Jednoć, Oma i Deba bili u posjeti jednoj u bolnici. Ta posjeta nije tema ovog zapisa. Bolnica bila niže ginekološko – porođajne klinike , na kojoj je Seka kodnog imena SEB , magistrirala i doktorirala , kako to ona tvrdi. Nije valjda da su se u njoj dokumenta u ratu zagubili , dok je ona pomno pratila rat iz okupatorske Hrvatske , a poslije okupatorske Otomanske države , a muž joj i svekar sa minderpuzačkom bratijom branili Bosnu sakriveni u trezorima banke.
Dakle ta bolnica u kojoj niko nikada nije pronašao ni jedno od Sekinih 14 nedostajućih čageta dostatnih za rad na KCUS i čupanju muških grkljana je bila sekundu desno od glavnih laboratorija,. A takođe u onom vaktu i preko puta , bocu više i lijevo od pionirske doline U toj pionirskoj glavna atrakcija su lavovi koji non stop riču riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.
Možda je zbog tih lavova ili posredno Debine i Omine posjete bolnici izbio rat u Jugoslaviji.
Deba prvenstveno , a potom i Oma , a bome i čitav konzilij se prihvatio posla , ono jaranski , pa mutili nešto sa tovarišicama . Učili ih da poje :
-Crven fesić u dragana moga , joj mamo mamice.
Gdje je ljubav i ljepota jezik nikad nije prepreka .I tovarišice su dobro naučile lekciju. Avaj ! O tome ćemo poslije.
Dakle , lavovi rikom ljude izbezumili, dok to jednog proljeća dvadeset godina poslije pojanja tovarišica , atrideset godina prije sablazni nedostajećih ili kako Seb tvrdi , ukradenih dokumenata , nije nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat.
Jedni kažu prosimo zvjerinje Evropske zajednice da nas sebi prihajal Nikad ih nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadila ta stalna prosidba , pa seljakov s brgov pokušali kultivirat :
– Naučite neku po naški boni ne bili .
Jok neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovar bio kenjac ostao.
A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, alenke , biserke in ditkice. Njihovo prosim šen krat lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.
Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i beznjedonosnih razloga opće opasnosti po dolželu zanavik zatvarali.
Ono zbog prisnog općenja sa tujincima , lat. Dg. sindrom amore de la heraldika bosnia nisu pominjali, sramili se. Zatvarali ih , litijum ii elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.
Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali. Zbog toga smradaju, a nama ne treba njihov smrad. Bolje što odoše, odahnusmo nema više prosidba i jodlovanja ko da su na vrh planinskih bregov. Malo im na vijek vjekova bilo.
A za ono zavodljivo prosim ubavo mili moj , smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni jene lanut. Miogla bi umobolnica Franja jope proraditi.
Cigare 57 njihov izum ,a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ko da im tujini žene tandaraju; namah onoj majci zvijeri evropi na takarenje prilježiše.
Oni drugi što im ispod grla nešto klatara , i u pantalonama visi i bespomoćno landara ; oni što su praznik, drugi februar najviše voljeli, kulturno se odmaknuše. Rekoše to ne bum naš probljem. Svoje smo zvijeri u kamenjar torove prangijama zbili i pustićemo ih kad stađun zreo bude.
Treći bi odmah da kolju neuškopljene i nevine lavove. Naprosto se zajapurili, pobješnjeli i pomahnitali i ubarabatili. Donijeli i uneređene gusle ko dakaz; kažu vidite šta izmetli drvo kaže kako se to radi.
Četvrti misle malo ekološki, malo humanije; možda bi ih trebali sterilisati ili uškopiti. Bijele bubrege otfikatiri , što bi reko Deba.
Njih odmah oneređena vojska srbalja sa svih strana i sa brda i sa dola opkoli i plastovima bodljikave žicom ogradi.
Tako je izbio spor oko lavova.
Neki pak kažu da se sporilo oko lavova, ali zbog njih rat sigurno nije izbio. To je bio samao povod ko onaj 1914.
Rat je zapravo izbio zbog nastavaka krstaških ratova inkvizicije svetih zvjeri vatikanskih protiv Bosne .
Dakle, rat se zbi zbog mentora , i zbog nekih načrtanija oko kojih se u drugom zološkom vrtu, onom karađorđevskom; one druge zviri na nož, kamu i prangije, a one treće zveri na drvosječku sjekiru, malj i gusle zakleli ; kolji i lavove i balije, sve odreda, ni ženu ni djecu ne zaobilazi.
Onoj ženskoj, nije od mojci i ditki, ali da je voljela joj, mamo maice jeste, plaho; iznenada pozlilo. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledava nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.
Kad ono tako kaže nika ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu nita opasno ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.
Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.
Zadeverali se Oma i Deba oko, dijagnoze, Glava boli!Hem rukopis nečitljiv hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.
Ne gledaju žensku što se baildiše, samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže, trk do Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.
Kaže Deba : Mojsije ti si najprviji i najpraviji od svih ćafira, moš li nam ovo čitabe protumačiti.
U anamo onu materinu grmi Mojsije ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi, koliko mu herc dozvoljava.
Herco kaže njemu pismena nepoznata, nema takijeh na radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna možda nam nešto išareti.
Kod lenjeg skontaše ništa od mahanja , ubebo se ni vještačko ne pomaže. Pokupiše ga pa kod Dobrog. On se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:
dg. RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS – med./ lat. dijagnoza (dg.) mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna laički rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)
E jas mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezde i nauku.
I još kaleme:
Petrović Petar Njegoš: on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće tuberan bio, u tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.
Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš narod nevini , braću da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.
Dali je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba izšargijo ne sjećamo se.
Ode konzilij svoju dijagnozu hećimu da predstav da on muhur na nj opiči.
A u sobi jako ona ženska umrla. Samo oči zatvorila , zaspala i usnila. Pa sad sanja i vidi:
Joj, mamo mamice blentovija da ih svijet takijeh više nikad neće roditi , ni vidjeti. Šta ćeš,nisu oni krivi. Kriv svijet što ih ne razumije.