667*Samo djeca vjeruju u milost i ljepotu.S tim se rađaju, i godinama ta sjećanja nose, dok ih ne razmaze i iskvare.Pojedine ne uspiju, To su sretnici.
668* Sadašnjost ne postoji ; samo smijeh , igra i ljubav . Mnogo radosti i svjetlosti . I to je to. Sasvim dovoljno za prelijepi život .
669* Mali mozak je veliki sanjar , a veliki mozak je vrelo istine . I ništa im se ne može sakriti.
670* Muzici i ljubavi nekad nisu potrebne riječi. Uvijek su čarolija.
671* Nada vam je čudna stvar. Ili je imate ili je nemate . Uglavnom se ne obistini. .
672*Polako sa učenjem . Neznanje pa spoznaja je najljepša moguća stvar . Mnogo spoznaja i život postaje neiznenađujući i dosadan
Jednom mi se ukrade zapis. Kratak , jednostavan i nepretenciozan. Onako mahalskim šmekom bojen.
Eh ljube djevo moja , od Boja i krugova , da si mi vjerovala ,ti bi meni djetinje srce dala , a ja bih ti odao tajnu veliku, ogromnu
-Samo jednom se ljubi .
Zato ne pomišljaj da si besmrtna . Na ovom svijetu vrijeme leti brzinom svjetlosti i nema ga mnogo , a tamo daleko od zla ja čekaću te zauvik , jer moja si. Valjda si shvatila. .
Samo šapni dobro i d'bro skoči u ocean , zaroni u život , dotakni mi dušu , opostiće ti se jer samo jednom se ljubi . Popni se na trešnju staru što bobe crvene sa tvojih usana krade- Sagradićemo novu kućicu u cvijeću nevinosti tvoje i dodirni me za navik . jer samo jednom se ljubi.
Rajsko drvo
U sutonu blagom objesićemo konop o cvit masline , nabaciti ljuljačku poletjeti do neba do zviježđa, poljubi me , jer samo jednom se ljubi
Jedi šta ti prelijepa sjedalica zine , ne brini zbog sunca i pjega , ni valova i mora plavetnog, podjeli blaga svoje djetinje duše , otvori mi bijele grudi svoje , rascvjetaj se ko pupoljak ruže jer samo jednom se ljubi , sve je ostalo varka . Bar tako neuki tvrde. Ja im nešto ne vjerujem . Odakle neuki mogu znati bilo šta.
Zato budi smjerna i čedna , budi opičena , budi tajanstvena , budi čarobna i snena, budi fatalna , budi sretna , budi ljubazna i pristojna , budi žena čudesna , moja žena navsegda , jer samo jednom se ljubi
Reci ovom berlavom , tebi nalik da ga voliš, nemoj mu istinu krasti , pusti da te stigne , smirajem dana , u violetnom cvijeću , oživi snove svoje .vremena se nema , Predaj mi se jer samo jednom se ljubi , sve je ostalo laž . Decenijama prije , negdje oko tvog rođenja pisah nešto slično.
Uvod je klasika.
Lijep je, topao i sunčan zimski dan. Prolazi . Ponoć se bliži.
Nekako po običaju, zvjezdano nebo u moje misli uvuče mirise prošlih snjegova , koji nose sjećanja na tragove kiša , koje kap po kap oplakuju sjene ljubavi prošlih , ljubavi budućih. I tada nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni.
Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice svjetlucaju očima onih koji se ljube, mi smo tužni i sjetni. I ne želimo da bilo kome pokvarimo dan.
Nošene tugom misli nam klize ka nekim vremenima koja se vratiti neće.
Čuli ste izraz : Samo jednom se živi!
Jedna pjesma je dodala poentu:
Sve je ostalo varka (?).
Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalnim i dosadnim, i pomišljate baš i nije neka pamet.
Tada ne znate da jeste.
Velika je to pamet.
Kako skontali tako ste i živjeli.
Nepametno.
Mnogo , godinama , kasnije , mnogo kasnije , decenijama koje blješte u trenu , shvatite da ipak , samo jednom se živi. Tada je već sve kasno . Život je prošao pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo. Ono kad bi se zezali. Nije vas okrznuo jer živi ste. Ni granate vam nisu ništa mogle . Meci su male puzlice za igru bili.
Sjetite se , da ste jednom davno htjeli uzeti očevu limuzinu i kupiti buket , ili samo jednu ružu.
( Dobri mahalaš bi se snašao i bez kupovine. U nečijem đardinu nijet đula ne bi bez smisla, nemilovana i neljubljena trunula.)
Urediti se kao Mali Princ iz vlastite bajke.
Zastati pred njenim kapidžikom i strpljivo, ako treba satima čekati, bojeći se da vam nježna rubinova ruža ,umotana u staru požutjelu novinsku hartiju , ne uvene.
Ako treba i do kraja života stajati i buljiti u prozor u kome se blista bijela , cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena, lelujava stora . Zuriti i zuriti , i čekati da vam iznese mirisne žute dunje ,koje nikad neće sazriti i nikad neće biti sretnom ljubavlju bojene.
Jer vijedilo bi. Zaista bi vrijedilo. Znali ste to. I tada i sada.
Ta , neka , bila je najljepša, najmilija i najčestitija djevojčica i žena u mahali , čiji je osmijeh zakačio vaše srce i dušu.
I danas vam srce zadrhti pri pomisli na tu snenu čednost i umilnu ljepotu. I zaboli vas. Jer…
Samo jednom se živi!
Pa eto, nekako .niste imali vremena da zastanete.
Ugh,nekako , niste se obazirali na živi krvavi grumen u grudima.
Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružom u ruci.
Ili vas je bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.
Ili ste pomislili da je niste dostojni.
Ili su vam je branili.
Mnogo je tih ili, a vi mladi i u mislima vam običnost života, koji , eto , samo jednom se živi. Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih i pametnih.
Godinama prije i godinama poslije , znate da je njeno srce kucalo samo za vas i ugaslo sa vama.
Da vas je voljela .
Čekala i čekala, čekajući venula i pisala pjesme i neposlana pisma ljubavna , u kojim ste vi glavni sudionik. Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho , misleći na vas i ono što je trebalo biti.
A nije!
Samo jednom se ljubi!
Niste to učinili, niste uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne bi bilo , da ste i pješke klapnuli do na kraj grada. Nije to na kraj’ svijeta.
Niste ništa učinili jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško. Da budete dostojni svoga porijekla. Jer, ona je ipak samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama kopnio sa njom.
Na kraju svoga puta, još uvijek sanjate da se zelena vrata njene kučice u cvijeću otvaraju. Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u kosu, pomiluje joj uzbibane grudi. Vama srce ko puni mjesec , hoće da izleti. Izlazite iz limuzine, prilazite joj , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.
I taj pogled , ta nevinost , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je za ručicu, poljubite je , zagnjurite joj se u skute , orosite dimije i šapnete:
-Oprosti mi Mila, Volim te …
Ime sada nije bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i hudom nijemošću oplakujete vas dvoje i vaše nedoživljene snove.
Što bi poete rekle:
-Samo jednom se ljubi?
U prevodu:
-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga kupite namah , ovog časa i sada , i pohitite onoj kojom vaše srce kuca, da to cvijeće život , sutra , ne bi usud spustio na vaš taš.
**
Joj , koliko sam jezikove popare pojeo zbog ovog lijepoh i iskrenog pismenija. Te kreten , te hladni anamo one pokvareni stvor, bezdušnik , napuhani idiot… Samo sam se smiješio i blijedio. Ni jedne nisam progovarao. Nemam se ja kome objašnjavati ili opravdavati, ali tebi moram , jer znam te , sud ćeš svoj donositi. A želim da bude po pravici.Moram i radi svih onih dobrih grlica koje su mi isto spočitavale i griješile dušu.
A bilo je na priliku vako:
To veče kad me ispratio na spavanje , on me ozbiljno pogledava :
-Malena , moram sutra rješavati jedan veliki problem . Ne mogu ti pričati o tome , ti si sa drotovima vezana , a stvarno je ozbiljno . Ako mi dozvoliš otišao bih tokom dana . Ne znam kada , javiće mi . Vratio bih se do ponoći ili do jutra . Zavisno kako se stvari budu odvijale.
Zlokobnica mi šapnuće:
-Ako sve prođe kako treba , osta on do jutra . Takar , garant . Ako dobije nogu , evo ti njega da se sa tobom igra i da ti pamet muti.
Dobrica ne ostaje dužna :
-Pusti je nek laje . Ne znam kako je možeš trpjeti , samo neku pakost sijeva . Vjeruj Dobrom . Da li te dosad iznevjerio ili išta nažao učinio? Ili bilo kome ?
Ja se ne obazirem na njih i protupitanje sipam:
-Otkad tebi treba dozvola za bilo šta ?
-Uvijek te pitam za bilo šta , za svaku sitnicu.
-Jes , kako nije . A koga pitaš kad se po tavanu skitaš ili dok po gradu trgovine obilaziš i meni poklone kupuješ .
-Kuća se mora srediti . A za izlaske? To sam morao . Red je na dobro dobrim uzvratiti . A kako da te pitam , kad si po vas dan na poslu?
Zlobnica :
-Zvekni mu šamarčinu , šta ti ima govor držati ?
Dobrica :
-Rakla sam ti da imaš povjerenja u njega .
Odjednom shvatih da mi nije po volji to neko njegovo skoro izbivanje . Možda se ne vrne . Ta me misao zaboli i ja mu odbrusih .
-Uostalom radi šta ti je volja . Slobodan si čovjek . Radi šta ti na pamet padne.
-Nemoj se ljutiti , Malena . Nisam ti ja ništa kriv . Mene su protiv moje volje ovdje doveli . Ne ljutim se i ne bunim se . Meni je ovdje ugodno i toplo , i prija mi . Toplije nego bilo gdje prije . Samo smatram da mi treba tvoj dozvola . Tek toliko . Ništa više . Ako ti nije po volji , neću ići.
-Radi šta hoćeš!
I zalupim mu vrata ispred nosa ,ko neka razmažena frajlica ili što bi na Bjelavama mahalaši rekli : – Razmažena pizdunka!
Dugo nisam mogla zaspati . Čujem ni on . Škriputavi koraci po tucaniku u bašči.
Pakosnica:
-Uzvrtio se ko ker pred veljanje .
Dobrica :
-Idi bona , izvini mu se i izljubi ga
Ne slušam ni jednu.
Ustanem , ogrnem safirni čipkani šal preko rubinove anterije i odem u kuhinje . Na sto pristavim svijeću . Volim u polumraku sjediti . Misli su sporije i ne vide se . Pripremim limunadu i sjednem . Ne mogu se smiriti . On je napolju tako sam . Ko zna kakve ga brige more ? Možda treba moju pomoć .
Izvadim kurvozije . Uvijek je hladan . On ne vjeruje u sugestije konjak i sobna temperatura . Naspem dvije kristalne čaše . Pola velikog prsta u ležećem stavu , kako se on voli šaliti . Navijem bolero . Izađem u dvorište.
On je naslonjen na baštenski kapidžik . Čeznutljivo gleda ka nebu . Prvi put nije u konobarskoj odori . Sav je u bijelom . Jedino šal ima plavetne niti , a bijele čizme rubinove fragmente umjesto plavih.
Meni se u grlu stegne . Ne mogu ni da kriknem .Tako je bio obučen Dodo kad sam mu poslijednji poljubac slala , časak prije nego ga je crna CK limuzina nestala. Zanijemila sam.
Dobri me upitno gleda:
-Ne možeš da spavaš ? Ni ja . Večeras nebu sebe nudim kao žrtvu , umjesto nekog drugog . Nevino janje , zato sam u bijelom . Simbolika . Valjda . Vjerovatno si se zbog mene uzrujala. Oprosti mi , Mila , molim te . Nisam mislio ništa loše .
Taki vam je on . Ja došla da se izvinem , on svoje tegobe zaboravlja i moju grešku na se prima .
Primim ga za ruku desnu , onu od milosti.Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski . Naslanjam je na čelo , spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Zadržim je u ruci .
Onom drugom uzmem mu lijevu ruku , onu od srca . Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski . Prinosim je čelu . Spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Spuštam je na lijevu stranu mojih grudi , iznad srca koje drhti i kažem:
-Oprosti Mili . Idemo unutra . Ili još bolje sjedimo ovdje . Zvijezđe noćas tako umilno žmirka , a naš đardin opijajući mirišu u ovoj prelijepoj , kasnoj ljetnoj noći . Grehota se zatvarati među cigle i maltera. Idem samo…
-Ne molim te , ti sjedi , umorna si od sinoć . Ja ću donijeti piće koje si nasula .
Ode . Vraća se . U jednoj ruci tacna . U drugoj gitara rubinove boje . Pruža mi je , spušta tacnu i ne sjeda . Ne pali nam dvije cigarete , već samo jednu . Odakle zna da nikad ne pušim kad pjevam . Samo se naslanja na dovratak , par metara dalje , nasuprot mene , podiže čašu , gleda me u oči tako čisto i sneno i kaže :
-Za ljubav Mila , ma gdje ona bila.
Diskretan je i sveznalica . Neće da smeta mojim uspomenama , kojima se nada da će izviriti . Zagleda se u mjesec , koji tiho i sramežljivo svjetluca . Zasjeo je njegov sjaj u mojoj i njegovoj kosi . Znam , kada bi nas neko sada vidio , uplašio bi se , pobjegao glavom bez obzira , misleći:
-O Bože moj , Otkad to anđeli , po zemlji , u ljudskom obličju hode?
Ja bih mu prenijela Dobroga riječi :
-Ako ikad Anđeli po zemlji budu hodali , biće to u mome Sarajevu , Gradu čednosti.
Prvu put mi uspomene dolaze , a da ih ne odgurujem . Grlim ih i milujem . Odjednom život nije metalni strug što stišće , već grlica bijela koja pokušava da leprša . Odjednom život nije praznina i tupost. Odjednom…
Gitara me gurka i šapće :
-Život je prelijep.
Poslije mi je Dobri opisao kako se to njemu činilo . Ne , nije rekao : činilo . Kako se to njemu prisnilo.
Ti , plava , raskošna i stasita , okupana crvenilom rubinove anterije , koja hoće da bježi , da prepukne , da otkrije ljepotu koja se ne bi smjela noću skrivati , život počinješ da budiš. I prelijepa i mila , brmenita oblinama i sjajem , sa likom djevojčice što sanja , obasjana zvježđem i ljepotom koja postiđuje krajolik , pružaš ruke . Iz tebe se , mila moja , tuga gubi , tek malo sjete titra , koja uvijek može da se vrne u tugu i bol.
Đardin ljubavne nježnosti i ljepote
Javlja se osmijeh koji obasjava đardin . Meni se se činilo , ruke hrle prema mojim .Htio sam da koraknem , da ih prihvatim , da se u tvome zagrljaju utopim , ali ljubomorna gitara me preduhitri .
Uleti u tvoje naručje , počne da ti miluje ruke i da zadovoljno prede . Cik malog mačeta koje traži sisu , vrisnu , gitara odgurnu mače , više joj ne treba . Sada joj trebaju dugački ženski prsti , koji će milovati strune i natjerati reski i umilni ženski glas da pusti čežnju i prospe bol.
Đardin je zanijemio , Mjesec i Zviježđe su se spustili nisko kao nikad prije . Iskon im šalje znanje , slušajte kako se jedna grlica nabija na trnje ruže , krvari i voli , ali svoju tugu ne da nikome.
Tada ti čuješ akorde Dodine najdraže pjesme , kako se slijevaju iz tvog srca , u tvoje ruke i gitara počinje da titra neznano dugu čežnju i sleđenu tugu:
-Jutros mi je ruža procvjetala…
Milosni šapat se razlijeva tišinom , zvuk gitare nježno titra, cvili . Damari jecaju , suze ti teku, ti im se raduješ, a tužna si. Tužna , toliko te boli da bi radije vrištala nego pjevala.Boli te toliko da bi kose čupala , ali se odjednom iz tvoga glasa ruža otrgla i pristavila se pred našim očima .
Bjelina je nestvarna . Ruža je čudesna . Tačno stotinu lati ima. Znamo to i ne brojeći. Trepće svakim tvojim uzdahom . Svaka lat titra i svaki plače . Svakim titrajem struna rubovi im postaju krvaviji , ali polako se boje plavetnilom ove noći i zviježđa koje nose nadu.
Mjwswlwva ruža
Ruža ti šapuće , ali ja je razabirem:
-Izdrži bar ovu pjesmu , malena . Pokloni mi milosti , i uznesi moju bol do kraja . Barem me , prije nestanka svog , rodi mila.
Glas ti je napukao , vazduha u plućima nema , srce ti se cijepa na dvoje . Nisi ni za onog , ni za ovog svijeta .
Ali ne ide to tako , mila moja . Ne može se srce tek tako pocijepati . Treba birati , a pjesma ne može birati umjesto tebe . Treba odlučiti , a ruža je slabašna.
Ako srce ne prepukne , nema tvoje mladosti , ljubavi jedine , tvog milog Dode.
Ako ne prepukne , ostaju ti samo daleke uspomene , sjene nedoživljenih radosti.
Ako ne prepukne , uludo je bačeno trinaest godina radovanja boli .
Ako prepukne , nema više ovog nesnosnog derišta sa suzama u očima koje ne padaju , i daška na usnama koji ljubi , ali zato više bole i gode .
Ako prepukne , nikad više nećeš osjetiti njegovo lice na svom dlanu.
Ako prepukne , nema više ovakvih blagih noći.
Ako prepukne i prekrasna ruža tvoja umire sa tobom.
Ako prepukne nema …
Znam nije pravedno mila. Ova noć kasni samo trinaest godina . Ali,šta znaju djeca šta je vrijeme , šta je trinaest godina . Ona znaju samo da se igraju i vole . Izbriši ih, te godine . Zapravo one se već same počele da se brišu.
Pjesma je tužna , ti još tužnija . Rastaješ se od nečega što ti je trpalo boli, kojima si željela prinostiti samoći svojih dana . Boli su bile tvoja radovanje . Bol i tuga te hranili . Bili zavjet nedorečenim snovima .
Osjećaš da se zaboravljeni život vraća u tvoje vene .
Ruža gubi sve boje osim svjetlosti . Miluje ti kožu i plovi ka srcu i puni ga toplotom . Znaš, ledu tu više mista ni . Možda će trebati vremena , ali otopiće se on .
Pjesma klizi . Misliš , dakle tako izgleda poslijednji jecaj umirućih snova . Lakše dišeš , nije taj jecaj ni tako bolan , kao što muzika i srce pjevaju.
Znam da se pjesma bliži kraju . Mnogim grlicama je procvjetala ruža u noćima poput ovih.
Moje oči su pomalo umorne . Teško je kriti pogled od tebe , Malena moja i držati ga okrenutog Nebu i Zvijezdama . Vrat se ukoči. Ne mogu se protegnuti . Ti si tu.
Ti više nisi insan , ti si meleka koja se u pjesmu pretvorila i svoj bol istočila . Pjesma više nije o tvojoj ruži , već o svim onim tužnim ženama i njihovim ružama koje su hajvani ostavili . Ja sam zabezeknut . Mnogo sam ljepota vidio i sreo na svojim putovanjima , ali tvoja…
Tebi žao svoje i svih drugih ruža . Koliko tuge na ovom dunjhaluku ima .
Upitaš se kako je onoj crvenoj jadnici , koja na onoj malenoj planeti samuje , čekajući da se njen Mali Princ vrne.
Pomisao na tu Kruhku ružu što vene u samoći snaži te i pomaže da shvatiš , da ne možeš dozvoliti da ti srce prepukne . Moraš ovom malom blentovanu izbrisati suze iz očiju i pokušati da mu srcu vratiš , duše njegovih izgubljenih ruža i grlica.
Dok okrećeš glavu prema meni , ti ne možeš da vidiš da se ruža , ta svjetlost tvoje duše , tebi vratila i rumenom života obojila vrhove jagodice tvoga lica . Oči ti više nisu ledena plavet . Postaju nježni Ocean , Tišina i sni dubok kao istina .
Ali ja sam ipak tužan . Srce mi zebe . Znam da je sve dato u provima . Nekoj drugoj grlici ili ruži , bliskoj srcu mome , srce će da prepukne.
Osjetim da sam se vratila , lakša i nikad blaža . Ne znam ni kako je pjesma završila . Noć se obojila svjetlošću , dignem pogled , jer upravo sada , jedna zvijezda pada i nekog će da obraduje . Ja poželim da…
Ne dovrših želju, uplaših se , pomislim :
-Nije li ovo ona zvjezdica , koja treba da ga vrati njegovoj ruži i baobabu.
Spustim pogled i vidim , Dobri je još uvijek tu . Nije nestao . Njegov pogled je otplovio daleko , za onom zvijezdom i tužan je. Ne znam da li ga je pjesma dotakla ili ga njegovi boli biju.
Kasnije sam saznala da ga svaka lijepa pjesma dirne , jer svaka pjesma nosi sjećanja, sjećanja tugu, tuga bol. Povremeno i suze .
Gledam i pomislim , kako je ovo dijeto lijepo . Bilo bi se tako lako zaljubiti u njega i voljeti ga . Kako bi bilo lijepo da je malo stariji . I da nisam to što jesam. Imala bih snove i nadu.
On se okreće , gleda me i šuti . Šuti i gleda me . Osjećam hoće nešto lijepo da mi kaže , ali se suspreže . Oči mu svjetlucaju , ali ne od tuge i suza , već od neke , meni nepoznate čežnje. Ove noći , oči su mu crne , skoro ljubičaste i u njima slutim plavetnilo neba i zvijezda .
Led se topi
Djelić , mali malecni djelić sekunde bljesnu mu u desnom oku sjaj nečeg prekrasnog . Pomislih da tako mora izgledati raj . Toliko cvijeća okupanog u prozračnoj plaveti i purpuru ja još nigdje i nikad nisam vidjela . Osjetih veliku ljepotu i mudrost tog krajolika . Naježih se i uplaših . Htjedoh opet da ga pitam:
-Tko si ti?
Ali ne mogu . Neka nedefinisana blagost , puna umilne dobrote me ispunjava i tjera da ćutim i da ga gledam . Da upijem svaku nedostajuću pjegicu tog prelijepog djeteta .
On zatrese ramenima , kao da neki teret baca sa leđa i kao da se uspavi i postade viši . Priđe mi , uze mi lijevu ruku i poljubi mi dlan.
-Ja sam samo maleno , ludo , zaljubljeno dijete , koje je umislilo da mora spašavati svu djecu ovog svijeta.
Raznježim se , načisto se raznježim i opet rasplačem.Znam ,ovo su drugačije suze , jer me ne bole .
Taki vam je on . I kad vas obraduje on vas rasplače
On prvi put , te večeri , sjede . Prinese stolicu do moje i namjestri se nasuprot mene . Noge nam se dodiruju . Naka struja mi unosi vatru i vrti je u nogama i one drhšću , toplina hoće da se penje . Ja joj ne dam .
Mrzim ga zbog toga što mi radi . Ja ne znam zašto , ali njegova blizina me uznemirava i zabrinjava.
Zlobnica:
-Zvekni ga biće ti lakše . Šta ima da te balo pali ?
Dobrica:
-Poljubi ga bona , pa kud puklo da puklo .
On to vidi . Ja sam sigurna da vidi moje druge .
Uzdahnu . Duboko uzdahnu . Jednom , pa drugi put .Valjda zbog parova . Blago mi prisloni desnu ruku na lijevo koljeno . Nešto toplo i milo u tom dodiru me umiri . Znala sam da će sve biti u redu .
Baš !
On me gleda u oči . Dugo i uporno . Pogled mu je skoro prazan . Ja vidim iz dubine zjenice se prvo javi tačkica svjetlosti , pa se ugasi . On spusti pogled . Strese glavom , kao da nešto tjera. Diže ga.
U očim vidjeh i ljubav i bol . Čuh mnoštvo riječi . Ne znam da li ih je moja duša osjetila , ili ih je on izgovarao :
-Meni tek tako iz čista mira srce počne plakati ,duša se lomatati i tuga počne vriti na oči . Ja onda zavirim u mali mozak . Veliki je otišao sa odlepršalim grlicama . Sa svakom , jedan djelić . Puno je to djelića .
Velim šta će mi veliki mozak , kad mi one nestaju , a pjesme izdaju . Ljubav ni jednu da ti vrate , a toliko sam riječi , pjesmama svima poklonio.
Za život mi je dostatan i mali . Dovoljan je za bujice ljubavi i snova .I sjećanja- Malo je potijesno u mom malom mozgu . Sve su se te bujice izlile i sada mi dušu zapljuskuje plavetni Ocean – Tisina i sni
Ocean kao svaki okean . Dubok i valovito šumi . Topao i leden . Miran i uzburkan . Svjetlo i tama .
Kad mali mozak više ne može zadržati Ocean , vratim djelić velikog i njega poklonim nekom novom anđelu .
Mali mozak je veliki sanjar , a veliki mozak je vrelo istine . I ništa ne može sakriti.
Malena , ljubavi moja .
Tebe sigurno ne mogu zaboraviti .
Kažem sebi , kako ćeš bolan , blento jedan zaboraviti , najnježniju devojčicu koje se smeje, a srce joj se lomi . Komada se u milone konfeta , a svaka konfeta jedna suza , a svaka suza krvari bol .
Bubam glavom zid , krv na licu osjećam , mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio . Radi tebe bih morao.
Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam .Već danima dumam:
-Zašto , ti? Nije časno i grijeh je kod Boga. Veliki. Najveći!
Nisam ja pametan da to shvatim . To je nešto više od mene .
Morao bih , a ne mogu pobjeći od tebe. . Prokužio sam te , na mah i skroz na skroz .Anđele je lako prepoznati . Beličasti su i plavkasti , sjajni i svetlosni kao biljur iznad naše Modre reke , što teče pokraj našeg Sarajeva Grada Čednosti i kroz našu Bosnu zemlje Božije milosti .
Par puta su tvoja zlaćana krila okrznula moj krajolik , ali nismo se dotakli , osim ono jednom . Još nisi pokazivala opekla krila . Zapravo ti ih nisi opekle , tebi su ih spalili. Ti si od onih Anđela koji ljudima donosi spoznaje i slike . Slike prelijepim licem , spoznaje šutnjom sa malo reči .
Mislio sam da si jača od svih . I bila si , dok nisi , ovih poslijednih dana , dan za danom , dušu počela izbacivati . Srećom prevagnulo je dobro . Tako izgleda. Ali nije bilo odjednom . Tebi se čini da sam te ja izlomio , ali nisam . Ja sam samo sakupljao parčiće i pokušavao da ih spojim . Parčiće koji su čekali da ja naiđem i da ih pokupim.
Samo se pitam , kako ćeš bolan , zaboraviti krhku ljubičicu , čiju su dušu kvrcnuli kao maslinovu granćicu u usnama bele golubice .
Hoću kose da čupam , a setim se , nisi si ih ni ti čupala , kad ti se život slamao .
Hoću nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti klela . Samo si u samoći bez glasa vrištala i Bogu Jedinom se molila da te uzme .
Htio sam ti pomoć darovati . Znam ne bi je htela . Ponos i vjernost mile devojčice , mila moja djevojčice .
Stalno sebe korim , kako ćeš ahmaku , zaboraviti tu grlicu, taj Nebeski dar što plamti ljubavlju ,snovima i čežnjom. Kako ćeš bolan zaboraviti tog anđela što te nevinošću tijela svoga milovao i spasio.
Kada ja jednom odem ti ćeš i dalje da šutiš . A tvoje nebo će uvijek biti uvijek plavo i blisko..
A ovaj se neće nimalo stidjeti . Bez imalo srama poziraće svijetom . To je uvijek i bio . Pozer koji glumi život i dobrotu . A njemu će njegovo nebo uvijek biti sleđeno , tamno i daleko .
Kako će te bona ovo maksumče zaboraviti , kažem ja tebi mila moja?
Da samo oči ima ,vidio bi ljepotu koja se ne smije ostaviti.
Da je malo uma imao , vidio bi da neizmernu dobrotu i tihu mudrost koju treba prviti na srce i unijeti u dušu.
Ali jok ,blentovija mora iza onog brijega ići ,tamo su ažbahe koje treba tjerati grlice spašavati . Pa iza tog brda ima još jedna planina
Kako ću te zaboraviti ljubavi moja ?
Tebe bi bilo lako voljeti za čitav život
Tebe koja si nestašno lijepa
Tebe koja mojim Gradom čednošću sijaš hodiš
Tebe kojoj cvijeće mirise krade
Tebe koja samo za ljubav živiš
Tebe koja sjaj sa suncem dijeliš
Kako ću te zaboraviti malena?
Tebe koja se uranjaš u ljepotu duge
Tebe koja nevinost djeteta nosiš
Tebe koja plavetnilo neba oslikavaš
Tebe koja dubinom mora zračiš
Tebe koja u očima zvijezde nosiš.
Ne mogu te nikako zaboraviti ljubavi mila
Zato dođi da ti snove sanjane poklonim
Zato dođi da ti pjesme nježne pjevam
Zato dođi uhvati me za ruku
Zato dođi zagrli me čvrsto jako
Zato dođi meni i ne boj se više mila
Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina
Šta ću ja opet moram plakati . Baš sam neka razmažena pizdunka.
Zlobnica:
-Znala sam je da će krelac neku fintu izvesti . A ti ko najveća bekanka nalećeš na mine mahalaša.
Dobrica:
-Ma pusti je bona . Ne slušaj ljubomornicu . I ja bih ga zvoljela samo da smijem od tebe i da se autista nije u tebe zaćorio.
-Idemo mila spiti . Sutra će biti vrlo gusto . Moramo se odmoriti .
Primi me za ruku, ulazimo u hodnik .Vodi me do mojih vrata . Ja ne znam šta ću . Mene je i strah i radosna jeze me hvata , i drhtim i treperim . I vatra sam i led . Raznježena sam a ljuta . Kod vrata spavaće sobe , on se prope na prste , poljubi me nježno , punim suhim usnama .
-Laku noć Mila . Izvini , naše vrijeme nije došlo. Samo se okrenu i ode. Mene ko da neko ofuri vrelom vodom , pa zali tečnim azotom . Uđoh u sobu , htjedoh da zalupim vratinma , tako jako da se čitav svijet sruši , a onda čuh malopređašnje riječi :
-Hoću kose da čupam , a setim se , nisi si ih ni ti čupala , kad ti se život slamao .
-Hoću nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti nikoga klela . Samo si u samoći bez glasa vrištala .
E, jes mi to , vala , plaha utjeha.
I još čuh :
Bubam glavom zid , krv na licu osjećam, mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio . Radi tebe bih morao .
Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam.Već danima dumam:
– Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam .Već danima dumam:
-Zašto , ti? Nije časno i grijeh je kod Boga. Veliki. Najveći!
Nisam ja pametan da to shvatim . To je nešto više od mene .
Morao bih , a ne mogu pobjeći od tebe.
Šta ćeš , pomislim , ili dijete ili maloumnik .
Bi mi lakše , jer shvatim : uvik i zauvik će biti moj.
Ledeno jutro
Tog jutra se moje slatkorečivošću obljubljeno tijelo , ulijenilo i prepustilo toplini snova . Tuga kao da se rasplinula u hiljadama onih valera o kojima je Dobri pričao . Svaki moj damar je mirisao i cvrkutao ljubavlju . Svaka moja pora je vapila i molila : hoću još ovoga , hoću još ove bajke .
Tog jutra , za koji sam podsvjesno znala da je od onih koji slama srce i ledi bilo , moj se um ulijenio. Sanjam da me neka ogromna šaka stisla za grlo i da ne mogu da dišem . Nikako da je se oslobodim , hoću da zovem Dobrog da mi pomogne , ali nemam snage. Osjetim da je on na vratima i da me gleda . Ulazi , spušta mi jedan poljubac na usne , lagano da me ne probudi , drugi utiskuje na čelo , tamo gdje se ono spaja sa kosom . Ne vidim mu oči , ali osjetim jednu suzu na mom licu kako me peče i miluje . Poljubi mi ruke , i lijevu i desnu i čelu ih prinosi . I srcu ih prinosi.
Znam da ih je duši prinjeo , blagost me neka i osjećaj sigurmosti učinio lakom ko leptiricu razigranih krila . Osjetila sam da me njrgova duša miluje , ali sam zaboravila gdje mu se nalazi . Vrlo blizu srca . U to sam sigurna , jer sam vidjela da luđačkom nadom bije .Nevoljko je pošao , ne odvajajući pogled sa moga otkrivenog tijela u cvatu , zastao je na vratima , Vrnu se , nježno , nedodirno me ušuška , poljubac , dječiji , rukom mi šalje , okreće se , tiho zatvara vrata i odlazi .
Danima poslije ga pitam , kako ga nije sram gledati golo žensko tijelo dok žena spava .
On se nasmije i sasvim ozbiljno kaže :
-Veče prije sam ti o ljubavi pričao i ljubav nudio . U ljubavi nema stida , samo poštovanje.
Onda mi mozgom sjevne . To se on iskrada . Odlazi . Bježi .
Pakosnica me rasanjuje :
-Dobro si prošla frajerko jedna .Mogla si sinoć biti natakarena a jutros nogirana , jadna ti . Šta bi onda ? Ne bih ti , života mi tvoga pomogla oko pelena .
Dobrica me brza:
-Ne laj zlobnice . Nije veljača , već avgust . Ustaj merhumko . Podne je prošlo . Šta si se razlijenila ? Leti za njim . Uhvati ga . Ne daj mu da mrda , dok ne vodite ljubav . Za dijete ne brini . Ja ću mu guzu brisati i pelene mijenjati.
Ne znam zašto mi odjednom biva krivo što sam se uspavala , što ga nisam ispratila . Uhavti me panika da se neće vratiti . Osjetim sam bol u tek zaliječenom srcu . Trčeči izletim na kapiju , taman na vrijeme da vidim kako taksi , boje tuge , zamiče za ugao i odlazi .
Otrčim do kuhinje , naspem bokal sa vodom , izletim i pospem vodu za još toplim tragovima njegove dječije duše . Nisam sujevjerna , ali rekli su da to pomaže .
Zlobnica .
-Jes ti to neki fol . On će se veljati , a ti ćeš ga čekati . Otkad si mahnitulja postala?
Dobrica:
-Šuti pakosnice , da je mene pitala kadu bi vode za njim prosula.
Meni je pomoglo . Vratili su mi ga tu istu veče .
Vidim patrolna kola su preko puta . Zaboravila da im kažem da mi više ne trebaju ; još mi se blečci oko praga motaju . Prilazim im i pitam onog za volanom ko bješe u taksiju . Bolje pogledam i vidim to je onaj Eso , čovjek sa planine . Kršan je i visok , i uvijek ima osmijeh , na licu koji kazuje: -Život je lijep , samo ga treba ubrati.
– Bješe li koga u autu ?
-Onaj sa bradom što harmnoniku svira i onaj što nikad ne mrda , pa ljudi uvijek provjeravaju da li je živ , Lenji. I onaj treći što ga mi često u centralni ni kriva ni dužna šaljemo . Onaj što ga zovu Deba , a on ko girica ili fićfirić tanak . Njegovi jarani . Zapisali smo broj taksija , a nismo trebali .Vozi ga njihov pajdo Šaćir Šok . Sumnjiva je to družina , neko bi reko . Ja im opet , nekako vjerujem i pustio bih ih na miru .
– Vozi za njima i vidi gdje će i šta će . Javi mi sve.
-Ako nešto pođe po belaju ?
-Samo ih pusti , snaci će se oni . Vi samo nadzirite i redovno mi se javljajte .
Sjedim , u fotelji ko na kamenju izloženom usijanom ljetnom suncu u podne . Svaka mi se urezuju u sjedalicu i pali me.Ako ne gore kamenice , crvi orgijaju. Hoće li taj Eso više? Gledam na sat
Zlobnica:
-Ha,nisi više puna sebe.Stvarčice se otimaju kontroli jedna po jedna.Samo cmizdriš i brineš.Kakva si mi ti Luce strašna? Tebe u vrtić treba smjestiti.
Dobrica:
-Pusti je bona na miru.Tebi krivo što više nije uhabljena i ne možeš je više na osorne staze voditi. Meni nikad draža i slađa nije bila.Procvjetala je i proljepšala se,ako je to uopšte moguće.
Vrisnem:
-Žačepite više lajavice.Ne mogu vas više smisliti.Da znam kako, sad bi vas opaučila po blentačama.
Namah su udunule. Milina od tišine. A opet mi neobično i žao mi ih.U mojoj samoći mi one jedine druge bile. Lajave i svađalice, ali mi nosile život kroz nemilost. Ne mogu ih zazvati i izvinuti im se, jer ne znam kako to ide . One tek tako , same od sebe dolete, kada im je ćeif. I nikad jedna bez druge.
Utom policijski radio zazvrči. Znam, Eso je .Samo on ovako čvrsto i muški i na policijskom telefonu zvuči.
-Evo nas u Brezi. Ona trojica sjede ispred jedne stambene zgrade. Brada, Deba i onaj što jedva diše se izvalili,u ladovini neke trešnje što rodila je u avgustu kišu nebesku, i pijuckaju iz klipača Neko im kadu iznio, poristavio šlauf i tri-četiri gajbe pive hlade .I ćebad su zboksali. Brada se pobrino. Naručili i bukadar meze iz obližnje aščinice.
Kaže potrajače , a i kiša će velika pasti, i belaj izazvati. Mi ne anlaišemo kakva kiša? Nema je za ilađa već dva mjeseca. Ni kišne dove učenih podvornika ne pomažu. Nećeš se ljutiti ; nama Brada poslo već treću turu hladnih klipača. Nije red odbiti,mere mu se prsten vratiti. A to je jazuk. A i mađar zvizno ko koksara pri ljevanju čelika. Lenji samo živne kad eksira klipaču i to je to.
-A onaj četvrti šta je s njim?
-Ništa.On ima svoje ćebe dalje od njih.Na Suncu je. Ako ga mađar u čelenku ne strefi ,ja ću ga palicom potjerati sa sunca.Ne mogu gledati insana na suncu, a on ni mukajet.To nije normalno.
-I to je sve?
-Nije .Ona dvojica nešto šarete i samo se klibere, onaj treći kunja i samo prstom daje znak da je živ. U sred Breze skontali teferić. Ovdašnji im drotovi htjeli sijelo prekinuti,ali mi ih zaštitili. Rekli im da su to naši na specijalnom tajnom zadatku. Oni pitaju kojem. Mi kažemo da ne znamo, i da samo Luce , odnosno ti , zna. Jedan njihov se napravio važan i kaže:
-Kakv boni tajni zadatak. Usred Breze šator dići , teferičiti i cirkuzati , to može samo mahniti špija. Vidi ih. Vaskoliki se dunjaluk oko njih sjatio i ibreti se, oni ni mukajet. Ponašaju se kao da su sami , odnosno k'o opatica u svojoj sobi sa svijećom.
Ja njemu :
-Pod jedan .Tako ti prave špije rade. Naprave ujudurmu. Ljudi se oko nečega zadeveraju i bleje, a oni svoj posao rade. Pod dva. Ako slučajno Luce čuje da protiv njenih nešto zboriš ,ne gine ti jal Gornja jal Donja Bljuzgavica pa ti vidi šta ti je raditi. Tvoje ga ime odmah smuti i on se poče izvinjavati. Te on se samo šali, ne bi on na Lucine pulene, samo mu krivo što on na Suncu rmbači a oni mezete i hladno pivo u službi žmare.
Prekinem Esu, osjetuim , malo ga mađar drmno, malo piva raspričala:
-Manje te pive,više kontrole i svaki sat se javljaj.
-A šta ako ne bude ništa?
-A ti mi javljaj o tom ništa.
I javljo se .Od dva sta do šest je bilo četiri puta ništa. I glas mu se malo razabrao.Više nije velika pričalica. Kaže uveli njih dvjica jednosatnu dežuru i hamala jednog da prvomajskim transparentom turili kao klima hlađenje. Tako lakše kontrolišu i može se više klipača konzumirati. Ona dvojica nove dvije gajbe i mezu pristavili. Pravo se udomaćili . Neke ih ženske dvore. Ne zna se koja je ljepša. Sve bleje u njegovu bijelu harmoniku i mole da im nešto zasviraju. Oni se pravdajuda su zaboravili tarabuk, a bez tarabuka Deba ne zna guknuti. Nađe se tarabuk , pravi pravcati ogromni ciganski bubanj. A oni opet kažu zaboravili krnetu, a bez nje je Lenji još mrtviji. Nađe se i krneta, ali Brada kaže:
-Ova moja bijela blentava od harmonika se od prije nekog vremena zainatila i neće da svira prije akšama. ja tu ništa ne mogu.Evo vidite. Uze harmoniku u ruku,namjesti se na De dur i razvuče je ,a harmonika samo jeknu:
-Šta me budiš, budalo jedna bradata , nije akšam.
-A onaj četvrti’?
-On ne mrda .Ni jedne.Samo sjedi i u prozore jednog stana na drugom spratu prikanto pogled,ne diše.Čitav dan nije mrdno niti bilo šta u kljun stavio.Ne znam kako čeljade može biti mrtviji od Lenjeg. Ja na primjer…
Vidim ja, Eso se skroz na skroz pomahalio. Čini se i malo ga drmno,pa ga prekidam.
-Dobro javi se za sat.
-Čekaj bona , nisam ti reko glavno.Onaj četvrti ti ne sjedi ispod bilo čijeg balkona.On ti sjedi ispred balkona najljepše Brezanke.Nije ona zapravo Brezanka,već Sarajaka , mahaluša sa Bjelava .Iz sokaka njih četverice.Zbog nje su izgleda došli. Harmonika ,piće , meza; to miriše svatove. A i onaj četvri je sav u bijelom.Baš za svatova prispio.
Ovaj me put ništa nije steglo u grlu.Ovaj put me pokosilo.Kliznuh niz zid i sjedoh na pod.Spustih slušalicu. Ništa ne osjećam. Samo tupost iz koje izbijaju riječi:
-Stalno sebe korim,kako ćeš ahmaku,zaboraviti tu grlicu, taj Nebeski dar što plamti, ljubavlju ,snovima i čežnjom.
Kažem sebi , kako ćeš bolan , blento jedan zaboraviti , najnježniju devojčicu koje se smeje, a srce joj se lomi.
Ali jok,blentovija mora iza onog brijega iči,tami su ažbahe koje treba tjerati i grlice spašavati.Pa iza tog brda ima još jedan.
Kada ja jednom odem ti ćeš i dalje da šutiš. A tvoje nebo će uvijek biti uvijek plavo i blisko..
Tebe sigurno ne mogu zaboraviti.
Kako ću te bona zaboraviti,kažem ti mila moja?
One se vraćaju.
Pakosnica:
-Zaboravio nego šta.A šta si drugo mislila.Taki su ti muškarci.Pomute slatke male glavice i noga.Rekoh li ti ja.A opet žao mi ,i tebe i njega.Niste bili baš skladan par,ali najskladniji koji sam ja ikad vidjela.
-Vidi ,vidi ko bi to reko da će pakosnica i jene lijepe lanuti.Nemoj klonuti mila.Nije on taki.Nešto se ozbiljno i tužno dešava.Vjeruj mi. Nas tri se u tišini zagrlismo,kleknusmo na koljena i:
-Oče naš koji jesi …
Nešto mi šapuće , idi . Ne časi smjesta idi . Gitare i piana zvuk mi reže misao . Njih dvije mi tiho pjevaju.
Ne daj ga . Smjesta idi . On je tvoj , on je samo tvoj , Ne daj da ti ga druge ukradu.Smjesta idi . Trči. On je tvoj. Samo tvoj .
Ne znam šta da radim . Ponos dežura , duša šuti , srce bije . Blentače poju . Uzmem gitaru i sviram neku neke stihove koju nikad nisam i neću čuti . Moji su i samo moji i glas je moj i tuga je moja .
“Ja nemam drugi dom
osim doma u srcu tvom
osim tebe nikoga na svetu
nemam ja…”
Blentače plaču , ali ja ne . Više nema plača . Ne , ova Luca više neće plakati . Samo preko mene mrtve .Idem da tražim ono što je samo moje . Polako se spremam . Kada , hladan tuš , jer tijelo je uzavrelo , uzbibano . Korim ga :
-Tiho , ne talasaj , nema se vremena za igru .
Sjednem u baštu , zapalim , uzmem kurvozaije i to njegov . Zaboravio ga . Ili ga je ostavio . Misli se vratiti? Šta da obučem ? Vedra je avgustovska noć . Zrikavci ljubav vode i glasaju se . Cvijeće šumi . Za razliku od sinoć maglice su tužne , jasno se vidi . Sleđene su i ne žmirkaju . Mjesec tek malo viri iza jednog oblaka koji ga u stopu prati .
Osjetim miris suza u vazduhu , ili je to miris kiše . Sve mi to navlači sjetu i bojazan .
Ne , nije on prevrtljiv i nikad ne laže . Ništa mi nije obećao . Samo je rekao da me voli . I nije me ubrao iako je mogao. I vidjela sam da ga boli odlazak njegov , ili rastanak naš , ma kad god to bude.
Odjednom sam sigurna da to nije večeras i zahvalno dižem pogled ka nebu . Uzmem gitaru i samo sviram . Sviram i sviram . Muzici i ljubavi nekad nisu potrebne riječi . Bio je to neki potpuri , koji je iznjedrilo moje znanje , čeznutljivog sevdaha , sefardske nostalgije i traganjem za domom , ciganske tuge utkane u večeri obasjane mjesečinom i galopom vranih konja . Muzika me tjera da budem tužna , iako to nije moja tuga .
Sve će biti u redu . Nije bilo ! I jeste!
Odjednom kiša iz vedra neba . Lije li lije . Dok sam uletila u hodnik sva sam mokra , a gitara puna vode . Istresem je u hodniku . Nemamo volje zatvarat vrata da mi nevrijeme ne ulazi u kuću . Još mi je samo to trebalo . Podsvijesno vodu spolja prosipam po kući , dozivam mu stope.
Sati su prolazili . Napolju kijamet huče i zavija , a vedro nebo . Ledeni potoci se sa neba slijevaju kao vodopadi , a mjesec se smješka . Led fijuče , a kišobran nekom neće pomoći večeras .Ke sera sera. Ne znam odakle mi to . Možda iz malog mozga . Sada shvatam Dobrog . Veliki mi ne treba , kad mali izvlači znanje koje mislim da nemam .
Eso se nije javljao . Nisam htjela da zovem . Čini mi se da mi je nona govorila:
-Kad gre , ono samo naprid i na gore gre .
I grelo je .
Mokra , mrzilo me da se sušim , zakunjah Usnila sam sam da on pada i da mi ga krvavog donose. Probudi me zvono na vratima .Puna nade otrčim da otvorim. Nada vam je čudna stvar. Ili je imate ili je nemate . Uglavnom se ne obistini . Moja se obistinila i nije, ugh , proklestvo parova .
Otvaram vrata , njega unose na nosilima . Eso i trojica njegovih . Mokri ko svilene gačice u veš mašini. Sav je u krvi . Ja zinem da vrisnem . Mojsije me presječe pogledom , od koga bi se vjetru zamantalo . Stavlja prst na usta i pokazuje da se malo sklonim u stranu . Bazdi na pivu . Zakopitila mu se u bradi . Šapće :
-Biće on dobro . Stravi bošču na krevet da ti ga ne peksini . Tople vode , peškira i ćebadi što više . Ako imaš termofor , dobro bi došo. Ili golo tijelo uz tijelo prisloni . To najprije pomaže . Treba ga oprati i ugrijati . Pothladio se, heroj blesavi . Moro bi , a neće u bolnicu , samo ponavlja:
-Vodite me Luci , obećo sam da ću se vrnuti . Samo da je vidim , biću dobro.
Meni suze naviru , Mojsije me opet presječe :
-I još je reko ,ne bojte se neće plakati . Ka stina je ona . I tada je ko preklani bekan zakovrno očima . Hajd pokaži mahlukatima đe će ga istovariti . Blenuli u tebe ko bikovi u rasplodnu junicu . Ko da žesnkog insana nisu nikad vidjeli . Hajd , ova moja dvojica ,oni su rođeni da bleje . Ali onaj tvoj plavac bleji ko oni , a sijede ga već oblile . Vidi se nije mu mrska djevičanska ljubičica.
Unesoše ga , ja postavih čaršaf prije nego ga heknuše . Bez milosti . On nije jekno , jer ne može ili neće . Nije pri svjesti .Izađoše iz sobe . Ja po peškire , toplu vodu , termofor , ćebad i zastanem . Treba ga skinuti . Kako li ću jadna li mi majka . Ne bi se reklo , ali nikad muškarca nisam skinula . Osim onomad , i to baš njega. Kada se dušom dijelio. Moram ga skinuti , i vidjeti ga golog . A nikad golog muškarca ili bilo kakvog muškarca nisam dotakla . Osim njega, onomad kada je umirao.
On odjednom otvori jedno oko .Ono lijevo , od srca , kako on tumači . On mene ne vidi . On mene osjeća . U mom pravcu ga samo srce okreće . Znam to , jer to je izvrnuto oko kurbana koje su upravo nedoklali .
Porculansko oko mi poručuje :
-Snaći ćeš se ti . Samo misli na moje riječi .
Mnijem :
– Kako ću te zaboraviti ljubavi moja ?
Tebe bi bilo lako voljeti za čitav život.
Tebe koja si nestašno lijepa
Tebe koja mojim gradom čednošću sijaš i hodiš
Tebe kojoj cvijeće mirise krade
Tebe koja samo za ljubav živiš
Tebe koja sjaj sa suncem dijeliš …
I snašla sam se , jer ljubav sve čini mogućim :
Svukla sam ga , ali pogled na golo muško tijelo me ukoči . Kako ću ja to ? Muško mi tijelo , trinaest godina, ruka nije dotakla . Osim njegovog, prije tri četiri godine, onomad kada sam se zaljubljivala.
Zatvori lijevo oko , ono od ljubavi . Otvori desno oko od milosti , kako on kaže . On mene ne vidi . Znam to , jer oko mu uvrnuto ko u nedoklanog kurbana , kojeg hoće još jednom , definitivno da prikolju .
Biserno oko mi poručuje :
-Snaći ćeš se ti . Samo na ljubav misli.
I snašla sam se jer strah od još jednog gubitka čini čuda :
Kako ću te zaboraviti malena?
Tebe koja se uranjaš u ljepotu duge
Tebe koja nevinost djeteta nosiš
Tebe koja plavetnilo neba oslikavaš
Tebe koja dubinom mora zračiš
Tebe koja u očima zvijezde nosiš.
Počeh ga prati i obradovah se i zbog ovoga i zbog onoga , što vidjeh . Nigdje rana . Ogrebotna mnoga , modrica još više . Kažu hematomi se zovu , ko da ja ne znam . Znači vanjska krv nije njegova . Uglavnom . Od ogrebotina koje ima , ne bi je ni petinu bilo .
Brišem krv, a ona se ne da . Obrišem je , a ona se pojavi , još krvavija . Dva lavora i i dvije kade sam vode promjenila . Dvije veš mašine peškirima napunila . I ništa . Krv izbija i ljepi se . Na crno vuče. Veštičija krv tako izgleda . Dobri počinje da drhti i da se grči.
Čujem kucanje na vratima . Otvaram . Mojsije je diskretno okrenut leđima.Neće da gleda u golog druga.
-Ne peri ga . Sada je najpreče da osjeti ljubav i toplinu , inače rikavela . Zamalo ga ubi gadura . Ni krivog ni dužnog . Samo lezi pored njega i čvrsto ga zagrli . I pjevaj mu ono pjesmu koju si sinoć pjevala . To neće biti vaša pjesma . Vi nećete nikad imati vašu pjesmu .Vaše će biti sve pjesme koje vas zabole . Takva su vam srca . Nisu sa ovog dunjaluka . Široka su i duboka ko pramaljeće , a djetinja .
I ode .
Šta je ovim mahalašima ? Jesu li svi takvi ?
Nešto izmudruju . Ni što , ni kako , ni radi čega . Samo se okrenu i odu . Kasnije , mnogo kasnije sam shvatila da su skrivali suze u očima . Vizije , tugu i ponos .
Zatvorim vrata i legnem pored pored njega. I zagrlim ga. Čitavim tijelom ga obgrlim. Nije me ni stid niti mislim da je grijeh. Biće šta mora biti. On drhti li drhti. Grči i bacaka ko pijetlić kome su otfikarilu glavu. Ili kao da ima goropadicu.
Više nisam na muci i ne pitam se: Kako da se skinem kad nikad nisam gola pored muška legla. Osim… Kago da ga ugrijem kad ne znam kakav je dodir muškog tijela … osim… sa njim..
On se ukoči , uspravi,zakoluta očima , pa se počne talasti. Meni u ušima tople riječi bruje :
Ne mogu te nikako zaboraviti ljubavi mila .
Zato dođi da ti snove sanjane poklonim
Zato dođi da ti pjesme nježne pjevam
Zato dođi uhvati me za ruku
Zato dođi zagrli me čvrsto jako
Zato dođi meni i ne boj se više mila
Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina .
Šta ću ja opet moram plakati . Baš sam neka razmažena pizdunka . Barem sam naga i grlim ga . Čvrsto da mi ga ko ne ukrade. I još jače, da mi ga smrt odnese.
Nisam osjetila nikakvu bojazan , ni sram. Samo vrelinu tog gorućeg tijela koje se dijeli . Tačno mi se priviđa da pehlivani na tankoj , najtanjoj liniji. I puštam svoje srce i boli da ga griju a moja trinaestogodišnja tuga izbija , kao da hoće da napusti moje grudi, kao da nikad nije postojala:
oš ne sviće rujna zora …
Samo što sam prvu riječ pustila , zatitra Mojsijeva bjelica . Pa gitara . Prepoznajem moja gitara me parti . Eso je svira . Čula sam da nikud bez gitare ne mrda . U gepeku fiće uvijek je tegari . Kao da vidim , Debine razvaljene žvalje , dohvatio se ciganskog tarabuka i tandara . Ali ne mahnito , kako to inače čini , već nježno kao da mu je lira ili anamo ona među skutima. Lijenog se krneta ne čuje . Znam , pustiće on dva , tri akorda tek toliko da moju bol gurne u provaliju , gdje se gube oči ovog nevoljnika .
Pjevam i plačem , ne zbog boli svoje . Nje više nema. Nego zbog ovog djeteta koje mi se gubi ,a ja nisam spremna da ga pustim, jer ne želim novu bol koja će nas oboje ubiti. Odjednom osjetim. Vratiće nekad poslije svom žstinom i ubiće nas. Ali to nije sada i večeras.Vreo je , kao vazduh u pustinji . I znam da je sada usamljen . Najusamljenije biće na ovom svijetu . Bori se . Trza se . Ne da se.
Tek ponekad jekne :
-Nemoj , mila . Ne čini to .
Znam ne govori meni . Ja mu ništa ne činim . Samo ga umotavam u svoje toplo tijelo , pjevam i plačem .
Taki vam je on . I kad ne zna za se , hoće o ljubavi da se pjeva.
Stišćem ga i grlim . Glavu mu na grudi tople stavljam . Ne znam zašto , on se okreće od njih i odmiče . Valjda i nesvjestan neće da skrnavi bjelinu moga tijela .
Taki vam je on . I kad umire , ne da na nevinost grlice svoje .Onda sam prestala pjevati . Imam prečeg posla . Stisnem ga da mi ne bježi . Ljubim ga u krhki vrat i meku kosu koja miriše mojom nevinošću.
-Nemoj da bi mi sada umro , mili moj , ljubavi moja . Ubila bih te , načisto, skroz na skroz. Šta bih ja bez tebe ? Zar mi nije bilo dosta boli . Još i ti treba da mi odeš . Nemoj ubiti svoju djevojčicu , mili moj . Molim te , nemoj . Daj mi barem još samo malo tvojih dana .
Suze mi počinju još jače teči . Vrele su . Bol ih zapekla . Prelivaju se na njegovu kose , pa na vrat , preko leđa , čitavog ga zapljuskuju . Ja hoću da ga obrišem . Uzimam paškir . On me uhvati za ruku i slabašno je stisne . Pokušava da mi brani da ga brišem . Prvi put je učinio pokret koji nije padanje u ponore , iz kojih se mnogi ne vraćaju .
-Nemoj mila , ne čini to.
I drhti , počinje tiho ječati .
Taki je on . I kad ječi , ja se moram smijati , jer nenadano sjećanja klize…
Od 1968. se u mome gradu , pojavljuju neki eksponenti nezabilježeni u našoj policijsko-socijalističkoj poraksi . Ima znalaca , neukih ljudi i neznalica . Ima časnih , poštenih ljudi i kriminalaca . Ima dobrih ljudi i mnogo komunista . Naš posao je da branimo ovaj svijet od neznalica i kriminalaca . Tako sam van ja razmišljala .
I sada mi tu , na mojim čvrstim bjelokosnim dojkama , na mojim Lucicama , jedan od onih poštenih umire . Lijevo mi oko zaiskri , a iz desnog suza ne prestaje da liju.
Vrisnu :
-Neee…
I klonu . Uplaših se . Jedva da diše , ali bar nema grčeva . Osjetim da ga moje suze griju . Da mu prijaju . Još čvršće ga zagrlim . I vrele suze za njega lijem i ljubim ga u sljepoočnicu . On se se malo po malo umiruje i opušta .
-Bože mili , pa on još miriše na bebu . Ne tražim mnogo Gospode Milosti. Nikad nisam , osim da me primiš sebi . Sada hoćeš da mi Ga uzmeš . Zar mi nisi sve uzeo , i nisam se bunila . Molim Te nemoj i njega . Samo mi ga vrati . Biću dobra . Samo daj da mi se moj maleni vrati .
Neka lagana tišina , koja nije sa ovog svijeta uvuče se u kučicu . Ništa se ne čuje . Ni muzika . Ni kiša . Kao da sve očekuje nešto . Samo suze moje žumore . Padaju po njegovom tijelu i klize kao rosa po djevičanskoj ljubičici . Kao da smo tišinom i prazninom odjeljeni od ostalog svijeta . Dobri i ja sami na kraju svijeta . Nije me briga , samo da mi se vrati.
Nije se vraćao . Samo je sve tiše i tanje disao . Gubio se . Hropac i ništa . Presta da diše . Ja sam kip . Ja sam sleđena gromada . Ja sam rekvizit , pozorišna lutka odbačena iza kulisa , što nepomično zuri u glavnog srtistu .
Tišina . Tajac. Mir.
One se dvije pojaviše . Prvi put otkako su Dobrg na nosilima unijeli. Ne obazirem se na njih . Sada je sve sasvim nevažno.
Pakosnica:
-Opauči ga , bona , iz sve snage . Zar ne znaš da doktori pljusnu bebu da zaplaču , da joj život dozovu. Hekni ga iz sve snage , da te više ne sekira . Mlatni ga iz sve snage da više ne plačemo . Molim te , samo me ovaj , jedan jedini put poslušaj.
Dobrica:
-Poslušaj je . Ionako nemaš šta pametnije raditi . Zvekni ga iz sve snage da mu se sve zamanta i da mu se život prisnije
Ja ga lupim polako , ‘nako ženski . Žao mi sjenovito dijete tući . Jer on bijeli , postaje sjena i vazduh .
Pakosnica mi priđe , uhvati me za lijevi ruku . Onu od srca . Dobrica mi priđe , uhvati me za desnu ruku . Onu od milosti .
I moje ruke spucaše , iz sve snage , djetinje lice . Prvo lijeva , ona od ljubavi , hek, pa onda desna , od duše , zvek . Glava poleti desno , pa lijevo . Dva brza , nemilosrdna tap tap i ništa . Okrenem se , pa ih bijesno pogledam.
One prstom upiru iza mojih leđa . Osvrnem se .
On se uspravio . Sjedi . Oči mu okrenute naopako . Nema zjenica , samo bjelina . Znam da me vidi. Zagrobni , ne njegov glas , grmi na mene :
-Jadna ti , ne znaš šta si tražila , ali evo , molba ti je uslišena .
Svi bi se uplašili od te prilike . Go , krvav , izobličen , modar , izgreban , sa tom besprizornom bjelinom umjesto očiju , ne čini se od ovog dunjaluka . Pobjegli bi i duhovi glavom bez obzira.
Ne i ja . Meni samo on treba . Nije bitno sve da je i živi meit . On je moj , samo moj . Ne dam ga .
-Samo mi se vrati mili . Zagrli me . Molim te . Pogledaj me i reci mi :
– Kako ću te bona zaboraviti .
Samo mi to kaži mili.
Da samo oči imaš , vidio bi ljepotu koja se ne smije ostaviti i bolom skršiti..
Da imalo uma imaš ,vidio bi neizmjernu dobrotu i tihu mudrost , koju treba prviti na srce i unijeti u dušu .
Vrati mi se mili i zagrli me . Molim te . Samo ti to tražim . Ili me povedi s tobom . Znam da ti to možeš . Molim te .
Nije me zagrlio . Bar ne još . Nije me sa sobom poveo . I neće .
Povratio je na moje gole tijelo . Modrozelenu zindansku tekućinu . Litre nje . Začudo mirisala je na ljubučice i nebo . Klonuo je . Pao nauznak .Više mi nije bilo svejedno . Znala sam da se vratio . Znam iskustveno posljedice moždanog udara ili potresa mozga je povraćanje.
I onda sve bude u redu . Ili ne bude . Osmijeh na licima onih bezobzirnica , koje sada odlaze, mi kaže da će mi mili moj ostati . Zahvalno im klimnem glavom.
Tekućina je odmah isparila , legoh pored njega . Pokrih nas ćebetom nade , zagrlih ga čvrsto, nježno i šapnuh mu.
-Hvala ti što si mi se vratio mili moj . Ja sam samo zaljubljena djevojčica .
Znala sam da će sve biti dobro , jer on prisloni lice na dlan lijeve ruke , reče samo jedno nesvjesno :
-Znam . Sada…ali…
Okrenu leđa mom golom tijelu , da ga ne skrnavi njegova golotinja , ali ne i mirisima ljubičica i ljubavi , jer ne ispušta moju ruku , i držeći je na usnama , usni . I ja sa njim .
Taki vam je on . Kad on usni , morate i vi sa njm.
655* Jedna bol ne udara dva puta na isto mjesto.Aha!
656*Ponekad se mora švalerisati , jer se to ne može raditi sa svojom djevojkom ili gluho bilo sa rođenom ženom
657* Jednom pizdun i mali štakorćić , uvijek peder i gospojica.
658*Muzika,ljubav i tuga su neraskidivi spoj.Uče nas kako je život lijep i kako ga treba uzeti u ruke, milovati, maziti i cijeniti.
659*Na mjestima gdje ljubav ne stanuje vrijeme je uvijek tužno .Ako nije tužno onda je očajno i krv ledi. Zato nikad ne gledaj u stranu od koje srce okreće glavu-
660*Ljubičici treba samo jedno srce nježno da je voli i iskrena duša da je miluje. Molimo se da ne traži previše.
Danas je Srijeda 29 Jun / Lipanj 2022. i kako kažu 179 dan u godini koji je zalegao ko kokoš-. Po prostom integralnom računu do kraja godine bi na zalijeganje trebalo prihajati barem 186 dana.
Kakvih?
Nije naše da vam otkrivamo tajne, jer bi se mnogi mogli ozbiljno naljutiti na nas, a oni skloniji vatri i obrušiti.
Ništa im to ne pomaže.
Sjetite se Blekija:
Ako ljubav u srcu osjećaš ,
šta će ti više.
Sve ostalo će se posložiti.
Dobro , on je mahalaš i vi odmah pomislite kako je njegovo posložiti višeslojna , dubokoslojna i višeznačna riječ.
Pa šta?
Šta ima toliko loše u toj višeslojnosti , dubokoslaganju i višekratnosti.? Ako ćemo iskreno , to slaganje samo ljubavlju, milovanju i milošću odiše.
Eh , da mi se posložiti sa ljepotom
a je u srcu nježnošću nosim.
No, to je stih za neku drugu bajku.
Što bi peote rekli:
Ljubav nije san , ljubav je činiti dobro svaki dan.
U prevodu:
E, vala , mogli bi i vi nešto prevesti , a ne samo preslagati šuplje priče i opljačkanu lovu i ne činiti dobro. Jazuk je to. Veliki!
Što bi rekle poete (danas opetovano):
Od vatre niko ne može pobjeći , ako se zalaže za nju.
U prevodu: Pored ostalih zlotvora u pogani, kuku i olimpijcima.
Galerija mrsi blještave ali i one malo ledenije dane prošlih vremena , vodeći ih neumitnom smiraju , kao što Blistava Modra rijeka nosi sjećanje naših djedova od Ezela vakta ka iskonu.
Prebirući po riječiima i slikama često sam osupnut ljepotom , radošću , svjetlošću ali i naivnom tersluku kojom su se nepatvoreni pregaoci mahalskih ašik bašći igrali sudbinom i životima. Nisu bili ni svjesni da svojom igrom direktno utiču na slijed potonjih dekika u srazu sa kosmologijom.
Tada danima ne izbivam iz Galerije. Kao da me prošlost zarobi i ubacuje se u moje slike , platna , boje , kistove ili samo u kalem koji sam od sebe zapisuju, prepravlja i dorađuju i ponovo živi ono što će , zaokruženo u cjelovitosti , uz Božiju pomoć , jednom ugledati danju svjetlost.
Gledam oko sebe i čudim se koliko je akšama i sabaha i sjajnih mjesečevih druga proteklo mojim modrim rijekama , raznoseći ljubavi krojenih i življenih u mahalskim đardinima?
Suton okupan mirisom Behara
Koliko li je ljepot anđela zaplesalo , zapjevalo i radost ljubavi poklanjalo blentovijama koje nisu marili za vrijeme i usud , već su živjeli, jednostavno i nerazumno , onako kako su svikli i djelili se svojim ljubama.
Čeprkajući po galeriji , slikama i zapisima nabasah jedan isječak izgubljen od svih , i nepriklonjen ni jednom čitabu. Pomislim, vrijeme je da ga prihevtam uz ovu Bajku. Nisam baš siguran , da će se tu zauvijek udomiti , jer ove riječi je prva ugledala i pročitala u nekom skoro zaboravljenom vremenu jedna čudesna žena , koje više ni.
Bijaše to ljeta Gospodnjeg 19…
Otvorim oči, a njegov pogled jedan valer tužniji. Iz čakšira vadi omot pisma, izgužvan i žut. Pruža mi ga i kaže:
-“Ti znaš šta je bol, ali se ne boriš sa njim. Ti ga trpaš i gušiš. Misliš da si ga zaboravila. Nisi malena.
Bol
Ti misliš da me znaš. Da li je baš tako? Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da bol nije rezervisan isključivo za nas. Svako od nas neko breme nosi.
Odoh da zagrabim malo Modre rijeke, ona je ljekovita. Donijeću i tebi. Trebaće ti.”
Ode. Ni poljubca na kraju balade…. Uh , jesam glupa. Odakle mi to. Čuj da dozvolim da me maksumče ljubi. Šta može hudoj žemskoj pasti na um, to ne mre nikome. Pih , pih, nalet me bilo.
Čitam:
Humor boli krije ( naslov)
Đul baštom razli se zvuk ćemaneta. Dobri , kao da ga muzika zaobilazi , uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Hoće Dobri da skine celofan. Ima on, i onu svoju sarajevsku , isto tako bez gaća , ona je otvorena. Spušta francuske, uzima Drinu , otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , zastane, nešto se premišlja.
Spušta cigar.
To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori u istražnom , i ne trepće , da se ne bi odao.
Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , na kraju i Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega. To je dobar znak.
Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, podmoskovlje šumi , more se pjeni, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju.
Biće dobro,sluti Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti. Zna , zakuvaće se.
Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan. Pa pogled skrene na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera črtvoroperaca naspram ovoj mahalskoj igri staklennih perli.
Jami bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio. Pogled mu se utopio u slova i bleji .
Čovjek bi pomislio da nešto čita ili ne zna čitati. Jes kad ne bi znao da Dobri osim j'taime , vule vu kuše ave’k mu'a , c’est la vie , non Je ne regrette rien , au revoir mon amii takvih tričarija , od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.
To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi, počnu.
-Baš si glupak Deba, ne čita , on boju gleda.
-Jebala te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.
-Jel’ prosuto po vešu?
-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.
-Ja konto žensko veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno.
-Što će mjenjat gaće jednom dnevno, nije luda. A i što će joj uopšte gaće ako ih treba svaki čas skinuti?
-A ako boja procuri jal bijela jal crvena?
-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.
-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj tvoj poganluk. On po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.
-Ti otkad progovorio ne može te čovjek uhavizat. Prije ni jedne nisi htio beknut. A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti . Sve jasno i razumljivo. A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da insan konjak može pomladiti?
-Može, može ali to nije za nas.
-Zašto nije za nas?
-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut?
Zarovi smrti
-Ja ne mislim riknut.
-Znam, ti ćeš crknut.
-Što ću crknut kad mogu riknut?
-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.
-Kako znaš?
-Fino znam.
-Hajde raci mi ako znaš!?
-Ja ti neću dati da rikneš.
-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?
-I Dobri mi jaran a on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.
-Kako znaš da on nece crknuti?
-Jednostavno.
-Kako jednostavno?
-Fino,jednostavno zato što će riknuti.
-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?
-Šta Mojsije?
-Hoće li on riknuti?
-Neće.
-Znači i on će crknuti.
-Neće.
-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.
-Ne mora.
-Kako ne mora?
-Jednostavno.
-Šta je tu jednostavno.?
-Sve, on će krepat.
-Kako znaš blentovijo pametna?
-Jednostavno znam.
-Kod tebe sve nešto jednostavno.
-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnije ne može biti?
-Zašto?
-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati i jednostavno će krepati.
Debi se odmah prosvjetlilo.
Okreće se harmonikašu što Moriće titra.
-Mojsije, kako ćeš krepati?
-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan?
-Lenji. Kaže , ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.
-I ti njemu vjeruješ!
-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.
-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?
-Ima kako nema. Ako bi’ išta u životu volio onda je to da umrem na njoj. A i Lenji ne bi imo ništa protiv, kolko ga anlaišem.
-Dobro Lenji reče, ti nećeš riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.
Ubacije se Lenji ponovo u igru.
-Eto , ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.
-Kako znaš?
-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.
Deba se okreće Mojsiju-
-A što ti, Mojsije ne bi madrkno, ko sav pošten svijet.
-Natakariš pošten svijet. Sve same hođe, svećenici, učeni ljudi , političari , hadumi , hadum tetke , pederi , hanumice , ekolozi i humanitarci. Nije to za nas mahalaše.
–A ja opet nešto mislim kako bi bilo da Lenjeg sprcamo međ’ taj pošteni svijet.
:A što mene fićfiriću jedan ? Eto ti Mojsija pa njega uvaljuj u belaj. Meni krepat i madrknut zvuče skorom isto.
Zagrmiše basovi.To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče.Vidi on, ova bi se biti ili ne biti filozofija bi se mogla vrtiti, barem, dva tri dana.
Skonto pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe.Blentavi ko blesavi mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Jedino im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.
I on zvizno. Poćelo mu , na bigajri hak , neštimat sa Zlatom.
Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto autista ili se sprema da postane autista. Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.
-Dobri mog'li ja dobiti te neotpakovane cigare.
Lenji zakuka:
-Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti. Celofan je u pitanju.
Znam ; kaže Dobri i dodaje kutiju Debi.
Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem. Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa; pa celofan miluje, ciganku u kosu ljubi, tijelo nježno miluje , suze mu grunuše na oči.
Plače Deba ko godina, ako znate šta je to?
Kutiju cigara ž'tan na grudi privija. Jedna Cigančica mu se u oči pristavila.
Svi zanijemili. Čuj, blesan plače. Ne, nem're to tako…
Nebeske suze
Nije fer. Gdje si vidio, da odrtina osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast, mere zaplakat?
Može, misli Dobri i te kako može. Ona priča o crknut, riknut i krepat ga bacila trinaest godina unazad kada je dijete bio i imao deset godina. A i na Frku ga podsjećala.
Nije ba , on bio konjina i fićfirić, neotesani i grubi blento ,da ne m're grublji biti. Autista skoro postao?
Jok!
To se njemu srce sledilo, to njemu duša zamrla. To on lijepo krhko biće, onu svoju dušu veliku , Bogom datu , u mali mozak, u hipofizu zakopao. Zakopao, cementom sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio. Da se sve slijepi i zaledi. A ako neko počne čeprkat, da se duša samozapali.
On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane njegove, njegove male kanarinke.
Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana , dijete u oblacima . Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i pameti.
Dijete u oblacima
Pošli oni u četvrti razred herojeve škole. To su one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak dječak , mogo bi joj postati momak.
Sva bi im se djeca mogla rugati, a njemu milina oko srca:
“Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.”
Eh, da je barem tako bilo, misli on.
Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa ko hablečinu kad god poželi.
Ali nije tako bilo.
Ali nije tako bilo…
Nikako nije bilo tako!
Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama sanjati.
Bilo je to tako, ko da me neka mračna sila svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.
Ja sam nemoćan i ne mogu da dišem, niti da vrištim , a bol se veća javlja. Prvo ti desna slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini vuče. Bol te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.
Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.
Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi.Ne moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.
Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa.Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko jako skuvani rezanci , posuti paprenom paprikom.
Čudim se mene ništa ne boli i sve se nadam da će mi sada i tijelo i kosti samljeti. Ne ništa. Jok,bolan , ne da dušman lakoće. Tu samljevenu masu poli sa litar tečnog azota i u grudi mi sve to vrnu.
Bilo je to tako kao da ti dušu ,onu auru, onaj balonćić mali , katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca. Balonćić pane i puf nestane. Ali se duša vrati, malo veća od balončića. Ne znaju krvnici da je duša od Boga data, da čuva i štiti nevinost i čestitost njegove djece.
Zvijer krhku dušu svaki put vraća na ležaj od klamfi tkani. Ona se vraća još veća i jača.Kad neman vidje da joj ništa ne može, vrati je u moje grlo, pa je pogura malo niže.Ona se zaglavi ni dolje ni gore i samo prhnu ko grlica bijela ka nebu svome.Znam da će me gore , kad mi smrtni stađun dođe čekati, da me pomiluje,da se izmirimo i sa mnom da Dijanu traži..
Dijana je bila moja mala božica lova.Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz bajkovite šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.
Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.
Šta ima da pitaju, djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.
Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.
Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću. Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom domu . Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan ka spomenik neznanom junaku, samo bi joj rukom odmahivao.
Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju.Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju, ali im sama pomisao na njega neku toplinu stvara.
Dijana i Dobri nikog ne primjećuju ,samo se za ruke drže i grčevito stiskaju. Kao da će ih neko, nepoznato nešto razdvojiti. Znaju ,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.
Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja. Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.
Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je idušman što u sebi mržnju nosi,
Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.
Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema. Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše , ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga škuri oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Ne da mu glavu ili barem jedno oko da proviri.
Dobri nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i neka zlokobna tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.
I zavisiće.
Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do Dobrog dođe. On izleti, jurnu , kroz zatvorena vrata suknu i po gradu krik raznese.
Trči Dobri , vrisak s njim.
Trči Dobri a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli. Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema ,klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto,ali urliku se pridružuje, i on vrišti , cvili i plače.
Dobri trči, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.
Vidi policija izvodi jednog bradatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini , monstrumu lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije,a dva ga drota naizmjenično bubaju.
Uljeće Dobri u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.
Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako mu na ruku kapa. Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno,neljudsko tjeralo na to.
Znao je , to je Dijane , ljepote njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije to prije znao, nikad je nije probo. Pa se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.
Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.
Očima ga zovnu ,on joj priđe,ona mu šapuće i kaže:
Poljubi me i zagrli me molim te. Tako sam umorna , a i hladno mi je.
On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori. Misli Dobri moja djevojčica je umorna i pošla je da spije. Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja između njih dvoje prhnu . Prozori se treskom otvoriše , vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznese se put neba.
Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišto . Dijanin vrisak se kovitla mahalama. Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.
Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Dobrom drago , jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva,kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju. A ona čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva,pjesmu umilnu, pjesmu predivnum pjesmu Stvoritelju:
Ja evo Mili Bože tebi dolazim
svoje srce janjeće tebi donosim
mili bože oprosti moju nevinost
u ruci ti čistu dušu svoju prinosim.
Radosna i vesela ničega mi žao nije
Mrijet svakako valja kasnije ili prije
Molim sačuvaj mi Dobrog blentavoga
Mog drugara smiješnoga i jedinoga.
Nesuđenu ljubav moju
a blentavu ovcu tvoju
trebaće mu pomoć tvoja
iskrena kao ljubav moja.
Dobrog tek tada hladnoća,led ledeni obuzima , jer vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena. Satara ,pala mesarska, više nje blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa ga u bijeli čaršav zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.
Gurnuše Dobrog van ,na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.
A kome Dobri sada pripada?
Tijelo mu sa živima. Duša za grlicom odlijetjela.
Tuga nebeska
Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila. Dobrog nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on dobri i blentavi , zaljubljeno zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.
Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Preko dana bi dijete bilo na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče bi spavao ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao. Dijete , jako deset godina , snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura , ljubavnica nije bila; sniva.
Nije ni jednu ciglu riječ tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.
Ukopaše Dijanu.
On joj buket hrastovog lišća i dvije ljubićice u novinski fišek uvio i na odar položio.Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva djevičanski mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio. Misli dijete; šta će mu , nema više male božice, pa mu ni ne treba.
Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta , kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo. Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris cvijeća će je privući pa će se njegova Malena vratiti.
Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Zaključiše , onako uzgred , veliki je: Ima deset godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu, i u cijeloj zemlji , i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od deset godina na snalaženje. I mlađu , i stariju . I malo im to, još ih pride kolju , siluju i ubijaju.
Ćetvrtog dana u sabah Dobrog probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja. Zagrakta mu posred uha:
-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džab džabe čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti:
“Idi kući Dobri i ne tuguj više.Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio,mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni.Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo me više ne može dotaći.
Dobri za kamen ,da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova,vrana,švraka i galebova se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:
-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio inače si naj…grabusio.“
Vidi Dobri da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.
Mila moja Grlica
Dijana ona providna grlica mala,sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi.
Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao ka stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga. Nikad nije. Ni vrno se nikad na groblje nije.
Kad je kući došao , sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.
Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili..On bi odmah sve smazo i popio.
Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.
On hranu čekat nije mogo,toliko je pregladnio,već je doksate drvca počeo mrviti i jesti.
Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelašća malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i poče povraćati.
Povraćo je ravno deset sati. Svaki sat za jednu Dijaninu prestalu godinu. Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih deset sati, svaki sat za svoju jednu beternu godinu.
Nikad više nije povraćao.Osim jednom. I nikad se više nije najeo,osim jednom. No , o tome drugi put. Sada napuštamo Dobrog da se do kraja i dobrano zaledi i da se u punom sjaju među jahačima pojavi.
