Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca, do malene kučice u cvijeću u kojoj ljubav stoluje.

Pred  vratima plavim i ispranim Frka u rubin  anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da  je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.

Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku Mariju zamjenio.Gledam je .Bijaše dijete kada je zadnji put vidjeh. Znao sam da će na majku ličiti. Malo je krupnije , valjda je nedavno rodila. Drago joj što je se sjećam  i uvodi prosjedog zbunjenika u kuću.

A tamo, odar boli i tuge.

Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj skoro sinoćnjoj , plavičastim safirima  optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu,  žeđ za životom, nevinost neugaslu sa sobom, na nebo nosi.

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.

Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i samo mene čeka da na pute kreće. Smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To  dijete moje Mala Velika Frka Frkica  je usnula.

Kraljica vrišteće boli , čini se sni.

O Frko, Frkice , Marijo ljubljena , otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.

Čuti dijete. Ne progovara.  Neispavana od čekanja mene neuviđavnog, umorila se,  pa spije .

Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:

-Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj….

Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam , sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže :

-Ma'ma bi htjela i poljubac nježni koji sve znači.

Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da  se zbude.  Glupava mladost ili dušmani neki zli, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke Frkice ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.

Kaže, ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.

Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga  doli nas troje. Žami , persira me .Zaboravilo dijete da joj je čika dobri napravio kavez za grdelinku.

Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Otac ga tamo povukao.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način. Nema vrdanja.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio. Bjehu to dani ljubavi , dosanjanih snova  i grijeha.  I pride , za rastanak ,ona  nestavrna veče bjeline i oproštaja .Veče milovanja , iza zatvorenih vrata  i  hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu prinosim usnama i ljubim je.Prinosim čelu i opet usnama , i opet čelu i usnama.

I  čitam joj.

Izgubi se pojam o vremenu.Ponekad mi se čini da me njena ruka stisne kad je  nešto u srce bolno dotakne. Ja bi je u lice pogledao. Ali ona miruje . Tišinom miruje i smiješi se.

Predah pravim, hoću da joj ljepotu upijam . Znam joj svaku nevidljivu pjegicu na licu. Svaku otpalu trepavicu . Sve nevidljive dlačice što se iza osmjeha kriju.Čak i sada vidim nejasne obrise onih  bora koje se nikad neće roditi.

Cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. ;mnijem , dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat , da je truje. I piće bacila. Samo joj kafa ostala. U praznu ispijenu šolju gledala ,Okretala je, iz navike u njoj znamenje tražila.. A mene nema pa nema. Znala je da tako mora biti. Ne treba joj fildžan za to.

Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Mariju čudorednu  gledam.

Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji  nešto sprema, a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,ljubavi moja gdje si sad?

Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada  su anterije bile sve .

Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. A kako li su Mariji , ljepoti mojoj pristajale..Imala je instikt proročice . Nepogrešivo je znala kada sam umoran , utučen od boli i skitanja.

Tada bi Jeli Leli Jeleni prišla i nešto joj šapnula. Zlate se pomalo ustručavala. Plašila se   ozbiljnosti njenih godina. Jela Lela Jelena bi s eozarila i  šapat Zlati  prenijela . Ova bi zagrlila Frku Frkicu i sve tri bi ušel u kuću.

U kuću bi ušle tri prelijepe insanke , iz kuće bi izašla tri nestvarna anđela , tri  nebeske hurije , u anterijama različitih boja.

Mojsije i Herco bi se baildisali . To njihove ljube za njihove duše ples nebeskih hurija  spremaju.  Harnmonika bi zatitrala. Tarabuk bi se tupom tišinom oglasio. Krneta bi zajaukala, gitara bi zacvilila.

Furije bi se rukama dotakle ,šalove u vis bacile i muzika bi krenula.Lagano , iz daljine , kao da se javlja iz dubine duše .

Ruke bi treperile , pogled se ka nebu uzdisao , velovi bi lebdjeli, praćeni bolerom , koji je i valcer , i tango  , ali nešto novo. Mahalski bolni sevdah sa ciganskim zovom duše.

Frka Frkica je bila mlađa . Njen ples je bio malo drugačiji , življi i radostan , pa postajao sporiji   i tužniji.; Bio je to ples jermenke , haremske čengije , koju su od dragog oteli i u harem zatvorili.

Zlata je iskustvom srednjoškolske  prvakinje u trbušnom plesu Mojsiju mozak ko kanapu  u čvor vezala. On bi dušu u harmoniku izlijevao , a zlata je to srcem i plesom uzvraćala.

Jela lela Jelena bi do Herce odlutala nježno se uvijala ne radeći nagle pokrete skutima i grudima da ga hercika ne bi heknula.

Frka Frkica je bila mlađa i najljepša od tri hurije. Njen ples je bio malo drugačiji , vođen usudom Koštanine čežnje i tuge . Bio je to ples jermenke , haremske čengije , koju su od dragog oteli i u harem zatvorili.

Svi su znali , to ona svom  Dobrom pleše. Na njegovom licu traži dopadanje i nježnost  kao refleksiju njenih pokreta.

Ja bih je netremice gledao ,u časnom čekanju da godine njene zrelost za ljubav sustignu i  tane o  bolu skrivao , da dijete ne uplašim.

Usporen ritam se polako pojačavao , hurije su lepršale. Muzikanti su glavu gubili, instrumenti su plakali , jecali , cvilili. Ali život je prelijep . On neće tugu rastanaka , hoće ljubav , hoće radost  dodira .

 Anterije lebde , žene ih ne stišću , raskoš ponekad bljesne. Muzika već divlja skoro da izmiče kontroli , a onda naglo prestaje.Prvo ukipi  gitara .Za njom krneta tiho pisne i utihne.Harmonika ostaje bez basova i samo vjetar šimi. Tarabuk samo tri lagana zvuka dijeli:

Tam  …Lela Jela Jelena do skuta Herčinih liježe.

 tam … Zlata se pored Mojsija Gnijezdi.

tam…. Frka Frkica koljena Dobrog grli.

On bi je u kosu ljubi i skrivao milsi:

-Eh Marijo ,ženo vječna gdje se se gube  naša proljeća sretnaa.

Tišina. Mirišu zvijezde.Srca su puna ljepote i ljubavi.

Oni mahalaši istinu znaju :

„Život je prelijep.“

Muzika teče, uspomene  mozak ubijaju. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.

Pogledam je.

Meni suze niz lice. Ono skoro.  Jedna izdajnička suza ,  u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put  u životu,  jer  Ona ulazi u  bijeloj anteriji, nov novcatoj, samo jednom , nekad davno , u jednom snu  obučenoj  Mislim da  u onoj suzi , Marija   može vidjeti  svu ljepotu i  tugu  naših dana.

Vrijeme kao da se vratilo ,  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.

Ili kada su se vratili oni neki dani koje je grijeh pominjati. Kada se ta ista aarterija oblačila da bi se malo poslije radi ljubavi svlačila .

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Normalno to je retoričko pitanje koje nameće licentie poetica .Ne mogu reći ;  Frka Frkica je nadmašila sebe.  Uvijek je bila takva. Nenadmašna u čaroliji koja oko posmatrača miluje i okovima nevinosti veže.

Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj  nježne ruke, ona ih podiše , one lelujaju , tijelo se uvija i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka Frkica iz Đul bašte , kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.Niz anterija se prelijeva krhkost hiljadu pahulja bijelih

Slutim, ništa  ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje kraljevskog ćilibara , ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore.  Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć igrokazom uz tužnu   melodiju oplakuje.

Tužna je , budući muž  , nije njen  dragi , već očevog prijatelja iz Vranja sin. Dragi će tu noć usniti i ona će se iz zagrljaja iskrasti i uplakana pobjeći.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne,  njena zla sreća je sa osmjehom neljudi čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri,  neko joj ništavilo utrobu kida,  priziva slijedeću nesreću.

Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki Frkici , onoj čednoj Mariji  što na krlilima ljubavi je htjela da živi. 

Kad pjesma stane , ona  na pod do mojih koljena klonu ,  obgrli ih  i prozbori:

-Umorna sam ti mili moj . Nizlječivo umorna .Mnogo je godina samoće i želje u mome tijelu. .Samoće i ljubavi  bez tebe i dodira tvojih dobri i jedini čovječe moj.

Neznam da li se to PTSD vraća , ili je ostala navika da se mogu odvojiti od tijela  bsitrog senzorja i gledati sebe kako se usporeno krećem kroz  vrijeme; sadašnje , prošlo , ponekad i buduće.

I vidim:

Dvije sjene male na podu pored mindera sjede.Ona mu obgrlila koljena i jeca. On je zagrlio , u kosu je ljubi Nešto joj šapuće , ali to ne mogu razbrati. Ne anlaišem , da li radi moje gluvoće ili joj dušom zbori.

Ona se polako smiruje  Igleda ga puna čežnje i nade.

I gledam:

On je zbunjen. Vrijeme mu  je da idem, a ne može je ostaviti . Diže je . Ljubi je , kao da se  nikad rastajali nisu. Ljubi je . Radoznalo , plahovito ,   osluškujući zov njenog srca , što kroz usne ljubav pjeva.

Ona uzvraća poljubac kao djevojčica koja se prvi put ljubi. Radoznalo , nesputano , prirodno kako to samo djeca znaju.

Usne im se spajaju . Oči se gledaju. Ruke se još čvršće oko tijela savijaju.

Znam:

Oboje misle : Šta da se radi? Život je ponekad prelijep i ne treba ga odgurivati. Ako je i grijeh,    ponekad treba zažmuriti . Oprostiće se. Ljubav nikad nije veliki grijeh.

I polako okrećem glavu , jer znam :

Podinuće je na ruke . Ona će mu sviti ruke oko glave. I ljubiće ga. Zatvariće oći. Vid im neće trebtia. Za sjećanja ne treba vid. On će je nositi , pa zastati. Došli su do vrata.. Ona će lijevom rukom tražiti šteku . Naći će je i otvoriti vrata. Ulaze i zatvaraju mi vrata pred nosom.

Shvatam :

Moja nazočnost bi svjedočila grijehu , a to ovom prelijepom danu ne bi bilo poželjno. Zatvaram oči . Tama me obuizma , misao se javlja:

-Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i oteti od zla , i čitav život voljeti i brati.

Možda?

A možda i ne?

Neće duša Marijinog  Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici bojenoj čarolijom ljubavi ,subjektivne isključivosti.  

Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.

A ovo , dijete malo,  bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Princ bi u traganju za istinom i  u svojoj dobroti , opet odlutao.

Eh , kako je lijepo imati nekog , za ruku ga držati , ljubiti , u sobu odvesti , na dušeke i  jastuke  meke položiti, i ljubav do zore voditi.

Kada se dvoje voli vrijeme ne postoji .

Izlazim.prije nego se vrata zatvore vidi se postelja u neredu.

Njoj suze ko biserna rosa  na licu, meni suze u očima, valjda se to pahulje tope.

Osjetimo; i srca i duše plaču.Slute rastanak. Njoj bez nade, u meni radost skorog viđenja.

Smirimo se, valja izaći pred svijet. Još nismo sigurni da li je isti ili sutrašnji sabah . Sinoćnji ili novi , današnji akšam.

Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem, poljubim  u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj se  dobroto moja,  milosti puna. Volim te. Čim završim pismenija eto mene tebi, što prije.

Ona se raznježi i naježi ,, suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Kako ti kažeš  mili moj.. Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Nemaju šta raditi već samo olajavatii , tuđe brige voditi.Sve tračaruše odreda u džamije ili crkve idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju  i kakav nas grlice  glas bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika  titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti po avliji razbacuju…

Zavjese u susjedstvu  se njišu.

Ljepota moja,  me zagrlila , čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine nas  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na nama, dok se pahulje lome i ne tope.Dva nestvarna prozirna anđela , očajnički kradu poslijednje poljubce iz ispijenog vrča ljubavi.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu anterije  nije vidjela četrdeset   ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šaljivo šapuće :
 -Šteta, mogli smo dobri glumci biti.

Ja se ne  šalim:
-Nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna,  nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.

Dok se rubini zalazećeg sunca  presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje.

Ona se odvaja,  teško i nevoljko , sli se ipak odvaja. Suze joj u očima.

Nije dobro ,mislim ja!  Nikako nije dobro . Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem, trudim se da zvučim veselo:

-Vratiću se ljubavi moja, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći ćemo od sveg tad…

Uvijek taj Kemo i ti ti Indexi! Gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Ko sudbina. Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.  Neka ih, muzika ljubavi je to. Takve više nema,niti će biti.

Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:

-Kako ti kažeš, mili.

Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce djetinje  šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.

Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava se zatrese i klima : ne .Ona ulazi u kućicu malu, trošnu i zatvara  vrata.

Tišina .U njoj nestaju sinoćnji sni.

Pred  kapidžikom zapalih cigar , usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

-Hvala ti velika čestita i mila ženo, djete milo , mala  Velika Frko , najdivniji prijatelju i dobrota naša. Hvala ti za sve što si nam darovala. Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te, svi od reda. Svako od nas na svoj način, iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem. Javi se. Jal pospana , jal umorna , taji joj glas.  Može kaže,  sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.

Sutra  pred akšam sve natenane, po tabijatu.

Topka , skoro vrela voda , sapun, četka , žilet i miris.Češalj i kare glanc. . Potom  teget plišano odijelo, bijela košulja , leptir mašna i svjetlo plavi pojas od kadife, glanc modre cipele. Ostaje još da nabacim zejtin osmijeh na ouareno lice i pičim.

Srce drhti i pjeva:
 -Pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

Neko bi reko:

-Joj matorog mahalaša načisto pošandrco!

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

Nismo se zastidjeli ni zacrvenili. Nemamo vremena za te neprijatnosti, koje izazivaju neiskrenost i prisustvo drugih.

Nastavi gdje je stala.  Voz nadanja i snova  je propustila dok je žalovala sina. Dika njena, ponos maleni , samo je sedam godina imao.Isti otac , moj  Mali Princ. Znao si to zar ne ,mili moj?

Ćutim . Neću da je prekidam . Znam koliko je taj sin , to sjećanje boli.

Popelo se dijete na trešnju, mamile ga crvene bobe.Tepo im, tiho i blago. k'o malo djete djetetu. Radovao im se .Htio svoju nježnu djetinju ljubav sa njihovom slašću podijeliti i koju svojoj majci Mariji odnijeti.Da zna koliko je njen sin voli.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića, jal’  poviše Sedam šuma, jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je manijak horde zla. Tri druga sa njim pošla.Jedan dječak domac bio.

Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca,ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.

Ni cvrknt nisu mogli pustit. Ni dahnuti.Jedno  Grruuhh i nema ih.

Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led ,već u antartik i arktik se namah  pretvorila i do danas , do ovog se poljubca nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni.  Samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu , i ništa više, mili i ljubljeni moj.

Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila :

– Bože Mili Jedini:, otkud toliko zla u ljudima.Nikome ta nevina djeca nisu ništa skrivila.

Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla. Znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.

Muž i prije pio. U inostranstvu se par godina primirio ,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.

Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Ili možda nije. Mere bit da bidne da joj lakše biva kad sa mnom tragediju podijeli. I moja je. Kako neće , mnijem ja .

I pričam joj , što nikad nikome nisam i neću.

Ja sam se poslije rata odrvenio . Za rata nisam imao vremena. Morao sam za domovinu , za Bosnu svoju Zemlju Biožije milosti, za Sarajevo Grad čednosti  život nuditi.. Bilo mi je suđeno da preživim rat.

Poslije godinama nisam ničega svjestan bio. Živ sam . Znam to , a ništa ne osjećam. Ljudi mi pričaju, ja ih ne čujem ili ne razumijem.Vrijeme ne osjećam. Stađune ne brojim. Steru me hridi , mraz i kiše. Bije me žega , često i glad. Hrane ima , ali ne mogu jesti.Sve me boli , a ne mogu uprijeti prstom gdje.Ništa ne osjećam. Ništa nije stvarno. Sve je iluzija.  I košmarni snovi .Mnogo je mrtvih u njima. Mnogo eksplozija i nestalih.

 Ne sjećam se mnogo toga. Tek , tamu svuda vidim i slutim.Tek poneku iskru ljepote uhvatim kada na Boga Mudrog i Silnog pomislim.

Kažu doturi  neki PTSD te ko šejtan proganja. Još kažu ; kako ne bi . Roknut si više puta  nego to insansko  tijelo može podnijeti.

Roknut a živ. Misao i duša sa pobijenom djecom , tjelo među živima. Nikako da mi svane kome ja pripadam.

Kao i nju , sin i kćer me spasili. I nevina djetinja jubav njihova uz Božiju pomoć . Morao sam se životu vratiti radi djece . Šta bi oni bez tatka svog  na ovom svijetu? Bili bi siročići. A zar svijetu nije dovoljno siročića bez njih.

Bog Milosrdni me prosvijetlio .Još ti nije vakat. Moraš svjedočiti o svemu što znaš., Kad dođe vrijeme  znaćeš kako i o čemu.

Poslušah Ga. Morao sam se životu vratiti radi djece . I tebe . Na kraju i radi sebe.

I vrato sam se . I pisao i pisao. Zapisivao i zapisivao.Slikao i slikao. Danima i noćima.I volio. Bože milostivi koliko si mi ljubavi darovao.I Bogu se molio .

Ljubav tražio i nalazio. U Bogu Jedinom ,  djeci , u ženama, u sjećanju , u danu sadašnjem  , u nebu , u noći budućoj , zvjezdama …i nalazio.

Joj Bože milostivi koliko je ljubavi u svakom tvom stvaranju.

I u tebi Marija , ženo čudesna. Uvijek si bila uz mene i sa mnom kad mi je bilo najteže. Bila si moja vjerna ljubav. Najveća . i najduže od svih.

-Uvijek sam te volio , Frka Frkice djetešce moje milo.

Ona mi mazno  obgrli ruku i stisnu se uz mene Znam da mnije :

-Tako malo treba za ljubav. Srce iskreno i vjera .

Osjetim da se sjedenje odužilo i da se sjena umora navlači na djetinje lice.

Ja je ispratih do kuće. Taksijem naravno. Ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Ratni aferimi. Spustiila se ona niže od Pašina brda. Odavno , od osamdesetih  u kućici maloj, trošnoj, na našim Bjelavama, živi. Mnoge se lijepe uspomene vežu za tu kučicu u cvijeću .Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.

Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .

Ja po običaju sređen i uglađen, iako skoro  već đuturumim. Sav u bijelom. Ono da se složi  sa kosom koja počinje sijedilom da se šatira  . Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć navike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.

Jednom se u jesen sedamdeset i neke se  zaljubih … nije dobro prošlo. Jednom se u jesen neke druge sedamdeset i neke oženih …još lošije prođoh. E vala zakleh se u stađune  :

-Neće meni jesen više navlakuše i sačekuše raditi.

I nije. Nisam bio baš čovjek od riječi kad su ljepote vladale mojim prostorom.Ali sam oprezan bio. I evo sada , jako je ljeto i  vruće je .Gorim , a znam da nije od vremena.  

Ona me pozva sebi na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove.U meni nikad nisu stanovale nepodobne pomisli. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Tek poneku zaustimo i shvatimo, da sve znamo i da je sada sve prošlo vrijeme. Ništa se ne da vratiti , ni ponoviti. Kao ni izbrisati.

Ponekad jedno drugom ruku nježno stisnemo i poljubimo Nismo previše tužni,više nostalgični. Čak nam je radovanje susreta malo topline u srca unijelo.

Ustajem,kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti.Krajnje je vrijeme da krenem. Jer pomalja se ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to  ja. Kažem:

 -Vrijeme je da pođem.

Kaže sjedni, još jednu zapali.  Ajd’,poslušam je. Sad će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

“Hiljadu pahulja bijelih.”

Nazvala me najljepša Marija , Frka Frkica , neprežaljena i nezaboravljana , nikad savršenstvom okrunjena ljubav moga života.   Zamolila da se vidimo.

  Pripeklo. Mađar blješti i dere ko da je neko bacio atomsku. Ne bi mi se izlazilo , no radosno srce ne časi ni časa . Eheej , to me  Marija čudesna žena zove . A čednost mila  je mnogo toga , i više od toga zaslužila. Zaslužila je beskonačnost koja se može ogranićiti u riječi – S V E .  

Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Prvi pu je njenoj nevinosti zlo zulum učinilo. Drugi put su je u njenoj naivnosti prevarili.

To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je.Mladost , ludost.

I mi smo  svoje tajne imali. Znalo ih još četvoro i niko više. Trač se nije širio.

Sjeli mi u onu birvaktile Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz,kao stari znanci . Il ljubavnici . Nema veze , svejedno je . Bitno je da s,mo opet skupa.  Svijet budno škilji . Neko ispod oka gleda ..

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte  na se ,usred kafane.i po ovom zindanu?

Šutim,ništa ne pitam.

Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo.. Predomisli se:

 -Hoću kurvoazije.Nostalgija.

Može kažem, konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca; na živo; donekle i uspjela:

-Donesi nam malena  dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa dvije kafe sa strane. Žao mi što rozaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se . Čo'ek  zaboravio što i kako  se nekad guštalo.  I šta se jednoć nije havljalo. Ah, ta prelijepa vremena. Neće se nikad ponoviti. O vraćanju nema ni govora. Neko je najčvršće zamandalio pute bez povratke.

Ima još jednog sina i kćer, pa je nekako na noge stala. Morala radi djece. Oboje se ubračili. Nek su joj živi i zdravi . Sada sama živi. Muža  više ne pominje, već mi rekla, neki put prije , od pijanca se davno  rastavila. No , drago joj . U tujini došo sebi.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala. Sve neki idiot, mahnitov , kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju, bolje bi joj bilo. To mu dođe kao neka navika baksuze birati. Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ orkuženje , jal otac.

Samo jednom njeno srce jednog  odabralo.U nevakat., a za čitav život. Ona neuko dijete žejjno ljubavi. On mladić , skoro čojk , ali častan. Čeko da odraste  , U čekanju voz prošo. Žali Bože! Mahal je šaputala :

-Joj ,kakav bi par bili , samo da je malo više sabura bilo. Sreća bi ih potrefila . Na  ovom , a i onom dunjaluku im ravnog ne bi bilo.

A sa srećom je lako. Mislimo mi. Il’ je imaš ili nemaš. Nekad je imaš, a nekad nemaš. Pođeđe  te ostavi , na drugom mjestu te sačeka i nevino se  smješi. I uvijek zavisi od naših izbora. Zapravo sreća nam se uviejk smiješi , ali mi ne znamo  uvijek ootrefiti pravu stranu.

Kaže, čita redovno sve što pišem. Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i ko fol  smješnije stvari. U politiku se nikad nije razumjela, sada još manje, ali mi vjeruje.A tek slike !?Dah joj stane. Sve ih razumije , sve joj vizije mladosti i snove prošlog života vraćaju. U mnogima prepoznaje sebe. I druge. Ponekad  , poneku oplače. Od dragosti , ali i tuge.

Ponio ja ono puce što se u uho natandari, pa insan k'o fol bolje čuje. Ratna kolatelarka. Meni svejedno metno ga ja ili ne metno; mislim puce. Ništa ne čujem, gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi!

Jal nećeš slušati starije , pametne il bilo koga? Evo ti granata,jedna, pa druga, pa milione njih dok te dvije tri ne potkače. I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha, ko stari zarđali top iz muzeja revolucije.

Šuti’, gluhiš i nijemiš. Joj rahatluka ljudi mili.Niko te ne anlaiše niti zarezuje. Uzvraćaš reciprocitetom . Tante za tante , što bi novo  latini rekli.

E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti. Kako će bolan. Nika dnije prestala da uči. I osluškuje. Nisam ni ja, mislim u sebi. I skidam bubu iz ušiju, Frku sve razabiram i anlaišem .. Ona uvijek razgovjetno, tečno i čisto govorila. Nije mumljala poput međeda, ko ovi današnji svijet. A i ne trebaju nam riječi. Još uvijek joj iz očiju misli kradem.

Uh , ni ljepotu nije izgubila .Oplemenila je i profinila se . Ko Princeza pred svatove. Zavodljiva i čedna , a nikad toga niej bila svjesna. U meni damari cvile:
-Joj , frko Frkice prelijepa djevuško života mog.

-Joj Bože koliko je lijepa. Eh , blento blentavai , da si onomad znao zeru onog što sada znaš  ne bi joj…

No, kasno je . Čini se. Sada je tako kako je: tugo moja , žalosti moja, Frko Frkice vječna. Gledam je i ježim se. Koliko je ljepote ,  plemenitosti i nježnosti  u tom djetetu , to se  jednostavno ne može bez ganuća i suza podnijeti. Oči mi zasuziše.

Primim joj lijevu ruku u moju desno. Pogledam je u oči . Ona se smiješi . Zna me. To u mome srcu bolero plešemo.Ja je u vrhove prstića  , dašak poljubcem ljubim  Prinosim ruku čelu, pa opet prstiće ljubim i prinosim ruku ćelu, i opet je ljubim.

U Imperijalu svima oči na drške iskočile. Većina i ne zna šta se zbiva. Bleje i vrte glavama. Misle ovo neki štos ili skrivena kamera snima.

Ima jedna molba,kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti.

Ide  ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Znam da laže, ali šutim. Nikad se nija naučila lagati. Uvijek je prokužim.Naučila je Marija Magdalena da se iskrenost uvijek isplati i da se dobrom vraća.

Nema laptop, a i šta će joj.Ima ona svoju seharu znanja. Biblioteku , ocean tišina i sni. I sjećanja. Glupo joj ga tegariti , samo da svijet vidi da ga ima. Provjerila;nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da joj  koju epizodu o jahačima, harmonikama i mere bit o njoj preko reda zapišem i nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.

Kaže nema takvog mahalskog  pisanja nigdje na dunjaluku . A njeno srce , misao i ljubav rođeni i živjeli u mahali..

Dok to priča , gleda me i smješi se. I radost i tuga se mješaju. Znam da joj sada umom sjećanja , prošlost i emocije titraju i griju je.Strese se . Šuti. Diže čašu  u visini očiju i gleda me.Dugo, mirno i jasno . Kao fotografske leće koje se spremaju da sliku zapišu za vječnog svjedoka..

Ja podigoh svoju čašu . I  gledamo se.Otpijamo gutljaj  kurvoazijea . I gledamo se. Zapalim  dvije cigarete ne skidajući pogled s nje. Ljepota njena kao magnet vuče mi misao u dane kad je ljepota bila moja. Čini se da i nju more iste slike, jer oboje se stresemo i isto vrijeme. Nak hladnoća nas obuzima , ali toplina srca je nadječa i mi se zatiđeni mislima crvenimo.

Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali.

Ne pita za nikoga.Sve zna . Naučila slušati šta mahala šumi.

Ja ne pričam o tim nikojim. Nema potrebe. Nema ih. Nestali ili zastali u prošlosti. Samo mahala ponekad nešto zašumi. I utihne. Jer i nju su budni skoro ubili..

Od kako je zanijela sina koji je poginuo , muško je dotaklo nije.

Puno je to godina nedoticanja; previše. Ali znam, ako iko može nešto durati, to  Marija zasigurno može.Mene nešto tjera da se ispričavam. Nije savjest , prije će biti časnost .

Htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, prst na moja  usta stavlja .Kaže ne pričaj, nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim ,već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

-Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno, one divne prošlosti ; one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali jednostavno nam se nije dalo.

I ti me na  vakat prije  iznevjeri. Drugoj dade ono što je meni pripadalo. Ne žalim se; samo kažem kako je bilo.

A onda su joj se suđaje smilovale i dale joj da ubere  ljubav njenu, kada se  najmanje nadala. Da mili , iskupio si se i u belaj nas uvalio.Nije raznišljala i mamicala je. Mamicala i grijeh skupljala:

-Joj , mamo mamice.

I molila se , najponiznije i svakodnevno ,da sav grijeh ide na njenu dušu. Ja nisam bio ništa kriv , Nisam tada  bio svoj.Ona se u potonjim godinama nadala da ima nade za nas. Da će nešto iskrsnuti i ponovo nas vezati , ovaj put za čitav život.

-Ali , jedini moj , nama se zaista nikad nije dalo.

I suza joj kliznu niz obraz. Ogromna , kristalna rosna.

Ja bih da joj je usnama upijem , ali svi gledaju u nas. Pružim joj maramicu. Svijetlo plavu sa bijelim prugama oko ivica.Mirišu na njenu čednost.Ona je  uze , grčevito je steže.I gleda u mene. Ukočeno , ali s ljubavlju i nadom .

Banana sećija je široka Ja joj primaknem  i usnama , nježno i polako , kao da dotičem rosu sa njenih grudi  upijem suzu. Slatka je i pitka, kao tijelo njeno .Nema nimalo soli i gročine.Kao da je svaki njen djelić satkan od nevinosti njene  ljubavi.

Ona me i dalje gleda. Sada je pogled postao mekši , ali je i dalje uporan i smion.

 Sa tri prsta lijeve ruke prihvatim joj meku bradu. Podižem joj lice. Gledam u bijeli dugi vrat, polako mu primičem nos i usne , mirišem je. Da , sjećanje me ne vara , još uvijek miriše na bebu i ljubičice,Klizim dahom po vratu , skoro da je ljubim . Usporeno , slou mošn , davnih vremena rekli bi kinematografi ,.

Na tren se dah zaustavlja na bradi , a usne polako pritišću zaobljeni  vrh . Sada sam na kraju puta . Vidm  uči . Svjetlucavo crne , sa ljubičastim iskricama koje ljubavnu čaroliju sniju, mole me , vape.

-Poljubi me mili moj.

Usne boje   trešnje pred branje ,cvjetaju i nude se.Moje , suncem i vjetrom opaljene ,nemaju izbora, ne mogu se oteti toj magiji , rastvaraju se , i  polako , pipajući po mekoći , spuštaju se na njene. Vlažne su i osčne , nabrekle od decenija čekanja , živeći za ovaj tren , da ih njen dragi ubere.Spojiše se dva vrela, dva izvora ljubavi . Grčevito i očajnički. A onda se smiriše , jer prepoznaše se. Misle sada će biti sve u redu. Ima vremena i nade za njih dvoje.

Imperijalom se prolomi pljesak. Par djevojčice , sa suzam ganuća u očima  prepoznaše ljubav i zapljeskaše.Vide ; njihovi momci izbečili oči i nijeme . One se nadaju možda su nešto naučili.

Ona mi se nasmješi:

-Hvala ti ljubavi moja , Prinče moj mali.

Ovih nekoliko godina kod Magdalene su napravile veliku prekretnicu u mom životu. Na bolje i na gore. U svakom slučaju nisam loše prošla. Mužu smo nedostajali , i djeca i ja.Rijetko nas je viđao , pogotovo zadnjih godinu dana , jer sam zbog pogoršanja Grdelinkinog zdravlja rijetko išli kući .A iskreno , nije mi se išlo u dom u kome nema ljubavi i u kome me sve podsjeća na bol..

Muž kao da se promjenio. Nije išao u kafane. Nije se opijao. Vodio je kućanske i baštenske poslove kao da mu je to jedina briga u životu. Dok smo se družili , igrali i učili  sa Lepom primjećivali smo promjene u kući .I bilo je vrijeme, ali…

Namještaj iz Mitinog vakta se zbog neodržavanja  pohabao i propao. Moj muž je komad po komad mjenjao . Stari izbacivao , novi ubacivao.Kada smo se definitivno i konačno vratili kući poslije Magdaleninog  usnuća, namještaj je bio skroz promijenjen.

Nažalost u krivoj zamjeni. Ovaj novi je bio jeftin , kičerski i od lošeg materijala. I djeca i ja smo žalili za udobnošću Grdelinkinog starinskog namještaja. Čak nam je nedostajala masivnost i jednostavnost Mitinog izbora.No, šutjeli smo i navikavali se.

I ja i djeca smo zazirali od muža.Nikad nismo bili bliski , a ovaj odlazak od kuće nas je još više udaljio. U domu opet nije bilo spontanosti ni radosti. Djeca i ja smo bili jedan svijet , a muž drugi. Mi smo rasli , učili i napredovali . Muž je stagnirao i zaostajao u Mitinom vremenu i sjeni očevog nedjela.

Odnosi se nisu promjenili.   On je jedno vrijeme , ponovo pokušavao da mi se približi. Ja sam bila ukočena i hladna.Nikako nisam njegovog oca izbaciti iz glave . Znam greška loših odnosa  je bila do mene. A vjerujem da je i njegovoj glavi bila blokada , iako se svim silama trudio da mi udovolji, jer sigurna sam volio me do fascinacije.

On bio tipični provincijalac , malo drvenastog mozga , skoro neobrazovan , prosječne vanjštine i romantičan ko krampa.U suštini bio je veoma dobro biće. I takav oženio je prelijepu Sarajku , vrckavu , elokventnu i samosvjesnu. No to je bila njihova druga neprebolna tačka.Nismo imali o čemu razgovarati.

Mene  je još  progonila ljubav prema Dobrom . On za nju nikad nije saznao.Nisam željela mješati svetost svoje ljubavi u gorku vezu  osuđenu na propast. Instinktom primitivca on je osjetio da osim njegovog oca i njegovog smaknuća , prisilne udaje i Mitinog bauka , ima još nešto što mu  krijem.

Polako se sve vraćalo na ono staro . Normalno to je loše.; i to nije bilo normalno. Njeno obrazovanje kod Grdelinke joj je dalo mi jednu novu vrlo široku  intelektualno notu i on je uvidio da se jaz među njima produbio na njegovu štetu.

Kada je Marija Magdalena sahranjena  Dobri mi je dao ključeve kučice u cvijeću:

– Marija Magdalena je meni dala ovlaštenje da se brinem o kući i okućnici i raspolažem sa njom. Jedini uslov je da ti imaš  neogrničeni i bespogovorni pristup biblioteci . Želi da nastaviš sa učenjem i obrazovanjem.Da neometana imaš svoj Ocean tišine i sna. Postigla si mnogo , i u Grdelinkino ime te  molim   nemoj nikada ubiti tu glad za znanjem , šta god se desilo.

Sin se sve više priklanjao ocu .Vođen instiktom edipovog kompleksa vidio je kako blejim u Dobrog , iako sam to pokušavala zatomiti. Bilo mi je žao , jer između Dobrog i mene nije bilo ništa i ne smije biti . U braku sam . I ja kao i on poštujem svetost braka, bez obzira kakav on bio.A i buntovnost  pubertet je imao udjela u rasuđivanju.

Vremenom sam subotom  počela odlaziti Magdaleninoj kući. Znala sam da Dobri subote  posvećuje obitelji. Kćerku sam vodila sa sobom. Sin nikada nije išao sa nama , ali je vođen  muškom ljubomorom znao nenajavljeno banuti. Meni je bilo svejedno . Nisam radila ništa loše , ni skriveno. I naučila sam :

-Šutnja je zakon! Što manje priče i objašnjavašnja, to je manje prostora za neuka i neprimjerena  pitanja i neumjesna zaključivanja.

Kćerka je cvjetala i rasla. I marljivo učila. Bila je veoma radoznala i željna znanja. Na majku. Postale smo prijateljice. Kada je molila da joj pomognem  u njenom neshvaćanju težih zadataka, zvala me mama Marija.Meni je srce raslo ko Mongolfijeov balon, a srce bubalo ko zvona svetosavske crkbe na Jurjevo. nas dvije smo zaista uživale  u miru i tišini našeg Oceana.

Iako sam nevoljko prihvatila ključeve, jer su nosili ogromnu obavezu , bilo mi je drago zbog ogromnog povjerenja i nade kojeg su Magdalena i Dobri imali i polagali u neme.Kasnije će se ispostaviti da je to bila spasonosna odluka za mene i djecu i našu budućnost.

Muž je opet počeo piti i izostajati. Ponekad ne dolaziti kući. Nije imao ljubavnicu. Osjetila bih to. Radio je nešto gore. Počeo je kockati.Nesređen bračni život vodi alkoholu. Alkohol u meanu. U meani imaš dva izbora: ženske ili kocka. I jedno i drugo je jazuk , veliki belaj i ogromni trošak.

Gubio je posao za poslom. Ali uvijek je uspijevao da nađe novi. Kasnije ,  kada se Luce več upokojila , a Dobri bio tek dobri duh kojeg sam rijetko viđala , naučila sam da čitam jezik mahale. Saznala sam da su mu Luce i Dobri svaki put, kada bi jedan izgubio  ,našli  novi posao  . Preko  povjerljivih posrednika , da niko ne zna za njihovo dobročinstvo i uplitanje.

Usukao se i užutio, Postao je neuredan.Silila sam ga da se upristoji. Još uvijek sam imala koliku toliku kontrolu nad njim.Povremeno bi se primirio , ali slast  kocke je bila jača i ponoov bi se vratio novom poroku. Čak mi se čini da je u tom zlu niklo jedno dobro. Manje je pio. Vjerovatno zato što je redovno  gubio i nije imao novaca za velika opijanja.

Ali jedno zlo nikada ne isključuje drugo . I onda krene lavina. U jednoj raciji uhapsili su ga i zatvorili , zajedno sa grupom koja je dijelila strast prema krivičnoj kocki. Svi su osuđeni na zatvorska kazne. On je dobio najmanje. Šest mjeseci. Bio mu je to prvi prekršaj , a mislim da je i Luce povukla neke veze.

No to nije sve. Dugovao je jako mnogo novca  na sve strane. Normalno da su vjerovnici mene pritisli. U prvi mah  bila sam izbezumljena i raspamećena. Onda sam se sabrala. Znala sam šta mi je raditi.

Uz saglasnost sestara , koje su se odrekle očevine u moju korist ,prodala sam  Mitinu kuću i imanje, sa rokom iseljenja od par mjeseci . Dok se snađem.Podmirila sam sve dugove i meni je ostalo dosta novaca na računu.

 Prodaja Mitinog imanja meni je donijelo veliko olakšanje. Kao da sam odbacila neki ogromni teret sa leđa. Mora su postale blaže i sve rjeđe. Strah je polak nestajao. Nisam se više okretala i bilo me je manje strah nepoznatog.

Prvi put sam imala svoj novac i bila sretna . Jes da je bila očevina , ali ipak , zaslužila sam ga. Da bih izbjegla bilo kakvu nesreću tražila sam rastavu i dobila je u kratkom roku. Muž nije pravio probleme.

Za ostatak novca  nisam mogla kupiti nikakvu kuću, čak ni kućerak. Oldučila sam iznajmiti neku kučicu na Bjelavama.

Nisam morala.

Kada belaj krene onda on krene i ne zaustavlja se dok se nesreća ne umori. A kad krene razum , on umnožava sreću.

Nikad nisam prestala subotom ići u Ocean tišine i sna , odnosno Magdaleninu kuću. Traganje za srećom   nije prošlo nezapaženo. Nedugo pošto sam postala raspuštenica , jedne subote  prvi put  od  Magdalenine smrti sam vidjela Dobrog, kako ulazi u dvorište.

Kćerka ga se sjećala i radosno mu potrčala u susret. Zagrlio je i poljubio u kosu. Kao i obično u ruci je nosi dva paketa. Nije zagledao okolo , kao da je znao da mi sina nema. Dao je pakete kćerki i rekao :
-Ovaj je za tebe , a ovaj drugi  za tvog brata. Molim te da mu ga ti lićno daš.

Sjeli smo na trem , kao u Magdalenina vremena. Ja sam iznijela kafu  i limunadu, izvinjavajući se što nemam slatko. Nisam očekivala uvaženog gosta koji se , sto , poslije godina udostojio posjetiti me.

On se nasmješio , obradovan i zadovoljan mojim  sarkazmom. Otvori fasciklu koju je držao u ruci. Izvadio je   list  papira.

-Molim te pročitaj!

Njegov svečani i ozbiljni ton me malo kosnu.Uzeh papir i stadoh čitati :

Ugovor o darivanju

 

Marija Magdalena iz Sarajeva , ulica Č. bb br. LK … koju će u odsustvu po punomoći br. 296.. od 10..09.1978. zastupati   i Dobri Š. Iz Sarajeva , ulica S.br. LK …

i

Marija R. Iz Sarajeva , ulica  Sedernik bb brj LK … ,

sklopili su 14.09.1979. 

 UGOVOR O DAROVANJU

Član1.
Marija Magdalena posredstvom Dobri Š.  (u daljnjem tekstu:Darovatelj) ovim ugovorom daruje svojoj prijateljici i dugogodišnjoj družbenici  Mariji R. (u daljnjem tekstu: Daroprimatelj ) svoju nekretninu, tj.  kuću sa okućnicom 480 m2 

Član2.
Nekretnina iz člana 1. ovog ugovora se sastoji od kuće koja se
  se sastoji iz dnevne sobe, dvije  spavaće sobe, dječije sobe kuhinje i trpezarije ,tavanske prostorije ( biblioteke) kupaonice , toaleta , predsoblja i trijema  ukupne površine 78 m2 i okučnice površine 402 m2

….

Prestala sam čitati. Papir mi je ispao iz ruke.Sledila sam se . Pribrah se. Podigoh pogled i susretoh se sa budnim i zantiželjnim Dobričinim očima.

-Tvoje je da se samo potpišaš i odeš sutra sa mnom da ovjerimo ugovor i izvšimo knjiženje. Sređeno je da se sve obavi odmah.

-Ovo ja ne mogu primiti . Ja ovo nisam zaslužila.- usne su mi se počele tresti i suze su mi krenule.

-Ehej , polako Malena. Čemu suze.Marija Magdalena bi bila tužna da je ovdje.A sigurna sam da i gore negoduje. Vjeruj mi zaslužila si svaki milimetar nekretnine. Ti i tvoja djeca su jedina porodica koju je on ikad imala. Imala je oca , mater i baku ali oni su živjeli svoje živote i skoro da nisu imali vremena  za nju. Odratsla je sam i sama se o sebi brinula. Poslije je imala mene.Ali kratko vrijeme . Par godina.  Bilo je kasno .Mi  joj nismo mogli pružiti mir , spokoj i radost kao vi. Ona nije bila od puno riječi. Ali rekla mi je da  ne postoji ništa čime vam se  može odužiti. Njneo srce je ogromno , i kad nekog zavoli onda je u stanju da da i svoj život.

-Nemoj me siliti molim te. Ne mogu ja to.Ja se njoj ne mogu odužiti na ljubavi , podršci , utjehi i strpljenju. Prihvatila me u svoj dom jedno neuko ,nesrećno i ranjivo  dijete . Kao rod najrođeniji . Izašla sam kao samosvjesna obrazovana dama.

-Milo moje . Zadnje tri godine ste joj vi bili sve. I radost , i smijeh , i društvo i rod , i oslonac i pomoć Umrla je sretna i ponosna  zato što je imala vas. Bez vas  bi proživjela  par gorkih , turobnih i samotnih mjeseci, umirući na parčice i velikom bolu;fizičkom i mentalnom.

– Ne mogu to prihvatiti. Ti si joj muž. To je tvoje.

-Znam to ,  milo moje. Ali ti si nas spojila ;I  njena poslijednja želja  je da te usrećimo kao što si ti nju i nas .I moja želja je istovjetna mila. Da nije bilo tebe i djece , Marija Magdalena i ja ne bi imali četrdeset dana sna , da proživimo sve one dane koje smo živjeli i bar malo nadoknadimo vrijeme koje nam je pobjeglo.

Priđe nam njena kćerka . Zasitila se paketa:

-Zašto plaćeš mamice?

– Bi li ti voljela živjeti u ovoj kući? Mam plače jer joj je teta Lepa poklonila kuću.

-Jupi . Mamice.Kada ćemo preseliti. Jedva čekam. Hoćete li mi čika Dobri napraviti kučicu za jednu Grdelinku. Vidjela sam Pticu malecku da već nekoliko puta pravi gnijezdo, ali joj ga druge ptice kvare.

– Hoći mila. Već danas ću ti napraviti kuću za prelijepu Pticu malecku, nalik duši naše Grdelinke.

Kćerkina radost i njegove rijeći su me prelomile.

Napokon sam imala svoj dom . Pravi dom. Jedini dom. U njemu ću ostati do kraja života. Srećna i voljena. Tužna i nemilovana. Radosna i neljubljena.

 Osim onomad…,eee i uh!

Grijeh veliki  je o tome pričati. Jer krivac je kao i obično nikad prežaljeni Dobri.Možda jednom , da olakšam duši  kad mi se vakat istine približi.

Prođe godina , dvije  , tri… Tihu  idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali.

Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline  , mahalaši , njegovi drugovi su  smislili plan. Nisu mu htjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve su bile milosrdne.

U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo ,  a da oni ne zamuhuraju feštu  svojim prisustvom . Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I  viđu čuda i jada , svi su imali istu boljku :

-Lat .Dg.Papilloma linguae

Grdelinka i ja smo se i pored svog  strahovanja za Dobrog morali smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem  je obznanio  da su  nezapamćena fešta i cirkus trajali  skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; deset dana i devet noći.

Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna. Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i ekstraktilne reakcije zbunjenih dotura .

I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome  ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj..grabusio . Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.

Kako Deba reče , ono po mahalski:

-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak  Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu mitsku  izraslinu na jeziku .

Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni  san. Ne i izbrisao.

 Deba  je morao priznati da je on mahali  proturio baju  da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne  u smislu funkcije  probavnog trakta.  To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija  , a i prilika da se mahalaši skupe na „oproštajnu“ feštu  .

Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , po izlasku sa maksilofacijale mahalom je proširio  drugu novost.Ne zna kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavati zašto se Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje se izgubila.

Možete misliti  kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna sestra  Luce i Dobri u doktorskoj sobi  sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce  , ili je Luca postala časna medicinska  sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali posla .

Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi ,  i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez teksta i sa strahom klimao glavom:

-Ovo neće izaći na Dobro !

I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu koji se , možda ,mimoilazi sa ovom pričom.

Nekako o tim dešavanjim  , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da se je još uvijek na dunjaluku i da se rađa  novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu.Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti se mjenjala. Samo je postajala još svjetlija , skoro prozračna.

Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.

 Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.

Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :

-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama  pokušavao spašavati od karanluka , a da sam  ga je tjerala  što dalje od sebe , tako   što bi ga svaki put  povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom .  Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički  boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje.

Kada sam letjela sa drugog sprata  nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a  ja sam postala sirotica i Grdelinke.

Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari. Niti će, jer ja sam , uvijek za uvijek , njegova krasotica.

 Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha : morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.

Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se  nije mogao predati drugoj i voljeti je ,dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati  sve i više od toga.

Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište  naše ljubavi. U njemu su ,  obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši  dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali  neumitnost.

A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena  i da nema nikakve veze sa mojom:
-Oprosti mi ,molim te . Nekad  zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve  veze sa stvarnošću. Ti  si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te ponekad dotaknuti. I pazi se – ljudsko zlo nema granice.

Jednog dana u predvečerje  mi sa osmjehom i živošću  , koji nisu slutili dobro  , reče , zapravo  zamoli:

-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve tužne  aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .

Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena pereza facijalis . Zaista je izgledala kao u najboljim danima , kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac stotinjak metara niže do Dobrog.

On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje.Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.

-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren  zaboraviti!

Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne  ruke. On se nije bunio . Samo je slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo  slobodnim  rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on  moju kćerkicu. Neki neupućeni  posmatrač  bi pomislio :

– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!

 Tiho uđosmo. Odvedoh ga  do njene sobe.  Ona je spavala. Bila je tako  smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da  joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom  svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više nije im mjesto na ovom prolaznom  dunjaluku.

On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg , Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječ , iako on skoro ne otvara usta :

– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.

A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:

-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…

Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki  prvovjernik pominjanjem Boga  počinje svaki dan , svako novo poglavlje ,  svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.

Čujem i riječ :

-Amin !

Ali to  ne izgovara on  , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren  budi i ponovo usni.

Ne znam , neka ljepota me ganu i ja glupavo pomislih:

-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.   

Sakrijem misao , jer sam naučila  da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli.Moja misao kao da nanovo  probudi  uspavanu ljepotu :

-Dobro mi došao ljubljeni  moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali zemljom , a zaljubljeni bila djeca koja žele samo da se vole , igraju i ljube. Pričaj  mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo

I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje . I pričao … 

Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i držao joj ruku . Ponekad bi je poljubio , u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.

Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne prošlosti , jednom snu , jednoj bajci  koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati  i biće zapisana u vječnost.

-Bila jedna kučica u cvijeću .

U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav vječna .Godinama .

Kučica svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana  , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja  , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom  i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica  i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.

Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su ;ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro.Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.

 I bi kao što stari kažu :

-Sve ima svoj početak i kraj?

Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci.Zapada velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše.Devet godina je  vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom  iskupili.

I evo njega , na koljenima kleči  i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoče  njihovom zavjetu.

Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ljubi ga i izusti:

-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , svim srcem te uzimam za muža.

I zatvori oči .

Svešteno lice izgovori : Amin , ostalo znate i u žurbi ode .

Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje i nježnosti bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .

On se izu , leže kraj nje . Normalno sa lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji je.

Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.

Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

On je i dalje  drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga .  I priča joj:

-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te.Voljela je nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i oni nju. I mene  sretnika . Očaran ljepotom njenom  , sa njom sam  snivao najljepše snove i evo  nudim  joj svijet na dlanu.

Tugo moja , ona ne odgovara.

Međutim ,jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiće mu se usnama ,nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.

Marija Magdalena Grdelinka je imala trideset jednu godinu kada je  Božijom  Milošću uznesena na nebo .

Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.

Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane.

…

Uf! Jes kako ne ?- hulili bi skeptici.

Vakat  se unormalio. Nije više bilo haotično.Bila sam dosta energičnija i opuštenija , skoro veselija. Djeca su osjetiula promjenu na bolje , pa se više nisu grčevito stiskala uz moje skute. Sa  Lepom, koja im je prestala biti teta , a postala im nerazdvojna drugarica u igri , su postali nerazdvojni.Normalno  , ona u okviru svojih mogućnosti. Kao d je živnula. Od onog bacanja  više bikad nije uzela štap u ruke . Zo joj je nosilo dodatne mzke , ali nije žalila.

Kroz igru , bez naporisanja i  naturanja  ,  učila je djecu vrlo korisnim stvarima .Sin se pokušavao nametnuti kao kolovođa . Ona mu nije branila , ali se ipak trudila da ne prekorači prag djetinje igre i prije vremena sazrije.Iako  je prije godinu dvije izrasla iz pelena ,kerku mi  je učila kako da bude Princeza koja razmišlja svojom glavom. Djeca su je voljela toliko da je osmjeh neprestano obasjavao lice Grdelinke.

Ponekad bi tražila moj pogled i nijemo zahvaljivala na milodarjima koje smo  joj djeca i ja poklanjali.Nije mi bilo krivo i nisam bila ljubomorna. Ona je radila ono što ja u svom svom bolu i halu nisam ni znala, ni mogla.Zapravo gledajući ih , učila sam kako se postaje kompletna majka i kako se djeca vole na Stvoriteljov  i majčinski način.

Istovremeno , ta druženja su izbrisala sve nedoumice.Kada je shvatila da joj nisam neprijatelj , da može imati povjerenje u mene , otvorila se, na pomalo neobičan načim.Uzela me pod svoje. Nije se nimalo ustručavala  da me podučava i ukazuje mi na nedostatke. Nije bila uvijena i pažljiva da me ne uvrijedi  kao Dobri ili plahovita i ljuborodna kao Luce.rekla mi je :

-Divna si i prelijepa  žena , ali imaš falinki . Nisi ti kriva . Život te nije mazio. Nisu primjetne , ali ćemo ih ispraviti i oplemeniti. Nemoj se ljutiti , nisam gruba , ali život me naučio da je najbolje istinu govoriti jednostavnim riječima bez uvijanja. Kome se svidi  u redu je .Taj neko je svjestan  i dovoljno inteligentan da shvati da mu želim dobro . Kome se ne svidi , daleko mu kuća od mene. A i onako nemam vremena za bacanje ,  imam još mnogo posla obaviti.

U neko doba , shvatila sam da je moj boravak kod Grdelinke  bilo jedno ugodno druženje , u kojem se iznad mojih dnevnih obaveza uzdiglo prijateljstvo i nauk. Tek sada sam postala svjesna koliko malo znam i koliko sam gladna znanje. Ona nije bila nametljiva u sponzorstvu. Jedna ogromna soba  , koja je zauzimala čitavo potkrovlje bio je njen   „ocean tišine i sna“.

Nije ona sročila to ime . od roditelja je naslijedila naziv „naša biblioteka“. Kada jese Dobri gubio u bogastvu , čarolijii moći njene riznice ,jednom joj je u nekom djetinjem zanosu rekao :

-Bojim se da se jednog dana ne izgubim u u ljepoti ovog oceana tišine i sna.

Ona mu se nestašno smijala i mazila  ,uživajući u tim poshvalama , datih njenom biću i tjelu i njenoj biblioteci. Bila je i malo ljubomorna što je dio zanosa odnijela riznica znanja. No , opraštala mu je. Bio je savršen   i temeljit učenik .Upijao je i jednu i drugu čaroliju ,  znanje i ljepote koji su mu se neuslovljeno nudili .Bockala ga je da je veliki ponavljač i da voli ponavljati i utvrđivati  „gradivo“ , dodajući  tim  raskošima  svoj udio .Jendostavno njegov „ocean tišine i sna“ postajao ječudesna čarolija.

A nije ona prva koja ga je uputila u ta znanje. Njena baka   ga je godinama  prije nego  je  počela živjeti kod nje , unajmljivala da joj pomaže u avliju i vrtu . U mahali je to normalno. Djeca počinju hamaliti najteže poslove sa devet deset godina. Socijalizam je mahaliu skrajnuo u stranu. Nabjedili su je  da je zaostala , zatucana, antidržavna i protivnica promjena i novih tekovina.  A nije . Mahala se samo povukla u sebe , braneći svoje tekovine i čestotost. Niko joj nije mogao oteti vjeru u Boga jeidnog. Nije htjela prihvatiti nauk pogana. I njihov najveći grijeh i jeres. Oni njima nema Boga. Jes , kako ne ! Da bogda ihmBog Silni i Mudri  podario nagradu kakvu zaslužuju.  On nagrađuje i za činjenje i za nečinjenje.

Zbog te anatema se u mahali teško se živjelo. Država ju je osiromačila. Otela joj sve što je imala. Imanja , njive kuće , bašre i  idala   to  gladnoj i neukoj raji . Sirotinji i i bijednima koji su za cekin prodali Boga.

Odrasli su teško dolazili do bilo kakvog posla. Bilo je vrijeme kada su se  bezbožniciT trudili da što više ponize i ugnjetavaju  pravovjernike. Tradicija je priječila da žene rade. Djeca su se morala boriti za koricu kruha od devete desete godine. Odrasli bi ih bacili u svijet i rekli im :

-Borite se i uzmite dio vaših kolača koje  vam  je vjekovna bijeda i glad otelia.

Tako je i dobri radio za moju Babku.Ona je bila jedna osamljena , slabašna starica koja je voljela svoju kučicu i malo imanje oko nje. Nije to baš bila mala kučica. Imala je dovoljno prstora za život velike porodice. Ona je imala sina jedinca , moga oca , doktora,čuvenog hirurga koji je živio odvojene od nje u velikom stanu , jer njegova žena nije šmekala starinske nazore svekrve. Njih nije teško nabrojati. Čast , poštenje , plemenitost i tradicija.

Dobri ko Dobri. Pažljiv , nježn , dobar , vrijedan i poslušan, bez mnogo riječi je slušao sve što mu se kaže. Dirnuo je srce usamljene starice i ona ga je zvala i kad joj je trebao i kada nije.  Vidjevši toliku ljepotu i predanost  odlučila je da mu pomogne da uspije u ovo svijetu koje je alergično na iskonsko dobro. Otvorila mu je vrata naše biblioteke  i pustila ga da istražuje.

Takve knjižnice u mahali nije bilo.  Za jedno jedanaestogodišnje dijete to je bila knjižnica na vrhu babilonske kule. Kad bi završilo sa poslom  , uvijek , bez izuzetka bi rekao:

-Izvinite teta  Vera  , mogu li sada otići po malo znanja.
Mojoj baki se sviđala njegova pristojnost i želja  za znanjem. I poticala bi te ulaske u začarani svije triječi , priča i bajki . u svije tpoetike i mudrosti.

Počesto bi ga zatekla kako ujutro spava sklupčan  ispod velikog  stola za kojim je sjedio njen upokojeni muž i  uvijek nešto čitao i pisao. Primjetila je da to dijete radi isto kao i njen muž. Kao da ga je gladao i sada kao nasljednik starog bibliotekara , on preuzima  brigu o knjigama.

Bibliozeka je živnula.Nestalo  je prađine i paučine. Police su se blistale  . Knjige kao da su se same nudile. I vidjela je da je sve knjige kojima  je promjenjeno mjesto , vraćena na pravu policu. Bio je precizan i tačan , kao da ga duh moga dede učio  katalogizaciji.

Ja ga nisam viđala jer sam dolazila subotom kod bake , i to ne baš redovno. Poslije sam saznala da je u porodici Dobrog subota uvijek dan porodičnog okupljanja. A za moju baku dan od bilo kakvih radova u kući i oko nje.

Poslije iznenadne smrti moga oca baka počela poboljevati , a ja sam se osjećala suvišnom u novoj vezi moje majke koja je započela a da se seni moga oca nisu ni ohladile.

Sjeća se , mislila je da je superiorna u znanju i iskustvu , ali njegov jendostavni  pristup je malo postidio i ona je morala ispočetka  sve čitati i učiti , da bi provjerila njegove , opaske i pitanja koja je sam sebi postavljao.

Ona je pripadala jednom užem akademskom krugu koje je voljelo voditi duge diskusije i polemike o nauci, umjetnosti  i svakoj drugoj  datosti u okviru savremenog filozofskog trenda. I voljela je pokazivati svoju načitanost i elokvenciju. On nije bio peviše razgovorljiv . Nije se upuštao u diskusije i rasprave.  Postavljao je pitanja , ali nije davao odgovore. On ih je znao. Ali to je bila njegova istina. Neko drugi istu stvar vidi na drugi način. Pjesnička sloboda i promatračeva interpretacija je istina svakog subjekta  u datim korelacijama .

Kada bi o  ovom i o Dobrom  pričala ,lice bi joj poprimilo tako nježan i blaf izraz lica , tako da je njena bjeličasta ljepota postajala skoro svetačka. Ond abi joj sjena prešla preko lica i ona bi se vratila u stvarnost:

-Čitaj mila , sve pročitaj . U tom oceanu su skupljena skoro sva najmjerodavnija pisana i slikovna znanja od postanka svijeta do danas. Dok čitaš , pamti i razmišlja o pročitanom . pitaj se zašto je nešto ovako ili onako. Zašto je tako a ne drugačije.Ako nešto ne razumiješ , čitaj ponovo. Možeš i mene pitati, ali je ti ne mogu otkrivi istinu. Moja znanje vrijedi samo za mene, odgovaraju mom senzibilitetu i genima. Svojim uplivom te mogu uputiti na pogrešan trag.

Čitala sam i čitala. Otvorila su mi se neslužena prostranstva , koja su činila da moj um  polako postaje jedan skor potpuno novi univerzum. Bila sam to ja Frka frkica , nepromjenjena i luckasta  : Marija , žena  koja je  nosila svoje teško  breme. Međutim dani sa Grdelinkom su me oplemenili. Naučila sam razmišljati i shvatala da sve ima smisla. Da je život skup ukupnosti  svih ića u okruženju , u kojoj svako ima svoju ulogu i reverzibilno djeluje na ostalo.

Naučila sam da u svijetu mimo našeg  uma postoje iste zakonitosti i ruzročno posljedične elacije. Shvatila sam da da moj bol i moje nesreće nisu usamljene. Počevši od Eve i njneih kćeri sve do Grdelinke i mene. Što je čovjek neukiji i manje svjetlosan to mu se njegovie traume i nesreće čine većim i neprebolnijim.  Nikad me Grdelinka nije upučivala šta ću  ili kojim ću redom čitati. Nekad bi smo s eočešali o nekoj temi  i najčešće bi Dobrog uveli u naše razgovore.Kao d aje on bio dio tog oceana tišine i sna koji je ponovo oživio u trošnoj kučici u cviječu.

Grdelinka , djeca i ja smo procvjetali. Kućica je bila naša oaza mira. Ja sam je , uz pomoć Grdelinke oživjela, sredila  ,i vratila joj sjaj iz vremena njenog djetinjstva. Često sam vidjela suze radosnice u njenim očima i onaj blagi djetinji pogled koji kaže da je dijete ispunjeno srećom  i ljubavlju. Priznala mi je da je sve okolo nas podsjeća na dana kada je Dobri bio skoro dijete i kada je bila najsretnija u životu. Tako je i on uredđivao i sređivao  avliju  i kučicu .

I meni se javi jedna pakosna crtica i ne znam zašto ote mi se:

-I tebe Grdelinka moja. Oprosti izletilo mi.

– Nema veze . ne ljuitm se . istina je . Sve je ličilo na bajku , a ja to nisma znbala cijeniti. Mislila sam još je dijete. Romantično i zaljubljeno ali smao dijete. Nisma ga željela prljati i vezivati. A on v pravo   tužno gledao , kao dijete komje kažnjavate i otimate mu nešto iz ustiju , a ono ne zna zašto.

– I meni  je počesto  nalkikovao na dijete koje ne zna šta će sa mnom i šta će sa nama!

-On dijete ? Hajd , recimo u pravu si. Ali on nikada nije bio dijete.Čini se od kako se rodio I uvijek će ostati dijete Ne volim mistiku i nadnaravno , ali on kao nije sa ovog svijeta. Ponekad me strah od njega , ali još veći strah za njega.Ljudi ga lome .  Muškarci pogotovo. Ne njega direktno , on ih zaobilazi i vješto manipuliše sa njima. Ali muškarci čine zlo ženama  i djeci. I nejakima. A to on ne može podnijeti. I zato je tako pun ljubavi i nježnosti prema ženama . I djeci… I moli se Bogu. To mu jedino presotaje. On pomaže koliko može , ali zna da je to nedovoljno. No , to što radi zarobljava za uvijek. I javlja se zahvalnost  za ono što čini i ljutnja što se ne bori da sačuca ono što ima.

– Možda ga strah da se potpuno preda ili jednostavno nije od jedne žene- usudim  se  izvalitii nešto što mi  ponekad okupira misli.

– Misli da nije to. Koliko znam nikad se nije priklonio drugoj ženi dok oboj prethodnoj nije dao sve što je mogao i što je ona željela uzeti.Prije će biti svjesnost da se protiv sudbine ne može niko boriti. Čak se uplivom ili insiustiranjem  sve može zakomplikovati.No manimo Dobrog. Njemu je kako mu je , a i nama. I ako ćemo biti iskrnei , ocean tišine i sna svima dobro doše. Insan se malo odmori i opusti. Uživa u jendosatvnim stavrima . Živi dan za danom i usporeno. Vidi rašanje sunca i  pojavu mjeseca. Čuje šum rijeke i prica let. Radosna dječija graja miluje i nježi naše duše .Ljubav duboko zapretena u nama nikad neće nestati i razlijeva se svuda oko nas.

-Život jezaista  prelijep , zar ne malena?

Gledajući veselu djecu , preporođenu grdelinku i osjećajući ljepotu i miris ove oaze  ljubavi , potaknuta poznatim riječima  i istinitosti konstatacije počnem plakati. I dok se suze lomataju niz lice , shvatam da sam mnoge prelijepe  stvari  propustila  jer im se nisam znala radovati. I za ove suze milosrdnice ,  za ljepotu ovih mjeseci i moje odrastanje kriv je Dobri.

Da , zaista učeći i družeći se u bajkovitom okolišu , počela sam razmišljati na jedan sasvim drugi način , sazrijevati i odrastati .

Bože milosti i ljubavi , hvala Ti.

Sutradan  se sredim ko usplahirena djevojka pred prvi sastanak  , obučem djecu u najbolju odjeću   i uputim se u mahalu. Djeca ne ispuštaju iz ruku ogračke koje im je Dobri poklonio.  Čitavo veče su se igrala   , a i zaspala  sa njima. Eh , taj Dobri . Uvijek  je volio poklanjati i znao radovati one koje voli i one do kojih mu je stalo .

Znala sam tu ulicu , zapravo znala sam sve bjelavske mahale , još od vremena  džuguma i raznošenja  mlijeka. Bila je odmah iznad Dobričine ulice. Kada sam došla do zapisanog broja , kapija mi je bila dobro poznata. Uvijek mi sečinila pomalo samotna i mistična. Nikad  nije bilo nikakve kretnje iza zatvorenij zelenih vrata sa velikim zvekirom. Zidovi oko vrata i dvorišta su bili od trorednog  ćerpića ,  bijelo bojenog  i visoki .Vođena djetinjom radoznalošću  uvijek sam zavirivala  kroz ključaonicu i vidjela samo fragmente oblutaka i raznobojnog  cvijeća u avliji.

Pred vratima zastadoh.Bila sam pomalo neodlučna i uznemirena Šta ako ne uspijem  ući ? Šta ako me sirotica odbaci? No , ko da čuh dobro poznati umilni glas kako mi zbori:

-Ništa se ne boj. Samo zalupaj. Sve će biti u redu.

I bilo je.

Zalupah onim manjim  zvekirom , koji metalno odjeknu niz ulicu gubeći se u Dobričinoj ulici , kucajući na prozor njegove sobe. Zavjesa na prozoru zatreperi. Izvjesno vrijeme potraja muk. Ond čuh kako se kučna vrata otvaraju. Neravnomjerni  ,teški koraci  ženske osobe u nanulama koje nabadaju  i klepeću preko kaldrme a zveket štapa im daje takt.

Čujem zveket ključeva , zvuk metala koji grebe bravu i vrata se polako otvaraju. Twek toliko da proviri  preliejpa glavica. Ja se zabezeknuh.  Da nisam znala ko sam i šta sam pomislila bih da sam susrela davno nestalu  bliznakinja. Sve isto :  i stas i rast , i vrana boja i dužina kose kose i bjelina lica i usne ko trešnja , bijeli zubio ko niska bisera, dvije rupice u obrazima .Jedino me  umjesto mojih tamno smeđih očiju  , gleda blještavo , hipnotizirajuće tirkizno zelenilo , čija dubina naglašava samosvjesnot.

Zagleda se meni preko ramena, lijevo i desno i onda otovri vrata. Kao d aje odahnula:

-Nije tu.?  Reci , brzo i ukratko šta ho'š!Nemam ja vremena čitav dan na kapidđiku zjale komšiluku  prodavati.

-Čula sam da vam  treba pomoć. Meni treba posao  neće me niko sa djecom , a ja ih ne mogu ostaviti nikome.Mislim da  možemo pomoći jedna drugoj.

On te poslo i naučio šta ćeš reći.

-Jeste Dobri me poslo i rekao da vam treba opomoć . i Još je dodao ; samo govopri istinu i sve će biti u redu.

– A jel’  ti rekao da ti nemam čime platiti-To mi nije rekao , ali je rekao da vam je dužane dužan mnogo toga  i da će me on plaćati, d ase bar malo oduži.

-Lukav je on i pametan. Zna me dobro.Znala sam da će izvesti neku bravuru.Tebe mi je poslao, sa dvoje djece. Zna da sam slaba na djecu i nesreću. Da mi je poslao neku od onih njegovih  šmizli i pizdunkui, ne bih im ni otvorila. I nije on meni ništa dužan . Ili jeste? Ne znam moram dobro razmisliti ko je kome dužan.

Otvori širom vrata :

-Upadajte , šta čekate.

Uđosmo. Djeca se bojažljivo  gledaju , kao da se boje štapa. Ona ih veselo pogleda i baci štep  skoro do trijema.

-Eto , nema više štapa. Nisam ja zla baka ili maćeha. Ja sam vam vaša nova prijateljica i družbenica vaše majke. Dođite da vas zagrlim i  poljubim . Lijepi ste mi i čisti ko anđeli. Zovite me teta  Grdelinka. Uh teško ime .Ne bolje je teta Lepa.

Djeca me sa nadom poledaše, ja klimnuh glavom . Oni ipak sa nekom  malom strepnjom krenuše ka krasotici.  Ona prvo zagrli dječaka , jer se vidjelo da se on kuraži i zaštitnički ide ispred sestre. Teta Lepa  ga nježno primi  za ruke i dugo ga gledala upijajući bistre dječije oči, kao da mu želi čitati sudbinu iz očiju.

– Bićeš ti jak dječak . I samosvjestan. -Poljubi ga u obraz.- Želim ti mnogo sreće.

-A ti ljepoto malena šta ti čekaš. Dođi da te gledam i poljubim te rumene obrašćiće.

Djeca kao da namah izgubiše starh , prihvatiše joj ruke , dječak liveu , djevojčica desnu i zakoračiše u hladovinu trijea natkrivenim ložom. Posjede ih na klupu , ona sjede prekoputa njih u stolicu na ljuljanje  Rukom pozva Frku Frkicu :

Odmah počinješ s aposlom . Idi u kuhinju sa lijeve je strane hodnika , na stolu je limunada i neki slattkiši. Iznesi nam to i iznesi stolicu za tebe i pravi nam društvo. Kada su se djeca počastila , znatiželja ih povuče da razgledaju avliju , jer tako nešto nikada nisu vidjeli.  Kao sva lijepo vaspitana djeca nisu pravili nikakve neugodnosti i zijane.Otkrivali su neki davno zaboravljeni svijet koji su ponekad u slikovnicama nazirala.

-Lijepa su ti djeca . prelijepa. I vrlo pristojna i vaspitana. Od tvoje djece  nisam ništa drugo očekivala. A ti kako si ti? Kao d ate zlo malo zaboravilo.

-Htjedoh d aje upitam kako me zna  i ko joj je pričao o meni. Ona se zužno nasmiješi:

-Marija , mogu li te tako zvati. Vidiš Marija ,  u mahali nema tajni. Samo treba dobro načuliti uši  i na prava vrata pokucati. Ja sam jendom davno , i ne sjećam se kad , kako i zašto zabrljala sa Dobrim i vjerovatno ga dobro povrijedila. On mi nikad nije zamjerio, a ja mu upravo to S kim s edruži i koja je sa njim. Tako sam upoznala i tebe.  I ne plaši se nikad mi on ni jedne riječi nije progovorio o bilo čemu što nema veze sa mnom. A mahala je i divna i sveznajuća . I čudna i poštena . I misaona i pomalo staromodna i stroga. Mora takva biti da bi opstala. A mahala nikad ne šuti , sve priča , samo je treba dobro i pažljivo slušati. I razabrati istinu izmešu glasina i redova.. Ništa loše nisam čula o tebi.

Nisam znala šta da joj kažem . Još uvijek sam veoma malo znala o njoj , a još nisam naučila da osluškujem mahalu. Vremenom  uz Grdelinku  sam naučila mnogo toga. Mnogo više nego sam znala. Čak nisam znala ni šta znači Grdelinka.Mislila sam da se ruga sama sebi . I jeste , ali na svoj pomalo iščašen način. Ljepota koja je  u nerazumu  poletjela,  pa se nagrdila. Poslije sam pročlitala da je Grdelin dakmatinski  naziv za pticu  koja se u nas zove češljugar  ili štiglić.

Prvog dana mi je rekla:

-Majka si , odmačica , a čujem da si radom stvorila raskošnu baštu.

 Ja sam sebe nagrdila i ne mogu skoro ništa raditi . Il me boli ili nemam snage za bilo šta. Kao što vidiš sve je zapušteno.Tvoja jedina briga je da to dovedeš u red. Sama ćeš odlučivati kako,  koliko i kada  ćešraditi. Ja neću niti imam volje da se petljam u to. Ako se ne plašiš d aću loše uticati na djecu , ja bi im pravila društvo  i zabavljala  kad ti budeš zauzeta.

Jedno vrijeme , primjetila sam , pomalo me podzrivo gledala , bojeći da nisam tu da je špijunira.  Tu sam bila čista . Niti bih to radila , niti mi je Dobri ikada upitao za bilo šta osim :

-Kako je ,kako su djeca i kako si ti i treba li ti novaca?

Ni ona nije pitala za njega.Ka dbolje razmisli oni su biuli tabu tema jedno za drugo. A opet , osjećala sam da jendo drugo  znaju sve . I o prošlim i o sadašnjim , a sigurna sam i o budućim danima. Oni su rođeni u mahali. Živili mahalu , osjećali je znali je osluškivati.

Jedinu asocijaciju koja se odnosila na Dobrog  bi izgovorila kada je bila izuzetno tužna ili kada bi je tijelo i um boljeli:

-Eh  Marija , Marija ! Obadvije smo uprskale.ono najljepše što nam se desilo.

Tada bi okrenula  lice zidu  i zamolila me.
-Idi sad mila molim te ,. Umorna sam . Treba mi sna.

Bila je to istina , ali znala sam i da ne želi da vidim njene suze i očaj.

A onda se ,  u svom tom halu , Dobri vrati u moj život.

Bijaše maj mjesec  , dan sunčan i ugodan . Ja u bašti  , zadeverala se oko  zelja , mladog luka i salate. Dobro je rodilo. Meni drago , trud se ispaltio. Djeca mi „pomažu“ . Čeprkaju lopaticama  imitirajući mene. Uče se . Meni je bitno da su mi na oku.  Pusti strah.Koga alešinari napadnu i vrapca se boji. Ne ispuštam ih iz vida.

Skupljam zadnje strukove povrća kad se sin oglasi:

-Mama, neki čiko nas gleda.

Prepadoh se. Nisma čula da je neko ušao  . Znam da sam vrata zabravila. Podigoh pogled i prenerazih se. Dobri stoji i posmatra nas. I mene i djecu. Pogled mu blag , očl zasuzile ,  lice nasmiješeno , vidi se da uživa.
Odavno se ne zbunih. Uh , gdje me nađe ! Ovako prljavu i neurednu . U  starim pantalonama , izblijedjeloj bluzi , zemljom zamazanoj pragači, motkom u rukama  punim zemlje nisam izgledala nimalo reprezentativno .Šest godina se nismo vidjeli a ja ovakva , zapuštena i nikakva , prava zemljoradnica. Sreća da su djeca , kao i uvijek bila uređena i čista.

On nam priđe .Pruži  djeci dva paketića. Plavi za sinaa  , roskasti za djevojčicu.Nasmijem se u sebi. Nikad se ne mijenja . Kao autista . Tačno po tabijatu. Ona me upitno pogledaše i prije nego im dadoh odobrenje uzeše poklone. On ih nježno pomilova po kosi , zagrli dugim zagrljajem i poljubi  , zagledajući ih.  Začudih se , nisu seotimala i bježala. Prema nepoznatim su uvijek  bili sumnjičavi i divlji. Klonuli su ih se i sakrivali iza mene. U njega su gledali sa radoznalošću i u nekom  skoro veselom iščekivanju.

On progovori , onim istim glasom koji sam pamtila i  koji se u meni u snu  javljajo , svih ovih godina godina nesusretanja.  Ni glasan ni  tih , milozvučan i pristojan,malo usporen i pokroviteljski:

– Imaš prelijepu djecu Frka frkice. Gledao sam vas i uživao . Nisam htio da vas prepadnem.Dođi mi ljepoto mila.  Još si ljepša nego prije. Godine su ti donijele raskoš , plemenitost , blagost i smirenost. Pruži  mi ruku Ptico  malecka .Nedostajala si mi. Ne boj se neću ti ništa nažao učiniti.

Gledala sam ga ne trepčući.Pitanja i  pitanja su mi se komešalo  u mislima. Kako? Zašto? Zbog čega?Kojim dobrom ? Zbunjenao mu pružih  desnu ruku , koja je podrhtavala. Jedva sam susprezala drhtaje koji su se okomili na moje tijelo , iznenađeno nježnim  pogledima  nakon  godina praznoće i negledanja.

On je primi lijevom rukom . Dlan na dlan. Javi se toplina i nježnost. I prepoznavanje . kao da se nikad nisu razdvajale. Poljubi me u vrh prstiju poljubcem koji je bio tek dah njegovih ustiju.Desnom  rukom okrenu dlan , i pomiluje ga. Kao da ispituje  da li ima žuljeva od ratarskih poslova. Poljubi ga ,  prinese čelu , pa spusti ruku do usana i poljubi je još jednom . I opet je diže do čela i na tren prisloni. Zatim mi dlan prisloni na svoje lice , zadrža ga na tren i još jednom poljubi. To isto ponovi i sa lijevom rukom.

-U izvini na bliskosti. Kad nekog poštuješ i cijeniš  , ovo je u mojoj obitelji način da to pokažeš.I molim te oprosti mi što sam nepozvan banuo u svetost tvoga doma. Nisam imao drugog načina ni izbora. Možemo li malo sjesti na verandu da ti objasnim zašto sam došao.

– Može , kao ne može.

Zborim , a gorim .Ruke i dlanovi mi trepere od njegovih poljubaca i dodira.  U meni se sjećanja bude. Može mili , samo traži , daću ti sve ; vrišti moj tugom zapreteni um. Kakva obećanja  , kakvi zavjeti. Vratio mi se . Ne dam ga , neće mi više bježati . A nažalost damari su damari , nada je nada , a realnost nešto sasvim treće.

Bespogovorno znam da će me njegova časnost  zaštititi od mene same.

Djeca se zagledala u Dobrog kao u rod najrođeniji.Bez straha , s apovjerenjem.  Nikad majku nisu vidjeli sretniju . I nikad  nisu vidjeli  da je neko tako toplo i blagorodno gleda , slično kako majka  njih gleda.  On ih nježno primi  za ruke i povede ka kući. , govoreći im da su prelijepi i da mu je drago što ih je upoznao.

 Popesmo se na verandu. Djeca se zabaviše otvaranjem paketića i razgledavanjem poklona. Bili su baš kao da su novogodišnji. Dosta raznovrsnih  slatkiša , bojica , balona i teka . Dvije velike igračke. Veliki plavi  trkači auto  sa upisanim  brojem pet  i velika lutka bebe crne kose , koje trepće očima i zove mama  kada  se položi.

Iznesoh limunadu. Ne zbog toga što ne dam da se u kući pije alkohol, već zbog toga što znam da on nikad preko dana ništa od otrova ne prinosi ustima. Igrom sudbine  imala sam u kući ružice i iznijela ih uz limunadu. On mi  se blago  nasmješi  i izusti samo jedno sjetno :

-Eh , Frka frkice , mori mome ubavo.

Raznježi me i postidi.Reče mi da okvirno zna sve što mi se dešavalo  i mojoj sadašnjoj situaciji. Zaista ga sve to  boli i duboko je ožalošćen , ali on  nema  nikakvog prava da se  mješa u bilo šta.. Žao mu je što je tako , ali drugačije ne može biti.

Sada njemu treba pomoć , ne baš njemu direktno  , ali ne može biti direktnije. A on osim Frke Frkice  nema nikoga  kome može pokloniti povjerenje i  vjerovati mu , da će uraditi sve najbolje što se može.   U nekim njegovim davnim danima postojala  je jedna divna djevojka ,jedna krasota , koja se odvojila od njega i pošla svojim putem. Život je odveo u drugi grad.

-Morala je ,kaže ona. U redu je , nema ljutnje , kažem ja. Sve je to prelijepi život.

Nastavili smo živjeti svoje života. Njen život je pošao po zlu . Ja sam upoznao tebe. A onda si se ti udala  i otišla . Prhnula u tujinu ko neka preplašena  Ptica malecka. .Tih godina kada si bila u Vranju , igrom slučaja smo se krasotica i ja ,  jedno zlohudo  veče , puno košmara dodirnuli.   Pokušao sam da joj pomognem . Nastradali smo i ona i ja  , skoro na smrt , ona malo više  ali joj nisam pomoga. Nije dala.

Prije par mjeseci se vratila svome domu. Jednoj prelijepoj maloj kučici u cvijeću.Ali prazna je ta kučica . Ona već deceniju nema nikoga svoga. Ima samo mene. Vratila se jer nije dobro. Ona to krije , ali ja sam saznao da nikako nije dobro . Naime one večeri kada smo se poslije godina susreli , oboje smo dobro  stradali , skoro na smrt. Ja sam se uz Božiju pomoć i dobru njegu  oporavio u par dana. Ona je zaglavila u gipsanom koritu od glave do pete. Kičmena moždina joj bila na par mjesta skoro prekinuta. Par pršljenova je bilo  smrskano.

Mjesecima je bila na ivici života i smrti. Izvukla se. Iako je njena iznimna ljepota bila netaknuta  ,ostale su  teške i vidljive posljedice.Pereza facijalis , odnosno ukočenost lica i teška  pokretljivost vrata  kao posljedica prignječenja kičmene  moždine i arterije na atlasu , petom pršljenu , je nekako i najlakša posljedica pada sa drugog sprata. Slaba , invalidska pokretljivost udova  ,okoštavanje i srastanje kičmenih pršljenova su sepretvorili iuvrlo bolnu , progresivnu  i neizlječivu akutnu bolest.

-Mahalskim riječnikom , najebala je ko žuti.

Oprosti mi na neprimjenrim riječima. Pogodilo me ovo sa krasoticom.Ne znam koliko dugo vremena za život ima. Doktori kažu maksimum dvije tri godine. Vjerovatno manje. Koliko , teško je reći Ja sam pokušao da joj se približim , da joj ponudim pomoć. Glupko ! Zaboravio sam na njen ponos. Nije željela ičiju pomoć, moju ponajmanje. I odbila je na vrlo specifičan ,  neuobičajen  i njoj svojstven  način.

Uvijek je imala izuzetno izražen smisao za nadrealni humor. Par puta sam joj dolazio na vrata i lupao zvekirom. Nije se javljala , iako sam znao da je tu. Zavjese na prozoru koji je gledao na kapidđik su se jedva primjetno micale. Bio sam uporan . Išao sam na vrata jedan , dva , tri puta u nekoliko dana. Muk i tišina. Reko bi čovjek napuštena kuća u kojoj duhovi obitavaju.

A onda četvrti dan vidim prozor je malo odškrinut.Obradujem se . Aha , jes kako ne!  Viidm cijev floberke kako se ispod zavjese pojavljuje i  javi se strahovit  bol ispod koljena  na lijevoj nozi , tačno na mjestu gdje sam već imaa dva otvorena  loma. Aferimi mladosti. Kvrc , i lom  treći put na istom mjestu. Znasla je gdje će šicati. Preciznost joj je garantovala titula državne prvakionje u streljaštvu. Znam da ju je sigurno boljelo više nego mene i da je plakala . ali to je bio njen način da mi fino i konkretno  kaže da se gubim i da ne želi bilo kakvu  pomoć od mene.

To je bilo prije mjesec i po dana.Noga je zacijelila . Nadam se . I sada bi na scenu trebala stupiti ti. Molim se tvom toplom djetinjem srcu i milostivoj duši da nam pomogne ,ako ikako možeš. Trebaš joj prići i pomagati joj koliko možeš. Ne pitaj me kako znam da tvoju pomoć neće odbiti!

-Eh , Dobri Dobri , za tebe bi sve učinila ,  I za nju . Vidim da je sirotica i nesrećnica , skoro kao i ja . I da pati. Ali šta ću sa djecom. Nemam ih kome ostaviti. Ako djeca mogu sa mnom , onda ću dati sve od sebe da joj pomognem.

-Hvala ti ljepoto mila. Djeca su itekako dobro došla u mojim razmišljanjima  da  te prihvati . Ona izuzetno voli djecu. Bila je jedinica, nikad se niej igrala sa drugom djevom . brnaili joj. Princeza i te nadobudnosti.Svoju nije imala – Ostala je veliko dijete željno igre sa drugom djecom . Sada pred izvjesnom i neumitnom  konačnošću je pogotovo  željna nevinei bezuslovne  ljubavi koju samo djeca mogu dati. Za novac ne brini , ja ću ti ga dati. Ona se istrošila i sada živi neke minimalne penzije. Jedva spaja kraj sa krajem.

Ovako ćeš …i nikad joj nemoj lagati. Ni  najmanju sitnicu.Ima šesto čulo za iskrenost, i izuzetno je cijeni.

Na rastanku me čvrsto zagrli , onako kako to očevi rade i poljubi i kosu:

-Čuvaj se Anđelu mili. Moliću se da sve bude u redu.

Ustade , priđe djeci , poljubi ih u kosu i ode. Niej se okrenuo. Na stolu je ostavio kovertu, U njemu je bilo dosta novca. Mnei i djeci bi bio dovoljan za tri mjeseca. Uz novac i cedulja.

Oprosti mi Frkice

Zaista nemam nikoga  osim tebe kome bih mogao vjerovati da će sve uraditi kako treba.

Tu je niovac za mjesec dana. Dio za Krasoticu , dio za tebe. Ako bude nedostajalo novca ili ti bude trebalo bilo  šta , odmah me nazovi  , broj ti je na dnu  cedulje.

Eh , malena malena 

Moglo nam je biti … ali sve je u redu.

Vjerovatno je za tebe ovako najbolje.

 Bog ti je dao zlatnu djecu , najveće bogastvo koju  žena , čovjek mogu imati.

Čuvajte se ,

 I hvala ti  , činiš mi neprocjenjivu uslugu.

Nikad ti se neću moći dovoljno  zahvaliti i odužiti.

Uvijek sam znao da si ti moj anđeo.

Sretno Ptičice malecka.