Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih / II Dio

Bjelina snova

  
 
 
 
 Ni harmonike , ni violine ni ,  samo gitara u ušima, i muzika neka mi šapuće znane riječi :
  " -Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom..."
  No , glasnija je muzika naše mladosti , krneta jeca , cvili , guši i ubija.

   Nježno najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.
  Darujem..
   Darujem...
   Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir mojih usana što život znače.
   Pendžer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela sa rubin ogrlicom , na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.
   Dugo , snenim  pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. 
  Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome. Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.
   Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, djetinji ,  skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.
   Grlica mi na lijevo rame doleprša.
   Čitamo.

 "  Dobri moj,
   Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj. Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.
  Davno nekada , dok sam "dijete"  bila,nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo, ono neko , veliko nešto.
   Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepota neka, koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju. Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao. Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.
   Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Neko druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu , to sam znala. 
   Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ''poslovima'' zauzet bio. 
   Uh , te tvoje tamne  oči. Nikad se nisu od mene odvajale . Kako su iskrile i  koliko sam ih voljela.
   Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.  U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. jedno vrijeme nisam smjela, a poslije... Recimo bilo je kasno. Tada ti je ona prekrasna plavet ušla malo dublje od srca.
   Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga djeteta i plaveti.
   Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila. Moje radosti i ljubavi. Život je često bio podnošljiv.
   ''Srećom'' nisam dugo tugovala kao ti, koju godinu gore dolje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.
   Dogodilo se , to što se dogodilo. 
   Za neke sam stvari kriva, za većinu nisam. Ljudi i neki pogrešni odabiri su krivi.
   Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude. Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.
   A tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve , nisam mogle. A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka one noći , još uvijek čuvaš. Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.
   Od djetinjih trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.
   Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala. Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti. Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.
  Htjela sam da se sjećaš one Frke, one tvoje  Malene , tvoje djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama , mahalama naših srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša , ka oblacima i iznad njih.
 One tvoje Malene koja je nepogrešivo znala kada te najviše boli , kad te umor svlada i snage skoro nemaš , da kreneš dalje. Tada sam plesala i pjevala samo za tebe , samo za nas. I vidjela da te moja pjesma i moj ples još više bole i da se gubiš u njima. Bol ti u pogledu ,suze  u očima ,  , a ti u njima snagu tražiš i nalaziš . Jer mora se dalje. Život je prelijep.

   Mili moj
   uvijek sam te voljela
   Ti
   oprosti mi.
   Znam da ću te boljeti više od ijedne druge.
   
  Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.
   Zauvijek tvoja mala Frka
  
  Dopisano , 

   Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna, a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.
   Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija. Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.
   Ako želiš i bajku tvoju, onu skrivenu, mi pročitaj . Neće me više boljeti."

   Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono usnilo.
   Noć je bila trptaj sna i ljubavi.
   Dijete je samo to od života htjelo.
   Ljubav i ništa više.
   Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.
   Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama.
   Sve slavi usnulu ljepotu. Poziv molitvi tiho jeca i bruji. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta sa neba mojoj malenoj Grlici šalje.
   
  Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.
   Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.
   Poljubi me Grlica bijela. Shvatam to se Frkina duša oprašta sa mnom.
   Spremna je.
   Tiho odleti. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice, svoje druge. Znam , tamo ćekaće me . Ako oprost dobijem. To će biti vrlo teško. Varalo je srce moje.Mnogo.  
   Odleti i dio moje duše sa njom.
  Djetinji glas mi šapće ,:
  -Ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam , ,meni je sad dobro. I čekam te .
   Uskoro eto i tebe meni. Ne brini, zaslužio si.
   I nek ti druga grlica otpjeva, onu istu pjesmu. I to si zaslužio. 
  Muzika utihnu.
   Bol kao santa leda zaleže u dušu , koju ona u tisuće kockica ledenih u srce prenese. 
   Dvije kockice leda u očima. Jedna plava , iz oka na strani srca nikako da padne. I nikad neće.
   Druga crvena kockica iz onog nevjernog oka, koje nije na strani srca je kanula. Kako je to zaboljelo. Ali se odmah tu, ispod oka i zaustavila. I sada, godinama poslije  i peče i boli. Naročito kada se tango ili zvuk neba javi.
   A u međuvremenu? Tajac. Tišina.
   Tišina i tajac.
   Samo pitanja.
   Kako, šta i zašto?
   Odgovori ?
   To će poslije doći, kontam. 
   Ili neće. Bolje da sniju.
   Frku, moju Malenu ljepotu i Frkicu uzvišeno biće  uvijek u duši prtim i bolim. I moje oči nisu lažne. Svjetlucave su i nježne, samo vole da lutaju, jer su oči estete. Toliko ljepote na dunjaluku ima , na svakom koraku. A insan ko hajvan u polju ljubičica, ne mere a da ne utone u njih , dok ih svu ne upije...
   A lutanja krše srca. Mnogo njih . Sada to znam. Al' džabe...)
  Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći , posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.
  Lijep dan bio.
  Davno prije jednu sam  pjesmu  sročio. Njoj i svima ženama što bol i jecaj u srcu nose.
  Malo je sjetna , možda za damar viška nevesla. Šta se tu može! Znam Frku, sigurno bi je u damar strefila i malo nasmijala. Takva je bila djevojčica mila .Boli je , a ona se smije. Janje malo iz mog sna  na tren odlutalo.
  Za sve mile djevojčice što mrenjem ljubavi kroče:
   
  Vrišteće kraljice boli
   
  Znate li onu plahu srnu
  Frku proljećnu
  Pa još Frku frkicu
  Nesrećnu.
  Lirik, pjesnikinja
  Reći ćete – kanda
  Frka da luđakinja nikada
  Donekle – valjda..
   
  Ali – vapaja ljubavi
  Krika ljubavi
  Željna
  I posne korice hljeba
  I gladna ljubav  traži
  Hoće da se da.
  Njen očaj krik
  Plaši
   
  Muškarce
  – biti kukavice
  Bola krik
  Plaši
  ženskinje– zle vučice
  Muškarce na kuje sviklih
  Ne na Srne u ljubavi niklih.
  Žene na grubosti obučene
  Na prinčeve male naučene.
  Ne  na ljubav frkičavu
  Neštedimice što se daje
   
  Ljubav majke preplašene
  Bol-žene ostavljene.
  Bol djeteta dobrote
  Anterija od safira
  Nježne mile krasote
  Let malog  leptira.
   
  Bol srne ljubavnice
  Što u jadu vremena
  Što u jadu jada
  Što u jadu sjemena
  Grlica let sanjaju
  Ne želi potkovice.
   
  Bol košute majke
  Troje djecu što ljubi
  Dvoje spašava od hajke
  Sina od istih neljudi gubi
  Put rubina želi da kroči
   
  Srna Ljubavnica
  Srna prijateljica
  Srna poetesa
  Srna umorna
  A je zaspila.
   
  Uvijek samo nježna žena
  Bijelini anterije da iskoči.
  U ljubavi uzlet vidi
  A bila je samo - lane
  Što hoće da se svidi
  U proljeća snene - dane.
  Golubica u sve dane ružne
   
  Kraljica vrišteće boli
  U sve njene snove  tužne
  Nikada nikoga ne moli.
  Starog a novog zadnji dan
  Dragana milog spoznala
  Ostvari se djevojčaki san
  Al' se njemu nije dala.
   
  Dugo se molilo i snilo
  Za hiljadu pahulja bijelih dan
  Nekako se dockan zbio
  Iako bio je dugin dan.
   
  / In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti.../