Category Archives: Blažena Luca

…Ako ikad Anđeli po zemlji budu hodali , biće to u mom Sarajevu , Gradu čednosti.

Ova  gitara  je moja i Dodina . Dodo me naučio da sviram i to dobro , jer on je bio umjetnik . Sve što je radio ,  radio  je savršeno . Odjednom mogu razmišljati o Dodi , a da me ne boli . Odjednom mi uspomene dolaze , a da ih ne odgurujem . Grlim ih i milujem . Odjednom život nije metalni strug što stišće , već grlica bijela što pokušava da leprša . Odjednom život nije praznina i tupost. Odjednom…

Gitara me  gurka  i šapće :

-Život je prelijep.

Poslije mi je Dobri opisao kako se to njemu činilo . Ne ,  nije rekao : činilo . Njemu se   to prisnilo.

Ti , plava i stasita , okupana crvenilom rubinove anterije , koja hoće da  bježi , da prepukne , da otkrije ljepotu koja se ne bi smjela noću skrivati , život počinješ da budiš. I prelijepa i mila ,  brmenita oblinama i sjajem , sa likom djevojčice koja sanja , obasjana zvježđem i ljepotom koja postiđuje krajolik , pružaš ruke . Iz tebe se mila moja ,  tuga se   gubi ,  tek malo sjete  titra , koja uvijek može da se vrne u tugu i bol.

Javlja   se osmijeh koji obasjava đardin . Meni se  se činilo , ruke hrle  prema mojim .Htio sam da koraknem , da ih prihvatim  , da se u tvome  zagrljaju utopim , ali ljubomorna gitara me preduhitri .

Uleti  u  tvoje naručje  , počne da ti miluje ruke i da zadovoljno prede .  Cik malog mačeta koje traži sisu , vrisnu , gitara odgurnu mače , više joj ne treba . Sada joj trebaju dugački ženski prsti , koji će milovati  strune i natjerati  reski i umilni glas  da pusti čežnju i prospe bol.

Đardin je zanijemio , Mjesec i Zviježđe su se spustili nisko kao nikad prije . Iskon im šalje znanje , čuje kako se  jedna grlica nabija na trnje ruže , krvari i voli , ali svoju tugu ne da nikome.

Tada ti  čuješ akorde Dodine najdraže pjesme , kako se slijevaju iz tvog  srca , u tvoje  ruke i gitara počinje da prosipa , neznano dugu  čežnju i ubijenu tugu:

-Jutros  mi je ruža  procvjetala…

Milosni šapat se razlijeva tišinom , zvuk gitare nježno titra, cvili . Damari jecaju , suze ti teku, ti im se raduješ, a tužna si.

Tužna ,  toliko te  boli da bi radije vrištala nego pjevala.

Boli te toliko da bi kose čupala , ali se odjednom iz tvoga glasa ruža otrgla i   pristavila se  pred našim  očima .

Bjelina je nestvarna . Ruža je čudesna . Tačno stotinu lati ima. Znamo to i ne brojeći. Trepće svakim tvojim uzdahom . Svaka lat titra i svaki plače . Svakim titrajem struna  rubovi im  postaju krvaviji , ali polako se boje    plavetnilom ove noći i zvijžđa koje nose nadu.

Ruža ti šapuće , ali ja je razabirem:

-Izdrži bar ovu pjesmu , malena . Pokloni mi milosti , i uznesi  moju bol do kraja . Barem me , prije nestanka svog ,  rodi   mila.

Glas ti je napukao , vazduha u plućima nema , srce ti se cijepa na dvoje . Niji ni za onog , ni za ovog svijeta .

Ali ne ide to tako , mila moja . Ne može se srce tek tako pocijepati . Treba birati , a pjesma ne može birati umjesto tebe . Treba odlučiti , a ruža je slabašna.

Ako ne prepukne , nema tvoje mladosti , ljubavi jedine , tvog milog Dode.

Ako ne prepukne , ostaju ti samo daleke uspomene , sjene nedoživljenih radosti.

Ako ne prepukne , uludo je bačeno trinaest godina radovanja .

Ako prepukne ,  nema više ovog nesnosnog derišta sa suzama u očima koje ne padaju , i daška na usnama koji ljubi , ali zato više bole i gode .

Ako  prepukne , nikad više nećeš osjetiti njegovo lice na svom dlanu.

Ako prepukne , nema više ovakvih blagih noći.

Ako prepukne i   prekrasna ruža tvoja umire sa tobom.

Ako prepukne nema …

Znam nije pravedno mila. Ova noć kasni samo trinaest godina . Ali,šta znaju djeca i anđeli šta je vrijeme . Oni znaju samo da  se igraju i vole . Izbriši ih, te godine .  Zapravo one se već same počele da se brišu.

Pjesma je tužna , ti još tužnija . Rastaješ se od nečega što ti je trpalo  boli, koje si prinosila samoći svojih dana . Boli su bile tvoja radovanje . Bol i tuga te hranili . Bili zavjet nedorečenim snovima .

Osjećaš da se zaboravljeni život vraća u tvoje vene .

Ruža gubi sve boje osim svjetlosti . Miluje ti kožu i plovi ka srcu i puni ga toplotom . Znaš, ledu tu više   mista ni . Možda će trebati vremena , ali odlediće se on .

Pjesma klizi . Misliš , dakle tako izgledaju   poslijednji jecaji umirućih snova . Lakše dišeš , nije taj jecaj ni tako bolan , kao što muzika i srce pjevaju.

Sa tim poslijednjim jecajima , ja vidim Dodu kako te ljubi u polju djevičanskih ljubičica , kraj izvora Modre rijeke.

Miluje ti kose , ljubi onaj nestašni čuperak plavi . Tebi je toplo i ugodno , jer sunce kasnog proljeća vas miluje . Ušuškavaš se  ljubavlju i čvrsto stišćeš uz njega . Ne želiš da ti dodiri ikad prestanu .

Ti ne vidiš da je on tužan i sleđen . Danima ga nosi  prelijepa , a zlokobna vizija , a neće da ti je kaže , da te ne uplaši .

Vidi tebe , poput labudice , svu u bijelom , samo ti na čizmama izvezeni plavi listići nalik srcu . Prelijepa u plaveti dana , ti stojiš upravo na tom vašem proplanku , kao najmirisaviji cvijetak i veselo mu mašeš . Jedan poljubac rukom , kao dijete na oproštaju , mu šalješ.

I on je poput labuda sav u bijelom ; samo mu na bijelim čizmama plavbičasti vez nalik krstu remeti bjelinu.

A onda , sunca nestaje , tama je svud ,  ti  blještiš i lice ti se stravom grči , pretvaraš se u  gromadu od leda sačinjenu . On osjeća da gromada hoće da vrišti , ali ne može , neko joj ukrao glas i damare . I ti si samo santa leda u mračnoj noći.

Vidim kako ti prilazi ljubi i suze briše . Vi ste dva labuda bijela koja ljubav vode.A onda ti on maše i nestaje .

I još vidim kako mu suza na tvoje lice kanu . Ti je osjetiš ,zapeče te . Pridižeš se , hoćeš da je obrišeš . On ti ne da , bijelom maramicom ti briše vlažnost sa lica . Na maramici ostaje crveni trag , ali on skriva da ne vidiš . Ti si sumnjičava i pitaš ga :

-Mili, zašto plačeš ?

-Ne plačem mila , to je jedna grlica od sreće suzu kanula . 

I zaista dvije bijele grlice , jedna sa plavetnim , a druga sa   rubinovim prstenom veselo  doletješe iznad njih , napraviše par  razigranih krugova , kao da žele da  podijele zajedničku sreću prelijepog dana.

Dodirnuše se vrhovima krila . Vazduh se ispuni  ljubavlju i ozonom . Cvrkut , sijevanje i odjek groma stopiše se i  ispuniše livadu sa cvijećem . Munja se  provuče između grlica udari u visoki jablan nasuprot tebe i Dode .

Veća  grlica , ona sa rubinovim prstenom  na vratu , pade na livadu . Manja , se bez glasanja spusti do nje ,  dodirnu je kljunom . Jednom ,  pa drugi put . Polegnuta ptičica ne mrda . Malena duša se uznijela na nebo . Ali , možda ne i sama . Kao da je ponijela i dušu ove drugu, jer ona poput insana , položi glavu na grudi mrtve grlice .

Nebo se skroz smrači , poče strhoviti pljusak .Ti si sleđena , pogled ti se ne miče od malih ljepotica . Glas ti zastao u grlu . Otvaraš usta , ali tona nedostaje.

I Dodo i ja slutimo samo jednu riječ :

-Zašto ?

Hoćeš da priđeš onoj što joj se grudi još miču . Da je skloniš sa kiše , u grudi sakriješ , da njen  bol ,  koji osjećaš do srži ,  prigrliš sebi.

I Dodo je prestravljen i rastužen . Malo mu srcu  lakše , misli to je bilo obistinjenje njegove vizije .

Jes , kako nije?

Tiho , da ne preplaši grlice , zagrli te i kaže :

-Idemo mila , pokisnućeš.

-Ne mogu je ostaviti samu .

-Biće ona dobro . Nadam se . Idemo mila moja .

Ti ne ideš , tebe Dodo vuče . Ti ne skidaš pogled sa grlice što diše . Kako se udaljavaš , ona je sve manja i ti je odjednom više ne zamjećuješ . I u tvojim mislima ostaće zauvijek dilema , da li je presvisnula ili je skupila snagu da ponovo uzleti.

Poslije četrdeset dana si saznala. na dan vašeg vjenčanja Dodo je poginuo i dio tebe sa sobom odnio , a ti si ostala sama i bolna.

Poslije trinaest godina si saznala da je tako moralo biti. I zato ova noć , ovaj bol , ovo sjećanje i bol koja vraća u život.

Znam da se pjesma bliži kraju . Mnogim grlicama i labudicama je procvjetala ruža u noćima poput ovih.

Moje oči su pomalo umorne . Teško je kriti pogled od tebe , Malena moja i držati ga okrenutog Nebu i Zvijezdama . Vrat se ukoči.

Ne mogu da se protegnem . Ti si tu.

Ti više nisi insan , ti si meleka koja se u pjesmu pretvorila i svoj bol istočila . Pjesma više nije o tvojoj  ruži , već o svim onim  tužnim ženama i njihovim ružama koje su  hajvani ostavili . Ja sam zabezeknut . Mnogo sam ljepota vidio i sreo na svojim putovanjima , ali tvoja…

Tebi žao svoje   i svih drugih  ruža . Koliko tuge na ovom dunjhaluku ima .

Upitaš se kako je onoj jadnici , koja na onoj malenoj planeti samuje  , čekajući da se njen Mali Princ vrne.

Pomisao na tu Kruhku ružu što vene u samoći, ti pomaže da shvatiš , da ne možeš dozvoliti da ti srce prepukne . Moraš ovom malom  blentovanu  izbrisati suze iz očiju i pokušati da mu  srcu vratiš , duše njegovih izgubljenih ruža i grlica.

Dok okrećeš glavu prema meni , ti  ne možeš da vidiš  da se ruža ,  ta svjetlost tvoje duše , tebi vratila i rumenilom života obojila vrhove jagodice tvoga lica . Oči ti više nisu ledena plavet  Postaju nježni Ocean  Tišina i sni dubok kao istina .

Ali ja sam ipak tužan . Srce mi zebe . Znam da  je sve dato u provima . Nekom drugoj grlici ili ruži , bliskoj srcu mome , srce će da  prepukne…

Lapsus memoriae su ponekad brže od naših emocija i misli , posebice ako su uzrokovane duboko kompromitovanom kognitivnom percepcijom date stvarnosti i nesusretanjem dugim  mnoštvom vakata  , koji  neumitno , nošeni vjetrom, snijegom i kišom klize smiraju.

-Ih jesi nam puno reko ! – ibretili bi se moji mahalaši kojih više ni , ali bi tiho , svako za sebe , prelomio kroz stusnute žvalje .

-Hvala ti , blentovijo dobra ,gdje čuo i nečuo .

Taki su vam oni . Ponosne konjine .

Znali bi šta sam hotio rijeti.

To je moje izvinjenje svim dobrim ljudima , prenstveno ljudicama i ludicama , Božijim ljepot anđelima i djeci , svojoj i ovog dunjaluka , za svaki Lapsus calami , Lapsus linguae , Lapsus memoriae  i sve druge znane i neznane pogreške .

*

Maj je mjesec . I kiši . Danima . Sunca na kapaljke ; i one infuzijske su obilatije.

U predgrađu , daleko od mahala , međ velikačkim zgradama , sakrio se jedan mali parkić sa tri klupe ,  pet lipa ,  tisuću ruža ,  obiljem zelenila  , bukadar janja i  maslačaka . Tek pokoja kopriva kao opomena djeci koja u zelen zaluta , da nije sve bajka , ali i nauk , da za sve ima lijek ako ljubav u srcima titra .

U parkiću , minjaturnom gaju , Galerija Bosna zemlja Božije milosti , daleko od vreve i žurbe , obitava. Svojom bjelinom i prozračnom ljepotom utočiste je poeti i slikaru koji u njoj stoluje , voli , slika , piše i sni . Prebire po strunama silnih kalendara što se takarli , a prelijepi život zovu . I sa radošću ih tegari .

Ma , on vam ne zna i ne mari za vrijeme . Nema ga :

-Odakle ti vrijeme frajeru jedan mahalski !

Zima nikako da se odmakne i pusti malo topline u cvijetno ostrvo sreće . Uspomene kao da su se zarobile u danima punim bjeline i sanja . I sjećanja

Sniježi . Vani je prohladno i bajkovito. Blagoslovljena je noć . Prelijepim nebeskim anđelima , prozirnih , svjetlucavih krila su otvorene sve putanje i svi kapidžici neba . To oni silaze da insanske želje prime i steru pred Arš .

Bjelina je kristalnim pahuljama okupala dunjaluk. Čuje se škripa snijega pod nogama okašnjelih šetača . Buka auta već odavno nema. Snijeg je zapadao i pučanstvu se ne izlazi iz ugodne topline doma.

Samo vremešni galerista ćuri u plavetnu nevinost. Očekivano. Galerija je odavno zatvorila vrata. U ovo doba nema ni slučajnih prolaznika. Tišina vreba i samuje. Jedini svjedoci su snijeg , tisuće pahulja bijelih , tri klupe , tri fenjera , pet lipa , on , Galerija Bosna zemlja Božije milosti i slike.

Iako se čini da je družina velika , osjeti se neka neodređena , nedorečena praznoća . Skoro mrtvilo . No , svjedoci znaju da će se uskoro pahulje uskomešati i da će banuti očekivani gosti.

Galerist izlazi van , ostavljajući vrata širom otvorena , da žmirkava svjetlost obasja pute dolazećih .Podsvjesno želi malo nježne svježine i ljepote blage zimske noći uvući u prostor u kome svjetlost i čarolija boja vladaju.

Polako prelazi mali plato , slazi niz četiri i po stepenice , i već je u parkiću . Pravi prtinu preko puteljka pokraj koga je smještena riznica njegovih slika . Ništa sem tišine , svjetlosti i bjeline ne postoji. Okolne zgrade su ostale odsječene tamom noći i bjelinom pahulja . Svud okolo je zalegao ugodni mir . Tišina i sni . Oćarajavući . Spokojni i nedostižni .

Kao neka čarolija u zavejanom obzorju , u svjetlosti uličnih svjetiljki lebde rojevi tisuća bjeličastih kristala, što nalik marljivim pčelicama , kule od snijega , u ovoj noći uspomena i želja , grade.

Da , da . Parkić , Galerija i snijeg postaju oaza svjetlosti , u pustinji zvanoj uspavani Grad Čednosti .

Sva svjetla u Galeriji su upaljena i poput kandilja sa minareta blagorodno zrače svjetlost u ovu Blagoslovljenu noć . Toplina što plazi van kao da lagano vitla i veje pahulje . One nemaju kud i počinju da plešu nježni tango sa njegovim uspomenama.

Klupa na suprot vrata je dobrano krcata snijegom , ali galerista osupnut ljepotom i milinom noći ne mari i sjeda zagledan u vrata . Zna uspomene će sa snijegom , sa laganim vjetrićem , sa čudesnom bjelinom plesati tango do konca noći ; do one tnake niti koja je razdvaja noć od svanuća, san od jave..

Nada se da će mu Anđeli u posjetu doći. Vrijeme je . Poželio ih je . Godinama , decenijama ih već čeka .Bog Milosti i ljubavi zna koliko u njegovim molitvama i srcu ljubavi i nježnosti ima.

Prvo se javi jedno nejako vav va vau vav. To preslatki , bucmasti Medi gegajući svoju pseću rundavu stražnjicu , veselo doziva svoga drugara , sad već vremešnog galeristu , što se na zasnježenoj klupi nježi . Nema veze , razmak od šest i po decenija pride dva stađuna kao da se nije desio. Davno usnuli Medi je tu . Veseli , mali razigrani mahnitovčić.

I dok on sa nadom vrti malenim repićem očekujući djetinji zagrljaj , prilazi mu Luce , domačica svih njihovih noći koje iskonu zovu. Stasita , visoka , raskošna , a u bjelini svojih halja ,krhka kao zaljubljena ivančica . Čvrsto priljubljena uz njene skute se nesigurno gegucka slatka četvorogodišnja djevojčica . Krhkija i prozračnija od pahuljica koje joj padaju po kosi. To je Nadin , njihova nestvarna , rano usnula djevojčica.

Djevojčica nešto veselo cvrkuta rundavku . Ovi se ponosno šepuri , skakuće naprijed nazad , tobože ne da se uhvatiti . Utom , niotkud , iz bjeline , skoro stidljivo iskorači djevojčica sa krvavim šalom oko vrata. Po koja rubinova kapca krvi , iz vrata još uvijek crvenilom škropi bjelinu .

Svi je znaju . To je Dijana , mili Anđeo ,prelijepa plavokosa djevojčica od nepunih desetak godina. Blijeda i prozirna kao dah pahuljice na staklu :Da je on srcem punim blagosti i ljubavlju ne prepoznaje, pomislio bi da je Snježna princeza . Toliko je nalik ovoj prelijepoj noći , u kojoj se dobra Božija bića vraćaju da raduju onoga koji ih neizmjerno , beskonačno voli.

Djevojčice su radosne i lepršave , vragolasto nestašne i poletne . Čak je i Dijana , skakutava i iskričava, anđeoski prelijepa, kao sto kao što je bila . Sve do onog dana , četiri kuka pride šest decenija , kada je veliko zlo nestalo. Miluje Medija i šapće mu:

-Sa'će on!

Pogledava ka klupi i vidi da se snijeg stopio sa galeristinom kosom . Ne razaznaje se gdje završava kosa , a gdje počinje da se taloži snijeg. Njegove oči kroz stusnute , trepavice zaljubljeno glede u sjene male pred vratima galerije , iskreći nježnost i ljubav.

Iz galerije , neznano otkud banu Vesna S. noseći dva taburea . Spusti ih na snjegoviti beton , pomilova Medija , zagrli djevojčice , tako bestjelesno kao da je od paučine , poljubi ih u čelo i upita :

– Kako ste ljepote mile?

Luce se smješi i klima joj glavom . Veća djevojčica se pribije uz nju . Zagrljaj Vesne i Dijane kazuju da su već odavno nebeske druge . Medi skakuće oko njih vav vau vav vau , ljepota mala šapće da je usnuli galerista ne čuje :

-Ma ja sam od usnuća dobro . Nego se brinem za Dobrog , mog milog blentovog drugara . Djeluje mi umorno i kao da nas ne prepoznaje.

-O ,ne boj se Mila . Ništa to ozbiljno nije. Znaš ga . Ljepota , ljubav , dobrota i čarolija anđela ga uvijek gane i raznježi . Skoro ga obore sa nogu i treba mu vremena da dođe sebi . Najbolje je da ga ne gledamo . Sad nas se malo stidi , sakriva pogled pun boli , jer misli da je kriv što nas je pustio da odemo.

Sjedoše na tabure.Dvije odrasle ljepote sa još ljepšom djecom međ skutima. Pas se nestašno zaleće na pahuljice i skuplja jednu po jednu, želi ih pokazati sjenovitim likovima. Ali mu to ne uspijeva. Pahuljice nestaju kroz njegovu prozračnost.

-Zašto sjedimo napolju ? – vragolasto se iz dubine Galerije frkičasto glasa Frka Frkica .

-Budi mi pozdravljena ljepoto mila .- Smješeći joj se puna radosti , diže se Luce i kao nešto najrođenije je grli .

– On sada sjećanja svoja sanja . Ne smijemo ga ostaviti samog . Znaš ga kakav je ? Snovit i krhak . Zaljubljen u život i sve svoje dane . Sanjajući , može se pogubiti i usniti , a vrijeme mu još nije…

-Al duga je noć , još mnoge , na okup moraju doć . Zalediće se.

-Ma neće , ne boj se ! Srce mu je jako , uspomene su vrele i bole , a ljubav ga beskrajana miluje . Ako otvori oči , izgubiće nas . Opet. To ga najviše boli .

-To znam . Jutrom se sve teže budi . Da mu nije djece , unuka , i one što ponekad na njega umilno frkiše D'bro Dobro , već odavno bi zaboravio da se budit treba .

-Da , da . Ima još dva , tri dunjalučka posla završiti i eto ga nama.

-Hoće li nama ili …- ne doreče Frka Frkica.

-Niko to osim Milostivog ne zna . Toliko ljubavi i dobrote u njemu ima , da vjerujem da će mu se lutanja oprostiti . Nadam se i molim.

-I ja , pet puta na dan . – Još jedna sjena velovita sa gitarom trešnjine boje u rukama , iz pahulja bijelih izranja …

… i još jedna , pa još jedna ..

Sjene male , anđeoske , prozračne izranjaju iz velova hiljada pahulja bijelih , koje se talasaju i kupaju u svjetlosti galerije i tri fenjera , tvoreć nestvarnu sliku koja zamagljuje paučinaste niti sna i jave …

Ujutro je u parkiću osvanuo prelijep majski dan obasjan suncem. Ruže , tisuću njih , upile mirise blagoslovljene noći , smješkaju se ivančicama i maslačcima . Žara i travke se umile rosom , paprati i šaši ovdje mjesta još uvijek ni , lipe još nisu procvale ; dan miga , samo što nisu.

Na srednjoj klupi galerista sanja da snijeg veje , hiljade pahulja bijelih pada li pada , a ljubavi njegove još uvijek plešu u noći sa hiljadu velova bijelih . U svakom velu jedna nada , jedan dodir , jedan san , a jedna želja .

Hvala vam za sve dane i ljubav koje ste mi poklanjale .Uskoro ću vam doći mile moje. Još koji dan , još koji tren , još koja noć , još koji san , još malo ljubavi ovom dunjaluku da dam. I eto mene .

Svuda okolo snijeg i stud. Ljudi užurbano hode. Prolaze pored parkića , pognute glave , zabrinutih , namrgođenih lica , sa tovarima svojih i tuđih briga na leđima . Nemaju vremena da zastani, da pogled dignu , zavire u srce svoje , u kome mnogo nepoklonjene ljubavi i radosti tuguje i jeca .

I ne vide da u parkiću svjetlo nebesko sja i grije. I ljubav vri. Galerija se smješi , galerist snen od ljubavi gleda u nebo , radosno , djetinje širi ruke prema njemu , kao da ga želi jednim zagrljajem obuhvatiti i raznježen kliče :

-Hvala ti Gospode Ljubavi i Milosti !

Uvod u dnevnik Lucije Blaženović

Onog dana kada je Frka odlučila da ode, ostavila je Dobrom dvije debele  sveske. On ih nije ni pogledao. Onako muški. Sebično. Odložio ih je u seharu tuge. Znao je da ne bi mogao da podnese još boli.

Više nije bio Mali Princ. Njega su dešavanja 1984. ubila . Saznanje iz 1985. konačno dokrajčila i samo je odlebdio među maglice.
Ponekad bi se Dobri čuo sa njim. Ono jednostavno; kako si, ja sam dobro, što i tebi želimo. Ništa više. Postali su dva-tri odvojena svijeta.

Opet , nekad bi se Dobrom malo zgudumilo. Safatala bi ga neka fjaka, damari samo što ne bi zasuzili , pa ne bi znao šta će sa sobom. Iznio bi Curvoasier ,tri kristalne čaše i dvije kutije cigara. Zna se Gitanes i Drina sa filterom, Onu njegovu bez gaća, za rata ugasili i nikad mu je više mu nisu poslali.

Uz duvan i piće bi stavio i jedan obajatli komad slatka. Ponekad ružicu. Nekad tulumbu. Nikad zajedno, i jedno i drugo. To je bilo više radi dekora. Otkako je bio rat i grlice odlepršale ,nije im bilo do statkog.

Tada bi nasuo tri čaše. Kurvoazije. Obavezno. Jednu za sebe, onu lijevu, od srca ,izdajničku. Pa onda onu desnu milostivu za Malog Princa kako su ga Frka Frkica i Luce zvale.  A onu treču , nesvrstanu ua Blekija , kojeg su zvale i Fini.

On više nije dolazio. On se ubijao životom i bjesomučnim traganjem za Princezama kojima treba pomoći. Jednom ili dvaput je navratio i vidio bi dva samotnjaka. Praznoća ga je činila nervoznim. Nigdje ni jedne Grlice , Krhke ruže ,  Bijele dame ili Malene . Pustinjski nije dekor bez kulisa i ljepota nije za njega . Bez riječi bi doš'o, bez riječi oš'o. Ovi bilmezi se skoro i ne sjećaju ko je on

Dobri bi zapalio cigar,  Ž'tan, pustio znanu muziku. I čekao. Znao je da će se onaj jetim odnekud pojaviti . Bio bi miran i staložen, da ga ne prepadne. Djete je to. Ne voli grube ratnike.

Mališa stvarno nije volio nikakve ratnike. A Dobri nije bio ratnik. On je bio čovjek prtljagom , sa djecom , bolom i snovima, koji je morao da se bori za svoju zemlju. Nije to imalo nikakve veze sa čašću i ponosom. Batalio je to kao dijete, jer je bio častan i ponosit.

To što je uzeo pušku u ruku, imalo je veze samo sa milošću i ljubavlju prema Sarajevu , Gradu Čednosti i Bosni zemlji Božije milosti
Njemu su nudili da ide van. Nije mogao.Grad i zemlja su bili puni siročića koje je trebalo braniti. Znao je da će ih biti mnogo , nemjerljivo više . Počelo je veliko nestajanje dobrih ljudi; Anđelčića ,Plemenitih Grlica i Naivnih Konjina , koji su vjerovali da su svi ljudi braća.A braća ne rade jedni drugima zlo.

I tako je on zaglavio u ratu.Nije mu bilo žao.Znao je da mu se neće ništa desiti.Ništa, što bi ga prevelo na drugu stranu. Imao je ovdje  još posla . Sebi je odredio da bude jedan od okamenjenih svjedoka. Znao je o čemu će svjedočiti. Uglavnom. Nije znao kako i kada. Rečeno mu je da se ne sekira. Sve će shvatiti , u vrijeme kada svjedočenje treba da se desi i počne.

I uvezalo se. Pomoglo mu je to ćaskanje ćutke  sa jetimom . Kada bi zapalio drugi cigar i nasuo drugi curvoasier ,osjetio bi lagan dašak povjetarca i Maksumče bi se pristavio nasuprot njega. Nisu mnogo pričali. Tak poneki djelić sna bi u misli dozvali. Još uvijek su mislima bili spojeni. Kanal se samo privremeno gasio . Ali uvijek su ga mogli otvoriti .za slučaj prijeke potrebe.

Ništa novo na dunjaluku, ni lijevo ni desno. Gore i dole još manje. Krv i ratovi. Sve krvaviji i krvoločniji. Djecu i žene siluju, kasape i ubijaju.
Ljubavi je sve manje, život je sve bjedniji.
Jedino je Bog ljubavi i milosti sveprisutna konstanta , ali i tužan.

Vremena ljudi nemaju. Užurbani su. U jurnjavi izgube ili vjeru ili djecu ili život. Najčešće sve troje i još po nešto pride. Redosljed uopšte nije bitan. Izgubi li se jedna od ovih blagodati . život ne vrijedi trule mušmule.

Obojica su bataili cugu. Ali ona je jedini način da u tihim mislima budu malo zajedno. Poveznica. Sa čime? Možda su i zaboravili. Tko da zna? Sjećanja su varljiva roba.

Par puta srknu. Onako iz navike. A kad oni srknu to nije srk. Jok! To je cug. A kad cugnu, onda ga i šuknu. Kada ga šuknu druženje potraje i više dana. To nije bilo radi njih , to je za duše nestalih. Zbog toga nikad nisu pomišljali da batale piće.
Onda postanu sebični. Što će cugu dijeliti , kada jedan može sve sam piti. I više mu bude i duže traje. Tada postaju jedno. Post traumatico .
To objedinjeno jedno, jednom odluči da pogleda sveske. Jedna ima Frkine djtinje vinjete, druga Lucinu kaligrafiju.
Ako je to što misle da jeste, biće spašavaj se ko može.

Odluče se , prvo je čitanje Lucinog krasnopisa.Ona je prva odlepršala.
Razmiču korice , ugledaju par rečenica naslovljenu na Frku.

…

Piše:

Mila moja sapatnice,

Čuvaj mi ove moje riječi do zadnjeg tvoga trena, tek ih tada proslijedi Dobrom , neka vidi koliko je voljen bio.
Hvala ti.
On sada vodi brigu o meni i manje me boli.
Uskoro odlazim.
Čuvaj mi se. I pazi mi na njega.
Možda i preboli Malene, ali Malecku neće.

I neće se moći snaći.Znaš ga kakav je.
Maksumče.

Izgubiće se usput.

Malena Luce.

***

Jetim hoće da otvara seharu gdje Bleki , kojeg zovu i Fini ,krije svoje tuge i hoće da   sveske turi tamo.
Dobri ne da.
Kaže:
-Luca poručila, vakat je da Bleki izbaci bol. Ti mu čitaj, manje će ga boljeti.

Počinje čitanje.
Vrte se slike, vrte se sjećanja, a ljubav ih prati i ne da im mira.Osjete Bolero u vazduhu.

I bol….mnogo boli…
I miris djevičanskih ljubičica.
Nije vrijeme za Tokatu i fugu u D molu.

Vrijeme je za sjećanje i…

Ljubav.

Mnogo ljubavi.