Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin četvrti

Čin četvrti

Prođe  pet godina i koji mjesec. U varoši ništa novo. Jedino se Meleka zadjevojčila i Fatma skoro oporavila. Ono skoro je daleko od zdravog. Ni jedna ni druga neće za Bega da čuju. Beg se na majčino imanje povukao kada je ova dušu ispustila . I on brzo za majkom mandrkno. Kažu noćima mu dušu čupali.

Begovica se malo usplahirila kad  ču da se Mujo iz vojne vraća. Od Fate poneki, ni dobar ni loš glas. Podnošljiv. Muju  i ne pominje.

On se iz vojne sa Kozacima , napokon vratio. Neustrašiv bio, život mu ništa nije značio ,  pa se i smrt od njega odmakla. Činova se hejbet dograbio i aglukom se zakitio. Majci na vrata kuca, ona ga ljubi, sin jedinac se doma  živ vrnuo. Osjedila ona skroz na skroz , jedan kroz jedan što bi raja rekla , ali ništa to spram radosti što je jedinac , živ i zdrav grli i ljubi.

Sa njim dječaćić od pet godina , isti on. Mujo ništa ne objašnjava nego djete za jednu ruku, dugom rukom jatagan pridržava, dvije kubure ga opasnim delijom  čine. Brkove kozačke zapustio, pogled mu se usurio. Da čovjeka , od tujina strah  spopane.

Pravac begova kuća. Kapidžik zatvoren , on zapovjedno kuca. Na dobro se lako naviknuti. Nekom dobro, nekom zlo.

Meleka otvara vrata, vrišti od radosti, Muji se ovrat vješa, nema bitno što se zadjevojčila. To je Mujo , njene ,  neprežaljene Fate dragi došo.  Izlazi i begovica Fatma ,  čula glasanje radosti .  Malo ublijedila, iz kuće ne izlazi, ali nije blijedilo od toga. Ovo je ono  blijedilo kad insana bude , pa ga ne bude, jer se prežaljena avet na vidjelu sreće.

Ljepota bila , ljepota ostala. Koja sjeda je spotakla, ali ista Đul Fatma jedinica u majke. Pola Bosne se za njom u njenim djevojačkim danima okretalo, druga polovina uzdisala. Sada bi cijeli dunjaluk udovicu da ženi.  Ona ni mukajet.  Jednoć je jednom srce i tijelo dala, i naj'grabusila.  Dosta joj tuge za čitav život. Jedino joj kćer Fata ravna i u ljepoti i u sreći i u kijametu bila.

Muji zasuziše oči , on na koljeno kleknu, u ruku je ljubi i kaže:

-Sretan ti unuk neno. Evo ti Fatin i moj sin  ,da ga paziš i voliš, ja ne mogu, mene velike muke pripale .

Sjedoše kraj šadrvana, čijom je vodom Fatma svoju anterijsku raspomamljenost prskala i hladila. Zna to Mujo, ona mu pričala o tom jadu. On krivac za to bio, sa ponosom se od srca smijao,  i ponovo je palio i gasio.

Ponude mu dadoše , kahvu i rakiju ne odbi.

Sjeća se i priča …

Poslije Fatiminog usuda , zbog Fatime i Fatme malo više akšamluku i rakiji sviko.   Misli pomoći će, bol, snove i ljubav da ubije. Ne pomaže ništa, sve to njega i dalje čereči i  ubija. Namah se unovačio u askere .

Dugogodišnja vojna sa Kozacima se dobro završila. On aga postao , a Vezir ga zbog hrabrosti plaho zagotivio i pripazio. Mogao je da bira gdje će agluk , imanje odabrati. On izabrao Smirnu; čuo da se jedan agluk tamo prodaje.

Zna Fatma, zna i Meleka zašto se Smirna bira. Meleka mu rekla za Fatine hareme i hamame. Neće ni jedan nego taj. Vezir svoje obećanje izvršio. Pokraj  begovice  Fate dvora, Mujo svoj čardak napravio.

Kad je Mujo došao u Smirnu,  Fata malo poboljevala. Glavna sandžak – begovica i dvostruka udovica postala. Pričala mu to, kada je obhodio. Obradovala se jako, neizmjerno. Nema suza ,  sve ih za pet i po godina isplakala.

Ni on ih skoro nema, On je svoje ubijajući din dušmane prolijevao. Žao mu insana; ne zna ih, ništa mu nisu učinili. Ni on njima, ali kidišu jedni na druge i sjeku se  , ko bijesne zvijeri gladne krvi . Ili oni njega, ili on njih, nema treće.

On uvijek imao sreće. Ubija on i plače. Malo za ubijenim  insanom, a najviše za Fatom, tek ponekad za Fatmom.

Jedino mu u srcu radost zaiskri,  kada na Meleku misli. Biće prelijepa djevojka , taj mali curetak, ta harambašica mila . Krvlju bol za Fatom pokušavao da umine.

Ima tu i krivnje zbog Fatme  , majke njene. Sve nešto misli da Fatu ne prevari sa majkom joj , ne bi se ništa  desilo. Svu krivicu na sebe privaljuje. Bol ne uminu ,  većme se veća javila. Čito; sveti kitab brani i u nečist meće , sastaviti majku i ženu na dunjaluku u poganluku.

Njen Mujo nju potražio , kapidžike i pendžere svoje kraj njenog dvora pristavio. Srce hoće Fatimi da iskoči. Sve ga pita da li je još voli, da mu nije koja srce ukrala. Zna ona da nije, ali se prvi da mu ne vjeruje. Pa  ga čika i miluje. Mazno ga štipka , provjerava je li san , melek ili njen Mujo.

Uleće troje djece, dva sina i kćerkica. Pet,četiri i tri   godine, jedno drugom do uha. Kad Mujo vidje ono najveće , srce mu zatreperi. Takvog on sebe u Bosni ogledao , kad je tih godina bio. Sjeća se, k'o da je juče ¸ Modrom rijekom gazio.

Upitno gleda u Fatu , ona potvdno klima glavom. Neće pred djecom da priča. Djeca joj po bosanski pričaju, dvoje mlađih nešto i turkiš čavrljaju, ali stariji neće za turski da čuje. Gleda u Muju i drsko i znatiželjno. Drsko jer je stranac,a sa majkom mu veselo egleniše. Znatiželjno jer mu poznat i pomalo blizak taj lik.

Poslije ,  kada je dojilja mlađu djecu odvela na spavanje, Fatima uze petogodišnjaka za ruke, posjede ga u krilo i reče mu :

-Mili, evo  ti babo  napokon došo, poljubi ga u ruku maleni  , siročiću moj!

To joj dijete jedina radost svih ovih godina bila. Pričala mu ona o njegovom ocu, majci Fatmi , svojoj sestri Meleki. Pogan, očuha i svoga oca nikad mu pomenula nije. Teškom mukom je prihvatila ovo drugo dvoje, i još ne zna da li ih  voli ili sažaljeva.

Dijete se ustručava;Mujo ga nježno za ruku prima i cjelov u kosu pa na obraza stavlja. Jedna suza kanu na djetinje lice. Zacrveni se kao krv i polako na djetetove usne siđe. Dijetetu neugodno , kuša, suzu , slana je i slatka. Smiri mu srce i prihvati nježnost  ove strane ruke,  kao da je nešto njegovo. Ubrzo ode i on na spavanje.

Danima se Fata i Mujo viđali i ponovo upoznavali.  Niđe im se žurilo nije.

Da su znali ono što nisu ,  ni sekunde ne bi gubili.

Ona kaže doveo je sandžakbeg u ovaj harem , što je dao da se njojzi napravi. Ona već u putu , prije Stambola , saznala da je sa Mujom bremenita. Ništa više ne bi pomoglo da bilo kome kaže.

Ako kaže sramota, svašta može biti. I osramoćenu  vrnut je doma, i kamenovati i bičevati, u roblje prodati. Šuti ona i u Smirni o vaktu rodi. Babice , dojilje i dadilje se uzvrtjele i usplahirile, nešto se računica ne slaže. Beg prekinu tračeve, reče sedmanče je i njegovo. Tačka ,nema više munđijanja. Plaho mu se ljepota Fatina dopala i on po stare dane pošandrco i zablejio se u Fatu.

Ipak  se ili od jeda ili od  slabog srca u neki se brzi  vakat  prevrnu. Obradovala se Fata, slobodna je,eto kući može hodit. Ne prisni joj se. Brat begov  sebi tu ljepotu za ženu na silu uze. Bio koju godinu mlađi od beya, i ona izrodi sa njim ovo drugo dvoje djece. I ovaj prhnu u fenjer  , ha se kćerka rodila.

Fata opet slobodna ,ali kasno. Dva tereta pride ima.Ne zna kako bi na udovicu sa stranjskom djecom u varoši gledali. To joj najmanja briga.

Šta će Mujo njen na dvoje stranjske djece rijeti? Stid je bilo. Hej , ona dva braka imala, dvaput udovica postala, troje djece porodila, a on jako momak. Ih kaki je, jedna li mu udovička majka. Svaku djevojku može dobit , prevrnut i oženit, i još koju pride.

Vrijedan i robustan je on; obdaren svim i svačim  Kod njega nema ništa labavo, več čvrsto, odrešito , pravo i  muški ; joj mamo mamice. Zato se iz Smirne  nije micala, a i čula u vojni je , oko osmanlijskih se krajeva mota. Za majkom Fatmom i sestrom Melekom žalovala ko za Mujom. Tri su to rane, grdne, neprebolne , neizlječive.

Kako to boli Bože mili Milostivi. Nikog svog da čuješ, vidiš ili dotakneš; dušu, srce da ispuniš.  Tako skoro šest punih godina. Praznina se duboka stvara. Iznutra nešto rovari, truje, slama i izjeda. Boli to mili moj,ne može se insan nikako naviknuti na tu bol.

Živi čeljade, mora se. Bogu Jedinom se moli ,a  život , kao ,  ide dalje i traje i ništa ne pomaže.

Mujo njoj  ništa nije imao za pričati: bolovao i ratovao ,  pa opet bolovao. Vremena neka neobuzdana , stampedasta. Sjeća ih se kao kroz maglu. Više od pet godina prođe dok je nije našao.

– Bona da si ih stotinu rodila ja bi   sve prihvatio. Tvoja su , znači i moja su .

Poslije te priče sve je bilo nekako drugačije i lakše. Ona poče anterije oblačiti. Sve neke nove. Imala vremena pa vezla i vezla. I majci i sestri mnoge izvezla. Veze  a misli,  ona ih nikada neće obući; nema kome i zaradi čega.

A opet , šta zna ,možda će Mujo nekad navrnuti. Osjećaj je ne prevari.

Jedno veče sjede  u njenoj sobi. Ona je namjestila kao onu , svoju, djevojačku , sve isto u njoj  pristavila .

I demir prerezala. I stoji joj u uglu sobe. Muji  se oči zasuze , mislila je njegova Fata na njega svaki dan svih ovih godina. Odjednom mu ugodno, osjeća se kao kod kuće.  Dobro Fatine , ispravlja se on i nije mu žao. Što to bijaše vakat!

Akšam samo što nije zatamnio. Vazduhom se probija onaj čudesni ljudski glas, koji svojom umilnošću sve smiruje i tjera ljude da se okreću nebu i mole. Takvih ezana odavno nema. Ogromna šteta. Neko će to debelo zaplatiti.

Njih ta ljepota obuhvata, pomole se Bogu Milostivom. Vrijeme i život ih naučili nekim datostima i  stalnostima. Hvataju se za ruke, miluju ih i šute. Zamišljeni su, molitve su odavno završene . Muče. Ni je'ne!

Ona se trgnu, prima ga za lice ljubi i šapuće.

-Dobro mi došao,mili moj!

Njemu suze u očima.

-Dobro te našo ljubavi moja!

Šeret se u njoj poslije vijeka zindana budi , pa ga pita:

– Da li ti je otpo još koji nokat, mili moj.

Smijeh, vriska i gurkanje.

Ho,ho,ho brunda Mujo:

-Upravo mi je otp'o jedan nokat .Hoćeš ga pogledati, ljubavi moja.

Bijela hanterija neće više da se sa njima igra i druži , na nju niko ne misli, ljuti se i širi. Polako ispadaju grudi,ruke,noge. Bjelasa i tamni , igra svjetlosti i sjenki između butina i pupka. Fatima se na anteriju ljuti što je otkriva i probuđene slasti  Muji u zagrljaj baca.

Skida izdajicu i predaje se. Mujo lud od sreće, gubi se u dobro poznatim izvorima slasti, rosnim  udolinama i nestvarnim  uzvisinima. Stiže svaki brežuljak i svaki do’ da obuhvati, miluje i ljubi, nigdje mu se ne žuri.

Ali tijelu ne možeš naredbu izdati ;četo stoj , juriš, povlačenje, u napad. Jok , nikako.Tijelo to čini kako je sviklo i kako mu se drugo tijelo daje i otima. Željne usne su spojene, drhtave ruke se prepliću, uzavrela tijela se bez milosti predaju  . Mujo se uspinje ,ona ga grčevito steže i sebi vraća, on polako sa šestogodišnjom čežnjom i bolom  prodire ,  u isto toliko godine suza i tlapnje. Ona ga prihvata,  pa ga iznenađeno vraća, još je većma očvrsnuo, sunovraćuje se , a ona  nema kud , opet ga prihvata i ječi.

Sad  je sve u redu. Šilte je dugačko i široko, a oni bezbrižbni i još isto zaljubljeni . I nemaju straha da će ih neko iznenaditi.

Sve je tako lako kad muzika i ljubav akorde strasti tvore i kroje. Malo su grčevitiji nego nekad prije, boje se da im san ne utekne. Ne znaju da li je java ili  im bol  miline , snove snije. Novo oslobođeni krik i jecaj i brundanje:

-Joj,mamo mamice i uh, uh, uh.

Isključuju mogućnost sanja i oni znaju da su oni opet , ona nestašna djeca ,  Mujo i Fata; samo im trešnja i tunja ispod prozora nedostaju. Tako je vrijeme brzo ludilo , da je skoro odjednom jutro preteklo noć.

Ona ,  prvi put u njihovoj ljubavi  , može slobodno da položi glavu na njegove grudi, uzme slavuja u ruke i mirno, premirno zaspe i sanja kako opet i jopet vrišti:

-Joj , mamo, mamice.

On ne smije da zaspe, boji se da mu grlica ne pobjegne. Zna nikad je više ne bi mogao naći. Stišće je nježno,  ljubi  u čelo,  polako da milu  meleku ne probudi.

Niko ih nije uznemiravao, poslije podne se probudili, nešto jeli , sa djecom se pograli i eto ga akšam pada i novi se ezan javlja.

Opet su sami, ona u rubinovoj anteriji, on već gol, golcat ,  gori od sinoćnje večeri, u bunilu vri, odjeća mu smeta. Fatimu dva puta ne treba nagovarat i ona je naga . Više nema grčevitosti i nervoze, sada su svjesni da ova igra nije san.

Ljubav klizi ,oni su brod po uzbibanoj pučini kojeg vode vješti mornari, za trenutak zastaju da brod sidro baci pa ga vade. Pustimo se sidra i mornara.

Njih dvoje su sada Fatima i Mujo i ta im igra najviše odgovara. Mujo na Fati, Fata na Muji.To se djeca ponovo vole, igraju i jure. Mujo sa ponosom osjeća da nije važno njegovo uh,uh i uh, već se dao na saučesništvo ,  u rađanju onog: joj mamo, mamice.

Fatima vrišti i vrišti i jauče, kao da joj je svaki put poslijednji.

Sabah ih obuhvati, ali oni igru ne prekidaju. Dođe i podne, a oni bjesomučni i izbezumljeni; obeznanjuju se iznova i iznova.

U akšam, ezan se nekako usporeno , tužno ,  jecajući javlja.

Oni predah napravili, strasti smirili.

Mujina Fata Fatima, ničim izazvana zajeca nekako slabašno:

-Joj, mamo mamice…

Mujo se na lakat naslanja i gleda je. Njoj se čelo orosilo,očajnički guta vazduh, daha nema. Potres je nagli zdrma, ona iznenada malaksava, grčevito se steže  i pribija uz Muju svoga, ljubav svoju jedinu.

Nokte mu u grudi,u srce zariva. Iz očiju joj suza bespomoćnica klizo, ljubi Muju poslijednji put, izusti jedno jedva čujno  :
-Volim te ljubavi  moja jedina.

I umire.

Tako mirno i tiho , kao da je tu ulogu godinama učila.

Grlica  sa safirnom ogrlicom    ka nebu leprša, krug  ka nebu pravi , maše krilima i Muji poručuje:

-Čekaću te ,  Mili moj.

Što ti je život! Dvoje se našlo, pa se nije našlo. Poslije mnogo jada i bola se ponovo našlo i nakon par časaka iz čista mira ponovo se zauvijek izgubilo.

Neko bi reko tuga je to. Ipak to se samo život ,  jedan jedini  , tek tako dogodi i insana zbog neljudi slomi.

Svjestan je Mujo , nikad bistriji. Svisnu mu Fata ljubav njegova jedina. Svisnu ko potrgana , mirisna  djevičanska ljubičica. Jedno skoro nečujno joj, mamo mamice , samo jedno volim te i nesta.

Vojničina, asker, janjičar, aga , vezirova desna ruka Mujo Fatimin i Fatmin,  plače ko malo dijete , kojem sisu iz usta otimaju. Mislio je da je sve suze isplakao. Ni jedan čovjek ne zna koliko  suza za isplakat ima.

Ećim rekao da je od nabijene sreće presvisnula.

Puno je to zbijene sreće bilo za moje milo napaćeno čeljade, kaže Mujo.

Jebo ja takvu sreću i takvu dijagnozu.

Ne kaže to Mujo , već pripovjedač.

Nikad ga niko nije čuo da je lanuo ili neku nepristojnu riječ rekao. Sada mu se rečemo biva  zgudumilo i učinilo da je vakat i da je morao i on jednom jednu lajnut.

Mujo šutio i guto, naučio se, što'š se srdit ,  kad će biti kako će biti. Moš zaplakat, tugovat i jaukati, vrištat na nebesa , ali psovati i ružnu riječ izustit  nikako. Nije to za dobre ljude. A i  pogano je.

Mujo Fatimu sahranio u đul bašti svog agluka , u hladu trešnje , pored bijelog mramornog šadervana sa šest česmi.

Htio i ono dvoje Fatimine djece povest, no ,  ne dade rodbina i vlast. Rekoše, ono svoje kopile vodi sa sobom, nama našu djecu  ostavi.

Ovo Fatmi i kćerki Meleki joj ispričao. Ne ovako,već vojnički, šturo i ugrubo, bez detalja koje nisu za druge.

One te detalje znale i neispričane. Fatma ih doživila sa Mujom. Kćer i majka se rasplakale i neutješne bile. Ode naša Fata, pupoljak mirisni . Ona je zvjer, od oca proda i ubi. Plaču . malenog  Fatmira grle i ljube , milovanjem i suzama zalijevaju. To je sve što im ostade od Fatime .

Mujo poljubi Meleku u čelo i reče joj :

-Čuvaj mi sina, jaka si ti ljepoto moja.

Begovicu ljubi u usta, ne stidi se, mnogo ih je ljubio i volio i šapuće joj:

– Drago moje za nas dvoje, sve sa Fatom umrlo  je.

Fatmira, sina jedinog pomilova po kosi. I ode . Ne osvrnu se.

Mujo nestao, dugo ga niko nije vidio. Svašta o njemu pričali. Ponovo se u vojnu vratio, te se oženio, pa se propio, pa propao, pa u zindan otišao.

A Mujo se u Smirnu vrno. On , vojnik, aga i ljubavnik svojoj dragoj Fatimi , ljubavi svojoj, Nevjesti , Ženi svojoj , počasnu stražo davo. Dvadeset četiri mjeseca duga i  godinu , dan za danom, noć za noći, bez prestanka, bez predaha.

Gleda trešnju,  gleda behar i đule u bašti. Na bijeli mramorni mezar i nišane gleda . Pogled  mu se ukočio. Nema mu Fate. Tišina. Ni u san da mu se javi. Jok , nijednom.

Mjesec , zvjezde i maglice za njega više ne svijetle. Ublijedili su i žaluju. I njega maglom ovijaju.

Zatim  okrene pogled na zlaćani  šadrvan sa šest česmi ,on tiho žubori, prelijeva se i klokoće , kao da ga pita:

-Bolan Mujo kad ti je nokat otpo?

Vidi šadrvan da  šala nije uspjela i gleda u insane koji ne prestaje plakati. Što ti je insan? Njegove dvije česme mogu preliti  vode ko svih  mojih šest. Nešto se tu računica ne slaže.

Kako će se ba složiti? Ne zna insan koliko suza može proliti. Isto onoliko koliko ih može ne proliti. Sve je u parovima.

Jes ovaj što blebeta pametan, čudo jedno.

Begovica Fatma se razbolje . ćerku nije mogla prežaliti. Kopnila, lijeka joj nisu mogli naći. Ona ga nije htjela , ni tražila.

Pročuo se glas, Mujo se u varoš vraća. I zaista jednog sunčanog  zimskog dana u vrijeme đenaza,vrati se Mujo. Vrnuo se iz Smirne . Zauvijek:. Konja , vranca jaše, ovaj silno poskakuje.

Odlučio Fatimin i Fatmin dragi ; dosta žala za Fatom. Ljut na nju,  ni da mu bilo šta u snu šapne. On sam sebi u inat njoj progovori: živima treba život posvetiti. Mislio na Fatmu. Došo tobe : Živi živima , mrtvi mrtvima!

Ispred begovske kuće tabut iznose. Vidi  Mujo ,  Meleka čvrsto drži Fatmira i suze štišće.

To Fatma  , garant , na tabut tahti mrtva leži. Nema druge; mnije nesrećnik.

Mujo se čini se hladan kao hiljade pahulja bijelih u minusnu sabah zoru  . Polako konja zauzdava, iz bisaga tri stambolske tunje vadi i slazi. Na rame bisage uprtio. Gomila se miče u stranu, oslobađa put gajretli insanu.

Prilazi Meleki i sinu , oboje  sa ogromnom tugom u očima u ruke ljubi, daje im po tunju jednu i bisage Meleki o rame kači. Uzde vranca sinu u ruke kači. Iz đepova pune šake dukata , u dva tri navrata vadi i što dalje od tabuta baca. Gomila za dukatima stampeda.

Slomljeni ljubavnik prilazi tabut tahti, čohu skida  i marame sa anđeoskog lica miče i gleda je.

Anđeo samo spi. Malo ublijedila , ali prelijepa je. Moli se on; da je njega ili Fatimu u trenu smrti sanjala. To bi za nju najlakša smrt bila. Poljubi je u jedno oko, pa u drugo, onda u usne, polako nježno i dugo. Pogleda i Meleku i sina, slegnu im remenima. Ko veli: Šta se tu može?Sudbina!

Sjeda . Naslonja se na kapidžik Fatimin i Fatmin. Jako je umoran, ali rukama čvrsto, najčvršće steže tabut, ne popušta ga. Dvije grlice bijele lepršaju zajedno ka nebu,i to je to.

On im maše, zatvara oči i spokojno za Fatimom i Fatmom krenu.

Iz desne mu ruke klizi mirisava žuta stambolska tunja , kotrlja kroz kapidžik, preko bijele šljunčane staze , ispred šadervana  zastaje. Đul baštom se šire mirisi žutih dunje i ljubavi.

Ode i Mujo. Bez riječi.

Meleka je dugo na Fatmira pazila. Nikad se nije udavala i zaljubljivala. Nije htjela nesrećnu kob majke,  mame, mamice i sestre seje, sejice.

Željna ih uvijek bila, seje malo više. Možda je ponekad vatru u sebi osjećala, ali je mašicama tjerala. Neće da se sjeća da je i ona u Muju zaljubljena bila; onako dječije, nevino.

Fatmira ona mnogo voljela i pazila. On razmažen i sebičan postao. Jednog dana u Smirnu se vratio da potraži brata i sestru. Meleki odlazak nije obznanio. U varoši su ga uvijek tujinom smatrali.

Više se nije čulo za njega.

Meleka se par dana po njegovom odlasku u meleku pretvorila.

Sabahli ezan blagoslovljene noći je prozvao i ona je , tek tako , jednostavno i lahko , bez imalo straha  , u pratnji Anđela  odlepršala ka nebu  u susret mami, mamici i seji, sejici.

Nešto nije previše vjerovala da će Mujo sa njima biti. Bar ne za neki vakat.

Djeca sve vide i  znaju, zar ne?

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin treći

Čin treći

 

Namjera nam bila pripovijest sa  Mujom i Fatom , po drugom činu . nekim vehtim  epilogom smandrljati . 

Znamo da bi mnogi  hotjeli da smo , mamicanje i tako to…,  završili kako vaš znatiželjni i pretežno vedri um sanja.

Oprostite , mnogo se izvinjuvamo ,  ne dadoše nam.

Sitni kitab neki hamal dostavio. Poručio smjerni  i strogi Mojsije  ne ide to tako .

U pismenu piše, od riječi do riječi:

– Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi. Gdje će ti duša? Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo. Znam ; reći ćeš nije lijepo mrtve na krivo napisati. Obrazli si ti!?  A kakav ti je obraz kad istinu prešutiš? Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku međ rogove ili ćeš garantovano  prihajat pržunu.  Indexi i Fatma će ti oprostiti. .  

U pravu je Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa Neba naređeno.

**

Čin treći

Mujo se ono drugo  jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu   prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, kroz vajat pravac banja, pa bešika.

Obrni okreni, ne mere zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi gura, odbija , pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj stani bolan Mujo kori on sam sebe. Grudi ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešto nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća  i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, a đardin, ta bašta mirisna, brežuljkasti izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna Y dlaka razlike ga muči i buni.

Čini da Fata nije Fata,a  opet da je Fata Fata. Umuje Mujo;   skoro po godine on bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, neda mu da se smiri, već samo rade i radi, gore,dole, lijevo ,desno,i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu, i tvrdo i u meko, dok se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin cvijenti , ta pupoljak  đula, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim  se  nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe; sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdje će ti bolan veće slastice od uzavrelog ženskog tijela   ? Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala. Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona.

Aha kako ne, smiješi se usud!

Fata mnije , jadna li joj majka , Mujo doš'o vidio da je nema pa otiš'o. Mujo doš'o i drugu noć, vidio da je nema pa otiš'o. Srce Fatino, dobro je da ga neki očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se nešto i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu opjesmu,i zapjeva je. Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti!  I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala. Nisu to čista posla!

Naveče ti Mujo odmah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi. Nikad se ne nadoknadi ono što se propusti. Zna ona to, ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče,i smiri. Luduje djevojka i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa mu se ova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti. Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala.Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daji Muju da je stigne pa bjež, uzalud ,kukala joj  majka. Kad je prvi put stigo sve je gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne Bijele tabije ne bi čula.

Ni svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć kako se gubi i sabah što rudi osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako bježi i eto sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke cjeloklupne  djevojačke sehare sakriula . Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata . Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i povlači Fatu, ona se ne da, neko će čuti , dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko neki vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila dok je dva dana kod nene izbivala. Mislila vidjeće da je nema pa će se vrnuti.

Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on sebi ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to , on mjesto nje dvije noći zaredom drugu povaljivo.

Ugrize se za jezik ,ni jednu ne pregovori. Da išta reče nestalo bi Fate. A on Fatu ne da. Ni za živu glavu, ni za vaskoliki dunjaluk. Fata je njegova . Jedna i jedina ljubav .

U buli je velikoj Mujo sada. Tandaro sa strane , a ne smije ništa priznati . Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj mamice. Skonto koju  je on natjerav'o i upjevavo: joj, mamo mamice. To mogla biti samo Fatma; mater Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi pa se njega uspaljenog ne kutarisa?

Nisu to čista posla. A nemere se tu ništa više učiniti.

Kad odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozora bez demira kuca. Čula ona u sobi  komešanje . Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; ‘nako bratski.

Pita je hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole. Jok Mujo, tebe mi, kaže ona. Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasniji neki vakat, kad dijete odraste i počne upjevavati , jal’ vrištati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije isprično. Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube. A i sluge kako bi koju sluškinje u magazi povalile ili štali u sjenu natakarili, ne znajući da ih radoznalo dijete iz prikrajka gledi šta rade. Vidjela  ona i Fatu i Muju na kamari . Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja; čemu  ta vaskolika frka,cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila, još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Ne bi  rekla i da se nije zaklela, jer Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom.A i Mujo joj plahodrag bio.Kako ne bi . Sestra ga njena voli ko nikog na ovom svijetu.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma ,nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.

Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, puno tiše, u usta peškire i jorgane stavljala i tiše majku dozivala. Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala ,niti joj išla pomoć dati. A ni stravu zalijevati , jer neće pomoći niti će se Fata devranisati.

Opet se razboli nena! Fata i Meleke kod nje da je paze i liječe. Fata Muju obavijsetila da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povalio ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica, znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Mujo je pita kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im to nanijetila. Prije će biti nemar i neoprez što ga strast neštedimice unosi u blentare.Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu i sebe i Fatu. U oprostu  i zahvalnosti se radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju, nikako da svako svojim putem krene; on kroz penđer, ona iz kćerine sobe.

Slučajno se dotakoše za ruke, frcnu munja u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na begovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije radi ravnoteže uhvatio. Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i glavu  gubi. Mujo stišće i kidiše, ona se raspomamljuje kao nikada  prije. Mujo tu veče upozna  pravu, nezasitu ženu lavicu. Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo ko luda pomahnitala macola,ko da mu je zadnji put , ko da  mu svilen gajtan na Bijeloj tabiji krvnik  sprema. Pred sabah besu jedno drugom zakletvu dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Misle čestitost  su bar malo povratili. Morali se još jednom  , za kraj oprostiti, ljudski je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala.  Fatma i Mujo nisu održali zadanu besu. Uvijek je davali i uvijek je kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala. 

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki dohaberili da se nešto čudno oko Fatinih odaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je takav, sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana , ni selam ,   ni dobar dan ikome i bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, kao što ni u cijeloj kući ne bi.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu : evo nekoliko dana kod majke mu, koja  poboljeva , izgleda vakat došo mrijeti. Jeli tamo Mujo kad navrnuo nisu mogli rijet, nisu za Muju znali. Zastidje se beg beternih  fijeker pa majci.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćera dušom odahnule. Što da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir što na pendžeru prislonjen stoji.

Šta ti je sudba? Uvijek neka svoje mreže plete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne.

Dok je sve igra i zabava u redu je.Ali onda se ljudi zaborave , vrag im se u tintaru upetlja i odnese šalu. Od iskona  sve je u parovima . Sreća i nesreća- Ljubav i mržnja . Vjernost i prevara ,…I sve ima svoj početak i kraj . I nagradu  po zasluzi . Sve je zapisano  u Najsvetijoj knjizi nad knjigama Levhi mahvuz ; svaka praškica i svaka krupnica, ništa nije izostavljeno ni sakriveno.

Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji ni trešnji, a ni Fati  ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. kako i ne bi, ne zna se ko je kršniji, jal’ Fata jal’ mater joj Fatma.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio demir prepilan i skinut.

Nikakvu ljutnju ni belaj nije pravio, nit je kome bilo šta pričao. Svu je računicu  ko u tefter složio . Doduše polovično. I odlučio šta mu je radit. Begovska čast je u pitanju.Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stiskao i vrebao. Ni disati nisu mogle.

Mujo izludio; vrtio se uokolo ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko su se njih dvoje njoj omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje ali sasvim staloženo razabira ; siromah je, porodica loša, još je majčinim jaslama, niškorist i akšamlija, ni dukata prebijenog nema.Nikako nije za njegove miljenice.

Mjesec dva  poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbej Smirne, mladoženja od šezdeset kuka i plaho krivim nogama. U varoši se oko svatova sjatilo i velje i malo. Toliko raskoši i bogatstva nije viđeno.  Svatovi pravac na begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati  , sandžakbey mogao da bide.

Fata vrišti,jauče  i zapomaže, nebo,  mamu i taju moli, kumi ne udajite me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa begom i begovicom oprostili. i pravac Turska.

Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti , niti joj se primaći ili joj pomći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila od jarana.

Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo. Sazna da je udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena, da je za nju posaban harem u Efesu napravljen, odmah mu Fata miljenica postala. Haber kaže, juče iz Smirne stigao  da je Fata trudna. Kad, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio,pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uh. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront !!! Begovica više ne izlazi, beg novi demir stavio, na kapiđike demire ugradio, i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja, Mujinog kočenja , se sasušila. Nova tunja bezplodka jalovuša bila, a trešnja bezbel ‘ i logično prestala rađat crvene bobe. Tako je to vazda u prirodi. Plodnost za plodnost. Jalovost za jalovost.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske,ni radosti. Begovica poboljevala ,u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Nije ga krivila. Tako se desilo. Mladost ludost i strast  neoprez.. Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo.

Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.

Što ti je usud. sve imaš, pa onda očas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jes’ jest! Ne mere to nebo trpjeti.

 

Kraj trećeg čina

**

Mujo i Fata Pripovijest u četiri čina / Čin drugi

 Čin drugi

Fata obdan pjevala :
-Crven fesić mamo, crven fesić u dragana  moga ,joj, mamo mamice.

Kada bi  joj se Mujo obnoć uvalio ona bi prestala pjevati.Samo bi ponekad jecala:Joj,mamo mamice. Hejbet puta,od akšama do sabaha.Nisu to bili samo jecaji.Bilo tu i stenjanja,i strepnje,i vriskova,i krikova,i plača i smijeha…

Čovjek bi mislio jal’ zaposjednuta,jal’ opsjednuta,jal’ je neko dere, iz kože ibacuje ili joj se nešto između noga zakantalo, pa se spotakla i ograisala. A možda je neko plaho udara i ruži, po starinski , vrlom narodskom poetikom  rečeno : kara.

Ponekad bi joj izletilo  , nemoj molim te mili,to Mujo,jače,brže,ne prestaj mili,tako mili moj.

Taka je buka iz Fatinog halvata dolazila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški radnik Alija Sirotanović,koji u njenoj sobi nešto buši , odvaljuje i ruši.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić.Ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila,da joj neki hodža nije sihire bacio,pa je džini zaposjeli.Svo ono noćno glasanje nije normalno i pristojno  za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju,ni na sokak,ni u bezistan,ni u ženski hamam.Prifaćala se  anterija , šila , krojila i vezla.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.

Ne sluti to na dobro. No ,begovica zadovoljna i zahvalna nebu na vrijednoj i povučenoj kćerki. misli , pročuće se i lijepo će se udati. Hem mlada, hem niogdje ne izalzi , u kuću se vrijendica zavukla i ruho sprema.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota.Fata ga ne spominje,ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla,misli majka. Hodžu nije mogla ništa da pita,prvo begovska su kuća ; sramota je.Drugo hodžama nikad vjerovala nije.Ovaj od njihove džamije i njihovog džemata  joj jednom  tražio, kaže sevap je hodži dati. On je ilmija „iz“. Ona ga kišibranom heknula,sedam dana mu modro oko bilo.Poslije mu to oko postalo razroko i oćoravio, dibidus. Tako vam to ide, aferim na aferim.

Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela , majka begova , stara begovica , nena Fatina. Ništa opasno.Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana. Majka sestru mlađu , ma pravu Meleku  ,  poslala sa njom. Da pripazi da ne bi Mujo odnekud banuo i kakav zijan napravio. Ko veli, oće Mujo, ugursuz na lošem glasu je taj belajsuz .

Majka nije mogla neni ići, nema bega a begluk veliki. U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.

I kad belaj i baksuzluk  hoće , ono hoće. Ne mereš ga zaustaviti . Samo krene.Tako , zlo ne bilo, ne treba mu puno , samo zerica i bez kucanja ulazi u ženske halvate. Baildisala se begovica, čitav dan rintala. Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki  posao za ženu bez muža, i vako i nako.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu,sumnje je muče.Ništa sumnjivo ne nađe. Kod Fate sve uredno, sve na svojem mjestu, Tako je ona riktala i nariktala. Blista soba cakum pakum. Kako akšam počeo padati, sunce u zalasku sjenom prikrilo bivši demirli penđer. Popela se,provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.

Zaspala i sanja li sanja. Sve nešto ,i u meko i u tvrdo. Neki duhovi je proganjaju i išću joj , a ona bježi i nikako da se probudi i pobjegne.Jadna li joj majka!?

Mujo tu veče prvi put,od pokazivanja beznoktaša , dobrano odocnio . Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće. Štaće reći dunjaluk, nije on repa bez korijena! On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio . Dok se žensko čeljade probudilo i rasanilo , bezbeli se nije  snašlo. , Mujo ko da mu je otac tatarin ,već bio u po posla.

Bio silno nervozan što je kasnio, moralo je nekako nadolmiti Fatin lelek . Bio silovitiji i žustriji nego inače. Žena nije imala kud , nego mamo, joj mamo mamice. Izmicala se Fatma  ali Mujo ne da. Majka i Fata glasom i stasom nalik. U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti.  Stalno je stizo i prestizo. Misli on  to ga Fata izaziva.

A žena jopet nema kud nego : joj mamo mamice. Više i ne bježi. Dostigle je silne godine bez mamicanja. Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj, mamo mamice. Sada anlaiše da Fata nit je bolesna, nit su je džini zaposjeli, niti hodža sihire bacao. A bome nit je nju ,mamo mamicu dozivala! Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti, ali sada ne može, Mujo ne da! I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka, već katarzično i napokon doživljeno  :joj mamo mamice. Neko bi reko Platonova filozofija o smrti na djelu.

A beg ,muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče.Zakukala majka načisto, grlo je od leleka zabolilo . Stišavala se ona,ali ne pomaže.To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti. Nije to ni njen, glas ,mnije ona. Fatin je. Tako se Fata glasa: joj,mamo mamice. I poneka suza,ali i nezadrživi veseli smijeh,Morala ga prigušivati.

Što ti je život.Morala majka na ćeru posumnjati i provjeravati je  pa da zaleleče:
-Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući, zamalo da odocni izlećet’ , nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu, samo poljubac na brzaka, pa kliz kroz prozor ko da ga sam đava tjera, bježi od zore , ko lopov od svilenog konca ,da ga ko ne vidi. Htjela ga žena još jednom povući na sebe, ali skontala uskoro će sabah, prepoznaće je Mujo i eto sramote. Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao. Čerinog ašika ona povalila. Miris je odaje. Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati. Nije samo ona kriva, Fata je više, pravda sama sebe. U početku. Poslije joj se nije dalo . A najposlije joj se i omililo.

Okupa se begovica, namirisa i rubin anteriju obuče, pa je brzo svuče.Ta je anterija iz njenog ruha , još je nikad nije imala prilike obući. Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi nahajcana Muju dočekala. A ima posla, begovica je ona i zastidi se. Večeras će ona Muju kanđijom dočekati i ko poslijednjeg slugu i  hamala izdegeničit.

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana, vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala: Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice. Butum se komšiluk zaibretio. Fate nema, sad joj majka istu pjesmu pjeva. Nisu to čista posla?

Dan majku izmorio, a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila, pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine. Rubinovu anteriju nase nabacila. Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta i dobro ga iskara . Mislila , Mujo dolazi nešto kasnije, k'o ‘no sinoć na priliku.

Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala. Ne mere poslije sinoć biti: Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko, jadna li joj majka. Nije više neupućena. Mujo je bezbeli dobro uputio, kroz san se smješka , ko tamo neka rahat od pameti  begovica.

Dođe Mujo, mrkli mrak, mukla tišina , noć bez mjesečine. Pronađe Fatin krevet, ovaj poširok k'o francuski ležaj, sav u svili , šiltetima i dušecima. Leže Mujo namah stade milovati Fatu. Majka  toliko umorna bila da se probuditi nije mogla. Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne, ali ne može slaba je. Mujo je mazi i miluje i ljubi i svlači. Lako mu anteriju svući. Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena, Fatma ,  begovica , majka Fatina ga odguruje, pokušava da se rasani. Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi, da ga odguruje, mami i odbija. I uvijek bi dala da je on nadvlada. I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla. Krv joj već uveliko provrila i šiknula ko vodopad sa Skakavca usred veljih kiša ,Pukla je i u glavu, u srce, i u noge, i na akraju u đardin mirisni  i ne može ona ništa drugo samo ono sad već epsko :

-Joj,mamo mamice.

Mujo je opet nježno mazi, ljubi i miluje, pa jače i čvršće. Tako se to radi, misli žena, a ne ko mrljavi joj  muž .  Trt, mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti, bez riječi,bez milovanja, cigar do pola , radi štednje  ispušiti i zahrkati. vala je u svemu cicija bio.

Tako misli , a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni se ponovo poganjaše. I gore i dole, i uzduž i poprijeko, i ukrivo i upravo, i utvrdo i u meko, preko šilteta, preko dušeka i jastuka. Sve dok ne bude ono željeno: joj mamo mamice i malo potom ono njegovo: uh,uh i uh.

Prođe ponoć, sahat kula otkucava, zvono katedralskog tornja nabrajaju mamicanja , a i priroda se uskomešala . Cjetrovitim neredom ludi. Ko u po bijela dana čuje se žamor ,  zrikavci cvrkuću , žabe krekeću , sove huču, mačke se u nevakat veljaju , kuje bjesomučno repove dižu i klepeću ušima. Čudo neviđeno , sa Trebevića se ćuje rujanje jelena i srna. Ko da je čitav dunjaluk pošandrco.

Fatma  jadna li joj majka , shvati da nije Muju nal'jepila što joj ćeri ovakve stvari radi. Sada je i kasno da to učini. Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću. Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki, ali to bega i dunjaluk ne bi interesovalo. Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne, namah . Ili gluho bilo, svilen gajtan. Joj majko moja; črečenja četiri onog beternog i staršnog valjda neće biti. Normalno, ako preživi kamenovanje il’ bičevanje , a manje vjerovatno oboje.

Šuti begovica, negodovanja nema, malo se radi svoje časti otima i kao ne da. To Muju pali i uzbuđuje, on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago :joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.

I tako je uzavrelost jedna drugu vas cijelu noć ćerala. Ona sve ko bježi i ko neće, svako malo zacvili i zaplače, nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga zajaše. Na  kraju se svede  na ono vrlo jednostavno:joj mamo mamice,i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore , zna se , mora Mujo megdan napustiti, ža’ mu .volio bi on još, ali dušmana svugdje i o svakom vaktu ima. Begovica ga zadržava, zaboravlja na stid i kamenovanje, gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila. Mujo jako zavolio Fatu, ne želi da ona nagrabusi i pati. Poljubi žensko pomiluje po kosi i mramornim grudima da ga želja mine: pa kroz prozor klisne.

Osta begovica na šiltetima , gola i uzavrela,svilenim čaršafima se nagost obmotava. Prelijeva se sjajno , zadovoljeno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisaja,upija mirise dva tijela izmješana na dušecima i jastucima. Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos: joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas, kristalno čist i ženski snažan:

-Crven fesić u dragana moga,joj mamo  mamice…

Ona je radosna i tužna. U njoj procvjetava  insanka koja  do ovihnenadanih poklon noći nije nabrekla u ženu. Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu, željnu prave ljubavi i strasti. a opet , mnogo je tu grijeha.Previše. Zaplatiće , to je sasvim sigurno.Neće izaći na dobro.Strast i obijest, dužnost i zaborav , časnost i poganluk joj se uskomešalo u glavi i ne može se jadnica snaći. Ali zna ; neće izaći na dobro. Zapisano je.

U tom začuje zvuk begovskog  fijakera; to se njene ćerke Fatima i  sestra joj meleka Fatmira vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu, raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Jelenu Trojansku , Kleopatru, Šeherezadu, Salomu,Babilon ,Aleksandriju  i Alhambru . Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo, koje još vri od cjelova, milovanja i obljuba prethodnih noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz haljine.Ona im ne da, vraća ih i lagano miluje.To je Mujo sinoć ljubio! Sada vajar sedefaste noge i bjelokosne ruke bježe iz anterije,  postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana , pljusne se i plakne po licu, grudima i kadifnom đardinu, da se malo ohladi i smiri. Teško će to ići, žena se probudila i sada budna , ovog dana ; noći dvije , svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj  , majka Fatma ih ljubi i plače. Od tuge i sreće. Ljubav je u nevekat jamila.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost

 Kraj drugog dijela

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Prvi

 

Bili jednom,u nekom vaktu  u jednoj Bjelavskoj mahali Fata i Mujo.Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ petu nabrala. U neljubavi Bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala..

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater bila,ni upis vila joj ravna nije,pomalo šeret.Mujo delija,kršan,zgodan razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda  tako suđeno bilo.

Dogovorili se  mladi kako da budu jedno sa drugim.Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja.Po debelom akšamu Mujo bi se popeo na trešnju, primakao se prozoru i kroz rešetke bi proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Nijen ion bezobraštine nike smišljao , nego rugi prsti bili kratki.Fata bi  ga i milovala i milkila.

Navikao on na milovanje.Merak bi ga strefio posred nerva simpatilusa i tada htio nestio, moroi brstit trešnje.Ponekad mu prst bio vlažan i slipav,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji.Misli Fata je plaho belajli žensko.

Kandilje nisu palili da ih neko ne bi prozento.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao. I šta ga mi znamo kakav bi se rada zeman naštelio.Jes’ da je Fata po starinski ulicom i u džamiji nosila zar.Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar.Kanda joj u lice,u oko  nešto upalo. Pa trljaj,pa trepći,pa žmirkaj , išareti na Muju,sve dok zamalo oko ne bi iščašila.Da joj ne bi trešnje i tunje mogla je na bigajri hak frljava postalti.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme.Trešnja rodila,Mujo i Fata sve ašlame u par dana pobrstili.Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu Mujo bi se peo na dunju,primakao bi se demirli prozoru i kroz mušepke opet proturio srednji prst.Fata bi ga milovala i milkila.

Došla jesen i sezona dunja i Mujo i njih počeo brstit.Fatu nije mogao ponuditi,nisu tunje kroz rešetke mogle proći.Mujina mater slatko od dunja napravila.Čudi se narod.Nit ih u bašti imala,niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala. A prodaje slatko od tunja.Svašta!Bio to Fatin dio ašikluka.Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat,a mogu se nezrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti.Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj.Nisu glasno mogli razgovarati,beg bi ih mogo čuti i eto belaja.Ponekad bi samo šutjeli, a Fata bi milovala i milkila.

Jednom u jesen , u vrijeme rujanja , kad se jeleni i srne pare Mujo nešto čudno,iz čiste dosade i jada,napravio. A možda ga jad takar mladosti posred čelenke strefio. Popeo se na dunju i primako se penđeru toliko blizu k'o što nikad nije.Trebalo mu vremena da se po tabijatu našteli. Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan Mujo , više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura.:

-Hoće bezbeli,bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude i poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi, kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja majčinom slugi jedinom pomagao,drva  cjep'o.Pa hek po prstu.Otpade nokat iz čista mira , ko da ga nika dnije bilo.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako oteka , boli li te’?

-Kako neće bona.Kad nokat otpa'ne prst mora oteknuti.

Milki Fata ne popušta,misli Muju će manje boljeti ako ga ona nježno miluje,propitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice,bolest ti neka jaka prst napala.Hem nema nokta,hem oteko,evo ga i raste,nikad veći i deblji nije bio.

Milki Fata pa milki,ne posustaje.Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolnu ranu pokažem da joj lijeka nađeš. Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,j jal’ melem tvoj prikantat, ja'l nešto treće,smislićeš ti , pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata – Babo otišo u Stambol, nosi neki pašin ferman veziru,neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje,Mujo se ukočio,nije sišo, već je hekno sa grane.Od silnogmilkenja i trzanja; prije ukočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on hek  sa tunje.Jal’ od  habera,jal’ od nečeg drugog,jal’ sa trešnje,jal’ sa dunje;sve jedno je,iste su visine,Mujo se natakario posred bašče. Srećom na kadifice i mehku zemlju usred žare pao, ništa mu nije bilo. Ono k'o fol. Mater mu morala strafe salijevati koliko ga je kopriva užarila i oplikila.

Ta dunja nikad više nije rodila, pa je posijekli i novu zasadili. Ni ta nije, bezbeli , rađala..Malo ugruvan , puno užaren i postiđen gleda u mjesec,zvijezde i vedro nebo, nešto bi da opsuje , ali se stišće. Đe ćeš pred begovskom kćerkom i ašik ljubom prostote lajat.. A i pogano je. Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada,dvij tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ malo kišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se natandario. Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo,demirli pilu u ruke pa pilaj . Ipak preglasno bilo . Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala , glas prelijepi,snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac vijek poslije ,   i zapjevala Moj dilbere,pa prekinula.Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje,pa joj pjesma nije po volji.Tada okrenu na drugu i poteče glas kao izvor Modre rijeke bistre :

-Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva,fes nakrivio pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja i butum komšiluk se zaibretio.Joj miline avaza , u begove kćeri.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao.Šta je Mujo objašnjavo,kako joj je bolni “prst” pokazivao i šta su radili snjim i bez njega i kakvim melemima oblagali ; to ne znamo. Nismo nazočili ni svjedočili, a nikad nismo tračali i olajavali bez škure potrebe.

Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao.Otada,nadalje i ubuduće , bi se odmah po akšamu uvukao u fatine odaje. Trešnja  krila demirli prozor na kome nema demir rešetaka. Izjutra,prije sabahilden in the morning zore ,bi se Mujo iskobeljo vanka .Fata bi tokom dana bogate  meze i slastica za večeru nabrala.Mjesecima gozba i gozbe trajale.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Obnoć se čuli samo jecaji:Joj,mamo mamice.Po tri do deset  puta. Neki besposleni pjano brojo i do dvadeset četiri izbrojo. To se koji put umanjilo, a bogami, koji put se i norma prebacila. A sve  od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio i da li je novi nokat narasto nismo ni nazočili ni svjedočili?! Aman , nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik po njima , onu Fatinu najmiliju ,pjesmu  spjevao?

Joj , mamo mamice , na ovom opičenom dunjaluku sve je moguće.

Kraj prvog čina

Oni jašu Mojsije harmonike baca / Epizoda 12 – Dio sedmi

Venerin brijeg, capin i meze

Zove neki dan  ,  bijaše to prije nekih šest godina ,    rahmetli Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili dardina prisnila. Ne zna ti  on više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom bila , kad je on od Mojsija milju nekom takarli nabrajalicom zaradio. E , baš  taki mu akšamluci fale.

Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena. Čuj , ona se može nadomjestiti!

Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer štep mašine, mi naum ne pada.

Ti što si po meni vezo, vezo si. Jes da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti il me zasvrbi nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.

Daj , boni nebili , kuka Deba , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.

Za tri minuta eto i Herco :

– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.

Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoći , ali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.

Lenji samo jecaj kroz slušalicu :

– Brizle.

Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.

Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se raznježeno smješe;

_Eeeej jaro , jaranicee moje , bijahu to vremena.

Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim usnama nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.

Najljubaznije molimo papke, krakane , prepisivače , varalice i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoju , nek u nju blenu.  Sve njihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.

 Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.

Kad Deba progovori onda znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat o capinu  djelomično citirati:

Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. To je višeslojna i višeznačna riječ. Pun Bosanski jezik tih višeslojnih , višeznačnih a takarli riječi. Koliko je u tom capinu metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine , to se ne mere objasniti tek tako i ne more svako. O tome će se barem još jedna disertacija za desetku  napisati.

Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest. Pođahkad. Joj lijep li je ovi Bosanski ! Nebo ga milošću rodilo , a majka ga dojila  i ljubila . Valjda nam zato drag ovi naš maternji jezik. 

Taj j gvozdeni capin je geolozima dobar, jer se oni uglavnom sa kamenjem bakću  . Nije im ovdje mjesto ionako ih život nešto briše, zato što  sa capinom  rade podalje od ženskog insana.

Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstvu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu poslužiti.

Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan . Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta se  začas ohelaći  . Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.

Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.

A ni metalni ne valja i treba ga baciti; ako iznebuha zapane jaka  kiša može insana munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frk,cika i vriska.

Najbolji je oni capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. Taj se traži joj , mamo mamice.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosio. Jel capin hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i u brdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i za leđa,  ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ nabacit.

Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogovo, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset četri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.

Deba mili! – zove Mika tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši

-Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.

Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.

-Jesi siguran sto posto za tu besjedu o capinu.

-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.

-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može ni Hublom ne mere predvidjeti i skontati.

Jel’ oštrom , jal tupom  stranom čeprkaš i odvaljuješ? Jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci?

Neki  drugi neće ćeprekat il’ nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale pa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lako njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.

Neće im ga otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.

Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta on podrazumjeva ,  kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.

Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, najmirisnija đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan blaženi, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica mirisna, karanfil rumeni.

Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni i sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.

Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašča, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

-Joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikato papričica umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi , nešto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…

(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)

-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.

Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko ovrhovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.

Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.

Grlica jedna što tren prije je na trn srce svoje nabola da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:

– Mito bekrijo ili Jutros mi je ruža procvjetam.

Može bilo koja  uspomena iz srcu .

Kraj dvanaeste epizode.


												

Pokušaj prekrajanja Bosne / Grbovnik, patrijarh Mojsije…IV Dio

Grbovnik, patrijarh Mojsije,  oni jašu gusle i na prangijama lete

IV Dio

A možda Mojsija samo grč od pisanja napao.Nije šala izumitelj bio,Patent o toleranciji  između latina i pravoslavlja napiso.Najprije će biti giht ga nap'o pa mu se neki prsti zgrčili.Nije ni znao,da je konzilij pitao ovaj bi mu dijagnozu reko:

„Vakat mri't ili mrijet,nema treće.“

Kratko i jasno nema tu vrdavo,nego pravo u čelenku.Macola je zato zakon.Pitajte jal’  naše ustaše jasenovačke one hrvacke,jal’ naše četnike srebreničke srbaljske.

Deba najviše volio one riječi zahvalne za rimu.Nije pjesnik ali volio rimu.Jedva čeko da neko zine ili kaže po hrvacki ili srbaljski.Riječi za rime i stiha dušu dale.Jest da mu je palatalizacija lošija strana.Malo tepo i jezik mu,naročito kad popije,ma dovoljno čep da lizne,dobro frljfo.

Gledaj,nuto i pazi!

Krenuo Deba u nabrajanje,zna se čemu to vodi.

Hrvacki kraćanac oli'ti  srbaljski grmalj.

Joj, mjako da sam nešto pismen ko vi ja bi milje i milje tautologija za četiri tona  i za desetku složio.Ovako hrvaćki i srbaljski na ekspoze moram svesti.

Nećemo sada Deba o stihu i rimi,nećemo radi domaćina molim te,nije fer.Ni prostora više nema,ni prota se još nije eksponiro,a treba i muhur dati.

Iskrstiše se,poljubiše se sveštena lica,nekom milo,nekom nije,za sto ve'ki sjedoše,rujnijeh vina se narodskijeh dohvatiše.Što narod može napravit vino to niko ne može.Zato fratri i popovi najviše narodsko vole,sve narodsko k'o medovina ili reš janjetina niz grlo klizi.Ne moraš ni gutat ni žvakat.Hodži ne nosi vino.Zato je uvijek nako kisao,nikakav.Njemu samo keš kresni i nema kiselo već na cvjetno lice sihire prislanja. Njihovo,fratarsko,popovsko vino ili bilo šta drugo njino im nikako niz grlo ne ide.Sve to za njih nije dovoljno dobro, zato svoje radinost jal’ skupo prodaju jal’ debelo kriju,za kasnije.

 Sjede oni i piju.Treći ćokanj onaj veći od milja polovka pri kraju.Nemaju se njih dvojica šta dogovarat.Papski ferman stigo,crtači jal’ latinski jal’ pravoslavni su tu, pisari isto.

Istorječarima nema mjesta.Da ih pozovu morali bi pozvat onog baliju* Debu Medića.Znaju oni; Deba  historiju i prvenstveno lokativ ima u malom prstu i nigdje bez svog konzilija nije išao,sklon greškama.Pogotovo ne u crkveni ili samostanstski podrum.Jazuk Ako odeš sam moš ograisat ko papa;bilo koji.

Obiman je  posao.Ne može se šale prekrojit osam i po vijekova u jednu deceniju.Jok tu treba još najmanje toliko vremena prekrajat da bi se istina izbrisala.Eto brisali drvodelju i ubacivali i ubacuju jal’ Jovančicu jal’ Savleta.Ne da se drvodelja,žilav momak na svakom koraku, svakog dana im ga vikari.

Mojsije putnik pomirljiv kako je to već bio,već vidi kako konzilij dolazi.Samo što gusle iz prtjie uzeo nije,al’ konta neće domaće hadume i hanumice časne da vrijeđa.Čeka da oni prvi prangije izvade.Nije smio ni svoje misli sa biskupom podjeliti.Prvo nije red domaćin je.Drugo njegov podrum i nekako može bagatelisati,ali međ njegove ženske zarovit,ne ide to.I treće nešto mi brate previše vrckav,kukovima ko čoček,nije ga smio ni čestito bratski zagrlit da me ne obeščasti.

Malo mu milo,(možda malo više nego što bi hotio priznati),a malo nije što bi konzilij došao.

Milo mu,volio se i on za života provoditi,lokati i pricrvljiti,a „manastira mu“ i po koju igumaniju,sestru,snašu,cigančicu takariti,što bi reko Deba.Nije da nije biro,ali mu nekako lakše s reda išlo.Ponekad bi i neki ćirić fasovo,ništa strašno.Imaju časne i popadinke dobrih lijekova za svaku boljku.

Kako ćeš birati brate konzilijski Mojsije? Žensko je to,migavo,nasmijano,veselo,razigrano u damar bije.Vidi molim te putnik bečki Mojsije poče u prvom licu.Ovo se otima kontroli.

Evo iz glave mi ne ide,dva vijeka i pride tabirim onu tvoju serenadu, tvoju svirku,onaj bolero,onu  tvoju Zlatu i ašik ljube.Oni velovi,ona svetlost,onaj let ,srce da ti stane,koža ushrne,suze polete,mozak da se ukoči i još štošta pride.Joj koliko je to ljepote brate mili?Pa hajd ti nešto ne uradi,bolje se onda odmah upucati ko siroče.(Pošandrco patrijarh na konzilijski,sto posto.)

Nema ti kod konzilija ni cile mile.Ima da ima ili ima da ima,nema treće.Ni po babu ni po stričevima već konzilijski,jednoglasno.

Pokušaj prekrajanja Bosne / Grbovnik,patrijarh Mojsije, oni jašu gusle i na prangijama lete / III Dio

Nema ti kod konzilija ni cile mile.Ima da ima ili ima da ima,nema treće.Ni po babu ni po stričevima već konzilijski,jednoglasno.

Možda Deba ne bi skonto da u samostanu i nekih ženskinja ima?

Sporo vam on inače misli,a kad na hastalu rujna vinca hejbet zasvjetluca i pečeni vo ko opijum zamiriše ,zinula bi Debi  gospođica k'o  postojinska jama..Gospođica je zvao,niko je nije diro nit je smio.Ima mrtva glava da padne i jednom o kasnijim danima .Jeste,molimo se;valjda nije?Al'nećemo sada o tome nije fer prekidati ovu priču,konta patrijarh.

Možda bi se Herco i Lenji mutavi pravili,časne su to,iz njihovog puka su ?

Đe ćeš  ba dušu griješit pa majci reći:

“Ja zapeksinio časnu  našeg roda.“-ne bi  smjeli rijeti da je bilo malo više njih.

Nema veze što će majka reći:

„Ako je htjela nije ti grijeh.“ – i oprost dati.

„Ako nije,ti joj nebi ništa uradio što ona ne bi htjela,je li tako“-i opet bi majka oprostila.

Take su majke.Ima ih i da nisu take.

Fratrima,hodžama i popovima u vezi oprosta nisu vjerovali,a nisu voljeli džabaluka,bez veze pare bacati.Haram.Nije to tako jednostavno.Nisu to one sestre što stanuju na Bjelavama ili Provarama,ili one što na očnoj ili kožnom rade.Već one iz Kraljeve Sutjeske.

Kad pomeneš Kraljevu sutjesku ili Bobovac sva ti se časnost svijeta u grudi stisne.I ti blistaš i Bosnu sanjaš.

(Prolupo popo,načisto,on i Bosna , to je  ko opanak i lakovane cipele,ili gusle i harmonika.)

Ali Mojsije i Dobri nebi se osvrtali pa sve da su iz njihovog roda.

Sve što je žensko i može laktom šteku dohvatiti i vrata otvoriti valja i dobro je.I ne samo da se ne bi osvrtali već bi i ostatku konzilija pamet zamutili.

O milodarnoj ljepoti da ne govorimo.Ta blaženost i nevinost ne bi imala šanse.Ne bi ih čovjek mogao po’ godine izbacit  iz manastira,garant.Koliki je ne bi ni izlaz sami mogli naći,a one ih ne bi njemu vodile,to je zasigurno.

Jedino jazuk ima tu onih muškinja što nisu muškinje,i onih muškinja što su muškinje ali nisu muškinje jer ženskinje ne traže.Valjda ih stariji oci za mladosti nisu naučili ili ih je stid.

(Vala prota sve nešto mota okolo kere na mala vrata ;kao Dobri kad stane figurisati i takar u oblande uvijati,odnekud se ubacuje Deba,a čuje se smijeh Lenjog,možada se i Mojsijeva ramena klate.

Recite im pederi onako po Bosanski jasno,glasno i u sridu,govnarsku im mamu ne takarim.Sad da se  patrijarh ili ja pokušamo javiti sa onim:nije fer,nije korektno,to je diskriminacija,nije kreditibilno,to je govor mržnje,ne ide iz više razloga.Prvo to se priča otela kontroli.Drugo,glavno treba pomenuti;ili bi Deba razvezo do besvijesti ili bi Mojsije harmoniku hekno sa vrha samostana u ambis Kraljeve Sutjeske,makar ona bilo amanet tri kralja .U svakom slučaju kraj,finito priče i čitalac osta uskraćem za svršetak.To već nije pošteno iako svršetnici nisu nikad onaki kako ih čitalac zamišlja.)

Mogli bi konziliju prijetiti pržunom,inkvizicijom,lomačama, fetvama, bulama ,  poslanicama.Ne daju ti oni pet  para na to.Ko se ikad plašio papirusa faličnih pogančera.

Odlutao Patrijarh,zamišlja sa konzilijem se druži,volio bi u njegovom vaktu da su živjeli i baš u ovom samostanu sa njim se družili.Ta vremena su bila nekako sporija,tiša,blaža.Što bi to akšamluci,fešte bile.Ni Rio im ne bi ravan bio.Pa zamišlja sestre sve same sambe,čoček rumbe,poneka bolerka, baladica,e moralo se tu naći i par cigančica.Jedna za njega da godine liječi,jedna  za Debu da mu jetru zdravi i roštilj pazi.

I taman ti mitropolit Mojsije svoju cigančicu na srce prigrlio po kosi pomilovo,u sred grudi ga nešto udari,jednom pa drugi put.Udari bolan kao da mu neko dušu vadi ili grkljan čupa.Vidi klizi mu ciganka iz ruku,on ne može da je zadrži i glava mu na sto pada.Štap masline se sam od sebe lomi.Kažu to je peh,na zlo sluti.Poslijednje što vidi,cigančica mu prilazi,gleda ga u oči koje se mute,miluje ga po licu,plače i moli se za njega.On spokojno zatvara oči i blijedi.

Daleko je od Bosne do Beča.Nije tada helikoptera i Umprofora bilo. Kak'i! Ako nađeš kočije za bolesnika dobro je.Inače taljige.Pa taljigaj iz srca Bosne do krajine.brdo do brda,zavoj do zavoja,dolina do dolina,rijeka do rijeke.Valja to prijeti,a čo'eku samo što odzvonilo nije.

Od krajine do Save dva tri cigara taljiganja.Valja sada preko Save,svima već nečega preko glave.Kraljeva Sutjeska otvara sva vrata,svi čuli za ujudurmu papsku.Od Save do Siska nije daleko.Dok dođeš do Zagreba već si prošo dobar dio puta,ali ni polovinu.Sada je već lakše,pukla ravnica i mekan put.Pređeš ti i zagoru,eto te opet uzbrdo i tada udariš na nekog zadrtog Slovenca.

Sve on prosim lepo,tovariš,šenkrat plaho kam se delal i slično.Uvijek se taj Slovenac plašio da će biti izrađen.Siromašna zemlja,siromašni ljudi:hladno i maglovito.Nepismeno.Neko bi reko siromašan duh.Nije bolan smrzo im se mozak od pogleda na ljepote jug-sjever i istok-zapad. Nekako ih nebo zakinulo.Zato kiseli i osvetoljubivi,samo svoji bili.Mimom svijeta.

Mitropolit svjetski čovjek;reko bi on,svaka ti čast , ti će one jetime izradit ko Penelopa Odiseja.Mučki,hinjski iz potaje, a on radostan i ne zna za kukavička jaja.Tada onaj zadrti slovenac prolaz dao,nekoliko dukata cestarine uzeo.Nije se on džaba Janez  rodio.Da li je rođak Kučanu ili udbašu Janši bio,to ne znamo.

Od tog slovenca prenijeli  ga Dunavom do Beča ,gdje je još uvijek  znake života davao,smješak na licu imao,ali se nije osvijestio.Da li ga je to srce,zbog grijeha prema Bosni i straha od više sile ili anđelak tamnoputi spriječio grijeh da  napravi?Možda je čarolija konzilija za njega prejaka bila?

Bilo je kako je bilo.Nisu mu parastos napravili,rekvijum mu dali.Nisu ga ni za sveca proglasili,nije svoj kroj završio.

Ni smrt nečija krojače ne može zaustaviti.Rad na kroju je nastavio patrijarh/mitropolit Stefan Stratimirović,od grbovnika stratište napravio ničemu nalik. Nervićak bio,a bolje se sa fra.Grgom slago. Ne m'remo vam rijeti zašto? Odmah bi nas osuđivali.Nervićak bio i vino po povelji,svedočanstvu prosuo.Iako je književnost volio u nju se razumio k'o Mara daskara u neku krivu stvar , oliti krivuljar.Pismen previše nije bio.Zna se; sa Vukom i Dositejem se o pismenosti i jeziku kačio i sporio.Zato je njegov  rukopis i her i kičast i nepismen.

Ne znam mogu dušu griješiti i bubat tek tako.Po pismenosti bi Stratimirović rod mogo biti onim Ohmučevićima,savjetovali mu oni o krojenju grbovnika,maheri za to bili.Ja bih  sve njihovo  pet šest puta provjerio.

Ovo o Patrijarhu nisam nikom smio pominjati.

Kako ću Mojsiju ispričat da mu je neki patrijarh mjerko Zlatu?

Kako ću Debi ispričat gdje ima dobrog pića i ića koje on nije kušo?

Pa onda da ima neki ženski samostan u vrh klisure,niđe muškog a guta posnog ženskinja,i stara i mlada!

Pa vrtovi,bašte,đardini,hamami,šadrvani,još i sauna ima.

Moro bi to konzilij sve  provjerit.Svaki od njih na svaku stvarčicu svoj biljeg,muhur udarit i upečatit.Koliko god to puta trebalo uraditi?Historie est mater studiorum et repeticium.Ostalo bi se tu i do godinu dana.Jest da toga mnogo ima i da bi se neke od ženskinje nekako bunile.Sa onim puritankama je možda i najlakše.Ima lijek za puritanstvo.Sa neuhvatljivo uhvatljivim ništa lakše.Ima i trećih,one samo zalegnu.

Nije se konziliju teško vratiti dvjesta dvadeset godina unatrag.Šta zna konzilij šta je vijek dva.Navikli oni na milenij,pedesetak godina  do vijek više.Bosna tada nastala ,a oni i dalje  na vijekove računat ne znaju.Njihovi susjedi još manje o vijekovima imaju pojma.Istočnim hronometar stao 1389 god.Kod zapadnih se povijest nije micala,ono skoro da i nemaju svoje povijesti ,zato tuđu moraju prekrajat..Sto godina ovi,sto godina oni,pa neki drugi, i rako redom redali se bliži i dalji susjedi na kravate svakih sto godina.

Od nastanka Bosne konzilijumu se nije teško nigdje uvaliti.

Ono konziliju niko ne bi mogo ništa zamjeriti,ko je samostan i crkvu tjero da na Bosnu svako malo udaraju.Čast bosanska se mora braniti.Nekad u uvaljivanju prekrdašit debelo znaju, naročito onaj fićfirić Deba.Samo ga u pamet,u krestu dirni,eto ti belaja,mere velika nesreća izbiti.

Fata se zvijer, fata se za svaku sitnicu,ponajviše za krupnicu.Tako navikla.

Sada bi Baška Baša reko:Samo jedno jedino slovo u zadnjoj rečenici izmjeni i dobiješ rešenje rebusa,plus aforizam.Zakon je ta lijepa Bosančica.

Ponavljam da ovo nisam sve ovo nikom ispričao zato što vas moram zamoliti;nemojte ni vi.

Ispričaš li nešto jednom čovjeku u mahali,ili polu čovjeku  u Predvorju ,sutra čaršija gruha ko topovi sa Žute tabije.

I eto ti po’ mahale u kraljevu klisuru,briga njih koja je godina.Čim nešto tuhne eto njih.

A možda ništa neće biti.

Da će mi mnogi  rahmetli mater plaho pominjati,to zasigurno hoće.

( Oni još ono svoje novo krojenje nisu objavili!? Ako nisu i neće,ali nikad se ne zna. )

 

* riječ balija upotrebljena u izvornom značenju:

-balija od riječi bal = pčela

balija pčelar,narod pčela,pripadnik naroda pčelara

Debina majka i njena sestra u sred grada imale u svojoj bašti desetak košnica

-kovanica Balkan:

bal = pčela

kan = krv

bal + kan =  pčelar u krvi / pripadnik naroda pčelarea u krvi/ narodi u krvi

Balkan = zemlja okrvavljenih naroda

1.Pogađajte ko su najokrvavljeniji narodi Balkana?

-komunizam i nacionalisti genocidnog kova riječ balija veže za mahalu (vidi tumačenje mahale u Blekijevom riječniku) u smuslu:

neukog,neobrazovanog,siromašnog,jadnog čovjeka

2.Pogađajte gdje su sada komunisti i u kakve su se zvijeri pretvorili?

-fašisti,ustaše i četnici,sve samo benocidni koljač i ubica su su taj vulgarni,bestijalni i zvjerinji izraz počli upotrebljavati da bi označili svoje žrtve muslimane – nešto poput nacističke žute davideove zvujezde, odnosno da bise lakše mogli identifikocati i pogubiti.

3.O genocidnim zvijerima vam ne postavljamo pitanja.Njihova sudbina se zna:ustaše i četnici su sada u Hagu,ili nekim drugim zatvorima.Mnogi čekaju na red.Nekima je ludnica presudila,neki sami sebi.I ostalima slijedi slična sudbina.Bitno je da se genocidom svi obznane i žigošu.

O žigosane monstrumske zvijeri , kuku vama i kuku..

To je ujedno odgovor na veći dio razmišljanja pitanja 1.i 2.

Naše malenkosti se trude da svemu tome daju svoj udio..

/IV dio slijedi 19.Jula / Srpnja 2023./

Pokušaj prekrajanja Bosne / Grbovnik, patrijarh Mojsije…II Dio

Grbovnik, patrijarh Mojsije,  oni jašu gusle i na prangijama lete

II Dio

Sastajali se oni još od ranije od 1780.god..Veliki je to pos'o skupit,iscrtat, retuširat,prilagodit,oku svome i papinom i ostalih ugodit.I vuci (zvjeri) siti i sve ovce k'o fol na broju.

Ali ove 1790.g. godine  baš požurili iako su svi na broju bili.Posao morali završiti,rok isticao.Požurili Mojsije nešto kaharli bio,valjalo mrijeti pa se dvoumio.Nije ono da je vakat bio,jako je šezdeset i dvije kuke imo.U cvijetu mladosti.Kažu dobar čovjek;pa se oko ujdurme dvoumio.Ne valja na se po stare dane grijeh navući.Ono brat po krstu jeste brat,al'nebesa su nebesa,valja između ladovine i pržuna birat.Nije to izbor ho'š vino ili špricer piti i stolove rušiti.

Dobila dva sveštena lica domaći zadatak:

“Bosni grbove predstaviti a kukavičja jaja u gnijezda uvalit i istoriju „malo“ promjeniti.“

Prekradašili bolan,haman pola svojih mućaka hotjeli zboksati.Triba sve  po redu ka'sti.Zasjeli u Kraljevoj Sutjesci jer  franjevci u samostanu i crkvi fojničkoj nisu neki nagodan svijet.Ne vole oni mućki i mućaka,pa makar oni došli i iz Sutjeske partiznaske;e i tamo mučki bilo.

Kraljeva Sutjeske je i Bobovac,prestolnica bosanskih Banova i Kraljeva.To je onaj Bobovac što sada je nalik nekom ružnoj planinarskoj šupi.Onaj srednjevjekovni Bobovac je na neki način trebao dati legimimitet sveštenoj lakrdiji.

Oslonili se na štapove.

Biskupski lijep,ukrašen, nekolik'o dijamanata,poneki safir i rubin,može to narodska grbača podnijeti i još toliko i još tisuću preko nekoliko puta..Nema tu ima nema.Mora.Ima tu papa,pa kardinali,pa biskupi,pa episkopi pa njihovi činovnici i garde,pa obični fratri i đakoni.Treba sve nadolmiti.Ove đakone za kraj ostavismo jer bi oni k'o narodu trebali milostinju davat.

A ‘di si ti  vidio,bolan,da bilo koje svešteno lice svijeta il’ bogomolja,crkva,džamija,sinagoga ili neki hram milostinju daje.

Znamo svi će reći nikad i amin.

Nećete se prevariti. Nijedan sveštenik,ni jedna crkva od manje(g) do velje(g) nikad ni cvonjka.Bio on latinski fratar ili papa ,pravoslavni, pop ili patrijarh, čifutski rabin,farizej i saducej, muslimanski hodža ili reis, budistički monah ili dalaj lama ili urođeničkih šamančića  i šamana ; ne da on milostinje.Nije naviklo svešteno lice davati, već uzimati,najčešće otimati.Svi znaju onu o popu (fratru,hodži) kad se davio i udavio.

U sveštenih lica i karaktera  je duboko ukorijenjena želja:poklon,zlato,dragi kamen,lovu, dolar,frank, eur,jen ili juan otimaj i otimaj i opet i opet otimaj i otimaj makar one  krvlju naroda gladnih bili obojeni.

Patrijarh svoj štap nije  ukrasio.Jok,lukav je on.Njegov je isposnički nalik prosjačkom, vjekovima sveti i maslinov,jal’ sa Atosa, jal’ iz Jerusalima. Štap sve govori:Udijelite mi, siromah sam.

Kažem na štapove se naslonili,pomolili se i prekrstili.Jedan slijeva na desno,drugi sa desna na lijevo.

Ja se zaibretio,jedan se naopako krsti garant.Nemože to ,jedna je to vjera,morali bi isto radit k'o što uvijek rade.A onda skontam i sam sebi kažem:

„Jok ne griješi ni jedan.To se oni dogovorili da jedan bude odraz drugog, ko ono u ogledalu ili kada se dva blizanca ili dvije budale krste.Pametni su oni,Savle ih,lažni apostol svemu naučio.A možda se pocijepali u vjeri.“

Jedan se krsti sa pet a drugi sa tri prsta.Dum'o jal’ ne dum'o isto ti se piše.Ovu foru nikako nisam mogo skontat.Ili je neki svetac ili patrijarh sakat na jednu ruku bio;ili se isti jako iz ćenife vratio dva mu prsta kenjava bila ,pa se on bez njih krstio.Puk vidio pa se i on tako počeo krstiti.

Što puk vidi to puk oponaša.

/ III dio 18. jul/srpanj 2019. u 21.09h/

Pokušaj prekrajanja Bosne – Grbovnik,patrijarh Mojsije …

Grbovnik,patrijarh Mojsije, oni jašu gusle i na prangijama lete

I Dio

Scenarij : Izrada  grbovnika bosabske vlastele

Njesto radnje: Kraljeva sutjeska

Likovi: mitroploit Mojsije i vikar Grgur Ilić 

Dodatak likova i radnji (mimo autorove volje) :Jahače i harmonikaša pozvo mitroplit Mojsije Putnik u besjedu o grbovima.Misli  takvo što bez konzilija ne smije proći.

 Znate li da smo pisali o Grbovima bosanske vlatele?Jesmo!Ako niste čitali ,žao nam je.Trebali ste,poučno je.

Mi sadržaj prethodnih epizoda ne prepričavamo. Nekad to nije ni bitno,kod nas skoro svaka epizoda (nastavak) fura sam za sebe.

Imali smo poučan nastavak prošle epizode ali nam ga neki ukrali u namjeri da ga falsifikuju,prekroje i proture javnosti da bi nas diskreditovali i u bulu uvalili.

Nismo mi naivni. Njihovog se uradka dokopali;mrven po Bosanski ugladili i

sada ga prije njih objavljujemo:

 Lažovi i krojači

Nema sumnje ili je gornji ili donji tekst fojničkog  grbovničkog svjedočenja  naknadno ubačen.A možda i nije.Mi skeptični kao što smo uvijek bili pomišljamo na ovaj scenarij:

Nije grbovnik nastao tek tako.Jok,nikako.

Prirodno,historijski,istorijski ili pak povijesnui tok mogućnosti nastajanja  grbovnika smo već isključili.

Na grbovima se radilo se svojski i zajednički.

Sastala se družba krojača,niko šivaće mašine nema.Sve sama sveštena lica,jal'su fratri jal’ su popovi.Hodža ovdje ni primirisat.Žao nam je.Ne zbog hodža,oni su svakako zaslužili prisustvo ili ne prisustvo.Sveštena i učena lica ne treba razdvajat.Žao nam nas samih.Dobro bi hodže  pasovali u ovoj priči,iako ne piju,koliko mi znamo,bar neki od njih.

Rahmetlija,nama dragi Hafiz Cico i ne baš drag hodža Amer Mujo;oni nisu pili;to nikako.Oni su lokali.Nisu krivi,slušali Debu kad je rekao da je lokanje samo izvedenica od  Lokativa. Sedmi padež određuje destinaciju.Ako Lokativ tako kaže,a to je pismen iz gramatike,a ne iz birtije.,čovjek ga mora slušati i lokati. Đeš’ ba vjerovati Debi.Jednom hodži halal bilo,drugom kom si kom sa;kako mu bude određeno.Nažalost ništa o tim grbovima im ne možemo priheftati.

A da prave svoje neke grbove, zastava i bule mimo bosanskog  svijeta,prave.Svako malo,pa opet  svako malo,nešto mjenjaju i prekrajaju,još gore neke stranjskije grbove,riječi i zastave ubacuju.

Grga i Mojsije nam grbove i zastave iz komšiluka donijeli.Ništa strašno da nas dvije rijeke i dva instrumenta ne dijele dijele.Krvava Sava i krvava Drina,ne zna se koja je krvavija,samo je Drina češće krvavija bila.Bojili ih krvlju jal’ zakrvavljene ustaše jal’ zakrvavljeni četnici;sve samo go fašista.

Bilo je takmičenje ko će veći genocid napraviti.Igralo se na sportski i fer način na dva poluvremena,cifre milionske,zasluge nacističke.

Prvo poluvrijeme,ono četeres i neke dobili zapadne komšije,kroatjanci,nešto malo veća razlika.

Drugo poluvrijeme ono devedeset i neke dobili,srbalji isto nekom većom razlikom.Trenutno je rezultat nerješen.

Danas bi kladioničari rekli namješten rezultat.Kladioničari sve znaju.

Nezavisni i nepristrasni komentator predložio da se treći i odlučujuči susret zbije na ravnicama Slavonije i Vojvodine,negdje na po puta  između zvijeri.

Nema u finalu neriješeno.Kom obojci kom opanci,u njih toga ima na bacanje.Ovaj put fer bi se odigralo demokratski, bez treće strane.Novi svjetski poredak insistira na demokratiji.

A boj polje,hem široko,hem plodno,može namah upit svu krvcu i namah pođubrit plodne njive.Može se predhnuti,ne ko na Kosovu za dan završiti,turci nefer igrali.Nema ono, završi se susret pa svako svojoj kući.Turci ostali pet i po de šest vijekova.Ovi nacisti dvadesetog vijeka misle isto.Neće moći,zakačili se za pogrešnog i po običaju popušili.

Organizovao bi komentator i medije novog svjetskog poretka,one druge genocidne sorte.Igralo bi se do konačnog pobjednika.Ako treba i produžetke.Gdje ćeš naći bolje a besplatnije đubrivo,i domovinu učiniti uslugu.Rješili se đubriva i zemlja plodna.

Kažu za sve je krivo jahanje gusala i  let prangija.Dođe mu to ko neka dobra izvlakuša.Milioni mrtvih a ti kažeš krivo je neko ćemane:klavir,harmonika,harfa,       balalajka,truba, saksofon,def,triangl,kasenjete, trzalica,instrumenata i pomagala hejbet..

Svi aplaudiraju,nije genocid,nije čovjek kriv,kriv je pojedinac koji svira ćemane,zanio se.Najviše vole negirati oni razrooki svinjoliki  degenerici,cvajtaši,pogančeri i njihova svojta.

E toga ima u izobilju.I coprnice vole da jašu i lete.

Uz prangije koje lete i gusle koje se jašu se lakše kolje.Ponese čovjeka muzika rodne srca i ne osjetiš ni napor ni umor.Vijekovima uvježbavali ljudi.Ne mogu se tek tako uzeti gusle i prangije i klati ljudi.Treba to orkestralno uvježbati.Vijekovi za to trebaju.

Nemojte slučajno biskupa i mitropolita,za nešto optuživati ili u fetve ili bule uvaljivat.Ni slučajno,to su male mace,nikome oni zlo ne bi učinili,samo su htjeli dijelove svoga naroda udomiti.Domoljibi su to.Nema  veze ako neke druge naroda za domoljublje treba istrijebiti.

Kuvalo se to još otprije.Zapisano je da je papa Grgur IX  Popušlić 1.234 god. organizovao inkvizicijsku klanicu na Bosnu.Po uspjehu pohoda su ga neki i prozvali.A možda i još zbog  nečega.Poslije skoro svaki papa krstaše na Bosnu slao.Njih nisu zvali popušlići.Dosadno je to.Tepali im na drugi način.

Tek ovaj novi papa Fanćesko odlučio se pozabavit tom sortom.Dajte mu roka,zaslužio je.

Neće uspjeti,garantujemo.To se zlo vijekovima od Pavleta i Savleta ukorijenjivalo.

Krojači grbovnika svjedoče da je srbalj Dušan silni 1350 upao u Bosnu.Pohod se razvukao kao nešto ljigavo,pa ga u narodu prozvali Dušan Slinići.Od jeda za godinu,dvije rikno.Na vrijeme,ovi njegovi i bez mora i ilira ostali. Sada nek vide kako je bilo Balaševiću.

Neka tako treba Vrijeme će pokazati hoće li ostati bez Sandžaka i Vojvodine.Još da se plodne ravnice i vrijedni ljudi uhavizaju,a hoće,takare ih.Nije kod njih ništa brat brata , ili sin oca zaklat.To ti je svako malo,sad pa sad.I eto ti Obrenovića pašaluka.Taj Obrenović kuma,pobratima na spavanju zaklo.Taka im vjera.

Napadalo se Bosnu i prije i poslije,nebrojeno puta,a svi napadači homoseksualci postadoše, svo do jednog ga popušiše.

Mi se raspričali samo što ne dođosmo da Kulina bana,onog što je takario kćerku srbaljskog Stefana Nemanje pa je morao oženiti.Još mnogi je bosanski ban,kralj,paša,beg ,aga ili prosto Bosanac takario kraljeve kćeri i žene.Nikad silovao.Časnom Bosanacu to nije u krvi.Što'š silovati kad možeš na meraku akšamlijski ašik ljubu dobiti.I još ti zahvalne budu.

Čitali ste Mujo uvalio Kraljici Mariji Tereziji na dvoru bečkom.Koliko bosanaca širom evrope ima,a da nisu svjesni porijekla i ne pitaj. Tma i tmuša nepregledna.Dobar ovaj Mak koju god prozboriš eto ti njega ko muhur.

Dakle sastali se Grga i Mojsije.Bio takav vakat,a gori se spremo.Za ta dolazeća vremena trebalo pripravit fermane,edikte , bule, poslanice,crtanija i načrtanija da se unaprid zna komu š'a valja radit.Ništa se na priliku ne smi pripustit.Takvi su stađuni,da prostiš.

Sastali se krojači,kažemo,sve sveštena lica nijedan Bosanac.Jednog ovlastio sviti čale,a drugi pravo pravcato iz Beča došo,sam sebe poslaniso.Sastali se za veliki sto od trpeze za dvanaest do trinaest čeljadeta,onaj vikarski za vikanje,za trpezu sjeli i rujno vino u butelje k'o pijanci  nasuli.Ono trinaesto mjesto zna se kome je nanijećeno.Pozivnicu zaboraviše odaslat.Ko poslijednji dođe,jal'ne dođe,taj je svakako nagraisao.

Nasuli i skoroj diobi Bosne nazdravili.Na čelu im  fra.Grga  i  Mojsije.

Gdje god okreneš a ono neki se Mojsije strefi.Ne zna čo'ek jal je čifut,jal je pravoslavac,čafir latinlučki ili musliman,a možee biti i sam firavun ili beduin se nacrtao.I među njih se i dan danas Mojsiji metiljaju.

Znano je,od Mojsija biblijskog da su sesvi Mojsije zafrkano duševili i ljutito izgledali.Ali časnost nisu nikad iznevjerili.Koliko se zna?Takva im čehra i usud.

Sastajali se oni još od ranije od 1780.god..Veliki je to pos'o skupit,iscrtat, retuširat,prilagodit,oku svome i papinom i ostalih ugodit.I vuci (zvjeri) siti i sve ovce ,k'o fol , na broju.

/ II nastvak slijedi 17.jul/srpanj 2023. u 21.09./

Sabat ili surbota / Igrokaz na dan 10. Jul / Srpanj

Danas je Ponedeljak   10. Jul / Srpanj 2023. godine njegov  191 dan   , a  preostalo je  krhkih 174 dana.

Vi nikad ne mislite da se,  recimo, na današnji dan, prije hejbet godina  desilo nešto što će bitno uticati na vaš život.

Eto recimo priča o surboti , što no bi čifuti rekli šabat , papise bludnice sa sedam brijega kažu sabato .

Uticala je na čitavo čovječanstvo. A ljudi nikad nisu čuli za nju.

Eto , ni  vi  ne znate da se nekad subota zvala surbota.

Ako nama ne vjerujete pitajte žene. One još i dan danaske kukaju zbog tog izbačenog slova R.

Kažu oštećene su, debelo su oštećene. Nama ih žao i vjerujemo im. Kako im bolan nećeš vjerovati. A bome nam i nas žao. I mi uskraćeni.

Znate ono:

Raj je bio uređen kako treba i po tabijatu. Ali ona firaunka Eva, naša pomajka  nam natakari onog junfera praoca nam Adama, ko najvećeg levata i dobiše izgon iz raja.

I gdje će ih poslat?

Za divno čudo baš na Zemlju. Ne znamo zašto je ona izabrana od tih silnih mirijadi planeta , sunca i mjeseca.

Kažu ima vode i đardina, lijepog cvijeća i trave. I svega nečega baš za insane sve podređenog. Rečeno im :

-Idite pa tamo jedite zabranjeno voće koliko vam ćeif. samo pazite na mjeru.

Ali detalji na Zemlji nisu ugajguljeni i morale se na brzaka stvari sređivati. Tako se dogovore takrli dani,do u tančine. To su oni oni dani za branje voće, ali samo ako u njihovom nazivu    ima slovo r . Ako nema, strogi post ili na mah pržun. Ono u svemu mora imati mjere.

Zato je Mujo najviše volio da piše recke, da zna dokle je došo. Ako bi bilo neke dileme , on se radi demokratije nije nimalo bunio da sve krene isponove.

Eva ko Eve , nekako proturila surbotu kao šesti dan u sedmici. Vidi se namazanija mastima od onog blećka Adama. On neki jado izgleda bio. Na sve što Eva kaže on klepi ušima. Zato je prvo matrijarhat nastao. Garant.

I sve je dobro štimalo za Evu i za njene nasljednice dok se Jevreji ne pojaviše i “muškarčine” čopili vlast.I jade namah radi štednje ukinuše jendo slovo i surbotu prozvali sabatom. Dan u kome je grijeh bilo šta raditi, a naročite ne ono. što se radi surbotom.

Žene zavriskaše : Kakav vas  crni sabat snašao, to je naša  surbota.

Nema to veze sa Isusom ili black sabatom  . To ima veze sa farizejima. Kažu oni škrti , škrtiji od prosječnog Jevreja barem dva puta bili  i gledali da uštede gdje god stignu, čak i  na slovima.  Moš'te mislit’ koliko su štedljivi bili. A i licemjeri. Zalagali se za neku vjersku čistoću. I tako je dugo moralo da se ne praktikuje branje voća subotom. Zabranili i bilo kakav rad. Znači i ljenštine su. To jopet podrazumjeva  i ima i  nema, onoga što je u raju zabranjeno.

Ali tu nije kraj. Starorimske, starogrčke i sve ostale staro žene se pobunile i zavele višeboštvo. Tamo se svaki dana moglo brati voće. I bez obzira što je pola dunjaluka prešlo na monoteizam i dan danas vlada neznabožački , oliti poganski  sitem branja voća.

I ko kaže žene nisu moćne. Jesu , samo zaboravile svoje moći. Ili čekaju pravi vakat?

Dobili smo dojavu da Lizistrata , negdje na visinama kuka ko godina ,za njenim slavnim vremenima.

Jako brzo se smjenjuju dani. Ne mre ih čovjek ni pomilovati.

Što bi poete rekle:

Milovali ne milovali svi greju u nepovrat.

Svaki dan je prelijep za život. Valjalo bi kada bi se svaki dan voljelo i ljubilo i svaki dan imao jedno er makar kao pričuvu. Onda bi se zasigurnio našlo vremena i za djecu i starije.

U pevodu:

Volite se ljudi. I ono što neizostavno ide uz ljubav. Bez obzira na subotu , sabat , sabato ili surbotu.