Bilo je nekoliko Mara u našim mahalama.Uglavnom su to bile skraćenice imena Marija.Samo je jedna Mara imala puno ime Mare. Čudno, baš tako su je i zvali. I još jednu Marinu smo zezali da je Mara.Ona se ljutila,a nama je to bilo vrlo simpatično.Kada se prestala ljutiti ,znali smo da se zaljubila i mi je više nismo zvali Mare. Postala je takarli djeva , šta god mu to značili.

Mara koja se najčešće pominjala u našem komšiluku su zvali Mara Gatara. Nećemo vam otkriti toplu vodu kad kažemo da je ta znala gatati.Nikad nije fulila. Nema svjedoka da je išta potrefila. Bila je posebna vidjelica kada je nju trebalo  nešto potrefiti. Znate ono nešto čuveno – u sridu. Tada je njeno viđenje nikad nije mašilo

Narod ko narod. Ode kod Mare i debelo joj plati za gatanje.Sve što ona izgata oni obrnu naopako i ibrete se kako ona naopako pogađa. Nema to nike veze s otim što je okretala i prevrtala šolje i filđane tisuće puta. Nikad se nije mogla  izbirikati u gatanju , koliko je mahnitih blentovija i blentuša hrlilo u njenu gatli sobu.

Gatara je i bez gatanja sve znala.Nije ona bila vidjelica .Jok , nikako. Njoj su tankoćutne  kone u povjeranju referisale sve znane i ne znane pojedinosti i mahalaske taajne:  Ko s kim, koja je ovo, čija je ona.Čak ni koja je i ovo i ono joj nije moglo mašiti. Ili čiji je u čijoj. Znale su kone unaprijed i ko će koju, i kako je kojoj grah pao i kako će kojoj telva sudbu izgatat.

Dakako. sve te komšijske bajalice u telvu i grah , a pođeđe i u rastaljeno olovo u vodi  ubacivala.Jel bila gatara il’ nije. Svi svetski šund mediji tog vremena prenosili njena zapažanja , komentare i tračeve. Čak i ono „ozbiljni“ mediji je počeli zaozbiljno shvatati.

Toliko je kafe , pasulja, olova i vode trošila  da je došlo do poremećaja ponude i potražnje  tih sirovina na svjetskom tržištu. I dana danas , decenijama poslije se osjeća osjeća Marin utjecaj na globalnu svejtsku ekonomiju. Cijene kafe su u stalnom porastu. Printane tiskare se gase – nedostatak olova. Vode je sve manje , ali iako je grah poskupio ljudi sve više prde i smrde.

Opet onu drugu zvali Mara Daskara.Bila je ona Mare , ali đe ćeš ti mahali ugodit.  Radi stiha i rime nisu je zvali Mare Daskara . Ako je ona bila Mara Gatara , poetski ,logični i jezički diskur upiće da je Mare nerepektabilno ime.

Ova Mare oliti Mara Daskara  nije znala gatati. međutim kako je bila obdarena jezičinom visokog kova , kao i Mara Daskara  olajavati je mogla po čitav dan. I pride dan za danom.U tom faxu je bila i ispred Mare Gatare na top deset gatara svijeta.

Prvo mjesto su ubjedljivo držali Vatikanski hadumćari, što šaka desničari,  što tetkice … nikako ljudi. Ne mo'š biti čo'ek ako nisi ženjen. Njihova olajavanja i laži i mali vrapčići znaju pa ih nećemo pominjati , jer su mnogo, oceane krvi donjeli.A i bliže se blagdani. Ima ih poprilično , a svi izmišljeni i/ili debelo nategnuti. Nije vakat dušu griješiti olajavanjem.

Četvrto si bili Buš i Bler, oliti kapiciner i drekavac. Iako su  oduvali u fenjer nije zgoreg ih pomenuti, jer imaju naslijednike, kao i prethodnike. Oni su majmunski obznanjivali da su upucali Bin Ladena, “Zaboravili” obznaniti da su ga stvorili , kao i sve fašiste , naciste, cioniste i teroriste  svijeta.Njihov lavež su mediji  u stopu pratili. Irak gomila hemijsko i atomsko i oružje prijeti Izraelu ,njihovoj mazi. Sadam je bez njihovog dopuštenja nekoliko puta pustio vjetar. To rokanje im je posebno išlo na živce. Zbog toga su nalajavanjem ujedinili zapadni dunjaluk da porobe i razruše Irak.Irački narod još uvijek u krvi plaća njihovo olajavanje. Olajavali oni i Iran ,no to je malo čvršći orah.Ali zato ,prosperitetnu Libiju u ruševinu , a Gadafija u meita pretvoriše.

Treće mjesto drže glavni svećenici Jehovinih svjedoka .Od san stefanskog mira 1878.godine laju na sav mah oglašavajući apokalipsu. Od tada svake godine o tome kukuriču ko pjetlovi bez kvočke ,po više puta godišnje.Mi izbrojali do sada su 411 puta najavili smak svijeta.Merete skontati  koliko su puta fulili.

Trenutno petomjesto drže kreacionisti.Oni olajavaju Božja stvaranja i starost Zemlje. Kažu da su svi drugi ludi ako misle da je Zemlja stara koliko je stara.Joj ona je stara 4006 plus novu eru i nema druge.To je tako jer oni tako skontali da bi pučanstvu lovu otimali. I jošte svake godine ,zadnja  64 stađuna otkrivaju po jednu Nojevu barku.

Mara Daskara je ili olajavala ili slagala daske po dvorištu.U intermezzu bi se falila četvrtim mjestom svjetskih olajavača.Iako je slagala daske po vas cijeli dan, nije dobila ime po daskama.Jok.Ime je dobila zato što je bila obla k'o tabut tahta. Tako pučanstvo mislilo. Vazda pantale i sakoe nosila. Niko je nije vidio gologuzu, osim onih koji su je vbidjeli. Ne zna im se broj, ali svi odreda mahalaši il gospoda bili. A to vam je isto. Ni je'nu lošu o ženskom čeljadetu ne znadoše  lajnut.

I tako neprimjetno se prišunjasmo temi koja nas zaista tišti.Moglo bi se reći ne da nam mira još od pubertetskih dana. Stariju su to tada zvali jutroklik dani. Danas se vabe kao tinejđerski dani. Mi bi prije rekli dani zbunjene mladosti.

Radi se o pučanskoj izreci:

Razumije se u to ko Mara u kriv anamo onaj.

Pučanstvo je takarli insanluk.Ono ima svoje tokove koji proističu iz jednostavne inačice:

-Takarim, dakle postojim.

Pošto smo dio pučanstvo mi vjerujemo da među svakakvim tandar aparaturama ima i poneka kriva blentovija. Tu ne bi trebalo biti ništa sporno. Ako ima mali i veliki; jaki i slabi, crni , bijeli, žuti , crveni, pa plavi i rozi, čokoladni i sladoledni, tvrgi i mehki ko friško pače, a poneki se i visuljak zove, zašto se ne bi među njima zakofrčio i neki krivi. Ništa on ne bio drugačiji od onih koji se hoćkaju i blesavo glavom klimataju.

Nikad jasno i pobliže da konkretizuje svoje umotvorine. pa smo se zbog toga uvijek pitali kakvo žensko je ta žemska koja se ne razumije u poglavatog krivog bezmozgaša.

Dvije nam Mare povećale dilemu.Koja se od njih ne razumije u ono o čemu znanje samo po sebi dolazi ha se žensko čeljade šteke može dovatiti. A nda se tu upetljala i Mara jarbolka sa dalmatinskioh obala lipog plavog mora jadranskog.

Mara gatara je uvijek imala frculet na glavi i ohrndani svileno cvijetni šlafruk na kabastom tijelu.Navlačila je i najlonke na bretele ili haltere. Nismo zavirivali, dlakava ko srodnik primata bila. jedna joj uvijek pobjegne  i sleti na kaubojke, nekad lijeva nekad desna.    Imala je brčiće i po neku dlačicu na licu. da sezbude ko u priči:

-Starija , dobrostojeća i plaho držeća brkata gospođa.

To je vješto krila jer je po vas cijeli dan nosila masku za skidanje dlaka.Kit ili neku dugu cjepidlaku.Noću,u radno vrijeme bi palila samo jednu svijeću pa prorokovala. Gatanje bi uvijek ,u inat Mari daskari započinjala:

-Gospodarica mraka,grada i svjetova. (Vatikanski .Mater familijas opskuro urbis et orbis)

Znala ona to i na latinskom prozboriti ,ali nije htjela da je porede sa onim individuama koje se upitnom  sikstinskom svodu  mole.  Opis ove upečatljive osobe je sasvim odgovarao   vješticama  Nativitas Solis Invicti (Rođenje nepobjedivoga Sunca) koje su se posvetile otimanji love  od naivnih budaletina. To nam  je dalo naznake da nju nije briga ni za šta osim za gatanje.

Mara Daskara je jopet bila ravna ko taraba od od fino izdeljanje  bukve. Nikud se nije micala bez širokih farmerskih pantala i blejzera sa tri reda zlatnih dugmadi raznih gravura.Oko vrata bi vezala svileni šal cijetnog dezena impresivnih boja radi uroka. Daske koje je prenosila morale su biti čiste ko dječija guza poslije kupanja. Nije željela da se uprlja dok tegari.Nikog nije zavarala. Kad bi pučanstvu dosadilo da je zovu Mara Daskara, radi promjene zvali su je Košćata Mara. Zbog istih razloga su Maru Gataru zvali Vještica Mara.

One bi se ponekad osladile.

Maru Daskaru je ponekad obhodio Deba. Htio je da mu gata. Zbunjivala ga njegova indolentna sudba. Ona ga vrnula jer mu je sve bilo jasno zapisano i ona tu nema šta tražiti;a ni on. Deba ko deba;inađija i uporan vazda bio, pa se navadio. A i znatiželjan bio, nisu ga ženskinje išle tih dana.Navadio se svaku veče da mu Mara Vještica gata. Mi se nismo čudili šta mu je jer takav je on.

Jednom on došo na gatanju a osto na rimi. Maru,jal  Gataru jal Vješticu tu veče plaho prisvrbilo. Deba nikad nije bio veliki đentlmen,tek osrednji. Međutim za rješavanje vještičijih svrabeža dušu dao.

Poslije se komšiluk čudio kakve to Deba teške muke ima kad mora svaku noć na gatanje. Mara jedno vrijeme prestala da prima drugi svijet što u praznoj  kugli pomoć vide. Narod se pobunio, transparenata se dohvatio pa na bjelavske džade. Morala Luce intervenisati. Možda joj se tada Deba zamjerio.

Oma opet prolazio pored komšinice Mare Daskare i pozdravio je.Ona se zacrvenila ko bulka u cvjetanju i moli ga da joj pomogne dvije tri bukove daske pomaći. Ne može sam teške joj. Oma se ne bi prljo, ali odbiti molbu komšiluka u mahali je veliki jazuk.

Ono nisu bile dvi tri daske nego sto dvi tri. Lipso Oma ko ker kad vija fiću. Lipso i zaprašio se. Šefica od dasaka ga uvede da ga raspraši, a ispalo je da je Oma nju dobro isprašio. Poslije se kleo da ubopšte nije daskara već iza široke odjeće skiva čusto i savršeno usjedeličko tijelo.

Bi nam lakše. Deba i Oma se nisu fačali neznalica po pitanju krivog sudionika takar priče. Ali i dalje smo tragali za Marom iz narodnog predanja. Možda vam jednog dana ispričamo kraj.

U međuvremenu vam moramo uključiti štoriju o Mari Jarbolki , rođaki naših Mara po ženskoj liniji. Majke im pod istim nebom balkanskim , veš – najčešće gaće sušile.

Jednom , jednog januara ništa ne zasječanji.  Bija je i prosinac , a ništa nije prosijavalo. Mare izgataše : Valjda će se u veljači neko veljati.

Čim se pomene veljanje nama naum padne Mare.

Ma , ne Gatara ona nikad ne nosi veštice, ni onu Daskara ,što svoje daske sa sobom uvijek prtji. Vi garant pomislili na bubmbaru i krivuljar, iako veze nemate sa trigonometrijom.

Pitate se kako znamo da nemate veze sa trigonometrijom.

Pa to je veoma jednostavno.

Niko nije blesav da ima veze sa trigonometrijom , osim onih hudih koji se faćaju kojekakvih kosmičkih računica, umjesto da se fataju Mara.

Kako kojih. Joj levata majko mila, sve im se mora crtati.

Boni ne bili ,Bilo koje.Jal morskih, jal domaćih. Jal sa daskama ili sa vešticama ili bez njih.

Za njih vam ne trebaju nikakve računice, iako su sve  one doktorirale krivuljare.

Ili nisu? Tko će im ga znati? Zakukuljena je to i  zamumunljena, a prelijepa čeljad.

I zašto nose daske , gataju ili se drže jarbola , pitate se vi. Pa to je bar jednostavno. Da se levati ibrete što će im daske , pasulj ili jarbol i ne prokuže  dal imaju ili nemaju , recimo gačice.

Njima je sasvim sve jedno za doktorate , imaju li il nemaju , sve dok imaju jarbole da vješaju donji veš.

Vi se ko biva pitate , što kod kuće ne suše gaće.

Kao prvo kod kuće nemaju adekvatne  jarbole.

Kao drugo ,nisu kod kuće skinule veš, nego na trabakuli il đardinu.

Kao treće;ma šta vas brigeda ća je Mare sinula veš i di će Mare sušit veš?

Što bi poete rekle:

-Sušile ne sušile isto im se piše.

U prevodu:

-Des'ba ti vidio dobar jarbol a da zbog njega ne frcaju žemske gačice.

Naravoučenije :

-Sabur , saburli , strpljen spašen. Tako vam izgatano.

A kaki vakat došo više se ova novi naraštaji ne vojače , pogotovo ne idu u marine. Neka vehta generacija, rekli bi u mahali.

Čin četvrti

Prođe  pet godina i koji mjesec, mere bit godina. U varoši ništa novo. Jedino se Meleka zadjevojčila i Fatma skoro oporavila. Ono skoro je daleko od zdravog. Ni jedna, ni druga neće za Bega da čuju. Beg se na majčino imanje povukao kada je ova dušu ispustila . I on brzo za majkom mandrkno. Kažu heftama mu dušu čupali.

Begovica se malo usplahirila kad  ču da se Mujo iz vojne vraća. Od Fate poneki, ni dobar ni loš glas. Podnošljiv. Muju  i ne pominje.

On se iz vojne sa Kozacima , napokon vratio. Neustrašiv bio, život mu ništa nije značio ,  pa se i smrt od njega odmakla. Činova se hejbet dograbio i aglukom se zakitio. Majci na vrata kuca, ona ga ljubi, sin jedinac se doma  živ vrnuo. Osjedila ona skroz na skroz , jedan kroz jedan što bi raja rekla , ali ništa to spram radosti što je jedinac , živ i zdrav grli i ljubi.

Sa njim dječačić od pet godina , isti on. Mujo ništa ne objašnjava nego djete za jednu ruku drži, dugom rukom jatagan pridržava. Dvije kubure za pasom ga opasnim delijom  čine. Brkove kozačke nabacio, pogled mu se usurio. Da čovjeka , tujina strah  spopane.

Pravac begova kuća. Kapidžik zatvoren , on zapovjedno kuca. Na dobro se lako naviknuti. Nekom dobro, nekom zlo.

Meleka otvara vrata, vrišti od radosti, Muji se o vrat vješa, nema bitno što se zadjevojčila. To je Mujo , njene ,  neprežaljene Fate dragi došo.  Izlazi i begovica Fatma ,  čula glasanje radosti .  Malo ublijedila, iz kuće ne izlazi, ali nije blijedilo od toga. Ovo je ono  blijedilo kad insana bude , pa ga ne bude, jer se prežaljena avet na vidjelu sreće.

Ljepota bila , ljepota ostala. Koja sjeda je spotakla, ali ista Đul Fatma jedinica u majke. Pola Bosne se za njom u njenim djevojačkim danima okretalo, druga polovina uzdisala. Sada bi cijeli dunjaluk udovicu da ženi.  Ona ni mukajet.  Jednoć je jednom srce i tijelo dala, i naj'grabusila.  Dosta joj tarapane i tuge za čitav život. Jedino joj kćer Fata ravna i u ljepoti i u sreći i u kijametu bila.

Muji zasuziše oči , on na koljeno kleknu, u ruku je ljubi i kaže:

-Sretan ti unuk neno. Evo ti Fatin i moj sin  ,da ga paziš i voliš, ja ne mogu, mene velike muke pripale .

Sjedoše kraj šadrvana, čijom je vodom Fatma svoju anterijsku raspomamljenost prskala i hladila. Zna to Mujo, ona mu pričala o tom jadu. On krivac za to bio, sa ponosom se od srca smijao,  i neprestano je ko ramazanske kandile palio i tulio.

Ponude mu dadoše , kahvu i rakiju ne odbi.

Sjeća se i priča …

Poslije Fatiminog usuda , zbog Fatime i Fatme malo više akšamluku i rakiji sviko.   Misli pomoći će, bol, snove i ljubav da ubije. Ne pomaže ništa. Sve to njega i dalje čereči i na živo kolje.. Namah se  u askere unovačio .

Dugogodišnja vojna sa Kozacima se dobro završila. On aga postao , a Vezir ga zbog hrabrosti plaho zagotivio i pripazio. Mogao je da bira gdje će agluk , imanje odabrati. On izabrao Smirnu; čuo da se jedan agluk tamo prodaje.

Zna Fatma, zna i Meleka zašto se Smirna bira. Meleka mu rekla za Fatine hareme i hamame. Neće ni jedan nego taj. Vezir svoje obećanje izvršio. Pokraj dvora sanđakbegovice  Fate , Mujo svoj čardak pristavio

Kad je Mujo došao u Smirnu,  Fata malo poboljevala. Glavna sandžak – begovica i dvostruka udovica postala. Pričala mu to, kada je prvijeh puta obhodio. Obradovala se jako, neizmjerno. Nema suza ,  sve ih za pet i po godina isplakala.

Ni on , suze skoro nema, On je svoje ubijajući din dušmane prolijevao. Žao mu insana. Ne zna ih, ništa mu nisu učinili. Ni on njima, ali kidišu jedni na druge i sjeku se  , ko bijesne zvijeri gladne krvi . Ili oni njega, ili on njih, nema treće.

On uvijek imao sreće. Ubija on i plače. Malo za ubijenim  insanom, a najviše za Fatom, tek ponekad za Fatmom.

Jedino mu u srcu radost zaiskri,  kada na Meleku misli. Biće prelijepa djevojka , taj mali curetak, ta harambašica mila . Krvlju bol za Fatom pokušavao da umine.

Ima tu i krivnje zbog Fatme  , majke njene. Sve nešto misli da Fatu ne prevari sa majkom joj , ne bi se ništa  desilo. Svu krivicu na sebe privaljuje. Bol ne uminu ,  većme se veća javila. Čito; sveti kitab brani i u nečist meće , sastaviti majku i kćer na dunjaluku u poganluku.

Njen Mujo nju potražio , kapidžike i pendžere svoje kraj njenog dvora pristavio. Srce hoće Fatimi da iskoči. Sve ga pita da li je još voli, da mu nije koja srce ukrala. Zna ona da nije, ali se prvi da mu ne vjeruje. Pa  ga čika i miluje. Mazno ga štipka , provjerava je li san , melek ili njen Mujo.

Ko vihor uleće troje djece, dva sina i kćerkica. Pet,četiri i tri   godine, jedno drugom od uha do uha. Kad Mujo vidje ono najveće , srce mu zatreperi. Takvog on sebe u Bosni ogledao , kad je tih godina bio. Sjeća se, k'o da je juče  Modrom rijekom gazio.

Upitno gleda u Fatu , ona potvdno klima glavom. Neće pred djecom da priča. Djeca joj po bosanski pričaju, dvoje mlađih nešto i turkiš čavrljaju, ali stariji neće za turski da čuje. Gleda u Muju i drsko i znatiželjno. Drsko jer je stranac, a sa majkom mu veselo egleniše. Znatiželjno jer mu poznat i pomalo blizak taj lik.

Poslije ,  kada je dojilja mlađu djecu odvela na spavanje, Fatima uze petogodišnjaka za ruke, posjede ga u krilo i reče mu :

-Mili , evo  ti babo  napokon došo, poljubi ga u ruku maleni  , siročiću moj!

To joj dijete jedina radost svih ovih godina bila. Pričala mu ona o njegovom ocu, majci Fatmi , svojoj sestri Meleki. Pogan, očuha i svoga oca nikad mu pomenula nije. Teškom mukom je prihvatila ovo drugo dvoje, i još ne zna da li ih  voli ili sažaljeva.

Dijete se ustručava;Mujo ga nježno za ruku prima i cjelov u kosu ,pa na obraza stavlja. Jedna suza kanu na djetinje lice. Zacrveni se kao krv i polako na djetinje usne panu. Dijetetu neugodno , kuša suzu , slana je i slatka. Umiri mu srce i prihvati nježnost  ove strane ruke,  kao da je nešto njegovo. Ubrzo ode i on na spavanje.

Danima se Fata i Mujo viđali i ponovo upoznavali.  Niđe im se žurilo nije. Da su znali ono što nisu ,  ni dekike ne bi gubili.

Ona kaže doveo je sandžakbeg u ovaj harem , što je dao da se njojzi napravi. Ona već u putu , prije Stambola , saznala da je sa Mujom bremenita. Ništa više ne bi pomoglo da bilo kome kaže.

Ako kaže sramota, svašta može biti. I osramoćenu  vrnut je doma, i kamenovati i bičevati, u roblje prodati. Šuti ona i u Smirni o vaktu rodi. Babice , dojilje i dadilje se uzvrtjele i usplahirile, nešto se računica ne slaže. Beg prekinu tračeve: reče sedmanče je i njegovo. Tačka , nema više munđijanja. Plaho mu se ljepota Fatina dopala i on po stare dane pošandrco i zablejio se u Fatu.

Ipak  se ili od jeda ili od  slabog srca u neki brzi  vakat  prevrnu. Obradovala se Fata, slobodna je, eto kući može hodit. Ne prisni joj se. Brat begov  sebi tu ljepotu za ženu na silu uze. Bio koju godinu mlađi od beja i ona rodi sa njim ovo drugo dvoje djece. I ovi beg  prhnu u fenjer  , ha se kćera rodila.

Fata opet slobodna , ali kasno. Dva tereta pride ima. Ne zna kako bi na udovicu sa stranjskom djecom u varoši gledali. To joj najmanja briga.

Šta će Mujo njen na dvoje stranjske djece rijeti? Stid je bilo. Hej , ona dva braka imala, dvaput udovica postala, troje djece porodila, a on jako momak. Ih kaki je, jedna li mu udovička majka. Svaku djevojku može dobit , prevrnut i oženit, i još koju pride.

Vrijedan i robustan je on; obdaren svim i svačim.  Kod njega nema ništa labavo; več čvrsto, odrešito , pravo i  muški ; joj mamo mamice. Zato se iz Smirne  nije micala, a i čula u vojni je , oko ovih osmanlijskih se krajeva mota. Za majkom Fatmom i sestrom Melekom žalovala ko za Mujom. Tri su to rane, grdne, neprebolne , neizlječive…

Kako to boli Bože mili , Milostivi. Nikog svog da čuješ, vidiš ili dotakneš; dušu, srce da ispuniš.  Tako haman šest punih godina. Praznina se duboka stvara. Iznutra nešto rovari, truje, slama i izjeda. Boli to mili moj,ne može se insan nikako naviknuti na tu bol.

Živi čeljade, mora se. Bogu Jedinom se moli ,a  život , kao ,  ide dalje i traje i ništa ne pomaže.

Mujo njoj  ništa nije imao za pričati: bolovao i ratovao ,  pa opet bolovao. Vremena neka neobuzdana , stampedasta mu mutila razum. Sjeća ih se kao kroz maglu. Više od pet godina prođe dok je nije našao.

– Bona da si ih stotinu rodila ja bi sve prihvatio. Tvoja su , znači i moja su .

Poslije te priče sve je bilo nekako drugačije i lakše. Ona poče anterije oblačiti. Sve neke nove. Imala vremena pa vezla i vezla. I majci i sestri mnoge izvezla. Veze  a misli,  ona ih nikada neće obući; nema kome i zaradi čega.

A opet , šta zna ,možda će Mujo nekad navrnuti. Osjećaj je ne prevari.

Jedno veče sjede  u njenoj sobi. Ona je namjestila kao onu , svoju, djevojačku , sve isto u njoj  pristavila .

I demir prerezala. I stoji u uglu sobe. Muji  se oči zasuze , mislila je njegova Fata na njega svaki dan svih ovih godina. Odjednom mu se ugodan osjećaj,  kao nekad u domu javi.  Dobro Fatinom , ispravlja se on i nije mu žao, što se u damaru vrati oni vakat.

Akšam samo što nije rubinom zatamnio. Vazduhom se probija onaj čudesni ljudski glas, koji svojom umilnošću sve smiruje i tjera ljude da se okreću nebu i mole. Takvih ezana odavno nema. Ogromna šteta. Neko će to debelo zaplatiti.

Njih ta ljepota obuhvata, pomole se Bogu Milostivom. Vrijeme i život ih naučili nekim datostima i  stalnostima. Hvataju se za ruke, miluju ih i šute. Zamišljeni su, molitve su odavno završene . Muče. Ni je'ne!

Ona se trgnu, prima ga za lice, privlači sebi , ljubi i šapuće.

-Dobro mi došao,mili moj!

Njemu suze u očima.

-Dobro te našo ljubavi moja!

Šeret se u njoj poslije vijeka zindana budi , pa ga pita:

– Da li ti je otpo još koji nokat, mili moj.

Smijeh, vriska i gurkanje.

Ho,ho,ho brunda Mujo:

-Upravo mi je otp'o jedan nokat .Hoćeš ga pregledati, ljubavi moja.

Bijela hanterija neće više da se sa njima igra i druži , na nju niko ne misli, ljuti se i širi. Polako ispadaju grudi,ruke,noge. Bjelasaju i tamne , igra svjetlosti i sjenki između butina i pupka. Fatima se na anteriju ne  ljuti što je otkriva i probuđene slasti  Muji u zagrljaj baca.

Skida izdajicu i predaje se. Mujo lud od sreće, gubi se u dobro poznatim izvorima slasti, rosnim  udolinama i nestvarnim  uzvisinima. Stiže svaki brežuljak i svaki do’ da obuhvati, miluje i ljubi, nigdje mu se ne žuri.

Ali tijelu ne možeš naredbu izdati ;četa stoj , juriš, povlačenje, u napad. Jok , nikako.Tijelo to čini kako je sviklo i kako mu se drugo tijelo daje i otima. Željne usne su spojene, drhtave ruke se prepliću, uzavrela tijela se bez milosti predaju  . Mujo se uspinje ,ona ga grčevito steže i sebi vraća, on polako sa šestogodišnjom čežnjom i bolom  prodire u isto toliko godine suza i tlapnje. Ona ga prihvata,  pa ga iznenađeno vraća, još je većma očvrsnuo, sunovraćuje se , a ona  nema kud , opet ga prihvata i ječi.

Sad  je sve u redu. Dušek je dugačak i širok, a oni bezbrižbni i još isto zaljubljeni . I nemaju straha da će ih neko iznenaditi.

Sve je tako lako kad muzika i ljubav akorde strasti tvore i kroje. Malo su grčevitiji nego nekad prije, boje se da im san ne utekne. Ne znaju da li je java ili  im bol  miline , snove snije. Novo oslobođeni krik i jecaj i brundanje:

-Joj,mamo mamice i uh, uh, uh.

Isključuju mogućnost sanja i oni znaju da su oni opet , ona nestašna djeca ,  Mujo i Fata; samo im trešnja i tunja ispod prozora nedostaju. Tako je vrijeme brzo ludilo , da je skoro odjednom jutro preteklo noć.

Ona ,  prvi put u njihovoj ljubavi  , može slobodno da položi glavu na njegove grudi, uzme slavuja u ruke i mirno, premirno zaspe i sanja kako opet i jopet vrišti:

-Joj , mamo, mamice.

On ne smije da zaspe, boji se da mu grlica ne pobjegne. Zna nikad je više ne bi mogao naći. Stišće je nježno,  ljubi  u čelo,  polako da milu  meleku ne probudi.

Niko ih nije uznemiravao, poslije podne se probudili, nešto jeli , sa djecom se pograli i eto ga akšam pada i novi se ezan javlja.

Opet su sami, ona u rubinovoj anteriji, on već gol, golcat ,  gori od sinoćnje večeri, u bunilu vri, odjeća mu smeta. Fatimu dva puta ne treba nagovarat i ona je naga . Više nema grčevitosti i nervoze, sada su svjesni da ova igra nije san.

Ljubav klizi ,oni su brod po uzbibanoj pučini kojeg vode vješti mornari, za trenutak zastaju da brod sidro baci pa ga vade. Pustimo se sidra i mornara.

Njih dvoje su sada Fatima i Mujo i ta im igra najviše odgovara. Mujo na Fati, Fata na Muji.To se djeca ponovo vole, igraju i jure. Mujo sa ponosom osjeća da nije važno njegovo uh,uh i uh, već se dao na saučesništvo ,  u rađanju onog: joj mamo, mamice.

Fatima vrišti i vrišti i jauče, kao da joj je svaki put poslijednji.

Sabah ih obuhvati, ali oni igru ne prekidaju. Dođe i podne, a oni se bjesomučni i izbezumljeni obeznanjuju znova i iznova.

U akšam, ezan se nekako usporeno , tužno ,  jecajući javlja.

Oni predah napravili, strasti smirili.

Mujina Fata Fatima, ničim izazvana zajeca nekako slabašno:

-Joj, mamo mamice…

Mujo se na lakat naslanja i gleda je. Njoj se čelo orosilo, očajnički guta vazduh, daha nema. Potres je nagli zdrma, ona iznenada malaksava, grčevito se steže  i pribija uz Muju svoga, ljubav svoju jedinu.

Nokte mu u grudi,u srce zariva. Iz očiju joj suza bespomoćnica klizo, ljubi Muju poslijednji put, izusti jedno jedva čujno  :
-Volim te ljubavi  moja jedina.

Još jedan drthaj , poput grča joj grudi potrese i Fata umire.Tako mirno , tiho i prirodno kao da je tu ulogu godinama učila.

Grlica  sa safirnom ogrlicom  ka nebu leprša, krug  ka nebu pravi , maše krilima i Muji poručuje:

-Čekaću te ,  Mili moj.

Što ti je život! Dvoje se našlo, pa se nije našlo. Poslije mnogo jada i bola se ponovo našlo i nakon par časaka, iz čista mira, se ponovo zauvijek izgubilo.

Neko bi reko tuga je to. Ipak to se samo život ,  jedan jedini  , prelijepi , tek tako dogodi i insana zbog neljudi slomi.

Svjestan je Mujo , nikad bistriji. Svisnu mu Fata ljubav njegova jedina. Svisnu ko potrgana , mirisna  djevičanska ljubičica. Jedno skoro nečujno joj, mamo mamice , samo jedno volim te i nesta.

Vojničina, asker, janjičar, aga , vezirova desna ruka Mujo san Fatimin i Fatmin,  plače ko malo dijete , kojem sisu iz usta otimaju. Mislio je da je sve suze isplakao. Ni jedan čovjek ne zna koliko  suza za isplakat ima.

Ećim rekao da je od nabijene sreće presvisnula.

Puno je to zbijene sreće bilo za moje milo napaćeno čeljade, kaže Mujo.

Jebo ja  takvu dijagnozu i hladni rezon.

Ne kaže to ni hećim ,  ni Mujo , već pripovjedač.

Nikad ga niko nije čuo da je lanuo ili neku nepristojnu riječ rekao. Sada mu se rečemo biva  zgudumilo i učinilo da ga je vakat pričepio i da je morao i on jednom jednu lajnut.

Mujo šutio i guto, naučio se, što'š se srdit ,  kad će biti kako će biti. Moš zaplakat, tugovat i jaukati, vrištat na nebesa , ali psovati i ružnu riječ izustit  nikako. Nije to za dobre ljude. A i  pogano je.

Mujo Fatimu sahranio u đul bašti svog agluka , u hladu trešnje , pored bijelog mramornog šadervana sa šest česmi.

Htio i ono dvoje Fatimine djece povest doma.No ,  ne dadoše rodbina i vlast. Rekoše: ono svoje kopile vodi sa sobom, nama našu djecu  ostavi.

Ovo Fatmi i kćerki Meleki joj ispričao. Ne ovako, već vojnički, šturo i ugrubo, bez detalja koje nisu za druge.

One te detalje znale i neispričane. Fatma ih doživila sa Mujom. Kćer i majka se rasplakale i neutješne bile. Ode naša Fata, pupoljak mirisni . Ona je zvjer, monstrum od oca proda i ubi. Plaču . malenog  Fatmira grle i ljube , milovanjem i suzama zalijevaju. To je sve što im ostade od Fatime .

Mujo poljubi Meleku u čelo i reče joj :

-Čuvaj mi sina, jaka si ti ljepoto moja.

Begovicu ljubi u usta, ne stidi se, mnogo ih je ljubio i volio i šapuće joj:

– Drago moje za nas dvoje, sve sa Fatom umrlo  je.

Fatmira, sina jedinog pomilova po kosi , poljubi u čelo. I ode . Ne osvrnu se.

Mujo nestao, dugo ga niko nije vidio. Svašta o njemu pričali. Ponovo se u vojnu vratio, te se oženio, pa se propio, pa propao, pa u zindan otišao.

A Mujo se u Smirnu vrno. On , vojnik, aga i ljubavnik svojoj dragoj Fatimi , ljubavi svojoj, Nevjesti , Ženi svojoj , počasnu stražo davo. Šest mjeseci  i  godinu , dan za danom, noć za noći, bez prestanka, bez predaha Bogu se Milostivom molio..

Gleda trešnju,  gleda behar i đule u bašti. Na bijeli mramorni mezar i nišane gleda . Pogled  mu se ukočio. Nema mu Fate. Tišina. Ni u san da mu se javi. Jok , nijednom.

Mjesec , zvjezde i maglice za njega više ne svijetle. Ublijedili su i žaluju. I njega maglom ovijaju.

Zatim  okrene pogled na zlaćani  šadrvan sa šest česmi ; on tiho žubori, prelijeva se i klokoće , kao da ga pita:

-Bolan Mujo kad ti je nokat otpo?

Vidi šadrvan da  šala nije uspjela i gleda u insane koji ne prestaje plakati. Što ti je insan? Njegove dvije česme mogu preliti  vode ko svih  mojih šest. Nešto se tu računica ne slaže.

Kako će se ba složiti? Ne zna insan koliko suza može proliti. Isto onoliko koliko ih može ne proliti. Sve je u parovima.

Jes ovaj što blebeta pametan, čudo jedno.

Begovica Fatma se razbolje . ćerku nije mogla prežaliti. Kopnila, lijeka joj nisu mogli naći. Ona ga nije htjela , ni tražila.

Pročuo se glas, Mujo se u varoš vraća. I zaista jednog sunčanog  zimskog dana u vrijeme đenaza, vrati se Mujo. Vrnuo se iz Smirne . Zauvijek. Konja , vranca jaše, ovaj silno poskakuje.

Odlučio Fatimin i Fatmin dragi – dosta žala za Fatom. Ljut na nju,  ni da mu bilo šta u snu šapne. On sam sebi u inat njoj progovori – živima treba život posvetiti. Mislio na Fatmu. Došo tobe : Živi živima , mrtvi mrtvima!

Ispred begovske kuće tabut iznose. Vidi  Mujo ,  Meleka čvrsto drži Fatmira i suze štišće.

To Fatma  , garant , na tabut tahti mrtva leži. Nema druge; mnije nesrećnik.

Mujo se čini  hladan kao hiljade pahulja bijelih u minusnu sabah zoru  . Polako konja zauzdava, iz bisaga tri stambolske žute tunje vadi i slazi. Na rame bisage uprtio. Gomila se miče u stranu, oslobađa put gajretli insanu.

Prilazi Meleki i sinu , oboje  sa ogromnom tugom u očima u ruke ljubi. Daje im po jednu žutu dunju stambolsku i bisage Meleki o rame kači. Uzde vranca sinu u ruke kači. Iz đepova pune šake dukata , u dva tri navrata vadi i što dalje od tabuta baca. Gomila za dukatima stampeda.

Slomljeni ljubavnik prilazi tabut tahti, čohu , pa čefin skida  i marame sa anđeoskog lica miče i ljepotu milu gleda,.

Anđeo samo spi. Malo ublijedila , ali prelijepa je. Moli se on; da je njega ili Fatimu u trenu smrti sanjala. To bi za nju najlakša smrt bila. Poljubi je u jedno oko, pa u drugo, onda u usne, polako nježno i dugo. Pogleda i Meleku i sina, slegnu im remenima. Ko veli:

-Šta se tu može?Sudbina!

Sjeda . Naslonja se na kapidžik Fatimin i Fatmin. Jako je umoran, ali rukama čvrsto, najčvršće steže tabut, ne popušta ga. Dvije grlice bijele lepršaju zajedno ka nebu.I to je to.

On im maše, zatvara oči i spokojno za Fatimom i Fatmom krenu.

Iz desne mu ruke klizi mirisava žuta stambolska tunja , kotrlja kroz kapidžik, preko bijele šljunčane staze , ispred šadervana  zastaje. Đul baštom se šire mirisi žutih dunje i ljubavi.

Ode i Mujo. Bez riječi.

Meleka je dugo na Fatmira pazila. Nikad se nije udavala i zaljubljivala. Nije htjela nesrećnu kob majke,  mame, mamice i sestre seje, sejice.

Željna ih uvijek bila, seje malo više. Možda je ponekad vatru u sebi osjećala, ali je mašicama tjerala. Neće da se sjeća da je i ona u Muju zaljubljena bila. Nako dječije, nevino.

Fatmira ona mnogo voljela i pazila. On razmažen i sebičan postao. Jednog dana u Smirnu se vratio da potraži brata i sestru. Meleki odlazak nije obznanio. U varoši su ga uvijek tujinom smatrali.

Više se nije čulo za njega.

Meleka se par dana po njegovom odlasku u meleku pretvorila.

Sabahli ezan blagoslovljene noći je prozvao i ona je , tek tako , jednostavno i lahko , bez imalo straha  , u pratnji Anđela  odlepršala ka nebu  u susret mami, mamici i seji, sejici.

Nešto nije previše vjerovala da će Mujo sa njima biti. Bar ne za neki vakat.

Djeca sve vide i  znaju, zar ne?

Sitni kitab neki hamal dostavio. Poručio smjerni  i strogi Mojsije.Ukratko – ne ide to tako .

U pismenu piše, od riječi do riječi:

” Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi. Gdje će ti duša? Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo. Znam ; reći ćeš nije lijepo mrtve na nakrivo napisati. Obrazli si ti!?  A kakav ti je obraz kad istinu prešutiš? Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku međ rogove ili ćeš garantovano  prihajat pržunu.  Indexi i Fatma će ti oprostiti. “

U pravu je mudri djed Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa Neba prosvijetljeno.

**

Mujo se ono drugo  jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu   prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, kroz vajat ; pravac banja, pa bešika.

Obrni okreni, ne mere zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi gura, odbija , pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj bolan Mujo , stanider malo . Ohani. Kori on sam sebe. Grudi joj  ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa – ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešto nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća  i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, a đardin, ta bašta mirisna, brežuljkasti izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna Y dlaka razlike ga muči i buni.

Čini da Fata nije Fata,a  opet da je Fata Fata. Umuje Mujo:   

On skoro po godine , bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, neda mu da se smiri, već samo rade i radi, gore,dole, lijevo, desno,i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu. I u tvrdo i u meko, dok se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin cvijetni , ta pupoljak  đula, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim  se  nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe; sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdje će ti bolan veće slastice od uzavrelog ženskog tijela  ? Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala. Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona.

Aha kako ne, smiješi se usud!

Fata mnije , jadna li joj majka , Mujo doš'o vidio da je nema pa otiš'o. Mujo doš'o i drugu noć, vidio da je nema pa otiš'o. Srce Fatino, dobro je da ga neki očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se nešto i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu pjesmu i zapjeva je. Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće, a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti!  I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala. Nisu to čista posla!

Naveče ti Mujo namah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi. Nikad se ne nadoknadi ono što se propusti. Zna to ona  , ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre, baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče,i smiri. Luduje djevojka, pamet načisto u stranu gurnula i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa mu se ova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti. Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala.Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daji Muju da je stigne, sve pa bjež od njega.  Uzalud ,kukala joj  majka. Kad je prvi put stigo sve  gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne Bijele tabije ne bi čula.

Ni svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć kako se gubi i sabah što rudi osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako bježi i eto sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke cjeloklupne  djevojačke sehare gasakrila . Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata . Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i perje povlači Fatu. Ona se ne da, neko će čuti , dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko neki vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila dok je dva dana kod nene izbivala. Mislila vidjeće da je nema pa će se vrnuti.

Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on sebi ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to , on mjesto nje dvije noći zaredom drugu povaljivo.

Ugrize se za jezik ,ni jednu ne pregovori. Da išta reče nestalo bi Fate. A on Fatu ne da. Ni za živu glavu, ni za vaskoliki dunjaluk. Fata je njegova . Jedna i jedina ljubav .

Sada je Mujo u velikoj buli. Ogromnoj. Tandaro sa strane , a ne smije ništa priznati . Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj mamice. Skonto koju  je on natjerav'o i upjevavo: joj, mamo mamice. To mogla biti samo Fatma; mater Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi pa se njega uspaljenog ne kutarisa?

Nisu to čista posla. A nemere se tu ništa više učiniti.

Kad odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozor bez demira kuca. Čula ona u sobi  komešanje . Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira, isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; ‘nako bratski.

Pita je hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole.

-Jok Mujo, tebe mi.- kaže ona.

Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasniji neki vakat, kad dijete odraste i počne upjevavati , jal’ vrištati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije isprično. Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube. A i sluge  bi koju sluškinju u magazi međ vreće povalile ili štali u sjenu natakarili, ne znajući da ih radoznalo dijete iz prikrajka gledi šta rade. Vidjela  ona i Fatu i Muju na kamari . Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja? čemu  ta vaskolika frka,cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila, još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Ne bi  rekla i da se nije zaklela, jer Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom.A i Mujo joj plaho drag bio. Kako ne bi . Sestra ga njena voli ko nikog na ovom svijetu.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila, ali otezala povratak. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma , nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.

Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, puno tiše majku dozivala. U usta peškire i jorgane stavljala . Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala ,niti joj išla pomoć dati. A ni stravu zalijevati , jer neće pomoći, niti će se Fata devranisati.

Ko da neko karte štima, jal dobre , jal loše.Opet se razboli nena! Fata i Meleke kod nje da je paze i liječe. Fata Muju obavijseti da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povali ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica – znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Muji je žao.Vidi da je sram.Ali čast njegova je pita ;kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano i  tužno.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im to nanijetila. Prije će biti nemar i neoprez što ga strast neštedimice unosi u blentare.Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu i sebe i Fatu. U oprostu  i zahvalnosti se olakšanje i radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju. Nikako da svako svojim putem krene. On kroz penđer, ona iz kćerine sobe.

Slučajno(?) se dotakoše za ruke,.frcnu munja, u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na begovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije radi ravnoteže uhvatio. Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i glavu  gubi. Mujo stišće i kidiše. Ona se raspomamljuje kao nikada  prije. Mujo tu veče upozna  pravu, nezasitu ženu lavicu. Fatalnu ljubavnicu.Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo ko luda pomahnitala macola,ko da mu je zadnji put , ko da  mu svilen gajtan na Bijeloj tabiji krvnik sprema. Pred sabah besu jedno drugom zakletvu dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Misle čestitost  su bar malo povratili. Morali su se još jednom  , za kraj oprostiti, zamuhurat dogovor.Ljucki je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala. Nije to niki dogovor bio, već begovicu sistigle pozne godine. Fatma i Mujo nisu održali zadanu besu. Uvijek je davali i uvijek je kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala. 

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki dohaberili da se nešto čudno oko Fatinih odaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je taki, sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana , ni selam ,   ni dobar dan ikome bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, kao što ni u cijeloj kući ne bi.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu : evo nekoliko dana kod majke mu, koja  poboljeva , izgleda vakat došo mrijeti. Jeli onaj bilmez Mujo kad navrnuo nisu mogli rijet. Nisu za Muju znali. Zastidje se beg misli beternih , u fijeker pa majci.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćerka dušom odahnule. Što da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir što na pendžeru prislonjen stoji.

Šta ti je sudba? Uvijek neka svoje mreže plete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne. A jopet su ljudi krivi za sve. Ona samo posprema ljudski poganluk i nered.

Dok je sve igra i zabava u redu je.Ali onda se ljudi zaborave , vrag im se u tintaru upetlja i odnese šalu. Od iskona  sve je u parovima . Sreća i nesreća. Ljubav i mržnja . Vjernost i prevara ,…I sve ima svoj početak i kraj . I nagradu  po zasluzi . Sve je zapisano  u Najsvetijoj knjizi nad knjigama Levhi mahvuz . Svaka praškica i svaka krupnica u njoj zapisana;  ništa nije izostavljeno, ni sakriveno.

Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji , ni trešnji, a ni Fati , ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. kako i ne bi, ne zna se ko je kršniji, jal’ Fata , jal’ mater joj Fatma.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio demir prepilan i skinut.

Nikakvu ljutnju,frku, ni belaj nije pravio, nit je kome bilo šta pričao. Svu je računicu u blentari ko u tefter složio . Doduše polovično prema svom čojstvu. I odlučio šta mu je radit. Begovska čast je u pitanju.Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stiskao i vrebao. Ni disati nisu mogle.

Mujo izludio; vrtio se uokolo ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko su se njih dvoje njoj omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje , ali sasvim staloženo i razložno razabira ; siromah je, porodica loša, još je majčinim jaslama, niškorist i akšamlija, ni dukata prebijenog nema. Nikako nije za njegove miljenice.

Mjesec dva  poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbej Smirne, mladoženja od šezdeset kuka i plaho krivih noga. U varoši se oko svatova sjatilo i velje i malo. Toliko raskoši i bogatstva nije viđeno.  Svatovi pravac begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati  , sandžakbey mogao da bidne.

Fata vrišti, jauče  i zapomaže. Nebo,  mamu i taju moli, kumi ne udajite me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa urahaćenim  begom i uplakanom begovicom oprostili   i pravac Turska.

Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti , niti joj se primaći ili joj pomoći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila od jarana.

Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo. Sazna da je udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena, da je za nju posaban harem u Smirnoj  napravljen, odmah mu Fata miljenica postala. Haber kaže, juče iz Smirne stigao  da je Fata trudna. Kad, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio,pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uhkanja. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront !!! Begovica više niđe ne izlazi.Zakapijala se u Fatinu sobu. Hranu joj pred vrata turaju. Ona jal uzet, jal ne uzet. Beg novi demir stavio, na kapiđike demire ugradio, i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja, Mujinog kočenja , se sasušila. Nova tunja bezplodka –  jalovuša bila. Trešnja bezbel’ i logično prestala rađat crvene bobe. Tako je to vazda u prirodi. Plodnost za plodnost. Jalovost za jalovost.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske,ni radosti. Begovica poboljevala ,u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Nije ga krivila. Tako se desilo. Mladost ludost i strast  neoprez. Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo.

Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.

Što ti je usud. sve imaš, pa onda očas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jes’ jest! Ne mere to nebo trpjeti.

 Čin drugi

Prolazili dani i mjeseci a Fata ne prestaje da obdan upjevava :

-Crven fesić mamo, crven fesić u dragana  moga ,joj, mamo mamice…

Kada bi  joj se Mujo obnoć uvalio ,ona bi prestala pjevati. Samo bi ponekad jecala:

-Joj,mamo mamice.

Hejbet puta,od akšama do sabaha. Nisu to bili samo jecaji. Bilo tu i stenjanja, i strepnje, i vriskova, i krikova, i plača i smijeha , a bome i ..,

Zinite da vam kažemo…

Nisu ni pripovjedači levati , pa da sve prije vakta iskantaju.

Čovjek bi mislio – jal’ zaposjednuta, jal’ opsjednuta, jal’ je neko dere, iz kože izbacuje ili joj se nešto između noga zakantalo, pa se spotakla i ograisala. A možda je neko plaho udara i ruži, po starinski , vrlom narodskom poetikom  rečeno : kara .

Ponekad bi joj izletilo  , nemoj molim te mili, to Mujo, jače, brže, ne prestaj mili, tako mili moj. Neukom bi se slušaocu pričinilo da se Mujo sprema na maratonske olimpiske igre.

Taka je buka iz Fatinog halvata dolazila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški radnik Alija Sirotanović, koji u njenoj sobi nešto buši , odvaljuje i ruši.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić. Ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila, da joj neki hodža nije sihire bacio, pa je džini zaposjeli. Svo ono noćno glasanje nije normalno i pristojno  za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju, ni na sokak, ni u bezistan, ni u ženski hamam. Prifaćala se  anterija , šila , krojila i vezla i pjevala o crvenom fesiću.Nikad se nije pobrkala pa da neku drugu zapjeva.Nije luda, konta usud.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.Ne sluti to na dobro. No , begovica zadovoljna i zahvalna nebu na vrijednoj i povučenoj kćerki. Misli , pročuće se njena smirenost i skromnost i lijepo će se udati. Hem mlada, hem lijerpa, hem nigdje ne izalzi , u kuću se vrijendica zavukla i ruho sprema.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota. Fata ga ne spominje, ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla, opetovano se premišlja mater . Hodžu nije mogla ništa da pita. Prvo begovska su kuća ; sramota je. Drugo hodžama nikad vjerovala nije. Ovaj od njihove džamije i njihovog džemata  joj jednom  tražio, kaže sevap je hodži dati. On je ilmija „iz“. Ona ga kišobranom opaučila, sedam dana mu modro oko bilo. Poslije mu to oko postalo razroko i dibidus oćoravio. Tako vam to ide,  Aferim po aferim i eto belaja. A od belaja do pržuna samo korak nas dijeli.

Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela  majka begova , stara begovica , nena Fatina. Ništa opasno. Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana. Majka sestru mlađu , ma pravu Meleku  ,  poslala sa njom. Da pripazi da ne bi Mujo odnekud na selo banuo i kakav zijan napravio. Ko veli – ‘oće Mujo ugursuz , na lošem glasu je taj belajsuz .

Majka nije mogla neni ići, nema bega a begluk veliki. U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.

I kad belaj i baksuzluk  hoće , on hoće. Ne mereš ga zaustaviti . Samo krene. Tako , zlo ne bilo, ne treba mu puno , samo zerica i bez kucanja ulazi u ženske halvate. Baildisala se begovica , načisto. Čitav dan rintala. Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki i čemeran poso  za ženu bez muža. I vako i nako.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu, sumnje je muče. Ništa sumnjivo ne nađe. Kod Fate sve uredno, sve na svojem mjestu, Tako je ona riktala i nariktala. Blista soba cakum pakum. Kako akšam počeo padati, sunce u zalasku sjenom prikrilo bivši demirli penđer. Popela se, sve provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.

Zaspala i sanja li sanja. Sve nešto , ko biva  i u meko i u tvrdo. Neki duhovi je proganjaju i išću joj , a ona bježi i nikako da se probudi i pobjegne. Jadna li joj majka!?

Mujo tu veče prvi put, od pokazivanja beznoktaša , dobrano odocnio . Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće. Šta će reći dunjaluk, nije on repa bez korijena! On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio . Dok se žensko čeljade probudilo i rasanilo ; bezbeli se nije  snašlo. Mujo ko da mu je otac tatarin ,već bio u po posla.

Bio silno nervozan što je kasnio, moralo je nekako nadolmiti Fatin lelek . Bio silovitiji i žustriji nego inače. Žena nije imala kud , nego mamo, joj mamo mamice. Izmicala se Fatma  ali Mujo ne da. Majka i Fata glasom i stasom nalik. U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti.  Stalno je stizo i prestizo. Misli on – to ga Fata izaziva.

A žena jopet nema kud nego : joj mamo mamice. Više i ne bježi. Dostigle je silne godine bez mamicanja. Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj, mamo mamice. Sada anlaiše da Fata nit je bolesna, nit su je džini zaposjeli, niti hodža sihire bacio. A bome nit je nju , mamo mamicu dozivala! Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti, ali sada ne može, Mujo ne da! I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka, već katarzično i napokon doživljeno: joj mamo mamice. Neko bi reko Platonova filozofija o smrti na djelu.

A beg , muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče. Zakukala majka Fatina načisto, grlo je od leleka zabolilo . Stišavala se ona, ali ne pomaže. To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti. Nije to ni njen, glas , mnije ona. Fatin je. Tako se Fata glasa: joj,mamo mamice. I poneka suza,ali i nezadrživi veseli smijeh. Morala ga prigušivati.

Što ti je život. Morala majka na ćeru posumnjati i provjeravati je,  pa da zaleleče:
-Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući, zamalo da odocni izlećet’ , nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu, samo poljubac na brzaka, pa kliz kroz prozor ko da ga sam đava tjera, bježi od zore , ko lopov od svilenog konca , da ga koji zlonamjernik ne vidi. Htjela ga žena još jednom povući na sebe, ali skontala uskoro će sabah, prepoznaće je Mujo i eto sramote. Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao. Čerinog ašika ona povalila. Miris je odaje. Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati. Nije samo ona kriva, Fata je više, pravda sama sebe. U početku. Poslije joj se nije dalo . A najposlije joj se i omililo.

Okupa se begovica, namirisa i rubin anteriju obuče, pa je brzo svuče.Ta je anterija iz njenog ruha , još je nikad nije imala prilike obući. Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi nahajcana Muju dočekala. A ima posla, begovica je ona i zastidi se. Večeras će ona Muju kanđijom dočekati i ko poslijednjeg slugu i  hamala izdegeničit.Ja vala,biće degeneka spreman je zamuhurat usud.

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana, vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala:

Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice.

Butum se komšiluk zaibretio. Fate nema, sad joj majka istu pjesmu pjeva. Nisu to čista posla?

Dan majku izmorio, a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila, pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine. Rubinovu anteriju na se nabacila. Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta i dobro ga iskara . Mislila , Mujo dolazi nešto kasnije, k'o ‘no sinoć na priliku.

Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala. Ne mere poslije sinoć biti: Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko, jadna li joj majka. Nije više neupućena. Mujo je bezbeli dobro uputio, kroz san se smješka , ko tamo neka rahat od pameti  begovica.

Dođe Mujo, mrkli mrak, mukla tišina , noć bez mjesečine. Pronađe Fatin krevet, ovaj poširok k'o francuski ležaj, sav u svili , šiltetima i dušecima. Leže Mujo namah stade milovati Fatu. Majka  toliko umorna bila da se probuditi nije mogla. Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne, ali ne može slaba je. Mujo je mazi i miluje i ljubi i svlači. Lako mu anteriju svući. Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena, Fatma ,  begovica , majka Fatina ga odguruje, pokušava da se rasani. Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi, da ga odguruje, mami i odbija. I uvijek bi dala da je on nadvlada. I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla. Krv joj već uveliko provrila i šiknula ko vodopad sa Skakavca usred veljih kiša. Pukla je i u glavu, u srce, i u noge, i na kraju u đardin mirisni  i ne može ona ništa drugo samo ono,sad već epsko :

-Joj,mamo mamice…

Mujo je opet nježno mazi, ljubi i miluje, pa jače i čvršće. Tako se to radi, misli žena, a ne mrljavi ko pamukli joj  muž .  Trt, mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti, bez riječi,bez milovanja, cigar do pola , radi štednje  ispušiti i zahrkati. Vala je u svemu cicija bio.

Tako misli , a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni se ponovo poganjaše. I gore i dole, i uzduž i poprijeko, i ukrivo i upravo, i utvrdo i u meko, preko šilteta, preko dušeka i jastuka, a sve posred sride. Sve dok ne bude ono željeno: joj mamo mamice i malo potom ono njegovo: uh,uh i uh.

Prođe ponoć, sahat kula otkucava, zvono katedralskog tornja nabrajaju mamicanja , a i priroda se uskomešala . Vjetrovitim neredom ludi. Ko u po bijela dana čuje se žamor ,  zrikavci cvrkuću , žabe krekeću , sove huču, mačke se u nevakat veljaju , kuje bjesomučno repove dižu i klepeću ušima. Čudo neviđeno .Sa Trebevića se ćuje baukanje i rujanje jelena i srna. Ko da je čitav dunjaluk pošandrco.

Fatma  jadna li joj majka , shvati da nije Muju nal'jepila što joj ćeri ovakve stvari radi. Sada je i kasno da to učini. Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću. Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki, ali to bega i dunjaluk ne bi interesovalo. Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne, namah . Ili gluho bilo, svilen gajtan. Joj majko moja; črečenja  , četiri konja , onog beternog i monstruoznog valjda neće biti. Normalno, ako preživi kamenovanje il’ bičevanje , a manje vjerovatno oboje.

Šuti begovica.Misli sad je kasno za kuknjavu i zlohuda proročanstva . Tijelo joj vrišti i razm muti.

-Pusti bona sada grijeh ,čast i kaznu.Ovo do juče nisi ni slutila da mere bit..Uzmi ovu ljepotu  što ti ovo sad nudi. Pusti to sutra.Biće kako će biti.Nisi ti ništa kriva.Tako se desilo.U vakat il nevakat sve jedno je.

Ona tu  ne mere ništa. Sve je skrojeno.Negodovanja u umu nema, malo se radi svoje časti otima i kao ne da. To Muju pali i uzbuđuje, on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago :joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.

I tako su mladost i uzavrelost jedna drugu vas cijelu noć ćerala. Ona sve ko bježi i ko neće, svako malo zacvili i zaplače, nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga zajaše. Na  kraju se svede , na ono sad već vrlo jednostavno: joj mamo mamice, i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore , zna se , mora Mujo megdan napustiti, ža’ mu .volio bi on još, ali dušmana svugdje i u svakom vaktu ima. Begovica ga zadržava, zaboravlja na stid i kamenovanje, gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila. Mujo jako zavolio Fatu, ne želi da ona nagrabusi i pati. Poljubi žensko pomiluje po kosi i mramornim grudima da ga želja mine: pa kroz prozor klisne.

Osta begovica na šiltetima , gola i uzavrela,svilenim čaršafima bjelokosnu nagost obmotava. Prelijeva se sjajno , zadovoljeno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisajadamari upijaju mirise dva tijela izmješana na dušecima i jastucima. Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos: joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas, kristalno čist i ženski snažan:

-Crven fesić u dragana moga,joj mamo  mamice…

Ona je radosna i tužna. U njoj procvjetava  insanka koja  do ovih nenadanih poklon noći nikad nije nabrekla u ženu. Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu, željnu prave ljubavi i strasti. a opet , mnogo je tu grijeha. Previše. Zaplatiće , to je sasvim sigurno. Neće izaći na dobro. Strast i obijest, dužnost i zaborav , časnost i poganluk joj se uskomešalo u glavi i ne može se jadnica snaći. Ali zna ; neće izaći na dobro. Zapisano je.

U tom začuje zvuk begovskog  fijakera; to se njene ćerke Fatima i  sestra joj meleka Fatmira vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu, raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Jelenu Trojansku , Kleopatru,Taidu , Šeherezadu, Salomu, Salambo, Babilon ,Aleksandriju , Alhambru i bosanske mahale. Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo, koje još vri od cjelova, milovanja i obljube prethodnih noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz anterije. Ona im ne da, vraća ih i lagano miluje. To je njen Mujo sinoć ljubio i  čerečio! Sada vajar sedefaste noge i bjelokosne ruke bježe iz anterije,  postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana , pljusne se i plakne po licu, grudima i kadifnom đardinu, da se malo ohladi i smiri. Teško će to ići, žena se probudila i sada budna , ovog dana ; noći dvije , svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj  , majka Fatma ih ljubi i plače. Od tuge i sreće. Ljubav je u nevekat jamila.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost

 Kraj drugog dijela