Category Archives: Grad čednosti

( Zapis : Ljubav , poetika , život … i duša / neobavezno štivo )

Ljudi zaista tako malo znaju o duši da se to graniči sa nerazumom. Posebice o ženskoj i djetinjoj , dušama dobrote . nije nikakvo opravdanje :

ž Znanje o dušama je u Boga Jeidnog.

Da bi se krenulo putanjama kojima svijetle tragovi krhke ženske i djetinje duše , pored Božijeg proviđenja i neposrednosti , potrebno je dva jednako ili ravnopravno zainteresovana aktera. Ukoliko to izostane , svaka duša je kauzalno osuđena na nepoželjno ishodište . U traganju za nekom putanjom , u kojoj će naći svjetlosnu nalik svojoj potrebno je mnogo sreće , podrške Usuda i bar dekiku samosvjesti. IAko nešto od toga izostane , poslije prvobitnog uzleta sve se preokrene u onu čuvenu : I pad je let.

A jopet , ako sve krene i vako i nako , treba se zadovoljiti iskreninm pokušajem u kojem obitava barem podnošljivo dohodište..

U beskonačnosti nebeskih putanja iskonsko je pravilo :

Dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.

Izuzetak koji potvrđuje to pravilo je jedna jedina sekunda u kojoj se dvoje pogledaju i odmah prepoznaju da su nađeni za čitav život.

Nažalost ili na sreću azimut je veoma klizak i polikratno odredljiv ugao gledanja . U svim putanjama i kutovim, konstanta  π  je uvijek beskonačan broj koji se primjenjuje subjektivnom procjenom . Shodno tome i oni koji se poslije nisu našli , u dijelu zajedničkog putovanja vjeruju ili bar pomišljaju da je to nalaženje za čitav život. I uvijek ama baš uvijek barem jedno bude povrijeđeno , oliti natakareno. suđaje tvrde – oba učesnika u tom vrlo takarli odnosu.

U tom kolopletu putanja , susretanja i raskantavanja – nekom se ” osmjehne ” tragika , a nekom prelijepi život . Međutim , kako je sve u parovima i zaslugama , poslije tragizma uvijek slijedi buđenje “razuma” i adekvatne sukladnosti ljepote življenja . No ,ponekad su živci i strpljenja tanji od paukove mreže , i konačna tragika skrši tanku nit koja dijeli ovostrano i onostrano.

Sve u životu , pa i pisanje se može svesti u ravan Idiot i svih ostalih idiota Dostojevskog i drugih časnika kalvarije babilonske kule . Kolaborirajući jedna sa drugom , idiotske bezrazložnosti zamagljuju neopravdanu tragiku sunovrata svake stvarnosti Takva , tegobna i nerazumna stvarnost baca sjenu na čaroliju prelijepog života krojenog po najmilosrdnijoj zamisli Jedinog Stvoritelja.

Može se početi od vehtih , ali ( ono kao ne znamo zašto ) hvalospjevima proturenih prihvaćenih Borhesovh Ogleda i Izmišljaja , na koje je nasjeo i veliki Kiš sa Grobnicom za D. … do Nojevog kovčega i cijeli stvaralački opus zasnovan na hermetizmu zaključane sobe . Međutim , evidentna praznoća uma , koje se reflektovala na stranice , nam sugerira da tu bespolnu , samonaglašenu individualnost namah skrajnemo u zaborav.

Međutim nikako se ne smije zanemariti Po , kao preteču svih potonjih ogleda , procesa , zapisa , od savršenog stila i stroge forme pisanja , do idejnog vodstva u razmim žanrovima poezije , nadrealizma i simbolizma … Nizom fantastičnih i autentičnih putovanja u svijet nadrealnog i onostranog , on je jedan od rijetkih koji se svejsno izgubio u traganju za dušama voljenih , koje bez nekog naizgled pravog povoda , jednostavno usniju i odu .

Da li će se prije ili možda poslije toga sunovrata stvarnosti izroditi u Kafkin neponovljivi i neprocesuirani Proces . Osterovo Putovanje u skriptorijum ili Orvela i njegovih inačica , odnosno bilo kojeg Orvela .

Mešin opus izrastao iz tragike Sjećanja , preko vrlo opipljive Tišine , Šabe i Derviša nas uvode u “traganje duše “ čime se opus Sjećanja završava nedovršenim Krugom , koji kao da malo skreće sa osnovne linije klasičnog romana . Ali ga apsurd egzistencijalizma i konceptualizam moderne i Makova Modre rijeke i Kameni spavač proglašavaju stećkom velike riječi i mudrosti.

Nadovezujući se na Poova i Makova traganja i lutanja u normalnom poetskom slijedu se javlja fantazmogoričnih Sto godina samoće Markesa , Koeljov Alkemičar i St, Egziperijev Mali Princ vračajući nas u umilna vremena nevinosti anđela , koji još uvijek žive među nama , ali se moraju kriti da ih zlo ne prepozna i uprlja .

No , kratkotrajni bljesak čednosti i idile zauvijek biva prekinut bezvremenom aktuelnošću Bokačovog Dekamerona , čiji će naturalizam jednakim žarom slijediti i slikati Zola i Viktor Igo

Prustovo beskrvno i beznadežno bespolno , ali donekle svrhishodno Traganju za izgubljenim vremenom , potpomognuto realitetom Kunderine Nepodnošljive lakoće postojanja , nas svraćaju u bezvremenost Stendalovog Crveno i crno .

Vješto zakukuljena i ispeglana nevinosti Ž. Sorela je samo uvod u pitkost Mopasanovih Bel Amilica i fatalizam i tragiku Floberove Madam Bovary , Tolstojeve Ane Karenjine , Puškinove Tatjane Larine , nadnaravne poetike Marine Cvjetajeve i apsurdnosti njene životne tragike , Jesenjinove Ane Snjegine , Dobar dan tugo Saganove …

Isto tako se ne smije zaboraviti nevinost , lepršavost i ples Isidore Dankan, Žizele , Esmeralde , Karmen , Zona Zamfirove , Koštane , Hanke , Fatima , Ljiljane … Ovi nedovoljno osvijetljeni i neupoznati blaženi svijetovi i cvjetovi nevinog srca , ž'tanskih i balkanskih damara kojim miriše svaka žena , su ljepota i bol , čednost i tragika vaseljane.

Šta reći o vanvremenskoj čednosti , naivnosti i dobroti zarobljenih u umu i tijelima presvjetle Taide , nadnaravno čedne Remedios La Belle , Blažene Luce …

U nemogućnosti nabrajanja tisuće drugih opravdano ili neopravdano prešućenih dijela i likova , sakupljenih u Kalvariji svevremenske babilonske biblioteke , zahvalni smo autorima što sa nama dijele tajne svojih reminiscencija i traganja .

Ni Lenjin nije nio tako loš . Postavio je jedno vrlo životno pitanje:

“-Kako i šta treba naučiti?”

Mi dodajemo : I pisati !

Nakon uzleta i putovanja , vreve , lutanja i žurbe , na sreću , često svojim samoćama i sumiranjima ostajemo sami sa sobom , u sobi bez vrata , sa otškrinutim prozorima , pred praznim arkom papira , slikajući već viđeno , ili ono željeno viđeno , čak i neviđeno , ne obazirući se na one druge “objektivne” aktere i slike zacrtane datom stvarnosšću , koja nimalo nije ružičastaNi sada , ni u bilo kom vremenu..

Što više riječi ispišemo i u njima prepoznamo život , to ćemo bolje razumjeti i aktere , ali i sebe kao stvaraoce koji kreiraju život i nastoje da prežive ovih par časaka prinudnog ovozealjskog života. Nije bitno da li ti zapisi podražavaju život, vjerno ga preslikavaju ili imaju konotacije nadrealnih , magličastih impresionističkih vizija nečega što je moglo biti , ali eto voljom aktera , možda i naratora nije bilo.

E sad , koliko tu udjela ima usud , a koliko naš izbor nije bitno , jer ipak, na kraju krajeva suđeno je da pravimo izbore. I najčešće griješima . Naš Stvoritelj ima daleko ljepše i savršenije planove za nas , nego ih mi možemo svojim izborom sebi podariti.

Mi nikad ne razumijemo pogrešno. Samo u prevelikoj dobroti ili zloći svojoj ponekad pogrešno čujemo i prepoznamo ono što nam časno srce i djetinja duša, onakv kakvi su Bogom dati , želi prepoznati. A drugi nam tada sugeriraju ( podmeću ) da smo nešto pogrešno shvatili . Baš su neuki!

A ima dosta toga što se ne može i ne smije pogrešno shvatiti. Prvenstveno harmonija , ljubav , milost i dobrota , jer čitav Univerzum je zasnovan na tom osnovnom kauzalitetu svih bitaka.

Znate li kako vam se može zgudumiti, a srce vam puno ljubavi i radosti. Natekne vam srce od neke prevelikog ponosa , pa boli.

Pitate se odakle vama tako milo i lijepo dijete, prepuno dobrote,  koje je isto vi, i malo više vi,  nego što ste to ikada bili.

Htjeli bi da ga nosite na rukama, kao nekad.  A ne možete. I onda vas   nešto  jako žigne, negdje između srca i žile kucavice, skoro pa na pola presječe .

Bože Milostivi , boli, kako ta djeca brzo odrastaju.

Koliko prekjuče , jednog 28. aprila , moje djetence je bilo  malo veće od starinskog mlina za kafu,   ružičasto i krhko da me je  bilo skoro strah uzeti ga u ruku , bojeći da ga ne povrijedim .

Ali ga ipak uzmete i srce vas zaboli, koliko se topi od miline koja zamanta  mozak. Privijate ga na srce, na mjesto gdje mislite da je duša.

Pune vam oči suza kad dižete pogled ka Nebu i zahvaljujete. I plačete. Ničim potaknuti i obaveznao , svaki put .

U mahali se to kaže plačem  k'o godina, ma šta mu to značilo. Ne znate zašto , ali plačete i boli vas.

Ne stignete da se poigrate sa njima kako treba, misleći ima vremena.

A nema!

Zaboravili ste da su vas učili, što možete učiniti danas, ne ostavljajte za sutra.

Juče je grozni , genocidni  rat tutnjao ovim dunjalukom.

Danas  imam velikog  , odraslog sina. Ljudinu .

A  taj zli , nesretni rat ukrade vašem djetetu   četiri godine  djetinjstva , četiri godine očevog milovanja, jer otac mora ići tamo , gdje ga drugi dio srce zove. Braniti svoju  rodnu grudu –  Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti . A čereči  se srce,  čereči i krvari , k'o jako zaklani kurban.

Djete ima jedanaest godina, a otac se puške mora fatati i igrati “kauboja i indijanaca „ , igre u kojoj  u kojoj samo smrt ima dobotni broj . 

Dijete ne shvata zašto oca nema i po sedamdeset dana.Odi na teren , jer i tamo se Čednost i Milost brani.

Dijete ne razumije zašto otac svakog dana postaje sve tiši i tužniji. Nijansu pogrbljeniji .

Ne zna dijete , iako djetinjim bilom sluti , da svakog dana nestaju ljude . Mnogo ljudi    koje on zna   , i one mnogobrojnije  koje ne zna , samo zato što su na ognjištu svome ostali.

Ne zna dijete kako je svakog jutra  umirati i moliti se Bogu Milostivom . Pa onda svako podne i večeri. Dok to nije bilo svake sekunde, moliti se da se djeci njegovoj ništa ne desi, dok on po rovovima skita i  luta ,a pojma nema  u kojoj mahali danas djeca ginu.

Ne znate kako je, kad osjetite da je granata u vašu mahalu pukla, a telefona nema i niko vam ne može reći gdje je roknula i koliko je djece poginulu. I kako se zovu.

Hroničarima su djeca brojke, a ne znaju zbrajati. Kažu poginulo toliko i toliko djece. Zaboravljaju da je za njima umrlo barem još dvoje insana. Roditeljima su djeca sve. A o djeci koju ubijena djeca neće roditi , niko nikad ne govori.

Dijete vidi da mu otac blijedi , bijeli ,  muči, i škrguće zubima, toliko da se oni lome, a ono  ne zna zašto. Ali brzo  uči i uskoro će sve znati. Jedino neće imati odgovor na pitanje : 

-Kome je on , nevino dijete išta skrivio ? Ko će polagati račune za izgubljeno djetinjstvo.

Prođe rat, a dijete iz rata izašlo kao petnaestogodišnji mladić.

Ne možeš se miline i ljepote nagledati.  Ali bol što se više ne možeš  igrati sa vlastitim djetetom muti sliku . Ne moš  ga krilo ga staviti, na srce prisloniti, u kosu poljubiti i reći mu:

– Volim te djetešce , moje  milo. Loši ljudi su otišli ka vrelim putanjama u susret .

Eto , to je rat učinio. Ali Hvala Bogu Jedinom, živi se.

A opet , safata vas neki sram što drugi ne žive. I još veći bol što su tolike nestali.

Mahinalno kreneš ka djetetu, pa sa zatomljenim  krikom na usnama , bolom u grudima staneš. Jer dijete je čovjek, a ti hoćeš da mu ljubavi i milovanja ko djetetu daš. Samo gas pomiluješ po stomaku il grudima , i milošte pljesneš po gujici.

Kažu prošo voz.

Kako boni prošo voz.? Ko ga je vidio?  Niko !  Dijete je uvijek dijete , i hoću da ga uvijek volim i milujem kao da je ono malo , prelijepo i krhko mlince dijete.

A taj prošo voz se uremizio   u grudima , zajedno  sa vrelom  kompozicijom  dugom četiri godine  nemilovanja. Četiri duge godine nemaženja i nešaputanja očinje ljubavi, :što bole čitav život. Mogu se dva kruga oko istoka i zapada napraviti. Pride još jedan i po oko polova. Parkirala se  sa bolom i čemerom, tegobna   kompozicija krcata krivnjom i grižom . Ne mrda   i ne izbiva. Ne možeš od nje disati, a pokrala  sve riječi, zagrljaje i milovanja.

Kako djetetu reći:

-Izvini sine, imao sam preča posla.

Ne možete to reći , jer sin može upitati:

-Zar nije najpreči posao otac biti.

Ruke stišćeš da ne bubaš u betonske zidove. Onako po mahalski, krvnički iz sve snage.  I rukama i nogama i glavom. Dok vas ne prokrvariš i poplaviš.

Džaba ti oče. Prošo voz .

Sve da glavu na panj turiš , ništa se ne može vratiti, ni nadoknaditi.

Sada , to moje dijete , koje su mi  nekako ukrali, ima tri   prelijepa sina sa milom Grlicom jednom.

Meni u srcu malo lakše. Otpade nekoliko vagona kompozicije. No, glavninu ću tegariti i na onu stranu.

I sve nešto mislim i nadam se , da mi sin  zna kako djeca brzo rastu. I da je najpreči posao biti otac.A ne mogu savjet dati, jer me stid što sam to morao zanemariti 

Samo se molim i tješim da zna da ga nikad, niti jedne sekunde nisam prestao voljeti.

Ne znam zašto , ali i danas ponekad  zaplačem , željan tih nemilovanja i nemaženja , punih ljubavi i sreće . U mahali se  kaže : plače blentovija k'o godina ,  ma šta mu to značilo.

Sretan ti rođendan , milo , maleno djetence , sine  ljubljeni moj.

Ponekad zastani i zaustavi vrijeme  i uvijek voli i miluj  te tri svoje ljubavi . I onu Grlicu što ih   , uz Božiju volju , donese na ovaj prelijepi dunjaluk.

Ponekad im , neobavezno , tiho da ih ne probudiš sviraj uspavanku , onu o bolu , kojom , Hvala Bogu , ne stigoh te uspavljivati.

Neizmjerno sam tužan i bijesan .

Ponekad mi biva žao što živim u svijetu u kome prelijepi dvogodišnji Božiji anđeo može nestati bez glasa i traga.

Mnogo je godina iza mene , ali nikako se ne mogu navići na ljudsku bezbožnost , monstruoznost i bezdušnost.

Dvogodišnja djevojčica Danka , mili Anđelak nikome zlo nije učinila. Tek je prohodala , nije još naučila glasovni govor . Djetinje se radovala i igrala , i bila ljubav i centar jednog nevinog svijeta punog Neba i nade . Jedva da je bila svjesna svijeta oko sebe.

Nestali su je. Tek tako , bez imalo ljudskosti i straha od Boga Jedinog .

Vrijeme će , vjerujem dati odgovore .

Molim(o) se Bogu Milostivom da se djevojčica vrati kući živa i neozlijeđena.

Molim(o) ljude da se smiluju i da pomognu da se Božije dijete vrati doma.

Bog je Milostiv i Pravedan . Sudi i prašta po pravdi .