Autor
Hajro Šabanadžoviž
Mjesečeva čipka Magle magle
Uskomešano noćno nebo Uzbibanost modre rijeke i đardina
Talasanje nad Modrom rijekom Beharli grm
Gusto tkanje života Razigrana livada
Vihori i vrtlozi strasti Ona je plavetni đardin
Plavetna snježna noć Zlaćana staza
Krvavi vrtlog Negdje između jave i sna
Savršeni snježni dan Sunčicin univerzum
Kada ti budem rekao da je tvoj trbuh
Sunce sa dna mora,
Kada ti budem rekao da se tvoje grudi
Otvaraju kao dva krila na snjegove djetinjstva,
Kada ti budem rekao da su tvoje oči
Čavli jedne nedostupne zastave,
Tvoja usta neistrošiva vatra staklenog plafona,
Tvoja stopala negacija tla,
I kada ti budem rekao da tvoja koljena otkrivaju
Taštinu oblutka
Nemoć vremena
I da tvoji nokti čine smiješnim ono što je korisno,
I kada ti budem rekao da me je pred tobom stid
Mojih mišića i mojih riječi,
I kada ti budem rekao da stiskajući te
Mislim na komore ratničke
U gomilama mlitavim,
Da tada sažaljevam tvoje tijelo na mukama
I da eksplodiram u tebi ko što se sudi,
I kada ti budem rekao da bjesnim
Što vidim tvoju vodu uvijek netaknutu
Kada se još jednom ogledam u tebi
Prije nego što odeš da žuboriš ne znam gdje,
Da ti ne opraštam
Što nisi slomljena, rasuta
Pomiješana s pjenom moje krvi,
Što si netko ko odlazi, ko pozdravlja i ko govori,
Ko gleda drveće i ko misli na smrt,
Neko, shvaćaš li, neko, napolju…
Kada ti budem sve ovo rekao
Ništa ti neće biti rečeno
Što ti netko drugi ne bi mogao reći,
I mi nećemo biti manje osamljeni,
Ti i ja,
Svaki u oklopu svog spola,
Naši bičevi zamršeni, naše lave pomiješane.
Čini mi se ipak da se smiješ u meni
Da ja plačem tvoje suze
Ja koji podižem danak ponosa na tvojoj legendi,
Čini mi se ipak da sam te izmislio
Tebe koja ne možeš da usniš ako nemaš na prstu
Prsten mog imena.
Ženo moja vječna ne plačem ja
kad mi jube jedina mre
to suza sama licem gre
U suzi toj
ljubav jedna tiho
postaje vječna
Ženo mila ne plaćem ja
što odru trnjem bijelih ruža i poljskog cvijeća hodim
okom hoću fantaziju tuge da prebrolim
U oku tom
djevuška mila tiho
ljubav je čudesna bila
Ženo jedina ne plačem ja
što ispod taš kamena
moja je tuga zemljom pokrivena
Ne tugujem tugu svoju
sebe je tiho srcem od kristala poklanjala
za naše snove se nebu darovala
Ženo čarobna ne plačem
nikako ne plačem ja
jer grijeh je ljubav žalovati
ljubav jedinu
slaviti a suzom tiho svjedočiti
grijeh je u bolu nizbježni
* https://bosnazemljabozijemilosti.ba/?p=54130
Noć nad ravnicom
Mjesec u klopci oblaka
Na srcu mi lezi jedna stara rana
koja nece iz njedara nigdje
pa se srce pita moje
bez nje zivjeti kako li je, kako li je
Ref.
Idi, idi nesanice da ne vidim tvoje lice
da mi zora bol ne stvara
idi, pusti me da je odsanjam
Na srcu mi lezi jedna stara rana
da ga pusti srce je moli
a rekla je da ga dugo nece boljeti
ali boli, ali boli
Idi, idi nesanice da ne vidim tvoje lice
da mi zora bol ne stvara
idi, pusti me da je odsanjam
Za najdražu tetku Hankiju
*
Mir s tobom Senorita
24.marta 2023. godine obećah ti pismenije kao merebitno malo drugačije nasađeno ogledalo zapisa :
Naša rahmetli a blažena tetka Hankija
Vrijeme ko vrijeme. Ili ga nema. Ili stoji . A najćešće leti. Nisam zaboravi, ali u mom životu je uvijek cajtnot. Odakle ti vrijeme frajeru mahalaski? No , nikad nije kasno da se dobrim bićima ispuni obećano. (Nadam se. I oprost molim.)
U post dešavanju shvatih da ono moje nerzumno ja ponekad , naizgled , brzopleto iskorači ka skoro nemogućem. Kako u jednom zapisu natakariti sažetak od par puta po par stotina stranica , koliko zapisah o tom čudesnom biću?
U tim stranicama ima dostatnosti za više od dva života. Ljubavi , nježnosti , milovanja , tragike , bola , sjete , nadanja , sreće , radovanja , tuge ,humora , parodije , ironije , ludovanja …i jošte mnogo milosti i blagorodnosti. Nadasve igre dva bića koje se vole , od kojih je jedno anđeo, koji uči drugo da postane to isto ili barem dobro biće sa anđeoskim naznakama.
U tim igrama koje vode bezumlju i ludilo svojstvenih samo bićima koja spoznaju ljubav i koja je žive , sve je dozvoljeno. Igre bez mjere i granica , koje nemaju ni noći ni dana , već samo svitanja i sutone u kojima vlada sveobuhvatnost ljubavi , nalik čaroliji . Očaj i strah da će neka zla kob učiniti da bajka nestane vodi dodatnom ludilu , u kome postoji paralelni univerzum krojen , bojen , zapisan i dostatan samo za ta dva bića.
No , pokušaću , da sa nekoliko otrgnutih fragmenata iz tog opusa , bar u osnovnim crtama predstavim jedno vrlo neobično i skoro netjelesno biće.
Otkriću ti jednu tajnu .Kada god svojatam zamjenicu naša , iza nje se prvenstveno i permanentno krije zamjenica prvog lica jednine , koja se naslanja na moj ego. Nisam ja neki napuhani i uobraženi idiot da bih sebi persirao , ni slučajno. Ja sam samo veliki sretnik koji ni dan danas ne razumije koliko mu je i zbog čega toliko ljubavi i milosti darovano.
Mahalaš ne bi bio mahalaš ako svaku pripovjest ne bi zakuhao u samom početku:
“Naša rahmetli , mnogo blažena i vrlo nagodna tetka Hankija , koju smo iz milošte ponekad slovkali Hanifa …”
Odabir imena nije bio slučajan. Normalno da nije dolazilo u obzir da u toj groteski objavimo pravo ime naše čarobnice . Zbog toga smo se igrali simbolizma i nadrealizma , a bome i konkretnijeg naturalizma, baziranih na već pomenutim igrama.
Hankija je žensko ime turskog porjekla u značenju caricu, vladaricu , gospodaricu.
Hanifa je i žensko me arapskog porijekla. Značenje imena je : pravovjerna, iskrena, nevina , čedna .
Koliko god se mi trudili pobjeći od naših imena ona uveliko karakterišu naše ličnosti i predupređuju većinu našeg bivstvovanja.
Mnogi će pomisliti da su pomenuta imena u oprečnosti. Nisu , vjeruj mi. Takva je bila Blažena žena , koja mi ni slučajno nije bila , niti je mogla biti tetka , niti bilo kome u rodu mome. .
I prava , jedinstvena Carica ( a zafrkana – kako bi rekla Senorita ) ali i iskreno , pomalo naivno ali pravovjerno biće. I vladarica moga srca , nekad davno , što'no bi se reklo birvaktile. Ali u ljubavi nema ni birvaktile , ni vaktile . Ljubiš jedom , ljubiš zauvijek . A mo'š ljubiti ko konj i delfin istovremeno . I opetovano.
Blaženo biće su pečatili tragika, velike ljubavi i čednost.
Bila je jedino i voljeno dijete čiji su ugledni roditelji doživjeli nesreću nestajanja u nikad razjašnjenim okolnostima. Malena Splićanka je imala samo šest godina kada je naprasno postala Sarajka , jer je njen jedini rod bila tetka rođena i nastanjena u Sarajevu .
Šest godina je dovoljno vremena da se zapamte detalji tragedije. Ali potonje godine samoće , u kojima se nije smjelo pričati o tragediji , nose opasnost da se sve duboko zabunkeriše u hipofizu , i ogradi neprobojnim zidom magle kroz koju sjećanja ne dopiru.
Deset godina kasnije svjetlost obasjava i netragom ruši samoću , sad već prelijepe djevojke. U njen život ulazi prelijepi Mali princ, kreiran tačno po njenom emocionalnom , psihofizičkom i vizuelnom senzibilitetu. No , Mali princ ima onu svoje standardne manjkavosti. Nježan je , lijep , častan , pošten , razložan i naravno djetinje naivan.
Nije htio prelijepu djevojčicu ubrati prije nego dođe vrijeme sazrijevanja i branja . Četiri godine kasnije , djevojčica se pretvorila u labudicu zrelu za udaju i zatreperila nadom da je njenoj samoći došao kraj.
Jedne sunčane subote je došao dan vjenčanja . Vjerovatno je bilo proljeće i umilni maj. Bila je tu i kućica u cvijeću i dnevni boravak sa velikim specijalno rađenim Petrof klavirom sa dvostranim klavijaturama, za dva para ruku , na kojem nikad niko ni jednu dirku nije pricrvljio , niti akord izmilio, niti se ijedan crv na njemu usudio igrati crvotočina.
Avaj , avaj i avaj?
Jebote , jebota i jebote!
(Vi znate da mi ne nikad psujemo. A opet , nekad se mozak pomuti tragikom i triplicirana verba opscene izleti.)
Sat vremena prije vjenčanja mladoženja Mali princ gine. Dvadeset četiri nisu neke godine za umiranje , kao što ni dvadeset godina nisu neke godine za udovištvo . Ali šta se može ? Sudba neko bi rekao . Bahati ljudski faktor u vidu crne limuzine CK kaže realitet.
Neki mahalaši bi rekli : Blećak rikno , a takario ljepotu nije ,- ali bi skinuli kape njegovoj časnosti i dodali :
– Alalujah! Nek mu je rahmet veliki.
Trinaest godina će proći do nove svjetlosti. Eto , mislio sam da je najbolje da pismenije počnem sa jednim od prvih zapisa krojenim u njeno ime , davne 1971 . godine , trinaest godina prije njenog usnuća i uznesenja u vječni spokoj . No , odustao sam , jer sam svojom nutrinom visoko rangirani mahalaš “valja nama preko rijeke ” i ” dvoje se nađu , pa se poslije ne nađu” – humorom popločati mostove svijeta tragike i ljubavi , pa preko njih premostiti nove puteve tragike i ljubavi asvaltirati radošću i nadom.
…..
…..
…..
“Ljeto 1968…
…I tako , ja , ispred trešnje i ljuljačke koja se sama ljulja. Zagledana u djecu što spiju ili mriju.
Sablasan , a prelijep prizor.
Djeca spiju , čini se da su mrtva. Svuda tišina , ni ptica ni cvrčaka ni. Mravi iz svojih utvrda proviruju, ali na izlaze. Samo od Bjelašnice , bolno zavijanje usamljene Sive vučice u tjeranju, daje znak da život boli.
Ljuljačka se njiše.
Polako , ritmično , da se maksumčad ne probude. On je drži na krilu. Zagrlio je čvrsto , boji se da mu ne pobjegne.
Ona se ušuškala međ’ njegove grudi. Tužni mješak joj na licu, samo jedna suza , iz desnog oka visi , nikako da slazi.
Crveno , izlazeće sunce se probija kroz trešnjine grane. Čini se crvene bobe zriju, ani jedne ni . U kosi im zrake svjetlucaju , oreole anđela prave. Velika je tuga na licima te usnule djece, a opet , čarobna su i prelijepa.
Prepoznah onog dječaka , što drži svoju djevojčicu u krilu. Par godina prije mi je mogao umrijeti u naručju. Dobrota ga natjerala da čini preko mogućnosti. No, sada nećemo o tome.
Kasnije kada dođe red.
Ne dišem, duša me boli, srce lupa, hoće da iskoči i bježi. Ja mu ne dam , smirujem ga i zaljubljujem se.
Ona druga djeca su bila očajna i uplakana.
U tom očaju, oni mene , kao neku vilu iz snova vidjeli.
Ne i Frka Frkica i Dobro Dobri. Oni su spavali. Oni su ta djeca koja se ljuljaju i sniju svijetove djevičanskih ljubičica.
Noć je minula. Sabah se probija. Hiljadu ezana tiho šapuću , da usnulu djecu ne probudi.
Bio bi to veliki jazuk.
Svi šute , niko ne spava, samo Debe. On zaspo i pomalo bruji. Lenji mu malo na rame prislonio glavu i kljaji. Svi šute, plaču i usnulu djecu glede.
Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži.
Meleki se povukli sa obzorja , primili su želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom i šta im je radit. Želje nikakvog uticaja nemaju, samo ponekad i mrven. Sve zavisi hoće li se neko jako moćan umješati. Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne.
Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. Neko u igri par nepar dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe, neko lošije.
Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca, ono dvoje, nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U blještave boje se utopili i poput ogledala refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i sretan povratak na putanje žele.
Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapižikom.
Iz vrata zadnjih se pomalja noga. Na njoj crne štikle dvanaest-trinaest centimetara duge. Izlaze štikla, polako , reklo bi se namjenski metodično . Na njima mrežaste crne čarape koje povlače drugu nogu. Izlaze noge, pa izlaze i izlaze , i opet, i još izlaze li izlaze.Nikako da izađu.
Deba se rasani čuo više osjetio, da je murija tu. Naglo se trijezni , gleda i konta – joj dobrih noga za doktorirati. Misao sakri u najtamnije kutke malog mozga, odmah ispod hipofize. Loša iskustva sa plavim uniformama i bolni bubrezi ga pratili cijelu mladost.
Lenji se pita , kako tolike noge , u tako malo auto mogu stati. Da je barem kombi ,razumio bi on. Misao haman ko auto. Pogled na one duge noge , mu , umjesto misli , labrnju do poda razvukao.
Mojsije odahnuo.Sam sebi se obraća , i sebe i hvali i sebe kudi:
-Šuti , ni jene. Dobro si prošo frajeru. Harmoniku si na vrijeme hekno. Sad bi ona same od sebe poskočila i tango za dvoje zaplesala. I mor'o bi je ić’ bacat. Jazuk . Ne valja jednu harmoniku u hendek dvaput bacati. Nikad mu se to dosad nije desilo. Ne znam zašto, nisam toliko pametan ,ali nikad jednu harmoniku dvaput u jendek nisam bacio.
Zlata ništa ne bi pitala , već bi mu, mu ‘nako , namah, preko ruke, dvije tri vaspitne, po krvavoj blesari natandarila. Za svaki slučaj Zlatu privije i grli, ruke joj obuzima.
Čim se noge pojaviše Herco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene grudi lice sakriva. Boji se ako nastavi da gleda , evo ti, novi herc bum , bada bum i nema popravnog. Ode jadni Herco sa svojim anđelima na daleke nepovratne pute , sasvim naprečac.
Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.
Prekrasne , nježne i poetske, sigurno bi reko Dobri , konta Deba .
Šta ima Dobri da konta, ja to vidim, a on blentovija spava. Nije takario onu malu špicu. Garant je zbog toga žvalje razvukla k'o netakarena mlada i odvrnula česme. Sad zaspo i ovu ljepotu propušta. Znao sam je da je on baksuz.
Deba i Lenji se pustiše šupljeg kontanja, pojačaše teleskope, durbine našiljili i pooštrili i ramenima gurkaju jedan drugog. Malo fali da čoček pa'ne.
Mojsije i Herco se zarovili u druge i ne dišu., samo škilje i uzdišu.
Sva četvorica uglas,ko da ih je nebeska lira naštimovala:
-Joj, nogu majko moja; boli glava, neba nam!
Rizik im se nije isplatio.
Pade tu neki šamar , dva – tri , to ženske klepeću muške. Starka štiklom onog krvavog po modrim očima buba. On se prsi i oči podmeće:
-Udri bona ,dok možeš, zaslužio sam.
Njoj se priznanje smilovalo,pa ga poče ljubit u oči bolne.On vrisu:
-Nemoj bona, jebo te pas. Vidiš da mi još iz očiju krv šiba.
Ali je zagrli i ljubi.Kaže onako,uzgred,njoj i svima, kao ona pogan neka:
-Ne brini se mila, vas će narod zlatnim kašikama jesti.
Znam ja sam kriva. Vazda ove moje noge, narav im ljubim, neki ršum izvode, a bome i ostali atrinuti nisu za baciti. Redari bi da ureduju , ja ih pogledom zaustavljam. Gdje ćeš ba djecu mlatiti. Sve neko goluždravi tići. Samo se onaj brada i ona stara koka, što se malo prije počerupaše, godinama izdvajaju.
Brada ,krvav ko binda na zalasku radnog vremena, tik pred bacanje u smeće, na umjetnika zaudara. Ona koka pored njega, puno starija od njih, barem deset godina. Znan je, išla sa mnom u II gimnaziju. Zlata Daire je zvali. Prvakinja srednjih škola u egzotičnim plesovima.
Ona Mojsilu lagala za tri godine. Pomladila se. Ima isto godina ko ja, a sa djecom se druži. Vrijeme će mi pokazati da je imala pravo i da se zaista radi druženja sa tom mahalskom ” djecom” pomladila i više od lažnih godina.
Za nogama kojim kraja nema , nigdje krpice da se vidi, a đardin zanosni samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti , vitki i dugi , kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju, kao da znaju da vulgarnostima mjesta u ovoj priči ni’.
Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama, crni šinjel kožni stupa, za njim se jedre grudi bibaju. To nisu grudi. To je Fidijine Afrodite mramorno poprsje, što se sa vjetrićem igraju i talasaju i zlatnu ogrlica sa brilijantom hvale. Zatim pramenivi blještavi i svileni , ko centifolija ružičasto žuta, oprezno proviruju i plešu.
Noge su napokon prestadoše izlaziti. Svi odahnuše. Ogladnilo se i ožednilo .
Uspravljaju se , čvrste i podatne, vide se jahačke čizme koje nestaju ispod šinjela, što do članaka sežu. Šinjel sve ljepote pokri , da bi na sunce novi sjaj zablistao.
Mili Bože koliko si ljepota darovao ovoj ženi.
Ovalno lice , ublijedilo bojom nevinosti ljubičica, je nježno i blago. Ukrasi ga rese; oči boje safir leda, pa usne, kao sočna zrela trešnja pred branje. Nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na djetinjoj guzi , tačno se na sredinu između bisernih školjki postavio.
U školjkama , u resicama što trepere , dva dragulja veselo zrikaju. U jednoj resici, onoj lijevoj safir , smireno se plavi .U desnoj resicu rubin , nestašno krvari..
Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradena; se eto – konziliju i ljubama usnila i predstavila:
-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP. Sve nevolje meni pred i pod moje noge stižu. Neko prijavio u sabah rani; k'o sa džamijskig ahtung-ahting megafona, vrištanje što se čuje. I potoke krvi i harmonike zvuk , sto dvadeset basova što se tandara niz jednek.
Ja sam htjela , u aroganciji svojoj , da ih potčinim , a oni mene sasvim nevino i iskreno zarobili. Nije to neka pravda. To je neka licentiae poetica , kako bi Dobri rekao, kada bi , pokušavao da objesni neki samo njenu znani paradoks.
Usnulu djecu koja spava nisam imala srca da diram, ili da im pomoć pružim. Zaledila sam se. I zaplakala i suze isplakala. Krila sam ih sleđene , u duši svojoj, ali i ja sam se poput Jermenke Vranjanke slamala.
Vidjevši dvoje djece kako se se njišu, grčevito drže , kao da će ih život razdvojiti i pokositi, vidjela sam Dodu i sebe na ljuljaški , koju smo, nekada davno, zajedno sanjali…
…Tri godine kasnije taj jedan mahalaš sa Bjelava me nasankao. Zaveo me. Ne, taj me nije zaveo onako da je pokazivao namjeru ili na neku foru. Nije imao ni ulet , što bi mahalaši rekli. On me zaveo ko nejveću bekanku. Dobrotom i velikim i nježnim djetinjim srcem.
Kad bolje promislim , on je uvijek bio taki. Dobar i fin. Vrlo jak, a krhak. Finije čeljade ja nisam srela u životu , niti ću.
Mili moj , Dobri i Fini , Mali Princ nalik Dodi.
Voljela bih da sam ga kada privila na grudi i ljuljala kao malu bebu.
Ne znam zašto nisam. Trebala sam. Sada znam da bi mu godilo. Ali bojala sam se da ga ne povrijedim.
Kasno sam shvatila da ga ja nikad ne mogu povrijediti.
Osim ono jednom. Nakon trinaest dana. Kada sam odlućila da smo ćudoredno neprihvatljiva kombinacija jer sam bila iskušenica . Pa se popišmanila. I tako svakog avgusta naredne četiri godine spoznavala da nikako nismo par.
A onda sam se zaredila , jer sam mu morala dati slobodu da krene svojim putem , kao i ja svojim davno nanijećenim .
I ono drugi put. Jedne prelijepe snježne Badnje večeri nakon trinaest godina. Kada sam usnila . “
….
…..
“A pola godine prije toga usnuća umrla je Nadin , njihova prelijepa djevojčica od četiri godine . Njena smrt je bila previše za jedno divno biće i ljepota mila je samo zaspala. Na njegovim rukama . Dakako! “
A Dobri , pitaće neko?
On i dalje tvrdi – život je prelijep i još uvijek se pita čime je zaslužio toliko Ljubavi i Milodara.
I nemojte se čuditi što je jako rano natandario srebrene vlasi. Godinama su postajale sve bjelje , da ni na kraju poprimili boju zaleđenog snježnog jezera. Kao mahalaš će vas ubijediti da su gospodske i da mu dobro stoje uz njegove nježne , sjetne oči pune neisplakanih suza.
A vita e’ bella
moja draga Senorita.
Sretno i čuvaj se molim Te.
*
Jednom prije vremena
dok dijete bijah
neko mi je ukrao stih
Volim te ludice mala
uplaših se sudbe
na dvoboj
na čast se pozvah
smiriše me
rekoše
blentovijo
konjino mahalska
stih ko stih
prevrtjiv i tih
nju ti niko ne može ubrati
Zapisano je
Tvoja je
a Ona to zna
Posvećeno mojoj Gitanes , dobroti milosnoj
*
Svi mi imamo nešto cigansko u sebi. Pogotovo Cigani , muzikanti i ljudi koji nisu zaboravili svrhu života. A po pramajci Evi i praocu Adamu svi cigani su i moja braće . Pojedine Ciganke koje sam milošću Božijom upoznao ustručavam se nazvati sestrama. Jazuk . A bome miriše na grijeh.
Nebo nam kao svrhu života dalo da se igramo i zabavljamo . Uz neka moralne i etičke norme koja moramo poštovati , radi ličnog dostojnstva i časnosti . A onda sveštena lica i vlastela se počeli igrati strogoće . Počeše braniti pučanstvu ono što sebi u naopakom smislu dozvoliše.
U mojoj mahali postoji ulica Tahtali sokak u kojoj su nekad živjeli Cigani . Naši prijatelji su bili čuveni Ibro Piljak , vječni putnik kroz vrijeme , i njegova čerga , sa posebnim ličnim emocionalnim pretenzijama ka nekoliko Gitaneski iz njegove vesele kalvarije . Ko je koga i kako učio životu , igri , muzici , zabavi i još koječemu lijepome , trajnom i izvišenom, sad više nije bitno , a i “zaboravilo” se . Krečana , šta li?
Jedna bajka , posvećena odiseji marindrvorske Ljiljane sa Dobrim i mandal apsani u Švarakinom , je prebrodila susret sa javnošću . Mnogi zapisi objavljeni na stranici Bosna zemlja Božije milosti su ispunjeni blagorodnim , dostojanstvenim i biranim riječima o Ibri Pijljki i pripradnicima njegove etničke ( Gitanes ) skupine. Uz dužno poštovanje i izvinjenje , pismenija su se nekako više krasile stranice ljepotom , mirisima i čarolijom pripadnice ženske uzvišenosti.
*
Jednom osamdesetih godina , valjda prošlog vijeka … zađuturumilo se , a i nikad nismo marili za vrijeme , Ibro mi se požalio:
-Ni Cigani više nisu cigani jer ih nestaše. Postali su Romi .
Kratko i jasno , bez suvišnih riječi i dubokiumnosti . I iselio se sa Bjelava . Otišao na vrh Gorice , sklepo neku pleh bajtu , provrtio se par mjeseci . Vraća se do nas mahalaša , muči i odmahije glavom :
-Jok -kaže – ni na Gorici više nema Cigana . Sve sami Romi.
Mi se naježismo od njegove tuge.
I jopet se iselio. Galopom doperja sa restom čerge do Švrakina sela , uz Goricu najveće jatagan ma'lu u Sarajevu.
Tamo se još malo , sasvim slabašno osjećao miris ljubavi i graja razigranih cigana čergara . Nikad mu život više nije bio isti. Onda ga totalno natakariše . Krkanske rage donesoše uredbu da se konji više nemereju jahati po gradu. Zatim , te i te životinje , pogotovu velja marva se ne more napasati i držati u gradu . Normalno , za neproduktivne i niškorisne hajvane cuke i mace , ptice , gmazove , razne žohare i akvarijume gospoda hadumi , pederi , bespolni mulci i oni koji se nisu ubračili izboriše pravo sustanarstva.
I na kraju balade , zarad olimpijade , zakrhaše mu ga do balčaka. Poče raseljavanje Cigana čergara . Dadoše mu zasluženi stan na Dobrinji . I pazite ove logike : u ulici Trg sarajevske olimpijade; a zna se čergari se uvijek dunjalukom raseljavali bježeći od zime i zimskih sportova. Useliše se on i njegova raskošna Šerherezada u dvosoban stan . Dvije po majci bjelopute trendi ćere pobjegoe živjeti u gradu Starog mosta stideći se oca Ciganina,
Šerherezada mu bješe druga žena nasljednica čuvene Hanke , koju je jednoć , nedugo poslije , il’ neznano prije Ljiljanine i moja nesuđene svadbe , par puta po grudima bujnim čakijom bušno . Srećom , ne duboko , srce mu i ponos nije imalo snage da prikolje dublje . To je bilo prvo i koliko se zna jedino pomračenje njegovog uma , u njegovim nebrojenim životnim vjekovima. Ko se zatelebo u tu anđeosku ljepotu i svjetlosnu dušu taj bi jedva osto živ i da pamet nije abortiro . A oni drugi , nezetelebani , su bili već pomenuta bespolna pogan : mulci ,sveštena lica , hadumi i pederi .
Preživi ljepota i dobrota i oprosti mu . Država ne. Sedam kuka stroge bajbokane za pokušaj umorstva u KPZ Foča . Luce ga , molećivošću njenog mezimca prebacila u Centralni . Mogo izlazit kad hoće i kad neće. Nakon godinu dana mu dosadilo to izlaženje i neizlaženje i nije se više u zindan vrno. Začudo država ga zaboravila i nije ga više nikad tražila. U međuvremenu ,dok je on u kazamatu dovio i dušom se djelio , Hanka se preudala i pobjegla u Rusiju , a on zbokso Šerherazadu. Tako vam je to . Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu , jer sve je u parovima . Zapisano u kitabima prije birvaktile vremena , a ća mu ga znan , možda i od iskona.
Vrtio se Ibro Piljak par godina po Sarajevu, od mahale do mahale , ukrug i u vrtlog , pa jopet iz vrtloga u krug ,ko pas koji ima muhu u repu , a ne može joj dohakat , sve više razum gubeći , tražeć čerge kojih više nema. Samo sa Dobrim , urijetko , poneku oćuti i nastavi da sanja da se oko njega čerge vrte i bez tragova u snježnim nanosima odlaze i blude nekud u daljine , slijedeči nevidljive prtine njegovih sanja. Umni čovjek nikako da shvati da bez Cigana i konja čerge nikad nije bilo i ne mre biti.
Rat ovaj serbljanskih i rvackih zlih hordi smrti nekako dočekao.Raseljene sarajevske čergaše i Rome okupio . Sve bez izuzetka . Grad čednosti zajedno sa mahalašima odbraniše.
Jednom poslije rata dva ratnika se sretoše na Čaršiji , haman kraj Sebilja . Obdan , od podnevnog ezana i glasanja crkvenih zvona , laganice , ko dva brata , haman ko Dobri i Baška baŠa sve poznate mehane obišli . U pauzi između dvije ture hodočašća praviše. Od sebilja ka Begovoj , od begove ka Sabornoj , od saborne do Katedrale , od katedrale do Hrama judejskog , od hrama judejskog do Stare pravoslavne . Od stare pravoslavne do sebilja .
Mjerkaju nebo , ptice , drveće , dućane i asvalt , maršrutu i arhitekturu ; sve isto , al nešto ne štima . I ništa nije isto.
Ezani megafonma paraju uši i ježe . Hodže se ulijenile , teško im se na ninaret popet i kako Nebo propovjeda – umilnim glasom kroz šake sklopljene u obliku srca pozivat narod na molitvu.
Zvona crkvena disharmonično otkucavaju ure i sate . I sveštenstvo se dobrano ulijenilo . Neukim ministrantima i priučenim liturgistima prepustilo teglenje i cimanje teškog zvaonarskog užeta . To mlataranje užetom ponekad potrefi udar klatna u zvono , ponekad ne.
Pažljivom slušaocu se čini da sa njegovim satom nešto nije u redu , ili kasni ili brza , par sahata ili uri. A jopet znaju da vakti više nisu isti , da je u ovom užurbanom i tupavom vaktu zlohudih ljudi sve moguće pa ne haju . Svjetina pognute glave , savijenog vrata i leđa ko da im vodeničkim kamen oko vrata visi , nekako izgubljeno jurca , ko da su nevidljivim uzgenijama vezani i ko da ih tronacionalistička vlastela kandžijama u torove ugoni . Svaka u svoj , ne zna se koji je morbidniji i nečovječniji ; tagičniji i bolesniji ..
Nepoznatih ljudi u kafana se klonuli jer vonjaju smradom i tupošću najdonjeg provijancilizma . U svakoj poznatoj se sa insanima pozdravili i piće drmnuli.
A opet jazuk neštimanje . Nema Fazile da halal mezetluke sprema , a lohotno piće bez mezetluka život isušuje.
No, ko mere mahalašu i čergašu , okrvavljenim i ranjavanim ratnicima za nebo i slobodu , dohakat il perce odbit .
Pučanstvo se ibreti . Milicija , sad zamaskirana policija zabezeknuta , ne zna šta joj je činiti .
Golubovi i vrapčići se raduju , gugutaju i dživ-dživuću . Slijeću i vrane i švrake i pokoja grlica plaha, osjećaju iskon i dobrota na česmama sebilja ruke miju i časne obraze umivaju .
Na stepenicama sebilja zasjedoše dva ratnika u uniformama sa kravatama i lakovanim čizmama. Pred njima dva aščinička hastala pun mezetluka; bureka , ćevapćića , suhotine i sireva raznih fela , turšija i domaćih kiselica , nešto slatka i voća , te par kutija francuske Gitanes cigarete bez gaća i Drine sa gaćama ( onu Blekijevu bez gaća aljini lopovi ukinuše) . Ispot hastala ušlepali dvi flaše , po jednu štoka i kurvoazijea , par gajbi sarajevskih klipača i bocun crnog punomasnog domaćeg vina.
Slute vizijama vidjelica biće nenadanih gostiju koje valja naukom dobrog domačinstva počastiti i poslastiti .
Akšamluk se veliki sprema , kore sintetički bošnjaci i velikački pobjeguljci , te lukavi istočnjaci i sanđaklije , što su doperjali u Bosnu ha je njena armija oslobodila . Hrišćani svoje negodovanje lijevom i desnom rukom zbrzavanje od čela preko ramena do pupka iskazuju. Prepoznaju se peto i troprstaši : odaje ih sučeljeni religijski formalizam u pristupu molitvi.
Policija koja se nekad milicija zvala kradom nestade . Vide niko ne ugrožava javni red i sigurnost . Niko ne izaziva sablazan na javnom mjestu, ko neki političari koji iz bahatosti i neodgoja , dva put godišnje ispred Begove džamije dijele stojanke , iz sehare opljačkanog narodskog blaga.A mir , kao i rat je relativna i subjektivna premisa.
Dvije , sad već sve više omalovažavane i ponižavane , ka kontejnerima gladnih gurane , uniforme u lakovanim čizmicama skoro i ne zbore. Dobri imena izgovara , Ibro Piljak ni jene ne progovara i samo glavom niječe.
-Šeća?
Ibro odmahuje.
-Rica?
Odmahivanje.
-Vesna ?
Odmahivanje….
– E'stela?
Odmahivanje…
-Esmeralda ?
Odmahivanje…
-Karmen ?
Odmahivanje…
-Šuhreta?
-Ma , daj dobri uduni i ne pitaj me više , boli me svako dijete i žena koje monstrumi pobiše , Živ damare derem , živ mrijem , sanka u očima nemam , a ne mogu ni na tašte umrijeti..
-Oprosti mi , još samo jedna , molim te !
Prije nego se izgovori Ljiljanino ime Ibro zakopa pogled duboko u zemlji , najdublje što je mogao , sklopi oči , diže pogled ka plavetnom skoro akšamskom nebu i rezignirano slegnu ramenima.
Dobrom suze u očima . Vrišti bol svakog djeteta i svake žene . Ubijenih ili nestalih , što nožem kamom , što mesarskom satarom , što macolom , metkom ili granatom .
Ibro ga zagrli , očinski pomilova po kosi:
-Da i Ljiljana nestadoše Dobri čovječe . Nikad te nije prežalila!
-Ni ja nju! – bolno muči Dobri čovjek.
Ibro Piljak strogo pogledava u Dobrog ko da mu se kroz oči u hipofizu zavlači i istinu čupa. Dobri ko da je led i kam , mirno u odsutnosti nervoze , bez treptaja odgledava kroz Piljkove zjenice i spoznaje bezgarnična i veličanstvena prostranstva , sad već izvjesno je Melkisedekovog uma .
– Vjerujem ti . A i nikad nas nisi lagao.
Dobri se skupi ko malo dijete na velikoj wc šolji , koje se boji da ako neko pusti vodu da će ga ona povući. Muk. Nema se više šta reći. A akšem se spušta i besanu noć i tamu u srcu doziva.
Situaciju neprebolnu, kao i obično nagrdiše i spasiše mahalaši.
Eto Mojsija , prvi od konzilija , u Šokovu taksiju , tačno pred sebilj sa bijelom ramunjik na ramenima sišo i izišo i klimoglav pozdravom se natandario.
Eto t i Ome i Herce. Oma dva gusarska poveza unakrst preko očiju natakario da mu sunce sljepilo ne nabaci . Herco stentove po rukama premeće . Nemaju ih više gdje u srce ugraditi , pa mahalski doturi našli caku da prebačeni preko ruku mogu poslužiti. Niko nije pojma imo kako i zašto , ali Herco posto življi i još tužniji . Preko stentova svjetiljčice božićne nabacio , pa ko novogodišnja jelka čaršijom svjetluca.
Mojsije zabrinuto gleda u fiću što ispred susjedne aščinice zakantaše .
-Ko je vozio ?
-Nisam ja stentova mi .- odbranaški se trza Herco .
-Ma ja sam . – prizna Oma nehajno . – Stabilizirala mi se i ujednačila diooptrija , minus i plus deset i po . I tek sad dibidus ko slijepac ništa ne vidim , al me moj stari fićlo ko singerica služi , a i Herco dobro navigava. Jedini problem je kad zakunja. Onda vozim po sjećanju. Moram jer mi kočnice ne rade.
Odjednom od Miljacke zatarabuka veliki ciganski doboš .
-Deba i Lijeni garant. – kliberi se Mojsije.
-Kako znaš.- sumnjičavo će Herco.
-E vala , samo su nam još jedino ovi jetimi falili , eto kako znam.
Lenji u invalidskim kolicima krnetom gudi vino piju nano , ago Sarajlije , a Deba mu kontra basira velikim ciganskim dobošem i gura ga . Sve pogledava imal kakav rupa da ga isprca , jer zna da lenjem ništa nije , osim što je zaboravio hodat.
Svi sjedoše i poredaše se ko rukometni klub za slikanje pred tekmu i nijeme. Ni jene. Osjećaju nešto veliko se sprema . Sati se lome oni šute ; nekad u zemlju , nekad u nebu bleje .
Uto jedan vitka grlica , iz niotkud prhnu i na Blekijevo rame umorno zaleže. Vidi se , napriliku je neki dug put iznmorio. Dobri je beztežinski nježno pomilova po svjetlucavom perju . Udlan sipnu vode i malo meda i pod kljun je nutka . Dušom miriše ,očima boje ljubavi mu se zahvaljuje , na Frkicu , ljepotu milu mu nalik . Ispod krila izvlači pisamce , nehajno preleti pogledom preko njega i protura ga Mojsiju.
Mojsije čita i vješa zejtin usne od hau do hau i sebio svojstveno prevodi:
-Konj jedan konjski . Jebo ga pas da ga jebo!. Poručuje ne mre doći . Neka ga raspuštenica , jal udovica , ne mere se prokužiti , načisto svojom raskošju omanđijala i zabukagijala , tamo neđe na dalekom zapadu . Ne mre se maknuti od nje ko da su pupkovinom vezani . A i bolje mu je sa njom nego sa ovim vehtijašima .
Mora Deba bez truna ljubomore zamuhurat :
-Uvijek je take baksuz sreće bio . Baksuz dovika ostaje baksuz .Vazda ga žene proganjale i sa njim se sijamskim blizanaca igrale. . Jal raspušćenice , jal udovice , jal djevojke , jal udate žene , a pođahkad i junferice . Najgore u svemu tome je što se on ko pravi mahlukat nikada nije bunio .
-Jes mi vala taj merhum neke pehli sreće . Ko sijamac hudi se uvijek na istom mjestu , žvaljavim , prsnim i bedrenim mesom se spajao .– dodaje živi mrtvac Lenji – i eto zaglavinjo na trulom zapadu. E neka mu , hoće se on blizanaca sa blizankom i bliznakinjama igrati.
-Šut’ pogančeri jedni , ne lajte , ni jene . Nemojte nam dunjaluk poganiti . I Istok i Zapad su Božiji . I Njegovom Mudrošću i Milošću imaju dva Istoka i dva Zapada . Za dobre i za loše Božije stvorove po jedan. – Ljutito protestuje i dovi Mojsije.
Da bi nervozu ( ko fol ) prikrili mezu nabadaju i cugu tamane. I ispotiha svako malo otamburaju . Prvo tamburiom i dobošem usitne onu Čerge , za brata svoga koji svoje tuge skriva i srcem zahvaljuje svojoj iskrenoj i vjekovnoj braći.
Zatim zatamburaju onu tamburalo momče uz tamburu…pa cugnu i zameze , pa sitnije primovski zatamburaju kad ja pođoh na Bembašu … pa zameze i cugnu , pa zacvile one …voljelo se dvoje mladih i Ne klepeći nanulama, pa ga dobro šuknu i zameze …
…dođoše do one Višegrade grade … i napose one aj , dvije su se vode zavadile , aj Čehotina i duboka Drina . Ibro Piljak ih svekolike opomen pogledom strefi usred malog mozga . Muzika se namah ukinu , muzikanti se namgrodiše i već otežalih mjehurova , izvjesno je , odoše žuborit tražeć sjenovitije čoškove , kako koji i kako gdje . Bez imalo stida i ženiranja vodu pustiše. Jesu'l za te čoškove i kaldrme ginuli i krvcu prolijevali il nisu?
Nisu oni bešćutni i nepristojni bili . Jok , nikako! Već su kivni na svjetske vladare života i smrti , posebice zapadne što nakaradno vladaju svijetom i dozvoliše u srcu univerzuma najkrvaviju klanicu od svjetskih ratova . I još su bješnji što je vaskolika svjetska svjetina nijemo posmatrala monstruoznu klanicu kao neku sapunicu , prethodnicu Matriksa koji će uskoro smutiti i u čvor pamet vezati blentavim insanima . To su oni na te vladare i nerazumnu svjetinu ,u nemoći svojoj , vodu puštali.
Vrnuše se i ponovo cugnuše i zameziše . Mojsiju ranjeni damari ne dadoše mira i on ispotiha skoro nečujno poče da gudi Nizamski rastanak . Krneta se stidljivo priključi. Doboš harfskom profinjenošću nenametljivo daje takt . Tambura jeca , violina cvili , nebo šalje rosu …
Ibri Piljku suze vodopadima iz očiju vriju i niz lice plaze, ko bistri potoci sa ciganskih izvora , što u kristalnu Modru rijeku se pretakaju . Koliko mi znamo otvorile mu se slavine čemera i tuge prvi put u životu . Ali šta mi znamo , njegovi su vakti mnogo duži od ukupnosti naših života. Kad je do kraja otsluša zavapi :
-Nemojte tu molim vas i ko panju ljubim , braćo moja .
Muzika sa zadnjim akordom u tren napravi rez . I onda sve utihnu. I oni , i noć , i Mjesec i zviježđe i miris neba , i cvrčci , i šapat trave. Samo šadrvan šaputavo vabi Emine , dok zvuk katedralskih tornjeva najavljuje ezan.
Mislima se kotrljaju mrtvi mahalaši i čergaši što uz njihova ramena i na njihovim ramenima zaginuše za Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti. Hajd , nekako , njih mogu i prežaliti i suzu ne pustiti . Muško je to . Ratnici ! Heroji ! Uzeli puške u ruku i išli slobodu , zemlju, grad , žene i djecu na Božijem putu i molitvom na ustima braniti. Znali su , neki moraju zaleći i doma međ voljene na tabut tahti se vrnuti il ne vrnuti .
O Bože Milostivi kako , kamo i kuda ćemo sa skoro nautičku milju puta 1233 na milenijskom parametru ubijene maksumčadi preboljeti , u duši sahraniti .
Gospode naš slavljeni i ljubljeni kako , kamo i kuda ćemo skoro deset tisuća nestalih grlica , kanarinki , labudica prežaliti i bol srca zatomiti.
Ezan se javi . Tih , sjetan , umilan , pun Neba . Blentovijama se čini i nekako svečano tužan , kao da neki veličanstveni , oproštajni , nebeski adađo sluti .
Zora samo što nije zarudila . A nevidljiva nit noći i dana nikako da se raspukne i dan otkanta noć . . Vrijeme se smrzlo sjećajući se stotina hiljada nevino ubijenih Bosanaca i neće da otkucava .
Inatno , Deba zaškrguće lohotnim zubima , zatreperi prstima i tarabuk lagano najavi – O ciganko moja. Lenji se rasani i nikad življi , krnetom tugaljivo povuče H i E mol, naizmjenično , Mojsije se nadoštiklava jedva čujno pulzirajućim A molom , Ibrina tambura skoro neprimjetno žice C dur prebire , a Debin tarabuk je samo treptaj prebiranja po svilenoj ženskoj koži . Nije bitno , jal po grudima , jal po bedrima , jal po vratu … jal ( Hej , poeto uozbilji se , malo si skrajno s teme . )
Polako ustaju i još laganije se kreću ka Miljacki . Ispred njih se nekako sasvim očekivano pojavljuju , lepršaju i plešu veličanstvene i blagorodne sjene njima poznatih bića kojih više nema.
Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedam kontura koje spontano lelujaju prema mezarju Sedam braće.
Obasjani svjetlošću odlazećih blaženih čednosti nevinog srca krnuše prema Bistriku.
Stari sebilj , Čaršija i mostovi Grada čednosti se sjećaju :
Табор уходит в небо / Čerge ( Cigani ) idu na nebo / Cigani lete nebu
*
Na putu do turbeta stigoše do Latinske čaršije . Nasred mosta zastadoše i sluteći mnoge privremene rastanke pustiše muzici da uzme maha . Ne one mahalaške , već lepršave i sjetne ciganske pjesme . A to mu je jedno te isto . Ljubav se jednako svira , pjeva , igra i damarima unosi u srca svakog čestitog zemljanina i na svim jezicima svijeta.
Na mostu zaigraše sjene njihovih najmilijih koje su nemani nestali. Oko mosta , u latinluku do Ćumurije i Drvenije i nazad Obalom do Vječnice i Benbaše i ponovo do latinske ćuprije počeše se skupljati i seni svih onih nevino ubijenih čeda našega šeher Sarajeva grada Čednosti.
Zaplesaše i zaigraše sve sjene ubijenih bosanskih nevinosti slaveći Boga Mudrog , Vječnog i Živog.
I odjednom vođene Velikom ljubavlju zaiskriše sjena mrtvih , kao svjetlost kandilja sa tisuće džamija u blagoslovljenoj noći . Zatreperiše i polako uzdižući se krenuše uvis , ka nebu . Tada bi u visinama , poput iskričavih munja brzinom zvijezda padalica , jedna po jedna nestajalla na obzorju , u pravcu doma svoga , doma milosnoga , podno arša Gospodara svoga…
Ljudi cijelog svijeta će zauvijek biti braća i sestre , reče Milostivi Bog stvarajući Adema i Havu .
Hvala i Slava Gospodaru svijetova.
Amin za vjeke vjekova …
Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedam kontura koje spontano lelujaju prema mezarjiu Sedam braće. i nestaju u izmaglici rađanja novog dana.
Nikad ih više nije vidio zajedno .
legenda kaže svojom blesavom srećom su pronašli jedan majušni procijep u zakrivljeno postoru i nepotojećem vremenu i prešli na drugu stranu , zastali obasjani maglicama zabezeknuto diveći se ljepotama Božijeg stvaranja.
-Joj Bože Jedini koliko su čudesni puti tvoga stvaranja.
Tada su se po ratnički , dali u striejlce u zameo im se svaki trag. .
Ibro Piljak je Snježnoj maglici nabasao na prtine mnogih čergi i krenuo za onom na kojoj je pisalo Giranes.
Mojsije je krenuo za onom u kojoj je bjelasala Davidova zvijezda. Prvi put , od kada su blaženi projahali nije hekno harmoniku . Čuo da u dženetskim hladovima ima vina koje ne opija i da ga mere bit tamo Zlata čeka.
Oma je zažmirio prepustio se sjećanju , i nada se da neće zalutati dalje od Kentaura. Vjeruje da bi tamo u mirisnim labirintima progledao i sve tajne zemaljskog života sa prelijepim hurijama protabirio.
Herco je zajahao Pegazas u nadi da će tako brže stići do Jele lele Jelene i oprost izmoliti i nada se dobiti . Da se na zagubi jedna stent , po stent na tragovima svojim ostavljao.
Deba i Oma zajedno , ali dijametralno suprotnim putevima greju ka zviježđu Labudica nadajući se da će bojom milošću sresti svoje ljubljene.
Baška baša propustio ovu turu . Baksuz . Opet ga neka ljepota shafatala spengala i ne da mu ići dalje od dušeka. A on , jadnik šta će ? Uvijek poslušan bio i ko bekan bez rinječi zalegne.
A Dobri ? Eh njega natakariše i uvališe mu Galeriju i dužnost da se sjeća , boji i zaspisuje sve ono što zna i ne zna i bez obzira koliko boljelo ili radovalo . I jošten da i dalje voli i ljubav i dobrotu neštedemice dijeli.
Sam je kriv . Od mirijadi i mirijadi zviježđa , on se još nije odlučio kojoj ljepoti da se prikloni. Ma on se priklonio , ali samo čeka da ona , njegov alter ego shvati da će je čekati u zviježđu koju ona odabere.
Nešto dumamo ; baš su ovi ljudi baksuzi.Mogli su ljudi nakantat hejbet godina. Zauvijek. Možda i u beskonačnost stići. Ali vole voće. Jabuke i tako to. Bitno da je zabranjeno. Što veći veto , to je slađe.
Koga briga za reprekusije. Ne m're se voćkicama odoljet. A jopet neki nisu za jabuke, previše mirišu na grijeh i nisu toliko popularne , ko recimo smokvice.
O kaznama poslije branja i konzumacije otom potom , kada glava zaboli. A neštoi kontamo, kako ćeš joj ba odoljeti. Obla , sjajna , mehka ko duša, čvrsta ko kamen. Drhti i biba se ko rosa na jutarnjem povjetarcu. I slasna . Duša čovjeka da zaboli, od ljepote i divote.
Šta to? Kontate vi.
Ma voćka ta. Svaka. Ima ih hejbet i nijedna ista, a sve nalik jedna drugoj.
Da li ste vi ikad vidjeli dvije iste voćke, pogotovu one zabranjene?
Normalno da niste. I nećete. Doklen god živjeli. I dalje dok je vika i svita.
Radi njih čovjeku biva žao ,što ne m're nakupiti Metuzalemove godine, barem.A rahat je mogo bit . A nije , upravo zvog tih istih voćkica.
Joj ,što bi tada bila milenijska fešta od vočki , po glavi insana. Čovjek da poludi.
Neke blentovije načisto pomahnitaju. Izgube se i ne znaju kako brati voćke. Radi njih je izmišljena sprava blesimetar. Kad god ne uberu neku voćku, a to im se , ko fol , nikad ne dešava, blesimetar zazvoni. I ne samo zazvoni nego se valja od šege i štanca poruku ko brzojav:
-S.O.S. joj levata S.O.S majko mila, manite mi S.O.S -ova Nek se blentovije podave, podave …
Po računici , koju smo blesimetrom provjeravali, danas jako lijep i sunčan dan. Po računici koju nismo blesimetrom skontali, do kraja tog istog dana vrijeme bi se moglo mjenjati, ali značenje,pojam i video zapis o voćkicama zauvijek ostaje u malom mozgu, odmah do hipofize. Kažu od nje vazda neki čudoredni belaj ispadne.
Taki vam je i odnos blentovija i onih koji zamalo nisu blentovije.
Pa vi vidite šta vam je raditi. Ako ste već iz rahatluka , hoće se reći raja , radi ljepote prognani , iskoristite vrijeme i naučite da berrte voće. To vam je najpametnije. Inače sve ostalo u votaži, manje više je šuplja priča.
Što bi poete rekle:
-Snijeg pade na behar na voće.
-U prevodu:
Joj ,levata majko mila. Ne obraše voće na vrijeme.
Ah, sto cemo ljubav kriti
kad ja moram tvoja biti
Ref. 2x
Srce vise nije moje
tebi dragi pripalo je
Sta me tebi tako vuce
osjecaji mene muce
Ref. 2x
Il’ me uzmi il’ me ubi
nedaj drugom da me ljubi
Ref. 2x
811*Pakao je ogroman i vječan Neka se budući stanari ne otimaju za slobodna mjesta. Svi će biti ugošćeni i smješteni na način dostojan silnika , neljudi i pogana.
812* Neuki i neupućeni putnik ne želi uvijek hoditi poljima pelina , kojeg ima u svakodnevnom realitetu. Ono iskonsko u putniku nenamjerniku želi cvrkutavi žubor potoka, cvrkut ptica , miris cvijeća , osunčano plavo nebo i hod bosonoge djevojčice rosnim poljima, gdje mirisne ljubičice i raskošno poljsko cvijeće pune grudi i um ljepotom i zahvalnošću Uzvišenom Stvoritelju.
813* Samoću su izmislili neuki i kukavice.. Ako bar jednom voliš, više nikad nisi sam.
814* Dani milosni se ne vraćaju , ali u ljubavi , sjećanju žive a bole milujući uvijek žive rane damara.
815* Ako ti ne čeprkaš , obrađuješ i zakucavaš neki će drugi ćeprekat , obrađivat i zakucavat. Čista logika . I nemojte nas pitati šta to , neuki i bolni vazuda bili.
816* Šta znaju ljudi šta je presvisnuti? Malo je njih koji to znaju. U tu tajnu su upućeni samo oni koji su presvisnuli.
-U kokuzluku uopšte nema nikakve, pa čak ni potske pravde,niti je ikad bilo. A u demokratije pogotovu.
-Ipak po nekoj logici historije učiteljice života, više od polovina dunjaluka će uvijek biti totlani, ili kako mahalaši vole podcrtati frontalni kokuzi.Ovo frontalni nam je nekako upečatljivije od totalni. To mu kao dođe da su kokuzi isprednjačili ispred nekokuznjaka, što je u biti vrlo logično , ali gledano sa humane strane , nekako nam se čini vrlo nehumano da kokuzaneri u nečemu prednjače , pogotovo u kokuzluku.
***
Blog je zagušen neukima i nerazumnim čije se obzorje umjetnosti i života svelo na vrtne staze popločane wc pločicama , vrtložnu igru bolesnih džukela i pušača, koji uzaludno pokušavaju uhvatiti vlastiti rep, jer odavno shvatiše da glave i ljudskosti nemaju.
.
26* Jednom grebator uvijek grebator , tako mahala stigmiše kukavičiji porod.
