Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih

Eto ih,  iz kuće  idu dva najprisebnija čudaka konzilija. Polako se zanose. To se Mojsije i Herco  približavaju. Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše.

I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.

Privlače stolić. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i pogađa zid iznad leje žute jagorčevine.Tisuću dijamantića se prosipa po žutini. Namah usahnuše.

Mojsije se zgrcnu i pocrveni:

-Obajatio .

Kaže, žao mu jagorčevina , previdio uzročno poslijedične odnose. Baš sam blesavi katil. Lako je po cvijeću, ko po ženi.

Svima se čini ,  Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema.U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa piće, a ni oni, uglavnom. A što će šesta čaša , nema Frke.

Nikoga ne pita gdje je.

Otišla, ostavila ga. Tačka. Šta se tu može.

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mater nije nikad  bila ovako uviđavna, kao ova mila djeca. I ona koja to nije, a jeste. Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski i muški hek i čelenku; naviko tako:

-Frku odveli u Vranje,večeras je udaju.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako,  dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Udahnjuje dubok dim i polako ga otpuhuje.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, prazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna. A biće im potrebna.

Pa se ponavlja.

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.

Musa odahnuo, ne puno ,ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen,ali zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu pojednu prao, pa ih na sto stavljao.Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu ,onaj isti gavran isprednosa ukrade.

On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao  tegeri i radi.

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio, stavi bobe na sto  i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđe.

Tada sjede. Uzme Frkinu čašu, ponovo je napuni i prosu je preko lijevog ramena.Zatim je heknu na isto mjesto  gdje se kurvozije još po jagorčevinama cijedi.

-Neka joj je hajirli.

Zapali cigar i svoju čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike ,da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze. Znaju dobro će sa Dobrim biti.Valjda.

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane.Ljube Dobrog u lice, o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti, kad tad.

No pjesma  o Vranjanki je skeptična.

Život ide dalje,misli Dobri, ne usuđuje se pogledati u sunce, oči mu vlažne , a sunce ko sunce, izaziva suze,uvijek.

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža , sa kezom na debilskim usnama iskočit Debeli i  reći:

-Ja bih je natakario ,da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio:

-Ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao :

-Šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u tak…

Začuje se topot.

Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbile jedno do drugoga. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u horde zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta lupi, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio i što je uvijek lepršao dok bijela grlica  igra i dok se njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog .Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić.Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih boba.

On ustaje, grli i kobilu miluje po glavi.Gledaju ga oči, crne ,sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola.Samo neki topli  insanski smiješak, koji zavodi.

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna, uz njisku, iz đardina jurnu.

Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita :

-Hoće li se vrnuti?

Šutnja.

Nije se vratio,samo je odjahao.

Tako se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla,odmah do kapidžika đul bašte, u busiji , su čekala neka nova  vremena,vremena stampeda.

Poslije razvođenja mlijeka, nazad kući, pa trk u školu. Druga smjena,  joj miline. Ali tada kasnim na večernju mužu, pa opet trk uz Podrastove , pa uz Sedernik do Pašinog brda.

Moja škola na vrhu Bjelava bila. Ime imala po onom guslaru i jezikoslovcu. Sada zamislite od Brda do Bjelava pa curik svaki dan dva puta. Nije čudo što sam ko grančica bila i što sam sporije rasla i pupala.

Završim večernje timarenje i hranjenje krava i kobile, i to je moj posao bio.Nemam vremena ni da učim. Ne znam kako sam sve petice imala.

Uveče najčešće zaspim i prije večere; od umora je ne mogu dočekati.Samo sjednem na krevet da se odmorim, tada nije bilo dvoseda i troseda. Minderi . I da je bilo mi ih ne bi imali. Kako sjela tako zaspila.

Nekad mi dođe da plačem iz čista mira. Nikad ja ne zaplačem. Valjda ostavila suze za kasnije, kada potrebnije budu. Tada toi nisam znala; ja se pravila jaka.

Dijete mislilo;  neko će joj zahvaliti . Niko nikad ni jedne riječi, ni mater koja me iskreno voljela. Ja ovde radim i rintačim za nas, a sestre nikako da pomognu. Starija se sprema za udaju, sramota da je mladu svijet vidi da se đugumima po mahali vija. Onoj drugoj babo nije dao da se đugumima lomata; kaže ne da on ljepotu svoju da đugumima ljepotu kvari.

Tako majka i ja rintačimo, ona u onom higijenskom ribaj i peri i rintaj. Kaže najgore joj ćenife raditi. Što se ova gradska stoka može unerediti to ni hajvan ne može. Uglavnom druga smjena od dva do deset. Odgovara joj.  Skuva ručak . da Mito ima šta jesti ka dođe umoran sa posla.

I otac radi i dobro zaradi. Ali sa društvom sve u meanu  propije. Ostalo mu časti . U naše zarade nikad nije dirao. Radije bi ostao kod kuće i danima iz kreveta ne izlazio, ali našu “milostinje“ nije htio primiti. Muško je on, može sebi zaraditi.

Zbog posla , malo umorna i nervozna. Zbog rintačenja i nepomoći bijesna na sestre, oca i mater. Zainatila se ja , neću ko oni da pričam, maeana, drugari, spijem, tatko, da znaeš , denari, propie.

Nikad nisam ko sestre rekla:

-Tatko si  svoji denari propi u meana sa drugari.

Još mi nešto svako malo o ubavosti dojdeju. Kakva vas ubavost našla , a dijete od trinaest godina u rudnik kao Nana crnči. Vi pomislili baba neka.

To ja vas namjerno izazivam, čitala ja Zolu i njegovu Nanu. Voljela čitati, a negdje se potrefila ta knjiga i ja je pročitala. I tek tada vidjela šta je jad i bijeda. Pola knjige nisam razumjela, vremenom mi poslije sve u glavicu stalo. Zainatila se ja da ću ko ovi sa Bjelava da pričam, ako mognem i bolje i pismenije od njih. Pazim na onu njihove slabosti : ć. č. đ. i dž. i dz.

Nekad mi to promakne. Ne bunim se, ima u tom nerazlikovanju neke mekoće, blagosti i miline. Nisam načisto kojoj ću se vrsti, kad odrestem, prikloniti. Mekoći ili tvrdoći.

Jedno jutro, od umora,  oči nisam mogla otvoriti. Pavlovljev refleks me vodio u štalu.

Odjednom me nešto s leđa ščepa. Neka sila grozna. U sjeno iza krava u mrak me baca .Ne vidim ništa, samo sam ukočena od straha, ne znam šta se dešava. Nešto ogromno me pritiska.

Pokušavam da  ogromno  dagurnem i vrištim. Ne mogu sto me , dvjesto kila pritisnulo i ne pušta. Rukom me za grlo neka ručerda oritisnula ,ne mogu ni vrištat,  ni disati. Drugom mi rukom pod haljinicu do gačica dolazi i trga. Ja izbečila oči. Ne shvatam šta se hoće, samo znam da to ništa dobro nije.

Vremena od  đuguma nisam imala da mislim na bilo šta drugo. Krave, mlijeko, đugumi, škola .krave , spavanje. Ne znam kako sam odličan đal bila , vremena za učenje nisam imala. Više sam voljela knjige nego učenje. Ne znam zašto o tome mislim kao da se ništa ne dešava.

Neka bol , Bože mili ,neka nesnosna bol,  me dole gdje se pišam,  dere , hoće utrobu da mi ko komarca zgnječi. Hoću da vrištim ali ne mogu, neda katil ovi. Grizem ga, ne pomaže, samo mi utroba još više gori i peče ko da je neko usijane mangale, glogov kolac ko vještici dole stavio i vrti i zabija.

Joj ,mamo mamice toliko boli da samo hoću umrijeti.

Zazivam glasa ne čujem,pomozi majko, pomozite seje, pomozi Bože Mili.

Niko.

Ništa.

Niko.

Samo me neko gvožđe vrelo probada, utrobu razdire , uništava.

Tada jedna grlica mala, sasvim mala, krhka i bijela, skoro nebeski prozirno plavičasta, sa rubin krvavom ogrlicom na gredi se šćućurila , blago me pogledava i smješi se.

Kako mio i prelijep smiješak? Kako bistar, čist i umiljat pogled? Dok gledam grlicu skoro da ne osjećam šta mi se radi i manje boli.

Grlica tada zaleprša ka meni i ka spodobi na meni što mi život uništava. Leprša iznad nas, širi krila, meni se čine anđeoska su. Tada se čudo jedno zbi. Iz sve snage kljucnu spodobu u slijepo oko lijevo, jednom po drugi put. Jasno čujem kako kost probija.Spodoba hoće da se brani, grlica se izmiče i opet ga  napada u desnu sljepoočnicu ga dvaput kljuca ,pa se izmiče.

Pogled joj kao u kobre; miran , ljut i usredsređen. Mala grlica diva napada i ne boji se. Čovjek je zabezeknut , podiže se , jednom rukom se od grlice brani a drugom panalone podiže. Okreće se meni  dok mu krv sa slijepoočnica curi govori; ako pisneš riječ o ovom sigurno ću ti ubiti brata ; i bježi kroz otvorena vrata.

Bio je to očev drug iz meana i Vranja.

Bol neumorno kida dole gdje mi se pišulja u gnjecavu i krvavu smokvu pretvorila . Gledam grlicu , pored mene se umorna sklupčala. Srce joj bije , ja ga čujem .Uzimam je u ruke , ona se ne buni , milujem je i ljubim i ne plačem  i ne jecam. Ne prestajem da neplačem i ne jecam. Boli me toliko da bih zbog toga trebala prestati neplakati i nejecati, ali me nešto sili da ne mogu prestati neplakati.

Ne plačući i nejecajući   prislanjam grlicu na grudi, ona me malom glavicom miluje i kljunom me lagano ljubi u udubljenje na dnu vrata. Šapćem joj :

-Hvala ti Božji anđele mili.

Ona klima glavom, sada joj pogled nije umoran, više je  tužan kao da mi sumnjičavo govori da će sve biti u redu. I ja njoj klimam glavom , ali ne znam šta je to što će sve biti u redu, ali sam smirena iako bol još dere. I grozno, neljudski boli.

Puštam grlicu , vidim da joj se žuri.Ona kroz vrata štale leti ka nebu, sviće .  Sunce krvavo se pomalja, grlica mu u susret leprša,  ja sunce ne mogu da gledam,  prejako je.  Zbog nečega osjećam sram, i ponovo počinjem da neplačem i ne jecam tako glasno da me niko ne čuje

Smirim se od nejecanja i nejaukanja, srećom mlijeko se u  toj frki nije prosulo. Sipam ga u đugum. Još mužu nisam završila, pa je završavama. Završim pa krenem, na vratima srednja sestra.

Tužna , neveselo glavom klima i progovara :

-Rano si počela.

III Epizoda

Dvije godine sam bila zombi .

Buđenje, štala , krave, đugumi, kobila,Podrhrastovi, Bjelave, škola i obrnuto.

A onda dođe srednja. Ja htjela u realnu, a mater i otac me turnuše u trgovkinje. Kažu prije ću hljebu doći.

Popstala sam cinik.

Kontam, šta će meni hljeb kad mlijeko muzem.

I mislila sam,srednja škola će nešto promjeniti.

Ništa osim jednog.

I to nagore. Počela sam bujati. Sise mi rastu, sa sisama i ja. Momci se kofrče oko mene, a ja nemam đugum da ih zveknem. Ali imam dobro centriran  štos.  Džugumi ih ojačali. Kako ne bi. Pet godina dvaset pet kila ,  piklićka od trisetpet, svaki dan, tegari. Zamah i hek , pravo u sridu. Posred nosa.

Prestali me zvati Džugum frka.Kažu bolje mi pristaje Frka krvavi štos. Meni svejedno, samo da me  se ti glupani lakog uma klone .

Sve djeviojčice spuco neki drmoguz , pa se klibere, hihoću, gurkaju se i namiguju bez veze. Osjeti se crvenilo i miris uspaljenih hojdanica. Počeo ih svrabež proganjati.

U meni ništa. Damara nema. Dole led ledeni, ko da jabukov sok,  jako izvađen iz frižidera žuborim.

Brat dorasto za kobile i džugoma. Ja ohanula malo. Samo muža i timarenje postali moj posao.

Joj ljepote. Rahatluk.

Sjednem  na ljuljačku , vezanu za trešnju i satima se ljuljam. Ljuljam i ljuljam. Misli nemam.

Letim i propadam.Dižem se i padam.Dok mi se ne zamanta.I počnem povračati. I  povraćam trianest godina svojih i ono jutro.

Svaki dan isto. Jutrom i večeri. Prije i poslije škole. Ljuljačka . Povraćanje.

Hojdana nikako da se sredi. Ima je pa je nema par mjeseci, pa je evo dva puta mjesečno. Ja ciklus zvala  pogančerka. Uvijek me nspremnu nađe. Jal u klupi , jal na cesti. Ne boli me . Ni sekunde, ali krvari ko dva preklana kurbana. Ništa ne pomaže. Znala sam obadvije sokne  sfurati u gačice i ništa. Curi li , curi i prska ko iz nosa mazluma kojeg se ja dočepam.

Mogli su, da su bili pametniji , blentovije skontati gdje stanujem. Od škole do kuće put krvavi trag cestu  bilježio. Tačno po sredini džade. Tada nije bilo saobraćaja, a ja išla sredinom da me šta ne satare. A mene satrao monstrum posred srede.

Ha dođem kući , prestane. Kod mene sve nešto naopako. Rano sam počela, a nisam znala šta sam počela. Sada znam šta mi je početo, ali kasno da ispravim.

Umjesto da se krv ulicom primiri , ona divlja , a kod kuće ni mukajet.

A onda sam prestala povraćati dok se ljuljam. Skontala dva rezona. Nemam ja toliko  haljinki koliko ih mogu iskrvariti i ispovraćati. Ako krv ne mogu kontrolisati jer imam jako srce, vala mogu povraćanje jer imam jak probavno- mokraćni trakt. Monstrum ga ojačao.

Samo sam trebalo skontati kako nači način i skrenuti misao od povraćanja.

Razlog mi sam prišao.

Jeste, najiskrenije ,  sam mi prišao.

Sjedimo nas tri na zidiću ispred škole pušimo. Ko šljivi profesore. Vrijeme liberalizacije školstva.

Propušila se pa šta. Nisam se prokurvala ili propila. Ili nešto gore. A mogla sam. Tako je najlakše more ubijati. Ali moje , znam ništa neće srediti.

Po običaju , isključena , gledam u zemlju i razmišljam koliko sam kriva u svemu onome što se desilo , osim što sam imala pišulju.

Jedna sjena pade mi na kose  i prije nego dignem  pogled čijem jedan umiljat glas:

-Izvini , Djevojčice , mogu li dobiti malo vatre? Zaboravih šibicu.

Htjedoh nešto lajnut , ali mi mozak sveže riječ. Prvi put od kada znam za sebe.

Dignem pogled i jedn anđeo me gleda i skoro stidljivo se smješi.Bože mili , koliko su lijepi ovi tvoji anđeli, pomiuslim i zebezeknem i ukočim se.

Anđeo se poče okrećati da odi , uz riječi:
-Izvini nisam te htio prepasti i smetati.

Preomrsim:

-Ma ne smetate vi mene , ma na, ma evo šibice. Ma ne znam šta mije, ma zamislila se…

Joj glupače ma ne , me ne , ma ne. I ni jedne više. A najljepše i najnježnije biće koje su ikad

moje oči gledale se meni obraća i moli me za uslugu.

Uze šibicu,pripali. Vidim cigare bez filtera. Mislim neobično. Ko još puši te cigare bez gaća, ali nekako sam sigurna da njemu pristaje.

Trenutak prije nego mi vrati šibicu, zastade , duboko uzdahnu. Znam , sigurna sam nije zbog duvana. Još dublje uzdahnu i zagleda se u moje oči. Vidim uvlaći se u moju dušu. Ja se crvenimi stid me je šta će tamo naći.

Njgove oči se boje tugom. Jedna kravava suza sa strane srca mu kliznu i on je upi ljubavničkim usnama- Ne znam odakle mi taj izraz. Nikad ga prije nisam čula. Drugoj plavoj , iz drugog oka ne dade da kane.

Reče mi :

-Oprosti mi  Mila.

Primi me za ručicu , poljubi vrhove prstiju.

-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.

Još jednom me pogleda , mnogo suza u očima , kao da želi da me svaka od njih upamti. Okrenu se naglo i ode. Meni se činilo da su mu se ramena malo tresla. Čini mi se da je suze brisao. Čini mi se da je iza ugla zastao i satima povraćao.

Ali ko sam ja da mi se to sve čini. Samo nesretno dijete kome su utrobu čerečili.

Taj susret , te oči mi nisu danima , mjesecima izlazili iz glave.

Čim sam došla kući , zafrljačila sam torbak , i na ljuljačku. Ljuljala se i ljuljala, satima. Zvali su me na večeru, nisam se obazirala. Zvali su me spavanje , nisam ih čula. Jutro je svanulo , nisam se prestajala ljuljati.

Ljuljala se i ljuljala i imala osjećaj da je moj anđeo sa mnom na ljuljaški. Da mu u krilu sjedim, a on me zagrlio , nježno i čvrsto , i dječije i ljubavnički. I ne da da mi se neko zlo  dogodi. I govori mi:

-Ne boj se mila , ja sam tu.

Nije to ni prigovor , ni korenje , ni prebaciovanje ,već samo neka tužna tačka na ono što joj se učinilo , da se desilo.Ja nisam svjesna šta sam to počela , samo znam da me sve razdire i boli.I  dole,i tijelo i srce i mozak i … duša.Tada spoznah,u jednom hipu spoznah dvije stvari: da imam dušu i znam gdje je ona.Tamo gdje me grlica poljubila i milovala

Dušu imam i odjednom se više ničega ne bojim.I manje me sve boli.Ne znam kako  mi dođe hrabrost i znanje.Sestri prkosno odgovaram:

-Očev prijatelj iz Vranja me maloprije silovao.

Uzimam đugume u ruke, četiri đuguma ,dvadeset kila,dijete od trinaest godina i trideset pet kila prkosno tegari  svoje terete. Uzdignute glave kroz otvorena vrata , kao neka druga mala grlica hodim, kao da lebdim. Ne znam šta će sa tom dušom  sad je oskrvavljena, upraljana i slomljena.

Slijedeće jutro se pripremila,britvu očevu ponijela,smislila nešto. Sigurna je da će onaj monstrum doći . Posao  dovršio nije.Pustiće ga da je povali.Predaće mu se,ali prije nego joj opet bol krvničku zada ,samo jedan rez i gotovo.Sanjala ona to čitavu noć. On se samo prevali i krv svuda lije. Može ona to. Ako četiri đuguma i trideset  pet kila mogu i ovaj rez podnijeti

Samo što se smjestila eto ti njega. Ona mu se smješka. On zadovoljno grokće;misli mala dobila svoje, dopalo joj se , oće još.E, vala i dobiće. Saginje se na mene dijete kost i koža, ni sisica nema.Njega nije briga samo želi da svoj bolesni, zvjerini nagon  prazni. Ni briga ga što prekrasni pupoljak nevine ljubičice prlja, siluje i ubija. Da ubiće je juče mu sramotu nanijela.Posao nije dovršio.

Kako se saginje, odjednom velika , najveće rudarska lopata ga u glavu pogađa , jednom pa drugi put. Zvuk  kostiju koje se lome , sasvim jasno čujem, vidim krv kako kulja i po meni se slijeva , on pored mene pada. Tada vidim srednju sestru ,ublijedila ko biserne perle rasute na suncevoj svjetlosti, još jednom ga po glavi mlatnu i kaže:

– Neće niko moju hraniteljicu dirati dok sam ja živa.

Vidim da je sada zadovoljna i mirna, boja joj se u lice vraća ,lopatu ne ispušta, odlučno je steže i kaže:

-Odi, raznesi mlijeko,konja za javor zaveži,neko će po njega doći,ti na nauk odi i nikom ništa ne zbori. I ne brini.

I odem ja;mlijeko raznesem ,kobilu bijelu za javor zavežem,u školu požurim i pravo u kljupu sjednem. Juče grlica , danas sestra . Ništa ne brini .Japrestajem da brinem. Ništa me više ne boli. Jeste da sisa nemam ,ali znam da postala sam žena. Sama sebi kažem . Dobro došla u život Marija dobrote puna.

Vratim se iz škole, u kući tišina.Majka i sestre sjede, oca nema. Niko ništa ne govori . Ja krenem u štalu,srednja sestra kaže ne treba , krava je pomužena. U to i otac banu na vrata. Kaže zatvorili mu drugar vo Vranje , e se mutna  na rabota dovatio. Nekog ortaka prevari pa mu ga ovaj glavu pobucao. Će ostanu živ, na jedvito , ali će se malo pržuna  odit. Ona si ga ubava Luce sve pojasnila.

Tada sam prvi put čula za tu neku Lucu . Kako sam ja rasla , rasla je i priča o njoj i oko moga i naših života se šunjala i plela.Slijedeće jutro osmogodišnji brat ide sa mnom u štalu,pa iz štale na podhrastove kobilu da čuva i da je doma vrne kad ja na nauk krenem.Počeše mi se malo brkate riječi, njihove Vranjanske i moje Bjelavske. Za pet šest dana ja ukrotim sebe ,riječi pod dizgin ,đugum imam,ali kamu vješto skrivam i pod aljinu metam.Neće više nikad niko od mene uzeti ništa što ja ne dam.

Jesen je brzo dolazila. Starija se setra spremala za udaju. Srednja me jednog dana poslije škole odvoji do dunjinog stabla.Dunja se sagiba pod teretom zrelih plodova,nikad bodatije nije rodila.Mislim biće ove zime slatka za prodaju. Sestra sjede na ljuljačlu u krilo me posadi,ja joj ko dijete dođem tolika je razlika između nas. Ona visoka,kršna, nabrkla od mladosti i ljepote,ali znam da je neka sila nekud vuče.Nikad mira nije imala.

Tada sam prvi put sestru vidjela u pravom svjetlu i žao mi ako sam na nju frkisala. I ona je bila tek djete malo veće.I nju su bunili  i otac i majka. Voljela ih oboje , a oni nesretni i čemerni.U svoju je tugu uvlačili. Kaže više ne može da diše i tu tugu da u sebe trpa. Hoće da živi i da se raduje. Sa majkom se zdogovorila ide u veći grad ,kod majčine sestre da živi i nauk pohađa.

Kaže more je neki prelijepi  snovi i mora u susret da im hodi.Nikad mi nije ispričala kako se sa onim u štali završilo. Kaže već će se naći neko da mi ispriča, ona ne smije. Luca je četiri godine poslije smjela.Tada se činilo da to više nije bitno. Sestru sam poslije rijetko viđala , jednom u par godina. Otuđile se mi iako nismo nikad bile bliske, osim onog mjeseca kada se ono zlo desilo.

Postala čuvena pjevačica , više pjevaljka. Sve neke vesele poskoćice. Nije da nije imala i nježnih i lijepih pjesama.Imala milozvučan glas, svi su  u nju samo kao u ljepotu sa visokom stasom, bujnim grudima  i radosnim licem gladali.

Poslije razvođenja mlijeka,nazad kući,pa trk u školu.Druga smjena joj miline.Ali tada kasnim na večernju mužu,pa opet trk uz podrastove ,pa uz Sedernik do Pašinog brda.Moja škola na vrhu Bjelava bila.Ime imala po onom guslaru i jezikoslovcu.Sada zamislite od Brda do Bjelava pa curik svaki dan dva puta.Nije čudo što sam ko grančica bila i što sam sporije rasla i pupala.

Završim večernje timarenje i hranjenje krava i kobile,i to je moj posao bio.Nemam vremena ni da učim.Ne znam kako sam sve petice imala.Uveče najčešće zaspim i prije večere;od umora je nemogu dočekati.Samo sjednem na krevet da se odmorim,tada nije bilo dvoseda i troseda.I da je bilo mi ih nebi imali.Kako sjela tako zaspila.

Nekad mi dođe da plačem iz čista mira.Nikad ja ne zaplačem.Valjda ostavila suze za kasnije,kada potrebnije budu.Tada toi nisam znala;jas epravila jaka.Dijete mislilo neko će joj zahvaliti niko nikad ni jedne riječi,ni mater koja me iskreno voljela.Ja ovde radim i rintačim za nas,a sestre nikako da pomognu.Starija se sprema za udaju,sramota da je mladu svijet vidi da se đugumima po mahali vija.Onoj drugoj babo nije dao da se đugumima lomata;kaže ne da on ljepotu svoju da đugumima ljepotu kvari.

Tako majka i ja rintačimo,ona u onom higijenskom ribaj i peri i rintaj. Kaže najgore joj ćenife raditi.Što se ova gradska stoka može unerediti to ni hajvan ne može.Uglavnom druga smjena od dva do deset. Odgovara joj. Skuva ručak da Mito ima šta jesti ka dođe umoran sa posla.

I otac radi i dobro zaradi.Ali sa društvom sve propije.Ostalo mu časti u naše zarade nikad nije dirao.Radije bi ostao kod kuće i danima iz kreveta ne izlazio,ali našu “milostinje“ nije htio primiti.Muško je on,može sebi zaraditi.

Zbog posla malo umorna i nervozna, zbog rintačenja i nepomoći bijesna na sestre,oca i mater. Zainatila se ja , neću ko oni daprićam,maeana,drugari,spijem,tatko,denari,propie.

Nikad nisam ko sestre rekla:Tatko si s svoji denari propi u meana sa drugari.Još mi nešto svako malo o ubavosti dojdeju. Kakva vas ubavost našla ,a dijete od trinaest godina u rudnik kao nana crnči.Vi pomislili baba neka.

To ja vas namjerno izazivam, čitala ja Zolu i njegovu nanu.Voljela čitati,a negdje se potrefila ta knjiga u ja je pročitala.I tek tada vidjela šta je jad i bijeda. Pola knjige nisam razumjela, vremenom mi poslije sve u glavicu stalo.Zainatila se ja da ću kko ovi sa Bječlava da pričam,ako mognem i bolje i pismenije od njih. Pazim na onu njihove slabosti : ć. č. đ. i dž.

Nekad mi to promakne. Ne bunim se, ima u tom nerazlikovanju neke mekoće, blagosti i miline. Nisam načisto kojoj ću se vrsti, kad odrestem,prikloniti.Mekoći ili tvrdoći.

Odjednom me nešto s leđa ščepa.Neka sila grozna.U sjeno iz krava u mrak me baca .Ne vidim ništa,samo sam ukočena od straha,ne znam šta se dešava.Nešto ogromno me pritiska,ha pokušavam da to ogromno gurnem i vrištim.Ne mogu sto me ,dvjesto kila pritisnulo i ne pušta.Rukom me za grlo neko oritisnuo,ne mogu ni vrištat ni disati.Drugom mi rukom pod haljinicu do gačica dolazi i trga.Ja izbečila oči.Ne shvatam ššta se hoiće,samo znam da to ništa dobro nije.

Vremena od  đuguma nisam imala da mislim na bilo šta drugo. Krave, mlijeko, đugumi, školakrave ,spavanje.Ne znbam kako sam odličan đal bila ,vremena za učenje nisam imala.Više sam voljela knjige nego učenje.Ne znam zašto o tome mislim kao da se ništa ne dešava.

Neka bol , Bože mili ,neka nesnosna bol me dole gdje se pišam dere hoće utrobu da mi ko komarca zgnječi.,.Hoću da vrištim ali ne mogu,neda katil ovi.Grizem ga,ne pomaže,samo mi utroba još više gori i peče ko da je neko usijane mangale,glogov kolac ko vještici dole stavio i vrti i zabija.Joj ,mamo mamice toliko boli da samo hoću umrijeti.

Zazivam glasa ne čujem,pomozi majko,pomozite seje,pomozi Bože Mili.

Niko.Ništa. Niko.Samo me neko gvožđe vrelo probada,utrobu razdire , uništava.

Tada jedna grlica mala,sasvim mala,krhka i bijela, skoro nebeski prozirno plavičasta,sa rubin krvavom ogrlicom na gredi se šćućurila ,blago me pogledava i smješi se.kako mio i prelijep smiješak? Kako bistar,čist i umiljat pogled?Dok gledam grlicu skoro da ne osjećam šta mi se radi i manje boli.

Grlica tada zaleprša ka meni i ka spodobi na meni što mi život uništava. Leprša iznad nas, širi krila, meni se čine anđeoska su.Tada se čudo jedno zbi.Iz sve snage kljucnu spodobu u slijepo oko lijevo,jednom po drugi put. Jasno čujem kako kost probija.Spodoba hoće da se brani, grlica se izmiče i opet ga  napada u desnu sljepoočnicu ga dvaput kljuca pa se izmiče.

Pogled joj kao u kobre; miran , ljut i usredsređen. Mala grlica diva napada i ne boji se. Čovjek je zabezeknut , podiže se ,jednom rukom se od grlice brani a drugom panalone podiže. Okreće se meni  dok mu krv sa slijepoočnica curi govori; ako pisneš riječ o ovom sigurno ću ti ubiti brata i bježi kroz otvorena vrata. Bio je to očev drug iz meana i Vranja.

Bol neumorno kida dole , gledam grlicu ,pored mene se umorna sklupčala.Srce joj bije , ja ga čujem .Uzimam je u ruke , ona se ne buni ,milujem je i ljubim i ne plačem  i ne jecam. Ne prestajem da neplačem i ne jecam.Boli me toliko da bih zbog toga trebala prestati neplakati i nejecati,ali me nešto sili da ne mogu prestati neplakati.

Ne plačući i nejecajući   prislanjam grlicu na grudi,ona me malom glavicom miluje i kljunom me lagano ljubi u udubljenje na dnu vrata. Šapćem joj :
-Hvala ti Božji anđele mili.

Ona klima glavom, sada joj pogled nije umoran, više je  tužan kao da mi sumnjičavo govori da će sve biti u redu. I ja njoj klimam glavom , ali ne znam šta je to što će sve biti u redu, ali sam smirena iako bol još dere. I grozno,neljudski boli.

Puštam grlicu , vidim da joj se žuri.Ona kroz vrata štale leti ka nebu, sviće . Suince krvavo se pomalja, grlica mu u susret leprša, ja sunce ne mogu da gledam, prejako je. Zbog nečega osjećam sram, i ponovo počinjem da neplačem i ne jecam tako glasno da me niko ne čuje

Smirim se od nejecanja i nejaukanja, srećom mlijeko se u frki nije prosulo.Sipam ga u đugum.Još mužu nisam završila,pa je završavama.Završim pa krenem,na vratima srednja sestra.

Tužna , neveselo glavom klima i progovara :

-Rano si počela.

Ne gledam ja Malog princa,stid me. Isti je on,ali kao da nije.Ljubav koju osjećam mi govori da je on.A možda je to neka skrivena poruka,koju ja u svojoj neukosti ne razumijem.

Zato se pravim da je to Dobri.Znam da se njemu čini da sam ga ubila i duboko, najdublje u duši zakopala. Grob njegov u meni živi, plamti, ne da mi mira. To sam ja svog Malog princa svoju dobrotu, nesuđenost svoju sahranila i sudbu prigrlila.

Noću nebom  lutam i zamišljam da iz neke daleke  praznini njegova planeta, crvena ruža i baobab na me žmirkaju i vire. Od maglica samo milina i tišina šume. Ne nalazeći odgovore u meni bol i suze. I sjećanja vriju.

Ono jutro kad sam dušu isplakala za sve je kriv Dobri.Ne bih se ja slomila da me on nije onako gledao.

A sve je počelo godinu dana ranije.

Pošla ja u medicinsku školu.Moje drugarice,Ankica,Mirjana i Rajka u trgovačku.Meni se sviđala plavetnilo kecelja i bjelina onih medicinsku uresa,ili okovratnika za kosu,kako ih Oma zvao.

Zapravo sa Omom, Debom i Baška Bašom  me upoznala Ankica koja će kasnije postati Debina fatalna žena.

Nisam vam ja bila nešto pričljiva ni vesela djevojka.Imala ja jake razloge za to. Njih trojica me tog mog prvog plesnjaka načisto izludili i ja se u svu trojicu zaljubila.Neko bi rekao ,nemoguće,ali oni  koji njih nisu upoznali.

Jednostavnije i veselije momke nikad nisam ni čula ni vidjela.Njih nije bilo ni za kog briga osim za nas četiri.Kpje blesavosti i gluparije nisu izvodili.kako su jedan drugog dopinjavali u riječi, u plesu i šali to nije viđeno.I još nešto bili su uniformisani,hoću reći odjeća im je bila istovjetna.

Da se nisu itekako razlikovali neko bi pomislio da su blizanci.Sa leđa sigurno.Bili su u vlas iste visine.Šest stopa i jedan inč.

Oma grk bi zaista ličio na grka da mu lice nije posuteo pjegama.Crna kosa,do ramena,crni mark šic brkovi,naočale dioptrijske i zaobljen nos ,ispod tamnih očiju.

Deba tanak i nervozan ko horošćić pred prvo parenje,stalno je zabaciovao nevidljivi denisov čuperak na dugoj ali rijetkoj kosi.Nod mu je bio malo orlovski blago povijen.Omamu je govorio da ima pravi fićfirićki nos i da će raznmisliti o druženju sa njim.Baška baša mu je uvijek pod nos podnosio komad drveta koji je samo za tu priliku nosio u đepu.Govorio bi mu Pero kljucaj malo.Deba se nije ljutio ,jer je mislio da bolje pleše od njih.Ono bolje je plesao od Ome, koji je bio drvo i zbog toga govorio da je najbolji u stiskavcu.

Baška Baša se najbolje snalazio  u klasici.Bilo muzici,bilo plesu i ženama.Njega kao da klinke poput nas nisu interesovale.Govorio je da nema vremena da se nateže sa balavicama.Starke su konkretne i znaju šta hoće.Zato sam ga i rjeđe viđala.Samo na igrankama.Ostalo vrijeme se družio sa starkama;udovicama ,raspuštenicama i prezrelim djevojkama.

Ali prije toga…

Bilo je to pred samu sabah zoru.

Imala sam samo trinaest godina. Radila sam svoj posao. Jeste,bila sam zaposlena, puno dječije, kapitalističko radno vrijeme. Dvanaest sati na dan.ustajala bih u pola pet ujutro svakog Božjeg dana u četiri i trideset; šest godina jedna za drugom. Bunovna, tek dijete, nekad bih se zaboravila umiti, kao zombi bih išla u štalu i krave muzla. Oko krava se vrtio glavni dio posla. Taj posao je značio manje gladi u kući.

Prvo je bila samo jedna krava. Muzla sam je, mlijeko u đugum presipala. Dva đuguma od pet litara; skoro da su visoki ko ja. Nešto mlijeka je za kuću dostajalo. Na nestašnu bijelu tatkovu kobilu tovarila i vezala. Sa Pašina brda do pod hrastvove konja vodila i za jedan od tri velika jasena vezivala. Spuštala bih se dolje do Bjelava i tamo mlijeko raznosila , od avlije do avlije, od kapidžika do kapidžika. Djevojčica mala i dva đuguma. Možda ste čuli za tu priču. Nema slične.

Pa smo kupili još jednu kravu. Sada se bolje živjelo. U kući je bilo podnošljivije. Samo je meni bilo dvaput teže. Godinu starija a dva đuguma više.Četiri đuguma, dvadeset kila, jedno dijete  od trideset osam kila i jedna kobila bijela niz valovite sarajevske strmnine brode. Još uvijek ne znam šta je duša, ali čula ja da je svaki insan ima.

Gdje će im duša? Često mi to pitanje na pamet pada. Šutim ,sve me boli kosti mi se raspadaju, čvrsto zube stisnem. Mogu ja to,mamo mamica me treba. Tužna je i nevesela , ali se za nas četvoro bori. Vidim i njoj teško,šuti i zube stišće. Ali ona je žena , ja tek dijete malo ,koje hoće da se igra i juri.

Tako, ustanem zorom ,  krmeljava,  neumivena ,  pristavim kravama sjeno,  šćemlijicu  i lonac pred kravu, operem vime , sjetim se da sam neumivena,  plaknem oči i muzem. Spor je to i dosadan posao. Zapjevam , tiho da neko ne čuje. Samo četiri  pjesme znam .

Dvije od mamo, mame i tatka naučila ;vranjanske. Mamo, mamo često pjeva onu Mito bekrijo. Mom ocu namijenjena. Glas sada već malo promukao i škripav, ali ugodan i tužan. Propušila se. Pjesma ječi i plače i ona vijek pusti suzu, debelu i gorku. Mi djevojke za njom. Tatko bi pijano rukom odmahivao kao da nevidljivu, dosadnu  muhu tjera. Nekad bi ga dosadna muha i spopala; čitav roj.

Pjesma bi ga malo ganula i onda bi on pustio svoj duboki glas i pjevao Leli Jeli Jeleni koja mu je jednog proljeća srce ukrala. Majka bi se smješkala , još uvijek je naivna bila; mislila da to on njoj pjeva. Ta dječija naivnost joj pomogla da ga trpi i zadrži dok nije skončo.

Ja u nekom košmaru umora. Muzem krave, punim đugume , na konje pa raznosi. Daleke su te Bjelave. Umor mi nose ali i privlačie. Tamo su momci i djevojke veselije. To još ne razumijem. Kažu mlada sam ali će i mene to nešto brzo strefiti. Pa pogledaju u moje grudi.

Skoro ravne ali vidim pupaju mi sisice. Tek dva pupoljčića ,malo narasli vršci. Jedan dječak iz mog razreda mi reko, neka, neka valjaće ti dugmići i one za radio stanicu navigavat. Nisam to razumjela , ipak ga za svaki slučaj opaučim đugumom. Nikad mu više nije palo na pamet nije palo o navigavanju ili bilo čemu.Kasnije kad sam naučila šta je navigavat , bilo mi krivo. Ništa to dijete nije znalo o navigavanju. Ja ih sakrivam, stid me tatko i svijet. Šta će reći ;nosi đugume a sise joj rastu?!  Šta zna dijete šta su sise? One moje sestre se i danas sve nešto prse i peče, sise u prvi plan ljudima u oči plaze.

Poslije đuguma ponekad zastanem i slušam djevojke kako poje.Nije da mi se sluša,već moram lipsala sam ko naša kobila kada se uzbrdo od Bjelava do Pašinog brda popne. Zastanem i slušam. Najčešće pjevaju dvije pjesem ,neku koja pjeva o turskom crvenom fesu i druga o dilberu koji ne dolazi. Ova prva vesela i djevojke raspjevane.  samo odmah zapamtila,ali je dugo nisam mogla proniknuti.

Drugu sam prokužila ali mi se nije baš dopala.To je ona o dilberu što ne dolazi.To što ne dolazi znam od Mite bekrije,ili je ovaj bolji pa ima posla. O tome koliko ga znam i od Mitine dragane i od lele Jelene. Samo mi zadnja strofa nešto nije jasna.Ona dilbera voli,ali hoće daje prioda i da za  okuje vrata zlatom. Šta će njemu ili njoj  zlatna vrata ako neće biti zajedno. Da nisam imala ovoliko posla baš bih se jedan dan uputila u čarđiju i gledala  kai su ti bazerđani. Možda bi mi se neki svidio da me jednog dana riješi ovih mojih muka.

Iako sam mala bila tu mi nije nešto štimalo.A kad meni nešto ne štima ja to baš ne prihvatam.Evo kad prvog naplaćujem mlijeko neko hoće da prevari dijete za dinar dva.

Konta malo žensko dijete je lako prevariti.Tada izvadim tefter,sve crno na bijelo piše.Ništa se ne može sakriti kad čovjek ima crno na bijelo.Ipak sam i tu pjesmu naučila i samo kad bi mi sise zaigrale,tu bih zapjevala,ili Mito bekrijo.Kad čovjek odraste sve zna,ali ponekad prerano teške stvari iskusi,a prekasno značenje nauči.Nisam shvatila žašto je to tako do jednom.Tada mi više ništa nije imalo smisla i ja nisam imala potrebe da razmišljam  tim glupostima.

Ono jutro,sjećam ga se kao da je minut prije prošao ,ja nisam pobjegla.Ja sam se uplašila.Mene su na smrt prepolovili i ucijenili.Toliko su me prestravili,  da me neki grozni san za gušu uhvatio i nije me više nije pustio.Tek pred samu smrt me  ,ali , sasvim malo popustio.Nisam mogla dišem od straha.

Samo sam mu nejasne djeliće tog sna  upamtila.Bili su zloslutni.Tolikim crnilom   obojeni , da nisam smjela dopustiti da Dobrog dodirnu.

Slijedeće  večeri sam se udavala.Njemu nisam imala srca da kažem.Trebalo je za Vranje još u svitanje poči.Odocnila sam.Srce sam mu od šala,ribizli i rozaklije darovala.Moje uvele ljubičice i tri ribizle dala.

Razumjeće,tri je njegov broj.Ali sumnjam? On kaže sve u parovima ide.Sve što nije upareno ne potiče  od Boga Mudrog.On je Jedina Singularnost i zbog toga toliko savršenstva,ljubavi i milosti u svijetu ima.

Zlatni upaljač sam mu ukrala i nije me stid.Neće se ljutiti.Ukrala sam ga malo iz ljubomore. To je njemu njegova prva djevojčica,Proljeće srca njegovog, prije tri stađuna poklonila.Neće ga on više  na srce prislanjati i  u njemu njene tragove tražiti.

Ne dam.Nije pravo.Moje srce se lomi,umire i tuguje,sve zbog njega;ja bih da me nkegovo  zlatno ljubi . Znam boljeće ga.Dok ga boli,misliće bar malo na mene.Govoriće ona ga mila lopovčica ukrala.Tepaće mi,osjećam to.

Više sam ga uzela, jer sam njegovo nešto htjela da imam.Zbog njega se udajem.Babo me prisilio.Reko mi nešto zvjerski i podmuklo i ja nisam izbora imala.Shvatio bi sve da sam mu rekla i ne bi me dao da zlo sebi činim.Nisam smjela reći;nikome ništa.To je bila moja bitka,moj izbor.Izgubiti Dobrog je moje iskupljenje.

Luca mi pomogla da se saberem i sebi dođem.Možda bih se Dobrom vratila i zlo navukla.Ovako je bolje.Znam boliće i mene i njega.On je htio da sahrani svoje proljeće radi mene.Ali nam se nije dalo.Možda je tako i najednostavnije.

Nije onaj moj suđeni kriv , što je postao onakav kakov jeste.Krivi mu otac njegov i ja.

Sve je bilo podnošljivo dok nam se nije rodio sin.Došao mužev otac  na čestitanje, pa se napio. Mjeru izgubio.Stoka jedna.Kaže:

-Ovaj vaš sin isti ja.

Sedam ga godina nije bilo.U zatvoru svaki dan proboravio.Sunca ni mjeseca nije vidio.Ni jednog jedinog trena.Dobro ga Luce zaključala.

Malo mu to bilo. pa počeo pričati da je i on mene imao.Ni što ni kako ni zašto.

Do tada se onaj jadnik mlogo trudio.Sve oko mene leto i letio.Meni se smilovala njegova dobrota.Mislila sam,ko zna…

Riječi njegovog oca su sve izmjenili.On se otuđio,u meanu sa drugari,  i pij i pij, i rokaj rakijetinu.Nikad mi ništa u kući nije falilo,sem jedne zime kad se dobro tazbolio.On je radio dvije smjene da sve imamo.

Tada nam zafalilo para i ja htjela prodati onaj prelijepi zlatni Proljeća upaljač. Luca mi ne dade.Kaže daće mi koliko treba,pa ću joj vratiti kad ne budem potrebita.Ja pristanem, ali kažem joj da ga uzme u zalog.

Kada je ozdravio malo se primirio,bilo ga stid što sam posuđivala.Ali nije dugo trajalo.On ponovo u kafanu sa drugari.Ja kod kuće sa dvije kćeri i tek rođenim sinom.Čedom mojim malenim.

Sada ,kao i uvijek , u  mene led i Dobri.

Led kada svoga oca, muža ili njegovog oca vidim.

Kad očeve vidim,strah i jeza me hvataju.

Kad muža gledam ja njegovog oca vidim. Čovjeka koji mi je ono veliko,najveće zlo prije sedam godina učinio.On isti otac. Sin njegov isti kao otac i djed.Kada je na meni ja zatvorim oči i isključujem se.

Naučila neke divne nedosanjane đardine sanjati.Nekad mi srce jekne Joj ili Jaoj ,on misli da mi to on naslade izaziva,pa se blentavo smiješi.Vremenom sam njegovog oca isključila iz kreveta.

U meni đul bašte i đardini su ponovo počeli da zelene i cvjetaju.U počtku to bijaše samo pomisao,bljesak misli jedne:đardin.Potom se prikraše mirisi i boje.Za njima se krade cvijeće,puno cvijeće i anterije.Samo tri,ko sirotice ;bijela,rubinova i safirova ,na bijelom otomanu nevinosti leže.

Stađun poslije u krajolik ulepršaju Zlata i Lela Jela Jelena.Zlata obuče rubin anteriju,Lela Jela Jelena safirovu.

Dugo ih nisam vidjela.Duša me boli.Kako mi nedostaju.Prijateljstvo njihovo.Mislim tako treba.Kako bi to iskupljenje bilo da malo trnja i boli nema.Ali ni iskupljenje ne može sahraniti snove.Oni kad krenu ne da teku,oni bujaju i bujaju,sapliću se i bubaju,dok žena ne počne da se guši.Joj mamo,mamice.

Malo poslije , ja  bih se ,bojažljivo poput srne, prikrala,bijelu anteriju sa otomana ukrala.Vazda samo kod  otomana i peškuna nešto krala.Navika je čudna stvar. Anteriju bih obukla i kao mala Frka Frkica bih Zlati i Leli Jeli Jeleni u zagrljaj pohitala.

Mala Guza i Kosa tek zalutale sjene. Žao mi Kose ,nekako je nečujno odlepšala.Mogla se bar još koji stađun sa blentovijama provoditi,pa tek onda otići.A ovako,ko zna, je možda i bez ijednog  takara otišla.

Pustila sam i Hanu da iz prikrajka, kraj kapiđika, izviruje. Uslov jedan bio, samo u crnoj kecelji do poda, rukavima do malog prsta i kragnom do brade  može viriti. Ne dam da odraste pizdunčica jedna slatka i da mi opet Dobrog  bekriju ukrade.

Puno je stađuna trebalo da prođe da muzika u nove đardine i u moje snove dođe. Pojavila  se odnekud jedna  harmonika bijela, svjetlucava, bljelja od nevinosti.

Jedne večeri u akšem,sama bijah,stomaćić životni sićušni nosim.Trudan sam. Boga milostivog molim,pomozi neka ovo sa djetetom bude sve u redu.Nije ono ništa krivo.To pomislih ili pomolih se.Druga se misao nije ni žačela,a bolero se javi.

Harmonika bijela svjetluca i miruje .Niko je ne dira. A ona svira onaj isti bolero iz  bašta i đardina naše mladosti.I jeste i  nekako nije onaj isti.Ovaj je nekako nježniji,laganiji,čistiji i prozračniji,akord dva  hladniji. Velova ima;jedan ružičasti,safir plavi,rubin crveni,bijeli srebreni.

Kolo oko harmonike i bolera igraju.Taj bolera nijedne anterije nema.Ni tri vile,tri golubice, ni tri anđele nema .Insani ne  plešu. Samo velovi,kao aveti neke.

U đardinu na otomanu bijelom,bjeljem od tisuću pahulja bijelih Mali princ sjedi.Preko puta njega,šadervan sa šest česmi,jednom česmom,onom drugom desnom razrookom ne žubori poznate pojesme,već neartikulisani poj neki.Teče pa stane i sve tako.Teče pa ne teče.Na preskok.

Peškun na starom mjesu.Na njemu zlatni upaljač.Ja se čudim odakle tu.Ja ga ukrala.Ne baš ukrala; posudila ga za uspomenu, da me više  boli.Plava kutija sa cigankom što okret pravi,neotpakovana.Na drugom kraju curvoasier neotvoren, kristalnih čaša nema.Pored čaša kojih nema zadjela, u kojoj grozd rozaklije drijema,dvadeset pet boba zasigurno broji.Pored grožđa dvadeset četiri ribizle izbrojane i u redu poredane.Ni slatkog ni ljubičica nema.

Mali princ je u košulji bijeloj,volani i satenska traka je krasi.Plave plišane pantalone srebreni prozračni šal opasuje.Bos je i mnogo mlađi nego ga poznajem.Ispod nogu drače kupinske i malinske,se nestašno igraju. Mnogo drača,previše drača za jedan san.Noge mu izgrebane i krvare.Ja hoću da se sagnem,ne uspjevam.Kad nešto previše želite ,u snu to nećete nikad uspjeti.Život  ponekad  prevarite i uspijete.

Tek nekoliko trešanja na trnje sa neba pada. Lijepe crvene okrugle bobe.Mali princ ne obrača pažnju na trnje i krv,zauzet je.Dileme ima. Kupi trešnje ,o košulju ih briše i na sto polaže.Tada mu smješak preplavi čarobno lice.Srebreni veo otpasava i na otoman stavlja.Počeše se iza lijevog uha desnom rukom,kao da se nečeg znanog prisjeća.

Cokne ustima i na konjak pogledava,nikakve ih niti ne vežu.Coknu sasvim dječije slatko,isto onako kako su ona i neki drugi Mali princ coknuti znaoli. Okreće se okolo,zagleda se u mene , ne vidi me ili ne prepoznaje.Ne obraća pažnju na mene.Zauzet je.Tada srebreni veo, da ga složi u oblik srca.Zadovoljan je.Srce je savršenog izgleda.

Kako da ga oživi , pita se.Znam je njega,smisliće on nešto.I smišlja.Uzima jedno ,ružičasto zrno rozaklije u jednu ruku, drugo,crveno zrno ribizle u drugu ruku.Ružičasto u desnu ruku,crveno u lijevu ruku.Ide do šadrvana i otvara onu česmu drugu ,malo naherenu,nesinhronizovang žubora  i pere bobe.

Vraća se do otomana.Ispruži ruke,okrene bobe i pogleda prema nebu.Nešto tiho progovara kao da se moli.Nenadano jedna grlica bijela sa rubin ogrlicom na lijevo mu rame sleti. Kljunom ga nježno i mazno po lijevom obrazu miluje i ljubi. On misli da je sve u redu.Ja sam skeptična.

Mali princ počinje igru ružičastih i crvenih boba.I onih drugih većih lijepih crvenih okruglih plodova.

Lijevom rukom na vrh desne strane srebrenog šala crvenu bobu stavlja.Desnom rukom na vrh lijeve strane tog  srebrenog šala ružičasui bobu stavlja. Gleda veću bobu,zeru je ispravlja.Okreće se i malo nogu krvavu digne.Bocnuo ga trnić mali.Ništa strašno.

Ja poželjeh da se sagnem da trnja bar malo sklonim.Ne mogu se pokrenuti.Noge mi se sledile.Na trnje sa neba  pade još nekoliko trešanja.Lijepe okrugle,crvene bobe.Mali princ ih pogledava,miluje ,podiže i o bijeli košulju briše.Ona se crveni kao da se kupa u krvi.Bobe stavlja na peškun , do onih prvih.To je druga hrpica crvenih boba.

Sa stola uzima novu ružičastu rozakliju i novu crvenu ribizlu.Novu rozakliju u desnu ruku,novu ribizlu u lijevu ruku.Odlazi do šadrvana, pere ih pa se vraća,prelazi preko trnja do  otomana i kleknu.Ruke ka nebu raširi i novi šapat uputi.Niotkud druga  bijela grlica sa safir ogrlicom mu na desno rame sleti.Kljunom ga nježno i mazno po desnom obrazu miluje i ljubi.

Frka misli;nešto nije u radu šta tu dvije grlice rade.Mjesta ima samo za jednu.

Mali princ ružičastu bobu položi na lijevu stranu,do one prve ružičaste bobe.Crvenu bobu položi ne desnu stranu do one prve crvene bobe.Okreće se staje na trnje i iako se ona više ne miče trešnje ponovo padaju.Lijepe okrugle crvene bobe.On ih gleda,miluje i ljubi i bijelom košuljom briše i na peškun kod onih prvih i drugih stavlja.To je već treća skupinica boba.

I tako dvadeset jedan put.Ružičaste i crvene bobe,pranje,trnje,molitva,slijetanje nove grlice,poljubac kljunom,nizanje srca,trnje trešnje.Srce je izvezeno,trnje je izgaženo.Lijepih okruglih crvenih boba je  je sada sedam ili devet hrpica.Pored svake barem po jedna grlica guče.

Mozak mi   ne funkcionira baš jasno.A i san je nejasan.Bilo je  previše trešanja pa ih Mali princ zbio i prerasporedio.Peškun je put rascvjetalog trešnjinog drveta.Košulja je crvene i mokra,noge su crvenije i krvavije.

Mali princ ne posustaje,nešto mu nedostaje. Osvrće se po đul bašti.Ne vidi bijele ljubičice.Sjetio se,uvenule su  ,neko ih ubrao i u formaldehid uronio da sačuva snove i ljubavi svoje.

Smisliće on nešto,mislim ja.Smišlja.Tri crvene bobice usred srca stavlja.Orošenu kao krv crvenu košulju skida i bijele volane lagano odšiva.U tom grlica sa desnog ramena odleprša i njegovu leptir traku u tamni florni krug oko boba smota.

Odnekud ,preko zida doleti velika okrugla teška lopte i heknhu ;grruuh.

Posred peškuna.Tamo gdje su bile lijepe okrugle crvene bobe  samo kaša,ko krv neka se niz peškun slijeva.

Mali princ i grlica sa rubin prstenom put neba nestadoše,za njima preplašena grlica sa safir ogrlicom.Tamo  čeka  briljantiun grlica blistava kao proljeće nježno.

Ostale grlice se preplašeno zbijaju u uglovima bašte iza zidova.

Ja skamenjena gledam i ništa ne shvatam.

Čuje se anđeoski glas,više grlice krik:

-Vrijeme je da se spije.

Mali princ se okreće gleda u mome pravcu,smješi se kao da me kori:

-Nije mila moja, vidiš,  akšam je. I da mi nisi tugovala ili koju suzu pustila, kada dođe moje vrijeme.

Odmah po dolasku u Sarajevo Mito u meanu sa drugari a Lela Jela Jelena u čistatice,u higijenski,moralo se,da se djeca prehrane.U Mite čestitosti nešto ostalo,nikad joj paru nije uzeo.Kupi ona kravu i tako Frka opoče đugume nositi i mlijeko raznostito.Moralo se plata majčina nije dostajala.Troje djece,četvrto na putu.

Lela Jela Jelena trbuhom do zuba.Zna Mito nije njegove,nije je tandaro od Vranja,skoro nikako,jedared,dvaput u vrh glave.Ali šuti.Ni jedne ne progovara.Mnogo mu žena Lela Jela Jelena propatila.

Za sve on i,meane i drugari mu krivi.Ne krivi on ni proljeće ni Leposavu,sve je počelo davno prije.Taki se čovjek rodi.Piše mu na čelu kaki je i kakav će biti.Žal je za  mladošću,nema više Lele Jele Jelene.Dosta ostarila.Vidi se ima tu ljepote i kuveta,ali nije to ona njegova Lela Jela Jelena.I  iznenada Vranjaka dođe na tobe.

Frka nagrabusila.Sve se na nju svalilo,a jako dvanaest imala,.Dvije kćeri na udaju ,srednje završavaju,sramota ih; neće moći naći muževe.Sin mali se tek rodio.Dva tri puta je potkačio šofer iz higijenskog kad su na dežuri bili.Ona godinama neljubljena,on šoferski lisac,osjetio da tijelo samo joj ne eksplodira i  ubro je; pa je ubirao i ubirao.

Bogami Jela Jela prvi put od Vranja došla do onog :joj,mamo mamice.Lakše joj bilo.Nekoliko godina,pa se sve ohladilo.To je bio onaj labuđi pjev ili pjev one australijske price što pjeva i umire. Mi ga posudili za tužni rekvijum dvejma djevojčicama. Možemo ga vratiti naš je. U ovoj priči ima mnogo tužnih djevojčica što ih ljubavno trnje posred  srca probija i kasapi

A i dođoše one suhe i posne ženske godine. I to je to. I ljubljena i neljubljena , takarena i netakarena, pa opet takarena, voljena i nevoljena, život ide dalje.

Tegari Frka džugume,sitna oni veći od nje.Deset nekad dvanaest litara mlijeka u džugum pa na Podhrastove za javore veži ,kao i drugi mljekari.Pa raznosi niz Bardakčije,Hadži Beširovu pored domova do Čakaluše.Dalek je to put i pješke za malu dvanaestogodišnju djevojčicu.

Nikad se nije tužila.Sve mirno podnosila, ali reci joj jednu pogrešnu eto belaja. Prozvali je Frka ,zaboravili da je Marija. U neko doba sasvim iznenada počela se  grebati i frkisati i jedan đugum sa sobom svugdje nositi.

Niko se nije smijao, toliko se ozbiljno i sasvim prirodno prigrlila raznosačkog alata. Znala i đugumom dobrano strefiti. Nikad iz čista mira , sama od sebe. Samo kad bi je neko izazvao, nešto rekao ili je pokušao dotaknuti. Za diranje minimum dva đuguma sleduju ;garant.

Pametno mila moja, dobroto moja ne daj na se. Kasno, prekasno se savjeti daju. Ojačala Frka i naučila kako najbezbolnije raznosti mlijeko.

Morao je doći dan kada je Frku život  slomio.Imala je šesnaest ljeta tu veče. Ona sva u bijelom, radosna ko nevjesta neka. Tri godine  ranije se to desilo. Jaka je Frka bila, tri godine je trebalo da bol izbije i da je slomije.

Oni mislili da plače zbog prljavštine  te noći. Plakala je i zbog te noći ,nilo je stid Dobrog. Ali plakala je zbog svih onih noći kad ljubav neće naći i  anterija  koje zbog ljubavi koje nema ,nikad radi ljubavi neće obući.Osim jednom,u nevakat.

Na kraju,kad je odlučila da odleprša je skontala fol. Imaš li  koju uspomenu sa nekim da podjeliš dobro si prošla. Ako uspomene pišeš i ljubavi nekoj nosiš ni to nije loše. Ako ljubav strancima nudiš to ne valja.

Život je prošao, vakat je mrijet. Čovjeku bude žao, pomalo. Svaki život je prelijep  , proleti kao tren i san. Jedan je jedini koji čovjek živi. Ima i boli i tuge jako mnogo, ponekad nepodnošljivo previše. A opet toliko ljepote provri da se i umiralo od te ljepote.

Joj,majko moja,joj sejo moja.

Najdraže Frkino cvijeće su bile bjelkasto žute kadifice i ruže, koje se na vršcima latica prelijevaju rubinovim dugama. Podjećale je na Vranje u kojem nije osjetila bola, i  njenu strast i bol. Voljela je i jagorčevina. Divila se tisućama  ulovljenih sunčevih  zraka na malim pozlaćenim cvjetićima.

Cvjetovi je i kadifice i jadorčevine je podsjećali na Sarajevo, njenog Dobrog Dobru Bekriju i život. Život razigrani , nježni ,skoro prinčevski blagi i krhki prelijevajući se u bezbroj iskrica što tvore snenost zaljubljene duše.

Nije Mojsije bio nagodan svirati vranjanske, te „stranjske“pjesme. Kaže previše je bola u njima,zatakare te direktno i namah,i veliki i mali mozak zavežu u čvor.Nije zbog toga nevolio te pjesme.I sevdah to isto čini,nećemo dušu griješiti,malo suptilnije .

Nijedna ženska u njegovoj okolinu nije imala  onaj specifični  glas mlade vranjanke koju udaju za stara, koju udaju i ubijaju joj srce i dušu. Slomljenom srcu ne preostaje ništa drugo nego da prenose bol sa generacije na generaciju prodatih žena.

Tako se taj glas rađa i prosipa  darujući nježnost i  elegični zvuk onim sentimentalnim i bolnim raspoloženje vranjanske pjesme. Mojsije nije pronašao glas koji bi mogao biti izvor onog nečeg što  samo vranjansko nebo može zanijeti i roditi.

Nije se rađao ni naukovao ne vranjanski glas sposoban da  na površinu  i iznad muzike , do  samog neba iznese i uznese  sve one sičušne valere tonova. Onih vuka što  se spaja u jedan vapijući jedvačujni a tako prodoran i kristalno čist  krik.Krik bola  satkan od nježnih suglasja sevdaha, čežnje, sjete, žalosti  i tuge.

Treba se za to roditi i kako nebo zapovjeda zapjevati..Teško se to uči ; još teže upjevava.

Neočekivano se rodio taj glas.U jadu vremena,u jadu jada, u jadu sjemena, u jadu pada, i bola ljubavnice i prijateljice, golubice i grlice, princeze milosti, karaljice vrišteče boli rodi se glas kao pahulja bijelih kristalni let. I pad je let.

Kad bi pjevala,o svome dobrom bekriji ptice bi ušutjele i plakale.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću i brilijantnu jasnoću glasa su čudili, nebo kao da se takvo nešto nikad nije čulo.

Vrišteća bol bi ponekad zatirala prijeteći da se pretvori u jecaj,u plač ali nebo ne dozvoljava da se niti pjesme gube,želi da sasluša pjesmu do kraja.I pjesma nastavi da se uspinje do neba,da bi tamo penijela slomlčjenog srca krik.Bila je to molba i molitva djevojčice da joj se ublaže boli i podari ljubav.

Slušajući taj milozvučni glas Dobrom je pala na pamet legenda o australijskog grlici koja umire pjevajući. Međutim stađun joj nije bio zreo za tu poemu.I nije bila namjenjena Frki Frkici.Bila je suđena jednoj drugoj malenoj koja će uskoro ući u njihove živote.Da joj olakša boli u nekom drugom vaktu.

Tek nedavno jedan je Dobri naučio da Bog Milostivi je ljubav.Ljubavlju svojom je stvorio Univerzum.Učinio ga savršenim.U tom savršenstvu je sva neizmjerna ljepota i mnogo čuda.Nama je najbliži nauk o suncu,mjesecu,zvjezadam i maglicama,stvorenih dabi ih ljudi gledali i učili.Sve ostalo je jednostavno.

Bog  Jedini je ljubav,i čovjek je ljubav.U Boga Milosrdnog nema gladi ni golotinje,ni žeđi ni žege,samo ljubav i čista srca.Ljubav treba da vlada i srcima i dušama ljudi i da je oni čistu i neokaljanu vraćaju nebu. Ali sve je stvoreno u parovima,pa se rađa i čovjek i nečovjek.

Nečovjek se rađa i odriče neizmjerne dobrote i ljubavi Boga  Silnoga i želi da čistu djecu  uprlja.

Beskonačna i neuslovljena Božja ljubav uprljanu djecu može da očisti i umiri i u svoju ljubav da uvije.Za tu ljubav se čitav život vrijedi boriti.Ako treba i odricati,tugovati i bol trpiti.

Frka ije bila sigurna da ga je shvatila.Bila je samo nestašno dijete,a Dobri preozbiljan i tužan.Iako joj mnogo toga nije bilo jasno vjerovala mu je.Ova noć će joj  pomoći da razbistri um. I slomi srce;dušu i um zamalo izgubi.

Ova noć nema nikakve veze sa joj, mamo mamice, a malkice previše i ima.

Ovo zazivanje majke i sestre olakšava bol ali i ushićenje,onaj dert ali i opijenost,tragiku rastanka ali i anđeoskih priviđenja i sanja.To je i ljubavno ushićenje i bol.

To zazivanje majke može biti i onaj tren kada se duša u bolu slama i kada je vrlo tanka nit između razuma i nerazuma.