Moja tišina
Pokajanje i oprost
Ocean
Vjernost MBS
Moja tišina …
sni
kao kapi rose
u očima
na usnama
stisnem bjelinu
u kapcima
otvorim srce
tugi
moram
tada vidim tebe
anđelu mili
udahnem
zaronim
predjem se
tebi
najnježnijem oceanu
vjernosti
Prijateljice moja
Čitav život tegarim samo jedan , ohrdani , kožni kofer , srednje veličine. Ispran tragovima kiše čami na tavanu stare roditeljske kuće koja je vidjela i bolje dane , a sada samuje mnogo života, ljubavi, dobrote , radosti i milosti. Mnio sam , ako iznenada budem prisiljen na selidbu , bilo gdje, u njemu imam sve za lagodan život. Imam kaiš viška ako ponekad bude pretrpan. Ne treba mi ni neseser . Pederski djeluje , a i višak je.
Neko bi rek'o :
-Siromah neki čojk .Sprco čitav jedan mnogokalendarski život u jedan cigli, starinski kofer!
Aha , kako ne!- mislim ja i sliježem ramenima.Ne valja se sporiti sa neukim.Ponekad je glupost zarazna. Neće razumjeti, čak i ako protabire sadržaj kofera. Druga , sumorna neka vremena se nadvila nad uvijek plavetnim i prelijepim dunjalukom.
A u kuferu na priliku za svaku nepriliku obavezno turnuto:
a) Dva para kratkog veša. A par su vam gaće i majica. Uz oni par na sebi , dovoljno za četiri dana . Ako se jedan dan čojk malo uščuje ,nije grede , putnik je , a vremena su svakakva , počesto nikakva. A valjda će se u četiri dana naći bar neka bara , da se osafunjanoj i tuknutoj žutini vrati bar malo bjeline..
b) Jedan par dugog veša. Nisam ljubitelj dugog veša nikad bio. Glupavo i arhaično mi izgleda uvijek očekivana i očekivani oriželjkivana scena – gologuzo žensko i čojk u dugom vešu , sa natakarenim i kofrčavim atributom. Ali kakav sam lajav i pehav , mere mi se usput zalomiti neki zindan. Gluho ne bilo , polove i Sibir ćemo preskočiti, ako ikako mere, makar moro na kratko zakapijati labrnju.
c) Dvije jednobojne košulje , dvi-tri kravate , jedne rezervne pantale sa špic peglom,rezervni par salonki i četiri para čarapa. Pristojni insan mora svaki dan mjenjati pokrivke za noge, da se insanke , umjesto od pogleda na atribute , ne bi bandačile od “aromli” nafajtanih čarapa. Iz istih razloga izbjegavamo muške insane. Većina tukne ko kolera.
Ali to je dovoljno samo za po kofera,primjetiće neko od onih što ih u mahali picajzlama vabe.
Jes vala, istina živa.
c) U drugu polovinu uturim jednu uokvirenu sliku. Zlu ne trebalo, mere se prodati ako bi ovi bakso sprca penezi na neke sitne potrepštine, recimo: bokor kamelija , chanel 5, dior 999… Ovo bakso mu natandariše pajdaši. Kažu ; baksuz totalitaris ! Gdje god sjedalicom mrdne, mora ga neka neka ljepota ščolit. A njega učili da bude dobar i fin. I da pomno pazi : Bogu Božije, a ženi …ma znate već. Ono što ona najviše voli. Ni slučajno krpice. Nije naviko oblačit, već …,već bezbeli – sa hejbet bezmirisnih kamelija uokvirivati nagost raskošnog ženskog tijela , osjenčenog mirisom petice i pokrivenog bojom 999-tice. Joj ljepote judi moji. Boli glava!
d) Obavezno dva prazna platna za nabrzinu slikati , jer lova u čaroliji brzo kopni , ko snijeg u avgustu. A ponekad valja usnulu ljepotu namah ovjekovječiti i koji prekoredni sevap zaraditi.
Uz platno treba i pet osnovnih boja ponijeti. Jer natakariš platno ako nema boja.
Eno neuki nas šenkrat plaho ispravljaju:
-Crna i bijela nisu boje.
Joj levata mile moje. Eto, nek oni naslikaju crno bijeli svijet u koloru, bez crne i bijele boje.
Kad već tegariš pet boja , moraš im prikantat i pet kistova minimum i jednu alkoholeru sa kurvoazijeom. Ne kao razređivač boni bili , već radi uroka. Ako te pogled na žensku nagost i ljepotu ostavi bez daha, a hoće garant, Svaka je žena stvorena savršenom i meni svaki damar nabrekne ko avion kad slijeće., Tada mereš grlo i pluća pročistiti žesticom i povratiti dah. Ono kažu grijeh je. Jes, kako ne! A nije ljepoti grijeh ljepotom svojom baksi fraz izazivati. A sem toga , moj otac , čuveni akšamlija , čitav život dokazivao da grijeh ne ide u usta , nego iz usta. Da li je bio u pravu saznaću kad mu se pridružim; jal Ah tamo , jal UUHH anamo onamo.
Sve ostalo što mi je potrebno imam memorisano jal u blentari. jal u rukama i nogama, jal između… šta ga znam.Zaboravlja se. Krečana ipak još nije ,hvala Bogu, šljegla na mubarek sjedine.
I šta sad ?- pitaće neko misleći na hejbet prikalemljenih kalendara.
-Ma ne znam kako sam sprco tolike kalendare.Da nisu prelijepi i unikatni reko bih da mi je neko svoje podvaljivo.A jopet, možda se prebrzo živjelo. Možda se san za snom , bez predaha kalemio.
-Ma ne pitamo to . Nego šta je sa kuferom!
Aba zo. Što ne kažete? Ništa ! Kasno , u ratu anlaisah , kufer mi nikad nije trebo. Gdje ću ja bez svoga Grada čednosti. Šta bih ja bez Sarajeva. I Sarajevo bome , bez mene. Svisnuli bi načisto.
Sada je kofer skoro prazan.
Krpice u ormaru uredno poslagane i po redu i tabijatu dunjalukom svjetlo dana , jal noći gledaju. Il ne gledaju.
Platna prodana ,poklonjena, obješena na zidove ili u sehare snova pohranjena.
Kistovi se uglavnom u razređivaču kisele. Ima se pametnijeg posla.
Miris i karmin kupujem barem jednom godišnje. Ko da mi ih neko krade? Svako malo prhnu. Joj , jesu nestašne ljepote mile . Vazda bile. Ne mere ih čovjek ščolit , a da ga na neki belaj ne navuku . A meni plaho mrske te navlakuše. Ma , načisto posijedio od njih .
U vrtu zasadio tisuće raznobojih ruža. Nek ih beru same. Jer meni je grehota cvijet , ako nije žena , brati. I cvijeće ima dušu.
I jedna novost. Rat me naučio. Bijeli , pamučni čefin, dva u visinu a ležećki , se šest metara u duljinu ,a poravljeno i triput smotano , uredno ispeglan i složen ,kao jedini gost , na dnu kofera čami. Udomaćio se. Ko velim, nikad se ne zna. A jopet, damast mi se jaranski smješi ko da me tješi:
-Kad, tad! I nek znaš nisi bakso.
A ća mu ga ja znan. Moram mu virovati, jer život je prilip. A jopet , u zakutku malog mozga , imam skrajnuta još dvi tri sna i koja dobra želja. Uh ,da me oće ona jena plava , a garava podobriti i zapjevati … bilo šta. Ne bih žalio uprtiti kofer na leđa i krenut ka moru prelipom , moru plavetnom , moru jadranskom. Ma , nek je po tisuću puta gorko, partit moram . Na kraju puta punog nevera , bonaca i bura me ona čeka .
Kota kod Drvene džamije
Novi dan je svanuo. Sunčan, lijep bez imalo naoblake; što bi Lenji reko kad bi htio misliti i govoriti. Naporno je to. Zvizno zvizdan kao Mojsije sebe , kad zastrani , među rogove. Oni još ne jašu konje, samo što nisu, uvježbavaju se. Mojsije ploče sluša, čelenkom samo što po doksatu ne buba, harmoniku novu još kupio nije.
Deba je mislio da je vrlo romantičan, strastven i vrlo praktičan, ali bez smisla za realnost i uviđavnost. To je i priznavao. Oma je u to vrijeme bio vrlo nalik Debi. To znači bio je romantičan i senzibilan k'o krampa. Nije volio tuberoze, čak ni u saksijama. Mislio je da one izazivaju tuberkulozu, a tuberkuloza je koliko on zna zarazna.
Ipak odnio je tuberoze dragoj dok ona ležaše na samrti u bolnici za tubrekulnozne Podhrastovi II . Na javna mjesta, osim u kafanu Debu niko nije vodio. Jazuk. Blentovija može nešto oštroumno dobaciti i to bi Omi prikrpili do kraja života.
Oma u posjet poveo Dobrog da Debu mjenja i tuberoze ukrade. Debi reko da je nešto akuratan tog jutra i da ne može izać. Deba ga pita jel’ mu se to nije mogo dići. Oma pormrmlja tako nešto i bjež u kuću da se priča ne širi. Zna blentu.
Dakle, Dobri koji je mjenjao Debu ufuro se u njegov um i dobio ideju da bi crne tuberoze poetski istakle, potcrtale zajedničku tugu i njeno stanje. Zato se potrudio da ih nabavi iako im nije sezona. Ali crnih tuberoza niđe. Za ilađa. Bavio se mišlju da kupi bijele da ih oboji u crno i da fotoaparatom ovjekovječi Ominu tugu uz napuščajuću dragu. Strah od molerskih fleka i neurednosti je odbacio ideju.
Sestra tuberozne je bila epileptičarka. Oma zamolio Dobrog da bude uzor ponašanja, a sve ga strah da ga ovaj ne natakari. Dobri izrazio sućut u vezi crnih tuberoza i naglasio da ih nije mogao nigdje naći iako ga je Oma zamolio. Uviđavno joj pojasnio svoja nadanje da će ona ozdraviti za godinu dvije, ako pak prije toga ne rikne i da će do tada moći češće da uživa u njenom društvu.
U tom naiđe sestra epileptičarka i Oma je predstavi .
– Da li je to ona epi….- sreća da po običaju Dobri, ponekad kad to treba, poput lijenog izražavao misli; kao kad blene u novu žensku pa rastegne riječi ko šmizla žvakaću. Oma ga oštro štartnu špicom cipele u cjevanicu, jer je želio da Berka što mirnije ode u drugi svijet i da ga napusti kako bi on mogao iskazati tugu. Tog momenta nije bio spreman na gubitak, barem dok cvijeće ne uvene. Nije želio da Dobri uobliči riječ u epileptičarku. Za divno čude, Dobri, iako ga nije bila briga za Omu, Debu i njihove seksulane opservacije i nakane, dovrši riječ:
– kurejka sa cvijetom u kosi ,što lebdi i mene blaženog traži – cereći se i hinjski oliti zavodnički gledajući u epileptičarku.
Ona se načisto baildisala i Dobri par mjeseci kupovao pitu boli glavnjaću u cvjetanju samo da bi ona u trans padala. a ona u inad svalko malo zakovrne očima ko malo janje kad ga draškaju.
Uopšte nije bile epileptičarka nego se zbog niskog tlaka , a bome i još nečega, kao bekanka znala povalit. Dobri tlak svojski mjesecima popravljao i jošten prebacivao . Jes da je moro snižavat, pa visit, pa snizit i potaman, tako preko nekoliko i nekoliko puta obdan. Obnoć se nije moglo izbrojit sve se radilu u mrklom mraku jer je epikurejka bila plaho stidljiva. U mraku ne mere čovjek brojati kako treba , pa zna pogriješiti . Tlakomjer načisto poepikurio, ponekad i prokukurikao. Tlakomjerica bi cvrkutala i mater dozivala. Tada još uvijek recenzija o crvenom fesiću nije bila natakarena na papir.
Epikurejka se nije ljutila; kako bilo da bilo, godilo joj tenu i zdravlju. Pritisak se stabilizovao i sad se ko dvije bekanke zbog onog nećeg drugog povaljivala. Što ti je žensko ? Izliječena , a bez lijeka nikako više ne mere.
Sestra joj Berka ozdravila, možda bolesna nije ni bila. Njoj ime Tubislava bilo, ali Oma bio mišljenja da joj Berka ljepše priliči. Nekako mu se ono Tubeslavila ili pak Tubetkala nimalo nije sviđalo. Nema to nikakve veze sa tubama, slavljem i tkanjem, previše na cvijeće mirisalo. Mišljenja smo – niko lud među tuberane , da čproste tuberkulozni , ne bi iz čista mira pošao. Omi planove pokvarila nije “udovac” postao. Dao joj nogu.
Jednom, nedugo poslije one prve, vidikovačke harmonike od sto dvadeset basa, mi navratili kod onog Mulazimovića što je poslije Čička na Skrenderiji đokej bio. Ko jah'o neke vinile ili šta ti mi znamo. Mlađa raja, nije loš, htio se starijoj raji dodvoriti. Nije znao s kim jema posla. Pozvo ih na sjelo , a oni butum ostali trinaest dana na sjelu. Išao ih taj broj naopako. Nećko otad nikada nije trinaestu ploču navijo; jal’ bi neku žensku zovno,jal organa reda da je pušćaju.
Mojsije u bajku Zlatu pozv'o. Deba iako ga još skontali nismo pozvo Ankicu. Kad evo ti i Ome sa Đugum Berkom i Baška Baša, mlađi brat Dobrog sa nekom raspušćenicom . Išle ga raspušćenice i starije ženske ko Edipa majka. Možete misliti ,taj Baška baŠa imo neki baška obrnuti Edipov kompleks . Ovaj obrnuti Edipov kompleks nije poznat u medicini . Njega skontali mahalaši. Što se više raspušćenica obrne to ti je Edipov kompleks obrnutiji. Pravi mahalski kontrapunktni psihološki diskurs.
Oma, Baša i Deba nerazdvojni bili. Sve su dijelili . Mošte to misliti? Potom i ostali dolepršaše. Dobri sa Epikurejkom, Lenji sa Sokak Kokom . Svi na prozivci, još samo Lela Jela Jelena i Herco fale. Misle biće tijesno.
Herco jahanje ozbiljno shvatao i sa Ibrik Lelom Jelom Jelenom, malo poviše inat kuće lijevo od Alifakovca za džokeja vježbao. Viđu jada, sad iskrsnu i treća Jelena i to sa četiri imena i drugi đokej . A ovaj i bez ploča.
Mojsiju oko srca toplo, ona njegova Jelena G. najslađa i najljepša. Neka Jelena, nek’ se skupljaju, janjad mala, mace male, al’ nijedna k'o njegova Zlata nije i biti neće, iako se ne zove Jelena. U normalnom sviejtu ovo se ne bi pojašnjavalo. Ali u mahali nema normale. . Mala je razlika između insanke i insanke. Ime kojim se vabenije nika garancije da joj je to ime pravo ili da joj čehri pristaje.
Pripeko zvizdan, topi se asvalt, ženske se ne mogu naprat, tukne na sve strane, valjalo je kotu ulogovati, rashladiti, aerosolovat, asepsolat i iskoristiti.
Najmlađi Mulazimović starijeg brata i udatu sestru imo. Brat mu boem bio. To znači – loko na prazno, mezio nije i još usukaniji i modriji u tenu od mlađeg bio. A prelijepa sestra par godina nas preduhitri i majka čestita posta. Jedna od rijetkih koju nismo na loš glas stigli iznijeti. Šteta ! Za nas. Jazuk za nju. Il'obratno. Ća mu ga mahalaši znadeju.
Sve druge ženske u bližoj i daljoj okolici , u to vrijemo smo na loš glas iznijeli. Ha, se prihvaća šćeke i dok se mere izvrnćat na leđa a je je ništa ne ušćakne počne ih loš glas biti. Nulti mahalski zakon od šesnaest do šezdeset šest. I što je čudno insanke se nisu ni bunile , ni ljutile. Ponekad se ko biva malo hoćkale . Ono uzgred, reda i poštenja radi. Već od zore bi u redu , kao za vodu na mahalskoj česmi stajale. Neka đugum,neka ibrik; a one bez pravog nauka lavor , iliti kantu. Načule preko radio Mileve . posuđe bakarno,jal srebreno,jal limeno je ulaznica za maskenbal.
Nećko visok i vitak skoro k'o četri-pet uvis nadoštiklanih oklagija. Po koja picajzla na licu; pušio ko turčin, a pio i mezetio nije, ali stariju raju htio ne htio dobro ugostio. Dvije lijeve noge i ruke za sport imao, A obje mu vazda zauzete bile.U jednoj cigar i drugoj ploče. Oca i mamu na more , o svom trošku otpremio.
Majka ili otac mu turskog porijekla bili, zaboravismo koje čeljade. Da li je tursko porijeklo pomoglo ili nije, ne zna se; tek otac mu mutevelija drvene džamije u tom vaktu bio. Puna kuća berićetli fasunga. Džematu te godine dobro išlo, vidjelo se.
Jedan od rijetkih puta što se raja u trošak nije dala. Narodskog se zekata dohvatila i žao im nije , osim što ga još više nije bilo. Valja Debu i Omu nahraniti,a ni Berki ni Lenjom mane nije ,a ako Herco sa Ibrik Lelom dođe eto belaja. Bit će gladnih ili se u kupovinu po fasungu neko spremat mora.
Stan veliki, u kući na sprat, dovoljno prostora za akšamlije i ašik ljube. Dvorište i bašća, ne bašća već pravi opravcati džardin . Merak živi, sve u travi i blještavim kadificama, đulama ,karanfilićima , i drugom cvijeću, par ašlama, nekoliko tunja, dva tri duda, hejbet ribizli, manje ogrozli i još veliki u staklu sa šadervanom pristavljeni hladnjak.
U bližoj i daljoj okolini je samo doktor Živanović toliku bašću imo. Šadervan nije , to nikom nije jasno. Sad bi Deba nešto religiozno možda nacionalno lano, ali zasad ne zna da ovo pišemo, tako da smo dobro prošli glede njegovih mogućih opservativnih implikacija.
Rekosmo ili nismo, 0tac Nećkov penzioner bio, al’ nešto mu se penzije malom učinila, a nije bila; pa je “moro” mutevelija džamije drvene postati. Džamija preko puta kuće, ulica Provare (nekad Čapajeva) pet metara ije do njegove kuće prekoputački dijeli, iako je glavni ulaz bio u bočnoj Himzarinoj . Sebi pomoćni odmah po muteveluku u ogradi izrezao i napravio. Kaže bliže mu. Mogo uletit u džamiju kad mu ćeif . Čak i o ponoći , iako tog termina u vaktiji nema. Kaže sve za kontrolu i pod kontrolu se mora stavit.
Sad je tu glavni hodža i mutevelija, onaj što je u gumenim kalošama bez cipela; sa sela nekih godina poslije doselio, sihire bacat “znao”, veliku kuću niže Mulazimovića džab – džabe zdipio. Tako vam to ilmije rade , ko pijavice; prihvate se se jal insana jal hajvana pa muzi , pa muzi dok sve ne isisaju.
Četiri kuće povrh Nećkove živio Oma sa roditeljima i sestrom. Zvao je Kanita,a kad bi se naljutio Kalamiti; ono Đejn zbog tarzana komšijskih ispuštao.
Debu od Nećka jedna kuća djelila ali ulaz bio od Tahtali sokaka .Nekada Jelene; ne G. , Ibrine ili Hercine već Vitasovićke.Nju Mojsije nije računo u Jelene.Kaže neko joj greškom ime dao. Gdje si ti bolan vidio neka Jelena bude partizanka.
Na drugoj strani , malo niže a preko puta Bogumil Časar sa ženom Lidijom, sinom Mirom i kćerkom Dijanom živio.Poslijednji Bogumil,imenom i vjerom.Nije dao Bosnu i od srkleta ga srce heknulo. Sin mu za čerečenu, nebogumilsku Bosnu život dao.
Samo što su sjeli oko salonskog stola od mahagonija Deba upita Lenjeg dajući na znanje da je vrtio riječnik:
-Što si bio brižan, ili kako ti reče akuratan. Možda si brino što ti jaro glavu nije mogo dići.?
-Nije to bitno htio sam malo da spasim atmosferu tog upeklog jutra.”
– Jebala te, da prostiš atmosfera, što ne skoči za harmonikom da je spasiš, sada bi imali muziku uživo, a ne neku Jugoplastiku.”
Ljut Deba nema mu žive svirke, ova vinilska ga još brže uspava. Hoće Mojsije bacat harmoniku pa raja nagrabuse , mora pregrmiti jazuk halal.
Nije se druženje ni zahuktalo, drugi dan tek je, eto ti Ome , iz sobe uleće sav osafunjan, samo u gaćama parhetušama podreanim na butinama, gleda u Mojsija i pita:
-Ima li ko bateriju?
-Šta će ti baterija?
-Ma jebo ti onu tuberoznu Berku, jebo je pas!
Oma je inače po sočnosti i fleksibilnosti maternjeg jezika bio nenadmašan u raji i šire.
– Ja u poslu, zašiljio joj ga do bubrega a ona me gurnu dole. Pas mater. Ajd’ velim ja , šta ću, uzvratiti se mora. A dole tuhne, dušu za povratit; ja se baildišem, okrenem glavu pa ispljunem, pa nazad, pa opet u stranu i sve tako. A onda: krik . Jebo je krik, da je jebo. Prepade me načisto, samo što nisam zatrzo ko Herco.
-Klitoris Oma, klitoris!- vrišti Berka.
– Prepade me bone, šta vrištiš misliće svijet da te silujem ili ti belaj neki radim.
A ona samo još uh i uh i ne zove više klitoris upomoć. Ma čuo sam ja da ima naki klitoris, ko neki ženski klinčić. Ja se zaviriv'o, uvirivo’, nadviriv'o, ma znaš ti Berku. Crna rupa! Ništa se ne vidi. Eto zato mi treba baterija.
Mojsije je uvijek imao bateriju, planinar bio, a i babi u zoru nije smio kandilje u bašći palit, da ne probudi đule. Izvadi je i bez riječi mu je dade. Zna on šta je belaj i gdje je klitoris, ni nasmija se, ni riječ ne prozbori. Samo mu se ramena tresu.
Oma se za par minuta vrati još crveniji,znojaviji i raspomamljeniji.
” Šta bi, ti brzo nešto.” – hinjski rovari Deba.
” Kako brzo pizdo jedna hinjska. Jes’ da je Berkina ko crna rupa, ali nije ona prava crna rupa. Ni bateriju i glavu ne možeš zagurat u nju. Kad baterijom gore dole ni traga otog klitorisa. Ruku ko ginekolog zavuko, pipkam, gurkam, tražim; a ono ništa. Sve nešto roskasto, meljavo baš ko teleće brizle pred roštilj.”- progovara Debinim riječnikom, a ovaj gleda sa žica tek prispjele brizle. Brizle puste drhte, rumene i reš crvenkasto smeđe, miris se zavlači u mozak. Deba oblizuje usne, guzica mu igra ko rep kerčeta kad ga koskom vabiš.
” Ma pusti brizle Deba ” – vidi Oma nikakve vajde od Debe-“kako ću ba Frki reći da nema klitoris.”
“Fino ti joj samo kažeš da nema klitoris i riješio problem.”- umuje Baška.
“Jesi pametan ko ricinus. Idi ti pa joj reci. Ima da odnekud izvali đugum i tres ode glava. Znaš kakva je frkava ,ko bilesim ona Frka Frkica , kad joj ne ide.”
” A ti je opet jezikom pomiluj, odozgo ka dole, pa ponovi, odozdo ka gore; što ako malo tuhne ništa ti ne fali, mark špicovske brkove imaš. Ako se malo sa grmom zapletu veze nema, samo gledaj i zapamti ne okreći se sine. ” – sasvim ozbiljno Baša, kao da nekom od toga život zavisi.
“Ja mahnitog li hajvana ,ljudi moji!”
Samo što to reče odleti, ne prođe ni minut, dva, evo Ome cvjeta i veselo priskače Baši i sve ga u obraze ljubi. Haman ko Ahilej svog havera Patrokla.
Ovaj ga gura od sebe, briši peško nalert te bilo; nešto u tom smislu.
” Vi se ko biva ižvaljiste.” dobacuje Mojsije.
” Kako ne bi,spasio mi život. Nije to banka germe. Inače bi najebo ko žuti, slomila bi me Berka ko’ sepet. Zaibrećena mojim uletom, namah se natandarila ,ja stavio štipaljku na nos, ko velim šta ću moram slušat.
-Šta će ti to pita heftarica za veš?
Periskop – ja na lakonski ili latinski, nije bitno, i odmah ‘oš'o dole i samo što nisam doš'o; a ono štipaljka mi smeta. Neću, velim sam sebi , sad odustati niti oči zatvarati , kad neki piklić, neki crvić ko nezreli crveni dud mali, samo što mi se na nos ne natandari, oko ne ubode. Ja se okuražih, Berki rekoh:
“Eto ti klitoris jebo te on.”
Nije ni završio a već po kile brizle u žvalje stavio k'o konta : vala naradio sam se, zaslužio sam. A i on velika poguzija bio. Ni briga ga što je to Deba brizle sebi nanijetio. Polako havlja, maslo sa prstiju liže, pivu pije i meraklijski cokće.
Deba zino, deset minuta beknut’ nije mogo. Uvijek nešto sporije na tenane mislio.
-Nek znaš da ću ti opet pricvrljit đugumušu i reći joj da nisi pojma imo gdje je klitoris.
Nikad nije reko. Ne zato što nije htio, već se o svom jadu zabavio. Spremala se vojska a Mojsije neće da mu svira onu:
-Jesen dođe,jabuke i kruške zriju.
Kaže neće papanluka u raji.
Đugumuša ne Berka , ona će po usudu svojim putem krenuti nego pomenuta Frka Frkica , koja komparativno uleće u ovu bajku, nad Sedernikom iza Sedam šuma stanovala. Prije zore ustajala, krave bi nahranila i pomuzla. Pa mlijeko u đugum, pa đugume na konja, pa konjem do Podrastova, za drvo veži mlijeko po Bjelavama mušterijama raznosi. Brat mlađi joj pomago, ona u trgovačku školu išla, završne godine, drugi razred.
Teška vremena bila, otac malo škole imo, fizički radnik na gradilištu, svaku zarađenu paru bi propio. Majka domačica bila, četvoro djece. Morala se kao čitačica zaposliti.
Tamo na selu kod Miljevine deset dunuma oranice i šljivika ostavili. Tako je to bilo, opanke skini, kaloše obuci pa pravac grad. Jedan seljak, drugog seljaka u grad zvao, pitomio. To bila očeva joj priiča; za publiku. On iz vranjanske Gornje čaršije bio, ali se krio. Aferimni neki. Ganjo ga neki Mutikaša, pa on ko tajni agent, ikognito u Sarajevu živio.
Za Debu je tautologija uvijek grana nauke koja proučava tute. On to nije krio. Za to vrijeme Lenji je pročavao Tautu i tautologiziro je. Teutu su i Mala guza zvali. A nije bila Taute nego Teuta. Otac joj jako kofrčan bio. Deba i Oma najćeše, kažu:
” Vid joj guzova ko dvije rumen jonatan/gold jabuke malo veće.Jedan guz zelen,jedan crven.”
Lenji se nije ljutio iako mu pravo nije bilo. Što jes’,jes’ mogla joj oba guza u jednu šaku njegovu stati. Imo on veliku međeđu šapu. Samo mu nikad nije bilo jasno otkud su oni znali da su joj guzovi naizmjenično rumeni i zeleni ko jabuke.
Teuta se nije bunila zbog pogrešnog spelovanja njenog imena, jer ju je Lenji savršeno, dugo, preko nekoliko puta po uh- uh sistemu proučavao, ponavljao i spelovao. Ona se nije bojala spelovanja,čak ni ponavljanja radnji ni misli. Ime joj dobro pristajalo. Nije ni arnautka bila, sestra onog konobara Sude iz Bonusa.
Njega su muntali ko levata.Umjesto četrdeset cuga, naplačivo im četrnaest.Rekli mu kako ćeš bolna četrdeset podijelit sa sedam.Četrnaest je djeljivo sa sedam, a ne četrdeset. Svaki od nas popio po dvije tekučine i to je to.
Konobar se zamislio , prste nešto čeprka i računa i sam sebi kaže: Vidi Sudo što ti je škola.Da ne bi ovih Teutinih ja nikad ne bih sazno da četrdeset nije djeljivo sa sedam,a četrnaest jeste.Otad im nije račun donosio. Samo bi tražio lovu koliko daju,vjerovo im. Sve dok ga Deba nije pokušao natakarit.
Konzilij jako veseo,fajront se bliži. Oni neke potkačili, neke nisu.Sudo traži lovu. Deba kaže nema lova.
-Kako nema.
-Lijepo, večeras nismo cugali.
-Kako niste cugali, ja donosio svako malo.
-Ti donosio gazda i njegova raja odnosili.
Zaboravio Deba da je gazda otišo u ribu, a mladu ženu kući ostavio da sa njima kuburi , a njoj nije mrsko bilo…No koment, udata žena.
Konobar ovaj put ništa nije naplatio, ali sutradan otkaz dao.Našli mu manjak. Ni platom nije mogao dug pokriti. Sanašo se on. Otišo van dometa konzilija i štos djeljivosti sa dva puta sedam, proširio na tri, četiri, pet i šest puta. I lovu zgrno. Za dvije godine vikendicu zbokso. Kaže šta će mu škola? Školovo njega konzilij.
Deba je još tvrdio da je eklektik čovjek majstor u klik-klaku, Lenji je oponirao, zamjenio Omu. Ovaj se okuražio od kada je klitoris našao i svaku novu ubjeđivao da ima klitoris. Dakle Lenji je ustvrdio da je eklektik umjetnik koji u svom radu kombinuje moleraj, soboslikarstvo i likovnu umjetnost. Deba se zamisli i kao rijetko kad složi se sa njim:
” Vidi ti upravo opisao Mojsija, pravi Mikelanđelo.”
Lenji se smješka gleda Dobrog pogledom ga moli dodaj gas. Zna eto frke, biće tu bacanja harmonika. Uh,jebo ga pacov nema harmonike. Valjalo bi da se ona pokupila i nekako nadoštiklala.
Sluša Mojsije Moriće, vinil verzija onog Saje i sve nešto hukće, k'o natakarena sova na parenju sa ćuranom. Vrti se vinil, a Mojsije koluta očima, mrsko u Debu pogledava. Ovaj posta zamišljen, ćuti, vrpolji se, objema rukama trpa brizle u se, znoj mu obliva čelo, on stolnjakom masnoću briše. Đaba salvete na stolu, đaba maramica u đepu Dobrog, osjećaj ga nekog belaja dobro potkačio.
Dobri: Šta je Deba,šta si nervozan,malo se znojiš.
Deba mrmlje: Ma ništa.
I svaki čas pogledava u Mojsija. Mojsije smoto cigar, puši i pijucka, izludili ga Sajini Morići samo što gramafon ne zatandara.
Lenji gleda u Dobrog klima na Debu, potom na Mojsiju.
Dobri misli; nešto je ovdje dubiozno, i eksplozivno, ali proširuje malopređašnje pitanje:
“Ti se nešto umorio, diši malo, maši rukama,pričaj nešto.”
To bio znak za Debu da malo ohane od meze, da popusti malo, da ne kidiše k'o lav na baklavu.
“Mojsije bolje ti je da si presto da sviraš Moriće prije nego što si bacio onu harmoniku, sad moraš Saju slušat..” -misli da je eklektičan Deba , gladi se po trbuhu usta mu se objesila, pljuvačka samo što ne curi iz ušiju nastavlja:
” Joj majko mila koliko je tu cuge, brizle ko bubrezi bijeli nestadoše , više ih nema, neko ih mazno, dajte mezu, ponestaje. Ne razumijem se u slikarstvo , ali za to ti ne treba baterija. Onaj Mikelanđelo , Botičeli , Vinči Karavađo, a i neki od kasnijih , a i bukadar sadašnjih slikara cvajtaši bili.”
Gleda ga Mojsije, zapali cigar, čokanjče u ruku, mezu mu Deba ogadio, nadrka desnu obrvu, otpuhnu dim – dva i blago skoro sa smiješkom u lijevom oku, onom nenadrkanom, objestan smješak iskri, pokroviteljski će Debi:
– Jel ti to meni?
Deba ga bijelo gleda, nejasno mu pitanje, ruke opet zaposlene, ne anlaiše, ipak – aha mrmlja.
Mojsije ustaje, na gramafon poklopac stavlja, ploču ne skida, za remen ga desnom rukom hvata. Ono sa struje muško iz one ženske ne izvlači. Jok, trga. Na lijevi kuk vinil ćemane pristavlja. Priđe stolu, ruku diže, kuk u susret noj opusti i tres – gramafon leti.. Zamalo Debu , za dlaku anamo neku,jal ovu , jal onu maši, kroz prozor zatvoreni u hladnjak otvoreni gramafon heknu.
Ovaj put se ni basovi ni Sajo nisu čuli. Što ti je elektronika. Ima basova ali se nijedan ne javi, samo tresak i prašina se digoše put neba.
Mojsije odahnuo i misli vidi lakše tuđe gramafone neg vlastitiu harmoniku bacat. Što ti civilizacija neće donijeti. Lakoću neku.
*
Dolazi proljeće
i cvijetni maj
budi uspomene
što rasle su
sa mirisom behara
i djetinjeg nehaja
u susret snenim godinama
Plamti nada
još par mi stađuna
u susret greju
da se oplemene
ovjekovječene
slovom i kistom
Gledam put neba
molim
donesi poznate susrete
milostiva lepršava lica
da žigošu otisnuti trag
u mojim grudima
A sdvakog cvijetnog proljeća
sve ponovo počinje
sanjajući prošle dane
i nikad ne prolazi
spajajući nizove
blagorodnih uspomena
Kotrljajuči zvuk komadića stakla
sa neznanih i znanih slika
koje skršeno plaze
niz drvene skaline galerije
doziva jedno sneno trajanje
zvano
prelijepi život
O
Bog je milostiv
a gdje si ti
*
Suton okupan mirisom behara
Savršena ljubav
Cvijetna rapsodija u plavom
Tirkizni snovi
Cvijetna tananost
Prozračno i krhko
Nježnost leprša
Srce krhkog proljeća
Eh l'jube da si mi vjerovala
ti bi meni djetinje srce dala
a ja bih ti odao
tajnu veliku
ogromnu
samo jednom se ljubi
i ne pomišljaj da si besmrtna
na ovom svijetu
vrijeme leti
nema ga mnogo
a tamo daleko od zla
ja čekaću te
zauvik
samo šapni
d'bro i dobro
skoči u ocean
zaroni u život
dotakni mi dušu
opostiće ti se
jer samo jednom se ljubi
popni se na trešnju staru
što bobe sa tvojih usana krade
sagradi novu kučicu
u cvijeću nevinosti svoje
dodirni me
jer samo jednom se ljubi
u sutonu blagom
objesi konop o cvit masline
nabaci ljuljačku
poleti do neba
do zviježđa
poljubi me
jer samo jednom se ljubi
jedi šta ti prelijepa sjedalica zine
ne brini zbog sunca i pjega
ni valova mora plavetnog
podjeli blaga svoje djetinje duše
otvori mi bijele pupoljke svoje
rascvjetaj se
jer samo jednom se ljubi
sve je ostalo varka
zato
budi opičena
budi smjerna
budi tajanstvena
budi čarobna i snena
budi fatalna
budi sretna
budi ljubazna i pristojna
budi žena
moja žena
navsegda
jer samo jednom se ljubi
reci ovom berlavom
tebi nalik
da ga voliš
nemoj mu istinu krasti
pusti da te stigne
smirajem dana
u violetnom cvijeću
oživi snove tvoje
vremena se nema
predaj mi se
jer samo jednom se ljubi
navsegda
sve je ostalo laž
Bilo je nekoliko Mara u našim mahalama.Uglavnom su to bile skraćenice imena Marija.Samo je jedna Mara imala puno ime Mara. Čudno, baš tako su je i zvali. I još jednu Marinu smo zezali da je Mara.Ona se ljutila,a nama je to bilo vrlo simpatično.Kada se prestala ljutiti ,znali smo da se zaljubila i mi je više nismo zvali Mare. Postala je takarli djeva , šta god mu to značili.
Mara koja se najčešće pominjala u našem komšiluku su zvali Mara Gatara. Nećemo vam otkriti toplu vodu kad kažemo da je ta znala gatati.Nikad nije fulila. Nema svjedoka da je išta potrefila.
Narod ko narod. Ode kod Mare i debelo joj plati za gatanje.Sve što ona izgata oni obrnu naopako i ibrete se kako ona naopako pogađa.
Gatara je bez gatanja sve znala.Ko s kim, koja je ovo, čija je ona.Čak ni koja je i ovo i ono joj nije moiglo mašiti. Ili čiji je u čijoj. Grah pao , dakako. Jel bila gatara il’ nije. Svi svetski šund mediji tog vremena prenosili njena zapažanja , komentare i tračeve. Čak i ono „ozbiljni“ mediji je počeli zaozbiljno shvatati.
Opet onu drugu zvali Mara Daskara.Ona nije znala gatati,ali olajavati je mogla po čitav dan.U tom faxu je bila i ispred Mare Gatare na top deset gatara svijeta.
Prvo mjesto su ubjedljivo držali Vatikanski jal šaka desničari, jal hadumi, jal tetkice. Nikako ljudi. Ne mo'š biti čo'ek ako nisi ženjen. Njihova olajavanja i laži i mali vrapčići znaju pa ih nećemo pominjati. A i bliže se blagdani. Ima ih poprilično , a svi izmišljeni i ili debelo nategnuti. Nije vakat dušu griješiti olajavanjem.
Drugo mjesto drže glavno svećenici Jehovinih svjedoka .Od san stefanskog mira 1878.godine laju na sav mah oglašavajući apokalipsu. Od tada svake godine o tome kukuriču ko pjetlovi bez kvočke ,po više puta godišnje.Mi izbrojali do sada su 411 puta najavili smak svijeta.Merete skontati koliko su puta fulili.
Treći si bili Buš i Bler, oliti kapiciner i drekavac. Iako su oduvali u fenjer nije zgoreg ih pomenuti, jer imaju naslijednike, kao i prethodnike. Oni su majmunski obznanjivali da su upucali Bin Ladena, “Zaboravili” obznaniti da su ga stvorili , kao i sve fašiste , naciste, cioniste i teroriste svijeta.Njihov lavež su mediji u stopu pratili. Irak gomila hemijsko i atomsko i oružje prijeti Izraelu ,njihovoj mazi. Sadam je bez njihovog dopuštenja nekoliko puta pustio vjetar. To rokanje im je posebno išlo na živce. Zbog toga su nalajavanjem ujedinili zapadni dunjaluk da porobe i razruše Irak.Irački narod još uvijek u krvi plaća njihovo olajavanje. Olajavali oni i Iran ,no to je malo čvršći orah.Ali zato ,prosperitetnu Libiju u ruševinu , a Gadafija u meita pretvoriše.
Trenutno četvrto mjesto drže kreacionisti.Oni olajavaju Božja stvaranja i starost Zemlje. Kažu da su svi drugi ludi ako misle da je Zemlja stara koliko je stara.Joj ona je stara 4006 plus novu eru i nema druge.To je tako jer oni tako skontali da bi pučanstvu lovu otimali. I jošte svake godine ,zadnja 64 stađuna otkrivaju po jednu Nojevu barku.
Mara Daskara je ili olajavala ili slagala daske po dvorištu.U intermezzu bi se falila četvrtim mjestom svjetskih olajavača.Iako je slagala daske po vas cijeli dan, nije dobila ime po daskama.Jok.Ime je dobila zato što je bila obla k'o tabut tahta. Tako pučanstvo mislilo. Vazda pantale i sakoe nosila. Niko je nije vidio gologuzu, osim onih koji su je vbidjeli. Ne zna im se broj, ali svi odreda mahalaši il gospoda bili. A to vam je isto. Ni je'nu lošu o ženskom čeljadetu ne znadoše lajnut.
I tako neprimjetno se prišunjasmo temi koja nas zaista tišti.Moglo bi se reći ne da nam mira još od pubertetskih dana. Stariju su to tada zvali jutroklik dani. Danas se vabe kao tinejđerski dani. Mi bi prije rekli dani zbunjene mladosti.
Radi se o pučanskoj izreci:
Razumije se u to ko Mara u kriv anamo onaj.
Pučanstvo je takarli insanluk.Ono ima svoje tokove koji proističu iz jednostavne inačice:
-Takarim, dakle postojim.
Pošto smo dio pučanstvo mi vjerujemo da među svakakvim tandar aparaturama ima i poneka kriva blentovija. Tu ne bi trebalo biti ništa sporno. Ako ima mali i veliki; jaki i slabi, crni , bijeli, žuti , crveni, pa plavi i rozi, čokoladni i sladoledni, tvrgi i mehki ko friško pače, a poneki se i visuljak zove, zašto se ne bi među njima zakofrčio i neki krivi. Ništa on ne bio drugačiji od onih koji se hoćkaju i blesavo glavom klimataju.
Nikad jasno i pobliže da konkretizuje svoje umotvorine. pa smo se zbog toga uvijek pitali kakvo žensko je ta žemska koja se ne razumije u poglavatog krivog bezmozgaša.
Dvije nam Mare povećale dilemu.Koja se od njih ne razumije u ono o čemu znanje samo po sebi dolazi ha se žensko čeljade šteke može dovatiti. A nda se tu upetljala i Mara jarbolka sa dalmatinskioh obala lipog plavog mora jadranskog.
Mara gatara je uvijek imala frculet na glavi i ohrndani svileno cvijetni šlafruk na kabastom tijelu.Navlačila je i najlonke na bretele ili haltere. Nismo zavirivali, dlakava ko srodnik primata bila. jedna joj uvijek pobjegne i sleti na kaubojke, nekad lijeva nekad desna. Imala je brčiće i po neku dlačicu na licu. da sezbude ko u priči:
-Starija , dobrostojeća i plaho držeća brkata gospođa.
To je vješto krila jer je po vas cijeli dan nosila masku za skidanje dlaka.Kit ili neku dugu cjepidlaku.Noću,u radno vrijeme bi palila samo jednu svijeću pa prorokovala. Gatanje bi uvijek ,u inat Mari daskari započinjala:
-Gospodarica mraka,grada i svjetova. (Vatikanski .Mater familijas opskuro urbis et orbis)
Znala ona to i na latinskom prozboriti ,ali nije htjela da je porede sa onim individuama koje se upitnom sikstinskom svodu mole. Opis ove upečatljive osobe je sasvim odgovarao vješticama Nativitas Solis Invicti (Rođenje nepobjedivoga Sunca) koje su se posvetile otimanji love od naivnih budaletina. To nam je dalo naznake da nju nije briga ni za šta osim za gatanje.
Mara Daskara je jopet bila ravna ko taraba od od fino izdeljanje bukve. Nikud se nije micala bez širokih farmerskih pantala i blejzera sa tri reda zlatnih dugmadi raznih gravura.Oko vrata bi vezala svileni šal cijetnog dezena impresivnih boja radi uroka. Daske koje je prenosila morale su biti čiste ko dječija guza poslije kupanja. Nije željela da se uprlja dok tegari.Nikog nije zavarala. Kad bi pučanstvu dosadilo da je zovu Mara Daskara, radi promjene zvali su je Košćata Mara. Zbog istih razloga su Maru Gataru zvali Vještica Mara.
One bi se ponekad osladile.
Maru Daskaru je ponekad obhodio Deba. Htio je da mu gata. Zbunjivala ga njegova indolentna sudba. Ona ga vrnula jer mu je sve bilo jasno zapisano i ona tu nema šta tražiti;a ni on. Deba ko deba;inađija i uporan vazda bio, pa se navadio. A i znatiželjan bio, nisu ga ženskinje išle tih dana.Navadio se svaku veče da mu Mara Vještica gata. Mi se nismo čudili šta mu je jer takav je on.
Jednom on došo na gatanju a osto na rimi. Maru,jal Gataru jal Vješticu tu veče plaho prisvrbilo. Deba nikad nije bio veliki đentlmen,tek osrednji. Međutim za rješavanje vještičijih svrabeža dušu dao.
Poslije se komšiluk čudio kakve to Deba teške muke ima kad mora svaku noć na gatanje. Mara jedno vrijeme prestala da prima drugi svijet što u praznoj kugli pomoć vide. Narod se pobunio, transparenata se dohvatio pa na bjelavske džade. Morala Luce intervenisati. Možda joj se tada Deba zamjerio.
Oma opet prolazio pored komšinice Mare Daskare i pozdravio je.Ona se zacrvenila ko bulka u cvjetanju i moli ga da joj pomogne dvije tri bukove daske pomaći. Ne može sam teške joj. Oma se ne bi prljo, ali odbiti molbu komšiluka u mahali je veliki jazuk.
Ono nisu bile dvi tri daske nego sto dvi tri. Lipso Oma ko ker kad vija fiću. Lipso i zaprašio se. Šefica od dasaka ga uvede da ga raspraši, a ispalo je da je Oma nju dobro isprašio. Poslije se kleo da ubopšte nije daskara već iza široke odjeće skiva čusto i savršeno usjedeličko tijelo.
Bi nam lakše. Deba i Oma se nisu fačali neznalica po pitanju krivog sudionika takar priče. Ali i dalje smo tragali za Marom iz narodnog predanja. Možda vam jednog dana ispričamo kraj.
U međuvremenu vam moramo uključiti štoriju o Mari Jarbolki , rođaki naših Mara po ženskoj liniji. Majke im pod istim nebom balkanskim , veš – najčešće gaće sušile.
Jednom , jednog januara ništa ne zasječanji. Bija je i prosinac , a ništa nije prosijavalo. Mare izgataše : Valjda će se u veljači neko veljati.
Čim se pomene veljanje nama naum padne Mare.
Ma , ne Gatara ona nikad ne nosi veštice, ni onu Daskara ,što svoje daske sa sobom uvijek prtji. Vi garant pomislili na bubmbaru i krivuljar, iako veze nemate sa trigonometrijom.
Pitate se kako znamo da nemate veze sa trigonometrijom.
Pa to je veoma jednostavno.
Niko nije blesav da ima veze sa trigonometrijom , osim onih hudih koji se faćaju kojekakvih kosmičkih računica, umjesto da se fataju Mara.
Kako kojih. Joj levata majko mila, sve im se mora crtati.
Boni ne bili ,Bilo koje.Jal morskih, jal domaćih. Jal sa daskama ili sa vešticama ili bez njih.
Za njih vam ne trebaju nikakve računice, iako su sve one doktorirale krivuljare.
Ili nisu? Tko će im ga znati? Zakukuljena je to i zamumunljena, a prelijepa čeljad.
I zašto nose daske , gataju ili se drže jarbola , pitate se vi. Pa to je bar jednostavno. Da se levati ibrete što će im daske , pasulj ili jarbol i ne prokuže dal imaju ili nemaju , recimo gačice.
Njima je sasvim sve jedno za doktorate , imaju li il nemaju , sve dok imaju jarbole da vješaju donji veš.
Vi se ko biva pitate , što kod kuće ne suše gaće.
Kao prvo kod kuće nemaju adekvatne jarbole.
Kao drugo ,nisu kod kuće skinule veš, nego na trabakuli il đardinu.
Kao treće;ma šta vas brigeda ća je Mare sinula veš i di će Mare sušit veš?
Što bi poete rekle:
-Sušile ne sušile isto im se piše.
U prevodu:
-Des'ba ti vidio dobar jarbol a da zbog njega ne frcaju žemske gačice.
Naravoučenije :
-Sabur , saburli , strpljen spašen. Tako vam izgatano.
A kaki vakat došo više se ova novi naraštaji ne vojače , pogotovo ne idu u marine. Neka vehta generacija, rekli bi u mahali.
Epizoda I / I pad je let
Jednom prilikom, kasnih šezdesetih, možda baš onog prvog vudstočkog ljeta ili Praškog proljeća, a u inat zlu Istoka i Zapada 68’ , u jednoj bašči nad Sederničkim vidikovcem sastala se družba znana, odabrana , jako stasalih , a mlađahnih , mahalskih akšamlija.
Sastali se po običaju, jednog petka u akšam, u večeri rane. Nisu se sastali u večeri pod penđeri – tu su fazu odbolovali i ko veliki se samoprekvalifikovali.
Dakle, sastale se akšamlije, sa Bjelava momci kršni, manje više, poneki i nije. Momci kršni, još kršnije jube – ljube. Što je ljepša to strasnije ljubi. I bome… ele nejse. Ne valja pred rudu se brakćat, mere kopito potkačiti, oklen se insan ne nada.
Sedmero ih bilo. Propovjednik Mojsije, Najdeblji Deba, Najlenji Gaćo Lenji, potaman Baška baŠa , srčani Hercika Herco , brkati Oma Grk i Dobro Dobri, mere nit i Fini. Sedmerica mahalaša slavnih , mere bit malo ukrivo natakarenih, su uvijek zajedno bili . Nikad šalu, dobro, opačinu i šta mu ga sve mahalskog ne dobrog , nisu krili , ni obišli.
Dakle znali oni zasjet i bome pojest , popit i … , za pojas zadjenut ili nešto niže uđenut . Ma, ća vam ga imamo namah , spočetka pripovidat? Sve ćemo vam ga po tabijatu iskantat.
Dvije vatre naložili. Vatru manju za rešetke, onu veću za sjedeljku. Oko veće sofre pristavili . Na brzaka – po istilahu i natenana ljube – mezetluke, iće , piće, čaše i čokanje od kristala pristavile, a poneka i šerbe za se. Svi piju i mezete, tek pomalo ćemane i ljube gude i potiho poje.
Dvori ih sedam ašik ljuba. Ili dvore ili ljube, ili na dno skuta liježu. Glavu još ne gube, rešetka se sve do zore pazit mora.
Čekaju Ezan , onaj milozvučni. Ne onu glasnu zaglušujuću riku zverinju lijenih sveštenih lica; ni , ono revanje naci achtung-achtung zvučnika što iznenadnom grmljavinom prepada , ježi i straši dunjaluk .
Čekaju onaj Ezan ljucki i umilni, tonom umjereni. Još ih je po mahalama i drvenim džamijama bilo.Pjesmu prekinuše, jacija je. Zrikavci i svitci igru obustaviše. Grad je je zanijemo. Miris lipa i zumbula , a bome i somuna i baklava se prosuo čaršijom i mahalom.
Sve zanijemilo – upija ezan. To je onaj ezan što lahorcem nošen dodirne biće, koža nashrne, oči zasuze, a u duši neka blagost i umilnost. Iskonska se ljubav javlja i nesvjesno tjera pogled ka nebu.
A nebo to, Bosna-Saraj nebo, što ljepotom i beskrajnim zvijezdama plijeni, kao da se spušta i diže, treperi i upija odu u slavu Bogu Jedinom. Čini se da su ezani jacije i sabaha najumilniji; zbog Meleka, valjda. Mahalaši nisu sujetni, ali se nadaju da je poneki ezan njima poslat.
Kad je ezan stao; tišinu je dao. Tišinu što čudom se čudi otkud ta ljepota u čoviječijem glasu.
– Ja sam zaprepašćena . – rekla bi pjesma.
– Aajj’ Grad čednosti je to. – naglasio bi Pjevač.
– Aajj’ Zemlje Božje Milosti čedo je to . – Pomislio bi ko’ fol pjesnik.
Vi ste nam bili u svemu naj, naj, naj. Ljetnji žamor se polako vraća, svici svijetle, zrikavci zriču, po obodima bregova, ljudi se dovikuju, sivonje riču, zbore i glasaju:
„Ohoooj!“
„Ahoojj!“
Dvadeset četiri godine kasnije sa dna bregova sjenama malim , sa ulica prkosa , zagledanim u nebo, tu na domaku Anđela; vraćali se odjeci rike i zvižduka:
fiijjuu grrruum Njihhaaa … fijju grruuhhaaa Beee…
„Jooj, jooj i jooj. Jebo'te! Jebo'te! Jebo'te!“
Vatikanu, EU(-o), SAD(-e,) i UN(e,), neljudima , antikristu to je smješno bilo, sapunicu su:
– Kako se Bosna krvava ubija.
sa krešendom na epilogu:
– Srebrenički krvavi genocid u režiji Srbalja grmalja i mentora demokratskog Zapada. posredstvom medija , uz akterstvo koljača i krojača „novog novog svjetskog poretka“ četrdeset – dva mjeseca razvlačili i nevinu snenost ubijali.
Za divno čudo, te se večeri niko na muziku tužio nije. Mnogi su do kasno u baščama i dvorištima riječi blage, sevdah, nježnost, ljubav tražili i iskazivali.
Sutra je blagoslovljeni čestit praznik.
Kasnije, svježina noći se usijava i mrak pod svijetlošću Mjeseca i zvijezada nosi svoje. Bilo je tu pjesme, harmonike, pođahkad krnete,defa,gitara i mnogo milovanja, poneki cjelov, dosta pića i bukadar ića. Mnogo šale, šeretluka, plesa, nestašluka, vriske i cike. Negdje pred zoru zanos posustaje.
Lukavosti “naive” ima. Ko’ fol baildisani , htjedoše se povuć sa ljubama, u sobičke, na mindere, na šilteta kosti, udove da opruže, odlože i slože. Jednostavno da se svojski poravne.
Mojsije to veče neumoran bio, ni fulio mnogo nota nije, tek poneki akord kad smijeh zbog nestašluka il’ opačine neke, moro’ je zubima kriti. Kad se trebalo ići spat, Mojsije se, onako osebujno, lično i personalno, a nama osobno nakašljao, malo glavu u naklon bacio, nadrkao desnu obrvu uvis ispod gar lokni, baci cigar, srknu šljivu, mere bit lozu, ko će znati kad ni jeno boje nema.
Od tada, nadalje i ubuduće , je to bio bio znak da će se Balada il Bolero neki zdesit. Harmonika zatreperi.Svi su skoro pa trijezni, naglasak je na ono skoro. Samo Najdeblji spava ko dojenče . On se već ubebo. U to vrijeme ga morili dualni ljubavni jadi. Ni Romeo, ni Hame’ ni Ot'o mu ravni nisu bili.
Mojsije započinje „onu“, nama samo po čuvenju znanu naladu o dva brata Morića. Ali nije to bila radijska ili vinilska verzija nekog od „pjevača“. Mojsije je preradio Baladu o braći Morićima i svih dvaes'osam verzija sprco u jednu. Uvezujući ih, dodavao i poneku svoju – manje više sočnu, a našu mahalštinu.
Pjesma teška ko tuč, mozak da stane, duša srce da pukne. A nježna i tužna; i pitka , sam sevdah da se rasaplače. Harmonika – ne da plače – jauče. Zastane pa vrisne, uglavnom treperi, ponekad klizi. To je bila rapsodija, neki bolero potpuri koji odiše sevdah žuborom Modre rijeke i elegične tuge plavih bosanskih sefarda. Bila je to pjesme čija se svježina mogla u magli Miljacke osjetiti, miris tuge nježno dotaknuti, a vrištuća bol majke pod kožom, u žuči , u jetri , nutrini osjetiti..
Muzika se prelijeva niz sederničke padine vukući feršlus do onog crtičnog rasporka između noći i svitanja. Kako je pjesma odmicala, noć se stidljivo gubila , a dan je polako osvajao. Mojsijev glas kao da se stidi. Mojsije nije volio pjevati, već samo svirati. Treba se sad upjevat, pa zapjevat; konta on. Moriće nikom nije dao da pjeva ne zato što je bio ljubomoran; već zato što to niko nije mogao, a ni znao. Volio bi on da je nekog naučio njegovu verziju pa da se kutariše tog belaja.
Svaki akord kida jedan damar . Svaki otpjevani stih dva damara . Svaki raspon krila harmonike tri damara . Otpjevani refren skida četiri damara . Mojsije je mnoge stvari mjerio tim damarima . Znao je ako nastavi svirat Moriće, neće izać na dobro. Mnogo je to damara. Damar k'o dijete, ništa ne zna, a voli da se igra – srce u igru ulaže. Tako se damari neoprezno troše i o'čas istroše. Nema, bolan, čo'ek toliko damara.
Odsvirao bi baladu i pjevao jednom godišnje, rijetko dvaput i to ako je bilo harmonike. Odakle ti harmonika, frajeru ba’, pored takve raje? Iscrpljujuće je to. A i košta duše, srca; što jes’ – jest i penezi . Nikad ta pjesma ba nije bila poklonjena nekim praznicima, rođendanima, slavama … Ovo ba’ mu sve više liči na ono Bosna zemlja Božije milosti.ba.com. E'vala’ i bila’ dobiće mnogi ba’ nogu, misle mahalaši.
Kako Mojsije jednom mnogo poslije reče:
-K'o da mi daire zatrepere u duši, damari se razlete u srcu, popenju u glavu i tres; razbiju se o blentaru: ja moram Moriće pristaviti i otpjevati.
-I harmoniku hek niz ledinu u hendek roknuti.-Misle Lenji i Deba. Lenjom teško rečenicu izgovoriti , a Deba ne smije zucnuti; moglo bi njega sto dvadeset basova poklopiti, puno aferima kod Mojsija nakupio.
Samo je Zlati nekad dozvoljavao da uzme daire i treperi njima.Dok mu nije postalo svejedno. Bilo je to u onom predahu kada su braća ponovo uhvaćena, a još Pašo Anđi, a Ibro Jelki (Grbić) nisu posljednji oproštaj poslali. Kada pjevač treba predah za najtežu i najtužniju, brdsku dionicu balade. A, mere bit’ i majka i Morići ponekad za predahom venu, očekujuć’ ne bi li narodni autor il’ Mosije upisali drugačiji kraj. Nije lako svako malo mrijeti; čak ni u baladama.
Mojsije ovdje ispade k'o neki okrutan č'oek. Nikad ne odsvira drugačiji kraj. Jedini popust pjesmi je bilo to malo odgađanje, ponekad. Kaže; gdje si vidio sretnog kraja u baladi i sevdahu. Ko se bunio, rekao bi mu:
-Idi Bregi slušat poskočice , pa se tamo veseli!
Naš Mojsija nije bio običan mahalaš. Bio je vrlo dobar prijatelj. Rođen je tačno na polovini dvadesetog stoljeća, na Vratniku odmah do Kovača, niže vratničke kule. Nikad se nije oženio. Ono što se kaže – .Voljelo se dvoje mladih, jedna “starka” i jedan mladi , najrođeniji dušmani im ne dadoše . Taka im se huda sreća zbila, Oni nikada nisu hudili zbog toga. Već se zbijali. Jedno u drugo. Srcem i tijelom.
Od kako je prohodao često je bio zamišljen. Taka mu misaona sreća bila. Kao da je neki veliki teret prebačen preko njegovih ramena.Za tri, možda, četiri bremena znamo. Poslije se uprtio harmonike , valjda radi balansa i da se ne vidi teretli život. No,mahala to nije prolkužila i ne dadoše mu ime balansero. Ponekad su ga slovkali Dedo.
Skoro pa na polovini šezdesetih godina prošlog vijeka, u sedmom razredu s njim u klupi je sjedio Feđa. Obojica su bili u „onim“ ranim vrbopuc godinama. Bili su sušta suprotnost .
Mojsije je , po odrastanju, u potonjim godinama bio deset jedanest centimetara niži od metar i sedamdeset, što bi rekli malo više ili niže od metar i žilet. Deba bi lanuo , da je smio ,, visok ko svaki čifo” . Bio je čvrsto nabijen, ramena široka kao u rvača. Prilično škrt na riječima , crnokos, crnih očiju i krivih nogu za koje su prve farmerke bile krivac.
Znate onu: „ Super rifle noge kao kifle. “
U tom stilu nosio je prvi , pravi crni stetson šeširu našem gradu. Viđali su ga u čaršiji sa šeširiom na glavi i ibretili se. Oklen kravlji jahači kod nas. Mi smo takođe imali slične šešire, ali smo ih nosili sa nelagodom i veoma rijetko; samo kada bi natandarili kravate da prikrijemo nelagodu.
Dobro su nam došli za vrijeme olimpijade. Stranjski svijet u tvojoj mahali, tako rekuć u tvojoj avliji; a mi šešir na glavu, kravatu pod grlo bez košulje . Onako do pola gologuzi , samo sakao, špic tole i salonke . na dobro kad ste već navrli i čorape i nešto zlatnine. Na onoj klizavici , jazuk, al šta se mere, treba obrazli biti i ađustiran među svijet se pristavit.
A tamo!
Taj svijet – šaka jada. Niđe kravate, niđe šešira za ilađa. Ili bar salonki. Sve sami ćafir i pobornik vatre. Ono , kelli su da je to olimpijska, ali mi im ,normalno nismo vjerovali. S pravom. Gdje ćeš poganu , koji u tvoj grad vatru u farmerkama nosi , vjerovati
– Šupci, ne ide se tako u svijet. Ne zalazi se tako u čaršiju ‘ajte doma.-Maliciozni smo mi.
I tako mi ,nešto kao Četiri mladića plus dva tri, hodimo sa Sedernika , jašemo konje sa Hrastova, sa Hrastova na Bjelave, sa Bjelava na Čekalušu. Konje jašemo ,harmoniku i ćemana pašemo. Lip'canere jašemo, bocune stišćemo i ljubav razmahujemo i razgrćemo.
Kad ‘no na Čekaluši bili, ašik ljube srili. Glavu gube ‘a se ašik ljube jube . Tu se konja ostaviše, pa se domu ljuba zaputiše. Sad je petak i podne je, ljudi hrle to se džuma sprema. A u petak je…rimu ćemo preskočit , rafalna paljba zna se. Znaju to i partizani
Ni danas im nije jasno otkud ono sa Sedernika i nije nam jasno otkud nas samo četverica. Hajd’ , da je sa Trebevića i nekako. Tamo je kasnije bob staza bila. One naše golje se prihvatiše stranjskijeh farmerki, kariranih košulja, pernatih jakni i tako krkanski obučeni u bar ili meanu. Ne ide to jaro moj. Nije ovo divlji zapad. I ovdi se ne jašu krave. Ovdje žive normalni Evini i Adamovi potomci.
Obraz nam spasiše onaj poglavati monodramaš i onaj glavati glumac duge kose. Ime im zaboravljamo ; stari se. Drugi , bosanac po prezimenu garant nije. Fin čovo, dugu kosu bradu ima i fine čizme kaubojke mašću mije; uz šešir mu pristoje. A i onom prvom glumcu šešir dobro stoji. Hem glavat, hem bradat , a i opičen. Nema bolje kombinacije za velikački šešir.
Da sam kojim slučajem dva'est centi viši, moja fela, reko bi Mojsije. I Mojsije je imao đukelu ‘haman torlak, samo što je vučjak bio. Mojsije je svoj šešir odmah po ratu bacio. Vidio iste nose onaj nesvaćeni režiser zec, pobjegulja na prvi metak Vrbanjski. I oni drugi vječni sto godina grebator dir.zimaš ,što senilnošću Sarajevo blati, penzije nikako da se lati.
Uvijek smo se ibretili zašto je zovu Sarajevska olimpijada. Uvijek je bilo: olimpijada u kaljariju, olimpijada u šamoniju, olimpijada ovdje, olimpijada ondje. Nem're bit Sarajevska jer je to bila naša olimpijada – olimpijada Grada čednosti i svih jugovića.
Ispostavilo se; to vatikanska zvijer uz pomoć paganske vatre žigošeza odstrel naš Grad čednosti osam godina prije.
Rekosmo – Mojsije imao druga iz klupe zvanog Feđa. Bio plavokos i plavook, sa pjegicama na licu, izrazito izrastao, ljepuškast i simpatiko: najviši u razredu i školi. Dežurni šaljivđija i klovn. Tako on krio svoju zaljubljenost. Već je kosu počeo zalizivati unazad k'o Prisli, ali sulufi su bili tanja strana imagea.
Bio je nesretno zaljubljen u Milenu P. najljepšu djevojku u razreda. Neki su kleli – i u školi , a i šire.. Da li ga je djevojka nogirala ili su im dušmani branili druženje nismo nikad saznali. Tek , Feđa je danima bio potišten i tužan.
Jednog vrlo plavetnog i lijepog sunčanog majskog dana – da, da bio je to zaista prekrasan dan , u vazduhu se osjećalo da će nešto krneuti po zlu. I krenulo je.
Par dana pred završetak školske godine Feđin i Mojsijev razred je imao fizičko u dvorištu, dva sprata niže. Đe's ba vidio da je gradsko školsko dvorište ikad bilo sprat više od prizemlja.. Feđa ispričao izostanak i ostao u razredu. Mamila ga praznina iskona.
Kada je igra fiskulture bila u punom zamahu, čuo se glas sa visine. Feđa je stajao na simsu jednog od prozora zadnjeg sprata, desno od ulaza i klatio se, držeći se jednom rukom za prozor . Ređo profesor fizičkog se polako ušunjao u školu, ne želeći preplašiti dijete i potrčao uz stepenice. Slutio je zlo, nesreću veliku.
I tada, majko mila!
Jedan stravični krik jedne nedorasle mladosti što se naglavačke baca u ponor. Jedan jezoviti vrisak djeteta koje se u nevakat predomislilo, protresao je školu. Činilo se to je neba sama krik.
Jauci i krikovi djece u dvorištu zatomio je mukli udarac glave o asfalt. A djeca vrište i vrište i plaču li plaču . I jauču. Pa opet vrište i vrište, plaču li plaču. I jauču.
Mnogi su zažmirili, mnogi lice rukom prekrili. Niko se nije uspio okrenuti. I svi su djetetov let vidjeli. I pad je let. Ali u ovom letu nemoguće se predomisliti. Niti anđeli mogu pomoći. Mojsije je hipnotiziran gledao kako mu drug izvodi poslijednje lastino poniranje. Nije stigao ni kriknuti, ni oči zatviriti, ni vrisnuti.
Feđin krik je danima odzvanjao po učionicama, hodnicima,u dvorištu , na asvaltu i ulicama oko škole. Penjao se uz uz Sumbul Avdinu do Bjelava, pa uz Bjelave do Hrastova, od Hrastova do Sedernika, od Sedenika preko Sedam šuma do Bijele tabije.
I onda majko mila, sa Bijele tabije rasu se krik ko ramazanski top niz Vratnik, do Kovača, niz Kovače do Sarače ,od Sarače do Čaršije od Čaršije do Latinluka i At Mjedana, od At Mjedana do Bistrika, od Bistrika do Jarčedola. Krakati Jerčedoli ne igubiše krik, zavrnuše ga i vratiše mahalama. Krik postade ezan, sve zanijemi. Tugo moja, tako je to bilo.
Mojsije danima dolazio u dvorište i gledao kako Feđa skače , leti i vrišti. Opet i opet i opet. Skače ,leti i vrišti. Činilo mu se da to nebo vrišti. Mojsije odjednom shvata da Feđa neće prestat skakati, letjeti, padati i vrištati , sve dok je on – Mojsije živ.
Prestao je dolaziti u dvorište i nikad se više nije vratio u tu školu. Ni većina đaka njegovog razreda.. Nezvanično sedmi dva se sam trasformirao u vrišteću sedmu nulu.
Mojsije već početkom ljeta više nije bio pubertetlija. Odjednom je odrastao i kao da se malo se pogrbio. I prestao se brijati.Brada i smrknuto lice su ga pratili kroz vaskoliki potonji život.Bio je nalik sveštenim licima.Mi ga iz milošte nazvasmo Propovjednik.A kada bi se nasmijao Deba bi ga zvao Dedo. Kaže , sa onim jenim krezavim zubom liči mu na rahmetli djeda na tabut tahti.
Većina Feđinih drugova slijedeće godine nije dobro prošlo. Mojsije je ponavljao slijedeći razared i još neki. Milena je lutala i buncala. Profesora Ređu je nasmrt strefilo srce na dan In memoriam Feđine godišnjice, koju niko nije upriličio. Feđini roditelji su napustili grad u sedam dana nakon sahrane. Poslije je i Milena i njena ljepota nestala sa ulica. Niko ne zna gdje.
Samo su trojica Feđinih drugova bili na sahrani. Drugi Feđin najbolji drug Nučo, Mojsije i Mojsijev potonji , jedno vrijeme najbolji drug Dobri. Ostaloj su djeci roditelji zabranili dolazak, jer je, Feđina smrt i po svešteničkim, i ateističkim shvatanjima bila nedolična i sramotna. Nije se opraštalo ni dječije neumlje. Ipak je to bila zemlja komunista na brdovitom Balkanu, u zemlji pobožnih seljaka. Upravo onih, koji tačno dvadesetpet godina poslije skinuše svoje krinke i uz blagoslov sveštenih lica ponoviše klanje ovaca, žrtava paljenica svojim paganskim bogovima.
Svoj djeci iz škole su prvobitno dali tri dana slobodno. No, u dječijim ušima i očima je danima , mjesecima, pa i godinama je lebdio i odzvanjao Feđin krik i let. Djeca nisu prestajali, plakati, jaukati i jecati. Generacije su bile sleđene. Zbog noćnih mora te godine školska godina u osnovnoj školi Miljenko Cvitković je završena odmah po Feđinoj sahrani.
Naš sleđeni prijatelj se na frtalju životnog vijeka počeo viđati ,pa zabavljati sa Zlatijom jevrejkom srfardskog porijekla , sekretaricom na njegovoj likovnoj akademiji. Njena jabuka bijaše najljepša i najslasnija. Vidi se da je Mojsije zbog njene jabuke rastegao svoje školovanje ko pijani hafiz Cico teraviju. Svi iz njegove okoline takođe. Nedostajalo im je vremena, pa su govorili:
-Odakle ti vrijeme,frajeru?
Njena majka i njegov otac postupiše ispravno. Kao pravi pravcati dušmani. Htjeli su ih rastaviti, samo zato što on nije radio i što je ona bila sedam godina starija, imala brak iza sebe , pride sedmogodišnjeg sina u eventualni miraz.
-Kako će raditi frajeri,školu nije završio.I nije ona kriva što joj je majku rano zasvrbilo, pa požurila da se uda,da ne bi kopile rodila, pa se Zlata par godina ranije rodila.Skoro pa transprente u Avdinu , Čekaluši i Bogdanovu u znak podrške ljubeznicima raja ne postavi . Džabalesku. Ne mreš ti dušmanima kad se zdogovore pera odbiti.
Zaposlit će se nekoliko godine kasnije, ali i tada im braniše. Sad je previše pio, a ona je još uvijek bila sedam godina starija, a sina pubertetliju. No ljubav je odlijevala i trajala dodatnih sedam godina. Niko nije saznao zbog čega su se nakon toga njih dvoje prestali viđati.
-Sve sretne ljubavi imaju rok trajanja od sedam godina. Ili dva puta po sedam godina.
Ustvrdio je godinama poslije Mojsije. Za njega dugo, dugo vremena nije bilo daira i pljeskanja po sjedalici.
Dakle , naš prijatelj je imao harmoniku. Pa je opet imao harmoniku, i opet , i opet. Onda mu je dosadilo imati i kupovati harmonike, i prestao ih je imati ili kupovati.
Drugovi su ga voljeli i nisu ga voljeli vidjeti bez harmonike. Bez nje je bio je k'o sakat i grbav. A voljeli su sa merakom gledati kako ih baca, pa su mu ih počeli kupovati. Naš drug je imao svojih drugova harmoniku. Pa je ponovo imao drugova harmoniku, i opet, i opet. Ali je i njih bacao. Sve do jedne.
Bilo je to puno harmonika, ne previše. Jedna,maksimum dvije godišnje. Onih odbačenih, jer kako on jednom reče, on ih nije bacao . Bile su kao i život mu – preteške. On ih je samo odbacivao. Sve je stvar u praksi i trzaju. I talentu – dodao bi na kraju Mojsije.
Još je više , nebrojeno više je bilo onih propijenih harmonika. Fabrike harmonika nisu mogle proizvesti dovoljno propijenih harmonika.
Inače ,Mojsije je bio permanentno ljut na oca koji jer bio moler i sobo slikar, i od njegove sedme godine ga je vrlo ozbiljno i strogo počeo učiti zanatu. Otac je imao i motor Javu i javnu ljubavnicu. Da bi mogao voziti motor Mojsije je pokrivao oca i skrivao oči od majke koja je sve znala. Usud Bosanske majke.
Prvu harmoniku mu je kupio otac. Tada je imao deset godina. Dat je u muzičku školu, ali mu note nislu išle ili jednostavno nije htio učiti iz unata. Otac ga je dao u „školu za harmonikaše“; a da ga nije pitao. Bilo je to početkom šezdesetih. Poslije godinu dana je napustio muzičku školu. Note skoro da nije savladao . Otac ga je prekoravao i govorio – uzalud bačene pare, iako je škola bila besplatna.
Mojsije se zatvorio u svoju sobu sedamdeset i dva dana; toliko ga je boljela rana.Normalno da rana nije bila od bolesti, pokazalo je vrijeme.
Pred kraj travnja , jednog svježeg, sunčanog poslijepodneva dok su bagremi cvali , izašao u dvorište kuće u kojem je njegov otac , usred mačihica akšamlučio. Sjeo je, zasvirao i zapjevao Baladu o dva brata Morića. Ne bez razloga; otac je volio tu legendu o Morićima , jer je rođen na Vratniku odmah do Kovača. Kako je tvrdio bili su mu rod. Vjerovali smo mu. Skoro . Petoknjižje i Kitab nisu preporuka za isti rod. Mrzio ih je, škrgutao zubima i govorio – hajduci.
Kada je Mojsije završio, naklonio se ocu i otišao nazad u svoju sobu i zalupio vratima. Otac je objesio labrnju do kamenog tepiha u dvorištu. Mojsije mu je više nikad nije svirao. I ne samo to. Nikad više nije zasvirao pred ocem. I nekim slučajem to nije bila Mojsijeva prva bačena harmonika. To je bila jedina Mojsijeva nebačena harmonika. Na radost moljaca.
Slijedeće je godine u školi održano takmičenje : Mlade nade / talenti.
Prvu nagradu Teslin radio , osvojio je, vjerovatno sasvim zasluženo, Davorin Popović pjevajući O’ Kerol i Dajana bez muzičke pratnje. Paucima je trebalo još jedno pojačalo. A u to vrijeme nije bilo boljeg i ispaltivijeg pojačala od zvučnika Teslinog radija.
Drugo mjesto je osvojio Mojsije sa potpurijem sevdah valcera, koji će kasnije biti osnov njegove verzije Pjesma nad pjesmama. Nagrada je bila komplet pet knjiga Sutjeska. Nije je smio pokazati ocu. Bile su komunističko „ sranje“. Sakrio je duboko u šupi, ispod ćumura; ostalo su uradili prašina i mali miševi. Ne oni 1989. godine. Sevdah i valceri baš i nisu neka dobra preporuka pionirskom žiriju.
Treću nagradu je dobila trinaestogodišnja Lidija, djevojčica u pupanju, za recitaciju Krvave bajke. Ona je dobila knjigu pjesama Krvava bajka. Njeno treće mjesto je oneraspoložilo njenog oca, tada poručnika u šinjelu sa dvije zvijezdice. On je naredio da juriša na Sutjesku, odnosno drugu nagradu. Ona je iz inata počela da juriša na Kemala. Montena, dakako. I slomila mu srce , za vike vikova. Usud – dušmani im ne dadoše i mahalski sindrom : dvoje se nađu pa se poslije ne nađu!
Naš drug je napamet znao sve od Propovjednika Sulje i bio upoznat sa tematikom ostalih staroslavnih knjiga. Uglazbio je Pjesmu nad pjesmama, ali je samo četiri puta pjevao. Prvi put je izveo u Drvenoj džamiji čiji je mutevelija i hodža bio čuveni hafiz Cico; jako dobar akšamlija. Začudo, nije bila prihvaćena. Pripiti Cico je zaspao, ha je pjesma počela i tišina nakon pjesme ga je probudila. Misleći da je to neka Ilahija il’ Kasida Cico je zapljesakao . Đemat je kisele čehre moro’ za njim.
Mojsije je vrlo brzo je počeo zaboravljati tekst, a tekstove nije volio improvizirati. Kad je prvi put spoznao ženu , nije znano da li je to bila Zlatija (op.a.) , shvatio je da mu prelijepe riječi i pouke pjesme uglavnom neće trebati. Počinjala su doba – ja tarzan ti džejn – retorike. Instrumentalu je svirao više od par puta godišnje do kraja muzičke karijere, avgust 92.god., beterne ratne godine. Dobrinja pakleno gorjela .Mojsije i Dobri i raja iz bjelavskih mahala išli braniti predgrađe.
Nismo ga mogli zvati Propovjednik iz dva razloga. Nije se moglo reči:
“Ej’, Propovjedniče haj'mo na jednu ili ej’ propovjedniče ‘aj’ mo na cugu,” Deba je konto da mu ne smije reći:
-Propovjedniče , jesil’ šta sinoć pricrvljio.
Nekako je primjernije bilo reći Dedo, rođen sa djedovskom bradom Djeda iz Mila i Hiže, a bio je i najstariji od nas. A i pogled i govor mu bio taki, djedovski . Svi smo bili rođeni u četiri uzastopne godine. Starije smo otkačili, mlađe ignorisali.
Mojsije je bio slikar. Dobro je govorio Francuski, volio je Pariz i rođen je kao sedmanče. Uvjek je govorio da će iduće godine otići u Pariz. Uvijek je imao i ispriku zašto nije otišao. Nekad je bila nova ljubav, nekad je to bila samo nova djevojka, nekad je imao fuš, a nekad mu posao nije dozvoljavao. Najčešće mu se nije išlo; gdje ćeš bolan Bosnu, Sarajevo , tu ljepotu ostaviti. Inače na godišnje odmore , uobičajeno za ono vrijeme ,na more, nije išao, osim ponekad u Zlatinoj eri.
Mi smo znali da je kokuzluk najćešće bio u pitanju. On nije nikad trebao biti kokuz. Radio je više poslova u isto vrijeme i bio dobro plaćen. Kada mu je to trebalo uvijek bi zaradio koju kintu za dan, dva. Bio je redaktor u čuvenoj izdavačkoj firmi, no to je došlo kasnije. Dok je bio mlađi radio je kao soboslikar, moler, restaurater Drvenih džamija, sitotiskač, i slične tričarije. Bio je vrstan u svakom poslu koji je radio.
-Ili radiš ili ne. Ili znaš znanje ili ne. Dualnost Deba , fićfiruću moj jadni.
Tako je nastao Deba i mit o Debi. Deba je od te rečenice shvatio da je stvarno dualan.
Nikad Deba nije bio dualan već vrlo prizeman i skoro bi se reklo , nekako uskotračan. Međutim , gdje ima stvari i imaginacije , tu obavezno ima i vida i privida. A u dualnosti je sve relativno.
Dakle, Mojsije je svaku paru poklanjao ljubama , kafani i prijateljima. Roditeljima nije ni kinte davao , jer su ga od malih nogu prestali potpomagati i gurnuli niz sokak. Otac mu je , ko švabo , tra-la-la ponavljao :
-Naučio sam te zanat, pa zaradi!
– E kad je tako , ja ću zaraditi, a tebi ni cvonjka, rista moj.
Normalno to nije izustio.Bila su to takarli , ali zlatna vremena u kojima su očevi često vadili kaiš iz opasača. Možda je zbog toga u mahali bilo manje belaja.
Zarađivao je dobru lovu od malih nogu i nije volio da ima muzičku pratnju. Mislio je da je harmonika istrument sam sebi dovoljan. Kada je on svirao to je bila istina. Sada , kad se bolje razmisli pjesma „Negdje na kraju u zatišju“ nije prva komponovana poema na prostorima Jugoslavije. Ona je samo prva snimljena poema. Prije nje su odsvirane, ispjevane i u srcu snimljene poeme Pjesma nad pjesmama i Balada o braći Morić.
Interensantno 1988. g. nova verzija i ranžman pjesme Potraži me u predgrađu – Meri Cetinić, nas je uveliko podsjetio na Mojsijeve Moriće.
Vrijeme je teklo. Decenije se se zbrajale. Kad je poslijednji od nas trebao ući u petu deceniju došao je rat.
Strašan, nečovječan, zvjerski, genocidan rat.
Pola raje izgibe: Adil Kršo, Merhum Islamović, Senad Kaliman, Vili Ajler, Željko Ferer, Miro Časar, Mustafa Ćemalović, Mirsad Krečo… Ljudi i imena su stvarni.Drugovi su ginuli redom kako je zapisano.
Kršo,Islamović i Kaliman ,najmlađi od nas su poginuli prvih mjeseci rata. Mladost, hrabrost , ludost i nedostatak straha i iskustva.
Vili Ajler je poginuo drugog dana , druge ture odlazaka 102-ge na vanjsko ratištu prema Olovu , polovinom 1993.godine. Greškom, pokupio je granatu koja je bila Dobrom namjenjena. Nije poginuo sam, poginulo je još troje. Olakšavajuća okolnost.
Svi ostali su bili postali toliko iskusni da su samo nepažnjom ili velikim baksuzlukom mogli biti ranjeni ili poginuti.
Časara i Ćemalovića je ubila ista granata iako su bili udaljeni dvjesta metara, a život ih je skrivao jednog od drugoga skoro dvadeset godina. Zadnji put su se vidjeli za olimpijade. Cakan novinar Svijeta i Oslobođenja, Časar radnik komiteta olimpijade na nekoj fešti; gost Fahreta Jahić Ljepot Brena i normalno Dobri. Živjeli su na dvije stotine metara udaljenosti. Obojica su bili pravi Bogumili. Mirinom ocu je bilo ime Bogumil. To je bila i poslijednja genocidna granata ispaljena na Sarajevo. I poslijednje ime Bogumil u Bosni.
Kreču hokejaša , klizača i učesnika Olimpijskih igara je ubila poslijednja agresorska granata ispaljena na Bjelašničkom ratištu. Taj dan on nije trebao biti na ratištu. Taj dan on nije trebao poginuti.Taj dan se trebao igrati sa sinom i kćerkom.I milovati prelijepu Ruždićku , sada već udovu Krečo. Remarkov sindrom ga je zakačio. Dosada, gubljenje individualnog identiteta , besmisao i beznađe. Jednostavno – magnetna čarolija rova se uvuče u krv. A i zov mirisa Bosanskih planina. Kad pustiš pogled , svuda okolo puca krajolik – nepregledna ljepota, srebrenkasto zelenilo, dah da ti stane. Njemu stade iznenada. Samo klonu. Geler direkt u lijevu pretkomoru. Mrvica k'o košpica grožđa.
Dok inmemorišemo Kreču shvatamo; svima osim Vilija presudio je komadić veličine košpica grožđa, limuna, jabuke il kruške. Nikad metak. Što ti je čo'ečiji život? Počeo se mjeriti košpicama. Sad te ima, pa te na mah nema! Nema tu herojstva ni junaštva. Ti i ne osjetiš, a nema te. Nema metak, komad granate, pa da te grune i ljucki raznesu. Ti u komadima krvav ko svaki heroj. Nose te na tabut tahti i pjesme te junačke slave.
Već piklić neki majušni , puf ! Ti se nasloniš na drvo ili zid , kao umoran si i nema te. Kad ih gledaš – misliš spavaju. Nema krvi, nema boli, nema krik; samo osmjeh, snovi na licu – to Bosnu svoju sanjaju.
Sve divni i srčani ljudi. Svi govore ničeg se nisu bojali. Neki ubračeni i djecu, potomke , buduće mahalaše i ljiljane zlatne sa svojim ljubama rodili , Gradu čednosti darivali. Raja, prava raja; ona naša raja, Sarajevska i Mahalska. Rođeni i čitav život živjeli po Bjelavskim mahalama. Jedino je Ajler kao devetogodišnje siroče poslije pogibije roditelja u saobraćajki , došao tetki , majčinoj sestri u Sarajevo, ali se uklopio. Jes’ njegov bosanski je bio malo germanski krut, ali pitak ko izvor Modre rijeke.
A oni drugi, papci i neljudi; neki nestadoše, neki se sami sahraniše. Njima nije mjesto u priči o Jahačima i Mojsiju, a ni u ovom gradu. Kao i onima koji na svoju zemlju, na braću svoju pucaše i ubijaše.
Rat se završio, više nije bilo harmonika, niko ih nije kupovao, ni bacao. Nije to bilo vrijeme za muziku, za harmoniku, ni volje za muziku i za harmoniku. Još su nam u ušima odzvanjali ezani Srebreničkih šuma. Još uvijek se nebo nije smirilo. Nisu nam trebali Morići i Morića majka, ni Anđa ni Jelka da osjetimo, bol, nepravdu i smrt. Imali smo tragediju svoje domovine Bosne zemlje Božije milosti , svoga naroda,svoj krvavi usud.
Pride, mi mahalaši smo se osjećeli krivim.Bili smo sigurni da smo mogli pomoći i spasiti Srebrenicu. Spremili smo se da krenemo u pomoć. Uvijek smo imali zapakovan borbeni ranac i dva tri okvira rezerve . Nisu nam dali, dekretom zabranili i nama i Atifu i Alijagiću. Boli ta Srebrenica i krivicu svoju nosimo.
O izdajnicima koji prodaše Srebrenicu ćemo neki drugi put. Već je zapisano samo pogodno mjesto i vrijeme traži.Nije važno što se glavni krivac meita u pržuna igra.
Kad je rat završen Mojsije , nikad više, nije uzeo harmoniku u ruku, iako se raja nastavila družiti. Sa njima su kao nerazdvojan dio društva bili i mrtvi drugovi. Življi i prisutnije nego prije.
Par godina dobro druženje se svodilo na pijančevanja, prepičavanje predratnih i ratnih doživljaja. Nije bilo ni ašik ljuba; nestale ili se umorile. Poneka dijete , muža , brata , oca…. izgubile. Trebalo je dobro da se napiju da bi se mogli družiti i gledati jedan drugog u oči. Kad su se teme iscrpile, pa još koji put sažvakale; postalo je to nešto kao udruženje nijemih i nesuđenih alkoholičara.
Udruga nije dugo opostala. Jadan po jedan član je davao ispisnicu, dok udruga nije postala trio pa duo. Duo je postao malo razgovorljiviji, ali su vremenom prorijedili susrete. Sada se više ne viđaju. Nemaju potrebe. Sve je rečeno a i od rata niko nije umro.
Dugo je to vremena bez smrti. Valjda se balans mrtvih uspostavljao. Negdje će otčepiti. To će biti njihova poslijednja okupljanja. Vać razmišljaju kojem od njih niko od drugova doći neće.
Dakle, poslije rata Mojsije je još uvijek čvrsto hodao od Vratnika do Kovača, niz Kovače do Bjelava.
U Brekinom jula 92. i na Igmanu 93. godine je bio ranjen u istu nogu, na isto mjesto. Srećo. Dva gelera , a jedan ožiljak. Trebao se oporavljat tri-četiri mjeseca. On je smatrao da mu je dovoljan dvadeset jedan dan. Pogrbljeno je je hodao i činilo se da još uvijek s’ ramena baca harmonike. Ali nije! To je sa leđa bacao terete, ljubavi, radosti, života, tabuta i rata. Nikad ih nije uspio odbaciti.
Pokušao je ljubavlju jedne žene da se liječi. Jedno vrijeme se mislilo da će uspjeti, sasvim solidno se osjećao, ali ne i dovoljno dobro. Lijeka nije bilo, povukao se u sebe. Nije uspio – sindrom Remark. Sve manje je bio Dedo, sve više duh , a mi smo starili ubrzanim tempom. Svi povijeniji lelujaviji i umorniji hodili pijanim kaldrmama. Mojsije je sve više postajao Mojsije, nerazgovjetniji, strožiji i ljući. Zaboravio je biti priopovjednik.
Hoće to sa godinama!
Zlata, potomak španskih Sefarda, lukavica je bila. Sefardsku nošnju i zlatnike u purpurne velove istoka pretočila. I anterije će brzo doći. Velovi lete, lepršaju, zmijolike bijele ruke, ruse kose primiču se harmonici, daire iznad harmonikaša trepere i zastanu.
Odjednom tajac! Harmonika muči, samo daire treperu i dišu.
Mojsije ublijedio oči u bijele grudi, što se ko dva jedra bibaju. Bleno, stid ga misli u bjelinu valjat ; zna drugi ga gledaju. Htio bi da ustane, pa se predomišlja. Uvijek je, nekako obrazli bio; osim , urijetko ,kad nije bio. Ipak zažmiri na ono drugo oko,na prvo erektilno ne može; zna se zašto i ustaje , spusti se na koljena , kleči i kao najveći jetim samo Zlati muziku šalje.
To nisu više braća Morići, balada ‘hin’ na tren izbacila i pozvala bolero u pomoć. Mojsije Zlati šalje čežnju bolera, što iz četvororučne harmonike titra i zahvata joj tijelo i druga se čula u njoj bude. Ta strast, što joj se iznenada kalemi , to više nije ona, to je sefardka, vatra živa, ali čedna. Ona je Saloma, ona je krik bola, krik Šoa dvadeset vijekova dug.
Tog bolera zvuk i te strasti ples druge ljube mami. One se dižu i počinje sasvim lagan i prirodan djevojački ples. To nije ples ,to je povjetarac što se preliva , bježi i vraća . Ježi! Nije to ni povjetarac već igra razdraganih anđela.
One više nisu žene, ni djevojčice, one su preplašene srne, lanad što nad zelen travom lebde; više nalik Melekama. Čeda su to Dvora Bosna-Saraj ovasi; čeda i Harema i Harama, kći Isidore i Salambe. Nećemo drugi put pominjati Salomu. Jazuk je, a i grijeh . Radi Zlate i Mojsija.
Ples djevojke nosi, zanosi, baca. One su svuda; i gore i dole i ustranu i u sri'du. Velovi, razigrani , lepršavi velovi, purpur duga jedna do druge.
O impresionisti, žalosna vam majka; gdje ste sada?
Odakle im toliki velovi Mili Bože!
Plesom – bijelih labudica glave gube. Sve su velovi, sve je vrtlog, sve je izvor, kovitlac mladosti i radosti. Sva ta ljubav, sva ta strast, pretvara se u krik, u bol Mahale čedne, u bol Cigana, u bol Sefarda i bol vijekova Bogumila , u bol Bosne zemlje Božije milosti…
Ljeto prije je započelo ubijanje predivnih čeda svijeta – djece cvijeća.
Mojsiju jest’ i nije pravo ples taj.
Jest: može sada glas malo odmorit, trebaće mu.
Nije, nema mu Zlate pred očima.A tamo neki drugi hajvan iz vida svoju ljubu gubi i Zlatu mu pase. Da zna koji, ne bi mu se oči te ljepote nagledale. A možda ni zubi ne bi mezu do kraja sažvakali. Jest, da ovo ludo snoviđenja igre i pokreta odgađe presudu.
Može on svirat’ i improvizirat’ i dvoručno, i troručno i četvororučno. Kad ćemane u ruke primi on je Buda muzike šestoručni. Sevdah , Voljelo se dvoje mladih ,Đelem-đelem i cigansku noć i Ravela i Hačaturijana i Bizea, i one Indexe i Pjevač meštra što stasaju; vas cijelu noć svirat može. I jošte sedam dana pride…
Valjda, ušutkana pjesmom jutarnja vreva ovog dana kasni. I Mubarek Bajram skoro da kasni. No, valja poštovat vakat i glavne aktere balade u ovu lijepu blagorodnu noć , na počinak vječni slat.
Mojsije zastaje, samo se daire uzdignute ka nebu još uvijek tresu. Velovi su pali, pokreti su stali, ljube se prosule po bašti, po travi rosnoj i cvijeću. Miris, dah zemlje , njihove snene i prkosne, upijaju.
Mojsije ustaje, ruke , noge mu klecaju, za sofru sjeda, Zlata, sad je to ona, ga gleda, on se namješta, obrve su spuštene, sjaj iz očiju se gubi, preuzima ih tuga, ruke su spremne, I ruka bijela sa dairama se spušta i tipka po tipka se prebire. Piano, mezzopiano, pianissimo. Toliko i mi znamo. Pa obrće. Najtiše, tiše, tiho.
Tužna je ta priča o smrti dva Morića i majci nji'noj. Za sultana bundžije , firauni i hajduci. Za narod junaci, Bosne duha, heroji i mučenici ; za zemlju svoju život dali.
Sedrenik je idealan kraj za sviranje ove Balade. Kako muzika klizi, glas pomalo šargijski, rapav i promukao, nenaštiman i opor , preplivava akorde. i dunjalukom se širi.Mojsije prebira sedef. Pjevanjem i pogledom on prati krajolik koji sa Sedrenika puca i širi se. Na dnu scene kao da kuca srce Dvora , obasjano svjetlima hiljadu džamija.
Pjesma kao da počinje od početka.
Svjetla se penju pod Kovače, uz Kovače, nad Kovače, pod Vratnik, uz Vratnik, nad Vratnik, na Jekavac, na Vratničku ičkalu i zindan Bijele , a crne da ne mere crnje tabije biti. Slušaoci zavedeni pjesmom kao hipnotisani slijede pjevačev pogled , a Čaršija im umilnom svjetlošću uzvraća.
Tragedija oživljava.
Jauci, vriska, jecaji, majka, izbezumljeno lete niz Sarače uz Sarače, mole, ciče, srca lede. Kolćehaja je ganut. Oslobođeni su Morići al'se kriju u At Mejdanu, zvijeri vjerovati nije.
Nudi se nagrada, sto dukata brato moj – velike su to pare, jaro moj. Niko se ne polakomi, doli malodobni, jako stasali djevojčurak , ljubomorna Jovanka Palikuća. Sveti se Ibri Moriću što zbog čuste Jelke nju je ostavio.
Tu negdje, maloprije, je Zlata uzela daire u ruke i velovima počela ples. Sada je red da ostavi velove i pusti Baladu da neumitnom toku krene.
Ugrabiše Moriće na At-Mjedanu; odamah tu do tmurnog Latinluka i ravne Varoši, uhvatiše a čemernoj , ostavljenoj ljubi zlatnike dodadoše. Braća će ašik ljube Anđu i Jelku dozivati, halal tražiti. Mojsije će se nekad „prevariti“ pa reći Jelka Grbić, moje mezimče.
Jelena Grbić je bila slatka, prelijepa, nestašna, pjegava, plavokosa djevočica iz sedmog tri razreda odmah do Mojsijevog, one godine kad se…(ne, neće se sada ubaciti jedna tragedija među’ tri – ne da Mojsijev ahbab). Jelena je bila njegova tiha patnja i ljubav za koju ona nikad saznati neće.
Donedavno smo je viđali kako lepreša po ulicama koševskim, bivšoj Skerlićevoj, na dnu Bjelava. O Jelo, Jelka, Jelena,gdje si sad. Da li nekog iz mladih dana sanjaš i za njim uzdišeš ti ?
U principu rijetko koja tiha patnja sazna da je voljena i da je u pjesmama mnogim pjevana i opjevana. Pozovite Indexe, Pjevača i Montena za svjedoke!
Dakle, pjesma ide dalje, tek je malo od pola puta odmakla, ali pomen Grbić Jelke daju nagovještaj da će ona Anđa i ona Jelka iz Balade, tugovati i suzu koju proliti. Možda i Grbička ako ovo ikad pročita.
Ali, ehej , dragane su voljene to, jake su one, puno, jako mnogo im je , najviše milošte dato, preboljet će bol!
Novo prelijevanje nota i glasa vode nas ponovo uz Kovače, na Kovače, nad Kovače, podno Vratnika, kroz Vratnik, nad Vratnik do Jekavaca na ičkalu – Vratnik kulu do Bijele Tabije. U molitvi,Morići su smireni su i predani Bogu.
Nit gajtan kara svile , tanje od niti koja razdvaja noć od dana, čini dvije mladosti, dva života besmislenim. Ni zlato, ni boli, ni krici, ni tuga ne mogu promjeniti, ni ublažiti majčin usud. Tragična smrt dva sina u deset dekika, puno, previše je to sekundi za krhke majačine damare i ona tiho mre.
Smrt često sasvim mirno i tiho pobjedu nosi. U njenoj veličanstvenosti braća Morići dozvaše besmrtnost. Evo i Mojsije pjeva o njima dva i po vijeka poslije.
Posljednji akordi bruje, jedan neposlušni bas se otima, pada , kotrlja se niz ledinu , zastaje , kao da priziva sto devetnaest drugih.
Svi zamišljeni, sve oči uprte u crnu Bijelu Tabiju.
Dva muška tijela u crnim pamučnim čakširama i bijelim svilenim , ručno tkanim košuljiamo, spokojne leže na sedefastom mermeru. Kao da su prilegli jedno uz drugo da počinu. Dva lica mirna, skoro nasmješena, bez grča mnogo slična. Dopadljiva su, gavran kose i okrugla lica; jedno je malo starije drugo malo nevinije. Preko njih ruku raširenih leži žena kao da ih grli. Bijela , široka , damstna udovička haljiina, pokrivena anterijom od zelene atlas, tanke svile , lelujaju na vjetru. Čini se, to anđeo neki plavi, sa šamijom u ruci; od nevolje , od bure štiti djecu.
Prvo glas, a zatim još samo par akorda pianisimo i muzika staje. Gledaoci shvate da su Morići i majka im mrtvi. Uzdasi duboki budni. Poneki jecaj i suze se brišu, mora se to, Sunce Bosansko se rađe. Ne m'reš gledat u njegovu ljepotu.
Najdebljeg, tišina budi iz dubokog sna. Proteže se gleda okolo čudi se – svi ukočeni i ublijedili ko ćefini. Blentoviju kakva je bio, taj tajac ne dira, ništa mu čudno nije. Jako probuđen , a nerasanjen, češka se po otežaloj, mramornoj glavi i ko’ iz topa oteklim mamurnim glasom zabrunda:
– A , jel’ onaj plavokosi visoko letač bio živ kad je hitna došla?
Mojsije ga i ne pogleda. Polako zaklopi harmoniku , stegnu je kaišićima prvo gornjim, pa onda donjim. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do ograde vidikovca. Daljina ga čini sjenom na hamala , sa sepetom na leđima , sličnom .
Kada do ivice vidikovca dođe sjena još tamnijom posta Tu se tama sa svjetlom grada spaja. Sjena mala na vrhu brijega trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika zelena niz ledinu u jendek. Više čusmo nego osjetismo, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset svojih basova. Dugo se odjek umirućih basova glasao.
Mojsije ni mukajet,.Lakši za jednu harmoniku polako se uzbrdo lomata. Malo zadihan, vrati se na svoje mjesto, sjede, zapali cigar, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo nadrka onu obrve desnu, iznad oka desnog, zatim mirno pogleda u Debui blago, pokroviteljski mu reče:
– Fićfirić, stvarno mi je žao što ti rametli mater za života nisam bar jednom bolje ‘pozno.
Danas je Uskrs
blagoslovljen je dan
a riječi mi bježe.
ljute se na mene.
skrivam se od njih
da mi dim cigarete
koje nema
i sunce koje ne sja
ne suze oči
Na odru ljubavi
u vjenčanici bijeloj
udovičkoj
okupana mirisom
djevičanskih ljubičica
spava Kosara
kojoj poklonih
djetinju ljubav svoju
Blagoslovljen ti Uskrs
Marija Magdalena
a još uvijek te volim
milo dijete moje
Klize sjećanja kroz jesenje lišće zlatno
što spuštaju se se izmaglicom velove sanja
dotičući me crvenilom jednog davnog stađuna
kad Modra rijeka plesala je tango sa nama
grleći nas plavetnilom nježnim i krhkim
ko nevinost tvoja sklonjena u sjenci tišine
i dana što nekada sjali su radi ljubavi naše
Jesenja idila
U susret godišnjici otvaranja Galerije Bosna zemlja Božije milosti
Rijeka moje mladosti
*
Dobrom se za rata belaj desio. Spotaklo ga zlo sa brda; triput minimum. Od tada neprestano ili sanja, ili sanja da sanja, ili se u prošlost vraća da opet sanja. Puno je to sanja. A opet kada ne sanja, uspomene i snove miluje. Nekad ovakve, nekad onakve. Neki mu draži, neki najdraži. Sve ih voli ko malu djecu; njegovi su.
Tako jednom , u doba novosustiglih , brzodolazećih kalendara na pragu sedme decenije Dobri , Božijim blagoslovom bi obradovan prvim unukom. Nedugo zatim usni neobičan san.
Sanja da Davorin Popović u nekom plavetnoj izmaglici sjedi zavaljen u fotelju , mehku i bijelu, sav u bijelom, skoro se ne vidi iza velikačkog stola. U ruci mu sarajevska klipačam u ustuma Drina bez filtera. Pred njim prazan arak papira . Iza uha plajvaz – pravi pravcati , mastiljavi mu se kliberi.
Pristavio Indexe, Modru rijeku i Baladu u usti mah. Fadiljov recept. Dvije stvari raditi u isto vrijeme. Davor ga prešišo pa radi pet odjednom: Puši, pije, bilježi, sluša dvije pjesme i pjevuši treću, onu – Jedinoj mojoj ljubavi.
Mislim, aferim Pjevaču, nebo te poslu naučilo. Moš pet stvari u jenom raditi.
Pimpek ni jene. Vadi kurvoazije i Drinu bez filtera , sarajevsku bezbeli , netpakovanu u celofanu. Sipa i nutka, upaljač pruža,
– E , ova ti valja, nikad nigdje ovakve cigare na dunjaluku nije bilo. Ovi novi trezorski papci je izbaciše iz repetoara. Ja nogiro duvan zbog toga. Nema mi nikakav drugi cigar gušta.
– Vidiš Dobri , ovdje samo ova Drina bez gaća ima. Ne prave filtere, nije ekološki, nikad se razgraditi.
Zapalim i cugnem, nego šta ću. Nisam pizdun , ono ko fol fin, da se ustručavam.
Pjevač:
-Mi o cigarama, ni vozdra bite, mojne zamjeriti , nema dobro došo – dobro te našo…
Dobri:
-Ješta, mai.
Pjevač:
-Ovde gore sve u dure, dolje ništa ne ljava. Može jedno zaduženje, savjet i mala molba.
Dobri:
-Pazi ovo – ti gore a od mane vođe dolje, jako neobaveznog i izgruhanog molbe prosiš.
Pjevač:
-Dolje oni pojma nemaju ni o čemi; šta valja ili ne valja. Skonto ja to prije, ali sad odozgo bolji pogled i pregled inasan ima.
Dobri :
-Blago tebi.
Pjevač:
-Ne znam šta ti rijeti. I jeste i nije. Ponekad mi fali Sanja ili Dario, ali ih vidim i divim im se kako sami duraju. Nešto me malo iznevjerila raja, ne mene nego najmilije, a to mu je isto. Zbog toga mi raja rjeđe padne na um. Ovdje imam mir ko nikad u životu i pjesme one stare i neke nove. Ima nas guta od Indexa i dobrih ovdje.
Posla i ima i nema. Oni dobri samo prođu. Takav propis dok se ne hobiknu , ne barkati ih. Oni drugi , ograisani sve se nešto mutavi prave ko zalutali i probleme mi i posla zadaju. Mora im čovjek objašnjavati: gdje su, gdje im je, zašto im je , kako im je vrelo mjesto i na koji ulaz od sedam beternih moraju poći. Jednočasnovno vrijeme, milina. Ima mnogo toga za pričat, ba, ali dolje nas niko ne osluškuje.
Svega ima čak i previše toga lijepog. Malo usporeno . Ja mislio niko nije usporen ko vi mahalaši, kad ovdje taman koliko treba. Da mi je kako ove ljepote dole heknut.
Dobri:
-Sve se ustručavam , ali moram pitati. Odakle ja ovdje. Jesam li ja to malo rikno?
Pjevač:
-Nisi još. Boca je falila da krepaš.
Dobri:
-Kakva boca?
Pjevač:
-Zamjenili te sa drugim , a ja na vrijeme skonto pa te vadim.
Dobri :
-A gdje sam ja ovo, da nije kakav EPP.
Pjevač:
-Duga priča, ali da skratim i da ti pjevač štone žeka: Ti misliš da sanjaš ili da imaš viziju. Da si se napušio ili majmuna na leđa nabacio, nisi , jer nisi šupak da to radiš. Da si zvizno nisi; jer nisi papak da zvizneš. Da si se udrmio, mere bit da bidne, ali koliko ja znam nisi ni crne fatalne mačke počeo sanjati , a kamo li male bijele miševe.
O dimenzijama nema govora; to su dole glupaci izmislili. Ovo je jedno mjesto, jedan ulaz gdje sam ja stražar po jedan sat, obdan, svaki mjesec ili dva-tri. Isto ko što sam u Sarajevu stražar bio. Klipača u jednu, cigar u drugu ruku i samo kužio da se mome Gradu čednosti nešto ne desi. Sad samo čuvam ovaj kloster da se na kriva vrata ne ušunja kaka nepoželjana i neprihvatljiva pogan.
Dobri:
-Čuj, tebe zapo raj da ga čuvaš i braniš.
Pjevač:
-Nije raj već djelić njega resor muzika.
Dobri:
-Znači ti posto portir.
Pjevač:
-Ti nikako tih mahalaština da se kutarišeš. I nemoj ,dok meni zaprave ne dođeš. A onda ćemo nešto smisliti.
Dobri:
-Znači i ja u muzičku akciju, a nikad nisam ni sviro ni pjevo.
Pjevač:
-Vidi , nije akcija nego resor ili baš ako hoćeš po muzički sekcija. A ono – nisi sviro? Kako bolan nisi. Čuj da ti pjevač štone žeka: sviro si i te kako sviro.
Sam si izmislio da je žena najljepši, najmilozvučniji , najsavršeniji, najtananiji instrument na dunjaluku i u bližoj i u daljoj okolici, a to su ti maglice mimo naše galaksije. Virtuoz si postao svirajući sa onim čarobnim djevojčicama od snova i čežnje nabreklih. A vidio sam ja, pokazali mi ovdje unazadne snimke, da si ti uz Indexe …, Mojsija i Grlice dosta toga i o muzici u đardinima naučija.
Padne i ovdje ponekad svirka. Ovdje je zona nepodnošljive lakoće sviranja isto kao u Gradu čednosti, gdje nam je to uvijek tako nekako lahko išlo. Ima i podosta djevojčica o kojima smo pjevali i mnogo onih drugih djevojčica sa kojima smo naše snove i muziku djelili i poklanjali. I majki njinih.
Mogu ti reći da je ovdje samo ljubav bitna i snovi se ne sanjuju, oni se žive.
Dobri:
-Siguran si da mi neke epp murafe ne valjaš, ko što si šibice valjo?
Pjevač:
-Vi mahalaši uvijek isto. Vrijeme je da se vratiš. Savjet ti je , dolje idi na višu bocu. Ubaci u četvrtu , vakat ti je. Od sada , nadalje i ubuduće će ti kalendari prihajat ko ludi , mogu ti nedostatni biti. Mreže su ograničavajuće , za vehte su i zbinjene. Stranica je za “normalne” i dobre ljude. Ti si malo previše sanjiv , opičen i lajav da bi bio dobar. Zahvali dobrim ljudicama i idi dalje, ali se osvrći i pazi na njih .
To što radiš ima smisla. Treba poslati utješne riječi dobrim ljudima u susret i pružati ruke. Njima se izvinjavaj i kada pogriješiš i kada ne pogriješiš, jer nikad ne znaš kada si pogriješio. Istinu – ružnim i zlim natandariti pred kešinu. Malo, bocu jednu oštrinu utišaj da tebe, mene i ove družice tvoje što su gore; zbog grubih riječi tvojijeh dobri ljudi ne omrznu. A Bog je Milostiv. I prašta mnogo prašta.
I o ljubavi rajskoj nastavi da pišeš i sniš. To je jedini ispravni put ka nebu.
Ponekad o muzici onoj pravoj, od srca, iskrenoj mrven više piši. Ne zna dica današnja mnogo toga, nema ko da ih uputi ; pa krive stvari slijede i slušaju. Pomozi im, kolko znaš o svemu ih uputi. Ovaj san neka ti bude prvenac. Ajd sad briši, vrni se dolje!.
Dobri:
A molba?
Pjevač:
-Nezgodno ti je to sa molbama. Htio bih poručiti nešto, pozdraviti nekog. Imah mnogo za poručiti i pozdraviti. A ljudi ko ljudi, ili pogrešno shvate ili zamjere.
Molba , ma eto poruči mojim da sam dobro i da ništa ne brinu. Mi odavde sve vidimo i sve znamo. Sve će biti u redu. I kaži da je pjevač poručio:
– Volite se ljudi, mnogo se volite, to je jedino što je vrijedno u dunjalučkim stvarima!
San ko rukom odnešen . Ja dim duvanski ispuštam, u jednoj ruci mi Drina bez filtera, u drugoj čaša tekućine boje starog zlata. Kontam ovo je neka štimaljka, okrenem se , ustajem sve odaje obletim i pretražim. Nigdje nikoga, ni muhe;samo me jedan crni gavran, odnekle poznat, kroz prozor zenta i cereka se.
Na kompjuteru zapisane riječi stoje;
-Bosna zemlja Božje milosti.
-Galerija.
A sasvim dolje u uglu bljesne , pa nestane, pa opet bljesne pa nestane sve dok mi se u mali mozak ne ureže:
-Bog je Milostiv
– Ljubav i Milost
– Modra rijeka.
-Tišina sni.
Nešto je ovdje previše savršeno , kontam ja !
Ili mi Davorin Popović mozak munta i nešto poručuje , pa me cigarom i kurvoazijeom podmićuje ili je konzilij skonto neki mahalski fol kako da mi dohaka – mnoge im tajne sijem.
Što jest jest , leže mi ovaj cigar i konjak. Lakše se diše i misli su bistrije. I krajnje je vrijeme .
Sedamnaest je kuka od kada smo , Božjom pomoću i milošću Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad Čednosti sačuvali.
Galerija je otvorena . Za poetiku ćemo smislit nešto .
Modra rijeka nek plovi i žubori ljubav i milost koliko joj je ćeif , ne mre nam to nikud pobjeći.
Bog je milostiv.
Amin Gospode.