Blekijev međunarodni institut za Prirodne i društvene nauke , u saradnji sa Harvardskim Institutom za tehnologiju ( Nezvanično stručni saradnici Područja 51),obratio se američkoj i međunarodnoj zajednici obsaopštenjem za javnost.
U saopštenju stoji ( citiramo) :
Međunarodni tim eksperata, je na osnovu podataka iz Dnevnika admirala Richard E. Byrda , vođe ekspedicije Jugh Jump ( Antartik , 1946.) pokrenuo je sveobuhvatnu naučnu pretragu Mjesečeve transparentnosti.
Tim je izvršio eholokacijska mjerenja, matematičke propračune i ostalih mjesečevih postulata i došao je do zapanjujučeg zaključka :
-Mjesec je šupalj.
Ta činjenica iz osnova mijenja saznanja o Mjesecu koja je nauka donosila o Zemljinom satelitu.
-Mjesec je vještački satelit.
Njegova putanja je malo bliža nego što se mislilo, jer je naučnike zavarala prividna težina mjeseca , dobijena na osnovu pogrešnje pretpostavke da je mjesec monolitnog kamenog sustava.
Postavlja se pitanje ko je mogao napraviti mega-satelit ?
Dnevnik admirala Boya ukazuje na stanovnike Antartika sa kojima se susreo i sklopio primirje davne 1946. / 7. godine.
Tim za sada odbija bilo kakve komentare o ovim detaljima.
Sveobuhvatna istraživanja su u zavšnoj fazi , pa će se naučni konziulij ponovo obratiti javnosti po završetku radova i sumiranja svih konkluzija i njihovih reprekusija.”
Glasogovornica za štampu Mrs. Lucile Blissful Frckyson je odbila dati dodatna objašnjenja.
Mi nemamo komentara.
Čekamo novo saopštenje za štampu.
Dodatak :
Neki od podataka dobijenih na pres konferenciji.
Eholokacijska mjerenja Usporedba prividne Mjesečeve i Sunčeve putanje na nebeskoj sferi.
Libracija – Ponašanje šupljeg tijela Snimka teleskopaALMA
Izoštrena rezolucija) / Atakama, Čile
Kemijski sastav Mjesečevog regolita dobijen ultra- termičkim mjerenjima
Svjetlost i ljubavOsjećajiStaze ka iskonuZbijene emocije
Neizmjerna milost
Tamo gdje (o)sjećanja počinju ,
učili me …
… gledaj zvijezde, oblake i ptice i traži tajne neba i života. Naučio sam simbole , ali im nisam vjerovao. Oni su ilizuija koja imitira život.
Jer ,
-Srce je jedino koje sve tajne zna. – reče mi jednom ona koja me voljela više od života – Ne boj se tame. Uvijek izaberi svjetlost i sve će biti u redu.
Nje odavno nema.
A ja ?
Stoljećima poslije još uvijek udišem svjetlost i živim ljubav .
**
Pet mjeseci po Keminoj smrti ,umrla je Frka Frkica velika ljubav našeg k'o fol pjesnika.
Njihov poslijednji susret je obilježila Montenova pjesma Hiljadu pahulja bijelih.
Frka zaslužuje da je se sjetimo epizodom u kojoj gostuje Kemal Monteno.
****
Anterije i nevinost
Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.Šta ću,ne izlazi mi se,pripeklo,ali Frka mnogo toga zaslužila.Uvijek je mudra i čestita žena bila . Sebi zamjerala ono jednom.Drugi put je prevarili.To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je. Nije znala šta joj rade. Djete je bila.
Sjeli mi u onu čuvenu Galeriju,sada neko carsko ime nosi.Poljubimo se u obraz.Svijet budnih uvijek zenta . a bome ima šta vidjet . Još uvijek smo , više ona , nego ja naočiti.
Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata. Gdje ćeš ba uprtiti letve na se, usred kafane.
Šutim,ništa ne pitam.
Šuti , ništa ne govori.
Mučimo.
Razumijemo se , kao nekada. Još uvijek damari vriju.
Ne kaže, ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Znam to , ja joj rane nisam uspio zaliječiti. Predomisli se , hoće kurvoazije. Može rečem konobarici; ma ista ona E. D. iz Šekerove što je htjela srce da mi dere ko Musa jarca ; na živo. Ipak nije. Na vrijeme se predomislila , skontala ne moš'ti budalu premuntat i za kaznu se drugi put udala.
-Malena obriši štok i donesi nam dva kurvoazijea, jednu tulumbu i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Frko Frkice , žao mi , što ruzaklije i ribizli u fišek nisam zamoto i ponio. Ostarilo se , čo'ek zaboravio što se nekad slastilo i šta se jednom nije konzimiralo…
Ima još jednog sina i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece. Oboje se ubračili pa sada sama živi. Muža ne pominje,već mi rekla, neki put prije , od pijanca nesretnika se nakon rata napokon rastavila. A žao joj ga. Nije on ništa kriv.
Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala. Sve neki idiot, kreten ili slično. Da je barem srela neku budalu ili blentoviju, bolje bi joj bilo. To mu dođe kao neka navika , baksuze birati. Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ život , jal otac.
Kaže – čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari. U politiku se nikad nije razumjela, sada još manje, ali mi vjeruje.
Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni postalo svejedno metno ga ja ili ne metno. Mislim bubu na uho , ništa ne čujem, gluv ko dva topa sa tabija. Granate me oglušuile na obje klempe.
Tako to život odredi.Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,j edna, pa druga, pa milione njih dok te dvije tri ne potkače. I grruuhh , pa grruuhh , i ja gluv na oba uha, kao pomenuto oruđe, i jopet gruuh još jedna pride, radi uroka da se utvrdi gradivo. Nisam frajer , što'š oglušiti na jedno uho, kad imaš dva.
E , eto ti , cereka se usud , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga. Šeret neki ovaj usud , garant!
Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti. Kako će bolan? Nisam ni ja, mislim u sebi. I skidam bubu iz ušiju , sve Frku razabiram. Ona uvijek razgovjetno, tečno i čisto govorila. Nije mumljala poput međeda i čudnih stranaca , ko ova današnja novopridošla svjetina.
Ima jedna molba,kaže,zna da ću joj udovoljit,ali red je zamoliti.
Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.
Nema laptop,provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici.Moli da koju epizodo jahačima,harmonikama i njoj preko reda nabacim.Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.Kaže nema takvog mahalskog pisanja nigdje na dunjaluku.
Slike djece pokazuje i unučadi ima,pa ih hvali. Ne pita za nikoga. Ja ne pričam o tim nikoga. Od kako joj poginuo sin , muško je dotaklo nije, osim … ma znaš već. Puno je to godina nedoticanja; previše. Ali znam, ako iko može nešto durati,to Frka zasigurno može.
Ja htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka,očima , kaže ne pričaj, nije ono zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:
Joj,mamo mamice.
Samo jednom vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti tijelo joj bilo spremno kao uzburkano more , more bezuslovne ljubavi.
I ti me to veče iznevjeri. Drugoj dade ono što je meni pripadalo. Ne žalim se; samo kažem kako je bilo. O onom kasnije ne smijem pričati . Znam da nas to još uvijek boli.
Taj voz je propustila dok je žalovala sina. Dika njena, ponos maleni samo nepunih devet godina imao.
Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe. Tepo im,k'o malo djete djetetu.
Niko ih nije smio sa tog drveta brati. Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića, jal’ poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.
Ona ga molila da ne ide. Dijete ko dijete. Šta zna dijete šta je monstrum , ubica ili četnik? Povelo i tri druga.Jedan dječak domac bio. Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca, crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad jedan od srbalja , monstrum – homopaklenikus , neki Skoko Milenko, trag mu se zameo ,tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.
Kaže zaboravila na Poljine, konatala tamo nema minobacača. Ni cvrknuti nisu mogli. Grruuhh i nema ih. Ona samo zanijemila, ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.
Četvoro sičušne djece Majko mila, četvoro malenih anđelčiča Sejo mila , četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan , ubila. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane, na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.
Otad se povukla u sebe. Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio, tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao. Žao joj ga, ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno. Sve mi ovo ranije pričala, ali zaboravila. Kako neće, i ja bih; možda i gore od njenog muža prošao.
Šutim, neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još par hiljada neviine djece što ubijeno,što nestalo.Tek da se zna. O nerođenoj i ne pitaj ; broja im se ne zna.
Ja je ispratih do kuće,taksijem ,naravno. Ne bi se noge mogle uz brdo popet sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj,na našim Bjelavama, živi. Njoj drago, vidim milina joj srcem bije.
Po običaju sređen i uglađen, iako već skoro đuturum; bijela košulja ,teget ‘tole , teget prsluk .Ono sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići , jako je ljeto. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.
Jako vruće, ništa dova ne pomože. Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo. Nismo previše tužni, više nostalgični.
Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona;znam to ja. Mislim , red je , vrijeme je da pođem. Kaže sjedni, još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.
Sada će ona ,samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana , haber kutiju i pristavi nam Keminu:
Hiljadu pahulja bijelih.
Muzika teče, mozak ubija.Sjećanja naviru k'o ozon poslije kiše, samo se prelijevaju u hiljadu pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća. Pogledam je.
Meni suze niz lice. Treći put u životu . Ona ulazi u bijeloj anteriji, bjeljoj od snova , nov novcatoj.
Vrijeme kao da se vratilo na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jemenka ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom koji mladost doziva.
Kemo tuguje :
Hiljadu pahulja bijelih večeras pada
Umiru pahulje bijele i moja nada
Da li te vjetrovi nose
Jedina moja
Na nekom oblaku mekom duginih boja
Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj nježne ruke,ona ih podiže i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.
Ona je ; mila Frka iz Đul bašte kada puna nade i života je bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.
Sluti se, ništa ispod nema.Grudi i noge djevojačke, boje ćilibara ispod bjelila anterije nestvaran krajolik nude. Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.
Njen budući muž , nije njen voljeni, vać očevog prijatelja iz mladosti sin.
Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne njena usud je sa osmjehom čeka. Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi htjela je da živi.
Šteta, mislim,trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati. Možda,a možda i ne? Neće duša Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti. Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga u bajci bila dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.
A ovo dijete malo bi vjerovatno nesretnije bilo, ako je to moguće.
Njoj suze na licu, meni suze na licu, valjda se pahulje tope. Osjetimo; i srca i duše plaču.
Smirimo se,valja izaći pred svijet.Sreća njena ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa.
Malo se sagnem,poljubim u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:
-Čuvaj se dobroto moja milosti puna.
Ona se raznježi, suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:
– Ima da u komšiluku pukne bruka,od trača i jeda. Nemaju šta raditi već samo olajavati, tuđe brige voditi. Sve tračaruše u džamije i crkve odreda idu. Ovdje i tebe i konzilij grlice svi znaju i kakav nas glas bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.
Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me; uvukla mi se ispod desnog ramena ,vrata kućice malene ostavlja širom otvorena.
Muzika titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti razbacuju.
Zavjese u susjedstvu se tresu.
Ljepota moja me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene. Dvije siluete, besprekorne, bijele i blještave na kapidžiki stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima dok se pahulje lome i ne tope.
Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset godina ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavi gore.
U predahu ona šapuće :
-Šteta mogli smo dobri glumci biti.
Ja se šalim;
-Nismo vremena za gluposti imali,trebalo je glumiti preteške uloge života.
Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj za sve naše neljubljene dane i noći;i njene i moje.
Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi Kemin refren bruji i ja zapjevušim; možda treći put u životu:
Ti si noćes sva u bijelom
Tamo gdje se pjesma čuje
Pahuljice srca moga
Ko te ljubi i miluje.
Ona se odvaja, suze joj u očima. Ona nije dobro ,mislim ja! Neka me ledena jeza hvata.
Kažem vratiću se mila, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći od sveg sad…
Uvijek taj Kemo, uvijek ti Indexi, gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Moraju svojim tuč muhurom sve ovjeriti. Neka ih, muzika ljubavi je to. Takve više nema niti će biti.
Ona se smješka, neizmjerna tuga vrišti joj u očima. Samo prošaputa;
-Kako ti kažeš,mili moj.
Miluje me ručicom malom po obrazu, dugo, grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.
Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija. Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima : ne , ona ulazi u kućicu malu, trošnu , ali okupanu mirisnim cvijećem i pritvori vrata.
Zapalih cigar usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim, dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru. Nije kurvoazije sada pijem štok; recesija. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug, skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.
Ne od štoka. To život se ponovo zbio. Koračam niz brdo,taksi ne tražim.Niz brdo se sve kotrlja.
Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.
To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:
Hvala ti velika čestita i mila ženo,mala Velika Frko , najdivniji prijatelju i dobrota moja,za sve što si mi darovala. Nikad nije kasno da kažem ja ljublju ju vas navsegda.
Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici koje ima pa nema, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo, a meni kao tren.
Nazovem. Javi se.Ili pospana ili umorna taji joj glas. Može kaže, sutra se o akšamu kog nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.
Sutra u podne sve natenane,po tabijatu. Fenkare, žilet, voda, sapun, miris, teget plišano odijelo, leptir mašna i prsluk od kadife,glanc cipele i zejtin osmijeh na licu i pičim.
Srce drhtii pjeva pičim,pičim,pićiču i na Bjelave veselo stičiću. I stigoh.
Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca, do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada. Žena se se smješi kroz suze ; to nju Dobri za majku zamjenio. Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.
A tamo, odar boli i tuge.
Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote , urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji plavičastim safirima optočenoj – sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, žeđ za životom sa sobom na nebo nosi. Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano u kosu je ljubim. Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i smiješi se.
Piano!
I u smrti – ljubav i muzika sve je.
To je dijete moje , moja,mala Velika Frka je usnula.
Kraljica vrišteće boli čini se sni. O Frko,Frkice otvori oči, mladoženja tvoj – Princ Mali je došao.
Čuti dijete. Ne progovara. Umorna , od čekanja njega neuviđavnog bila pa prilegla i spije.
Oko nje nema nikoga – samo kćer joj, tuga i ja.
Kapi kiše po penđerima liju i pjesmu nose:
-Ti si nam bila u svemu naj,naj,naj; u sve'mu naj.
Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad ,orosim onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.
Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.
Kćer kaže ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači. Sve zna , sve joj majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo; a trebalo je da se zbude. Glupava mladost ili dušmani neki, ili jednostavno sudba na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.
Zastidi me ova mlada žena, načisto.
Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše na sto iznijela. Kaže ma'mo mame joj rekla šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka kao nekad Frka. Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Zbunjen ko najveća hablečina svrćem se i gledam, nema nikoga oko nas.
Ide ona sada nazvati brata i kasti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Nije bio doma već pet godina.
Majka joj znala da ću po običaju odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju sa njom se oproštam na njen način.
Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio; skoro. Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja bijelih.
Ode Frkina kćer u drugu odaju. Ista ljepota mila i blaga. Vrckava i vesela , ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mamice pokupila.
Primičem sto odru blještavom i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku Hladna je i ukočena. Ljubim je u prstiće. Đozluke na nos tandarim i krenem da joj čitam.
Ipak , predah pravim, cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. Mnijem, dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat da je truje. Kurvoazije sipam i cokćem.
Čašu odlažem i Frku gledam. Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji nešto sprema, a tuga ga mori.
Joj, Frko Frkice, gdje si sad? Kojem te nebu vjetrovi nose.
Vratit ću ti more šta si ga svojin naziva, uliveno u plastičnu bocu popucalu na litnjoj žegi, a, dom ti je daleko sunce će ga puton pit, do tebe ostat će tek sol
Vratit ću ti poljubac sto i jedan izljubljen u dugoj noći, ispod tamarina u vali umotane u bilu maramu izdaje, a, dom ti je daleko bacat će ih bura puten na sve strane, do tebe će doć tek otisak ljubičastog ruža
Vratit ću ti snove spakovane u kartonsku kutiju, vezane modrom vrpcom u veliki ukrasni cvijet a, dom ti je daleko puten će je ruke lomit do tebe će doć pokidana vrpca tek