Majka ubijenog djeteta vrišti i proklinje prokletnike





U zakutcima lobanje djeteta moga

nađene na obali potoka bistroga

bosanskoga

što Drini krvavoj teče

u šupljim praznininama očiju njegovih

vidjeh slike i počeh vrištati

Vrištim, jer slike su takve da ih  mogu gledati  samo ako jaučem.

Slike su takve da ih ljudsko oko nikad nije vidjelo.

Slike su takve da se pitam kakav ih to um može smisliti

Vidim dječicu i žene poderane odjeće

krvavih tijela

obečašćenih

iskasapljenih

preklanih





Vrištim i proklinjem prokletnike

jer vidim djecu kako mrtva hode

ali ne i dječije sjene

Djeca ta ništa ne znaju

hode vrište i plaču

Pa se umire i nešto traže

Mala djeca su to

Njih nema ko da vodi

Znam da su izgubljena





Žene ne vrište

pognutih glava

samo krvave skute skupljaju

One su svjesne

svoje su rane odbolovale

I samo sjenu svoju traže

da smiraju vječnom odu

Bogu Milostivom





Dječije sjene su još tužnije

Od onih najtužnijih bez očiju.

Djeca mala hode

Hode i plaču

Traže roditelje svoje

Čak i ne znaju da su mrtva.

Ponekad se skupe

I hoće da se igraju

I samo što počnu

Sjete se roditelja

Il’ vide krv

Na grudima

Na ručicama

Na stomačicima

Na nogicama

I počnu da vrište

I vrište I vrište

I vrište

Pomoć traže





( ja ne znam kome zborim ali vrištim

o, prokletnici

čujete li vrisak dječiji

proganja li vas  bol dječija

vidite li krv dječiju i ljudsku

živu u potocima

na rukama vašim

što slijeva se do vječnosti





Bože moj oprosti mi na grubosti

Ali moram

zaista moram

zajedno sa djecom davno ubijenom

Vrištati  i kleti i proklinjati prokletnike

zajedno sa djecom ne tako davno ubijenom

na stratištima širom genocidne tvorevine

što se republika srbalja zove )





/Korišten fragment iz poeme Bajka srebrena istog autora /

Bleki – Nevera

Poklanjajući mi ovu noć

besanu i nježnu

koja briše prošlost

obasjanu budućnošću

u tragovima uspomena

postaješ svitanje

nad mirisnom dolinom

naših   života

upijajući zaborav





Kjube  moje

ne hiti suzama

dan postaje nevin i snen

obasjan rastankom

a kajanja ni

jer i u neveri

sve milosne riječi  dunjalučke

udomljene u  ljubav i snove

rasuh vjetrom

poklonih tvojoj čednosti





 a opet

dok me kradu domu tvome

pitam se

da li imah dovoljno riječi

Bleki – Kamo je nestalo vrime ljubavi naše

Kamo je nestalo vrime ljubavi naše,

ljube moja?

Nikad se to nisam pitao.

Nisam ni trebao.

Imam ga u sebi.

To mi je dovoljno.

Da preživim.





Tako naučih da oni koji vole

ubijaju one druge koji vole.

Onaj drugi koji vole,

takođe ubija onog prvega

koga ubijena ljubav bole..





Ovi prvi na crni petak  izdaje

u  tržnici nestalih i odbačenih ,

kupuju  pupoljke ruža,

plavih , crvenih m zelenih i žutih

rosnih i tuđim usnama nemirisanih

a nemaju ih kome pokloniti,pokloniti…





Ne rekoh li ti

dvoje se nađe

ruka u ruci

duša u duši

pa se poslije

nerazuma

ne nađe

a srce boli

a duša pati

 
 
 
  - 
 
 
 
 
 
  

Bleki – Još uvijek sanjam

Još uvijek sanjam

O jednom moru

Dalekom nevinom

Jadranskom

Kam’ sam htio poći

 Da nađem smiraj

u zagrljaju plave djeve





Bijaše nerazumna

Ta hladna zimska noć

Fijuče zkokobni vjetar

Snijeg neumorno veje

Prekriva i blijedi

Prtine neugaslih nada

Nedosanjanih





Krik kukavice bez doma

Odjekuje u sleđenom srcu

Bez daha šapće

O godinama prošlim

I sadašnjim

Jer potonje neće doći

Tko da zna





A dani ti budući netrošeni

Smješe se i plešu

Odu radosti

Ko je ljudima kriv

Izmisliše nepostojeće vrijeme

U plaveti male planete

Zarad bola i tuge





A  opet mudri ocean

Starog plavetnog mora

Mora dubokog

Šumi pjenom valova

Zovom  nimfe doći ćeš

Neizostavno doći ćeš

Hladu maslina suđenih





Ja sam samo žena

 

 

 

 

  

 

   

 

Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem

Nakon teške noći sam umorna i snena

Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem

Ili kad te ljubim

Jer ja sam samo slaba žena

 

Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći

Šapat ili dodir, luda igra sjena

Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći

Čudna je to igra

A ja sam samo nježna žena

 

Ja sam žena

Žena što voli

Žena od soli

Strasti i boli

Ja sam samo žena koja tebe snije

 

Ja sam žena

Žena od tuge

Žena od duge

Žena ne kao  druge

Ja sam samo žena a srce djetinje

 

Ne traži da ti pričam baš sve moje snove

Možda čuješ laži kad izlaza nema

Ne žuri se da saznaš od jučer riječi nove

Ne pitaj ništa

zagrli me

Ja sam samo zaljubljena žena

 

Ne tragaj saznaš sve riječi o meni  

Možda te zaboli ime

Teški su dani naše krhke godine ove

zato čuti i voli me …

Jer ja sam samo , čarobna  žena

 


												

Bleki – Tvojom rukom posvećenom

 

 

Tvojom rukom posvećenom

neuhvaćeni jauci

pore dušu milosrdnu

hej l'jube

cvijete neubrani 

ženo mila

neosedlana  mirisom osvita

neukroćena vremenom zlim

strepiš li od  crnih svata

i poslijednjeg valcera

a kucaju  na kapiju

ljepot zdanja

kučice u cvijeću

 

bojene

Milošću Božjom  

i  tvojom rukom posvećenom














												

Bleki – Moje djevojčice sniju

Zimska noć punog mjeseca

Ona spava

Pada snijeg

Plavetni ledenjaci

U đardinu ljubavi sniježi

Snježno jezero

Bila je ponoć punog srebrenog mjeseca

jedne davne raskošne zime bogate prtinama boli

kada je Malena neopozivo odlučila da usnije

sjećam se k'o da maločas sklopi oči

prelijepa bješe plavetna djeva moja

i još uvijek snivjući dobrotu njenu srce voli

ponestaje mi daha a u očima pada snijeg

umorna je bila ljepota mila

jako umorna

slomila se nedugo prije

uznesenjem naše krhke djevojčica

slutilo se neće dugo

sleđena ko plavetni ledenjaci

koji ne znaju gdje će

da ostanu zanavik  ko sleđene gromade

ili da se skrše ko krhke pahuljice o hridi

u ponoć kad se Božić radošću umiva

rubinove usne položi na moje zabezeknute

osjetih titraje odlazećeg daha

volim te mili moj

zagrli me još jednom

budi jači od rastanka

i nemoj da bi mi suzu pustio

i nisam

nikako nisam

nema svjedoka

čak nisam ko godina zaplakao

ako znate kako je to

od rose u mojim očima

pored našeg đardina ljubavi

ne vidjeh suze svoje

a izlih čarobno snježno jezero

u kojem nikad ne sviće zora

orošeno u tisuće i  tisuća boja

za svaki naš dan  jednu

nježnu i čednu

mojim prelijepim  djevojčicama nalik

a nad zaleđenom rosom

još uvijek plavetni snovi sniježe

strpljivo čekajuć osvit

Bleki – Jutros se probudih

 

 

 

Jutros se probudih malo tužan

a dan nikako nije za tugu

prelijep  je za pjevanje

o ljubavi

Tebi i o tebi mila moja

sanjah

ležim pokraj Modre rijeke

mirisima djevičanskih ljubičica

obljubljen

 

Kamena gromada

Mudrošću

tisućljetnim

kamima

Bosanskim nalik

mi šaptaj prosu

Sretan si ti

maleni moj

bolan ali sretan

klekni

u molitvi

Jedinom

skrušeno reci

ne daj

Milostivi

čeda tvoja

Bosnu moju

zemlju Božije milosti

Sarajevo moje

Grad čednosti

rijeku Modriju od sanja

da mi iko dira

 

još poniznije

Mu

reci

čuvaj mi i svu djecu

utrobe moje

i one djevičanske ljubičice

dušom  rođenu

Hvala Ti Gospode

Molim Te

Ti oprosti

meni glupku neukome

na nerazumu

što sjedine  vlastite ne poštujem

 










												

Bleki – Velike djevojčice tajne znaju

 

Znam češljati ženske kose

veoma nježno

staroegipatski lagano

sa biskanjem i pucketanjima

skoro do uspavljivanja

ali dašci između drhtavih usana

dodiri tijela ježe do milina

onda se sve pretvara u nestašluk

 

kosa se ponovo zamrsi

pa opet odmrsi

ukrug

do broja jedan

i nazad

dok ne svane zora

tada treba slaviti novi dan

život je prelijep

potrebna si mi

i ti to znaš

 

velika si djevojčica

tajne za tebe nema

ne sakrivaj se

dok se pola riječi gubi

u jecaju ah taj predivni život

ostaje ton univerzuma

zapisan u kriku

mamo mamice mila

pomagaj


												

Bleki – Malena i mjesečeva bajka

 

Davno nekad
jednog sunčanog dana
pun mjesec je zasjeo
kristalan i bolan


ne miče se
obasjao puste dvore naše
lipa li si Malena
prozračna kao moj san


u vjenčanoj haljini
koju nisi nikad obukla
hodiš stazama našim
krijući se od bola moga


na krst svoj
crvenu vrpcu ljubavi
vežeš
svako veče


mjesečeve bajke
da znam
boli te tuga moja
moliš me da ti prostim
odlazak tvoj


voliš me
svake moje noći bez svitanja
svakim mojim danom usnulim
spokojno čekajući  da ti dođem