Valja nam se ponekad spotaknuti o neke vesele i ljepše teme.
Listali mi one čitabe što nisu kitabi, onu haber kutija što nije haber kutija, i onu slikična i krajoličku haber kutija što nije slikična ni krajolička haber kutija, nego novinska haber slikična kutija. Klikovali i preklikovali kako bi se dohavizali šta je to veselo i lijepo u ovom takarli vaktu.
Podsjećali se mladosti i ljepot’ muzike dana kad smo ašici i blečci bili. Nikako da se maknemo od Indexa i njihovog sevdaha. Ponekad izlete i neki drugi, neimentovani izvori, kako to na haber kutijama znaju navesti.
Jes’ to jaka mudrolija?
Kako ćemo mi Mojsija, Debu, Lenjog, Hercu, Omu, Baška bašu ili Dobrog nazvati neimenovani izvor. Mi ih volimo i u belaj više uvaliti nego im javno bijele bubrege otfikariti.
Nenadano izleti naka mala, nama nepoznata i jauče: joj, mamo mamice. Bljesnu i zaiskri mlado čeljade, ikognito. Htjedosmo strelicu onu na ono x natandariti. Uplašili se da nas k'o Hercu dok je gledao anterije, srce ne strefi? Ne bi voljeli ni da Mojsije ukruti onu desnu ili lijevu obrvu, sada sve jedno je koju i na nas baci urokljivu, Srđe zlo pogleđe , strijelu iz oka.
Znamo da se odnekud Deba i Lenji cerekaju što smo se u belaj uvalili. Oma ni do haber kutije bez ženine ruke ne može doći. Nije je naučio da ga nauči da to sam čini. A i kad bi ga ukljućio nos pred okom ne bi vidio. Hoće on baterijom tražiti crvuljke. Baška Baša u tuđini o Bosni snije. Dobri se na put preko one druge, krvave duge Modre rijeke na put sprema, snove da dostigne.
Nešto nam reče : Ne mrdaj , ni jedne više; slušaj i gledaj i piši.
Gledamo nikog oko nas. Počelo nam se pričinjavati, pa se pitamo jel'to Kavaz sihire i dove ponovo baca i dovi , ili nas džini i meleki za daleke pute pripremaju.
Dok kontamo ona mala pjesmu otpojala. Ni noge razbacane ne vidjesmo kako treba. Mi zbog svega ponovo pritisnemo ono na ono i mala opet zapjeva i zaigra.
Eto, sada nam se rasvjetli zašto nam se ruka na onom ženskom čeljadetu zaledila. Da je vakta prošlog i još nešto bi se zaledilo.
Mi o srcu , a vi o nečem drugom psine izvodite. Ne može čovjek ni riječi progovoriti, a da se elementi sa strane nekim destruktivnim mislima ne pohvale.
Treba ovu dopadljivu sevdalinku narodu predstaviti:
Crven fesić
I.
Crven fesić mamo crven fesić joj mamice crven fesić u dragana joj mamo mamice crven fesić u dragana moga joj mamo mamice
II.
Da ga hoće mamo da ga hoće joj mamice da ga hoće nakriviti joj mamo mamice da ga hoće nakriviti malo joj mamo mamice
III.
Medna usta mamo medna usta joj mamice medna usta u dragana joj mamo mamice medna usta u dragana moga joj mamo mamice
IV.
Da me hoće mamo da me hoće joj mamice da me hoće poljubiti joj mamo mamice da me hoće poljubiti malo joj mamo mamice
V.
Dala bih mu mamo dala bih mu joj mamice dala bih mu srce svoje joj mamo mamice dala bih mu srce iz njedara joj mamo mamice.
U onom starom vaktu pjesma Crven fesić je bila nezaobilazna pojka na svakom sjelu, teferiću, veselju, dernjeku ili ženskim sjedeljkama svih uzrasta. Na akšamlucima rjeđe ili nikako. Čim ti žensko dohvati šteku ona ti počne upjevavati: Crven fesić, joj mamo mamice. Čuje od mame, seje ili komšinica tu ljepotu misli i ne mrda nikud dalje.
Ova antologija nije klasična sevdalinka: Više je sevdalinska poskočica koja je čopila sve pikliće meraklijskog sevdaha.
Zaljubljena djevojka ispovjeda svoju mladalačku ljubav, čežnju, nadu, strast i želju koju želi podjeliti sa svojim draganom. Za svjedoka priziva majku. Posve smo sigurni da majka uopšte nije prisutna. Mi se zagledali upravo, ukrivo , bome i odozgo i odozdo. Svašta smo lijepog vidjeli , ali majke ni primirisati.
Poslušamo i pogledamo tekst još jedared, nije zbog one male , vjerujete ako hoćete ili nećete, nama svejedno. Mi samo gledamo, slušamo i pišemo.
Sevdalinka uvijek bježi od vulgarizama. Mi ne.
Teže i neprimjernije riječi može pasti na um samo nezavisnom komentatoru kome pjesma damare pali. Narodni stvaralac je prefinjen, lukav,perfidan i ubjedljiv. Što bi narod rekao – maslo mu ponekad nije za slavlja.
Uvrnite se u um i zamislite jedno mlado zaljubljeno, strastveno, ustreptalo, vrckavo, nestašno, uspaljeno žensko tijelo koje gori neugasivom vatrom. Zamislili ste? Dobro. Ako ne možete vi potražite pjesmu upjevanu od Jasmine Mujkanović i slušajte ili gledajte kako vam volja. Kažete sada se lakše diše. Nešto nije u redu sa vama. Kako se bolan lakše diše. Ili ste hadumi ili hanumice. Ima herc kao kod dvojice Herca da vas bubne.
Kada ste sebi sliku pjesme pristavili, tek tada možete razumjeti našu ekspertizu. Joj, jedva se dogovorismo . Ono čeljade iz haber kutije samo što ne iskoči i na hastalu nam zaigra ko kakva Jemenka ili haremska hurija.
I. stih
Fes je muslimanska pokrivka za glavu. Nije kapa, nije ni šešir. Imućniji su svoje fesove, ne samo kićanke od kadife pravili. U mahalskom žargonu crven fesić označava klobuk ili pečurku muškog polnog orkana koji je zaista crvenkast i svilenkast. Pravi fesić je izrazito zagasite, bordo boje.
Žene su imale pokrivke za glavu koji su neki zvali fesići. Ti fesići su uvijek bili išarani, izvezeni, sa raskošnom kićankom natandarenom usred fesića. kako prilići. Uglavnom su crni na vrhu i vrlo plitki. Vrlo je izvjesno da narodski pjsenik nije mislio na ženski fesić.
Kasnije će vam se slike izoštriti.
Da li uzbuđeni djevojčurak okusio slast putene ljubavi?
Šta se trzate, ne pitamo vas za pjevačicu već malu iz pjesme.
Mi to još to ne znamo?!
Da li ona želi tu ljubav? E, sad se trznite i pogledajte i poslušajte pjevačicu.
Svakako i svakako, o tome će pjesma i pjevačica pjevati. Ne znamo što će nam ovo dvaput svakako, ali tako izletilo pa neka ostane. Od viška glava ne boli. Pitajte žene.
Uspaljeni djevojčurci ne bi četiri puta uzdisali za fesom , ni da je carski i zlatni. One uzdiše za crvenim fesićem svojih dragana. Narodni pjesnik svjesno upotrebljava demunitiv da bi jasno odredio o čemu se radi: crven je fesić u dragana njenog. Nijedan fes za glavu nije nikad bio fesić, osim dječijih ili ženskih, niti je za njega upotrebljena umanjenica. Muški je to ponos.
Već prvi stih naglašava djevojčino stanje. Ona je uzbuđena do te mjere da će do kraja pjesme njena ustreptalost neprestano dozivati i skoro vrištati oj,mamo mamice. Što pjesma odmiče i što narodski pjesnik podiže uzbuđenje na veći nivo; to je djevojka zajapurenija, uzbibanija i naklonjenija dozivanju majke.
Kako ćeš ba zvati oca, djeda ili brata kad se upuštaš u one igre sa crvenim fesićem. Ne ide to. Mamo oj mamice je uzdah prikladan baš za takve prilike ili neprilike, možda najprikladniji od svih drugih prilika. Svašta se u toj igri može izroditi, i prekrasnog a bome i nepoželjnog.
II. stih
Sama pomisao na crveni fesić izluđuje djevojke, strast se uzburkava i ona ga hoće i to četiri puta. Svaki put zapomaže: joj, mamo mamice. Tu djevojke otkrivaju svoju putenost i iskustvo. Sasvim jasno određuje način na koji hoće crveni fesić.
Prva dva puta hoće da im se crveni fesić da samo onako, prirodno , bezuslovno. One su ga već upoznala i najbolje znaju kako im odgovara taj nestašni crveni fesić. Prva dva puta bi trebala biti ugrijavanje. Pošto je sevdalinka u pitanju može se reći i upjevavanje.
Kasnije žele da im dragi još dva puta nakrivi svoj crveni fesić . To je već izvoljevanje mladih žena koje su duboko zagrizle u vođenje ljubavi. Dakle prvo ide dvaput u pravo, pa dva puta ukrivo. Male nestašnice su samo jednu poziciju ostavila nedorečenom : ukrivo gore ili ukrivo dole, ukoso lijevo ili ukoso desno.
Da ne bi bilo nedoumice mi ispravljamo, normalno, figurativno, propust pjesnika i kažemo: da ga hoće nakriviti i gore,i dole,i ilijevo i desno. E sada kada je fesić pozicioniran, možemo zamisliti to što zamišljamo i kompletirati utisak:
– I upravo,i u krivo,i u lijevo, i u desno, i gore, i dole, i u sridu , i utvrdu i umeko dok se sve ne uzmuti, uzbiba i …, nastavaite po svojoj volji.
Pjesnik nas strogo kori i upozorava: a gdje ti je tu poetika, frajeru mrtvi?
Jes vala, nema u sevdalinke nabrajanja. A šta će mi poetika u sridu i ulivo i udesno. Ne treba tu nika poetika. Tu treba… A ni čitalac se ne trudi pripomoći, ubečio oči, ne diše. Da može vas bi se uvukao u sliku na haberu; makar glavu.
Možda uspaljenice nisu imale vremena za pozicioniranje ili su znanje prepustila draganu svome . Možda su samo vrckave i hoće da se slušaocu svide i da mu nedoumicom mozak mute? Svaka žene bi bila zadovoljna sa četiri puta dobijenim crvenim fesićem bez obzira i na pull i na pozition. Da li će i naše biti?
III.stih
U prethodnom stihu djevojke izvoljevaju crveni fesić četiri puta. Ali, da bi to dobile moraju nešto za uzvrat dati.
Vi mislite da su medne usta od dragana njenog ! Jok! Ni govora!
Zato djevojka kaže: u dragana moga.
Znači kod njega su,one mu ih dale i to nisu bukvalno njegove usne na njegovom licu. Figurativno, ove medna po strasti i pravu mogu zauvijek ostati draganova. Što bi to bilo? Čitav život svako malo: Joj,mamo mamice. Da mozak stane; i njoj i njemu. Što bi prelijepa smrt bila , tako je dočekati.
Nikad se za muške usne ne govori medna usta. Provjerite sve anciklopedije i antologije poezije, i narodske i nenarodske ; nigdje taj izraz nećete naći. Nije ni naš pjesnik iznimka. Čak se i za ženske usta rijetko upotrebaljavaja taj izraz. Za usnice ili usmine da. Muškarci, žene i djevojke poput ove male jasno osjećaju o kojim se medenim ustima radi. Njih narodni pjesnik nije zavarao.
Medna usta su šifra za njenog dragana. Ona mu poručuje da će mu četiri puta dati medna usta. Tačno onoliko koliko on njoj puta pokloni crveni fesić. Tante za tante, što bi rekli špagetari.
IV.stih
Djevojke majci još jednom sve nabraja. Ono majci zaboravite. Nabrajaju one draganu i daju uvid u pravo stanje stvari: tako je, kako je. Vidi se da polako prelaze rub histerije. Pjesnik nas ostavlja u dilemi da li su to ona stara ili pak nova neka četiri puta . I tu se pjesnik nije jasno odredio. To mu nikako nije fer. Kakav je to pjesnik koji hoće stalno da nas za nos vuče i u zablude vodi.
Jednom bi mu oprostili, ali on svako malo, to ne može. Ili je smatrao da bi osam –devet puta bilo previše za jednu pjesmu i jednu djevojku. Ili ne poznaje bosanski duh i cug ili je prepustio da to djevojke ili slušalac sami odrede…
Uglavom; poslije tri uzajamna poklanjanja moguć je mali predah. U intermecu se zagovaraju poljupci i milovanje. Poetski klimaks ulazi u završnu fazu; možda i neki drugi. Poslije toga se ide, još jednom do kraja. Zatim se radnja polako stišava i svršava.
Vi sigurno već četvrti put obrćete onu drugu malu. Pjesma vam se dopala, ziher. Ne možete oka sa pjesme skinuti. Sluh vam u ovoj fazi komentara služi samo za dekoraciju.Oči su glavne.
V.stih
Pjesma je pri kraju. Svi su umorni i pjesnik, i dragan; djevojka nešto manje. Vidi se kuvetli je i pojaka. Slušalac i gledalac ne razmišlja o tome. On je samo znatiželjan i uzbuđen što se pred njegovim očima sve odvija kako treba.
Sve je jasno. Ili nije?
Čini se da su djevojke zadovoljne, ali ipak provjeravaju ima li tu , mjesta za mali dodatak radnji. Ukoliko ima , one će ponovo dati svoje srce. Pjesnik ne govori koje. Anamo ona izgleda kao prirodni đardin i ima srcolik oblik.
Da li se dragan prihvata đardina još jednom? Vjerujemo da ga je obradio; jer mu draga ne bi tek tako poklonila srce iz njedara.
Joj mamo,mamice.
Tu pjesma završava, ali vi sigurno želite utvrditi gradivo, slobodno obrnite krajolik još jednom.
Narodni pjesnik strogo slijedi osnove Aristotelove poetike.
U uvodnom dijelu je definisao radnju i protagoniste, njihove instrumente i htijenja i odredio mjesto odvijanje radnje. (Stih I i II)
U središnjem dijelu je prešao na glavnu radnju, odnosno kulminaciju. Glavna akteri su se dogovorili i počeli se usmjeravati ka svršavanju započetih odnosa i radnji. Kulminacija prelazi u fazu stišavanja i usaglšavanju započetih odnosa i antagonističke borbe među spolovima na principima čvrstog, uglavnom nategnutog i ukrućenog zajedništva. Radnje se polako privode kraju. (stih III i IV)
U završnom dijelu sve se zna . Epilog je vrlo jasan, sve se svršilo gdje treba i kako treba. Djevojka je bila zadovoljna pet puta i poklonila je draganu (napokon i zasluženo) srce iz njedara. To mu dođe ko neka medalja zasluga za narod. Kakav te narod dnašo. To su kolajne za anamo onog ili anamo onu. Zaslužili su, valjda.
Možda je tu palo osam ili devet ili još više puta. U periodu kada je pjesnik pisao, zapisivao i provjeravao, ponešto mu je moglo i promaknuti. Ovo je pjesma, nije balada, pa pjesnik ne stiže sve iskantat. Pjesnik je naglasio da se tu radi o komediji sa tragičkim elementima, gdje ni mamica ne može pomoći ćeri.
-“Nju probadaju, ubadaju, nabadaju, čereče i na kolac nabijaju. Hoće ona crveni fesić; e pa eto joj ga. Ovaj komentator se raširio pričom ko trokrilni ormar na basamcima. To se jednostavno kaže taka…”
-Ne Deba ,nećeš se vala i ti uvaliti u ovaj sevdah i u…
Mojsije ga iz preikrajka opominje i u čelensku lupa.
Joj ,mamo petnaest puta; mamo mamice – petnaest puta.Prava drama i tragedija, To je tri'es’ puta, haman k'o Mujo i kraljica Terezija. Bocu više. Koliki put gore, dolje i u sridu nije važno. Važno je da se sve dobro i po dogovoru svrši.
Valjda narodni pjesnik odnekud poznavao ili čuo za Muju i Aristotela. Fata mu ko neki rod dođe ili na ljubu nalik bila. Znao im damar.
Hanka Paldum, Jasmina Mujaković i grupa Divanhana su poslijednji snimili ovu pjesmu. Hankija i solistica grupe Divanhana (Leila Ćatić) pjesmu pjevaju pomalo beskrvno, kao da nemaju pojma o čemu se tu radi ili su mere bit'da bidne upravo iscvrkutale joj, mamo mamice, nepodnošljivo mnogo puta. Ipak, čini se da ih razigranost i poruka ove sevdah pjesme nije dirnula.
O njihovolj ljubavi prema crvenom fesiću nećemo govoriti, nismo upoznati nit’ smo nazočili. Tračeve ne širimo; mada se to u nekim drugim prilikama može zorno vidjeti i zaključiti, ono što se treba zaključiti, a ne smije prozboriti. Trud i želja su prisutni, nažalost suzdržano su fulile ritam i strast.
Crven fesić nije elegična sevdalinka. Pjesma je upravo kao dragana i crven fesić. Mladi, nestašni, razigrani, nabijeni ; strastima i emocijama. Pitka, dopadljiva, strasna sevdalinka , protkana specifičnim senzibilitetom i suzdržanom erotikom.
Jasmina Mujkanović pjesmu pjeva punim plućima, veselo, razigrano, djevojački jasno, kristalno čisto, sa radošću i strašću, i erotično. Ono suzdržano zaboravite; to je i pjesma isključila. Ona pokazuje o čemu se tu radi ; ne stidi se i ne prenemaže. Njena vedrina, iskrenost i nepatvorenost oduševljava. Iako harmonike na par dionica malo zatrokiraju, odavno nismo čuli tako dobru i iskrenu vokalnu izvedbu ove pjesme.
Bosnu oduvijek nazivaju kolijevkom ili pupkom civilizacije. Ona to uistinu jeste. Bosna je zemlja na kojoj se prelamaju sva dešavanja svijeta , od davnina.To nije zbog toga što se nalazi na razmeđi istoka i zapada; razmeđi novih i starih civilizacija, orijenta i okcidenta.
Razmeđa u Boga nema. U Boga su dva istoka i dva zapada.Gdje god staneš tu je istok, gdje god se okreneš to je zapad.Razmeđa je stvorio čovjek.
Bosna nikad nije trebala razmeđa.To su joj nametali ljubomorni zli ljudi;zato što je u Boga samo jedna Bosna, divna mila,zemlja Božije milosti.
Bosna je blagorodno i prozirno neba punog zvijezda,maglica i putanja koje zadivljuje. Bosancu ne trebao huble da vidi ljepotu neba i zviježđa.
Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.
Bosna je ona kiša što pada a sve miriše, sve oživi i ljubav i bol, i krik i suza, tajne velikodušnosti i patnji. I blagost i dobrota i plemenitost.
Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova.
Bosna je ona Modra rijeka i ona druga i sve njene blizanke. Čiste su, nevine i bistre. Svi one modrii srebreni velovi što lepršaju njenom usnulom ljepotom . To su izvori ljubavi i sreće. Nebo im daruje onu modro-zelenu umilnost, iskričavost sanja koju čovjek ne zaboravlja.
Bosna je jedna jedina snena šuma srebrenog sjaja; koja se prelijeva po blagim brdima s kraja na kraj Bosne. Njom tiho žumori sevdah čežnju.
Bosna su i blagorodne ravnice rumeno-zlaćanog sjaja što zbore bajke o plodnosti i dobroti.
Bosna su tratine i polja kojim šire se mirisi djevičanskih ljubičica, ljepota ljudskosti i smrti, ktomu uvijek su obasjena zalazećim sunčevim sjajom.
I more Bosansko je kao i Bosna maleno a veliko, toplo, slano i ljekovito.
Bosna je svojim ljudima utkala sebe i svoje darove. Zato je Bosna isto što i Bosanac. Zato je Bosna ono što Božjim čovjekom slovi.
To je samo djelić onoga što je Uzvišeni u svojoj neizmjernoj Dobroti i Milosti; Bosni darovao.
U srcu opijajuće predane ljubavi Zemlje Božje Milosti smjestio je : Grad čednosti – Palatu milosti – Dvor ljubavi -Bosna Saraj.
Djelići tih darove , ponekad brižno pretopljenih u snove, sanje i ljubav, zaiskriće u tekstovima, crticama, pjesmama, humoru, bajkama, basnama i historiji i svemu onom što slijedi na ovoj stranici.
Neke od tih djelova ćemo pokušati spojiti u neke ozbiljnije književne izraze. Za to nam treba vaša podrška. Nadamo se da će bar nešto zainteresovati, možda razveseliti, ili čak rastužiti eventualnog posjetioca. To nam je krajnji cilj.
Nažalost, biće izrečene i neke druge riječi koje možda neće biti toliko lijepe i svidljive, nježne i blage ;već škrte, opore, ironične, reske ali iskrene i bez mržnje. Riječi istine kao opomena svijetu koji razumije, a kao podsmijeh, prezir , ogorčenost i prijetnja zlu i onima koji ga tvore.
Sve riječi na ovim stranicama su zapisane u prijašnjim, a nastale su kao svjedočanstva potomaka onih koji Bosnu doživljavaju onakvu kako ona jeste: Zemlju Božje Milosti i svoju domovinu.
Napisano neće biti predstavljeno po vremenskom, hronološkom, tematskom, uzročno-posljedničnom niti „lirskom“ redosljedu. Ne garantujemo ni kvalitetu jednake razine. Kvantitet je skoro neiscrpan, garantuje šarolikost – za svakog ponešto.
Nekad će govor biti izravan, nekad neizravan, nekad pomiješan. Nekad će govor biti u jednini, nekad u množini, nekad pomiješano.Nekad će tekst biti razvučen i usporen, nekad kratak i ubrzan, nekad zakukuljen-zamumuljen, zavisno od raspoloženja riječi i teksta.
Upamtite i bez zamjerki:
„Autori nisu bitni. Oni su odlučili da ispišu svoje misli, bilo to neočekivanom čitaocu pravo ili ne.“
Na nove pravopise, riječnike i jezičke smicalice nećemo posvetiti previše pažnje jer ga kroje neznalice i maloumnici koji ne dozvoljavaju prirodni tok jezika. Neznalice koje nemaju Bosanskog bila. Maloumnici kojima je Bosna strana. Mi pišemo govorom Bosanca koji nije razmeđen. Naš govor je govor stećaka i Bogu milih ljudi. Naše riječi su Bosanske.
Naši ogledi biće eklektički i dosta laički, ali zato izuzetno istorijski, filozofski, naučni i istiniti. greške su moguće, ispravke slijede.
U Bosni i šire naš govor će se moći sasvim jasno čitati i razumjeti.
Vjerodostojnost zapisanog neće biti sporna, samo će je neko prihvatiti, a neko odbaciti.
Neki će nas mrzjeti, neki neće. Nekima će pucati prsluci. Neko će nam vjerovati,neko neće. Bićemo hvaljeni i kuđeni. Sve to i nije važno.
Svi tekstovi su povezani i međusobno se isprepliću.To će biti vidljivije ako uspijemo da predstavimo prvih tisuću i nešto stranica.Te stranice su Knjiga prva p sedmoknjižj koje će se rascvejtavati,dio po dio. Ako Bog Milostivi bode zadovoljan nama i našim riječima.
Nizovi slika pričaju priču vezanu za tekst.Kada su slike vezane za muziku,ponekad imaju biografska ili simbolična značenja,uzročno posljedična veza.
Mi jednostavno moramo izreći ono što mislimo.Odmah i sad. Ne smijemo dozvoliti da ikad više drugi govore u naše ime.Ti drugi govore bezočne laži i siju zlo.
Bosna to više ne može podnijeti.
Reći će se:“Puna im usta Bosne.“
Mi njima. “Okrenite se oko sebe,pa pogledajte, pa opet pogledajte oko sebe i gledajte.
Šta će te vidjeti?
Samo ljepotu i sjaj, blagost i blagorodnost.Nestaće riječi, ublijediće oči,a nećete se moći nagledati ljepote Bosne. Da se skupe sve vaše riječi, neće moći opisati blagodati Zemlje Božje Milosti.
To je naučno – historijska realnost u kojoj je kao što znate (ili ne) sve relativno, dualno, ponekad višeznačno.
Realnost u kojoj je jedina singularnost Bog Milosti i Ljubavi.
„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.
Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.
On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.
On želi da vi nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I to je velika ljubav.
A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.
Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna svoga Stvoritelja.
Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.
Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?
Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?
Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?
Možda su nas neki rastanci boljeli?
Možda nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?
Možda!
Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.
Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemam vremena?
Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.
Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.
Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?
Kad roditelj umre, ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.
Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.
Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.
Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.
I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao djeca.A djeca sve znaju ili osjete.
Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.
Nije njima žao mrijeti.
Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali, svaki dan, svaki tren pokazivali.
Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali roditelji.
Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U životu mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.
Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.
Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav jedine bezuslovne ljubav. U životu se dese i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom, ne prođu sasvim dobro.
Kad smo srećni ,zašto misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.
Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.
Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.
Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.
Zašto insan plače nad danima kada je sretan bio?
Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.
Dođem sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.
On stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.
Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto.Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.
Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je od nekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me lakše u čelo ljubi.
Uzima mi tašnu, na stolić je , zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.
Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.
Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji, kožni tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.
Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.
Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.
Bluza je pala sa strane.
Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .
Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.
Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat i na kraju članke.
I masira i ljubi, sve do jednoga i opet još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i da se polako povlači.
Napetosti skoro da i nema.
Sad sam ja u maloj bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.
Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me mami i da uđem i zaronim. On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.
I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše izranjati poslije sedmog dana.
Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on se trzno, na trenutak zamislio pa kaže:
– Nagost žene u ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.
Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti golog ženskog tijela.
Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.
Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:
– Dobro došla kući, mila moja.
Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla, ja mu uzvraćam.
– Bolje te našla, mili moj.
***
Tako vam to ide mile moje.
Još samo treba naći tak'og blentoviju. Skoro da su izumrli.
Hroničaru ( Radio S Sarajevo ba.) zahvaljujemo na tekstu u koji smo interpolirali naša svjedočenja – zapise autentičnih , sveprisutnih svjedoka.
Nadamo se da će na ovaj način tekst biti sasvim u redu.
Prije tačno 25 godina – 29. februara 1996. godine, zvanično je završena opsada Sarajeva od srpskih zločinaca i ubica.
Desilo se to na dan opredeljenja naroda Bosne i Hercegovine o vlastitoj sudbini i nezavisnosti.
Mi smo događaje probližili i danu rođenja Sarajeva Grada čednosti , najmilosnijeg grada Bosne zemlje Božije milosti.
Opsada grada Sarajeva bila je skoro četverogodišnja blokada grada za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Opsada je počela zauzimanjem međunarodnog aerodroma od JNA u noći sa 4. na 5. april 1992. godine. Sarajevska je opsada, sa 1425 dana, najduža u historiji modernog ratovanja. Nakon “berlinskog zračnog mosta”, ovo je bio “najduži” zračni most u historiji svjetskog zrakoplovstva.
Za vrijeme opsade na Sarajevo je prosječno palo 329 granata dnevno, Genocidni rekord od 3777 ispaljenih granata uknjižen je 22. jula 1993. godine. Granate su napravile ogromnu štetu, a najveću štetu pretrpjeli su civilni, kulturni i vjerski objekti.
Ubijani su ljudi, rušeni civilni, kulturni, vjerski objekti, pa čak i bolnice. U brdima oko Sarajeva bilo je stacionirano 120 minobacača i 250 tenkova JNA, koji su poslije dospjeli u ruke vojske Republike Srpske. Cilj im je bio mučenje glađu i demoralizacija stanovništva najokrutnijim i najmonstruoznijim masakrima. .
Strašan primjer je masakr na otvorenoj tržnici Markale kada su u februaru 1994. godine granate, ispaljene sa srpskih položaja na Špicastoj stijeni, pogodile masu ljudi i uzele život 68 Sarajlija.
Tokom opsade Sarajeva ubijeno je 12.000 ljudi, među njima 1.500 djece, a 50.000 ljudi je lakše i teže ranjeno.
Pročitajte hronologiju opsade:
1992.
2.mart – Po zatvaranju biračkih mjesta u Sarajevu, gdje su građani glasali na referendumu za nezavisnost BiH, postavljene barikade na ključnim saobraćajnicama u sarajevskim naseljima Grbavica i Vrace.
(Razmješteno je desetak JNA tenkova i postavljeno više patovaskih i minobacačkih gnijezda 12.)
5.april – Građani Sarajeva izašli na demonstracije za mir ispred zgrade Skupštine. Snajperisti ubili Suadu Dilberović i Olgu Sučić, prve žrtve opsade Sarajeva, na mostu Vrbanja.
(„Heroji“,monstrumi već pokazuju svoje buduće zločinačko lice.)
Uveden policijski sat.
6.april – Granate padaju na Stari Grad i repetitor na brdu Hum. Predsjedništvo BiH proglasilo vanredno stanje u Sarajevu. Evropska zajednica priznaje BiH kao nezavisnu državu.
(Time je oprala ruke od rata kojeg je projecirala i od eventualnog nestanka jednog naroda.)
11.april – Sve parlamentarne stranke, uključujući SDS, potpisale Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu.
Kojeg li licemjerja.Da , Sarajevo je bilo jedinstveno. Dio se jedinstveno borio za opstanak.Drugi monstruozni dio se borio da uništi onaj nevini i nenaoružani dio.)
13.april – Vojnici JNA pucaju iz Kasarne Maršal Tito. Sarajevski aerodrom zatvoren; pucano na glavni terminal, gdje stotine građana čeka let da pobjegne iz grada.
(Ovaj termin JNA je samo farsa srbijanskih SANU genocidnih zlotvoira.JNA je prestala da postoji kad i Jugoslavija.Ljeta 1991. A vehti,nepravični,nedobronamjernii nepravedni sud u HAGU cijeni da Srija nije izvršila genocid u Bosni. )
16.april – U Sarajevo došao Cyrus Vance, izaslanik generalnog sekretara UN-a, kako bi razgovarao o okončanju borbi. Radovan Karadžić rekao Vanceu da će se plan o podjeli grada na etničke zone realizirati što je prije moguće.
(Karadžić je plan o etničkom čišćenju pljunuo UN izaslaniku u lice,a UN ni mukajet.Valjda su bili upućeni u taj plan.)
23.-april – U granatiranju zapaljen Olimpijski muzej BiH.
(Sarajevske pobjegulje olimpijskom brzinom bježe u zagrljaj olimpijaca,odnosno pobornika vječne vatre.Tamo će im jednog dana biti dom. )
2.maj – Borbe između JNA i Teritorijalne odbrane na Skenderiji. Zapaljeni tramvaji na Skenderiji i Glavna pošta na Obali. Granatiranje Titove ulice, stotine građana na ulici kada je napad počeo.
(To više nisu građani.Svi su oni borci za odbranu Sarajeva Grada Čednosti.)
Po povratku s mirovnih pregovora u Lisabonu, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, njegova kćerka, prevoditeljica Sabina Berberović i zamjenik predsjednika vlade Zlatko Lagumdžija uhapšeni na Aerodromu Sarajevo i odvedeni u Lukavicu u vrijeme žestokih borbi oko Predsjedništva BiH.
General JNA Milutin Kukanjac ponudio iz opkoljene komande da se njemu i ostalim vojnicima omogući izvlačenje u zamjenu za Izetbegovića. U dramatičnim pregovorima, vođenim između članova predsjedništva BiH Ejupa Ganića i Stjepana Kljujića s generalima JNA, koje je predvodio Vojislav Đurđevac, dogovoreni principi razmjene. Pregovori uživo emitirani na RTV BIH.
(Dobre li koincidencije.Išla je na ruku JNA agresorima koji su ga već zorno pušili.).
17.maj – Granatirane zgrade Klasa i Velepekare, jedinih dobavljača hljeba i brašna otkako je počela opsada. Intenzivne borbe u naseljima Dobrinja i Mojmilo.
(Kukavice nikad nisu imale bijelih bubrega,zato su svi njihovi velikosrpski planovi pali u vodu.Jedan hadum koji nije pušku uzeo u ruku narodnu umotvorinu ukrao i pretvorio u svoju: Boj ne bije svijetlo oružje,nego srce u junaka.)
19.-maj – Na Ilidži stopiran konvoj sa 1.000 auta i 20 autobusa; blizu 5.000 žena i djece koji pokušavaju izaći iz grada zadržani tri dana kao taoci.
(Tako to podmukle kukavice rade.)
21.maj – U teškom granatiranju zapaljena Olimpijska sportska dvorana Zetra.
(Mi kontamo da je onaj vehti Samaran, pristalica fašiste i koljača vlastitog naroda,generala Franka,naručio ovaj spektakl.Ko veli šta će iskrenim vjernicima bezbožnička dvorana.)
22.maj – BiH primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija. Pacijenti moraju napustiti bolnicu Jagomir. Granatirana glavna željeznička stanica.
Ove tri rečenice su na prvi pogled u koliziji.Ali nisu.
Bosna je primljena u UN da bi mentalno oboljeli morali napustiti neuropsihijatrijsku bolnicu jer glavni bolesnik i liječnik Karadžić ima prečeg posla. Trebalo je nestati jedan narod.Da taj narod ne bi slučajno napustio grad granatirana je Glavna (jedina) željeznička stanica.Sasvim logično i dosljedno.
26.-maj – Granatirano porodilište; 130 majki i 70 beba u skloništu u podrumu.
(Bili smo prisutni svjedoci ,Dobri brojao: dvijestotine trideset šest granata je palo na porodilište tokom tri sata svitanja. Za svaku osobu po jednu.Hronolog zaboravio naveseti 36 članova insasnkog osoblja.
Svijet smatra da je to zanemarljiv broj i nije pala ni jedna napalm bomba,koja je mjerilo okrutnosti za belkanski narod koji treba nestati.Izričita uputa: Ta deviza ne vrijedi za „ male žute“.)
27.maj – Masakr u ulici Vase Miskina; tri granate usmrtile 19, a ranile 157 ljudi koji su čekali u redu za hljeb. Prvi put zastrašujuće slike iskasapljenih tijela obišle svijet.
(Bilja Tribadija Plavšić kaže da su to kostiminirani prosjaci izašli na ulice. Žena zna posao. Učesnik je u scenariju,režiji i izvšnoj produkciji.)
6.-juni – JNA napustila Kasarnu Maršal Tito, počinje teško granatiranje.
(Prethodnih dana junaci zapušili sve okolne kanalizacione cijevi.Priliv produkta strahova bio enorman i branioci Sarajeva grada Čedbnosti ih pustilli jer je prijetila epidemija neljudskosti.)
8.juni – Grad neprestano granatiran u posljednjih 72 sata; gađani svi vjerski objekti.
(Dobro,hroničar gleda po danima.Inače grad je neprekidno granatiran i ubijan četrdeset dva mjeseca , odnosno tri i po godine da se zbude ko u svetoj knjizi:
„Ustani i izmjeri hram Božji i oltar
i izbroji one što se klanjaju u njemu,
ali predvorje hrama ne izmjeri,
jer je ono dano paganima
i oni će sveti grad
četrdeset dva mjeseca gaziti.“ * )
18.juni – Washington Post objavio da stanovnici Dobrinje jedu travu zbog nedostatka hrane, te da se u posljednje dvije sedmice oko 50 ljudi na dan sahranjuje u gradskim parkovima.
(Zloćudni su ti mediji glavnog teroriste svijeta.Nismo mi hajvani ko oni.Oduvijek je ovaj narod savjete neba slušao i lijek u travama nalazio.Što je dobro za zdravlje,to je dobro i za stomak.Birvaktile,kada je svaka kuća imala svoju baštu i cvijetnjak,u njima su obavezno bile miomirisne i ljekovite trave koje su se konzumirale kao lijek i kao egzotična hrana.Nećemo nabrajanja,o tome su kniige pisane.)
20.juni – Predsjedništvo BiH zvanično proglasilo ratno stanje.
(Napokon su se sjetili.Nije čudo , nijedan član predsjedništva nije bio Bosanac,ni po porijeklu ni po vlastitom izboru.Često se pitamo, da li je iko od njih mislio imalo dobra našoj Bosni zemlji Božije milosti. Čisto sumnjamo.)
22.-juni – Grad pod granatama, 19 civila ubijeno, 87 ranjeno. Srbijanska televizija prikazala Radovana Karadžića kako s brda gleda grad kroz dvogled i čestita vojnicima koji gađaju Sarajevo.
(Sada Počković može samo očajavati.Ovo počković mu dođe sa dvije strane.Vukojebinu iz koje je šljego su tako zvali.
Zašto?
Pitajte Ljiljanom Zelen-Karadžić! Koliko se jadnica puta ustala iz kreveta počkana,umjesto natakarena. Ovo jadnice ne shvatajte ozbiljno , tako se naučila u svojoj neuro glavi.)
28.juni-Francuski predsjednik Francois Mitterrand posjetio Sarajevo. Otvoren humanitarni zračni most. Granatirana zgrada Oslobođenja. Obustavljena isporuka vode s vodovoda Bačevo.
(Taj dan Francuska treba zapisati kao dan svoje crne neljudskosti.Dva dana prije ,u Briselu NATO i SAD donijeli odluku da se četnički položaji oko Sarajeva bombarduju svio bombama,sve dok se grad ne deblokira.
Krajnja farsa i cinizam u režiji njihovog predsjednika.No inkviziciji je to u sklopu redovnog posla.
Kukavički jado , Fransoa Miteran, normalno u dogovoru sa ostalim EU pulenima i Vatikanom,onim bosanskim mrziteljem papom Ivančicom Pavlom II, se iznenada pojavi u Sarajevu sa namjerom dobre volje i podrške Sarajevu.Umro je nedugo zatim u najvećim mukama.No to nije ništa.Tek tada su za njega nastupilo najgroznije što se može zamisliti: Hutama. A ko će vam reći šta je hutama?Oni koji ne znaju,bolje je da ne znaju.A oni koji znaju sigurno su se naježili i naprasno otišli da se tuširaju i spravljaju hladnu limunada.Kako stvari stoje nekima će pomoći,večini neće.)
29.-juni – UN preuzeo kontrolu nad sarajevskim aerodromom, prva pomoć stiže u grad nakon tri mjeseca.
(UN mislio da će večina građana pocrkati,što od granata,što od gladi,što od žeđi.Prešli su se. Ne znaju da su Sarajevo Grad Čednosti i Bosna zemlja Božije uvijek imali svsrdnu pomoć i milosrđe Najmoćnijeg Bića, Jedinog Stvoritelja. Neda ON čeda svoja.
11.-juli – Četvero djece ubijeno i nekoliko ranjeno u naselju Hrasnica tokom granatiranja. Bh. ministarstvo zdravstva objavilo da je 1.420 ljudi ubijeno, a 8.040 ranjeno od početka opsade.
( Trava blješti na suncu, loptu je neko bacio.Djeca kroz prozor vire i kontaju koji zavodljivi krajolik.Majke su sa kanisterima u redu za vosu.Očevi na linijama i kontrole nema. Glice i Grlići bježe na travnjak.
Ona manje gladna djeca su povela protiv onih manje žednih. Prvo 1 – 0, pa onda 2 -0. Žedni samnjuju na 2 -1. I taman da jedna Grlica od žednih izjednači na 2 -2 …
Nišanđija se već izvježbao.Tri mjeseca se birikao na nezaštićene Dvore.Poravnata mušica,jedan trzaj.Jedno gruuuh,jedno fijjuuu i samo jedno grgguuhha.Ništa više.
I onda …
Lopta sama uđe u gol i to je 2 : 2. nema pobjednika.
Djeca su nestala,majke leleču , ali kanistere iz ruku ne ispuštaju.Valja nadojiti ostalu djecu.
Radovan Karađić gleda kroz durbin i referiše hadumskoj tribadiji:
-Najmanje četvoro malih Bosanaca više neće grliti majke i igrati se svojim grlicama. Zacetani SANU plan se sasvim u redu odvija.)
1.august – Napadnut konvoj s bebama iz Doma za nezbrinutu djecu Ljubica Ivezić. Vedrana Glavaš (dvije godine) i Roki Sulejmanović (16 mjeseci) ubijeni.
(Ne znamo šta se sa tijelima djece desilo.Nadamo se će ih pristojno sahraniti.Barem smo sigurni nisu prošli kao lobanje one podrinjeske djece čijim su se glavama Vojislav Maksimović i Velibor Ostojić igrali footbala. Nismo nazočni bili,ali neki svjedoče da su u te svrhe imali pećnice za muslimansku djecu.Oni su uz Radovana Karađića izmislili onu kara-maximo-stojićku : Ubij, zakolji, da Foča ne postoji! Šta ćete,ljudi poete.)
Zapaljen Hotel Evropa.Bolnica Koševo objavila da je najmanje 40 ljudi ubijeno u ovom danu.
(Samo četrdeset?!.Taj dan je bio relativno miran,što bi rekli meteorolozi.)
3.-august – Petero djece i dvije žene poginuli na Kobiljoj Glavi dok su pokušavali ubrati trešnje. Dvije osobe ranjene. Sarajlijama Evropa poslala tone lijekova protiv malarije.
(Djeca se popela na trešnju.Ona rodila kao nikad do tada.Crvene bobe blješte na suncu,mame. Majke im danima branile.Djeca ko djeca, trešnje ko trešnje.Naivno i nevino.Neznaju sa druge su strane Monstrumi.Ne monstrumi ko monstrumi.Već Monstrumi što ih dasad dunjaluk nije zvilježio.
Nišanđija se već izvježbao.Tri mjeseca i dvadeset dva dana se birikao sijući smrt po nezaštićenim Dvorima.Poravnata mušica,jedan trzaj.Jedno gruuuh,jedno fijjuuu i samo jedno grgguuhha.Ništa više.
I onda …
Trešnja je polomnjena,djeca su rasuta u krvavoj pulpi. Ne zna se šta je trešnim ,a šta dječiji sok.
Djeca su nestala,majke leleču,trče im pomoći.Nošanđija ni ovaj put nije omanuo. Mušica,tržaj gruuh,fijjjuuu, i samo jedno grgguuuhhha i majke više nikad neće milovati drugu djecu.I one nestadoše.
Radovan Karađić gleda kroz durbin i referiše hadunskoj tribadiji:
-Najmanje petoro malih Bosanaca više neće grliti majke i igrati se svojim grlicama. Zapiši dvije Bosabke manje za rađati nove Bosance.Zacrtani SANU plan se sasvim u redu odvija.)
4.august – Prekinute sve humanitarne operacije zbog granatiranja aerodroma. Dvije granate pogodile groblje Lav za vrijeme sahrane Vedrane Glavaš i Rokija Sulejmanovića. Povrijeđena Ruža Glavaš, baka ubijenog djeteta.
(Kao što vidite,ne da monstrum ni mrtvoj djeci da na miru odu. Šta ćete , takav je taj soj.)
25/26.august – Trideset i dvoje ljudi poginulo, a 131 ranjeno u granatiranju tokom noći. Granatirana bolnica Koševo. Pet bosanskih novinara ranjeno u granatiranju zgrade Oslobođenja.
Zapaljena Nacionalna biblioteka Vijećnica. Vatrogasci nisu uspjeli ugasiti požar zbog nedostatka vode. Građani se okupili oko zgrade i kantama vode pokušavali ugasiti vatru.
(Sada nemamo pravo reći da je ovo bio miran dan.Ali moramo primjetiti da je to bio sasvim uobičajen dan ratni ljetni dan.)
23.septembar – Grad bez struje i vode već četiri dana, radnici koji pokušavaju popraviti strujne kablove gađani granatama.
(Idemo dalje,već smo se navikli na ovo.Samo četiri dana i to ljeti.Nije vrijedno pomena.
7.septembar – Nastavlja se granatiranje naselja Hrasno. Zapaljene zgrade, vatrogasci ne mogu ugasiti požar, 17 ljudi poginulo, a najmanje 1.000 ostalo bez doma.
(Ovdje hroničar griješi ,kao i tokom čitavog kazivanja.Ne znamo da li zbog neinformiranosti ili nemara.
Septembar je bio veoma granatljiv i tužan mjesec. Desetak hiljada granata je palo na gradske dijelove koje su držali borciu Armije BiH. Na potezu Stup – Azići – Vreoca je bilo vrlo krvavo.Preko tri stotine mrtvih i oko sedam stotina ranjenih boraca Armije BiH i samo nekoliko dana od 12.-17. septembra.Cijena visoka,ali morala se podnijeti.Zločinci tenkovima pokušali ući u grad.Brigada Armije BiH Zmaj od Bosne najviše stradala.Pretsala da postoji. Svedena na bataljon.)
10.-oktobar – Ispaljena minobacačka raketa na djecu koja su se igrala. Troje djece ubijeno, 10 ranjeno. Više od 600 djece ubijeno u šestomjesečnoj opsadi grada.
(Ubijena djeca su imala višestruku sreću. Nisu zaklana kao podrinjska,srednje bosanska,hercegovačka ,krajiška ili posavska djeca.Nisu se igrali sa njihovim glavama,nisu ih na bajonete nabijali,nisu ih pekli u pećnicama,nisu im stomačiće porili drvosječkim sjekirama,nisu im oči vadili,nisu im …
Samo su ih u komadiće ko krvave trešnje rasuli i nestali.
Joj, majko mila,joj seljo draga. Pa to su samo malena dječicaca.)
Prekinut dovod gasa u grad. Trideset litara vode prodaje se za deset maraka.
(Pogodite u čijem su posjedu bile zalihe. Onih istih koji i sada vladaju Gradom. Oni istih kojih su u trezore mindere ubacili i tamo svoje muškosti sakrivali se. Njima uopšte nije jasno zašto ih narod zove trezorske minderpuze. Uglavnom je to bila hanefijska, pogančerska sorta.)
6.decembar – Intenzivno granatiranje grada, pogođena zgrada Predsjedništva BiH. Više od 30 granata palo na bolnicu Koševo, ubijena jedna medicinska sestra.
27.decembar – Temperatura u gradu minus 13 stepeni, nema struje, gasa i vode. UN zaustavio 500 civila koji su pokušali pobjeći iz Sarajeva i vratio ih u grad.
(Dobro obavljen posao. Prvi i jedini put u povijesti UN.)
1993. godina
7.-januar – U Sarajevu Srbi, muslimani, Jevreji i Hrvati zajedno proslavili pravoslavni Božić u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji.
(Prepolovljeni smo. Barem smo se riješili ubica i ostale gamadi. Ova ostala gamad to su vam „muške“ pobjegulje ,bilo koje sorte bio brat mio,koji su tvrdili da to nije njihov rat.Nije bio ni naš ,ali du nam ga horde zla i manijaci nametnuli.Neki od kroatjanaca – ustaškama i mnogi od srbalja – sjekirgrmalja.
Nažalost sa nama ostadoše trezorske minerpuze ,kao čelnici i poglavari ratnih profitera i gulikoža. Sve sami „iz“ hanefijac.)
08.-januar – Potpredsjednik Vlade Hakija Turajlić ubijen u UNPROFOR-ovom transporteru koji su vozili francuski vojnici. Srpski vojnici zadržali vozilo kod aerodroma; kada su se vrata otvorila jedan pucao na Turajlića. Francuski vojnici nisu uzvratili vatrom.
(Francuski vojnici nisu prstom makli. Ovi Francuski vojnici ne bjehu ni insani ,ni hajvani.Krava bi barem muknula,konj bi zanjiskao,janje bi beknulo,muha bi zazujala.Amebu ne bi čuli ,ali znamo da bi amebisala.Ustolam njihov je posao bio isporučiti blentavog Halkiju katilu na pogubljenje.Nalog dobili neizravno od one šupčine Fransoa Miterana,izravno preko one pederčine Moriona.)
To je u stvari bio sastavni dio misije UN.Žrtvi držati vezane ruke,da inkvizicijski sluga lakše vrši egzekuciju sevdah nevinosti.)
15.- januar – Od jedne granate poginulo osam, a ranjeno 20 ljudi u redu za vodu kod Sarajevske pivare. Stradala cijela porodica, Asim Lačević i njegova supruga ubijeni, njihov osmogodišnji sin i kćerka teško ranjeni.
(Hroničar propušta herojske dane odbrane Sarajeva krajem januara i početkom februara. Mi smo bili svjedoci dešavanja na Azićko – Iliđanskoj liniji. Mrtvih hejbet.
Primjetili smo da niko ne piše pale borce Armije BiH među poginule građane Sarajeva. Da li je to kivnost na njihovu hrabrost i ljudskost? Ili što imaju bijelih bubrega za dva tri slona? Ili samo nisu znali šta se dešava van trezorskih mindera i podruma? To vam zasigurno ne možemo svjedočiti,jer svi do jednoga smo bili u prvim rovovima,pa ne znamo kako je vođena evidencija.Nama se brojke ne slažu.A ponekad su nam rovovi bili i još bliže. Nismo imali rovova trebalo ih je tek napraviti.
Sarajevski šehidi i borci Armije Bih su , uz djecu i žene , najvrsniji izdanci Grada čednosti i Bosne. Išli su širom Bosne svuda gdje je trebalo. Išli bi mi i u Srebrenicu.Bili smo spremni i tada već naoružani do zuba.Ali nam jednočlano predsjedništvo zabranilo odlazak. Kazao nam da mu trebamo da banimo njegove trezora.)
15.- februar – Civilna zaštita postavila kontejnere ispred Gradske bolnice, kako bi zaštitila građane od snajpera.
(Radila Civilna svoj posao isto kao i njihov kilavi vođica Babić,grebator sa minderrpuško-trezorske trpeze. Mlitavo i nikako.Rat će zakoračiti u drugu godinu,a oni se sjetili da imaju notejnere koje ničem ne služe.
Sarajevo je tada bio najekološtkiji grad na svijetu.Nije bilo pasa ni mačaka.Mrtve namah sahranjivali.Umiralo se redom i prekoreda.Bagra sa ulica je pometena.Uglavnom,Građani su svoje smeće samospaljivali.I to je bilo sasvim u redu.Gradski higijeničari nisu imali popusta.Išli su na prvu liniju,da bi jadna i kukavička dječicaca nepotizma,muku mučila u zabarikadiranim kancelarijama i podrumima.)
22.- mart – Mnogi građani Sarajeva izašli na ulice zbog lijepog vremena. Trinaestogodišnja djevojčica ubijena snajperom, a 10-godišnji dječak poginuo od gelera.
Više od 8.500 ljudi ubijeno, a 50.000 ranjeno od početka opsade.
(Brojke nisu tačne.Dežurni popisničari i glavne gulikože nos nisu promaljali iz trezorskih sigurnosti.Oni koji su svoj posao radili kako treba nisu imali vremena za sitnice opoput knigovodstva.)
25.-april – Vlada BiH objavila da je Sarajevo od početka opsade 288 dana bez struje i 256 bez vode, te da je više od 1.000 granata ispaljeno na zdravstvene ustanove, od čega najviše na bolnicu Koševo.
(Vlada nam bi ser manje „pretrgala“ od nerada da je rekla ove godine smo struju i vodu imali u prosjeku 90 dana . )
1.-juni – Na fudbalskom igralištu u naselju Dobrinja od dvije minobacačke granate poginulo 12 osoba, uglavnom djece, a ranjeno 104.
(To je bilo jako pametno. Civilna zaštita i UN organizovali tekmu.Nije nam jasno da li je to učinjeno radi:
-Radi bojeve vježbe monstruma.
-Radi spektakla.
-EPP-a za medije ….
-Radi hiljadu radi…
U svakom slučaju to su maloumnici organizovali.)
15.-Na dženazi na groblju Budakovići ubijeno 12 ljudi.
(Nažalost dženaze i sahrane su se morale raiditi iz pijeteta prema mrtvima. Časnost i uzvišenost zagrobnog života,maloumnim ubicama nikad nisu ništa značile. Zbog toga će imati dostojnu nagradu : seir.
Ko će vam raći šta je seir.Mi svakako nežemo. Oni koji znaju ,sada lete,it frižidera vade sav mogući led,pune kadu vodom,ubaciju led u vodu.Pride dvatuceta hladne pive tegare i takare se sa draganama u kadu.Većina onih koji ne znaju šta je seir ,saznaće kad dođe vrijeme. Kuku njima i kuku.)
9.juli – Šefica UNHCR-a Sadako Ogata u Ženevi upozorila da u prosjeku svaki građanin Sarajeva dnevno ima manje od 2,5 litara vode te da se očekuje da će stanje biti još gore.
(Žemsko je,tako nam se čini, a mi se trudimo biti dobri ljudi.Bona Sadako ,gdje ti vidje 2,5 litara vode po stanovniku. Nismo na morskoj pučini bili zarobljeni Bili smo zarovljeni i zarobljeni u Bosni pupku svjetske civilizacije,koju je taj isti svijet želio da otfikari.
I kakvo su ti to ime roditjeli nadjeli. Zato vjerovatno svjetska sadaka do nas preko UN na slamčice dolazio,a madiji zlatne kašike hvalili.I Bakirove su baš u to vrijeme pominjali.)
12.-juli – Na Dobrinji, u redu za vodu, ubijeno 13, a ranjeno 15 civila. Grad bez struje i vode.
(Opet redovi i smrt. Nama je veća i senzacionalnija vijest bila da nečeg kod nas ima.Osim hrbarosti i ponosa.Toga smo imali na darivanje.)
22.-juli – Bolnice objavile da je 10 ljudi ubijeno, a 50 teško ranjeno, ali da je broj žrtava još veći jer mnogi ne mogu doći do bolnice.
(… i da minderpuze bježe od bilo kakvog pomaganja. Sjede u trezorima ,kafenišu i broje dnevne pazare. Žalosni su jer je cijena vode pala.)
Vijeće sigurnosti UN-a osudilo opsadu grada, ne zahtijevajući nikakvu vojnu intervenciju.
(Skoro će godina i po od početka ustaško-četničke klaonice a UN to tek primjetio.Valjda neko pogledao sapunicu na televiziji.Mi smo bili zauzeti,ali nam poslije rata javili da je na svim svjetskim kanalima prenošena sapunica pod nalsovom:
Ustaško-četnička klaonica u Bosni / Radni naslov:Nestajanje jedne zemlje:
-Režija i scenarij: Vatikan i Zapad („Kolijevka civilizacije)
-Produkcija – EU i UN
– Glavni protagonisti : Tuđman,Nilošević,Čosić,Karadžoć,Boban,Prlić…
-Sporedna uloga : Bosna i njen narod koji trebaju nestati.
Serija je nakon četiri godine emitovanje i sedmomilijarderske gledanosti naprasno prekinuta je se radnja počela dešavati u suprotnom smjeru od zapisanopg scenarija. Zbog toga UN ne zahtjeva vojnu intervenciju. Iako se nadaju da će sve ići svojim tokom pomalo se boje se biti pušenja na sve strane.)
Grad bez struje, vode i gasa. U jednom danu palo 3.777 granata.
(Sapunica time postaje zanimljivija.)
30.- juli – Jedan dječak i dvije žene ubijeni kada je u dvorište u kojem se igralo sedmero djece koje su čuvale majke pala granata.
(Vi mislite slučajnost.Nema slučajnosti kad imate teleskope koji vide kliker iz sedme galaksije.)
31.-juli – Nakon četiri mjeseca kopanja, otvoren tunel ispod aerodromske piste koji povezuje Dobrinju i Butmir.
( Vrlo brzo je primjećeno da je apacitet i prohodnost za komercijalne – crnoberzijanske svhe ograničen . Počelo je planiranje gradnnje tunela i susjedstvu sa dvije trake.Agresor odobrio gradnju.U talu su. Sa crnoberzijancima od same agresije. Investitor i projektant Gradski zavod za planiranje i izgradnju.Joj što se u njemu kajmaka dobrog jelo. Izvođač nije ni potreban.Ima slugana koji su u vrhovima Armije BiH koji će to natovariti na pleći boraca.)
10.-august – Ranjena petogodišnja djevojčica Irma Hadžimuratović evakuirana u London na operaciju. Oko 40 osoba u kritičnom stanju čeka na evakuaciju, troje djece gine dnevno.
(Podaci su vjerodostojni sa preciznošću plus.minus 50 %.)
6.-septembar – Počela nova školska godina. Hiljade djece pod granatama krenulo u škole organizirane u garažama i podrumima.
( Monstrumi žele da veselim i smrtonosnim vatrometom zažele dječici sretan polazak u novu paklenu godinu.)
16.-septembar – Dvogodišnji dječak poginuo, a njegova majka i mlađa sestra ranjene kada je granata pogodila njihov stan u centru grada dok su ručali.
(Otac nije bio kod kuće.Baksuz,našo se boriti za domovinu dok mu djete ubijaju.)
9.-novembar – U Osnovnoj školi Prvi maj na Alipašinom Polju ubijena učiteljica Fatima Gunić i njenih troje učenika. Nedaleko od škole, istog dana poginulo je još pet osoba, a ranjene 42.
(Taj dan je Radovan Karadžić , tiho na uho zaguslao i zakukao ono tribadiji Biljani Plavšić:
-Tribice ne ide nam plan kako triba.Poručili nam iz centrale.Pala na produktivnost i naši sve viže zagibaju.)
22.-novembar – Troje djece poginulo u centru grada dok su se igrali u snijegu. Dvoje druge djece teško ranjeno.
(Djecu niko nije počio da tvrđave od snijega nisu nikakva zaštita od genocidne sorte.
14.-decembar – Ubijeno osmero i ranjeno trideset dvoje ljudi na Drveniji.
(Sapunica se zakuvava.)
25.decembar – Hiljade Sarajlija se okupile ispred Katedrale da bi obilježile Božić sa svojim sugrađanima.
(Za dekor u božičnim jaslicama sve više ponestaje dječijih aktera.Monstrumi kao da se nameračili na dječicu.Znaju djeca najviše bole.)
1994. godina
3.januar – U Sarajevu ubijeno 20, a ranjeno preko 40 civila. U svom stanu u centru grada, od granate poginulo šest članova porodice Tatarević-Dragnić, među njima i dvoje djece.
22.januar – Na Alipašinom Polju ubijeno šestero, a ranjeno devetero djece dok su se igrali u snijegu.
4.februar – Devetero ljudi, uključujući dvoje djece, ubijeno dok su čekali u redu za brašno na Dobrinji.
5.-februar – Masakr na pijaci Markale, od jedne granate 66 mrtvih i 197 ranjenih.
12.februar – Prvi put od početka opsade u Sarajevu nije bilo mrtvih i ranjenih.
( U poginule niko ne račune one čija su srca prepukla od tuge za voljenim. Tih koji su se tiho i neprimjetno ugasili je veći od broja poginulih.Uništenih života i ugašenih domova je jednak broju poginuluh…)
8.mart – Nakon 670 dana proradio tramvaj. Sarajlije izašle na ulice i mahale putnicima.
23.-mart – Most Bratstvo i jedinstvo otvoren za prelazak civila. Prvog dana 25 ljudi prešlo na Grbavicu, 15 došlo u slobodni dio grada.
( Da tako se zvao dio grada koji je bio opkoljen sa svih strana i koji je sistematski rušen i ubijan:
Slobodni dio grada.
Sloboda je svojstvena samo slobodnim i časnim ljudima.
Oni drugi koji nisu nikad slobodni su:
Hajvani,vjekovni robovi,guslarska sorta sa drvojskečkim sjekirama i motornim pilama u ruci,parangijska sorta sa bombama nožem u ruci,itd.)
5.april – Povodom 110 godina Elektrodistribucije BiH, uključena ulična rasvjeta u Titovoj ulici, Ferhadiji i na Trgu oslobođenja.
13.april – Obustavljeni prelasci preko Mosta Bratstvo i jedinstvo.
23.maj – Počela s radom prva benzinska pumpa u Sarajevu.
( Bio je to na lunilarni,dvadeseti dan prohodnosti. Dugo je trajalo to vabljenje prvovjernih na klanje.Niko nije lud ići u klanicu krvniku pod sjekiru i macolu.)
19. U zapaljenoj Vijećnici odsviran Mozartov Requiem. Dirigirao Zubin Mehta, pjevao Carreras, odajući poštu poginulim Sarajlijama i poginulim širom BiH.
(E hvala im velja i gdje čuli i gdje ne čuli.Ipak se nisu odrekli Sorošovog honorara.Ber Mehta nija.)
4.juli – Otvorena Američka ambasada u Sarajevu.
(To je već posčelo mirisati da jedan narod ipak neće nestati i pokazalo da postoji razdor između Vatikana i EU sa jedne strane i SAD sa druge strane.Amerima dojadila neučinkovinost koreografa bosanskog pakla i odlučili farsu,odnosno sapunicu polako privesti kraju.)
26.-juli – Ponovo zatvoreni Plavi putevi, u grad se više ne može ući niti izaći. Koridor konstantno granatiran.
(Izlazilo se i te kako se izlazilo.Hijljade boraca Armije BiH je prolzilo u oba pravca: in i out.Moralo se pomoći braći u drugim predjelima.)
1.septembar – Papa Ivan Pavao II potvrdio posjetu Sarajevu. Na ulicama Sarajeva postavljeni plakati s Papinim likom.
(EPP najvećeg mrzitelja Bosne i novog začetnika ksrtaških ratova protiv nje, maliciozne i providne Ivančice .)
6.septembar – Odgođena posjeta pape Ivana Pavla II, jer mu UNPROFOR nije mogao garantirati sigurnost.
(UN nikad nije jasno odredio zbog koga nije mogao garantovati sigirnost.To je učinio da ne ocrnjava saradnike ,monstrume sa brda,a i da dovede žrtvu u ravan genocidnoj sorti. To će im se osvetiti jer su :
UN,EU,NATO,Zapad,Vatikan SAD i njihovi poltroni postali direktni saučesnici u genocidu nad Bosanskim narodom.
4.oktobar – U toku jednog dana u Sarajevu primirje prekršeno 2.000 puta.
(Ako nas računica dobro služi to je cirka dva prekida u minuti. Čudi nas da Ginis nije intervenisao. Vjerovatno im dosadili zločinački rekordi monstruma.
8.oktobar – Na Marijin-Dvoru pucano na tramvaj u kojem su se vozili putnici; poginuo vozač, 12 ljudi ranjeno.
9.novembar – U Sarajevu ubijeno šestero civila, od toga četvero djece, a 10 ranjeno.
30.novembar – Sarajevo posjetio generalni sekretar UN-a Boutros Ghali.
(Došao nam u posjetu čovjek ,koji ima poteškoća u pamćenju..Roditelji mu dali isto ime dvaput.Butros – Butros, da bi ga ponavljanjem mogao zapamtiti. Prije dolaska u sarajevo ubjeđivao je Vijeće sigurnosti da je Bosna u Africi.Znao je da bijelim nacistima i arijevcima nije stalo do osunčanih „urođenika“.)
2.decembar – Zatvoreni ventili na gasovodu, prekinut dotok plina u grad. U okolini Sarajeva Karadžićeve snage postavile protuavionske raketne sisteme. Zatvoren aerodrom, zaprijećeno da će svaki avion biti oboren.
(Farsa se nastavlja,a UN – svijet šutke posmatra masakrinjanje koje samo što nije ušlo u četvrtu godinu.Kontaju ,još uvijek ima šanse da narod ,nepoželjan za Evropu, nekako nestane.)
1995.
26.-januar – 1.000 dana opsade Sarajeva. Violončelista Valter Dešpalj zajedno s orkestrom Sarajevske filharmonije i maestrom Teodorom Romanićem, održao koncert u Narodnom pozorištu.
(Lakše se diše .Tisoć dana i ktomu noći.Jubilej ćemo proslaviti sutra.Ako Bog da i ostanemo živi.Nežalost neki neće . I nisu.)
27.januar
(Danas slaviumo tisuću ena noč.Upalili smo sva moguća svjetla i snove u srcima.hrana nam nije potrebna.Navikli.Željeli smo obasjati mrak civilizacije na pragu dvadesetog milenijuma.U nama toliko ljubavi ima, da bi sav Mliječni put mogo se hraniti njome.I još koja maglica pride. Darovao nam je Jedini Milostivi, da dijelimo i poklanjamo svima.Icvijeću i hajvanima i insanima.Bujrum izovlite.Ništa vas ne košta.Za uzvrat tražimo samo osmjeh.
Otako je Bosne, i netom Kulina bana dana, ona svima pruža ruke i nadu nudi. No mrak je mrak,Svjetlosti se boji i sakriva. Iza leđa kame i sjekire vadi , ruke ljubavi ubija.
Slavlje se oteglo cijelu ovu hiljadu i prvu noć.Šeherada nam zavidi na raskošnim svjetlima i ludim strastima. Razmišlja da se vrati k nama, i sa nama probdije neko vrijeme, i ispriča novu priču o dvije tisuće dvije noći u Sarajevu Gradu čednosti ,Bosne Zemlje Božije milosti.
Manijake sa okolnih brda raspametila svjetlost i ljubav.Zaboravili da su krvnici i samo su osluškivali sevdah što izvire po dno bregova.)
1.februar – Pokrenuta akcija na preventivnom djelovanju zaštite od eksplozija plina u gradu,
( Rekli smo vam. da civilna zaštita nikad nije uradila nikakav dobra posao u ratnom Sarajevu.To je bila skupina kukavica i nedomoljuba, koji su se nepotizmom i parama sklanjali od časne dužnosti. Mnogima ništa nije pomoglo. Na jednog borca ginuo je jedan Zaštitar, vlasnik bijelih pihtijastih zrncadi. Ne možemo upotrebiti drugi izraz.
Rat ulazi u treću godinu ,a oni pokreću akciju preventive.Narod o teme naučio sve i mogao bi im profesor iz preživljavanja i civilne zaštite biti.)
4.mart – Od posljedica snajpera u Sarajevu jedna osoba ubijena, a dvije ranjene.
(Snajperista! Kakva je to kreatura? Insan sigurno nije. Hajvan ne može da uzme pušku u ruku. Kamenje je nepokretno.
Čuli smo da postoje neki ljudi od vatre. U vatri rođeni i u njoj će vjećno živjeti.
Da ,sada nam je sve jasno.I Tim ljudima nema ni časnosti ni osjećaja.Čak i vlastita ih se djeca plaše.Ako se ne plaše,onda su i ona bez mozga i osjećanja.Djeca vatre. Da snajperisti imaju mozga ne bi radili to što rade.To je samo liječenje impotentnih strahova i vlastite bijede.
Ide dijete ulice.On ga uzme u okular i polako se namješta.Djete se igra sa drugaricom.Ona ima haljinicu na cvjetiće,on osmjeh na licu.Ona će danas imati sreće.Luđak ima kćerkicu njenih godina.
Dječak neće imati sreće.Za tri,dvije, jednu sekundu, on više ne postoji.Dio prelijepe glavice je rasut po ljubičicama.Djevojčica stišće drugu polovinu dječije glavice, plače i doziva.
-Nek mu neko pomogne,ja mu ne mogu zaustaviti krv.Molim vas dodajte mi onaj drugi dio da mu sastavim glavu.)
15.mart – Zatvoren aerodromski put, preko noći cijene prehrambenih artikala povećane dvostruko.
(Trezorske minderpuze zadovoljno trljaju ruke. Imaju oni zaliha.Oni su vladari humanitarne pomoći i raspodjele. Škart ide dunjalučanima, a kvaliteta probranim porodicama i za pijacu. Vreće sa zlatom se gomilaju. Babo je noj.Zagnjurio glavu u šilte i ko bajagi ništa ne vidi.Sve minderpuze i pljačkaši su iz čestitih robijaških porodica.
No,biznis treba proširiti.Ako vrijeme dozvoli, sa prvim zracima proljeće kreće gradnja šireg,prometnijeg tunela.Zavod za oplaniranje napravio izvodiv i jeftin projekat. Stari tunel će se osatviti vojsci.Zaslužili su da ne čekaju satima, dok trezorske gulikože provedu svoje robe kroz tunel.)
13.april – Na željezničkoj stanici u Sarajevu granata ranila sedam srednjoškolaca koji su krenuli na nastavu.
(Mnogo je djece,previše poginulo zbog škole.Čak i jedno je velika tegoba,kao da je uništen jedan svijet.U Sarajevu Gradu je ubijeno dvadeset hiljada svijetova.Sto hiljada je razrušeno. Ostali su čitavi samo na izgled. Ipak,ljubav i Milost čine svoje.Rane će zarasti,skoro.Malo će krvariti.Čitav život.Tek toliko da čovjek osjeti da je živ i da se molitvi preda.A onda! Tko to zna?)
16.- maj – U granatiranju grada petero poginulih, 16 ranjenih.
(Građani Sarajeva su postali meštri od granata.Kad poleti granata oni znaju znanje.Ne mrdaj,ni lijevo ni desno.Granate milse da su pametno,pa uvijek idu lijevo ili desno.Samo kad su djeca i žene u pitanju idu posred srede.Zato se ,u drugoj polovini rata, manje ginulo od granata.)
24.maj – U gotovo cjelodnevnom granatiranju Sarajeva ubijeno pet osoba, 30 ranjeno, među kojima i 20-mjesečna beba.
UN objavio da je “razmjena vatre oko Sarajeva ravnomjerna s obje strane i da nije usmjerena na civile”.
(Kojeg li licemjerja.Šta očekivati od saučesnika bludnice i pakla.20-o mjesečna beba nije civil.UN i hordama zla sa brda su i bebe borci Armije BiH.
To je dobro,jer pokazuje da su u kukavičluku oči pune straha.)
17.juni – U teškom granatiranju Sarajeva ubijeno petero, a ranjeno 28 Sarajiija; granatirana bolnica Koševo.
(U bolnicama su uglavnom liječeni oni koji mogu nositi pušku.Zato su UN i EU opravdavali i podržavali napade na bolničke ustanove. To su vremenom postali vojni objekti nagodni za gađanje. Ne mogu uzvratiti vatrom.
18.juni – Granatiran red za vodu u Dobrinji, sedam ubijenih i 12 ranjenih.
Glavni tobđija,tenkista Milenko Skoko,sinja kukavica koji se uvijek užasavao asvalta.. Slavoljub Avdalović, vukoderinaš iz gudura, dao nalog da se bije sve živo ,dok se ne pokose svo njihovi predratni prijatelji i saradnici.
21.juni – Novi masakr u redu za vodu, na Dobrinji; šest mrtvih i 15 ranjenih.
Glavni zlotvor i ubica ,opet onaj umobolnik Milenko Skoko.Nalogodavac isti. Kompleksaš Slavoljub Avdalović , kasapin iz Gacka.
28.-juni – Ubijene četiri, a ranjeno 46 osoba. Na RTV dom bačena modificirana avio bomba; ubijena je jedna, a ranjeno najmanje 30 osoba. Radovan Karadžić odbacio poziv EU na trenutni prekid vatre.
(Bespomoć i kukavičluk rađa najkravavije i najmonstruoznije ideje. Hiljadu kilograma eksploziva u jednoj gromadi, na dijete i ženu.Aferim srbaljski monstrumi.)
30.juni – Ubijene četiri, ranjeno 20 osoba. Dvije granate pale na štab UNPROFOR-a.
(Laže UNPROFOR-a. Samo da bi pokazao kako su i oni „ ugroženi“.Međutim ne mogu oni biti ugroženi ko što su to palajnsku monstrumi i ona tribadija.)
6.juli – Ubijeno šest osoba od kojih su dvije djevojčice, a ranjeno 11 ljudi. U granatiranju naselja Alipašino Polje ubijeni članovi porodice Dorem: Hana, Božo i njihova kćerka Magdalena, stara pet godina.
(Djevojčice preskakale štrik.Bolesnik i manijak sa brda poželio skratiti igru.Jedno gruuu i nema štrika. UNPROFOR jedva priznao djevojčice kao civilne zrtve. Kažu zrele su bile za pušku.)
Građani svaki peti ili šesti dan dobiju struju.
(Struja više nije nikakav problem.Ljudi nemaju šta kuvati.Trezorske miderpuze nabili cijene do stratosfere, a narod više ne rađa lovu. Ni voda uskoro neće biti problem.Tempo nestajanja se ne smanjuje,tako da svaki stanovnik može računati na litar vode dnevno.)
To su sitni problemćići jer…
( 11.jula vasiona počinje da cvili. U samo tri dana drvosječkim sjekirama,macolama i kamama srbaljski su monstrumi i kasapini poklali:
– 10 501. Muškarca
– 871. Ženi
– 999 Djece
(Tv sapunica dostiže klimaks. Gledaoci frenetično traže još. Taki van svit. Nikad zadoviljnin)
13.august – U centru grada, granatom s brda ubijen 24-godišnji sarajevski intelektualac i novinar Karim Zaimović.
28.august – Masakr na Markalama; 37 ljudi ubijeno, ranjeno 90.
(Labuđi poj monstruma naručenih iz bele selendre.Počeli pucati po šavovima.Alagić, Dudaković su na domak Banka Luke.
Dajte ,vi sa Zapada, sada nas vadite iz govana u koja ste nas uvalili ,zapomažu mostrumi sa Pala i vrišti tribadija iz međunožja,jer svi su koljenima.)
30.-august – Počinje akcija NATO-a Noćni let. U zračnim napadima NATO bombardira položaje Srba oko Sarajeva.
( Miteran zakasnio jer ga nisu upoznali sa ovim planom.On bi odmah doletio da se pridruži svojim plaćenim ubicama. Onim sa guslama i drvoskečkim sjekirama, dakako.)
6.septembar – Avijacija NATO-a počela novu seriju bombardiranja položaja Srba oko Sarajeva.
(Nisu trebali.Mi se ne radujemo.Mi smo bijesni, jer sada spašavaju glave i guzice svoje nacističke genocidne tvorevine Republike srpske.
Gdje su bili prethodne tri i po godine?
Da su ovako pakavili bombe ubicama u aprilu 1992.,… Imali bi naše puno povjerenje i zahvalnost. Ovko imaju naše puno povjerenje i zahvalnost na obznanivanju da su oni pravi i jedini zločinski i genocidni faktori na ovom svijetu.)
7.septembar – Radovan Karadžić putem televizije BBC, riječima “Molim vas, prestanite”, uputio molbu NATO-u da prestane sa bombardiranjem njegovih ciljeva. “Mi smo otvorili grad Sarajevo i on više nije blokiran”, rekao Karadžić.
(Šta će upišani počković i dokazana Kukavica raditi, nego guslama jaukatim,plakati i moljakati.)
Nisu oni ništa otvorili.
Armija BiH je sve otvorila,jer je imala pomoć Neba i hiljade i hiljade Anđela Nebeskih. Šta mislite dokle bisamo došli ,da nije bilo Milosti i Ljubavi Boga Silnoga.
8.septembar – Deset osoba ranjeno u eksploziji granate i djelovanja snajpera u Novom Sarajevu i Centru. Među njima petero djece.
(Montruozna lešina se trza poslijednjim izdisajima.Ni krvi u njoj nema.Sve neka balega potocima curi.)
15.septembar – Poslije više od pet mjeseci otvoren Aerodrom Sarajevo. Karadžić pristao na povlačenje teškog naoružanja iz okoline Sarajeva u zamjenu za prekid NATO-ovih udara.
(Genocidna tvorevina Republika srpska hoće da pokaže uviđavnost.Iskijaće ona svoju uviđavnost za genocid. I sva zla. I te kako i kad tad.)
10.- oktobar – Nakon četiri i po mjeseca Sarajevo dobilo električnu energiju iz elektroenergetskog sistema.
(Ko će uplaliti sijalice za sve one mrtve,ranjene,nestale,raseljene.Mi toliko struje nikad nećemo imati. A vi bešćutna gospodo sa Zapada.)
24.oktobar – Put Sarajevo – Kiseljak preko Stupa i Ilidže otvoren za sav saobraćaj UN-a i vozila humanitarnih organizacija.
(Profiteri se nadaju zadnjim crnoberzijanskim akcijama uz pomoć UN. Ništa novo.Kolaboracija se samo nastavlja u novim uslovima.)
21.novembar – Potpisan mirovni sporazum u Daytonu: BiH kao cjelovita država s dva entiteta i zajedničkim institucijama. Sarajevo ostaje nepodijeljeno. Koncert Laibacha u Narodnom pozorištu.
(Mi se povlačimo u ilegalu. Ništa nije urađeno po našoj volji.Neko je Bosnu izdao.Izadavali su je na sav mah.Svi osim djece,žene staraca i časnijeg dijela Armije BiH ,boraca na prvim borbenim linijama.Ostalo je sve sami šljam i kukolj.)
19.-decembar – Pucano na putnike u tramvaju, jedna žena teško ranjena.
20.decembar IFOR od UNPROFOR-a preuzeo komandu na Sarajevskom aerodromu.
22.decembar – Ukinuto ratno stanje.
(Mi smo još na oprezu.Puške nikome ne damo.)
1996.
9.januar – Zatvoren zračni most nakon tri i po godine. Preko njega obavljeno 13.000 letova i dopremljeno više od 160.000 tona humanitarne pomoći.
9.februar – Opsada Sarajeva zvanično završena.
Tokom opsade ubijeno blizu 11.500 ljudi, a među njima više od 1.000 djece.
(Račinice hroničara nikad nisu tačne.Minimum su prepolovljene.)
19.-mart – Reintegracija naselja Grbavica.
( 10.april. Izbaciše nas iz Armije BiH. Ni hvala vam. Kažu;ne trebaju nas više. Imaju oni svoje planove i vizije.
Dakako. Zlatne kašike i vreće zlata čekaju. Zna se na koga.
Mi smo umorni i tužni bili. Dugo nam je trebalo da se oporavimo od zla i rana.Devetnaest godina.Ali kao što vidite vratili smo se. I počinjemo nove bitke. Perom. Puške za svaki slučaj pored noge držimo. Taki smo postali. Nepoverljivi. Truhli svijet nas svojim poslovicama naučio : Boj se Vatikana i Zapada kad vam darove nose.
