Zašto sam ja

 

 

Mene nikad ne pitaju:

– A gdje si ti?

Nemaju potrebe.

Znaju da sam uvijek tu.

Na mene sve vrebaju ko Meleke.

Hoće da me uznose u visine.

Ja im kažem:

-Nemojte mene ne znam letjeti.

-Ha , a znaš po vaskoliki dan i noć voljeti, pride sniš i tupiš.To mu dođe isto. Letjeti i sniti. Ti se samo pristavi. Mi se pobrinemo za sve.

Sreća moja, nisu upotrebili izraz šiljiti. Ne sviđa mi se. Nikako mi se ne sviđa.

Nedavno me jedna Mala Velika princeza plaho iznenadila , jer me pita sasvim ozbiljno:

-Tko si ti?

Zbog toga je volim, ne zato što je ozbiljna , već zato što me kao ozbiljno pita nešto , a to njoj smiješno i neozbiljno, a ja znam da me sto posto treha.

Dobro volim sasvim je iskreno , jer se samo tako ona može voljeti.

– Jes'si se sada pokazo svaka čast ,a poetika, sciencia i licencija, vokacija i naglasak, romantika i semantika.

Ne zna šaptač da muku mučim:

-Znam ja sve šta bi’ reko. Ponekad nešto i zapišem.

Al čim pomislim na nju, ne čim pomislim već i prije toga,( a uvijek mislim na nju) , mene konja, presječe dah ne mogu da dišem. Labrnja mi se objesi i sama pravi grimasu na kojoj se može čitati:

-I am zabezeknut , mila moja . Pusti me da sa tobom sanjam i ne daj da zaspem da mi san ne pobjegne.

Kontam nisam levat ili habllečina , da joj odgovorim tko sam ja, pa mi pobjegne.

A ne mogu ni da joj odgovorim, onako direktno, po mahalski.

Kod nas nema ništa okolo. Naučili,direkt u sridu.

Joj ljudi moji, kako je lijepa ta srida. A baška bliža i dalja okolina.

Lukavi smo mi mahalaši i skontali fol.

Mi skupili tu raskoš, tu ljepotu , tu milost , nevinost i dobrotu, a pusto drhti i biba se, na jedno mjesto . U celofan sa cvijećem duginih boja sve zamotali i ljubičastom vrpcom , svijetlije boje, violetne sve zamotali.

Rekoše nam da je to boja ljubavi koja se vješto od nas skriva.

Nije se uspjela sakriti.

Tako sve to sa vrpcom u paketu đardinom prozvali.

I taj nam đardin ne ide iz glave. Posebice, zbog te violetne vrpce svjetlije boje, koja nam po duši rovari.

Srce je već odavno u bandaku , bez daha ostalo , samo se koprca i ponovio bandači. Na dušek i jastuke , dakako.

Otud oni nazivi: Jastučiti i dušečiti. Ima joj tih plahi naziva kada se bandači. Ne mremo vam mi sve iskantat. Skontajte vi koji.

Vratimo se tematskom pitanju.

Ovo nas podsjeća jedan razložni i časni. Vidi on da smo se mi đardina dofatili, a kada tako krenemo, zaboravimo šta smo hotili rijeti. I ne izlazimo heftama.

Naučili me nisu da lažem , pa ja sve onako, okolo kere pa na mala vrata:

-Te ovaki sam ti ,te , ovakav, al’ svakav nisam, i da znaš, ako čuješ da sam taki i taki, lažu te bona garant. A jesam taki i taki.

Ni ja sam sebe ne razumjeh ,šta joj nisam ispriča i šta sam zaobišo. Valjda takve sorte rođen ,nema treće. Ili nema diraktno ili zaobilaziš kad te pitaju, mislim stranci. Ne razumiješ Ne zato što stranjski govore. Nego što sam gluv. Kroz jedno uđe kroz drugo izađe. Biukvalno. Jungfer u ušima.

Kad te male princeze pitaju, ja ko bekan , ko malo janje za maženje, u sebi kontam da sam delfin, ona zna da si konj konjski, ali pušta te da maslaš.

Ne znam kako zadovolji je odgovor. Znam ponovo će me pitati, nije ona džaba kraljevskog roda. Na licu joj piše. Skoro ništa mi ne vjeruje. Ono skoro me tješi, znači ima joj šansi, da skontam ko sam.

A znam ko sam, ali ne mogu joj reći ,uplašiće se dite malo.

Ali jok , šejtan , šeret jedan ima. On joj sve otkucava. Ko fol šali se, da joj se umili. A glupko da ne mere veći biti. Klepetalo. Pa joj reče:

On ti , mila moja , jedina ljubavi , nije od ovog svijeta, ni poetski ni figurativno.

Ovo poetski , znači niko ga ne benda ni ena procento. ( Moram se malo praviti poliglota, šenkrat plaho, moram sam sebe hvalom nafajtat.)

On figurativno ,za insane kao da ne postoji. A njemu milo a je tako, jer rahat mere da sanja i da snove grli.

Il’ se kaže more. Ne mogu i ne znan van ja ti priorodopis oli pravopis, po mjeri onih što turaju ono h i od hajvani i đe triba i najčešće pođeđe gdi ne triba.

Ono figurativno još znači da mu je figura, odnosno jedna noga od figure na onom dunjaluku.

Kako onom dunjaluku? Ko da vi ne znate koji je.

Aba zo, vi mislite jal pržun, jal hladovina.

E nije ni skonto na koji će. Jazuk. On je od dobrih i ima bjanko pozivnicu da bira. Znamo mi za reč blanko, ali mi naučili na ono riva nera, riba bjanka . A bome se često družili sa nekim Bjankama , čak i onom , onog, anamo onog Đegera . Nismo bježali ni od Roze, Bjondine, Negrine…

Joj , mamo mamice. Dobre su one curice, ali nisu ko ove naše.

Bosanske. Mere i Balkanke.

Nema merhameta i dobrotvorstva , samo su dobro karitativne. Ono po Caritasu .

A šta ste vi mislili.

Joj , jesu vam misli otišle otišle anamo onoj finti. Alčaci ste vi. Nećemo vas ružiti.

Ali Bosanke moramo. I Balkanke.

A Mehmeda , a bome i mene je stra majka karala. Zbog zora, jabuka i Zlatija. Joj jesu sve jedre , zlatne i crvene. Haman ko baklavica kad je u ruku primiš.

Šta vi ne volite baklavice. Joj hablečina mila majko stara.

Ne ide mi se u pržun da me tamo čitavu vječnsot roštiljaju, onako ljudski. Jal vruće , jal vrelije.

Vođe, u srcima i ona treća mogućnost: još vrelije.

A ne ide mi se tamo gdje je uvijek hladovina, red i mir. Tamo bih tek nagrabusio. Ima tamo , hejbet mojih jedinih pravih ljubavi i znam , jedva me čekaju.

Čim bi me vidjele , u istoriji/historiji/povijeti raja se bi se prvi pute desio veliki incident.

Poletjele bi prema meni sa osmijehom na licu. Meni srce ko amper , pardon empajer state ili barem drvena džamija u Himzarinoj , vrh Sumbul Avdine , Bjelave bluz sistem.

Jes ,kako ne .

Radovanje, aha malo sjutra.

Morao bih začepiti uši:

-Ha , ja ti jedina prava ljubav , ljubavi?

-A gdje si ti do sad , konjino jedna draga?

-Je si li naučio tamburati ili samo nastavi prebirati po ženskoj ljepoti hajvanu mili?

-Vidjela sam ja šta radiš dolje nesrećniče jedan , mili moj?

– Šta si mi donio. Jesam rekla da mi spremiš onu zlatnu narukvicu, milo noje?

Ostale bi zagraktale:

– Vreću bona ,vreću zlata si trebala zaiskati, iako nije riđobradi. Hvala Nebu dragom na Princu Malom.

– Dobar si ti, dobro nam došao, ljubavi

Ne bih vam znao rjeti , da li bi koja šljaga pala.

Da sam zalužio jesam . Što jes’ , jes’.

A i nešto mi se u zadnji vakat omililo biti tu. Makar joj ( omaklo se tebalo još) malo.

Kažem:

Nigdje neću pobjeć. Šta ste navrle.

Ali mene niko ne benda, ne rekoh li.

Ja, jado , još uvijek dumam.

-E kako ćeš bolan miloj , princezi , djevojčici tako rekuć, to ispričati.

Ima da te nema ili ima da nje nema.

Grlice su plahe, namah se uplaše i samo prhnu tamo gdje plavet blista. I tišina i sni vladaju.

Ali skonto plan. To se kod nas zove tura jazija. Neki to krste pismo i glava.

Ali bit je ista. Baciš metalnog bugara u vis. Ako padne tura ( pismo) ideš u pržun . Ako padne jazija (glava) ideš Grlicama na vjeronauk . Ako imaš sreće i novčić ostane u zraku ili ga gavran mazne , ostaješ na ovom dunjaluku.

Šta vi mislite koje su mi najmanje šanse? Pravo da vam rečem , ja , neuka bjelavska blesa nikako to ne mogu skontati. Puno je to opcija za nas. Uh tri.

Mi volimo ono ovo ili ono, tećeg nema , osim sride i đardina. Ali tamo ti ni mozak, ni računica ne tribaju. Tamo slavuji i pjesma vladaju.

Ha, čuli ste za Bokača. Niste. Onda ni nemojte. Meni više. Mislim priče.

A ovom ili onom , možemo pričati , samo ako novčić ostane u zraku.

U stvari , ja najčešće sebe pitam :

– Zašto sam?

Decenije i decenije sam protraćio dumajući o tome.

Sada na kraju puta znam.

Odgovor je tako jednostavan i lijep.

Kao i život.

Kao ljubav i tuga.

Rođen sam ,

da bih volio

Tišina i sni.

Lipo mi je.

Ne da mi se buditi.

Jubim te zauvik.

 

Dijagnoza,dva jahača i hećim

 

Jednoć, Oma i Deba bili u posjeti jednoj u bolnici. Palo je tu i cvijeće.Bolnicu niže ginekološke, u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova rat izbio, Rikom ljude izbezumili, a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat.

Jedni kažu prosimo zvjerinje Evropskoj zajednici nazadaj vrnuli. Nikad ih nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo
naučite po naški molim. Jok neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovar bio kenjac i ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i beznjedonosnih razloga opće opasnosti po dolželu zanavik zatvarali. Ono zbog polnog općenja sa tujincima u sindrom amore de la heraldika bosnia nisu pominjali, sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali. Zbog toga smradaju, a nama ne treba njihov smrad. Bolje što odoše, odahnusmo nema više prosidba, malo im uvijek bilo.

A za ono zavodljivo prosim ubavo mili moj smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni jene lanut. Miogla bi umobolnica Franja jope proraditi.

Cigare njihov izum a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ko da im tujini žene tandaraju; namah onoj majci zvijeri evropi na takarenje prilježiše.

Oni drugi što im ispod grla nešto klatara; oni što su praznik, drugi februar najviše voljeli, kulturno se odmaknuše. Rekoše to ne bum naš probljem. Svoje smo zvijeri u kamenjar torove prangijama zbili i pustićemo ih kad stađun bude.

Treći bi odmah da kolju neuškopljene i nevine lavov. Naprosto se zajapurili, pobješnjeli i pomahnitali i ubarabatili. Donijeli i uneređene gusle ko dakaz: kažu vidite šta izmetli drvo kaže kako se to radi.

Četvrti misle malo ekološki, malo humanije; možda bi ih trebali sterilisati ili uškopiti. Bijele bubrege otfikatiri , što bi reko Deba.

Njih odmah oneređena vojska srbalja sa svih strana i sa brda i sa dola opkoli i plastovima bodljikave žicom ogradi.

Tako je izbio spor oko lavova.

Neki pak kažu da se sporilo oko lavova, ali zbog njih rat sigurno nije izbio. To je bio samao povod ko onaj 1914.

Rat je zapravo izbio zbog nastavaka krstaških ratova inkvizicije svetih zvjeri vatikanskih.

Dakle, rat se zbi zbog mentora , i zbog nekih načrtanija oko kojih se u drugom zološkom vrtu, onom karađorđevskom; one druge zviri na nož, kamu i prangije, a one treće zveri na drvosječku sjekiru, malj i gusle zakleli ; kolji i lavove i balije, sve odreda, ni ženu ni djecu ne zaobilazi.

Onoj ženskoj, nije od mojci i ditki,već iz naše bolnice; ali da je voljela joj, mamo maice jeste, plaho; iznenada pozlilo. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledavaju nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad oni tako kažu nika ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu nita opasno ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Deba oko, dijagnoze, Glava boli!Hem rukopis nečitljiv hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledaju žensku što se baildiše, samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže, trk do Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kaže Deba : Mojsije ti si najprviji i najpraviji od svih ćafira, moš li nam ovo čitabe protumačiti.

U anamo onu materinu grmi Mojsije ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi, koliko mu herc dozvoljava.

Herco kaže njemu pismena nepoznata, nema takijeh na radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna možda nam nešto išareti.

Kod lenjeg skontaše ništa od mahanja , ubebo se ni vještaćko ne pomaže. Pokupiše ga pa kod Dobrog. On se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:

dg. RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS – med./ lat. dijagnoza (dg.) mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna laički rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)

E jas mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezde i nauku;

još dodaju

Petrović Petar Njegoš: on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće tuberan bio, u tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.

Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš narod nevini , braću da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.

Dali je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba izšargijo ne sjećamo se.

Ode konzilij svoju dijagnozu hećimu da predstav da on muhur na nj opiči.

Dok su se oni sa hećimom natezali , u sobi  ona ženska,jako, umrla. Samo oči zatvorila , zaspala i usnila. Pa sad sanja i vidi šta se pored njene bivše sobe radi.Vrti ženska glavom:

Joj, mamo mamice blentovija da ih svijet take više nikad neće roditi ni vidjeti.Šta ćeš,nisu oni krivi.Kriv svijet što ih ne razumije.

Basna o Noju

Basna o Noju

Baška Baša svog ; anamo onog, zvao noj.Svjestan je on, nimalo poetski ali realistično. Njegov,  ko svaki  noj,  uvijek tražio neku rupu da glavu sakrije. Njegove ženske se nisu bunile kad je glavu sakrivao, ali im nije bilo pravo što mu je dao tako trivijalno i stranjsko  ime nadjenuo. Tražile  tajm aut i izmjenu imena, ali on ne da progovoriti .

Kažu one;  makar da ge labudom ili mišom nazove. I to su neke plahe životinje, koje su sa rupicama bliske, a i sa našeg su dunjaluka. Pričale mu priču o Ledi i Zevsovom labudanju.

Jok ne da on progovoriti. Noj bio i noj ostao.

One okrenule na šalu. Onaj vic o Muji i Fati.  Ona se prvi put takari ( ono ko fol), pa ga  “neupućena i uplašena” pita koji je to glavonja što je gledi. On joj kaže ; ne boj se to je moj drug miš i traži…,da skratimo. Miš tražio i nalazio rupicu više puta. Mujo se malo umorio i  zaspo,a Fata ko Fata nestašna i znatiželjna, zavirila i gledi miša i vrišti:

-Mujo bolan šta ću sad ja . Crko ti miš.

Prvo ,recimo, kako ću ga labud zvati. Jes da je lijep ko labud, ali je nježnoji i baršunastiji od labuda i goluždrav baš ko nojev vrat.Labud urijetko zaroni glavu i to  samo kad je gladan i  ribe ganja. A njegov noj se zarovi i  zaroni ha se ribici nešto prisni. I kod njega to ronjenje nema veze sa njegovom  glađu. Možda ima, onako figurativno, ali  sa njegovom alavom  izabranom  ribicom.

A  onaj Mikelanđelo Ledu i Labuda sparivo. Nema veza, znamo da je to samo figurativno i da je to bio onaj grčki pohotljivac Zevs. Ali kako će bolan ženu zavest Labud. Evo pitam ja njih:

-Da li bi voljele da ih kljuca neko samo kad je gladan i kad se  njemu perje digne i koji se boji ukvasit ili uprljat?

-Ili bi više voljele nekog ko bi uvijek spreman bio kad se njihovo paperje nakostriješi i koji se za njihov hatar , bio spreman ne samo se pokvasit i uprljati već živom glavom u đardine, dul bašće i maglice jurišat i minimum nerješen rezultaj izvlačiti. I opet i opet, sve isponove.

Vidi se da je Mikelnanđelo pederčina bio. Šta on zna šta je žensko i ća njoj triba. Čuj molim te labud. Neka njega labudaju kad je taki , misle normalne ženskinje.

Kao drugo, đe će ga mišom zvati, kad mu miš nije ni do koljena. I miš ti brate moj,  u rupu se sakrije čim ga ga nešto preplaši i mnogo je plašljiv.A ovaj njegov  slunto ko da mozga nema,  ništa  i ničeg se ne boji. Pa ni mraka. Jok nimalo.

Koje je on Scile i Haribde prodevero, ni broj im se ne mre izbrojati.I ništa mu. Ponekad se ko pravi mornar malo ispovraća i onda obeznani. Al čim sebi dodže nastavi jal sa plivanjem i ronjenjem;može i liguranjem. Kad zimu pomenusmo , kaže Baška Baša, drag mu je i džidži midži.

I neko bi njegovog noja sa onim jadom od miše poredio. Nije to ljucki ni hajvanski. Joj svaka bi žensko čeljade  od njega pobjeglo kad bi im reko da mi se mali zove miš.Ne samo da bi pobjegle ,već bi se razvalile od šege.

Vidi čo'eka od skoro metar i devedeset ,a mali mu ko miš. Joj kolicki je tek kad krepa, a mora krepat svako malo. I sve bi po čaršiji rastubili o njegovom mišu i on se nikad ne bih bilo kakve mišice ili rupice ženske  dohvatio. A kamoli đardina ili dul-bašče nauživo.

Kad se ko mornar vlada što ga ne nazoveš mornar; pitala ga neka.

On kaže,nisam blesav.  Mornar ti po mjesec dva, ponekad  i po godine ne vidi nikakvu hajvanku da se u njoj sakrije i blagodeti duboke hladovine traži. A moj bi ti noj presvisnuo , kad ne bi negdje glavu svaku noć u tamu sakrio.

Mogo bi ja,  kaže Baška Baša nabrajti do sutra i prekosutra,čak i do nakosutra  zašto sam blesimetra svog nazvo Noj, ali neću. I ovo je dovoljno za basnu i pouku. Neki drugi put nastavim priču,ali vam ja ne mogu dugo pričati inače ću riknuti od gladi. I onda mi džabe sve muka oko noja. A i bijeli bubrezi se hlade.

Dakle , naravno naukovanje ( naravoučenije op.a.):

Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari osloviti oliti imentovati. Mere vas na loš glas iznijeti ili vam se o glavu slomit.

Ne onu  nojevsku, sasvim izvjesno i  normalno.

Dani su veoma fascinantni

 

Oduvijek smo facinirani danima.

Kamufliraju se i uvijek se vrate u nekom drugom danu.

Napriliku pretprošli 3. Listopad je zavaravo raju da je petak,, slijedeći da je subota. Pa se zavukao u nedelju. I eve'ga blista u srijedu pa četvrtak.

Garantujemo, do godine neće biti ni  , ni utornik, ni  treći dan po redu,   a sigurno ni četvrtak već…

Zinite da vam sve izdeklamujemo.

Privodi se kraju ovi stađun. Nije bio previše tegoban, ni takrali.  

‘nako  u prosjeku.

Ali par milijardi i kusur gladnih i raseljenih se ne bi složilo sa našom konstatacijom.

I rekli bi, manite se vi vašeg prosjeka. Po vašem prosjeku u svijetu nema gladnih ni ugroženih. A tri četvrtine čovječanstva u buli i umire .

Nećemo sad potezati ekologiju i nestajanja vrsta. Bitno je da novac ptistiže u kase krvopija.

No, niko ništa ne nosi gore. Osim savjesti. A to je najbitnije, jer ona će govoriti , biti advokat udruženju pržunista.

Niste čuli za to udruženje.

Joj levata ,majko mila.

‘Vako vam to ide.

Sve što radite radite sebi. Bilo dobro ili loše.

I ljudi dobijaju  ocjene. K'o prvačići.

Ali ima samo jedna  caka.

Ocjene su svedene na najmanju moguću mjeru.

Ovaj put ih ima dvije i opisne su.

Proš'o i pao.

Nema treće i nema popravni.

Vrlo jednostavno.

Ocijenjeni idu u različitim pravcima.

U hladovinu ili pržun.

A pržun vam je vrelina pakla.

E sad znate ko su u udruženju pržunista.

To su oni , koje majke nauče kako se otimaju narodske vreće sa zlatom , oliti narodska nafaka. Tu spada i  razroka pijačarska fukara i  talđija haških ustaša , bezusni upravnik konc logora. U Svetoj knjizi su nazvani Ebu Leheb i imaju i druge i pristaše.

Eto sada smo vam natakarili sve podatke.

Vi samo trebate da razvrstate i pobrojite putnike za pakao oliti džehenem.

Ima ih kamara.

Resto neka se fata minderluka i uživa.

Joj rahatluka u hladovini.

Kažu ima tamo nako vino , može se guta popiti, ali ne opija i nema mamurluka. Ima i …

Dalje ne smijemo nabrajati.

Ima svega lijepoga.

Nije EPP, ali bolje kapijati usne, da ne izleti neka nevaljasta riječ.

Uostalom šta vam imamo govoriti.

Uzmite kitabe pa se  malo nauka primite.

Valjaće vam, a bome i trebati.

Što bi poete rekle:

-Joj, što volimo ražanj. Ali ne na svojoj koži.

U prevodu, ili naravoučenije ako vam je lakše anlaisati,jer ovo je basna pošto se manje više pričalo o hajvanima:

-Svaka Cica dođe na kolica, odnosno  svaki hajvan , k'o biva na  roštilj dođe.

 


												

Julski razgovori nezaposlenih oktobrom zamiriso

Danas , a bome i večeras ćemo se igrati  pogađača, jer nemamo pametnijeg posla, kao ni većina Bosanaca.

Nezaposleni smo i dosadno nam.

Ne volimo kukati i nasumice ćemo reći ,da je vikend pred nama.

Pazi, molim te, pogodili smo.

Nije teško, ni saobraćaj po ovom zvizdane  ne mili,

a muhe otšile na   retuširanje.

Zatim smo pogledali kroz prozor , vidjeli plavetnilo ,sunce

i   trideset oblaćića bijelih

a u vidokrugu nam sedam žeteoca sa srpovima.

Ovo nam se prisnilo.

Znači  trideset na sedam.

To nam miriše  30.07. jer ne može bit 7.30.

Ko je još vidio da godina ima 30 mjeseci?

Mi nismo.

A vi?

Dabome da niste. Nisu vam lešinari još sav mozak ispili.

Sada je trebalo otići kod Mare Gatare da nam izgata godinu.

I odosmo.

Ona se zavalila od šege.

Kaže ,kako smo mi ljudi jadni.

Interesuje nas godina koja mnogima  takar donosi.

A ako baš da želimo da znamo, prošla je bila 2021.

Ako smo pametni skontaćemo koja je ova.

Skupili smo konzilij mahalaša da donesemo konačni sud.

A vi? Jeste li se vi dohavizali?

-Ha, šta rekoste ?

-2022.

Ma nismo na to mislili. Nego, jeste li se pameti dohavizali?

Jeste li opet glasati za troglavatu nacionalističku bagru , da vas opet ,

isponove , četiri godine taslače,kao i prethodnih tri'set?

Nako za vaše osvještenje , oktobar je oliti studeni.

No vama svejedno , mozak vam sleđen i smotan ko , ko smotana sajla.

Nema vam druge nego pušiti i slijedeće četiri godine. Bez ljutnje , tako ste sebi grah bacili.

Debina individualna dubioza

Deba  jednom imao veliku dilemu o mogućnosti uvođenja limarenja u takarenje. Razmišljao i razmišljao ali ipak na kraju  odust'o.

Kaže; lim i takarenje ne idu pod ruku. Gdje si u tanježa vidio takarenja.

Žao nam zbog odustajanja  jer to Debi u pravilu  ne pristoji. Napose u izvjesnim pozicijama. A toliko se mučio i razmišljao.

Takođe nam je uskratio mogućnosti ubacivanja jedne nenadmašne blic filozofije u neke riječnike ili enciklopedije.

Mudrost je bila toliko kompresivna ,izvaljana i istucana emocijama i strastima da bi sigurno bila dostojna  mnogih antologija, jal’ književnosti, jal filozofije, ali u najmanju ruku astronomije.

Ako nije prevazišao Aristotela ,Nostradamusa i Dostojevskog, njegova poetika je sasvim sigurno vjerodostojnija od gluposti Dantea, Getea, Šekspira, Njegoša,Borhesa i drugih ubleha. Dobro ; oni su bili hadumi ili hadumice,poneki i tetkice, pa nije teško biti umniji i poetičniji od njih.

Limarenje  ima one minimum  tri i po najpoželjnije karateristike za takarenje: prešanje, kompresija,  valjanje i tucanje. Ima tu još mogućih opcija ali tri i po bi bile sasvim dovoljno. Ali ovo nismo još muhurali ,jer nismo pitali ni Jelene ni ostale ženske dijelove konzilija. Ipak se ovdje najviše o njihovoj svili i kadifi radi.

Poslije višemjesečne nesanice i prerispitivanja Deba je  ipak  odustao i limarenje prekrižio iz popisa istoznačnica  takarenja.

Kaže tandaro , ti tucao, valjo ili prešovao ne mereš ti njoj ni pera odbiti , a kamo l’ je stanjiti. Ona ti ko skočiguma ili neki perpetum mobile.

Što  više naliježeš na nju , pa joj opisane radnje opetuješ i opetuješ;  ona jača i raste sve više i više, i ne prestaje  dok ne implodira ili eksplodira. Šta ti Deba zna kako mu to funkcionira? Nije ni miner ni inženjer; ponajmanje ajnštajn ili neki stručnjak za fisiju.

Ni njima nije jasno kako nešto može  istovremeno i implodirati i eksplodirati . I to skoro u isto vrijeme.Maksimum par desetaka sekundi razlike; ali samo u onim akstremnim slučajevima kad prešanje, kompresija, valjanje i tucanje pomahnita i postane neodoljivo raznostrano. Ili kad je zgorelica u pitanju.

Deba to implodiranje i eksplodiranje svako malo osjeti na sebi.Kad implodira, njemu se sve neki biljezi pojave ko šljive pred kazan za rakiju.Kad ekaplodira isto ko da ga geleri grebu po leđima i ostave krvave pruge. Reko bi čovjek obeznanila se žena, pa ne zna šta radi.

Taki je svaki pametan insan. Postane hajvan.Žena ga smota i smunta, on se htio ne htio limarstvom bavi. Često mu njena rabota i na obraz iz čista mira zasjedne. Šta sve insan mora pretrpjeti da bi oluk napravio.

Za nevjerovati, za riplija je, kako se  ljepotica kao ptica feniks, eksplozijom ili implozijom svejedno je; ponovo  rađa .I   još milija, ljepša, bolja,  toplija i slasnija bivstuje. Onda takva  po mozgu; kojeg svaka  hablečina u tren zagubi; rovari i vlada.

Deba ,kakav  je nedokazan, sve  nešto misli  kako mu ta neka, za valjanje  od rođenja zrela mozgovne smicalice pravila. Nije mu jasno kako je njegova glavurda, više neki oveći cocin bubanj, mogla izaći iz onog grmića, malog majušnog a tanušnog. Nema veze što je majčin. Prvi miris u životu koji čiovjek udahne je miris đardina, kaže Dobri.

Natakarim ja đardin.Pored tolikih lijepih narodskih imena za paplicu malu,a nezasitu ,on izabro da je bašćom zove i to malo većom.A opet sve nekako ko da ima pravo.Moraću,kaže Deba sam sebi,malo više razmislit o imenima slatkice moje.

Kasnije , kad mu se glavurda izbalansirala sa onim bez mozgašem, on se ibretio kad onaj dole nešto radi , a mozak mu u isto vrijeme eksplodira ,kad onaj implodira. To mu nije imalo nikakve logike. Na te neke implozije i eksplozije, to vremenom uhavizo, iako nije razumio.Kako neki tako neki malen stvorić može u kosmičkom smislu remetiti logičke principe? Nelogičnica jedna draga.

Skonto on da mu to ko struje dejstvo dođe. Gdje god te struje strefi svog te potrese. Eto taj naučni princip elektriciteta i prvodnika i gromobrana shvata.

Zato on zabode svoj gromobran u prizemljenje i misli da je siguran. Viđu vraga, njega opet nešto hek posred mozga i sve mu vijuge poremeti. On usporen kakav je bio, stalno sve ponavlja, opet i opet i više od dvadeset puta, obnoć. Ono uvijek isti rezultat:

Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica. Što će reći takari lud zbunjenog.

Fizički nikad problema nije imao ;to smo pročitali. Ali da skonta i shvati pogančerku nikad nije mogo. Ko će je skontat il’ shvatiti od čega je sazdana kad funkcionira na antigalaktičkom principu?!

Nema struje, a drma ko tri puta po trista osamdeset volti i sto wati. Ti je valjaš, kompresuješ, tucaš, bubaš, takariš, tandaraš (sada bi Deba nabrojao i objašnjavao njemu 130 znanih sinonima i još namjerno ispušteni koji pride), ali vremena se za to nema pa ga skratismo.

Daj ba Deba ,skrati , daj pouku; kad već o basnama pričaš.

On ni habera, već nastavlja. Ti sve činiš da joj se umiliš ,a ružica te strujom mlati. Nisam nikad čuo da šećer ima veze sa strujom. Nije baklavica , ni slatko ili pekmez da  joj se  onaj naš slunto umiljava.

On se tamo kofrči ,maltene te buba u prsa junačka, a ona ga samo tresne i on u bandak. Mora mu se il’ hitna zvati il’ vještaćko usta na usta davat. Nekad ni to, pa ni sajle dizaličke ne pomažu.

Jes'da je blesav ko da mozga nema; ali kako će u bandak pasti kad vidi tu rosnu antigalakticu. Umjesto da se ukruti i počasnu stražu antilogici živahnoj i raspjevanoj, joj mamo mamice, daje i daje, ako treba danima, on svako po sata – sat ,meita se igra.

I kakvu bi pouku izvoljevali kad se bezmogovni gromobran i antilogičnica i antigalaktica  u limarenju naduravat stanu.Tu pameti nikakve nema ,a opet mišterija i nauka živa.

Ukoliko smo se mimoišli u mišljenju , ondarake vi dajte pouku u ovoj našoj mozgalici.

Možda ste vi pametniji;nikad se ne zna.

Basna : Riječi kojih nema u riječnicima ( Debin naslov)

 

Neko reče ;molimo još jednu basnu .

Našeg dežurnog basnaša uškačla leđa, još od kako se rodio. Ponudi se Deba da ga zamjeni, jer mi nemamo ništa spremljeno za ovaj dan. Pristanemo,morali smo.

Deba prvo izmjeni naslov koji smo ugajgulili:

Na portalima bombaši, prodavači magle, bljuvatori i ublehe (naš naslov)

Kaže : on neće da ima posla sa takim ljudima opoganiće se,a to mu religija ne dozvoljava i odmah krenu dalje:

Mi se navikli igrati pritiskanja.

Kad nema šta drugo mi počnemo pritiskati kompjuter.

Ako ništa ne zna uzvratiti i ne možemo se u bulu uvaliti ili zakaziti. Samo ga možemo pokvariti. A to je veći jazuk od onoga prije.

Pritisnemo neko slovo i nama se pristavi nešto,a ne znamo što.

Sve neki bomba naslovi, kontamo sve samo bombaši.

Mirko i Slavko na priliku. Njima nismo nikad vjerovali ,ni bombašimo, troglavatom predsjedništvu,ni njihovim narodskim gulikožama  iz stranaka.

Onim vjerskim čafirima debelo ušuškanim i ulogovanim  po razmim zajednicama još manje. Oni na Gospoda hule. A ima  hejbet udruga : katolička, pravoslavna,islamska, jevrejska,hanefijska, protestantska,vehabijska,jehovina….

Nemamo vam vremena nabrojati nama znanih u prosjeku po  216 religijskih sekti po jednoj religiji. Svaka ima svoju istinu i svoga stvoreitelja.

Eto zašto ne vjerujemo crkvama , sinagogama i džamijama i ostalim paganskim  hramovima.Ne može se mili nam i Jedini Bog podijeliti na tri ( i više ) puta po  216 dijelova pa da svi budu zadovoljni. Minimum  215 frakcija podmućuje i falsifikuje istinu.

I ne samo što im ne vjerujemo ,nego njihove glavare i poglavare  smatramo najvećim paganima, varalicama, ublehama ( oliti licemjerima) i bombašima.

Pagani su daleko od Božijeg nauka.

Sve varalice bi trebalo strpati u zatvor.

Ublehe (oliti licemjeri ) siju praznoću i sluđuju pučanstvo.Njima je mjesto u umobolnicama.

Bombaši bombe bacaju, jal’ ubijaju  namrtvo, jal siluju i pljačkaju ,jal’ truhlovinu neku valjaju.

Svima njima je zagarantovana nagrada za počinjena djela.Visokokvalifikovani pržun iz koga oni izlaza nemaju.

No ,mi se danas nećemo baviti morbidnim protuvama kao što su hodže,svećenici,rabini,šamani  ili vrači.Oni će se sami o sebi zabaviti.

Mi idemo na veselije i humanije  teme. Ono ko fol.

Znamo da mlađi naraštaji nisu upoznati sa čuvenim partizanskim bombašima, pa ih moramo uputiti u njihove bombaške sposobnosti.

Mirko i Slavko ovako komuniciraju:

Mirko: Slavko pazi metak.
Slavko: Vidim Mirko , ne brini.

Slavko: Pazi Mirko tenkovska granata.
Mirko: Hvala Slavko,nisam je vidio.

Slavku u ruci puška tanđara. Mirko šmajser naštelija.

Mirko:Slavko ti na tenk.
Slavko :Mirko ti na avion.

Tenkovi i avioni u eksplozijama nestaju.

Njih dvojica djeca deset oliti jedanaest godina imaju ,a čuda rade.Tako su nam partizani prodavali zabiberene brizle za bijele bubrege.

Tada smo počeli sumnjati u socijalizam i nevjerovati komunistima.I bombašima.

Kako smo naivni bili. Dok je Tita i njegovih komunista bilo ;zvjer zločinačka, fašistička, ustaška i četnička, manja od makovog zrna u vokojebinama se krila.

Zbog zvijeri što izmiliše i pa našem dunjaluku se rasuše više ni jednom insanu ne vjerujemo .

“Domaćim” ublehama koji izvana pišu po najmanje,jer su se “odlaskom iz Sarajeva počeli osjećati slobodno”. Oni nisu pravi bombaši.Oni samo misle da dimne bombe valjaju. Oni su ublehe i gospojice. Bombaši ,a gospojice su obavezno ublehe, šljam, glavate razroke fukare i loknice.Uglavnom hadumi i tetkice.

Dakle do portala  tih ,sa fukarom zaglavili ali nigdje vrata.

Ono na ono, i ono u ono i zentamo. Nigdje vrata, ulaza ili galaktičnih vrata. Nismo za fantaziju, ali ni toga nema. Bavimo se mišlju da su vrata kodom zaključana i da pristup imaju samo oni iz prvog reda  troglavatih monstruma i njihove horde zla. Možda baš nije svaki iz horde zla,ali manijak zasigurno jeste.

Onda nam se upale lampice,nije baš tako. Vrata su otvorena i za normalne ljude. Skoro i valjda.

Na njemu ti  mo'š i sliku vidjet,i haber čuti i još ponešto pročitati.Taki je portal. Ništa pametno.

Šta možeš, takav vakat nekakav došo.Nepametan vakat. Sve sam glupak do glupaka. I poneki rijetki koji nije glupak.On je blesa koja radi za one gore navedene.

Svi haberi u trci za našim pritiskom na one starter tipke. Od toga im lova zavisi. Svaki klik broje jer klikom lovu nose.

Smeće najviše klikova donosi. Navikli ljudi da se drugi izmete po njima.

Pritisnemo onaj klinčić od zvjezdice i natandarimo na bilo koje slovo i guglanje može da počne.Nas ta riječ uvijek podsjeti na Dodika i Jergovića. Pogodite zašto.

Mi ne smijemo reći, tolerancija, kredibilitet i ti fazoni.Mi smo skupina.

A ja Deba ,individualac ,mogu, jer pišem basnu i baš me briga za pedere i fukaru.

Jes Dobri dobar fol skonto.Kad hoćeš nečija sranja natakarit na kompu, ti sve u basnu okreni.I svi zadovoljni,a poneko i nije,ali se pravi da se smije.

Nama drago ono S jer znači Sarajevo. Puno nam srce. Ima ono radio ispred i dodatak ba, ali o tom potom. Hem Sarajevo Grad Čednosti,pa još i radio Sarajevo, kud će ti ba veće miline. Što'š ti slušati neka stranjske čudna izmetišta, puna sranja i mržnje radija , kad moš domaći.Ono ba hem mahalski zvuči a i na Bosnu zemlju Božije milosti miriše.

Al opet nam se to S sve manje sviđa. Pušta bombaše, prodavače magle, bljuvatore i pogan da se šeće po kutiji. Napose mislimo na onu razrooku , svinjoliku Fukaru i onu glavatu malu naci gospojicu Loknicu. Ti sinovi genocidnih tvorevina mrze Bosnu i predanost Bogu jedinom.

Za jednog je Bosna mit i po njoj svoje kompleksaške pijačarske bljuvotine sipa.

Drugi,ona ko puh ljuta loknica i pizdunčica je septembra Anno Domini 2015. skontala i dozvolila:

I ; muslimani su ljudi.

Zbog toga tetkice sa loknicama treba skrajnuti na smetljište; dakako istorije, u svom se već valjaju.

Po svom vokabularu i mržnji pripadaju tamo, da uz gusle i prange svojoj uzor bratiji poju jeremijske nabrajalice i striptiz izvode.Možda šta fasuju.

Bratiju,pretke i potomke njihove ćemo najbolje opisati riječničkim žargonom.

Molimo vas da pozorno obratite pažnju na taj pandemonij označen u Blkijevom mahalskom rječniku oliti pojmovniku.

NACISTI / FAŠISTI

udruženje vatikasnkih ljubimaca , njemačkih pogana – primogenius paklenikusa, genocidne zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, ne spadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, gasom, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, krkani i slična arijevska izmetina i bagra…

USTAŠE/ USTAŠTVO

udruženje kroatjanskih pogana – primogenius paklenikusa, zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, ne spadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, kamom, bombom, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, kroatjanci, grmalji, krkani i slična izmetska – prangijska bagra

ČETNICI / ČETNIŠTVO

Udruženje načrtanija i SANU srbaljskih,pogana – primogenius paklenikusa, zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, nespadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, kamom, topovima, tenkovima, bombama, macolom i drvosječkom sjekirama ubijaju ljudska bića, silovatelji, srbalji, grmalji, krkani i slična proljevsko – guslarska bagra, četnik nikad ne djeluje sam jer hrabrost se stiče guslama, brojnošću i naoružanošću protiv golorukih insana/ljudskih bića

SANU

srpska akademija nauka i umjetnosti.

Svu akademsku,naučnu i umjetničku umnost i vještinu sprcali u osnivanje , materijalno tehničko pomaganje i obrazovanje akademskog, naučnog ,umjetničkog iidejnog osmišljavanja i stvaranja udruženje pogana – primogenius paklenikusa, zlih hordi koljača i manijaka, genocidnih družbi, abortusa tame i zvjerinja, koji ne spadaju čak ni među neljude – jer su monstrumi, koju nabijaju djecu na bajonete, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, srbalji, grmalji, krkani i slična izmetska bagra. Krajnji akademski, naučni, umjetnički i umni domet je stvaranje drvene jednožičane tvorevine. To je strugotina trulih panjeva čija je žica otkinuta iz stražnjice plemenitih konja i ispušta zvuk istovjetan ispuštanja konjske balege. Njhov zaštitni znak

POGANČER

Bezbožnik, izabranik zla, nevjernik, nečist, prljav, uprljan, ružan, gadan, nagrđen, prostak, fig.ljudska zvijer, bez srca i duše, genocidna nečist, srbaljska i krotjanska zvijer što odobrava, sije, zaziva ili tvori mržnju, ubitstva, silovanje

PIZDUN

umišljen, uobražen, zavidan, prepotentan , egoističan osvetoljubiv, zavidan, podmukao čovjek,ljubomoran čovjek,muška šmizla , više: vidi šmizla, fig pederčica ( muška)

PIZDUNČICA

djevojčica koja nije ni žena ni dijete, umišljena, uboražena, prepotentna,egoistična, osvetoljubiva, zavidna, ljubomorna osoba koja umišlja da žubori kolonjsku , više: vidi šmizla

peder

pogan, prljavko, govnar, bolesnik, umobolnik, razroki svinjoliki lajavac, gospojica, loknica, glupak, poklonik i podanik: nacizma, četništva i u ustaških udruga, čovjek koji ima spolnu sklonost prema drugom muškarcu, fig. čovjek bolesnog polnog nagona, čovjek koji prčka po govnima u tuđoj zadnjici ili dozvoljava da mu se to isto radi, pogančer, pogan, govnar

 

papak

rožnata izrasnina na ekstremitetima životinja,rožnata izraslina na debelim licima, fig.sloj balege na licu, krkan, seljačina, primitivac, čovjek: neučtiv ,bezobrazan, nemilosrda, iskompleksiran, nevaspitan, siledžijski nastrojen, razrook, brenovan, mrzitelj istine, hadum, impotentan, nemoćan, zavidan…

prepisivači

ljudi koji prepisuju riječi drugih , ljudi bez vlastitog znanja i uma , oni koji se kite tuđim riječima i misle da su pametni, oni vehti koji drugima savjete daju , kore ili pripovijedaju svoje licemjerje,stavku po stavku prepisuju vrlo metodično ne shvatajući suštini onoga što prepisuju

preneseno značenje: knjigovođe koje prepisuju

 

Naravoučenije:

Obavezno pogledajte naš nedovršeni  rječnik. U njemu se najlakše prepoznaju bombaši,prodavači magle,bljuvatori,ublehe i ostala bagra i pogan.

Drugi riječnici i enciklopedije  bježe od tih riječi.

Valjda autori i sredina iz koje dolaze prepoznaju sebe i ne žele da ih drugi  njihovim očima vide.

Ovoj basni ne treba naravoučenije .

Svaka rečenica je jedno naravoučenije.

 


												

Venerin brijeg, capin i meze

 

Zove neki dan  ,  bijaše to prije nekih šest godina ,  nazvo rahmetli Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili dardina prisnila. Ne zna ti  ib više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom neka , kad je on od Mojsija milju nekom nabrajalicom zaradio. E taki mu akšamluci fale.

Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena.

Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer štep mašine, mi naum ne pada.

Ti što si po meni vezo, vezo si. Jes da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.

Daj , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.

Za tri minuta eto i Herco :

– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.

Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoći , ali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.

Lenji samo jecaj kroz slušalicu :

– Brizle.

Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.

Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se raznježeno smješe;eeej jaro , jarane moj , bijahu to vremena.

Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim usnama nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.

Najljubaznije molimo papke, krakane i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoju , nek u nju blenu. Spala knjiga na pašaluk. Sve nihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.

 Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.

Kad Deba progovori onda znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat djelomično citirati:

Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako. O tome ću barem još jednu disertaciju napisati.

Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest, ponekad. Taj je geolozima dobar, a oni se samo kamenjem bave. Nije im ovdje mjesto ionako ih život nešto briše, zato što  sa capinom  rade daleko od ženskog insana.

Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstvu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti.

Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan . Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta začas se polomi. Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.

Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.

A ni metalni ne valja i treba ga baciti; ako zapadne kiša može insanuna munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.

Najbolji je oni capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. Taj se traži joj , mamo mamice.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam,ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosi. Jel hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i u brdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i za leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.

Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogovo, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset četri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.

Deba mili! – zove Mika tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši

-Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.

Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.

-Jesi siguran sto posto za tu besjedu o capinu.

-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.

-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može.

Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.

Neki  drugi neće ćeprekat il’ nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale pa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lako njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.

Neće im ga otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.

Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta on podrazumjeva ,  kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.

Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan blaženi, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica mirisna, karanfil rumeni.

Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni i sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.

Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikanto papričice umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi nešto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…

(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)

-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.

Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko vrhnovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.

Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.

Grlica jedna što tren prije je na trn srce svoje nabola da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:

– Mito bekrijo ili Jutros mi je ruža procvjetam.

Može bilo koja  uspomena iz srcu .


												

Ko se štuka taj zlo ne misli

I tako , rađaju se i odlaze ljudi.

Ko im kriv što se rađaju?

Pa šta ? Nikakvo čudo. Uvijek je , od pamtivijeka tako bilo.Da se nisu rodili ne bi ni otišli.

A šta je prije pamtivijeka bilo?

Pitajte naše Praroditelje. Pramajku nam nešto dobrano , plaho zasvrbjelo. A u raju se me mreš počešati. Ono moš jednom i nogatrans.

Hvala Pramajci. Za vjeke vjekova. Jes da nas iz miline u belaj uvalila. Da nije Eva , neka bi nas duga majka  u takar uvalila . Mora žensko zasvrbjeti; sad pa sad.

Tako su za nas nastala takarli vremena. Oliti beterna.

Ali šute ljudi. Zahvalni su . Mogu se  češati koliko god hoću, niko im ne brani , osim licemjernih nevjernika , hadumskih ili tetkastih svećenika i ilmija i ostale bradate bagre i fukare, što se u torove radi zla zbijaju.

Što bi poete rekle:

Ko se štuka taj zlo ne misli.

U prevodu :

Ne budite ribolovci , Štukajte se , ništa vam se ne m're desiti, svakako ćete riknuti.

Pijačarska fukara Milorad Dodik

Iz Arhiva

BY ADMIN31. OKTOBRA 2019.HUMORPRIPOVIJESTI

 Dragan Bursać / Odlazi Milorade, pa da počnemo

ispočetka!

 Mefisto

Pijačarska fukara                                                                                       Mefisto

(“Mefisto (Mephistophiles) je demon ili Vrag iz njemačke pučke mitologije. U književnosti se prvi put pojavljuje krajem 16. stoljeća u drami Christophera Marlowa Doktor Faust, u kojoj stari doktor Faust prodaje dušu Mefistu za dar bogastva i mladosti. Kontraefekat: stabizam, hadumost, fukrastost, neljudskost i vječni pržun.”)****

Pa hoćeš li ti po cijenu svog referenduma tovariti bijedu u kamione da “pada za Republiku Srpsku”? Hoćeš li ih nahvatat?

Pa hoćeš li ti po cijenu svog referenduma tovariti bijedu u kamione da “pada za Republiku Srpsku”? Hoćeš li ih nahvatat?

Znam ja da je tebi do naroda kao do lanjskog snijega i znam da su ti stavovi i mišljenje rastezljiviji od jeftine žvake, ali stvarno? Hoćeš li slati ljude u rat?

Piše: Dragan Bursać za BUKA

Sinoć reče predsjedniče kako svi trebamo krenuti ispočetka. Lijepo si to rekao predsjedniče Dodik i slažem se sa tobom. Samo ovaj put bez tebe. Bez svih vas. Ne bi bilo loše.

Nego, prijetiš referendumom, ucjenjuješ, prizivaš aveti rata. A, to se ne prašta. Znaš zašto? Ne znam jesi li gledao seriju “Dva i po muškarca” u kojoj mlađi brat Alan, kaže starijem Čarliju-“Ne znam kako, ali kad god ti jebeš, ja najebem”. E, tako ti je i sa narodom Milorade. Kad god ti izvodiš predizborne i ostale vratolomije, narod najebe.

A, to se više ne prašta.

I mogao bih ti oprostiti što si krao, unakazio ovu zemlju, napravio od nje jedan veliki grnutovni socijalni slučaj. I to što se svake godine iseli iz ove vukojebine 80 hiljada ljudi, i to ti mogu oprostiti. To što su oko tebe u sistemu nesposobni poltroni, sposoni tajkuni, umobolni ideolozi skribomani… Oprošteno. Ta, nisi ti ni prvi niti posljednji sa takvom preporučenom svitom.

Ali to što zazivaš rat, ne bi li ostao na vlasti i slobodi, to se ne oprašta. Nije ljudski predsjedniče Dodik igrati igricu u kojoj bijeda daje sinove, a gazde volove. Napisa neki dan idealista dobri kako svako onaj ko zaziva rat, rat mu u kući bio i djecu svoju na ratište slao. Na žalost narodnu, ta igrica se ne igra tako.

Kompletno ratno rukovodstvo Republike Srpske nije svoju djecu gubilo po čukama Bosne i Hercegovine. Namjesto toga, podgojeno u poratnom vremenu, kupovalo im je stanove od Milana do Londona, od Moskve do Njujorka. Najbolje ti to znaš. Ili ne znaš?! A, da, u vrijeme rata si se banjao i bavio trgovinom visokoakciznom robom, pa isti ni osjetio nisi.

Nisi poput unakažene generacije iz sedamdeset i neke osjetio slankast ukus krvi, bajat Ikar, trulu zemlju, lagano peckanje prije spoznaje da si ranjen… Nisi imao poratne napade panike uzrokovane PTSP-ijem. Nisi se budio istraumiran u bunilu. Jebi ga, razumijem, traume nisi imao. Valjda zato i nisi postao narkoman i alkoholičar. Valjda  jer ne znaš kako je spavati u rovu sa lešom najboljeg prijatelja. Ali, eto, znaš djetetu svom dati nekoliko miliona marakakredita, e da se ne bi narkomanisalo.

I lijepo je to.

Kažu imaš petoro unučadi. Neka su živa i zdrava. Ali Milorade ima ovdje u ovom entitetu još milion ljudi sve sa ženama, muževima, djecom i unučadima.

A, neoprostivo je da oni naplaćuju tvoje političke grijehe. Jer, ko će se i za šta boriti u zlohudom ratu koji nam huči ponad glava? Šaka obespravljenog jada protiv sve sile međunarodne zajdenice, pravde i osvete željnih ljudi u Federaciji? Pa izginuće u par dana zarad tvog dupeta hiljade ljudi u blic- krig apokalipsi.

Sa čim ćeš braniti ljude i sa čim im garantuješ mir? Istim riječima kao i Karadžić 91’? Sa tvojih 200 pretorijanaca? E, to ti ne opraštam.

Vidiš, imao sam i ja jednig Milorada u porodici. Otac mi bio. Poginuo je ponad Bihaća. Njega i ostale odrpance su kao šintori pse potrpali u kamione i odveli na klanje. Tek tako. Da bi ti i slični tebi rekli kako su dali svoje živote za Republiku Srpsku. A, vidiš nisu!

Samo su bili obični ljudi koji su izginuli. I to je neoprostivo.

Pa hoćeš li ti po cijenu svog referenduma tovariti bijedu u kamione da “pada za Republiku Srpsku”? Hoćeš li ih nahvatat? Znam ja da je tebi do naroda kao do lanjskog snijega i znam da su ti stavovi i mišljenje rastezljiviji od jeftine žvake, ali stvarno? Hoćeš li slati ljude u rat?

Nestaće ti Republike Srpske! Jebo nju! Kao što treba nestati zajedno sa Federacijom, blentavim kantonima i ostalim administrativnim vampirima.

Praštam.

No, ne praštam suzu majčinu i dječiju, kap krvi očeve, mrtvo tijelo, invalida, patrljak noge ili ruke, mentalno oboljelog čovjeka, hipertrofiranu i drogiranu naciju… Ne praštam sve ono do čega će dovesti tvoje čačkanje mečke zarad ostanka na vlasti.

Kaže Selimović da su alkohol, kocka i vlast najveći poroci. Opet, veli da se sa prva dva i nekako možeš skinuti, ali sa trećeg jok.

A, ja opet vjerujem, nekako patetično i naivno, imaš unučad, djecu, zdravu familiju… Igraj se sa njima! Živi. Vrijeme ti je za penziju. Kažeš da možeš još politički potegnuti i vjerujem ti. Ali nemoj, ko boga te molim.

Tvoju prošlost, sadašnjost i nekako mogu svariti, ali budućnost kako si je ti naumio, vala-NE MOGU!

I krenimo sad svi ispočetka. Evo i neki novi klinci kreću u školu. ‘Ajmo, jebemu mater, stvarno ispočetka. Ali bez tebe, bez Bakira, bez Čovića, bez vaših satelita.

Suviše ste opasni po bezbijednost djece u saobraćaju, koji se životom zove. Poput pijanog vozača ispred škole, sa tom razlikom što opasnost aplicirate masovno.

Ne moramo čekati rat za restart. Ljudi smo. ‘Ajte vi fino u penziju, dok penzija nije došla po vas.

A, za narod ne brini, Milorade. Sve će ti oprostiti, samo idi u penziju, na selo, u vilu, bilo gdje.

Odlazi Mile, sve ti je oprošteno!

(Preuzeto sa Radio Sarajevo.ba)