**
Mi objavili haman pola pisanije nazvane ko fol roman : ” Oni jašu a Mojsije harmoniku baca ” , a sad se sjetili izbaciti uvod.
Reći ćete :joj naopakih ljudi majko moja.
I bićete u pravu.
Donekle. I pođeđe.
Uvod po svojoj serioznosti i vokaciji atipično odudara od prezentiranih slova.Bojali smo se da će eventalni čitalac biti pogrešno upućen u smjer kretanja dogodovština mahalaše kojima puca prsluk ua dunjaluk.
Sada kada su blentovije objahale haman pola romana,morali smo ih napokon smjestiti u voljeni grad koji je uveliko odredio svakog od njih.
Nismo ni sigurni da je bilo koji uvod dobar uvod.No, o tom po tom. U konačnom srazu će se vidjeti šta nam je raditi sa uvodom.Možda bude dobar pogovor.Tko to zna?
Oni jašu Mojsije harmonike baca
Uvod
Članovi konzilija i ašik ljube su se pitali zašto su imali toliko zajedničkog ; a bili tako različiti. Nije to ništa neobično, objašnjenje je jednostavano. Svi su djeca Grada Čednosti, osim jednoga, i pola druge . Taj jedan nas je i prvi naspustio. A druga zauvijek.
Grad je, kao i sve u Univerzumu imao svoj ritam i ustrojstvo. Bila je to galaksija za sebe , zasnovana na suživotu zasebnih jedinica , nekoncentričnih krugova u okviru glavnog kruga. Taj glavni krug je bio Grad čednosti, Božiji hram.
Grad čednosti je imao predvorje šireg opsega i poprilične površine. Unutar njega plivala su četiri dijela koji su i uopšte nisu nalikovali na krugove. Dijelovi su imali različita obilježja, značenja, brzine i jasne razlike, vjerovalo se nebitne po značaju. Površine i granice manjih krugova nikad nisu bile jasno određene; bile su podložene promjenjivom zakonu putanja, kretanja i gravitacije
Prvo se desio Vječni . On se nije desio,on se zatekao i poslije bi samo rekao budi i ono biva.
A to što se bivalo je toliko čudesno da se nije moglo riječima opisati.
Zatim zaplesaše zadivljujuće maglice. Uvijek su svojim sjajem privlačile Zemljane. Sada, kada ih je Huble učino dostupnim svakom domu shvatamo svu ljepotu Božjeg stvaranja i milosti.
Od njih nastaše zvijezde i kreću u njima određene putanje. Oko sebe skupljaju malena čeda koja put leptira plešu oko njih. Ponekad je sjaj i toplina zvjezda toliko prvilačna da male iskrice samo nestanu.
Jedna od zvijezda postade naše Sunce. Ono rodi svoj svijet putanja. U tom svijetu zapliva plava, krhka safirna djevojčica Zemlja. Utrobu jej neki zli džin iz zasjede razdera. Zaskoči je i silova i dok je vrištala i vrištala,đin joj dio utrobe otkide.
Taj dio pobježe zvijeri i uz majčine se skute svi . Uvijek je nedonošće ostao i majci nerazdvojan pratioc. Mjesecom ga i trabantom majčinim nazvaše. Njemu žao jer on je majčin sin i zato ona tuga u pogledu njegovom. Zbog toga iz njega tolika sjeta izbija i ka majci pliva. Ta čežnja, ta ljubav u mraku sija i majčino srce najbliže nebo noću osvjetljava.
Historija nema tog sjećanja kada se to desilo. Prekratko je ljudsko pamćenje; tek nešto, par sekundi se nabada. Ne tako davno par stotina godina prije počeše im se oči otvarati.
Ljudi su uvijek bili ko dva oka razroka. Jedno čisto, iskreno u Boga i ljubav vjeruje. Dugo slijepo, zverinje zlo i smrt zagovara.
Zato je Milostivi Bosnu dao. U njoj Modru rijeku , izvor života. Zatim je Bog Jedini po Bosni mnogo cvijeće posadio, da bi ih i druge modre rijeke životom i mirisima napajale. Jedan od tih cvjetova – nama najljepši – je Božji hram : Grad čednosti.
U njemu se prvo rodila prelijepa vila Varoš ; Bosna Saraj’ ovasi. Čedna vila, kako je rasla i samo se dijelila, bez da je itko dodirnuo. Po godinama skoro bliznakinja joj, rodila se Mahala.
Dugo,vjekovima poslije nenadano i bahato se uselio Haustor. Mjesta više nije bilo pa neki drugi pagani oteše predvorje i opkoliše Grad čednosti. Tako nasta Sarajevo.
U centru velikog kruga – a to je bio Grad, nalazio se najmanji i najstariji od ona četiri.
Taj krug je označen kao Varoš.Prelijepi spoj takarli prošlosti,trena sadašnjosti i nepoznateali sigurno tandarli budućnosti.Svaki vakat će utisnuti svoj pečat. Valeri pretpovijseti ,istkani rimskim mostovima i sjenama mrtvih,pohodiće orijent i velove čežnje.
Plavetnilo Zemlje,Grada i Modre rijeke uvijek će privlačiti one sa strane.Od zlih se znalo odbraniti,one progonjene je u zagrljaje ljubavi prihvatalo.To je plavetnilo Božiji dar Bosanskoj čednosti koji se ne prekida.
Varoš širenjem postade Čaršija. Usporeni, ozbiljni, strogi, neumoljivi i odlučni sudac. Žila kucavica izvjesnosti i blagodati. Nezavisno od žiže javnosti donosi svoje odluke o svemu vezanom za dobrobit, dobrotu i čednost grada. Odluke nisu bile obvezujuće ali su se poštovale, od davnina. I uvijek je bilo; ono što Čaršija kaže to je ispravno.
Druga krug ili oblast se zvala Mahala. Ona je nastala odmah poslije Varoši. Teško je definisati njen oblik. U počecima je to bio centrični krug unutar koga je berbrižno spavala varoš, potom Čaršija. Vremenom, razvojem Grada Varš se podjelila na Čaršiju i Mahalu.
Mnogo kasnije stvoreni su Haustora i Predvorje. Čaršija nije nikad promijenila svoj magični izgled. Mahala je poprimala oblik debele elastične potkovice.
Granica Mahale su na vanjskim dijelovima bile sasvim jasne i određene. Opkoljavale su krug Mahale sa tri strane: istoka, juga i sjevera.Unutrašnje granice prema Čaršiji nisu bile jasno definisane i bile su sklone promjenjivim postavkama zakona relativiteta.
Granični pojasevi su bili izmješani bez jasnih tampon zona, tako da je mahala uglavnom dopirala i do centra Čaršije. Mahala je ponekad izgledala kao krug koji liči jajetu ili kao polumjesec u fazi kasnog mlađaka.
Ponekad činilo da su Mahala i Ćaršija bili djelovi jednog kruga obojenog u dvije boje. Stvarnost im je odredila istovjetni tok Različitosti među njima nije izazivalo nikakvih sporova ili netrpeljivost.
Ćaršija i Mahala su bili , slobodno se može reči, sasvim odgovorni i bliski suradnici, možda u najprijateljskijim odnosima među krugovima. Vaistinu Mahala je bila i svjedok i savjetnik Ćaršiji.
Varoš, kasnije Čaršija i Mahala su imali dva lica: dnevno i noćno. Mahala je vujek bila Mahala Čaršija je je ponekad bila Ćaršija,posebice kad su se jedna drugoj obraćale.
Danju se radilo, trgovalo, zarađivalo, bogatilo, siromašilo, propadalo i hamalilo. Bogu jednom se molilo u mnogim prelijepim zdanjima podignutim u njegovu salvu.
U Čaršiji je snivalo pola od hiljadu đamija, zapadna katedrala i samostan, dvije istočne crkve i samostan. Bila je to tu i sinagoga i danas je, i hram je obnovljem, dvije uloge ima.
Mahala je držala drugu polovinu džamija i ezana. Tek pokoju crkvu, katedralu i samostan. Kažu strmo, neimari nisu svikli građevine na strmini dizat. Budale.Kako džamije izdržaše sve potrese i ratove.Ono ratove,ne baš sve.Ali su sve obnovljenje i nove izgrađene.
Trebali su mnogo velelepno crkveno zdanje u mahalu zazidat ; pa dvije ljepote i jedna korist sjedinit. Dvije ljpote: mahala i crkva, jal sinagoga. Korist: još jedan svijedok ,još jedan Kameni spavač da nad Gradom čednosti bdije.
U Ćaršiji su bili smješteni svi najbolji hoteli mnogo hanova , hamama i bezistana, restorana i kafane i gasulhane. Mahala je imala svoje birtije i bircuze, ali i prelijepe vidikovce, hastahane i česme ,hiljadu njih.
Treći krug se manje više nalazio na zapadnoj strani Varoši i Mahale. To nije bio čisti krug, bio je više eliptičan, podsjećao je na ogromni dječiji balon u prvoj fazi puhanja. Zvao se Haustori. Haustori su imali vrata okrenuta i prema mahali i prema ćaršiji.
Taj krug je nastajao u novije vrijeme, između one dvije velike kataklizme i nastavio se naglo širiti poslije drugog kada je ozvaničeno njegovor ime.
Za vrijeme druge kataklizme većina njihovih stanovnika je katastrofalno skrenulo sa kurseva ljudskosti i čednosti. Na nagovor susjeda iz drugih podneblja počeše sijati zlo. Mnogi su nepovratno izgubili potporu mahale i čaršije. Poslije druge kataklizme grad je očišćen od haustorskog smeća.
Haustori su umislili da su postali vlasnici grada. U Hastore su se tada ; po direktivama iz drugih centara moći ; počeli doseljavati uglavnom bezbožnici: komunisti, olimpijci, preobraćene ustaše i četnici, otpadnici kriščanstva i islama , kao i prozapadnjaci,odnosno pobornici truhlog zapada.
Uskoro su „pročaršijce i promahalaše“ redovno slali na mentalnu ispravaku . Zbog dijagnosticiranih stanja koja su varirala imeđu dvije glavne dijagnoze, morali su biti izolirani i odstranjeni od svoje najuže okoline.
Dijagnoze:
-Nazadni jer su vjerovali u Boga Jedinog.
-Antikomunistički i nad komunistički elementi jer nisu htjeli pristati na ateizam i klanjanje idolima.
Mnogi mahalaši i ćaršijci su na liječenja dvođeni u nepoznata odredišta. To su uglavnom bili izolovani i skoro nedostupni goli kameni otoci. Pod uzavrelim pržunom u ponom sjaju sunca bolesnici su imali mnogo materijala za svoje fizički i metafizičke aktivnosti koje su bile osnov oporavka.
Ono skoro nedostupni se branilo žičanim ogradama i ćutnjom. Nije se smjelo znati za te otoke i njihove lokacije. Tako je bivša nam zemlja bilo geografski siromašnija za nekoliko desetaka četvornih kilometara i desetina tisuća čaršijaca.
Moramo naglasiti da je ova priča istovjetna priči svake čaršije i mahale u Bosni zemlji Božije milosti.
Alati na otocima su bili,za očekivati; neodgovarajuči – pred potopni jer je čitava zemlja bila u crvenom povoju. Zbog loših alata a u cilju bržeg oporavka mnogi su se proforsirali.Njima se nije moglo pomoći.
Neki drugi nisu bili revnosni. Nerevnost se uvijek plaćala revnosnim nestajanjem i macolarenjem. Mnogi od jednih i drugih se nisu vratili kući i još uvijek se vode kao nestali. Nitko nije mogao da im uđe u trag.
Uglavnom. starija haustorčad se nije mogla pohvaliti nekim elementarnim dometima ljudskosti osim što su njihovi nasljednici reve'no uključeni u sistematsku pljačku, otimačinu i osiromašivanje magalaša i čaršijaca. Samo su nastavili tamo gdje su Vatikan, austrougari i kraljevina stali.
Ipak, njihova djeca su bila pametnija. Prijetvorno su okretali lice Mahali i Ćaršiji ne skrivajući znake naklonjenosti zapadu; izvoru svjetskog zla .
U vremenima koja slijede dobar dio Haustora ,a pogotovu Predvorja okrenu glavu na krajnje desnu stranu, onu fašističku, ustašku i četničku; genocidnu.
Dakle sa zapadne granice Mahale i Čaršije infiltrirao se Haustor, sluga ,pederli guza Vatikana.
Predvorje je kao i svako predvorje bio prostor ispred i oko Dvora, a to je Sarajevo.
Zemljište su komunisti oteli i opljačkali od Mahale i Ćaršije. Predvorje je okružilo dvor poput škirpa ,polako je pritiskao i ostale dijelova palate.
Predvorje se najkasnije javilo.
Zbog kašnjenja na prozivku je zasluženo nagrađen. Na nogama i glavi je imao papke. Nastao je kao mješavina rođačkih, nacionalnih i vjerskih spona. Papci su doseljeni iz ruralnih dijelova naše nam domovine.To ruralno bi značilo vukoderine. Ali krkani su se doseljevali i izi krajeva istočnih nam i sjevero – zapadnih genocidnih susjeda. Kao svaka zvjerinja novotarija , papkarski nastrojeni hajvani se nisu puno obazirali na starosjedioce.
To je sasvim izvjesno bila odlika njihove etike, kulture i vaspitanja. Jednostavno bili su to papci i krkani koji sa sobom nose svoje prćije kiča, idiotluka, prostote i zla.
Mnogi su se preko rođačkih veza i direktivi uspjeli ubaciti u haustore. Nije nam poznato ali vjerujemo da se ni jedan papk nije udomio u Mahalu ili Ćaršiju. Mi smo ih ignorirali, tolerisali misleći vrijeme će učiniti svoje i da će ih Grad polako izbrusiti.
Pogriješili smo, papk se ne da izbrusiti.Ali odakle bi mi to mogli znati kod nas papaka ima samo kod hajvana.Ove pridošle hajvane smo trebali namah potkovati i dizgin mu u žvalje koljačke uvaliti.
Najveće zlo dođe iz Predvorja da se zbude kao u knjizi staroslavnoj, Ivančicine apokalipse 11.1. i 2.:
” Ustani i izmjeri hram Božji i oltar
i izbroji one što se klanjaju u njemu,
ali predvorje hrama ne izmjeri,
jer je ono dano paganima
i oni će sveti grad
četrdeset dva mjeseca gaziti.”
Ono što se neizostavno mora pomenuti je da su u Palati postojala dva džepića, dva otočića, sreće nalik na minjaturne galaksije sa svim odlikama onih najvećih.
Jadan otoćić se nalazi na vrhovima gorične šumice na sjeverozapadu desno od Mahale. To je Gorica Ciganska mahala.
Drugi se smjestio u onom selu što ga crno bijele ptice svojetaju, na jugozapadnoj strani Grada.
Nekoć se to zvalo Švrakino selo.Ali su ga Sarajevski anđeli kultivirali do te mjere,da su crveni nevoljku promjenili naziv sela u Naselje Pavla Goranina.
Pavle Goranin Ilija je bio Sarajlija, partizan narodni heroj koji je poginuo 1944.god kod Vareša.
Smrt je zaustavila Pavla Goranina nadomak Sarajeva kojeg je sanjao četiri ratne godine. „Biće praznik na našim ulicama”, često je govorio svojim suborcima iz Sarajeva. Nije bio svjestan koliko je u pravu.
Sa našim Ciganima na ulicama Grada čednosti je uvijek praznik ljubavi i muzike.
Inreresantno je to da su otoci sreće bili smješteni na obodima mahalske potkovice .Služili su kao mala tampon zona između Mahala i Predvorja u djelu koji su posjedovali.
Zemljište Haustora i Predvorja su nekada bili u sto minus dva postotnom vlasničtvu vlasništvu čaršije i mahale.Direktive latina – Austrougara potom kraljeva SHS i na kraju crvenih „oslobodilaca“ oteše – oslobodiše Čaršiju i Mahalu svega što imahu.
Pošteno,ni po babu ni po stričevima. Premda nas buni to što smo ovdje pomenuli poštenje,a radi se o najkriminalnijoj pljački.Ah,da!To nam oni ispirači mozak misleći zaboravićemo.
Gospodluk se nikad ne zaboravlja,jer se sa njim čovjek rađa.Isto kao što se hajvani i insanske životnje i fukare rađaju sa papcima i rogovima.
Komunisti i oni prije njih su uvidjeli da je Čaršiju nemoguće ubiti. Ne može se duša ubiti. Bestjelesna je i niko od njih ne zna šta je ona i koliko Bosanska i Sarajevska duša ljepote nosi.Samo su znali da postoji.
Poslije su komunisti pokušali da ubiju mahalu, znajući da je srce Grada Čednosti.
Otimali su mahalu i raseljavali mahalaše. Nisu znali da je taj pokušaj osuđen na propast. Mahala se nije dala.
To je Mahali usud bio. Zajedno sa Čaršijom i Otocima sreće se tri i po godina borila sa genocidnim zvijerinjem koljačke Sanu sorte i natakarila ih.
Žao nam zbog neke grublje riječi , ne priliče ,jer ovo je priča o nevinosti svih Bosanskih Gradova čednosti. Neki su preživjeli, neki tek znakove života daju.
Izvinjavamo se zbog neprimjernih riječi i nadamo se da će doći dan kada će svi gradovi Bosne procvjetati i slobodni disati.
No,znamom u svim Bosanskim gradovima ima barem jedna mahala koja ima svoje grlice,svoj konzilij i ljubav koju treba pokloniti svijetu.
Vjerujemo da u njima neke grlice i dalje igraju i plešu,zaljubljuju se u konjine i delfine mahalske i srca im poklanjaju.
Ove blese samo na opičene stvari misle i normalno o mirisavom đardinu i u snovima sanjanjaju.I svoju ljubav neštedimice poklanjaju.