mogu biti hrvati. To što su u Hrvatskoj živjeli petnaestak godina ne može im uzeti Bosanštinu i nikako ih činiti hrvatima; ma koliko to hrvati željeli.
Dosadilo bi nam govoriti kako vikipedija,Vatikan i urotnička bagra bezočno laže, podmeće i podvaljuje neke svoje kukavićke mučke. To u Bosni dok je Bosanaca neće moći proći.
Bosna je postojala i prije hrvatske i drugih balkanskih zemalja (južnoslavenskih). U Bosni ima najmanje slavenske krvi ( o tome neki drugi put).
Povelja Kulina bana je ono što jeste : prvo vladarsko pismneo – pisano svjedočanstvo na ”južno slovenskim” prostorima. Ništa izvan toga. Povelja je samo diplomatska akreditacija jedne države drugoj, banovine drugom gradu – državi.
Čudi nas,žalosti i brinu sagledavanje Kulinove povelje iz druge perspektive:
– rodni list BiH
– rodni list bosanske državnosti
– povelja treba imati svoj praznik
Sve je to u redu, ali…
Bosna je postojala četiri vijeka prije Kulina Bana i njegove povelje.
Za to vrijeme je svoju državotvornost ojačala i potkrijepila argumentima moći i sile da je predstavljala respektabilnu državu na prostorima južnog Balkna. Božja Milost je odredila njeno rođenje a historija ga upisala. To što datum nije tačno u bocu jasnu određen nije ni čudno. Niti jedna stara država ne može reći kada se tačno rodila.
Od rođenje do punosvijesti svakog dijeteta treba da prođe neko vrijeme. Da ono prohoda, da progovori, da se opismeni, da se organizuje, zauzme i odredi svoju ulogu u životu, preboli dječije bolesti, ojača i stasa, da se nametne i da kaže ja sam zrela osoba. Zatim to potvrdi, ovjekovječi ženidbom i regulama to je to.
Tako vam je i sa svakom državom. Kada se povelja desila Bosna je bila fazi mladića pred ženidbu kojemu se nije žurilo ženiti. Mladića koji je želio prvo život kušati, iskustvo steći i tek tada ljubu naći i i oženiti.
Taj čestiti mladić, ne bježimo od toga da je bila čestita ljepot vila , ta Bosna da prostiš je imala skoro četiri stotine ljeta ( odnosno dvadeset sedam godina u ljudskim godinama) u momentu izdavanja povelje.
Zbog toga Bosni niko ne možete određivati nove datume rođenja i državnosti. Kulinova povelja nikako ne može biti rodni list BiH ili rodni list bosanske državnosti.
Kako nešto što dolazi četiri stotine godina iza rođenja , može biti njen rodni list po bilo kom osnovu.Oni što povelju krste danom rođenja neka uzmu kalkulator u ruku ili neka se vrate u školske klupe.Možda se nauče brojanju i opamete.
Nemojmo se igrati figurative. Časnost Bosne to ne dozvoljava.
Tako govore neznalice, neupućeni i zlonamjerni. Nije bitno iz kog razloga su donešena preuranjena i nelogična htijenja, ona nanose štetu Bosanskojm kontinuitetu, opstojnosti i državotvornosti.
Vjerovatno nije tako, ali čini se kao da neko hoće da ukrade četiri stotine godina bosanske državnosti ili četiri stotine godina opstojnosti i kontinuiteta Bosne. To ide u prilog negatorima Bosne i svega Bosanskog.
Povelja se figurativno može shvatiti kao ženidbeni dar ili miraz kojim ban Kulin u ime svoje potvrdio, ovjekovječo svoj i Bosnin status, zrelost i faktičko stanje. Ništa drugo.
Povelja , odnosno darodavac govori: eto mi smo snažna družina od karaktera koja samostalnio može određivati šta joj je raditi, čak i darove poklanjati. Ova poruka je upućena svima ; jer je dvadeset pet godina prije Bizantinac u krvi htio ugušiti i uništiti Bosnu.
Kao što nam historija priča i slavi: Bosna se ni tada niti ikad kasnije nije dala i poslije svakog krstaškog rata, krvi i boli , joj i uh jača i ljepša postajala.
Naš savjet je :
Ako hoćete da nešto pišete, provjerite i utvrdite činjenice i manite se bombastičnih naslova i tekstova radi skretanja pažnje,a koji u suštini ne korespondiraju sa istinom. I prije printanja u javnost još jednom pročitajte šta ste napisali i pokušajte osjetiti kako to pismene zvuči.
I još nešto!
Ne može se o povelji napisati pet-šest rečenica, naslikati povelju i reći eto to vam je povelja.
O Povelji se mogu tomovi knjiga pisati i opet bi se nešto propustilo. I naše pisanje je samo malecki pokušaj da se čitaocu približi dio priče o Povelje Kulina bana.
Povelja je mnogo značajnija i dalekosežnija sa stanovišta humanosti, psihologije, filozofije, poetika, religije i politike koje niko nije uspio da zapazi (?!) i svoje zapažanje prenese čitaocu.
Kako bi izbjegli sve nedounmice u otkrivanju novih, čudesnih dimenzija prenosimo vam tekst povelje u cijelosti:
” U ime oca, sina i svetog duha, Ja,bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim vam prijateljem biti od sada i do vijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle god budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, sa pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a što mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sila, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi,koliko se može,bez ikakve zle misli.
Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.
/tu se povelja završava/
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset deveti dan,(na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.
/ova rečenica je lično svjedočenje banovog pisara/
Da vidimo o čemu povolja govori i što to daruje:
I.obećanje i darivanje prijateljstva, pravde i povjerenje,
II.neograničena sloboda kretanja (gdje god žele kratati, gdje god koji hoće)
III.nenapadanje (nema časnika sile)
IV.jednakost i uzajamna korist (voljom poklon i davanje pomoći)
V.miroljubivost (pravim povjerenje i pravim srcem bez ikakve zlobe)
Od dana pisanja povelje nas dijeli period od 826 godina. Čitava jedna epoha se poslije nje desila.
Zna se da je tekst Povelje prevod bosančice kojom je povelja pisana. Svaki prevodilac se maksimalno trudi da što vjernije prevede tekst kojim mu se nudi.
Povelja počinje i završava pominjanjem Stvoritelja. To svjedoči Kulinovoj iskrenoj i nepokolebljivoj vjeri i predanost Bogu Jedinom, Bogumilskom. To potvrđuje i povelja i banov život.
Neko će reći tako se pisalo u onim vremenima. Nađite bar jedno jedino pismo iz onih i potonjih vremena koje pišu tako rječito, humano i bezuslovno čestito nudi ono što povelja daruje i do kraja želi da ispoštuje.
Povelja odiše jednim visoko sofisticiranim stilom koji bi i danas bio vrlo efektan, aktuelan i moderan i nadasve poetičan. Riječi su vjerodostojne, milozvučane , blagonaklone i prijateljske. Upućuju na nepatvorenu dobrotu čovjeka koji poveljom poklanja najveće darove ljudskosti.
Upravo tako!
Kulin ban ne piše povelju radi odobravanja i političkih poena. Oni mu ne trebaju. On je već silni Ban koji ima najsnažniju podršku; Boga Silnoga. On povelju ,iz dna srca i duše; bezuslovno poklanaja Dubrovniku i Dubrovčanima koji su mnogo slabiji od Bosne.
Povelja je obligaciona, ekonomska ,politička i najprije humana darovnica.
Povelja je i filozofska poruka Vatikanu i cijelom svijetu,dalje prste od Bosne.
Povelja ukazuje na čestitost i dubokoumnu ljudskost Njega, Kulina. To nije moglo biti drugačije. Ban je dijete Bosne. Bosna je Zemlja Božje Milosti. Kome Stvoritelj daruje svoju milost i svjetlost taj može sjati samo ljubavlju, dobrotom, iskrenošću i zanosnom snenošču.
Riječ je o povelji Kulina bana od 29.09.1198.godine.
Kulin vladar Bosne valikodušno i bezuslovno nudi i poklanja suživot, toleranciju, pravdu i mir susjednboj državi i njenim građanima. Posredno svakom dobronamjernom čovjeku. To je bjanko akreditacija. punomoć i otvoreni kredit Dubrovniku i dubrovčanima.
Ne, nismo previdjeli jedan jedini uslov, samo se čekalo da se stekne okolnost za njegovo isticanje:
– svi vi Dubrovčani (i drugi tujini op.a.) možete doći ali sa ” pravim povjerenjem i pravim srcem,bez ikakve zlobe ” .
Ban ne traži mnogo, samo jedna iskreno Božansko pravo : Ljubi bližnjeg svoga.
To se dešava u dvanaestom vijeku, ranim ljetima srednjeg vijeka. Takvih primjera tada nije bilo; neče ih biti ni kasnije, do današnjih dana.
Ban se nije obazirao na to što su njegovi crkveni dostojanstvenici djedovske Hiže iz Mila vatikanske tvorevine zvali đavoljim crkvama. Oni nisu izmislili ništa novo. Jovan evanđelista u svojim otkrovenjima proročanski vidi Rim kao zvijer bludnicu.
Nije se obazirao što je Dubrovnik od prvih dana Bosanske opstojnosti bio uključen u široku frontu krstaških ratova protiv Bosne koju je osnovao Vatikan.
Svoju veličinu i vjerovanje u Boga i ljudsku dobrotu , Bosna i Kulin ban pokazuju slijedeći Božji nauk:
– Ako te neko progoni ti milostiv prema njemu budi.
– učenje Isusa Hrista:
-Udari li te ko po tvome desnom obrazu, ti mu i drugi okreni (Mat 5.39) –
– ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone (Matej 5.44)
Vatikan je krstašku frontu uvukao sve Bosanske susjede: Mlečane, Dubrovnik, Hrvatsku, Ugarsku, Srbiju, Zetu (Crnu Goru) i Bizantiju. Istorija je pokazala da Bosna nikad nije prestajala biti meta tih krstaških ratova, samo se fronta učlanjenih krstaša proširila matematičkom progresijom.
Još za Kulinovog života; papa Inoćentije IV je ozvaničio inkviziciju i pokrenuo krstaške i inkvizicijske ratove protiv prvo protiv Bosne ,potom i Francuske. Dubrovčani i ostali susjedi Bosne su kao i uvijek bili na strani Vatikana i zdušno ga pomagali, i silom i materijalno.
Dakle inkvizicija i krstaški ratovi su vatikanski i dubrovački odgovor na humanost i toleranciju Bosne i njenog bana Kulina.
Inoćentijem IV, Vatikanom je skrojena zlohuda sreća koja Bosnu prati kroz čitav srednji vjek i kasnije kroz novi vijek do ratova 1992.-1995. Te huškačke igre da prestanu. Vidite zakulisane radnje po vikipedijjama i sredstvima informisanja javnog mnijenja ” novog svjetskog poretka “.
Poretka koji ljudi od uma jednostavnio karakterišu kao novi imperijalni sistem globalnog porobljavanja i tlake.</br></br>
Moramo ponoviti da je značaj povelje Kulina bana drugačiji i višeslojniji ,nego što se to misli. Povelja ima poetičniju, savremeniju i humaniju dimenziju ljubavi i prijateljstva , nego što to sikstinski oci mogu zamisliti i prihvatiti.
Povelja Kulina bana predstavlja prvi zabilježeni javni, jednostrani , bezuslovni diplomatski poziv jedne zemlje, Bosne za mir, suživot i toleranciju među državama koje imaju različite poglede na svijet, religiju i koje pripadaju ratličitim etničkim grupama.
772.godine poslije datuma objelodanenja povelje tzv. pokret nesvrstavanja plagira ideje Kulina Bana.
Osnivač nesvrstanosti J.B.Tito je volio Bosnu zbog njene tegobne prošlosti i iskrenosti. Kada bi se umorio, dolazio je da se odmori u snenoj ljepoti i blaženosti. Uvijek se protivio njenoj podjeli kojoj su neprestano težili fašistički i nacistički elementi u Hrvatskoj i Srbiji; četnici i ustaše.
Broz je jedan od faktora koji su spriječili rastakanje i destrukciju Bosne.
Ti zvjerinji gladni fićfirići , šljam ljudskosti i pogančeri , krojači ”novog bosanskog poretka” zboravljaju, bosansku opstojnost.Bolje rečeni svjesno metu pod tepih i hoće da mažu oči gladnog naroda kojeg porobljavaju i pljačkaju.
To im ne može poći za rukom. Historija,istorija i povijest se jasno određuje prema svakom. Pravedno i istinito. A nebo sudi.Pravedan je to sudac.
Mi se samo trudimo da ponešto od toga objelodanimo.
Tito je, kao poznavalac istoriju Bosne bio je upoznat sa Poveljom Kulina bana. Bilo mu je jednostavno preslikati preformanse povelje u osnove pet principa pokreta nesvrstanih.
Pokret nesvrstanih nije opstao, pokloni iz Povelje se još nude. Nesvrstanost je uništila fašistička-arijevska zvijer.
Citiramo pet osnovnih principa pokreta nesvrstanih:
1.uzajamno poštivanje teritorijalnog suveriteta i integriteta
2.uzajamno nenapadanje
3.uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove
4.jednakost i uzajamna korist
5.miroljubiva koegzistencija
Vas ćemo zamoliti da uporedite stavke od I.-V. Povelje Kulina Bana i stavke 1-5 osnovnih principa nesvrstanih.
Mi nećemo komentarisati jer:
To je ona naša Bosna i Bosanski čovjek o kojem pokušavamo da pišemo, branimo i zle ruke koje se prema njima pružaju pokušavamo da žigošemo i odstranimo. Prošlosti radi i još neizvjesnije budućnosti.
Uvijek nam je velika pomoć pomisao da je Bosna Zemlja Božje Milosti i da je povelju pisao Veliki Bosanac Kulin ban.
U svrhu poboljšanja nepodnošljive stvarnosti i poremećenog mira u svijetu predlažemo Odboru za dodjelu Nobelovih nagrada da hitno i bezuslovno dodijeli Nobelovu nagradu za mir Povelji Kulinu bana ; svijetu darovanu od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.
Povelja Kulina bana je Dar koji još uvijek persistira, samo ga treba ubrati.
Čista poetika je ta pismen ta Povelja da prostiš. Kameni spavač,govor stečaka je to. Puno je tu simbola i skrivenih značenja. Ne može ih ljudski um odjeraded proniknuti.
Kulin Ban na pladnju nudi Bosnu njenim krvnicima i bludnicama Vatikanu i Dubrovniku i ostalom svijetu.
Za uzvrat Vatikan i Dubrovnik i zle horde fronta Bosni na pladnju daruju krstaške ratove. Na isti način kao što je Irod Antipa Salomi i njenoj majci Herodijadi darovao glavu Jovana Krstitelja.
Jedna žrtvovana svetost je previše za nebo i zato je Bosna pošteđena i spaseno.
826 godina opstojnosti, kontinuiteta i koegzistentnosti Povelje Kulina bana na principma bezuslovnog poklanjanja prijateljstva, pravde, povjerenje, neograničene slobode kratanja, nenapadanja, jednakosti, uzajamne koristi i miroljubivosti su najbolja moguća preporuka za sve miroljubive nagrade i počasti svijeta.
826 godina poruka mira i ljubavi koje neće prestati da se glasaju, mole, nude i daruju dok je vijeka i svijeta.
Povelji , Kulinu i Bosni podarena Božja milost jer je njen usud zapisan (Mat.5.):
4.Blaženi oni koji žaluju; oni će biti utješeni!
5.Blaženi krotki; oni će baštiniti zemlju!
6.Blaženi gladni i žedni pravednosti; oni će biti nasićeni!
7.Blaženi milosrdni;oni će milosrđe zadobiti!
8.Blaženi koji su čistog srca;oni će Boga gledati!
9.Blaženi mirotvorci;oni će biti nazvani sinovima Božjim!
1o.Blaženi progonjeni zbog pravednosti;njihovo je kraljevstvo nebesko.!
Ne, nismo izmislili da su Bosna i njen narod Zemlja i djeca Božje milosti!
Toj svetosti poklonjene su riječi Jevanđenje po Mateju. I ostala tri jevanđelja o Bosni, Kulinu banu i narodu Bosanskom potvrđuju tu svetost. I Jovanova apokalipsa 11.1.i 2. . Stari zavjet i Kur'an isto sveto slovo o Bosni kazuju. Nećemo nabrajati milosti i riječi što su Bosni date i darovane. Za to bi nam trebala nova sveta knjiga, a nama nije data ovlast to činiti.
Kada bi sabrali učinke svih dosadašnjih dobitnika Nobelove nagrade za mir vidjeli bi da se oni ne mogu uporediti sa učinkom Povelje Kulina bana. Iz ove bezlične hrpe moramo, hitno i neizostavno , sa dužnim poštovanjem zbog svetosti, izuzeti čestitu i voljenu majku bolesnih, gladnih i potlačenih, blaženu Mariju Tereziju.
Iz istih razloga tražima od Ujedinjene nacije da donesu rezoluciju koja bi bila obavezujuća za sve njene članice. Tekst rezolicije bi glasio:
-Pozivaju se sve članice UN;bez izuzetaka i protekcionizma; zaraćene i nezaraćene, da svoje međusobne odnose obavezno grade na principima povelje Kulina bana od 29.8.1189.godine.
Ujedinjene nacije bi trebale 29.08. proglasiti : danom suosjećanja i molitve za Jovana Krstitelja i danom slavljenja Povelje Kulina bana.