Žena tužna pisma piše
odgovore ne ište
mnijem zna ih
jer znalac je
Suzom škropi masline života
pergament trajniji od kamenih ploča
perom vječnijim od riječi
tišinom odi iskonu
ne izgovara tajnu znači voli
zato valja joj nijemiti
psst tiho
dok jubav njena slika uzvišenost
Autor
Hajro Šabanadžović
Plišani dodiri
Svileni treptaji
Nestašne igre zaljubljenih
Nebeska čarolija
na postelji l'jubavi
sritna
ležiš mazno
snena od poljubaca
trepatajima mojih ruku
maloprijašnjih
lancun svileni
plišano tilo ti miluje
nesritnik
a
sritnik
u tebe
čudesnu
se zaljubih
nesritnik
život samo jedan iman
da Anđela ljubin
sritnik
zavolih tebe
raskošnu i vječnu
ka čaroliju nebesku
ja ćekaću te
međ zvizdan
kad god došla
dobro došla mi
L'jube jedina
Jutros pada snijeg
na našu trešnju
i orosi ljuljačku tvoju
Malena Princezo moja
ja sam kao i uvijek sjetan
jer jedno prelijepo davno bjelasanje
mi tebe odnese
jednu mladost plavetnu
i nježnu
koja me i sada boli
i blista
kao šareni proljetni dan
behara i milosti pun
koji zauvijek
muziku
slike
i ljubav
u sebi nosi
i onda ne budi tužan dok zboriš
hvala ti ljubavi moja
otkrio sam samo
dvadeset četiri njena vela
od onih tisuću
tako mlada
a toliko velova
koja je sretna
ta je i tajnovita
poput labuđe sjenke
što poljem krhkih ruža plovi
sreća je najveća tajna
odmah do čovječije duše
pisalo na jednom stećku
što godinama ležaše
na poljima zelenim
pored Modre rijeke
pomislih
trebalo ga nekom pokloniti
a potom
odnesoše kamenog svjedoka
neznano kud
da mu kapi kiša speru mudrost
otom potom
sada nemam svjedoka
da riječi nisu moje
ako nađem tanano biće
dar da primi bez ljutnje
a meni činiti zadovoljstvo razotkrivanja
i svlačenja velove
Mila moja
noćas mi se samo šuti
drži me za ruku
primi gitaru na grudi
i sviraj mi pjesme ljubavne
i onu o čežnji
kad nebo plače
njih dvoje se moraju rastati
Mila moja
noćas mi se malo plače
ljubi me nježno
uzmi moje srce u ruku
i sviraj mi pjesme ljubavne
i onu o čežnji
kad Nebo kaže utihnite bol
zviježđe nijemi zaustavlja vrijeme
Mila moja
nočas mi se samo šuti i malo plače
voli me sneno
nek gitara i srce moje ti poju
naše snove ljubavne
i onaj o čežnji
kad nebo nemoćno širi ruke
na počinak ti moram poći
Bio jednom Život jedan
I nestaće
Bila jednom Žena čedna
I plakat će
Bila jednom Ljubav nježna
I opet će
Bila jednom Suza mnoga
I boljeće
Bili jednom Snovi sneni
I umrijeće
Bila jednom Tišina i sni carskog roda
I zanijemiće
Bio jednom Ja konj djetinji
I nema ga
Bila jednom Prošlost od kristala
I nema je
Bilo jednom Mnogo miline
I pobježe
Bila jednom Bajka lipo mi je
I živjeće
pročitavši onu o slikama
neko ko me poznaje bi rekao
ode tvoja teorija
sve je u parovima
moje zaljubljeno srce
mjesto mene vas pita
a najljepše slike
njene nevine duše
što ih sniju dvori naših sanja
lik djevojke pretočim u krajolik
sjetim se plavetnila neba
sunčev sjaj se sam ubaci
vuče ustalasano more
prepušta poprište mjesecu
koji doziva zvijezde
da nas vode svojim stazama i putanjama
meki pjesak što klizi kroz tvoje i ruke moje
prenosi titraj ustalasanog mora
dok mjesec stidljivo plovi
plavljim od crnila nebom
na kome nema maglica
njihovo vrijeme će kasnije doći
Sumrak pada
ti i ja, jedna nada
crveni ili bijeli bikini
nosi nemirnu čežnju
pune crvene usne
hoće da se ljube
nestašne riječi umilnog zvuka
iskreni smiješak u očima
nježnost u rukama priklanja se meni
Tek tada u tu viziju mogu prizvati sebe
Posmatram nas očima maglica
dva djeteta na pijesku
dva anđela
dvije zagrljene nevinosti
koliko god vam slika treba
uvijek je njihov broj paran
Tvoju vjenčanicu bijelu noć je obukla
Tvoj je prsten zmija zagrizla
Mjesec je plavet na odar tvoj spustilo
Boljelo te nevjerstvo moje više od ujeda
Livade su u uvojke tvoje zlatne ljiljane prosule
Nerazumjevanje
uludo bačena mladost nevina
Moja Šošana je umorna zaspala sne snije
imala je samo devetnaest godina
Moje srce ledom kajanja otrovala
Samo mi zadnji poljubac u dušu utisnula
I oprost za ponos svoj tražila
Bože mili Ti oprosti joj neka mirno spije
Jednoć dok si mi bježala
bijaše proljeće puno cvijeća
sanjah da ležim na samrti
čovjek zna biti blesav
zar ne mila
Samrt ko svaki san
nježna i nepoznata
igra se ljepote i mami
kaže ne treba mi budućnost
nudi mi nebeske dveri
ključe zlatne pokazuje
Sklonićemo tamne oblake
nacrtati nježna polja
igraćemo se ljubavnika
valjaćemo se na sunčanim livadama
krhko nebo će se stidjeti
što mirisni đardin vrišti
ljubi me maleni
i Samrt može biti naivna
nije me mogla prevariti mila
srce je bilo hladno ko suncokret u ponoć
duša je prigrlila tamno kamenja
bježeći od dveri
što epp su zvjeri sa zlatnom tijarom
zašto se igrati ljubavnika
kad ljubav nije igra
zbog čega da se nebo stidi
u đardinu ničeg sablažnjivog nema
samo se vole jedan čovjek i jedna žena
Samrti lako odoljeh
dadoh joj nogu sa oprostom
blago da se ne naljuti
ali zaboravih kako da dozovem život
tebe ljubavi moja
da li si ste ikad voljeli
sebe jedno u drugom vidjeli
lebdjeli u oceanu mora Jadranskog
doticaji svileni velovi
da li ste uranjali izranjali
dušu u snove uvijali
da li vas je ikad srce zaboljelo
od tišine i snova
da li vam se ikad život slomio
kad najsretniji ste bili
ako jeste tango u vama još uvijek sni
živjeli ste ko nikad niko