Skršili smo
kristalnu seharu
što krila je
tajne ljubavi naše
Lahorac je nježno
blistavom dolinom pelina
rasuo i položio
naktar minulih snova
ostale su skamenjene
krhotine nadanja
na ledenim kristalima
naših djetinjih srca
Uprkos nerazumu
maglice mazno svijetle
Život je prelijep
dušo duše moje
Srce plače duša boli
koliko smo se voljeli
Život je prelijep
najčednije srce srca moga
Uzmi čašu gorkog vina
noćas hoću da se napijem
prelijepi život odi dalje
najmilija dušo duše moje
Za mene, priča o ovim blesavim konjinama je počela upravo tako.
Našle se blentovije smucati sa tuđim konjima po Bjelavama. Odbor za moral u bjelavskoj mjesnoj zajednici podigao uzbunu.
Tako sam načula da mi neko, po Bjelavama, smutnje pravi.
Nije kriminal ili nešto opasno.Kažu mahalaši neki po bjelavama luduje. Počeli širiti zonu, prvo na Sedernik, pa još više ,pa još niže i evo ih skoro u sridu, skoro u čaršiju. Ako dođu do čaršije ima da mi slude grad.
Morala sam ići u stanicu na Bjelavama tu neku frku sa konjima rješavati. Smjenila starog komandira, novog postavljala.Veselim sa susretu sa onim sa jednom zvijezdom,Esom Mulhasanovićem.Njemu dala da privremeno vodi stanicu.
On brani mahalaše.Kaže na stranu se komandirove , jadne žene bacili. Bivši komadir često znao mlatnuti ženu.
Ona mu puno zanovjetala po pitanju seksa.Malo joj bilo dvaput mjesečno.Kad bi zaiskala treći put ,dobila bi štos u bubrege.Policijska praksa, nema corpus delicti.Ali se jedanput nije mogo suzdržat ,nego fljas pravu u lijevo oko.Ono pomodrilo ko modro oko , kad se bubne štosom.
Neki od mahalaša mutio sa jadnom ženom i kad joj vidio plavo oko podvučeno plavom modricom, samo je poljubio, onako ovlaš u oko, da je ne boli.Jednostavno i tiho joj rekao: -Sve će biti u redu malena moja, sve će se srediti.
I sredilo se komandir u vukoderinu, žena sama na dno Bjelava u oficirskim zgradama u Čekaluša pasažu.
Još je Eso mlad za komandira, no naučiće se svemu. Vidi se da je bistar. Naočit je, iz očiju mu svašta nešto, nestašno virio. Nisu ga bez veze zvali čovjek sa planine. Svašta ti gorštaci znaju raditi , a naročito ženama. On imo tri žene u kući. Suprugu i dvije kćeri. I da nije znao, morao je naučiti kako se treba ophoditi sa ženama. A narod kaže u ljubavnika se rađaju kćeri.
Išla da zagledam, kontam nikad nije zgoreg. Nije meni do kćeri , meni je do reda u gradu.Ne bih da mi se jedan šeret sa planine uvali na Bjelava među mahalše i utali se sa njima. Bjelave tada ne bi davale mira ostalim mahalama.
Sinoć, kad pomenuh prijateljici da idem na Bjelave ona mi se požali da je imala odvratan incident, baš malo više stanice milicije.
Pošla ona u studentski dom obići kćerku nege svoje rodice iz okolice Gornje Bljuzgavice . To je selo odmah više Donje Bljuzgavice; a one su odmah do Velikih Nateklina.
Što su ih zvali Bljuzgavice to niko ne zna.A ono Gornje i Donje je da ih ljudi razlikuju. Inače su Donje Bljuzgavice na većoj nadmorskoj visini barem nešto.
Vidim je ova će me tušit po dana.Takve su vam, te iz Bljuzgavica.Šta ću moram je slušati. Zadužila me žena ko niko.Ona mi neštelila poso kod Wolfa.Taki su vam Bljuzgovčani. Svugdje svoj rod imaju.Naspem nam po piće,njoj brlju,sebi kurvoazije. Ona ga neće, voli više šljivu nego stranjsku kolonjsku.Nije se dala smesti nastavila je.
Vi mislite naopak neki narod, hajvani, čim nešto što je dole zovu onim što je gore. Nisu oni hajvani, oni su pametni ljudi. Njih je život svemu poučio.
Svako selo ima svoju priključak na đadu na državnu cestu. One se nigdje ne dodiruje i nema oznaka za skretanje osim imena sela. I to pogrešno postavljenih. Oznaka Gornje Bljuzgavice vodi u Donju Bljuzgavicu. Oznaka Donje Bljuzgavice vodi u Gronju Bljuzgavicu.
Između sebe napravili mali autoput , malo vijugav i zaobilazan, dug triset tri kiolometra , a oni udaljeni sedam kilometara, pješe. Na svakih sedamdeset lakata postavili ležećeg policajca ili ježa.
Na autoputu pravilno oznake postavili;ono dobro došli sretan put. Šta su sebi mislili to ne možemo ka'sti.Na svakih tries-četeres lakata ležećeg milicajca , jal ježa postavili.U svakom postavili po dva tri eksera , tek dvadesetke radi uroka.
Ali iskopali tunel dug trista metara i žičaru u njemu da je niko nevidi.I još svašta nešta. Iz sigurnosnih razloga nisu ni struju u tunul puščali ili natandarili.Žičare vukli konji.
Neko bi reko gdje tu pameti ima. Ima, ima; itekako ima. Saznaće se.
Recimo krene vlast, jal poreznik, jal policija ili neki pjevač i uputi ko biva u Gornju Bljuzgavicu. Svi obavezno on zalutaju u Donju Bljuzgavicu. Ili ako se zapute u Donju zalutaju u Gornju. Čista računica.
Poreznik i policija traži tog i tog, utajio porez ili je nekog mlatno kocem na teferiću u Malim Bašćama.
-Nema ovdikari takog.
-Kako nema, piše da živi u Donjoj Bljuzgavci.
-E drug ovdi ti nijema Donje Bljuzgavice. Gdje si ba čuo da je u Gronjoj Bljuzgavuici Donja Bljuzhavica. To nikad nije bilo , niti će biti.
I upute ga na autoput. Kažu divan širok put, vrlo bezbjedan čovljek se mora nauživati krajolika, htio ne htio.
Šta će putnik namjernik mora obrnut na pravi put. No rijetko kad stigne.Ili se pješe vrne ili ga konji dovuku nazad. Kaže poderale mu se gume.Nije mu jasno kako put čist nigdje kamićka.
Mještani ga tješe,šta ćeš prika njaprije će biti zamor materijala ili neka viša sila.
Ako neko i dođe do one druge Bljuzgavice tamo ih sačekaju dvojica mutavaca koji ne vide i ne čuju. Na vratu im obješen konop, a u rukama plakat na kome piše;
Ahtung , ahtung tifus i kolera. Mi smo ilmije, molimo sadaku.
Što se tiče pjevača; njega bi pustili da im u domu kulture i alkohola otpjeva svoje. Kad bi tražio honorar rekli bi mu da ide u one druge Bljuzgavice, oni ga naručili pa nek mu oni plate. To što je pjevo, ko mu kriv, niko ga nije tjero.
Vlast se uvijek vraćala neopbavljena posla.
Pjevači i poreznici bez love.
I sad vi nama recite ima li tu pameti ili nema.
Čujemo jednog blentu kako pita a koljači, ustaše i četnici, njima svejedno koga će prvog. Samo nek nisu njihovi.
A šta mislite zašto je tunel služio. I Tito se mogo u njemu sakriti da ga nikad ne nađu.
Ramazan je. Mjesec ljubavi, milosti i oprosta.
Ove godine 8.mat , dan posvećen ženama se ustoličio u njemu.
Svaki Božiji dan je blagorodan – obasjan Njegovom svjetlošću i svetošću.
Kada se dvije uzvišene svetkovine spoje , zapretena nutrina progovori – uzvišenom ljbavlju i bolom.
Tada, po ko zna koji put shvatam lakoću ljepote i prolaznosti života . Ponosno dignem glavu , a srce drhtulji. Nadiru sjećanja obojene mirisima smrtnosti ,vječnih djevičanskih ljubičica , prohujalih kiša i nestašne igre kristalnih pahulja bijelih …
Voljelo se dvoje mladih.
Sevdah i dert.
Finitus postaje in – finitum !
**
Sjećanje na Mariju Magdalenu Krasoticu
Prođe godina , dvije , tri… Tihu idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali. Nema se vremena za tiho umiranje.
Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline , mahalaši , njegovi drugovi su smislili plan. Nisu mu smjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve su bile milosrdne.
U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo , a da oni ne zamuhuraju oproštajnu feštu svojim prisustvom i belajli ugursuzlukom. Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I viđu čuda i jada , svi su imali istu boljku :
-Lat .Dg.Papilloma linguae
Grdelinka i ja smo se i pored svog strahovanja za Dobrog moralie smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem je obznanio i zabilježio da su nezapamćena fešta i cirkus trajali skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; deset dana i devet punih noći.
Dani su , zna se prolazili u spavanju . Noći ko noći ! Duge i besane , proticale se u nespavanju.
Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična , milostiva i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna.
Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i nagovještene ekstraktilne reakcije zbunjenih dotura .
I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj…grabusio .
Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.
Kako Deba reče , ono po mahalski:
-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu , sad već mitsku izraslinu na jeziku .
Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni san. Ne i izbrisao.
Ničim izazvan , Deba je morao priznati da je on mahali proturio baju da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne u smislu funkcije probavnog trakta. To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija , a i prilika da se mahalaši , možda i poslijednji put skupe na „oproštajnu“ feštu. .
Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , Deba je po izlasku sa maksilofacijale mahalom proširio drugu novost. Ne zna on kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavati zašto se Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje se izgubila.
Možete misliti kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna i blažena Luce i Dobri u doktorskoj sobi sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce , ili je Luca postala časna medicinska sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali provodađijskog posla .
Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi , i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez jezičine i sa strahom klimao glavom:
-Ovo neće izaći na Dobro !
I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu i čitabu koji se , možda , mimoilazi sa ovom pričom.
Nekako o tim dešavanjim , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da se je još uvijek na dunjaluku i da se rađa novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu. Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti se mjenjala. Samo je postajala još svjetlija , kristalno prozračnija.
Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.
Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.
Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :
-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama pokušavao spašavati od karanluka , a da sam ga je tjerala što dalje od sebe , tako što bi ga svaki put povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom . Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje.
Kada sam letjela sa drugog sprata nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a ja sam postala sirotica i Grdelinke.
Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari . U njemu je toliko radosti i darovanja , da ih još uvijek sređuje i oplemenjuje. I nikad neće ostariti jer ja sam , uvijek za uvijek , kako to voli reći, navsegda, njegova krasotica.
Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi to bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha – morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.
Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se nije mogao predati drugoj i voljeti je , dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati sve i više od toga.
Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište naše ljubavi. U njemu su , obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali neumitnost.
A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena i da nema nikakve veze sa mojom:
-Oprosti mi ,molim te . Nekad zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve veze sa stvarnošću. Ti si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te uvijek doticati. . I pazi se – ljudsko zlo nema granice i težiće da ti otmu Božje milodarje.
Jednog dana u svilenkasto rano predvečerje, mi sa osmjehom i živošću , koji nisu slutili dobro , reče , zapravo zamoli:
-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve tužne aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .
Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena blaga pereza facijalis . Zaista je izgledala kao u najboljim danima , kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac , stotinjak metara nizbrdo, do Dobrog.
On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje. Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.
-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren zaboraviti!
Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne ruke. On se nije bunio . Samo je slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo slobodnim rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on kćerkicu. Neki neupućeni posmatrač bi pomislio :
– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!
Tiho uđosmo. Odvedoh ga do njene sobe. Ona je spavala. Bila je tako smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila prekopreko sedam gora , sve di mora , i dalje na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više nije im mjesto na ovom prolaznom i počesto , zahvaljući ljudima , takarli dunjaluku.
On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg . Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječi , iako on skoro ne otvara usta :
– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.
A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:
-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…
Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki prvovjernik pominjanjem Boga počinje svaki dan , svako novo poglavlje , svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.
Čujem i riječ :
-Amin !
Ali to ne izgovara on , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren budi i ponovo usni.
Ne znam , neka ljepota me ganu i ja zaplakah i glupavo pomislih:
-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.
Sakrijem misao , jer sam naučila da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli. Moja misao kao da nanovo probudi uspavanu ljepotu :
-Dobro mi došao ljubljeni moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.I oprosti mi što se nismo ranije susreli. Znaš , uvijek neki glupi razlozi se ispriječe. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali Bosnom zemljom Božije milosti i Sarajevom gradom čednosti , a mi bili zaljubljena djeca koja žele samo da se vole , igraju i jure. Pričaj mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Čvrsto mi stisni ruku , ne puštaj me. Ne daj mi dati bježim. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo.
I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .
I pričao … nije prestajao pričati.
Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i čvrsto držao joj ruku . Ni jednog moneta joj nije ispušta ruku. Nije joj dozvoljavap da mu opet pobjegne. Ponekad bi je poljubio u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.
Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne prošlosti , jednog snu , jedne bajke koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati i biće zapisana u vječnosti mahalske kaldrme.
-Bila jedna kučica u cvijeću .
U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav jedna uzvišena i vječna .Godinama. Voljeli se jedan mangup i jedna djeva čedna. Navsegda.
Kučica , svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.
Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro. Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.
I bi kao što stari kažu :
-Sve ima svoj početak i kraj?
Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci. Zapadala je velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše se.Devet godina je vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom iskupili.
I evo njega , na koljenima kleči i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.
Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ganuta , rukom mu dostakne usne , ljubi ga i izusti:
-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , da svim srcem te uzimam za muža.
I zatvori oči .
Svešteno lice izgovori : Amin , promrmlja – ostalo znate i u žurbi ode .
Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje nježnosti i opraštanja bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .
On se izu , leže kraj nje . Normalno sa njene lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan, strastven , neprijatnu nijansu grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji oproštaj je zakucao .
Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.
Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
On je i dalje drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga . I priča joj:
-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te. Svom čednošću srca čistog i blaženog voljela je Nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i mene sretnika . I ja nju . Očaran ljepotom njenom , sa njom sam snivao i živio najljepše snove i evo nudim joj svijet na dlanu.
Tugo moja Bijela dama ne odgovara , život kao i uvijek neizostavno mora ići dalje.
Dok bol klizi sleđenim vodopadom, dobro je srce očajno . Navsegda.
Međutim , jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama , nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.
Marija Magdalena Grdelinka je imala trideset jednu godinu kada je Božijom Milošću uznesena na nebo .
Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.
Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane jer život je prelijep.
…
-Ih! Jes kako ne ?- hulili bi skeptici.
Snih
krhko proljeće
i zlaćane sunčeve pjege
u oku njeniom nevinom sjaje
Vidjeh
srce njeno
ko ružaprocvjetana
na dlanu moje mladosti
Uplaših
se opojnog tamjana
a prijeti mirisu jasmina
okolo kavala mojih sanja
priglrlih
je ko oblak razigrani
a se nije predala ni poklekla
u noći kprnica njena duša nevina
zaboljeh njenu mladost morala je bol prigrliti da iscjeli duge noći rastanka
Nepravomoćnom presudom Dodik je osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane bavljenjem politike.
Uvažena sudinica Sena Uzunović je za razliku od Miloprada Dodika pokazala veliku dozu pameti, časnosti i uvažavanja za funkciju koju osuđernik obavlja, ali i brigu i za vlastiti i osuđenikov lični integritet.
Milorad Dodik je dobio najminimalniju kaznu za djelo koje je počinio , a koje je u potpunosti dokazano.
Svi su propustili da primjete dvije bitne stvari.
Prvo, Miloradu je ovo prvo djelo za koje je sudski sankcionisan , odnosno nije ranije osuđivan, i da je to Sena Uzunović imala u vidu obzirom na visinu kazne.
Drugo , ovom kaznom je sankcionisala djelo ali je ostavila mogućnost Dodiku da se žali i da do okončanja procesa presuda nije obavezujuća.
Šta to u praksi znači?
U zavisnosti od kvaliteta advokata / branitelja osuđenika žalbeni proces se može odugopvlačiti skoro šest godina.
Zakon odzvoljava otkup sudske kazne do godinu dana. Ako imenovani nema novaca , ima dovoljno sljedbenika da skupa sadaku i da plati otkupninu za neodlazak u zatvor.
Dakle bez obzira na konačni ishod žalbenog postupka , u pravnom smislu Milorad Dodik ne mora ići u zatvor i ne mora prekidati političko djelovanje.
Na suprot mudrom , umirujućem i prijateljskom postupku sudinice Sene Uzunović ; Milorad Dodik se ponaša onako kako je navikao – kao kukavićka , raspomamljena , prosta i vulgarna pijačarska fukara .
Šta će te , tako vam je to.
Uvijek su na djelu sukobi dobra i zla, odgoja i nevaspitanja , pameti i nepameti…
Bibliotekarstvo i arhivistika , odnosne biblioteke i arhivi , uz muzeje i galerije , su posredstvom njihovih drevnih čuvara , kroz vijekove što prolaze , postali nijemi svjedoci koji poput monumentalnih stećaka i monolitnih građevina jasno i glasno, svejdoče o životu, kulturi , umjetnosti i drugim značajkama sveukupnosti života na određenom prostoru.
Sarajevo , Grad Čednosti , je jedina prava svjetska metropola humanizma, multikonfesionalnosti, multietičnosti, multirasnosti … , zasnovanih na izvornim uzansama Božanskih principa odnosa u jednoj velikoj zajednici.
Multi predispozicije Sarajeva , kroz razvoj grada protokom vremena se najbolje ogledaju u dostupnoj i sačuvanoj bibliotekartskoj, arhivskoj , muzejskoj i galerijskoj građi.
Kao svaki grad i Sarajevo je živi organizam koji radi, raste i diše svim onim specifičnim karakteristikama živih bića. I ima svoje zapretene tajne i ljepote , skrivene daleko od očiju javnosti.
U tim zanemarenim institucijama postoje ljudi koji čuvaju blaga sa kojim šira javnost ima manje mogućnosti dodire i prepoznavanja bila vlastite sredine. Ti posebni ljudi žive osjećajući puls grada i vremena kome pripadju; u svom radu prepoznaju i povezuju sveukupnost odnosa prošlosti i sadašnjosti .
Zahvaljujući njima , uprkos nerazumjevanju i zanemarivanju, povremeno na dnevnu svjetlost isplivaju bogatstva i svjedočanstva o nepoznatim ili malo poznatim historiografskim detaljima iz perioda raznih datosti.
Jedan od njih je Velid Jerlagić , uposlenik Istorijskog arhiva Sarajevo , veliki entuzijsta i zaljubljenik u svoj grad, vremena bivša i buduća i posao koji obavlja.
Zahvaljujući BHRT , ciklusu Nova avantiura, izlaganjem Velida Jerlagića je predsatavljen je jezgroviti i sveobuhvatni kartografski prikaz kodirane / mapirane slika geografske stvarnosti Sarajevo od austrougarskih do današnjih vremena, sa implikacijama na duboku prošlost od postannja našeg lijepog Grada.
Izražavajući duboku zahvalnost na nadahnutoj prezentaciji date teme , možemo dodati:
Carstva , osvajači i ugnjetači , mapiranti i kartografi kartama su propali i nestali. Vrijeme ih je pregazilo i nestalo.
Sarajevo , Grad Čednosti i Bosne zemlje Božije milosti , zahvaljujući Božijoj ljubavi i dalje persistiraju u svojoj iskonskoj ljepoti i umilnosti ,unatoč pokušajimazlih hordi da ih zbrišu sa karte zemaljske.
Otpo mu točak.
I nikom ništa.
Nećemo se baviti sitnicama poput :
-Kako se i zašto stvorila kamera u pratećem automobilu ?
kako je znala šta će i kada će da snima?
-Kako gledaoc zna da je Aleksandar Vučić bio u ugroženom automobilu?
Pojavlju se dva odvojena snimka kao dokaz.
Mnogo prostora za najeftiniju manipulaciju.
-Oni me žele ubiti ( neidentifikovane strane sile NSS jo malo pa SNS ) ? -tvrdi peder..
Po svemu sudeći organizatori “atentata” SNS ( strana neidentifikovana sila) su odabrali veoma glup , najgluplji , skoro nemogući način za ubijanje ciljane ličnosti.
I još nešto veoma bitno.
Ako “atentat” nije urađen u režiji najveećeg serbkog iluzioniste , peder bi trebao da se zabrine. U njegovom najužem obezbeđenju postoje ljudi koji su spremni da ga prodaju. Više njih.
Providno , jako providno skretanje pažnje sa pobune raje koja dostiže kritičnu masu prije krajnje eksplozije. Ako je i od Likaninog pušača mnogo je.
Nekad je žut , a nekad ljubičat.
Sasvim je svejedno.
Govno ostae govno bez obzira kakve je boje.
Zima 2024. – četiri unuka i srećni deda
Najmlađi unuk i nježni djeda
Zima 2025. pet zlatnih unuka i ispunjeni deda
**
Na po sekunde sam do tri frtalja vijeka. Mnogo je to kalendara! Kažu – jako mnogo! A pretvoriše se u eon, koji se poput fleš bljeska od nekoliko sekundi , brzinom svjetlosti bliži neumiotnom kraju.
Valjalo bi neku pametnu promubabetiti, prije nego nas hepiend iznenada ščoli iza okuke. Ostaviti za sobom neki muhur poput stećka, makar pismeni pomen, a da nije baš veht , ni vodnjikav. Tek toliko da se ljudi zadeveraju pismenijem , i kažu e’ jes vala plaho pametan bio, i da u toj nepameti ne primjete da je blentovija rikno. Ili crko . Ili krepo. Njima se nikad ne zna. A možda se samo ispare. Oni pametniji usniju. Oni neodređeni se samo tiho , bez pompe presele tamo gdje misle da će im biti bolje.
A opet mene oci učili:
“Jedan dan na ovom dunjaluku je berićetniji nego tisuće godina u nekoj očekujućoj neizvjesnosti, neodređenog i mračnog limba.
Nemam vam ja pametnih. Riječi dakako. Sve sam ih potrošija, pobuco il’ iskanto. Ostale, mere bit, dvi tri. No, one nisu za muhabet. Svijet bi se tada naglo opametio i eto kraja rahatluku.
A život je bajka!
Sve sama ljepota , mir, ljubav i milost.
A bajke se ne pišu same. Za njih se treba izboriti. Život je neprestana, zadivljujuća borba sa usudom za svaki prelijepi trenurak, za svaku želju , čežnju i nadu . I dok ti pregovori traju, usud odluči koje bitke treba da dobiješ jer su ti nanijećene upravo zbog te borbe.
Za takav život ljudi, obično nemaju ni sabura , ni vremena, najćešće ni dara.
Nema u životu ništa na brzaka. Ništa od jadanja, kukanja,samohvale, zla, licemjerja, nepristojnosti, malicioznosti , neodgojenosti, ružne riječi, dodvoravanja, šupljanja,zbijanja u horde, nekulture, idiotizma , i svih raznih izama i tizama kojima su ljudi svikli, a čime hrane svoje bolesne , nestrpljive i neiživljene duše i tijela.
Dobri ljudi nemaju vremena za te infantilnosti . I ne osvrću se! Nastave dalje . Znaju – ako ohanu samo na tren, prelijepi život piči dalje. Bez njih dakako.
I na kraju jednostavno ne trebaju ni podvlačiti crte sumo sumarum – ab ovo. Život ih naučio . Zato što su živjeli ne moraju se pitati:
-Koja su vas bića činila/čine ponosnim i čistim! Zbog kojih ljudi se osjećate izuzetno.
Ta divna bića koja nas dotaknu ne zanima koliko ste pametni ili glupi , siromašni ili bogati. Samo trebaju ljubav i dobrotu.
Bezuslovno im dajte srce svoje, oni će vam pokloniti svoje. Podarite im nježnost i toplu, iskrenu milost i riječ i oni će vam neizmjerno uzvratiti.
Okrenite se unazad. Pogledajte u danas. Sutra vam možda pobjegne. Za koliko ljudi možete reći da su ispunili vaš život?
Što je više slika i uspomena u vašim seharama ljubavi i milosti to ste bogatiji i ponosniji.
I ponizno , najiskrenije se predaju Bogu jedinom. Znaju Božija Milost i Ljubav uvijek nagrađuju dobre .
I neizmjerno se zahvaljuju na blagodatima.
Rečeno je: Kako siješ tako i žanješ!
Hvala i slava Gospodaru svijetova.
17.01.2025, u Koniicu održana ceremonija dodjele nagrada u natjecanju za inovativne nastavnike, koje svake godine organizuje Udruženje građana Centar za obrazovne inicijative STEP BY STEP.
Naš saradnik i jedan od osnivača stranice Bosna zemlja Božije milosti Vedad Šabanadžović, je sasvim zasluženo pobjednik u kategoriji Stručni suradnici i saradnici na svim nivoima odgoja i obrazovanja u 2024.godini na takmičenju Nagrada za inovativne nastavnike .
Vedad Šabanadžović je rođen u Sarajevu 1981. godine.Ratne godine je proveo u užasu i strahotama opkoljenog i ubijanog Sarajevs. Nemogućnost normalnog – slobodnog odrastanja i kretanja u prelaznim godinama adolescencije , iz dječaštva u mladalačko doba, je ostavila traga u njegovom potonjem životu kao i u životima sve djece i stanovnika Sarajeva i BiH.
Tih ratnih godina njegov talenat za umjetnost, crtanje ( i slikarstvo ) počeo je bujati i dolaziti do izražaja . Na neki način ljepota njegovih radova i univerzalne , slobodoljubive i pravedne poruke su bile riječiti slikovni bunt protiv monstruoznosti djelovanja nemani koja su čerečila njegov grad i zemlju, ali i općenito protest protiv strahota koje se dešavaju u svijetu. Pored ostalih čimbenika ova životna predispoozicija je u mnogome odredila njegov potonji život , obrazovanje, rad , opredeljenja i stavralaštvo.
Tokom cijelog potonjeg života njegov hobi je prerastao u pasiju, koja je uz permanentno obrazovanje na svim nivoima ,odredila Vedada Šabanadžovića kao vrlo uspješnog i aktivnog multisidciplinarnog umjetnika. Uporedo sa obrauzovanjem u umjetničkoj domeni, poslije završene II Gimnazije vrlo uspješno je okončao je studije za Komparativnu književnost i Bibliotekarstvo pri Filozovskom fakultetu u Sarajevu.
Odabir fakulteta mu se činio sasvim logičnim. Komaparativna književnost je bila potrebna da upotpuni njegovo znanja i metodologiju iz domena širokog spektra umjetnosti kojom se bavi od djetinjstva. Bibliotekarstvo je kao sastavni ličnog segment obrazovanja proistekao iz njegovih naučnih, književnih i umjetničkih premisa da su Biblioteke osnov postanja i znanja svih ljudskih ljudskih civilizacija , a Bibliotekari rizničari tog civilizacijskog blaga.
I kako to sudbina nalaže , za svoj rad , svestranost i izuzetnu odbrotu biva nagrađen onim što je priželjkivao. Zvanično , prvim zaposlenjem je postao bibliotekar u školi JU Deseta osnovna škola Ilidža To mu je omogućilo da nastavi sa svojim radom i obrazovanjem , ali i ostvarivanje zamisli -obrazovanja mlađih naratštaja.
Sada je vrijeme da otkrijemo opseg njegovih umjetničkih opredeljenja. Vedad Šabanadžović je pisac,slikar, grafičar, Pop i strip art autor – stripova i animiranih filmova,karikaturista,ilustrator,autor audio vizuelnih preformansa.., Kroz svoj rad mora pokazati izuzetno poznavanje lingvistike , redateljstva , scenaristike, dramaturgije , kinematografije, fotografije,scenografije, dokumentaristike, kostimografija, animacije,..
Njegov umejtnički rad krunisan je desetinama vrlo prestižnih nagrada na umjetničkim zbivanjima u zemlji i inostranstvu. Jedna od nagrada je i posebna zahvalnica iz 2023.god. Akcijske grupe Nacionalnog dana svjesnosti o bibliotekamau Bosni i Hercegovini Univerziteta u Sarajevu za kontinuiranu promociju bibliotetičko-informacijskih usluga kroz svijet stripa.
Ono što posebno krasi Vedada Šabanadžovića kao ličnost i svojevrsnog pedagoga je i rad sa osnovnoškolskiim učenicima i nesebičan i vrlo stručan prenos vlastitih znanja i iskustava generacijama djece kroz vrijeme koje slijedi. Kontinuirani rad i saradnje sa djecom i mentorstvo je polučilo mnogobrojne vrijedne nagrade u zemlji i inostrantvu . I pored izuzetne skromnosti to nije prošlo nezapaženo , što je rezultiralo pobjedničkom nagradom u kategoriji Stručni saradnici/ce na svim kategorijama odgoja i obrazovanja za 2024. godinu.
Takođe , važno je napomenuti da u stalnoj postavci Galerije Bosna zemlja Božije milosti jednu trećinu izložbenog prostora zauzimaju djela izvandredne umjetničke manifakture Vedada Šabanadđoviča.
Čestitke Vedadu Šabanadžoviću vrlom umjetniku , pedagogu, mentoru , ali i divnom i brižnom suprugu i ocu tri divna sina.