Category Archives: Oni jašu

Kota kod Drvene džamije

Novi dan je svanuo. Sunčan, lijep bez imalo naoblake; što bi Lenji reko kad bi htio misliti i govoriti. Naporno je to. Zvizno zvizdan kao Mojsije sebe , kad zastrani , među rogove. Oni još ne jašu konje, samo što nisu, uvježbavaju se. Mojsije ploče sluša, čelenkom samo što po doksatu ne buba, harmoniku novu još kupio nije.

Deba je mislio da je vrlo romantičan, strastven i vrlo praktičan, ali bez smisla za realnost i uviđavnost. To je i priznavao. Oma je u to vrijeme bio vrlo nalik Debi. To znači bio je romantičan i senzibilan k'o krampa. Nije volio tuberoze, čak ni u saksijama. Mislio je da one izazivaju tuberkulozu, a tuberkuloza je koliko on zna zarazna.

Ipak odnio je tuberoze dragoj dok ona ležaše na samrti u bolnici za tubrekulnozne Podhrastovi II . Na javna mjesta, osim u kafanu Debu niko nije vodio. Jazuk. Blentovija može nešto oštroumno dobaciti i to bi Omi prikrpili do kraja života.

Oma u posjet poveo Dobrog da Debu mjenja i tuberoze ukrade. Debi reko da je nešto akuratan tog jutra i da ne može izać. Deba ga pita jel’ mu se to nije mogo dići. Oma pormrmlja tako nešto i bjež u kuću da se priča ne širi. Zna blentu.

Dakle, Dobri koji je mjenjao Debu ufuro se u njegov um i dobio ideju da bi crne tuberoze poetski istakle, potcrtale zajedničku tugu i njeno stanje. Zato se potrudio da ih nabavi iako im nije sezona. Ali crnih tuberoza niđe. Za ilađa. Bavio se mišlju da kupi bijele da ih oboji u crno i da fotoaparatom ovjekovječi Ominu tugu uz napuščajuću dragu. Strah od molerskih fleka  i neurednosti je odbacio ideju.

Sestra tuberozne je bila epileptičarka. Oma zamolio Dobrog da bude uzor ponašanja, a sve ga strah da ga ovaj ne natakari. Dobri izrazio sućut u vezi crnih tuberoza i naglasio da ih nije mogao nigdje naći iako ga je Oma zamolio. Uviđavno joj pojasnio svoja nadanje da će ona ozdraviti za godinu dvije, ako pak prije toga ne rikne i da će do tada moći češće da uživa u njenom društvu.

U tom naiđe sestra epileptičarka i Oma je predstavi .

– Da li je to ona epi….- sreća da po običaju Dobri, ponekad kad to treba, poput lijenog izražavao misli; kao kad blene u novu žensku pa rastegne riječi ko šmizla žvakaću. Oma ga oštro štartnu špicom cipele u cjevanicu, jer je želio da Berka što mirnije ode u drugi svijet i da ga napusti kako bi on mogao iskazati tugu. Tog momenta nije bio spreman na gubitak, barem dok cvijeće ne uvene. Nije želio da Dobri uobliči riječ u epileptičarku. Za divno čude, Dobri, iako ga nije bila briga za Omu, Debu i njihove seksulane opservacije i nakane, dovrši riječ:

– kurejka sa cvijetom u kosi ,što lebdi i mene blaženog traži – cereći se i hinjski oliti zavodnički  gledajući u epileptičarku.

Ona se načisto baildisala i Dobri par mjeseci kupovao pitu boli glavnjaću u cvjetanju samo da bi ona u trans padala. a ona u inad svalko malo zakovrne očima ko malo janje kad ga draškaju.

Uopšte nije bile epileptičarka nego se zbog niskog tlaka , a bome i još nečega, kao bekanka znala povalit. Dobri tlak svojski mjesecima popravljao i jošten prebacivao . Jes da je moro snižavat, pa visit, pa snizit i  potaman, tako preko nekoliko i nekoliko puta obdan. Obnoć se nije moglo izbrojit sve se radilu u mrklom mraku jer je epikurejka bila plaho stidljiva. U mraku ne mere čovjek brojati kako treba , pa zna pogriješiti . Tlakomjer načisto poepikurio, ponekad i prokukurikao. Tlakomjerica bi cvrkutala i mater dozivala. Tada još uvijek  recenzija o crvenom fesiću nije bila natakarena na papir.

Epikurejka se nije ljutila; kako bilo da bilo, godilo joj tenu i zdravlju. Pritisak se stabilizovao i sad se ko dvije bekanke zbog onog nećeg drugog povaljivala. Što ti je žensko ? Izliječena , a bez lijeka nikako više ne mere.

Sestra joj Berka ozdravila, možda bolesna nije ni bila. Njoj ime Tubislava bilo, ali Oma bio mišljenja da joj Berka ljepše priliči. Nekako mu se ono Tubeslavila ili pak Tubetkala nimalo nije sviđalo. Nema to nikakve veze sa tubama, slavljem i tkanjem, previše na cvijeće mirisalo. Mišljenja smo – niko lud među tuberane , da čproste tuberkulozni , ne bi iz čista mira pošao. Omi planove pokvarila nije “udovac” postao. Dao joj nogu.

Jednom, nedugo poslije one prve, vidikovačke harmonike od sto dvadeset basa, mi navratili kod onog Mulazimovića  što je  poslije Čička na Skrenderiji đokej bio. Ko jah'o neke vinile ili šta ti mi znamo. Mlađa raja, nije loš, htio se starijoj raji dodvoriti. Nije znao s kim jema posla. Pozvo ih na sjelo , a oni butum ostali trinaest dana na sjelu. Išao ih taj broj naopako. Nećko otad nikada nije trinaestu ploču navijo; jal’  bi neku žensku zovno,jal organa reda da je pušćaju.

Mojsije u bajku Zlatu  pozv'o. Deba iako ga još  skontali nismo pozvo Ankicu. Kad evo ti i Ome sa Đugum Berkom i Baška Baša, mlađi brat Dobrog sa nekom raspušćenicom . Išle ga raspušćenice i starije ženske ko Edipa majka. Možete misliti ,taj Baška baŠa imo neki baška obrnuti Edipov kompleks . Ovaj obrnuti Edipov kompleks nije poznat u medicini . Njega skontali mahalaši. Što se više raspušćenica obrne to ti je Edipov kompleks obrnutiji. Pravi mahalski  kontrapunktni psihološki diskurs.

Oma, Baša i Deba nerazdvojni bili. Sve su dijelili . Mošte to misliti? Potom i ostali  dolepršaše.  Dobri sa Epikurejkom, Lenji sa Sokak Kokom . Svi na prozivci, još samo Lela Jela Jelena i Herco fale. Misle biće tijesno.

Herco jahanje ozbiljno shvatao i sa Ibrik Lelom Jelom Jelenom, malo poviše inat kuće lijevo od Alifakovca za džokeja vježbao. Viđu jada, sad iskrsnu i treća Jelena i to sa četiri imena i drugi đokej . A ovaj i bez ploča.

Mojsiju oko srca toplo, ona njegova Jelena  G. najslađa i najljepša. Neka Jelena, nek’ se skupljaju, janjad mala, mace male, al’ nijedna k'o njegova Zlata nije i biti neće, iako se ne zove Jelena. U normalnom sviejtu ovo se ne bi pojašnjavalo. Ali u mahali nema normale. . Mala je razlika između insanke i insanke. Ime kojim se vabenije nika garancije da joj je to ime pravo ili da joj čehri pristaje.

Pripeko zvizdan, topi se asvalt, ženske se ne mogu naprat, tukne na sve strane, valjalo je kotu ulogovati, rashladiti, aerosolovat, asepsolat i iskoristiti.

Najmlađi Mulazimović starijeg brata i udatu sestru imo. Brat mu boem bio. To znači  –  loko na prazno, mezio nije i još usukaniji i modriji u tenu  od mlađeg bio. A prelijepa sestra par godina nas preduhitri i majka čestita posta. Jedna od rijetkih koju nismo na loš glas stigli iznijeti. Šteta ! Za nas. Jazuk za nju. Il'obratno. Ća mu ga mahalaši znadeju.

Sve druge ženske  u bližoj i daljoj okolici , u to vrijemo smo  na loš glas iznijeli. Ha, se prihvaća šćeke i dok se mere izvrnćat na leđa a je je ništa ne ušćakne počne ih loš glas biti.  Nulti mahalski zakon od šesnaest do šezdeset šest. I što je čudno insanke se nisu ni bunile , ni  ljutile. Ponekad se ko biva malo hoćkale . Ono uzgred, reda i poštenja radi. Već od zore bi u redu , kao za vodu na mahalskoj česmi  stajale. Neka đugum,neka ibrik; a one bez pravog nauka lavor , iliti kantu. Načule preko radio Mileve . posuđe bakarno,jal srebreno,jal limeno je ulaznica za maskenbal.

Nećko visok i vitak skoro k'o četri-pet uvis nadoštiklanih oklagija. Po koja picajzla na licu; pušio ko turčin, a pio i mezetio nije, ali stariju raju htio ne htio dobro ugostio. Dvije lijeve noge i ruke za sport imao, A obje mu vazda zauzete bile.U jednoj cigar i drugoj ploče. Oca i mamu na more , o svom trošku  otpremio.

Majka ili otac mu turskog porijekla bili, zaboravismo koje čeljade. Da li je tursko porijeklo pomoglo ili nije, ne zna se; tek otac mu mutevelija drvene džamije u tom vaktu bio. Puna kuća berićetli fasunga. Džematu te godine dobro išlo, vidjelo se.

Jedan od rijetkih puta što se raja u trošak nije dala. Narodskog se zekata dohvatila i žao im nije , osim što ga još više nije bilo. Valja Debu i Omu nahraniti,a ni Berki ni Lenjom mane nije ,a ako Herco sa Ibrik Lelom dođe eto belaja. Bit će gladnih ili se u kupovinu po fasungu neko spremat mora.

Stan veliki, u kući na sprat, dovoljno prostora za akšamlije i ašik ljube. Dvorište i bašća, ne bašća već pravi opravcati džardin . Merak živi, sve u travi i blještavim kadificama, đulama ,karanfilićima , i  drugom cvijeću, par ašlama, nekoliko tunja, dva tri duda, hejbet ribizli, manje ogrozli i još veliki u staklu sa šadervanom pristavljeni hladnjak.

U bližoj i daljoj okolini je samo doktor Živanović toliku bašću imo. Šadervan nije , to nikom nije jasno. Sad bi Deba nešto religiozno možda nacionalno lano, ali zasad ne zna da ovo pišemo, tako da smo dobro prošli glede njegovih mogućih opservativnih implikacija.

Rekosmo ili nismo, 0tac Nećkov penzioner bio, al’ nešto mu se penzije malom učinila, a nije bila; pa je “moro” mutevelija džamije drvene postati. Džamija preko puta kuće, ulica Provare (nekad Čapajeva) pet metara ije do njegove kuće prekoputački  dijeli, iako je glavni ulaz bio u bočnoj Himzarinoj . Sebi pomoćni odmah po muteveluku u ogradi izrezao i napravio. Kaže bliže mu. Mogo uletit u džamiju kad mu ćeif . Čak i o ponoći , iako tog termina u vaktiji nema. Kaže  sve za kontrolu i pod kontrolu se mora  stavit.

Sad je tu glavni hodža i mutevelija, onaj što je u gumenim kalošama bez cipela; sa sela nekih godina poslije doselio, sihire bacat “znao”, veliku kuću niže Mulazimovića džab – džabe zdipio. Tako vam to ilmije rade , ko pijavice; prihvate se se jal insana jal hajvana pa muzi , pa muzi dok sve ne isisaju.

Četiri kuće povrh Nećkove živio Oma sa roditeljima i sestrom. Zvao je Kanita,a kad bi se naljutio Kalamiti; ono Đejn zbog tarzana komšijskih ispuštao.

Debu od Nećka jedna kuća djelila ali ulaz bio od Tahtali sokaka .Nekada Jelene; ne G. , Ibrine ili Hercine već Vitasovićke.Nju Mojsije nije računo u Jelene.Kaže neko joj greškom ime dao. Gdje si ti bolan vidio neka Jelena bude partizanka.

Na drugoj strani , malo niže a preko puta Bogumil Časar sa ženom Lidijom, sinom Mirom i kćerkom Dijanom živio.Poslijednji Bogumil,imenom i vjerom.Nije dao Bosnu i od srkleta ga srce heknulo. Sin mu za čerečenu, nebogumilsku Bosnu život dao.

Samo što su sjeli oko salonskog stola od mahagonija Deba upita Lenjeg dajući na znanje da je vrtio riječnik:

-Što si bio brižan, ili kako ti reče akuratan. Možda si brino što ti jaro glavu nije mogo dići.?

-Nije to bitno htio sam malo da spasim atmosferu tog upeklog jutra.”

– Jebala te, da prostiš atmosfera, što ne skoči za harmonikom da je spasiš, sada bi imali muziku uživo, a ne neku Jugoplastiku.”

Ljut Deba nema mu žive svirke, ova vinilska ga još brže uspava. Hoće Mojsije bacat harmoniku pa raja nagrabuse , mora pregrmiti jazuk halal.

Nije se druženje ni zahuktalo, drugi dan tek je, eto ti Ome , iz sobe uleće sav osafunjan, samo u gaćama parhetušama podreanim  na butinama, gleda u Mojsija i pita:

-Ima li ko bateriju?

-Šta će ti baterija?

-Ma jebo ti onu tuberoznu  Berku, jebo je pas!

Oma je inače po sočnosti i fleksibilnosti maternjeg jezika bio nenadmašan u raji i šire.

– Ja u poslu, zašiljio joj ga do bubrega a ona me gurnu dole. Pas mater. Ajd’ velim ja , šta ću, uzvratiti se mora. A dole tuhne, dušu za povratit; ja se baildišem, okrenem glavu pa ispljunem, pa nazad, pa opet u stranu i sve tako. A onda: krik . Jebo je krik, da je jebo. Prepade me načisto, samo što nisam zatrzo ko Herco.

-Klitoris Oma, klitoris!- vrišti Berka.

– Prepade me bone, šta vrištiš misliće svijet da te silujem ili ti belaj neki radim.

A ona samo još uh i uh i ne zove više klitoris upomoć. Ma čuo sam ja da ima naki klitoris, ko neki ženski klinčić. Ja se zaviriv'o, uvirivo’, nadviriv'o, ma znaš ti Berku. Crna rupa! Ništa se ne vidi. Eto zato mi treba baterija.

Mojsije je uvijek imao bateriju, planinar bio, a i babi u zoru nije smio kandilje u bašći palit, da ne probudi đule. Izvadi je i bez riječi mu je dade. Zna on šta je belaj i gdje je klitoris, ni nasmija se, ni riječ ne prozbori. Samo mu se ramena tresu.

Oma se za par minuta vrati još crveniji,znojaviji i raspomamljeniji.

” Šta bi, ti brzo nešto.” – hinjski rovari Deba.

” Kako brzo pizdo jedna hinjska. Jes’ da je Berkina ko crna rupa, ali nije ona prava crna rupa. Ni bateriju i glavu ne možeš zagurat u nju. Kad baterijom gore dole ni traga otog  klitorisa. Ruku ko ginekolog  zavuko, pipkam, gurkam, tražim; a ono ništa. Sve nešto roskasto, meljavo baš ko teleće brizle pred roštilj.”- progovara Debinim riječnikom, a ovaj gleda sa žica tek prispjele brizle. Brizle puste drhte, rumene i reš crvenkasto smeđe, miris se zavlači u mozak. Deba oblizuje usne, guzica mu igra ko rep kerčeta kad ga koskom vabiš.

” Ma pusti brizle Deba ” – vidi Oma nikakve vajde od Debe-“kako ću ba Frki reći da nema klitoris.”

“Fino ti joj samo kažeš da nema klitoris i riješio problem.”- umuje Baška.

“Jesi pametan ko ricinus. Idi ti pa joj reci. Ima da odnekud izvali đugum i tres ode glava. Znaš kakva je frkava ,ko bilesim ona Frka Frkica , kad joj ne ide.”

” A ti je opet jezikom pomiluj, odozgo ka dole, pa ponovi, odozdo ka gore; što ako malo tuhne ništa ti ne fali, mark špicovske brkove imaš. Ako se malo sa grmom zapletu veze nema, samo gledaj i zapamti ne okreći se sine. ” – sasvim ozbiljno Baša, kao da nekom od toga život zavisi.

“Ja mahnitog li hajvana ,ljudi moji!”

Samo što to reče odleti, ne prođe ni minut, dva, evo Ome cvjeta i veselo priskače Baši i sve ga u obraze ljubi. Haman ko Ahilej svog havera Patrokla.

Ovaj ga gura od sebe, briši peško nalert te bilo; nešto u tom smislu.

” Vi se ko biva ižvaljiste.” dobacuje Mojsije.

” Kako ne bi,spasio mi život. Nije to banka germe. Inače bi najebo ko žuti, slomila bi me Berka ko’ sepet. Zaibrećena mojim uletom, namah se natandarila ,ja stavio štipaljku na nos, ko velim šta ću moram slušat.

-Šta će ti to pita heftarica za veš?

Periskop – ja na lakonski ili latinski, nije bitno, i odmah ‘oš'o dole i samo što nisam doš'o; a ono štipaljka mi smeta. Neću, velim sam sebi , sad odustati niti oči zatvarati , kad neki piklić, neki crvić ko nezreli crveni dud mali, samo što mi se na nos ne natandari, oko ne ubode. Ja se okuražih, Berki rekoh:

“Eto ti klitoris jebo te on.”

Nije ni završio a već po kile brizle u žvalje stavio k'o konta : vala naradio sam se, zaslužio sam. A i on velika poguzija bio. Ni briga ga što je to Deba brizle sebi nanijetio. Polako havlja, maslo sa prstiju liže, pivu pije i meraklijski cokće.

Deba zino, deset minuta beknut’ nije mogo. Uvijek nešto sporije na tenane mislio.

-Nek znaš da ću ti opet pricvrljit đugumušu i reći joj da nisi pojma imo gdje je klitoris.

Nikad nije reko. Ne zato što nije htio, već se o svom jadu zabavio. Spremala se vojska a Mojsije neće da mu svira onu:

-Jesen dođe,jabuke i kruške zriju.

Kaže neće papanluka u raji.

Đugumuša ne  Berka , ona će po usudu svojim putem krenuti nego pomenuta Frka Frkica , koja komparativno uleće u ovu bajku,  nad Sedernikom iza Sedam šuma stanovala. Prije zore ustajala, krave bi nahranila i pomuzla. Pa mlijeko u đugum, pa đugume na konja, pa konjem do Podrastova, za drvo veži mlijeko po Bjelavama mušterijama raznosi. Brat mlađi joj pomago, ona u trgovačku školu išla, završne godine, drugi razred.

Teška vremena bila, otac malo škole  imo, fizički radnik na gradilištu, svaku zarađenu paru bi propio. Majka domačica bila, četvoro djece. Morala se kao čitačica zaposliti.

Tamo na selu  kod Miljevine deset dunuma oranice i šljivika ostavili. Tako je to bilo, opanke skini, kaloše obuci pa pravac grad. Jedan seljak, drugog seljaka u grad zvao, pitomio. To bila očeva joj priiča; za publiku. On iz vranjanske Gornje čaršije bio, ali se krio. Aferimni neki. Ganjo ga neki Mutikaša, pa on ko tajni agent, ikognito u Sarajevu živio.

Za Debu je tautologija uvijek grana nauke koja proučava tute. On to nije krio. Za to vrijeme Lenji je pročavao Tautu i tautologiziro je. Teutu su i Mala guza zvali. A nije bila Taute nego Teuta. Otac joj jako kofrčan bio. Deba i Oma najćeše, kažu:

” Vid joj guzova ko dvije rumen jonatan/gold jabuke malo veće.Jedan guz zelen,jedan crven.”

Lenji se nije ljutio iako mu pravo nije bilo. Što jes’,jes’ mogla joj oba guza u jednu šaku njegovu stati. Imo on veliku međeđu šapu. Samo mu nikad nije bilo jasno otkud su oni  znali da su joj guzovi naizmjenično rumeni i zeleni ko jabuke.

Teuta se nije bunila zbog pogrešnog spelovanja njenog imena, jer ju je Lenji savršeno, dugo, preko nekoliko puta po uh- uh sistemu proučavao, ponavljao i spelovao. Ona se nije bojala spelovanja,čak ni ponavljanja radnji ni misli. Ime joj dobro pristajalo. Nije ni arnautka bila, sestra onog konobara Sude iz Bonusa.

Njega su muntali ko levata.Umjesto četrdeset  cuga, naplačivo im četrnaest.Rekli mu kako ćeš bolna četrdeset podijelit sa sedam.Četrnaest je djeljivo sa sedam, a ne četrdeset. Svaki od nas popio po dvije tekučine i to je to.

Konobar se zamislio , prste nešto čeprka i računa i sam sebi kaže: Vidi Sudo što ti je škola.Da ne bi ovih Teutinih ja nikad ne bih sazno da četrdeset nije djeljivo sa sedam,a četrnaest jeste.Otad im nije račun donosio. Samo bi tražio lovu koliko daju,vjerovo im. Sve dok ga Deba nije pokušao natakarit.

Konzilij jako veseo,fajront se bliži. Oni neke potkačili, neke nisu.Sudo traži lovu. Deba kaže nema lova.

-Kako nema.

-Lijepo, večeras nismo cugali.

-Kako niste cugali, ja donosio svako malo.

-Ti donosio gazda i njegova raja odnosili.

Zaboravio Deba da je gazda otišo u ribu, a mladu ženu kući ostavio da sa njima kuburi , a njoj nije mrsko bilo…No koment, udata žena.

Konobar ovaj put ništa nije naplatio, ali sutradan otkaz dao.Našli mu manjak. Ni platom nije mogao dug pokriti. Sanašo se on. Otišo van dometa konzilija i štos djeljivosti sa dva puta sedam, proširio na tri, četiri, pet i šest puta. I lovu zgrno. Za dvije godine vikendicu zbokso. Kaže šta će mu škola? Školovo njega konzilij.

Deba je još tvrdio da je eklektik čovjek majstor u klik-klaku, Lenji je oponirao, zamjenio Omu. Ovaj se okuražio od kada je klitoris našao i svaku novu ubjeđivao da ima klitoris. Dakle Lenji je ustvrdio da je eklektik umjetnik koji u svom radu kombinuje moleraj, soboslikarstvo i likovnu umjetnost. Deba se zamisli i kao rijetko kad složi se sa njim:

” Vidi ti upravo opisao Mojsija, pravi Mikelanđelo.”

Lenji se smješka gleda Dobrog pogledom ga moli dodaj gas. Zna eto frke, biće tu bacanja harmonika. Uh,jebo ga pacov nema harmonike. Valjalo bi da se ona pokupila i nekako nadoštiklala.

Sluša Mojsije Moriće, vinil verzija onog Saje i sve nešto hukće, k'o natakarena sova na parenju sa ćuranom. Vrti se vinil, a Mojsije koluta očima, mrsko u Debu pogledava. Ovaj posta zamišljen, ćuti, vrpolji se, objema rukama trpa brizle u se,  znoj mu obliva čelo, on stolnjakom masnoću  briše. Đaba salvete na stolu, đaba maramica u đepu Dobrog, osjećaj ga nekog belaja dobro potkačio.

Dobri: Šta je Deba,šta si nervozan,malo se znojiš.

Deba mrmlje: Ma ništa.

I svaki čas pogledava u Mojsija. Mojsije smoto cigar, puši i pijucka, izludili ga Sajini Morići samo što gramafon ne zatandara.

Lenji gleda u Dobrog klima na Debu, potom na Mojsiju.

Dobri misli; nešto je ovdje dubiozno, i eksplozivno, ali proširuje malopređašnje pitanje:

“Ti se nešto umorio, diši malo, maši rukama,pričaj nešto.”

To bio znak za Debu da malo ohane od meze, da popusti malo, da  ne kidiše k'o lav na baklavu.

“Mojsije bolje ti je da si presto da sviraš Moriće prije nego što si bacio onu harmoniku, sad moraš Saju slušat..” -misli da je eklektičan Deba , gladi se po trbuhu usta mu se objesila, pljuvačka samo što ne curi iz ušiju nastavlja:

” Joj majko mila koliko je tu cuge, brizle ko bubrezi bijeli nestadoše , više ih nema, neko ih mazno, dajte mezu, ponestaje. Ne razumijem se u slikarstvo , ali za to ti ne treba baterija. Onaj Mikelanđelo , Botičeli , Vinči Karavađo, a i neki od  kasnijih , a  i bukadar sadašnjih slikara cvajtaši bili.”

Gleda ga Mojsije, zapali cigar, čokanjče u ruku, mezu mu Deba ogadio, nadrka desnu obrvu, otpuhnu dim – dva i blago skoro sa smiješkom u lijevom oku, onom nenadrkanom, objestan smješak iskri, pokroviteljski će Debi:

– Jel ti to meni?

Deba ga bijelo gleda, nejasno mu pitanje, ruke opet zaposlene, ne anlaiše, ipak –  aha mrmlja.

Mojsije ustaje, na gramafon poklopac stavlja, ploču ne skida, za remen ga desnom rukom hvata. Ono sa struje muško iz one ženske ne izvlači. Jok, trga. Na lijevi kuk vinil ćemane pristavlja. Priđe stolu, ruku diže, kuk u susret noj opusti i tres – gramafon leti.. Zamalo Debu , za dlaku anamo neku,jal ovu , jal onu maši, kroz prozor zatvoreni u hladnjak otvoreni gramafon heknu.

Ovaj put se ni basovi ni Sajo nisu čuli. Što ti je elektronika. Ima basova ali se nijedan ne javi, samo tresak i prašina se digoše put neba.

Mojsije odahnuo i misli vidi lakše tuđe gramafone neg vlastitiu harmoniku bacat. Što ti civilizacija neće donijeti. Lakoću neku.

Jedan od jahača je usnio i zainatio se –  nema buđenja.  Ostali odlučiše da to bespogovorno prihvate i u njegov pomen objave pisaniju:

Oni jašu Mojsije harmonike baca

Ne vjerujemo da će se ona hablečina predomisliti i probuditi, ali naše je da pustimo priču. Pa idemo:

Uvod – Grad čednosti zemlje Božije milosti

Članovi konzilija i ašik ljube su se pitali zašto su imali toliko zajedničkog ; a bili tako različiti. Nije to ništa neobično,  objašnjenje je jednostavano. Svi su djeca  Grada Čednosti, osim jednoga, i pola druge . Taj jedan nas je i prvi naspustio. A  pola druge zauvijek.

Grad je, kao i sve u Univerzumu imao svoj ritam i ustrojstvo. Bila je to galaksija za sebe , zasnovana na suživotu zasebnih jedinica , nekoncentričnih krugova u okviru glavnog kruga. Taj glavni krug je bio Sarajevo  Grad čednosti, Božiji hram Bosne Zemlje Božije milosti.

Grad čednosti je imao predvorje šireg opsega i poprilične površine. Unutar njega plivala su  četiri dijela koji su bila eliptična  i uopšte nisu nalikovali na krugove. Dijelovi su imali  različita obilježja, značenja, brzine i jasne razlike. Vjerovalo se nebitne  po značaju. Površine i granice manjih krugova nikad nisu bile jasno određene. Bile su podložene promjenjivom zakonu putanja, kretanja i gravitacije

Prvo se desio Vječni . On se nije desio,On se zatekao i poslije bi samo rekao Budi i ono je bivalo. Prvine , iz tame javi se Njegova svjetlost i za šest dana stvori što stvori.,.

Zaplesaše zadivljujuće maglice. Uvijek su svojim sjajem privlačile Zemljane. Sada, kada ih je Huble učino dostupnim svakom domu  shvatamo svu ljepotu i harmoniju Božjeg stvaranja i milosti.

Od njih nastaše zvijezde koje  plivaju u jasno određenim  putanjama, skupljajući malena čeda , koja put leptira plešu oko njih. Ponekad je sjaj i toplina zvjezda toliko prvilačna da male iskrice osliješe ; obnevidjele se sudare i  nestanu.

Hejbet njegovih dana poslije , u zvijezdama budućim insanima vidljivim nasta  naše Sunce . Ono Božjom voljom rodi svoj svijet putanja. U tom svijetu  zapliva krhka , safirna djevojčica Zemlja. Utrobu joj , reklo bi se , neki zli džin iz zasjede razdera. Zaskoči je i silova i dok je vrištala i vrištala, đin joj  dio utrobe otkide.

Taj dio pobježe zvijeri i uz majčine se skute svi . Uvijek je nedonošće ostao i majci nerazdvojni pratilac bio. Mjesecom ga i trabantom majčinim nazvaše. Njemu žao što ga pratiocem tovu , jer on je majčin porod i sin – i otud ona sjetna tuga u pogledu njegovom. Zbog toga  iz njega tolika čežnja izbija i ka majci , u noćima dugim i tamnim, kao svjetlost nebeskom pučinom  pliva. Ta čežnja, ta ljubav u mraku sija i majčinom srcu najbliže nebo noću osvjetljava.

Historija nema sjećanja kada se to desilo. Prekratko je ljudsko pamćenje; tek nešto, par sekundi  se nabada.  Ne tako davno , par tisuća godina ,  prije počeše im se oči otvarati. Ljudi su uvijek bili ko dva oka razroka. Jedno čisto,  iskreno u Boga i ljubav vjeruje. Dugo slijepo, zverinje  zlo i smrt zagovara.

To već znate . Učene papige vam to iskantali.

Onda se u po dana zbude Modra rijeka. O njoj ponešto protabiriste . Ali još uvijek niko nije prokužio koliko traje Gospodnji dan. Milostivi je dao neke naznake,  ali još se nije ta pamet rodila koja bi na to skontala.

Sveznajući za neke pojmove  kaže – u Boga je dan kao hiljadu godina kako vi računate. Jopet , za časne Meleke kaže da se  po Njegovo odredbi uzdižu na nebo  u danu koji traje 50 tisuća godina,  kako to  hudi zemljani računaju.

I onda ko biber po pilavu Bosna zemlja Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti bivaju. A to što prije i poslije toga,  bivalo je toliko čudesno da se nije našao insan , a bome ni hajvan  -koji bi to mogao glasom , rikom , revom ili pismenijem  opisati.

Zato je Milostivi Bosnu dao. U njoj Modru rijeku višekratno replicirao, Izvore života pristavio. Zatim je Bog  Jedini po Bosni mnogo cvijeće posadio, da bi ih  modre rijeke životom i mirisima napajale. Jedan od tih cvjetova – nama najljepši –  je Božji hram : Sarajevo Grad čednosti.

U njemu se prvo rodila prelijepa  vila Varoš / Bijeli dvor &Bosna Saraj’ ovasi. Čedna vila, kako je rasla i u ljepoticu stasavama , samo se kružno  dijelila , bez da je itko dodirnuo.

U centru velikog kruga – zbi se Čaršija najmanji i najstariji od ona četiri potonja dijela. Varoš širenjem dobi Čaršija. Baš – pravu pravcatu , neponovljivu  – čaršiju. Usporeni, ozbiljni, strogi, neumoljivi i odlučni sudac. Žila kucavica izvjesnosti i blagodati. Nezavisno od žiže javnosti donosi svoje odluke o svemu vezanom za dobrobit, dobrotu i čednost grada. Odluke nisu bile obvezujuće ali su se od davnina poštovale. I uvijek je bilo; ono što Čaršija  kaže – to je ispravno i ne mere drugačije biti.Najprvi je zakon bio:

-Pohiti polako, sa odrednicom _ đes ba navro?

Po godinama  aman bliznakinja  joj , kao drugi krug rodila se Mahala. Ona je nastala , nije znano ,  koji sekund prije ili poslije Čaršije. Teško je definisati njen oblik. U počecima je to bio centrični krug unutar koga je berbrižno spavala  varoš, potom  Čaršija. Vremenom, odrastanjem Grada , Varoš se podjelila na simbiotske dijelove :  Čaršiju i Mahalu.

Prelijepi spoj takarli prošlosti,trena sadašnjosti i nepoznate ali sigurno tandarli i neizvjesne budućnosti. Svaki vakat će utisnuti svoj pečat. Valeri pretpovijesti ,istkani rimskim mostovima , kasarnama , tvrđavama i kazamatima , optočeni sjenama mrtvih urezivaće se u tkivo Grada čednosti. I Grad i Zemlju , neprestano , neštadimice pohodiće i okcident i orijent sa ponudama : Božijim kitabima po njihovoj volji i krvavim oružjem u ruci.  A  orijent sa velovima mistike i čežnje.

Volovi  snenosti , plavetnila , mistike i čežnje  Zemlje, Grada i Modrih rijeka uvijek će privlačiti one sa strane.Od zlih i krvoločnih se znalo odbraniti. One progonjene i dobre su u zagrljaje ljubavi prihvatali.To  plavetnilo , ta nevinost i snenost je Božiji dar Bosanskoj čednosti  koji se ne prekida.

Dugo, vjekovima poslije tujini su  nenadano i bahato se nakalemili Haustor. Kako mjesta više nije bilo  neki drugi pagani  oteše Predvorje i opkoliše Grad čednosti. Tako nasta Sarajevo.

Dakle ,nogo kasnije stvoreni su Haustori i Predvorje. Čaršija nije nikad promijenila svoj mmistični izgled. Mahala je poprimala oblik magične , elastične potkovice.

Granica Mahale su na  vanjskim dijelovima bile sasvim jasne i određene. Opkoljavale  su krug  Mahale sa tri strane: istoka, juga i sjevera.Unutrašnje granice prema  Čaršiji nisu bile jasno definisane i bile su sklone promjenjivim postavkama zakona relativiteta i simbioze.

Granični pojasevi su bili izmješani bez jasnih tampon zona, tako da je Mahala uglavnom  dopirala i do centra Čaršije. Mahala je ponekad izgledala kao krug koji liči jajetu ili kao polumjesec u fazi kasnog mlađaka.

Ponekad činilo da su Mahala i Čaršija bili djelovi jednog kruga obojenog u dvije boje. Stvarnost im je odredila istovjetni  tok . Različitosti među njima nije izazivalo nikakvih sporova ili netrpeljivost.

Čaršija i Mahala su bili , slobodno se može reči, sasvim odgovorni i bliski suradnici, možda u najprijateljskijim odnosima među krugovima Grada Čednosti. Vaistinu Mahala je bila i riznica, i svjedok , i savjetnik Čaršiji.

Varoš, kasnije Čaršija i Mahala su  imali dva lica: dnevno i noćno. Mahala je vujek bila Mahala  Čaršija  je uglavnom bila Ćaršija a ponekad Mahala. Posebice kad su se jedna drugoj obraćale.

Danju se radilo, trgovalo, zarađivalo, bogatilo, siromašilo, propadalo i hamalilo. Bogu jednom se molilo u mnogim prelijepim zdanjima podignutim u njegovu salvu.

U Čaršiji je snivalo pola od hiljadu đamija, zapadna katedrala  i samostan, dvije istočne crkve i samostan. Bila je to tu i sinagoga i danas je, i hram je obnovljem, dvije uloge ima.

Mahala je držala drugu polovinu džamija i ezana. Tek pokoju crkvu, katedralu i samostan. Kažu strmo, neimari nisu svikli građevine na strmini dizat. Budale.Kako džamije izdržaše sve potrese i ratove. Ono ratove,ne baš sve. Ali su sve obnovljenje i nove izgrađene.

Trebali su mnogo velelepno crkveno zdanje u mahalu zazidat ; pa dvije ljepote i jedna korist sjedinit. Dvije ljpote: mahala i crkva, jal sinagoga. Korist: još jedan svijedok , još jedan Kameni spavač da nad Gradom čednosti bdije.Al znate vlastelu. Vlast ko vlast. U svim vremenima silnička i nikakva.

U Ćaršiji su bili smješteni svi najbolji hoteli  mnogo hanova , hamama i bezistana, restorana i kafane, hastahana i gasulhane. Mahala je imala svoje birtije i bircuze, ali i prelijepe vidikovce, hastahane , gasulhane… I česme , hiljade.  

Treći krug se manje više nalazio na zapadnoj strani Varoši i Mahale. To nije bio čisti krug, bio je više eliptičan, podsjećao je na ogromni dječiji balon u prvoj fazi puhanja. Zvao se Haustori. Haustori su imali vrata okrenuta i prema mahali i prema ćaršiji.

Taj krug je nastajao u novije vrijeme, između one dvije velike kataklizme i nastavio se naglo širiti poslije drugoe kada je ozvaničeno njegovo ime.

Za vrijeme druge kataklizme dobar broj njihovih stanovnika je katastrofalno skrenulo sa kurseva ljudskosti i čednosti. Na nagovor susjeda iz drugih podneblja počeše sijati zlo. Mnogi su nepovratno izgubili potporu mahale i čaršije. Poslije druge kataklizme grad je očišćen od haustorskog smeća.

Haustori su umislili da su postali vlasnici grada. U Hastore su se tada ; po direktivama iz drugih centara moći ; počeli doseljavati uglavnom bezbožnici: kapitalisti , demokrati ,komunisti, olimpijci, fašisti, preobraćene ustaše i četnici, otpadnici kriščanstva i islama , kao i prozapadnjaci,odnosno pobornici truhlog zapada.

Uskoro su „pročaršijce i promahalaše“ redovno slali na mentalnu ispravaku . Zbog dijagnosticiranih stanja koja su varirala imeđu dvije glavne dijagnoze, morali su  biti izolirani i odstranjeni od svoje najuže okoline.

Dijagnoze:

-Nazadni jer su vjerovali u Boga Jedinog.

-Antizapadni jer su bili protiv okupatora , ugnjetač , pobornika vatre ,,,

-Antikomunistički i nad komunistički elementi jer nisu htjeli pristati na ateizam i klanjanje idolima.

Mnogi mahalaši i ćaršijci su na liječenja  dvođeni  u  nepoznata odredišta. To su uglavnom bili izolovani i skoro nedostupni goli kameni otoci. Pod uzavrelim pržunom u ponom sjaju sunca bolesnici su imali mnogo materijala za svoje fizički i metafizičke  aktivnosti koje su bile osnov oporavka.Nekima se trag zameo . Zapravo svaka vlast je nestajala nepodobne elementa, koji su uvgrožavali njihov truhli bitak.

Ono skoro nedostupni se branilo žičanim ogradama i ćutnjom. Nije se smjelo znati za te otoke i njihove lokacije. Tako je  bivša nam zemlja bilo geografski siromašnija za nekoliko desetaka četvornih kilometara i desetina tisuća čaršijaca.

Moramo naglasiti da je ova priča istovjetna priči svake čaršije i mahale u Bosni zemlji Božije milosti. U svim vaktima, bez obzira na vlastodršca.

Alati na otocima  su bili,za očekivati; neodgovarajuči – pred potopni jer je čitava zemlja bila u crvenom povoju. Zbog loših alata a u cilju bržeg oporavka mnogi su se proforsirali.Njima se nije moglo pomoći.

Neki drugi nisu bili revnosni. Nerevnost se uvijek plaćala revnosnim nestajanjem i macolarenjem. Mnogi od jednih i drugih se nisu vratili kući  i još uvijek se vode kao nestali. Nitko nije mogao da im uđe u trag.

Uglavnom. starija haustorčad se nije mogla pohvaliti nekim elementarnim dometima ljudskosti osim što su njihovi  nasljednici reve'no uključeni u sistematsku pljačku, otimačinu i osiromašivanje magalaša i čaršijaca. Samo su nastavili tamo gdje su Vatikan, austrougari i kraljevina stali.

Ipak, njihova djeca su bila pametnija. Prijetvorno su okretali lice Mahali i Ćaršiji ne skrivajući znake naklonjenosti zapadu; izvoru svjetskog zla .

U vremenima koja slijede  dobar dio Haustora ,a pogotovu  Predvorja okrenu glavu na krajnje desnu stranu, onu fašističku, ustašku i četničku; genocidnu.

Dakle sa zapadne granice Mahale i Čaršije infiltrirao se Haustor, sluga ,pederli guza Vatikana.

Predvorje je kao i svako predvorje bio prostor ispred i oko Dvora, a to je Sarajevo.

Zemljište su komunisti oteli i opljačkali od Mahale i Ćaršije. Predvorje je okružilo  dvor poput škirpa ,polako je pritiskao i ostale dijelova palate.

Predvorje  se najkasnije javilo.

Zbog kašnjenja na prozivku je zasluženo nagrađeno. Njihovo pučanstvo je na  nogama i glavi imalo papke. Nastao je kao mješavina rođačkih, nacionalnih i vjerskih spona. Papci su doseljeni iz ruralnih dijelova naše nam domovine.To ruralno bi značilo vuko… vukoderine. Ali krkani su se doseljevali i iz istočnih i sjevero – zapadnih genocidnih nam susjeda. Kao svaka  zvjerinja novotarija , papkarski nastrojeni  hajvani se nisu puno obazirali na starosjedioce.

To je sasvim izvjesno bila odlika njihove etike, kulture i vaspitanja. Jednostavno bili su to papci i krkani koji sa sobom nose svoje prćije kiča, idiotluka, prostote i zla.

Mnogi su se preko rođačkih veza i direktivi uspjeli ubacili u haustore. Nije nam poznato , ali vjerujemo da se ni jedan papk nije udomio u Mahalu ili Ćaršiju a da nije prokužen i nogatransiran. Poneke  smo ignorisali, tolerisali misleći vrijeme će učiniti svoje i da će ih Grad polako  izbrusiti.

Pogriješili smo, papak se ne da izbrusiti . Ali odakle bi mi to mogli znati kod nas papaka ima samo kod hajvana.Ove pridošle hajvane smo trebali  namah potkovati i dizgin mu u žvalje koljačke uvaliti.

Najveće zlo dođe iz Predvorja da se zbude kao u knjizi staroslavnoj,  Ivančicine apokalipse 11.1. i  2.:

” Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.”

Ono što se neizostavno mora pomenuti je da su u Palati postojala dva džepića, dva otočića,  sreće nalik na minjaturne galaksije sa svim odlikama onih najvećih.

Jadan otoćić se nalazi na vrhovima gorične šumice  na sjeverozapadu, desno od bjelavske Mahale. To je Gorica Ciganska mahala.

Drugi se smjestio u onom selu što ga crno bijele ptice svojataju, na jugozapadnoj strani Grada,malo podaleka od bistričke mahale., ka izlazu iz Šegera.

Nekoć se to zvalo Švrakino selo.Ali su ga Sarajevski anđeli kultivirali do te mjere,da su crveni nevoljku promjenili naziv sela u Naselje Pavla Goranina.

Pavle Goranin Ilija je bio Sarajlija, partizan , narodni heroj koji je poginuo 1944.god kod Vareša.

Smrt je  zaustavila Pavla Goranina nadomak Sarajeva kojeg je sanjao četiri ratne godine.  „Biće praznik na našim ulicama”, često je govorio svojim suborcima iz Sarajeva. Nije bio svjestan koliko je u pravu.

Sa našim Ciganima na ulicama Grada čednosti je uvijek praznik ljubavi i muzike.

Inreresantno je to da su otoci sreće  bili smješteni  na obodima mahalske potkovice . Služili su kao male tampon zone između Mahala i Predvorja u djelu koji su posjedovali.

Zemljište Haustora i Predvorja su nekada bili u sto minus dva postotnom vlasničtvu vlasništvu čaršije i mahale.Direktive latina , Austrougara , potom kraljeva SHS i na kraju crvenih „oslobodilaca“  oteše – oslobodiše Čaršiju i Mahalu svega što imahu.

Pošteno,ni po babu ni po stričevima. Premda nas buni to što smo ovdje pomenuli poštenje,a radi se o najkriminalnijoj pljački.Ah,da!To nam oni ispirači mozak naturili , misleći zaboravićemo prošlost.

Gospodluk se nikad ne zaboravlja,jer se sa njim čovjek rađa.Isto kao što se hajvani i insanske životnje , pogan i fukara rađaju sa papcima i rogovima.

Komunisti i oni prije njih su uvidjeli  da je  Čaršiju nemoguće ubiti. Ne može se duša ubiti. Bestjelesna je i niko od njih ne zna šta je ona i koliko Bosanska i Sarajevska duša ljepote nosi.Samo su znali da postoji.

Poslije su komunisti pokušali da ubiju mahalu, znajući da je srce Grada Čednosti.

Otimali su su joj mahalu i raseljavali mahalaše. Nisu znali da je taj pokušaj osuđen na propast. Mahala se nije dala.

To je Mahali usud bio. Zajedno sa Čaršijom i Otocima sreće se tri i po godina borila sa genocidnim zvijerinjem  koljačke Sanu sorte i natakarila ih.

Žao nam zbog neke grublje riječi , ne priliče ,jer ovo je priča o nevinosti svih Bosanskih Gradova čednosti. Neki su preživjeli, neki tek znakove života daju.

Izvinjavamo se zbog neprimjernih riječi i nadamo se da će doći dan kada će svi gradovi Bosne procvjetati  i  slobodni disati.

No,znamo u svim Bosanskim gradovima ima barem jedna mahala koja ima svoje grlice,svoj konzilij i ljubav koju treba pokloniti svijetu.

Vjerujemo da u njima neke grlice i dalje igraju i plešu,zaljubljuju se u mahalske  konjine i delfine i srca im poklanjaju;jer  ove blese samo na opičene stvari misle i normalno o mirisavom đardinu i u snovima sanjanjaju.

***

Napomena:

Redaktor traži od autora da ovaj uvod  otpiše kao nepodoban. Autor ni mukajet. Mnije:

-Lako je nešto srušit. Ima bijele bubrege da odvališ dok nešto  izgradiš. Uostalom , ne pita se ni on , već merebitni čitalac.

Reći ćete :joj naopakih ljudi majko moja. Bićete u pravu. Donekle. I pođeđe.

Ovi naš uvod po svojoj serioznosti i vokaciji atipično odudara od prezentiranih slova romana. Bojali smo se da će eventalni čitalac biti pogrešno upućen u smjer i odredišna kretanja mahalskih dogodovština. Mahalaše puca prsluk ua dunjaluk koji ne razumije svremeni duh nazadne i antiprotivne mahale.

Sve se dobro svršilo.A kažu sve je dobro što se dobro svrši.Mojsije se nije strmekno, ni krepo ,pa se dame , do daljnjeg , nisu brinule šta će biti sa harmonikom.

Nemojte misliti da je on bacao harmonike iz ćeifa i obijesti, ponajmanje iz egzibicionizma i šprdnje. Nije frajer izazivati sudbinu. On ih je bacao od tuge i žalosti. Znao je da će , mnogi od njih , skoro svi, biti natakareni. Blago rečeno naj…jazukaće ko žuti , pride Aboriđani i Indijanci.

Kosara je već usnila. Frku je po ko zna koji put slamao život. Jela Jelena i Herco će uskoro , poslije njihove velike tragedije  biti dvoje se našlo , pa se nije našlo. O Dobrom neće ni da razmišlja .Što više sreće ima to ga veći belaj  poklopi.

Evo , on već zna , ko da mu je Jablan šapnuo , da prelijepu i mirisnu Vesnu , netom, dekiku poslije ove fešte u halvatu više Jablana – Dobri ,njen grad , njena jatagan ma'la , pa čak ni Ibro Piljak nikad više vidjet neće . Melkisedek će znati gdje je , tamo negdje daleko kraj nekog tujinskog mora , ni na nebu ni na zemlji, zakapijana , po mahalski omeićena zidovima brez povratka.

Normalno , za njih ona više nije od ovog dunjaluka.Ibru Piljka besa priječi da bar Dobrom olakša um.Za Dobričino srce ga nije briga , ni kolko je crnilo ispod biserne suze. Muško je . Nek se snađe. Tako ih u mahali od devete godine  odgajaili.Tako mu na travi u Mićkinom gaju vesna izgatala, a on merhum je nije slušo. Bio zabavljen…i opet bio zabavljen. Ma znate već ščime.

Napose ,sve grlice će mrijeti mlade  , da mlađe ne mereju biti  i jedna za drugum.Srećom ovaj put po redosljedu.Polako po istilahu.I sve slomlje nog srca.A puno je tu skršenih pepretum mobile.previše , a lijeka nejma.

On je harmonike bacao ,da one sa stodvadeset basa  vrište nestajuću ljepotu i mladost  umjesto njega . Neuki i budni su se sladili. Neka, treba im to. Previše su se uzoholili i razmahali.

A nisu !

Oni su bili jedna prelijepa mladost , nalik djeci cvijeća , koja se u radovanju zbijala , bježeći od ljudi , jer je osjećala pošasti , tamo negdje van njihovih mahalskih snova i đardina. Bila su to nevina djeca koja su blentovlukom pokušavala da se umile sudbi, iako su znali da je to tuhafli posa.

Mahala zna : Šta će biti , ono će neizostavno biti , ma koliko ti dobar  il mahnit bio ! A ako se kofrčiš onda si tek ograisao.pitajte …! Bolje nemojte. Jazuk . I vama i njemu.

Zato su živjeli neumjereno, neorganizovano , reklo bi se haotično. Ali ni to ne korespondira sa istinom !

U središtu njihovih umova , u punom  obimu njihovih krvnih zrnaca i čedne duše postajala je samo milost i ljubav. I Jedan Jedini Milostivi Bog.  On ih je vodio svojom milošću i podario im blagodeti , kao kompenzaciju za one  beterne dane koji će doći.I daće Milostivi i poslije njih.

Mojsije je bacao harmonike jer nije mogao da utiša stravične slike i očajničke krikove  što izluđuju i mute um do krajnjih ivica razbora, za koje nije znao šta znače. Znao je i koliko će tragike , besmisla, krvi i nestajanja  nevinim ljudima donijeti , ali je nije znao kada dolaze .

Jer napokon , sve je u parovima. I tu vlada vječna harmonija i savršeni reciprocitet.

No , vratimo se mahalašima , dok još uvijek vlada njihovo mahnito , nadrealno i apsurdno doba.

Oma pričo, da će Deba, jal’  zbog  Frke , jal’  radi Ankice, sam sebe natandarit u potonjim danima .Baš ko žuti koji traži minu ili ko  Kiklop poslije Trojanskog rata. Ne pitajte nas na koje su žute mislili. Jal Ruse, jal Švabe, jal one sa dalljeg istoka.Oni su su uvijek najviše natakarivali, pokušavajući druge da tandaraju. Mojsije potvrdio Ominu baljezgariju .Bio spreman , ako treba  i zajedno sa harmonikom sa Jekavca zamuhurat.

Njih dvojica se jedino i nikako nisu mogli dogovoriti za godinu Debine bajunet  kalvarije.Omin kaleidoskop  kaže za tri i po i po godine. Mojsije ko stariji, pečata sa stodvadeset basa muhura da će se to zgoditi  i četiri i po i po  godina poslije. Ono radi stiha i rime ; i po i po – pipo , pipo .Nežemo detačjisati šta, ko , koga i tako to.Zna se!

Inače, u mahali  svi voljeli okrugle brojeve. A njoj svi brojevi okrugli. Kontaju ćim si jedan broj iskanto ti si ga i zaokružio . I čim se rodiš tvoj broj je za vike vikova iskantan i zaokružen.Prosto pravilo trojno – postanja, ludorija i nestajanja.

Nisu potrefili. Desilo se da je Debu nerazum safato  pošljen okruglo četiri godine. Mi počeli sumnjat u njihove proroćke vizije.Zamalo otfikarismo njihove onostrane audio vizuelne  sposobnosti.Kako smo znali šta su vidjeli,to vam ne možemo rjeti. Nama zabranjeno da sudbonosne polutračeve širimo.

Sve ostale detalje su ugajgulili , do u bocu. I kako,i gdje i s kim.Bilesim i zašto. Ali nikom nisu pričali.Ni jedan drugom. Kažu,  zabranjeno je  pričati o onom što će se desiti, dok se ne desi. Tako rade bogohulnici i neznalice.I normalno pogriješe.. A poslije nema smisla bilo šta lajati. Bilo , pa prošlo. Niko živ ti neće povjerovati da si znao šta će da se zbude.

Deba  toliko zaljubljen u Ankicu bio ,da bez nje  nije mogao disati .Da bez nje. To je sasvim normalno .Dah mu bio u nosu.Presjekla ga  Macina i Dijanina smrt od prije trinaest godina.Dijanu je sprco u svoj koš da Maci pravi društvo.I onda šta će on nego dah olovkom iz nosa  izbijati.Da ga boli toliko  da zaboravi na pravu bol.

I Ankica je Debu voljela, što jes’,jest. Krvnički.

Toliko ga je voljela da su mu leđa ,svako malo , bila izgrebana, kao da ga je neko grabljama  grabuljo.

Toliko ga je voljela da mu je dušu htjela isisati.Sve su to veliki plavi biljezi po Debinom vratu i tijelu svjedočili.

Bila je to tolika ljubav da mu nije dala da ustaje sa nje. Bojala se razdvajanja, Kao da je slutila , ako se razdvoje na više od jednog časa da će ga neko prokletstvo posred džigere  spucati.

Bila je to velika ljubav.Ni nalik Frkinoj. Ljubav zbog vođenja ljubavi, zabave i strasti.Zbog Ankice je raju zanemario. Odakle ti vrijeme za raju  frajeru zatalambačeni.

A to je dobro.  I nije.

Dobro je, ona mu jedina prava ljubav u blentavom životu bila. Normalno,poslije Mace. I poslije mnogih.A Dijana  je djetinja ljubav bila. Dobričina , a ne njegova. a on umislio da je to isto.I mnoge su otplivale kraulom , odnosno slobodnim stilom  u život bez đul bašto ,anterija i ćemana. Jednostavno, odrasle su. Jadna li  im majka!Ubile su djecu u sebi , jer su ih majke i očevi na to natjerali.

I nije mu Ankica  srce slomila.

Smrt Macina mu je dušu zaledila. Srce na ledene komadiće isjeckala,pa u prešu stavila da bi lakše kroz venoznu iglu  u ahilovu tetivu urezala. Da ljudi ne vide sleđeno srce.Da misle da ga to tetiva boli i da zbog nje gluposti radi.

I nije mu Ankica um popila.

Popila ga Frkino vrištanje,kada se grlica skršila. Popio ga  sram i kajanje,što nije vidio bol grlice male i snenu ljepotu duše njene.

I nije on od  Mojsija  tražio milju penezi radi milje dinari.On je tražio milju da ne počne vrištati za Frkom, za Macim,za Dijanom,za svim silovanim djevojčicama i djecom svijeta.

I nije on zauprave rekao da bi je natakario ,da je tri puta bolesnija bila. On se samo kofrčio da bi ljudi mislili da je bezosjećajna odrtina.On je samo sakrivao od ljudi  da je siromah –  nema ono što mu je oduzeto kad je skoro dijete bio. Djetinjstvo i jedine ljubavi.

Mi mislimo da to  nije dobro, ali nećemo sudije biti.Nije naše da sudimo. Prestali smo bilo kome suditi od one noći : krvavih doksata i hoće li ta milja.  Nije naše pamet prosipati i učiti odraslu odrtinu ili bilo koga ,šta im je raditi i sniti.

Nije dobro, jer neće izaći na dobro.A kada nešto ne izađe na dobro,onda to zaista ne miriše ni na kakvo dobro.I nikad zlo nije dobro.Osim ako je sa Neba. Tada se pogan briše sa dunjaluka.

On otišo u vojsku,zvala se Jugoslovenska narodna armija.Ko biva svi dunjalučanini ovih prostiora Jugosloveni. Jes, kako nije. Sve sami bjelogardejac, ustaša, četnik, balista i fašista.

I tako Deba – pravac  Mačva, u Šabac pored Save,nedaleko od Mišara.jadna li mu Ankica. I sada se se saznati zašto mu Mojsije nikad nije htio odsvirati onu:

-Jesen stiže , rano moja,

jabuke i kruške zriju

a mog dragog rano moja,

babo ćera u armiju.

Šabac . San snova.Njemu drago, srce mu ko tenećka puna bijelih bubrega , uokvirenih reš pečeniom brizlama i pokojom jetricom u paradajz sosu. A Debi svaki paradajz nalikuje na krv i grijeh , zato nije volio džigaricu u paradajz sosu. Šuha?Grijeh predaka? Izgon iz raja? Tko da zna?

I uvijek je sve u parovima.Na Mišaru mu zalego pradjeda sa majčine strane. Nikad nije reko poginuo.Kaže junaci ne ginu,oni samo zalegnu ko zaklani kurbani.Zamalo je on par mjeseci kasnije , aman do svog pretka zalego. Hairlija do hairlije , reko bi naš narod.Nije da mu je namjera bila.Išao se  pokloniti senima njegovim.

Poslije toga , će mu se srce još više napuhati.Ko karpuza bilesim. Ona iz naših bostana. Međ’ Ibrine, međ’ naše, međ’ svoje ,međ cigane došo.One čuvene,  šabačke čivijaše. Krivili ih ne krivili ,trijebili ne trijebili,ne moš im opepelit. Čivija uvijek ostaje čivija, oliti ugursuzni kofrčavi klinac.

A klinaca ima raznih veličina. Oni ko feniks ptica samo  ponovo prhnu, da bi zakucavali i zakucavali. pa red muzike,pa red zakucavanja. Pa pjevali i igrali. I zakucavali.Životu se radovali.

I … ma znate već.Dosadilo nam ponavljati.

Prije vojske , on tri godine Ankicu učio šta je sledovanje i fasung. Normalno ne onaj od sijalice , a bome ni granapski. Pa onda je navikavo na capin i bosanski grb.Kad je taj nauk primila prešao na jastuk i šilte . Potom joj domaću radinost i sitne vezove u najljepšem svjetlu prikazivao.Aman i zeman  o svemu je , do najsitnijih detalja,onako svojski,mahalski,haman Bjelavski uputio . I san kraljice Marije Terezije  Mujo bi mu pozavidio. A bili su i u rodu.

Šteta što su današnje kraljice – ocvale mrziteljice dunjaluka, insana i takara! Inače bi Debi i njegovim ashabima nove dvore izgradile.Samo oni zasigurno ne bi u njih uselio.Ne mogu se, ba, mahalaši iz Saraj dvora, Sarajeva Grada čednosti i Bosne zemlje Božije milosti  nigdje maket . Istog trena bi se vaskoliki dunjaluk tumbe prokrenuo i ahireta fato.

Ona o fesić vezu   i svom tom potonjem nauku pojma nije imala.Nije znala da tako nešto postoji i da se mere tako nešto zbiti. Jako u Sarajevu došla. Otac bio vojno lice,kapetan iz onog  papskog , bludnice  sa sedam brežuljaka ,a ne našeg  latinluka.  Ha su dobili svoju ćupriju, naš latinluk se posevdisao, , pa ga pravi , zadrti latinluk  nije begenisao. Otac joj se nikad među rajom nije snašao, pa se propio i belaje pravio.Najviše sebi i najbližim.

Dakle Deba otišo u vojsku ,a ono  ga Ankica  , za nevjerovat , skoro namah  prevarila.

Čekala bi ga ona,vjerna mu je bila,ko kaluđerica.Samo se molila i svijeću u gumu ponekad zavijala. Moralo se. Sigurno je sigurno,što bi rekle ona  opatica za nevolje i preše . Nekad toliko zasvrbi da glava boli.Ali čula , prevario je Deba sa nekom cigančicom, vatrom živom.

Nije se Deba nikako mogao opravdati, ni da mu je kojim slučajem Tito kum bio. Poslao nekom svom “vrlom drugu ”  haber hvalu kako se provodi i na sitnu , jaransku knjigu sve stavio.Ne mere muško jezika kapijat.Pa to ti je!

Vjerolomni drug  pokazo Ankici, crno na bijelo. Deba u Šapcu sa cigančicom  večere raspašta i zore ispašta.Mislio se  levat ovajdisati. Znao kako je Ankica ljubomorna , češljugava i osvetoljubiva bila. Iako su češljugare po ženskom svrbežu , a po muškom lijeku  nazvali, ona ni mukajet. Nit komentarisala, nit haberliju pogledala. Uzela takarli  havaz papir, dvaput ga oko glave okrenula  i dvaput poljubila ,  okrenula se  i bez riječi i bez ljutnje kući ošla.

Danima i danima je čitala pismo izdajničko i beterno. I šta će žensko. Osmaila se i vrištala i plakala. I opet ,čitala i plakala. Život na koncu nosila,zamalo izvisila.Ipak dijete u noj nije se dalo.Ne ,nije trudna bila,što bi neki zluradi namah pomislili.Bez obzira na nauk ona je devetnaestogodišnje  dijete bila.Srce je zamalo nije izdalo.Žensko je to srce. Djetnje , živo , nježno i puno ljubavi.I krhko ko paučina. Ha zlom  puhneš u njega , kvrcne ko ljubićica ili ivančica.

Koliko boli i tuge Žensko srce može pretpjeti i preboljeti,jal ne preboljiti, to uskotračni muški insan skoro da i ne mre skontati. A i onako ima malo   normalnih muškinja. Većina  se  stalno nešto kofrče radi ničega , a i anoreksični su. Vole se time dičiti , jer je to u potonju modu ušlo..

Srećom sjetila se Debine izreke:

-Kad te neko prevari ti samo duboko udahni ,sjedni i razmisli.Mereš sjesti samo  ako ima kakva mehka šćemljica. Ne na minder ili šilte, nikako. Ušuškaju čovjeka i u polusvijest ga bace. A to nikako nije dobro. Jazuk. Polusvijest ili bolje rečeno pomućena svijest  uvijek vodi u helać.

-Konjina,ali ponekad je znao i pametnu zatalambačiti. Ono pravo. I vako i nako. – osmjehnu se u svom belaju , polutugaljivo , Ankica

Ustala Ankica sa dušeka mehka, sjela u fotelju i dobro razmislila.I još jednom.Treći put nije trebala. Natakariš Debinu  čivijašku sreću . Mrtva, hladna – prevarila ga .

Preporučeno mu pismo bez riječi ,sa samo jednom slikom poslala.Na slici ona i novi zagonđija.Neka hablečina vidi se.Ni po jada što je sa nekim na slici.Po jada je što su gologuzi ko od majke Ankicine i hablečinine rođeni.Drugo pola jada je to što se vidi da je Ankica u bijesnom galopu.

Oni novi njen vidi se podficirski sin i hadum.Natandario na se  šinjel očev,konta to mu kredibilitet daje.Jel’ to svoj klitorčić u vodnika sam proglasio, ne zna se.

Mahalaši poručili :

-Deba nije bitno,joj ljudi moji, kakvog je levata našla.

Ali Deba je prepozno Ankičin testamentli amanet:

-Konju jeda!Što si tandaro,tandaro si.Fajront!Nema više!Znaš onu,dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.I ovakve hablečine kao ovaj na slici će umakati ono što si ti mahalaš silni prezreo.Ti nikad više!Pa ti vidi šta ti je raditi.Imaš dvije ruke i mali mozak.Veliki ti , izgleda, neka mala slatka firaunka popapala.

Deba poruka zaboljela i posred srca  presjekla. Zabolilo ga toliko da mu je razm u jednom trenu vrana popapala.Usred slavlja u jatagan cicvarić ma'ali se prifača bajuneta i napravio hejbet bušotina na jetri . Normalno nije pocurila nafta, već pjenušava sukrvica Debine krvi i ciganskog piva. Šta je dalje bilo – opisano je u drugoj štoriji.

Zna se samo da ga je šio oni isti doktor Semiz,što mu je dvaput operiso slijepo crijevo. Kaže hećim – više je rana na jetri bilo nego što džigare ima. Dovoljno za dvadeset devet šavova.On dodo jedan šav da bude ramazanska cifra – 30 okruglo. A i on , znanstvenik – vjerovo da je sve u parovima.

Ankica nikad više Debu ni čula ni vidjela, jer je tako nanijetila.Pisma njegova krcata ljubavnih isprika i emocija , bez čitanja u smeće bacala. Prestadoše dolaziti.

Za hudu štoriju čuo oni čuveni čivijaški muzikant i pobro Debinu slavu. A more i dalje o hridi tandara dok dva galeba bijela , možda ona ista, pod plavetnim nebom , put anđela šire krila.

A Ankica?  Udala se za za onog sluntu,namah.Nije to trajalo ni godinu dana.Džab’  džabe ti.Nauk je nauk,ne m'reš  bez nauka. Teški mahalski uslovljeni refleks.Fina je ona , aman mahaluša bila.Nije bila rođena zaistinski varati bez razloga. Razvela se nakon dvi-tri godine, za pravog se udala,troje djece rodila,sa ratom se iz Sarajeva iselila.Postala nesvrstana , pobjeguljska dijaspora.

Svake poslijeratne godine o Debinom karambolu navrati u Sarajevo.Nazove Dobrog i odu u Galeriju.Jes da nje nema,sada je nekom carevom, jal tako nešto kafanom vabe. Njima nije bitno.Važno je da proćute o birvaktile vaktima.

Dobri skonto,nedostaje joj Sarajevo i ona vremena.Kako se samo jastučilo i šiltetalo. I još svašta nešta. Neće da pita za nikog.Ni da li je sretan i ni kako je. Misli da zna da nije sretan i da je nikako .

Dobri joj ne odgovara da onaj niko,nije dobro od kako se hekno i ne razdvaja se od one njene zadnje slike.Jahačke.Drži je blizu srca da zna šta je iz čista mira sje…izgubio. Ponekad je pogleda da ga srce muči i da vidi ljepotu kojoj je na bigajri hak život skoro udžehenemio.Ništa više. Ponekad je na trideset šavova prisloni. Umjesto lijeka. Ne pomaže.Ni jedno ni drugo. A prelijepi život bez curika greje dalje ,  

Ankica i Dobri se i bez riječi dobro razumiju i ispričaju.Taki je ovi grad.Ne moraš pričati,a srce ti puno lijepih riječi,ljubavi i snova.Kad skontaju da su se dovoljno naćutali izljube se i pozdrave.Nadaju se da će se dogodine sresti.Ako se ne sretnu znači da je jedno od njih prešlo na viši nivo.Još se susreću.

Dobri ko Dobri . neće da joj rahatluk kvari.I ne priča joj da je sve u parovima.Ona to zna , i našla je svoj , ali ne zna šta je Debi bilo suđeno u tim uparenjima.

A i Debu više ne susreće.Što se susreto – susreto se. Više  ne roštilja.Sve rjeđe prostire šilte,a i glava mu više ne begeniše jastuk, iako je dobrano , već stađunima  usnio. Hoće to sa godinama.I sa snovima.Isto kao sa parovima.

Ufurasmo u novo ljeto .

Nadamo se da će biti bolje.No, mere biti i gore. Nama je da život slavimo i da mu poželimo dobrodošlicu.Možda nas upamti po dobrim željama pa nam uzvrati.

Vrijeme je malo kaharli i takarli.Snježno . Neka ,tako nekako i treba da bude. Što bi stari rekli, takav mu vakat – na vakat.

Vi ste napokon mlatnuli koji slobodan dan više i uživali u svetosti svoga toplog doma.

Napolju je neko zakukao- sneg će opet voljena.

Neka će pametnica reći:

-Nije budala da po uvom s'mogu još izlazi.Nije on ko naki bezmozgaši da svako malo ispadaju van.To što ispadaju to je njihov problem.Ali što ne obave posao to je naš problem.Samo zasvrbe i pobjegnu.

Džabe mi Debi pričali o Muji i kraljici,o Jasmini i crvenom fesiću, Marama i Krivuljarima.Uključili mi koji put i tetku Hankiju, A-a.Ništa  ne pomaže. Čak ni ona mahalska Tamburalo momče … , u tamburu , valjda , ne pomaže. On svoje pa svoje !

Dajte ,vi što o đardinima i anamo onim stvarima pričate,ispričajte više jednom,šta je Deba svom noju šaretio pa ga ovaj , iako bez mozga , na mig slušo , kad god je tamburo. Tamburu dakako.Stvar refleksa i percepcije . Stara mahlaska fora.

Mere , ali neki drugi put.Još su praznični  dani i roštilja se. A Deba noja ucjenio roštiljom.Nećemo ljudima sofru neukusom da zabiberimo.

Ali kada su  se riječi počele kotrljati ne mre ih čovik tek tako curiknut.Lakše nam biva što su se i roštilji zamorili. A i nisu ko što su nekad bili. nema dima.A gdje nema dima nema ni vatre.

Zato smo odlučili da vam natakarimo jednu,nesavršenu epozodu romana : Oni jašu Mojsije harmonike baca .

Epizoda Jablan

Vako je to na priliku i nepriliku bilo.U mahali uvijek tako.Nekom prilika,nekom neprilika.To vam je ko tura jazija.Ako kinta ostane u vazduhu niko ne dobija , odnosno svi dobijaju jer niko ne gubi. Čisto ko suza koja je razlila šminku . Ako padne na zemlju neko je zijan,garant. Tako vam je  našteljen svijet.Sve vam je u parovima.Evo i ova tura – jazija je skladan par.I svaki broj pomnožen sa parnim je paran. Prosto proširena računica prostog pravila trojnog.

Ide nam ovi Ajnštan osvake nove godine naopako. Ko Maru Daskaru krivuljar. Odnosno kriva tahta.

Evo: E/2 = moc.

 Elevetor kroz dvaput =mahalaš okerapio curetak. Jes ovi Ajnštan bio neki šeret. Čuj dvaput. Biži ba. Ne bi ni jedan mahalaš radi dvaput dušek ravno., osim kad bi moro.

Ništa se nemojte čuditi.Nismo to mi izmislili.To je Debina dobitna formula.Nismo mi od onih koji ne znaju pametnu progovorit,a stalno im verbe opscene u malom mozgu. Valjda velikog nemaju. Šta mi znamo? Bježe od dokazivanja , odnosno lobotomije.

Dobitnu formulu ćemo vam drugi put objasniti. Ovo je priča o roštilju i noju. Da bi pričali o roštilju moramo vam prvo pričati o noju.Ne mere ništa preko reda. Pitajte bilo koju babu.

Deba se ugledao na Baška baŠu , pa i on svog ;anamo onog zvao noj. I sve je od riječi do riječi od Baška baŠe o noju napametio . Baška se nije ljutio, Zna znanje. Ni jedan noj nije isti. A ne valja se ni falit. Mogla bi se oholost i objest o glavu obit. Deba mu u to doba najbolji jaran bio. Poslije nije , jer je u tujinu zaždio , Čuo tamo pijesak nešto topliji i podatniji.Mošte mislit blentovije.Tražio pjesak u Parizu. Al nije loše prošo. Našo hejbet … , druga, mere se reći životna priča.

Svjestan je Deba, ime nimalo poetično ali je realistično. Njegov anamo onaj ,  ko svaki noj,  uvijek tražio neku rupu da glavu sakrije.Njegove ženske se nisu bunile o primjeni , već o imenu. Ali on ne da progovorit o promjeni , jer promjena znači i nova kotizacija na tržštu nekretnina. Da li nojeva glava u pijesku ima veze sa nekretanjem ili nekretninama , a možda i kretenima nije jasno.

Kažu one – makar da ge labudom ili mišom nazove.

Jok, ne da on progovoriti.Joj,jesu ove neke žemske blentuše.Noj bio i noj ostao.Kapak.I besa.

Prvo ,recimo, kako ću ga labud zvati.Jes da je lijep ko labud,ali je nježnoji i baršunastiji od labuda i goluždrav baš ko nojev vrat.Labud urijetko zaroni glavu i to  samo kad je gladan i  ribe ganja.A njegov noj se zarovi i zaroni ha se ribici nešto prisni ,il je gladna ,il je nešto zasvrbi.I kod njega to ronjenje nema veze sa glađu.Možda ima,onako figurativno, ali ne sa njegovom već sa ribičinom.

A  onaj Mikelanđelo Ledu i Labuda bilesim sparivo.Nema veza,Znamo da je to samo figurativno i slikovito po mitologiji , i da je labud bio onaj grčki pohotljivac Zevs.Kad tom đuturumu na um opadne anamo ono , baja li baja..

-Kako će u ovom bezbožničkom svijetu ,koji ne vjeruje u Olim,bolan ženu zavest labud ?-pita Deba dunjaluk.

-Da li bi voljele da ih kljuca neko samo kad je gladan i kad se  njemu perje digne i koji se boji ukvasit ili uprljat? Ili bi više voljele nekog ko bi uvijek spreman bio kad se njihovo paperje nakostriješi.Koji se za njihov hatar bio spreman ne samo se pokvasit i uprljati  perije ,već živom glavom u đardine,dul bašće i maglice jurišat i minimum nerješen rezultaj izvlačiti.I opet i opet,sve isponove.

Vidi se da je Mikelnanđelo pederčina , hoće se reći transeksualac bio.Šta on zna šta je žensko i ća njoj triba.Čuj molim te labud.Neka njega labudaju,misle normalne ženskinje.

Kao drugo,đe će ga mišom zvati,kad mu miš nije ni do koljena.Ono jest – i miš ti brate moj u rupi se krije, čim ga ga nešto preplaši. A mnogo je plašljiv.A ovaj njegov  slunto ko kad mozga nema,ništa se ne boji.Jok nimalo.

Koje je on Scile i Haribde prodevero ni broj im se ne mre izbrojati.I ništa mu. Ponekad mu ko svakom pravom mornaru malo pozlije i onda se obeznani.Al čim sebi dođe nastavi jal sa plivanjem i ronjenjem;može i liguranjem.Kad zimu pomenusmo ,kaže Deba,drag mu je i džidži midži.

I neko bi ga sa onim jadom od miše poredio.Nije to ljucki, ni hajvanski.Joj svaka bi žensko od mene pobjeglo kad bi im reko da mi se mali zove miš.Ne samo da bi pobjegle ,već bi se razvalile od šege.Vidi čo'eka aman dva Žileta do metar i devedeset ,a anamo oni mu ko miš.Joj kolicki je tek kad krepa. A moro krepat svako malo.I sve bi po čaršiji rastubili o mom mišu i ja se nikad ne bih bilo kakve mišice ili rupice  dohvatio.A kamoli đardina ili dul-bašče nauživo.

Kad se ko mornar vlada što ga ne nazoveš mornar;pitala ga neka.On kaže – nisam levat.Mornar ti po mjesec dva,ponekad  i po godine,godinu,dvije ne vidi nikakvu hajvanku da se u njenom zagrljaju sakrije i ujšuška i jade iskanta.A moj bi ti noj presvisnuo kad ne bi negdje glavu svaku noć u tamu ili u pržinu sakrio.

Mogo bi ja kaže Deba, nabrajti do sutra i prekosutra,čak i do nakosutra,  zašto sam blesimetra  nazvo noj,ali neću.I ovo je dovoljno za basnu i pouku.Neki drugi put nastavim priču,ali vam ja ne mogu dugo pričati inače ću riknuti od gladi.I onda mi džabe sve muka oko noja.A i bijeli bubrezi se hlade.

Dakle ,naravno naukovanje :

Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari il’ sebe osloviti ili imentovati.Mere vas na loš glas iznijeti ili vam se o glavu slomit.

Ne onu  nojevsku normalno, jer bijelih bubrega je sve manje.

Tako vam je i sa Debom.Kod njega ništa ne ostaje u vazduhu.Znači neko je zijan.A neka u dobitku.

Jednom,jednog subotnjeg sunčanog jutra Deba,vas usplahiren i bez duše izleće iz taksija i grunu u Mojsijeva vrata.Zaključana.Znao je on to , ali voli da gruha u sve zakapijano , dok se ne otkapija.Makar i  u vrata.stvar navike.Zvoni ko lud ,niko ne odgovara.Deba čuje neko struganje.Kao da neko tapete struže.Skonto namah, Deba da Mojsije se garant šilteta i ko stara,hinjska lija se ušutio.

Ne prolazi to kod Debe.Navalio se na vrata ko budala na novine.Zvekir zveči ne bataljuje.

Otom , pošljen potom ,čuje ,eto Mojsija kako hodi preko dvorišta.Lako mu ga je bilio prepoznat.Klepeće nanulama ko rahmetli mu nena. Otvara vrata ljut i mrk , ko Musa Keseđija.Samo kratke,parhetne gaće na njemu,poderane na koljenima.

-Šta hoš konju konjski, đe si navro ,nejmam vrimena.Žurim na posa.Kazuj.

-Ja dobrih ti gaća za posla.Parhet svila iz ćilimare sa Ilidže garant.Imam problem.Čuj , na poso sabatom sabahilden in the morning u parhetušama.? Jes ti jaka finta! Meni našo bombe valjat!

-Što se nisi Dobrom javio,on ima rješenje za sve.Samo se počeše po glavi  i eto rješenje.Samo mi nije jasno što se češe desnom rukom iznad lijevog  uha.

-Tako mu lakše.

-Kako bolan lakše,eto probaj ti.

-Jebo ga pas,stvarno nije lakše. A , Dobri će pomoć,znam ja to.Dobrica je on.Ali će poslije po čaršije znati za moj belaj.

-Nisam ja znao da je on taki lajavac.

-Nije on nego Lenji.

-Kakve veze ima Lenji sa tvojim problemom,

-Nikakve,samo kažem da je veliki lajavac.

-E jesi ga našo. Ih , Lenji lajavac.On u po godine ne progovori šest riječi .I on da nekoga olajava.Idi bolan pa se liječi.

-Išo bi,al nisam hasta.Kad Lenji počne šaretiti ,to državna televizija prenosi.Izbiriko se i to neka umjetnost postala.Zove se pantomima.Pored Lenjog uvijek stoji, jal Baška baŠa ,jal Dobri ,Oni prevodioci.A šta oni mogu prevesti, to ni pas maslom ne može omrsiti,a kamoli Lenji šaretit.

-Hajd,mani šupljanja i problem  na sunce.Ohladiće mi se sendvič.

-Čuj sendvič.Dobro nisi reko ohladiće ti se harmonika ili ružin grm.Ne mogu ti ja turiti problem na sunce, da me ubiješ.

-Zašto konju jedan?Što s'mi  onda dolazio kvariti ćeif.

-Vaskoliki komšiluk farove uperio.Poso,sendvič,čeif puno mi mutiš.  Izberi bolan jednu izvlakušu ko svaki normalan insan.Evo ja na primjer…

-Mani mi tebe i primjera.Nemam ja vakta za te budalaštine.A i pošo sam da se brijem.

-Ih ,nisi se brijo od kako si se rodio.Vidi ti bradurine ko u firaunovog Mojsija. A i komšiluk se zableno u tvoje gaće,još treba da gledaju i mog noja.

Mojsije se puknu po ćelenki,onako muški,svojski.Skonto da se u reprezenativnim parhetušama, poderanim na koljenima šepuri pred vratima, aman na sred džade.Ne zna ni kako je izašao vanka .Mahnitov Deba ga smunto.

-Ulaz ‘ brže i nemoj vaditi noja ni za živu glavu.Zavjese se njišu , budni garant zrikaju.Samo kazuj šta je po srijedi.

-Ma nije ništa.

-Pa što si dolazio?

-Moro sam.

-Zašto si moro?

-Da ne idem Dobrom ,čitava bi…

-…čaršija saznala neku priču o tvom noju.

-Joj,jebote Mojsije ti ko pravi priorok.Kako ti sve znaš?

-Ti mi maloprije reko.

-Jes, vala . Ma nije ništa ozbiljno ali mere biti.Čuo ja Dobrog , nekom priča:

“Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica,pa poslije dodaje takari lud zbunjenog.”

Ja sve razumio .Ono kapitalac  neće takariti zvijezdice jer je krepaština,pa su svi zbunjeni. Ja ga pitam jel to mene trača,on se smije aman Živan, kad sam ga pito za bulbula.

-Nije to ništa strašno.Svakom se desi.Ponekad se mrsko svakom dići.

-Meni se to nije desilo.

-Pa što me dižeš sa posla, zbog ničega , konju  jedan.

-Šta ću ako mi se desi,a vi ne budete u blizini ili ste krepali il možda riknuli?Ko će mi pomoći*

-Ima lijek.

-Koji?

-Ti imaš roštilj i voliš roštiljati.

-Jašta radi , ća je život brez…

-Ne baljezgaj !Idi namah kući,raspiri roštilj i nek ti noj sve gleda.Nemoj da bi ti slučajno palo na pamet da pripremiš neku mezu.Pripremi roštilj onako nasuho.Kad noj pomisli ,vid budale priprema roštilj a niđe mesa,  ti ga  jami za glavušu i priprijeti mu:

Ako me ikad izdaš, ti ćeš mi biti meso za roštilj.

-E, svaka čast.Ove su riječi iz samog  Cara od Dar es Selama došle.

Al Mojsiju ne bi suđeno da se kutariše Debe. taman se ponado kad uto eto Zlate  preko dvorišta i pjevuši ko slavujka poslije … valjda dobrog raspoloženja..Nosi sofru sa kafom ,filđanima i rahat lolkumima. Baš ko svaka žena rahat od pameti, jer je dobro nat… ma natprosječno pripažena. Prekide cvrkut i poprijeko gleda Mojsija.

-Zdravo Deba. Što ne pozoveš čovjeka na kahvu ,nego se tu na sred bašte , pred otvorenom kapijom gologuz Tarzanaš. Vidi, svi balkoni sudijskih i oficirskih zgrada popunjeni. Ko da su u narodnom , jal kamernom , jal antičkom kazališću. I đozluke i durbine ženske  nabacilie.A dvi tri i monokle bauštelile.

-Ne zadržavaj ga bona.Ako neko čuje da je došo ,eto ti po čaršije.

Deba se cereka ,pa će Mojsiju:

-Dobar ti jutrošnji poso brate. Što ne reče pravu istinu ? Ima Zlata pravo . Odocnio si.

U to se  zvono oglašava. Mojsije se opet bubne u čelenku.Nije zaključo vrata.Ulaze Baška Baša i  Oma,nose Lenjeg na nosilima.Baildiso se.

Zlata zabrinuta pita:

-Šta mu je?

Baška Baša je zabrinut što on mora  prevodit.Lijeni u behutu.Oma zauzet, iz džepa vadi bijele bubrege i nutka , Mojsija  i Debu . Ovi zinuli.

Joj,nikad nikom od njih nije palo na pamet da nose taze pečene bijele bubrege po sakoima.Dobra  fora.Valja  je isprobati i patentirati. Možda , brizle utalit sa bijelim bubrezima.

-Ništa . Samo Hercu strefilo srce.Lenji se   uplašio za svog herciku, pa se i on za srce ufatio .Izvadio nosila.Ima ih spremne za svaki slučaj. Ne more hodat  i kaže nosite me kod Debe. Ako će Herco riknut,ja bi volio da budem pored jarana.

-Što ste ga onda meni doveli?- ibreti se Mojsije.

-Ja kod koga ćemo.Znamo da je Deba kreno do tebe.

-Kako znate?

-Dobri nam reko.

-Šta vam je vječni munafik i muljator još reko?

-Nije mnogo.Samo da ga je tebi poslo.

-Što ga je meni poslo?

-Čuo Herco da ti se Zlata u po noća ušuljala u kuću i da imamo heftu , dvije slobodnih dana.

-Otkad smo Zlata i ja sa vama u talu ćafiri jedni i odakle znate?

-Reko nam Herco.

-Odakle on zna?

-Rekla mu Lela Jela Jelena.

-Odakle ona zna?

-Rekla joj Frka.

-Odakle to firaunka zna?

-Reko joj Deba.

-Odakle on zna ?

-Reko mu Oma.

-Odakle ti znaš.

-Reko mi Baška baŠa.

-Oklen ti znaš ?

-Reko mi Dobri .Brat mi je.

-Odakle on zna?

-Rekla mu Hana.

-Znači još joj anterije svlači i oblači. Znam da nije modni kreatir, a mjere joj stalno uzima.To nisu čista posla .Odakle ona zna?

-Mora kad je zasvrbi. Od njega joj svrabež počeo.Njoj rekla neka žena iz Ašikovca.Napriliku Zlatina mater.

Mojsijev pogled ko u Srđe zlopogleđe šica Zlatu. On slegnu ramenima i opravdava se:

-Morala sam materi reći gdje ću na odmor. Da se ne brine. Ako ostanem trudna, da zna da to nije na moru bilo. Uvik kuka i proriče kako ću neko kopile na moru fasovat.Tamo svi gologuzavi i pošicni.Oni ih nestašni mađar spuca u čelenku pa obnevide.I što znaju zaborave.

Uto ulaze Frka,Jela Jela Jelena ,Mala Guza i Branka,nova Omina ljubeznica . Uprtile žene  pekarske vreće za brašno,krcate hranom.Svaka  po tri i po  vreće od tri i po oke .

Mojisije nešto zamislio i uhabio ,  zasto , premišlja se i kaže:

-Dobro je, četrnaest džakova.Ja se u prvi mah uplašio da ih je neparan broj. Ne bih vas upušća u avliju. A šta će vam tolike vreće?

-Reko nam Dobri da ponesemo nešto malo hrane za prvu pomoć.Kaže poslaće još , valja tolki narod nadolmit.

Kočoperi se Frka.Nije to ona.Nje odavno nema da im dođe da se druže.Oni navikli da je sa njima ,pa im se svugdje pričinjava.Njoj odjednom sinulo. Sve što Dobri kaže to je u redu.Grižnja savjesti.Valjda.

-Koji vas gladni narod spopo,blentuše jedne?

-Ne znamo.Čaršija bruji, kreću akšamluci kod Mojsija.

-To mi oni ko fol  Dobri papicu skuvo.

-Nije on ,nema ti on vremena za to.

-Kako nema i gdje je.

-U “neznanju” otvorio Haninu Pandorinu kutiju, pa je sada mora kapijat. A ne može to tek tako.Ima tu hejbet posla.

-E vala tako mu i treba.Ta je dobro i baš mi se sviđa što je ograjiso. Sve je u parovima. On meni belaj , a ono i njemu belaj.

-Nije dobro ,dobri naš Mojsije.Uzbunilo se po Bjelava.Ona mahnitulja već dva dana vrišti joj,mamo mamice i ne misli stati. Kaže komšiluk, ako uskoro ne prestane materešinu dozivati,eto njih kod tebe .

-Što kod mene?Nek idu kod Dobrog,on je ma'mica.

-Ne mogu,nisu pozvani.

-A kod mene mogu.Nisam ih ni ja pozvo.

-Nema veze.Kod tebe čaršiji ne treba pozivnica,sama se pozove. Čim komšiluk čuje kako zaklepeću nanule po dvorištu i vidi da si obuko donje parhet  pelengaće poderane na koljenima ,to im znak da je fešta počela.Tada se telali u mahale šalju.Okupljaju pučanstvo.

-Ovaj belaj će mi neko platiti.

-Neće niko ,sve je plaćeno.

-Ko je platio?

-Dobri.

-Ne rekoh li da je on sve zakuvo.

-Nije.Ne bi on.Dobar je on.Samo je lovu iskanto za akšamluk.

Čuje Mojsije kako  Lela Jela Jelena nestrpljivo šapće drugama:

-Gdje je više  Herco? Nije ga valjda herc opet spuco.

Uto se vrata otvaraju – ulazi Herco .Uprtio nov novcatu harmoniku .Bijeli ko da je od slonovače. Osafunjo se,Briše i rukama i nogama znoj sa čela i pruža Mojsiju harmoniku.

-Evo ,poslo ti Dobri. Od japanske je slonovače .Oklen u Japanu slonovi i sloniovače , ne pitah ga.Đe mene nađe da je tegarim , mogo bi me herc spucat. A možda je Lenji u pravu : Što te ne spuca , to te ojača.

Mojsije zino ko kit kad planktone vabi. Bjelasa se melodika i samo što ne zacvili Moriće.On je podiže,nježno je ko ženu , ono Zlatu rečemo biva , zagrli i poljubi.Otkopča je, uvuče joj ruke pod pazuhe i provuče tri-četiri akorda . Prebire 150 basa . Cvili ramunjik – jablani se povijaju , kao da mi tajnu znaju…Reče,savršena je,hvala ti moj Dobri i gdje čuo i gdje ne čuo.Al’ ga mr,ki Zlatin pogled usred sinusa presiječe.

Zaklopi nov novcatu harmoniku,natandari je na leđa,izuje nanule da ne klepeću.Izađe bos na ulicu, spusti se dvaset metara nistrmo.Za njim vaskoliki mahalski buljuk Dođe do onog Jablana jade što mu  brata blizanca komunisti radi sudinske zgrade ubiše i polako se poče penjati.Pomagale mu krive noge i visina haman metar i  dva žileta. Odmagala mu harmonika od bjelokosti haman metar, manje dva žileta.

Svi su zaprepašteni.Ženskinjama srce lupa , uplašile se.Boje se nesreće i žaluju. Šta će bit sa harmonikom ako se Mojsije  strmekne .Nesreća se, na žalost dunjaluka , nije desila. Razočarenje! Što ti je dunjaluk ! Voli teatar i priziva belaj.

Metodično metar sa po metre, se uspinjao maestro od ramunjik i tuša, dok se nije popeo do vrha.Nekih trideset metara od asfalta , koji metar gore dole. Vrh se poče povijati , ko da neko motkom mlati ortahe , il’ u najmanju ruku tjera komarce.Mojsije se zamalo prevari , kuka lu mu majke , i samo što ne zasvira ono Sajinu – Jablani se povijaju. Na vakat se zaustavi. Zna – ne bi dobro prošo. U svakom slučaju jal bi rikno , jal krepo.

Valjalo bi ramunjik dobro rastegnut , a vrh jablana se njiše ko žabokrečina na vjetru i eto zijana. A ako ne bi tako zijanio ,kad siđe eto belaja. Moro bi Zlati objašnjavati ko je Esma crne kose raspletene ,medne usne neljubljene ,bujne grudi želja ziva …Jazuk! Ne bi mu tu ni rahmetli nena , što u gluho doba noći klepeće nanulama i ne da insanima spavat – pomogla.Zlata bi ga namah okerapila do krepaštine.

Dobro je , izbavio se belaja ,pogleda okolo ,viknu.

-Ehej, pazi raja, čampraz , eto je ide.

Za dvi sekunde i 14 dekika od dekikinih dekika ,koliko je let trajao ,zacviliše stopedest basa  i na kraju se stopiše u jedan bjelokosni krešendasti gruuum. Puče harmonika po asvaltu ko topovska granata dvadeset kuka poslije. Rascvjeta se ko bijela ruža.

Mojsije ne bi  čitav dan silazio sa Jablana. Skontio da je u donjim pelengaćama poderanim na koljenima, pa se zastidio. Šćućurio se u lišću , parhet gaće mu dođoše ko maskirna haljinka. Uvijek je bio obrazli.

Uto se sa dna Sumbul Avde začuje buka . Bruka auta i muzike. Guta taksista,njih pet , koje predovodi Šaćir Šok vodi ciganske svatove Ibre Piljka , i tres – bum pred Mojsijeva vrata.

Mojsije zna za sve oni Dobri  kriv. Otkako su Frku na silu udali on malo skreno.Pogubio i pobrko damare .Sve neke kerefeke i bijesne gliste izvodi.Sve luđe od luđeg , i huđe od huđeg .Mahalaški konzilij za njim.Taki su , nahero naštimani . Gdje konzilij tu i njihove žene.

Jedini Fićo taksi u Gradu čednosti , specijalno za ovu priliku obojen bojama djece cvijeća  i radosti ,se zaustavlja ispod Jablana .

Izlaze Vesna i Dobri.Oboje u bijelom.Ko dva Anđela blistaju.Jesu lijepi ,majka ih rodila natakarene, kontaju mahalaši.Ne zna se ko je ljepši.Šteta! Svi su već odavno skontali da su oni tipični jazuk primjer dvoje se nađu , pa se poslije ne nađu.Ali njih dvoje se stađunima stišću jedno uz drugo , nikako se ne daju razdvojiti. Znaju ako se na tren , na dekiku dekike razdvoje nikada se više neće spojiti.

-Hajd’,brate  silazi odozgo,. Ne belajsuziraj .Ha mrak pane , pade i ti , ko crvava kruška.

Mojsije je ganut.To je bilo prvi put da je  Dobri osim rođenog  brata Baška baŠu , nekoga nazvao bratom. Nako blisko po mahalski. Prvi put i nikada više. Ne sluti na dobro.

Namah siđe  i pita:

-Odakle si znao da sam gore.

-Odale te pelengaće . A i šta misliš zašto sam ti poslo harmoniku koja ti nije po mjeri i koja ima trideset basa viška?Plus od slonovače je . Vidio ja ,odavno si se nameračio na drugara nam Jablana.Vidio i da mjerkaš kako se najlakše popet na njega ,a da čovjek ne hekne.Znao sam, samo čekaš priliku da hekneš neku harmoniku odozgo.

-Kako si znao da neću pasti?

-Nisi budala da padneš.

-E vala , i ta ti je pametna.

Uto naiđoše ašik ljube.Dobri ode da se cjeliva sa njima.Od večeri skršenih srdaca one uvele taj običaj.Samo u tim trenucima su osjećale prisnost sa njim.Inače je bio tako …, recimo tako dalek i zamišljen,

Mojsije pita Vesnu:

-Da se vas dvoje niste mlatnuli , ono belenzuke na ruke. Uparili ste bjelinu!?

Vesna se nasmija,samo što se nije presamitila. a onda se zasrami i zacrveni . Suze joj na oči krenuše.Kad je došla sebi, malo  previše veselo,ne baš iskreno , mu reče:

-Jok mi. Ne, nismo se vjenčali . Po Sarajva bi plandovalo , druga polovina bi plakala ko godina.Nismo ludi kvariti ljubav i žalostiti dunjaluk.Znaš da ga  volim toliko  da me život  boli . Kasno smo se upoznali.Mnoge stvari su mi loše išle, sve dok se mi nismo skontali. Tada je za nas bilo kasno , više se nisam mogla oprati.Ne možemo biti zajedno , priječi mi Nebo . On je bjelji od najbjelje vjenčanice. Ne želim ga uprljati. Ovo vrijeme koje krademo Sudbi neće na dobro izaći.

I nije !

Kraj prvog dijela.

Iz serijala

Kad blaženi jašu Mojsije harmonike baca

Epilog – Mnogo mnogo godina kasnije Blaženi jašu Mojsije harmonike baca

Svi mi imamo nešto cigansko u sebi. Pogotovo Cigani , muzikanti i ljudi koji nisu zaboravili svrhu života. A po pramajci Evi i praocu Adamu svi cigani su i moja braće . Pojedine Ciganke koje sam milošću Božijom upoznao ustručavam se nazvati sestrama. Jazuk . A bome miriše na grijeh.

Nebo nam kao svrhu života dalo da se igramo i zabavljamo . uz neka moralne i etičke norme koja moramo poštovati , radi ličnog dostojnstva i časnosti . A onda sveštena lica i vlastela se počeli igrati strogoće . Počeše braniti pučanstvu ono što sebi u naopakom, poganom smislu dozvoliše.

U mojoj mahali postoji ulica Tahtali sokak u kojoj su nekad živjeli Cigani . Naši prijatelji su bili čuveni Ibro Piljak , vječni putnik kroz vrijeme i njegova čerga , sa posebnim ličnim emocionalnim pretenzijama ka nekoliko Gitaneski iz njegove vesele kalvarije . Ko je koga i kako učio životu , igri , muzici , zabavi i još koječemu lijepome , trajnom i izvišenom, sad više nije bitno , a i “zaboravilo” se . Krečana , šta li?

Jedna bajka , posvećena odiseji marindrvorske Ljiljane sa Dobrim i mandal apsani u Švarakinom , je prebrodila susret sa javnošću . Mnogi zapisi objavljeni na stranici Bosna zemlja Božije milosti su ispunjeni blagorodnim , dostojanstvenim i biranim riječima o Ibri Pijljki i pripradnicima njegove etničke ( Gitanes ) skupine, a naših sugrađanki , sugrađana i saboraca. Uz dužno poštovanje i izvinjenje , pismenija su se nekako više krasile ljepotom , mirisima i čarolijom pripadnice ženske uzvišenosti. .

*

Jednoć , osamdesetih godina , valjda prošlog vijeka, možda koju godinu prije … zađuturumilo se , a i nikad nismo marili za vrijeme , Ibro mi se požalio:

-Ni Cigani više nisu cigani jer ih nestaše . Postali su Romi .

Kratko i jasno , bez suvišnih riječi i dubokoukmnosti . I iselio se sa Bjelava . Otišao na vrh Gorice , sklepo neku pleh bajtu , provrtio se par mjeseci . Vraća se do nas mahalaša , muči i odmahije glavom :

-Jok -kaže – ni na Gorici više nema Cigana . Sve sami Romi.

Mi se naježismo od njegove tuge.

I jopet se iselio. Jednoprežnim galopom doperja ,sa restom čerge do Švrakina sela , uz Goricu najveće jatagan ma'lu u Sarajevu.

Tamo se još malo , sasvim slabašno osjećao miris ljubavi i graja razigranih cigana čergara . Nikad mu život više nije bio isti. Onda ga totalno natakariše . Krkanske rage donesoše uredbu da se konji više nemereju jahati , ni kaskati po gradu. Zatim , te i te životinje , pogotovu velja marva se ne more napasati i držati u gradu . Normalno , za neproduktivne i niškorisne hajvane – cuke i mace , ptice , gmazove , razne žohare i akvarijumske hajvane gospoda bespolni mulci , hadumi , pederi i oni koji se zbog vjere nisu ubračili izboriše pravo sustanarstva.

I na kraju balade , zarad zimske olimpijade , zakrhaše mu ga do balčaka. Poče definitivno raseljavanje Cigana čergara . Dadoše mu zasluženi stan na Dobrinji . I pazite ove logike : u ulici Trg sarajevske olimpijade; a zna se čergari se uvijek dunjalukom raseljavali , poput ptica selica bježeći od zime i zimskih sportova. Useliše se on i njegova raskošna Šerherezada u dvosoban stan . Dvije po majci bjelopute trendi ćere odoše živjeti u gradu Starog mosta , stideći se oca Ciganina,

Šerherezada mu bješe druga žena , nasljednica čuvene Hanke , koju je jednoć , nedugo poslije , il’ neznano prije Ljiljanine i moja nesuđene svadbe , par puta po grudima bujnim čakijom bušno . Srećom , ne duboko , srce mu i ponos nije imalo snage da prikolje dublje . To je bilo prvo i koliko se zna jedino pomračenje njegovog uma , u njegovim nebrojenim životnim milenijumima . Ko se zatelebo u tu anđeosku ljepotu i svjetlosnu dušu taj bi jedva osto živ a da pamet nije abortiro pamt?. A oni drugi , nezetelebani , su bili već pomenuta pogan : bespolni mulci , hadumi , sveštena lica i pederi .

Preživi ljepota i dobrota i oprosti mu . Država jok. Tregirala strogoću na “ostalima” .Sedam kuka stroge bajbokane za pokušaj umorstva u KPZ Foča . Luce ga , molećivošću njenog mezimca prebacila u Centralni . Mogo i moro izlazit kad hoće i kad neće. Nakon godinu dana mu dosadilo to izlaženje i neizlaženje i nije se više u zindan vrno. Začudo država ga zaboravila i nije ga više nikad tražila. U međuvremenu ,dok je on u kazamatu dovio i dušom se djelio , Hanka se samo tako poigrala sa sudbom i pobjegla u Rusiju , a on zbokso Šerherazadu. Tako vam je to . Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu , jer sve je u parovima . Pa se jopet novo dvoje nađe , pa se poslije ne nađe. Vrzino kolo rekli bi neuku . A jok! Životne frtutme zapisane u kitabima prije birvaktile vremena , a ća mu ga znan , najprije će biti od iskona.

Vrtio se Ibro Piljak par godina po Sarajevu, od mahale do mahale , ukrug i u vrtlog , pa jopet iz vrtloga u krug ,ko pas koji ima muhu u repu , a ne može joj dohakat , sve više razum gubeći , tražeć čerge kojih više nema , kljusina kojih nestadoše i radost života ubiše.

Samo sa Dobrim , urijetko , poneku oćuti , kahvu sa lokumom zasladi i nastavi da sanja da se oko njega čerge vrte i bez tragova u snježnim nanosima blude i odlaze nekud u daljine , slijedeči nevidljive prtine njegovih sanja. Umni čovjek nikako da shvati da bez Cigana i konja čerge nikad nije bilo i ne mre biti.

Rat ovaj serbljanskih i rvackih zlih hordi smrti nekako dočekao.Raseljene sarajevske čergaše i Rome okupio . Sve bez izuzetka . Nije se imalo vremena za ono njegovo čuveno ” pohiti polako ” . Grad čednosti zajedno sa mahalašima odbraniše.

Jednom poslije rata dva ratnika se sretoše na Čaršiji , haman kraj Sebilja . Obdan , od podnevnog ezana i glasanja crkvenih zvona , laganice , ko dva rođena brata , haman ko Dobri i Baška baŠa sve poznate mehane obišli . U pauzi između dvije ture hodočašća krugove praviše. Od Sebilja ka Begovoj , od begove ka Sabornoj , od saborne do Katedrale , od katedrale do Hrama judejskog , od hrama judejskog do Stare pravoslavne . Od stare pravoslavne do Sebilja … Okolo uokolo dok im se nije zamantalo.

Vrtili se vrtili , ko munjeni autisti koji znanje znaju , ali ga ipak nikom ne obznanjuju. Traže li traže , i mjerkaju nebo , ptice , drveće , dućane i asvalt , maršrutu i arhitekturu ; sve isto , al nešto ne štima . I ništa nije isto.

Ezani megafonima paraju uši i ježe . Hodže se ulijenile , teško im se na minaret popet i kako Nebo propovjeda – umilnim glasom kroz šake sklopljene sa ušima u obliku srca pozivat narod na molitvu.

Zvona crkvena disharmonično otkucavaju ure i sate . I sveštenstvo se dobrano ulijenilo . Neukim ministrantima i priučenim liturgistima prepustilo teglenje i cimanje teškog zvonarskog užeta . To mlataranje užetom ponekad potrefi udar klatna u zvono , ponekad ne.

Pažljivom slušaocu se čini da sa njegovim satom nešto nije u redu , ili kasni ili brza , par sahata ili uri. A jopet , znaju da vakti više nisu isti . Da je u ovom užurbanom i nerazumnom vremenu zlohudih ljudi sve moguće , pa ne haju . Svjetina pognute glave , savijenog vrata i leđa , ko da im vodeničkim kamen oko vrata visi , nekako izgubljeno jurca , ko da su nevidljivim uzgenijama vezani i ko da ih tronacionalistička vlastela kandžijama u torove ugoni . Svaka u svoj , ne zna se koji je morbidniji i nečovječniji ; tagičniji i bolesniji .

Nepoznatih ljudi u kafana se klonuli jer vonjaju smradom i tupošću najdonjeg provijancilizma . U svakoj poznatoj se sa insanima pozdravili i piće drmnuli.

A opet jazuk neštimanje . Nema mazne Fazile da halal mezetluke sprema , a lohotno piće bez mezetluka život isušuje. Nema ni ljepot Šuhre da sa vojnicima cikće i muhabeti . Golobradih vojnika sa petokrakom na čelu više nema , neman ih obeščastila , pa ona jadnica svisnula.

No, ko mere mahalašu i čergašu , okrvavljenim i ranjavanim ratnicima za nebo i slobodu , dohakat il perce odbit . niko osim …

Pučanstvo se ibreti . Milicija , sad zamaskirana policija zabezeknuta , ne zna šta joj je činiti .

Golubovi i vrapčići se raduju , gugutaju i dživ-dživuću . Slijeću i vrane i švrake i pokoja grlica plaha. Osjećaju iskon i dobrota na česmama sebilja ruke miju i časne obraze umivaju . Samo ćurki i pjetlova nejma , skoro sve ih za rata nestaše . Jal granattom , jal minom , jal snajperom , jal žeđu i glađu. Najviše neljudskošću i bolesnim umom.

Na stepenicama Sebilja zasjedoše dva ratnika u uniformama sa kravatama i lakovanim čizmama. Pred njima dva aščinička hastala pun mezetluka; bureka , ćevapćića , brizli, bijelih i normalnih hajvanskih bubrega, pohovanog mozga i jetre, bilesim se i furdenjača nađe. Pride još suhotine i sireva raznih fela , turšija i domaćih kiselica , nešto slatka i voća , te par kutija francuske Gitanes cigarete bez gaća i Drine sa gaćama ( onu Blekijevu bez gaća Aljini lopovi ukinuše) . Ispod hastala ušlepali dvi-tri flaše , po jednu štoka i kurvoazijea , par gajbi sarajevskih klipača i bocun , crnog punomasnog , pitkog domaćeg abuzenzi vina . Takva vina na Olimpu pogančerski bozi i božice medovina zvali .

Slute vizijama vidjelica biće nenadanih gostiju , koje valja naukom dobrog domačinstva počastiti , poslastiti , najest i napit.

Akšamluk se veliki sprema , kore sintetički bošnjaci i velikački pobjeguljci , te lukavi istočnjaci i sanđaklije , što su doperjali u Bosnu , ha je njena armijama mhalaša i cigana čergara oslobodila . Ono Roma ne mremo preko usta prevaliti , ne ide nam . A i Ibru Piljka bi ražalostili. Hrišćani svoje negodovanje lijevom i desnom rukom zbrzavanje od čela preko ramena do pupka iskazuju. Prepoznaju se peto i troprstaši : odaje ih sučeljeni , lijevi i desni religijski formalizam u pristupu molitvi.

Policija , koja se nekad milicija zvala , kradom nestade . Vide niko ne ugrožava javni red i sigurnost . Niko ne izaziva sablazan na javnom mjestu. , ko neki političari koji iz bahatosti , neukosti i neodgoja , dva put godišnje ispred Begove džamije dijele par cenera od penezi , iz sehare opljačkanog narodskog blaga. A mir , kao i rat je relativna i subjektivna premisa.

Dvije , sad već sve više omalovažavane i ponižavane , ka kontejnerima gladnih gurane , uniforme u lakovanim čizmicama skoro i ne zbore. Dobri imena izgovara , Ibro Piljak ni jene ne progovara i samo glavom niječe.

-Šeća?

Ibro odmahuje.

-Rica?

Odmahivanje.

-Vesna ?

Odmahivanje….

– E'stela?

Odmahivanje…

-Esmeralda ?

Odmahivanje…

-Karmen ?

Odmahivanje…

-Šuhreta?

-Ma , daj Dobri uduni i ne pitaj me više , boli me svako dijete i žena koje monstrumi pobiše , Živ damare derem , živ mrijem , sanka u očima nemam , a ne mogu ni na tašte umrijeti..

-Oprosti mi , još samo jedna , molim te !

Prije nego se izgovori Ljiljanino ime , Ibro zakopa pogled duboko u zemlji , najdublje što je mogao , sklopi oči , diže pogled ka plavetnom, uskoro akšamskom nebu i rezignirano slegnu ramenima.

Dobrom suze u očima . Vrišti bol svakog djeteta i svake žene . Ubijenih ili nestalih , što nožem i kamom , što mesarskom satarom i macolom , metkom ili granatom .

Ibro ga zagrli , očinski pomilova po kosi:

-Da i Ljiljana nestadoše Dobri čovječe . Nikad te nije prežalila!

-Ni ja nju! Ni ja nju … vječni čovječe.– bolno muči Dobri čovjek.

Ibro Piljak strogo pogledava u Dobrog ko da mu se kroz oči u hipofizu zavlači i istinu čupa. Dobri ko da je led i kam , mirno u odsutnosti nervoze , bez treptaja odgledava kroz Piljkove zjenice i spoznaje beskrajna , mirisna i veličanstvena prostranstva , sad već izvjesno je Melkisedekovog uma .

– Vjerujem ti . A i nikad nas nisi lagao.

Dobri se skupi ko malo dijete na velikoj wc šolji , koje se boji ako neko pusti vodu , da će ga ona povući. Muk. Nema se više šta reći. A akšem se spušta i besanu noć i tamu u srcu doziva.

Situaciju neprebolnu, kao i obično nagrdiše i spasiše bjelavski mahalaši.

Eto Mojsija , prvi od konzilija , u Šokovom inatnom crvenom taksiju , tačno pred sebilj sa bijelom ramunjik na ramenima sišo i izišo i klimoglav pozdravom se natandario.

Eto ti Ome i Herce. Oma dva gusarska poveza unakrst preko očiju natakario da mu sunce slijepilo ne nabaci. Herco stentove i katetere po rukama premeće . Nemaju mu ih više gdje u srce ugraditi , pa mahalski doturi našli caku da prebačeni preko ruku mogu poslužiti. Niko nije pojma imo kako i zašto , ali Herco posto življi i još tužniji . Preko stentova svjetiljčice božićne nabacio , pa ko novogodišnja jelka čaršijom svjetluca, da bi se hajvani imali čemu ibretiti.

Mojsije zabrinuto gleda u fiću što ispred susjedne aščinice haman do izloga i begove čorbe zakantaše .

-Ko je vozio ?

-Nisam ja stentova mi .- odbranaški se trza Herco .

-Ma ja sam . – prizna Oma nehajno . – Stabilizirala mi se i ujednačila dioptrija , minus i plus deset i po . I tek sad dibidus , ko slijepac ništa ne vidim , al me moj stari fićek ko singerica služi , a i Herco dobro navigava. Jedini problem je kad zakunja. Onda vozim po sjećanju. Moram jer mi kočnice ne rade.

Odjednom od Miljacke zatarabuka veliki ciganski doboš .

-Deba i Lijeni garant. – kliberi se Mojsije.

-Kako znaš.- sumnjičavo će Herco.

-E vala , samo su nam još jedino ovi jetimi falili , eto kako znam.
Lenji u invalidskim kolicima krnetom gudi vino piju nano , ago Sarajlije , a Deba mu kontra basira velikim ciganskim dobošem i gura ga . Sve pogledava imal kakav jendek da ga isprca , jer zna da Lenjem ništa nije , osim što je zaboravio hodat.

Lijeni se jedini od mahalaše puške se nije prifaća, već se međ hadume civilne zaštite uvalio . U mahalaša mu rejting na nuli , možda i u minus pao , ni tromboza i ljenost mu kao izvlakuše nisu mogle proći Trpe ga jer se stidi i muči . Više , skoro i ne progovara. Samo klarinet gudi. .

Svi sjedoše i poredali se ko rukometni klub za slikanje pred tekmu i nijeme. Ni jene. Osjećaju nešto veliko se sprema . Sati se lome oni šute ; nekad u zemlju , nekad u nebu bleje .

Uto jedan vitka grlica , iz niotkud prhnu i na Dobroga rame umorno zaleže. Vidi se , napriliku je neki dug put izmorio. Dobri je beztežinski nježno pomilova po svjetlucavom perju , u dlan sipnu vode i malo meda i pod kljun je nutka . Dušom miriše , očima boje ljubavi mu se zahvaljuje , na Frkicu , ljepotu milu mu liči. Ispod krila izvlači pisamce , nehajno preleti pogledom preko njega i protura ga Mojsiju.

Mojsije čita i vješa zejtin usne od hau do hau i sebi svojstveno prevodi:

-Konj jedan konjski . Od Baška baŠe je . Jebo ga pas , da ga jebo!. Poručuje ne mre doći . Neka ga raspuštenica , jal udovica , ne mere se prokužiti , iz nekog Desenzano del Garda načisto svojom raskošju omanđijala i zabukagijala , na nekom jezeru, Lago di Garda . Tamo neđe na nama bližem ili daljem zapadu , ne merem frštuljit , ali znam da je to blizu mezarja onih blentavih jetima Omera i Đule. Ne mre se maknuti od nje ko da su pupkovinom vezani. A i bolje mu je sa njom nego sa ovim vehtijašima .

Mora Deba bez truna ljubomore zamuhurat :

-Aha pupkovinom , pazi da nije! Uvijek je take baksuz sreće bio . Baksuz dovika ostaje baksuz .Vazda ga žene proganjale i sa njim se sijamskih blizanaca igrale. Jal raspušćenice , jal udovice , jal djevojke , jal udate žene , a pođahkad i junferice . Najgore u svemu tome je što se on ko pravi mahlukat nikada nije bunio ni biro .

-E ta ti valja. Romeo i Julija u našim mahalama bi se zvali Omer i Đula.A Baška baŠa uvijek bio plaho za – tu sei romantica.

-Jes mi vala taj merhum neke pehli sreće . Ko sijamac hudi se uvijek na istom mjestu , žvaljavim , prsnim i bedrenim mesom spajao .– dodaje živi mrtvac Lenji – I eto zaglavio na trulom zapadu. E neka mu ,hoće se on blizanaca sa blizankom i bliznakinjama igrati.

-Šut’ pogančeri jedni , ne lajte , ni jene . Nemojte nam dunjaluk poganiti . I Istok i Zapad su Božiji . I Njegovom Mudrošću i Milošću imaju dva Istoka i dva Zapada . Za dobre i za loše Božije stvorove po jedan . Bliski i Daleki istok. Zapad i Dvilji zapad.A Bosna između. – Ljutito protestuje i dovi Mojsije.

Da bi nervozu ( ko fol ) prikrili mezu nabadaju i cugu tamane. I ispotiha svako malo otamburaju . Prvo tamburom i dobošem usitne onu Čerge , za brata svoga koji svoje tuge skriva i srcem zahvaljuje svojoj iskrenoj i vjekovnoj braći.

Zatim zatamburaju onu tamburalo momče uz tamburu…pa cugnu i zameze , pa sitnije primovski zatamburaju kad ja pođoh na Bembašu … pa zameze i cugnu , pa zacvile one …voljelo se dvoje mladih i ne klepeći nanulama, pa ga dobro šuknu i zameze …

…dođoše do one Višegrade grade … i napose one aj , dvije su se vode zavadile , aj Čehotina i krvava Drina . Ibro Piljak ih svekolike opomen pogledom strefi usred malog mozga . Muzika se namah ukinu , muzikanti se namgrodiše i već otežalih mjehurova , izvjesno je , odoše žuborit tražeć sjenovitije čoškove, kako koji i kako gdje . Bez imalo stida i ženiranja vodu pustiše. Jesu'l , il nisu za te budžake i kaldrme ginuli i krvcu prolijevali?

Nisu oni bešćutni i nepristojni bili . Jok , nikako! Već su kivni na svjetske vladare života i smrti , posebice zapadne što nakaradno vladaju svijetom i dozvoliše u srcu univerzuma najkrvaviju klanicu od svjetskih ratova . I još su bješnji što je vaskolika svjetska svjetina nijemo posmatrala monstruoznu klanicu kao neku sapunicu , prethodnicu Matriksa koji će uskoro smutiti i u čvor pamet vezati blentavim insanima . To su oni na te vladare i nerazumnu svjetinu , i ovdašnje truhle narodske krvopije u nemoći svojoj , vodu , pjenušavu od piva puštali.

Vrnuše se i ponovo cugnuše i zameziše . Mojsiju ranjeni damari ne dadoše mira i on ispotiha skoro nečujno poče da gudi Nizamski rastanak . Krneta se stidljivo priključi. Doboš harfskom profinjenošću nenametljivo daje takt . Tambura jeca , violina cvili , nebo šalje rosu …krneta tek ponekad jaukne…

*

*

Ibri Piljku suze vodopadima iz očiju vriju i niz lice plaze, ko bistri potoci sa ciganskih izvora , što u kristalnu Modru rijeku se pretakaju . Koliko mi znamo otvorile mu se slavine čemera i tuge prvi put u životu . Ali šta mi znamo , njegovi su vakti mnogo duži od ukupnosti naših života. Kad je do kraja otsluša zavapi :

-Nemojte tu molim ko panju vas i ljubim , braćo moja .

Muzika sa zadnjim akordom u tren napravi rez . I onda sve utihnu. I oni , i noć , i Mjesec i zviježđe i miris neba , i cvrčci , i šapat trave. Samo šadrvan šaputavo i beznadežno vabi Emine , dok zvuk katedralskih tornjeva najavljuje ezan.

Mislima se kotrljaju mrtvi mahalaši i čergaši što uz njihova ramena i na njihovim ramenima zaginuše za Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti. Hajd , nekako , njih mogu i prežaliti i suzu ne pustiti . Muško je to . Ratnici ! Heroji ! Uzeli puške u ruku i išli slobodu , zemlju, grad , žene i djecu na Božijem putu i molitvom na ustima braniti. Znali su , neki moraju zaleći i doma međ voljene na tabut tahti se vrnuti il ne vrnuti .

O Bože Milostivi kako , kamo i kuda ćemo sa skoro nautičku milju puta 1601 komat , na milenijskom parametru , ubijene maksumčadi preboljeti , u duši sahraniti .

Gospode naš slavljeni i ljubljeni kako , kamo i kuda ćemo više od deset tisuća nestalih grlica , kanarinki , labudica , ljubičica i poljskog cvijeća prežaliti i bol srca zatomiti.

Ezan se javi . Kod ih čuo neki se osvješćeni hodža na minaret Begove popeo i poziva na molitvu.Tih , sjetan , umilan glas , pun Neba . Blentovijama se čini i nekako svečano tužan , kao da neki veličanstveni , oproštajni , nebeski adađo sluti .

Zora samo što nije zarudila . A nevidljiva nit noći i dana nikako da se raspukne i dan otkanta noć . Vrijeme se smrzlo sjećajući se stotina hiljada nevino ubijenih Bosanaca i neće da otkucava .

Inatno , Deba zaškrguće lohotnim zubima , zatreperi prstima i tarabuk lagano najavi – O ciganko moja. Lenji se rasani i nikad življi , krnetom tugaljivo povuče H i E mol, naizmjenično , Mojsije se nadoštiklava jedva čujno pulzirajućim A molom , Ibrina tambura skoro neprimjetno žice C dur prebire , a Debin tarabuk je samo treptaj prebiranja po svilenoj ženskoj koži . Nije bitno , jal po grudima , jal po bedrima , jal po vratu , jal po skutima , jal … ( Hej , poeto uozbilji se , malo , zauzdaj pogled i ruke , skrajno si od teme . )

Polako ustaju i još laganije se kreću ka Miljacki . Ispred njih se nekako sasvim očekivano pojavljuju , lepršaju i plešu veličanstvene i blagorodne sjene njima poznatih bića kojih više nema.

Obasjani svjetlošću ,dolazećih blaženih čednosti nevinog srca , krenuše prema Bistriku. Sedam kontura se spontano lelujaju prema mezarju Sedam braće.

Stari sebilj , Čaršija i mostovi Grada čednosti se sjećaju :

Čerge ( Cigani ) idu na nebo / Cigani lete nebu

*

*

Na putu do turbeta stigoše do Latinske čaršije . Nasred mosta zastadoše i sluteći mnoge privremene rastanke pustiše muzici da uzme maha . Ne one mahalaške , već lepršave i sjetne ciganske pjesme . A to mu je jedno te isto . Ljubav se jednako svira , pjeva , igra i damarima unosi u srca svakog čestitog zemljanina i na svim jezicima svijeta.

Na mostu zaigraše sjene njihovih najmilijih koje su nemani nestali. Oko mosta , u latinluku do Ćumurije i Drvenije i nazad Obalom do Vječnice i Bembaše i ponovo do Latinske ćuprije počeše se skupljati i seni svih onih nevino ubijenih čeda našega šeher Sarajeva grada Čednosti.

Zaplesaše i zaigraše sve sjene ubijenih bosanskih nevinosti slaveći Boga Mudrog , Vječnog i Živog.

I odjednom , vođene Velikom ljubavlju zaiskriše sjena mrtvih , kao svjetlost kandilja sa tisuće džamija u blagoslovljenoj noći . Zatreperiše i polako uzdižući se krenuše uvis , ka nebu . Tada bi u visinama , poput iskričavih munja brzinom zvijezda padalica , jedna po jedna nestajalla na obzorju , u pravcu doma svoga , doma milosnoga , podno arša Gospodara svoga…

Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedmoro mahalske braće koje nastaviše da hode ka mezarjiu Sedam braće , nestajući u izmaglici rađanja novog slavlja , jer Erdelezi je .

Nikad ih više nisu viddjeli zajedno .

Legenda kaže , svojom blesavom srećom su pronašli jedan majušni procijep u zakrivljenom postoru i nepotojećem vremenu i prešli na drugu stranu . Nije poznato da li je Mojsije odozgo hekno harmoniku. Nije imo razloga ???

-Ha , ha , ha! ,

Oćutiše mahalaši .

Na kraju ili početku svih puteva zastadoše , obasjani maglicama zabezeknuto diveći se ljepotama Božijeg stvaranja.

-Joj Bože Jedini ,koliko su čudesni i vječnom slavom i ljepotom obasjani puti tvoga stvaranja!

Ljudi cijelog svijeta će zauvijek biti braća i sestre , reče Milostivi Bog stvarajući Adema i Havu .

Hvala i Slava Gospodaru svijetova.

Amin za vjeke vjekova …

*

*

Dopisano

*

*

bro Piljak , poslijednji čergar ,vječni Žid , preminuo je polovinom Avgusta 2023.

Nikad nije imao rodni list , niti mu je trebao. Niko nije znao koliko mu je godina. A kažu da je aktivno nazočio ubistvu pretolonasljendika eF.eF. i još prije bijegu osmanlija iz Bosne.

Zadnji rat u Bosni mu slomio nevino djetinje srce.

Nije bilo sahrane.

U noći bdijenja tijelo mu pred gutom svjedoka jednostavno isparilo u havu.

Niko, ni hitna , ni sudstvo , ni milicija , hablečine pogotovu ,nije vjerovao u tu bajku. Mislili neka ujudrma mahalaša i cigana čergara.

No , nisu ništa našli. Ibru Piljka pogotovu. Nema ga . Nesto . Hava ! I niko ga nije tražio. Jalov posao i jazuk pomisao .

Ispod ” samrtnog” jastuka našli dva srebrenjaka i pismo za Dobrog.

Srebrenjaci kažu da mu još nije vakat za lađara rijeke Stiks i podzemni svijet.Niko ne zna ko je od prisutnih klepio srebrenjake . I oni isparili u havu.

Pismo je Dobrog uputilo u Holandiju .Nevoljko je otišao. Obećao sebi da iz Grada Čednosti neće micati bez prijeke potrebe.

Moro poslušati Ibru Piljka. Zaslužio Veliki čovjek.I nije pogriješio. Mudrac zna sve tajne.

Dobri se vratio veseo i pun nade. Ponekad nije sve crno kako se čini.

I zato je zamoljen da ponovi ovi zapis. Valjda neka “holanđanka”.

U njemu je jedno pitanje na koje je našao odgovor.

Rane su se ponovo otvorile i svježe su , a on je još u nevjerici. Istinu zna , ali ne smije je ispričati. Boji se da će čarolija nestati. A mora ponovo mnoga pitanja preispitati . I tražiti nove odgovore na stara pitanja.

Jednog dana,kad se sabere i eventualno pronađe odgovore možda ispriča istinu o pismu i šta je tražio i našao u tujini, i poslije nje.

Uh , život je toliko lijep da ponekad zaista do dna duše i suza zaboli svojom ljepotom.

(Iz serijala Oni jašu a Mojsije harmonike baca)

Eh, bijahu to prelijepa, nevina vremena.

Jedared uzeo Mojsije cijeli go'šnji. Uzela Zlata pola godišnjeg. Ona  starija bila, a on pripravnik .

Mislili se malo osamiti, da Mojsije pošteno odradi pripravnički.

Lukavica mu hejbet zadaće nagovjestila. I šta ga mi mi znamo , jošten nešto svašta naumila sa jetimom raditi. Nismo valjda ludi sada detaljisati i potvarati čestite insane.

Možda mu je to je'no te isto. Ali mnijemo radiće samo ono što priliči,

kao na primjer ono,   kada golubica i golub ostanu sami,

a nešto ih zasvrbi i onda , obajene leti perje..
Misle , tada oni nisu krivi za svoja djela.Jok,nipošto.Krivi preci što su ih take rodili. Čista , takarli genetika.

Dobar plan,ali imo jednu falinku.

Zlata se povjerila Leli Jeli Jeleni.Ona Herci.

Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki.

Frka Debi,Deba Baška Baši,Baška Baša Lenjem.

Ovom bilo mrsko dalje novost širiti. Nebio lenj, uzo megafon,

stao na vrh zidina Bijele oliti žute tabije,ča ga on zna  i grmio:

-Biće dobrog svježeg  mesa.I piletine. Vakog  i nakog. I roštiljanja. vakog i nakog. Kod Mojsija.

Al'mahala ko mahala.Po čaršije je očas znalo da se dobri akšamluci kod Mojsija spremaju.Dođoše skoro svi.

Njima pozivnice u principu nisu ništa značile.

Za muziku se da srediti.

Jedino Dobrog niđe.Dobri nešto mutio sa nekom Vesnom  iz Avde Jabučice sa br.4  podno Gorice.

Žemska aman ciganka , čak i sefardske pjesme pojila ko Zlata.

I gitaru dobro prebirala i još štošta.

Prvi dan Dobri ne dođe.

Slagali,nije bio sa Vesnom, nego slučajno sreo Ljilju sa Marin dvora i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj Ibre Piljka i njegove porodice.

Cigani ko cigani,samo im treba razlog za slavlje.Nekada ni on.

Namah zasjednu , poneka i zalegne , i iz čista mira nešto slave.

Tako ih život naučio.Nikad se ne zna, koji ih belaj sutra može iz zasjede zaskočiti.

Uzbunila se čitava kamarija . Došo Ljiljin momak u švrakin čergeraj,

slavnu Jatagan ma'lu , pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj.

Tandaranje vako i nako se razvalilo na sedam dana.

Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić,kroz prozor im hranu doturaju,da ne pobjegnu. prisnila im se ciganska svadbu.Ibro i njegovi se vesele  i provode . kako ne bi , samo što se ne ugovori belaj svadba. Joj , opšti takeraj.

A zaključana  djeca? Djeca, ko djeca . U  halvatiću se  ne  dosađuju. Nije im na kraj pameti. Sve i da nisu mislili, igraju se grlica.

Šesti dan blagdana , slavlje i slavljenici malo posustali. Poneko se baildiso , a poneko i nije. Oni što su se baildisali ,ti se ubebali i ništa ne mogu. Oni  drugi, šta će, nego gradivo obnavljat. Ono što ga cigani uz ćemane  i ples najviše vole.

Neki anđelak,jedna mala cigančica ključ ukrala i Ljilji kroz  penđer dodala.

Ljilja u nedoumici: za tijelo bolje se igrati grlica,za dušu istina i sloboda melem.Misli takariš danas tijelo,duša je preča,a tijelo je lako nadolmiti.Uglavnom.

Zna i njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija. I još zna ;nije im suđeno. Već nauk vidjelice naučila.

Oni kror prozor,pa u prvi taksi pa pravac Bjelave.

Tek tada , zajednički,ono ko fol, shvatili da su mogli odavno kroz prozor, noge se igrati.

Sada ih mrzilo  bježat kroz vrata , zbog ukradenih ključeva, da anđelak ne nagraiše. I prave se da ne znaju ,šta im je pamet smutilo. Ko da im magla danima damare smirivala.

Skontali obići njegovu kuću;prazna zvjera ,nema mu staraca i oni na morju.  Valja im jastuke, šiltete i dušeke presložiti.Možda i prozračivati. Svaki čas.

Putem ih taksista Šaćir Šok obavjestio o akšamluku kod Mojsija.Šok to vam je onaj hrvač što je velika  jalija i izbacivač bio.

Ljilja  i Dobri nemaju kud,usput im bilo svratit kod Mojsija, u kontrolnu misiju…

Eh, Ljiljo , prelijepa Ljiljana, gdje si sad?

• 

• 

Đardin ljubavne nježnosti i ljepote

• 

Ah to proljeće

• 

Ljetna ljubav

• 

Jesenji kaleidoskop

• 

Zimski opus

 

Kasnije, mnogo kasnije, i još kasnije za olimpijadu 84. , pogotovu godinu i potonjih godina ih pošlo ko budalu novine. Ali o tom potom.

Vrijeme da ispričamo ovo o budali i novinama. Imaju dvi , tri verzije, ali ova je prava. A možda vam ispričamo sve.Nikad nam  se ne zna?

Frka se skršila, na silu udata i odmakla od konzilija. Ne može se ništa vratiti na staro. Kad jednom ibrik rikne, pa sve da je i zlatan, nikad više ne mere biti ko novi. I vječito curi , ali se ne može popraviti. Tako i Frkino srce . A i tijelo.

Srce jauče , cvili . Lijeka nema .Boli je tako da bi se namah od života razvodila.. A opet život na momente bude podnošljiv. Nastavila ona dalje. Ne kaže nastavila živjeti.

Već samo ; nastavila sam dalje i dušu i tijelo neljubljeno tegarim. Moje tijelo je i silovano i obljubljivano, ali ga nije ljubavlju zalijevao onaj koji mi u damar ušo . Jeste jedno tri .četiri  mjeseca , ali nažalost kada je za sve bilo kasno. Ja   sam mamicala i vritšala da je milicija morala uredovati. Mahalski odbor za čudoređe je pozvo u pomoć Ništa nije pomoglo. Dok se samo od sebe nije urušilo.

On je uvijek negdje moro ići.  Spašavati grlice u nevolji. Ja imala kajanje, iznevjerila sam ga . Slagala ga.  A morala sam. Inače bi ga onaj moj neotac Mito zaklo ko kurbana. Tako je prijetio , ako ga ne ostavim i ne udam se za sina njegovog prijatelja, napraviće veliko zlo; najveće.

Nikad mi nije prebacio , Ni je'ne. Bilo bi mi lakše da mi je bilo šta prigovorio. Nikad nije pominjao to što sam pobjegla. I prvi put je bio nečastan ta nestvarna tri , četiri mjeseca. Koliko ja znam! Tolika je bila njegova ljubav da je radi mene ukaljao obraz. Znao je kolko sam nesretna , bez ljubavi , a ubračena i odbačena. I koliko ga volim. Dao mi je sebe. Ponovo bez ijedne riječi ili uslovljavanja.

Dovoljno da ga opet ostavim, bez ije'ne riječi . Da ga ne prljam i da platim proslosti sve dugove i patim. Više me nije potražio , sve dok se , trinaest godina poslije , ona njegova zlatna vila nije na smrt razboljela. Nije mogao sam izmećariti i usud tegariti.. Imao je kao i uvijek mnogo posla. A ja besposlena bila. Taki je on . Dobar i čedan. Ušo mi i sakrio se u neki kutak,no , nikad ga nisam mogla istjerati.

Kosa je je odlepršala,nježno,nečujno i lako.Takva je i ona bila. Prelijepo kristalno tkanje  , vazdušaste ljepote. Prekrasni tihi anđeo velikog srca.

Poslije odlaska , Frka i Kosa su bile tabu tema za konzilij.Kao da nisu nikad ni postojale.Niko ni riječi da progovi o njima. Jedino bi Lenji , s vremena na vrijeme jednim prstom po havi šaretio i progovarao .

-A.A-a.

To ih je boljelo. Jer bi tada te –  A.A.a   slike  grunule među njih i oni bi bili osupnuti težinom prisutnost. Kažu tuč je težak.Nije. Lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ ukrade golubu ispred nosa. A tako su se i one nama srca ukrale. I još lakše od toga.

Kad padne to A-A-a, to je ko da se na vas zavali hilljadugodišnja kvrgava maslina, pa nit vas je ubila , nit možete disati ispod nje.

Kad vas upuca to najrječitije A-A-a ne možete se izmaći od te pogibelji , koja um i bol vežu u nerazmrsivi čvor kajanja ,  ljubavi i stida.

Ta tri : A-A-a,  nas zarobe i mi gledamo mile likove kako nam se smjieše , plešu i mašu.

Frka se smiješi frkičavo, jermenski vatreno, ali toliko čedno i  dječije nestašno da nas još uvijek boli ta njena djetinjost. Čovjek poželi da taj pogled privije na krvave  rane u srcu, koje nikako ne zacijeljuju i nikad više , nekim od nas , neće zarasti.

Kosa se smješi anđeoski nevino i blago ,kao da je ona ono tirkizno nebesko tkanje ,  koja nam nosi jutarnju rosu života. Čovjek poželi da u njenoj bjelini umije bolnu dušu ,  koja više nikad neće preboljeti njihov  odlazak i nestanak.

One su naše družice i poprimile su dosta naših nestašluka. Nema prošlog vremena. Znamo nikad ga neće biti, dok god se na dunjaluku budu  pominjale riječi ljepota ,  dobrota , đardin i ljubav .

Kada padne  to nezvano A-A-a, one se samo pristave nasred đardina ,ispred nestašnog šadrvana,čija druga desna česma,malo nahero stoji ,baš ko Frkina desna dojka.

Kosara je u prozirnoj bijeloj anteriji sa sitnim svilenim azurnim vezom . Digla je ruke ko breza   krošnju. Onako bjeličasto vitka, visoka, zelenim anđeoskim očima , ali puna i obla  , podsjeća na nevinost i tugu. U rukama joj dvadeset purpurnih i plavih velova , po jedan za svako proživljenu godinu njenu.

Nije niko reflektor upalio , a ona bliješti kao primadona Taida, u svome Aleksandrijskom dvoru, popločanom bijelim mramorom i biljurom..

Ljubomorne , nauke i budne komšije vrište:

-Gasite te reflektore u tim bestidnim đardinima.

Nadvila se Kosa nad Frku , kao svetionik nad krvavom bujicom koja oko njega pleše. Frka u  širokoj talasastoj rubinovoj  anteriji , otvorenoj od trbuha  ka đardinu ,  da ne smeta da iz njega ispliva čežnja čočeka Jermenke slomljenog srca.

Mojsije je zaprepašten, ruke mu same tittraju taj neki prelijepi ciganski čoček,koji nikad prije  ni čuo ni svirao nije.

Harmonika urama svira ko kamena gromada Babin zub. Kosa satima ka spomenik stoji, blista i velovima leprša. Frka je oluja , Frka je leptir koji oko svjetlosti pleše. Zeleni i žuti velovi u obrisima violetnog neba ,njenu rubinovu anteriju pretvaaraju u dugu, kojoj Kosa svoje purpurne i azurne velove u lahorac pokreta  baca. U tom bezvremenom plesu boja i snova dva mila lica radost  hudim sanjarima  nose.

Nijemi svjedoci su tužni. Znaju sve će sve  nestati ako samo pomisle na njih dvije. I oni ne milse ništa, samo bolna srca pritišću čakijama  ubojitim , da iz grudiju ne izlete. Zato su im srca puna ožiljaka , a duše okrvavljene.

I tada, neko samo jednu suzu kane. Svjetla se ugase. Tišina i tajac i ona težina teža od tuča ih pritisne. Tako ih pritisne da  se satima , ne mogu iskobeljati ispod te ljepote i uspomena.

Otkako su njih dvije otišle sve se poremetilo.

Lijeni zanijemio. Samo ona tri A-A-a Izgovara , sa rukom koja visi u zraku i neke likove šara i doziva. . Ne bi ni njih preko ispucalih usana , zubima do krvi izgriženih prenijeo, ali A-A–a-akanjem ljepotice priziva. Više mu ni Mala guza toliko ne pristaje u ruci. Krivica je velika.

Mojsije ne baca harmonike , ali više i ne svira. To je gore nego da ih baca. Kad ih baci ima nade da će se natandariti nova i da će zasvirati. Ovako ova bijela , ko nevinost u celofan umotana , netaknuta stoji. Ne glasa se .Zlata je samo malo zamišljenija, ali veselost ne gubi. Vrijeme  je njen neprijatelj. Nema ona vremena za tugu. Već odavno se i ona mirisima nestanka boji.

Baška baŠa zaždio u srce Francuske , u Pariz , da tamo na Monmatru ispod Sakre Kera parižanke vija i mahalski dovija , na grudi Sarajevsjke i grb Bosnaki privija. Kažu i on zvizno . Nema više samo udovice i rapušćenice. U Parizu toga nema. Sve žene su iste, ono po zapadnoj demokratskoj besjedi : ISTE. Joj levata ljudi moji , konta Baška baŠa ! U toj istoći , njemu sve sami mirisni pupoljci u ruže pretvarale.. Ha se odmakneš od svoje mahale , stranjske mahaluše te strefe,

Ome nema, Blentoviji se Kosa kasno u umu desila. Odletjela grlica dok je on budalesao. Konta gdje je pogriješio. Tegari dijete krivicu bez krivice. Niko nije kriv. Da nije budaleso ne bi je zabavio , radovao i srećnom činio.

Herco se stisno uz Lelu Jelu Jelenu, zarovio glavu u njenu čvrstu  bistu i tamo suze skriva.Više se ne plaši da će ga herc strefiti. Kad je mogo pregrmiti nestanak grlica milih, svašta on može predeverat. I predeveraće , jer sluti svoju zlu kob.. Leli  Jeli Jeleni Frka nedostaje možda ponajviše. Frkin je bol bolio kao da je njen.To je dobro, okusila je bol. Trebaće joj da utomi okus svoga što se iza ćoška šulja.

Deba nikoju ne pominje. Mi znamo koju to nikoju ne pominje. A boli ga , sva mu jetra od boli krvava. Dobro je to, skuplja se krv. Trebaće mu mnogo , mnogo više krvi nego što ga tijelo može sakupiti.

Dobri , opet,načisto zvizno. Niko ne zna ni što, ni zašto , ni kako. Ono ko fol! To se tako reda radi kaže. Samo mu dune. Šuti, cigar za cigarom pali, polako puši i otpuhuje, i opet cigar za cigarom žmari. I muči . Nada se , kad mu suze zaiskre  da će ljudi misliti da je to od dima. Drinu bez filtera sada obično dimio. Ciganske one Giranes jake ni da pogleda, još od zadnje noći svilenog sreberenog šala, rozaklija i ribizli.

Ni kurvoazije više lizno nije. Razdvojio tu riječ i otada  ni prefiks ni sufiksa. Azija više za njega ne postoji, niti je ikad poslije kročio na to tlo. Iako je Asiju od svih žena svijeta , bivših , sadašnjih i budućih najviše štovao i volio . Azijke njemu jednom jesu nepozvane , same od sebe prihajale. Za olimpijadu su dvije  kročile u svetost njegovog toplog doma . Reda radi. Ono ko fol . Navratile tanane Gejše da vide zašto Dobri više ne navraća.

I šta će Dobri ? Uvijek bio dobar. I šta će drugo ? Red je red. Ugostiti kako treba. Ne smiju se gošće ni na šta žaliti.

Herco bi ponekad znao lanut kad je svoj zli usud prigrlio.Otkako ga Herc strefio, pušio one sa filterom, sedam in pedeset. Za druge govorio one su bez gaća.

Joj,bezobraznika! Deba ga ružio i učio ga pravilnom muškom  izgovoru:
-Cigare bez filtera su ko svijeće bez kurtona ili žena bez…

Ali bi ga Mojsije uvijek pogledom strijeljao  i basovima mu nije davao da završi poetiku.

…

…

Tako se Deba vremenom profinio. Skoro. Kopkala ga ona četiri dana  , spavanje u komadu. Ima osjećaj da je nešto sanjao , a nešto nadnaravno u snu doživio.. I ko da mu se iskre neke počnu javljati, ali ništa, brzo gasnu.Iskrica ko iskrica . Sad je ima , pa je očas nema.

Od kako su Kosa Kosara i Frka Frkica ,odlepršale Dobri  je ko mahnit počeo zvižđat. Onda ga Luca svojom anđeoskom bjelinom i ljepotom uzela pod svoje pa se smirio.

Od kada je Luca za Badnje veče , prelijepog snježnog Božića , te veličanstvene Sarajevske olimpijske godine usnila sanak pusti ,ne smiruje se . Zvizno načisto .Pogubio se naopako.Stampeda i zviždi na sav mah. Znao je  uskoro će Lela Jela Lelena,pa onda Zlata  otići. Hane se sama odmakla. Uvidjela da od Dobrog nikad maminog  dotura i inženjera neće biti, iako se on zdušno trudio da ispuni snove drugima..

Svi mislili  Dobri  zvizno toliko da će uskoro novine u ruci nositi. Zamijenili on i Lenji uloge. Sve češće je Dobri Lenji i sve više muči i slika , a Lenji sve više Dobri i nježnosti ganja i progovara. I on zvizno. Progovorio načisto u dvadeset petoj godini. Za telala je to.

Samo što Dobri kao i uvijek zviždi, i opet zviždi i opako i jošten zviždi. Malo stampeda , ali zviždi ko lud. Kao da mu je svaka pišća poslijednja.

Deba ga prokužio i obzanio:

-Voli čovjek zvižđu. Ha vidi dobru pišću , Dobri joj provjerava zvižđu. Nema pametnijeg posla i nema vremena za bilo šta drugo . Odakle mu vrijeme frajeri , pored tolikih pišćaljki. Ubija on vrijeme , a vrijeme njega.Eto zašto toliko , ko mutav ili budala na novine , navali na pišće pa zviždi.

Dobri bi ponekad nabavio one Gitanes Frkine , nekad Ten gold cigarilos za Kosarinu dušu,ili bi samo doveo neku od pjevaljki iz meanu da mu Pjevaju Mito bekrijo što mi ne dođeš .
Pjevale mu one pođeđe i Jesen sedamdeset i neke , da Znaeš mori,  Lelo,Jelo Jeleno,  iako se Herco sa životom rastaje i ne dolazi , čak i onu Sačuvaj tajnu ljubavi moja…. Često mu naum panu  Četri stađuna, ali ne da da mu se ta pjeva. Kaže , nije vakat, zafaliće kad mu najviše bude trebala.

Nekad bi donio bocun kurvoazije i gutu bocuna vekje , ali kurvoazije niti on niti bilo ko nije otvarao. Romanu bi obnoć polokali.  Počeli se pođahkad opijati , što im nikad prije nije padalo na mubarek mozgenzi. Svaki od njih bi mozak da umrtvi ,zbog nekih svojih od dunjaluka , ali ne iz srca otrgnutih pišćaljki.

Pjevaljke ko pjevaljke, neće od Dobrog lovu. Čule da je dobar insan i dobro zviždi. Kontaju možda naštima njihove  pišće , glas im u terci pomalo falša. I poslije  noći i noći štimanja i naštimavanja , zapjevale bi ko prave pravcate pišće primadone, oliti operske dive.

Što ti je život ?

Dok ne skontaš da glas falša tercu i da je pišća za to kriva ,   dok je neko dobro ne naštima , ništa od upjevavanja i terce.

Oma nas je prvi napustio. Mislimo figurativno, još nije prešao na viši nivo. To što ništa  ne vidi, ko opatica u mrklom mraku, kad traži gumenu zaštitu za noćno   pomagalo, nije nešta najsmrtonosnije. Može se riknuti i bez naočala, ali malo teže, ko u zindanu

Kad se ono Kosa na ahiret preselila Omi se srce stislo ko južni  i sjeverni pol , plus Grenland pride. Suzu nije pustio , samo mu brkovi škrguću. I stao u čošak ko prvačić u mejtepu. Nije nigdje išao,već se u osamu povuko i tako četeres dana u čošku. Na čaši vode i kriški dvopeka živio.

Kaže mu mater , Jermenka , a bijela ko travnički sir :

-Kad se odmako od zida , niz  bjelinu gdje mu je nos bušio zid , voda curila četeres dana . Ja prstom u mokrinu, pa usta , slana voda aman ko suze moga baksuznog jetima.

Od bjeline i mokrine  zida oslijepio. Skoro. Dioptrija okruglo 12,99 na oba oka. Kažu hećimi provuko se za neku dlaku. Da  je na oba oka nafajtao  neparan broj trinaest , oslijepio bi.

Istekla korota, vratila se porota i rekla:

-Nije kriv.

Džab , džaba. Omi se vid u totalu nije vratio. Nije krio. Isplakao ga.Poslije se nekim proviđenjem  vratio na plus minus 10 . Ni nas , a ni njega nije interesovalo koje je oko u plusu , a koje u minusu. Bitno je da je egal.

Njemu lakše  u mozgu. Srce je sa Kosom sahranio. Do duše nije mogao prodrijeti ,zakopala se u ledenim pustarama dioptrijskih polova. Ne mre je naći.

Oma nas ostavio i prestao da se druži sa nama. Kaže neće posla sa djecom da ima.Prve sjedine ga obile. A garav ko grk bio. Imao očeve pjege i tersluk, a majčinu  jermensku dušu. Veliku ko Trebević i Hrasno brdo. Ali sada kod njega zima vlada , pa ne razlikuje planinu od Željinog stadiona. Osvrće se na svaki glas. Misli to ga Kosa vabi.

Izgubio se.

Nakon pola godine , u posnim danima , nas pozvo na svadbu.

Mi otišli , iako smo pomišljali da nije dovoljno žalovao krasoticu , da je i nju i nas izdao ko kukavica kad polaže bijele bubrege u lavičino gnijezdo .

Prije nego što smo mu mogli išta prtigovoriti on nas preduhitrio. Njegova svadbena riječ je glasila vako (citiramo od riječi do riječi) :

Mahalaši , jalijaši , časni i blesavi mahlukati ,  moja draga i suđena nevjesto Branka,

Znam ja vas dobro.Vi mislite da nisam dovoljno žalovao krasoticu i da sam se prebrzo oženio.

Mi smo po običaju uvijek u pravu.I uvijek u krivu.Kod nas nema treće. Ono tam , vam te!

S prvine , ja sam led nabacio u dušu i prijetilo je da me odvede u bijele sobe praznine, da se pridružim onim što novine deru ko šifonske gaće.poderane na koljenima.A onda mi se moj anđeo javio sa neba.Nećete vjerovati , ista Kosa.

-Blentovijo, što to radiš. Jal'mahnitaš ili se u ludaru spremaš. Vidi vako ti stvari na priliku i neprliku stoje: Ja sam dobro,  kao što nikad na zemlji nisam bila.Ti si loše ,ko što nikad više lošije  nećeš biti. Trzni se, konju konski što bi Mojsije reko! Ima barem jedna  djevojčica koja tebe čeka da joj pomogneš , iz bule izbaviš.Samo izađi iz umnog ćepenka i prošetaj , srešćeš je. I ni za živu glavu se od nje ne odvajaj.

Ja mislio da ludim,da mi se pričinjava.Čuj molim te, meit mi savjet daje.

Izađem da have naberem i da misli pročešljam,da im razdiok pravi , ako je ikako moguće nabacim.Ne gledajući, bum , drito u ovog anđela koja mi žena danas posta. Ona sjede , više začeže na kaldrmske basamke da dah povrati. Ja je u lice pogledam i plave me oči namah u blentaru strefe. Plave okice , mislim, prelijepe su, a pride nisu zelene i ne bole me ko Kosine.I još tisuću što vidljivih , što nevidljivih pjegica se prosu po licu , da me u mozak bubaju , vrište i ćute:

-Čovječe dobri ,pomagaj.Ova krasotica što nas nosi,nikoga svoga nema, bolna je ,srce joj se ledi.

Za ludare sam kontam ja , evo sad mi pjegice počele bajke pričati.Onda se sjetim Dobrog i zamislim kako bi on uletio.Onaj moj ulet sa sogan dolmom obajatio, kao i ja. Čujem sebe kako kažem:

-Mila moja , pruži mi ruku, da bih je držao čitav život.

Ova ovdje,ova Branka , ova moja , tad buduća žena, gleda me kao da sam lud i šta to ja bulaznim.Ja samo dodam još jedno blago:

-Molim te, radi tuge moje, samoće tvoje,  pjegica i plavetnila oka tvoga primi mi ruku i ne pušćaj. Taki se Ferman s neba za nas natakario.

I sada evo nas tu i hvala vam što ste svi došli.

Kraj.

Šalili smo se!?

Bajka o mahalašima i ljubama nikad nema kraja.

Ne odgovorismo zašto budale cijepaju novine?

Ona zera uma što što u tami vijuga bdije , ponovo odavriječi , zato što ( između ostalog )  u njima nema ništa o Božijoj milosti i dobroti , istinskoj ljepoti i ljubavi , plemenitim i uzvišenim birvaktile stađunima i polahko , saburom pohiti življenju u veličanstvenoj i neprevaziđenoj mahali!

Vagina ili venerin brijeg

Oda Đardinu oliti Đul bašči

Zato se od izgona; “čo'eci”  ženama i svim slabijim svete na svakom koraku. Glupaci, mjesto da se potrude da raj na zemlji sa ženama u ljubavi stvore i time ovjere vize za nebesku vječnost , ovjeravaju vize za paklene pržune.

Narvoučenije, ko traži preko mjere, preko mjere i dobija.

Vi čekali neku ne toliko religijsku i medicinsku priču o đardinu i đul bašti. Toga imate u izobilju kod svoje kuće i u svojoj blizini. A vjerujte i u leksikonima znanosti , oliti enciklopedijama. I svašta još nešto možete tamo protabiriti. Da pamet stane , ako je imate. Ako je nejma , džab vam je džabe bilo šta listati. A i ovo vam je nerazumljivo garant.

Sami malo prislonite ruku na brežuljak,a misao i snovi odjednom polete na putanje maglica i tada znate da će sve biti u redu.

Život je lijep dokle god u njemu ima neba ,zvijezda i đardina.

A Deba.

Te kaharli zime, sa snijegovima do za vrata, sa đardinom u srcu i snovima, na javi sa lopatom za zgrtanje snijega i smrznutim anamo onim, on  se probudio jednog jutra poslije četverodnevnog spavanja.

Ničeg se nije sjećo. Niko i nebi, jer niko nikad nije spavao četiri dana u cugu., osim komaša. A oni samo neke tunele sanjaju.

Deba nije blećak da tunele sanja,. On je konkretan i sanja ono što se i snu priviđa. Sanja Venerin Brijeg,  oliti Đardin , napriliku mirisnu Đul bašću. neprile nećemo u ovu epizodu sprcavat.

Kad se probudio, začudio se što ne osjeća onu glad, koju je uvijek osjećao. Prvi put u život je bio sit. Svašta ; misli Deba. Četiri dana spavaš i nisi gladan. Možda bih ja trebo češće četiri dana spavat, da bih glad zasitio.

Čudi ga što nije ništa sanjao. On, koji more i na javi ima. Ali zna da mu je spavanje i san ako ga je snio , sušta milina bila. A konta , možda je i neki beteran san sanjo, pa se Nebo naljutilo da ih može odati svojim lajavim žvaljama  . pa mu iskratilo pravo da se sjeća san.

Svašta se može njemu desiti znao on to. I dobro , pogotovo lošega.  Ovog drugog , hejbet ; dobacije Usud.

Deba se naglo naježi ko da mu dah sudbine za vrato, diše.  Okrenu se oko sebe, a ono nikog nema. Jesan blesav. Čuj ja i sudbina. Baš smiješno.

A opet, ne mre mu u blentaru ući; otkud njemu, usred kaharli zime, poslijem četiri dana spavanja ,oko vrata cvijetni lančić svjetluca i pleše. I što je još čudnije , taze ubran i na Onu  mu miriše.

Alah Selametile, što bi rekli mahalaši.

 

 Kraj Dvanaeste epizode

Vagina ili venerin brijeg

( Oda Đardinu oliti Đul bašči )

 

Rodnica je spolni organ ženskog insana. Radi jednostavnije komunikacije ženskog insana ćemo zvati žena,a organ venerin brijeg.

To je jednistven i cjelovit organ koji ima svoje dijelove, podijelove i djeliće.

Postoje neke dileme kod laika po pitanju rodnice. Da li je rodnica čitav ženski polni organ ili samo naborana cijev između himena i maternice. Po nama sam naziv isključuje bilo kakvu dilemu. Rodnica je rodnica ili venerin brijeg.

I tu Debin san završava.

Nije nam ga ispričao.Kako je do nas došao ,to samo grlice i nebo znaju.

Mi kakvi smo morali smo svoj muhur i na ovaj ekspoze dati i završiti ga,jer mislimo da je kraj malo zbrzan radi Debe.Odocnio nebeski konzilij sa stvaranjem ,a Debi isticalo vrijeme i moro bi ostat kod njih ; a za raja nije,za pržuna i tako i tako,ali uglavnom nije.Kako čistilišta nema,nek pričaju neuki šta god hoće,zbrzaše, Deba potpisa traktat  i bi vrnut po kratkom postupku.

Poete Venerin brijeg nazivaju slikovito i bajkovito,na razne načine.Svaki muški insan ;koga će mo od sada zvati čo'ek, žemski organ zove na svoj način.

Zemaljski konzilij se podjelio u mišljenjima,ipak,neki članovi se preko volje saglasili sa nazivom đardin ili đul bašća.Nevoljkim se odobrila sloboda u intimnim izražavanjim i glorifikaciji đardina.

Mnogi se vehti prepisivači koji se prave jako pametni i važni neće složiti sa nama, ali nas nije briga. Mi ganjamo svoje znanje.Oni i onako pojma nemaju o većini stvari, ili samo  lažu ili podmeću.

Ovako smo završili ekspoze:

Rodnica je smještena u donjem kičmenom dijelu, u maloj karlici. Vanjsko predvorje ili omotač rodnica smješten između nogu naziva se stidnica ( vulva – prekrivač).Zato su kod nekih žena noge stisnute ko avion na sedam hiljada fita.

Dakle rodnica se nalazi izvan karlične zdjelice i čine je Venerin brežuljak, velike usne, male stidne usne, dražica (clitoris), predvorje rodnice (vestibula vaginae ) ,materica, jajnici , jajovodi , hejbet  žlijezda i žljezdani izvodni kanali.

Joj ,mamo mamice puno li je to usmina ,brežuljaka,kanala,predvorja a i mater se pominje . Opjevavanje i disertacija za desetku ne gine , neko dobacuje.Sad nam je jasno to se Deba il’ rod mu neki infiltriro među nebeske konzilijaše. Nije nam jasno kako,ali nije naš problem šte se na dverima  onog gore konzilija dešava.

Mi smo zaduženi za ovozemne , tuzemne  i inozemne stvari.

Mons Veneri pudendi je trokutasto zadebljanje nad pubičnom kosti, školjkastog su i brežuljkastog oblika, obraslog svilenkastim dlačicama, koje uglavnom Misirskim  mirom mirisu , a bome ponekad i tuknu.

Labia majore (velike usne) je sedefasti kožni preliv preko pubične kosti koji se biba i diše, u rukama toplo drhtulji i sanja i kožni nabori opasuju i najavljuju sezame otvori se ovalni otvorčiću . U velikim stidnim usnama je smještena Batholinijeva žlijezda.

Blago Bartoliniju,a  i nije. Čitav život je tu pri mirisnoj ljepoti, ali nikad neće imati tu čast da je okusi.

Labia minore (male usne) su meki i tanki i nježni nabori glatke kože što se nalaze unutar središnjeg dijela velikih usana. Svjetlucaju ružičastim sjajem obilja krvnih žlićica koje se spajaju na oba kraja.

Clitoris se krije i virucka iz gornjeg spoja mednih usana. On je crvuljak bogat krvlju i neravima zbog toga je nervičak i jedva čeka da se sa mnogo većim srodnikom za svoja prava zakači i izbori. Kažu dug je 1,5 do – 2cm.; mi im ne vjerujemo. Susretali smo se igrali i jurili sa mnogo većim, a opet neke jedva da smo mogli jagodicom taknuti.Neke smo svijećom,a Oma i baterijskom lampom tražili.

Medne usne kriju dva otvora; u prednjem mokračni otvor a u stražnjem dijelu unutrašnje organe rodnice : himen, vaginu, uterus, (maternica / materica ) jajnici i jajovodi.

Djevičanska opna , zalisak, himen najpotrošniji je i najkrhkiji dio rodnice. Sada ga ima i djednom hop više ga nema.Nestade ko da ga nikad nije bilo. Toliko je krhak da ga svašta može otpuhati.

Taki ti je život.Proživiš jal malo jal nimalo i onda te samo nešto otpuhne i nestane. Bilo bomba,granata,metak,u svakom slučaju neki bezmozgaš i krvolok.

Sada su izmislili da ga ponovo mogu prihevtati i natakariti i anamo ona bude ko nova. Jes,malo pošljen. To mogu levatima i starletama prodati. Ne sadi se himen u bašći i ne raste na vrbi ili na koljenu, da ga čovjek ne bi mogo prepoznati. Insan misli takari prvi puta a ono ko da mu prika uleće u polupraznu kacu trulog kupusa.

Vestibilum vaginae ili jednostavno vagina se pristavila odmah do meda i ima oblik naborane cijevi od 8 do 12 cm što se elastično i mazno gibaju, titraju i njiše do materice. Mi skeptici ko uvijek ; ima ih i manjih i uglavnom većih, zavisno od mnogih faktora. Sada ne ulazimo u ta nabrajanja, nisu ni poželjna ,a i potrajalo bi.

Tih nekih ,koliko god ima centimetara u sudejstvu sa navedenim profinjenim plišanim i kadifastim usnama, brežuljcima, klinčićima je blagodat za koju većina normalnih i zdravih muškinja su spremni i život da daju. Joj ljepote ljudi moji, kada se čovjek izgubi u đardinu ili se sa njom igra i juri.

Pa hajde ti sada ne voli te ljepot žene, majka ih predusretljive, strasne i mirisne rodila.

Vagine ipak ponekad imaju problem , pa svako malo zatrokiraju i kvaru su sklone. Vagine imaju zaštitnu mehanizam bijelu sluz koja ubija bacterie i bičare. Slatkica mala, kako se ona brine za svog dragana.

Ako se nametnici otmu kontroli pjačava se bjelkasto lučenje. Neki kažu bijelo pranje, a neki tepaju bijeli cvijet. Kad cvijet procvjeta moraju hećimu ići i muško i žensko. Neko od njih dvoje je mutne radnje radio, ali stvarni krivac je uvijek muškarac koji je prenosnik zaraze.

Da se poglavati delija ne bi osilio i materici kakav teži harač načinio brine se cervikus , otvor, grlić maternice. On je zadebljao , jako tvrd i čvrst i jako uzak, par milimetara.

Materica je obično duga u neoplođenom stanju oko 7,5 cm i široka oko 5 cm i vrlo rastegljiva i elastična. U njima se smješta plod i širi je. Možete samo zamisliti dijete od po metra i čet'ri pet kila, glavom ko rukometna lopta; šta radi našoj ljepotici.

Koliko donošenje nasljednika i nasljednica na svijet  samo razvaljuje i boli. Ipak nam je rahmetli nena to praktično objasnila. To vam je ko kad stavite na tanjir kutljaču meda. On sedafeasto iskri i na najmanji poticaj se biba. Zatim ga tom kutjlačom razdvojite i mislite nagrdili ste ga. Međutim med se polako vrati u prirodan položaj kao da se ništa nije desilo. Prirodni zakon: pčela, med i seks.

Jajnici se nalaze sa obje strane maternice.To su ženske polne žijezde koje prozvode jajašca za oplodnju spermatozoidima muškom polnom ćelijom. Kao žlijezde sa unutrašnjim lučenjem luče svoje hormone estrogen i progesteron. Nalaze ispod jajovoda i dugi su 3-5 i široku 1,5 – 3 cm.

Joj kako je lukava ta zvjerčica venera.Ona jedno jaje mjesečno štanca,ne treba joj više.A ovaj bezmozgaš i sudruzi u mudantama milioni na jednu šalju.Jes im to totalno idiotski neki fol: milionsko takar silovanje.Zato su čo'eci manje više mlatnuti,neki na dobro neki na zlo.

Samo se jedan,a ponekad ni jedan, uspije udomiti partnerki.Ostali se za osvetu vrnu čo'eku u glavu u mali mozak.Pa rovare li rovare,a nekad i moždanu opnu proburgijaju i u mozak vazduh upumpaju.Tako nastaju  čo'eci pupa have ili koka zrake.

Jajovodi imaju oblik slamčice od 10 – 12 cm koje polaze od vrha materice i prenose sazrelo jajašce od jajnika šupljine materice.

Dalje mi nećemo, bar nešto možete i sami učiti i učiniti,prije će biti naučiti , ako znate čitati i tako to. Nismo mi ginekolozi, mi samo samoobučeni meštri za đardine.I bubali i nabubali.

Natezanje Eve i konzilija te ostalih priprema i izmjena je potrajalo. Zato je ona u Bibliju odocnila za Adamom. Ljudi su izmislili da je to zbog rebara.

Kako odocnila , vrlo se uspalila i čim je muškog hajvana vidjela na njega naskočila. Prvo ga za kaznu iz sve snage u lijevi pleksus heknula i rebro mu odvalila. Eto ti na, nisi mogo malo sačekati. Osta Adam namah bez rebra;to vam je prava biblijska priča.Kako će žena nastati od rebra kad je Eva Adamu rebro o ledinu tresnula.

Tada ga pritisnula i navalila na njega, jadna li mu majka.Ni prebolit nije mogo koščinu. Smotani bekan nije stigo ni reagovat ,ni bunit se . Od straha i boli  je finitiro prije nje i od tada vuče kompleks brzog finitiranja. Rijetki njegovi potomci uspiju ispraviti praočev kiks.

Tim povaljivanjem Eva i Adam prekršiše prvo pravilo tekme i izravni crveni dobiše. Džabe ženi sva muka oko plastike đardina. Šutnuše ih iz raja u kome su malo više od trena proboravili.

Nije nam predaka žao, grijeh učinili pa nek svako za svoje grijehe ispašta. Nije nam žao ni što mi ispaštamo. Mi uživamo da njihove grijehe i greške neprestano i što češće i ažurnije ponavljamo.

“Podsvjesno” se zahvaljujemo Evi  na njenoj žrtvi.Pametnica ona bila.Život je samo zabava i igra.To djeca najbolje znaju.Zato se igraju i jure.I za nevjerovat ;uvijek negdje stignu.To je život,joj i uh.

Žao nam biljnih hajvana i hajvanskih biljki, ni krive ni dužne ih iščeraše da služe onima koji su opoganili raj.

Deba dobacuje: Dobre kazne ljudi moji. Za takara dušu dala.