Neizmjerna milostNeizmjerna milostSavršena ljubavSavršena ljubavCvijeće u plavetnoj milostiZagrljaj cvijećaNoć i danPlavetni đardin
I ovaj mirisni , lipama obasjani dan je prelijep kao i svi drugi Božji dani. Malo se oblaka skupilo. Negdje kiši. Negdje daleko od nas snijeg i bura .
I ova prelijepa noć u koju se uvukao dah iskona i snova , mami snove i dane čudesnih đardina , kao i svaka Božija blaga noć.
Kud god se krene , u koje god se vrijeme i nebo pogleda svuda ljepota . Mirišu lipe u cvatu . Mir . I ljubav . I mnogo cvijeća . Cvijeće se poklanja i obljubljuje. Djeca se miluju i naslanja
Starica majka nije željna sinovljevih zagrljaja , on je kraj nje . Dvoje ostarjelih ljubanika su sretni. Paučinasti i blaženi se drže za ruku. Pogledavaju ka nebu i molitvom zahvaljuju na milosti .
U svakom kutku dunjaluka sretne porodice za punom trpezom militvom ujedinjeni . Svaki dan je praznik , sto blagoslovljen , djeca sita. Roditelji bezbrižni i sretni .
Svuda iskri dobrota i milost.
Nema zla.
Ovo smo zaželjeli , usnivši , u ovoj divnoj noći kada sni i molitve poput šarenih leptira hrle ka nebu , da preduhitre ljudsko zlo da se probudi i pokrene.
Sjećate se Jesenjina:
“Tih godina smo sve voljeli…
A bogami su i one voljele nas.
Mi dodajemo , uvik i zauvik. “
Život dunjalučki bi trebao biti nallik rajskim danima.
I jeste , ali žurba , neumorna i besmislena žurba. Vremena se nema . Zaradi čega? samože i očaja ? Nije vrijedno .
Zbog još jedne zlatne kašike , koja će u plakaru na vidnom mjestu, nikad upotrebljena i usnama dotaknuta, kazivati to je moj “život”.
Zbog novog auta od stotina konja i hiljadu kubika više, koje otimaju tuđe nade i živote.
Zbog nemanja vremena djeca ostaju nemilovana , usamljena i tužna, i lako se pogube.
Zbog žurbe , dani prolijeću , stađuni nestaju , život mimoilazi , samo praznina, umor i bijes jačaju i rastu .
Ne razumijemo. Zaista ne razumijemo.
Zašto???
Nije tako nanijećeno.
Što bi poete rekle:
Voljeću te do kraja života. Samo to sam htio ljudima da dam.
U prevodu:
Ljubav je divna stvar i za nju vam ne trebaju zlatne kašike. Tek poljubac, dva . Koja riječ, malo milovanja. I eto radosti . ako se posreći i djete se rodi.
Šta će nam ljepši raj?
Sretan vam praznik ljubavi !
Ne znate za njega ? Niste čuli ? Žao mi vas !
Nama je svaki dan praznik ljubavi.
Ruka u ruci , osmijeh na licu , nježnost u srcu , sjaj u očima , radost u damarima , jer svaki Božiji dan je praznbik u kome naizmjerna Milost i savršena ljubav vladaju .
Majkama nije potreban neki poseban Majčin dan. Od rođenja do naše smrti , pa i eonima poslije ; kroz unučad, praunučad i potonje naslijednike živa ta predivna bića koja nam život nose , donose i oplemenjuju ljubavlju i nježnošću.
A opet , nekako iskonski u srcu je zapisano da uz sjećanju na majku neodvojivo žive uspomene na oca.
U stvari majke obasipamo ljubavlju i emocijama, a očeve pamtimo po djelima i poštivanju . Tako nas nekako : možda frljavo genetika naslijeđena od praoca Ada(e)ma i pramajke Ha(E)ve naštelila.
I zato Majčin dan je pokušaj vrijedan pažnje i slavlja, ali naša srca svakim danom i svakim damarom , od rođenja pa do konca poznatih dana , dišu ljubavlju , srcem i dušom naših majki i očeva.
Hvala Vam mili roditelji , na svakom dahu naših života , gdje god bili .
Svašta će vam napričati o bojama, pa i o zelenoj. Te Boja uskrsnuća i ponovnog rađanja – boja hrišćanstva , pa boja života i besmrtnosti uvijek mlade prirode i islama… ,jošte simbol ravnoteže i harmonije …
Vi ćete odabrati njena svojstva prema sebi. Da li će se ona prikloniti vama – do vas je?!
U potezu , u zahvatu kista oživljava sve što ste čuli o njoj, ali i dodaje neke nove vizure u zavisnosti od umjeća, maštovitosti i avangardnosti u sprezi sa “slobodoumljem” umejtnika.
Učili me profesori – zelena je vrlo zahvalna , ali istovremeno i zahtjevna boja. Ja spoznao ne može se zelenoj ( kao ni drugim bojama) prilaziti ,dodirivati i iskroštavati je (ih) bez ljubavi , velike obzirnosti i nježnosti. Jedna pobjegla ,sićušna kapca mijenja njenu dubini , širinu, tonalitet ,značenje , osvetljenje i nijećeni kontrast.
Njena velikodušna kompozitnost koristi umjetnicima da u najiznansiranijim valerime pokušaju uhvatiti bit prirode koja svojom harmonijom i čarolijom plijeni pažnju smrtnika.
U nekom vaktu, ,kada su anđele hodile terrom ,a vrlo rano , negdje od šeste godine sam krenuo stazom odabira ličnih uvjerenje. Vremenom uvjerenja jačaju ili se brišu. Nema tamte – vam te. Kolebljivost nije nik'a odlika , ni preporuka. Isto kao ni šućmuraste boje i osjećanja.
Kako slikar impresivno oponaša prirodu i društvo , da ne bih postao prepisivač , imitator ili reproduktivac svojevoljno i sa olakšanjem sam odlučio:
-Nema lica, insanki, aktova ili bilo čega konkretnog što bi moglo povrijediti uzvišenost i nevinost anđela sa kojim se susrećem.
Dobro, moram prizanti da je rezolutnost i obvezatnost razmišljanje mog rahmetli Oca imalo uticaja na moju devijaciju:
-Nemoj da ti slučajno padne na um da slikaš žene , bilo lica , tijela ili njinih dijelovaa , obučene ili razodjevene . Grijeh je veliki. Imaš majku i sestru. Ako Bogda imaćeš i kćer. Kako bi ti bilo da ih neki pohotni stranac kistom razgoličije, slika i blati?
Na moju sreću , a na žalost pučanstva uz žene , jedini ktitor , najveći i najverniji učitelj i najveća pošast za moje maleraje je bio moj rahmetli otac.Trebam li vam dosađivati i reći da on , Bog da mu dušu prosti, o primjenjenom slikarstu pojma nije imao.
A da je bio najveći esteta kojeg ja znam – bio je. Tome su svjedočile mnoge Emine, Koštane, Lepe Brene… , a bome i ja. Onako uzgred po jednoj od njih je i ovodunjalučka Lepa Brena dobila ime.
Otac u svojoj očinskoj i životnoj ulozi nikad nikad nije bio nadobudan i ohol. Ponajmanje ponizan. Bio je izuzetno samosvjestan. Nikad nikoga nije molio za pomoć.
Jednog dana u vrijeme obaveznog akšamluka, u intermecu između dvije zgode, neuobičajeno za njega me znatiželjno , možda neprimjetnu bocu ironično pogledao::
-Više ne slikaš žene , ni aktove?
Tada sam imao dovoljno godina da znam da odraslima treba odgovarati što kraće i što jasnije. Opreza nikad dosta. Tada nema zabune , ni neke velike priče i propitivanja:
-Ne!
-Uh , izgleda da sam naj…grabusio ?
Šutim. Gledam kroz njega. Znam da će u eter istovariti sve što mu kraula umom.
-U pozadini jedne vehte rasprave o umjetnosti svi se složili da nikad ni jedan slikar nije naslikao zeleni akt. Kažu – nemoguće jednom bojom naslikati sve ženske atribute . Heravo nasađen kakav jesam ,a koji mrzi čoporativnu homogenizaciju ili zbijanje u redove u bilo kom smislu , bespogovorno rekoh :
-Moj sin slika aktove u njegovoj omiljenoj smaragdnoj boji.
Šutim i dumam kako on zna da mi je to omiljena zelena boja? A onda se sjetim da očevi svojim sveznanje sve konce povežu. Meni su sve boje omiljene. A ja svojim djetinjim neznanjem slutim da ima još.
-Na kraju je to ispala mala oklada. Oni kažu nemoguće je slikati zelene aktove , jer nema zelenih žena. ja se nasmijem i kažem im da nemaju pojma o ženama i da moj sin zna mnogo više o ljepoti žene nego svi oni.
Dižem pogled , gledam ga u oči i znatiželjno čekam da prelomi suštinu i pukne muhur na ovo prenaglašeno hvastanje sinovog “umjeća”.
-Opklada je mala, ali u velike zlatne šorvane; pa ti vidi šta ti je raditi.
-U redu. Treba mi penezi u protivrijednosti jednog šorvana i minimum sedam dana odmora od svih hamalskih obaveza i imaćemo zeleni akt.
-E ta ti valja! More li ova: Ja bacim zlatni cekin u vazduh , ti kažeš tura il jazija i ako pogodiš tvoj je. Ako fulaš ili ostane u zraku moj je.
Šta ću ? Slegnem ramenima . Znam da sam zijan. Moj otac je kao svaki hadžija, ponekad volio iskušavati sreću. Pritom je ispoljavao jednu malecku manu – nije volio gubiti. I nikad nije. Barem koliko se pučanstvo sjeća , a vlast bilježi.
Pretpostavljate , sasvim ispravno – Franjo Josip je ostao u vazduhu. Zbog toga vazduha ili nekog drugog lomatanja , smaragdni akt je bio gotov tek za dvije sedmice , pride nekih sedam dana.
Otac ga je primio u ruke, pogledao, obrno , okrenuo , nasmiješio se i svečano objavio:
-Ma, znan sam ja da ti to možeš. Moj sin. Likove svih žena epoha balizma i renesanse utjeloviti u jednu savršenu ženu . Bez imalo vulgarnosti i lascivnosti , u svoj ljepoti , plemenitosti i nevinosti predstaviti nagost uzvišenog bića zaslužuje nagradu.
Ponio akt sa sobom i bio je bogato nagrađen. Nikad ne saznah kolika su ukupno težili dobijeni dukati. Mene su zapala dva. Jedan za troškove, jedan da se provedem sa onom mojom.
Sve moje izabranice su za njega bile – one tvoje. Njegove su imale konkretna imena. Iako mi je Mati već odavno rahmetli , ne usuđujem se , duši da mi prosti , izgovoriti njihova imena. Majka se , sasvim izvjesno, nije odazivala ni jednom od tih imena.
I tako dođem do dvije spoznaje.
Mahalaš uvijek ostaje mahalaš i dingospo u izvornom smislu te riječi. Diskrecija na prvom mjestu.
Što se desi u obitelji to ostaje u obitelji. Osim većine mojih slika. One nastaju, ali se nekim proviđenjem tope i nestaju . Najčešće o svitanjima i sutonima.
Nikad nisam saznao gdje je završio Smaragdnii akt , koji je iz pijeteta prema anđelama i njihovim skrivenim ljepotama nazvan Raskoš leprša.
Tek u Očevoj ostavštini nađoh je zboksanu u dnu sehare. Godinama poslije smrti vlasnice ljepota sa slike, sam se usudio da je objavim i poderem. Neće meni niko doticari raskošni smaradni akt koji leprša u bezvremenu.
Gledajte i uživajte. I otkrivajte!
Nije to samo još jedan akt , makar on bio specifikum narisan svim nijansama smaragdnih boja. Dosta toga je udaljeno od uma i pogleda površnog posmatrača.
Plava je boja Univerzuma , postanja , Zemlje, neba i mora, … i moje djetinje nevinosti
Mnogo je aspekata prirode, uma , psihologije, filozofije, muzike, … , i života koji se oplamenjuju plavom bojom. Svako živom biću poklanja nadu samo njemu svojstvenog značenja.
Meni su sve boje drage i na isti način ih volim i poštujem. To poštovanje je vremenom postalo uzajamno . Živimo u jednom nepomućenom skladu miroljubive koegzistencije i neprijepornog sklada. Pomažu mi da na najtananiji način pokušam predstaviti sraz ličnog mikrokozmosa i veličanstvene harmonije Božijeg stvaranja i Univerzuma.
Ali dodiri i prelijevanje plave boje ( u svim njenim valerima ) i svjetlosti ( bijela boja ) su nadahnuće i usud koji me prati čitav život.
Nadam se da će moje kreacije i evetualna ljepota ,zaintrigirati i izazvali bar mali titraj prepoznavanja u oku posmatrača.
