Genocidna tvorevina tzv. republika srpska

Nas su uvijek učili da časni ljudi slave dane posvećene Božijoj milosti.

A ima i onih koji slave nastanak bezbožnih dana i bogohuljenja – krvavih pokolja , silovanja , raseljavanja , umu neshvatljivih zlodjela počinjenih u ime pripadnosti jednom narodu.

Da li se ljudi koji slave četiri godine masovnih ubijanja,klanja , genocida , silovanja , protjerivanja , rušenja Božijih hramova mogu nazvati ljudima?

Da li njihova zemlja poškropljena krvlju stotinama hiljada mrtvih , uvijenih, silovanih i prognanih ima pravo na slavlje ili na postanje – pitanje je sad?

Niko ne zna svoj usud .

Još manje se može dokučiti Božiji naum.

Predani i pravovjerni se uzdaju u Milost i Ljubav Boga Jedinog ,Pravednog.

Šta očekuju oni koji su Bogu sailnome okrenuli leđa?

Saznaće , kad – tad!

Amin Gospode naš Milostivi!

Blekijeve priče – Kako se postaje Dobri Čo'jk

Moj zavjet , dan za danom

Svako ljudsko biće je jedinka za sebe. Posebno i neponovljivo. U toj svjesnosti nikad se nisam pokušavao indentifikovati sa drugima , niti želio pripadati mnoštvu drugih.

U svojoj individualnosti , uz Božiju pomoć , izgradih vlastiti univerzum po mjeri koja je kompatibilna mojim psihofizičkim kvalitetima i samobitnosti.

Osnov svih svjetova ,pa tako i moga su svjetlost i ljubav….i zahvalnost.

Bože Milostivi molim Te, uputi me da ti se svakog dana zahvaljujem na blagodatima kojima si me darovao.“

*

Meki ralasi jutra nadolaze,nježno dodirujući obale svijesti ,otvarajući sedefaste ivice sna . Znak da po ko zna koji put treba ustati ostavljajući za sobom dveri noćnih putovanja kroz ljubav .Koloplet mirisnih snova koji nestaju u bespuću šarenih iskrica svjetlosti, koje s ljubavlju probijaju proreze jave,poput hiljada blještavih maglica najavljujući ponovno rađanje života.

Da , odavno shvatih da je svaki novi dan poklon svjetlosti za početak novog života. I svaki taj dan treba živjeti kao da je on – život jedini.

Prošlost je nesigurna , maglovita , obavijena iluzijama subjektiviteta onoga što se desilo , i onoga što se (nije) moglo desiti.

Sutra je neizvjesna i pomalo zlokobna svjetlica koja zavodi i bludi u nadrealno i ima mogućnost da nas pomete i odnese u pravcu koji nije ono što sanjamo.

Budeći se,shvatam imam oči da vidim, jer plavet neba se oslikava u mislima koje se tek rasanjuju. Dobro je , još uvijek sam tu. Poznat mi je krajolik.

Hvala Ti na milosti Gospode moj.

Odgrćem pokrivač . Oh , imam dvije ruke , pokretljive koje osjećaju meke dodire tkanine . Eh , daće Bog , možda i danas pomilujem sedefastu bjelinu ustrptale ženske puti.

Ustajem , spuštam noge pored ležaja , Oh i one su tu . Čvrste su i jake da me vode putevima kojim ljubavi moje hode.

Pogledam okolo. Slike dosanjanih dana i arci papira ispisani ljubavlju su rasuti po zidovima i tlu.

Znaci koji zbore: “Eh , i sinoć se voljelo.”

Otvaram prozor i čujem kako tišina novog dana ulazi u moje uši. Zahvlajujući se Nebu , još uvijek čujem.

Sagnem se da uzmem ogrtač nešto me , na potezu bijelih i tamno smeđih bubrega žignu.Dakle i to je tu i čini se u redu.Preskočim zahvaljivanje.Bilo bi patetično i nesuvislo.

Sjednem da se odmorim. Tek sam ustao. Nigdje mi se ne Žuri. Dan je dug.Noći još duže.Imam vakta za spoljni svijet i njegov srklet.

Sjedim , nešto nježno se razliva grudima , koje rastu i postaju neizmjerne. . Prave mjesto uspomenama..

Sjećam se mladosti , ko da je juče bilo . Pisah:

“Sanjah te sinoć mila moja

Zvala si me u svoje đardine

baštovanko  njina

mirisi tvoga tijela su mi šaputali

uđi u baštu mili moj

miriši i beri  voće moje.





Odgovorih ti





Tvoje bašte su moji snovi

Koje sanjam u snovima mojim

Vidim kako cvatu

Ne mogu da dišem

Želim plodove tvoje bašte

mila moja

ali

Ne ide to tako





Ništa ne brini

Doći će vrijeme

Bašta tvojih.

Došlo je s ljubavlju,

pa onda više nije došlo

I zako čitav život . Dan za danom . Život za životom. Bilo se i nije se bilo.

Ali ljubav je uvijek tu. Sveprisutna .U svakom danu , u svakom dodiru ,u svakom snenom biću koje je polagalo snove na mom jastuku.

I svaki dan radosti pun, je odletio  putem nenadanog rastanka, baš kao svaki život.

Sa tugom i nježnošću , bolom i nadom da srešćemo se opet.

Još uvijek sviješću umotanom u snove prelijepog života , stojim pred ogledalom i kvasim lice hladnom vodom , ispirajući tragove noćnih suza radosnica.

Par kapi mi kliznu na usne.Zagrabih vodu dlanom i prines je usnama. Joj Bože mili koliko je slatka i pitka ova blagodet tvoja, baš kao i svaki dodir tvoj.

Oprostite mi ljube moje, ako se nismo ponovo sreli.

Bejah častan i dobar i još uvijek sanjam neubrane bašte čuvarica srca moga.

Ah , da i danas je srce sa mnom. Čisto i bolno. Nježno i puno ljubavi.

A duša?

O njoj je znanje kod Milostivog.

I svakog dana se molim za nju.

Hvala Gospodaru svijetova

Bog je milostiv

Danas pomendan sv. Ivana, apostola i evanđeliste.

On nam je rijetko bio u fokusu interesovanja, osim kad smo se sporili sa njim i njegovim istomišljenicima. Ni on ni sljedbenici nam nisu nikad odgovorili na naša pitanja i primjedbe. A i skeptični smo prema sljedbenicima muškog roda.

Nećemo o njemu.Elektronički mediji puni informavcija o tom liku; a mi smo svoje uglavnom rekli.Možemo dodati da je zaštitnik  teologa, pisaca, bibliotekara, izdavača knjiga i novina, skladatelja, slikara, prijateljstva.Većinom stavki su obuhvaćena bića koja volimo.

Nama je Apokaliptičar važan što se 27.12., zahvaljujući njemu, obilježava kao spomendan svim Ivanama(Jovanama i inačicama); pređašnjim , ovovaktnim i potonjim..

A u naš život su svojom ljepotom, nevinošću i dobrotom grunule tri Žane i zauvijek ostale u srcima .

–  Jeanne d'Arc, fransuska heroina, koja je svojom nevinošću, vizijama i hrabrošću odbranila Francusku. Mnogi su mišljenja da je za uzvrat kralj Karlo VII , kojeg je ona štitila , prodao Englezima i oni su je spalili na lomači.

– Jeanne Hébuterne , prlijepa mlada slikarica koja se svog umijeća odrekla zbog jedne hude blentovije koja je slikala iznimne slike i uništavala se do besvjesti. Kada je umro ostavio je brojnu umjetničku ostavštinu , ali je svojim nerazumom , na svoj tas teških djela stavio tragičnu smrt žene koja ga je bezgranično voljela i svom ljepotom svoje djetinje duše vjerovala u njega.

-Jovana , kraj Modrata rijeka snove plete i uspomene stere dok belo platno vjenčanice beli. No i avaj! O oblačenju bjeline ona ne pita. a mi joj ni ime svoje , ni snove , ni ljubav ne smijemo pominjati.

Jovano, Jovanke
Kraj Modrata reka sediš, mori
Belo platno beliš
Belo platno beliš, dušo
Sî na gore gledaš.

Jovano, Jovanke
Jas te tebe čekam, mori
Doma da mi dojdeš
A ti ne doađaš, dušo
Srce moe Jovano.

Jovano, Jovanke
Tvojata majka, mori
Tebe ne te pušta,
Kaj mene da dojdiš, dušo
Srce moe Jovano.


Osnovno i po nama jedino značenja imena Ivana je

-Bog je milostiv.

Među sveticama katoličke crkve ime Ivana je najviše puta spominjano i opetovano .

Sretan vam imendan prekrasni anđeli.

Danas pomendan sv. Ivana, apostola i evanđeliste.





On nam je rijetko bio u fokusu interesovanja, osim kad smo se sporili sa njim i njegovim istomišljenicima. Ni on ni sljedbenici nam nisu nikad odgovorili na naša pitanja i primjedbe. A i skeptični smo prema sljedbenicima muškog roda.

Nećemo o njemu.Elektronički mediji puni informavcija o tom liku; a mi smo svoje uglavnom rekli.Možemo dodati da je zaštitnik  teologa, pisaca, bibliotekara, izdavača knjiga i novina, skladatelja, slikara, prijateljstva.Većinom stavki su obuhvaćena bića koja volimo.

Nama je Apokaliptičar važan što se 27.12., zahvaljujući njemu, obilježava kao spomendan svim Ivanama(Jovanama i inačicama); pređašnjim , ovovaktnim i potonjim..

A u naš život su svojom ljepotom, nevinošću i dobrotom grunule tri Žane i zauvijek ostale u srcima .

–  Jeanne d'Arc, fransuska heroina, koja je svojom nevinošću, vizijama i hrabrošću odbranila Francusku. Mnogi su mišljenja da je za uzvrat kralj Karlo VII , kojeg je ona štitila , prodao Englezima i oni su je spalili na lomači.

– Jeanne Hébuterne , prlijepa mlada slikarica koja se svog umijeća odrekla zbog jedne hude blentovije koja je slikala iznimne slike i uništavala se do besvjesti. Kada je umro ostavio je brojnu umjetničku ostavštinu , ali je svojim nerazumom , na svoj tas teških djela stavio tragičnu smrt žene koja ga je bezgranično voljela i svom ljepotom svoje djetinje duše vjerovala u njega.

-Jovana , kraj Modrata rijeka snove plete i uspomene stere dok belo platno vjenčanice beli. No i avaj! O oblačenju bjeline ona ne pita. a mi joj ni ime svoje , ni snove , ni ljubav ne smijemo pominjati.

Jovano, Jovanke
Kraj Modrata reka sediš, mori
Belo platno beliš
Belo platno beliš, dušo
Sî na gore gledaš.

Jovano, Jovanke
Jas te tebe čekam, mori
Doma da mi dojdeš
A ti ne doađaš, dušo
Srce moe Jovano.

Jovano, Jovanke
Tvojata majka, mori
Tebe ne te pušta,
Kaj mene da dojdiš, dušo
Srce moe Jovano.


Osnovno i po nama jedino značenja imena Ivana je

-Bog je milostiv.

Među sveticama katoličke crkve ime Ivana je najviše puta spominjano i opetovano .

Sretan vam imendan prekrasni anđeli.

Vesna Višnjevac – In Memoriam 28.02.1978. – 4.12.2011.

 

4.decembra 2011.u 21 sat sve je stalo

Zvijezde su pojačale sjaj

Zviježđe se razmaklo

Bilo je veoma svijetlo

jer

kristalnim suzama Mjesec je slavio

Vesna Višnjevac je usnila.

Još jedan Anđeo se uspeo na nebo.

**

Vesna Višnjevac -28.02.1978. – 4.12.2011.

*

 

*

  

Ona spava/ Nevinost

Proljeće u oblacima

Ruže i još ruža

Dodir usana i pobjeglo proljeće

Rijeka rastanka

**

Ćao Malena

Princezo ,

vrijeme prolazi , a …

 

Ne čitamo tvoje nove pjesme dvanaest godina.

Mnogo je to neispisanih riječi

kojima si mogla ljubav sniti,

našim srcima radosti liti

i bar jedno dijete roditi.

 

Ne čujemo tvoj glas 4383 dana.

Mnogo je to dana bez osmjeha i  radovanja,

bez nježnih ruku dobrote i milovanja.

Ne gledamo ,predugo ,tvoje oči boje radosti.

Dugo je to zaustavljenog vremena

bez tvojih snenih usana boje ljubavi.

 

Mnogo je to nedostajanja.

Još više boli.

Niko  da prošapće – nedostaješ nam.

Nijemimo.

Sleđeni smo.

 

Lako je meni.

Ja svoju bol u pjesme,snove ,slike pretočim.

Naslikam oblak i vidim Te.

Naslikam zviježđe

i znam da gore si

Zamislim Modru rijeku,

a Ti ploviš njom,

bijelim čamcem nevinosti.

 

Nije nimalo lakše , ali eto živi se.

Najteže je tvojoj sestri.

Boliš je mila,

a bol ona ne smije bolovati.

Mora biti hrabra majci ti,

jedino radovanje na ovom dunjaluku biti.

 

Teško je to breme.

Mora biti jaka , kažem,

a vidim , srce si joj sledila.

Hrabra je i šuti i radovanjem zrači ,

ali da je niko ne vidi ,svaki dan otplače.

 

Ubija se radom i čednošću.

Bojim se ,život će proći pored nje,

a ne zna , da ti je najveća želja ,

da joj daškom anđela pomiluješ kćer.

Biće Tebi , Vesni nalik.

 

Bojim joj se reći:

Nema u tebi grijeha Mila.

Neće razumjeti. Dijete je još.

A majka Ti šuti.

I radi što nikada radila nije.

 

Izađe na livadu , motiku u ruku

i bubaj i krhaj po zemlji,

k'o ona joj kriva što te uzela.

Kopa ,Mila, toliko krvnički rinta,

da je leđa , kičmu slomila .

 

Eno je kri'va, jedva hoda.

Narod misli boli je noga.

A nije Princezo, boliš je ti

nedostajanje tvoje.

Niko ne vidi – život je boli

polako slama.

 

A ponekad, kada dvije sleđene kamene gromade tuge,

slomljena majka i sleđena sestra Ti, pobjegnu sobama svojim,

tada ja , na drugom kraju grada ,osjetim te vrišteće boli,

zarovljene u posteljinu,natopjenu suzama što krvare

i odćute izgrižene usne.

 

Oprostiće mi tvoja majka, slomljena tuga ,

mene malo više boli tvoja sestra.

Pred njom je život , a ukopala se.

Pred njom su radovanja , a postala je plemeniti stećak.

Sve vidi i opaža, a šuti.

Svoje misli samo razumnim nudi.

Urijetko.

A takvih je sve manje. Znaš i sama.

Oni nerazumni su i tebe boljeli i otjerali.

 

Znaš da prelijepa je tvoja sestra,

jer svaki dan je gledaš,

a ona se boji pogledati u svoju čednu dušu.

krijući da u njoj živiš Ti i vapiš ,

da želiš da ona umjesto tebe živi,

ono što Ti nisi mogla.

 

Malena, Vera je ista je Ti.

Nevinost – Anđelu nalik.

Moj pogled se osramoćen vrati,

jer ne mogu vas razlikovati,

a ne mogu sjesti pored nje,

kao ni do tebe Tebe ,

zagrliti , kosu pomirisati , poljubiti i pričati:

 

Prelijepa si, kao djevičanska ljubičica ,

sa livade kraj kristalne Modre rijeke,

na kojoj na terešnjinom stablu,

još uvijek vaša se ljuljačka njiše.

 

Nježna si, kao kapljice rose na mirisnoj crvenoj ruži ,

nalik tvojima,kojima nisi dala dala da procvjetaju ,

iako vrijeme je bilo.

Da znam , uvijek si krhki pupoljak bila i o ljubavi snila.

U svojoj čednosti , ljepotu i čaroliju si u svima vidjela.

Često se zateknem kako pomišljam na tugu i postidim se:

 

-Bože Milostivi ,

koliko je ljepote ,dobrote,svjetlosti i nevinosti ,

u toj djetinoj duši bilo.

A ja neuk, u svojoj žurbi ne stigoh da te upoznam.

 

Oprostićeš mi Mila,znam to.

Uvijek nekud lutam i sanjam.

Ponekad se zaboravim , zalutam.

Uvijek si mnogo praštala ,

svima, a svoje boli vješto skrivala.

Oprostila si , i sestri Veri i majci Radi ,

što ne mogu da ti oproste tideset tri godine tvoje nebu poklonjene ,

što ne mogu da te puste, da odiš tamo gdje pripadaš .

 

I ponekad me posjetiš u snovima.

Tada shvatim da nedostajanje nema smisla.

Blago i tiho kako si samo ti znala,

pričaš mi o sebi, o ljubavi, snima,bolu…

kao o trenucima koji su se morali desiti.

Možda je sve moglo biti drugačije , a ipak nije.

 

Žao ti majke i sestre.

Kažeš, tebi je dobro gore.

Oprostili ti djetinji nerazum , jer Anđeo si.

Tebe više ništa ne boli.

Tebi se više ništa loše ne može desiti.

Napokon sretna si.

našla željeni mir.

Tamo gdje si , sve je svijetlo,

Puno ljubavi i milosti.

Čista ljubav.

 

Tvoj otac te za ruku drži.

Ti sada devet godina imaš.

Tačno onoliko koliko si imala, kada je on morao otići,

a ti ga čitav život bolovala.

 

Dobro Malena , shvatio sam.

Reći ću usamljenim ženama:

Vesna je dobro.

Voli vas.

Nikad prestajala nije da vas miluje svojom dobrotom.

 

Mama, ti si bila život moj, ne plači,živi,

i manje se sveti zemlji.

Pazi mi na Seju,najnježniju drugu moju.

Sejo,moj ležaj čuvaj za moju netjaku

koju treba da mi rodiš.

Mater mi svako jutro čvrsto stegni.

Mnogo me bole boli vaše.

I molim da mi oprost date.

 

Hvala ti Malena,

Dašku proljeća nalik

što još o nama brineš.

Takva si ti.

I kad nas boliš,

i kad nam tugu nosiš,

ti si naše radovanje.

Vesna ,proljeće naše,

Hvala ti za sve

 

















Pregledaj članak






												

Prokleti da su cionisti

Svijet spava i dvije strane zagovara, svaka svoju.

Demokratija Zapada je izabrala genocid , nacizam i fašizma , kao i uvijek do sada.

Muslimanski svijet po ko zna koji put izdaju svoju braću Palestince.

Kina i Rusija ubiru poene ne totalnom genocidu izraelaca.

Ni Hitler ,ni Musolini ,ni nacisti , ni fašisti nisu ovako stravično , krvoločno i zvjerski na očigled pospanog i mozgova ispranog svijeta uništavali narode.

Večeras krvoloci, antikristi , sotonini sljedbenici , neljudi , pogan , bezbožnici i šljam ljudski navalio na goloruki nevini narod da ga uništi .

No , zaboravljaju silnici. Uvijek ima pravde.

Ne reče li Izraelićanima Bog pravedni :

Oko za oko… rane za rane uzvratiti …

Ubiti nevinog ko da si ubio čitav svijet.

I čitavu historiju , po njihovom Zavjetu , njihovom petok njižju , Mojsijevim zakonima, i silnim prorocima im se prijeti:

Budite pokorni Bogu ili ćete biti uništeni i raseljeni.

Vratiće im se zlo zlim i nestaće u nebeskom gnjevu

Većeras svijet nevinih i nemoćnih nijemi , nemaju pomoći i oči su im uoprte u Nebo. Jedino im ono može pomoći.

Svijet šuti i jalove rezolicije već 75 godina ne može da rodi. Sve sami abortusi ljudskosti.

A svijet zla će se urušiti sam od sebe.

Molim te Bože Milostivi i Mudri , neuk sam i nemoćan . Ne znam tvoje pute ni harmoniju tvojih stvaranja.

Neću pitati Zašto? Jer znam da ti imaš odgovor na sve . Svo znanje je u tvojoj moći.

Klečim i molim:

Bože ljubavi i milosti , jedini, sveopći dobročinitelju podari milost nevinom narodu Palestine. Izbavi ih od zla.

Amin!

Usnio je dobri Čovjek – Janes Tadić





Niko ne zna zašto se nešto dešava, slijedom kojim se dešava.

U nebeskoj harmoniji svako , pa čak i najbolnije Zašto? ima svoje Zato!.

Ali voljene u nestanku najmilijih najviše boli upravo neznanje tog zašto i zato.

A onda shvatimo da nismo previše zatečeni viješću da je Dobri Čovjek Janes Tadić usnio. Malo tužniji jesmo , ne previše. Jer …

Tako odlaze dobri ljudi. Tiho , mirno , dostojanstveno. I iznenada. Sada ih vidiš sa blagim osmjehom na licu, dobrotom u očima , ljubavlju u srcu i nježnošću u rukama , a već tren poslije usniju . Zvono katedralskog tornja skoro nijemo otkucava ponoćnu uru , a Nebo ih sebi pozove , da tamo sanjaju neke nedosanjane snove.

I u odlasku svome Dobri se mole , da praznina koju ostavljaju neće previše boljeti voljene, jer živjelo se i voljelo. Radovalo i smijalo.

Nas je život nekako ” naučio ” da u svakom “odlasku” i bolu , ljubav i život slavimo.

Ne znamo zašto , iako nije baš vrijeme za muziku , u nama se javljaju sjećanja i neke slike koje iskre uz pjesme koje nam , zaista , sasvim nenadano odjekuju u mislima.

Slutimo da ih Janes šalje voljenoj Ženi , da premosti ove nenadane sate bolne i neutješne praznine, koji se javiše nakon pola vijeka ispunjenog života.

Prvo se javi kristalni Biserin glas i krik:

…Nikad više, milo moje, nikad više!…

Nikad više onog leta,

nema zašto cvet da cveta. …

Otišlo je, milo moje, otišlo je!…

U mislima bdije lik umorne i tužne žene u crnom, sa šeširom i koprenom , čija se krhka ramene , prigušenim jecajima tresu , dok crni flor prinosi usnama i bolnom srcu svom.

Taman se prvi glas gubi i muzika tiša, javi se recital pjesnika Dedića …

Nisam ti dospio reći
Što si mi sve dala,
Sada je već kasno,
Al’ mislim da si znala….

Da , znala je Gordana ! Žene uvijek znaju kada su dušom i srcem neizmjerno , za čitav život , voljene.

Zatim se u sjećanje uvlači krajolik mora Jadranskog , mora dubokog , poput neba dalmatinskog plavetnog i prelijepog , ponekad gorkog. A usud djeva , labudica bijela i garava , zaleđena u pokretu , zaleđena u vremenu , kraj jezera suza i boli , iz oka jednu suzu gorku pušta , da joj niz lice slazi , dok glas onog dugokosog ubija um:

…Ti ne plači koju jubin tako
život da bi za još uru s tobom
nije ovo partenca od voje
jube moja, dušo, duše moje…

Ne ide nam ovo opraštanje od dobrog čovika kaki je to u narodu običaj . Ali nismo krivi ća nas njegova muzika tura u sićanja lipoga života , ća ga je vridilo živit, ća ga triba štovat i za kim ne triba žalit, jer bija je , ća ga morbin slutidite : prilip.

I ća očekivat od artišta Janesa nego da će potpuri i svoj odlazak završiti sa svojim vjernim prijateljima, sarajavskom rajom, koja ga gore čeka.

Kemica uzima gitaru i kotrlja napolitanski sevdah kroz noć punu blistavih zvjezdica koje ljubav slave:

…Dušo moja, i kada krenem
Tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene
Ostalo s tobom da te prati

Ostalo s tobom da te ljubi
Kad budeš sama i bude zima…

I sasvim normalno , za kraj Janesov i Gogin prijatelj Davorin i Indexi i nježna balada skladana za ovi neveseli čas njihove nikad završene ljubavne poeme.

Pimpek podiže ,ovaj put umjesto klipače , čašu sa kurvazijeom i nazdravlja. Čaršijac i mahalaš u njemu ,imputira da je život ponekad sličan prefiksu u imenu oporog pića.I pjeva:

Idi sad, druže moj
ljubav i pozdrav mi odnesi mojoj divi
putu mom tu je kraj
umoran ovdje ja ću stati, želim mir

Kad ne bude mene
kad me skriju paprati, travke i šaš
kad ne bude mene
ljubit’ ću je pjesmama svojim…

Samo rijetki su znali da je Janes Tadić srcem i dušom pisao prelijepe ljubavne pjesme samo za Gordanu Magaš , jedinu ljubav svoga života.

Ja , eto , voljno i skoro od riječi do riječi , prenesoh poruke koje dobri čovjek Janes posla voljenoj ženi . Osim jedne. Njom će je Janes , kao i uvik , u noćima dugim i hladnim , u snu nježno grliti i grijati :

“Ti ne brini i ne plači dušo duše moje

dobro sam, nisam sam , ima nas dvoje

dva dječaka tvoja koja pomno paze na tebe

ljubavlju ne damo da ti vrime ledom srce zebe.”

A danas je kao i obično sunčan i prelijep dan , kao stvoren za tugu i bol , ktomu i za sjećanje i ljubav.

Neka je blagoslov i mir Božiji s tobom , Janese Tadiću dobri čovječe !

*

( Nadam se da će nam se oprostiti ako se neka greška ili nesuvislost potkrala i što smo dio te pjesme objavili za kraj ovog sjećanja.)

Mak Dizdar ili Čudo zvano Modra rijeka ( Pomen )

 

 


Izvor Modre rijeke

 

Modra rijeka Bosne moje

 

Modre rijeke

 

Modro jezero

Predvečerje nad Modrom rijekom

 

Modro zeleni vodopad

 

Modrozeleni krajolik

 

 













Upozoravaju me da Makova Modra rijeka i rijeke koje sam ja u njoj
prepoznao ,nisu iste rijeke.
Kažu, Makova, prava hita ka Jadranskom moru ,moje ,krive , brode na sve strane, najčešće ka Bosni.









Tada  se zamislim i snebivam , poželim nešto reči,
ali  odmahnem rukom , slegnem ramenima:
Ljudi su vrlo često  nerazumni , ili barem strani.

Geografija,toponimi,aromosfera ,vrijeme i prostor uopšte nisu bitni za Modru rijeku.
Ona je sve to. Pride ljudi.Bosanski.

Modra rijeka je : izvor iza sedam iza osam ,
da Bosna zemlje Božje Milosti plovi,
zajedno sa njom,

ona je tisuće godina duboka cvjetna svježina ,
Sarajeva Grada čednosti  –
plavo modro pojilište časnog Bogumilog naroda .

Modra rijeka je ono što častan čovjek sam odabere.
Ona je put kojim život hodi.
Ona je nestvarno proljeće.

Ona je sunce i ljubav.
Ona je moja ljubav, miris smilja i moj dom.

Od kada sam upoznao Makovu Modru rijeku ,
ja sam je čvrsto prigrlio ,
u duši odredio njen bitak ,
ne želeći ubiti njenu mističnost i samoniklost.

Odredio sam da ona bude i rijeka po kojoj se jedna zemlja zove.

I pogriješio?

Ne priznajem da me je zavarao stih :
Tisuć ljeta duboka je…
Iako, tačno toliko vremena zemlja Bosna po prvom zapisu postoji,
to je prejednostavna šifra da bi se otkrila tajna Modre rijeke.

Svi tumače i rastaču Modru rijeku i pokušavaju da joj daju odrednice i smjerove.

Moja baba,majčina majka,prečasna i prelijepa duša,
Milostiva u svojoj uzvišenosti ,da joj Milostivi  podari rajske đardine,
mi je neposredno pred smrt otkrila jednu svoju tajnu:

„Za Kuran , Svete knjige i istinu ti nije potreban vodič i tumač.
Svaki čovjek svoju tajnu i svoje breme ima i želi da se toga riješi,
da to nekom drugom proda ili o grbaču okači.
To može svakog skrenuti sa pravog puta.
Moj ti je savjet , Kuran i Svete knjige u osami,
u tišini čitaj, proučavaj ako ga ne umiješ učiti.
Čitaj ih polako i tiho,ni glasno, ni nijemo,
već od srca nježno i razgovjetno.

Bog je milostiv i prašta.
Ako si dobar i iskren upotpunit će ti dušu i sve ćeš razumjeti.
Istina će se sama pojaviti.Drugačije to ne ide.“

Poslušao sam je.
Dugo sam lutao.
Još duže mi je trebalo mi je da shvatim.
A onda odjednom krvavi rat je počeo i sve je polako leglo na svoje mjesto.
Nestalo je bjelila iz očiju,
čepova iz ušiju,
bujice presahlih riječi potekle.

Da li je ta ista tajna zauvijek vezala Mak Dizdara, njegovu poeziju,
stećke  i Modru rijeku,za Bosnu?

Meni se čini da je i Mak Dizdar ”teško” razumio sam sebe.
Toliko je zaronio u Modru rijeku,
toliko se zakopao u stećke tragajući za dušama  voljenih bića,
izgubljenih u paklu jasenovačkih kama,
pa se osamio u svojim lutanjima.

Doduše , malo ga je i država za koju se borio,
a radi čije slobode izgubio najmilije,
odgurnula u stranu ,

jer :

Tragajući za majkom i sestrom , tražeći odgovore zašto i zašto ,
počeo je tragati za onom drevnom izgubljenom Bosnom ,
koju su svi napustili i ubijali ,sa jedinom  željom , njenog nestajanja.

Mak je spoznao da se Bosna nikad nije dala,
većme je većom postajala,
krijući svoju čednost ,i ljepotu, milost i snenost,
od skrnavitelja,silovatelja i ubica.

Ostavštine je svoje prenosila preko Kamenih spavača
i svoje djece Bosanaca .

Mak je pošao od Bosni bliskih Krstjana ,
odlutao  do stare Grčke i Orijenta,
da bi se vratio Bosni, stečcima i Modroj rijeci.

U njima  je našao Mir.
Nadamo se.

Možda i neke odgovore.
Tko da zna?

“Stećak je za mene ono što nije za druge,

ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli

ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ,

jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh,

jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život,

jest prošlost, ali jeste i budućnost.”

Podizao je velove i zvjezdanu prašinu sa Kamenih spavača.
Dok je hodio ,umivao se mirisnom rosom bosanskih livada.
I začuđen, vidio je da se ona prelijeva u tisuće modrozelenih boja
žuboreći istinu širom bosanskog dunjaluka.

I očaran njenim  ljepotama, vidio je da  ona umiva dunjaluk svoj,.
da skuplja suze pučanina i pretvara se u Modre rijeke ,
što miju bol Bosne,majke njihove.

Mak je čeprkao i djelić po djelić prenosio okamenjenu prošlost,
u svoje teške i ponekad gorke riječi, kao pouku i poruku za budućnost.
Teške i gorke, jer je njegova mladost takva, jer je prošlost Bosne takva,j
jer je svaki dan , negdje , širom svijeta takav.

Mak skoro nikad nije dopustio da ga bol vodi.
Tako ga odgojila majka, Bosna i porodica.

U Bosninoj  ljepoti nema bola,samo prkosa i sna , stećaka i Modrih rijeka.
Ktomu planina i gradova nalik njima ,
što vješto kriju bol.

Takav je Mak Dizdar bio .

Malo “težak” i nepopustljiv ,često vrlo  strog do nerazumljivosti,
ali iskren i neponovljiv, i jer se bojao svoga grijeha u porodičnoj tragediji.

I nije želio , nikako nije htio biti tumač ljudima.
On je želio biti samo svjedok,
i postao je jedan od Kamenih spavača.

Da li je htio poručiti da ljudima ne trebaju tumači?
Da se oslone na Svete knjige . stećke i Modre rijeke, jer oni su duša Bosne.

Tko da zna?

Svjesnost ;

samoproglašeni tumači Bosne i Bosanskog bića su plaćenici,
a plaćenici ništa dobro , ni mudro ne nose ,

ga tjera da ponekad muči kad treba vrisnuti,
a opet nekako mirno, tiho ,staloženo i veoma glasno vrišti.

Oni drugi su plaćeni da  kažu ono što pišu, a to nije Bosnina  istina.
Zato su laž i istina uvijek na suprotnim stranama.

Ima i časnih izuzetaka, koji iz ljubavi prema riječi i istini
od Bosne  ništa ne traže.

Ne traže ni da ih razumijete.
Očekuju da ćete sami naći svoj put i prepoznati riječ istine.

Prošle su decenije, eoni ,
a u meni još uvijek leži mistika u neponovljivosti  Kamenog spavača i Modre rijeke.
Ili Modrih rijeka.
I Bosne zemlje Božije milosti.

“Tko je ona,gdje je ona,zašto je ona,nikto ne zna,
al je znano u Bosni je tma i tmuša neprobolna…”

Kao što  je Jason modre rijeke prebrodio ,
tako će ih i Kameni svjedoci opet ponovo spojiti,

jer
valja nama preko rijeke.

A nad Bosnom kao uvijek behara miris Božije milosti.

Dopisano:

Mehmedalija Mak Dizdar 17. oktobar 1917. Stolac – 14. juli 1971. Sarajevo
Rođen je u staroj muslimanskoj porodici kao sin Muharema i Nezire (rođene Babović).
Izgubio oca u šestoj godini.
Imao je sestru Refiku i starijeg brata Hamida .
Majka i sestra ubijene su mu 1945. u koncentracionom logoru Jasenovac,
kao rezultat svojevrsne osvete ustaša Dizdaru zbog njegove
neuhvatljivosti i antifašističkog djelovanja . (I izvor)

Njgov brat Hamid je zbog  ilegalnog rada uhićen je od ustaškog prijekog suda
ali je pobjegao iz Sarajeva.
Nakon toga njegova majka Nazira (rođ. Babović) i sestra Šefika su odvedene u Jasenovac
i tamo ubijene od ustaša. (II izvor).

Dvije interpretacije povoda tagičnog završetka dvije žene.

Zar zlu treba povod?
Ni Hamid ni Mak se nikad nisu oporavili od porodične tragedije.
Hamid je tavorio i zgasio svoju neospornu knjižvenu vrijednost.
U  inat ustašama , Hamid se  proglasio srbinom,

i gle , 
morbidne li “slučajnosti” , Hrvati Maka svojataju kao hrvatskog pjesnika ,
Bošnjaci kao bošnjačkog,
Srbi kao srpskog , valjde po bratu , 

a Mak
unatoč,uprkos i u inat svima njima , umro kao Bosanac ,potomak bogumila,davno prije novokomponovanog Bošnjaštva.

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera- Crno, plavet, snovi i valeri

Crno, plavet, snovi i valeri

Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti.

Tako vam je to na ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

Pisali smo o svjetlosti i bojama. Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave to nam govori da smo sretni ljudi. Samo sretnici sanjaju boje. Svi sanjamo boje, samo se većina ne sjeća bojenih snova. Sjećaju se snova u kojima je svijet crno – bijeli.

Kada ih upitate kakve su te boje, slegnuće ramenima. Neki će biti zbunjeni, a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jednu riječ:

-San.

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo .

Negdje bijelo znači zaštitu od sunca, a crno od hladnoće. No, ima ih koji drugačije misle. Sve zavisi od vremena, podneblja i prilika.

Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje. Samo je jedna izmišljena zemlja terorista uzela crno za svoje znamenje. U ovom vremenu i nekada davno prije.

U prošlim vremenima, recimo vijek jedan prije, crno znamenje je bilo moda. Pogubna i ogrezla u neviđenu tamu, koja je nosila samo smrt, razaranje i nestajanje.

Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje se tresu i trunu na vjetru i kiši.

A šta su boje? One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje, ljubavi i tuge, boli i smrt.

Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke .

Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča. Maglicama, Crno daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost, tako da ljepota žene izbija u prvi plan.

Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi. Broj maglica je lako izračunati. I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena. Zato su maglice raznobojne, a uokvirene su Crnim da se ta milina istakne.

A opet, sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetama. Oni ne polažu nikome račune, zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Čak i sve nijanse Crnog.

Kako ćete istaći blijedilo i ljepotu udovice, koja i u suzama vodi njen senzibilitet? Crnim ili tamnim kontrastima.  I boje ih slušaju jer umjetnici najčešće o ženama sanjaju.

A snovi su prijatelj mraka  i tamnih kutaka srca. Kad snovi izdaju , srce krvari Crnim  tonovima.

Kad cvijeće, krajolik ili stare zamke crtaju o tajnama žena, snovi se snivaju.

Nažalost , rečeno je,čovjek se ne sjeća snova koje sanja u bojama. Samo crno – bijele snove. Unatoč tome, oni nisu  manje lijepi. Bijelo im daje čednost, a crno život.

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego da  izađu u neki lijepi đardin  i uživaju u bojama.  A đardin danju je uglavnom zamoran i vreo. Noću u tami, kad crno vlada, kada se mjesec preliva po cvijeću, a mirisi stapaju sa Crnim što se polako prikrada sa neba, svako srce je popustljivije i krhkije.

Ne uzdrhti srce od jarkih, plamenih boja i od sunčeve svjetlosti.

Srce natjera da kožu da se naježi od osjećaja koji dopiru od  šumova i uzdaha što ih krije tajanstveno Crnilo noći.

Da tom Crnom, kome se i srce raduje, tada je dobrodošao Mjesec i Maglice. Natjeraju oko za zaiskri svjetlost duše, da se ona prelije na čuperku kose, ma koje on boje bio. Uvuče u dubine srca.

Neuki, obični ljudi  su u pravu. Niti jedan umjetnik ne može uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem. Niti mogu dočarati ljepote koje izviru iz Crnila koje se od iskona sa neba spušta.

Nisu to stotine nijansi. To su tisuće i tisuće valera koji lebde pred očima sretnog bića.

Pola valera nosi svjetlije nijanse, druga polovina je poklonjena Crnim nijansama.

Ako obični  smrtnik ima sreću da u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći:

-Sretnog li bića. Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je svjetlost i crnilo, boje i valere, darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinom biću i nikom posebno .

Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati, ni njome vladati. Jer boja je vladar  ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav, ona se odjene bojom koju zaslužuje. Nažalost, ne zna se zašto sve ljubavi od Romea i Julije teže 0nim Naj  Crnim nijansama.

Tako vam je to u ovom prelijepom plavom prostranstvu gdje Svjetlost i Crno mogu biti istoznačnice. I ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

*

Deseti nastavak / Epilog  sutra 09.10.23  u 20 08 h.

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera – Crno platno , košulje i krv

Crno platno, košulje i krv

 

Crnim se mogu obojiti sve boje i uništiti. To se radi da bi se prikrile blato i prljavštine, kako uobičajene, tako i ljudske.

Ljudi  u crno boje i platno. Imaju svoju svrhu.

Kaluđerice, fudbalske sudije, neki monaški redovi i florne trake na prsima ljudi ili na vijencima su uvijek traženi.

Frakovi, smokinzi i odijela, zatim kišobrani, kape i šeširi najgospodskije izgledaju u crnim bojama.

Da li možete zamisliti udovici u drugom tekstilu osim crnog. Ja, ne. Može biti udovička odora i svilena, i čipkasta u prozirna i izazovna, čak i odbojna, ali samo ako je Crna.

Sa druge strane imamo crni tekstil koji zaziva krv i smrt. Mnogo krvi i ništa manje smrti. Crne košulje.

O Crnim košuljama i crnilu koje one nose najbolje ćemo naučiti proučivši život Dučea.

 

Benito Amilcare Andrea Mussolini je rođen u Predappio, 29. srpnja 1883.

Neslavno je skončao u Giulino di Mezzegra, 28. aprila 1945.

Musolinija je lako opisati, čak i sa dvije riječi: diktator i fašista.

No, da li je sve tako jednostavno. Idemo zaviriti u prošlost. Diktator je bio od 1925. do 1943. Godine. Fašista mnogo duže, od 1919. odine pa do smrti. I poslije nje. I ne prestaje to biti. Golica maštu zastranjenih i neukih ljudi. Čak i mrtav ima sljedbenike.

 

Politiku je počeo kao socijalist, sasvim oprečno od onoga što je postao. 1919. s istomišljenicima osniva Nacionalnu fašističku stranku (PNF), koja se brzo razvija i sve više približava desnici pri čemu se i Mussolini udaljava od ranijih ideja. Čuven je njegov pohod na Rim1922. On mu otvara vrata apsolutnoj vlasti i diktaturi. Zbližio se sa Njemcima i japancima u nakani da postane vladar svijeta. Nije uspio u naumu. Krajem II svjetskog rata partizani ga  zarobljavaju i strijeljaju.

Ali krenimo redom.

 

Rođen 29. srpnja 1883. godine u okolici sela Predappio, nedaleko mjesta Forli u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini Romagna , tada jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji. Majka, Rosa (djevojačko prezime Malteni) je bila  jedna od najuglednijih učiteljica u okolici. Otac, Allesandro, bio je kovač i odani socijalist. Kovači u svim vremenima su bili usko vezani sa drvodeljama. I ovi sa njima. Svoj posao su usklađivali i kada se to nije činoilo zgodnim. Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), koji su kao djeca umrli. Dakle poticao je iz niže klase. Mjerila tih  generacija. U katoličkoj školi je zbog toga bio ismijavan i omalovažavan od djece i učitelja. Kao desetogodišnjak je pokazao svoje crnilo. U svađi sa jednim učenikom nije mogao odoljeti porivu da mu ne zabije nož u ruku. Zbog toga je nsatavio školovanje u državnoj ili pučkoj školi, kako se to u narodu govorilo. Bio je dobar i svestran. Uspio je završiti samo srednju školu. Pokušao je raditi kao učitelj. Neuspješno. Vrijeme je pokazalo da je njegovo znanje haotično i nedovoljno poštovanja onih kojima je se želio dodvoriti. Već tada su ga pamtili po crnoj odjeći i medaljonu sa ugraviranim likom Karla Marksa. Nije uspio dobiti posao u upravi, zbog neiskustva. Vjeruje se da je to bilo ubogog  porijekla. 1902. godine migrira u Švajcarsku iz ekonomskih razloga. Moguće i da izbjegne vojsku: U odsustvu je bio jer je bio zbog toga osuđen. Sveopšta amnestija ga je spasila zatvora. Povremeno bi ostao bez novca pa je prihvaćao razne slabo plaćene poslove. Moguće je da je i često bio gladan. Žestok stav prema crkvi nekako je pošao nezapaženo, kao i njegov literalni pokušaj antiklerikalni roman Kardinalova ljubavnica. U romanu ukazuje na sebičnost, licemjerje, korumpiranost, raskalašnost i zločine crkve. Bio je gorljiv revolucionar i socijalista i astojao se istaknuti u intelektualnim krugovima. Nije uspio.

Kardinalova ljubavnica nije vrijedna pomena, ni sa estetske i jezičke strane.

 

Upiremo prstom na nju i kažemo :

–           Društvo koje je stvorio duče je upravo slika u ogledalu onog kojeg je osuđivam. Istovrsno po djelu i činu. Strahobalno nehumanom i uništavajućem djelu, koje zgrožava normalan um. Tama i crnilo. Mrak i najgušće crno.

 

Crno prati Musolinija od dječačkih dana. I nikad ne prastaje.

Poslije brata i sestre umire mu majka, 1904. godine kada se vratio kući. Zatečen je i pogođen. Kad je čovjek mlad nije ni scvestan da je crno na svakom koraku i čeka prigodnu priliku. Radio je par mjeseci kao profesor francuskog jezika, hvalio Marksa i Ničea, filozofiju ovog drugog je proglasio himnom života. Nacisti su ideju nadčovjeka pokupili od Ničea. Niče je to prekopirao od Stendala. Možda je Musolini san o veličini stekao upoznavajući djelo ovog filozofa.

 

Možda i nije sanjao o tome da će jednog dana biti diktator koga nacija obožava. Ali je uvijek želio biti nešto više od običnog, siromašnog provincijalca.

Dalja biografija je svim Italijanima dostupna i poznata. Jedan kratki Musolinije životni potpuri:

 

–           1910.- Oženio je poznanicu iz djetinjstva, siromašnju i skromnu Rachele Guidi, koja mu je rodila četvoro djece. Bio je pristojan kršćanin koji je vodio normalan obiteljski život. To mu uopšte nije smetalo da ima brojne ljubavnice.

–           1911.- Bio je pacifista. Protivio se ratu Italije sa Turcima, što ga vodi u zatvor. Ali diže mu cijenu i 1912. Postaje direktor Socijalističke partije. Pacifista Musolini se protivi i I svjetskom ratu, ali želi da Italija bude na strani onih koji se bore protiv Centralnnih sila koji jurišaju na Evropu. Valjda tada prestaje i njegov pacifizam.

 

I ne samo to.

On počinje da se izdvaja od polotičara svoje stranke.

 

Kaže im:

“Shvatio bih našu apsolutnu neutralnost ako biste bi imali hrabrost da idete do kraja i, to znači, izazovete ustanak. Ali njega apriori ne uzimate u obzir zato što znate da vas očekuje neuspjeh. Onda recite sasvim iskreno da ste protiv rata zato što se plašite bajoneta.”

I to je njegov razlaz sa socijalizam i uplivavanje u vode fašizma. Priključuje se pokretu

Fasci d'azione rivoluzionaria internazionale.

– od 1915.- je bio učesnik rata, ništa posebno mu se nije desilo osim ,ohrabrujućeg ranjavanja zbog kojeg je demobiliziran.

– 1919. godine sa s bivšim lijevim intervencionistima i mladim ratnim veteranima osnovao Fasci Italiani di Combattimento. To je početak Musolinijevog puta po kome je poznat.

 

Ciljevi su im bili: proglašenje republike, ukidanje Senata, reforma parlamenta, konfiskacija crkvenih dobara, djelomična eksproprijacija kapitala i agrarna reforma.

Kada je oteo vlast, Benito Musolini je zaboravio svaku stavku svojih htjenja i razmišljanja.

Od pacifiste je postao nasilnik.

Stranačke mase su se naoružale terorisali sve koji se nisu slagali sa njima. U ljeto 1921. Musolini na kratko napušta stranku zbog sukoba sa vodećim ljudima, ali to je vodilo slabljenju stranke, a Musolini sebe nije mogao vidjeti u nekoj drugoj stranci, pa dolazi do pomirenja. Povratak u stranku je bila ona prelomna tačka koja ga je gurmula u zagrljaj     radikalnijim desničarskim idejama.

 

– Krajem 1921 godine stranka mijenja ime u Partito Nazionale Fascista, da bi 1922. postali najbrojnija stranka u Italiji. Svjesni svoje snage i moći više ništa nisuželjeli prepustiti slučaju.

– 24. oktobra Musolini je rekao.

„Naš program je jednostavan: želimo da vladamo Italijom”.

 

Bilo je to na kongresa u Napoliju koji je upriličilo 60.000  fašista. Zauzet je Po, i svi važniji gradovi u Italiji. Crnokošiljaši sukrenuli su u Marš na Rim.

Vojska nije intervenisala, kralj Viktor Emanuel III 28.oktobra daje mandat premijera vlade  Benitu Musoliniju, koji će trajati do kraja njegovog života.

Pola godine kasnije Musolini ima 700.000 registrovanih pristaša. Isto toliko crnih košulja.

Rađa se Duče koji više nema obzira ni prema kome, osim prema samom sebi.

Duče je svemoćan, sve zna, i mora mu se polagati račun za svaku sitnicu. On je vođa svemoćne Fašističke stranke i stranačke milicije koje je obukao u crne košulje. Znak prepoznavanja crno zaziva crno i radi crne stvari.

 

Benito Musolini – Duče  postaje vođa cijele Italije, sviđalo joj se to njoj ili ne.

Slobode je zavijena u crne odore.

 

Duče je legenda u koju svaki Talijan vjeruje ili Duče misli da vjeruje.

Sjećate li se njegovog romana Kardinalova ljubavnica i  napomene o tom romanu. Sada to zaboravite, jer je i sam Duče zaboravio i izbrisao dio svoje mladosti.

 

Gorljivi ateist   i antiklerikalac se približio Crkvi i pojeo je sva istupanja protiv nje koje je imao. 1929. potpisuje konkordat s Vatikanom. Neko će reći politika, jer je Vatikan napokon priznao italijansku državu. I biće u pravu, ali dijelom. Sa crkvom Duče postaje neprikosnoven. Jer Duče je ta država.

 

Ne zaboravimo, on se većini Italijana sviđa. Budi im nadu u slavu nekadašnjeg Rimskog carstva. Zar simbol Dučeove stranke nije bio snop pruća sa sjekirom u sredini – fasces – starom rimskom simbolu discipline. Porobljena je Albanija, Libija i Abesinija. Na žalost i Dučea i mnogih Talijana to je bio san, koji je trajao samo dok je Duče bio živ.

 

Mnogi zaboravljaju da je Duče bio uzor drugim crnokošuljašima i drugim crnilima. Frankovi falangisti i Hitlerovi nacisti su najviše voljeli crne košulje i sijati tamu i crnilo. Smrt i pošast.

Pričati o savezništvu tama i crnila je samo kratak tren Dučeovom životu i historiji italijanskog naroda. Italijanima će donjeti mnogo crnog. Patnja, bijeda, užasi rata i mnogo smrti. Milioni Italijana nestadoše širom Europe.

 

Dobar dio u logorima smrti nacista, ironično nazvanim spa banje u kojima je kulminacija gostoprimstva „tuširanje“ ciklonom B.

Više od pola miliona, neki pominju i milionsku cifru osta zaleđeno po ruskim stepama.

Nek je progutala, Afrika , a dio je zaglavio na brdovitom i negostoljubivom Balkanu. Nijemci porobiše Italiju. Saveznici je bombardovaše, pa načiniše invaziju da bi istjerali Nijemce i ubili fašizam. Italija diže ruku na Italijana. Partizan na fašistu.

Tama se uvija, crnilo se  grči i jauče. Ništa ne pomaže. Ni jedna tama ne drži do vijeka. Mora mjenjati mjesto sa svjetlošću i Crnilo sa bjelilom i drugim bojama.

Porazi su vodili ka izdaji. Dučeova veličina se raspada.

Stranačke kolega glasaju protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. srpnja 1943. Sasvim dovoljno za rušenje mita o Dučeu. Kralj mu oduzima mandat, on biva uhapšen i interniuran u hotel na planini Gran Sasso d'Italia. Međutim Hitler nije voljan da partnera prepusti stihiji koja zahvata Italiju. 12. rujna 1943. oslobodili su ga njemački padobranci predvođeni SS pukovnikom Ottom Skorzenyjem.

 

Postavljen je za premijera marionetske države Talijanske Socijalne Republike (Republica di Saló). Duče zna da je bez talijanskog naroda koji se okrenuo protiv njega. On ih je izdao. Nije uslišio njihove snove, zemlja je porobljena. Dvije sile na njihovoj zemlji vode rat, najviše stradava talijanski narod.

 

Ipak Duče hoće da se dodvori sunarodnjacima:

–           „Ovo će biti republika talijanskih radnika i već je počela s odlučnim provođenjem svih onih postulata koji su punih četrdeset godina ispisani na zastavama socijalističkih pokreta.”

 

Beu obzira na nadošlu „miroljubivost“ naložio je da se pobiju svi učesnici urote koja ga je makla sa vlasti i uništila mit o njegovoj nepogešivosti. Nije poštedio ni zeta, grofa Galeazza Ciana.

 

Historija nas uči da sve  ima svoj rok. Rat se bliži kraju. Amerikanci su nezaustavljivi. Nijemci bježe.

 

U Dongu na jezeru Como 28. aprila 1945., kod mjesta Giulino di Mezzegra se Duče zaustavio da predahne prije nego što će pobjeći u Švajcarsku. Nije uspio popiti kafu do kraja sa svojom ljubavnicom Clarom Petacci. Iznenadili su ga partizani. I pazite sad:

–           “Zašto si izdao socijalizam?”.

Nemojmo zaboraviti najistaknutije osobine crnog vraga nisu snaga i sijanje straha. Zavodljivo oko i dopadanje to su glavne odlike Sotone.

 

Partizanima je bilo bitno što je izdao ideju, ne i to što je unesrećio Italiju. I oni čine nešto što je nalik tom Dučeu o njegovim crnokošuljašima.

Streljan je po kratkom postupku. Kao da se nekom žuzrilo da mu zatvori usta. O onda kruna

Crvenog humanizma sa svim odlikama crnog:

–           Musolinijevo tijelo i tijelo njegove ljubavnice Clare Petacci i drugih fašista je  naglavačke obješeno u Milanu. Razularena gomila se se iživljavala nad mrtvim truplima. Truplima kojima su, koliko juče eskstatično klicali.

 

Crna i morbidna slika. Pobješnjela masa izvlači iz ljudi najcrnje iz njihovog mozga.

Musolinijeva skromna supruga je preživjela rat i njeno troje djece, sinovi Vitorio i Romano, kćerka Edda udovica Grofa Ciana. Treći sin, Bruno gine u avionskoj nesreći.

I to bi trebao biti kraj Benita Musolinija, Dučea Italije. Ali nije.

Legenda ne umire, čini se da oživljava.

 

Predappio danas. Rodni grad Benita Musolinija koji je kao Duče planirao obnoviti Rimsko carstvo. Uspio je stvoriti samo državu u kojoj „je vođa uvijek u pravu“. Od lijepe, otmjene i pitome Italije stvorio je rigidnu i ružnu državu.

 

Zar je to važno? Nekima nije.

U Predappiu je vikendom gužva. Iz svih krajeva Italije, a i iz Evrope se dolaze pokloniti kostima koje su sahranjene na lokalnom groblju. Neprirodno velika glava od bijelog mramora

Zuri u posjetitelje. I vrlo bitno:

– Svastike, fascio te biste Mussolinija ili Hitlera se slobodno prodaju. Biznis je biznis.

– Rodna kuća talijanskog Dučea i njegov mauzolej mjesto su hodočašća.

Kad ulazite u rodni grad Dučea na pravo stanje stvari upozorava grafit na jednom od zidova.   – Nekadašnja poruka „Romagna, zemlja antifašista“ prepravljena je i danas glasi  – „Romagna, zemlja fašista“.

Nevjerovatno.

Crno da crnje ne može biti.

*

Osmi nastavak sutra 07.10.23. u 20.08 h

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera– Crno i bijelo

 

Crno i Bijelo

 

Ima jedna divna pjesma. Pjeva je prekrasna i nježna  grlica Iva Zaniki. Da li je se sjećate?

Mila i krhka, sa raskošnim glasom od neba darovanog. Čini nam se i malčice tužna. Možda zbog pjesme.

 

La Riva bianca, La Riva nera. Obala Bijela – Obala Crna.

Neuki će reći tužna i lijepa pjesma. I biće u pravu.

Zaista je elegična i puna neke boli koja oplemenjuje. Usudićemo se i reći ona je kancona koja nosi nadu više od drugih. Mnogo nade.

 

Nježna balada pjeva o jednom ratu. Onom prvom. Mislimo od svjetskih. A čovječija historija su sve sami ratovi. Ko i u svim ratovima, nesrećnici pucaju jedan na drugoga i ubijaju se.

Ovaj rat je malo drugačiji. Pucalo se sa udaljenosti, ne veće od širine bulevara. Ubica i ubijeni nisu to željeli. Njih su poslali da brane slobode bogatih. Svojom smrću.

Ako ne budu pucali, oni drugi, koji takođe ne žele pucati, njih će upucati. Dijeli ih širina Rijeke. Njene dvije obale imaju različite boje. Jedna je crna, jedna je bijela. Ali one su nestalne. Jednog dana je jedna obala crna, a drugi dan je bijela. Zavisi koliko ubijenih ima na njenom tlu. Te obale su ona tanka linija koja razdvaja život i od smrti.

 

Bijelo  i Crno.

 

Ako nesrećnika posluži sreća i tog  dana ga zapadne bijela obala, sve je u redu. Život teče dalje i on se smatra srećnim, jer nastavlja da se pati i iščekuje.

Ako nesrećmika jednog dana  zapadne crna obala, i to je u redu. Život teče dalje i njega smatraju sretnikom, jer su ga nestali  i pobjegao patnji i iščekivanja.

Opet to Crno i Bijelo.

 

Gdje je tu plavet, purpur…?

Jednog dana neko poremeti raspored nebeskih  putanja i dvojicu sretnika zapadne ta plavat i purpur.

Ah, da.

Jedan je kapetan, drugi obični vojnik. I u vojsci ljudi prave podjela. Sada su jednaki, jer smrt sjedi pored njih i smješka se. Ovaj put nije nasilna. Učinila je da boli nestane. Samo svjesnost nestajanja.

Dvojica nesretnika shvataju da nisu od iste zastave, da su danima pucali jedan na drugoga. Pjesma nam ne kaže, ali licencia poetika nam dozvoljava da pomislimo da su, možda, upucali jedan drugoga.

Oni nisu ni ljuti , ni tužni, samo su jako umorni. Dugo već traje to pucanje. Danima i noćima.Godinama.Eonima. Ne da čovjeku mira i odmora. I mnogo nestajanja nosi.

Njih dvojica su svjesni da se neće vratiti mirisnim đardinima i domu svome. Od domovine im je ostao samo pogled na zastave,  koje su neumorne. Vijore se i sa svakom smrću su ponosnije. Ni jedna smrt, ni hiljade mrtvih ,ni milioni mrtvih ne može da poremeti njihovo ponosno lepršanje na vjetru.

 

Zar je to sada bitno?

Vojnik i kapetan sada osluškuju glasove, koji dolaze sa druge strane brda. Tamo je  trava još uvijek zelena i rosna. Glasovi slave vinograde i život.

U ovoj kratkoj storiji, naslućuje se divni momenat, kada iz patosa, jer ovo je ipak tragedija, kao iz nekog plavetnog izvora isplivava nada.

Oni su mogli biti prijatelji, da ih nisu natjerali da čine zlo jedan drugome. Dišu, gledaju, misle i krvave na isti način. Tako im suđeno. Pa ljudi su.

Mi zamišljamo da pružaju ruke jedan drugom. Taj stisak ruke, umirućih, je nada. Neprijatelj u stvari nije neprijatelj. On je samo prijatelj koga su primorali da bude neprijatelj.

Ljubav i mržnja. Prijatelj, neprijatelj.

Crno i bijelo. Crno-bijeli svijet.

 

Dajte prizmu. Dovoljna je samo jedna. Ona u srcu. Za trenutak je to bio crno bijeli svijet pun svjetlosti i duginih boja.

Jedna žena čeznutljivo pjesmom doziva nečije ime, koje se nikad neće odazvati. Da li je to ime jednog od ove dvojice? Mi to ne znamo.

Iva  Zanicchi pjeva posljednji stih i završni refren Riva Bianca, Riva Nera. Mora da privede  pjesmu kraju, jer bi dalje ponavljanje prizvalo patetiku, a njoj ovdje mjesta nije.

Noć je pala, žena plače, vojnik umire, kapetan će uskoro za njim. Tišina.

 

Mi ćemo sebi dozvoliti još jednu digresiju i reći:

 

– Zapazili smo da je i iznad Riva Bianca i iznad Riva Nera , u momentu kada su se prijatelji uznosili na nebo, zasjala duga, a sunce se diskretno povuklo, da svojim sjajem ne zasjeni lepšajuću ljepotu boja.

 

Iva Zanicchi – La riva bianca ,la riva nera / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik

 

 Sedmi nastavak sutra 06.10.23. u 20.08 h