Bajka o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti u Sarajevu Gradu čednosti – III Poglavlje

• 

• 

III Poglevlje / Humor boli krije

Galerija mrsi blještave ali i one malo ledenije dane prošlih vremena , vodeći ih neumitnom smiraju , kao što Blistava Modra rijeka nosi sjećanje naših djedova od Ezela vakta ka iskonu.

Prebirući po riječiima i slikama često sam osupnut ljepotom , radošću , svjetlošću ali i naivnom tersluku kojom su se nepatvoreni pregaoci mahalskih ašik bašći igrali sudbinom i životima. Nisu bili ni svjesni da svojom igrom direktno utiču na slijed potonjih dekika u srazu sa kosmologijom.

Tada danima ne izbivam iz Galerije. Kao da me prošlost zarobi i ubacuje se u moje slike , platna , boje , kistove ili samo u kalem koji sam od sebe zapisuju, prepravlja i dorađuju  i ponovo živi ono što će , zaokruženo u cjelovitosti , uz Božiju pomoć , jednom ugledati danju svjetlost.

Gledam oko sebe i čudim se koliko je akšama i sabaha i sjajnih mjesečevih druga proteklo mojim modrim rijekama , raznoseći ljubavi krojenih i življenih u mahalskim đardinima?

• 

Koliko li je ljepot anđela zaplesalo , zapjevalo i radost ljubavi poklanjalo blentovijama koje nisu marili za vrijeme i usud , već su živjeli, jednostavno i nerazumno , onako kako su svikli i djelili se svojim ljubama.

Čeprkajući po galeriji , slikama i zapisima nabasah jedan isječak izgubljen od svih , i nepriklonjen ni jednom čitabu. Pomislim, vrijeme je da ga prihevtam uz ovu Bajku. Nisam baš siguran , da će se tu zauvijek udomiti , jer ove riječi je prva ugledala i pročitala u nekom skoro zaboravljenom vremenu jedna čudesna žena , koje više ni.

Bijaše to ljeta Gospodnjeg 19…

Otvorim oči, a njegov pogled jedan valer tužniji. Iz čakšira vadi omot pisma, izgužvan i žut. Pruža mi ga i kaže:

-“Ti znaš šta je bol, ali se ne boriš sa njim. Ti ga trpaš i gušiš. Misliš da si ga zaboravila. Nisi malena.

• 

Ti misliš da me znaš. Da li je baš tako? Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da bol nije rezervisan isključivo za nas. Svako od nas neko breme nosi.

Odoh da zagrabim malo Modre rijeke, ona je ljekovita. Donijeću i tebi. Trebaće ti.”

Ode. Ni poljubca na kraju balade…. Uh , jesam glupa. Odakle mi to. Čuj da dozvolim da me maksumče ljubi. Šta može hudoj žemskoj pasti na um, to ne mre nikome. Pih , pih, nalet me bilo.

Čitam:

Humor boli krije ( naslov)

Đul baštom razli se zvuk ćemaneta. Dobri , kao da ga muzika zaobilazi , uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Hoće Dobri da skine celofan. Ima on, i onu svoju sarajevsku , isto tako bez gaća , ona je otvorena. Spušta francuske, uzima Drinu , otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , zastane, nešto se premišlja.

Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori u istražnom , i ne trepće , da se ne bi odao.

Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , na kraju i Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega. To je dobar znak.

Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, podmoskovlje šumi , more se pjeni, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju.

• 

Pregledaj članak

Biće dobro,sluti Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti. Zna , zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan. Pa pogled skrene na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera črtvoroperaca naspram ovoj mahalskoj igri staklennih perli.

Jami bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio. Pogled mu se utopio u slova i bleji .

Čovjek bi pomislio da nešto čita ili ne zna čitati. Jes kad ne bi znao da Dobri osim j'taime , vule vu kuše ave’k mu'a , c’est la vie , non Je ne regrette rien , au revoir mon ami i takvih tričarija , od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.

To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi, počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita , on boju gleda.

-Jebala te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu?

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žensko veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno, nije luda. A i što će joj uopšte gaće ako ih treba svaki čas skinuti?

-A ako boja procuri jal bijela jal crvena?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj tvoj poganluk. On po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek uhavizat. Prije ni jedne nisi htio beknut. A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti . Sve jasno i razumljivo. A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da insan konjak može pomladiti?

-Može, može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut?

• 

-Ja ne mislim riknut.

-Znam, ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!?

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?

-I Dobri mi jaran a on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknuti?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?

-Šta Mojsije?

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači i on će crknuti.

-Neće.

-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve, on će krepat.

-Kako znaš blentovijo pametna?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnije ne može biti?

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati i jednostavno će krepati.

Debi se odmah prosvjetlilo.

Okreće se harmonikašu što Moriće titra.

-Mojsije, kako ćeš krepati?

-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan?

-Lenji. Kaže , ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ!

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.

-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi’ išta u životu volio onda je to da umrem na njoj. A i Lenji ne bi imo ništa protiv, kolko ga anlaišem.

-Dobro Lenji reče, ti nećeš riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

-Eto , ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš?

-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju-

-A što ti, Mojsije ne bi madrkno, ko sav pošten svijet.

-Natakariš pošten svijet. Sve same hođe, svećenici, učeni ljudi , političari , hadumi , hadum tetke , pederi , hanumice , ekolozi i humanitarci. Nije to za nas mahalaše.

–A ja opet nešto mislim kako bi bilo da Lenjeg sprcamo međ’ taj pošteni svijet.

:A što mene fićfiriću jedan ? Eto ti Mojsija pa njega uvaljuj u belaj. Meni krepat i madrknut zvuče  skorom isto.

Zagrmiše basovi.To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče.Vidi on, ova bi se biti ili ne biti  filozofija bi se mogla vrtiti, barem, dva tri dana.

Skonto pričo im  ti ili ne pričo na isto mu dođe.Blentavi  ko blesavi mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Jedino im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.

I on zvizno. Poćelo mu , na bigajri hak , neštimat sa Zlatom.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto autista ili se sprema da postane autista. Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri mog'li ja dobiti te neotpakovane cigare.

Lenji zakuka:

-Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti. Celofan je u pitanju.

Znam ; kaže Dobri i dodaje kutiju Debi.

Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem. Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa; pa celofan miluje, ciganku u kosu ljubi, tijelo nježno miluje , suze mu grunuše na oči.

Plače Deba ko godina, ako znate šta je to?

Kutiju cigara ž'tan na grudi privija. Jedna Cigančica mu se u oči pristavila.

Svi zanijemili. Čuj, blesan plače. Ne, nem're to tako…

• 

Nije fer. Gdje si vidio, da odrtina osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast, mere zaplakat?

Može, misli Dobri i te kako može. Ona priča o crknut, riknut i krepat ga bacila trinaest godina unazad kada je dijete bio i imao deset godina. A i na Frku ga podsjećala.

Nije ba , on bio konjina i fićfirić, neotesani i grubi blento ,da ne m're grublji biti. Autista skoro postao?

Jok!

To se njemu srce sledilo, to njemu duša zamrla. To on lijepo krhko biće, onu svoju dušu veliku , Bogom datu , u mali mozak, u hipofizu zakopao. Zakopao, cementom sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio. Da se sve slijepi i zaledi. A ako neko počne čeprkat, da se duša samozapali.

On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane njegove, njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana , dijete u oblacima . Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i pameti.

• 

Pošli oni u četvrti razred herojeve škole. To su one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak dječak , mogo bi joj postati momak.

Sva bi im se djeca mogla rugati, a njemu milina oko srca:

“Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.”

Eh, da je barem tako bilo, misli on.

Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa ko hablečinu kad god poželi.

Ali nije tako bilo.

Ali nije tako bilo…

Nikako nije bilo tako!

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama sanjati.

Bilo je to tako, ko da me neka mračna sila svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.

Ja sam nemoćan i ne mogu  da dišem, niti da vrištim , a bol  se veća javlja. Prvo ti desna slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini  vuče. Bol  te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.

Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi.Ne moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa.Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko jako skuvani rezanci , posuti paprenom paprikom.

Čudim se mene ništa ne boli i sve se nadam da će mi sada i tijelo i kosti samljeti. Ne ništa. Jok,bolan , ne da dušman lakoće. Tu samljevenu masu poli sa litar tečnog azota i u grudi mi sve to vrnu.

Bilo je to tako kao da ti dušu ,onu auru, onaj balonćić mali , katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca. Balonćić pane i puf nestane. Ali se duša vrati, malo veća od balončića. Ne znaju  krvnici da je duša od Boga data, da čuva i štiti nevinost i čestitost njegove djece.

Zvijer krhku dušu svaki put vraća na ležaj od klamfi  tkani. Ona se vraća još veća i jača.Kad neman vidje da joj ništa ne može, vrati je u moje grlo, pa je pogura malo niže.Ona se zaglavi ni dolje ni gore i samo prhnu ko grlica bijela  ka nebu svome.Znam da će  me gore , kad mi smrtni stađun dođe čekati, da me pomiluje,da se izmirimo i sa mnom da Dijanu traži..

Dijana je bila moja mala božica lova.Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz bajkovite šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju, djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje  im polako godinama odrasli ubijaju,  da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi  se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću. Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom domu . Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan ka spomenik neznanom junaku, samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju.Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju, ali im sama pomisao na njega neku toplinu stvara.

Dijana i Dobri  nikog ne primjećuju ,samo se za ruke drže i grčevito stiskaju. Kao da će ih neko, nepoznato nešto razdvojiti. Znaju ,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja. Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je idušman što u sebi mržnju nosi,

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema. Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše , ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga škuri oblak zaklonio i uporno ga u  korak prati. Ne da mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

Dobri nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže  i neka zlokobna tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do Dobrog dođe. On izleti, jurnu , kroz zatvorena vrata suknu i po gradu krik raznese.

Trči Dobri , vrisak s njim.

Trči  Dobri a čini mu se da su mu  noge  ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli. Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema ,klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto,ali  urliku se pridružuje, i on vrišti , cvili i plače.

Dobri trči, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog  bradatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini , monstrumu lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije,a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće Dobri  u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.

Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je. Vidi krv  kako polako mu na ruku kapa. Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno,neljudsko  tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane , ljepote njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti.  Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije to prije znao, nikad je nije probo. Pa se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu ,on joj priđe,ona mu šapuće i kaže:

Poljubi me i zagrli me molim te. Tako sam umorna , a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori. Misli Dobri moja djevojčica je umorna i pošla je da spije. Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja između njih dvoje prhnu . Prozori se treskom otvoriše , vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznese se put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišto . Dijanin vrisak se  kovitla mahalama. Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Dobrom drago , jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva,kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju. A ona čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva,pjesmu umilnu, pjesmu predivnum pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim.

Radosna i vesela ničega mi žao nije

Mrijet svakako valja kasnije ili prije

Molim sačuvaj mi Dobrog blentavoga

Mog  drugara smiješnoga i jedinoga.

Nesuđenu ljubav moju

a blentavu ovcu tvoju

trebaće mu pomoć tvoja

iskrena kao ljubav moja.

Dobrog tek tada hladnoća,led ledeni obuzima , jer  vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena. Satara ,pala mesarska, više nje blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa  ga u bijeli čaršav zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.

Gurnuše Dobrog van ,na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome Dobri sada pripada?

Tijelo mu sa živima. Duša za grlicom odlijetjela.

• 

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila. Dobrog nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su   Dijana njegova mila i on dobri  i blentavi , zaljubljeno zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Preko dana bi dijete bilo na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče bi spavao ispod hrasta i snovima o Dijani  se pokrivao.  Dijete , jako deset godina , snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura , ljubavnica nije bila; sniva.

Nije ni jednu ciglu riječ tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

Ukopaše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća i dvije ljubićice u novinski fišek uvio i na odar položio.Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva djevičanski mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio. Misli dijete; šta će mu , nema više male božice, pa mu ni ne treba.

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta , kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo. Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je  i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris cvijeća će je privući pa će se njegova  Malena vratiti.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Zaključiše , onako uzgred , veliki je: Ima deset godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu, i u cijeloj zemlji , i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od deset godina na snalaženje. I mlađu , i stariju . I malo im to, još ih pride kolju , siluju i ubijaju.

Ćetvrtog dana u sabah Dobrog   probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom  nivou Raspotočja. Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući  dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džab džabe čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti:

“Idi kući Dobri i ne tuguj više.Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se  slučajno slomio,mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni.Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo me više ne može dotaći.

Dobri za kamen ,da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova,vrana,švraka i galebova se okolo groblja na žice  natandarilo i natakarilo  i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio inače si naj…grabusio.“

Vidi Dobri  da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

• 

Dijana ona providna grlica mala,sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao ka stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka,  a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga. Nikad nije. Ni vrno se nikad na groblje nije.

Kad je kući došao , sjeo je i jeo  i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili..On bi  odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu  vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu  čekat nije mogo,toliko je pregladnio,već je doksate drvca počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelašća  malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i poče povraćati.

Povraćo je ravno deset sati. Svaki sat za jednu Dijaninu prestalu godinu. Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih deset sati, svaki sat za svoju jednu beternu godinu.

Nikad više nije povraćao.Osim jednom. I nikad se više nije najeo,osim jednom. No , o tome drugi put. Sada napuštamo Dobrog da se do kraja i dobrano zaledi i da se u punom sjaju među jahačima pojavi.

Kao Anđeo  bez ličnih  damara.

…

.

.

.