Category Archives: Blažena Luca

 

 

****

Voljela bih da me neko tada slikao ili barem fotografisao.Bijela vjenčanice djevojčice primila krv i postala ružičasta, kao rose nebo u smiraj prekrasnog dana . Bijele  čizme s plavom vinjetom, zabetonirane krvlju kontrast plavoj kosi djeteta što anđela svoga na smrtni odar mora da polaže.

Purpur se razletio po asvaltu  , oko krvave mlade  , kao kamen graničnik što ponoru vodi.

Ne zna se ko je ukočeniji: zid, asvalt ili plavokosa grlica u krvavoj anteriji . Krv po njenoj haljini sigurno nije , svjetluca suzama tisuću neljubljenih ruža što ih sunce tješi svojim sjajem.

Moje oči iskre , to osjećam . Ja ih stisnem  Ne dam da suza kanu . U grlu je krik . Ja usne stisnem , ne dam kriku da bol pobijedi . Moj um je pun magle , ja hoću da je pustim da ga zarobi . Moje oči su obnevidjele , mrena ih pokrila . Mislim i vrijeme je.

Ali jok.

Evo ti one bjelavske protuhe , prilazi mi i nježno me zagrli . Na čelo , u vrh do kose ruste , neljubljene , nemršene .  mi dašak dječije svježine meće.

To mi razmiče maglu uz pameti , jer očekujem da će mi raći one njegove smiješne mahalske riječi:

Plači Malena . Ništa be brini . Ja sam tu pored tebe . Ničega se ne boj.

Nije .

Samo me lagano ljuljao kao kao maleno djetešce.

Začuđena sam . Dižem pogled . Ali mrena je jaka , samo svjetlost slutim .

U oči mi padoše dvije velike suze Malenog Princa , hladne kao led . Osjećam , otele se iz njegovog srca . I znam , sleđeno je to srce . Santa leda je to .

On se polako saginje i poljubcem mi briše suzu , prenosi je na moje usne . Pa opet i opet dok mi se mrena nije povukla . Ne znam da li je to bilo od suza ili poljubaca , a ja obnevidjela , progledah.

Vidjeh tugu u njegovim  očima crnim . To nisu oči , to su kristalne planinska jezera na koje se navukao mrak nevremena . Svjetlucaju i znam da u njima stanuje mnogo suza što su se potocima boli slile iz srca . One sjajnije iskrice su vjerovatno komadići sleđene duše . Koliko se tu boli uznosilo do mojih očiju.

On ju je vraćao . Ali sam u jednom trenu , u jednom zakutku jedne jedine suze vidjela rijeke likova , djece i žen , kako prema njemu pružaju ruke i mole ga da im pomogne.

I vrište . I vrište moj Dodo Dodice . Koliko je to samo boli i vrištanja a on je sam . Još jedno dijete koje hrli da im pomogne.

Osjećam da neću moći više da izdržim , a da ne izbacim svoju bol i svoje suze . Jer su uvćane za djelić oni drugih , meni dotad nepoznatih .

I usred tolike boli ja začujem kako njegove usne prislanjaju na moje riječi:

– Topla si ti mila moja . Toliko ljubavi u tebi ima , po dunjaluka bi mogla ozdraviti . Grad čednosti se grije na tvojoj ljubavi ,  a ti to ne primjećuješ . Sagorićeš ako malo ne popustiš i ljubav , bar na tren, ne usmjeriš na drugu stranu . A i vrijeme ti je.

-Evo ,malena moja , ti su ruža , ti si moja modra rijeka , ti si izvor , koji sanjam . Kada kiša lije i snijeg leprša i kada  sam budan godinama te sanjam . Tvoje su oči sjaj neba koji blista od čistoće i nevinosti tvoje duše . Tvoje su ruke lagana krila anđela što miluju moje lice , tijelo ne dodiruju već treperi i titra i ja se u njihovoj nježnosti gubim.

Tvoje su grudi čvrste , podatne i meke i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama , sve se bojim da tu mladost ne oskrnavim . Tvoje skute  i đardin ,  rajski  bljesak i hlad , ne smijem ni da diram ili gledam, već samo da sanjam.

Ruke svoje , milujući duge bjelokosne noge tvoje ; moram da zastavim kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih ; blizu  roze centifolije sa hiljadu listova . Da slučajno dirnem tu milosnicu , tu nevinost , sebi bih ruku odrezao . Dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost i svoj  život cijeli.

Ja se opet porumenim i pitam se ima li nešto  šta on ne zna .Te iste riječi mi govorio Dodo na proplanku pokraj Modre rijeke.

Kažu neke riječi nastaju spontano , u trenu nekog prosvijetljenja i nadahnuća . Možda .

Realnije je da je čovjeku duboko usađena misao predaka prenešena genima . Sve ostalo je pitanje trenutka ili sticaja okolnosti kada će se  iz malenog potočića , zvanog ljudski um, razliti bujica  koja gane čovječije srce.

Tog dana sam zaklopila i zabetonirala bol o Dodi.Tako bar mislim.

Zaklopila sam žute stranice o Dijani i Dobrom . Još su mi pči pune suza i plača.

Vidim Dobri se vraća i nosi dvije ternmosice vode . Jedna ternmosica je plava , druga je crvena . Nekad mi se njegovo pridržavanje formi graničilo sa autizmom.

Još nisam mogla doći do daha . Gušila me Dijanina krv . Gišila me  djetinja ljubav Dobrog  i bol . Pročitane riječi su  uvukle tu stravičnu priču u moju dušu i kidale je . Hoće da izvuku nešto što ne želim da Dobrom dam.

Sada me sve boli . Nemam vazduha da dišem.Nisam htjele su da me njihova tragedija i bol povuku i da zajedno isplivaju sa mojom.

Dok se ja borim sa da dođem do daha i pokušavam da se priberem , onaj klipan me ljuti . Ništa on ne radi . Šuti i tužno me gleda . U očima mu iskre suze.

Mislim , još mi samo treba da se on rasplače . Nije se rasplakao , samo je tiho rekao :

-Plači malena, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati mila i daj, isplači se milo djetence.

 

 

 

****

Ljudi uši pokrivaju , u podrume se sklanjaju , misle sudnji dan , kijamet , apokalipsa dolazi . Tuga i strah ih od krika hvata .

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje . Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj , što ga bjelavska grlica pjeva , kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju , a ona umire pjevajuć i. I čista srca i blažene duše , prkosi i pjeva , pjesmu umilnu , pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim

 

radosna i vesela ničega mi žao nije

mrijet svakako valja kasnije ili prije

molim sačuvaj mi ovog blentavoga

mog drugara smiješnoga i jedinoga

 

Nesuđenu ljubav mojcu

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena ko ljubav moja

 

Njega tek tada hladnoća , led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena .

Satara , pala mesarska više nje blješti . Tijelo se ne vidi , neko pažljiv bio pa ga u bijeli , svijelni čaršav zavio.

Bijeli čaršav više nije bijeli , crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo , još malo pa se u grimizni zastor pretvorio .

Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi . Hitna i mrtvozornici i grobar i, svi su došli . Posao ne smije stati . Život je život, a smrt je smrt . Mrtvi mrtvima , živi živima . Mora se za život zaraditi .

A kome on sada pripada.

Tijelo mu sa živima . Duša sa grlicom odlijetjela.

Potop , oluja je trajala četrdeset sati , svu Čaršiju potopila . Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve . Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on njen  mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome . Niti je jeo , niti je pio . Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao . Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.

Maksumče , jako devet godina , snove o mrtvoj drugarici , simpatiji , samo što mu nevjesta nije bila , sniva.

Nije rječi tri dana pustio . Suzu nikad više , doli jednom.

 

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća ,  dvije ljubićice i svoje  srce u novinski fišek uvio i na odar položio .

Čini mu se  , njegov vjenac je najljepši . Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka .  Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo . Svoj mirisni , srce cvijetak , zauvijek zaledio.

Misli dijete ; šta će mu ta krvava  kocka leda , nema više male božice,  pa mu ni ne treba , nek odi s njom .

Tu veče je spavao na groblju . Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta , kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.

Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris njegovog cvijeća i srca će je privući pa će se vratiti.

Nevinost dječija ne zna; mrtvi se ne vraćaju. U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umire.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje. I još mlađu.

I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.

Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja, poslije eksplozije metana.

Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

 

On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova,  se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.

Vidi On da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.

Nikad nije.Ni vrno se nikad na groblje nije. Znao je da se nikad ovom dunjaluku ne bi vratio. Ato bi naljutiloDijano.To mu ne bi oprostila.

Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.

On muči.

Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.

Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.On bi odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.

Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.

Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.

No o tome drugi put. Sada napuštamo Maksumče da se do kraja i dobrano ispovraća i zaledi, da se u punom sjaju među grlicama i jahačima pojavi.

Kao autista bez damara.

 

 

 

 

Dijana je bila mala božica lova koja je mene. Makasumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja.

Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.

Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan , samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.

Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držli i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti.

Znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.

Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.

Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

On nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i ona tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do njega dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , urlik nepoznati suknu iz grudi i po gradu krik raznese.

Trči on,vrisak s njim.
Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli.Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema, klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto, ali urliku se pridružuje, i on vrišti i plače.

Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura.

Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.

Kroz noge trećem drotu se baca i klizi.

Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako mu na ruku kapa.

Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo.

On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:

-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori.

Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.

Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu .

Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.

Dijanin vrisak se kovitla mahalama.

 

 

 

Otvorim oči, a njegov pogled jedan valer tužniji. Iz čakšira vadi omot pisma, izgužvan i žut. Pruža mi ga i kaže:

Ti znaš šta je bol, ali se ne boriš sa njim. Ti ga trpaš i gušiš. Misliš da si ga zaboravila. Nisi malena.

Ti misliš da me znaš. Znam da sam malo simpatičan. Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da bol nije rezervisan samo za nas. Svako od nas neko breme nosi.

Odoh da zagrabim malo Modre rijeke, ona je ljekovita. Donijeću i tebi. Trebaće ti.

Ode. Ni poljubca. Uh , jesam glupa. Odakle mi to. Čuj da dozvolim da me maksumče ljubi. Šta može ženskoj pasti na um, to ne mre nikome. Pih , pih, nalet me bilo.

Čitam:

Humor boli krije ( naslov)

Poče pjesma . Dobri uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Hoće Dobri da skine celofan. Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera, ona je otvorena. Spušta Gitanes, uzima drinu , otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , zastane, nešto se premišlja.

Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće.

Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , na kraju i Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega. To je dobar znak.

Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se pjeni, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju.

Biće dobro, konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna , zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Prihvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio. Pogled mu se utopio u slova.

Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati. Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ ko mu'a i takvih tričarija , od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.

To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi, počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita on boju gleda.

-Jebala te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu.

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žensko veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno, nije luda. A i što će joj uopšte gaće ako ih treba svaki čas skinuti?

-A ako boja procuri jal bijela jal crvena?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj tvoj poganluk. On po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat. Prije ni jedne nisi htio beknut. A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji. Sve jasno i razumljivo. A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da insan konjak može pomladiti?

-Može, može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut?

-Ja ne mislim riknut.

-Znam, ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!?

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?

-I Dobri mi jaran a on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknuti?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?

-Šta Mojsije?

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće.

-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve, on će krepat.

-Kako znaš blentovijo pametna?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne može biti?

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati i jednostavno će krepati.

Debi se odmah prosvjetlilo.

Okreće se harmonikašu.

-Mojsije, kako ćeš krepati.

-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan.

-Lenji. Kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ!

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.

-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio onda je to da crknem na njoj.

-Dobro Lenji reče, ti neće riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

-Eto , ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš.

-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju

Zagrmiše basovi. To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče. Vidi on, ova bi se filozofija mogla vrtiti, barem, dva tri dana.

I on zvizno. Sa Zlatom počelo neštimati. Skonto pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe. Blantavi ko blesavi mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Jedino im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto autista ili se sprema da postane autista. Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri mog'li ja dobiti te cigare.

Lenji zakuka:

Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti. Celofan je u pitanju.

Znam kaže Dobri i dodaje kutiju Debi.

 

Dobri me ponovo rasplakao

Od kako sam onu prvu kanula on me svako malo rasplače.Ne zna da li to radi namjerno , ali mu dobro ide . Poslije svake suze meni lakše . Vidim život se vrća . Postajem mekša i manje kruta . Sve više mislim na ljubićice i Modru rijeku , a sve manje na posao i Grad čednosti . Ima Dobri pravo ! Niko mi ga neće ukrasti i nigdje on neće pobjeći.

Neki dan ja pošla na posao . Kao i obično nacifrana i tip top u onom kožnom kaputu u kačketu strogoće . Mali Princ stade pred mene . Stani malo kaže.

-Imam jedan plan . Danas nećemo ništa raditi . Idemo u slobodu .

Hoću da protestujem , hoću da idem na posao , srijeda je , ali on me tako tugaljivo gleda , ko djetešce kome ne date slatkiš , samo spustim tašnu i sjednem na komodu u hodniku . Skoro da sam ljut a. On me za ruku prima vodi me u spavaću sobu . Ja još ljuća , šta li to on sebi umišlja ?

On se smješka :
-Nije to ,ne boj se .Ima jedan  poklon za tebe , odavno je upakovam . Saginje se ispod ležaja , vadi veliku   kutiju umotanu u obični , požutjeli i prašnjavi novinski papir . Oblik kutije i omot mi poznati , ali mozak ne propušta sjećanje .

Molim te ,  probaj , možda ti se svidi . Ako bude u redu ,  idemo u prirodu onako bez dodataka na ljepoti.

Prelazim preko opaske o šminki , iako nije njegovo da mi kaže šta da radim . On je moj privedenik . Nisam ja tamo neka njegova grlica i djevočica . Ipak ,  poklon je poklon i mene znatiželja savladava .

On izađe , a ja žensko ko žensko , kidišem na paket . A onda zastanem , pa se pitam odakle njemu pravo da mi išta poklanja . Neka , pustim to za sada i odmotavam vrpcu , srebrenkastu i svjetlucavu kao izvor moje Modre rijeke .

Kutija krije  nježne boje  . Kratak prsluk plavetne boje koja podsjeća na nevinost , koji doseže do dojki  da ih podcrta i podigne ako treba . Neka klipan , nekom drugom da taj prsluk , meni još ništa ne treba za držat sise . Ni grudnjak . Nosim ga da hajvani  ne bi balavili .

A opet kad pogledan duge ljubičaste pantalone , svilenu bijelu košulju bez okovratnika sa dubokim razrezom , na njemu zlatan broš sa listom izvezenim safirnim dijemantima, i tamno modre  plišane baletnke .  Pomislim da je to komplet . Na dnu , još jedan paket zamotana u  odovjeni sloj požutjele novinske hartije. Otvorim a ono anterija boje pantalona . Zaboravih svu ljutnju . Imala sam par kućnih anterija , ali je ova bila san svake žene . Ne bih je bez poteškoća mogla opisati.

Tada mi jedna požutjela slika slika,uvučena u grudni dio anterije, privuče pažnju.Vidim  dvije osobe koje su nekada bile par. Jedne nema.Nestala je.Pogledam novine nose datum nekoliko dana prije nego što je Dodo nestao.Gledam sliku i plačem.

Plačem i gledam sliku.

Dakle to je ta priča o slobodnom danu.Danu u kojem ću ja da plačem.E ,neće moći  Dobri , ne zvala se ja Luca strašna,dika i ponos sarajevske milicije.Obrišem suze,šminka se razmazala ko crne tinta kad procuri iz pokvarenog pera.

Dok je skidam i lice umivam, sve nešto se pitam ; da li je on znao da će mi se šminka pokvariti i zato rekao da ne stavljam novu?

Čudna je on ptica , taj Mali Princ , kako ga Frkica zove . E , jes se usrećila s njim , nesretnica mila . Iz nekog inata se obučem . Stanem pred ogledalo . I jednostavno blenem.

To nisam ja Luce od trideset tri ljeta . To je neka djevojčica,  što  tek je u punoljetstvo zakoračila . Nalik je na mene , samo tužnije oči ima i dvije tri nevidljive borice tuge u uglovima usana . Sve saliveno kao da je neko moje mjere znao bolje od mene.

Čujem , onaj kuca na vrata . Kažem slobodno i on ulazi .

Zapanjeno ga gledam . Ne znam da li bi se smijala klovnu , uplašila luđaku ili se divila kostimu  glumca i  smirenosti sa kojom nosi to  što nosi.

Tamno plavi ogrtač nalik dugačkom smokingu . Bijele , više čakšire nego pantalone , crne čizme sa petom od pet šest centimetara .  Srebreni šal oko pasa i kao šlag po torti , modro plavo-bijela mornarska majica i mali modri prsluk.

Zločasta Luca mi šapuće ,  još mu samo povez za  oko fali ili da ruku među njedra , poviše srca stavi , a u drugoj sablja da se na nju osloni..

Ona Dobra Luca što se ovih dana ćešće javlja kaže mi:

-Pusti ljubomornu blesu . Prelijep je ovaj Mali princ , u svojoj dječijoj odori . Čizme sa malo višom  petom je obzukao radi tebe , da se ne sramiš.

-Idemo malena , vrijeme je.

Ja mu pružam ključ od auta , mislim biće mi malo kruto da ja vozim , a i ne znam gdje idemo.

On ne uzima ključe.

-Malena ja ti ne vozim . Život mi od malih nogu nije na nivou .Često mal0 srknem . Ne bih volio nekog pokupiti . Jedan život je jedan svijet . A meni se  nikad nigdje ne žuri . Auto ubrzava život . Znaš li gdje ćeš me odvesti ? Daj malena , odvedi me na mjesto gdje si najslobodnija i najsretnija  bila.

Da mi je to reko samo prije par dana loše bi se proveo . Nešto je kvrcnulo u mom umu i samo znatiželju svoju hranim . Šta li to on sprema?

Odvedem ga na livadu ljubičica ,  malo niže od izvora Modre rijeke , a prije starog  Rimskog mosta . Tu niko ne dolazi već trinaest godina . On nosi novo , vuneno ćebe išarano duginim bojama i starinsku izletničku   korpu od pruća .

Miris ljubičica me zapljusne svom žestinom i opije me . Ja gubim svijest . Kutkom uma osjećam da me Mali Princ prihvata ,  lagano spušta u krilo i govori:

-Plači malena,  plači djetešce , ja sam tu ne brini .  Samo mi se vrati mila i daj , isplači se milo djetence.

Ja se vratim , ali se ne isplačem.

U inat , jer on  meni djetešce , malena , milo . Ne ide to tako . Sve da ima zubarska klješta neće on izvući moj bol . Suzu sam kanula , ali bol ne dam , on je moj.

Za mene, priča o ovim blesavim konjinama je počela upravo tako.

Našle se blentovije smucati sa tuđim konjima po Bjelavama. Odbor za moral u bjelavskoj mjesnoj zajednici podigao uzbunu.

Tako sam  načula da mi  neko, po Bjelavama, smutnje pravi.

Nije kriminal ili nešto opasno.Kažu mahalaši neki po  bjelavama luduje. Počeli širiti zonu, prvo na Sedernik, pa još više ,pa još niže i evo ih skoro u sridu, skoro u čaršiju. Ako dođu do čaršije ima da mi slude grad.

Morala sam ići u stanicu na Bjelavama tu neku  frku sa konjima rješavati. Smjenila starog komandira, novog postavljala.Veselim sa susretu sa onim sa jednom zvijezdom,Esom Mulhasanovićem.Njemu dala da privremeno vodi stanicu.

On brani mahalaše.Kaže na stranu se komandirove ,  jadne žene bacili. Bivši komadir često znao mlatnuti ženu.

Ona mu puno zanovjetala po pitanju seksa.Malo joj bilo dvaput mjesečno.Kad bi zaiskala treći put ,dobila bi štos u bubrege.Policijska praksa, nema corpus delicti.Ali se jedanput nije mogo suzdržat ,nego fljas pravu u  lijevo oko.Ono pomodrilo ko modro oko , kad se bubne štosom.

Neki od mahalaša mutio sa jadnom ženom i kad joj vidio plavo oko podvučeno plavom modricom, samo je poljubio, onako ovlaš u oko, da je ne boli.Jednostavno i tiho joj  rekao: -Sve će biti u redu malena moja, sve će se srediti.

I sredilo se komandir u vukoderinu, žena sama na dno Bjelava u oficirskim zgradama u Čekaluša pasažu.

Još je  Eso mlad za komandira, no naučiće se svemu. Vidi se da je bistar. Naočit je,   iz očiju mu svašta nešto, nestašno virio. Nisu ga bez veze zvali čovjek sa planine. Svašta ti gorštaci znaju raditi , a naročito ženama. On imo tri žene u kući. Suprugu i dvije kćeri. I da nije znao, morao je naučiti kako se treba ophoditi sa ženama. A narod kaže u ljubavnika se rađaju kćeri.

Išla da  zagledam, kontam nikad nije zgoreg. Nije meni do kćeri , meni je do reda u gradu.Ne bih da mi se  jedan šeret sa planine uvali na Bjelava među mahalše i utali se sa njima. Bjelave tada ne bi davale mira ostalim mahalama.

Sinoć, kad pomenuh prijateljici da idem na Bjelave ona mi se požali da je imala odvratan  incident, baš malo više stanice milicije.

Pošla ona u studentski dom obići kćerku nege svoje rodice iz okolice Gornje Bljuzgavice . To je selo odmah više Donje Bljuzgavice; a one su odmah do Velikih Nateklina.

Što su ih zvali Bljuzgavice to niko ne zna.A ono Gornje i Donje je da ih ljudi razlikuju. Inače su Donje Bljuzgavice na većoj nadmorskoj visini barem nešto.

Vidim je ova će me tušit po dana.Takve su vam, te iz Bljuzgavica.Šta ću moram je slušati. Zadužila me žena ko niko.Ona mi neštelila poso kod Wolfa.Taki su vam Bljuzgovčani. Svugdje svoj rod imaju.Naspem nam po piće,njoj brlju,sebi kurvoazije. Ona ga neće, voli više šljivu nego stranjsku kolonjsku.Nije se dala smesti nastavila je.

Vi mislite naopak neki narod, hajvani, čim nešto što je dole zovu onim što je gore. Nisu oni hajvani, oni su pametni ljudi. Njih je život svemu poučio.

Svako selo ima svoju priključak na đadu na državnu cestu. One se nigdje ne dodiruje i nema oznaka za skretanje osim imena sela. I to pogrešno postavljenih. Oznaka Gornje Bljuzgavice vodi u Donju Bljuzgavicu. Oznaka Donje Bljuzgavice vodi u Gronju Bljuzgavicu.

Između sebe napravili mali autoput , malo vijugav i zaobilazan, dug triset tri kiolometra , a oni udaljeni sedam kilometara, pješe. Na svakih sedamdeset lakata postavili ležećeg policajca ili ježa.

Na autoputu pravilno oznake postavili;ono dobro došli sretan put. Šta su sebi mislili to ne možemo ka'sti.Na svakih tries-četeres lakata ležećeg milicajca , jal ježa postavili.U svakom postavili po dva tri eksera , tek dvadesetke radi uroka.

Ali iskopali tunel dug trista metara i žičaru u njemu da je niko nevidi.I još svašta nešta. Iz sigurnosnih razloga nisu ni struju u tunul puščali ili natandarili.Žičare vukli konji.

Neko bi reko gdje tu pameti ima. Ima, ima; itekako ima. Saznaće se.

Recimo krene vlast, jal poreznik, jal policija ili neki pjevač i uputi ko biva u Gornju Bljuzgavicu. Svi obavezno on zalutaju u Donju Bljuzgavicu. Ili ako se zapute u Donju zalutaju u Gornju. Čista računica.

Poreznik i policija traži tog i tog, utajio porez ili je nekog mlatno kocem na teferiću u Malim Bašćama.

-Nema ovdikari takog.

-Kako nema, piše da živi u Donjoj Bljuzgavci.

-E drug ovdi ti nijema Donje Bljuzgavice. Gdje si ba čuo da je u Gronjoj Bljuzgavuici Donja Bljuzhavica. To nikad nije bilo , niti će biti.

I upute ga na autoput. Kažu divan širok put, vrlo bezbjedan čovljek se mora nauživati krajolika, htio ne htio.

Šta će putnik namjernik mora obrnut na pravi put. No rijetko kad stigne.Ili se pješe vrne ili ga konji dovuku nazad. Kaže poderale mu se gume.Nije mu jasno kako put čist nigdje kamićka.

Mještani ga tješe,šta ćeš prika njaprije će biti zamor materijala ili neka viša sila.

Ako neko i dođe do one druge Bljuzgavice tamo ih sačekaju dvojica mutavaca koji ne vide i ne čuju. Na vratu im obješen konop, a u rukama plakat na kome piše;

Ahtung , ahtung tifus i kolera. Mi smo ilmije, molimo sadaku.

Što se tiče pjevača; njega bi pustili da im u domu kulture i alkohola otpjeva svoje. Kad bi tražio honorar rekli bi mu da ide u one druge Bljuzgavice, oni ga naručili pa nek mu oni plate. To što je pjevo, ko mu kriv, niko ga nije tjero.

Vlast se uvijek vraćala neopbavljena posla.

Pjevači i poreznici bez love.

I sad vi nama recite ima li tu pameti ili nema.

Čujemo jednog blentu kako pita a koljači, ustaše i četnici, njima svejedno koga će prvog. Samo nek nisu njihovi.

A šta mislite zašto je tunel služio. I Tito se mogo u njemu sakriti da ga nikad ne nađu.

 

…Ako ikad Anđeli po zemlji budu hodali , biće to u mom Sarajevu , Gradu čednosti.

Ova  gitara  je moja i Dodina . Dodo me naučio da sviram i to dobro , jer on je bio umjetnik . Sve što je radio ,  radio  je savršeno . Odjednom mogu razmišljati o Dodi , a da me ne boli . Odjednom mi uspomene dolaze , a da ih ne odgurujem . Grlim ih i milujem . Odjednom život nije metalni strug što stišće , već grlica bijela što pokušava da leprša . Odjednom život nije praznina i tupost. Odjednom…

Gitara me  gurka  i šapće :

-Život je prelijep.

Poslije mi je Dobri opisao kako se to njemu činilo . Ne ,  nije rekao : činilo . Njemu se   to prisnilo.

Ti , plava i stasita , okupana crvenilom rubinove anterije , koja hoće da  bježi , da prepukne , da otkrije ljepotu koja se ne bi smjela noću skrivati , život počinješ da budiš. I prelijepa i mila ,  brmenita oblinama i sjajem , sa likom djevojčice koja sanja , obasjana zvježđem i ljepotom koja postiđuje krajolik , pružaš ruke . Iz tebe se mila moja ,  tuga se   gubi ,  tek malo sjete  titra , koja uvijek može da se vrne u tugu i bol.

Javlja   se osmijeh koji obasjava đardin . Meni se  se činilo , ruke hrle  prema mojim .Htio sam da koraknem , da ih prihvatim  , da se u tvome  zagrljaju utopim , ali ljubomorna gitara me preduhitri .

Uleti  u  tvoje naručje  , počne da ti miluje ruke i da zadovoljno prede .  Cik malog mačeta koje traži sisu , vrisnu , gitara odgurnu mače , više joj ne treba . Sada joj trebaju dugački ženski prsti , koji će milovati  strune i natjerati  reski i umilni glas  da pusti čežnju i prospe bol.

Đardin je zanijemio , Mjesec i Zviježđe su se spustili nisko kao nikad prije . Iskon im šalje znanje , čuje kako se  jedna grlica nabija na trnje ruže , krvari i voli , ali svoju tugu ne da nikome.

Tada ti  čuješ akorde Dodine najdraže pjesme , kako se slijevaju iz tvog  srca , u tvoje  ruke i gitara počinje da prosipa , neznano dugu  čežnju i ubijenu tugu:

-Jutros  mi je ruža  procvjetala…

Milosni šapat se razlijeva tišinom , zvuk gitare nježno titra, cvili . Damari jecaju , suze ti teku, ti im se raduješ, a tužna si.

Tužna ,  toliko te  boli da bi radije vrištala nego pjevala.

Boli te toliko da bi kose čupala , ali se odjednom iz tvoga glasa ruža otrgla i   pristavila se  pred našim  očima .

Bjelina je nestvarna . Ruža je čudesna . Tačno stotinu lati ima. Znamo to i ne brojeći. Trepće svakim tvojim uzdahom . Svaka lat titra i svaki plače . Svakim titrajem struna  rubovi im  postaju krvaviji , ali polako se boje    plavetnilom ove noći i zvijžđa koje nose nadu.

Ruža ti šapuće , ali ja je razabirem:

-Izdrži bar ovu pjesmu , malena . Pokloni mi milosti , i uznesi  moju bol do kraja . Barem me , prije nestanka svog ,  rodi   mila.

Glas ti je napukao , vazduha u plućima nema , srce ti se cijepa na dvoje . Niji ni za onog , ni za ovog svijeta .

Ali ne ide to tako , mila moja . Ne može se srce tek tako pocijepati . Treba birati , a pjesma ne može birati umjesto tebe . Treba odlučiti , a ruža je slabašna.

Ako ne prepukne , nema tvoje mladosti , ljubavi jedine , tvog milog Dode.

Ako ne prepukne , ostaju ti samo daleke uspomene , sjene nedoživljenih radosti.

Ako ne prepukne , uludo je bačeno trinaest godina radovanja .

Ako prepukne ,  nema više ovog nesnosnog derišta sa suzama u očima koje ne padaju , i daška na usnama koji ljubi , ali zato više bole i gode .

Ako  prepukne , nikad više nećeš osjetiti njegovo lice na svom dlanu.

Ako prepukne , nema više ovakvih blagih noći.

Ako prepukne i   prekrasna ruža tvoja umire sa tobom.

Ako prepukne nema …

Znam nije pravedno mila. Ova noć kasni samo trinaest godina . Ali,šta znaju djeca i anđeli šta je vrijeme . Oni znaju samo da  se igraju i vole . Izbriši ih, te godine .  Zapravo one se već same počele da se brišu.

Pjesma je tužna , ti još tužnija . Rastaješ se od nečega što ti je trpalo  boli, koje si prinosila samoći svojih dana . Boli su bile tvoja radovanje . Bol i tuga te hranili . Bili zavjet nedorečenim snovima .

Osjećaš da se zaboravljeni život vraća u tvoje vene .

Ruža gubi sve boje osim svjetlosti . Miluje ti kožu i plovi ka srcu i puni ga toplotom . Znaš, ledu tu više   mista ni . Možda će trebati vremena , ali odlediće se on .

Pjesma klizi . Misliš , dakle tako izgledaju   poslijednji jecaji umirućih snova . Lakše dišeš , nije taj jecaj ni tako bolan , kao što muzika i srce pjevaju.

Sa tim poslijednjim jecajima , ja vidim Dodu kako te ljubi u polju djevičanskih ljubičica , kraj izvora Modre rijeke.

Miluje ti kose , ljubi onaj nestašni čuperak plavi . Tebi je toplo i ugodno , jer sunce kasnog proljeća vas miluje . Ušuškavaš se  ljubavlju i čvrsto stišćeš uz njega . Ne želiš da ti dodiri ikad prestanu .

Ti ne vidiš da je on tužan i sleđen . Danima ga nosi  prelijepa , a zlokobna vizija , a neće da ti je kaže , da te ne uplaši .

Vidi tebe , poput labudice , svu u bijelom , samo ti na čizmama izvezeni plavi listići nalik srcu . Prelijepa u plaveti dana , ti stojiš upravo na tom vašem proplanku , kao najmirisaviji cvijetak i veselo mu mašeš . Jedan poljubac rukom , kao dijete na oproštaju , mu šalješ.

I on je poput labuda sav u bijelom ; samo mu na bijelim čizmama plavbičasti vez nalik krstu remeti bjelinu.

A onda , sunca nestaje , tama je svud ,  ti  blještiš i lice ti se stravom grči , pretvaraš se u  gromadu od leda sačinjenu . On osjeća da gromada hoće da vrišti , ali ne može , neko joj ukrao glas i damare . I ti si samo santa leda u mračnoj noći.

Vidim kako ti prilazi ljubi i suze briše . Vi ste dva labuda bijela koja ljubav vode.A onda ti on maše i nestaje .

I još vidim kako mu suza na tvoje lice kanu . Ti je osjetiš ,zapeče te . Pridižeš se , hoćeš da je obrišeš . On ti ne da , bijelom maramicom ti briše vlažnost sa lica . Na maramici ostaje crveni trag , ali on skriva da ne vidiš . Ti si sumnjičava i pitaš ga :

-Mili, zašto plačeš ?

-Ne plačem mila , to je jedna grlica od sreće suzu kanula . 

I zaista dvije bijele grlice , jedna sa plavetnim , a druga sa   rubinovim prstenom veselo  doletješe iznad njih , napraviše par  razigranih krugova , kao da žele da  podijele zajedničku sreću prelijepog dana.

Dodirnuše se vrhovima krila . Vazduh se ispuni  ljubavlju i ozonom . Cvrkut , sijevanje i odjek groma stopiše se i  ispuniše livadu sa cvijećem . Munja se  provuče između grlica udari u visoki jablan nasuprot tebe i Dode .

Veća  grlica , ona sa rubinovim prstenom  na vratu , pade na livadu . Manja , se bez glasanja spusti do nje ,  dodirnu je kljunom . Jednom ,  pa drugi put . Polegnuta ptičica ne mrda . Malena duša se uznijela na nebo . Ali , možda ne i sama . Kao da je ponijela i dušu ove drugu, jer ona poput insana , položi glavu na grudi mrtve grlice .

Nebo se skroz smrači , poče strhoviti pljusak .Ti si sleđena , pogled ti se ne miče od malih ljepotica . Glas ti zastao u grlu . Otvaraš usta , ali tona nedostaje.

I Dodo i ja slutimo samo jednu riječ :

-Zašto ?

Hoćeš da priđeš onoj što joj se grudi još miču . Da je skloniš sa kiše , u grudi sakriješ , da njen  bol ,  koji osjećaš do srži ,  prigrliš sebi.

I Dodo je prestravljen i rastužen . Malo mu srcu  lakše , misli to je bilo obistinjenje njegove vizije .

Jes , kako nije?

Tiho , da ne preplaši grlice , zagrli te i kaže :

-Idemo mila , pokisnućeš.

-Ne mogu je ostaviti samu .

-Biće ona dobro . Nadam se . Idemo mila moja .

Ti ne ideš , tebe Dodo vuče . Ti ne skidaš pogled sa grlice što diše . Kako se udaljavaš , ona je sve manja i ti je odjednom više ne zamjećuješ . I u tvojim mislima ostaće zauvijek dilema , da li je presvisnula ili je skupila snagu da ponovo uzleti.

Poslije četrdeset dana si saznala. na dan vašeg vjenčanja Dodo je poginuo i dio tebe sa sobom odnio , a ti si ostala sama i bolna.

Poslije trinaest godina si saznala da je tako moralo biti. I zato ova noć , ovaj bol , ovo sjećanje i bol koja vraća u život.

Znam da se pjesma bliži kraju . Mnogim grlicama i labudicama je procvjetala ruža u noćima poput ovih.

Moje oči su pomalo umorne . Teško je kriti pogled od tebe , Malena moja i držati ga okrenutog Nebu i Zvijezdama . Vrat se ukoči.

Ne mogu da se protegnem . Ti si tu.

Ti više nisi insan , ti si meleka koja se u pjesmu pretvorila i svoj bol istočila . Pjesma više nije o tvojoj  ruži , već o svim onim  tužnim ženama i njihovim ružama koje su  hajvani ostavili . Ja sam zabezeknut . Mnogo sam ljepota vidio i sreo na svojim putovanjima , ali tvoja…

Tebi žao svoje   i svih drugih  ruža . Koliko tuge na ovom dunjhaluku ima .

Upitaš se kako je onoj jadnici , koja na onoj malenoj planeti samuje  , čekajući da se njen Mali Princ vrne.

Pomisao na tu Kruhku ružu što vene u samoći, ti pomaže da shvatiš , da ne možeš dozvoliti da ti srce prepukne . Moraš ovom malom  blentovanu  izbrisati suze iz očiju i pokušati da mu  srcu vratiš , duše njegovih izgubljenih ruža i grlica.

Dok okrećeš glavu prema meni , ti  ne možeš da vidiš  da se ruža ,  ta svjetlost tvoje duše , tebi vratila i rumenilom života obojila vrhove jagodice tvoga lica . Oči ti više nisu ledena plavet  Postaju nježni Ocean  Tišina i sni dubok kao istina .

Ali ja sam ipak tužan . Srce mi zebe . Znam da  je sve dato u provima . Nekom drugoj grlici ili ruži , bliskoj srcu mome , srce će da  prepukne…

Lapsus memoriae su ponekad brže od naših emocija i misli , posebice ako su uzrokovane duboko kompromitovanom kognitivnom percepcijom date stvarnosti i nesusretanjem dugim  mnoštvom vakata  , koji  neumitno , nošeni vjetrom, snijegom i kišom klize smiraju.

-Ih jesi nam puno reko ! – ibretili bi se moji mahalaši kojih više ni , ali bi tiho , svako za sebe , prelomio kroz stusnute žvalje .

-Hvala ti , blentovijo dobra ,gdje čuo i nečuo .

Taki su vam oni . Ponosne konjine .

Znali bi šta sam hotio rijeti.

To je moje izvinjenje svim dobrim ljudima , prenstveno ljudicama i ludicama , Božijim ljepot anđelima i djeci , svojoj i ovog dunjaluka , za svaki Lapsus calami , Lapsus linguae , Lapsus memoriae  i sve druge znane i neznane pogreške .

*

Maj je mjesec . I kiši . Danima . Sunca na kapaljke ; i one infuzijske su obilatije.

U predgrađu , daleko od mahala , međ velikačkim zgradama , sakrio se jedan mali parkić sa tri klupe ,  pet lipa ,  tisuću ruža ,  obiljem zelenila  , bukadar janja i  maslačaka . Tek pokoja kopriva kao opomena djeci koja u zelen zaluta , da nije sve bajka , ali i nauk , da za sve ima lijek ako ljubav u srcima titra .

U parkiću , minjaturnom gaju , Galerija Bosna zemlja Božije milosti , daleko od vreve i žurbe , obitava. Svojom bjelinom i prozračnom ljepotom utočiste je poeti i slikaru koji u njoj stoluje , voli , slika , piše i sni . Prebire po strunama silnih kalendara što se takarli , a prelijepi život zovu . I sa radošću ih tegari .

Ma , on vam ne zna i ne mari za vrijeme . Nema ga :

-Odakle ti vrijeme frajeru jedan mahalski !

Zima nikako da se odmakne i pusti malo topline u cvijetno ostrvo sreće . Uspomene kao da su se zarobile u danima punim bjeline i sanja . I sjećanja

Sniježi . Vani je prohladno i bajkovito. Blagoslovljena je noć . Prelijepim nebeskim anđelima , prozirnih , svjetlucavih krila su otvorene sve putanje i svi kapidžici neba . To oni silaze da insanske želje prime i steru pred Arš .

Bjelina je kristalnim pahuljama okupala dunjaluk. Čuje se škripa snijega pod nogama okašnjelih šetača . Buka auta već odavno nema. Snijeg je zapadao i pučanstvu se ne izlazi iz ugodne topline doma.

Samo vremešni galerista ćuri u plavetnu nevinost. Očekivano. Galerija je odavno zatvorila vrata. U ovo doba nema ni slučajnih prolaznika. Tišina vreba i samuje. Jedini svjedoci su snijeg , tisuće pahulja bijelih , tri klupe , tri fenjera , pet lipa , on , Galerija Bosna zemlja Božije milosti i slike.

Iako se čini da je družina velika , osjeti se neka neodređena , nedorečena praznoća . Skoro mrtvilo . No , svjedoci znaju da će se uskoro pahulje uskomešati i da će banuti očekivani gosti.

Galerist izlazi van , ostavljajući vrata širom otvorena , da žmirkava svjetlost obasja pute dolazećih .Podsvjesno želi malo nježne svježine i ljepote blage zimske noći uvući u prostor u kome svjetlost i čarolija boja vladaju.

Polako prelazi mali plato , slazi niz četiri i po stepenice , i već je u parkiću . Pravi prtinu preko puteljka pokraj koga je smještena riznica njegovih slika . Ništa sem tišine , svjetlosti i bjeline ne postoji. Okolne zgrade su ostale odsječene tamom noći i bjelinom pahulja . Svud okolo je zalegao ugodni mir . Tišina i sni . Oćarajavući . Spokojni i nedostižni .

Kao neka čarolija u zavejanom obzorju , u svjetlosti uličnih svjetiljki lebde rojevi tisuća bjeličastih kristala, što nalik marljivim pčelicama , kule od snijega , u ovoj noći uspomena i želja , grade.

Da , da . Parkić , Galerija i snijeg postaju oaza svjetlosti , u pustinji zvanoj uspavani Grad Čednosti .

Sva svjetla u Galeriji su upaljena i poput kandilja sa minareta blagorodno zrače svjetlost u ovu Blagoslovljenu noć . Toplina što plazi van kao da lagano vitla i veje pahulje . One nemaju kud i počinju da plešu nježni tango sa njegovim uspomenama.

Klupa na suprot vrata je dobrano krcata snijegom , ali galerista osupnut ljepotom i milinom noći ne mari i sjeda zagledan u vrata . Zna uspomene će sa snijegom , sa laganim vjetrićem , sa čudesnom bjelinom plesati tango do konca noći ; do one tnake niti koja je razdvaja noć od svanuća, san od jave..

Nada se da će mu Anđeli u posjetu doći. Vrijeme je . Poželio ih je . Godinama , decenijama ih već čeka .Bog Milosti i ljubavi zna koliko u njegovim molitvama i srcu ljubavi i nježnosti ima.

Prvo se javi jedno nejako vav va vau vav. To preslatki , bucmasti Medi gegajući svoju pseću rundavu stražnjicu , veselo doziva svoga drugara , sad već vremešnog galeristu , što se na zasnježenoj klupi nježi . Nema veze , razmak od šest i po decenija pride dva stađuna kao da se nije desio. Davno usnuli Medi je tu . Veseli , mali razigrani mahnitovčić.

I dok on sa nadom vrti malenim repićem očekujući djetinji zagrljaj , prilazi mu Luce , domačica svih njihovih noći koje iskonu zovu. Stasita , visoka , raskošna , a u bjelini svojih halja ,krhka kao zaljubljena ivančica . Čvrsto priljubljena uz njene skute se nesigurno gegucka slatka četvorogodišnja djevojčica . Krhkija i prozračnija od pahuljica koje joj padaju po kosi. To je Nadin , njihova nestvarna , rano usnula djevojčica.

Djevojčica nešto veselo cvrkuta rundavku . Ovi se ponosno šepuri , skakuće naprijed nazad , tobože ne da se uhvatiti . Utom , niotkud , iz bjeline , skoro stidljivo iskorači djevojčica sa krvavim šalom oko vrata. Po koja rubinova kapca krvi , iz vrata još uvijek crvenilom škropi bjelinu .

Svi je znaju . To je Dijana , mili Anđeo ,prelijepa plavokosa djevojčica od nepunih desetak godina. Blijeda i prozirna kao dah pahuljice na staklu :Da je on srcem punim blagosti i ljubavlju ne prepoznaje, pomislio bi da je Snježna princeza . Toliko je nalik ovoj prelijepoj noći , u kojoj se dobra Božija bića vraćaju da raduju onoga koji ih neizmjerno , beskonačno voli.

Djevojčice su radosne i lepršave , vragolasto nestašne i poletne . Čak je i Dijana , skakutava i iskričava, anđeoski prelijepa, kao sto kao što je bila . Sve do onog dana , četiri kuka pride šest decenija , kada je veliko zlo nestalo. Miluje Medija i šapće mu:

-Sa'će on!

Pogledava ka klupi i vidi da se snijeg stopio sa galeristinom kosom . Ne razaznaje se gdje završava kosa , a gdje počinje da se taloži snijeg. Njegove oči kroz stusnute , trepavice zaljubljeno glede u sjene male pred vratima galerije , iskreći nježnost i ljubav.

Iz galerije , neznano otkud banu Vesna S. noseći dva taburea . Spusti ih na snjegoviti beton , pomilova Medija , zagrli djevojčice , tako bestjelesno kao da je od paučine , poljubi ih u čelo i upita :

– Kako ste ljepote mile?

Luce se smješi i klima joj glavom . Veća djevojčica se pribije uz nju . Zagrljaj Vesne i Dijane kazuju da su već odavno nebeske druge . Medi skakuće oko njih vav vau vav vau , ljepota mala šapće da je usnuli galerista ne čuje :

-Ma ja sam od usnuća dobro . Nego se brinem za Dobrog , mog milog blentovog drugara . Djeluje mi umorno i kao da nas ne prepoznaje.

-O ,ne boj se Mila . Ništa to ozbiljno nije. Znaš ga . Ljepota , ljubav , dobrota i čarolija anđela ga uvijek gane i raznježi . Skoro ga obore sa nogu i treba mu vremena da dođe sebi . Najbolje je da ga ne gledamo . Sad nas se malo stidi , sakriva pogled pun boli , jer misli da je kriv što nas je pustio da odemo.

Sjedoše na tabure.Dvije odrasle ljepote sa još ljepšom djecom međ skutima. Pas se nestašno zaleće na pahuljice i skuplja jednu po jednu, želi ih pokazati sjenovitim likovima. Ali mu to ne uspijeva. Pahuljice nestaju kroz njegovu prozračnost.

-Zašto sjedimo napolju ? – vragolasto se iz dubine Galerije frkičasto glasa Frka Frkica .

-Budi mi pozdravljena ljepoto mila .- Smješeći joj se puna radosti , diže se Luce i kao nešto najrođenije je grli .

– On sada sjećanja svoja sanja . Ne smijemo ga ostaviti samog . Znaš ga kakav je ? Snovit i krhak . Zaljubljen u život i sve svoje dane . Sanjajući , može se pogubiti i usniti , a vrijeme mu još nije…

-Al duga je noć , još mnoge , na okup moraju doć . Zalediće se.

-Ma neće , ne boj se ! Srce mu je jako , uspomene su vrele i bole , a ljubav ga beskrajana miluje . Ako otvori oči , izgubiće nas . Opet. To ga najviše boli .

-To znam . Jutrom se sve teže budi . Da mu nije djece , unuka , i one što ponekad na njega umilno frkiše D'bro Dobro , već odavno bi zaboravio da se budit treba .

-Da , da . Ima još dva , tri dunjalučka posla završiti i eto ga nama.

-Hoće li nama ili …- ne doreče Frka Frkica.

-Niko to osim Milostivog ne zna . Toliko ljubavi i dobrote u njemu ima , da vjerujem da će mu se lutanja oprostiti . Nadam se i molim.

-I ja , pet puta na dan . – Još jedna sjena velovita sa gitarom trešnjine boje u rukama , iz pahulja bijelih izranja …

… i još jedna , pa još jedna ..

Sjene male , anđeoske , prozračne izranjaju iz velova hiljada pahulja bijelih , koje se talasaju i kupaju u svjetlosti galerije i tri fenjera , tvoreć nestvarnu sliku koja zamagljuje paučinaste niti sna i jave …

Ujutro je u parkiću osvanuo prelijep majski dan obasjan suncem. Ruže , tisuću njih , upile mirise blagoslovljene noći , smješkaju se ivančicama i maslačcima . Žara i travke se umile rosom , paprati i šaši ovdje mjesta još uvijek ni , lipe još nisu procvale ; dan miga , samo što nisu.

Na srednjoj klupi galerista sanja da snijeg veje , hiljade pahulja bijelih pada li pada , a ljubavi njegove još uvijek plešu u noći sa hiljadu velova bijelih . U svakom velu jedna nada , jedan dodir , jedan san , a jedna želja .

Hvala vam za sve dane i ljubav koje ste mi poklanjale .Uskoro ću vam doći mile moje. Još koji dan , još koji tren , još koja noć , još koji san , još malo ljubavi ovom dunjaluku da dam. I eto mene .

Svuda okolo snijeg i stud. Ljudi užurbano hode. Prolaze pored parkića , pognute glave , zabrinutih , namrgođenih lica , sa tovarima svojih i tuđih briga na leđima . Nemaju vremena da zastani, da pogled dignu , zavire u srce svoje , u kome mnogo nepoklonjene ljubavi i radosti tuguje i jeca .

I ne vide da u parkiću svjetlo nebesko sja i grije. I ljubav vri. Galerija se smješi , galerist snen od ljubavi gleda u nebo , radosno , djetinje širi ruke prema njemu , kao da ga želi jednim zagrljajem obuhvatiti i raznježen kliče :

-Hvala ti Gospode Ljubavi i Milosti !

Uvod u dnevnik Lucije Blaženović

Onog dana kada je Frka odlučila da ode, ostavila je Dobrom dvije debele  sveske. On ih nije ni pogledao. Onako muški. Sebično. Odložio ih je u seharu tuge. Znao je da ne bi mogao da podnese još boli.

Više nije bio Mali Princ. Njega su dešavanja 1984. ubila . Saznanje iz 1985. konačno dokrajčila i samo je odlebdio među maglice.
Ponekad bi se Dobri čuo sa njim. Ono jednostavno; kako si, ja sam dobro, što i tebi želimo. Ništa više. Postali su dva-tri odvojena svijeta.

Opet , nekad bi se Dobrom malo zgudumilo. Safatala bi ga neka fjaka, damari samo što ne bi zasuzili , pa ne bi znao šta će sa sobom. Iznio bi Curvoasier ,tri kristalne čaše i dvije kutije cigara. Zna se Gitanes i Drina sa filterom, Onu njegovu bez gaća, za rata ugasili i nikad mu je više mu nisu poslali.

Uz duvan i piće bi stavio i jedan obajatli komad slatka. Ponekad ružicu. Nekad tulumbu. Nikad zajedno, i jedno i drugo. To je bilo više radi dekora. Otkako je bio rat i grlice odlepršale ,nije im bilo do statkog.

Tada bi nasuo tri čaše. Kurvoazije. Obavezno. Jednu za sebe, onu lijevu, od srca ,izdajničku. Pa onda onu desnu milostivu za Malog Princa kako su ga Frka Frkica i Luce zvale.  A onu treču , nesvrstanu ua Blekija , kojeg su zvale i Fini.

On više nije dolazio. On se ubijao životom i bjesomučnim traganjem za Princezama kojima treba pomoći. Jednom ili dvaput je navratio i vidio bi dva samotnjaka. Praznoća ga je činila nervoznim. Nigdje ni jedne Grlice , Krhke ruže ,  Bijele dame ili Malene . Pustinjski nije dekor bez kulisa i ljepota nije za njega . Bez riječi bi doš'o, bez riječi oš'o. Ovi bilmezi se skoro i ne sjećaju ko je on

Dobri bi zapalio cigar,  Ž'tan, pustio znanu muziku. I čekao. Znao je da će se onaj jetim odnekud pojaviti . Bio bi miran i staložen, da ga ne prepadne. Djete je to. Ne voli grube ratnike.

Mališa stvarno nije volio nikakve ratnike. A Dobri nije bio ratnik. On je bio čovjek prtljagom , sa djecom , bolom i snovima, koji je morao da se bori za svoju zemlju. Nije to imalo nikakve veze sa čašću i ponosom. Batalio je to kao dijete, jer je bio častan i ponosit.

To što je uzeo pušku u ruku, imalo je veze samo sa milošću i ljubavlju prema Sarajevu , Gradu Čednosti i Bosni zemlji Božije milosti
Njemu su nudili da ide van. Nije mogao.Grad i zemlja su bili puni siročića koje je trebalo braniti. Znao je da će ih biti mnogo , nemjerljivo više . Počelo je veliko nestajanje dobrih ljudi; Anđelčića ,Plemenitih Grlica i Naivnih Konjina , koji su vjerovali da su svi ljudi braća.A braća ne rade jedni drugima zlo.

I tako je on zaglavio u ratu.Nije mu bilo žao.Znao je da mu se neće ništa desiti.Ništa, što bi ga prevelo na drugu stranu. Imao je ovdje  još posla . Sebi je odredio da bude jedan od okamenjenih svjedoka. Znao je o čemu će svjedočiti. Uglavnom. Nije znao kako i kada. Rečeno mu je da se ne sekira. Sve će shvatiti , u vrijeme kada svjedočenje treba da se desi i počne.

I uvezalo se. Pomoglo mu je to ćaskanje ćutke  sa jetimom . Kada bi zapalio drugi cigar i nasuo drugi curvoasier ,osjetio bi lagan dašak povjetarca i Maksumče bi se pristavio nasuprot njega. Nisu mnogo pričali. Tak poneki djelić sna bi u misli dozvali. Još uvijek su mislima bili spojeni. Kanal se samo privremeno gasio . Ali uvijek su ga mogli otvoriti .za slučaj prijeke potrebe.

Ništa novo na dunjaluku, ni lijevo ni desno. Gore i dole još manje. Krv i ratovi. Sve krvaviji i krvoločniji. Djecu i žene siluju, kasape i ubijaju.
Ljubavi je sve manje, život je sve bjedniji.
Jedino je Bog ljubavi i milosti sveprisutna konstanta , ali i tužan.

Vremena ljudi nemaju. Užurbani su. U jurnjavi izgube ili vjeru ili djecu ili život. Najčešće sve troje i još po nešto pride. Redosljed uopšte nije bitan. Izgubi li se jedna od ovih blagodati . život ne vrijedi trule mušmule.

Obojica su bataili cugu. Ali ona je jedini način da u tihim mislima budu malo zajedno. Poveznica. Sa čime? Možda su i zaboravili. Tko da zna? Sjećanja su varljiva roba.

Par puta srknu. Onako iz navike. A kad oni srknu to nije srk. Jok! To je cug. A kad cugnu, onda ga i šuknu. Kada ga šuknu druženje potraje i više dana. To nije bilo radi njih , to je za duše nestalih. Zbog toga nikad nisu pomišljali da batale piće.
Onda postanu sebični. Što će cugu dijeliti , kada jedan može sve sam piti. I više mu bude i duže traje. Tada postaju jedno. Post traumatico .
To objedinjeno jedno, jednom odluči da pogleda sveske. Jedna ima Frkine djtinje vinjete, druga Lucinu kaligrafiju.
Ako je to što misle da jeste, biće spašavaj se ko može.

Odluče se , prvo je čitanje Lucinog krasnopisa.Ona je prva odlepršala.
Razmiču korice , ugledaju par rečenica naslovljenu na Frku.

…

Piše:

Mila moja sapatnice,

Čuvaj mi ove moje riječi do zadnjeg tvoga trena, tek ih tada proslijedi Dobrom , neka vidi koliko je voljen bio.
Hvala ti.
On sada vodi brigu o meni i manje me boli.
Uskoro odlazim.
Čuvaj mi se. I pazi mi na njega.
Možda i preboli Malene, ali Malecku neće.

I neće se moći snaći.Znaš ga kakav je.
Maksumče.

Izgubiće se usput.

Malena Luce.

***

Jetim hoće da otvara seharu gdje Bleki , kojeg zovu i Fini ,krije svoje tuge i hoće da   sveske turi tamo.
Dobri ne da.
Kaže:
-Luca poručila, vakat je da Bleki izbaci bol. Ti mu čitaj, manje će ga boljeti.

Počinje čitanje.
Vrte se slike, vrte se sjećanja, a ljubav ih prati i ne da im mira.Osjete Bolero u vazduhu.

I bol….mnogo boli…
I miris djevičanskih ljubičica.
Nije vrijeme za Tokatu i fugu u D molu.

Vrijeme je za sjećanje i…

Ljubav.

Mnogo ljubavi.