Blažena Luca – X dio / VII Nastavak

 

*

-Ne žuri sa pitanjem . Insan je stvoren od žurbe . Kada ti sve   ispričam biće ti jasno , da je on samo  dijete  koje ima svoje poimanje časti .

Uze viljušku , žustro razgrnu komad tulumbe , pa ga   prepolovi, pa  učetvrti i uosmini, stavi  ga usta i kaže :

-Upravo onakav kakav treba da bude . Sočan , nabrekao i sladak .

Takva su vam mahalska djeca . Samo se igraju.

-Nije samo da se igramo , bona . Svašta nešto radimo . Samo lijepe stvari . I čuvamo tajne koje nas najviše bole . Nikome ih ne pričamo . Imamo mi neki blesavi kodeks šutnje .

Daj pusti nam  ovu kasetu , ja je ponjela , znam da ti nemaš vakih  za plač , nešto što miriše na naše blentovije .

Pustim , slušam skamenjena i plačem…

 

Sačuvaj tajnu ljubavi moja…

 

Ovi iz mahale baš umiju da rasplaču .

 

-Oduljila ja ko Šeherezada , a i srce me počesto boli od kada sam djevojčicu i Hercu izgubila .

Ispričava se Lela Jela Jelena .

-Evo sada će ponoć , a oni tvoj ,  baš u ponoć ,  veče prije nego će belaj  biti , sanjo san da  jadnica leti i pada . Da , on ruke pruža i lomi ih , iz ramena mu ih čupa , ali ne može da je zaustavi . I ne boli ga . I on sa njom pada na travu , a ona se na  jedan jedini kamen kilometre ukrug  nabija glavicom lijepom i umire na njegovim skršenim  rukama .

On se budi u znoju i suzama , ne može ruke pomaknuti . Slomljene su . To se samo njemu čini i on sam sebi prijeti :

-Nemoj je pustiti bleso jedna , da ti opet kroz ruke klizne .

Razmišlja šta da se radi . Nema se tu puno šta mudrovati . Ispod pendžera , ispod balkona gdje će letjeti neku zamku treba postaviti . Ali ne može sam . Treba mu pomoć.

U to mu telefon zvoni , javlja se Mojsije i reče mu :

-Znam šta si sanjo . I ja sam . Samo u mom snu ,  nas četverica je u ćebe faćamo i sve će biti dobro , mada će nečijom greškom ukrivo odskočiti i ti ćeš najebati. Dibidus . Skoro pa skroz , bezbeli , možda i naskroz , ako te ta drotulja , što se oko nje natežeš , ne spasi . Ako to ne učini , onda ti mogu reći da si tek tada najebo ko žuti . Eto ,  tako ti stvari stoje . Pa ti vidi šta ti je raditi . I da znaš , ni mi te ža . Hoš ti mnogim stolicama svoje jedno dupe poklanjati .

-Dobro , dobro . Zaslužio sam . Nego samo onu dvojicu , najblentavijih  pozovi . Nikog drugog . Grlice pogotovu . Nije to za njihove oči . A i kako ćeš se , ba , pored njih koncentrisati .

Ti se to jutro usplavala ko mlada poslije takara , samo što ga ti nisi fasovala , već se u našeg merhuma zaljubljivala i sretnila.

Taki ti je on . Ni jedne o ljubavi ne govori , a ti se do za vrata zaljubljuješ i pizdiš . I čekaš da te mlatne .

Kad si ono vidjela da taksi za ugao zalazi i kad si kavonoz vode preko praga heknula , ko da je veliko ribanje , heknula , oni su već bili na po puta . Ti si mogla samo sjesti na beton , plakati  i moliti da ti se  vrati .

A on negdje po kiši , sav slomljen sa nesrećnicom luta . Onaj tvoj potčinjeni   juri da nesreću spriječi. Mojsije navigava , Deba konta kako da Lenjeg , u najvećoj brzini ,   isprca iz auta ,  jer je zalego i spava ko da se ništa ne dešava .

Odmako je Dobri pet kilometara pješke . Sredinom ceste , najsigurnije je , da ih nešto ne satare i vodi malenu nazad , domu svome,  u Grad čednosti . Tamo im je mjesto i lijek . Ne zna se da li je to svjesno ili nesvjesno mislio , ali je nogu za nogom vukao . Teturao se i klecao ,  nju je čvrsto u rukama nosio , na srce je naslonio , da joj ono pjesme ljubavne pjeva. Tepo joj i govorio :

-Ništa se ne brini malena , sad smo zajedno .

Nemoj me ništa gledati , kaže mi Lela Jela Jelena . Tada još nije bio tvoj i još ti nije dao da ga ubereš . Sada valjda i znaš zašto . Mahalska čast i poštenje .

 

-Gotovo  je  – kaže Mojsije – kasnimo pola minute , iza prve su okuke , sada na njih auto ide . Okerapit će ih , džaba on ide sredinom džade .

 

Dobri ga vidi i zna da neće moći zakočiti i da ih neće  mašiti . Okreće mu leđa , da zakloni ljubav , da auto njega spuca .

 

I Eso vidi , okuku su upravo prošli , na cesti dvije pokisle sablasti stoje , njima okrenuti . Oboje su bijeli i mokri k'o da su oni kiša . On stoji , čvrsto je zagrlio i ne pušta . Pogrbio se . Auto škripi i koči . Malo kasno , ne uspijeva , posklizava i udara Dobrog postrance . On pokleknu , ali se ne da , jer u ruci blago od kristala  ima . Neće mu se sada polomiti . Ne dok je on  živ. Auto zastade , na nogama i leđima , prilike u bijelom sa bijelom ružom u rukama , sada već u  ritama.

On kleči , vidi se jedva . Onda sjednu . Na auto se naslanja , milu u rukama drži , čvrsto i šapuće joj nešto .

Jedino Mojsije zna , to je njihova davna , ljubavna pjesma , što su je skladali dok su prvi put ljubav vodili .

Svi izlaze iz kola . Eso hoće da odleti ka nesrećnicima , Mojsije mu neda . Kaže mu :

-Ne diraj ih . Njima je tako ,  kako je . Ni dobro , ni loše . Ako ih prekineš , prekinućeš ih ko grančicu , zauvijek . Sada oni ljubav vode . Anđeosku .

Deba ga pogledom pita :

-Jel’ je  stvarno takari ?

Mojsije odmahuuje rukom k'o da mu odgovara  :

-Nikad ti pameti nećeš doći .

Deba ramenima sliježe k'o da mu replicira :

-Šta ima ako se malo natakare !? I ja , kad bih trebo mrijeti , volio bih , sa takara na pute gornje  krenuti. Rahat bih i mezarje preskočio .

Uto se  Lenji iz auta izvlači i pita :

-Ko koga takari ?

Osjete da ih Dobri gleda , smješka se , usne mu se razmiču i kiša im donosi :

-Hvala vam .

Sklopi oči i usni .

Spavaju dva insana , dvije ljepote blesave , krvave  i mile . Nije im to  , po ovoj kiši trebalo , snuždio se Eso .

A opet razumije ih . Mladost ludost . Valjda će izić na  dobro .

Spavaju dva anđela , svuda kiša oko njih , a na njih više ni kap ne dolijeće . Prelijepi su . Iako su usnuli , ima se osjećaj da bi svaki čas mogli poletjeti . Toliko u bjelini i vlažnosti liče jedno na drugo , da Eso mora da pita :
-Jesu li njih dvoje brat i sestra ?

Mojsije i ne  ptogovara , ali svi ga razumiju

-Eh , što ti je život . Bili su jednom toliko bliski , ko što ni jedan brat i sestra neće bit . A sad  zamolo ubiše jedno drugo .

Dođe hitna , Esin kompanjon u njoj . Eso u Mojisija gleda , ovaj odmahuje glavom i prilazi mu:

-Samo još deset minuta . Nego jami se gitare , idemo im praviti društvo.

Uto stiže fićo . Herco vuče Omu za uho i prijavljuje Esi :

-Nije htio da vozi sredinom džade . Kaže boji se da ne naleti na Dobrog i onu padalicu . Zna da će ih neko spucati , ali ne zna jal’ on , ti ili neko trći . Kako su njih dvoje ?

-Vehto , on malo vehtiji , iako se smješe .To o ljubavi sanjaju , koju više nikad niko  neće moći skrpiti . A možda ni njih .

Plače Eso ko godina  , iako ne zna odakle mu te riječi izviru . Za suze je skonto da su od kiše.  Nikako nisu njegove . Ni suze ni riječi . Da nije post'o mahalaš?

 

Bookmark the permalink.

Komentariši