Čin drugi
Fata obdan pjevala :
-Crven fesić mamo, crven fesić u dragana moga ,joj, mamo mamice.
Kada bi joj se Mujo obnoć uvalio ona bi prestala pjevati.Samo bi ponekad jecala:Joj,mamo mamice. Hejbet puta,od akšama do sabaha.Nisu to bili samo jecaji.Bilo tu i stenjanja,i strepnje,i vriskova,i krikova,i plača i smijeha…
Čovjek bi mislio jal’ zaposjednuta,jal’ opsjednuta,jal’ je neko dere, iz kože ibacuje ili joj se nešto između noga zakantalo, pa se spotakla i ograisala. A možda je neko plaho udara i ruži, po starinski , vrlom narodskom poetikom rečeno : kara.
Ponekad bi joj izletilo , nemoj molim te mili,to Mujo,jače,brže,ne prestaj mili,tako mili moj.
Taka je buka iz Fatinog halvata dolazila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili teški radnik Alija Sirotanović,koji u njenoj sobi nešto buši , odvaljuje i ruši.
Komšiluku počeo dosađivati crven fesić.Ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila,da joj neki hodža nije sihire bacio,pa je džini zaposjeli.Svo ono noćno glasanje nije normalno i pristojno za finu begovu kćer.
Fata više nije išla ni u džamiju,ni na sokak,ni u bezistan,ni u ženski hamam.Prifaćala se anterija , šila , krojila i vezla.
Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.
Ne sluti to na dobro. No ,begovica zadovoljna i zahvalna nebu na vrijednoj i povučenoj kćerki. misli , pročuće se i lijepo će se udati. Hem mlada, hem niogdje ne izalzi , u kuću se vrijendica zavukla i ruho sprema.
Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota.Fata ga ne spominje,ni jednu riječ da o njemu zucne.
Nisu to čista posla,misli majka. Hodžu nije mogla ništa da pita,prvo begovska su kuća ; sramota je.Drugo hodžama nikad vjerovala nije.Ovaj od njihove džamije i njihovog džemata joj jednom tražio, kaže sevap je hodži dati. On je ilmija „iz“. Ona ga kišibranom heknula,sedam dana mu modro oko bilo.Poslije mu to oko postalo razroko i oćoravio, dibidus. Tako vam to ide, aferim na aferim.
Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela , majka begova , stara begovica , nena Fatina. Ništa opasno.Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana. Majka sestru mlađu , ma pravu Meleku , poslala sa njom. Da pripazi da ne bi Mujo odnekud banuo i kakav zijan napravio. Ko veli, oće Mujo, ugursuz na lošem glasu je taj belajsuz .
Majka nije mogla neni ići, nema bega a begluk veliki. U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.
I kad belaj i baksuzluk hoće , ono hoće. Ne mereš ga zaustaviti . Samo krene.Tako , zlo ne bilo, ne treba mu puno , samo zerica i bez kucanja ulazi u ženske halvate. Baildisala se begovica, čitav dan rintala. Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki posao za ženu bez muža, i vako i nako.
Pred akšam popela se u Fatinu sobu,sumnje je muče.Ništa sumnjivo ne nađe. Kod Fate sve uredno, sve na svojem mjestu, Tako je ona riktala i nariktala. Blista soba cakum pakum. Kako akšam počeo padati, sunce u zalasku sjenom prikrilo bivši demirli penđer. Popela se,provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.
Zaspala i sanja li sanja. Sve nešto ,i u meko i u tvrdo. Neki duhovi je proganjaju i išću joj , a ona bježi i nikako da se probudi i pobjegne.Jadna li joj majka!?
Mujo tu veče prvi put,od pokazivanja beznoktaša , dobrano odocnio . Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće. Štaće reći dunjaluk, nije on repa bez korijena! On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio . Dok se žensko čeljade probudilo i rasanilo , bezbeli se nije snašlo. , Mujo ko da mu je otac tatarin ,već bio u po posla.
Bio silno nervozan što je kasnio, moralo je nekako nadolmiti Fatin lelek . Bio silovitiji i žustriji nego inače. Žena nije imala kud , nego mamo, joj mamo mamice. Izmicala se Fatma ali Mujo ne da. Majka i Fata glasom i stasom nalik. U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti. Stalno je stizo i prestizo. Misli on to ga Fata izaziva.
A žena jopet nema kud nego : joj mamo mamice. Više i ne bježi. Dostigle je silne godine bez mamicanja. Sada zna odakle i zbog čega Fati ono: joj, mamo mamice. Sada anlaiše da Fata nit je bolesna, nit su je džini zaposjeli, niti hodža sihire bacao. A bome nit je nju ,mamo mamicu dozivala! Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti, ali sada ne može, Mujo ne da! I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka, već katarzično i napokon doživljeno :joj mamo mamice. Neko bi reko Platonova filozofija o smrti na djelu.
A beg ,muž joj za dva'es't godina braka ni jedno uh da joj izvuče.Zakukala majka načisto, grlo je od leleka zabolilo . Stišavala se ona,ali ne pomaže.To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti. Nije to ni njen, glas ,mnije ona. Fatin je. Tako se Fata glasa: joj,mamo mamice. I poneka suza,ali i nezadrživi veseli smijeh,Morala ga prigušivati.
Što ti je život.Morala majka na ćeru posumnjati i provjeravati je pa da zaleleče:
-Joj.mamo mamice.
Po navici Mujo sabah zorom kući, zamalo da odocni izlećet’ , nije vremena ni vida imao da pogleda Fatu, samo poljubac na brzaka, pa kliz kroz prozor ko da ga sam đava tjera, bježi od zore , ko lopov od svilenog konca ,da ga ko ne vidi. Htjela ga žena još jednom povući na sebe, ali skontala uskoro će sabah, prepoznaće je Mujo i eto sramote. Teška srca ga pusti.
Begovicu jutrom stid spopao. Čerinog ašika ona povalila. Miris je odaje. Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati. Nije samo ona kriva, Fata je više, pravda sama sebe. U početku. Poslije joj se nije dalo . A najposlije joj se i omililo.
Okupa se begovica, namirisa i rubin anteriju obuče, pa je brzo svuče.Ta je anterija iz njenog ruha , još je nikad nije imala prilike obući. Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi nahajcana Muju dočekala. A ima posla, begovica je ona i zastidi se. Večeras će ona Muju kanđijom dočekati i ko poslijednjeg slugu i hamala izdegeničit.
Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana, vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala: Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice. Butum se komšiluk zaibretio. Fate nema, sad joj majka istu pjesmu pjeva. Nisu to čista posla?
Dan majku izmorio, a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila, pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine. Rubinovu anteriju nase nabacila. Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta i dobro ga iskara . Mislila , Mujo dolazi nešto kasnije, k'o ‘no sinoć na priliku.
Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala. Ne mere poslije sinoć biti: Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko, jadna li joj majka. Nije više neupućena. Mujo je bezbeli dobro uputio, kroz san se smješka , ko tamo neka rahat od pameti begovica.
Dođe Mujo, mrkli mrak, mukla tišina , noć bez mjesečine. Pronađe Fatin krevet, ovaj poširok k'o francuski ležaj, sav u svili , šiltetima i dušecima. Leže Mujo namah stade milovati Fatu. Majka toliko umorna bila da se probuditi nije mogla. Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne, ali ne može slaba je. Mujo je mazi i miluje i ljubi i svlači. Lako mu anteriju svući. Samo jedan potez preko glave i nema je.
Žena, Fatma , begovica , majka Fatina ga odguruje, pokušava da se rasani. Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi, da ga odguruje, mami i odbija. I uvijek bi dala da je on nadvlada. I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla. Krv joj već uveliko provrila i šiknula ko vodopad sa Skakavca usred veljih kiša ,Pukla je i u glavu, u srce, i u noge, i na akraju u đardin mirisni i ne može ona ništa drugo samo ono sad već epsko :
-Joj,mamo mamice.
Mujo je opet nježno mazi, ljubi i miluje, pa jače i čvršće. Tako se to radi, misli žena, a ne ko mrljavi joj muž . Trt, mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti, bez riječi,bez milovanja, cigar do pola , radi štednje ispušiti i zahrkati. vala je u svemu cicija bio.
Tako misli , a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni se ponovo poganjaše. I gore i dole, i uzduž i poprijeko, i ukrivo i upravo, i utvrdo i u meko, preko šilteta, preko dušeka i jastuka. Sve dok ne bude ono željeno: joj mamo mamice i malo potom ono njegovo: uh,uh i uh.
Prođe ponoć, sahat kula otkucava, zvono katedralskog tornja nabrajaju mamicanja , a i priroda se uskomešala . Cjetrovitim neredom ludi. Ko u po bijela dana čuje se žamor , zrikavci cvrkuću , žabe krekeću , sove huču, mačke se u nevakat veljaju , kuje bjesomučno repove dižu i klepeću ušima. Čudo neviđeno , sa Trebevića se ćuje rujanje jelena i srna. Ko da je čitav dunjaluk pošandrco.
Fatma jadna li joj majka , shvati da nije Muju nal'jepila što joj ćeri ovakve stvari radi. Sada je i kasno da to učini. Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću. Čera i majka istog zagonđiju imaju.
Jes zagonđija van taki, ali to bega i dunjaluk ne bi interesovalo. Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne, namah . Ili gluho bilo, svilen gajtan. Joj majko moja; črečenja četiri onog beternog i staršnog valjda neće biti. Normalno, ako preživi kamenovanje il’ bičevanje , a manje vjerovatno oboje.
Šuti begovica, negodovanja nema, malo se radi svoje časti otima i kao ne da. To Muju pali i uzbuđuje, on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago :joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.
I tako je uzavrelost jedna drugu vas cijelu noć ćerala. Ona sve ko bježi i ko neće, svako malo zacvili i zaplače, nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga zajaše. Na kraju se svede na ono vrlo jednostavno:joj mamo mamice,i ono inatli uh,uh i uh.
Prije sabah zore , zna se , mora Mujo megdan napustiti, ža’ mu .volio bi on još, ali dušmana svugdje i o svakom vaktu ima. Begovica ga zadržava, zaboravlja na stid i kamenovanje, gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila. Mujo jako zavolio Fatu, ne želi da ona nagrabusi i pati. Poljubi žensko pomiluje po kosi i mramornim grudima da ga želja mine: pa kroz prozor klisne.
Osta begovica na šiltetima , gola i uzavrela,svilenim čaršafima se nagost obmotava. Prelijeva se sjajno , zadovoljeno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisaja,upija mirise dva tijela izmješana na dušecima i jastucima. Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos: joj,mamo mamice…
U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas, kristalno čist i ženski snažan:
-Crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…
Ona je radosna i tužna. U njoj procvjetava insanka koja do ovihnenadanih poklon noći nije nabrekla u ženu. Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu, željnu prave ljubavi i strasti. a opet , mnogo je tu grijeha.Previše. Zaplatiće , to je sasvim sigurno.Neće izaći na dobro.Strast i obijest, dužnost i zaborav , časnost i poganluk joj se uskomešalo u glavi i ne može se jadnica snaći. Ali zna ; neće izaći na dobro. Zapisano je.
U tom začuje zvuk begovskog fijakera; to se njene ćerke Fatima i sestra joj meleka Fatmira vraćaju od nene.
Majka oblači anteriju boje divlje boliglave u punom cvatu, raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Jelenu Trojansku , Kleopatru, Šeherezadu, Salomu,Babilon ,Aleksandriju i Alhambru . Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo, koje još vri od cjelova, milovanja i obljuba prethodnih noći i hita u susret kćerkama.
Dok žuri bujne, mramorne, svilene grudi hoće da iskoče iz haljine.Ona im ne da, vraća ih i lagano miluje.To je Mujo sinoć ljubio! Sada vajar sedefaste noge i bjelokosne ruke bježe iz anterije, postiđujući svilu kojom je anterija istkana.
U prolazu zastaje kraj šadervana , pljusne se i plakne po licu, grudima i kadifnom đardinu, da se malo ohladi i smiri. Teško će to ići, žena se probudila i sada budna , ovog dana ; noći dvije , svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.
Ćerke joj lete u zagrljaj , majka Fatma ih ljubi i plače. Od tuge i sreće. Ljubav je u nevekat jamila.
Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost
Kraj drugog dijela