Bilo je nekoliko Mara u našim mahalama.Uglavnom su to bile skraćenice imena Marija.Samo je jedna Mara imala puno ime Mare. Čudno, baš tako su je i zvali. I još jednu Marinu smo zezali da je Mara.Ona se ljutila,a nama je to bilo vrlo simpatično.Kada se prestala ljutiti ,znali smo da se zaljubila i mi je više nismo zvali Mare. Postala je takarli djeva , šta god mu to značili.

Mara koja se najčešće pominjala u našem komšiluku su zvali Mara Gatara. Nećemo vam otkriti toplu vodu kad kažemo da je ta znala gatati.Nikad nije fulila. Nema svjedoka da je išta potrefila. Bila je posebna vidjelica kada je nju trebalo  nešto potrefiti. Znate ono nešto čuveno – u sridu. Tada je njeno viđenje nikad nije mašilo

Narod ko narod. Ode kod Mare i debelo joj plati za gatanje.Sve što ona izgata oni obrnu naopako i ibrete se kako ona naopako pogađa. Nema to nike veze s otim što je okretala i prevrtala šolje i filđane tisuće puta. Nikad se nije mogla  izbirikati u gatanju , koliko je mahnitih blentovija i blentuša hrlilo u njenu gatli sobu.

Gatara je i bez gatanja sve znala.Nije ona bila vidjelica .Jok , nikako. Njoj su tankoćutne  kone u povjeranju referisale sve znane i ne znane pojedinosti i mahalaske taajne:  Ko s kim, koja je ovo, čija je ona.Čak ni koja je i ovo i ono joj nije moglo mašiti. Ili čiji je u čijoj. Znale su kone unaprijed i ko će koju, i kako je kojoj grah pao i kako će kojoj telva sudbu izgatat.

Dakako. sve te komšijske bajalice u telvu i grah , a pođeđe i u rastaljeno olovo u vodi  ubacivala.Jel bila gatara il’ nije. Svi svetski šund mediji tog vremena prenosili njena zapažanja , komentare i tračeve. Čak i ono „ozbiljni“ mediji je počeli zaozbiljno shvatati.

Toliko je kafe , pasulja, olova i vode trošila  da je došlo do poremećaja ponude i potražnje  tih sirovina na svjetskom tržištu. I dana danas , decenijama poslije se osjeća osjeća Marin utjecaj na globalnu svejtsku ekonomiju. Cijene kafe su u stalnom porastu. Printane tiskare se gase – nedostatak olova. Vode je sve manje , ali iako je grah poskupio ljudi sve više prde i smrde.

Opet onu drugu zvali Mara Daskara.Bila je ona Mare , ali đe ćeš ti mahali ugodit.  Radi stiha i rime nisu je zvali Mare Daskara . Ako je ona bila Mara Gatara , poetski ,logični i jezički diskur upiće da je Mare nerepektabilno ime.

Ova Mare oliti Mara Daskara  nije znala gatati. međutim kako je bila obdarena jezičinom visokog kova , kao i Mara Daskara  olajavati je mogla po čitav dan. I pride dan za danom.U tom faxu je bila i ispred Mare Gatare na top deset gatara svijeta.

Prvo mjesto su ubjedljivo držali Vatikanski hadumćari, što šaka desničari,  što tetkice … nikako ljudi. Ne mo'š biti čo'ek ako nisi ženjen. Njihova olajavanja i laži i mali vrapčići znaju pa ih nećemo pominjati , jer su mnogo, oceane krvi donjeli.A i bliže se blagdani. Ima ih poprilično , a svi izmišljeni i/ili debelo nategnuti. Nije vakat dušu griješiti olajavanjem.

Četvrto si bili Buš i Bler, oliti kapiciner i drekavac. Iako su  oduvali u fenjer nije zgoreg ih pomenuti, jer imaju naslijednike, kao i prethodnike. Oni su majmunski obznanjivali da su upucali Bin Ladena, “Zaboravili” obznaniti da su ga stvorili , kao i sve fašiste , naciste, cioniste i teroriste  svijeta.Njihov lavež su mediji  u stopu pratili. Irak gomila hemijsko i atomsko i oružje prijeti Izraelu ,njihovoj mazi. Sadam je bez njihovog dopuštenja nekoliko puta pustio vjetar. To rokanje im je posebno išlo na živce. Zbog toga su nalajavanjem ujedinili zapadni dunjaluk da porobe i razruše Irak.Irački narod još uvijek u krvi plaća njihovo olajavanje. Olajavali oni i Iran ,no to je malo čvršći orah.Ali zato ,prosperitetnu Libiju u ruševinu , a Gadafija u meita pretvoriše.

Treće mjesto drže glavni svećenici Jehovinih svjedoka .Od san stefanskog mira 1878.godine laju na sav mah oglašavajući apokalipsu. Od tada svake godine o tome kukuriču ko pjetlovi bez kvočke ,po više puta godišnje.Mi izbrojali do sada su 411 puta najavili smak svijeta.Merete skontati  koliko su puta fulili.

Trenutno petomjesto drže kreacionisti.Oni olajavaju Božja stvaranja i starost Zemlje. Kažu da su svi drugi ludi ako misle da je Zemlja stara koliko je stara.Joj ona je stara 4006 plus novu eru i nema druge.To je tako jer oni tako skontali da bi pučanstvu lovu otimali. I jošte svake godine ,zadnja  64 stađuna otkrivaju po jednu Nojevu barku.

Mara Daskara je ili olajavala ili slagala daske po dvorištu.U intermezzu bi se falila četvrtim mjestom svjetskih olajavača.Iako je slagala daske po vas cijeli dan, nije dobila ime po daskama.Jok.Ime je dobila zato što je bila obla k'o tabut tahta. Tako pučanstvo mislilo. Vazda pantale i sakoe nosila. Niko je nije vidio gologuzu, osim onih koji su je vbidjeli. Ne zna im se broj, ali svi odreda mahalaši il gospoda bili. A to vam je isto. Ni je'nu lošu o ženskom čeljadetu ne znadoše  lajnut.

I tako neprimjetno se prišunjasmo temi koja nas zaista tišti.Moglo bi se reći ne da nam mira još od pubertetskih dana. Stariju su to tada zvali jutroklik dani. Danas se vabe kao tinejđerski dani. Mi bi prije rekli dani zbunjene mladosti.

Radi se o pučanskoj izreci:

Razumije se u to ko Mara u kriv anamo onaj.

Pučanstvo je takarli insanluk.Ono ima svoje tokove koji proističu iz jednostavne inačice:

-Takarim, dakle postojim.

Pošto smo dio pučanstvo mi vjerujemo da među svakakvim tandar aparaturama ima i poneka kriva blentovija. Tu ne bi trebalo biti ništa sporno. Ako ima mali i veliki; jaki i slabi, crni , bijeli, žuti , crveni, pa plavi i rozi, čokoladni i sladoledni, tvrgi i mehki ko friško pače, a poneki se i visuljak zove, zašto se ne bi među njima zakofrčio i neki krivi. Ništa on ne bio drugačiji od onih koji se hoćkaju i blesavo glavom klimataju.

Nikad jasno i pobliže da konkretizuje svoje umotvorine. pa smo se zbog toga uvijek pitali kakvo žensko je ta žemska koja se ne razumije u poglavatog krivog bezmozgaša.

Dvije nam Mare povećale dilemu.Koja se od njih ne razumije u ono o čemu znanje samo po sebi dolazi ha se žensko čeljade šteke može dovatiti. A nda se tu upetljala i Mara jarbolka sa dalmatinskioh obala lipog plavog mora jadranskog.

Mara gatara je uvijek imala frculet na glavi i ohrndani svileno cvijetni šlafruk na kabastom tijelu.Navlačila je i najlonke na bretele ili haltere. Nismo zavirivali, dlakava ko srodnik primata bila. jedna joj uvijek pobjegne  i sleti na kaubojke, nekad lijeva nekad desna.    Imala je brčiće i po neku dlačicu na licu. da sezbude ko u priči:

-Starija , dobrostojeća i plaho držeća brkata gospođa.

To je vješto krila jer je po vas cijeli dan nosila masku za skidanje dlaka.Kit ili neku dugu cjepidlaku.Noću,u radno vrijeme bi palila samo jednu svijeću pa prorokovala. Gatanje bi uvijek ,u inat Mari daskari započinjala:

-Gospodarica mraka,grada i svjetova. (Vatikanski .Mater familijas opskuro urbis et orbis)

Znala ona to i na latinskom prozboriti ,ali nije htjela da je porede sa onim individuama koje se upitnom  sikstinskom svodu  mole.  Opis ove upečatljive osobe je sasvim odgovarao   vješticama  Nativitas Solis Invicti (Rođenje nepobjedivoga Sunca) koje su se posvetile otimanji love  od naivnih budaletina. To nam  je dalo naznake da nju nije briga ni za šta osim za gatanje.

Mara Daskara je jopet bila ravna ko taraba od od fino izdeljanje  bukve. Nikud se nije micala bez širokih farmerskih pantala i blejzera sa tri reda zlatnih dugmadi raznih gravura.Oko vrata bi vezala svileni šal cijetnog dezena impresivnih boja radi uroka. Daske koje je prenosila morale su biti čiste ko dječija guza poslije kupanja. Nije željela da se uprlja dok tegari.Nikog nije zavarala. Kad bi pučanstvu dosadilo da je zovu Mara Daskara, radi promjene zvali su je Košćata Mara. Zbog istih razloga su Maru Gataru zvali Vještica Mara.

One bi se ponekad osladile.

Maru Daskaru je ponekad obhodio Deba. Htio je da mu gata. Zbunjivala ga njegova indolentna sudba. Ona ga vrnula jer mu je sve bilo jasno zapisano i ona tu nema šta tražiti;a ni on. Deba ko deba;inađija i uporan vazda bio, pa se navadio. A i znatiželjan bio, nisu ga ženskinje išle tih dana.Navadio se svaku veče da mu Mara Vještica gata. Mi se nismo čudili šta mu je jer takav je on.

Jednom on došo na gatanju a osto na rimi. Maru,jal  Gataru jal Vješticu tu veče plaho prisvrbilo. Deba nikad nije bio veliki đentlmen,tek osrednji. Međutim za rješavanje vještičijih svrabeža dušu dao.

Poslije se komšiluk čudio kakve to Deba teške muke ima kad mora svaku noć na gatanje. Mara jedno vrijeme prestala da prima drugi svijet što u praznoj  kugli pomoć vide. Narod se pobunio, transparenata se dohvatio pa na bjelavske džade. Morala Luce intervenisati. Možda joj se tada Deba zamjerio.

Oma opet prolazio pored komšinice Mare Daskare i pozdravio je.Ona se zacrvenila ko bulka u cvjetanju i moli ga da joj pomogne dvije tri bukove daske pomaći. Ne može sam teške joj. Oma se ne bi prljo, ali odbiti molbu komšiluka u mahali je veliki jazuk.

Ono nisu bile dvi tri daske nego sto dvi tri. Lipso Oma ko ker kad vija fiću. Lipso i zaprašio se. Šefica od dasaka ga uvede da ga raspraši, a ispalo je da je Oma nju dobro isprašio. Poslije se kleo da ubopšte nije daskara već iza široke odjeće skiva čusto i savršeno usjedeličko tijelo.

Bi nam lakše. Deba i Oma se nisu fačali neznalica po pitanju krivog sudionika takar priče. Ali i dalje smo tragali za Marom iz narodnog predanja. Možda vam jednog dana ispričamo kraj.

U međuvremenu vam moramo uključiti štoriju o Mari Jarbolki , rođaki naših Mara po ženskoj liniji. Majke im pod istim nebom balkanskim , veš – najčešće gaće sušile.

Jednom , jednog januara ništa ne zasječanji.  Bija je i prosinac , a ništa nije prosijavalo. Mare izgataše : Valjda će se u veljači neko veljati.

Čim se pomene veljanje nama naum padne Mare.

Ma , ne Gatara ona nikad ne nosi veštice, ni onu Daskara ,što svoje daske sa sobom uvijek prtji. Vi garant pomislili na bubmbaru i krivuljar, iako veze nemate sa trigonometrijom.

Pitate se kako znamo da nemate veze sa trigonometrijom.

Pa to je veoma jednostavno.

Niko nije blesav da ima veze sa trigonometrijom , osim onih hudih koji se faćaju kojekakvih kosmičkih računica, umjesto da se fataju Mara.

Kako kojih. Joj levata majko mila, sve im se mora crtati.

Boni ne bili ,Bilo koje.Jal morskih, jal domaćih. Jal sa daskama ili sa vešticama ili bez njih.

Za njih vam ne trebaju nikakve računice, iako su sve  one doktorirale krivuljare.

Ili nisu? Tko će im ga znati? Zakukuljena je to i  zamumunljena, a prelijepa čeljad.

I zašto nose daske , gataju ili se drže jarbola , pitate se vi. Pa to je bar jednostavno. Da se levati ibrete što će im daske , pasulj ili jarbol i ne prokuže  dal imaju ili nemaju , recimo gačice.

Njima je sasvim sve jedno za doktorate , imaju li il nemaju , sve dok imaju jarbole da vješaju donji veš.

Vi se ko biva pitate , što kod kuće ne suše gaće.

Kao prvo kod kuće nemaju adekvatne  jarbole.

Kao drugo ,nisu kod kuće skinule veš, nego na trabakuli il đardinu.

Kao treće;ma šta vas brigeda ća je Mare sinula veš i di će Mare sušit veš?

Što bi poete rekle:

-Sušile ne sušile isto im se piše.

U prevodu:

-Des'ba ti vidio dobar jarbol a da zbog njega ne frcaju žemske gačice.

Naravoučenije :

-Sabur , saburli , strpljen spašen. Tako vam izgatano.

A kaki vakat došo više se ova novi naraštaji ne vojače , pogotovo ne idu u marine. Neka vehta generacija, rekli bi u mahali.

Čin četvrti

Prođe  pet godina i koji mjesec, mere bit godina. U varoši ništa novo. Jedino se Meleka zadjevojčila i Fatma skoro oporavila. Ono skoro je daleko od zdravog. Ni jedna, ni druga neće za Bega da čuju. Beg se na majčino imanje povukao kada je ova dušu ispustila . I on brzo za majkom mandrkno. Kažu heftama mu dušu čupali.

Begovica se malo usplahirila kad  ču da se Mujo iz vojne vraća. Od Fate poneki, ni dobar ni loš glas. Podnošljiv. Muju  i ne pominje.

On se iz vojne sa Kozacima , napokon vratio. Neustrašiv bio, život mu ništa nije značio ,  pa se i smrt od njega odmakla. Činova se hejbet dograbio i aglukom se zakitio. Majci na vrata kuca, ona ga ljubi, sin jedinac se doma  živ vrnuo. Osjedila ona skroz na skroz , jedan kroz jedan što bi raja rekla , ali ništa to spram radosti što je jedinac , živ i zdrav grli i ljubi.

Sa njim dječačić od pet godina , isti on. Mujo ništa ne objašnjava nego djete za jednu ruku drži, dugom rukom jatagan pridržava. Dvije kubure za pasom ga opasnim delijom  čine. Brkove kozačke nabacio, pogled mu se usurio. Da čovjeka , tujina strah  spopane.

Pravac begova kuća. Kapidžik zatvoren , on zapovjedno kuca. Na dobro se lako naviknuti. Nekom dobro, nekom zlo.

Meleka otvara vrata, vrišti od radosti, Muji se o vrat vješa, nema bitno što se zadjevojčila. To je Mujo , njene ,  neprežaljene Fate dragi došo.  Izlazi i begovica Fatma ,  čula glasanje radosti .  Malo ublijedila, iz kuće ne izlazi, ali nije blijedilo od toga. Ovo je ono  blijedilo kad insana bude , pa ga ne bude, jer se prežaljena avet na vidjelu sreće.

Ljepota bila , ljepota ostala. Koja sjeda je spotakla, ali ista Đul Fatma jedinica u majke. Pola Bosne se za njom u njenim djevojačkim danima okretalo, druga polovina uzdisala. Sada bi cijeli dunjaluk udovicu da ženi.  Ona ni mukajet.  Jednoć je jednom srce i tijelo dala, i naj'grabusila.  Dosta joj tarapane i tuge za čitav život. Jedino joj kćer Fata ravna i u ljepoti i u sreći i u kijametu bila.

Muji zasuziše oči , on na koljeno kleknu, u ruku je ljubi i kaže:

-Sretan ti unuk neno. Evo ti Fatin i moj sin  ,da ga paziš i voliš, ja ne mogu, mene velike muke pripale .

Sjedoše kraj šadrvana, čijom je vodom Fatma svoju anterijsku raspomamljenost prskala i hladila. Zna to Mujo, ona mu pričala o tom jadu. On krivac za to bio, sa ponosom se od srca smijao,  i neprestano je ko ramazanske kandile palio i tulio.

Ponude mu dadoše , kahvu i rakiju ne odbi.

Sjeća se i priča …

Poslije Fatiminog usuda , zbog Fatime i Fatme malo više akšamluku i rakiji sviko.   Misli pomoći će, bol, snove i ljubav da ubije. Ne pomaže ništa. Sve to njega i dalje čereči i na živo kolje.. Namah se  u askere unovačio .

Dugogodišnja vojna sa Kozacima se dobro završila. On aga postao , a Vezir ga zbog hrabrosti plaho zagotivio i pripazio. Mogao je da bira gdje će agluk , imanje odabrati. On izabrao Smirnu; čuo da se jedan agluk tamo prodaje.

Zna Fatma, zna i Meleka zašto se Smirna bira. Meleka mu rekla za Fatine hareme i hamame. Neće ni jedan nego taj. Vezir svoje obećanje izvršio. Pokraj dvora sanđakbegovice  Fate , Mujo svoj čardak pristavio

Kad je Mujo došao u Smirnu,  Fata malo poboljevala. Glavna sandžak – begovica i dvostruka udovica postala. Pričala mu to, kada je prvijeh puta obhodio. Obradovala se jako, neizmjerno. Nema suza ,  sve ih za pet i po godina isplakala.

Ni on , suze skoro nema, On je svoje ubijajući din dušmane prolijevao. Žao mu insana. Ne zna ih, ništa mu nisu učinili. Ni on njima, ali kidišu jedni na druge i sjeku se  , ko bijesne zvijeri gladne krvi . Ili oni njega, ili on njih, nema treće.

On uvijek imao sreće. Ubija on i plače. Malo za ubijenim  insanom, a najviše za Fatom, tek ponekad za Fatmom.

Jedino mu u srcu radost zaiskri,  kada na Meleku misli. Biće prelijepa djevojka , taj mali curetak, ta harambašica mila . Krvlju bol za Fatom pokušavao da umine.

Ima tu i krivnje zbog Fatme  , majke njene. Sve nešto misli da Fatu ne prevari sa majkom joj , ne bi se ništa  desilo. Svu krivicu na sebe privaljuje. Bol ne uminu ,  većme se veća javila. Čito; sveti kitab brani i u nečist meće , sastaviti majku i kćer na dunjaluku u poganluku.

Njen Mujo nju potražio , kapidžike i pendžere svoje kraj njenog dvora pristavio. Srce hoće Fatimi da iskoči. Sve ga pita da li je još voli, da mu nije koja srce ukrala. Zna ona da nije, ali se prvi da mu ne vjeruje. Pa  ga čika i miluje. Mazno ga štipka , provjerava je li san , melek ili njen Mujo.

Ko vihor uleće troje djece, dva sina i kćerkica. Pet,četiri i tri   godine, jedno drugom od uha do uha. Kad Mujo vidje ono najveće , srce mu zatreperi. Takvog on sebe u Bosni ogledao , kad je tih godina bio. Sjeća se, k'o da je juče  Modrom rijekom gazio.

Upitno gleda u Fatu , ona potvdno klima glavom. Neće pred djecom da priča. Djeca joj po bosanski pričaju, dvoje mlađih nešto i turkiš čavrljaju, ali stariji neće za turski da čuje. Gleda u Muju i drsko i znatiželjno. Drsko jer je stranac, a sa majkom mu veselo egleniše. Znatiželjno jer mu poznat i pomalo blizak taj lik.

Poslije ,  kada je dojilja mlađu djecu odvela na spavanje, Fatima uze petogodišnjaka za ruke, posjede ga u krilo i reče mu :

-Mili , evo  ti babo  napokon došo, poljubi ga u ruku maleni  , siročiću moj!

To joj dijete jedina radost svih ovih godina bila. Pričala mu ona o njegovom ocu, majci Fatmi , svojoj sestri Meleki. Pogan, očuha i svoga oca nikad mu pomenula nije. Teškom mukom je prihvatila ovo drugo dvoje, i još ne zna da li ih  voli ili sažaljeva.

Dijete se ustručava;Mujo ga nježno za ruku prima i cjelov u kosu ,pa na obraza stavlja. Jedna suza kanu na djetinje lice. Zacrveni se kao krv i polako na djetinje usne panu. Dijetetu neugodno , kuša suzu , slana je i slatka. Umiri mu srce i prihvati nježnost  ove strane ruke,  kao da je nešto njegovo. Ubrzo ode i on na spavanje.

Danima se Fata i Mujo viđali i ponovo upoznavali.  Niđe im se žurilo nije. Da su znali ono što nisu ,  ni dekike ne bi gubili.

Ona kaže doveo je sandžakbeg u ovaj harem , što je dao da se njojzi napravi. Ona već u putu , prije Stambola , saznala da je sa Mujom bremenita. Ništa više ne bi pomoglo da bilo kome kaže.

Ako kaže sramota, svašta može biti. I osramoćenu  vrnut je doma, i kamenovati i bičevati, u roblje prodati. Šuti ona i u Smirni o vaktu rodi. Babice , dojilje i dadilje se uzvrtjele i usplahirile, nešto se računica ne slaže. Beg prekinu tračeve: reče sedmanče je i njegovo. Tačka , nema više munđijanja. Plaho mu se ljepota Fatina dopala i on po stare dane pošandrco i zablejio se u Fatu.

Ipak  se ili od jeda ili od  slabog srca u neki brzi  vakat  prevrnu. Obradovala se Fata, slobodna je, eto kući može hodit. Ne prisni joj se. Brat begov  sebi tu ljepotu za ženu na silu uze. Bio koju godinu mlađi od beja i ona rodi sa njim ovo drugo dvoje djece. I ovi beg  prhnu u fenjer  , ha se kćera rodila.

Fata opet slobodna , ali kasno. Dva tereta pride ima. Ne zna kako bi na udovicu sa stranjskom djecom u varoši gledali. To joj najmanja briga.

Šta će Mujo njen na dvoje stranjske djece rijeti? Stid je bilo. Hej , ona dva braka imala, dvaput udovica postala, troje djece porodila, a on jako momak. Ih kaki je, jedna li mu udovička majka. Svaku djevojku može dobit , prevrnut i oženit, i još koju pride.

Vrijedan i robustan je on; obdaren svim i svačim.  Kod njega nema ništa labavo; več čvrsto, odrešito , pravo i  muški ; joj mamo mamice. Zato se iz Smirne  nije micala, a i čula u vojni je , oko ovih osmanlijskih se krajeva mota. Za majkom Fatmom i sestrom Melekom žalovala ko za Mujom. Tri su to rane, grdne, neprebolne , neizlječive…

Kako to boli Bože mili , Milostivi. Nikog svog da čuješ, vidiš ili dotakneš; dušu, srce da ispuniš.  Tako haman šest punih godina. Praznina se duboka stvara. Iznutra nešto rovari, truje, slama i izjeda. Boli to mili moj,ne može se insan nikako naviknuti na tu bol.

Živi čeljade, mora se. Bogu Jedinom se moli ,a  život , kao ,  ide dalje i traje i ništa ne pomaže.

Mujo njoj  ništa nije imao za pričati: bolovao i ratovao ,  pa opet bolovao. Vremena neka neobuzdana , stampedasta mu mutila razum. Sjeća ih se kao kroz maglu. Više od pet godina prođe dok je nije našao.

– Bona da si ih stotinu rodila ja bi sve prihvatio. Tvoja su , znači i moja su .

Poslije te priče sve je bilo nekako drugačije i lakše. Ona poče anterije oblačiti. Sve neke nove. Imala vremena pa vezla i vezla. I majci i sestri mnoge izvezla. Veze  a misli,  ona ih nikada neće obući; nema kome i zaradi čega.

A opet , šta zna ,možda će Mujo nekad navrnuti. Osjećaj je ne prevari.

Jedno veče sjede  u njenoj sobi. Ona je namjestila kao onu , svoju, djevojačku , sve isto u njoj  pristavila .

I demir prerezala. I stoji u uglu sobe. Muji  se oči zasuze , mislila je njegova Fata na njega svaki dan svih ovih godina. Odjednom mu se ugodan osjećaj,  kao nekad u domu javi.  Dobro Fatinom , ispravlja se on i nije mu žao, što se u damaru vrati oni vakat.

Akšam samo što nije rubinom zatamnio. Vazduhom se probija onaj čudesni ljudski glas, koji svojom umilnošću sve smiruje i tjera ljude da se okreću nebu i mole. Takvih ezana odavno nema. Ogromna šteta. Neko će to debelo zaplatiti.

Njih ta ljepota obuhvata, pomole se Bogu Milostivom. Vrijeme i život ih naučili nekim datostima i  stalnostima. Hvataju se za ruke, miluju ih i šute. Zamišljeni su, molitve su odavno završene . Muče. Ni je'ne!

Ona se trgnu, prima ga za lice, privlači sebi , ljubi i šapuće.

-Dobro mi došao,mili moj!

Njemu suze u očima.

-Dobro te našo ljubavi moja!

Šeret se u njoj poslije vijeka zindana budi , pa ga pita:

– Da li ti je otpo još koji nokat, mili moj.

Smijeh, vriska i gurkanje.

Ho,ho,ho brunda Mujo:

-Upravo mi je otp'o jedan nokat .Hoćeš ga pregledati, ljubavi moja.

Bijela hanterija neće više da se sa njima igra i druži , na nju niko ne misli, ljuti se i širi. Polako ispadaju grudi,ruke,noge. Bjelasaju i tamne , igra svjetlosti i sjenki između butina i pupka. Fatima se na anteriju ne  ljuti što je otkriva i probuđene slasti  Muji u zagrljaj baca.

Skida izdajicu i predaje se. Mujo lud od sreće, gubi se u dobro poznatim izvorima slasti, rosnim  udolinama i nestvarnim  uzvisinima. Stiže svaki brežuljak i svaki do’ da obuhvati, miluje i ljubi, nigdje mu se ne žuri.

Ali tijelu ne možeš naredbu izdati ;četa stoj , juriš, povlačenje, u napad. Jok , nikako.Tijelo to čini kako je sviklo i kako mu se drugo tijelo daje i otima. Željne usne su spojene, drhtave ruke se prepliću, uzavrela tijela se bez milosti predaju  . Mujo se uspinje ,ona ga grčevito steže i sebi vraća, on polako sa šestogodišnjom čežnjom i bolom  prodire u isto toliko godine suza i tlapnje. Ona ga prihvata,  pa ga iznenađeno vraća, još je većma očvrsnuo, sunovraćuje se , a ona  nema kud , opet ga prihvata i ječi.

Sad  je sve u redu. Dušek je dugačak i širok, a oni bezbrižbni i još isto zaljubljeni . I nemaju straha da će ih neko iznenaditi.

Sve je tako lako kad muzika i ljubav akorde strasti tvore i kroje. Malo su grčevitiji nego nekad prije, boje se da im san ne utekne. Ne znaju da li je java ili  im bol  miline , snove snije. Novo oslobođeni krik i jecaj i brundanje:

-Joj,mamo mamice i uh, uh, uh.

Isključuju mogućnost sanja i oni znaju da su oni opet , ona nestašna djeca ,  Mujo i Fata; samo im trešnja i tunja ispod prozora nedostaju. Tako je vrijeme brzo ludilo , da je skoro odjednom jutro preteklo noć.

Ona ,  prvi put u njihovoj ljubavi  , može slobodno da položi glavu na njegove grudi, uzme slavuja u ruke i mirno, premirno zaspe i sanja kako opet i jopet vrišti:

-Joj , mamo, mamice.

On ne smije da zaspe, boji se da mu grlica ne pobjegne. Zna nikad je više ne bi mogao naći. Stišće je nježno,  ljubi  u čelo,  polako da milu  meleku ne probudi.

Niko ih nije uznemiravao, poslije podne se probudili, nešto jeli , sa djecom se pograli i eto ga akšam pada i novi se ezan javlja.

Opet su sami, ona u rubinovoj anteriji, on već gol, golcat ,  gori od sinoćnje večeri, u bunilu vri, odjeća mu smeta. Fatimu dva puta ne treba nagovarat i ona je naga . Više nema grčevitosti i nervoze, sada su svjesni da ova igra nije san.

Ljubav klizi ,oni su brod po uzbibanoj pučini kojeg vode vješti mornari, za trenutak zastaju da brod sidro baci pa ga vade. Pustimo se sidra i mornara.

Njih dvoje su sada Fatima i Mujo i ta im igra najviše odgovara. Mujo na Fati, Fata na Muji.To se djeca ponovo vole, igraju i jure. Mujo sa ponosom osjeća da nije važno njegovo uh,uh i uh, već se dao na saučesništvo ,  u rađanju onog: joj mamo, mamice.

Fatima vrišti i vrišti i jauče, kao da joj je svaki put poslijednji.

Sabah ih obuhvati, ali oni igru ne prekidaju. Dođe i podne, a oni se bjesomučni i izbezumljeni obeznanjuju znova i iznova.

U akšam, ezan se nekako usporeno , tužno ,  jecajući javlja.

Oni predah napravili, strasti smirili.

Mujina Fata Fatima, ničim izazvana zajeca nekako slabašno:

-Joj, mamo mamice…

Mujo se na lakat naslanja i gleda je. Njoj se čelo orosilo, očajnički guta vazduh, daha nema. Potres je nagli zdrma, ona iznenada malaksava, grčevito se steže  i pribija uz Muju svoga, ljubav svoju jedinu.

Nokte mu u grudi,u srce zariva. Iz očiju joj suza bespomoćnica klizo, ljubi Muju poslijednji put, izusti jedno jedva čujno  :
-Volim te ljubavi  moja jedina.

Još jedan drthaj , poput grča joj grudi potrese i Fata umire.Tako mirno , tiho i prirodno kao da je tu ulogu godinama učila.

Grlica  sa safirnom ogrlicom  ka nebu leprša, krug  ka nebu pravi , maše krilima i Muji poručuje:

-Čekaću te ,  Mili moj.

Što ti je život! Dvoje se našlo, pa se nije našlo. Poslije mnogo jada i bola se ponovo našlo i nakon par časaka, iz čista mira, se ponovo zauvijek izgubilo.

Neko bi reko tuga je to. Ipak to se samo život ,  jedan jedini  , prelijepi , tek tako dogodi i insana zbog neljudi slomi.

Svjestan je Mujo , nikad bistriji. Svisnu mu Fata ljubav njegova jedina. Svisnu ko potrgana , mirisna  djevičanska ljubičica. Jedno skoro nečujno joj, mamo mamice , samo jedno volim te i nesta.

Vojničina, asker, janjičar, aga , vezirova desna ruka Mujo san Fatimin i Fatmin,  plače ko malo dijete , kojem sisu iz usta otimaju. Mislio je da je sve suze isplakao. Ni jedan čovjek ne zna koliko  suza za isplakat ima.

Ećim rekao da je od nabijene sreće presvisnula.

Puno je to zbijene sreće bilo za moje milo napaćeno čeljade, kaže Mujo.

Jebo ja  takvu dijagnozu i hladni rezon.

Ne kaže to ni hećim ,  ni Mujo , već pripovjedač.

Nikad ga niko nije čuo da je lanuo ili neku nepristojnu riječ rekao. Sada mu se rečemo biva  zgudumilo i učinilo da ga je vakat pričepio i da je morao i on jednom jednu lajnut.

Mujo šutio i guto, naučio se, što'š se srdit ,  kad će biti kako će biti. Moš zaplakat, tugovat i jaukati, vrištat na nebesa , ali psovati i ružnu riječ izustit  nikako. Nije to za dobre ljude. A i  pogano je.

Mujo Fatimu sahranio u đul bašti svog agluka , u hladu trešnje , pored bijelog mramornog šadervana sa šest česmi.

Htio i ono dvoje Fatimine djece povest doma.No ,  ne dadoše rodbina i vlast. Rekoše: ono svoje kopile vodi sa sobom, nama našu djecu  ostavi.

Ovo Fatmi i kćerki Meleki joj ispričao. Ne ovako, već vojnički, šturo i ugrubo, bez detalja koje nisu za druge.

One te detalje znale i neispričane. Fatma ih doživila sa Mujom. Kćer i majka se rasplakale i neutješne bile. Ode naša Fata, pupoljak mirisni . Ona je zvjer, monstrum od oca proda i ubi. Plaču . malenog  Fatmira grle i ljube , milovanjem i suzama zalijevaju. To je sve što im ostade od Fatime .

Mujo poljubi Meleku u čelo i reče joj :

-Čuvaj mi sina, jaka si ti ljepoto moja.

Begovicu ljubi u usta, ne stidi se, mnogo ih je ljubio i volio i šapuće joj:

– Drago moje za nas dvoje, sve sa Fatom umrlo  je.

Fatmira, sina jedinog pomilova po kosi , poljubi u čelo. I ode . Ne osvrnu se.

Mujo nestao, dugo ga niko nije vidio. Svašta o njemu pričali. Ponovo se u vojnu vratio, te se oženio, pa se propio, pa propao, pa u zindan otišao.

A Mujo se u Smirnu vrno. On , vojnik, aga i ljubavnik svojoj dragoj Fatimi , ljubavi svojoj, Nevjesti , Ženi svojoj , počasnu stražo davo. Šest mjeseci  i  godinu , dan za danom, noć za noći, bez prestanka, bez predaha Bogu se Milostivom molio..

Gleda trešnju,  gleda behar i đule u bašti. Na bijeli mramorni mezar i nišane gleda . Pogled  mu se ukočio. Nema mu Fate. Tišina. Ni u san da mu se javi. Jok , nijednom.

Mjesec , zvjezde i maglice za njega više ne svijetle. Ublijedili su i žaluju. I njega maglom ovijaju.

Zatim  okrene pogled na zlaćani  šadrvan sa šest česmi ; on tiho žubori, prelijeva se i klokoće , kao da ga pita:

-Bolan Mujo kad ti je nokat otpo?

Vidi šadrvan da  šala nije uspjela i gleda u insane koji ne prestaje plakati. Što ti je insan? Njegove dvije česme mogu preliti  vode ko svih  mojih šest. Nešto se tu računica ne slaže.

Kako će se ba složiti? Ne zna insan koliko suza može proliti. Isto onoliko koliko ih može ne proliti. Sve je u parovima.

Jes ovaj što blebeta pametan, čudo jedno.

Begovica Fatma se razbolje . ćerku nije mogla prežaliti. Kopnila, lijeka joj nisu mogli naći. Ona ga nije htjela , ni tražila.

Pročuo se glas, Mujo se u varoš vraća. I zaista jednog sunčanog  zimskog dana u vrijeme đenaza, vrati se Mujo. Vrnuo se iz Smirne . Zauvijek. Konja , vranca jaše, ovaj silno poskakuje.

Odlučio Fatimin i Fatmin dragi – dosta žala za Fatom. Ljut na nju,  ni da mu bilo šta u snu šapne. On sam sebi u inat njoj progovori – živima treba život posvetiti. Mislio na Fatmu. Došo tobe : Živi živima , mrtvi mrtvima!

Ispred begovske kuće tabut iznose. Vidi  Mujo ,  Meleka čvrsto drži Fatmira i suze štišće.

To Fatma  , garant , na tabut tahti mrtva leži. Nema druge; mnije nesrećnik.

Mujo se čini  hladan kao hiljade pahulja bijelih u minusnu sabah zoru  . Polako konja zauzdava, iz bisaga tri stambolske žute tunje vadi i slazi. Na rame bisage uprtio. Gomila se miče u stranu, oslobađa put gajretli insanu.

Prilazi Meleki i sinu , oboje  sa ogromnom tugom u očima u ruke ljubi. Daje im po jednu žutu dunju stambolsku i bisage Meleki o rame kači. Uzde vranca sinu u ruke kači. Iz đepova pune šake dukata , u dva tri navrata vadi i što dalje od tabuta baca. Gomila za dukatima stampeda.

Slomljeni ljubavnik prilazi tabut tahti, čohu , pa čefin skida  i marame sa anđeoskog lica miče i ljepotu milu gleda,.

Anđeo samo spi. Malo ublijedila , ali prelijepa je. Moli se on; da je njega ili Fatimu u trenu smrti sanjala. To bi za nju najlakša smrt bila. Poljubi je u jedno oko, pa u drugo, onda u usne, polako nježno i dugo. Pogleda i Meleku i sina, slegnu im remenima. Ko veli:

-Šta se tu može?Sudbina!

Sjeda . Naslonja se na kapidžik Fatimin i Fatmin. Jako je umoran, ali rukama čvrsto, najčvršće steže tabut, ne popušta ga. Dvije grlice bijele lepršaju zajedno ka nebu.I to je to.

On im maše, zatvara oči i spokojno za Fatimom i Fatmom krenu.

Iz desne mu ruke klizi mirisava žuta stambolska tunja , kotrlja kroz kapidžik, preko bijele šljunčane staze , ispred šadervana  zastaje. Đul baštom se šire mirisi žutih dunje i ljubavi.

Ode i Mujo. Bez riječi.

Meleka je dugo na Fatmira pazila. Nikad se nije udavala i zaljubljivala. Nije htjela nesrećnu kob majke,  mame, mamice i sestre seje, sejice.

Željna ih uvijek bila, seje malo više. Možda je ponekad vatru u sebi osjećala, ali je mašicama tjerala. Neće da se sjeća da je i ona u Muju zaljubljena bila. Nako dječije, nevino.

Fatmira ona mnogo voljela i pazila. On razmažen i sebičan postao. Jednog dana u Smirnu se vratio da potraži brata i sestru. Meleki odlazak nije obznanio. U varoši su ga uvijek tujinom smatrali.

Više se nije čulo za njega.

Meleka se par dana po njegovom odlasku u meleku pretvorila.

Sabahli ezan blagoslovljene noći je prozvao i ona je , tek tako , jednostavno i lahko , bez imalo straha  , u pratnji Anđela  odlepršala ka nebu  u susret mami, mamici i seji, sejici.

Nešto nije previše vjerovala da će Mujo sa njima biti. Bar ne za neki vakat.

Djeca sve vide i  znaju, zar ne?