Čitav život sprcan u jedan kufer

Tragom kiše

*

Čitav život tegarim samo jedan , ohrdani , kožni kofer , srednje veličine. Ispran tragovima kiše čami na tavanu stare roditeljske kuće koja je vidjela i bolje dane , a sada samuje mnogo života, ljubavi, dobrote , radosti i milosti. Mnio sam , ako iznenada budem prisiljen na selidbu , bilo gdje, u njemu imam sve za lagodan život.Ne treba mi ni neseser . Pederski djeluje , a i višak je.

Neko bi rek'o :

-Siromah si ako čitav život možeš sprcat u jedan kofer !

Aha , kako ne!- mislim ja i sliježem ramenima.Ne valja se sporiti sa neukim. Neće razumjeti, čak i ako protabire sadržaj kofera. A u njemu na priliku za svaku nepriliku obavezno turnuto:

-Dva para kratkog veša. A par su vam gaće i majica. Uz oni par na sebi , dovoljno za četiri dana . Ako se jedan dan čojk malo uščuje ,nije grede , putnik je , a vremena su svakakva , počesto nikakva. A valjda će se u četiri dana naći bar neka bara , da se osafunjanoj žutini vrati bar malo bjeline..

-Jedan par dugog veša. Nisam ljubitelj dugog veša, jer glupavo izgleda očekivana scena – gologuzo žensko i čojk u dugom vešu , sa natakarenim i kofrčavim atributom. A i kakav sam lajav , mere mi se usput zalomiti neki zindan. Gluho ne bilo , polove i Sibir ćemo preskočiti, ako ikako mere, makar moro na kratko zakapijati labrnju.

-Dvije jednobojne košulje , dvi-tri kravate , jedne pantale sa špic peglom,rezervni par salonki i četiri para čarapa.Pristojni insan mora svaki dan mjenjati pokrivke za noge, da se insanke , umjesto od pogleda na atribute , ne bi bandačile od “aromli” nafajtanih čarapa. Iz istih razloga izbjegavamo muške insane. Većina tukne ko kolera.

Ali to je dovoljno samo za po kofera,primjetiće neko.

Jes vala, istina živa.

-U drugu polovinu uturim jednu uokvirenu sliku.Zlu ne trebalo, mere se prodati ako bi ovi bakso sprca penezi na neke sitne potrepštine, recimo: bokor kamelija , chanel 5, dior 999… Ovo bakso mu natandariše pajdaši. Kažu ; baksuz totalitaris ! Gdje god sjedalicom mrdne, mora ga neka neka ljepota ščolit. A njega učili da bude dobar i fin. I da pomno pazi : Bogu Božije, a ženi …ma znate već. Ono što najviše voli. Ni slučajno krpice.Nije naviko oblačit, već …,već bezbeli – bezmirisne kamelije da uokvire nagost raskošnog ženskog tijela , osjenčenog mirisom petice i pokrivenog bojom 999-tice. Joj ljepote judi moji.Boli glava!

-Zatim dva platna za nabrzinu slikati , jer lova u čaroliji brzo kopni , ko snijeg u avgustu. A ponekad valja usnulu ljepotu namah ovjekovječiti i koji prekoredni sevap zaraditi.

-E sad, treba i pet osnovnih boja ponijeti. Jer natakariš platno ako nema boja.

Eno neuki nas šenkrat plaho ispravljaju:

-Crna i bijela nisu boje.

-Joj levata mile moje. Eto, nek oni naslikaju crno bijeli svijet u koloru, bez crne i bijele boje.

-Kad već tegariš pet boja , moraš im prikantat i pet kistova minimum i jednu alkoholeru sa kurvoazijeom. Ne kao razređivač boni bili , već radi uroka. Ako te pogled na žensku nagost i ljepotu ostavi bez daha, a hoće garant, jer svaka je žena stvorena savršenom , da mereš grlo i pluća pročistiti žesticom i povratiti dah. Ono kažu grijeh je. Jes, kako ne!A nije ljepoti grijeh ljepotom svojom baksi fraz izazivati. A sem toga , moj otac , čuveni akšamlija , čitav život dokazivao da grijeh ne ide u usta , nego iz usta. Da li je bio u pravu saznaću kad mu se pridružim; jal Ah tamo , jal UUHH anamo onamo. Sve ostalo što mi je potrebno imam memorisano jal u blentari. jal u rukama i nogama, jal između… šta ga znam.Zaboravlja se. Krečana ipak još nije ,hvala Bogu, šljegla na mubarek sjedine.

I šta sad ?- pitaće neko misleći na hejbet prikalemljenih kalendara.

-Ma ne znam kako sam sprco tolike kalendare.Da nisu prelijepi i unikatni reko bih da mi je neko svoje podvaljivo.A jopet, možda se prebrzo živjelo. Možda se san za snom , bez predaha kalemio.

-Ma ne pitamo to . Nego šta je sa kuferom!

Aba zo. Što ne kažete? Ništa ! Kasno , u ratu anlaisah , kufer mi nikad nije trebo. Gdje ću ja bez svoga Grada čednosti. Šta bih ja bez Sarajeva. I Sarajevo bome , bez mene. Svisnuli bi načisto.

Sada je kofer skoro prazan.

Krpice u ormaru uredno poslagane i po redu i tabijatu dunjalukom svjetlo dana , jal noći gledaju. Il ne gledaju.

Platna prodana ,poklonjena, obješena na zidove ili u sehare snova pohranjena.

Kistovi se uglavnom u razređivaču kisele. Ima se pametnijeg posla.

Miris i karmin kupujem barem jednom godišnje. Ko da ih neko krade? Svako malo prhnu. Joj jesu nestašne ljepote mile

U vrtu zasadio tisuće raznobojih ruža. Nek ih beru same. Jer meni je grehota cvijet , ako nije žena , brati.

I jedna novost. Rat me naučio. Bijeli , pamučni čefin, dva u visinu a ležećki , se šest metara u duljinu ,a poravljeno i smotano , uredno ispeglan i složen ,kao jedini gost , na dnu kofera čami. Udomaćio se. Ko velim, nikad se ne zna. A jopet, damast mi se jaranski smješi ko da me tješi:

-Kad, tad! I nek znaš nisi bakso.

A ća mu ga ja znan. Moram mu virovati, jer život je prelip.A jopet , u zakutku malog mozga , imam skrajnuta još dvi tri sna i koja dobra želja. Uh ,da me oće podobriti i zapjevati … bilo šta. Ne bih se žalio.

Sarajevski Avlijaner (Canis Mahalis Vulgaris)

Canis Mahalis Vulgaris pozantiji kao Sarajevski Avlijaner je križanac mužjaka i ženke koji u sebi imaju gene nebrojeno mnogo najplemenitijih pasmina pasa, plus vuka i vrlo moguće (figurativno) vuka. To se uveliko odrazilo na njegov plemeniti, miroljubivi karakter , ali i psihofizičke osobine.

Svaštojed koji se hrani biranom hranom , naročitim jelima iz restorana , dječije užine i bogate domaće kuhinje. Količinski jede kao svaki ratnik , najmanje vuk ili konj.Znači dnevno pojede kao dvije-tri prosječne pobjegulje na socijalnoj pomoći. Ali iz nekog razloga je solidno uhranjen i vrlo je ugodnog izgleda,za razliku grebatorskih tipova , hijena i lešinara, koji se uvijek ujedinjuju u žurkatu na akrepite.

Avlijanerovi nervi imaju nerve , a ovi svoje nerve sa nervnim produžecima, tako da je neustrašiv ratnik premazan svim mastima , ali tih , miran i povučen ko neki umjetnik ili barem slikar. Ako ga zli ljudi , šintori i ostala ljudska bagra ne ubiju ( a uglavnom ne uspiju) dok je štenac ,ne moš mu dlake odbiti. Briljantnog uma i konjskih bijelih bubrega vrlo je umiljat i skroman , jer zna da bahatost ,kokodakanje,vehto eksponiranje i isporazno bubanje u prsa ubijaju ljudskost. Preživi sve bune i bunice. O ratovima ni habera . Sviko da zlo razgrće i sahranjuje.

Preležavši sve bolesti u djetinjstvu , uz dječiju i žensku ljubav postaje vjeran i nezamjenjiv pratilac i čuvar doma ,časti , žena i djece. Voli žene i djecu , no nema nikakvo povjerenje u većinu muškog roda , jer mu iskustvo govori da mu žele zlo granatama, petardama, šupljim topovskim udarima, kamenjem i halabukom. Sve sami bombaši , prepisivači i ublehe.

Ispod Starog mosta, Vrela Bosne, Bembaši ili Darivi, Canis Mahalis Vulgaris sa sličnim Mahalis jaranus Sarajlikus pijucka meku šljivu maksuziju, poneki lozu, kurvoazije il’ klipaču, uz mezetluke koje obično Emina , Koštana il’ Fazila sprema. A bome ni Sofki ni Jeli leli Jeleni mane nema

Ničega, osim Boga Milostivog , se ne boji i uvijek ležerno i ponosno ide sredinom džade, da ga što'ne satare, jer nigdje mu se ne žuri. Rahatluka nigdje kraju nema.

Debina individualna dubioza

Deba  jednom imao veliku dilemu o mogućnosti uvođenja limarenja u takarenje. Razmišljao i razmišljao ali ipak na kraju  odust'o.

Kaže; lim i takarenje ne idu pod ruku. Gdje si u tanježa vidio takarenja.

Žao nam zbog odustajanja  jer to Debi u pravilu  ne pristoji. Napose u izvjesnim pozicijama. A toliko se mučio i razmišljao.

Takođe nam je uskratio mogućnosti ubacivanja jedne nenadmašne blic filozofije u neke riječnike ili enciklopedije.

Mudrost je bila toliko kompresivna ,izvaljana i istucana emocijama i strastima da bi sigurno bila dostojna  mnogih antologija, jal’ književnosti, jal filozofije, ali u najmanju ruku astronomije.

Ako nije prevazišao Aristotela ,Nostradamusa i Dostojevskog, njegova poetika je sasvim sigurno vjerodostojnija od gluposti Dantea, Getea, Šekspira, Njegoša,Borhesa i drugih ubleha. Dobro ; oni su bili hadumi ili hadumice,poneki i tetkice, pa nije teško biti umniji i poetičniji od njih.

Limarenje  ima one minimum  tri i po najpoželjnije karateristike za takarenje: prešanje, kompresija,  valjanje i tucanje. Ima tu još mogućih opcija ali tri i po bi bile sasvim dovoljno. Ali ovo nismo još muhurali ,jer nismo pitali ni Jelene ni ostale ženske dijelove konzilija. Ipak se ovdje najviše o njihovoj svili i kadifi radi.

Poslije višemjesečne nesanice i prerispitivanja Deba je  ipak  odustao i limarenje prekrižio iz popisa istoznačnica  takarenja.

Kaže tandaro , ti tucao, valjo ili prešovao ne mereš ti njoj ni pera odbiti , a kamo l’ je stanjiti. Ona ti ko skočiguma ili neki perpetum mobile.

Što  više naliježeš na nju , pa joj opisane radnje opetuješ i opetuješ;  ona jača i raste sve više i više, i ne prestaje  dok ne implodira ili eksplodira. Šta ti Deba zna kako mu to funkcionira? Nije ni miner ni inženjer; ponajmanje ajnštajn ili neki stručnjak za fisiju.

Ni njima nije jasno kako nešto može  istovremeno i implodirati i eksplodirati . I to skoro u isto vrijeme.Maksimum par desetaka sekundi razlike; ali samo u onim akstremnim slučajevima kad prešanje, kompresija, valjanje i tucanje pomahnita i postane neodoljivo raznostrano. Ili kad je zgorelica u pitanju.

Deba to implodiranje i eksplodiranje svako malo osjeti na sebi.Kad implodira, njemu se sve neki biljezi pojave ko šljive pred kazan za rakiju.Kad ekaplodira isto ko da ga geleri grebu po leđima i ostave krvave pruge. Reko bi čovjek obeznanila se žena, pa ne zna šta radi.

Taki je svaki pametan insan. Postane hajvan.Žena ga smota i smunta, on se htio ne htio limarstvom bavi. Često mu njena rabota i na obraz iz čista mira zasjedne. Šta sve insan mora pretrpjeti da bi oluk napravio.

Za nevjerovati, za riplija je, kako se  ljepotica kao ptica feniks, eksplozijom ili implozijom svejedno je; ponovo  rađa .I   još milija, ljepša, bolja,  toplija i slasnija bivstuje. Onda takva  po mozgu; kojeg svaka  hablečina u tren zagubi; rovari i vlada.

Deba ,kakav  je nedokazan, sve  nešto misli  kako mu ta neka, za valjanje  od rođenja zrela mozgovne smicalice pravila. Nije mu jasno kako je njegova glavurda, više neki oveći cocin bubanj, mogla izaći iz onog grmića, malog majušnog a tanušnog. Nema veze što je majčin. Prvi miris u životu koji čiovjek udahne je miris đardina, kaže Dobri.

Natakarim ja đardin.Pored tolikih lijepih narodskih imena za paplicu malu,a nezasitu ,on izabro da je bašćom zove i to malo većom.A opet sve nekako ko da ima pravo.Moraću,kaže Deba sam sebi,malo više razmislit o imenima slatkice moje.

Kasnije , kad mu se glavurda izbalansirala sa onim bez mozgašem, on se ibretio kad onaj dole nešto radi , a mozak mu u isto vrijeme eksplodira ,kad onaj implodira. To mu nije imalo nikakve logike. Na te neke implozije i eksplozije, to vremenom uhavizo, iako nije razumio.Kako neki tako neki malen stvorić može u kosmičkom smislu remetiti logičke principe? Nelogičnica jedna draga.

Skonto on da mu to ko struje dejstvo dođe. Gdje god te struje strefi svog te potrese. Eto taj naučni princip elektriciteta i prvodnika i gromobrana shvata.

Zato on zabode svoj gromobran u prizemljenje i misli da je siguran. Viđu vraga, njega opet nešto hek posred mozga i sve mu vijuge poremeti. On usporen kakav je bio, stalno sve ponavlja, opet i opet i više od dvadeset puta, obnoć. Ono uvijek isti rezultat:

Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica. Što će reći takari lud zbunjenog.

Fizički nikad problema nije imao ;to smo pročitali. Ali da skonta i shvati pogančerku nikad nije mogo. Ko će je skontat il’ shvatiti od čega je sazdana kad funkcionira na antigalaktičkom principu?!

Nema struje, a drma ko tri puta po trista osamdeset volti i sto wati. Ti je valjaš, kompresuješ, tucaš, bubaš, takariš, tandaraš (sada bi Deba nabrojao i objašnjavao njemu 130 znanih sinonima i još namjerno ispušteni koji pride), ali vremena se za to nema pa ga skratismo.

Daj ba Deba ,skrati , daj pouku; kad već o basnama pričaš.

On ni habera, već nastavlja. Ti sve činiš da joj se umiliš ,a ružica te strujom mlati. Nisam nikad čuo da šećer ima veze sa strujom. Nije baklavica , ni slatko ili pekmez da  joj se  onaj naš slunto umiljava.

On se tamo kofrči ,maltene te buba u prsa junačka, a ona ga samo tresne i on u bandak. Mora mu se il’ hitna zvati il’ vještaćko usta na usta davat. Nekad ni to, pa ni sajle dizaličke ne pomažu.

Jes'da je blesav ko da mozga nema; ali kako će u bandak pasti kad vidi tu rosnu antigalakticu. Umjesto da se ukruti i počasnu stražu antilogici živahnoj i raspjevanoj, joj mamo mamice, daje i daje, ako treba danima, on svako po sata – sat ,meita se igra.

I kakvu bi pouku izvoljevali kad se bezmogovni gromobran i antilogičnica i antigalaktica  u limarenju naduravat stanu.Tu pameti nikakve nema ,a opet mišterija i nauka živa.

Ukoliko smo se mimoišli u mišljenju , ondarake vi dajte pouku u ovoj našoj mozgalici.

Možda ste vi pametniji;nikad se ne zna.

Basna : Riječi kojih nema u riječnicima ( Debin naslov)

 

Neko reče ;molimo još jednu basnu .

Našeg dežurnog basnaša uškačla leđa, još od kako se rodio. Ponudi se Deba da ga zamjeni, jer mi nemamo ništa spremljeno za ovaj dan. Pristanemo,morali smo.

Deba prvo izmjeni naslov koji smo ugajgulili:

Na portalima bombaši, prodavači magle, bljuvatori i ublehe (naš radni naslov)

Kaže : on neće da ima posla sa takim ljudima. Opoganiće se,a to mu religija ne dozvoljava i odmah krenu dalje:

Mi se navikli igrati pritiskanja.

Kad nema šta drugo mi počnemo pritiskati kompjuter.

Ako ništa ne zna uzvratiti i ne možemo se u bulu uvaliti ili zakaziti. Samo ga možemo pokvariti. A to je veći jazuk od onoga prije toga i poželjnijeg..

Pritisnemo neko slovo i nama se pristavi nešto,a ne znamo što.

Sve neki bomba naslovi, kontamo sve sami bombaši.

Mirko i Slavko na priliku. Njima nismo nikad vjerovali ,ni bombašimo ovog vakta, troglavatom predsjedništvu,ni njihovim narodskim gulikožama  iz stranaka.

Onim vjerskim čafirima debelo ušuškanim i ulogovanim  po razmim zajednicama još manje. Oni na Gospoda hule. A ima  hejbet udruga : katolička, pravoslavna,islamska, jevrejska,hanefijska, protestantska,vehabijska,jehovina….

Nemamo vam vremena nabrojati nama znanih u prosjeku po  216 religijskih sekti po jednoj religiji. Svaka ima svoju istinu i svoga stvoreitelja.

Eto zašto ne vjerujemo crkvama , sinagogama i džamijama i ostalim paganskim  hramovima.Ne može se mili nam i Jedini Bog podijeliti na tri ( i više ) puta po  216 dijelova pa da svi budu zadovoljni. Minimum  3 X 215 frakcija podmućuje i falsifikuje istinu.

I ne samo što im ne vjerujemo ,nego njihove glavare i poglavare  smatramo najvećim paganima, varalicama, ublehama ( oliti licemjerima) i bombašima.

Pagani su daleko od Božijeg nauka.

Sve varalice bi trebalo strpati u zatvor.

Ublehe (oliti licemjeri ) siju praznoću i sluđuju pučanstvo.Njima je mjesto u umobolnicama.

Bombaši bombe bacaju, jal’ ubijaju  na mrtvo, jal siluju i pljačkaju ,jal’ truhlovinu neku valjaju.

Svima njima je zagarantovana nagrada za počinjena djela. Visokokvalifikovani pržun iz koga oni izlaza nemaju.

No ,mi se danas nećemo baviti morbidnim protuvama kao što su hodže,svećenici,rabini,šamani  ili vrači.Oni će se sami o sebi zabaviti.

Mi idemo na veselije i humanije  teme. Ono ko fol.

Znamo da mlađi naraštaji nisu upoznati sa čuvenim partizanskim bombašima Mirkom i Slavkom., pa ih moramo uputiti u njihove bombaške sposobnosti.

Mirko i Slavko ovako komuniciraju:

Mirko: Slavko pazi metak.
Slavko: Vidim Mirko , ne brini.

Slavko: Pazi Mirko tenkovska granata.
Mirko: Hvala Slavko,nisam je vidio.

Slavku u ruci puška tanđara. Mirko šmajser naštelija.

Mirko:Slavko ti na tenk.
Slavko :Mirko ti na avion.

Tenkovi i avioni u eksplozijama nestaju.

Njih dvojica djeca deset oliti jedanaest godina imaju ,a čuda rade.Tako su nam partizani prodavali zabiberene brizle za bijele bubrege.

Tada smo počeli sumnjati u socijalizam i nevjerovati komunistima.I bombašima.

Kako smo naivni bili. Dok je Tita i njegovih komunista bilo ;zvjer zločinačka, fašistička, ustaška i četnička, manja od makovog zrna u vokoderinama se krila.

Zbog zvijeri što se poslije Tita izmiliše i pa našem dunjaluku se rasuše više ni jednom insanu ne vjerujemo .

“Domaćim” ublehama koji izvana pišu po najmanje,jer su se “odlaskom iz Sarajeva počeli osjećati slobodno”. Oni nisu pravi bombaši.Oni samo misle da dimne bombe valjaju. Oni su ublehe i gospojice. Bombaši ,a gospojice su obavezno ublehe, šljam, glavate razroke fukare i loknice.Uglavnom hadumi i tetkice.

Dakle do portala  svakojakih se protegli ,sa fukarom zaglavili , ali niđe vrata.

Ono na ono, i ono u ono i zentamo. Nigdje vrata, ulaza ili galaktičnih portala. Nismo za fantaziju, ali ni toga nema. Bavimo se mišlju da su vrata kodom zaključana i da pristup imaju samo oni iz prvog reda  troglavatih monstruma i njihovih hordi zla. Možda baš nije svaki iz horde zla,ali manijak zasigurno jeste.

Onda nam se upale lampice,nije baš tako. Vrata su otvorena i za normalne ljude. Skoro i valjda.

Na njemu ti  mo'š i sliku vidjet, haber čuti i još ponešto pročitati.Taki je portal. Ništa pametno.

Šta možeš, takav vakat nekakav došo.Nepametan vakat. Sve sam glupak do glupaka. I poneki rijetki koji nije glupak.On je blesa koja radi za one gore navedene.

Svi haberi u trci za našim pritiskom na one starter tipke. Od toga im lova zavisi. Svaki klik broje jer klikom lovu nose.

Smeće najviše klikova donosi. Navikli ljudi da se drugi izmete po njima.

Pritisnemo onaj klinčić od zvjezdice i natandarimo na bilo koje slovo i guglanje može da počne.Nas ta riječ uvijek podsjeti na Dodika, Bakira , Ćovića i gospojicu Jergović. Pogodite zašto.

Mi ne smijemo reći, tolerancija, kredibilitet i ti fazoni.Mi smo fer skupina.

A ja Deba ,individualac ,mogu, jer pišem basnu i baš me briga za pedere , pljačkaše , sveštena lica i fukaru.

Jes Dobri dobar fol skonto:

“Kad hoćeš nečija sranja i poganluk natakarit na kompu, ti sve u basnu okreni.I svi zadovoljni,a poneko i nije,ali se pravi da se smije.”

Nama drago ono S jer znači Sarajevo. Puno nam srce. Ima ono radio ispred i dodatak ba, ali o tom potom. Hem Sarajevo Grad Čednosti,pa još i radio Sarajevo, kud će ti ba veće miline. Što'š ti slušati neka stranjske čudna izmetišta, puna sranja , laži i mržnje radija i portala  , kad moš domaći.Ono ba hem mahalski zvuči a i na Bosnu zemlju Božije milosti miriše.

Al opet nam se to S sve manje sviđa. Pušta bombaše, prodavače magle, bljuvatore i pogan da se šeće po haber kutiji. Napose mislimo na onu razrooku , svinjoliku Fukaru i onu glavatu malu naci gospojicu Loknicu. A od Čovića i Bake ko da malo strahića imaju. Ti sinovi genocidnih tvorevina i fašisti mrze Bosnu i predanost Bogu jedinom.

Za jednog je Bosna mit i po njoj svoje kompleksaške pijačarske bljuvotine sipa.

Drugi,ona ko puh ljuta loknica i pizdunčica je septembra Anno Domini 2015. skontala i dozvolila:

I ; muslimani su ljudi.

Zbog toga tetkice sa loknicama treba skrajnuti na smetljište; dakako istorije, u svom životnom  se već valjaju.

Po svom vokabularu i mržnji pripadaju tamo, da uz gusle i prange svojoj uzor bratiji poju jeremijske nabrajalice i striptiz izvode.Možda šta fasuju.

Bratiju,pretke i potomke njihove ćemo najbolje opisati riječničkim žargonom.

Molimo vas da pozorno obratite pažnju na taj pandemonij označen u Blekijevom mahalskom rječniku oliti pojmovniku.

NACISTI / FAŠISTI

udruženje vatikasnkih ljubimaca , njemačkih pogana – primogenius paklenikusa, genocidne zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, ne spadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, gasom, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, krkani i slična arijevska izmetina i bagra…

USTAŠE/ USTAŠTVO

udruženje kroatjanskih pogana – primogenius paklenikusa, zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, ne spadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, kamom, bombom, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, kroatjanci, grmalji, krkani i slična izmetska – prangijska bagra

ČETNICI / ČETNIŠTVO

Udruženje načrtanija i SANU srbaljskih,pogana – primogenius paklenikusa, zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, nespadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, kamom, topovima, tenkovima, bombama, macolom i drvosječkom sjekirama ubijaju ljudska bića, silovatelji, srbalji, grmalji, krkani i slična proljevsko – guslarska bagra, četnik nikad ne djeluje sam jer hrabrost se stiče guslama, brojnošću i naoružanošću protiv golorukih insana/ljudskih bića

SANU

srpska akademija nauka i umjetnosti.

Svu akademsku,naučnu i umjetničku umnost i vještinu sprcali u osnivanje , materijalno tehničko pomaganje i obrazovanje akademskog, naučnog ,umjetničkog iidejnog osmišljavanja i stvaranja udruženje pogana – primogenius paklenikusa, zlih hordi koljača i manijaka, genocidnih družbi, abortusa tame i zvjerinja, koji ne spadaju čak ni među neljude – jer su monstrumi, koju nabijaju djecu na bajonete, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, srbalji, grmalji, krkani i slična izmetska bagra. Krajnji akademski, naučni, umjetnički i umni domet je stvaranje drvene jednožičane tvorevine. To je strugotina trulih panjeva čija je žica otkinuta iz stražnjice plemenitih konja i ispušta zvuk istovjetan ispuštanja konjske balege. Njhov zaštitni znak

POGANČER

Bezbožnik, izabranik zla, nevjernik, nečist, prljav, uprljan, ružan, gadan, nagrđen, prostak, fig.ljudska zvijer, bez srca i duše, genocidna nečist, srbaljska i krotjanska zvijer što odobrava, sije, zaziva ili tvori mržnju, ubitstva, silovanje

PIZDUN

umišljen, uobražen, zavidan, prepotentan , egoističan osvetoljubiv, zavidan, podmukao čovjek,ljubomoran čovjek,muška šmizla , više: vidi šmizla, fig pederčica ( muška)

PIZDUNČICA

djevojčica koja nije ni žena ni dijete, umišljena, uboražena, prepotentna,egoistična, osvetoljubiva, zavidna, ljubomorna osoba koja umišlja da žubori kolonjsku , više: vidi šmizla

peder

pogan, prljavko, govnar, bolesnik, umobolnik, razroki svinjoliki lajavac, gospojica, loknica, glupak, poklonik i podanik: nacizma, četništva i u ustaških udruga, čovjek koji ima spolnu sklonost prema drugom muškarcu, fig. čovjek bolesnog polnog nagona, čovjek koji prčka po govnima u tuđoj zadnjici ili dozvoljava da mu se to isto radi, pogančer, pogan, govnar

 

papak

rožnata izrasnina na ekstremitetima životinja,rožnata izraslina na debelim licima, fig.sloj balege na licu, krkan, seljačina, primitivac, čovjek: neučtiv ,bezobrazan, nemilosrda, iskompleksiran, nevaspitan, siledžijski nastrojen, razrook, brenovan, mrzitelj istine, hadum, impotentan, nemoćan, zavidan…

prepisivači

ljudi koji prepisuju riječi drugih , ljudi bez vlastitog znanja i uma , oni koji se kite tuđim riječima i misle da su pametni, oni vehti koji drugima savjete daju , kore ili pripovijedaju svoje licemjerje,stavku po stavku prepisuju vrlo metodično ne shvatajući suštini onoga što prepisuju

preneseno značenje: knjigovođe koje prepisuju

 

Naravoučenije:

Obavezno pogledajte naš nedovršeni  rječnik. U njemu se najlakše prepoznaju bombaši,prodavači magle,bljuvatori,ublehe i ostala bagra i pogan.

Drugi riječnici i enciklopedije  bježe od tih riječi.

Valjda autori i sredina iz koje dolaze prepoznaju sebe i ne žele da ih drugi  njihovim očima vide.

Ovoj basni ne treba naravoučenije .

Svaka rečenica je jedno naravoučenije.

 


												

Rezime , guta i sređivanje / Igrokaz na današnji dan 2.Oktobra / Listopada

Danas  Ponedeljak 2.Oktobar/Listopad 2023.godine računajući odbrojavanje  po Hristu.

Ispratili smo 274 dana. Još nedostaje 91 dana da  se ova , dotična 2023. upotpuni.

Mnogo je novih dana prošlo , pa više nisu novi. Sada su već birvaktile. Ali nemojmo se zavaravati , dani su vječni. Samo se povuku. Nisu sebični ko neki ljudi.. Dozvoljavaju da i drugi dani nađu svoje mjesto pod suncem.

Juče nismo obratili pažnju na konstataciju prepisivača:

-U slavenskim jezicima listopad je dobio ime po tome što u tom mjesecu najviše opada lišće biljaka.

Ja , vala su jako pametni. Pa neće valjda lišće otpadati sa hajvana ili insana. Ili recimo ameba.

Ono što jes’ jes’. Lišće ima debele veze sa insanima i hajvanima. Vjerovatno i sa amebama. Kada dođe vakat sve iz poklopi.

A i neki drugi listovi imaju veze sa nabrojanim živućim , fizikom omeđenim bitkom.

Kalendarski!

Neko ih ima gutu, nek0 nema. Oni koji imaju gutu , tješe one koji ih nemaju, ali se na njih ne obaziru. Bilo kakvu gutu. Recimo love. Kažu imaćete i vi jednog dana ako nam budete robovali kako valja.

Ona druga guta se ne može nadoknaditi.Il'je ima  il’ je nema. Recimo umna , ili pak ona ljudska, mahalska.

I žene vole dobre gute.  Bilo kakve. Samo nek je berićetno i dobro gućeno i pogućeno. Ostalo će se sve samo posložiti.

I mi volimo posložiti. Šta ste se zabezeknuli? Volimo red i mir. To snači sve pospremiti i staviti na svoje mjesto. Tada se naše partnerice nemaju šta buniti.

Nekad se pobune i traže da se ponovo sve složi. Kao nije dobro urađeno.I opet.

A neke to stalno traže.Moš'te misliti ? Čak i kada se sve savršeno sredi.

Te su perfekcioniste. Kad ih sretnemo , pomislimo joj naša leđa. Od toliko slaganja može nam se nešto ušćaknuti. Recimo neki  mišić, ud ili neka kost. racimo pubična. Iako nismo sigurni da je imamo. Valjda(?), Nije to za nas.

Znamo , one opetovanje traže  za naše dobro. Uče nas redu i prirodnom zakonu. I izdržljivosti. Sve treba stalno slagati i pospremati. Osnov higijene , uljudnosti i urednosti.

A kad je žena uređena , tj. sređena onda je sve u najboljem redu. Crvkuće ko hor slavuja u zlatnim krletkama na Solomonovom / Sulejmanovom dvoru od biljura , ko Kraljica od Sabe.

Joj kakva je boni, ta čudesna žena kad je sređena. Hem je ugodno našminkana, hem je elegantno odjevena , a bome se smiješi sa onih štiklica tankih k'o nogara vinske čaše.

Zato mi rokamo konjak. Ali tek poslije gonga : Finito.  Znači sredilo se sve što se treba srediti, odnosno složilo se i finitiralo .

Ipak u tom sređivanju u ovom mjesecu ( kao i svim ostalim) dolazi do nesporazuma među ženama.

Paganke insistiraju da je octo sasvim dovoljno.

Ove druge (ima ih raznih fela, ali sve su prelijepe) opet kažu da je deset prirodnije i izdašnije.

Bilo octo bar ili lista pad , bilo osam ili deset , bilo Julije ili Georgije , ženama je bitno sređivanje. I to svakodnevno.

Sređene i nacifrane ko zvižde. Zato muškarci zvižduću ko zvižđe. A žene pištuću ko pišće. Što bi rek'o naš drug Ajnštajn, sve je u nijansama relativiteta.

Ko je ikad vidio da je nesređena žena zadovoljna. Ne bi ona provirila nos iz halvata dok se dobro ne sredi. Ili dok je dobro ne srede.Takva joj narav. Ljubimo joj karakter. I sve ono što ide uz to. A to vam je otprilike tisuću velova. Prava pravcata raskoš đardina.

I onda će nam neko reći da žena nije đardin.

Pojam neuki nemaju!

Ma, žena je vječni đardin , u kome nema opadanja lišća. Nešto kao Blues ever grin. Blista i sjaji , prelijevajući se u hiljade valera . Normalno ako se redovno sređuje. I to nježno , ali energično , onako po muški, i sa ljubavlju.

Što bi poete rekle:

-Joj , kakva je pusta, kako je čo'ek ne bi … , ko’ da je iz raja izašla.

U prevodu:

Pjesnici redovne blude i polude kad pomisle na ženu , pa zaborave da su upravo zbog … , insani izbačeni iz raja.

One … ( tri tačke ako ne anlaišete) , smo stavili zato što nam u momentu nija pala adekvatna riječ na pamet. Sada smo došli tobe, a to vam znači dohavizali se , pa se ispravljamo i definišemo rečinicu kako to časnost nalaže:

-Joj , kakva je pusta, kako je insan ne bi ko jabuku milovao i na grudi privijao. A bome i pažljivo i sa slašću konzumirao.

Ha, valja ova , pučanstvo.

Idemo sada na posao.

Podne je.

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin četvrti

Čin četvrti

Prođe  pet godina i koji mjesec. U varoši ništa novo. Jedino se Meleka zadjevojčila i Fatma skoro oporavila. Ono skoro je daleko od zdravog. Ni jedna ni druga neće za Bega da čuju. Beg se na majčino imanje povukao kada je ova dušu ispustila . I on brzo za majkom mandrkno. Kažu noćima mu dušu čupali.

Begovica se malo usplahirila kad  ču da se Mujo iz vojne vraća. Od Fate poneki, ni dobar ni loš glas. Podnošljiv. Muju  i ne pominje.

On se iz vojne sa Kozacima , napokon vratio. Neustrašiv bio, život mu ništa nije značio ,  pa se i smrt od njega odmakla. Činova se hejbet dograbio i aglukom se zakitio. Majci na vrata kuca, ona ga ljubi, sin jedinac se doma  živ vrnuo. Osjedila ona skroz na skroz , jedan kroz jedan što bi raja rekla , ali ništa to spram radosti što je jedinac , živ i zdrav grli i ljubi.

Sa njim dječaćić od pet godina , isti on. Mujo ništa ne objašnjava nego djete za jednu ruku, dugom rukom jatagan pridržava, dvije kubure ga opasnim delijom  čine. Brkove kozačke zapustio, pogled mu se usurio. Da čovjeka , od tujina strah  spopane.

Pravac begova kuća. Kapidžik zatvoren , on zapovjedno kuca. Na dobro se lako naviknuti. Nekom dobro, nekom zlo.

Meleka otvara vrata, vrišti od radosti, Muji se ovrat vješa, nema bitno što se zadjevojčila. To je Mujo , njene ,  neprežaljene Fate dragi došo.  Izlazi i begovica Fatma ,  čula glasanje radosti .  Malo ublijedila, iz kuće ne izlazi, ali nije blijedilo od toga. Ovo je ono  blijedilo kad insana bude , pa ga ne bude, jer se prežaljena avet na vidjelu sreće.

Ljepota bila , ljepota ostala. Koja sjeda je spotakla, ali ista Đul Fatma jedinica u majke. Pola Bosne se za njom u njenim djevojačkim danima okretalo, druga polovina uzdisala. Sada bi cijeli dunjaluk udovicu da ženi.  Ona ni mukajet.  Jednoć je jednom srce i tijelo dala, i naj'grabusila.  Dosta joj tuge za čitav život. Jedino joj kćer Fata ravna i u ljepoti i u sreći i u kijametu bila.

Muji zasuziše oči , on na koljeno kleknu, u ruku je ljubi i kaže:

-Sretan ti unuk neno. Evo ti Fatin i moj sin  ,da ga paziš i voliš, ja ne mogu, mene velike muke pripale .

Sjedoše kraj šadrvana, čijom je vodom Fatma svoju anterijsku raspomamljenost prskala i hladila. Zna to Mujo, ona mu pričala o tom jadu. On krivac za to bio, sa ponosom se od srca smijao,  i ponovo je palio i gasio.

Ponude mu dadoše , kahvu i rakiju ne odbi.

Sjeća se i priča …

Poslije Fatiminog usuda , zbog Fatime i Fatme malo više akšamluku i rakiji sviko.   Misli pomoći će, bol, snove i ljubav da ubije. Ne pomaže ništa, sve to njega i dalje čereči i  ubija. Namah se unovačio u askere .

Dugogodišnja vojna sa Kozacima se dobro završila. On aga postao , a Vezir ga zbog hrabrosti plaho zagotivio i pripazio. Mogao je da bira gdje će agluk , imanje odabrati. On izabrao Smirnu; čuo da se jedan agluk tamo prodaje.

Zna Fatma, zna i Meleka zašto se Smirna bira. Meleka mu rekla za Fatine hareme i hamame. Neće ni jedan nego taj. Vezir svoje obećanje izvršio. Pokraj  begovice  Fate dvora, Mujo svoj čardak napravio.

Kad je Mujo došao u Smirnu,  Fata malo poboljevala. Glavna sandžak – begovica i dvostruka udovica postala. Pričala mu to, kada je obhodio. Obradovala se jako, neizmjerno. Nema suza ,  sve ih za pet i po godina isplakala.

Ni on ih skoro nema, On je svoje ubijajući din dušmane prolijevao. Žao mu insana; ne zna ih, ništa mu nisu učinili. Ni on njima, ali kidišu jedni na druge i sjeku se  , ko bijesne zvijeri gladne krvi . Ili oni njega, ili on njih, nema treće.

On uvijek imao sreće. Ubija on i plače. Malo za ubijenim  insanom, a najviše za Fatom, tek ponekad za Fatmom.

Jedino mu u srcu radost zaiskri,  kada na Meleku misli. Biće prelijepa djevojka , taj mali curetak, ta harambašica mila . Krvlju bol za Fatom pokušavao da umine.

Ima tu i krivnje zbog Fatme  , majke njene. Sve nešto misli da Fatu ne prevari sa majkom joj , ne bi se ništa  desilo. Svu krivicu na sebe privaljuje. Bol ne uminu ,  većme se veća javila. Čito; sveti kitab brani i u nečist meće , sastaviti majku i ženu na dunjaluku u poganluku.

Njen Mujo nju potražio , kapidžike i pendžere svoje kraj njenog dvora pristavio. Srce hoće Fatimi da iskoči. Sve ga pita da li je još voli, da mu nije koja srce ukrala. Zna ona da nije, ali se prvi da mu ne vjeruje. Pa  ga čika i miluje. Mazno ga štipka , provjerava je li san , melek ili njen Mujo.

Uleće troje djece, dva sina i kćerkica. Pet,četiri i tri   godine, jedno drugom do uha. Kad Mujo vidje ono najveće , srce mu zatreperi. Takvog on sebe u Bosni ogledao , kad je tih godina bio. Sjeća se, k'o da je juče ¸ Modrom rijekom gazio.

Upitno gleda u Fatu , ona potvdno klima glavom. Neće pred djecom da priča. Djeca joj po bosanski pričaju, dvoje mlađih nešto i turkiš čavrljaju, ali stariji neće za turski da čuje. Gleda u Muju i drsko i znatiželjno. Drsko jer je stranac,a sa majkom mu veselo egleniše. Znatiželjno jer mu poznat i pomalo blizak taj lik.

Poslije ,  kada je dojilja mlađu djecu odvela na spavanje, Fatima uze petogodišnjaka za ruke, posjede ga u krilo i reče mu :

-Mili, evo  ti babo  napokon došo, poljubi ga u ruku maleni  , siročiću moj!

To joj dijete jedina radost svih ovih godina bila. Pričala mu ona o njegovom ocu, majci Fatmi , svojoj sestri Meleki. Pogan, očuha i svoga oca nikad mu pomenula nije. Teškom mukom je prihvatila ovo drugo dvoje, i još ne zna da li ih  voli ili sažaljeva.

Dijete se ustručava;Mujo ga nježno za ruku prima i cjelov u kosu pa na obraza stavlja. Jedna suza kanu na djetinje lice. Zacrveni se kao krv i polako na djetetove usne siđe. Dijetetu neugodno , kuša, suzu , slana je i slatka. Smiri mu srce i prihvati nježnost  ove strane ruke,  kao da je nešto njegovo. Ubrzo ode i on na spavanje.

Danima se Fata i Mujo viđali i ponovo upoznavali.  Niđe im se žurilo nije.

Da su znali ono što nisu ,  ni sekunde ne bi gubili.

Ona kaže doveo je sandžakbeg u ovaj harem , što je dao da se njojzi napravi. Ona već u putu , prije Stambola , saznala da je sa Mujom bremenita. Ništa više ne bi pomoglo da bilo kome kaže.

Ako kaže sramota, svašta može biti. I osramoćenu  vrnut je doma, i kamenovati i bičevati, u roblje prodati. Šuti ona i u Smirni o vaktu rodi. Babice , dojilje i dadilje se uzvrtjele i usplahirile, nešto se računica ne slaže. Beg prekinu tračeve, reče sedmanče je i njegovo. Tačka ,nema više munđijanja. Plaho mu se ljepota Fatina dopala i on po stare dane pošandrco i zablejio se u Fatu.

Ipak  se ili od jeda ili od  slabog srca u neki se brzi  vakat  prevrnu. Obradovala se Fata, slobodna je,eto kući može hodit. Ne prisni joj se. Brat begov  sebi tu ljepotu za ženu na silu uze. Bio koju godinu mlađi od beya, i ona izrodi sa njim ovo drugo dvoje djece. I ovaj prhnu u fenjer  , ha se kćerka rodila.

Fata opet slobodna ,ali kasno. Dva tereta pride ima.Ne zna kako bi na udovicu sa stranjskom djecom u varoši gledali. To joj najmanja briga.

Šta će Mujo njen na dvoje stranjske djece rijeti? Stid je bilo. Hej , ona dva braka imala, dvaput udovica postala, troje djece porodila, a on jako momak. Ih kaki je, jedna li mu udovička majka. Svaku djevojku može dobit , prevrnut i oženit, i još koju pride.

Vrijedan i robustan je on; obdaren svim i svačim  Kod njega nema ništa labavo, več čvrsto, odrešito , pravo i  muški ; joj mamo mamice. Zato se iz Smirne  nije micala, a i čula u vojni je , oko osmanlijskih se krajeva mota. Za majkom Fatmom i sestrom Melekom žalovala ko za Mujom. Tri su to rane, grdne, neprebolne , neizlječive.

Kako to boli Bože mili Milostivi. Nikog svog da čuješ, vidiš ili dotakneš; dušu, srce da ispuniš.  Tako skoro šest punih godina. Praznina se duboka stvara. Iznutra nešto rovari, truje, slama i izjeda. Boli to mili moj,ne može se insan nikako naviknuti na tu bol.

Živi čeljade, mora se. Bogu Jedinom se moli ,a  život , kao ,  ide dalje i traje i ništa ne pomaže.

Mujo njoj  ništa nije imao za pričati: bolovao i ratovao ,  pa opet bolovao. Vremena neka neobuzdana , stampedasta. Sjeća ih se kao kroz maglu. Više od pet godina prođe dok je nije našao.

– Bona da si ih stotinu rodila ja bi   sve prihvatio. Tvoja su , znači i moja su .

Poslije te priče sve je bilo nekako drugačije i lakše. Ona poče anterije oblačiti. Sve neke nove. Imala vremena pa vezla i vezla. I majci i sestri mnoge izvezla. Veze  a misli,  ona ih nikada neće obući; nema kome i zaradi čega.

A opet , šta zna ,možda će Mujo nekad navrnuti. Osjećaj je ne prevari.

Jedno veče sjede  u njenoj sobi. Ona je namjestila kao onu , svoju, djevojačku , sve isto u njoj  pristavila .

I demir prerezala. I stoji joj u uglu sobe. Muji  se oči zasuze , mislila je njegova Fata na njega svaki dan svih ovih godina. Odjednom mu ugodno, osjeća se kao kod kuće.  Dobro Fatine , ispravlja se on i nije mu žao. Što to bijaše vakat!

Akšam samo što nije zatamnio. Vazduhom se probija onaj čudesni ljudski glas, koji svojom umilnošću sve smiruje i tjera ljude da se okreću nebu i mole. Takvih ezana odavno nema. Ogromna šteta. Neko će to debelo zaplatiti.

Njih ta ljepota obuhvata, pomole se Bogu Milostivom. Vrijeme i život ih naučili nekim datostima i  stalnostima. Hvataju se za ruke, miluju ih i šute. Zamišljeni su, molitve su odavno završene . Muče. Ni je'ne!

Ona se trgnu, prima ga za lice ljubi i šapuće.

-Dobro mi došao,mili moj!

Njemu suze u očima.

-Dobro te našo ljubavi moja!

Šeret se u njoj poslije vijeka zindana budi , pa ga pita:

– Da li ti je otpo još koji nokat, mili moj.

Smijeh, vriska i gurkanje.

Ho,ho,ho brunda Mujo:

-Upravo mi je otp'o jedan nokat .Hoćeš ga pogledati, ljubavi moja.

Bijela hanterija neće više da se sa njima igra i druži , na nju niko ne misli, ljuti se i širi. Polako ispadaju grudi,ruke,noge. Bjelasa i tamni , igra svjetlosti i sjenki između butina i pupka. Fatima se na anteriju ljuti što je otkriva i probuđene slasti  Muji u zagrljaj baca.

Skida izdajicu i predaje se. Mujo lud od sreće, gubi se u dobro poznatim izvorima slasti, rosnim  udolinama i nestvarnim  uzvisinima. Stiže svaki brežuljak i svaki do’ da obuhvati, miluje i ljubi, nigdje mu se ne žuri.

Ali tijelu ne možeš naredbu izdati ;četo stoj , juriš, povlačenje, u napad. Jok , nikako.Tijelo to čini kako je sviklo i kako mu se drugo tijelo daje i otima. Željne usne su spojene, drhtave ruke se prepliću, uzavrela tijela se bez milosti predaju  . Mujo se uspinje ,ona ga grčevito steže i sebi vraća, on polako sa šestogodišnjom čežnjom i bolom  prodire ,  u isto toliko godine suza i tlapnje. Ona ga prihvata,  pa ga iznenađeno vraća, još je većma očvrsnuo, sunovraćuje se , a ona  nema kud , opet ga prihvata i ječi.

Sad  je sve u redu. Šilte je dugačko i široko, a oni bezbrižbni i još isto zaljubljeni . I nemaju straha da će ih neko iznenaditi.

Sve je tako lako kad muzika i ljubav akorde strasti tvore i kroje. Malo su grčevitiji nego nekad prije, boje se da im san ne utekne. Ne znaju da li je java ili  im bol  miline , snove snije. Novo oslobođeni krik i jecaj i brundanje:

-Joj,mamo mamice i uh, uh, uh.

Isključuju mogućnost sanja i oni znaju da su oni opet , ona nestašna djeca ,  Mujo i Fata; samo im trešnja i tunja ispod prozora nedostaju. Tako je vrijeme brzo ludilo , da je skoro odjednom jutro preteklo noć.

Ona ,  prvi put u njihovoj ljubavi  , može slobodno da položi glavu na njegove grudi, uzme slavuja u ruke i mirno, premirno zaspe i sanja kako opet i jopet vrišti:

-Joj , mamo, mamice.

On ne smije da zaspe, boji se da mu grlica ne pobjegne. Zna nikad je više ne bi mogao naći. Stišće je nježno,  ljubi  u čelo,  polako da milu  meleku ne probudi.

Niko ih nije uznemiravao, poslije podne se probudili, nešto jeli , sa djecom se pograli i eto ga akšam pada i novi se ezan javlja.

Opet su sami, ona u rubinovoj anteriji, on već gol, golcat ,  gori od sinoćnje večeri, u bunilu vri, odjeća mu smeta. Fatimu dva puta ne treba nagovarat i ona je naga . Više nema grčevitosti i nervoze, sada su svjesni da ova igra nije san.

Ljubav klizi ,oni su brod po uzbibanoj pučini kojeg vode vješti mornari, za trenutak zastaju da brod sidro baci pa ga vade. Pustimo se sidra i mornara.

Njih dvoje su sada Fatima i Mujo i ta im igra najviše odgovara. Mujo na Fati, Fata na Muji.To se djeca ponovo vole, igraju i jure. Mujo sa ponosom osjeća da nije važno njegovo uh,uh i uh, već se dao na saučesništvo ,  u rađanju onog: joj mamo, mamice.

Fatima vrišti i vrišti i jauče, kao da joj je svaki put poslijednji.

Sabah ih obuhvati, ali oni igru ne prekidaju. Dođe i podne, a oni bjesomučni i izbezumljeni; obeznanjuju se iznova i iznova.

U akšam, ezan se nekako usporeno , tužno ,  jecajući javlja.

Oni predah napravili, strasti smirili.

Mujina Fata Fatima, ničim izazvana zajeca nekako slabašno:

-Joj, mamo mamice…

Mujo se na lakat naslanja i gleda je. Njoj se čelo orosilo,očajnički guta vazduh, daha nema. Potres je nagli zdrma, ona iznenada malaksava, grčevito se steže  i pribija uz Muju svoga, ljubav svoju jedinu.

Nokte mu u grudi,u srce zariva. Iz očiju joj suza bespomoćnica klizo, ljubi Muju poslijednji put, izusti jedno jedva čujno  :
-Volim te ljubavi  moja jedina.

I umire.

Tako mirno i tiho , kao da je tu ulogu godinama učila.

Grlica  sa safirnom ogrlicom    ka nebu leprša, krug  ka nebu pravi , maše krilima i Muji poručuje:

-Čekaću te ,  Mili moj.

Što ti je život! Dvoje se našlo, pa se nije našlo. Poslije mnogo jada i bola se ponovo našlo i nakon par časaka iz čista mira ponovo se zauvijek izgubilo.

Neko bi reko tuga je to. Ipak to se samo život ,  jedan jedini  , tek tako dogodi i insana zbog neljudi slomi.

Svjestan je Mujo , nikad bistriji. Svisnu mu Fata ljubav njegova jedina. Svisnu ko potrgana , mirisna  djevičanska ljubičica. Jedno skoro nečujno joj, mamo mamice , samo jedno volim te i nesta.

Vojničina, asker, janjičar, aga , vezirova desna ruka Mujo Fatimin i Fatmin,  plače ko malo dijete , kojem sisu iz usta otimaju. Mislio je da je sve suze isplakao. Ni jedan čovjek ne zna koliko  suza za isplakat ima.

Ećim rekao da je od nabijene sreće presvisnula.

Puno je to zbijene sreće bilo za moje milo napaćeno čeljade, kaže Mujo.

Jebo ja takvu sreću i takvu dijagnozu.

Ne kaže to Mujo , već pripovjedač.

Nikad ga niko nije čuo da je lanuo ili neku nepristojnu riječ rekao. Sada mu se rečemo biva  zgudumilo i učinilo da je vakat i da je morao i on jednom jednu lajnut.

Mujo šutio i guto, naučio se, što'š se srdit ,  kad će biti kako će biti. Moš zaplakat, tugovat i jaukati, vrištat na nebesa , ali psovati i ružnu riječ izustit  nikako. Nije to za dobre ljude. A i  pogano je.

Mujo Fatimu sahranio u đul bašti svog agluka , u hladu trešnje , pored bijelog mramornog šadervana sa šest česmi.

Htio i ono dvoje Fatimine djece povest, no ,  ne dade rodbina i vlast. Rekoše, ono svoje kopile vodi sa sobom, nama našu djecu  ostavi.

Ovo Fatmi i kćerki Meleki joj ispričao. Ne ovako,već vojnički, šturo i ugrubo, bez detalja koje nisu za druge.

One te detalje znale i neispričane. Fatma ih doživila sa Mujom. Kćer i majka se rasplakale i neutješne bile. Ode naša Fata, pupoljak mirisni . Ona je zvjer, od oca proda i ubi. Plaču . malenog  Fatmira grle i ljube , milovanjem i suzama zalijevaju. To je sve što im ostade od Fatime .

Mujo poljubi Meleku u čelo i reče joj :

-Čuvaj mi sina, jaka si ti ljepoto moja.

Begovicu ljubi u usta, ne stidi se, mnogo ih je ljubio i volio i šapuće joj:

– Drago moje za nas dvoje, sve sa Fatom umrlo  je.

Fatmira, sina jedinog pomilova po kosi. I ode . Ne osvrnu se.

Mujo nestao, dugo ga niko nije vidio. Svašta o njemu pričali. Ponovo se u vojnu vratio, te se oženio, pa se propio, pa propao, pa u zindan otišao.

A Mujo se u Smirnu vrno. On , vojnik, aga i ljubavnik svojoj dragoj Fatimi , ljubavi svojoj, Nevjesti , Ženi svojoj , počasnu stražo davo. Dvadeset četiri mjeseca duga i  godinu , dan za danom, noć za noći, bez prestanka, bez predaha.

Gleda trešnju,  gleda behar i đule u bašti. Na bijeli mramorni mezar i nišane gleda . Pogled  mu se ukočio. Nema mu Fate. Tišina. Ni u san da mu se javi. Jok , nijednom.

Mjesec , zvjezde i maglice za njega više ne svijetle. Ublijedili su i žaluju. I njega maglom ovijaju.

Zatim  okrene pogled na zlaćani  šadrvan sa šest česmi ,on tiho žubori, prelijeva se i klokoće , kao da ga pita:

-Bolan Mujo kad ti je nokat otpo?

Vidi šadrvan da  šala nije uspjela i gleda u insane koji ne prestaje plakati. Što ti je insan? Njegove dvije česme mogu preliti  vode ko svih  mojih šest. Nešto se tu računica ne slaže.

Kako će se ba složiti? Ne zna insan koliko suza može proliti. Isto onoliko koliko ih može ne proliti. Sve je u parovima.

Jes ovaj što blebeta pametan, čudo jedno.

Begovica Fatma se razbolje . ćerku nije mogla prežaliti. Kopnila, lijeka joj nisu mogli naći. Ona ga nije htjela , ni tražila.

Pročuo se glas, Mujo se u varoš vraća. I zaista jednog sunčanog  zimskog dana u vrijeme đenaza,vrati se Mujo. Vrnuo se iz Smirne . Zauvijek:. Konja , vranca jaše, ovaj silno poskakuje.

Odlučio Fatimin i Fatmin dragi ; dosta žala za Fatom. Ljut na nju,  ni da mu bilo šta u snu šapne. On sam sebi u inat njoj progovori: živima treba život posvetiti. Mislio na Fatmu. Došo tobe : Živi živima , mrtvi mrtvima!

Ispred begovske kuće tabut iznose. Vidi  Mujo ,  Meleka čvrsto drži Fatmira i suze štišće.

To Fatma  , garant , na tabut tahti mrtva leži. Nema druge; mnije nesrećnik.

Mujo se čini se hladan kao hiljade pahulja bijelih u minusnu sabah zoru  . Polako konja zauzdava, iz bisaga tri stambolske tunje vadi i slazi. Na rame bisage uprtio. Gomila se miče u stranu, oslobađa put gajretli insanu.

Prilazi Meleki i sinu , oboje  sa ogromnom tugom u očima u ruke ljubi, daje im po tunju jednu i bisage Meleki o rame kači. Uzde vranca sinu u ruke kači. Iz đepova pune šake dukata , u dva tri navrata vadi i što dalje od tabuta baca. Gomila za dukatima stampeda.

Slomljeni ljubavnik prilazi tabut tahti, čohu skida  i marame sa anđeoskog lica miče i gleda je.

Anđeo samo spi. Malo ublijedila , ali prelijepa je. Moli se on; da je njega ili Fatimu u trenu smrti sanjala. To bi za nju najlakša smrt bila. Poljubi je u jedno oko, pa u drugo, onda u usne, polako nježno i dugo. Pogleda i Meleku i sina, slegnu im remenima. Ko veli: Šta se tu može?Sudbina!

Sjeda . Naslonja se na kapidžik Fatimin i Fatmin. Jako je umoran, ali rukama čvrsto, najčvršće steže tabut, ne popušta ga. Dvije grlice bijele lepršaju zajedno ka nebu,i to je to.

On im maše, zatvara oči i spokojno za Fatimom i Fatmom krenu.

Iz desne mu ruke klizi mirisava žuta stambolska tunja , kotrlja kroz kapidžik, preko bijele šljunčane staze , ispred šadervana  zastaje. Đul baštom se šire mirisi žutih dunje i ljubavi.

Ode i Mujo. Bez riječi.

Meleka je dugo na Fatmira pazila. Nikad se nije udavala i zaljubljivala. Nije htjela nesrećnu kob majke,  mame, mamice i sestre seje, sejice.

Željna ih uvijek bila, seje malo više. Možda je ponekad vatru u sebi osjećala, ali je mašicama tjerala. Neće da se sjeća da je i ona u Muju zaljubljena bila; onako dječije, nevino.

Fatmira ona mnogo voljela i pazila. On razmažen i sebičan postao. Jednog dana u Smirnu se vratio da potraži brata i sestru. Meleki odlazak nije obznanio. U varoši su ga uvijek tujinom smatrali.

Više se nije čulo za njega.

Meleka se par dana po njegovom odlasku u meleku pretvorila.

Sabahli ezan blagoslovljene noći je prozvao i ona je , tek tako , jednostavno i lahko , bez imalo straha  , u pratnji Anđela  odlepršala ka nebu  u susret mami, mamici i seji, sejici.

Nešto nije previše vjerovala da će Mujo sa njima biti. Bar ne za neki vakat.

Djeca sve vide i  znaju, zar ne?

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin treći

Čin treći

 

Namjera nam bila pripovijest sa  Mujom i Fatom , po drugom činu . nekim vehtim  epilogom smandrljati . 

Znamo da bi mnogi  hotjeli da smo , mamicanje i tako to…,  završili kako vaš znatiželjni i pretežno vedri um sanja.

Oprostite , mnogo se izvinjuvamo ,  ne dadoše nam.

Sitni kitab neki hamal dostavio. Poručio smjerni  i strogi Mojsije  ne ide to tako .

U pismenu piše, od riječi do riječi:

– Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi. Gdje će ti duša? Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo. Znam ; reći ćeš nije lijepo mrtve na krivo napisati. Obrazli si ti!?  A kakav ti je obraz kad istinu prešutiš? Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku međ rogove ili ćeš garantovano  prihajat pržunu.  Indexi i Fatma će ti oprostiti. .  

U pravu je Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa Neba naređeno.

**

Čin treći

Mujo se ono drugo  jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu   prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, kroz vajat pravac banja, pa bešika.

Obrni okreni, ne mere zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi gura, odbija , pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj stani bolan Mujo kori on sam sebe. Grudi ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešto nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća  i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, a đardin, ta bašta mirisna, brežuljkasti izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna Y dlaka razlike ga muči i buni.

Čini da Fata nije Fata,a  opet da je Fata Fata. Umuje Mujo;   skoro po godine on bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, neda mu da se smiri, već samo rade i radi, gore,dole, lijevo ,desno,i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu, i tvrdo i u meko, dok se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin cvijenti , ta pupoljak  đula, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim  se  nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe; sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdje će ti bolan veće slastice od uzavrelog ženskog tijela   ? Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala. Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona.

Aha kako ne, smiješi se usud!

Fata mnije , jadna li joj majka , Mujo doš'o vidio da je nema pa otiš'o. Mujo doš'o i drugu noć, vidio da je nema pa otiš'o. Srce Fatino, dobro je da ga neki očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se nešto i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu opjesmu,i zapjeva je. Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti!  I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala. Nisu to čista posla!

Naveče ti Mujo odmah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi. Nikad se ne nadoknadi ono što se propusti. Zna ona to, ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče,i smiri. Luduje djevojka i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa mu se ova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti. Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala.Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daji Muju da je stigne pa bjež, uzalud ,kukala joj  majka. Kad je prvi put stigo sve je gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne Bijele tabije ne bi čula.

Ni svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć kako se gubi i sabah što rudi osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako bježi i eto sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke cjeloklupne  djevojačke sehare sakriula . Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata . Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i povlači Fatu, ona se ne da, neko će čuti , dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko neki vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila dok je dva dana kod nene izbivala. Mislila vidjeće da je nema pa će se vrnuti.

Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on sebi ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to , on mjesto nje dvije noći zaredom drugu povaljivo.

Ugrize se za jezik ,ni jednu ne pregovori. Da išta reče nestalo bi Fate. A on Fatu ne da. Ni za živu glavu, ni za vaskoliki dunjaluk. Fata je njegova . Jedna i jedina ljubav .

U buli je velikoj Mujo sada. Tandaro sa strane , a ne smije ništa priznati . Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj mamice. Skonto koju  je on natjerav'o i upjevavo: joj, mamo mamice. To mogla biti samo Fatma; mater Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi pa se njega uspaljenog ne kutarisa?

Nisu to čista posla. A nemere se tu ništa više učiniti.

Kad odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozora bez demira kuca. Čula ona u sobi  komešanje . Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; ‘nako bratski.

Pita je hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole. Jok Mujo, tebe mi, kaže ona. Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasniji neki vakat, kad dijete odraste i počne upjevavati , jal’ vrištati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije isprično. Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube. A i sluge kako bi koju sluškinje u magazi povalile ili štali u sjenu natakarili, ne znajući da ih radoznalo dijete iz prikrajka gledi šta rade. Vidjela  ona i Fatu i Muju na kamari . Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja; čemu  ta vaskolika frka,cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila, još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Ne bi  rekla i da se nije zaklela, jer Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom.A i Mujo joj plahodrag bio.Kako ne bi . Sestra ga njena voli ko nikog na ovom svijetu.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma ,nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.

Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, puno tiše, u usta peškire i jorgane stavljala i tiše majku dozivala. Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala ,niti joj išla pomoć dati. A ni stravu zalijevati , jer neće pomoći niti će se Fata devranisati.

Opet se razboli nena! Fata i Meleke kod nje da je paze i liječe. Fata Muju obavijsetila da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povalio ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica, znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Mujo je pita kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im to nanijetila. Prije će biti nemar i neoprez što ga strast neštedimice unosi u blentare.Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu i sebe i Fatu. U oprostu  i zahvalnosti se radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju, nikako da svako svojim putem krene; on kroz penđer, ona iz kćerine sobe.

Slučajno se dotakoše za ruke, frcnu munja u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na begovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije radi ravnoteže uhvatio. Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i glavu  gubi. Mujo stišće i kidiše, ona se raspomamljuje kao nikada  prije. Mujo tu veče upozna  pravu, nezasitu ženu lavicu. Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo ko luda pomahnitala macola,ko da mu je zadnji put , ko da  mu svilen gajtan na Bijeloj tabiji krvnik  sprema. Pred sabah besu jedno drugom zakletvu dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Misle čestitost  su bar malo povratili. Morali se još jednom  , za kraj oprostiti, ljudski je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala.  Fatma i Mujo nisu održali zadanu besu. Uvijek je davali i uvijek je kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala. 

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki dohaberili da se nešto čudno oko Fatinih odaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je takav, sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana , ni selam ,   ni dobar dan ikome i bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, kao što ni u cijeloj kući ne bi.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu : evo nekoliko dana kod majke mu, koja  poboljeva , izgleda vakat došo mrijeti. Jeli tamo Mujo kad navrnuo nisu mogli rijet, nisu za Muju znali. Zastidje se beg beternih  fijeker pa majci.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćera dušom odahnule. Što da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir što na pendžeru prislonjen stoji.

Šta ti je sudba? Uvijek neka svoje mreže plete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne.

Dok je sve igra i zabava u redu je.Ali onda se ljudi zaborave , vrag im se u tintaru upetlja i odnese šalu. Od iskona  sve je u parovima . Sreća i nesreća- Ljubav i mržnja . Vjernost i prevara ,…I sve ima svoj početak i kraj . I nagradu  po zasluzi . Sve je zapisano  u Najsvetijoj knjizi nad knjigama Levhi mahvuz ; svaka praškica i svaka krupnica, ništa nije izostavljeno ni sakriveno.

Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji ni trešnji, a ni Fati  ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. kako i ne bi, ne zna se ko je kršniji, jal’ Fata jal’ mater joj Fatma.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio demir prepilan i skinut.

Nikakvu ljutnju ni belaj nije pravio, nit je kome bilo šta pričao. Svu je računicu  ko u tefter složio . Doduše polovično. I odlučio šta mu je radit. Begovska čast je u pitanju.Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stiskao i vrebao. Ni disati nisu mogle.

Mujo izludio; vrtio se uokolo ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko su se njih dvoje njoj omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje ali sasvim staloženo razabira ; siromah je, porodica loša, još je majčinim jaslama, niškorist i akšamlija, ni dukata prebijenog nema.Nikako nije za njegove miljenice.

Mjesec dva  poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbej Smirne, mladoženja od šezdeset kuka i plaho krivim nogama. U varoši se oko svatova sjatilo i velje i malo. Toliko raskoši i bogatstva nije viđeno.  Svatovi pravac na begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati  , sandžakbey mogao da bide.

Fata vrišti,jauče  i zapomaže, nebo,  mamu i taju moli, kumi ne udajite me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa begom i begovicom oprostili. i pravac Turska.

Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti , niti joj se primaći ili joj pomći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila od jarana.

Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo. Sazna da je udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena, da je za nju posaban harem u Efesu napravljen, odmah mu Fata miljenica postala. Haber kaže, juče iz Smirne stigao  da je Fata trudna. Kad, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio,pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uh. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront !!! Begovica više ne izlazi, beg novi demir stavio, na kapiđike demire ugradio, i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja, Mujinog kočenja , se sasušila. Nova tunja bezplodka jalovuša bila, a trešnja bezbel ‘ i logično prestala rađat crvene bobe. Tako je to vazda u prirodi. Plodnost za plodnost. Jalovost za jalovost.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske,ni radosti. Begovica poboljevala ,u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Nije ga krivila. Tako se desilo. Mladost ludost i strast  neoprez.. Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo.

Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.

Što ti je usud. sve imaš, pa onda očas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jes’ jest! Ne mere to nebo trpjeti.

 

Kraj trećeg čina

**

Mujo i Fata Pripovijest u četiri čina / Čin drugi

 Čin drugi

Fata obdan pjevala :
-Crven fesić mamo, crven fesić u dragana  moga ,joj, mamo mamice.

Kada bi  joj se Mujo obnoć uvalio ona bi prestala pjevati.Samo bi ponekad jecala:Joj,mamo mamice. Hejbet puta,od akšama do sabaha.Nisu to bili samo jecaji.Bilo tu i stenjanja,i strepnje,i vriskova,i krikova,i plača i smijeha…

Čovjek bi mislio jal’ zaposjednuta,jal’ opsjednuta,jal’ je neko dere, iz kože ibacuje ili joj se nešto između noga zakantalo, pa se spotakla i ograisala. A možda je neko plaho udara i ruži, po starinski , vrlom narodskom poetikom  rečeno : kara.

Ponekad bi joj izletilo  , nemoj molim te mili,to Mujo,jače,brže,ne prestaj mili,tako mili moj.

Taka je buka iz Fatinog halvata dolazila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški radnik Alija Sirotanović,koji u njenoj sobi nešto buši , odvaljuje i ruši.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić.Ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila,da joj neki hodža nije sihire bacio,pa je džini zaposjeli.Svo ono noćno glasanje nije normalno i pristojno  za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju,ni na sokak,ni u bezistan,ni u ženski hamam.Prifaćala se  anterija , šila , krojila i vezla.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.

Ne sluti to na dobro. No ,begovica zadovoljna i zahvalna nebu na vrijednoj i povučenoj kćerki. misli , pročuće se i lijepo će se udati. Hem mlada, hem niogdje ne izalzi , u kuću se vrijendica zavukla i ruho sprema.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota.Fata ga ne spominje,ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla,misli majka. Hodžu nije mogla ništa da pita,prvo begovska su kuća ; sramota je.Drugo hodžama nikad vjerovala nije.Ovaj od njihove džamije i njihovog džemata  joj jednom  tražio, kaže sevap je hodži dati. On je ilmija „iz“. Ona ga kišibranom heknula,sedam dana mu modro oko bilo.Poslije mu to oko postalo razroko i oćoravio, dibidus. Tako vam to ide, aferim na aferim.

Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela , majka begova , stara begovica , nena Fatina. Ništa opasno.Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana. Majka sestru mlađu , ma pravu Meleku  ,  poslala sa njom. Da pripazi da ne bi Mujo odnekud banuo i kakav zijan napravio. Ko veli, oće Mujo, ugursuz na lošem glasu je taj belajsuz .

Majka nije mogla neni ići, nema bega a begluk veliki. U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.

I kad belaj i baksuzluk  hoće , ono hoće. Ne mereš ga zaustaviti . Samo krene.Tako , zlo ne bilo, ne treba mu puno , samo zerica i bez kucanja ulazi u ženske halvate. Baildisala se begovica, čitav dan rintala. Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki  posao za ženu bez muža, i vako i nako.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu,sumnje je muče.Ništa sumnjivo ne nađe. Kod Fate sve uredno, sve na svojem mjestu, Tako je ona riktala i nariktala. Blista soba cakum pakum. Kako akšam počeo padati, sunce u zalasku sjenom prikrilo bivši demirli penđer. Popela se,provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.

Zaspala i sanja li sanja. Sve nešto ,i u meko i u tvrdo. Neki duhovi je proganjaju i išću joj , a ona bježi i nikako da se probudi i pobjegne.Jadna li joj majka!?

Mujo tu veče prvi put,od pokazivanja beznoktaša , dobrano odocnio . Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće. Štaće reći dunjaluk, nije on repa bez korijena! On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio . Dok se žensko čeljade probudilo i rasanilo , bezbeli se nije  snašlo. , Mujo ko da mu je otac tatarin ,već bio u po posla.

Bio silno nervozan što je kasnio, moralo je nekako nadolmiti Fatin lelek . Bio silovitiji i žustriji nego inače. Žena nije imala kud , nego mamo, joj mamo mamice. Izmicala se Fatma  ali Mujo ne da. Majka i Fata glasom i stasom nalik. U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti.  Stalno je stizo i prestizo. Misli on  to ga Fata izaziva.

A žena jopet nema kud nego : joj mamo mamice. Više i ne bježi. Dostigle je silne godine bez mamicanja. Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj, mamo mamice. Sada anlaiše da Fata nit je bolesna, nit su je džini zaposjeli, niti hodža sihire bacao. A bome nit je nju ,mamo mamicu dozivala! Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti, ali sada ne može, Mujo ne da! I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka, već katarzično i napokon doživljeno  :joj mamo mamice. Neko bi reko Platonova filozofija o smrti na djelu.

A beg ,muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče.Zakukala majka načisto, grlo je od leleka zabolilo . Stišavala se ona,ali ne pomaže.To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti. Nije to ni njen, glas ,mnije ona. Fatin je. Tako se Fata glasa: joj,mamo mamice. I poneka suza,ali i nezadrživi veseli smijeh,Morala ga prigušivati.

Što ti je život.Morala majka na ćeru posumnjati i provjeravati je  pa da zaleleče:
-Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući, zamalo da odocni izlećet’ , nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu, samo poljubac na brzaka, pa kliz kroz prozor ko da ga sam đava tjera, bježi od zore , ko lopov od svilenog konca ,da ga ko ne vidi. Htjela ga žena još jednom povući na sebe, ali skontala uskoro će sabah, prepoznaće je Mujo i eto sramote. Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao. Čerinog ašika ona povalila. Miris je odaje. Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati. Nije samo ona kriva, Fata je više, pravda sama sebe. U početku. Poslije joj se nije dalo . A najposlije joj se i omililo.

Okupa se begovica, namirisa i rubin anteriju obuče, pa je brzo svuče.Ta je anterija iz njenog ruha , još je nikad nije imala prilike obući. Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi nahajcana Muju dočekala. A ima posla, begovica je ona i zastidi se. Večeras će ona Muju kanđijom dočekati i ko poslijednjeg slugu i  hamala izdegeničit.

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana, vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala: Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice. Butum se komšiluk zaibretio. Fate nema, sad joj majka istu pjesmu pjeva. Nisu to čista posla?

Dan majku izmorio, a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila, pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine. Rubinovu anteriju nase nabacila. Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta i dobro ga iskara . Mislila , Mujo dolazi nešto kasnije, k'o ‘no sinoć na priliku.

Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala. Ne mere poslije sinoć biti: Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko, jadna li joj majka. Nije više neupućena. Mujo je bezbeli dobro uputio, kroz san se smješka , ko tamo neka rahat od pameti  begovica.

Dođe Mujo, mrkli mrak, mukla tišina , noć bez mjesečine. Pronađe Fatin krevet, ovaj poširok k'o francuski ležaj, sav u svili , šiltetima i dušecima. Leže Mujo namah stade milovati Fatu. Majka  toliko umorna bila da se probuditi nije mogla. Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne, ali ne može slaba je. Mujo je mazi i miluje i ljubi i svlači. Lako mu anteriju svući. Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena, Fatma ,  begovica , majka Fatina ga odguruje, pokušava da se rasani. Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi, da ga odguruje, mami i odbija. I uvijek bi dala da je on nadvlada. I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla. Krv joj već uveliko provrila i šiknula ko vodopad sa Skakavca usred veljih kiša ,Pukla je i u glavu, u srce, i u noge, i na akraju u đardin mirisni  i ne može ona ništa drugo samo ono sad već epsko :

-Joj,mamo mamice.

Mujo je opet nježno mazi, ljubi i miluje, pa jače i čvršće. Tako se to radi, misli žena, a ne ko mrljavi joj  muž .  Trt, mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti, bez riječi,bez milovanja, cigar do pola , radi štednje  ispušiti i zahrkati. vala je u svemu cicija bio.

Tako misli , a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni se ponovo poganjaše. I gore i dole, i uzduž i poprijeko, i ukrivo i upravo, i utvrdo i u meko, preko šilteta, preko dušeka i jastuka. Sve dok ne bude ono željeno: joj mamo mamice i malo potom ono njegovo: uh,uh i uh.

Prođe ponoć, sahat kula otkucava, zvono katedralskog tornja nabrajaju mamicanja , a i priroda se uskomešala . Cjetrovitim neredom ludi. Ko u po bijela dana čuje se žamor ,  zrikavci cvrkuću , žabe krekeću , sove huču, mačke se u nevakat veljaju , kuje bjesomučno repove dižu i klepeću ušima. Čudo neviđeno , sa Trebevića se ćuje rujanje jelena i srna. Ko da je čitav dunjaluk pošandrco.

Fatma  jadna li joj majka , shvati da nije Muju nal'jepila što joj ćeri ovakve stvari radi. Sada je i kasno da to učini. Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću. Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki, ali to bega i dunjaluk ne bi interesovalo. Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne, namah . Ili gluho bilo, svilen gajtan. Joj majko moja; črečenja četiri onog beternog i staršnog valjda neće biti. Normalno, ako preživi kamenovanje il’ bičevanje , a manje vjerovatno oboje.

Šuti begovica, negodovanja nema, malo se radi svoje časti otima i kao ne da. To Muju pali i uzbuđuje, on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago :joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.

I tako je uzavrelost jedna drugu vas cijelu noć ćerala. Ona sve ko bježi i ko neće, svako malo zacvili i zaplače, nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga zajaše. Na  kraju se svede  na ono vrlo jednostavno:joj mamo mamice,i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore , zna se , mora Mujo megdan napustiti, ža’ mu .volio bi on još, ali dušmana svugdje i o svakom vaktu ima. Begovica ga zadržava, zaboravlja na stid i kamenovanje, gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila. Mujo jako zavolio Fatu, ne želi da ona nagrabusi i pati. Poljubi žensko pomiluje po kosi i mramornim grudima da ga želja mine: pa kroz prozor klisne.

Osta begovica na šiltetima , gola i uzavrela,svilenim čaršafima se nagost obmotava. Prelijeva se sjajno , zadovoljeno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisaja,upija mirise dva tijela izmješana na dušecima i jastucima. Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos: joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas, kristalno čist i ženski snažan:

-Crven fesić u dragana moga,joj mamo  mamice…

Ona je radosna i tužna. U njoj procvjetava  insanka koja  do ovihnenadanih poklon noći nije nabrekla u ženu. Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu, željnu prave ljubavi i strasti. a opet , mnogo je tu grijeha.Previše. Zaplatiće , to je sasvim sigurno.Neće izaći na dobro.Strast i obijest, dužnost i zaborav , časnost i poganluk joj se uskomešalo u glavi i ne može se jadnica snaći. Ali zna ; neće izaći na dobro. Zapisano je.

U tom začuje zvuk begovskog  fijakera; to se njene ćerke Fatima i  sestra joj meleka Fatmira vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu, raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Jelenu Trojansku , Kleopatru, Šeherezadu, Salomu,Babilon ,Aleksandriju  i Alhambru . Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo, koje još vri od cjelova, milovanja i obljuba prethodnih noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz haljine.Ona im ne da, vraća ih i lagano miluje.To je Mujo sinoć ljubio! Sada vajar sedefaste noge i bjelokosne ruke bježe iz anterije,  postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana , pljusne se i plakne po licu, grudima i kadifnom đardinu, da se malo ohladi i smiri. Teško će to ići, žena se probudila i sada budna , ovog dana ; noći dvije , svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj  , majka Fatma ih ljubi i plače. Od tuge i sreće. Ljubav je u nevekat jamila.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost

 Kraj drugog dijela

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Prvi

 

Bili jednom,u nekom vaktu  u jednoj Bjelavskoj mahali Fata i Mujo.Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ petu nabrala. U neljubavi Bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala..

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater bila,ni upis vila joj ravna nije,pomalo šeret.Mujo delija,kršan,zgodan razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda  tako suđeno bilo.

Dogovorili se  mladi kako da budu jedno sa drugim.Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja.Po debelom akšamu Mujo bi se popeo na trešnju, primakao se prozoru i kroz rešetke bi proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Nijen ion bezobraštine nike smišljao , nego rugi prsti bili kratki.Fata bi  ga i milovala i milkila.

Navikao on na milovanje.Merak bi ga strefio posred nerva simpatilusa i tada htio nestio, moroi brstit trešnje.Ponekad mu prst bio vlažan i slipav,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji.Misli Fata je plaho belajli žensko.

Kandilje nisu palili da ih neko ne bi prozento.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao. I šta ga mi znamo kakav bi se rada zeman naštelio.Jes’ da je Fata po starinski ulicom i u džamiji nosila zar.Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar.Kanda joj u lice,u oko  nešto upalo. Pa trljaj,pa trepći,pa žmirkaj , išareti na Muju,sve dok zamalo oko ne bi iščašila.Da joj ne bi trešnje i tunje mogla je na bigajri hak frljava postalti.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme.Trešnja rodila,Mujo i Fata sve ašlame u par dana pobrstili.Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu Mujo bi se peo na dunju,primakao bi se demirli prozoru i kroz mušepke opet proturio srednji prst.Fata bi ga milovala i milkila.

Došla jesen i sezona dunja i Mujo i njih počeo brstit.Fatu nije mogao ponuditi,nisu tunje kroz rešetke mogle proći.Mujina mater slatko od dunja napravila.Čudi se narod.Nit ih u bašti imala,niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala. A prodaje slatko od tunja.Svašta!Bio to Fatin dio ašikluka.Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat,a mogu se nezrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti.Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj.Nisu glasno mogli razgovarati,beg bi ih mogo čuti i eto belaja.Ponekad bi samo šutjeli, a Fata bi milovala i milkila.

Jednom u jesen , u vrijeme rujanja , kad se jeleni i srne pare Mujo nešto čudno,iz čiste dosade i jada,napravio. A možda ga jad takar mladosti posred čelenke strefio. Popeo se na dunju i primako se penđeru toliko blizu k'o što nikad nije.Trebalo mu vremena da se po tabijatu našteli. Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan Mujo , više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura.:

-Hoće bezbeli,bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude i poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi, kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja majčinom slugi jedinom pomagao,drva  cjep'o.Pa hek po prstu.Otpade nokat iz čista mira , ko da ga nika dnije bilo.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako oteka , boli li te’?

-Kako neće bona.Kad nokat otpa'ne prst mora oteknuti.

Milki Fata ne popušta,misli Muju će manje boljeti ako ga ona nježno miluje,propitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice,bolest ti neka jaka prst napala.Hem nema nokta,hem oteko,evo ga i raste,nikad veći i deblji nije bio.

Milki Fata pa milki,ne posustaje.Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolnu ranu pokažem da joj lijeka nađeš. Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,j jal’ melem tvoj prikantat, ja'l nešto treće,smislićeš ti , pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata – Babo otišo u Stambol, nosi neki pašin ferman veziru,neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje,Mujo se ukočio,nije sišo, već je hekno sa grane.Od silnogmilkenja i trzanja; prije ukočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on hek  sa tunje.Jal’ od  habera,jal’ od nečeg drugog,jal’ sa trešnje,jal’ sa dunje;sve jedno je,iste su visine,Mujo se natakario posred bašče. Srećom na kadifice i mehku zemlju usred žare pao, ništa mu nije bilo. Ono k'o fol. Mater mu morala strafe salijevati koliko ga je kopriva užarila i oplikila.

Ta dunja nikad više nije rodila, pa je posijekli i novu zasadili. Ni ta nije, bezbeli , rađala..Malo ugruvan , puno užaren i postiđen gleda u mjesec,zvijezde i vedro nebo, nešto bi da opsuje , ali se stišće. Đe ćeš pred begovskom kćerkom i ašik ljubom prostote lajat.. A i pogano je. Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada,dvij tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ malo kišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se natandario. Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo,demirli pilu u ruke pa pilaj . Ipak preglasno bilo . Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala , glas prelijepi,snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac vijek poslije ,   i zapjevala Moj dilbere,pa prekinula.Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje,pa joj pjesma nije po volji.Tada okrenu na drugu i poteče glas kao izvor Modre rijeke bistre :

-Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva,fes nakrivio pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja i butum komšiluk se zaibretio.Joj miline avaza , u begove kćeri.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao.Šta je Mujo objašnjavo,kako joj je bolni “prst” pokazivao i šta su radili snjim i bez njega i kakvim melemima oblagali ; to ne znamo. Nismo nazočili ni svjedočili, a nikad nismo tračali i olajavali bez škure potrebe.

Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao.Otada,nadalje i ubuduće , bi se odmah po akšamu uvukao u fatine odaje. Trešnja  krila demirli prozor na kome nema demir rešetaka. Izjutra,prije sabahilden in the morning zore ,bi se Mujo iskobeljo vanka .Fata bi tokom dana bogate  meze i slastica za večeru nabrala.Mjesecima gozba i gozbe trajale.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Obnoć se čuli samo jecaji:Joj,mamo mamice.Po tri do deset  puta. Neki besposleni pjano brojo i do dvadeset četiri izbrojo. To se koji put umanjilo, a bogami, koji put se i norma prebacila. A sve  od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio i da li je novi nokat narasto nismo ni nazočili ni svjedočili?! Aman , nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik po njima , onu Fatinu najmiliju ,pjesmu  spjevao?

Joj , mamo mamice , na ovom opičenom dunjaluku sve je moguće.

Kraj prvog čina

Mehmeda majka karala / Igrokaz na dan 1. Septembar/Rujan,

 

Rekoše nam  , danas je Petak, 1. Septembar/Rujan, 244. dan 2023. godine. Šta ćemo, moraćemo prihvatiti zdravo za gotovo ili se kačiti. A to nam , u svijetu koji je pun kačenja , nimalo ne odgovara.

Čak se i zaboravlja rima :Petak – metak. A mošte misliti kako su tek skrajnuli onu:: I tane za ostale dane.

Nema vam današnja žurba vakta za poetiku.

Još će nas preduhitrititi i reći da do kraja godine nedostaje još 121 dan.  Tako kažu brojači ovogodišnjih dana. Obzirom da nemamo vremena ,  moraćemo da im vjerujemo.

Dakle i zvanično smo u drugom danu poslijednje trećine ove odlazeće godine. Samo pažljivo, nemojte se osiliti , pa  da naletite na bodiček , može biti vrlo takarli i i bolno , a možete se žestoko nataslačiti.

No , niko vam ne mre zabraniti da se takarite i taslačite kako i koliko vam volja. Ono u smislu ta ružiti se il u grubo tesajte, ali što nježnije.

E svašta, znamo da ste vi pomislili na…

Ma radite šta vam volja, nemojte pomisliti da vam mi tako nešto branimo. I mi samo zbog sevdaha i tog ruženja živimo.

A pametni ovi Kroatjanci. Oni čitav mjesec rujanju posvetili. Lijepo je  rujati, isto kao takariti.

Ali ga ne šmekamo.

Čuj molim te? Jedan mjesec godišnje rujati. Ma sve da se i praši od rujanja , da proste prašovićke , mjesec dana je ipak samo jedan mjesec. A napriliku im ostalih jedanaest mjeseci ko kravata na vazduhu  landara.

A kod nas đardini rujaju dvanaest mjeseci. Hjteli mi uvesti i trinaesti. Nismo uspjeli. Kažu ima dovoljno dana ! Ako vama treba više vremena , a vi prebacujte normu.

E valja im ta ! Evo pet poštenih. Ipak za hamalenje za svaki slučaj  zaradismo trinaestu i četrnaestu plaću. U naturi, bezbeli.

Jeste li svjesni kako je lijepo ružiti se svako malo. Ljudi se svađaju , bjesne , grube riječi govore, umjesto da se samo ruže.

Nama draga ona sevdalinka : Mehmeda je stara majka karala. Kako nam neće biti draga. I Zlatiji. A bome  i tetki  Hankiji . A one uvijek kahrali ko da velerale nisu , kad ih niko ne ruži. To znači da je dan prošao bez takara i nije im ni do čega. Ma , ni do jela..

I zato ona pjevaju :

MEHMEDA JE STARA MAJKA KARALA

 

Mehmeda je stara majka karala

Mehmeda je stara majka aj karala

 

sine Meho živ ne bio u majke

sine Meho živ ne bio aj u majke

 

Odkud tebi te rumene jabuke

odkud tebi te rumene aj jabuke

 

Dale mi ih po mahali djevojke

Dale mi ih po mahali aj djevojke

 

A najljepšu ta lijepa Zlatija

A najljepšu ta lijepa aj Zlatija

 

Što je moćan ovi narodni pjesnik.

Svu filozofiju života u par stihova sprco.

Moćna je i ta riječ – sprco. Ispade , da je nama svaka mahalska moćna.

I šta tu ima majka Mehu ružiti? Šta je briga oklen mu i ko mu jabuke slasne , rumene i grešne poklanja?

Pravi bona Majko slatko, biće ih još. Pusti sina da odi spit . Umorio se . Trebalo je dvadeset četiri jabuke, ono minimum , za obnoć ubrati.

Joj lijepo li je brati! Te jabuke da prostiš.

I svaka djevojka iz mahale je prilijepa , tako da momci nekad nisu imali vremena kući odit, već hamala zvali da nosi jabuke kući. A ti samo nastaviš hamaliti , blažen međ đardinskim voćem.

Onda , oni meni : radi nešto, man se šuplje!

Odakle mi vrijeme frajeri jadni?

Ima li prečeg i ljepšeg posla nego grešne , a rumene brati: jabuke da kako.

Joj , kakva je pusta. Hem se biba , hem drtulji , ko rumen jabuka  pred branje.

Što bi pjesnik reko:

Ružila me , ne ružila,

ne kuni me ne ruži me majko,

ja brez lijepih i rumenih ne mogu.

 

U prevodu:

???

E , ako vam za ovo treba prevod , baš ste prave , pravcate hablečine.