Ćao Malena, nosi i ureži očevo ime sa ponosom

 

Ne sjećam se imena jedne bebice

ne sjećam se mnogo toga

bila su zla vremena

samo pamtim jedan geler

a ona je imala samo sedam mjeseci

ali sjećam se nje

vidjeh je onog dana

rekoh joj

zatvori uši i zažmiri Mila

 

otac joj Merhum Islamović

naš mahalski drug

dobri blento k'o mi

zaljubljen u grad i zemlju bio

Grad čednosti i Zemlju Božije milosti

dvadeset sedam u zao čas imao

kad ga strefi geler

manji od vrha špenadle

 

Brekin potok je bio tih i zelen

tog prelijepog julskog dana

Sunce se postavilo visoko iznad šumarka

malo niže minobacač hinjski vreba

neoprezni smo tada bili

kontamo ne može nam metal ništa

hitali u pomoć

Dobrinja gori

 

počeše padati sa brda ko kamenje

jedna ispored jedna iza

jedna slijeva jedna zdesna

ova slijedeća

nečujna

će nas pokupiti

kaže Meho

ona je naša

 

i pokupi nas upravo ta

imena naša u njoj upisana

ponajviše njegovo

 

intedant raportuje

jedno stopalo

pride potkoljenica minus

jedna noga i jedna ruka helać butum

jedna glava nije loše skoro dobra

malo krvi malo kosti sljepoočne

i po skalpa fali ali biće dobro

Bosanska je

ne mreš joj ništa

Meho zijan

 

nemoj ti meni Meho zijan

pričaj šta bi tovaru konjski

cijelu priču

sada se bar vremena ima

 

kako šta bi

ništa nije bilo

samo se rat među braćom zbio

granata upala nepozvana među njih sedmoricu

sreća raštrkani bili osim Merhuma

on  malo zaosto

i onako kršan  grupiso sam sebe

brao ljubičice da ih kćer miriše

dok on svoj Grad čednosti brani

 

on pozadi

granata deset metara ispred

mislili ste mimoišli se

aha kako da ne

gdje ćeš se na deset metara mimoići sa granatom

a još ljudinu metar i devedeset

da je bio moje visine

samo bi mu lijevo oko iscurilo

 

nije čuo kako fištuće i znao je da je njegova

takve stvari jednostavno znaš

a baš sinoć lijepo sanjo kako leti

ona puče ono jako gruuuhha pa buum

on samo sjede

nije ni letio

 

nasloni se na jedno drvo i jedan kamen

nije imao vremen travu birat

čini se hoće da otpočine

ko umorio se

bilo je tu uzbrdice

misliš ništa mu nije

ljudina uzima predah

 

đe ćeš ba uzimati predah

dok granate rokaju

pojma nemate

o vi neuki

 

vidi se hvata dah

ne može da ga zajmi

pritrčavaju jarani

granate još sviraju rekvijume

stvorovima Božijim od kostiju

od krvi i mesa

punih Bosne i ljubavi

tečnih od snova

sve je manje svakim danom

a plaho krvare

 

Meho Islamović koluta očima

pruža ljubičice

nije dobro

nikako nije dobro

pozdravite mi Malenu

i milo ljubljeno slavlje moje

mater njenu

 

zatvorio oči ali diše

Bogu milostivom se moli

 

na vratu na kucavici ubod igle

ni krvi nema

biće dobro

mahalske blentovije misle

 

lako je  dobri čovjek ispustio dušu

misleći na Malenu i ljubav svoju

konstatuje hećim po sata poslije

motanja u šatorsko krilo

trk uz brdo

valja nama preko potoka

a nove vesele gromade metala lete

 

Malena moja

ime ti upamtio nisam

ne sjećam se mnogo toga

ali znam

ovih dana imaš dvadeset četiri godine

 

Sretan ti rođendan

i dvadeset četiri rođendana

dvadeset četiri godine samoće

bez divnog oca

molim te nemoj mu zamjeriti

i nemoj plakati

njemu je sigurno još teže

gladati tugom umiveno lice tvoje

 

Ti si svikla samoći on nije smio

djete raste a zaštitnika nema

čednost raste a nježne očeve ruke nema

djevojka raste a ukor riječi nema

 

džaba je sad da ti pričam koje je snove tebi snio

da je jako dobar čovjek i muž i nježan otac bio

 

to si skontala

mater ti pričala

ono kratko vrijeme

dok na zemlji bijaše

poslije je postao još bolji

tiši i nježniji

nisi ga zato osjetila Mila moja

iako je svakim danom nad tobom bdio

 

smotani i smeteni drugovi oni

zaboraviše ljubičice

sve do jedne bijela

zaboraviše mnogo toga

ne i druga svoga

 

Nažalost tvoj otac Meho je bio samo prvi

od naših drugova koga zlo nestade

poslije su na red došli drugi

večina su očevi i muževi bili

bilo je i onih koji to nisu

svima smo imena noktima

u meitski taš urezivali

 

pitaš se što ti nismo navrnuli neki put

umorili smo se Malena

mnogo smo jurili Bosnom da bi je branili

mnogo smo mrtvih na leđima izvlačili mila

mnogo smo ranjenih sa lakoćom kući ponijeli

mnogo smo mrtvih ženama majkama i ćerama donijeli

a i njih su ubijali i čerečili

 

poslije kad je stalo trabalo je prtiti bol i tugu

odrvenilo se i zaledilo

mnoge su nevinosti nestali

sve je postalo nemar svejedno je

 

i stid Malena mnogo stida Mila

toliko stida da se duša ponekad sama od sebe crveni

 

kako doći pred dijete i reći mu žao mi oca tvoga

dobar je čovjek bio

a ti živ gradom hodiš

korake i mezare nestalih brojiš

 

svaki korak jedan mezar

nemamo više koračaja za svakog nestalog heroja

ljiljana zlatnog Bosne ponosne

svakih kvarat dana hoda jedno dijete mrtvo

plače hodi i majku svoju doziva

i ne zna da više nije od ovog svijeta

 

nemamo više daha za mrtvu nevinost

suze nismo isplakali ne pomažu

tugu nismo odbolovali ubija

a i zarazna je

 

znamo da si dobro

slavljena mama se dobro brine

nekad nas sretne i ne prepoznaje

oči su joj izblijedile

Mehu muža

oca ti snijući

 

naše vrijeme polako ističe

zato riječi ove

ni jednog druga nismo nikad zaboravili

ni bol njihovih najmilijih

ni grad nije

ni Bosna nije

 

oni koji se čine  ljudi

a monstrumi su

nikako nijesu

vrijedni spomena

 

Ćao Malena hodaj ponosno

sa urezanim likom oca 

u djetinjem srcu

i oprosti nam

 









Brekin potok juli 1992. - Sarajevo ,Bjelave  2016.

































											
Bookmark the permalink.

Komentariši