Skender Kulenović – Na pravi sam ti put, majko, izišo

Mati moja:

Stabljika krhka u saksiji.

Pod strehom pitoma kumrija.

Vijek u četiri duvara.

Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.

Derviš s tespihom u tekiji.





U mejtefu,

u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,

ovaj i onaj svijet ugleda:

Po kosi osjeti rosu meleća,

na uhu crni šapat šejtana,

u srcu prelest saraja džennetskih

i stravu vatara džehennemskih,

pred očima čengel strašnog Azraila

što dušu vadi iz žila roba božijeg.





Djevojkom,

s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom

i preko sokaka, zavrnutih dimija,

rumenim je listovima trepetala,

kaldrmom grbavom pod kućom

mokrim je nanulama klepetala,

od muških je očiju bježala:

čista da dođe onome koji joj je zapisan,

kadifa bijela i kap rose sabahske,

na njegov dlan.





Na dan

petput je od svog Allaha iskala

taj da joj bude

mlad i pitom

ko softa,

i ko kadija,

pametan.





Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.

Srmom i jagom u čevrme slivala.

Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:

»Kolika je duga zima bila…«





Na pjesmu: mjesečinu,

na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,

Allah joj njezin,

na dahu svoje milosti,

spusti sa njezine zvijezde sudbine

duvak paučinast, ucvao zlatima,

bogatu udaju:

Te ićindije,

Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:

fijaker stade pred avlijskim vratima,

siđoše jenđije.

Grlo i koljena britka strepnja presiječe.

Srce glomnu.

Glava prekrvi.

»Tako ti velikog straha i milosti,

on da mi bude dobar i ugasan,

i ne odmiče me u daleku tuđinu,

i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!«

Premrlo krto joj tijelo

u feredžu,

u kabur tijesan, slijep, zagušljiv

staviše.

Ko ranjeniku,

glavu joj bijelom tulbentom

zaviše.





Ko s ovim svijetom,

s rodnom se kućom i plahim Šumećem

u Šumeću suza, majci na prsima,

rastajala.

Ko mejita,

obeznanjenu je u fijaker unenoše,

i dva je ata,

ko na onaj svijet,

zanesenu ponesoše

i ko kadifu bijelu i kap rose sabahsje

mom je ocu

donesoše.





Usnom i čelom,

tri nove ruke poljubi:

svekru, svekrvi, njemu.





I kako tada sakri ped njim oči,

Nikad mu više u njih ne pogleda:





Nit joj bje softa, nit kadija!





Pred svitanja,

prigušiv dah i lampu,

uz mrtvi sokak

batrgav mu je korak osluškivala.

Pjanom,

kundure mu obljuvane odvezivala.

Stranca,

Pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,

svjetlinom odaja i grla

kajmakom na kahvi,

cimetom jela i tijela,

zalud ga je, zalud dočekivala:

Sljepočice nikad joj ne dirnu

dlanovima dragosti,

već je istrga kliještima požude.

Poslije svakog poroda,

šamijom se mrkom podnimljivala.

Zelene nokte

u tjeme joj je svekrva zarivala:

Bez njenog pitanja

ne dahnu.

U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.

»Golemo nešto, golemo sam ti skrivila.« Allaha je

zazivala – svakoga klanjanja.





Na tespih žut: suze ćehlibara,

na žute usne: zapis koji šapće,

na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,

Allah joj njezin,

prstom svoje milošte,

otrese s njene zvijezde sudbine

rosu vedre rumeni,

nur u pomrčinama:





Te noći,

ja joj se rodih: sin ko san!

Izažeh joj se iz krvi:

Bjeh joj razgaljenje u grčinama.

Odlomih joj se od srca:

Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.

Bjeh joj sunce u četiri duvara.

Hašiš tupim moždanima.





Ko pjenom smijeha,

sapunicom je omivala butiće mi rumene,

ko u dušu,

u pamučne me uvijala pelene.

Dojkom ko hurmom

na usta mi je u bešici slazila.

Ko u svoj uvir,

na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.

Da joj ostasam – Allaha svog je molila –

ko jablan uz vodu,

i da joj ubijelim, urumenim

ko djevojka pod šamijom,

i da joj upitomim

ko softa pod ahmedijom,

da joj ne budem kockar ni pjanica,

nego sve škole da joj izučim,

i da joj budem

učevan

i ljudevan

i kućevan,

i da se pročujem u sedam gradova,

pa da me onda na glasu kućom oženi,

pticom iz kafeza,

koja ne zna na čem žito,

na čem vino raste,

o kojoj se prvi momci izlaguju

petu da su joj i pletenicu vidjeli,

o kojoj krmeljive ebejke šapuću

ko o sehari mirisnoj zaključanoj.

Kućom i dušom

mir i bogatstva da joj rasprostrem,

kuću i dušu

bajramskih slastima da joj zalijem,

pa kad joj se vratim iz čaršije,

podvoljak da mi udobrovolji

sofrom raspjevanom,

nevjestom svjetovanom,

a kad joj od sreće i godina

ohlade kapci očinji,

ja, vid joj očinji,

na svojim da je rukama,

sretnu i mrtvu,

u kabur meki položim

ko u dušek džennetski,

zemlji i Allahu njezinom

da je predadnem pravednu…





A trut begovski i rakija,

u ocu muška pomama

– kućni hajduci vukodlaci –

kuću i dušu joj ko vode rastakahu,

dok jedne noći dođe poplava,

odnese zemlje i kmetove,

a zadnji dukat, što joj ostade,

zadnje zrno bisera,

zadnji ćilim

pojede

rz begovski bezruki i glad bezoka:

Rodnu kuću prodasmo

i gola čerga postasmo,

plašljiva, kirajdžijska…

Od tespiha su joj jagode drvenile.

Od aminanja joj usnice mavenile.

Ko trulež slezenu

memla joj je progrizala zelena

dva žuta obraza u četiri siva duvara.

Pijavica gladi

tjemena nam je nesvjesticom sisala.

A ona,

ko zemlja pregladnjela,

u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:

Od starog zara haljine mi skrojila

da joj u školi ne krijem golih laktova,

a kad joj se vraćah s knjigama,

s glađu u mozgu,

sa zimom pod noktima,

dva mi je promrzla krompira gulila

i nekakvu mi pticu bajala

koja je pjevala kad joj je bilo najgore:

Samo da jednom kuću i srce joj napunim

i na put pravi da joj iziđem…





I treći, put,

baš kad je sreću tu ko porod očekivala,

Allah joj njezin,

mrakom svojih strahova,

ko mrkom čohom oblaka,

potrpa njenu zvijezdu sudbine:

Ne bjeh joj gojeni kućenik,

već čudnovat kockar i pjanica,

za srce ja je ujedoh:

Svoj život bacih na kocku

i pjanstvu slobode

svaki svoj živac,

ko žednu usnu,

predadoh…

Za mojim krivim petama i progledalim hlačama,

prašinom svjetskih drumova.

tužno,

ko ovca za izgubljenim janjetom,

išle su njene usne i oči posivjele:

»O sine, sine, sine nesretni,

bunom mi se otrova

i na put krivi zabasa:

Gdje ćeš ti svojim nemoćnim rukama

Srušiti nepravdu-planinu?!«





O majko, majko, majko presretna,

na pravi put sam ti, majko, izišo:

Sjećaš se čvoravog bijelog kmeta Mihajla?

On nam je pokornu miloštu donosio,

u torbi sirac žut i suhu plećku ovčiju.

Sjećaš se klapčičća uz njegovo koljeno.

vižleta preplašenog, rumenog Jovana?

U djetinjstvu,

u zelenim maglama,

dok je stari Mihajlo, na plastu sijena plamen osvetnik,

sjekirom plast rasijecao, hak begovski sjekao

i ispod kivne oštrice zvjerao na mog oca u hladovini –

ja i Jovan

goli u dušama,

goli na konjima,

žilave grive smo uz zelene obale stiskali, –

dva vučeta,

u divljoj smo se rumenoj prohi krkali, –

živicama gloginja, šipka i trnjina

– dva zmijića užagrena –

nas smo se dvojica prikradali

jastrebu u polju na staroj kruški divljaki:

S tim ti se, majko, Jovanom sretoh u šumi,

na pravom putu!





Djedovi su nam se kurjački

očima priječali u grla,

a nas se dvojica dječački

zgledasmo u srca,

poljubismo se u grla,

junački.





Kad prvi šiknu mlaz iz vrata naših drugova,

kad prva streha zapraska

i kose naših dragana u dimu zamirisaše,

majko:





griva vihorna među prstima,

mirisna proha u nozdrvi,

uzvijeren jastreb u oku,

sloboda, u žili mlijeko majčino,

ko krv udari

u glavu moju, u glavu druga Jovana,

i mi stupismo tvrdim petama ratnika

na ovaj škriljeviti, jaružni šumski put,

na pravi, majko, put!

Iz usta tuč ispalismo:

tuč-zakletvu

da ćemo ih stući ko škorpije!

Iz cijevi riječ izustismo:

riječ-kuršum,

i ratovasmo skokom hrtova,

i ratovasmo vilicom ratnika,

i ratovasmo zenicom pobjednika,

i sada oni, došljaci-kurjaci,

iz loga tegle krvave repine,

sugluho viju u našem požaru…

I čuj me, čuj me,

s tespihom sijeda ropkinjo:





Ruke su naše svemoćne,

mi ćemo uskoro

nad tvojim gradom tespihom ognjenim zvecnuti,

i kad ti kuršum ubasa u četiri duvara

i kljunom propjeva kraj uha,

to ti ja, majko, s pravim putem dolazim,

s vojskom i rumenim zvijezdama

i vodim nevjestu, mladu mjesečinu,

izažetu iz krvi,

odrunjenu od srca,

razgaljene u grčinama,

od njenog grla i očiju

i sehara mirisnih, otključanih,

kuće se kuće prelešću,

i majke smiju sjedinama,

zemlja-rana

mládi novim djetinjstvom.

Ko je odbranio Sarajevo?

 

Ne ulazimo u polemiku!

Bezpredmetno je.

Svako ima pravo na svoje mišljenje .Isto tako i da se kreće i da bude kreten.

Notorna činjenica je jedna:

Sarajevo je odbranio Bog Milostivi , Tito i mahalaši.

Nemamo potrebu objašnjavati.

Istinu znamo!

Neuki nek se pitaju zašto to , kako to?

Toše Proeski – Još uvijek sanjam da smo zajedno / Song – Lyrics

      

Od kad te nema..ne mogu budan biti..

Jer sve sto zelim..u tome budes i ti..

Pa budan sanjam da snovi duze traju…

U svakoj prici ti si mi na kraju…

Ti si pocetak i kraj..

Ti si tama i sjaj..

Svaku mi nadu dijelis po pola..

Dajes mi mrvice sa svoga stola..

I znam…bez tebe ostat cu sam..

Jos uvijek sanjam da smo zajedno..

‘Ko nekad davno ti i ja…

Al’ jutro svaki put mi pokvari tu slatku prevaru iz sna..

Jos uvjiek sanjam da smo zajedno…

I da je sve ‘ko prvi put…

Al’ jutro nosi golu istinu…da sve je bilo uzalud..

Od kad te nema..

Nema ni pola mene…

Jer sve u meni od tog dana vene…

Pa budan sanjam da snovi duze traju…

U svakoj prici samo ti si mi na kraju…

Ti si pocetak i kraj..

Ti si tama i sjaj..

Svaku mi nadu dijelis po pola..

Dajes mi mrvice sa svoga stola..

I znam…bez tebe ostat cu sam..

Jos uvijek sanjam da smo zajedno..

‘Ko nekad davno ti i ja…

Al’ jutro svaki put mi pokvari tu slatku prevaru iz sna..

Jos uvjiek sanjam da smo zajedno…

I da je sve ‘ko prvi put…

Al’ jutro nosi golu istinu…da sve je bilo uzalud….

Nena Ivošević – On je sam / Song -Lyric


Čežnja   Zvijezdice  Zima  Mali princ

 

Ova hladna noć

svuda samo mir

jedan čovjek sanja jedan san

sanja jedan san

 

on je sam on je tako sam

a nema  nikog da ga tješi

da mu šapće nježne riječi

jer je dalek njegov dom

dalek njegov dom

 

zvijezde su visoko na nebu svom

ne znaju o bolu tom

ne znaju o tom

da veče gasi kapi kiše

on ih neće gledat više

samo sanja njihov sjaj

sanja njihov sjaj

 

Ova hladna noć

svuda samo mir

jedan čovjek sanja jedan san

sanja jedan san

 

on je sam on je tako sam

on nema  nikog da ga tješi

da mu šapće nježne riječi

jer je dalek njegov dom

dalek njegov dom

 

zvijezde su visoko na nebu svom

ne znaju o bolu tom

ne znaju o tom

 

da neće noćas niko doći

da mu sklope snene oči

jer je dalek njegov dom

dalek njegov dom






												

Indexi – Predaj se srce / Song – Lyrics

Putevi    Vali

Volio sam njene oci

njene ruke, njenu kosu

volio sam cak i pjege

na malenom, lijepom nosu

Ni slutio nikad nisam

da ce ljubav dati drugom

da ce ludo srce moje

ispuniti tugom

Ref.

Predaj se srce, izgubili smo boj

nikada vise ti ne pricaj o njoj

u mom zivotu sad nema vise nje

predaj se srce, izgubili smo sve


												

Biseri bjelavaskih mahala 571* – 576*

571* Nikad niko nije zabilježio da jedan zemaljski dan traje dva dana.

572* Nama je pozbnato ima li života psolije smrti.

Mnoge treba pitati  ima li života prije smrti.

573* Kada te neko hoće da te gurne sa litice

radi tvoga dobra , ne vjeruj ,sigurno je ubica.

574* Ljubav je radovanje i kad je tužna. Rastanak znači da neko je volio i voljen bio.Šta će ti više?Voljen bio i snove snio.Milovao i ljubio.Igrao se i jurio.Znači sretan, presretan je neko bio.

575* Ljudi su sebični i nestrpljivi.Hoće sve. Odmah i zauvijek. Nisu svikli odricati se i poklanjati. Još manje voljeti. Eh , neukosti , neukosti.

576* Boja je vladar ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav , ona se odjene bojom koju zaslužuje.

.

Djecu neštedimice ubijaju , zar ne?

Širom svijeta se ratovi vode.

Ljude , žene i djecu , nevine i nemoćne ubijeju i kriju.

Širom svijeta žene , djeca , ljudi umiru od gladi.

Svake minute umire 11 ljudi od gladi.

Svaki dan umire 8.000 djece od gladi.

I svi šute.

Svake godine se abortusom ubije preko 42 miliona djece-. Minimum četiri (4 ) puta toliko ubica ostaje nekažnjeno. (Pema izvješću Worldometersa, koji je Američko udruženje knjižnica (ALA) proglasilo jednom od najboljih besplatnih referentnih web-stranica, pobačaj je bio najveći uzrok smrti u svijetu prošle godine, s više od 41 milijun djece ubijene prije rođenja. Prema objavi Worldometersa, koju prenosi portal quovadiscroatia.com, od 1. siječnja do 31. prosinca 2018. obavljeno je oko 41,9 milijuna pobačaja. Nasuprot tome, u 2018. godini od raka je umrlo 8,2 milijuna ljudi, 5 milijuna od pušenja, a 1,7 milijuna od AIDS-a.)”

Nikoga nije briga.

I to novom svjetskom poretku nije dovoljno.

Izmisle benigni ( u odnosu na gornju statistiku) COVID 19. isključivo u robovlasničke svrhe, ograničavanja sloboda i normalno radi ekstra zarade-

Najprofiotabilniji svjetski ekonomski segment XXI vijeka je COVID 19.

I to nije sve !

Usput djecu koja preostane živa , da bi preživjela tjeraju na gladijatorske borbe, bez milosti na očigled “normalnog” svijeta koji voli igre bez granica.

Monstruozno!

A “demokratijom” porobljeno pučanstvo ( narod ) šuti. Zavukao glavu u pijesak ; povukao se među četiri zida.

Glavno da njemu nije ništa.

Užas!

Umjestzo realnosti tragičnog svijeta i predvođenja bunta protiv njega Mediji promoviraju slike, zapise , sapunice i storije o zlotvorima , narkomanima , kriminalcima ,prostitutkama i pedrima.

Aferim!

Kenza Farah – Krikovi Bosne / Song – lirics – Prevod na Bosanski jezik

Srebreničko krvavo more

Nevinost i krv

Krvavi premenovi nad Drinom

Duša jeca

Bol ubijenog djeteta

Čujete li krikove,ovi krici ružni

dolaze iz jedne zemlje masakrirane i mučene

Lišene svojih prava zbog jednostavne riječi

LA ILAHA IL ALLAH

Bez milosti ,oni ruše naša naselja, muče našu djecu

pale naše džamije bez ikakvog razloga ,

bez milosti samo zato što si

MUSLIMAN

Oohh krikovi Bosne , oohh krikovi Bosne , oohh krikovi Bosne

Ovo je priča o jednom masakriranom narodu

oh vi braćo koja se borite ne gubite nadu

Doći će dan , Sudnji dan

gdje će se pokazati Allahova pravda

Oohh vi muslimani,

ne zaboravite ih , nemojte ih zanemariti

učinite nešto za njih jer Bog vas vidi

On će vam suditi za ovaj zločin

Oohh krikovi Bosne , oohh krikovi Bosne , oohh krikovi Bosne

Oni ih muče,ubijaju našu djecu,siluju naše sestre

Bez sažaljanje , bez osjećanja,bez ikakvog razloga,

bez ikakave milosti zato što si

MUSLIMAN

Čujete li krikove,ovi krici mržnje

dolaze iz jedne zemlje masakrirane i mučene

Lišene svojih prava zbog jednostavne riječi

LA ILAHA IL ALLAH

Oohh krikovi Bosne , oohh krikovi Bosne , oohh krikovi Bosne

Ovo je proča jednog masakriranog naroda

Oohh krikovi Bosne , oohh krikovi Bosne , oohh krikovi Bosne

Ovo je proča jednog masakriranog naroda


												

Majka ubijenog djeteta vrišti i proklinje prokletnike





U zakutcima lobanje djeteta moga

nađene na obali potoka bistroga

bosanskoga

što Drini krvavoj teče

u šupljim praznininama očiju njegovih

vidjeh slike i počeh vrištati

Vrištim, jer slike su takve da ih  mogu gledati  samo ako jaučem.

Slike su takve da ih ljudsko oko nikad nije vidjelo.

Slike su takve da se pitam kakav ih to um može smisliti

Vidim dječicu i žene poderane odjeće

krvavih tijela

obečašćenih

iskasapljenih

preklanih





Vrištim i proklinjem prokletnike

jer vidim djecu kako mrtva hode

ali ne i dječije sjene

Djeca ta ništa ne znaju

hode vrište i plaču

Pa se umire i nešto traže

Mala djeca su to

Njih nema ko da vodi

Znam da su izgubljena





Žene ne vrište

pognutih glava

samo krvave skute skupljaju

One su svjesne

svoje su rane odbolovale

I samo sjenu svoju traže

da smiraju vječnom odu

Bogu Milostivom





Dječije sjene su još tužnije

Od onih najtužnijih bez očiju.

Djeca mala hode

Hode i plaču

Traže roditelje svoje

Čak i ne znaju da su mrtva.

Ponekad se skupe

I hoće da se igraju

I samo što počnu

Sjete se roditelja

Il’ vide krv

Na grudima

Na ručicama

Na stomačicima

Na nogicama

I počnu da vrište

I vrište I vrište

I vrište

Pomoć traže





( ja ne znam kome zborim ali vrištim

o, prokletnici

čujete li vrisak dječiji

proganja li vas  bol dječija

vidite li krv dječiju i ljudsku

živu u potocima

na rukama vašim

što slijeva se do vječnosti





Bože moj oprosti mi na grubosti

Ali moram

zaista moram

zajedno sa djecom davno ubijenom

Vrištati  i kleti i proklinjati prokletnike

zajedno sa djecom ne tako davno ubijenom

na stratištima širom genocidne tvorevine

što se republika srbalja zove )





/Korišten fragment iz poeme Bajka srebrena istog autora /

Kod nas u Bosni…

Kod nas u Bosni Zemlji Božije Milosti i Sarajevu Gradu čednosti sve je umilnije i plemenitije , bremenito od Božćije Milosti i Ljubavi ljubavi još od Ezela vakta.

Nebo je čistije, cvijeće mirisavije,  ptice lepršavije , rijeke   modrije, sunce  sjajnije, mjesec  blistaviji, maglice svjetlucavije, duše prozračnije.

Tek koliko u Bosni prelijepih žena blaženog srca ima, um da stane. Koliko nevinosti i snenosti Bosna ima , nutrina da se razigra  i pleše  kao dašak mjeseca ; što u izmaglici purpur sunca, na počinak kreće. Svaka žena je ruža, modra rijeka, kristalni izvor , koji se sanja, i kada kiša lije i snijeg leprša . Njene su oči sjaj neba koji blista od čistoće i nevinosti njene duše, njene su ruke lagana krila anđela što miluju djetinje lice , tijelo ne hoda već treperi i titra i muškarac se u njihovoj nježnosti gubi.

Svaki je Bosanac Bošnjak , Bogumil i pjesnik, jer ga  preuzvišena ljubav prema Bogu Jedinom i ljepoti koju je on Bosni svojoj darovao , na lijepe riječi i milost upućuje. Bosancu su riječi kao snovi koje sanja, kao žena koju voli. Svaka je riječ ljepša od one prethodne, pa slijedeća i tako redom dok ne poteku ko potoci što u  rijeke, jezera, mora svoju ljubav prelijevaju.

Iza tih riječi se skrivaju čednost i ljubav.I čestitost i iskon Kamenih spavača.

I hajd ‘ ne zaljubi se u tu Božju ljepotu i milost.

Hvala Gospode milosti i ljubavi pun.

Amin za vjeke vjekova.

Alelujah.