Category Archives: Blažena Luca

**
Raznježim se , načisto se raznježim i opet rasplačem.Znam ,ovo su drugačije suze , jer me ne bole .

Taki vam je on . I kad vas raduje on vas rasplače.

Sjetih se , neko mi je pričao , da je jedna pjesma ostavila poseban trag u njegovom srcu , ona o bekriji i htjedoh da mu se zahvalim za lijepo veče . Počeh prebirati strune .

On me , na sekund hladno pogleda , a se nasmiješ i, malo , sjetnim osmjehom . Ja ustuknem . Nisam znala da ima tu stranu .

On prvi put , te večeri , sjede . Prinese stolicu do moje i sjede nasuprot mene . Noge nam se dodiruju . Naka struja mi unosi vatru i  vrti je  u nogama i one drhšću , toplina hoće da se penje . Ja joj ne dam .

Mrzim ga zbog toga što mi radi . Ja ne znam zašto , ali njegova blizina me uznemirava i zabrinjava.

Zlobnica:

-Zvekni ga biće ti lakše . Šta ima balo da te pali ?

Dobrica:

-Poljubi ga bona , pa kud puklo da puklo .

On to vidi . Ja sam sigurna da vidi moje druge .

Uzdahnu . Duboko uzdahnu . Jednom , pa drugi put .Valjda zbog parova . Blago mi prisloni desnu ruku na lijevo koljeno . Nešto toplo i milo u tom dodiru me umiri . Znala sam da će sve biti u redu .

Baš !

On me gleda u oči . Dugo i uporno . Pogled mu je skoro prazan . Ja vidim iz dubine zjenice se prvo javi tačkica svjetlosti , pa se ugasi . On spusti pogled . Strese glavom , kao da nešto tjera . Diže ga.

U očim vidjeh i ljubav i bol . Čuh mnoštvo  riječi . Ne znam da li ih je moja duša osjetila , ili ih je on izgovarao :

-Meni tek tako iz čista mira srce počne plakati ,duša se lomatati i tuga počne vriti na oči . Ja onda zavirim u mali mozak . Veliki je otišao sa odlepršalim grlicama . Sa svakom , jedan djelić . Puno je to djelića .

Velim šta će mi veliki mozak , kad mi one nestaju , a pjesme izdaju . Ljubav ni jednu da ti vrate , a toliko sam riječi pjesmama , poklonio.

Za život mi je dostatan i mali . Dovoljan je za bujice ljubavi i snova .I  sjećanja- Malo je potijesno u mom malom mozgu . Sve su se te bujice izlile i sada mi dušu zapljuskuje plavetni Ocean  – Tisina i sni

Ocean kao svaki okean . Dubok i valovito šumi . Topao i leden . Miran i uzburkan . Svjetlo i tama .

Kad mali mozak više ne može zadržati Ocean , vratim djelić velikog i njega poklonim nekom novom anđelu .

Mali mozak je veliki sanjar , a veliki mozak je vrelo istine . I ništa ne može sakriti.

Malena , ljubavi moja .

Tebe sigurno ne mogu zanoraviti .

Kažem sebi , kako ćeš bolan , blento jedan zaboraviti , najnježniju devojčicu  koje se smeje, a   srce joj se lomi . Komada u milone konfeta , a svaka konfeta jedna suza , a svaka suza krvari bol .

Bubam glavom zid ,  krv na licu  osjećam , mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio .  Radi tebe bih morao.

Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam .Već danima dumam:

-Zašto , ti.

Nisam ja pametan da to shvatim . To je nešto više od mene .

Tebe sam prokužio , na mah i  skroz na skroz .

Anđele je lako prepoznati . Beličasti su i plavkasti , sjajni i svetlosni kao biljur iznad naše Modre reke , što  teče pokraj našeg   Sarajeva Grada Čednosti i kroz našu Bosnu zemlje  Božije milosti .

Par puta su tvoja zlaćana krila okrznula moj krajolik , ali nismo se dotakli , osim ono jednom . Još nisi  pokazivala opekla krila . Zapravo ti ih nisi opekle , tebi su ih spalili.

Ti si od onih Anđela koji ljudima donosi spoznaje i slike . Slike prelijepim licem , spoznaje šutnjom sa malo reči .

Mislio sam da si jača od svih . I bila si , dok nisi , ovih poslijednih dana , dan za danom ,    dušu počela izbacivati . Srećom prevagnulo je dobro . Tako izgleda.

Ali nije bilo odjednom . Tebi se čini da sam te ja izlomio , ali nisam . Ja sam samo sakupljao parčiće i pokušavao da ih spojim . Parčiće koji su   čekali  da ja naiđem i da ih  pokupim.

Samo se pitam ,  kako ćeš bolan , zaboraviti krhku ljubičicu , čiju su dušu kvrcnuli kao maslinovu granćicu u usnama bele golubice .

Hoću kose da čupam , a setim se , nisi si ih ni ti čupala , kad ti  se život slamao .

Hoću nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti klela . Samo si u samoći bez glasa vrištala i Bogu Jedinom se molila da te uzme .

Htio sam ti pomoć darovati . Znam ,  ne  bi je htela . Ponos i vjernost Princeze , mila moja Djevojčice .

Stalno sebe korim , kako ćeš ahmaku , zaboraviti tu grlicu, taj Nebeski dar što plamti ljubavlju , snovima i čežnjom . Kako ćeš bolan zaboraviti tog anđela , što te nevinošću tijela svoga milovala i spasila.

Kada ja jednom odem ti ćeš i dalje da šutiš . A tvoje nebo će uvijek biti uvijek plavo i blisko.

A ovaj se neće nimalo stidjeti . Bez imalo srama poziraće svijetom . To je uvijek i bio . Pozer koji glumi život i dobrotu . A njemu će njegovo nebo uvijek biti tamno i daleko .

Kako će te bona ovo maksumče zaboraviti

kažem  ja tebi mila  moja?

Da  samo oči ima

vidio bi  ljepotu koja se ne smije ostaviti.

Da je malo uma imao

vidio bi da  neizmernu dobrotu i tihu mudrost

koju treba prviti na srce i unijeti u dušu.

Ali jok

blentovija mora iza onog  brijega ići

tamo su ažbahe koje treba tjerati

grlice spašavati

Pa iza tog brda ima još jedna planina

Kako ću te zaboraviti ljubavi moja ?

Tebe bi bilo lako voljeti za čitav život

Tebe koja si nestašno lijepa

Tebe koja mojim Gradom čednošću sijaš  hodiš

Tebe kojoj cvijeće mirise kradeš

Tebe koja samo za ljubav živiš

Tebe koja sjaj sa suncem dijeliš

Kako ću te zaboraviti Malena?

Tebe koja se uranjaš u ljepotu duge

Tebe koja nevinost djeteta nosiš

Tebe koja plavetnilo neba oslikavaš

Tebe  koja dubinom mora zračiš

Tebe koja u očima zvijezde nosiš.

Ne mogu te nikako zaboraviti Ljubavi mila

Zato dođi   da ti snove sanjane poklonim

Zato dođi   da ti pjesme nježne pjevam

Zato dođi   uhvati me za ruku

Zato dođi zagrli me čvrsto jako

Zato dođi meni i ne boj se više Mila

Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina

Šta ću ja opet moram plakati . Baš sam neka razmažena pizdunka.

Zlobnica:

-Znala sam je da će krelac neku fintu izvesti . A ti ko najveća bekanka  nalećeš na mine mahalaša.

Dobrica:

-Ma pusti je bona . Ne slušaj ljubomornicu . I ja bih ga zvoljela samo da smijem i da se nije u tebe zaćorio.

-Idemo mila spiti . Sutra će biti vrlo gusto . Moramo se odmoriti .

Uzme za ruku, ulazimo u hodnik .Vodi me do mojih vrata . Ja ne znam šta ću . Mene je i strah i radosna jeze me hvata , i drhtim i treperim . I vatra sam i led .  Raznježena sam a  ljuta .

Kod vrata spavaće sobe , on se prope na prste , poljubi me  nježno , punim suhim usnama .

-Laku noć Mila . Izvini , naše vrijeme nije došlo.

Samo se okrenu i ode.

Mene ko da neko ofuri vrelom vodom , pa zali tečnim azotom . Uđoh u sobu , htjedoh da zalupim vratinma , tako jako da se čitav svijet sruši , a onda čuh malopređašnje riječi :

-Hoću kose da čupam , a setim se , nisi si ih ni ti čupala , kad ti  se život slamao .

-Hoću nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti nikoga  klela . Samo si u samoći bez glasa vrištala .

E,  jes mi  to , vala ,  plaha utjeha.

I još čuh :

Bubam glavom zid ,  krv na licu  osjećam, mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio . Radi tebe bih morao .

Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam.Već danima dumam:

-Zašto , ti .

Nisam ja pametan da to shvatim . To je nešto više od mene

Šta ćeš , pomislim , ili dijete ili maloumnik . Možda oboje.

I bi mi lakše . Zeru . Jer je đentlmen . Dijete, maloumnik ali gospodin.

Nikad ni pomenuo da se sjeća noći ,  kada je prvi put trebao umrijeti u mom očajničkom zagrljaju.

**

Milosni šapat se razlijeva tišinom , zvuk gitare nježno titra , cvili . Damari jecaju , suze ti teku, ti im se raduješ , a tužna si.

Tužna ,  toliko te  boli da bi radije vrištala nego pjevala .

Boli te toliko da bi kose čupala , ali se odjednom iz tvoga glasa ruža otrgla i   pristavila se  pred našim  očima .

Bjelina je nestvarna . Ruža je čudesna . Tačno stotinu lati ima. Znamo to i ne brojeći. Trepće svakim tvojim uzdahom . Svaka lat titra i svaka plače . Svakim titrajem struna  rubovi im  postaju krvaviji , ali polako se boje    plavetnilom ove noći i zvijžđa koje nose nadu.

Ruža ti šapuće , ali ja je razabirem:

-Izdrži bar ovu pjesmu , malena . Pokloni mi milosti , i uznesi  moju bol do kraja . Barem me , prije nestanka,  rodi   mila.

Glas ti je napukao , vazduha u plućima nema , srce ti se cijepa na dvoje . Niji ni za onog ni za ovog svijeta .

Ali ne ide to tako , mila moja . Ne može se srce tek tako pocijepati . Treba birati , a pjesma ne može birati umjesto tebe . Treba odlučiti , a ruža je slabašna.

Ako ne prepukne , nema tvoje mladosti , ljubavi jedine , tvog milog Dode.

Ako ne prepukne , ostaju ti samo daleke uspomene , sjene nedoživljenih radosti.

Ako ne prepukne , uludo je bačeno trinaest godina radovanja .

Ako prepukne ,  nema više ovog nesnosnog derišta sa suzama u očima koje ne padaju , i daška na usnama koji ljubi , ali zato više bole i gode .

Ako  prepukne , nikad više nećeš osjetiti njegovo lice na svom dlanu.

Ako prepukne , nema više ovakvih blagih noći.

Ako prepukne i   prekrasna ruža tvoja umire sa tobom.

Ako prepukne nema …

Znam nije pravedno mila. Ova noć kasni samo trinaest godina . Ali,šta znaju djeca šta je vrijeme . Ona znaju samo da  se igraju i vole . Izbriši ih .  Zapravo one se već same počele da se brišu.

Pjesma je tužna , ti još tužnija . Rastaješ se od nečega što ti je trpalo  boli kojima si željela mir . Boli su bila tvoja radovanje . Bol i tuga te hranili . Bili zavjet nedorečenim snovima .

Osjećaš da se zaboravljeni život vraća u tvoje vene .

Ruža gubi sve boje osim svjetlosti . Miluje ti kožu i plovi ka srcu i puni ga toplotom . Znaš, ledu tu više   mista ni . Možda će trebati vremena , ali odlediće se on .

Pjesma klizi . Misliš , dakle tako izgleda   poslijednji jecaj umirućih snova . Lakše dišeš , nije taj jecaj ni tako bolan , kao što muzika i srce pjevaju.

Sa tim poslijednjim jecajima , ja vidim Dodu kako te ljubi u polju djevičanskih ljubičica , kraj izvora Modre rijeke.

Miluje ti kose , ljubi onaj nestašni čuoperak plavi . Tebi je toplo i ugodno , jer sunce kasnog proljeća vas miluje . Ušuškavaš se  ljubavlju i čvrsto stišćeš uz njega . Ne želiš da ti dodiri ikad prestanu .

Ti ne vidiš da je on tužan i sleđen . Danima ga nosi  prelijepa , a zlokobna vizija , a neće da ti je kaže , da te ne uplaši .

Vidi tebe , svu u bijelom , samo ti na čizmama izvezeni plavi listići nalik srcu . Prelijepa u plaveti dana , ti stojiš upravo na tom vašem proplanku , kao najmirisaviji cvijetak i veselo mu mašeš . Jedan poljubac rukom , kao dijete na oproštaju , mu šalješ.

A onda , sunca nestaje , tama je svud ,  ti  blještiš i lice ti se stravom grči , pretvaraš se u  gromadu od leda sačinjenu . On osjeća da gromada hoće da vrišti , ali ne može , neko joj ukrao glas i dsmsre . I ti si samo santa leda u mračnoj noći.

Vidim kako ti prilazi ljubi i suze briše . Kako ti maše i nestaje .

I još vidim kako mu suza na tvoje lice kanu . Ti je osjetiš ,zapeče te . Pridižeš se , hoćeš da je obrišeš . On ti ne da , bijelom maramicom ti briše vlažnost sa lica . Na maramici ostaje crveni trag , ali on skriva da ne vidiš . Ti si sumnjičava i pitaš ga :

-Mili, zašto plačeš ?

-Ne plačem mila , to je jedna grlica od sreće suzu kanula .

I zaista dvije bijele grlice , jedna sa plavetnim , a druga sa   rubinovim prstenom veselo  doletješe iznad njih , napraviše par  razigranih krugova , kao da žele da  podijele zajedničku sreću prelijepog dana.

Dodirnuše se vrhovima krila . Vazduh se ispuni  ljubavlju i ozonom . Cvrkut , sijevanje i odjek groma stopiše se i  ispuniše livadu sa cvijećem . Munja se  provuče između grlica udari u visoki jablan nasuprot tebe i Dode .

Veća  grlica , ona sa rubinovim prstenom  na vratu , pade na livadu . Manja , se bez glasanja spusti do nje ,  dodirnu je kljunom . Jednom ,  pa drugi put . Polegnuta ptičica ne mrda . Malena duša se uznijela na nebo . Ali , možda ne i sama . Kao da je ponijela i dušu ove drugu, jer ona poput insana , položi glavu na grudi mrtve grlice .

Nebo se skroz smrači , poče strhoviti pljusak .Ti si sleđena , pogled ti se ne miče od malih ljepotica . Glas ti zastao u grlu . Otvaraš usta , ali tona nedostaje.

I Dodo i ja slutimo samo jednu riječ :

-Zašto ?

Hoćeš da priđeš onoj što joj se grudi još miču . Da je skloniš sa kiše , u grudi sakriješ , da njen  bol ,  koji osjećaš do srži ,  prigrliš sebi.

I Dodo je prestravljen i rastužen . Malo mu srcu  lakše , misli to je bilo obistinjenje njegove vizije .

Jes , kako nije.

Tiho , da ne preplaši grlice , zagrli te i kaže :

-Idemo mila , pokisnućeš.

-Ne mogu je ostaviti samu .

-Biće ona dobro . Nadam se . Idemo mila moja .

Ti ne ideš , tebe Dodo vuče . Ti ne skidaš pogled sa grlice što diše . Kako se udaljavaš , ona je sve manja i ti je odjednom više ne zamjećuješ . I u tvojim mislima ostaće zauvijek dilema , da li je presvisnula ili je skupila snagu da ponovo uzleti.

Poslije trinaest godina si saznala .

Znam da se pjesma bliži kraju . Mnogim grlicama je procvjetala ruža u noćima poput ovih.

Moje oči su pomalo umorne . Teško je kriti pogled od tebe , Malena moja i držati ga okrenutog Nebu i Zvijezdama . Vrat se ukoči.

Ne mogu da se protegnem . Ti si tu.

Ti više nisi insan , ti si meleka koja se u pjesmu pretvorila i svoj bol istočila . Pjesma više nije o tvojoj  ruži , već o svim onim  tužnim ženama i njihovim ružama koje su  hajvani ostavili . Ja sam zabezeknut . Mnogo sam ljepota vidio i sreo na svojim putovanjima , ali tvoja…

Tebi žao svoje   i svih drugih  ruža . Koliko tuge na ovom dunjhaluku ima . Upitaš se kako je onoj jadnici , koja na onoj malenoj planeti samuje  bez njenog Malog Princa.

Pomisao na nju ti pomaže da shvatiš , da ne možeš dozvoliti da ti srce prepukne . Moraš ovom malom  blentovanu  izbrisati suze iz očiju i pokušati da mu  srcu vratiš , duše njegovih izgubljenih ruža i grlica.

Dok okrećeš glavu prema meni , ti  ne možeš da vidiš  da se ruža ,  ta svjetlost tvoje duše , tebi vratila i rumenom života obojila vrhove jagodice tvoga lica . Oči ti više nisu ledena polavet . Postaju nježni Ocean dubok kao istina .

Ali ja sam ipak tužan . Srce mi zebe . Znam da  je sve dato u provima . Nekom drugoj grlici ili ruži , bliskoj srcu mome , srce će da  prepukne.

Osjetim da sam se vratila , lakša i nikad blaža . Ne znam ni kako je pjesma završila . Noć se obojila svjetlošću , dignem pogled ,  jer upravo sada , jedna zvijezda pada i nekog će da obraduje . Ja poželim da…

Ne dovrših želju, uplašim se. Pomislim :

-Nije li ovo ona zvjezdica , koja treba da ga vrati njegovoj ruži i baobabu.

Spustim pogled i vidim , Dobri je još uvijek tu . Nije nestao . Njegov pogled je otplovio  daleko , za onom zvijezdom i tužan je.

Ne znam da li ga je pjesma dotakla  ili ga njegovi  boli biju.

Kasnije sam saznala da ga svaka pjesma dirne ,  jer  svaka pjesma nosi sjećanja, sjećanja tugu,  tuga  bol. Povremeno i suze .

Gledam i pomislim , kako je ovo dijeto lijepo . Bilo bi se tako lako zaljubiti u njega i voljeti ga . Kako  bi bilo lijepo da je malo stariji . Imala bih snove i nadu.

On se okreće , gleda me i šuti . Šuti i gleda me . Osjećam hoće nešto lijepo da mi kaže , ali se suspreže . Oči mu svjetlucaju , ali ne od tuge i suza , već od neke  , meni nepoznate čežnje. Ove noći , oči su mu  crne , skoro ljubičaste i u njima slutim plavetnilo neba i zvijezda .

Djelić , mali malecni djelić sekunde bljesnu mu u desnom oku  sjaj nečeg prekrasnog . Pomislih da tako mora izgledati raj . Toliko cvijeća okupanog u prozračnoj plaveti i purpuru ja još nigdje i nikad nisam vidjela . Osjetih veliku ljepotu i mudrost   tog krajolika . Naježih se i uplaših . Htjedoh opet da ga pitam:

-Tko si ti?

Ali ne mogu . Neka nedefinisana blagost , puna umilne dobrote  me ispunjava i  tjera da ćutim i da ga gledam . Da upijem svaku nedostajuću pjegicu  tog prelijepog djeteta .

On zatrese ramenima , kao da neki teret baca sa leđa i kao da se uspavi i postade viši . Priđe mi , uze mi  lijevu ruku i poljubi mi  dlan.

-Ja sam samo maleno , ludo , zaljubljeno dijete , koje je umislilo da mora spašavati svu djecu ovog svijeta.

**

Ne sjećam se da je ikada pričao o budućnosti , bar ne o konkretnoj i dalekoj , jer mislim sa djecu poput njega ne interesuje budućnost . Prošlost još manje . Žive u ovom trebu što ga neuki zovu sadašnjost.

On jednom reče :

– Sadašnjost ne postoji ; samo smijeh , igra i ljubav . Mnogo radosti i svjetlosti . I to je to. Sasvim dovoljno za prelijepi život .

Ali to veče kad  me ispratio na spavanje ,  on  me ozbiljno pogledava :

-Malena , moram sutra rješavati jedan veliki  problem . Ne mogu ti pričati o tome , ti si sa drotovima vezana , ali stvarno je ozbiljno . Ako mi dozvoliš otišao bih tokom dana . Ne znam kada , javiće mi .  Vratio bih se do ponoći ili do jutra . Zavisno kako se stvari budu odvijale.

Zlokobnica mi šapnuće:

-Ako sve prođe kako treba , osta on do jutra . Takar ,  garant . Ako dobije nogu , evo ti njega da se sa tobom igra i da ti pamet muti.

Dobrica ne ostaje dužna :

-Pusti je nek laje . Ne znam kako je možeš trpjeti , samo neku pakost sijeva . Vjeruj Dobrom . Da li te dosad iznevjerio ili išta nažao učinio? Ili bilo kome ?

Ja se ne obazirem na njih i protupitanje sipam:

-Otkad tebi treba dozvola za bilo šta ?

-Uvijek te pitam za bilo šta , za svaku sitnicu.

-Jes , kako nije . A koga pitaš kad se po tavanu skitaš ili dok po gradu trgovine obilaziš i meni poklone kupuješ .

-Kuća se mora srediti . A za izlaske? To sam morao . Red je na  dobro dobrim uzvratiti . A kako da te pitam , kad si po čitav dan na poslu?

Zlobnica :

-Zvekni mu šamarčinu , šta ti ima govor držati .

Dobrica :

-Rakla sam ti da imaš povjerenja u njega .

Odjednom shvatih da mi nije po volji to neko njegovo izbivanje . Možda se ne vrne . Ta me misao  naljute i ja mu odbrusih .

-Uostalom radi šta ti je volja . Slobodan si čovjek . Radi šta ti na pamet padne.

-Nemoj se ljutiti , Malena . Nisam ti ja ništa kriv . Mene su protiv moje volje ovdje doveli . Ne ljutim se i ne bunim se . Meni je ovdje ugodno i toplo , i prija mi . Toplije nego bilo gdje prije . Samo smatram da mi treba tvoj dozvola . Tek toliko .  Ništa više . Ako ti nije po volji , neću ići.

-Radi šta hoćeš!

I zalupim mu vrata ispred nosa ,ko neka razmažena frajlica ili što bi na Bjelavama mahalaši rekli :

– Razmažena pizdunka.

Dugo nisam mogla zaspati . Čujem ni on . Škriputavi koraci po tucaniku u dvorištu.

Pakosnica:

-Uzvrtio se ko ker pred veljanje .

Dobrica :

-Idi bona , izvini mu se.

Ne slušam ni jednu.

Ustane , ogrnem safirni čipkani šal preko rubinove anterije i odem u kuhinje . Na sto pristavim svijeću . Volim u polumraku sjediti . Misli su sporije i ne vide se . Pripremim limunadu i sjednem . Ne  mogu se smiti . On je napolju tako sam . Ko zna kakve ga brige more . Možda treba moju  pomoć .

Izvadim kurvozije . Uvijek je hladan . On ne vjeruje u sugestije konjak i sobna temperatura . Naspem dvije kristalne čaše . Pola velikog prsta u ležećem stavu ,  kako se on voli šaliti . Navijem bolero . Izađem u dvorište.

On je naslonjen na baštenska vrata . Čeznutljivo gleda ka nebu . Prvi put nije u konobarskoj odori . Sav je u bijelom . Jedino šal ima plavetne niti , a čizme  rubinove fragmente umjesto plavih.

Meni se u grlu stegne . Ne mogu ni da kriknem .Tako je izgledao Dodo kad sam mu poslijednji poljubac slala , časak prije nego je poginuo . Zanijemila sam.

Dobri me upitno gleda:

-Ne možeš da spavaš . Ni ja . Večeras nebu sebe nudim kao žrtvu , umjesto nekog drugog . Nevino  janje , zato sam u bijelom . Simbolika . Valjda . Vjerovatno si se zbog mene uzrujala . Oprosti mi , Mila , molim te . Nisam mislio ništa loše .

Taki vam je on . Ja došla da se izvinem , on svoje  tegobe zaboravlja i  moju grešku na se prima .

Primim ga za ruku desnu , onu od milosti.

Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski .

Naslanjam je na  čelo , spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Zadržim je u ruci .

Onom drugom uzmem mu lijevu ruku , onu od srca . Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski . Prinosim je čelu . spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Spuštam je na lijevu stranu mojih grudi , iznad srca koje drhti i  kažem:

-Oprosti Mili . Idemo unutra . Ili još bolje sjedimo ovdje . Zvijezđe noćas  tako  umilno žmirka , a đardini opijajuće mirišu u ovoj  prelijepoj , kasnoj ljetnoj noći .  Grehota se zatvarati među cigle i malter. Idem samo…

-Ne molim te , ti samo sjedi , umorna si od sinoć . Ja ću donijeti piće koje si nasula .

Ode . Vraća se . U jednoj ruci tacna . U drugoj gitara rubinove boje . Pruža mi je , spušta tacnu i ne sjeda . Ne pali nam dvije cigarete , već samo jednu . Odakle zna da nikad ne pušim kad pjevam . Samo  se naslanja na dovratak , par metara dalje , nasuprot mene , podiže čašu , gleda me u oči tako čisto i sneno i kaže :

-Za ljubav Mila , magdje ona bila.

Diskretan je i sveznalica . Neće  da smeta mojim uspomenama , kojima se nada da će izviriti .  Zagleda se u mjesec , koji tiho i sramežljivo svjetluca . Zasjeo je sjaj u mojoj i njegovoj kosi . Znam , kada bi nas neko sada vidio , uplašio bi se i pomislio;

-O Bože moj , Otkad to anđeli , po zemlji u ljudskom obličju  hode.

Ja bih mu prenijela Dodine i Dobroga riječi :

-Ako ikad Anđeli po zemlji budu hodali , biće to u mome Sarajevu , Gradu čednosti.

Ova  gitara  je moja i Dodina . Dodo me naučio da sviram i to dobro , jer on je bio umjetnik . Sve što je radio ,  radio  je savršeno . Odjednom mogu razmišljati o Dodi , a da me ne boli . Odjednom mi uspomene dolaze , a da ih ne odgurujem . Grlim ih i milujem . Odjednom život nije metalni strug što stišće , već grlica bijela koja lebdi . Odjednom život nije praznina i tupost. Odjednom…

Gitara me  gurka  i šapće :

-Život je lijep.

Poslije mi je Dobri opisao kako se to njemu činilo . Ne ,  nije rekao : činilo . Njemu se   to prisnilo.

Ti , plava i stasita , okupana crvenilom rubinove anterije , koja hoće da  bježi , da prepukne , da otkrije ljepotu koja se ne bi smjela skrivati . I prelijepa i mila ,  brmenita oblinama i sjajem , sa likom djevojčice što sanja , obasjana zvježđem i ljepotom koja postiđuje krajolik , pružaš ruke . Iz tebe se mila moja ,  tuga  gubi ,  tek malo sjete  titra , koja uvijek može da se vrne u tugu i bol.

Javlja   se osmijeh koji obasjava đardin . Meni se  se činilo , ruke hrle  prema mojim .Htio sam da koraknem , da ih prihvatim  , da se u tvome  zagrljaju utopim , ali ljubomorna gitara me preduhitri .

Uleti  u  tvoje naručje  , počne da ti miluje ruke i da zadovoljno prede .  Cik malog mačeta koje traži sisu , vrisnu , gitara odgurnu mače , više joj ne treba . Sada joj trebaju dugački ženski prsti , koji će milovati  strune i natjerati  reski i umilni ženski glas  da pusti čežnju i prospe bol.

Đardin je zanijemio , Mjesec i Zviježđe su se spustiki nisko kao nikad prije . Iskon im šalje znanje , čuje kako se  jedna grlica nabija na trnje ruže , krvari i voli , ali svoju tugu ne da nikomne.

Tada ti  čuješ akorde Dodine najdraže pjesme , kako se slijevaju iz tvog  srca , u tvoje  ruke i gitara počinje da prosipa , neznano dugu  čežnju i ubijenu tugu:

-Jutros  mi je ruža  procvjetala…

**

Probudim se .  Sunce mi zašlo u sobu . Miluje me ,  i znam, uvilo se u moje plave čuperke i oni sada nestašno  blješte . Zatim  se spušta niz vrat labudice i hoće da ide dalje . Ali je ne dam , jer  znam da Dobri vrlo često okreće glavu , da sakrije oči ,j er mu  pogled moje grudi  muti um i nosi grešne misli .

Plavet mi zašla u sobu i mami me . Ja sam malo lakša nego sinoć , još lakša nego preksinoć, mnogo lakša nego neki dan . Da li je to zbog toga što mi Dobri malo usporio život ili zbog tetošenja  ne znam .

Vidim da sam prespavala svu noć i već je kasno za posao . Odjednbom me nije briga za posao i obaveze . Samo hoću da ležim . Hoću ovog , ne znam čega . Ali šta god da je to , to je tako nepojmljivo lako i ugodno.

Hoću da vidim , hoću da iznenadim onoga koji je uzročnik ovih promjena .

Skidam prekrivač i hoću da ustanem , ali samo vrisnem.

Bjelina mojeg mramorastog tijela bi htjela da se utopi u plavet , da sa njom zapleše ispod sunca , ali me stid . I ja se ušuškavam , čvrsto stišćem pokrivač i  postajem ljuta.

Osjetim, tijelo mi nije dirao . Ali se bijednik sigurno nauživao dok me je skidao i u krevet smještao . Zlurada Luca mi dobacuje:

-Bezobraznik je bar  imao šta gledati . Bezbel ga fras samo što nije strefio.

Opet ona Dobrica mi šapće :

-Pusti razvratnicu i zlobnicu , ne zna šta priča .Vidiš ništa se nije desilo . Dijete se uvijek trudi od pomoći biti .

Kucanje na vrata . Bijesno kažem :

-Slobodno !

Dobri oprezno proviruje , skoro da i ne gleda prema meni . Osjećam krivicu u njegovoj bojažljivosti  i on , nekako stidljivo izdeklamuje :

-Dobar ti dan Malena . Malo si odluljila sa snom . Neka si . Tako treba.  Puno je srkleta    i praznoće u tvom životu .

Mene načisto izluđuju njegovi kratki zaključci , a  kad pomislim na moje golo tijelo , bijes me havlja i osjetim da gorim i hoću…

On me  presijeće jednim pokretom . Stavi prst na usta . Ovaj put ne na svoja ,već na moje rumen usne .

-Ne srdi se . Nemoj biti takva . Ne boj se mila . Nisam te ni  tako ,  ni pogledao. Ne bih te dirno , sve da mi život od toga zavisi . Zvao sam Lelu Jelu Jelenu da ti pomogne . Ona odmah doletjela . U nju imam najviše povjerenje i žensko je . Više zna o ženskim obeznanenjima od ikoga . Dobrica je ona i uvijek drži usta mengelama stegnuta . Ona te oprala i u krevet smjestila . Ti joj pomogla , ali Lela Jela Jelena kaže da je to u bunilu i da se sigurno nećeš sjećati , ali ćeš biti kao nova . Evo ti ova haljinka za ozdravljenje . Idem ja ,sa'će doručak.

Ne znam da li da mu vjerujem . I nisam . Nisam ja naivna , ako to on misli . Odakle sada Lela Jela Jelena . A opet , pa šta ima ako je malo zavirio u moje blagodati . Barem mi se našao pri ruci i pomogao.

Poslije, kada to više nije bilo bitno , pitala sam Lelu Jelu Jelenu kakvu me zatekla kad je Dobri zvao meni.

Ona se našla zatečena i pita me :

-Gdje sam te to ja , bona , trebala zateći.

-Nigdje ,  samo ona lažovčina će mi debelo zaplatiti . Najviše mrzim kad me lažu.

-To ti misliš na Dobrog . Nije bona , on lažov . Nikad ti on ne laže . Nego je meni rekao ,  da nikom ništa ne pričam , da sam bila kod tebe i šta sam to veče vidjela . Nije on tako rekao , već samo : Večeras ovdje nisi bila . Ja mislila da se to i na tebe odnosi . I znaj nikada ga nisam vidjela tako smetenog . Brižnog da , to mu je u opisu karaktera glavna crta , ali smetenog i pomalo stidljivo smotanog nikada . Šta si mu to bona učinila ,  pa mu mozak u čvor vezala .

Nisam mogla ništa drugo , neka me toplina u srcu uzela , nego da  njome zagrlim Lelu Jelu Jelenu i dugo je stišćem.

Ova se otimala i smijala i bockala:

-Šta mene grliš , idi pa Dobrog grli i cjelivaj . Vražićak si ti , Malena.

Lice mi se malo smrknu , vidi sigurno joj je pričao o nama.

-Šta si se smrkla , nije bona on ništa pričo . Ja te samo malo peckam . Nije on taki . Dok sam ga tjerala , da se ja rahat mogu brinut o tebi , njemu se ote :

Molim te , Lelo Jelo Jelena pobrini se za Malenu , kako zaslužuje . Vidim ja , čim je to reko , kao  da se ugrizo za jezik . Pomislim , imam te Dobri u šaci . Nećeš se ti  meni više tako lako za Dobricu prodavat .

Neću da joj kažem da tada ništa nije bilo , nek misli šta hoće . Imam preča posla . Ja na krilima letim  ,  radost sa njim u đardinu hoću  da podjelim , a onda zastanem.

Što ti je insan . Malo ga radosti u čelenku strefi , i on namah um gubi .

Eto ,  kome ja to hitam da s njim podjelim radost . On je već odavno…Čak i u pisanju radost čovjeka povuče i on hitna pred rudu .

Donosi doručak . Mlijeko , med , puter , dva vrela tosta , đem od kupiina  i dinju .   Mrštim se , još je samo krupicu trebao natakariti .

On se nasmija.

– Baš si alčak Malena . Stralno me nasmijavaš . Čini se da je to hrana za djecu , ali je zdrava . A  ti si zaista moja mala djevojčica.

Ja za tost da ga gađam.

On se skuplja u pozu Mironovog bacača diska . Kao silno se plaši.  Šta ću, nasmijem se.  Baš je blesav . Bijes tako lako pretvara u smijeh . A smijeh u tugu . Pogledom pita može li sjesti na kraj kreveta . Nisam ni klimnula , on je već sjeo . Takav vam je on . Pristojan , ali se puno ne predomišlja . Uradi zacrtano .

Sjede i zauze poziciju Rodenovog Mislioca . Pomislim sada imitira djete na tuti , ali lice mu govori da je tužan , pa se suspregnem smijeha.

-Ne znaš ti malena , kako je to , kad ubiju jedno dijete ?

Kako da ti pričam o tome , kad nebo samo što se ne raspukne tuge?

Svake sekunde , nebo vrišti zaustavite ljude . Zaustavite ubice . Niko se ne obazire . Misle to nije njihova bol .

Kao da ti pričam mila , da svakog trena jedno dijete siluju ?

Oni vrište , pomoć traže , a nje nema . Sva ta vrištanja , u meni , u mojim grudima i mojim ušima vrišti .

Ne znaš malena , kako je to kad oči tvoje vide kako cvijetak siluju , a tebi ruke vezane . Usne začepljene . Ne možeš ni vrištati , samo gledaš dok je čereče , a vrisak ti siječe um.

Bolje je da ti ništa ne pričam mila , imaš ti svoju bol da sa njom liježeš i nju vrištiš..

Ništa me ne pitaj mila , i oprosti mi što ti svako malo o bolu pričam . I o ljubavi . Ljubav je čista bol . Djecu dok ubijaju , ona počnu sanjati o Ljubavi . Znaju da u njoj leži spas .I Ljubav im dođe i spasi ih . Uh , uh i uh . Zar tako treba da se desi da Ljubav dođe i spasi ih . To me boli mila moja . Nije to pravedno . Ne mora tako da se desi.

Dok to priča , blijedi , postaje vazdušast i svjetlucav . Uspravlja se , imam osjećaj da je viši i da lebdi , kao da se upinje da zguli kožu i da odleti sa ovog svijeta . Ona uvijek prisutna suza u zakutku lijevog oka titra i nikako da padne .

A onda , bolje pogledam i vidim da to nije suza ,već odraz njegovih misli što se kovitlaju njegovom dušom . Počeše se javljati konture djece što u kolonama hode i prije nego me safata tuga , on se strese , zatvori oči . Otovri ih i vrati se . Prestade lebdjeti i guliti kožu.

Blijeđi i prozirniji od kristala , priđe mi , uze mi obje ruke , okrenu ih i  dlanove prisloni na lice.

-Tako ti je mila moja . Ubijaju djecu . Bjesomučno . Nemoj i ti.

Ruke me zapekoše . On mi vrati ruke . Jednu prisloni među skute . Drugu na srce i ode . Tek tako.

Pogledam šta me to  žari . Na desnoj ruci maleni otisak krvave suze nalik na dječije srce . Na lijevoj plavetan  otisak nalik na žensko srce .

Zaplakah . Tek tako . Iz čista mira . Praznog uma , bez ikakvih misli . Ne znam zašto . Znam samo da sam morala.

Kad suze prestadođe , bijah vesela i shvatih šta je želio reći . I riječima i rukama.

**

**

Ah , ta mahala , tako mila razigrana , tako mirisna i sladunjava  , sa dunjama i dudovima koji  prkose vijeku . Ljudi nisu ludi  ili nisu smjeli da ih sijeku , jer ljubav je mnoga ispod njih i ježno i  mahnito vođena . I mi bi malena , da smo se ranije sreli . Bolje da nismo , mnoga je djeva bremenitošću sleđena . Ali neka djece ,  njih Bog mili čuva . I šta je život bez djece i igre ? Samo jedan tren bez milovanja  i radosti davanja.

Ah , ta mahala tako lijepa i sanjiva , u drskosti sablažnjiva , u milosti nedostižna , kao egzotika naših ljubavi . Odakle mi vrijeme u mahali frajeru . Kraj tolikih djeva vatrom obasjanih , što te za rukav vuku i pitaju , reda radi : hoće li te dunje i dudovi . Znaju da uskoro će i njihovo vrijeme doći.

Ne moraš se ni spuštati niz sokake.   I ne brineš ,  jer ovdje , pogotovu nikad ne možeš zalutati. Nisi frajer , jer vremena nemaš . Ove mile djevojčice , odavde sa mahalskih  strana , pomno čekaju , ozbiljno na mene računaju.

Ah , te Mahale uvijek ljubavlju osunčane . Tako je u svim mahalama , svi putevi vode iz života donjih ljudi.

Mislim šteta što ne piše svoje riječi . Jedno vrijeme vodila me kušnja da uključim magnetofon i da snimam . A opet bojim se da nešto ne lane i očas gotov posao . A baš mi se njegovo  društvo omililo . Poslije trinaest godina posnih , imam nekoga da mi barem par dana društvo pravi i da mi bajke priča . Kao onaj moj , nesretni Dodo . Ljubav moja , jedina.

Dobri uvijek šuti kad se meni misli jave . I kad one stanu , on nastavi tamo gdje sam ja stala , a  tokove svojih niti ne gubi.

Mahale su najljepši i nemilosniji dio grada.

Mnogi pa i ti , da ti se ne sviđam i da mi ne vjeruješ , bi pomislili da je štorija o mahali samo šuplja priča.

Neću da ga prekidam . Neka , reći ću mu ja šta ga slijeduje , ne zvala se ja Luca strašna.

Ljudi misle da mi to izmišljamo zbog pripadnosti , vezanosti i ljubavi prema toj ljepoti . Griješe , grdno griješe . Mi svim srcem volimo  male sokake , basamke i đardine.

Pogledaj ih ponekad malena moja . Zastani,uspori osvrni se . Tvoja i njegova kučica prelijep pogled na mahale  Grada čednosti ima . Bjelave su uvijek  suncem obasjane i kada se nad gradom nadvije magla . U njoj je previše samoće i tuge . Tako joj zapalo , a nije trebalo . Još od Isaka , tahtali sokaka i sepeta . Vidjećeh kako te strme uličice , taj koloplet uskih kaldrma ,  koje su rađene tako da ostave više prostora za bašće i voće , lagano spuštaju i brane tuđinu da neopažen uđe u te oaze ljubavi i milosti . Gledaj  i vidjećeš kuće i kućerke , tako neobične , zakopčane i izolovane u svom miru i okrenutosti ljubavlju i sokacima.

Prekidam ga , jer moram . Dosta više aluzija i razbacivanja onim što je meni misao , što je meni moje i samo moje . Prekidam jer , sad sam već ljuta i povišenim tonom kažem :

-Odakle ti pravo da mi kažeš  da ti se sviđam . Odakle ti pravo da mi prigovaraš . Odakle ti pravo da govoriš da smo se ranije sreli ili nismo.

On me začuđeno pogleda i kao da o nečem veselom razmišlja , lice mu se razvedrava . To me još više ljuti , jer vidim da on ništa u ovoj kući i priči mojoj ne shvata ozbiljno.

-Ti , ti si jedno obično razmaženo derište i …

On se nasmija od sveg srca . Rijetko je to činio , ali to je bilo tako dječije i tako zarazno , da sam se i ja morala nasmijati . I shvatim da ima pravo . Smiješna je ta moja pomisao da je on dijete .  A opet i nije. On je pravo dijete . Samo djeca vjeruju u milost i ljepotu . S tim se rađaju , i godinama ta sjećanja nose, dok ih ne razmaze i iskvare . Pojedine ne uspiju ,Vjerujem da ni Dobrog neće.

-Ta ti je dobra , ja dijete.

I ponovo prsne u smijeh . Neodoljiv i odjednom pomalo tužan . Zatim mu  , češće nego što ja to primjetim , reklo bi se iz čista mira zaiskre suze.

To mi je bilo najtužnije kod njega . Pune oči suza , o on ih ne isplače . Pune oči suza , a on ih u se gura . Pune oči bola , a on ga guta . Tada bi mi dolazilo da ga zagrlim i stisnem , kao željeno , a nerođeno dijete i da mu kažem:

-Daj , plači više maleni . Isplači bol svoju.

Umjesto toga on gleda u zvjezdano nebo i skoro šapuće:

– Djece je sve manje malena  moja . Ne znam zašto . Možda se boje biti djeca ? Mnogo boli im odrasli nanose . Možda prebrzo odrastaju , zato što odrasli nemaju vremena za njih ? Možda jednostavno ovo nisu vremena za djecu . Puno je boli i nestajanja . Puno je tuge i ubijanja.

A možda ih jednostavno previše ubijaju ? Sve to užasno boli i svijet postaje sve tamniji. I sve manje nade ima.

Ustane , priđe mi , klekne. Gleda me molećivo . Lijevom rukom prima mi desnu ruku  . Prinosi je čelu, pa usnama . Poljubi je . Pa je opet prinese čelu , prisloni je na obraz spušta  je i poljubac dodir lahorca . Prislanja je na svoje srce .  Ono bije i vrišti .  Ja ne razumijem što. Ali to me boli , čini se da je moja.

Zatim  , desnom rukom krade moju lijevu nježno , daškom bez dodira je ljubi , prinosi čelu , miluje je obrazu i opet ljubi .

-Molim te ,nemoj mi ubiti tu djevojčicu u sebi . Ubij bol , a nju pusti da zaleprša da  se raduje , igra i juri. Vremena za ostale stvari će se naći . A i koga briga za njih .

Tu zastane , kaže mora nešto završiti i ode.

Mislim , hoću da vjerujem da je izašao samo da ne bih vidjela da plače nad mojom sudbinom . Ja zaplačem , ali se brzo smirim . Ne ide to . Nisam trinaest godina plakala , a sada da me jedan balo , svako malo  natjera da plačem .

A onda začujem   milozvučni glasa Barbare  S . Koja pjeva onu o onoj nekoj zaljubljenoj blentači . Mogu ja pričati šta hoću . Ploča je moja i bila dobro skrivena , pod katancem . Još koliko  juče sam , sam sehara provjeravala , neću vam lagati da ne znam zbog čega . I sve je bilo u redu . A sada evo ploča iz sehare mi srce muči.

Moraću malo provjeriti . Možda se on u obijanje razumije i kalauz ima . Uostalom odakle djetetu ovoliki novac za sve ove troškove.Troškali neko  dijete , za novac ga nije briga . Neće da uzme , samo slegne ramenima i kaže:

-Neka , ima se . Dao jedini Dobrotvor da mi se nađe pri ruci  , ako usfali.

Uto on ulazi i pruža mi ključ . Poznat mi . Ključ od moje sehare sa tavana . Ali kako ulazi na tavan to mi nije jasno . Neko me već dva puta orobio dok sam bila na poslu.

-Jutros kad sam pospremo tavan vidjeh otključanu seharu . Nemoj tako malena . Pripazi malo . Uvijek ima lopova u blizini . Hoće tat očas  orobiti . Znam to iz svog iskustva . Sada nemoj više brinuti . Ja sam seharu zaključao . Evo ti ključ . Sad ga možeš slobodno baciti . Sarajevske barabe ti se više nikad neće približiti . Moje mahale će paziti na tebe.

To nije izgovorio onim svojim poluzamišljenim blagim tonom .To je izgovorio neko ko vijekove strogoće u sebi krije . Skoro da me uhvati  jeza.

On ponovo kleknu na dno mojih skuta . Uze mi lijevu ruku , onu od srca obadvejema svojim , pomiluje je obrazuma , i lijevim i desnim . Poljubi dlan , zagrli je rukama , kao da je beba . Ni čvrsto da je ne ugnjavi , ni labavo da je ne izgubi. I poče da je lagano njiše i nešto joj tiho pjevuši . Ja ne razabirem riječi , ali znam da o ljubavi pjevuši.

Meni tek tada nasrhne koža , jeza se uvuče do samoga srca i ono šta će , od neke silne miline počne da plače . Ne nema tu zvuka ni suza . Meni se tako čini . Ali ja osjećam da se led topi i da srce bol od sebe tjera . Odjednom  mi se pluća  nekom vatrom pune , meni nestaje daha i ja se gubim . Poslijednje što vidim je jedva primjetni smješak u zakutku onog njegovog oka iz kojeg je manje lila bol.

Mnoge stvari su smješne,kaže on ,  a da to inasan ne primjeti.

Evo,njemu Malom Princu je ,na priliku i nepriliku,bilo smiješno  to  insansko lijevo i desno,pa čak i sredina.Nikako da se navikne na njihova poimanja.

Nije on pravio test,samo je ponekad želio, da mu neko objasni neke dunjalučke stvari. One  koje su njemu bile nepoznanice.

Zaustavio  bi čovjeka.Ne,nikada ženu.Njih mu je bilo žao.One tegare cekere i nemaju vremena za njegovo  pametovanje i finoću. Ta još je dijete.Da li baš? Ni to mi nije bilo jasno.

Muškarci samo hode i češkaju se.Kako koji i kako gdje.Neki prst u nos ili uvo zavlače ,misleći da ih niko ne vidi.I rasipaju to prstima okolo.Neki i dlanom.Rade još groznije stvari,ali Princ ih ne zna imenovati.On zna njihova značenja,ali ga sramota da ih izgovara.

Zaustavljenog bi pitao:

-Izvinite, molim vas.Nismo odavde.Možete li nam reći , gdje je ovdje desno?

Čovjek bi pogledao oko sebe,zavrtio se oko Malog Princa, vidio da nikog osim njih dvojice nema,prekstio se,izustio : hvaljen Isus i marija sveta i produžio dalje.

Drugog bi pitao:

-Izvinjavamo se ,mnogo se izvinjavamo ,nismo odavde i možete li nam reći , gdje je ovdje lijevo?

Ovaj bi samo odmahnuo rukom,izustio Ala'selamet i produžio dalje.

Trećeg bi pitao:

-Izvinite , mi nismo sa ovog dunjaluka ,pa ne znamo gdje je ovdje sredina.Možete li nas uputiti u sridu?

Ovaj bi zino jko tele u šarena vrata,izustio: pomiluj Gospode i produži dalje.

Ljudi bi se našli zatečeni i dizali pogled ka nebu,kontajući nisu mu sve na broju,i produži dalje.

Oni pametniji ,ko biva, bi postavljali kontra pitanja.Onako ljudski,bez ustručavanja,persiranja i ljubaznosti:

Koje desno,moje ili tvoje? Ili od one okuke?

Kakvo lijevo te spopalo,moje, tvoje ili onako levatsko?

Koja sredina: moja,tvoja ili njena?

A ona tamo?

To je nečija druga sredina koja nas ne interesuju.

Neki su se trudili da budu smiješni pa bi konstatovali:

-Toga ovdje nema.Bolje da pitate na drugom mjestu.preko mosta.

A oni dobronamjerni bi mu savjet davali:

-Idi bolan,pa se liječi.

Tako je mali princ za vrlo malo vremena, za pola ure ,doznao nekoliko bitnih stvari:

-Ljudi su uglavnom neuki,nervozni i ne vole da im se postavljaju pitanja,  koja svaki normalan čovjek ne postavlja. Onda postanu agresivni .

-Zašto što im se neki neznanac tek tako,nepozvan obraća i remeti njihovo znanje.

Valjda su zbog nedoumice,nervoze i agresivnosti zaboravili , da kod kuće imaju riječnik u kome je zaokružena jedna riječ:

-Bonton

Tako je Mali Princ morao  razmisliti i rješiti enigmu.Po pravilima mozgalica morao je prvo poći od osnovnih pitanja:

-Kako nešto , istovremeno, jednom može biti lijevo, a drugom desno. Kako nešto može biti  desno, a  kad se okreneš ono više ne bude desno?

-Kako nešto može biti desno, pratiš  grlicu u letu, oni te i ne pitaju, samo ispravljaju mešto što ti na um nije palo ii kažu da je to lijevo?

Kažu ti,  sredina je i ova granica između nas. Nisam ja znao da između insana ima sredina , koja je granica.I šta je to molim vas granica. Nijedna  granica nikad nije obilježena,osim na papiru i ljudskom rukom i mozgom.

-Ako smo baobab,ruža i ja poređani u trougao koje je od nas,lijevo,ko desno a ko je u sredini  i kako povući granicu između nas?

Tako   zaključujem , da sam  mjerilo i za lijevo i za desno i za sredinu   oduvijek znao. To   je jedan ,jedini i pravilni pokazatelj.

Srce i samo srce. Ponekad. Ali uvijek uz prisustvo duše.Ona je mjerilo stvari,jer je u njoj znanje o svemu udahnuo Stvoritelj.

Baobab mi je je uvijek govorio:

-Strana srca je nepogrešiva.Kud god se okreneš vidiš svu tu ljepotu i ona je uvijek na strani srca.Ako  ti se na lice  navuče sjena ,ti odmahni glavom i kaži: ono je na onoj drugoij strani, gdje nije srce.na mjestima gdje srce ne stanuje  vrijeme je skoro uvijek tužno.Ako nije tužno onda je očajnu i krv ledi.Zato nikad ne gledaj u stranu od koje srce pkreće glavu.Tako se nikako ne mogu pomiješati stvari.I ko će pamtiti koja je koja ruka,kada obadvije grle i miluju.

Svaka ruka ima pet prstiju.Znači ima još strana na svakoj strani.

Ruža bi sneno dobacila:

-Šta su to strane?Meni treba samo jedno srce   da me voli i jedna duša da me miluje.

Tako je Mali Princ zaključio  da  bi trebala postojati samo jedna strana.Ona prema kojoj je okrenuto srce tvoje.Jer nad njom bdije i svijetli duša tvoja. Jedina moja.

Ukoliko,kojim slučajem čiovjek riješi problem strana i nauči to lijevo i desno  po nauku srca on postane vjeran samo sebi,ali ne i doslijedan.

Tako je bolje, konta insan.Bez slatkih riječi,bez pravog smješka.Sve je jasno .Imamo lijevo i desno.I sredinu koja nije sredina nego granica. Kad je sve jasno nema  varanja.Sve je lijepo ,dok ništa ne zahtjevamo,a prijateljstvo je opasno iskušavati.Ljubav još opasnije.

Tada bi se Dobri rastužio i počeo nesuvislo pričati,samo da prikrije tugu.

Zvuci tišine koji se rasijavaju nebeskim plavetima,ispod kojih sanjamo snove,vodeći ljubav sa ženom koja nas voli. Ponekad vi sami tražite predah,jer  su one koje vas ne vole iscrpljuće i zahtjevne.

Svaka koja vas voli je tako nezaboravna,tako puna nadanja,zanosa i snova,tako osvježavajuće uljudna.Da ,jako je dobra; ima svoj mir i svoju tugu nosi.Njih uvijek ostavljaju.Najčešće su to oni sa Bjelava.Nema opravdanja za njih.Nije važno što su njih po rođenju najmiliji ostavili.

Ah,te Bjelave svjetlošću obasjane.

Malena moja to je najpraktičniji dio grada.Kuda god kreneš ili naumiš,spustiš se nizbrdo i ne brini.Nikad ne možeš zalutati,nismo mi frajeri i vremena nemamo.One  odozdo ,iz haustora,pomno čekaju,ozbiljno na nas računaju.

Ah , te Bjelave!Ah,te Mahale uvijek ljubavlju osunčane.Tako je u svim mahalama,svi putevi vode iz života u votaži , ješta mai rista.Život počinje iz mahale,vodi preko čaršije završava u mahali.

Dobri je bio kao neki urođenik zavisan od rituala u kome je ljubav i  ljepota   bila samo drugo ime Stvoritelja, čije je ime vrlo rijetko izgovarao i nekako, stidljivo mu se klanjao i sklanjao. Ne, nije se nimalo  šalio kad mi je pričao sa on sa Uzvišenim ima sporazum o miru i ljubavi ,bez riječi i molitve. Svako nijemo divljenje u Božije postojanje i ushićenje u ljepotu i savršenstvo njegovog stvaranja je rječitije od svih kanonskih molitvi.

O kamenim zdanjima u kojim bogohulnici zgrću pare nije htio da govori.

Kaže nema on tih riječi kojima bi opisao svoje zgražavanje nad djelima koje se u ime Svetosti rade. Možda jednom, ako bude sakupio puno godina i riječi, će moći reći nešto više.

Znalo se , nešto iza pet dolazim sa posla. Umorna, neraspoložena, gladna i uglavnom iznervirena.Već trećeg dana sam prestala tražiti ključeve u torbi.Nemam potrebe za njim.

Ja se približavam kućnom pragu stazom od plavkastog tucanika, vrata se otvaraju, čini se sama od sebe.Niko se ne vidi.Prilazim i zakoračim u predsoblje.On stoji,iza,vrata ga zaklanjaju.Kaže susjedstvo ima stroge oči i lajave misli.

Zatvara vrata i penje se na šćemlijicu. On je konformist i neće da me muči da se ja saginjem.Tek tada mi stavlja ovlaš poljubac, u desnu stranu obraza.Jedan,prijateljski.Ja se ne bunim,umorna sam, a i mali znak pažnje mi godi.

Skida mi umorni mantil,koji je jutros blistao mojom ljepotom i odlaže ga na kuku do vrata koju je on vlastoručno usadio.

Prima me za ruku,nježno je pritisne,prisloni usnama pa čelu,i još jednom. Čula sam , na orijentu je to odraz poštovanja i ljubavi.

Vodi me u kupatilo ,posjeda na tabure i sve ponavlja kao i prvog dana. On me svlači dio po dio,osim poslijednje krpice, mojih majušnih čiplastih zastora za brezuljčić.I nikad ne gleda u moju golotinju , dok ona ne bude potopljena u toplu mirisavu vodu. Tada izlazi i vraća se za sekund,klizi neka  tiha,lagana  ,uglavnom ljubavna i sjetna,ponekad i tužna.

Nije mi bio mrzak njegov izbor.Život je previše hirovit i jako brz, tako da se nema vremena raznmišljati o lijepim i plemenitim stvarima.Muzika,ljubav i tuga su neraskidivi spoj.I uče nas kako je život lijep i koliko ga treba maziti i cijeniti.

Pola sata u mirisnoj kupci,opuštajući dodiri prstiji na umornim dijelovima tijela,mozak u zapećku,san na očima-Ljepota jedna.Nem nikakvih stranih misli.Sada mi je jasno zašto Dobri nikad nije izgovarao niti,jednu riječ poslije onih na vratima:

-Dobro došla kući mila.

Sve rjeđe sam bila malena,a sve više mila.kao da sam rasla u njegovim mislima. Osjećanja je rijetko pokazivao,tek malo sjete ili pokoji osmijeh.I ne znam zašto,nisam se opterećivala time, sve manje mi je smetalo to mila ili malena. Može on pričati i misliti šta hoće dok je meni ugodno i dok me ne dira.

I nikad nije,mimo onoga što se moglo nazvati prijateljski ili samo srdačno. Tada bi muzika sama od sebe stala.Znala bih da je vrijeme za izlazak iz ugodnosti. A i stomak bi se počeo buniti.

On bi mi pružio peškir,nikad isti,uvijek ružičasti i frotirni,izašao iz sobe,da ne bi došao u napast da   opogledom oskrnavi nagost i ljepotu moga tijela. U dnevnoj sobi bi me čakala kućna haljina ili anterija.Njegovi darovi.Nimalo jeftini i prelijepi.

Njegove večere su bile dostojne kraljice od Sabe.Ne znam odakle mi to poređenje.Od kako sam ga privela,mozak mi postaje malo mekši i poetičniji.Vraćaju se neka znanja iz dječijih dama.

Nije bitan izbor jela,koji je bio egzotičan i skladan.Bitan je ritual i forma na kojima je on skoro insistirao. Uvijek je bio obučen kao konobar ili lakej,ali u nekom dječačkom ,maloprinčevskom stilu .  Redovno bi mi koža nasrhnula od neke milosti i nježnosti, pri pogledu na to nestvarno biće. Koliko li je bilo ozbiljnosti u svemu što je radio. Kao da je bio prisutan strah da će negdje pogriješiti ili mi se nešto neće svidjeti. Kako sam bila gladna,presatala bih obraćati pažnju na Dobrog, kada bi mi se diskretno pridružio, cokčući svoj kurvoazije,dok sam ja utoljivalja priprodne potrebe.

Podsvjesno sam tražila neku grešku,neku zamjerku.Nisam nalazila.Luca supovka je bila pomalo ljuta zbog  toga.Luca dobrica je uživala u nuđenim blagodetima i miru.

D0bri nikad nije dozvolio da je prekinem jelo.Uvijek je to on činio.Nikad se nisam pitala zašto to čini.Sada znam zašto.Nikad ,ama baš nikad,kad god je bio kod mene nisam poslije jela osjećala onu obamrlost i tupost poslije jela.

Privukao bi moje ruku, i pazite sad:

-Lagano,mic po mic,prst po prst bi mi oprao ruke polivajući ih hladnom vodom iz srebrenog  ibrika. Voda je lagano i umirujuće hladila moje vitke i nježne ruke oticala u lavor ,koji je vjerujem bio isto tako srebren. Vjerujem da znate da to posuđe nije bilo moje.

Tada bi mi ruke obrisao ,prislonio ih na lice kao da provjerava da li su suhe. Topla svilenkasta ,skoro dječačka koža njegovog lica,bi  me  na tren tresnula kao blaga struja, a onda bi se neka

Nepoznata milina prosula mojim tijelom.

Shvatala sam da se to nepredvidljivost njegovog dječijeg znanja pomala igrala sa mojim damarima.

Tada bi prešli u dnevnu sobu,muzika bi se niotkud javila,sasvim tiha i neprimjetna i Dobri bi mi počeo pričati,kao da je zavjet šutnje,samo njemu znan istekao.

Pričao mi Dobrio mnogim ljepotama.Poslije sam skontala,da je samo o tome, milosti i ljubavi pričao.Sve njegove priče su   lijepe i nježne. Manje ili više tužne.Neke vrlo tragične.Nisu to ni priče. Već neka poetika zavijena u u velove čežnje i boli.Neke su nepraktične i suviše maglovite.Druge pretužne i neshvatljivo bolne.

O onda bljesne val radosti,pa te svu ispuni.

Nisam sigurna ni da sve to nije izmislio. Ali mi mute i motaju mozak u fišek košpica od deset dinara.Nije to bilo kakav fišek.I nisu to bilo kakve košpice.Fišeci su bili prozračni velovi sanja. Košpice su bile pitke,slatkaste, vrlo lijepo sročene riječi , nalik Šeherazadinom pričama, koje želim slušati i više od tisoč enu noč. No,želje su želje…

O nekim stvarima priča kao da je dijete.U najmanju ruku Mali Princ. Dobro fura tu ulogu Malog Princa.I neprestano.Ne znam kako mu ne dosadi.A opet! Pa jednostavno nije mi dosadno.

Ide ona  ponosno uzdignute glave, a dolje je svrbi toliko ko da ima svrab u petoj fazi.Dođe joj da vrišti.A ne smije.

Ugledna je ona i krakata ženska.Joj kakva je pusta.Svakom insanu bi grudima zatvorila usta,a plavim očima dušu slomila.

Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto.Jok.

Kad se Luci neko svidi ona svaki dan dvojicu u apsanu šalje , dok ne dobije onog pravog.Ima da ga ima ili ima da ga ima,treće nema.

Dobra u svakom pogledu bila,a volila i anamo ono i te kako voljela?Krvnički.

Nećemo detalje , nismo vam mi za trača,ali tu je i perje i kože letjela.Ni sebe ni ikog nije štedjela.Znalo je tu i oguljenih glava pasti.Ni Mujin majmun to ne bi dobro proveo.

Zato ona u apsane slala sve,ali nikad ni jednog od bjelavskog kolegija.Nikad ljubomorna nije bila.Sve znala šta joj se u gradu radi. Čak joj pomalo simpatični bili, osim onog što se podrugivo.Taj joj na živce išao.Ona taman da zajauče ono joj mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima.I prekine je u po posla a ona posna osta. Dala da se stvar ispita.

Imala moć u supu,haman   ko Wolf. Ako bi se neki jado,levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu ,nije mu gino pržun.

Izbirljiva bila haman ko kraljica Marija Tereza,ona Muje našega takarenka.Ako izgledom i stasom nije za titove ili kraljičine garde nije dobar ni za Lucu.Od 15 do 90 dana se dobijalo za podbačaj plana,zavisno od nezasluga.

Vidio Deba Lucu,nije se podrigno nego uzdahno,nježno,čeznutljivo,hajvanski zablenuto..Čuj Deba zaboravio ne podrigivanje.Kad je došo kući,podrigno  se Deba sa Bjelava I

– Nije ti neka kazna Luco. Ja bih pet pet u cugu za tebe prodevero bonička moja predobra.

On se još jednom,za siguro podrignuo i preodero ,ga ona čuje.

Čulla ga ona i prvi put,nije bilo preše za drugim.

Debu nije  dopalo ono čemu  se nado.Dopalo ga ono čemu se ni u snu nije nado.

Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i  pručulo.

Ima levata i ljubavnika.

Levati misle da mogu, pa nagraišu.

Ljubavnici znaju da mogu  čak i više nego što mogu,:takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.

Pametna Luca bila imala pet anterija.Joj judi moji, ne zna se koja je krcatija, koja se više biba i koja je podatnija.

U  momentu onog svrbeža ,sa početka priče,prolazio pored nje onaj od konzilija.Ovdje usud nema nikakvu ulogu.Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.

Ona lagano vrisnu : Upomoć.

Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w.

Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži,a drugom za pendrek.

-Gdje gori.

Ona ga opauči,gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom govoriti gdje gori.Ne bi on to shvatio.Vodi onog u apsanu.Reko Wolf da ga ja ispitam.Nasamo;ima neke povjerljive informacije,niko ne smije čuti.

Dva drota ispred apsa.Dva ispred podruma,dva na spratu.Niko ne smije ući.To je bilo prvi i poslijednji put da je Luca u podrumu supa bilo koga ispitivala.Čuje šest drotova,čuje vas cijeli sup i čitav Fis pride,Luca jauče vrišti i cvrkuće joj mamo mamice.Drotovi misle:

Joj,mamo mamice kakve li to strašne tajne Luca otkriva.Ispitivanje trajalo čitav taj dan i čitavu noć.Jedva se prekinulo.

Moro doći sam Wolf i sa sprata se derati:

-Luco dosta informacija.

Nije smio prići bliže.Luca zafrkana bila,nije dala da je bilo ko u ispitivanju prekine.

Luca od tog ispitivanja načisto zviznula.Svaki dan patrolu pred akšam po konzilijaša ,da ga Luci na noge u njenu vikendicu ispod Čoline kape,podno Trebevića.Spuste se malo niže i čitavu noć dežuraju.Po sabahu ispitanika odvedu kući.

Pukla priča po gradu  dapojavio se veliki narodni neprijatelj,jer se Luca bakče i ispituje , tog nekog ubačenog  elementa,već šest mjeseci i  ništa ne uspjeva.

Narodu opet sumnjivo.

Luca se tih stađuna plaho nakupovala i nanosila  anterija.Kažu patrole neprijeteljski element tvrđi od stijena trebevićkih.

Luca od muke vrišti, plače,kose čupa i leleče.Nikako tvrdog  elementa slomiti.Onaj jado muklo stenje i škrguće zubima uh,uh,uh, ko kad insana u apsu tuku,a on se junak pravi i šuti.

Moro Wolf opet  intervenisati.

Luca ga ništa ne sluša.Svoje pa svoje.Ispituje li,ispituje,ne popušta.Julio ne bi bio Wolf da ne skonta caku.Skonto on nju namah,ali nije htio Lucu odamah u  poslu prekinuti. Zna on kako to izgleda.

A i Luca se osilil i skoro pa  preuzela kontrolu nad vaskolikim supom.On moro preurediti sistem i ispremještati svo ljudstvo da bi preuzeo kontrolu.Kad je to završio,prvog sabaha poslije toga,otišao iznad Lucine vikendicu,nije smio ispod,i megafonom je moli:

-Ajde Luco ,ajde zlato ,kriminal u gradu porastao do neba ne može se disat.

Čuše Lucu kako zajauka :

-Joj, mamo mamice.

Nikad se iz grudi ženske ,visoko rangirane drotovske sekretarice , nije prolomio takav krik bola i očaja.Tako narod mislio.Jedan dio.Onaj drugi nije smio zucnuti. 15- 90 dana nije šale.

Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica.

Crni lakovani kožni đački kačket,nalik kapetanskoj, ispod koga viri plamena oblajhana kosa.Bakam lice,duge zasjenjene oči i rubinove usne stišavaju reflektorski osmijeh od uha do uha.

Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe.Nešto je  kraći,strukiraniji i utegnutiji.

Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u mrežastim crnim najlonkama blješte tako da se tamne naočale moraju nabaciti i oči od ljepote zaštititi.

Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi na razlete i gledaoca ne ošamute,raspamete i obeznane.ili slučajno klepe po glavi.Mogla bi mrtva glava pasti, koliko su te kugle kamene.

Strukiranija i diskretno izvezena tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti  dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija.Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu, kada se srce ili medne usne na ljiljan nabijaju.

To poručuje ona knjiga o pticama: Ptice umiru pjevajući ,ne mi,čaršijski telali.

U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija ,ali se ni na šta ne nabija dok umire.Ubija se da bi se jopet rodila i ponovo na nešto nabijala.

Eto šta vam je nauka skontala.

Neka se nabija da bi umrla,druga se opet ne nabija,pa umire dabi se rodila da se opet nabija.

Ne može ćovjek ništa uhavizati.

Joj ludijeh ptica ili još blentavijih nauka.

Samo bi se nabijali.

Aman ko Luca i ubačeni elemenat.

A oni pametni?

Oni se nabijaju i izdišu,ali ne umiru.Nisu ahmaci mrijeti dok se nabijaju.Ako ih prekine srce , prekine.Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i umrijeti.

Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana.Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene,neranđaste,žute,zelene i plave boja.

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje.

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo.

Negdje bijelo znači zaštitu od sunca,a crno od hladnoće.

Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje.

Bosni nije data ta mogućnost.

Koliko znamo još samo dvije tri zemlje nemaju mogućnost birati boju i svoja

Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje trenu i trunu na vjetru i kiši.

A šta su boje.One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje , ljubavi i tuge, boli i smrt.

Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke.

Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča.

Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi.Broj maglica je lako izračunati.I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena.

A opet sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetam. Oni ne polažu nikome račune zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Njih vodi njihov senzibilitet. I boje ih slušaju jer najčešće o ženama sanjaju.

Kad cvijeće,krajolik ili stare zamke crtaju tu o tajnama žena snovi se snivaju.

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego izađu u đardin neki i uživaju u bojama. Oni su u pravu. Niti jedan umjetnik ne miže uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem.

Nisu to stotine nijansi.To su tisuće i tisuće valera koji lebde pre očima sretnog bića.

Ako taj smrtnik ima sreću da u u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći: Sretnog li bića.Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je boje,tu ljepote darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinim biću i nikom posebno.

Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati ni njome vladati. Jer boja je vladar ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav ona se odjene bojom koju zaslužuje.

Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja Bosna zemlje Božje milosti ,Grada čednosti i krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti. Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

Život proljeće pored nas a mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače. I čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

A Svjetlost i boje imaju  jedan značajan imenitelj. Svjetlost stvara boje.

Nisam bila uvjerena da Mali Princ iskreno vjeruje u Boga Milostivog.On uvijek priča o njemu kao o nekom drugu ili prijatelju.Ali svjetlucave priče o bojama i svjetlosti mi je treklo da je njegovo vjerovanje prirodnije i iskonskije nego što to neki mogu sebi dozvoliti.

Dok je pričao o buđenju meni se polako počela dizati neka koprena iz srca.Koprena nalik na plave ledene sante provlačila mi se kroz um se.Tu je led malo omekšao i polako je počeo da klizi niz grlo da bi se spustila u dušu.A onda se pobucala u hiljade suza koje su kao valovi nadolazile u plavet mojih očiju i slijevale se niz lice.

Krik samo jedan krik,mene,sleđene djevojčice je ispunio umilno nebo moga Grada Čednosti parajući njegovo nebo okupano milijardama maglica.

Mali Princ je sjeo pored mene.Ja sam mu  položila glavu u krilo.On me malo podigao, u zagrljaj privukao, okrenuo mi glavu prema sebi,pogledao u oči.Vidjevši njegove oči,shvatila sam o boli o kojoj govori.

To sam ja vidjela svoju bol u njegovom pogledu.On je moj  upijao.Znam da ga je boljelo isto kao mene,a on,on se samo smješio.Mili Bože koja je  ljepota i nježnost bila u tom pogledu.

Moraću da prekinem priču svoga dnevnika ,da ubacim jednu čaršijsku priču,koja me svojevremeno iznervirala.U prvi mah.A onda sam joj se iz sveg srca nasmijala.

Naš narod je vrlo maštovit.Priče iz ničega zna složiti.Jal potrefiti jal profuliti.To nije bitno bitno je da se priča i da se glas po čaršiji veze i nadograđuje.Dobro je Deba reko:

Pustiš vjetar u mahali,u čaršiji zemljotes.

Priča vam na priliku izgleda vako,od riječi do riječi:

Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu ,sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio, ali moro.

Srela ga Luca slučajno u gradu,nije ga poznavala.A možda i jeste.Njojzi se nikad ne zna.

U tom momentu je nešto  baš  gadno zasvrbilo.Nije da svrbi, gori ko planine poslije kavazove dove.

Gospodična Lucija uvijek nacifrana bila.

Ja ne znam šta je sa mnom. Ja odjednom plačem, ja vrištim, mene sve boli, ja sam vrišteća bol. Ja sam voljena   žena.

Samo gledam kako moja koža, grudi moje upijaju sve te potoke ljubavi, koji polako počinju da se  slijevaju niz grudi, preko stomaka, preko i unutar procvjetalog  obljubljenog đardina, niz noge u bijele čizme sa plavom vinjetom i lijevu i desnu.

Val se ponovo vraća još jači veći.Ima ga toliko,on je cunami koji  se dijeli.Zapljuskuje i plavi scrce leti ka umu zbriše ga i polako utonu u čednu dušu.Tu se smiri.

Onda se skoro postidim.Malena Luca je postala žena.Ona je naga i u zagrljaju Malog Princa

Ja znam šta je sa mnom,ja više ne plačem,mene ništa ne boli ,ja sam zaljubljena grlica koja slabašno uzdiše i bibanje tijela svoga smiruje.

U ponoć , tačno u ponoć se to desilo.

Mislite da ću vam pričati.

Ne sada . Možda jednom. Sada nije vrijeme skidati velove te noći.

Jer ljepotu njenu bi zaledile tragedije koje slijede.

Neke detalje priče sam malo izokrenula. Da me ne bi odmah osuđivali. Neke sam ofarbala nekim valerima koji su se desili, ali su možda mrven bili drugačiji.

Suština ove priče je ljubav.

Moja bezuvjetna i neprikosnovena ljubav.

Samo sam žena. Od krvi i mesa. Ali i svijetle duše. Nikad nisam imala izbora šta ću biti. To za ovaj dio priče i nije važno. Nakon nekog vremena će biti važno. Da dovede u red zbrku, koju sam u životu Malog Princa i mome napravila.

Kod mene , vam  ništa ne može biti  obično.

Malog Princa sam upoznala tri godine prije drugog upoznavanja.Onog na ljuljaški. Kad sam se opet u njega zaljubila. I u Frku Frkicu. Sjećate se ljuljačke i pomisli da su…

Bilo je to jedne septembarske večeri 1968. godine.

Bili smo u bijelom

Obučena u lepršavu brilijant bijelu haljinu

bijele čizme sa plavim vinjetama

zlatne velove kose duge niz leđa opustila

znam sad će on

na samu  pomisao  tu blistam

kao mlada na pragu željenog  branja

pardon  na izrazu

ali to je pitanje dana ili sata

nikako dana i noći

znam sada će on

vidim moga Princa Malog

kako niz Điđikovac lagano klizi

sa bjelavskih mahala se  spušta

nabacio mahalski šeret osmijeh

koji radošću ljubavi kipti

sav u bijelom jedino plava satenska mašna

na vratu poput dvije zatavice se se vijori

i čizme od antilopa plavog

sa bijelim gravurama bjelinu odjeće remete

sve se stopilo u jednu viziju

safirno plavo bijeli harlej  bijeli Mali Princ

klize dragoj u zagrljaj

da zajedno odu nevinost ljubičice brati

tamo negdje malo bliže vrhu brijegova

da , nas dvoje smo u bijelom sa detaljima plavim

nije dogovor bio , nevinosti mi moje

uostalom šta se ja imam kome zaklinjati

moja nevinost je moja stvar

a Dodina i moje boje su naša stvar

klizi i maše mi

motor je ugasio da mi buka ne kvari sliku

ja mu mašem i poljubac samo jedan šaljem

stid me vidjeće me neko

kako se na sred grada ljubakam.

niz koševsku ulicu neka buka jaka se javlja.

Dodo koči ne uspjeva.

velika crna  ,ogromna mrtvačka

CK  BiH limuzina mog Dodu kupi

Škripa  udar,metalna cika

cang  cingl cang zveče i motor i auto

motor više jer ga auto vuče

do pred moje noge.

tu se nekim čudom zaustavljaju

ja vremena nemam da kriknem

zanijemila sa strahom oči ko teleskopi

gledam ispred nogu motor sav zakrivljen

slupen smoto se oko Dode

on ga nekako odmotava skida sa sebe

odguruje i ustaje

bjelina njegovih pantalone i  košulje zamazane su

uljem i bitumenom jedino plava satenska traka

oko vrata na mjestu stoji nedirnuta.

on se smješi prima me za ruku.

kaže ništa ne pitaj dobro sam prošao

Ljubi me malo sam umoran

sjeda na niski zidić.

privlači me  pored sebe  ja sjedam.

grli me i opet ljubi kao da ga neki očaj tjera

oprosti malena moja, nisam kriv

pokupio me na mojoj strani.

iz đepa vadi nešto svjetlucavo pruža mi  i  kaže

mila moja tvoj je  mojih snova  naših snova

moga srca i moje ljubavi ključ je to

kacigu bijelu skida tužno me gleda:

volim te ljubavi moje jedina.

na grudi mi se bespomoćno naslanja.

ja gledam  kaciga je dala glavi prostor da diše

raspukle kosti lubanje se razmiču

jedna po jedna  od čeonih ka tjemenu

krv prvo krvavo crvena polako izvire

potoci crveni  na moju djevičansku haljinu žubore

krv potom postaje bjelja i gušća

to mu znači da se sa mozgom mješa

jasno vidim kako poslijednja  misao zamire

sjeti me se ponakad malena moja

ne zaboravi moju ljubav ljubavi moja..

ja ne znam šta je sa mnom

ja ne plačem ja ne vrištim

mene ništa ne boli ja jauka nemam

kao da nisam voljena ,zaljubljena žena.

Samo gledam kako haljina moja, grudi moje upijaju sve te potoke, koji polako počinju da se  slijevaju niz grudi, preko stomaka, preko procvjetalog a ne ljubljenog đardina, niz noge u  bijele  čizme sa plavim vinjetama i lijevu i desnu.

One se pune, prvo lijeva pa desna i kada se napune protoci polako gube dah. Noge mi u vlažnom i toplom,samo dišu i čini mi se da rastu.

Dižem pogled i tek tada shvatam da je moj Dodo mrtav i da ga nema više ni. Samo neka ljuštura bijela u krvavoj blagdanskoj krinci koja se koči i hladnom i bezbojnijom postaje.

Znam pomoći nam nema.