Ja,Luca sam zatečena. Veću budalaštinu u životu nisam čula.Nisam vjerovala da svojim ušima slušam to baljezganje.
Čitala sam Malog princa i raznježila me njegova dobrota i ljubav. Simpatična mi je ta bajka bila.Tražeći Dodine tragove, tražila sam i malu planetu. Mislila sam možda je on tamo. Nikad je nisam našla. Kasnije sam shvatila, ona je tako mala da je ni Huble ne bi mogao pronaći.
Bolje pogledam Dobrog . Zaista liči na Malog Princa . Samo ozbiljnije i tužnije izgleda.
-Da nisi malo prestar za malog princa.
– Nisam . Mali princ je uvijek onakav kakav je i prvog dana bio i kako ga ljudi zamišljaju . On nikako ne odrasta . Vrijeme prolazi i leti, a on ne odrasta i ne mjenja se. A i nemoguće ga je promjeniti.On to ne želi.
– Zašto bolan nisi na onom svom malenom planetu, nego smutnju po mom gradu praviš i još ženske sluđuješ i srca im lomiš.
– Vi,ljudi ne znate kako je tamo. Tamo je prilijepo. Mala mirisna planeta i jedna ruža i jedan baobab; to je ono vidljivo. Sa nevidljive strane ima šćemljijica, ležaljka i mirisno polje djevičanskih ljubičica. Bijelih i ljubičastih. Danju uživam u mirisu ruže , milujem baobab i umujem o stvoritelju, samoći i tišini, ponekad posudim šćemlijicu. Noću gledam zvijezde, putanje i maglice.Šta će djetetu više.
Gore se sve jasnije vidi i mnogo je veličanstvenije i ljepše. Nikako se ta ljepota pogledom ne može pojmiti i obuhvatiti. Te boje i ti oblici. Mirijade mirijadi valera , likova i boja, nedokučivih u blagosti i milosti se ogledava i slavi Najuzvišenije Biće, Stvoritelja našeg.
Više ne pokušavam dokučiti gdje je Znalac i da li će mi se ukazati. Samo znam, da je u toj ljepoti, u toj nježnosti, u nekoj od najljepših maglica njegovo prstolje.
Sa prijestolja slave udahnjuje u tebe, mene ,u sve nas, svoj istiniti nauk ,da bi ga mi prigrlili. Čitav naš život On je prisutan u nama i uvijek u nama živi.On je Vječni.
– Da nisi ti sebi nešto umislio ili obuhvatio nešto što nisi mogao podnijeti,pa skrenuo.
-Ti u sebi kriješ rijedak dar za iskren humor.Često mi osmjeh,ponekad i nečujni smijeh izmamiš. Kako, malena moja,ne bih mogao sve podnijeti, kad me Mudri miluje i pazi. Ja se samo pitam: kako se On ili Ona sa svojom samoćom nosi. Znam da Uzvišenost mnogo djece, anđela i stvaranja ima i da mu ne preostaje vremena za samoću.
Tu zastaje , ustaje, pušta ploču i Bolero počinje da klizi. Cigare nam nove pali, jednu za mene , drugu za njega. Čašu mi dodaje, malo svoju, u visinu olčiju diže i ja znam da to želi da piće kušamo. Slatko coknemo i on nastavlja.
– Negdje duboko u meni je zakopano neko znanje i neka bol. Oni na površinu moga bića nose nježnost, ljubav i dobrotu , svakodnevno, svakog momenta. Nešto od znanja izbije , vrlo rijetko ,ali neko zrnce ipak ispliva.Zrna se mnogo nakupilo i mnogo bole,jer mnoge tuge nose.
I nikoga ti ja ne zavodim ,niti smutnje radim.Samo pokušavam slomljena srca da lijepim. Malo snage im dam, da bar korakom prvim u život novi kroče.
Bolno je to moja malena.Vrlo bolno.Ženska bića su krhka,ko paučina.Lako se slome.Zato je izreka,pažljivo, kao sa ženom.Toliko je ljubavi i nježnosti u njima da boli.A hablečine to ne cijene.Njima je bitno ko je dao go,ko je pametniji i ko više penezi ima.Djecu tek podnose,žene tiranišu,samo o svojim glavama se brinu.
No, vratiću se ja na priču o ženama.Skoro da si žena, razumjećeš.I imamo mi vremena. Ništa nam neće pobjeći,ali sve u svoje vrijeme.
Ja sam sada zanijemila.Zabolilo me ono njegovo:skoro da si žena.Razljutilo me ono njegovo:imamo mi vremena.Rasrdilo ono:sve u svoje vrijeme.
Znam ja dobro ko sam i kakva sam.
Šta si on to umišlja?
Kakvo vrijeme i šta u svoje vrijeme?
Sreća da nikad nisam voljela pendrek.Nikad nisam bila za fizičku torturu.Sada mi skoro žao što ga nemam.Garant bih ga bar jednom klepila po pametnici što mi smutnje pravi.Sa grada prešao na mene.
Htjedoh malo podviknuti,ali on me preduhitri.
-Nisam vam ja ništa kriv.Ništa vam ja nisam radio,ni tražio.Vi ste me priveli.Imali ste razlog, sudbina je tako naložila.
Pogledam ga on je tužan i ozbiljan,malo snužden,povlači se u sebe.Možda me sada persira,ograđuje se od dešavanja i pomisli i hoće da ga svi puste na miru.Odjednom dobijam osjećaj da mi čita misli,pa se preplašim.
Kada sam to jednom,naki dan kasnije pomenula,on se od srca nasmijao.Rijetko je to činio ,ali tada bi mi duša zatreperila blagošću.Kako je lijep bio kada bi se smijao.Ništa ljepše u mome gradu nije bilo.Mogla sam se sva utopiti u tom smijehu.
-Ja da čitam nečije misli.Nemoj se, malena moja , igrati sa mnom. Skoro da jedva znam čitati i pisati. A misli čitati, to ne umijem i ne smijem. To ,što nešto pogodim, je zato što ljudi licem i očima više govore nego riječima.
A ti si ,malena moja, kad se srdiš kao djevojčica kojoj su ukrali lizalo.Stišće zube,neće da vrišti,jer su je dobro vaspitali,ali očima bi ili pendrekom nekom nos slomila.U tvojim očima je jedno more suza koje samo što se nije razlilo.Od tog mora ,ti ne vidiš led svoga srca i njegovu ljepotu. Da mi je samo jednu iglu malecku naći,da bocnem to more,nek se izlijeva.
Počne se trkeljati po đepovima,na kraju iz malog đepa na na grudima vadi jednu sasvim malenu iglu sa udjenutom, dugom rubinovom niti i zagleda se u nju.
Ja se prepadnem,nisam sigurna šta je taj luđak sa iglom naumio.Hoću da ustanem,ali vidim on ne obraća pažnju na mene.
Neku svoju igru sam sa sobom igra.Vadi bijelu maramicu iz džepa na prsluku.Zažmirio je i problijedio.Postao,nekako,proziran i vazdušast.Jadna suza iz lijevo oka mu kanu.Meni se učini da je nebesko plava.Dubok uzdah,grcaj,protrese mu grudi.On ne otvara oči,već ko slijepac po suzi nešto veze.
Mic po mic,pokret po pokret ,kaligrafskim pokretima iglom isplivava prvo slovo – V.Njegovo lice je izobličeno od bola.On nešto sluti.Vidi mu se.
Ovaj put je sebičan bio, samo sebi piće nasuo i naiskap salio čašu.Tako to pjane rade,likuje pakosnice u meni.Ona druga dobrica,koja se dugo krila i rijetko javljala ga brani:
-Ne vjeruj pakosnici pakosnici,on guta bol i neće da ga tebi prti.
On odlaže vez i priča o bojama, kao da mi je tu priču već pričao ili barem započeo.
Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana.Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene,neranđaste,žute,zelene i plave boja.
Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje.
Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo.
Negdje bijelo znači zaštitu od sunca,a crno od hladnoće.
Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje.
Bosni nije data ta mogućnost.
Koliko znamo još samo dvije tri zemlje nemaju mogućnost birati boju i svoja
Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje trenu i trunu na vjetru i kiši.
A šta su boje.One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje , ljubavi i tuge, boli i smrt.
Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke.
Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča.
Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi.Broj maglica je lako izračunati.I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena.
A opet sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetam. Oni ne polažu nikome račune zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Njih vodi njihov senzibilitet. I boje ih slušaju jer najčešće o ženama sanjaju.
Kad cvijeće,krajolik ili stare zamke crtaju tu o tajnama žena snovi se snivaju.
Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego izađu u đardin neki i uživaju u bojama. Oni su u pravu. Niti jedan umjetnik ne miže uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem.
Nisu to stotine nijansi.To su tisuće i tisuće valera koji lebde pre očima sretnog bića.
Ako taj smrtnik ima sreću da u u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći: Sretnog li bića.Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.
U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je boje,tu ljepote darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinim biću i nikom posebno.
Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati ni njome vladati. Jer boja je vladar ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav ona se odjene bojom koju zaslužuje.
Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja Bosna zemlje Božje milosti ,Grada čednosti i krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti. Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.
