Čudesni svijet boja – Zelena

Zelena boja

ili,

kako me je otac učio slikati aktove.

Svašta će vam napričati o bojama, pa i o zelenoj. Te Boja uskrsnuća i ponovnog rađanja – boja hrišćanstva , pa boja života i besmrtnosti uvijek mlade prirode i islama… ,jošte simbol ravnoteže i  harmonije …

Vi ćete odabrati njena svojstva prema sebi. Da li će se ona prikloniti vama – do vas je?!

U potezu , u zahvatu kista oživljava sve što ste čuli o njoj, ali i dodaje neke nove vizure u zavisnosti od umjeća, maštovitosti i avangardnosti u sprezi sa “slobodoumljem” umejtnika.

Učili me profesori – zelena je vrlo zahvalna , ali istovremeno i zahtjevna boja. Ja spoznao ne može se zelenoj ( kao ni drugim bojama) prilaziti ,dodirivati i iskroštavati je (ih) bez ljubavi , velike obzirnosti i nježnosti. Jedna pobjegla ,sićušna kapca mijenja njenu dubini , širinu, tonalitet ,značenje , osvetljenje i nijećeni kontrast.

Njena velikodušna kompozitnost koristi umjetnicima da u najiznansiranijim valerime pokušaju uhvatiti bit prirode koja svojom harmonijom i čarolijom plijeni pažnju smrtnika.

U nekom vaktu, ,kada su anđele hodile terrom ,a vrlo rano , negdje od šeste godine sam krenuo stazom odabira ličnih uvjerenje. Vremenom uvjerenja jačaju ili se brišu. Nema tamte – vam te. Kolebljivost nije nik'a odlika , ni preporuka. Isto kao ni šućmuraste boje i osjećanja.

Kako slikar impresivno oponaša prirodu i društvo , da ne bih postao prepisivač , imitator ili reproduktivac svojevoljno i sa olakšanjem sam odlučio:

-Nema lica, insanki, aktova ili bilo čega konkretnog što bi moglo povrijediti uzvišenost i nevinost anđela sa kojim se susrećem.

Dobro, moram prizanti da je rezolutnost i obvezatnost razmišljanje mog rahmetli Oca imalo uticaja na moju devijaciju:

-Nemoj da ti slučajno padne na um da slikaš žene , bilo lica , tijela ili njinih dijelovaa , obučene ili razodjevene . Grijeh je veliki. Imaš majku i sestru. Ako Bogda imaćeš i kćer. Kako bi ti bilo da ih neki pohotni stranac kistom razgoličije, slika i blati?

Na moju sreću , a na žalost pučanstva uz žene , jedini ktitor , najveći i najverniji učitelj i najveća pošast za moje maleraje je bio moj rahmetli otac.Trebam li vam dosađivati i reći da on , Bog da mu dušu prosti, o primjenjenom slikarstu pojma nije imao.

A da je bio najveći esteta kojeg ja znam – bio je. Tome su svjedočile mnoge Emine, Koštane, Lepe Brene… , a bome i ja. Onako uzgred po jednoj od njih je i ovodunjalučka Lepa Brena dobila ime.

Otac u svojoj očinskoj i životnoj ulozi nikad nikad nije bio nadobudan i ohol. Ponajmanje ponizan. Bio je izuzetno samosvjestan. Nikad nikoga nije molio za pomoć.

Jednog dana u vrijeme obaveznog akšamluka, u intermecu između dvije zgode, neuobičajeno za njega me znatiželjno , možda neprimjetnu bocu ironično pogledao::

-Više ne slikaš žene , ni aktove?

Tada sam imao dovoljno godina da znam da odraslima treba odgovarati što kraće i što jasnije. Opreza nikad dosta. Tada nema zabune , ni neke velike priče i propitivanja:

-Ne!

-Uh , izgleda da sam naj…grabusio ?

Šutim. Gledam kroz njega. Znam da će u eter istovariti sve što mu kraula umom.

-U pozadini jedne vehte rasprave o umjetnosti svi se složili da nikad ni jedan slikar nije naslikao zeleni akt. Kažu – nemoguće jednom bojom naslikati sve ženske atribute . Heravo nasađen kakav jesam ,a koji mrzi čoporativnu homogenizaciju ili zbijanje u redove u bilo kom smislu , bespogovorno rekoh :

-Moj sin slika aktove u njegovoj omiljenoj smaragdnoj boji.

Šutim i dumam kako on zna da mi je to omiljena zelena boja? A onda se sjetim da očevi svojim sveznanje sve konce povežu. Meni su sve boje omiljene. A ja svojim djetinjim neznanjem slutim da ima još.

-Na kraju je to ispala mala oklada. Oni kažu nemoguće je slikati zelene aktove , jer nema zelenih žena. ja se nasmijem i kažem im da nemaju pojma o ženama i da moj sin zna mnogo više o ljepoti žene nego svi oni.

Dižem pogled , gledam ga u oči i znatiželjno čekam da prelomi suštinu i pukne muhur na ovo prenaglašeno hvastanje sinovog “umjeća”.

-Opklada je mala, ali u velike zlatne šorvane; pa ti vidi šta ti je raditi.

-U redu. Treba mi penezi u protivrijednosti jednog šorvana i minimum sedam dana odmora od svih hamalskih obaveza i imaćemo zeleni akt.

-E ta ti valja! More li ova: Ja bacim zlatni cekin u vazduh , ti kažeš tura il jazija i ako pogodiš tvoj je. Ako fulaš ili ostane u zraku moj je.

Šta ću ? Slegnem ramenima . Znam da sam zijan. Moj otac je kao svaki hadžija, ponekad volio iskušavati sreću. Pritom je ispoljavao jednu malecku manu – nije volio gubiti. I nikad nije. Barem koliko se pučanstvo sjeća , a vlast bilježi.

Pretpostavljate , sasvim ispravno – Franjo Josip je ostao u vazduhu. Zbog toga vazduha ili nekog drugog lomatanja , smaragdni akt je bio gotov tek za dvije sedmice , pride nekih sedam dana.

Otac ga je primio u ruke, pogledao, obrno , okrenuo , nasmiješio se i svečano objavio:

-Ma, znan sam ja da ti to možeš. Moj sin. Likove svih žena epoha balizma i renesanse utjeloviti u jednu savršenu ženu . Bez imalo vulgarnosti i lascivnosti , u svoj ljepoti , plemenitosti i nevinosti predstaviti nagost uzvišenog bića zaslužuje nagradu.

Ponio akt sa sobom i bio je bogato nagrađen. Nikad ne saznah kolika su ukupno težili dobijeni dukati. Mene su zapala dva. Jedan za troškove, jedan da se provedem sa onom mojom.

Sve moje izabranice su za njega bile – one tvoje. Njegove su imale konkretna imena. Iako mi je Mati već odavno rahmetli , ne usuđujem se , duši da mi prosti , izgovoriti njihova imena. Majka se , sasvim izvjesno, nije odazivala ni jednom od tih imena.

I tako dođem do dvije spoznaje.

Mahalaš uvijek ostaje mahalaš i dingospo u izvornom smislu te riječi. Diskrecija na prvom mjestu.

Što se desi u obitelji to ostaje u obitelji. Osim većine mojih slika. One nastaju, ali se nekim proviđenjem tope i nestaju . Najčešće o svitanjima i sutonima.

Nikad nisam saznao gdje je završio Smaragdnii akt , koji je iz pijeteta prema anđelama i njihovim skrivenim ljepotama nazvan Raskoš leprša.

Tek u Očevoj ostavštini nađoh je zboksanu u dnu sehare. Godinama poslije smrti vlasnice ljepota sa slike, sam se usudio da je objavim i poderem. Neće meni niko doticari raskošni smaradni akt koji leprša u bezvremenu.

Gledajte i uživajte. I otkrivajte!

Nije to samo još jedan akt , makar on bio specifikum narisan svim nijansama smaragdnih boja. Dosta toga je udaljeno od uma i pogleda površnog posmatrača.

*

Čudesni svijet boja – Plava

https://www.facebook.com/hajro.sabanadzovic/videos/542769424956701

Plava je boja Univerzuma , postanja , Zemlje, neba i mora, … i moje djetinje nevinosti

Mnogo je aspekata prirode, uma , psihologije, filozofije, muzike, … , i života koji se oplamenjuju plavom bojom. Svako živom biću poklanja nadu samo njemu svojstvenog značenja.

Meni su sve boje drage i na isti način ih volim i poštujem. To poštovanje je vremenom postalo uzajamno . Živimo u jednom nepomućenom skladu miroljubive koegzistencije i neprijepornog sklada. Pomažu mi da na najtananiji način pokušam predstaviti sraz ličnog mikrokozmosa i veličanstvene harmonije Božijeg stvaranja i Univerzuma.

Ali dodiri i prelijevanje plave boje ( u svim njenim valerima ) i svjetlosti ( bijela boja ) su nadahnuće i usud koji me prati čitav život.

Nadam se da će moje kreacije i evetualna ljepota ,zaintrigirati i izazvali bar mali titraj prepoznavanja u oku posmatrača.

Hvala na vremenu.

Uživajte…

Ah , skoro zaboravih , slika se zove – Život moj.

Ljubav

Bog jedini je Ljubav. Koliko primimo te ljubavi – toliko ima Gospoda u nama.

Djetešce tek rođeno , moj peti unuk , petnaestak dana je u vanjskom svijetu a već ljubavlju snije i diše. Blaženi osmjeh mu je stalno na licu.

Primam ga u ruke. Nježno , pažljivo , sa srcem punim umilnih i plemenitih osjećanja.

Pomislih :

-Ponosan si ti čovjek , deda. I bogat . Veoma bogat. Toliko ljubavi u tebi i oko tebe ima , ne mogu je sva bogastva svijeta platiti.

Ne, nisam ni sujetan , ni tašt.

Gledajući u to maleno klupko, malo veće od starinskog mlina za kafu , po milioniti put shvatam svu ljepotu i uzvišenost Božije ljubavi i stvaranja.

Obuzme me zahvalnost, u srcu milina , u očima suze , duša zatreperi:

Neizmjerno hvala Gospode Milosti i Ljubavi.

Kćerki za rođendan

Opis fotografije nije dostupan.

Ljubljena i voljena Kćeri

Prije okruglo trideset šest godina Milostivi Bog mi je ispunio želju,bolje reći uslišio dugogodišnje molitve.

U Svom neizmjenrom Savršenstvu obradovao me tobom.

To radovanje i savršentvo , tvoja dobrota , čestitost, ljubav i ljepota ne prestaje da me miluju ni jednog trena za sve ove godine.

Za rođendan ti mila kćeri mogu poželjeti samo jedno:

Neka ti Bog Ljubavi i Milostii na Svoj Mudri i Pravedni način uzvrati za sve ono što jesi.

Sretno Potana tatkova.

I neizmjerna hvala Bogu Jedinom , Plemenitom što vas imam ljubavi moje-

Bog je milostiv.

Živi kao da se svaki dan ponovo rađaš i umireš

Hvala Bogu Milosti i Ljubavi na blagoslovu

Živio sam kao da je svaki dan prvi i poslijednji .

Gospod mi je dao besplatnu ulaznicu za život. Na njoj je bilo malo riječi. Tek jedna rečenica.

-Voli i poštuj Boga svoga i njegova djela i budi milostiv.

ja sam ulaznicu srcem prihvatio i trudio se da djelom urežem te riječi u svoje postanje i sve svoje dane.

Danas , ogrnut obiljem prelijepih, uglavnom nestašnih ,a umilnih, ljubavlju i ljepotom ozračenih kalendara , moji dani nemaju drugačiji motivacijski izbor.

Usud – Ni za čim ne žalim ja – niti jedan jedini tren ne bih mjenjao.Čak ni grijeh. Oprostiće se. Grijeh rođen iz ljubavi se prašta.

Hvala Nebu a je prošlost zaključana i niko mi je ne može mjenjati , ni oduzeti , osim Gospoda.

Safirna nevinost blistavih dana , rubinova zavodljivost sutona, krhki, tajnoviti. kristalni velovi noći, ugodnim umorom bremenita brilijantna svitanja okivali su damare mog zahvalnog života.

Veličanstveno Nebu tako puno sunca, mjeseca, zvijezda i maglica još uvijek čarolijom pazi na Ocean mira i tišine, utkanog u ljepoti mog plavetnnog doma .

Patina i plemetinost nebeskih svjedoka , uokvireni bojama i riječima , dan za danom,polako me vode nezoboravu.

Život je samo jedan dan, jedan tren, jedan san U svakom tom jednom se ponovo rađam i živim kao da je poslijednje.

Osvrćući se u susret vremenu koje neumitno protiče, ostavljajući za sobom tragove plodnih vjetrova, što raznošeni su ljubavlju i dobrotom. u smiraju svome , sutonom i svitanjem klečim i ponizne riječi zborim:

Bog Milosti i Ljubavi je Jedan.

Oprost molim .

Alelujah!

+

BAJKA SREBRENA bosne zemlje Božije milosti – V Dio

 


BAJKA SREBRENA

 

V Dio

 

****

 

U kam si se pretvorila

U kam kameni Majčice

Majko mila srebrenička

Boli me – Majko

Tuga tvoja

Mnogo me bole – Majko

Suze tvoje

 

Možeš li me prepoznati Majko draga

možeš li prepoznati glas moj

možeš li prepiozanti sjenu moju

možeš li prepozanti čedo svoje

koji od sedam rana tvojih

koji od sedam ponosa tvojih

te pohodi Majko jedina

Majčice od bola okamenjena

Majko srebrenička

 

U led si se pretvorila

U led ledeni Sejo

Sestro mila srebrenička

Raznesi svoju bol

Rasij je stazama zemlje

Rasij je putevima zvijezda

 

Ne stidi se Majko

Ne stidi se Sejo

Ppustite glasove umilne

zapjevajte pjesmu

 

neka je i pjesma tuge

bolne prebolne

budite ponosne

čemer izbacite iz duše svoje

zapjevajte

ko’ ilahije što ste znale

polako – nježno

I nek vrište damari zemlje

 

nek plaču damari nebeski

nek vrište puti vaseljanski

nek ćute bol

ljudi dobri

džini i anđeli

 

u pjesmi koju pjevate

Gospodaru svom

pjesmu tuge i radosti

O babi – braći – meni

 

o dvadeset dvije godine

Tuge – Nade – Boli

Tišine

čekanja dugom

 

zatreperi srce majčino

zatreperi srce sestrino

začuše se glasovi

od bola slomljeni

 

u početku lagani

suzama prekidani

potom čisti krhki

Tako nježni umilni

kao kristali jutarnje rose

milošću Božijom obasjani

 

O Gospode moj

Na jug kad ptice odlete

najave miris jesena

kestenje u domu našem

 

Mati stara

peć na drva će zapaliti

Seja mila

uspomene najmilijim

Sanjati

 

O Gospode moj

 

Kad snjegova zapadne bjelina

ispod trešnjiina stabla sestrina

ljuljačka se njiše duginim bojama

što praviše je jaka ruka očeva

 

toplom ljubavlju braće ljuljana

mati i sestra zaplakat će gorko

najdražih već dugo nema više

one nemaju kud i kome da hode

 

O Gospode moj

kad visibabe ožive potok

mati i sestra

stat će na izgubljenih tok

 

poželjet će da su ocean

u njemu da utope tuge svoju

o osam nam milih

naj’ jabuka zlaćanih

 

O Gospode moj

kad mirisi lipa

dvadeseti drugi put

najave sunce bez nada

 

mati i sestra

stajat će na vjetru srebreničkom

grleći u šumi snova

najmilijih zametene tragove

plamenovima ljubavi neugasle

 

kad svoju pjesmu ispjevate

ne želim više da plačete

ne želim da više plačeš Majčice draga

ne želim više da plačeš Sestrice mila

 

sve ste suze isplakale svoje

dvadeset dvije godine samoće

ljeto za ljeto ih broje

 

ne tuguj više Majko

e tuguj više Sestro

otiđite na neko od mjesta

gdje nas nestadoše

 

Oči vadiše

Preklaše

Ubiše

Nestadoše

 

zazidajte kamen studenac

pomolite se

Živom koji sve vidi

Bogu Sveopćem Dobročinitelju Milostivom

 

On će vas vidjeti

On će vas utješiti

 

I voda će poteći

Voda bistra

Voda ledena

Voda lekovita

Voda nade

Voda istinita

Voda Srebrena

 

tada se Majčice draga

tada se Sestrice mila

umijte

sedžu učinite

pomolite

Živom Koji sve vidi

 

„Alah je jedan

On je Onaj kome sve sve obraća

Nije rodio niti je rođen

Njemu nije niko ravan.“

 

Tada sjedi Majčice i počini

Sestru za ruku nježnu primi

ja ću vam tada doći

i istinu

i bol

Srebreničku ispričati

polušaj moje riječi Majčice

zapisuj moju priču Sestrice

ako je ja ne kažem

niko je neći reći

 

J’ er u riječima mojim

O’ tkrićete bol svoju

O’ tkrivajući bol svoju

O’ tkrivate bol rođene zemlje

O’ tkrivajući bol Zamlje Božije Milosti

O’ tkrićete zapretenu bol svijeta

J’ er diljem svijeta sve se ponavlja

 

****

 

KRAJ

 






























												

Bajka o Srebrenici / Bajka srebrena

Bajka srebrena

*

11.jula 1995. Vaseljana je zanijemila i zaledila se. Okrenula se jedinstvenoj Plavoj planeti i svojim dahom okovala je ledom.

Led se uranjao u uzburkane vode iskonske rijeke Stiks , odvajajući je od užarene,vatrene rijeke Flegeton.

Bježeći od Flegetona Stiks se stapa sa Aherontom. Postadoše uzburkani Ocean. Flegije i Haron ,veslači brodice koja prenosi seni mrtvih u napokon, ujedinjenim rijekama , odlučiše da se smiluju Zemlji i da je prevedu u vječno boravište Had.

Plavet i svjetlost. Bjelina i nevinost. Beskraj i vječnost. Duboko usječeni visovi i doline bola i tuga, stapaju se u Ocean Bajka sreberena. Sve je iskon. I nijemo svjedočanstvo Božijoj Milosti i ljubavi.

Gospode Milostivi hvala Ti . Oprosti nam grijehe naše.

Na samoj ivici bezdana , gdje rijeke poniru u svijet mrtvih ,glas Ja jesam, Moćnog i Mudrog zaustavi brodicu:

-Zemlju sam stvorio radi ljudi.Nije joj vakat sada.Zbog dobrih iskrenih , predanih ljudi, radi nevino ubijenih , neka Plava planeta živi do dana određenog , kojeg samo Ja znam. Blažene čistog srca , predane iskonu mom, ću primiti u svoje dvore. A ostali,nečisti i zli ,ogrezli u mržnji i zlu , za kaznu nek vijeke vjekova žive i strahuju na ivici vatre i leda , patnje i boli. Anđeli, nebo i zemlja su svjedoci Moje riječi.Amin!

Neba i oceani Vaseljane slave čudesnu djecu ubijana su samo zato što su iskreno vjerovali Boga Jedinog.

I otad se Zemlja talasa i strahuje. Na obalama Kokitusa kleči pred prestoljem svoga Gospodara, nadajući se Milosti Boga Ljubavi .

Rastrzana hridinama zla, boli, mržnje,vatre, leda, smrti ,jecaja i jadikovanja, Plava planeta oprost za zlo neljudi i bešćutnog svijeta – nanešenom Srebrenici i Bosni zemlji Božije milosti , danonoćno moli.





Bleki – Oda Gospodu

 

Plavet do plaveti
od modrine do nježnosti
prelijeva se muzika iskona
noseći slike Bosne
zemlje Božije milosti
putima vječnosti

Srce jeca
blagost
doziva
neko davno vrijeme
kad preci moji
Bogu mili
čest u Slavi Njegovoj
protiv pagana nosili

U plavetnoj nježnosti
na kraju beskraja
Sarajevo
Grad Čednosti slutim
kako bdije nad čednošću
Modrih rijeka bosanskih
a one boluju terete vijekova
ispisane na kamenim svjedocima

Bože jedini
hvala na milosti
a darivaš je nama neukim





























Pregledaj članak






												

Margita Magi Stefanović – Memento vivere

 
 
1. april 1959. – 18. septembar 2002., 
 
 
 

Danas  bi imala 65 godine.

Lijepe godine.

Neuki će nam zamjeriti,

što ti nastavljamo slaviti rođendane.

A nama  je bitnije da si sa nama, jer…

 

Nisam te zaboravio, mila.

Ne mogu ja to.

Još uvek , te ne mogu pustiti.

I malo sam ljut na tebe,

tek toliko da stišam tugu nedostajanja.

 

Bila si malo neobazriva.

Mislila si da ljubav može sve.

Eh , nekad je mogla,

kad su anđeli hodili dunjalukom.

 

Ali više ne.

Sada je previše tuge

smrti

bolesti

i sve se dešava jako brzo.

 

Nećemo reći mogla si.

Da si mogla ne bih ovo pisao.

Neću  reći ni žao mi.

Znam da si našla smiraj.

Takav ti usud.

 

A za čim žaliti.

Živela si kako si voljela, ili morala.

Prebrzo!

 

Dok si mogla.

Bila si hrabra i ponosna.

Pokušala si,

kušala ,

sve što si mogla.

 

Ali , bila si sama.

Sve tvoje ljubavi su otišle pre tebe.

Osim mene.

Kasno su te našli jer tako si htela.

 

Znala si ,

tvoje vreme da odeš došlo je.

A moje da  zauvijek držim

jednu kapljicu

da ne slazi iz oka,

jer ako klizne postaće

Kristalni Ocean

boli …

a listovi moga kalendara zauvijek tužni.

 

****

Poklonio sam ti jednu bajku.

Znam čitala si je.

Ali meni je lakše kada je ponovo čitam ,

jer me manje boli,

odlazak tvoj ili rastanak naš,

sada već sasvom svejedno je.

****

Grlice umiru pjevajući

janis 1        magi    Rezultat slika za Sonja Savić

Usamljena duša     Ledeni svijet

Sleđene iluzije   Rastanak  

Rekvijum za djevojčice koje su umirale pjevajući i svirajući.

 

  Grlice umiru pjevajući

Rekvijum je za djevojčice, koje su umirale pjevajući i svirajući.

Neke osobe ostave duboke tragove u nama i kad ih nismo  sreli. Nesusretanje ne znači obavezno i nepoznavanje ili manje tuge zbog rastanka.

Pomislili smo da je ovaj dan kao stvoren za  za rekvijum i alelujah.

Blagi je dan. Jedna od grlica je tog dana rođena.  Sretni smo,ali i tužni.

Sretni jer su sjećanja u toplino doma ugodna. Tužni jer neke koji bi trebali biti sa nama nisu tu.

Ni vrijeme nam ne ide na ruku.Nema snijega, sve je nekako sivo i elegično i miriše na najtužniji sevdah.

Ni ezani nisu što su nekad bili, ahtungovski zvučnici grme sa minareta.

Plavi sefardski tonovi se sve rjeđe prelivaju Gradom čednosti.

Praznici se slave iza zatvorenih vrata u praznim domovima.

Mladost je odlepršala u potrazi za “boljim” snovima .

Bosnu nam režu , kroje , hoće da je dokrajče.

Kolone izbjeglica sa orijenta , iz Svete zemlje, se vuku ka Evropi. Napuštajući jedan svijet , zbog nemani. Preplašeni ljudi kroče u nepoznato, u neki njima strani svijet.

Tuga je to ogromna, nemamo riječi, još uvijek ne možemo spoznati  razmjere izbjeglištva.

Taj neki dert , ta tuga što nebo nam u dušu unosi, nas vodi u svijet pjesme i tužni život Dženis Džoplin Margite Magi Stefanović i Sonje Savić..

Slušamo ih i slušamo , igledamo ,svih ovih godina kada nisu sa nama.

Pedeset jedna devetnaset i trinaest godina rastanka , a nikad nam se nisu učinila drugačijom. Samo su  nježnije  i snenije postajale.

Janis nas svakom novom poslušanom pjesmom i muzikom uvodi u neka nestvarna sanjanja bola, suza, traganja, ljubavi i radosti. Uvijek je bila naš vodič u te predivne svjetove, što ih samo čarobna muzika može pružiti.

Mi smo nju i njene nebeske darove od srca prihvatali. Napustila nas je prerano ta lijepa, nježna grlica mala.

Jednom, umorna legla je da spije i zaspala i zaboravila da se probudi. Zaspala i odlepršala u neki ljepši svijet.

Otišlja je  jer je pomislila da je darovala sve što je imala pokloniti.

Jedna druga grlica,Magi su je zvali,manje poznate ali ne i manje tragična, joj se decenijama kasnije pridružila.

Uspomene na treću grlicu su još svježe. Nju ćemo da oćutimo.

U svojoj samoći i jadu vakta su nas naglo napustile.

Pominjanje naših grlica predivnog muzičkog talenta  nam pozove u sjećanje jednu knjigu iz Đenisinih, već dalekih vremena.

Knjiga se zvala : Ptice umiru pjevajući.

Mi ćemo od knjige posuditi okvir, rečenicu dvije da bi ispričali svoju priču o našim  grlicama i svim grlicama koje sličnu sudbinu dijele.

“Prema jednoj aboridžanskoj  legendi u australijkim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.

Ona ima perje duginih boja i izgled  grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.

Glas koji pusti  je nešto najljepše što se može čuti  na ovom dunjaluku.

Nagovještaj krajnjih sahata  maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.

Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je  ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi  život.

Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači  među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se  i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se  biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.

Kada dođe do samrtnog  dragana;ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.

U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi; polagano i usporeno; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.

Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi  u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.

Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.

Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.

Njemu je bolno jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.

Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.

Dok probija srce trnjem glas se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače i još jače nabada  i nabada, trlja i trlja srce malo na veliki trn. Krvnik se ne  povlači i on je u ekstazi, već se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.

Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.

Takve su majke.

Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća iz probušenog srca izvire  pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.

Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.

Pojem nam poručuje ;

ni jedna bol,patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja jesam Jedinog.

Nažalost niko osim neba  nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj. Ljudi su oglušili od one boli i krvi koje rade.

Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice.Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi ,ljudskosti su htjele iskamčiti.

Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme;  ogrubio i u zlo se uputio.

Ljepote pjesme čini da  žrtva malene  i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.

Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.

I Dženis Džoplin i Margita Stefanović Magi  i Sonja Savić su bile naše malene ptičice. Naše grlica bijele , što i kad su znale da umiru pjesmu i muziku predivnu su slale i poklanjale.

Taj škripavi, promukli ječeći, unjkavi i jecajući glas  toliko kristalno čiste ljubavi i ljepote, lijepe i nježne i neuprljane još uvijek titra u našim grudima. Njen dar, njen glas  isplakan od srca, bolan i plačan je zaključan u muzičkoj sehari trajnog nebeskog testamenta.

I one neshvaćene klavijature još tragaju za svojim putanjama koje će ih odvesti do nekog srca kome je ta muzika potrebna.

A ona umilna djevuška , Sanječka koja je glumila da je pjevačica, a pjevala da je glumica nježnošću svojom pridružuje se neshvaćenim anđelima jereto, došlo je vrijeme da usnije.”

Nedostajete mile naše.

 

 

 


												

Moj unuk Vanja danas slavi dvanaesti rođendan

Slika može predstavljati 1 osoba, dijete, učenje i tekst

Slika može predstavljati tekst


Maltene , od dana kada nas je obradovao svojim dolaskom na ovaj svijet , nisam imao dileme da će moj unuk krenuti očevim i djedovim stopama.

Kao trogodišnjaku djed mu je bio najomiljenije platno. Šarao je ratne indijanske Sijuksi-sijuks boje na licu , kosi , tijelu i rukama , djetinje blesavog djeda. Rjeđe je sebe šarao , jer je mamica , doduše rijetko , ali uvijek opravdano , trenirala vokalnu strogoću. Već tada je platno bilo nedostatno za njegovo umijeće.

Pod, zidovi , stolovi u djedovoj sobi i ateljeu , a poslije u galeriji su doslovno bili preplavljeni ” jarko ekspresivnim i naturalistički živim i vrlo tečnim umjetninama . Poslije njihovih druženja sve je ličilo na haos , poprište i akvarelno – akrilno klizište  kistova, boja i platna . Svaki korak bio je poguban za higijenski izgled odjeće i obuće slučajnih i namjernih prolaznika. ( Djed je tada izbjegavao uljane boje zbog trajnijih posljedica po okoliš… Uh kakav bi to dopunski  merak i haos bio.)

Kao što pretpostavljate unuk i djed su bili namjerni prolaznici u tom svijetu skliskih  boja.Što više boja na rukama , tijelu i odjeći je bio znak da su se iskreno trudili postići sklad kista , boja , duše i tijela.

Ne znam da li je slikarstvo dobra i olakotna , ili teretli pasija, ali dijete kao i odrasli istrajavaju na odabranim putanjama.

U svakom slučaju njihov odabir je posebno , zadivljujuće i sanjarsko iskustvo i osebujno poimanje svijeta i koloritni bijeg od sivila stvarnosti. Nadam se da će u mojim godinama i sin i unuk reći :

-Zaista je bilo vrijedno truda , prljavih ruku , zaljubljenih pogleda i umjetničkog nereda koji obavezno prate boje , grafike i slike, …i još štošta lijepoga i nježnoga.

Čestitam dušom i srcem punog nježnopg voljenja , djedinom umjetniku na prvoj međunarodnoj zahvalnici / nagradi.

Ah , nikako ne azaboravljam . I rođendan mu je danas.

Sretno ti bilo novo ljeto, mili dječače .

Samo nastavi kao i dosad , život će biti lijep , milostiv i nećeš imati bojazni. Zbog tvoje blagosti i dobrote Bog Milostivi će te čuvati od zla.

A djeda će , uz Božiju pomoć , kada mu dođu anđeli , miran i zadovoljan otići na počinak , jer mu je za života podareno mnogo ljubavi , milosti i radosti.