Debu ožalostilo što su skontali da je oni Dobri sretan čojk , pa mu danima  bilo jako dosadno, tako da je , nemajući kud odlučio dumati. Kako je u to vrijeme postavljao linoleum u vajatu  , palo mu na pamet da je možda bilo bolje da se odlučio  za lim . Jer je trajniji i jeftiniji , pogotovu ako se o ponoćki klepi sa minareta kakve džamije. Hem je  njegovom  omiljenom  bojom  ofarban , a mnogim ezanima  posvećen.

No odusto , znao je da nikako ne bi  mogo  ženu nagovoriti da se popne na minaret i  ukrade pleh za predsoblje. Nije se ona bojala visina , ni vakih ni nakih , već bi se zaglavila na uskim basamkama. A neke džamije nemaju ni basamaka, ni prolaza do mjesta kuisanja na vrhu munare . Mnogo je minareta samo slijepo crijevo , da  lijeni hodža mere imat opravdanje zašto pušta ezan sa neljudski preglasnih ahtung-ahtung megafona koji straše narod ko birvaktile Njemci.

Imo on jarana Lenjeg, a ovaj ženu Eminu . Emina imala plahu metlu , nisu njoj ni basamke trebale, , a nije se normalno bojala visina ko ni jedna mahaluša . Od malena ih uče kako se leti od Jajca do Visokog , i natraške od Visokog na Jajce. Nisu je uspjeli nagovoriti . Bojala se da bi joj hođe sihru mogle  nabacit što im ljenost metlom  telali . A njoj eto , se nešto nešto plaho omeračila ta vožnja na relaciji Jajce – Visoko i obrnuto.

Deba se plaho  ražalostio  , ali ubrzo  skonto da  u svakom zlu ima neko zrnce dobra. Razmišljanje  o jeftinijjem izboru podloške za kretanje tananih bakandžastih  nožica njegove drage , uvališe ga u veliku dilemu o mogućnosti uvođenja limarenja kao sinonim  takarenje. Razmišljao i razmišljao I opet dumo i dumo ,  ali je  ipak na kraju  odusto.

Kaže lim i takarenje nikako ne idu pod ruku. Gdje si u tanježa vidio poentu takara.

Žao nam zbog odustajanja , jer to Debi u pravilu  ne pristoji. Napose u izvjesnim pozicijama. A toliko se mučio i razmišljao, kao pozicija koja postane opozicija. Čak se ni sa Njegošem u to vrijeme nije tamanio.; a ni kokare po Điđikovcu saleto. Milicija ga odavno prestala pendrecima i apsanom imobilizirati. Skontali , ne moš ti budale nadjačat i pameti dohavizat. Čak su i ludnice pred njim kapijale vrata.

Takođe nam je uskratio mogućnosti ubacivanja jedne nenadmašne blic filozofije u neke riječnike ili enciklopedije , da bi smo bili tužni kad bi znali kako se to radi.

Mudrost je bila toliko kompresivna ,izvaljana i istucana emocijama i strastima da bi sigurno bila dostojna  mnogih antologija, jal’ književnosti, jal filozofije, ili u najmanju ruku astronomije i kamasutre.

Ako nije prevazišao Aristotela i Nostradamusa, Debina poetika je sasvim sigurno vjerodostojnija od gluposti Dantea,  Getea,  Šekspira, Njegoša, Borhesa i drugih prvenstveno zapadnjačkih  haduma i ubleha.

Dobro ; oni su bili hadumi ili hadumice pa nije teško biti umniji i poetičniji od njih.Kada se u hadumica i ubleha našlo ljudskosti ili poetike ?  Nikad ! Očit primjer su pape, oliti prije će da bidnu Papise.

Limarenje  ima one minimum  tri i po najpoželjnije karateristike za takarenje: prešanje, kompresija,  valjanje i tucanje. Ima tu još mogućih opcija ,  ali tri i po bi bile sasvim dovoljno. Ali ovo nismo još muhurali ,jer nismo pitali ni Jelene ni ostale ženske članove konzilija. Ipak se ovdje najviše o prešanje, kompresija,  valjanje i tucanju njihovih uzvišenih  svila i kadifa radi.

Poslije višemjesečne nesanice i prerispitivanja Deba je  ipak  odustao i limarenje prekrižio iz popisa istoznačnica  takarenja. Nismo bili sigurni da latentna  ljutnja , što mu se žena nije mogla provući do na vrh munare i otkinuti i klepnuti komad pleha , nije imala udjela u odustajanju

Kaže tandaro , ti tucao, valjo ili prešovao ne mereš ti njoj perceta odbiti , a kamo l’ je stanjiti. Ona ti ko skoči guma ili neki perpetum mobile po dunjaluku sa ponosom hodi i među zvježđem se ko najsjanija zvjezdica kofrči.

Što  više naliježeš na nju.  pa joj opisane radnje opetuješ i opetuješ;  ona jača i raste sve više i više, i ne prestaje  dok ne implodira ili eksplodira. Šta ti Deba zna kako mu to funkcionira? Nije ni miner, ni inženjer; ponajmanje Ajnštajn ili neki nuklearni stručnjak za fisiju.

Ni naučnicima  nije baš  jasno kako nešto može obajene i implodirati i eksplodirati . I to skoro u isto vrijeme. Maksimum par desetaka sekundi razlike; ali samo u onim ekstremnim slučajevima kad prešanje, kompresija, valjanje i tucanje pomahnita i postane neodoljivo raznostrano. Ili kad je zagorelica u pitanju.Tu ni međugorjeske vidjelice ne pomažu , aman da ih je π puta više. .

Deba, to implodiranje i eksplodiranje svako malo osjeti na svojoj štavljenoj koži. Kad implodira, njemu se  neki biljezi pojave , ko ubrane šljive pred kazan za rakiju. Kad ekaplodira isto ko da ga dva put po pet gelera grebu po leđima i ostave krvave pruge.

Reko bi čovjek obeznanila se žena, pa ne zna šta radi. Normalno neki neuki čovo. A takih je pun dunjaluk. Da ih pitaš šta je implozije ni beknut ne bi znali. Eksploziju bi i tako i tako , il nikako znali objasniti , al isključivo kao ljudsku tragiku , nikako kao dar sa neba.

Naprotiv što joj to više radiš i radiš te limarske radnje , ona jača i raste sve više dok ne implodira ili eksplodira; ća mu ga on zna kako mu to funkcionira.   Što bi oni jetim od  Kundere pripovida , nepodnošljiva lakoća postojanja. So tom lakoćom  postojanja Debi , anamo ona vazda neke  mozgovne smicalice pravila. Baš prave pravcate mozgalice i da nije bio mahalski blentovija , nikad on tu rebuskinju ne bi skonto.

Taki je svaki pametan insan. Postane hajvan. Žena ga smota i smunta, pa se on, htio ne hotio limarstvom bavi. Često mu njena rabota i na obraz , iz čista mira, zasjedne. Šta sve insan mora pretrpjeti da oluk popravi i u žlijeb uglavi?

Za nevjerovati, za riplija je. Kako se mirisna  ljepota ko ptica feniks, eksplozijom ili implozijom svejedno je; ponovo  rađa . I   još milija, ljepša, bolja,  toplija i slasnija bivstuje. Onda se takva  slatkica po mozgu; kojeg hablečina zagubi, rovari i vlada.

Deba ,kakav  je nedokazan, sve  nešto misli,  kako mu ta neka, za valjanje  od rođenja zrela lakoća mozgovne smicalice pravila. Nije mu jasno kako je njegova glavurda, više neki oveći cocin bubanj, mogla izaći iz onog grmića malog majušnog.

Prvi miris u životu koji čovjek udahne je miris majčinog đardina , što no bi u mahali rekli . anamo one. I taj ga opijum kao apsint  za života prati. Nema veze što je majčin. I onda se neuki  čude oklen edipov kompleks.

Natakarim ja đardin. Pored tolikih lijepih narodskih imena za paplicu malu, a nezasitu , Dobri izabro da je bašćom zove i to malo većom. A opet ,sve nekako ko da ima pravo. Moraću,kaže Deba sam sebi, malo više razmislit o imenima anamo one ,  slatkice moje.

Kasnije , kad mu se glavurda izbalansirala sa onim bezmozgašem, on se ibretio kad onaj dole nešto radi , a mozak mu u isto vrijeme eksplodira kad onaj implodira. To mu nije imalo nikakve logike. Na te neke implozije i eksplozije, to vremenom uhavizo, iako nije baš najbolje inter galaktički  razumio. Nego kako neki tako  malen stvorić može u kosmičkom smislu remetiti logičke principe. Nelogičnica jedna mila.

Skonto on da mu anamo njeno implodiranje i eksplodiranje  ko struje  dejstvo tisuću watu  dođe. Gdje god te struje strefi svog te potrese. Eto taj naučni princip elektriciteta i prvodnika i gromobrana shvata.

Zato on zabode svoj gromobran u prizemljenje in misli da je siguran. Viđu vraga, njega opet nešto hek posred mozga i sve mu vijuge poremeti. Normalno posred malog, jer veliki ode  lakoćom postojanja na daleke pute,ha se on đardina prihvati. E sad jel mu riknuo mozak ili nešto drugo teško je bilo prokužit.

On usporen i uporan, kakav je bio, stalno sve ponavlja, opet i opet i više od dvadeset puta, obnoć. Ili obdan. Njemu  vrijeme , dan – noć , nije bilo važno Ono uvijek isti rezultat:

Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica. Što će reći takari lud zbunjenog. Tobe jarabi, kako insan lahko pogriješi!

Fizički nikad problema nije imao to smo pročitali. Ali da skonta i shvati milu  pogančerku nikad nije mogo. Ko će je skontat, il’ shvatiti od čega je sazdana kad funkcionira na antigalaktičkom principu?! I zato je po spoznaji namah  prozvo antigalaktika . Milostive oetike radi.

Sve je u parovima : antilogika – antigalaktika , antilogićnica – antigalaktica . Sve nešto anti , a uvijek je za . Deba se sad keseri , zna da se dunjaluk zadevero sa otim za i kontra.

Nema struje, a drma ko tri puta po trista osamdeset volti i tisuću sto wati,pride  devedeset devet ampera. Ti je valjaš, kompresuješ, tucaš, bubaš, takariš, tandaraš (sada bi Deba nabrojao i objašnjavao njemu 130 znanih sinonima i još namjerno ispušteni koji pride), ali vremena se za to nema, pa ga skratismo.

Daj ba Deba skrati malo , uduni više , daj neku biserli  pouku; kad već o basnama pričaš.

On ni habera, već nastavlja.

Ti sve činiš da joj se umiliš ,a ružica te strujom mlati. Nisam nikad čuo da šećer ima veze sa strujom. Nije ova baklavica slatko ili pekmez da  joj se  onaj naš slunto umiljava.

On se tamo kofrči ,maltene te buba u prsa junačka, a ona ga samo tresne i on  objene hekne  u bandak. Mora mu se hitna zvati i vještaćko usta na usta davat. Nekad ni to, pa ni sajle dizaličke ne pomažu.

Jes da je blesav ko da mozga nema; ali kako će u bandak pasti kad vidi tu rosnu antigalakticu. Umjesto da se ukruti i počasnu stražu antigalaktičici  živahnoj i raspjevanoj, joj mamo mamice, daje i daje, ako treba danima, on se vako po sata-sat  meita se igra. Ja vala i bila bilesim je prava , pravcata nepotkupljiva antilogičnica.

I kakvu bi pouku izvoljevali kad se bezmogovni gromobran i antilogičnica i antigalaktica  u limarenju naduravat stanu. Tu pameti nikakve nema ,a opet mišterija i nauka živa.

Ukoliko smo se mimoišli u mišljenju  onda vi dajte pouku u ovoj našoj mozgalici. Možda ste vi zeru  pametniji;nikad se ne zna,završava svoju priču Deba.

-Ko je takari ? -junačio se Deba.

Niko nije znao na koga misli.

-Neko se našo da mi to kaže,a makovli sa njima bio –odbrusio  Lenji Debi jednom prilikom,nedefinisano ko Debina psovka.

Oma pričo, da će Deba  jal’ zbog  Frke , jal’ Ankice,  kasnije najebat u životu i armiji  ko žuti.Mojsije potvrdio,bio spreman i zamuhurat. Njih dvojica se nisu mogli za godinu dogovoriti. Oma kaže za tri i po godine a Mojsije ko stariji kaže to će biti četri i po godina poslije.

Nije ni jedan pogodio.To se desilo tačno za četiri godine  . Dostatno da zamalo posumnjasmo u njihove proročke sposobnosti.

Deba  toliko zaljubljen u Ankicu bio , da bez nje mogao disati nije. I ona njega voljela,što jest, jest. Bila to velika ljubav. Ni nalik Frkinoj. Ljubav zbog seksa i zabave. Zbog nje je raju zanemario.

I dobro je . a i nije.

Dobro je …

Joj jes ovo vrijeme.nevrijeme naopako. Ne mereš ni o jaranima pričat. Ne dadoše nam da završimo priču o Dobrom.Kažu nije vakat. Još nije zaboravio disat. Zato smo se prešaltali na ovu priču.

Kao što ste već skontali mamo jednog vrlog prijatelja. Zovu ga Deba. Možda ga znate?  Ponekad pričamo o njemu. Tek toliko da mu nije dosadno da se ne bi počeo podrugivat ili prđet. Ako ne , propuštate mnogo. Osim mnogo blentovljske spoznaje o mahalskom nihilizmu i makijavelizmu. A napose o takarizmu.

Vi mislite deb'o čovjek. Jok , nikako, mršav je ko girica. Onda pomislite da je debil. Ma jok , odebljo mu mozak od nesuvislih misli.

Dobar je on , jalijaš  i mahalaš , a to mu se istom deređom mjeri. Blesav ko jednosmjerna struja izmješana sa tri faze i opičen k'o konj kad naganja zebru, a ispod oka mjerka lavicu. Znači misli u crno bijelom , jednoličnom , a  vijugavo sivom  koloru, sa zlaćanim pogledom na sumnjivu sutrašnjicu.

Išli mi onako , raspojasano a gospodski , znači mahalski jednom ulicom. Žemskom. Pitate kako znamo da je žesnka ili otkad se to ulice djele na muške i ženske. Ako se ulica zove Rave  J. ili  Lepe Da'De, šta vi mislite je li to muška ili žemska ulica? I nemojte da bi sad nešto implicirali.  U smislu i mi volimo curvoasier, jer sigurno niste mavikli na žesticu , a ni zavirili u Pigal.

Volio se  Deba plaho zagledati u izloge. Ni jedan ne mere mašit. Ha vidi izlog , natandari se ispred izloga i krevelji se. On misli da se osmjehuje , ali odraz mu uzvraća kreveljenjem. Onaj majmunski osmjeh kad zavuče ruku u džep i traži bananu. E sad , nemojteojte biti maliciozni pa pitati oklen majmunu džep. Mi to radi estetike , moralne podobnosti i diskrecije natandarili majmunu haljinku sa nogavicama da se ne vidi gdje mu je ruka. Tako ne merete vidjeti da se svako malo prifaća banane.

Dakle , Deba pred izlogom , zatrese glavom i zatrza onaj nemarni čuperak koji je ovlažio šećernom vodom. Joj , jeste dosadni. Oklen i zašto mu šerbe na glavi? Vi mislite da je u Debinoj mladosti , u Titinoooj jugi bilo gelova i svih tih raznih antifrizova za kosu. Jok boni! Kod Debe bilo samo šećera i vode. Nije ko drugi imo kreme za cipele ili maslo za ramazana , pardon za zalizat kosu.

Dok je bio jetim , mater mu pljuvačkom zalijepi nestašni pramen kose ili izglenca blato na licu. Kad je odrastao , bježao je od matere ko od krsta , da ga ne bi urezilila. Nosila mu mater dimije . To bilo normalno u jednoj zaostaloj sredini kaka je bila mahala.

Nemojte misliti da je mahala bila zaostala u smislu retardiranog insana , ili kako se danas medicinski slovka , osoba sa posebnim potrebama. Čuj molim te . A kakva je Deba osoba ? Normalna , kao svaka normalna osoba sa posebnim potrebama.

Njegove posebne potrebe su se isključivo odnosile na ženski rod. Eto, zbog toga je mahala bila zaostala. Zbog tih posebnih potreba. Ostala u onim lijepim starim vremenima kad su žene bile hanume, gospođe , hadžinice , done…a poneka i gospođica, oliti junferica. Dakle mnogo poštovani ženski rod. Mora se priznati da je u mahali bilo manjak junferica , zbog prostog pravila trojnog:

-Ha se žemsko  prifača ščeke mora je zasvrbiti. Kad je zasvrbi mora se počešat. Kad se počeše, više nije junferica. Kratko i jasno. Nema tu nike pameti.

Tu su mahalaši bili iznad prosječno napredni. Mislimo u tim posebnim potrebama. Kako bi mahalaši kazali u mahali je takar stvar navike.. Takari te vlast jer si nazadan. Ne moš biti direktor i lopov jer nisi komunista. A ne moš bit komunista jer si nazadan. Vrlo jednostavan rezon.

A onda i to prosto pravilo trojno oko junferluka , mahali nije išlo naruku, odnosno da se nisu krili mnogi bi u pržun zaglavili. Ha se žemsko prifati šteke , nešto je zasvrbi i mora je insan počešati. To su one godine koje su u romanima opisane. Eno prvine Helena trojanska , pa Romeo i Julija, pa Ivana Orleanska , Kleopatra , Teodora , Mesalina , Marija Antoaneta, Ana Karenjina, madam Bovari, bukadar  Lolita, jel znanih jal neznanih , ma hejbet njih. Trebo bi nam roman da ih sve pobrojimo , a jopet ih ne bi mogli sve pobrojati.

A narod samo slegne ramenima i kaže:

-Ko im kriv , same pale, same se nabole.

Aha. Valjda je tako.

Sada su te godine zakonom označene da žensko nije svjesno svojih postupaka. Joj , jes im to pametno. Kad anamo ona zasvrbi , ma, nijedno žensko od devet do devedeset nije svjesno zakona , ni  šta im bi.  A odgovor je sasvim jednostavan. Češljugar ! Treba im dobar češljugar da se dozovu tobe i da im se pamet vrne.

A vi hudi kakvi već jeste , namah skontali da se radi o ptici češljugaru . Joj jeste levati . Ko se rodi blećak uvijek ostane blećak. Tako ba mahaluše tepaju anamo onom,  da se vlast ne dosjeti o čemu se to radi. Jer većina žena se isčešljugari prije zakonske polne podobnosti .

Eto zašto nazadna mahala uvijek prednjači u tihim revolucijama. Ni kala nije ostala dužna . Šjore , oliti šjorine i frajlice , aman sve dalmatinke tepaju svom češljugaru:

-Mama mia,  kaki mi je lipi grdelin većeras u konobu zaluta, i to priko nekolikin putan.

I kako će vlast skontat ćemu služi grdelin pored takog grdnog imena. A za češljugara je ta ista vlast mislila da je to grabulja za leđa , kad se čovik ne mere kako triba po leđima počešat.

Drugo pravilo trojno u mahali koje je pošast za junferluk je jutroklik. To je valjda poveznica sa češljugarom. To je ona ptičija balega koja hekne insana nenadano iz čista mira , oliti prazne aree i svog ga obarabati. E taka balega se kod muškinja u pomenutim godinama na lice pristavi. Ne zna se jal je to jutroklik , jal to dlake izrastaju.

Hajrom , tu nepoznanicu vrijeme otkloni. Nekom i ne otkloni , pa vas goli čitav život nije ni momak , ni muško, već jutroklik po licu tegari. Ali dok jutroklik buja , mozga zailađa , ko da je u zemlju propo , ko da da ga je češljugar iskljucao. Muški insan na sve starne se lomata traži obeznanjene insanke sa simptomima Lat. Scabies dibidus garantus .

E, pazite sad ! Nastupa treće sveopšte pravilo trojno !

Kada insanku safata svrabež Lat. sin. Scabies dibidus garantus , a insana pupa hava jutroklik (Lat. sin. inanis cerebrum yutroklikus ) , nema te vlasti koja će zabraniti i spriječiti anamo ono. A vi ako ste nadobudni skontajte koje je to anamo ono. Tada nastaje opšti takeraj.

A mahala ka mahala. Nazdna i napredna u isti mah, anamo onoj sa svrabežom tepaju mala takarenka , a njega takarenka nagrdili imenom grdelin. Svašta u dunjalučkoj bašti.

E, zbog tih pravila trojnih, normalno, Deba djevojci nije mogo dati da mu sređuje blentavi heri pramen , jer joj svu pljuvačku izmuze učeći je kako se ljubiti i grdeliniti.. Ponekad se toliko zaboravi da joj jezikom ispituje stupanj gnojnosti angine na krajnicima.

I tako , malo pomalo vrnusmo Debu pred izlog i na zagledanje .Vi kaki jeste , mislite hoće nešto da kupi. Ma jok, boni. Uglavnom je frontalni kokuz , odnosno dekintiran. Sve što zaradi , čak i malo više od toga , ni on ne zna oklen mu to više , potroši na grlice . I da znate nije na one čaršijske što se lomataju oko šadrvana  , mošćanice i drine i od insana  se plaho grebu , i ponekom uvale scabies originale , već na prave prvacate  đardinske grlice.

On se zagleda u staklo da vidi koliko je lijep i ima li koja pametna da mu niče  iz čela . A ružan ko glista kad je zgazi auto  i nikad ni jene pametne za vas cijeli život nije procuclo ili nešto  nalik na filozofiju , onu vehtu zapadnjačku begleniso . Nikad mu na pamet nije palo da promuhabeti bilo kaku , ako se nije u mahali zažagala .

A izgleda veoma pametno. Ko Rodenov mislilac ili dijete sa hemeroidima na tuti.

Odjednom , došavši do nakog velikog izloga sa ogromnim plakatima koji priječe da se zagleda i licka pramen , skoro zakuka, ko sinja kukavica kad je uhavte na djelu:

-Oni me mrze!

-Izlozi !

-Što bi me oni mrzjeli?

-Ne oslikavaju tvoju ljepotu na realističan način, već u njima izgledaš ko avet na godišnjem odmoru.

-Jeste mi mnogo pametni! Razumite u estetiku ko ko naka u oni naki krivi. Al nije to , nego oni me zaista mrze.

-Ko to bolan?

-Evo ovi. Natandarili veliki plakat u izlog i jasno i glasno samo što se ne deru kažu : Deba mi te mrzimo.

Gledaju i ibrete se . Neka američka dobrotvorna organizacija, jes kako nije , odlučila obznaniti da nekog mahalaša mrzi. Vidimo, zaista jesu, Natandarili plakat.  Čitamo:

” If you are Racist, Seksist, Homophobics or an Asshole Don't Come in “

-Kako znaš da baš  tebe mrze. Pojma nemaš o engleskom.

-Znam sigurno, znaju da se ja zagledam u izloge i daću ovo pročitati, a i  piše plavo na crveno , sa hejbet zvjezdica zamuhurano! A nema veze što ne anlaišem američki. Od njih ništa dobro svijetu ne mere doći.

-Ma hajde bolan ,  to se tebi samo čini.

– Nije me'ščini , već sam siguran. Idem rješiti problem. Ne volim da me iko mrzi.

-Nemoj bolan belaja. Šta te briga da te taki mrze? Bitno je da ti misliš da si u pravu.

Namah uđe. Mi nemamo kud,  i mi , čoporativno  za njim.

Kultura prije svega. S vrata :

-Selam alejkum.

Mrak dama, ne po tenu, njih ne zapošljavaju američki “humanitarci”. Već po fizici  . Diše po metra ispred sebe i trepće nebeski plavetnim očima i plućima nadoštiklanim haman do po pjegavog  nosa. To nam govori i da je arijevska plavuša, kjukluks klanovske provinijencije.

-Izvolite, šta ste trebali?

Deba se zableno i  unezgodio. Znamo šta mu  se mota po moždanoj šupljini; garant pravila trojna. Zapravo prvo i glavno.

A opet ,  anglosaksonski naglasak  južnog zapada sjevernoameričkog potkontinenta , mu nekako ne miriše na dobro. Kju – klux – klan je tamo još uvijek glavna zakletva , bez obzira na “najdemokratskiji ” pogled na svijetu. Koliko on zna. A on ,  ako nešto zna , onda ga beli zna.

-Mi ništa, ali našeg druga mrzite , ko da je crnjo. A vidite da nije. On je samo jedan bijeli  mahalaš oriđinale

-Zašto misli da ga mrzimo? Mi bijelce u princiupu ne mrzimo, osim ako su siromašni i gubitnici, odnosno ako nisu anglosaksonci.

– Hajd’ Deba pričaj , pusti sad pravilo trojno !

-Evo ja sam rasist. Volim žene svih rasa. I seksist  sam jer se volim seksati oliti takariti sa njima, bez obzira na rasu , vjeru , politička opredjeljenja  i uzrast

-Ma nije to rasizam i seksizam , dapače to je veoma pohvalno sa vaše strane.

-I ja mislim da veoma povalno sa naše strane. I hvala vam i  što me vi povaljujete, ako Bog da.

– A dalje?

– Mislio da ćemo se zaustaviti kod povaljivanja, ali idemo dalje. Nisam  homofob jer mrzim pederčine,  ali  volim lezibejke. One mi milina,  valja se mnogo pomučiti , a tanka fajda. A to se dvoje neutrališe pedere mrzim , a oko lezibejki se trudim da ih prevedem na krišćanstvo. Ne na religiju nego , nego , ma znaš već šta , bonićka , na takar oliti pravu vjeru .

-E to je veoma nezgodno, jer homofobiju ne opravdava vaginofilija . Mislim da se  jedno drugim ne može izbrisati.

-Pa i ja sama istog mišljenja. Đe ćeš pogan porediti sa miomirisnim đardinima. Evo ,  molim te reci ti meni , šta bi ti radila kada bi ti se kojim slučajem jedan peško počeo motati oko sjedalice.

-Molim vas nemojte biti tako lični. Hekunla bih ga stolicom posred glave. Ili pištoljem , taka – taka u čelenku. Tako se kod nas na južnom  zapadu  radi.

– Ti si prava. Vidim  Dalassko , ti si za brisanje sodomlija i gomorlija sa mape zemaljske. Kako neću biti ličan bona. Vidiš kakva je ta stolica. Vrtoglava, a ja ljubomoran na nju. Sami pliš i kadifa se u nju zavalio. Ne može da diše.

– A ovo zadnje dobri moj čovječe. Šta sa njim?

-Nisam ja baš dobar, nikako nisam. Ali to je malo duža priča , a i za ovo zadnje nisam siguran šta ste mislili?  Morali bi to uz neki zalogaj i vince protabiriti, okano moje. Rodi čiko okice rasne i lijepe.

I protabirili su. Debelo.  Taki je Deba. Kad se nečeg privati ne pušča. Bilo je tu mamicanja. Hejbet. Možda ga zato zovu kako zovu. Ali nije dugo trajala . Mamicaljka se vrnula na djedovska kjuklusklanovska pamučna polja. Tamo još uvijek sumer time i crni robovi na demokratski način beru pamuk. Imati mehanizaciju nije isto što iamti i obojene robove. Pitanje statusa , elegancije i nazora. Mašina kad se pokvari debelo plaćaš. Rob kada se pokvari , jel ga izbičuješ , a u slučaju težeg kvara jednostavno ga upucaš. Ili na krstu spališ i slikaš se za uspomenu. I nikom ništa. I oni čovo imenjak onoga poslanika što se sve religije u njega kunu, što ga upucaše radi ko fol ukinuća ropstva, bio je robovlasnik. Doduše demokratski. U njegovoj familiji robovi su imali pravo da krate jedni druge, ako im se naredi. Od tuda izraz demokratija , oliti po šatrologiji krati demos .

Devet mjeseci po tabirenju plakata , ona Debina kjukluksklanovka iz Dallassa , sjedi gologuza, samo u čizmama sa velikim ostrugama i bičem u ruci , na verandi ,  u sebi se  smješka i privija  drugom rukom malog mahalaša na grudi. Pljunuti Deba. Samo bi dojkio. Ne miče sise iz usta. Vidi se da mu je žao što nema dvoje usta. Ha mu makneš ljepoticu iz usta njišti i reve ko konj , koji ima samo jednu kobilu.

-Joj levata majko mila.  Kako bih u Americi  zatrudnila , a da budem sto posto  sigurna da će mi dijete skroz naskroz biti bijelo. Ne vjerujem ja u genetiku ni rođenog muža.

A  Deba?

Ne pitajte! Prosvijetlilo mu se i skonto fol. Nikad neće ženiti Amerikanke sa američkog južnog zapada. Čak i nakratke staze intimisanje belaj živi . Jazuk ! I kad takarli jašu mamuze ne skidaju. Ludnica.

 

 

 

 

A ode Moto da se Mota.

Ode Oto da se Ota.

I tako svaki dan ,

dok čekaju Godoa.

 

Zove neki dan Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili derdana prisnila. Ne zna ti više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom neka , kad je on od Mojsija milju nekom nabrajalicom zaradio.

Eh,  taki mu akšamluci fale.

Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni ,najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena.

Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer štep mašine, mi naum ne pada.

Ti što si po meni vezo, vezo si. Jas da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.

Daj , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.

Za tri minuta eto i Herco :

– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.

Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoćiali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.

Lenji samo jecaj kroz slušalicu :

– Brizle.

Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.

Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se razneženo smješe; bijahu to vremena.

Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.

Najljubaznije molimo papake, krakane i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoju , nek u nju blenu. Spala i knjiga na pašaluk. Sve nihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.

Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.

Kad Deba progovori onad znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat djelomično citirati:

Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako. O tome ću barem još jednu disertaciju napisati.

Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest, ponekad. Taj je geolozima dobar, a oni se samo kamenjem bave. Nije im ovdje mjesto iako vas život nešto buše. To što rde rade daleko od ženskog insana.

Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti.

Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan je. Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta začas se polomi. Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.

Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti ,jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.

A metalni ne valja i treba ga baciti; ako zapadne kiša može insanuna munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.

Najbolji je onaj capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. To se traži joj , mamo mamice.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam,ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosi. Jel hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.

Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogiro, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset čertri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.

Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši

-Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.

Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.

-Jesi siguran sto posto za toj besjedu o capinu.

-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.

-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može.

Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.

Neki će drugi neće ćeprekat il nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale sa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lalo njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.

Neće im otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.

Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta šta on podrazumjevaje kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.

Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.

Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.

Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikanto papričice umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi našto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…

(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)

-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.

Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko vrhnovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.

Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.

Grlica jedna što se tren prije  na trn srce svoje nabola,  da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:

– Mito bekrijo

ili

Jutros mi je ruža procvjetam.

Može bilo koja iz spomenara  srcu .

 
Oni još uvijek jašu , a Mojsije harmonike baca, ono kad ih mere bit ima , a pođahkad i ograišu.
Dugo se mahalom i Jahačima i Mojsiju  prepričavalo svašta nešto.

Ponešto zapišemo, ali samo ako ima vjerodostojnih svjedoka koji su svojom nazočnošu i takarli damarom mogli muhurat istinitost.

I dan danas , na sam pomen konzilija ,   poneka ženska suza zaiskri, srce zatitra a tijelo se uskomeša i preplavi se dobro poznatim trncima . 

Priču koja slijedi je  jednom ispričo Mojsije , najvjerodostojniji hroničar i prorok njihovog  belajli vakta .
Kome ćemo vjerovati , ako nećemo mahalašu sa takim časnim imenom, koji još uvijek nosi  lakovane čizme, đah ljeti,đah zimi. A mošte misliti i u proljeće i jesen.A redovno tegari ramunjik od 120 basa, ono da se bolje glasa. Nije bio rasist tako da mu boja harmonike i nije bila osobito važna. Samo je pazio da se uklopi u enterijer nekog, tog i tog šenkrat plaho određenog i tačno u sridu šicanog  đardina . A najprvije mere biti Zlatinog ponajviše.

Jošte je i slikar, ali odavno ne slika , prevarila ga umjetnost, pride , kao što pretpostavljate  svira harmoniku i nije imo vremena za boje i tuševe. Uglavnom majstor u prebiranju. Po dirkama, i dugmićima . Jakako. A najviše volio podešavati one Zlatine smeđe okrulice nalik dugmićima onih birvaktile Teslinih ili Portorož radija.
 
Obrni okreni dok ne ufaćaš pravu frenkvenciju . A tada ;  joj miline i harmonije ljudi mili!

Mojsije  volio pričati priče iznebuha. Ništa uvod, ništa poetika ,ništa stilizacija , ništa nagovještaji , diskurs...
Čak i bez ikakvog  motivacijskog prosedea. Po staromahalski drito u čelenku.

"Reče Dobrom , jedna prelijepa Dama , koja je tada bila sama:
-Podsjećate me na nekog slikara , ali ne znam kojeg.

Dobri ,  pas ga ne takario, kao uvijek ko zapeta puška na usluzi žemskom rodu, od šesnest do šezdeset. Ono radi zakona, a kažu nije mu bilo  mahane i koju jedva dozrelu razdeliju po mahalskim đardinima skupljati ,  brati i razdjeljivati. Pripovida , šteta ih ostaviti , mogu pasti neubrane  , a more se i kaki neuki zalećet u zabranjeno , jedva dozrelo voće i eto jazuka..

-Ah, vi vjerovatno mislite na Modiljanija!?

Ona oduševljeno:

-Kako znate?


-Pretpostavio sam, jer sam slično ludi, a i rod smo.


-Pa to je divno! Sada mi je ta sličnost jasnija.Kakav ste rod?

-Moja baba i njegova majka pod istim nebom, sličnim  štipaljkama, na grubom lanenu kanafu veš sterale. A bome i sušile i ćumurušom peglale. Joj , što su voljele zadizati suknje. Ono da ih voda ne pokvasi , dabome, Vi namah pomislili tako nam se očevi potrefili. Prije se pralo jal u potoku, jal u rijeci. Joj, što su se naprale plahti i posteljina,  zadižući suknje il haljine. I prtljačom ih klepale i bubale ko da su im one krive za svaki nesuđeni takar . A ponekad i za neki nakrivo suđeni.

-Baš je to lijepo , a tako ste mi vi ,ljepotom i bojama  i srcu prirasli.

-Pa i jesmo vrlo slični ,a i nismo nimalo nalik.

-???

-Jesmo , jer ljepoti ženskoj ne možemo odoljeti,a slikamo mimo akademskih zakona i nije nas briga šta ko misli o našim slikama. Malo ih ko frštulji. Nama bitno je da su nježne , prelijepe, raskošne i nalik djevojčicama koje snimo , koje nam tijela za aktove poklanjaju   I da se ženama sviđaju. Lijepi smo i pametni ,i nije nam mrsko, što nas ljepote vole , a muškarci mrze. I on i ja smo počeli kao skluptori, ali nismo ludi umarati se  tucajući kamen. Zamorno , a ne baš učinkovito i plaho žuljevito, ma koliko kamen mramoran i sedefast bio. Nismo ludi kamen tucati ,  kada možemo bez napora i sa uživanjem vajati najljepši nebeski dar. Volimo  akšamluke, jer čitav život je niz neprekinutih akšamluka. A akšamluk bez žene, tog anđeoskog cvijeta je samo prazno , maglovito ništa i nesuvisla pijanka . I volimo se belsirati, iako nismo blentovije.

-U čemu ste različiti?

-Ma to je malo nezgodno za izgovoriti , a i ne mere se tek tako objasniti. Pogotovo ne riječima . Nismo toliko bliski da bih vam se,sada vako , praktički  na brzinu povjerio ili pokušao nešto riječima bez dodira. Samo ću reći da sam malo sporiji od njega, u …

Zašuti Dobri i zagleda se u njene oči.

Nakon nekog vremena ili par osvita on joj otvori dušu.

-Vidiš mila, Modiljani je  glupan bio i umro sa  trideset pet  , a meni naka izgatala sedamdeset  i koji stađun pride., haman preko osamdeset . A ako budem pošican možda i sa kalendarima prebacim normu i vako i nako.

-I ti joj vjeruješ?

-Normalno da vjerujem. Bila je malo luckasta pa… recimo uz ostalo , uzela je samo jednu sliku  za … sve noći gatanja i uspomena. Takva joj sudbina!

-Ista ko i Modiljaniju? Šta je on tu mogo?

-Pa što je nije prevario ili podmitio?

-Kako?

-Pravio se da je ne primjećuje ili joj poklonio  portret.

-Ti vjeruješ da Suđaja ima lice .

-Jok, ti imaš, da prostiš!

-Ovo je bilo bolno i ružno.

-Nije mila moja,to je bilo nježno i prelijepo.Svaki anđeo ima predivni lik, pa tako sasvim normalno imaš i ti.

-To je već bolje; izvukao si se. Po čemu se još razlikujete?


-On je volio sutonom, a ja osvitom slikati, a u intermecu…eh, znaš već.


-Ah, znam već i  zato te nisam nikad vidjela da slikaš?

-Kako ćeš vidjeti , spavalice jedna?

-Ti si kriv.

-Uglavnom. A Modiljani se još verao po krovovima , da tamo boji i travu  i zelenu vilu ljušti. Ja jok. I imo je lakovane ćizme pride. Levat ! Štoš se penjat po krovovima , u lakovanim cipelama , sa travama il zelenim vilama , kad imaš pravu vilu na šiltetu , jal dušeku, kad…uh, ma , znaš već.

-Da, znam već, naučila sam.

-Nisam glup sudbinu izazivati i propuštati svilene dodire. A i na kraju krajeva, poslije je čednije slikati i zadovljnu i nagu žensku ljepotu pogledima milovati. A šta misliš ,ako  se  sudbi neka moja slika ne bi svidjela,  da li bi mi išta  pomoglo osim da pomislim : I pad je let.

-Ne sluti zlo, bleso mila.

-Ma ne slutim ja ništa, a mnogi su ničim izazvani zazvali takvo nešto.

-Šta to?

-I pad je let, a nisu bili anđeli, ko ti il ja, pa da krila imaju .

-Baš si mi plaho pametan.Da te ne znam pomislila bih da si uobraženi idiot.

-Ma nisam nepametan, ili nisam ko Modiljani, iako još nikad nisam poletio.

-Kako to?

-Njemu jedna ljepota bila dostatna za dvadeset šest  portreta.

-Pa?

-Meni je dvadeset šest krasota jedva dovoljno za jedan portret.

Tajac.

On čeka.

Tišina.

On je u oči uporno gleda , ona muči.

Suza joj se u oku klacka.

-Šta je malena, nešto upalo u oko ili ti se sunce zaplelo među trepavice.

-Nije ništa slično?

-Nego?


-Tužna sam  što neću imati svoj portret.

-Kako znaš?

-Pa reče maloprije , dvadeset šest žena za jedna portret.

-I ti mi vjeruješ?

-Normalno da ti vjerujem,nikad me nisi slagao.

-Ne brini se ,  ti vrijediš za još dvadeset pet  žena  . Ti si najređa krhka ruža i ime ti je Đejn, iako ja nikada nisam bio Tarzan, već samo Srećo , čim te život u moje odaje poslao. Imaćeš ti dvadeset šest slika i jedan portret , ha  nakupimo dovoljan broj osvita. “

Mojsije klima glavom i zaključuje priču:

Da bi je odvukao na dušek Modiljani je svojoj Žani rekao :

“-Kada ti budem znao dušu, nacrtaću ti oči .”

-A Dobri ?

-Šta Dobri ?

-Šta je on rekao svojoj Žani?

-Kad ti upoznam tijelo , poljubiću te u oči i naslikati dušu.

-I jel je natakario ?- zabrinut je Deba.

-Što mene pitaš. Nisam ti ja biro za izgubljene informacije. Pitaj njega.

-Ih , nisam levat da ga to pitam. Znaš da je ko meit taš po tom beglenu.  A i nisam glupko , jer  glupaci  kažu pogled u žemske oči je pogled u njenu dušu. Aha, kako ne. Pogled u njene oči te vodi u rajske đardine ili pržun. A ponekad se i poleti. Jer i pad je let . Nego ne reče nam ; šta bi dalje?

-Nakupio se dovoljan broj osvita -lakonski će Mojsije.

Deba:

-Jel ženska dobila svih dvaset sedam slika?

-Jesi glup,kako to moš pitat. Znaš Dobrog,  nikad ne laže, a kad ljubi glavu gubi,valja ova.

Lenji će:

-Ti ko da si u lakovanim cipelama , i  to je sve?

-Vidiš li da sam u lakovanim čizmama , konju jedan. Šta im fali?

-Ništa , samo se ne moš se u njima verati po planini i skidati snijeg sa krova; eto što im fali.

-A što bi se ja to vero po planinama u lakovanim cipelama. Il skido snijeg u njima.

-Ne znam , možda bude neke preše?

-Kake preše konju jedan konjcki?

-Možda neka Žana zakuka – upomoć -  zino vuk .

-I ti misliš da će žensko zvrištati zino vuk   i da će baš mene pozvati u pomoć.

-Nikad se ne zna , a ja bih te pozvo.

-Šta imaš ti mene  pozivati upomoć, konju lipcanerski jedan, nisi peder.

-Mislim , moš se okliznuti i strmeknuti niz kaku liticu il s krova da Lenji i ja kontamo na koji si način presvisno; jal si crko , jal si krepo, jal si rikno , jal lipso, mandrkno  ili si samo vrat slomio.

-A šta se vas dvojicu debila  tiče kako ću ja skončati?

-Normalno da nas se tiče , jaran si nam. Deba, dobar mu ovi izraz skončati, ko da ga je Dobri nacifrao.

-Jes, al ima jednu falinku.

-Koju?

-Neće neupućeni  čojk znati kako je Mojsije skončo.

-A vi ćete ,ko biva znati mahlukati blesavi.

-Jašta ćemo nego znati.

-Kako?

-Fino , Dobri će naslikati mjesto zločina i onda ćemo ocijeniti kako si skončo.

-Dobri, i ti'š me naslikati ako se strmeknem?

-Hoću ako išta od tebe ostane i ako me njih dvojica nagovore da prije slikanja skinem lakovane čizme, da se i ja  ne strmeknem.

-Kako misliš , ako šta od mene ostane i čije čizme.Moje ili tvoje.

-Jok moje il Debine! Živ ti nama bio, sve zavisi koje si visine zamislio – i pad je let. Ako je predugačak , na belaju si, možda nešto i bude. Ako si zamisliuo previsok ništa ne ostaje.  

-Što njegove, kad ih nikad nije obuo. A i tolikačke  brojeve od laka ne prave.

-Nagovoriće ga Lenji da obuče lakovane čizme , makar i tri broja manje ne bi li se i Deba strmekno.

-Zašto bi se on strmekno?

-Pa jesi li mu jaran ili nisi?

-Deba jesam li ti ja jaran.

-Normalno da nisi.

-Zašto?

-Kako ćeš mi biti jaran ,ako u lakovanim cipelama poletiš spasavati neku Dobričinu hanumu,ha ona poviče  zino vuk, pa se strmekneš ,prije nego vidiš koji je to vuk zino. Taki levati mi nisu nikad bili jarani.

-Joj, kad vuk zine to je belaj.Nikad nahraniti.

-I ti bi hranio vuka?

-Normalno da ne bih, nisam lud.

-A vučicu?
-E to je već nešto sasvim …

Dobri se smješka;taki su oni .

Umjetnici u presipanju šupljeg u prazno i obrtanju pameti u nepamet , sve jedna od druge imaginarnija i životnija, a bome i dobre pouke nose. Zapravo ponekad su tako životinjski živopisni  da razmišljaju da izdaju zbirku basni. Normalne ne o njima. , nego o drugim insanima.

Nećemo sad o poukama , misle mahalaši, nekad ih možda zapišemo i prosvijetlimo neuke prepisivače..

A Mojsije cvjeta , blentovije nisu ni primjetile da nije završio priču o Modiljaniju i našem mazalu. A možda i jesu . Nisu oni baš tolike neosjetljive odrtine i idioti kako se čini. A i znaju kraj priče o suprotnostima njihka dvojice.

Modiljani umro od tuberkuloze , iako prepisivači kažu da je umro od upale pluća. Dobrom gatalica i vidjelica rekla da da će umrijeti od starosti. To je onaj ljepši dio priče .

Tužniji dio kaže da je dan nakon Modiljanovije smrti , njegova žena , trudna Žana Ebitern  počinila “ i pad je let ” skočivši iz stana svojih roditelja sa petog katu.  Valjda nije voljela izraz “dok nas smrt ne rastavi”!? Pokopali su ih zajedno.

A sve ljubavi našeg blentovije su vako il nako , mlade nestajale , a on se sa mahalaškim ponosom nije udostojio da primjeni sistem - i pad je let, pa da ga pokopaju sa bilo kojom. Čak je toliko sebičan postao da je poslijednju svoju ljubav , koje li koincidencije  Žanu ,  iz sebičnosti pustio da ode  od njega . Ne zna se zbog čega ( Da li baš? ) !

Tek toliko da znate ; u mahali je sve – ljubav , časnost poštenje i vjera u Boga jedinog.

Kosara Marija Magdalena je usnila

Dobri naglo ustaje, prolijeće pored Luce , stipl čez preskokom prelijeće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. I polako počinje da klizi ka tlu. Uto Dobri pristiže , hvata je  ispod pazuha, zamah ga povuče na zemlju i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. V idljivo je da ona gubi svijest. Zatvori oči i tijelo joj u njegovom zagrljaju samo klonu.

On se polako uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć i oprost. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i anđeoskih damara u njemu ima. Onih tananih osjećaja koji najdublje oćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

Nešto joj govori. Ne čuje se, ali osjeća se da je tješi. Luce im se primiče. On pruža ruku prema njoj, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od Luce. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Milo djetešce. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije !

Luce je prestravljena. Čuvena Luce. Strah i trepet grada. Zar u njenom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je i jedvačujno diše, malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . 

-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu. Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda je , dugo je gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i polako ubija.

Žbirica ne zna šta će. Klekne pored njih i zagrli tu djecu. Danas nikako nije bio njen dan. Zaboravi svoje boli . Ma koliko duboke i nepremostive bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  ona zaplaka. Na tuđu bol.

On je pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu. Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Luca ode.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao joj je buditi, ali mora. Uzme joj ruku i stavi na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nije mogla ugrijati od onog sunčanog  dana kada je Dodu crna limuzina CK na smrt pokupila.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mala mazna maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Polako otvori oči i pogleda je , prepozna , nasmiješi se i veselo upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on. Samo što nije. Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa je tu. Onesvijestila se i nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me ,molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pustipustimo sad to., Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidi oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijaše vodu, sve pripremiše i staviše pored kreveta. Gledaju kroz prozor. On kao da zna da su gotove, gleda prema njima . Znaju da ih ne vidi, u sjeni su, ali im šalje znak da budu tihe i da se sklone.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Čini se da je veća je od njega par cenata, A nije. Vjerovatno su iste visine. Kao blizanci. No, on se pogurio dok je uspravlja i nosi. Nije baš lagana. Izgleda krhko i nježno, ali je skladne , čvrste građe. Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi im se iz vida. Čuju se koraci u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sata nadvila se nad kuću i u njihove izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Luce osjeti, ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i ona osjeti silnu ljubav prema njoj. I zabrinu se. Hoće li sve izaći na dobro. Nije sigurna. Mnogo toga teškog se okomilo na ovu djecu.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu Jedinom što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Takva je ona. Smjerna, tiha, smirena i ponosita. I uvijek blago nasmješena. Anđeo …

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu. Pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto hitno obaviti. Brzo ću ja. Najbrže što mogu.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica joj otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, misli Luce , ali ne zna kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na njene misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti. I desilo se i niko nikad nije saznao šta. Nije bilo potrebe to oglađavati, jer… Nije bitno ! Slijed galopirajućih događaja je usmjerio pažnju u drugom pravcu.

Njih dvije , Luce “Malena ” i Frka Frkica opraše je. Nježno i vrlo pažljivo. Nisu mogle ne zapaziti. Imala je prelijepo tijelo.Vitko i stasito.I elegantno popunjeno, kako bi se to u mahali reklo. Tačno onoliko koliko treba da bi svakom muškarcu mogla zavrtiti pamet da je htjela. Ali djetinja nevinost je branila isticanje neprijepornih fizičkih kvaliteta.

Rane očistiše alkoholom , namazaše je uljem od smilja , presvukoše je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti , nismo skidali . U bjelini Kosarine nevinosti , donji veš je bio savršeno čist. A i Dobri to nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Sjede pored anđela i gledaju je i pogledavaju se. Prelijepa je. Dobri joj malo , ne baš svaršeno napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava , najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, misli Luce i strepi.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabire:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se nas uplašila i postidjela . Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen, Oma, je dobar inasan , ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.Je stroga mahala ne voli pobjegulje od kuće , bez obzira na oopravdanost razloga. Kuća je mjesto gdje obitelj probleme rješava daleko od janosti i trača.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u skoro istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nismo vidjele. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , moj dobri čovječe .

Obradovaše se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri joj se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , šapće im:

– Nadam se da će sve izaći na dobro. Moram malo na vazduh.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca. Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

I njih dvije izađoše iz sobe . Frka nam na sto pristavi jelo , podgrijane ostatke lude večeri i svježe , domaće mliječne slastice raznih fela . Iako nam se činilo da nIsmo gladne , po prvom zalogaju , ko vučice , bez riječi i zvuka smazasmo sve do poslijednje mrve. Posljedica bola , teške i sumorne noći. I tuge.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i Luce bijahu tužne. Kosara je hasovala dobar degenek, ali hvala Bogu, ništa nije slomljeno . Dobro je da se nikakav veći zulum nije desio, bez obzira što joj je djetinja pidžamica sva bila iskidana i krvava.

Nadale su se da će to mila ljepota prebroditi bez posljedica. Nisu shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan, kada se činilo da sve ide na bolje. Izađoše napolje , na verandu da ga potraže.

Zabljesnu ihjarko podnevno sunce. Trebalo im je par momenata da se priviknu i da pogledom obišu prostor ispred kuće. Vrisnuše, ali krik zatomiše ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce . Doletješe do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom , uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme ,.

Skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom. Luce se prisjeća. Prije tri godine, ono kad joj je umirao na rukama je bio tek goluždravi tić. Jakih mišica , širokih grudi , na kojima su dlake bile i fazi početne simbioze sa torzom, ali ipak nedorečeno zaobljen i nepopunjen do kraja. Tri godine su učinile svoje. Postao je pravi , čvrti muškarac. Odjeća i skoro savršena dječija ljepota su sakrivale jakost njegovog tijela i činile ga mlašim nego je imao godina.

Frka Frkica se u međuvremenu vrati u kuću iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim se brisalo Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli :

-Ne mogu ja nevinost svojim krivicama i grijehom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze ih za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede ih do ljuljaške , posjedne na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce , umor težina besane noći ih sustiže i njih dvije zaspaše.

Malo iza podneva Lucu probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Čudno! Ništa se nije čulo. Ni ptice, ni vjetar, ni uobičajeni zvukovi dana. Ne sjeća se da je u snu čula zvukove crkvenih tornjeva i ezane obližnjih džamija. Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela ode po bokal vode za sebe i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora . Oprostite mi , molim vas, nisam imao srca da vas budim.”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom da svima nama pomogne..

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče joj :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla je odmah . Bolje da nije. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … i boli. Mnogo boli. Bože naš mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se ni jednog trena njje odvajao od Kosare . To mu nije Luce sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio bilo koga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .

Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga Luce zamjenila, jer uvijek je bila tu, na dežuri. Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama i stiskom ruke dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i jLuce. Samo je njima vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim. Djetinjom nevinošću je znala da se neće oporaviti.

Bila je na infuziji . Luce je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši i da se nevino privija iuz njega.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosara Marija Magdalena otvori oči. Bila je veoma bistrog senzorja, smirena i svjesna slijeda koji je očekuje. Dobri zovnu Lucu. U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Luce htjede da se pobuni zbog opraštanja. Ona je molećivo pogleda i Luca postade svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Luce joj dovede Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosarinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu, pa vam ne da ludosti izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima su njih tri sjedile , pričale , smijale se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštale im. Utom Frka i Luce osjetiše da se Kosa zamorila . Zovnuše Dobrog i ‘veselo’ se oprostiše od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosara Marija Magdalena se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , živahno bistra , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihovih mahala.

Dobrom se srce slamalo. Zatomio je i zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . Sve ga je boljelo , sve u njemu je vrištalo, a on se pravio da je sve u najboljem redu. O tome što je Kosaru željela da joj priča je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u njenu iskonsku vječnost.

Pri kraju tog dana , djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije lično poklonio. Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Innocence , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave, radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagijicu maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – samo JEDNOM !

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena moja ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila . A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

” Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi što sam te voljela …”

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara Marija Magdalena je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da, grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo je da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .

Čak i dok je odlazila nije joj mogao reći koliko je voli. Da je ne uprlja i optereti grijehom svoje ljubavi.

No, Bog milostivi sve zna i prašta. I ona je znala od prvog dana. Oprostiće mu. Nada se.

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Ezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan, u kojem Dobri po ko zna koji put ostaje sam..

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravismo ,

Dobri je imao dvadeset godina kada je Kosa usnila: Misli se da je tada prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše – navsegda.

Noć ribizli i rozajklije

Mi ne tugujemo,mi ljubav slavimo  i kada nas odlazak ili smrt nečija mori.

Poslije onoga skršenja  mi Frku zvali kad Debu, Omu i  Lenjog nismo zvali. Jedino bi tako došla. Mojsiju oprostila- Zna kriva je. Skrnavila i kršila  mu cvijeće. Treću najveću ljubav.

Srdačno bi se poljubila sa  drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke nježne uzele u kuću uvele. Ni đugumi joj ljepotu ruku i nježnost zagrljaja nisu mogli skršiti.

Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinje. Imala gutu plavih i bijelih haljinki  i dvije gute kombinacija  i bijelih i plavih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo. Ponekad i ljubičasto sa roze. Pa  kombinacija sa  suknjicama  i vrućim pantalonicama . Imala i pantalone bijele i plave, ali one sakrivale ljepot noge Afrodite , mrven vitkije.

Mogla mila je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , jer je tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je Grčke božice vajao . Samo bi im koji kilogram – dva.tri, dodao.

Maržoretkinu odoru bi joj skinule ,  anterju obukle. Bijelu , prema duši djetinjoj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena  safir anterije. Sada njih tri , tri čovjeka imaju, tri princa po njihovim anterijama skrojena.

One blentovije su malo skrajnuli. No , vratiće se oni. Još blentaviji. Oprostiće im se . Mladost , ludost .

Ljepota mila, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog mnoštva. Pokunjeno bi spuštala glavu kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčurak pred prvi poljubac.

Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste, svi ro znaju. Ponekad bi joj pogled  bljesnuo kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu. Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa bi se smirila.

Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj  prišao, uvijek tamno modrom kadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i  onaj dio čela,  pri samoj kosi , dašak poljubcem orosio.

Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali niti čuli.

Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:

-Dobroto moja ,dobro mi došla … mila moja, evo mene ništa se ne brini sve će biti u redu, …malena moja čini mi se da te malkice volim i  da se zaljubljujem u tebe.

Ili samo jedno :

-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.

Jedne potonje večeri Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio za jazuk zijan , niti će ikad.

Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu, zvanu  rane moje – nesrećnicu. Vrti se ukrug,  improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.

Lelujaju umilni akordi, usporeni , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi, zvijezdice žmirkaju, maglice su u zasjedi, sve u nekom blagorodnom iščekivanju.

Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka , kao stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvorom svezali. Tada bi se ko ašik ćurke smješili, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.

Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro, bol izbaci Frko mila . Bilo ga je toliko mnogo da ga nikad, za života,  nije stigla izbaciti. Bol se gomilala, jer je nova u talasima nadolazila. I čini se nikad nije stala nadolaziti.

Za večerašnje  suze je  krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu , neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok ih ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjete se tako sitno i bespomočno, u grudima ih nešto probada i stišće i pomoći nema i ne želiš je : suze ne prestaju liti. Nebo, jedno jedino, neponovljivo samo takve molitve prima. Stvoritelj se zato pobrinuo.

Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni  valer-nož boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin , okupan svježinom sarajevske noći . Šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica. One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se  pored njih  isplakala Kraljica vrišteće boli.

Vraća se Mito bekrija,  kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra (?) . Frka je mudraca naučila; podučila,  kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca. Nema tu jakih  i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa i Mitinog usuda.

Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom koji pjesmu uznosi do srca , do  boli, jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.

Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, ne da. Ne odustaje;  jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i poentom tragične. Zbog toga im  treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos.

Mojsijev Mito je uvijek bio  sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od   neizliječive bolesti – ljubavi. Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.

Ovaj đardin je umirujući. Tako je pun neba i ljubavi. Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.

Usud, pravedni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je  napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda. Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle  u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboljeće ih kad saznaju, da će im se svaki damar u kam kameni zalediti.

Univezumu je to, sve  tako blisko , a tako daleko , jer uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.

Troje već  nije par, to je nerazum.

Mojsije ustaje, melodija stane , okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja, još jednom ruka na usta pa na čelo i poklanja se djetinjoj  ljubavi.

Sedefaste klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić.  Ovaj stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka –  traži pomoć, maestro ga podržava. Akord  dva  nijansu snažnije se glasaju pa ih vraća nazad, hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se  i oko ljubavi obilazi i pravi puni krug. Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.

Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna , zna da se njenom draganu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno , a tako bolno počinje i objavljuje:

“Ponoć već je prošla

Vreme je  da se spije “

Glas je tih jedva čujan, to je šapat, molitva nebu  koja moli : zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje , ali još uvijek se ne da naslutiti jasnost kristala.

Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći, njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prihvata, nije mu uopšte strana.

“Srce joj je budno

Davnu želju krije “

Frka je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu:  krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete, preplašena srna i ljubavnica , i hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja – evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena koja samo što ne vrišti.

Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalazi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu  oči polako nadvladava, on je tjera,  ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.

“Ej, kraj penđera stojim

Čekam da ti vrata otvorim.”

Sada je ona goruća  čežnja koja mira nema . Ona i šeće,  i strpljivo stoji, ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo jer ona otvarajući vrata,  želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu  u skute mu naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj noći?

Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer  zna da je za njega on kriv. I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On – on je Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna,  čije djelove može i mora podijeliti. Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spržilo.

Dobri pribro misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko, u ovoj bajci treba da kleči i oproštaj moli – to je on. Zagrli je  i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:

“Zašto, dušo ne dođeš

Da me kući povedeš

Da ti svoje srce predam

Da ti staru majku gledam

Dobri, Dobri bekrijo. “

Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka , njen glas, ljubav i Dobri . To je obostrana bol  ljubavi ,  zapretena u blagosti noći  , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol;  kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.

Ovo ona pjeva  u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas,  koji svoju kristalnost koristi da nježno  moli , da  po nju  dragi dođe , da mu srce preda i da  se njegovo srce  napokon slomi i otvori za njene snove .

Glas  odzvanja i ona hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ova put  refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna , da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.

Dobri  osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih  očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila kao da želi da  upije i tetovira taj vrisak – iz svoga uma u njegove snove. On vidi tu bol kojom  lavica odlučuje ubiti svoje čedo.

On zna da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati  da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo. Ili nije?

“Obećo si Dobri

Da  ćeš jedne noći

Kad se varoš smiri

Ti po mene doći

Ej, cvijeće tvoje bijelo

Već je čekajući uvelo.”

Ona je čestito dijete, blažena žena, neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak razigranog lahorca , koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i nevinih snova neumitno vene . Njena velika dječija   duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom. Bitno je da ljubav opstane.

Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio. Glas ga ledio, vrisak ga bolio, nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ja sam zaljubljeno dijete , ali ne može – valjda ga glas izdao.

A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli. On je bio samo Mali usamljeni Princ koji je htio jedino da ga puste  da voli.

Ona se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilu,

“zašto…Dobri bekrijo….

Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ima lik i stas, i neku nježnu dobrotu koja Miti nedostaje. Nije to, tamo neka , opsjena iz pjesme.

Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da dođe i kući je vodi, oslobađa glas. On postaje još bolniji, pjesma ubjedljivija.

Molba se ponavlja, refren bruji.

Muzika postaje tek sjena lahorca; koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija tuga utkana u njenu bol, bol žene što gubi.

Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida. Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi. Niko od prisutnih nije zatečen.

Krasotica je svoju nevinu dušu u prekrasni đerdan nanizala, pa ga skršila i bisere blještave po đardinu rasula. Svima je mnogo toga poklonila. Više  se nije  imalo ništa reći. Ona je svoje isplakala.

Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene . Ili koje je krala.

Vremenom će oprostite sebi? Možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca, osim onih koji su bili zvijeri.

Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala. Slagao je i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila.

I zato se ovo drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njena velikodušna duša je dal mig da i njeno skršeno srce bude milostivo.

A, on? On se već naučio kako da ljubav sanja i voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i opet ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni. I još jača i vječnija ljubav.

Snovima žao Malene Princeze i Malog Princa što ne mogu da se vrate u one dane, kada bi jedno pred drugo mogli čisti i nevini stati. Oni to i sada jesu, možda, tek malo,  sasvim malo , kojom praškicom zaprljani. To malo je njima veliko i ne mogu ga oprati. Nisu to oni htjeli , to su im drugi učinili. Noć je odmakla. Još mnogo ima do sabah zore.

Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli i ona mu kaže :

– Dragi vreme je da se spije.

Oni su bili samo djeca koju su ranjavali i koje hoće svoju djetinjost da vrate. Sada ne žele drugima da se svide.

Nisu se obazirali na Lelu Jelu Jelenu i Zlatu; na Mojsija i Hercu još manje.

Ostaviše ih same.

Četiri sjene , nemaju kud , uđoše u kuću.

Frka Frkica  uze ibrik, sapun i peškir u ruke, frkičasto povede Dobrog do šadrvana .

Odrvrnu česmu, inatno , zavuče ruku u njedra, onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodim.  I ta se česma malo naherila. Skide anteriju, bez imalo stida,  onako kako to djevojčice rade,  jer to je sasvim jednostavno i dječije normalno. Dodade anteriju Dobrom. Ispred njegovih očiju ostade samo uzbibana bjelokosna ljepota.

Podiže kosu , pa je u punđu zamotava. Slavuji budni, poznati poj ih probudio, znatiželjno gledaju prekrasnu bjelinu i ne okreću glavu. Što bi ptice rekle, to je sasvim prirodno.

Odrvrnula drugu česmu,   malom ručicom, skoro djetinjom šakicom , vodu zagrabila, ko grlica srknula, jednom . pa još jednom. Inatno , onu prvu razrooku desnu dojku još jednom poli hladnom vodom .Plaknu se, ne , jako  se isprska , zali vodom, i onu drugu  istrlja. Od žudnje gorila , od tuge sagorila, bol ispirala. Tijelo je  rosila, pa se mila umorila.

Dobri zamišljeno pogledava maglice. Neko bi reko , gleda da vidi jesu li im zvijezde naklonjenjene. I bez toga je znao da njima dvoma pomoći nema. Ne zna zašto i odakle mu to , ali on nerazgovjet jasno sluti i muči .

Trznu se, razbistri oči , pa sa druge strane šadrvana, zaklonjenom od pogleda sa prozora, anteriju polaže na šadrvan. Košulju , pantale, cipele i čarape skida , hoće da se pere i umiva. Frka se već oprala, dodaje sapun, bliže, jako blizu mu prišla, pa ga mazno bokovima gurka. Bijele grudi , grudi jedre, djevojačke, rukama njegovim prinosi. On se  njenom nestašluku smije i gurka je od sebe.

Ona natoči ibrik hladne vode, pa ga proli i ponovo natoči. Dade mu da vodu proba, on je proba , pa joj klimnu glavom. Ona uze ibrik i pljusnu ga cijelom sadržinom.

Kaže:

-Kad ti je dobra evo ti je. Ispod mokrih gaća pripijenih uz tijelo pokvašeni slavuj se uspravlja i nečujno glasa,  kao da cvrkuće.

Gola  Frka Dobrog  oko struka zagrlila,  pa se pribija. On je za ramena drži, ljubi je u lice, usne,  kosu, međ mirisna ramena usne uvlači; ona drhti  i još jače se pribija. On joj pruža anteriju ona je navlači. Dosta je golotinje, svijetlosti ima, pa je do ležaja vodi.

Zagrljeni, polako se vrate do otmana. Nigdje im se ne žuri. Ovo je njihova prva mladalačka noć, ništa ne može po zlu poć.

Aha , kako da ne!

U svojoj ljepoti i uzvišenoj opstojnosti ceri se sudba, vrlo ironično kao da je boli i jedi zla kob koja večeras, ponovo mora da se mota oko dvoje zaljubljenih . Žao joj , i tužna je , ali ona tu ništa ne može. Takav joj posao.

Otoman raširen, dva tri čaršafa razastrto, blještavilo vezenih jastuka i pokrivač od plavoga brokata. Pored njega ogromni veliki , bijeli  peškun.

Na peškunu : dvije kristalne čaše na niskim nogama. Između njih u simetriji,  nestašno strči flaša Courvoisiera, malo ustranu Gitanes bez filtera, sedaminpedeset   i kristalna pepeljara pored .

Ispred zdjela, a u njoj grozd rozaklije, u grozdu dvadeset pet zrna ,  jedna smokvica,  rumena breskvica , poveća tulumba između malene baklavice i nijansu veće ružice. Preko puta kurvazijea  mala zdjelica crvenih ribizli na kojima pupaju bijele ljubičice.

Frka gleda u Dobrog , raznježena i dirnuta , ali njena veselost samo što ne prsne u smijeh, on je ozbiljan, svečan i kaže.

-Ne broj , nema potrebe, dvadeset četiri ribizle su tu.

Oboje rukama prikrivaju i prigušuju smijeh. To ih obijesna  Zlatica , rubinova mladica , Mojsijevog bolera leptirica ,  puno časti i pomalo zeza. Damare im namješta. Svega se dosjetila i prisjetila. Još im kasetofon pristavila.  Ne trebaju ni to pogađati. Ima u njemu jedna divna Meri Cetinić. Samo pritisneš dugme i ona  nabraja njihova četiri stađuna. Ovo je bilo suvišno. Ne miriše na dobro. Dobri to sasvim izvjesno zna,  ali ništa ne govori.

To je bilo ono što su oboje voljeli i snivali i to je njihovo samo njihovo zajedničko bilo.

Posjede je Dobri   i  kleknu na koljena, uze je za ruke, poljubi ih i prošapta:

Uzmi me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
kad zvijzde za nas bdiju
dodirni me
u ovom  trenu sna
kada   milujemo se  kao djeca
kao labudovi
koji tajnu svaku znaju
a se boje
neko ukrašće im igru tu

Uzmi me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
usnama od snova
grijeh što nose
u ovom beskraju
kada tijela umiru
od jecaja i bola
a nose ih
uzavreli otkucaji srca
kao bura usred oceana

Uzmi me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
šapatom zvijezda
na ovom splavu  davljenika
dodirni me u ovom očaju kao da je zadnji put
i ljubi me samo  ljubi me
molim te

Uzmi me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
i čuvaj me
stisni jako da boli do neba
i ne daj
mili aneđelu
da nam ovaj  treptaj sna
ukradu
jer volim te
jer voliš me

jer se volimo mi

Frka Frkica, ne može suze da zadrži i bez glasa plače. Njoj nikad niko nije poklonio pjesmu ili barem stih. Osjeća, iskrena ljubav je to  Zna, samo veliki sanjari i ljubavnici pjesme o ljubavi  snivaju i kad ljubav žele da vode.

Samo , zašto tuga pita se? Zar zna koju će joj bol vjetrovi sutra šumjeti?

Dobri  je voli, zna to , ali je neizmjerno  tužan . Zašto ta tuga,  ne pita se  on. Ustaje , gleda je u oči i lagano, nježno, kao dijete kada se ljubi prvi put dotakne joj od čežnje, mirisom trešanja otekle usne.

-Volim te ,  velika malena moja  , ljubavi moja.

-Znam velika srećo moja, ja sam tebe uvijek voljela.

Sjedaju, on joj pomaže da polako svuče anteriju. Ona drhti, uplašena je ,  kao da joj je to prvi put. On se smiješi i kaže:

-Jeste mila , ovo nam je prvi put. Ono prije  nigdje u nebeskim knjigama ljubavi nije zapisano.

Na  prozora  dvije anterije, rubinova i safirove ,  ruke jedna drugoj stišću i grle se . Malo prije su gledale i maglice i molile se svaka na svoj način.  U molitvama  zaželjele da nebo podari sreću onom  djetetu u bijeloj anteriji.

Možda su pogriješile što i onom drugom djetetu nisu sreću poželjele. Suđaje su ljubomorne i osvetoljubive , rekoše stari Grci. Ne bi se reklo , kliče život.. Tko da zna?

One još malo žele da gledaju kako se đul bašta  darovima i svježinom natkrilila, svojim mirisima ispunila ležaj. Ptice su se već prije povukle, pjesme su ih dirnule i umirile. Sreća se  nikad  niže   zemlji  nije tako, na dohvat daha približila.

Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice krik.

I vide,  ona trči i vrišti , trči bjesomučno lupa na vrata , i vrišti. Trese ih, razvaljuje, vrišti  i uleće. One trče sa sprata. Čuju Frka grčevito vrišti i jezovito  plače . Ona ne plače, ona  riče i rida .  Ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:

-Joj, mamo mamice. Joj, seje sejice.

Gubi svijest i  klone na ružičasto bijeli  mramorni pod jevrejske kuće.

Bjelina na ružičastim gravurama boji se kao raspukla ruža. Ima tu puno krvi.

Dobri , skamenjena gromada , ništa ne shvatajući , omamljen polako ka kući ide, približava se vratima, hvata se za pozlaćenu šteku, hoće da je povuče i ugleda;

-Oh usude , usude .

Tri  kapi krvi , prvo sićušna, zatim veća i na kraju krupna što se u malu baricu pretvara. To je ona ženska krv, koja ima onu boju koja nije zdrava.

Šuti on veliki tajac, šuti tišina. Ništa ne govori, ništa se ne čuje. Novu ogromnu bol ćuti. On tu više ništa ne može da učini. To su već ženska posla. Ispušta kvaku, vraća se do otomana , sjeda do na kraj sami do peškuna. Skupio se, nešto ledenije izgleda, nalik okamenjenoj gromadi sa izvora Modre rijeke.

Otvara kurvo-azije i sipa , po prst kažiprsta  položenog, rubin tekučine u čaše, prvo u onu od srca lijevu, pa onu izdajničku desnu. Spušta flašu otvara kutije sa cigaretama . Prvo sedaminpedeset, pa ž'tan na kojoj jermenka pleše.  Iz svake kutije vadi po jedan cigar i stavlja ih u usta i zlatnim upaljačem pali. Jednu bez filtera međ titrajuće usne ostavlja, drugu, onu sa filterom u ruci drži i gleda.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To će se pjesma desiti sedam godina kasnije, ali Dobri ima prelijepe, nevine snove i čistu dušu da može snove i pjesme  iz bilo kojeg, u bilo koji stađun dozvati.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas. U misli mu pohrle dva nježna safira,  što se  sjetne oči zarobili i sa iskrama modrih ljubičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, more plavetno i otoci mogu i moraju roditi. Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga, čini se poznata, ali to nije Frke glas. Glasa se isto , treperi  i boli isto ,  ipak onaj  stađun više, što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku. Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad ništa značio nije. Svima nama stađuni na sličan način u zagrljaj jure.

Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad ih nismo brojali. Kako ćeš izbrojati toliko ljepota i ludosti.  Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare snove polagali.

Meri to o jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštrica  zvana usud  za sve se pobrine.

“Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

moji se dani kroz vrime vuku

s teplin i ladnin život se miša

žari me sunce , pere me kiša

Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

a daje gazim vrime mi biži

stađuni moji još od početka

korak po korak , kraju su bliži

Stađuni ,stađuni moji

di je sad ono proliće cvitno

stađuni, stađuni moji

i lipo lito vedro i sritno

dok jesen stere lišće na stazi

ruke me stišću o zime mrazi

stađuni, stađuni moji

Sa rukom za ruku

ko će izdura do kraja gazit

jedni će nestat ko da ji nima

na me će pazit još samo zima.”

Zna Dobri ova pjesma priča o onom nekom drugom proljeću i zagubljenim stađunima , koji su  eto ,  vrlo bliski ovom vaktu.

Cigare , ona u ruci i ona u ustima dogorjevaju. Gasi ih , uzima nove, stavlja   među usne i pali. Slobodnom rukom hoće da opet obrne pjesmu.

Jedna ručica mala, jedno milovanje nježno, pogladi ga po licu . Iz ustiju mu vadi cigaru njoj namjenjenu pored njega sjeda, podiže mu desnu ruku, na svoja uzdrhtala pleća je stavlja. Drugom tipku gasi. Ta druga krasota, oni drugi predivni glas, ovdje nema šta da traži. A ni vrime joj ni. Stavlja cigar usta.

Kao po dogovru , oboje , istovremeno udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se ne gledaju, se  čašama ne kucaju.

U očima praznoća , srećom zajednička, i nema suza. Otpiju po gutljaj. Bilo bi sasvim normalno da ona kraći, on puno jači cug ima. Međutim sada su ravnopravni, prinose čaše ustima , ne cokću i zabacujići glavu unazad ; polako do kraja ispijaju zlatnu tekućinu.

Mramorna se Afrodita  zgrcnu, brzo dođe do daha. On ništa, u kam kameni se pretvorio, u kamenu gromadu ubistio.

Ona ga gleda i šali se:

-Baš je ovaj život ponekad prava  kurva, mili moj.

On je ne gleda i ne šali se:

-Dobro došla , ponovo u naš svijet, mila moja.

Meri in gleda ali nauk ne privata. Njoj se to ni i ne m're desiti. Još uvik. Oči joj ljubavlju zasljepljene.

Šute i kraju  privode cigare. Lica im nježnija i bjelja od tisuću pahulja bijelih.

On opet sipa kurvoasier ,  kažiprst položeni rubin tekučine . Prvo u onu lijevu od srca, izdajničku, pa zatim u onu desnu povratničku.

Kao po dogovoru, oboje stavljaju istovremeno cigar usta, udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se gledaju, a se čašama kucaju.

U očima im  led ledeni malo se mućka i plovi. Srećom zajednički , nema suza, otpiju po srk, ona malo manji, on malo veći i cokću, i ne zbacuju glave unazad.

Ona se ne zgrcnu i nema borbe za dah, samo se malo strese i mramor se prosu u vesele iskrice maglica. Gromada se malo opustila, više je žalosna vrba.

Gledaju u prelijepo , raskošno nebo zajednički , skoro sinhronizovano.

Ona ga ne gleda i raznježeno kaže:

-Baš je ovo nebo uvijek prekrasno, dobri bekrijo , moj. Ljubavi moja jedina.

On je gleda i zaljubljeno kaže.

– Ti si uvijek tako  prelijepa , krasotice moja. Ljubavi moja predivna.

Poslije su ležali poluskupljeno na bokovima ; jedno ka drugom okrenuti , samo su se u oči gledali ; u oči ljubili. Po licu rukama  milovali kao dva slijepca koja hoće da upamte, svaku crticu; svaku boru  i poru i sve, u duše , u mali mozak da ih unesu.

Sa prozora  ih s glede četiri sjene male i daleke , a uplakane .

Zatim su se njih dvoje nježno zagrlili i blago milovali. Ona je oko struka imala srebreni šal , onaj isti , koji je imala, kad je život proplakala.

On se nasmija i reče joj:

-Srebrom si označila garnicu.

Ona uzvrati:

-Bolje srebrom nego crvenom đuvezijom.

Prsnuše u smijeh.

Ona se meškolji i polako se uvlačii na njegove grudi. On je blago grli, miluje  i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

On je stišće , nježno  šapuće:

-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.

Netom,   stišava se  i glas tanani, milozvučni, samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima?  Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer  to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove. modre rijeke boli , bježi  od mjesta gdje je pred ponoć nastao: 

…

“Ponoć već je prošla

vremeee je da se spijeee…

Eeeej’, cvijeće’  tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..”

U predahu, dok bi ona  smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije .  Da ne prepadne prelijepo dite malo.

A i pogano je.

Ona bi pjesmu ponovo  počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno večeras nema suza. A kasnije ? Nemojmo biti zlehudi…

Zato je samo grčevito stišće ,  u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriće se u jecaj, jecaj  u krik , krik u bol , bol u nerazum i slomiti dijete.

Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:

“Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri

ti po mene ne dođe. “

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna?  Izvjesno je da ga pušta u meane,  i  da više ništa ne moli.

-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.

Mudruje Dobri  tonući u san.

-Život je bol i tuga, i prelijep , a suza je sve manje.

Žaluje Frka  ne tonući u san.

Budna je.

Jezivo budna i pribrana . Vrlo pribrana !  Kao čeljade koje svoju sudbu vrlo dobro zna i prihvata . Mireći se i bez pobune.

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se,  idu da spiju.  Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu ,  pomoglo se siročićima, možda se jednu mrven iskupio.

Dobri , kučkin sine,  srećan si ti bekrija jedan. Tri su ti djeteta i  život i ljubav  poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet  ona sama – ljubav je?

Čudi se odakle mu ona pogana psovka!

Frka polu budna  usni, neki zbrkan san. Srce jeknu  joj ili jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.

Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega.

Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi da taj prizor zauvik gleda. Da ga utisne u sjećanje.

Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. Nažalost ona mora svojim putem poći …

Jutro je svanulo.

Dobri sanja da se na zdjelu natandario onaj nezaobilazni, bezobrazni i uporni gvaran sa Dijaninog groba  i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu. Ne može da otvori oči , sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi zaista  jedan gavran smokvicu kljuca.

Što ti je san! U uživot se petlja i zadire.

Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i  odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.

Shvati,  nije samo gavran , to njega i neki plač budi.

Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa, po čaršafu do sebe. Prazan je i hladan. Siguran je. Nema je. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice.

Žene nisu nimalo lijepe kad plaču, misli on. Ako ni zbog čega , ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka im se razmaže, pa iz očiju kao da crne guje niz lice slaze i truju djevojačke obraze.

Malo  je začuđen, šta će Zlata na otomanu kraj njega  i  još bunovan traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena , šakama sakrila lice i jeca.

Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati.

Ne sluti na dobro.Toliko suza sabahilden in the morning nikako ne sluti na dobro.

Šta mu to kriju?

Opet mu se oko srca javi ona sinoćnja reska bol. Ne boji se on. Zna  , nije Herco da ga hercika strefi. Dosta je jedan slabašni herc u konziliju.

Nalakti se, pa zbunjeno  češka po kosi. Ono naopako , desnom rukom iza lijevog uveta. Nije da je zbunjen. Očekuje on odavno ovo neko novo  zlo. Samo prebrzo je došlo , netom iza onog Kosarinog. Ne zna kakvo je to zlo , ali zna da je suštinsko. Ono koje nenadano , da li baš (?) ,  dođe i  život naopačke istumba.

Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se  raspored  poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitanes i cognak  skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mu  iz duše.

Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran , i ne zagleda zvjerinji lik i pogled klizi dalje.

Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset četiri crvene ribizle i dvadeset pet  rozaklija izvezenih u  srce. Bijele, djevičanske ljubičice, malo uvele , u sred Frkinog srca i jedna svjetlucava  kameja od žada  . Na kameji uplakano dječije lice.

On miriše ljubičice,  predivan je to miris, još sasvim svjež , opijajući   Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku  i diže ih usnama,  tek slabašno  dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica  prestaje plakati i velike crne oči se smiješe.

Kako je taj osmijeh krcat djetinjom dobrotom , blagosti i milosti pun!

Uvije kameju u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc  bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.

Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i  zrno crvene ribizle , jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce.

Pere ih ,  pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa do peškuna ponovo odlazi i  opet zrno ružičaste rozaklije i zrno crvene ribizle uzima , jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.

Dvadeset peto zrno rozaklije stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom,  desne rese desnom rukom. Izravna ih .

Tačno na njegovom srcu  , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca krvavo i živo se dodirnu i  spoji sa onim na šalu  i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani – ljubav zvani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Ukorena srca se  potišteno smiruju i jecaju.

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.

Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg kroz tamnički ili luđački prozorčić  gledaju; a on to zna i pravi se da je  miran i razborit , ne bi li im prevario radoznale i budne umove.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

Kad eto i njih !  Iz kuće  idu dva najprisebnija čudaka konzilija. To se Mojsije i Herco  približavaju. Polako se zanose, jer se hamala igraju .  Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše. I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.

Privlače peškun. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i tekućinom pogađa zid iznad leje žute jagorčevine , pored  gavrana koji se kezi . Tisuću dijamantića se prosipa po žutini krhkog cvijeća . Krhki cvjetići namah usahnuše. Crni gavran ni mukajet . Zna znanje! Njemu insani ništa ne  mogu . Statični su i izgubili sponu sa prirodom, iako je on mnogo stariji od njih.

Mojsije se zgrcnu i pocrveni:

-Obajatio .

Kaže, žao mu jagorčevina , previdio uzročno poslijedične odnose. Baš sam blesavi katil. Lako je po cvijeću, ko po ženi.

Svima se čini ,  Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema. U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa otrov ,  a ni oni, uglavnom. A na kraju krajeva  , što će tu šesta čaša , nema mu Frke Frkice .

Nikoga ne pita gdje je? A kad ne pitaš , ni odgovora nema. Čak i ne želi da mu iko odgovori na nepostavljeno pitanje.

Otišla, ostavila ga. Tačka .  Bez zapete ili uskličnika! Šta se tu može?

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mati nije nikad  bila ovako uviđavna, kao ova mila djeca. I ova žena koja  nije, a jeste dijete . Veliko . Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski , jaranski , muški i po mahalski kako je naviko ,ni jen ni dva , ni tri ni četiri , nego  drito , hek u čelenku , tek toliko da potrese i razdrma  mali i veliki mozak I ganglijama zaledi srce i dušu . A bome i utrobu.

-Frku odveli u Vranje , večeras je udaju.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist , nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu još uvijek puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako. Dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Vraća Mojsiju njegovu   i udahnjuje dubok dim i gleda u vrh cigare polako ga otpuhuje , kao da mu je to jedina briga na dunjaluku.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, poluprazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna. A biće im prijeko nujna .

Pa se ponavlja:

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

“Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.”

Mojsije odahnuo. Ne puno , ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen, ali zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu , po jednu prao, pa ih na peškun stavljao. Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu rozakliju  ,onaj drugar, mangup gavran sa Dijaninog mezara  ispred nosa ukrade  .

On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao  tegeri i radi.

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio, stavi bobe na sto  i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđe. Svi se štrecnuše .

Tada sjede. Uzme Frkinu čašu, ponovo je napuni i prosu je preko lijevog ramena. Zatim je heknu na isto mjesto  gdje se kurvozije još po jagorčevinama cijedi.

-Neka joj je hairli !

Zapali cigar i svoju čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike ,da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze. Znaju dobro će sa Dobrim sve u redu  biti. Valjda ?

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane. Dobrog u lice ljube , o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i živi ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti. Kad tad.

No, pjesma  o Vranjanki je skeptična.

Život ide dalje,misli Dobri, ne usuđuje se pogledati u sunce, oči mu vlažne , a sunce ko sunce, izaziva suze. Uvijek .

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža , iza kapidžila ili šedervana sa kezom na debilskim usnama iskočit Debe  i  obajene zažagat:

-Ja bih je natakario , da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio:

-Ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao :

-Šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u takar…

Začuje se topot.

Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbile jedna do druge. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u krdo zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta zagrebe, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom od četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio. Ona ga nikad više nije skinula i  uvijek je lepršao , dok se grlica bijela  igra i graciozno njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog . Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić. Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih skršenih  boba.

On ustaje, grli i kobilu miluje po glavi. Gledaju ga oči, crne ,sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola. Iskri neki topli  insanski smiješak, koji zavodi.

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna, uz veselu njisku, iz đardina jurnu.

Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao , ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita :

-Hoće li se vrnuti?

Šutnja.

Nije se vratio , samo je odjahao.

Tako su se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla, odmah do kapidžika đul bašte u cvatu , u busiji , su čekala neka nova, takarli  vremena, vremena stampeda.