Lepa Brena / Slučajni susret u prolazu

 

 

Dani  veličanstvene  i neponovljive Sarajevske Olimpijade 1984. su već  odavno prošli.

Bili su to mnogo sretni i bezbrižni dani.

Titov duh je još uvijek snažano bdio i zvjerinje se, pognutih glava skrivalo u podzemlju. Neki su se pržunali.

Činilo se da je sve u redu.

Avaj, avaj i avaj.

Čuti ko fol pjesniče, furaj dalje, svaki dan  je blagdan, poetiku traži.

Nađoh je u kutku jednog prelijepog oka, što sjene tuge iskri.

U časopisu Svijet je upriličena mala, uobičajena , pomalo  vehta komunjarska zakuska.

Gost je bila, tada, najpopularnija medijska ličnost Jugoslavije, koja je tek trebala da potvrdi svoju više decenijsku dominaciju.

Jedan od Svijetovih promotera je bio  Cakan Ćemalović , naš drug. Dobili smo jednu bjanko ulaznicu. Nije trebao;  i jedna je previše za nas sedam. Nije to za nas, koji smo svikli u nježnosti đardina, u mirisu đula,  ljubav uz muziku sniti i voditi.

Dobro  ste  anlaisali ako ste skontali. Ako niste , mi smo vam svakako imali namjeru reći.

Radi se o Fahreti Jahić,  tuzlanki na stalnom službenom putu u Beogradu i koja je prozvana Lepa Brena. Ona je u stvari postala Brena davno prije toga. Od rođenje. Nije ona  bila  Lepa,  nego prelijepa.

Imala je koncert u Sarajevu da upriliči olimpijadu.

Autori ovih redova,  ni zere nisu bili ljubitelji te vrste mrzike, pardon muzike,  koju je hablečinama prodavao Slatki grijeh.

Ali urođeno poštovanje prema ženama , njihovim velovitim ljepotama,  su ih prisilili da izvlače kraću viljušku,  koji će  bakso,  otići na taj kokuzni domjenak. Nije bitno ko je određen, jer se nikome nije išlo. Svi su se radovali neodlasku.

Njima neukim, tv je bila strana ptica selica. Vazda  ista izvlakuša: odakle nam vrijeme frajeri.

Brenu su pamtili kao ljepušlastu , malo punačkiju pjevaljku u šljokicama, koju je neki kreten  sa TV pokušavao ismijati.

Odabrani nevolijnik je krenuo na mjesto zločina. Dobio je upute da se ponaša kao kreten, haman onaj iz beogradske selendre. Komunisti drugačije ponašanje ne poznaju.

Malo on  kasnio, ali i Fahreta  kasnila, tako da mu niko nije zamjerio. Zakuska vehta, iako je niko ne dira. Ne smije,  ni zrno kikirikija faliti,  dok se Ona ne pojavi.  Nigdje cuge, samo šenkrat eno kiselico i po koji šenkrat plaho jabolkov  sok. Ni kafu ne nude.

Siromašni, bolan, ovi komunisti. Kod Mare Gatare uvijek dobiješ kafu. Ljudi se navadili ići na džabe kafu. Mari to ne smeta. Doljevuša. Odere ih ko blentovije i ništa smisleno ne izgata. Tak'e vam sve gatalice.

Nevoljnik pognute glave ka vratima, nije navikao na suhoću i praznoću tahtali podmetača, ljut ko puška. Ko ga navrati na ovakav belaj?

Na vratima se natandari na neko djevojče. Vitko i čvrsto, ima je, što jes jes. Dotle mu pogled doticao izgledala je kao rajsko stablo . I još nježnije. Nije oči nekoliko pristojnih  trenutaka odmico.Ni nos, koji se zaglavio između dvije okrugle ,uzbibane, mramorne ljepote

Ni mrdo nije , kao da su mu vali jedro poderali.

Joj , majko moja kako ta diše i biba se.

Na trenutak je mali oblak zamalo zaklonio  veliko Sunce.

Diže glavu i vidi djevojčurak nenašminkan, malo ublijedio , tek mrvicu snježnog rumenila na rupicama što osmjehom zrače.

Štrecne se i naježi . Vidi u njoj Lucu od prije trinaest godine. U srcu mu tuga. Njegova Luca u zadnje vrijeme poboljevala svako malo. Ne sluti na dobro. Ali osmjeh je ne popušta. Samo ista tuga u oku,   šarenom  i nježnom, ko u  ovog djevojčeta ,  iskri.

On joj skoro zbunjeno kaže, izvini maleno moje i sklanja se da krasotica prođe.

On ga žačuđeno gleda , veća je od njega barem dlan. Sreća da je niske kundure nosila. U očima joj zaiskri neka blagost , samo na tren, pa se prosu led. Šta on to meni moja malena? Kojim pravom?

Nešto u pogledu te bjondinske ljepote, mrven šatirane, ga duboko kosnu i zaboli.

Taj pogled je njemu poznat. Vidio ga u pogledima mnogih Grlica malih. Neznanih i znanih. I u Frkinom i u Lucinom, Zlatinom, Lele Jele Jelene i Dijane male Meleke. Iako se nejasno sjeća vidio je taj pogled u  drugih anđela  Cvetajeve; Joplinove, Sonje S. Magi, Meri, Rade i Nade S., Milice M…Da nasluučivao ga je i u Ljiljane M.

Ugh. Brr. Grr.

Pa još jednom.

Joj , jebote i jebote i jebote.

-Sad i psuješ pjesniče ko fol.

-Moram, o Bože jedini , to  bole stravične čini.

Nemojte nas, još i vi  neuki stišavati i učiti pristojnosti.Toliko boli u očima tih malenih djevojčica ima, da se nebo od suza rasteže i zemlju zavjesama mokrim pristiska.

To je pogled žene djevojčice, uplašene srne , koje je svijet slomio i prije nego što su spoznale njegovu ljepotu. U tom pogledu može se vidjeti  zaključana svjetlost i ljepota univerzuma.

Ono  nešto  preostalih sanja čini pogled milosnijim.

Nevoljnik se okrene  Cakanu , pogledom ga pita ko je ova klinka?

Ovaj nešto šareti, ali se ništa ne razumiju. Gomila se sjati oko  zbunjenog djevojčurka i nasta opšta gungula.

Ža’ mu tog djetata,  što se svi bakću oko njega. On nema vremena za prazne hastale, grupna guranja  i šupljanja.  Cugne dobar gutljaj curvoasiera iz pljoske koju je uvijek sa sobom nosio, zapali jednu Gitanes slegnu ramenima, okrenu se i ode.

Morao je raport konziliju podnijeti, ali nije znao kako. Ono k'o fol.

Sa vrata:

-Nisam vam ja ni vidio tu vašu Lepu Brenu. Prazna im sofra , ko poslije brst naleta  Debe i Ome iz mlađih dana ili Hirošime 1945.

Lenji samo aa.

Herco ništa , na slamčicu pije pivo i diše.

Mojsije zabrinut, novu harmoniku juče sprco na Bistruku , sa željezničkog mosta. Ne obraća pažnju  ili nije čuo.

Ome  već odavno nema.  Žaluje. Kosa se nenadano istopila ko lanski snijeg., a žena mu ultimatum heknula. Konzilij ili ja.

Baška Baša prorijedio, tek mazno neku novu raspuščenicu, a i “producent postao”.  Razne pahuljice padale na tu čupri.

Samo Deba konstatuje:

-Nikakva šteta. Pjevaljka ko pjevaljka. Jednom pjevaljka uvijek pjevaljka. Kad vidiš jednu, ne trebaš gledati drugu, Sve su iste.

Da mu kažeš nije tako,  ne bi shvatio ili prije će biti, ne bi htio da shvati.

Svaki je insan za sebe i svaki seharu svoga živote na svoj način prti i tegari.

-Imo si pravo ća si se vrno. Mi se ne barkćemo oko luftiguz stolova.

Javi se Mojsije ko muhur.

Te godine, na latinski badnjak i dan poslije  je umrla naša Luca. Predivna , mistična žena.

Uh tih nogu, majko mila. Naš dobri duh i naša ljubav. Nevoljniku, onom dobrom,  , malo , puno, beskonačno  više od ljubavi bila.

Mnogo godina poslije nevoljnik će  čuti neku skoro pa ženu, kako pjeva pjesme : Ja sam žena, Okrećeš mi leđa  i Ja nemam dom  .

Baš tim redom.

Shvati da je  ono preplašeno djevojče, ona preplašena srna , bačena u svijet vukova bila Fahreta Jahić. Radi slave prozvana Lepa Brena. A nije bila Lepa nego prelijepa.

Njemu drago , što je prepoznao grlicu olimpijskih dana.

A pjesme,  baš kao da ih  njemu  pjeva i ruži  ga.

Čuj molimo te, Lepa Brena djevojčica ; a ona stasita,  prekrasna , žena.

On slučajno srete  krhku,  nježnu i prelijepu djevojčicu. I bolje što je nije upoznao ili ko mahalska odrtina nešto lano i povrijedio mirisnu i krhku ljubičicu.

Nije joj ni imao neki savjet ,neku nježnu riječ pokloniti. Sudba ima svoje zakone koji se ne mogu promjeniti.

Ostaće zapisano da Dobri nije olimpijadu ni zapamtio.

Na katolički badnjak 1984. godine,  mu na rukama  sa osmjehom u očima umrla malena Luca.

 

Desetak mjeseci prije Dobri je  sreo Prelijepu Fahretu, zvanu Lepa Brena.

A i boli se nakupilo, nema više gdje stati,  Malena Velika  moja.

Zbog dobrote  Dijane ,Luce, Frke , Mirjane, Lele Jele Jelene,Ljetnog Proljeća i svih njegovih  Grlica   je usud nestao  iz  života Malog Princa .U njegovom toplom srcu će uvijek  biti  mjesta za svako  krhko proljeća  i  preslatko dijete u oblacima,  nalik mirisnom tananom pupoljku ili procvjetaloj plavetnoj ruži. I svakoj ruci koja se prema njemu pruža.

La vita e bella.

 


												

Duo Arkal / Il Bastidor / – Lyrics

 

 

 

 

Il Bastidor

 

Vyarnes, gizo i skumparto

Vyarnes, marido asibivaj Vos

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor.

 

La, la, la…

Shabat maldo i kanto

Alhad la kulada

Lunis dublar la lulada

Martis kuzir kun la kusuegra

Myerkulis alimpyar la kaza

Dyuevis vizitar la mi Madri

 

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor

 

 

Majica

 

Petak je ja kuvaš i režeš

petak je, dug ti je život   ženo moja

kada ćeš naći vremena da se ukrasiš

lijepa majica

kada ću naći vremena da te ukrasim

Lijepa majica

 

La, la, la…   la la la

subota , molim se i pjevam

subota  moram biti čista

ponerdeljak , moram po stado

utorak,vidjeću se sa svekrvom

srijeda, čistiću kući

četvrtak posjetiću majku

kada ću imati vremena da see ukrasim

lijepa majica

 






												

Odmor , jes’ kako ne

 

 

Danas smo mislili uzeti  uzeli dan odmora.

Mislimo, zaslužili smo.

Jes’ kako ne. Ne daju.

Prašimo sedamstotinatridesetjedan dan bez odmora.

Ukratko 1098-ti  dan.

Još jasnije tačno dvije ( 3 ) godine i kusur.

 

Puno je to dana ,al’ žao nam ni.

Volimo prašiti.

Ma ne po prašini,već nako.

Mnogo smo snova prosuli.

I boja potrošili.

I još svašta nešto prelijepog.

 

Mahala , ko svako predgrađe , diše samo bisernim školjkama ljubavi.

Kontamo odimo sa Grlicama dijeliti prve majske  snove.

Uzmemo torbak pun snova , pa na proplanak čežnje.

Vrlo je blizu.

 

Tu negdje, između srca i duše. Zaglavio se.

Od rođenja. Ne mrda. A nama ne smeta.

Čak ni to što nam iz usana cvijeće raste.

 

Cvijeće ko cvijeće. Nekad zna biti nepažljivo.

Trnjem svojim oči nam kiti.

U njima sanje, nalik rosnim tragovima kiše.

 

Vrnemo se.

Neće nam snovi pobjeći.

A možda i neka grlica na koje slovo doleprša.

Uostalom, srce nikad ne uzima odmor.

Ugodan vam dan želim,

Mile moje.


												

Bleki – Ne da mi se poslati ovaj Testament

 

 

Mila

molim Te

 

Neću ti reći ništa što već nisam rekao

ili da to nisi spoznala

 

Ne znam reći prelijepa a jesi prelijepa

Ne znam reći čarobna a jesi čarobna

Ne znam reći istina a jesi istina

Ne znam reći duboka kao okean

Ne znam reći fascinantna

 

Mnogo toga ne znam reći

u jednoj riječi

 

Nekim riječima biva suđeno da ne stignu do srca

onih koje treba da nježe

 

A opet nekima se moraju dva puta uputiti

I pride svaki put kada mi dotaknu dušu

 

Mila

uvijek nadmašiš samu sebe

u najpoetskijem smislu

bojama svoje duše

bravisimo

 

Kako to činiš

Ne znam

Ali znam da ti je duša čista i iskrena

a ti

ti si prelijepa

 

Ti prosti Ja konju

što mi riječi teku same od sebe

odavno nemam prilike uživati u tuđim riječima

a da ih već nisam pročitao

u slikama koje ja nisam vidio ili narisao

 

Ja, svojima snima ne dam da potonu

jer čeda su moja

 

iako snim za neko nježnije veče

radovanja naših susreta

uopšte neće loše zvučati

kao milost

koja rastanak nosi

 

Godine um pomućuju

i kada počnem zaboravljati

da pišem i slikam

i kao svaki sanjar

postanem

Tišina i sni

ne plaši se

 

O jedina

tada

zaviri u bjelinu mojih očiju

vidjećeš ljubav , tišinu i sne

i riječi dvije

 

Hvala ti

 

 

Edit

												

Bleki – Slovo o molitvi / Igrokaz na dan 03.Oktobar/ Listopad

 

 

Molitva.

Uh, odakle nam vremena za takvo nešto, prečesto misle ljudi.

A opet, Molitva je ona jedina obaveznost koju treba raditi svakog dana.

Neizostavno i bez razmišljanja.

Ljudi su neuki i griješe.

Misle da je Molitva izmišljena da se klanjaju Bogu Jedinom.

A nije tako.

Milostivom nije do toga da mu se ljudi klanjaju reda radi ili zato što im je to rečeno.

On je Molitvu obznanio radi ljudi i njihove dobrobiti.

Vrijeme posvećeno Molitvi je najduhovnije i najplemenitije osjećanje u ljudskom životu. Već sama pomisao na Stvoritelja odstranjuje sve strahove , neprijatna osjećanja , zlo i zle pomisli.

Vrijeme iskrene Molitve je vrijeme odsustva zla u ljudskoj duši.

Ona postaje čistija i uzvišenija.

Dostojna svoga Gospoda i njegovom nauka.

Duboka Molitva, u osami, daleko od prisustva bilo kakvih posrednika , čine čovjeka primječivijim za Milost i Ljubav Božiju, osnov života.

Obuhvaćena uzvišenim osjećanjima ljudska duša razmišlja o neizmjernosti Božije dobrote, strpljivosti i oprostu. I uvijek zanijemi pred veličanstvenošću Božijeg stvaranja.

Pomišlja na roditelje, djecu , životnog pratioca i obasjava ga osmjeh sreće.

Tada se javlja težnja da se učini sve što je u čovječijoj moći, da se isprave greške i grešnost svede na minimum. Da se dobrota , razumjevanje i oprost podari svijetu. Da se čini dobro i dariva ljubav i milost. Da se oprosti sestri ili bratu koji greše.

Rekoše:

Ljudski je griješiti, Božanski je praštati. I uzvišeno.

Jer život je jako kratak. Često prekratak. Ljudi su smrtniji nego to misle. A nose teška bremena na svojim leđima. Molitva im pomaže da bar neko vrijeme budu ljudi.

No ,čovjek je satkan od žurbe. Ili nema vremena za molitvu ili vrlo brzo zaboravi njene blagodati. ( Naći ćete da su žene postojanije i predanije Bogu i molitvi.)

Zato je učestalost Molitve jako poželjna, tada se više vremena i pažnje posvećuje dobroti i milosti , uzvišenim stvarima.

Manje je vremena za zlo i smutnje.

Molitva , milodarja koje ona nosi, su nužno potrebni ovim nestalnim i surovim vremenima. Vremenima kada čovjek sve manje zna i osjeća drugog čovjeka.

Zato vas molimo , zaviriti u svoje duše, pronađite preostala zrnca ljepote , okrenite se Nebu i zamolite Boga Jedinog za oprost.

Oprosti će vam se grijesi vaši , da bi vi drugima Božjom milošću mogli da oprostiti.

Hvaljen da je Gospod , za vijek vjekova.

Amin.

Alelujah.

 

 

 

 


												

Crno – Tinejđerske reminiscencije / Crno i svjetlost

Crno i svjetlost

 

Životi prolijeću i nestaju pred nama, tako brzo, da mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.

 

Reći ćete : zaokupili su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati. I tako bi došli do crnog platna krojenog po stasu svakog muškarca, rjeđe žene. No, ne žurimo.

Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da  se druge stvari više ne primjećuju. I u onim prošlim vremenima. U budućim. Ko da zna?

 

Sve će proći, i bol i tuga. Mrtvi će otići tamo gdje vječno proljeće sja i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.

A mi ćemo ostati sami sa nametnutom praznoćom i beznađem.

Ne mora tako biti.

 

Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Hoćemo da pričamo o Crnom, a samo nam je Svjetlost na umu.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan, dok ne padne noć i dok ne usnemo. Kad padne noć i  usnemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti.  Ali, ne možemo zanemariti Crno, jer ono postoji , koliko i svjetlost.

 

I tako čitav naš život; koji traje kao let grlice. Sve se kreće brzinom od pedeset hiljada kilometara na sat,  ali se ništa ne mijenja.

Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Crnom i bojama pa tek o svjetlosti.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje. I Crno.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili razvastavanja.

Samo Svjetlost i Harmonija. Koja uključuje i Crno.

 

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu, drugi oblik Crnog, svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to, da bi joj Crna tama pomogla da sve u Univerzumu bude uravnoteženo.

 

Dok se širila, svjetlost je hodila ka jednom određenom mjestom u Crnoj prazmini, koja nije praznina, već nepregledni nizovi Zviježđa, koji u okrilju Crnila, blješte i izviru u prelijepim   bojama nezamislivog kolorita, koje je samo Njegova Milost mogla osmisliti.

Svjetlost traži mjesto u Tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde, nakon osam dugih milijardi godina lutanja Svjetlost je zakovitlala i smotala Crnu prašinu jedne zvijezde do Crnila. Iz te Crne  vreline trebalo je da se rodi nešto jedinstveno i dostojno Božjeg Stvaralaštva.

 

Samo par stotina miliona godina poslije, osmišljena je i uobličena Plava planeta. Da izdvojena je najljepša boja iz spektra boja, koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla. Toliko detaljčića, koji su, do u valere, morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.

 

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi je udahnuo svoje čedo. Čovjeka.

U Svojoj uzvišenoj nakani podari mu razum i svoje darove: Svjetlost i Ljubav.

To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a plava planeta je samo jedna.

Njeno puno ime je:  Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi. Tako smo je mi nazvali .

A čeda, ljudi, toliko nerazumna bivaju da pretvaraju plavu boju u krvavu, rubin boju. I stvaraju haos koji Crnilo i Tamu nose.

Da, ljudi, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izazivaju. Ti ljudi navuku crne odore ili samo crne košulje i više nisu ljudi. Oni postanu  monstrumi. Ali mi opet žurimo.

Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog Univezuma.

Svjetlost nije samo dar, ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.

 

Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću, ovo postaje još bjesnije.

Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i prihvataju njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

Svaka smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku. Ljudi neuko vezuju smrt sa crnim.

Ne bi trebali. Crno nije tužno, a smrt je samo presijecanje korijena sa fizičkim životom.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom Svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

 

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.

“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnije videnje svjetlosti, koje smo mi dali da bi je doveli u odnos sa bojama, naročito crnom.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja: crvene, narandžaste, žute, zelene i plave boje.”

 

U prošlosti su  govorili da Crna boja predstavlja totalno odsustvo boje. Ispravili su se na vrijeme, da bi mi mogli na miru pisati o oblicima Crnog. Uz Crno vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šta god hoće.

Htjeli smo, ali nam ne ide od ruke da Crno bude sinonim Crnila.

Za nas je Crna boja Univerzuma samo refleksija, drugi oblik svjetlosti koja ljubavlju drži Univerzum na okupu.

A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav. To se ne da , niti može riječima objasniti.Ni okom obuhvatiti. Objektivno to što oko ima obuhvatiti je Crno, ali Sunce i danje svjetlo ga sakrivaju.

 










												

Jagoda Flory – Sefardska muzika

Flory Jagoda je bosanska kantautorka i pjevačica  pjesama na judeo – espanjolu , zaboravljanom jeziku bosanskih Sefarda.

Njen životni put je nalik putešestvijama mnogih Sefarda ,doživljenih  tokom 27oo godišnjeg pogroma.Potsjeća na nevolje sefarda,njenih predaka koju je španjolska  inkvizicija ubijala i  progonila; i koji u Bosni nađoše spasennje.

Nju i njen narod šesto godina poslije  neka druga inkvizicija je ubijala i proganjala,jedva je život spasila.

Skolinila se kod none u vlasenicu,od tamo je prognaše na Korčulu da bi nekako zviojeri pobjegla u Ameriku.Amerika ko Amerika;i hlada ko led,i vrela ko pržun.Nekima dobra – malobrojnim , drugima onim mnogobrojnima kazamat.

U Americi je život našla, ali joj domovina  u srcu srasla.

Tada je postala dvostruka izbjeglica;duša koja za dvjema domovinama pati,plače i pjeva.Život je posvetila očuvanju lirske i muzičke tradicije bosanskih Jevreja. A ta tradicija je bogata kao višehiljadugodišnji svijet njenih predaka.Svijet kome je lutanje i sreća izmješala putanje od Jakova Izrailja,onog koji se usudio boriti sa Gospodom.

Zato ona pjeva i o Pashi i o Hanuki,opsadi Jerusalima i rušenju hrama,o bolnim rastancima za Španijom i Bosnom i žalom za nekim maglovitim vremenima kada se činilo da snovi neće prestati.

Miloj sarajevskoj Grlici mnogo hvala za svaki stih,za svaki akort koji je sarajevu i Bosni poklanjala i svojim mladalačkim i neponovljivim glasom pronosila svoje bosanske tuge širom svijeta. Tuge Alhambre  , Bjelog dvora i Jerusalima pretočenu u sefardski sevdah.

Vrijedi poslušati kompletnu snimku.

Bleki – Boje

 

U konačnici , promjena krajolika,

svijetlo – tama  ,

je samo novo lice već viđenog.

 

Nemojmo se zavaravati ,

boje persistiraju  iza svjetlosti  ili tame

duboko   u oku  sanjara

 

milošću postaju

Tišina i sni

zauvek

 

 

 

 

 


												

Davorin Popović je bio samo pjevač VIS Indexi


šarmer u cvijeću   Egalite   Magla nad Gradom Čednosti   velovi grada čednosti

Umjesto rekvijuma

 

Indexi su u svemu naj naj u svemu naj

Davorin Popović je bio pjevač Vokalno instrumentalnog sastava Indexi.

I ništa više.

Ništa više od toga.

On je samo to želio biti pjevač Indexa.

Primo inter paris tria odabranog septeta Muzičke akademije Indexa.

Tri su sačunjavali : Pjevač Davorin Popović Pimpek, solo gitarista Slobodan A. Bodo Kovačević i Fadil Redžić Fadiljo.

Valja nama preko rijeke.

Septet sa njima  trojicom su  kompletirali: Đorđe Kisić i Miroslav Šaranović bubnjevi, Ranko Rihtman, Miroslav i Nenad Jurin klavijature.

Ostali, nenabrojani članovi grupe su se mjenjali na pozicijama bubnjara i klavijaturista. Kratko vrijeme bi proboravili u akademiji, naučili zanat i krenuli dalje u lov na slavu.

Bilo bi nepravedno prema ostalim neke izdvojiti. Ipak moramo.Ismet Nuno Arnautalić, Enco Lesić i Đorđe Novković to svojim odnosom i doprinosom zaslužuju.

Davor je imao i tri  LP izleta u solističke vode i nekoliko poklona Mostarskim kišama,zajedno sa Indexima. Ali sve što je napravio kao solista je bilo djelo Indexa ili uz njihovu nemjerljivu pomoć.

Pimpek kao čovjek je nešto drugo. Mi nećemo duljiti drugi se previše toga rekli. On je bio bard, boem, kozer, da sam ja netko i čaršijac; po većini karakteristika pravi mahalaš, onaj dobri.

Poslije smrti neki su ga nazvali maršalom ili nekim drugim glorifikantnim imenima. On bi se iskreno ljutio na te bombastične izljeve prijateljstva.

Maršal je bio samo jedan, maršalćiće su glumili mnogi.

Pjevač je bio samo jedan. Njega se niko ne usuđuje glumiti. To je nemoguće.

Davor je bio i raja. To je u Gradu čednosti misaona , nemoguća i nedostižna putanja za mnoge koji su to željeli i žele da budu.

Ko nije raja grad ga jednostavno abortira i oni odlaze na okolna brda i bijes i nemoć iskaljuju snajperom i desecima miliona granata. Najdraže im je ubijati i nestajati djecu i žene.

Drugi pak laju kao bijesni psi na vozove koji nekim ciljem jure.

Oni koji nemaju bijele bubrege sakrivaju se po vukožderinama i selendrama i blate grad koji im je dao sve.

Popović čovjek , ljudina je bio iznad svih razmeđa i zla.

Bacio je sve niz rijeku i prvi je pružio Pružam ruke.

Časnih pet svih kamenih spavača , Modre rijeke, Kamenih cvjetova i plime mirisa žutih dunja posijanih ljubavlju koija je krasila na hodočašću onog da sam ja netko i resta Indexa kojima je i pad je let.

Nadamo se da  neka žena, mnoge žene, sve žene svijeta, negdje u zatišju, ponekad slušaju i pjevuše Mojoj jedinoj ljubavi ili barem Pružam ruke

Ovdje prekidamo naš rekvijum da bi dali prostora nekim učesnicima molitve za dušu blaženog Davorina Popovića.

Prepisali smo neka nepretenciozna razmišljanja ljudi koji se iz profesionalnih razloga razumiju u muziku više od prosječnog pučanstva.

Oni će kompetentnije progovoriti o muzici Indexa i Davorina Popovića Dače.

Pošteni Arsen Dedić (7.10.2013.g.):

“Jučer sam gledao Mik Đegera, njegov koncert iz 1978. g. iz Amerike. Davorin je sve to predvidio i tu koreografiju i to plaženje jezika, dvije harmonije i deranje preko toga. Ali kod Indexa je to bilo sve drugačije. Kod njih je bilo pjevanja, melodike, dobrih tekstova, aranžmana, koreografije svega. Ja sam inače sve što se moglo vidjeti u svijetu već vidio. Od Frenk Sinatre, Mik Đegera, baš sve. Ali Davorin i Indexi tu je bilo toliko finoće, elegancije…”

Čestiti Zoran Predin (Lačni Franc) je jednom prilikom , neposredno poslije smrti Davorina Popovića rekao (sažetak) :

Indexi su bili vodeći svjetski bend, ali mi to tada nismo znali.

Korektni i profesionalni Petru Lukoviću prepričava anegdotu sa koncerta Indexa u Londonu 1995. g. :

Glazbom Indexa i Davorinovim glasom očarana Engleskinja koja je na koncertu stajala do Lukovića okrenula se u jednom trenutku beogradskom novinaru i rekla mu:

“Da su ovi momci rođeni u Londonu bili bi veći od Beatlesa.”

Luković joj je odgovorio:

“Gospođo, ovi momci su u Sarajevu puno veći od Bitlsa ili bilo koga.”

Da,zaista Indexu bili veći od Bitlsa ili bilo koga.Ne samo za Sarajlije već za objektivni muzički svijet. Bodo, Fadil i Davorin su bili veći od Lenona, Pola, Sinatre, Đegera ili bilo koga.

Srećom Indexi e” i mi sa njima smo to uvijek znali. Vaspitanje, skromnost, poštenje i paska jako strogog miljea;Čaršije, nije ostavljala mogućnosti da se samoreklamira stvaralaštvo i umjetnost Dvora.

Umjesto nas, iskreni Branko Požgajec iz grupe zagrebačke grupe Drugi način je na najslikovitiji i najednostavniji način oslikao muziku Indexa koju su decenijama darivali svijetu :

– Ja sam uveo jedan termin, to je bio moj privatni termin, kada je riječ o karakterizaciji svirke Indexa, ali su ga prihvatili moji prijatelji u mom krugu i muzičari. Konstatacija je bila da Indexi strahovito plemenito sviraju; znači filigranski izbrušena svirka: Za ono vrijeme nevjerovatno dotjerani aranžmani, izbrušeni i meni se uvijek sviđela njihova poetičnost.

Jednostavna konstatacija autora rekvijuma dijagnosticirana na osnovu razmišljanja iz prethodnog dijela teksta glasi:

Indexi stoje rame uz rame sa grupama The Beatles i The Doors.

Bitlsi su grupa koja je najviše doprinjela popularnosti pop-rok muzike, postavivši neke osnove te muzike.

Dorsi su sa Indexima proširili postavke roka do neslućenih granica.

Ostatak rok ergele kaska iza ovog triumvirata minimum jednu klasu. Potonje generacije muzičara su samo mogli da prave varijacije na zadate teme koje su oni ucrtali .

Veoma smo zahvalni nebesima što su Indeksi i Davorin potekli iz ovog grada i postali kosmopolitska muzička akademija.

Indexi – Priča o četiri imena i četiri Sanje

 

Bilo je to vrijeme ruža

Samo četiri pjesme su Indexi obilježili ženskim imenima: Ana, Hana, Anđela i  Sonja.

 

Ana je bila i djete i žena

Srce nevjerno o’ usta i od laži…

 

Ana je ime koje je pristajalo stihovnosti  već i zbog samih –  Poa i Jesenjina. Dobro, imao je od uticaj  njeno mjesto u nečijem sretnom srcu. A taj neko snio u njenim očima plavim.

Sve Ane su bile počašćene odabirom, obzira nema dal nevjerne bile. Nismo sigurni da joj je to bilo puno ime.No, to nije važno i ona je sobom odnijela dio nas, tog ljeta ruža i koga nema i zaista nema više, zato danas plačemo nad Sarajevom je jesen i padaju hladane kiše.

 

Moja Hana

Malena još je sva

Maše mi rukama nešto mi nosi

I  to je lijepo znam…

 

Hana je bila slatka mala kćerkica jednog nebeskog  članova Indexa.Neka druga Hana je imala mjesta u nečijem srcu.Sve Hane su bile raznježene odabirom, bez obzira što je neka možda,postala Ana. No sigurni smo da tog ljeta ruža nema više, odnijela je Hana radosti srca i obećanja, još nam se smiješi, rukama maše, i zna  sigurno zna,  zašto sve prolazi i gubi sjaj.

 

Anđela

Ptice pjevaju na prozoru

Već je proljeće

 

Andela je bila ljubav sunca jednog od Indexa.I neka druga Meleka je bila u nečijem srcu. SveAnđele i  Meleke su bile zadovoljne odabirom.Sve one su imale mjesto u našim srcima i pile kafu sa nama. Da  jačui malo slađu, što nekad postajala bi gorča. Daljina sasvim je izvjesno, bez obzira da li Anđela obukla ili svukla haljinu, bez obiza da li jutroljubavnike zatiče uspavane čini svoje. Još uvjek ti  dani  bruje, nama nama sretnim to  sniju i pjevaju: mila, slavićemo ljubav  ljubav našu.

 

Pozdravi Sonju

i reci joj da ne mogu bez nje….

 

Sonja je bila ljubav jednog vojnika koji nije bio od Indexa već od prijatelja. I neke druge Sonja su bile u našim srcima. srcu. Sonje sve naše djevojčice mile,  od srca pozdravljaju odabir. Nema ih više , i nema nje. Nismo ni ljubezni mlađ, ni one djevojčice naše ne zaboravljamo da snovi ne traju dugo ili svako veče, čekajuć neke druge, one prave  Sonje očekuju da im se  mnogo puta kaže volim te ja.

Zato molim te pozdravi Sonji i reci joj da ne mogu bez nje.

Stihovi svih pjesama tako jednostavni a lični.Svi pjevaju o ljubavi i nama.

Pjesma Pozdravi Sonju odiše vrlinama Indexa – skromnost i poštenje

 

Promjenom samo jednog slova mogli su dobiti ime žena koje su na mnogonačina obilježilo život, poetiku i emocije nekih od Indexa. Mi nećemo govoriti o ženama sa tim imenom jer su opjevane u pjesmama bez imena.

Ime Sanja se kod Indexa ne pominje kao lično, kao i imena onih drugih koje su sve bacale niz rijeku.

Sanja Popović, Sanja Rihtman i Sanja Redžić je trolist četvorolisne djeteline.   

Muzićka akademija Indexi je mnogo članova brojala. Možda se pojavi još neka Sanja.

Ako ne, autor ove poetike.  će morati u sretnu djetelinu ubaciti nedostajući dio: svoju kćerkicu Sanju.

Mnoga bezimena lica i  stvari manje bole ili više raduju.

Sada bi ovdje bilo dobro zastati i reći – svejedno je.

Ne zastajemo i ne kažemo to. Kažemo; ne bi bilo ispravno prema vojnikui njegovoj djevojci, ni prema svim Sonjama, ni prema nama.

Na kraju početaka to ne bi bilo pošteno ni prema samim Indexima i cvijeću,mnogo cvijeća što je darovano.

 Pjevali su svojim ljubavima prošlim i sadašnjim, o ljubavi djece cvijeća prošloj, o ljubavi  sve djece svijeta prošloj, sadašnjoj i budućoj.

 Kad smo prvo cvijeće brali

Nemojmo zaboraviti pjevali su o svojim i  našim, jedinim ljubavima.

 

 Bio je to  svijet stvoren samo za nas

 

Oni su pjevali nekoj nepoznatoj univerzalnoj jedinoj ženi, nekoj običnoj djevojčici iz naše ulice, svim nježnim ružinim golubicama primorskih kala, najnježnijim pupoljcima svijeta.

 

Kad smo smo samo za ljubav znali.

 

Pjevali, suze lili, radosni i tužni pili i ljubav i nju sanjali:

 

„ Hmm – Ti i ja ,šapat naš i sunca sjaj.“

 

To Love.