Takve su vam Grlice bile
Jesenje sivilo , uvijek nosi i jednu sjenu tuge. One umilne tuge , kada snovi polako klize, i ne pitajući um raduju srce. I snovi samo trepere , kao nestašni leptiri i na tren zastanu tamo gdje najviše boli.
Danas nam je jedan milosni šarenko zastao na prelijepom ljetnom danu 1994. godinu, kada su naše Grlice mile , granatom zaskočila čudovišta sa guslarskih vukoderina.
Htjedosmo o tom nebu i tuzi da pišemo, ali nam se ruka skupila u pesnicu koja hoće da nekome prijeti, drhti i zato ne može da drži plajvaz.
A i suze nam liju. U mahali se to kaže k'o godina. Ako znate šta to znači. Ovaj put ne možemo reći da je pogled na Sunce kriv za Modru rijeku, što iz očiju vrije . Zaklonili ga oblaci. Ili da ne znamo zašto suze.
A opet, kada se sjetimo njih, kako uzdignutih ljepot glava, sa tijelom Fidijine statue , na kojoj bi im svaka bijela vila pozavidjela , hode našim Sarajevom, Gradom čednosti i uzdahe mame, ne pada nam na pamet da žalujemo.
Mnogo je radosti i ljubavi u Šeći i Rici bilo i one su ih svima poklanjale.
Njima posvećujemo ova sjećanja ukradena is Spomenara naših ljubavi. Malkice su obojena elegijom i taštinom , ali takve su moje Grlice bile.
Nije zgodno
Tamo niže
u ulici Prkosa
moja mila Grlica
usnila a zaspala ni
uvijek zaboravna ona bi
granata monstruma je napala
glavu joj milu načisto otfikarila
Grlica tijelo ispotiha moli i kumi
priđi mi bar malo bliže molim te
nije zgodno da nas dvije atraktivne
na pute nebeskih putanja hodimo odvojene
**
Da se ne zaboravi!
In memoriam Šeći D. i Rici O.
