Blažena Luca – X dio / VI Nastavak


*
Dunjaluk je zaibrećen . Nije mu jasno šta se dešava i ne čuju kako Mojsije šapuće Debi i Lenjom :

-Sada .

Njih trojica spuštaju ćemane iz ruku , lete ka Dobrom i razastrtom ćebetu  i hvataju ga za tri slobodna kraja . Svaki po jedan . Čebe se zateže . Na vrijeme .

Ljepota sa suzama na licu plavom ispod desnog , crnom ispod lijevog oka , ubijeloj vjenčanici  sa rasplatenom kosom koja leprša , na vjetru koji naglo zapuha iz sve snage  .  penje se na zid balkona . Zastaje , gleda u nebo  bez oblačka . Bljesak munje se razli u hiljadu zmija . Zagrmi , kiša pljusnu  ,  ona   samo zakorači i kliznu dole . Savršen let sa nogama naprijed . Škola bentbaštanske brane .

Zapravo klizanje  niz bujicu kiše , koja u tren smoči njenu smrtnu haljinku , kroz koju se probi nagost i ružičastost savršeno skladanog tijela .

Prisutni odaslaše u kišu jednoglasno i uskomešano:

-Joj .

Nesrećnica udari o ćebe  ,  k'o kamena lopta u tepih , zateže ga , pokosi trojicu , ono popusti . Čebe je odbaci   na onog , četvrtog sa krvavim srcem u  rukama , što joj ljubav u dockan čas nuđaše .

Njih dvoje postadoše svjetlost i nestadoše .

Mojsije je ljut i zaviruje se ispod ćebeta , iako zna da nisu tu .

-Koji ,  od vas dvojice konjina  , nije držao kako treba ?

Lenji molećivo gleda u Debu , ko veli , ne mogu još i govor držati .  Deba se cereka i sa smiješkom odgovara :

-Eh , kaki si . Vazda na nas dižeš frku.  Nismo ti mi ništa krivi . Ona je . Ko je tjerao da leti . Pod jedan . Nisi vidio da je ona u poslijednjem trenu naskočila na Dobrog . Pod dva .  Kao da je htjela da ga povede sa sobom . Pod tri . Jes ga vala naskočila .  Ko jahačica u finišu takara . Pod četiri . On ništa , samo ja zagrlio i čvrsto je drži , ko najveći levat . Pod pet . Ja bih ludaču namah zvekno , sve  da je sa petog skočila . Pod šest . Joj , jes dobra , pojo bih joj nešto ko sjeckani burek . Baš tako razmišljam  , ali ona heknu po njemu i nema ih . Hava . Pod sedam . Načisto puhnuše . Pupa hava . Pod osam . Jes , vala ovo žensko , prava koka zraka .

-Daj ba , uduni  , matere ti . Nije ti ovo nabrajalica o anamo onoj ili capinu .

Tišina bi bila mukla , da kiše ne lije , munje nebo ne paraju , zmije grme i Mojsijeve oči ne sijevaju .

-Eso pali makinu . Idemo . Znam gdje su .

Okreće se Omi i Herci .

-Vi ste krivi za sve . Da ne dođoste , sve bi bilo u radu . Prorijedili ste havu svojim udisajima . I poremetili  sekunde svojim sljepilom i umorom . Eso , vozi nas našem gradu , polako i pažljivo , što brže možeš . Kiša lije , on je na rukama nosi . Oboje su helać i dibidus mokri . U pogibelji su . Jal od pluća , jal od lomova . Ona manje , on više . Ali uskoro će se to promijeniti . Ako odocnimo najebali su . On misli da je spasio . Nije ga briga za sebe . Možda uspiju , ako stignemo na vrijem . A vidim da nećemo.

Eso htjede da upita :

-Kako znaš ?

Lenji mu prstom šareti :

-A-a, i a.

Deba neodređeno prevodi :

-Ništa ne pitaj . Luda , takarli bez takara noć . Sve ti je Eso moj zapisano u onim zvjezdama što se nikada ne vide . Ove što ih insan svako veče kuži su navlakuša . Oblanda . Da se insanski hajvani zablenu u tu ljepotu i da ne vide dalje od nosa . Nego uključi brisače do daske , možda nas poguraju . I ne znam  što tegarinom ovu mrcinu sa sobom . Evo ga hrče , a ono dvoje riknjavaju . I to je  njaka poetika scientia .  Mrtvac hrče , ljepote se gase .

Da nismo u žurbi sad bi ti reko da samo zeru prikočiš , da Lenjeg isprcam kroz vrata , da se riješimo balasti i brže plovimo po ovom kijametu.

 

-Ne znam bona ,  kako su oni mogli toliko izdržati da ništa ne cugnu .

-Ma i mene zamorila me ta priča i grlo mi osušilo , pa sam  morala malu pauzu napraviti .

-Tebi grlo suho , a šta misliš kako je meni budali , koja ti o budalama bajke  pričam .

-Ne reče mi što ti i Herco više niste skupa . Kakav je belaj napravio ?

-E vala ne sazna šta je bilo . Ne ove ture . Ti bi da ja glasnice trošim , a valja mi na kraju večeri zapjevat jednu . Samo za nas dvije . Ili neću , nego pustiti jednu što mi se godinama mota po duši i rovari ko lud kamen ili sihire .  A što ti ne bi ispričala kako te Dobri zvekno ? Hajd’ , dobro , ne mršti se .  Ispravljam se ; što ti ne bi ispričala kako ste vas dvoje vodili ljubav prvi put . Prvi put je epopeja ili sranje . Nema treće . Vidim po sjaju u  da je vama  bilo ovo prvo i malo pride toga . Osjećam to i dobro znam , kako to sa Dobrim ide .

Ja je gledam , malo sumnjičavo i zaprepašteno . Ona i Dobri ko bi reko . Zar mu  Herco nije jedan od dražih mahalaša . Skoro da sam uvrijeđena .

-Ne budi , blesa . Ja i Dobri ; odakle ti to . Znam da mu se sviđam , ali   me poštuje . Ja sam mu samo ženski drug . Uvijek me je tako izdvajao . U početku sam bila počašćena . A onda kad sam skontala šta radi , bila sam ljuta . No , brzo me prošlo . On mi je stavljao do zanja da ono što ne mre biti , neće biti . A tako je i  bolje . Nemam ja srca viška i za bacanje , pa da ih svaki mahalaš , pomalo ledi i svoj dio leda nosi , a meni sante ostavlja . I nikad ne mislim šta bi bilo kad bi bilo . Jer znam kako to sve izgleda . Harco me naučio . Svemu i preko toga . Jedino mu srce u takaru jako , a prema meni slabo . Bilo . I biće . Njegovo je proklestvo neprebol . Moje mirenje sa bolom .

 

Ja se zagledam u nebo . Mjesec   plovi , zviježđe žmirka , povjetarac lahori , đule mirišu ,

Dušeci su udobni . Lela Jela Jelena  i ja udobno zavaljene , pijuckamo kurvoazije , žmarimo slatko i pušimo život . A njih nema , pa nema.

 

Ne proklinjemo jer nam nije dato . Dato nam je da imamo , pa nemamo . Ja imam neka nadanja , Lela Jela Jelena je izričita . Kaže :

-Nisam ga ja prekrižila , ni srce moje ,  ni duša . Ljubav naša je prejaka . Nikad on  neće odseliti iz njih . Tu je njegov dom . Ali ponos je sve zakapijo lancima i katancima i u čeličnu seharu turio , a ključ u vulkansko grotlo bacio . Gorimo , ali ne dosežemo ključe , da se oslobodimo .

Ponekad mislim da je mnogo puteva Gospodnjih , koji ka nama vode .  A mi najčešće  biramo upravo onaj pogrešni , koji nije naš . A od nas samo jedan put vodi . Ili dva , ako bolje raztmislim . Jedan vodi u život , drugi u smrt . Trećeg nema . Zapravo ima , ali taj dođe poslije smrti i zavisi od činjenja ova dva prva puta .

Samo ponekad pomislim da ovi tvoj mališa ,  ima mnogo više od dva puta kojim hodi . Nemoj misliti da je to dobro . Ni tebi , još manje njemu .

Gledam ga ovih pet godina koliko se znamo . Nije on tužan , osim poneked kada se zagleda iza zviježđe . Rekao bi čovjek da  ne gleda , već čeprka iza , kao da nešto traži . I čini se , kada to nađe da postane tužan .

I odluta . Jedini od mahalaša on nekud stalno luta . I vraća se . Sekund pogrbljeniji . Tren tiši. Dlaku umorniji i upravo za tu dlaku bjelji . Ne sijedi on . Samo ja vidim kako mu se dlake  boje.

Po povratku sa tih svojih puta , od Jedinog datih , samo nam  kaže :

-Dobri ste vi , najbolji .

Blesane potapše po ramenu , nas Grlice , tako nas zove ,  primi za ruke , stavlja ih na usne , pa na čelo  i opet tako . Njih ne glada . Znam da to nije dobro i da on zna ono što oni ne znaju . Nas sa nježno gleda i kaže :

-Život je lijep , grlice mile . Saznaćete jednom . Sakupljajte lijepe uspomene . One su danas rijetkost .

Sa tih lutanja bi nam uvijek poklone donosio . Ništa skupocjeno , ali uvijek osebujno . I uvijek bi donio nakoliko kašeta kurvoazijea i ž'tanki .

Navikli se mi na njegove rituale i mirnoću .

Izgurao bi barska bife kolica . Na njima iće i piće . Znamo on ih spravlja ili priprema . Znao je kako i šta ko voli .

Prvo bi uzeo  flašu kurvoazijea , zagledao je , obrnuo , okrenuo i nasuo   svima prst srednji , položeni , do pola visine i nasuo u  kristalne čaše . Prvo one lijeve do srce  za naša srca .  Zatim bi nasuo onu izdvojenu , desnu desnu čašu ,  nevjernu , lutaličku . Uzeo bi kutiju žtanke , blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi . Onda bi nježno , sasvim blago odvojio celofan . Ciganka bi mu zaplesala . Otvorio bi kutiju , svakome ponudio , pripalio ih . Podijelio pića i  sjeo . Podigao bi čašu i ciknuo gutljaj . Đardin bi zapojio milinom od coktaja

-Molim vas grlice mile , pristavite sofru , blesani su vam gladni , a ja sam zeru umoran . A valja vam i zaplesati .

I kako da ga ne voliš malena . Svakom od nas   je davao sve i više od toga . I svi smo mu značili sve . Zapravo kad bolje razmislim nije nikoga imao do nas i svih onih grlica , nama poznatih i nepoznatih.

Nikad ništa nije tražio za uzvrat . Ne za sebe . Za druge jeste . Kad god bi taj neko trebao pomoć , a on je  stizao davati i moliti se .

Ti se sigurno pitaš zašto ti sve ovo pričam ?

Misliš da sve znaš . Nešto znaš , ali mnogo toga ne znaš . Kada pomisliš da si sve naučila , i počinješ da žališ , dolazi kraj . Zato   ne srkleti ,  ni u čemu . Sve će biti onako kako treba da bude . Pa voljela ti to ili ne . I polako sa učenjem . Neznanje pa spoznaja je najljepša moguća stvar .  Mnogo spoznaja i život postaje neiznenađujući i dosadan .

Pričam ti bona , da mu oprostiš , sve što misliš da mu možeš zamjerati . Olakšaj mu . Težak teret je njemu nanijećen . I samoća , mila , mnogo  , previše samoće , u koju tek djelići tvoje svjetlosti u nju mogu prodrijeti .

Eto i ovu nesrećnicu je on spašavao .

Bila mu je ljubav i sebična postala . Htjela je sve , a on tek dijete u odrastanju i pri nauku . I već duboko usamljen , na stazi koja vodi do mnogo brojnih puteva koji bježe jedan od drugoga , a svi su njegovi i svima mora proći .

Ona je njega napustila , jer je težila nečem višem , Dobri joj je bio nezreo . Suviše djetinjast i sanjarski zagledan u nebo.

Slutim da je on je podigao ruke u visini ramena , okrenuo dlanove prema nebu , zatresao malo ramenima , jedna suza u desnom oku se pojavi  , da visi  , a crvena je i nikada ne pada .

-Oprosti mi . Pokušao sam , ali mnogo toga ja ne znam . Naučiću ,  Mila . Valjda , ako mi je suđeno .

Kada je dostigla to više , ono je odvelo iz njenog i njegovog , našeg Grada čednosti i srce joj je istog trena napuklo . Ostalo se naslućuje .  Ono što je dostigla nije bilo  njenoj duši dostatno . Srce na jednoj strani , čezne za dvorima , Malim Princem i njegovom nježnošću , ljubavlju i djetinjom pričom , a ponos je preči da mu se vrne . I tone ona . I tone ona .  A pn je tužan. I tone ona  svakog dana sve dublje i sve dalje . Niko nema da joj ruku pruži . Dobri je par puta posjetio , kada je kući bježala . Ona se pravila da je sve dobro i  da joj nikada nije bolje .

Oboje znaju da lažu , ali im njen ponos ne dozvoljava da prave riječi kažu . Ona ne želi da se ponizi i moli za pomoć , on ne želi da je ponizi i ne nudi joj pomoć , samo kaže :

-Ako ti nekad bude trebala neka pomoć samo zovi , ljubavi moja jedina , ja ću ti doći . Ti nemaš drugi dom doli ljubavi u srcu mom .

Nikad ga nije nazvala . Samo jednom , veče prije nego što se onaj belaj desio . Nije ništa progovorila . Bio je to huk mećave bez tona . On je znao da je to ona i zato je odletio u pomoć, i mene zamolio da mu mahalaše pozovem u pomoć . I zato  nije spavao sa tobom , da te ne povrijedi.

 

Htjedoh da pitam…

Ona mi stavlja prst na suta i kaže :

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši