Category Archives: Oni jašu

Iz serijala

Kad blaženi jašu Mojsije harmonike baca

Epilog – Mnogo mnogo godina kasnije Blaženi jašu Mojsije harmonike baca

Svi mi imamo nešto cigansko u sebi. Pogotovo Cigani , muzikanti i ljudi koji nisu zaboravili svrhu života. A po pramajci Evi i praocu Adamu svi cigani su i moja braće . Pojedine Ciganke koje sam milošću Božijom upoznao ustručavam se nazvati sestrama. Jazuk . A bome miriše na grijeh.

Nebo nam kao svrhu života dalo da se igramo i zabavljamo . uz neka moralne i etičke norme koja moramo poštovati , radi ličnog dostojnstva i časnosti . A onda sveštena lica i vlastela se počeli igrati strogoće . Počeše braniti pučanstvu ono što sebi u naopakom, poganom smislu dozvoliše.

U mojoj mahali postoji ulica Tahtali sokak u kojoj su nekad živjeli Cigani . Naši prijatelji su bili čuveni Ibro Piljak , vječni putnik kroz vrijeme i njegova čerga , sa posebnim ličnim emocionalnim pretenzijama ka nekoliko Gitaneski iz njegove vesele kalvarije . Ko je koga i kako učio životu , igri , muzici , zabavi i još koječemu lijepome , trajnom i izvišenom, sad više nije bitno , a i “zaboravilo” se . Krečana , šta li?

Jedna bajka , posvećena odiseji marindrvorske Ljiljane sa Dobrim i mandal apsani u Švarakinom , je prebrodila susret sa javnošću . Mnogi zapisi objavljeni na stranici Bosna zemlja Božije milosti su ispunjeni blagorodnim , dostojanstvenim i biranim riječima o Ibri Pijljki i pripradnicima njegove etničke ( Gitanes ) skupine, a naših sugrađanki , sugrađana i saboraca. Uz dužno poštovanje i izvinjenje , pismenija su se nekako više krasile ljepotom , mirisima i čarolijom pripadnice ženske uzvišenosti. .

*

Jednoć , osamdesetih godina , valjda prošlog vijeka, možda koju godinu prije … zađuturumilo se , a i nikad nismo marili za vrijeme , Ibro mi se požalio:

-Ni Cigani više nisu cigani jer ih nestaše . Postali su Romi .

Kratko i jasno , bez suvišnih riječi i dubokoukmnosti . I iselio se sa Bjelava . Otišao na vrh Gorice , sklepo neku pleh bajtu , provrtio se par mjeseci . Vraća se do nas mahalaša , muči i odmahije glavom :

-Jok -kaže – ni na Gorici više nema Cigana . Sve sami Romi.

Mi se naježismo od njegove tuge.

I jopet se iselio. Jednoprežnim galopom doperja ,sa restom čerge do Švrakina sela , uz Goricu najveće jatagan ma'lu u Sarajevu.

Tamo se još malo , sasvim slabašno osjećao miris ljubavi i graja razigranih cigana čergara . Nikad mu život više nije bio isti. Onda ga totalno natakariše . Krkanske rage donesoše uredbu da se konji više nemereju jahati , ni kaskati po gradu. Zatim , te i te životinje , pogotovu velja marva se ne more napasati i držati u gradu . Normalno , za neproduktivne i niškorisne hajvane – cuke i mace , ptice , gmazove , razne žohare i akvarijumske hajvane gospoda bespolni mulci , hadumi , pederi i oni koji se zbog vjere nisu ubračili izboriše pravo sustanarstva.

I na kraju balade , zarad zimske olimpijade , zakrhaše mu ga do balčaka. Poče definitivno raseljavanje Cigana čergara . Dadoše mu zasluženi stan na Dobrinji . I pazite ove logike : u ulici Trg sarajevske olimpijade; a zna se čergari se uvijek dunjalukom raseljavali , poput ptica selica bježeći od zime i zimskih sportova. Useliše se on i njegova raskošna Šerherezada u dvosoban stan . Dvije po majci bjelopute trendi ćere odoše živjeti u gradu Starog mosta , stideći se oca Ciganina,

Šerherezada mu bješe druga žena , nasljednica čuvene Hanke , koju je jednoć , nedugo poslije , il’ neznano prije Ljiljanine i moja nesuđene svadbe , par puta po grudima bujnim čakijom bušno . Srećom , ne duboko , srce mu i ponos nije imalo snage da prikolje dublje . To je bilo prvo i koliko se zna jedino pomračenje njegovog uma , u njegovim nebrojenim životnim milenijumima . Ko se zatelebo u tu anđeosku ljepotu i svjetlosnu dušu taj bi jedva osto živ a da pamet nije abortiro pamt?. A oni drugi , nezetelebani , su bili već pomenuta pogan : bespolni mulci , hadumi , sveštena lica i pederi .

Preživi ljepota i dobrota i oprosti mu . Država jok. Tregirala strogoću na “ostalima” .Sedam kuka stroge bajbokane za pokušaj umorstva u KPZ Foča . Luce ga , molećivošću njenog mezimca prebacila u Centralni . Mogo i moro izlazit kad hoće i kad neće. Nakon godinu dana mu dosadilo to izlaženje i neizlaženje i nije se više u zindan vrno. Začudo država ga zaboravila i nije ga više nikad tražila. U međuvremenu ,dok je on u kazamatu dovio i dušom se djelio , Hanka se samo tako poigrala sa sudbom i pobjegla u Rusiju , a on zbokso Šerherazadu. Tako vam je to . Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu , jer sve je u parovima . Pa se jopet novo dvoje nađe , pa se poslije ne nađe. Vrzino kolo rekli bi neuku . A jok! Životne frtutme zapisane u kitabima prije birvaktile vremena , a ća mu ga znan , najprije će biti od iskona.

Vrtio se Ibro Piljak par godina po Sarajevu, od mahale do mahale , ukrug i u vrtlog , pa jopet iz vrtloga u krug ,ko pas koji ima muhu u repu , a ne može joj dohakat , sve više razum gubeći , tražeć čerge kojih više nema , kljusina kojih nestadoše i radost života ubiše.

Samo sa Dobrim , urijetko , poneku oćuti , kahvu sa lokumom zasladi i nastavi da sanja da se oko njega čerge vrte i bez tragova u snježnim nanosima blude i odlaze nekud u daljine , slijedeči nevidljive prtine njegovih sanja. Umni čovjek nikako da shvati da bez Cigana i konja čerge nikad nije bilo i ne mre biti.

Rat ovaj serbljanskih i rvackih zlih hordi smrti i manijaka nekako dočekao. Raseljene sarajevske čergaše i Rome okupio . Sve bez izuzetka . Nije se imalo vremena za ono njegovo čuveno ” pohiti polako ” . Grad čednosti zajedno sa mahalašima odbraniše.

Jednom poslije rata dva ratnika se sretoše na Čaršiji , haman kraj Sebilja . Obdan , od podnevnog ezana i glasanja crkvenih zvona , laganice , ko dva rođena brata , haman ko Dobri i Baška baŠa sve poznate mehane obišli . U pauzi između dvije ture hodočašća krugove praviše. Od Sebilja ka Begovoj , od begove ka Sabornoj , od saborne do Katedrale , od katedrale do Hrama judejskog , od hrama judejskog do Stare pravoslavne . Od stare pravoslavne do Sebilja … Okolo uokolo dok im se nije zamantalo.

Vrtili se vrtili , ko munjeni autisti koji znanje znaju , ali ga ipak nikom ne obznanjuju. Traže li traže , i mjerkaju nebo , ptice , drveće , dućane i asvalt , maršrutu i arhitekturu ; sve isto , al nešto ne štima . I ništa nije isto.

Ezani megafonima paraju uši i ježe . Hodže se ulijenile , teško im se na minaret popet i kako Nebo propovjeda – umilnim glasom kroz šake sklopljene sa ušima u obliku srca pozivat narod na molitvu.

Zvona crkvena disharmonično otkucavaju ure i sate . I sveštenstvo se dobrano ulijenilo . Neukim ministrantima i priučenim liturgistima prepustilo teglenje i cimanje teškog zvonarskog užeta . To mlataranje užetom ponekad potrefi udar klatna u zvono , ponekad ne.

Pažljivom slušaocu se čini da sa njegovim satom nešto nije u redu , ili kasni ili brza , par sahata ili uri. A jopet , znaju da vakti više nisu isti . Da je u ovom užurbanom i nerazumnom vremenu zlohudih ljudi sve moguće , pa ne haju . Svjetina pognute glave , savijenog vrata i leđa , ko da im vodeničkim kamen oko vrata visi , nekako izgubljeno jurca , ko da su nevidljivim uzgenijama vezani i ko da ih tronacionalistička vlastela kandžijama u torove ugoni . Svaka u svoj , ne zna se koji je morbidniji i nečovječniji ; tagičniji i bolesniji .

Nepoznatih ljudi u kafana se klonuli jer vonjaju smradom i tupošću najdonjeg provijancilizma . U svakoj poznatoj se sa insanima pozdravili i piće drmnuli.

A opet jazuk neštimanje . Nema mazne Fazile da halal mezetluke sprema , a lohotno piće bez mezetluka život isušuje. Nema ni ljepot Šuhre da sa vojnicima cikće i muhabeti . Golobradih vojnika sa petokrakom na čelu više nema , neman ih obeščastila , pa ona jadnica svisnula.

No, ko mere mahalašu i čergašu , okrvavljenim i ranjavanim ratnicima za nebo i slobodu , dohakat il perce odbit . niko osim …

Pučanstvo se ibreti . Milicija , sad zamaskirana policija zabezeknuta , ne zna šta joj je činiti .

Golubovi i vrapčići se raduju , gugutaju i dživ-dživuću . Slijeću i vrane i švrake i pokoja grlica plaha. Osjećaju iskon i dobrota na česmama sebilja ruke miju i časne obraze umivaju . Samo ćurki i pjetlova nejma , skoro sve ih za rata nestaše . Jal granattom , jal minom , jal snajperom , jal žeđu i glađu. Najviše neljudskošću i bolesnim umom.

Na stepenicama Sebilja zasjedoše dva ratnika u uniformama sa kravatama i lakovanim čizmama. Pred njima dva aščinička hastala pun mezetluka; bureka , ćevapćića , brizli, bijelih i normalnih hajvanskih bubrega, pohovanog mozga i jetre, bilesim se i furdenjača nađe. Pride još suhotine i sireva raznih fela , turšija i domaćih kiselica , nešto slatka i voća , te par kutija francuske Gitanes cigarete bez gaća i Drine sa gaćama ( onu Blekijevu bez gaća Aljini lopovi ukinuše) . Ispod hastala ušlepali dvi-tri flaše , po jednu štoka i kurvoazijea , par gajbi sarajevskih klipača i bocun , crnog punomasnog , pitkog domaćeg abuzenzi vina . Takva vina na Olimpu pogančerski bozi i božice medovina zvali .

Slute vizijama vidjelica biće nenadanih gostiju , koje valja naukom dobrog domačinstva počastiti , poslastiti , najest i napit.

Akšamluk se veliki sprema , kore sintetički bošnjaci i velikački pobjeguljci , te lukavi istočnjaci i sanđaklije , što su doperjali u Bosnu , ha je njena armijama mhalaša i cigana čergara oslobodila . Ono Roma ne mremo preko usta prevaliti , ne ide nam . A i Ibru Piljka bi ražalostili. Hrišćani svoje negodovanje lijevom i desnom rukom zbrzavanje od čela preko ramena do pupka iskazuju. Prepoznaju se peto i troprstaši : odaje ih sučeljeni , lijevi i desni religijski formalizam u pristupu molitvi.

Policija , koja se nekad milicija zvala , kradom nestade . Vide niko ne ugrožava javni red i sigurnost . Niko ne izaziva sablazan na javnom mjestu. , ko neki političari koji iz bahatosti , neukosti i neodgoja , dva put godišnje ispred Begove džamije dijele par cenera od penezi , iz sehare opljačkanog narodskog blaga. A mir , kao i rat je relativna i subjektivna premisa.

Dvije , sad već sve više omalovažavane i ponižavane , ka kontejnerima gladnih gurane , uniforme u lakovanim čizmicama skoro i ne zbore. Dobri imena izgovara , Ibro Piljak ni jene ne progovara i samo glavom niječe.

-Šeća?

Ibro odmahuje.

-Rica?

Odmahivanje.

-Vesna ?

Odmahivanje….

– E'stela?

Odmahivanje…

-Esmeralda ?

Odmahivanje…

-Karmen ?

Odmahivanje…

-Šuhreta?

-Ma , daj Dobri uduni i ne pitaj me više , boli me svako dijete i žena koje monstrumi pobiše , Živ damare derem , živ mrijem , sanka u očima nemam , a ne mogu ni na tašte umrijeti..

-Oprosti mi , još samo jedna , molim te !

Prije nego se izgovori Ljiljanino ime , Ibro zakopa pogled duboko u zemlji , najdublje što je mogao , sklopi oči , diže pogled ka plavetnom, uskoro akšamskom nebu i rezignirano slegnu ramenima.

Dobrom suze u očima . Vrišti bol svakog djeteta i svake žene . Ubijenih ili nestalih , što nožem i kamom , što mesarskom satarom i macolom , metkom ili granatom .

Ibro ga zagrli , očinski pomilova po kosi:

-Da i Ljiljana nestadoše Dobri čovječe . Nikad te nije prežalila!

-Ni ja nju! Ni ja nju … vječni čovječe.– bolno muči Dobri čovjek.

Ibro Piljak strogo pogledava u Dobrog ko da mu se kroz oči u hipofizu zavlači i istinu čupa. Dobri ko da je led i kam , mirno u odsutnosti nervoze , bez treptaja odgledava kroz Piljkove zjenice i spoznaje beskrajna , mirisna i veličanstvena prostranstva , sad već izvjesno je Melkisedekovog uma .

– Vjerujem ti . A i nikad nas nisi lagao.

Dobri se skupi ko malo dijete na velikoj wc šolji , koje se boji ako neko pusti vodu , da će ga ona povući. Muk. Nema se više šta reći. A akšem se spušta i besanu noć i tamu u srcu doziva.

Situaciju neprebolnu, kao i obično nagrdiše i spasiše bjelavski mahalaši.

Eto Mojsija , prvi od konzilija , u Šokovom inatnom crvenom taksiju , tačno pred sebilj sa bijelom ramunjik na ramenima sišo i izišo i klimoglav pozdravom se natandario.

Eto ti Ome i Herce. Oma dva gusarska poveza unakrst preko očiju natakario da mu sunce slijepilo ne nabaci. Herco stentove i katetere po rukama premeće . Nemaju mu ih više gdje u srce ugraditi , pa mahalski doturi našli caku da prebačeni preko ruku mogu poslužiti. Niko nije pojma imo kako i zašto , ali Herco posto življi i još tužniji . Preko stentova svjetiljčice božićne nabacio , pa ko novogodišnja jelka čaršijom svjetluca, da bi se hajvani imali čemu ibretiti.

Mojsije zabrinuto gleda u fiću što ispred susjedne aščinice haman do izloga i begove čorbe zakantaše .

-Ko je vozio ?

-Nisam ja stentova mi .- odbranaški se trza Herco .

-Ma ja sam . – prizna Oma nehajno . – Stabilizirala mi se i ujednačila dioptrija , minus i plus deset i po . I tek sad dibidus , ko slijepac ništa ne vidim , al me moj stari fićek ko singerica služi , a i Herco dobro navigava. Jedini problem je kad zakunja. Onda vozim po sjećanju. Moram jer mi kočnice ne rade.

Odjednom od Miljacke zatarabuka veliki ciganski doboš .

-Deba i Lijeni garant. – kliberi se Mojsije.

-Kako znaš.- sumnjičavo će Herco.

-E vala , samo su nam još jedino ovi jetimi falili , eto kako znam.
Lenji u invalidskim kolicima krnetom gudi vino piju nano , ago Sarajlije , a Deba mu kontra basira velikim ciganskim dobošem i gura ga . Sve pogledava imal kakav jendek da ga isprca , jer zna da Lenjem ništa nije , osim što je zaboravio hodat.

Lijeni se jedini od mahalaše puške se nije prifaća, već se međ hadume civilne zaštite uvalio . U mahalaša mu rejting na nuli , možda i u minus pao , ni tromboza i ljenost mu kao izvlakuše nisu mogle proći Trpe ga jer se stidi i muči . Više , skoro i ne progovara. Samo klarinet gudi. .

Svi sjedoše i poredali se ko rukometni klub za slikanje pred tekmu i nijeme. Ni jene. Osjećaju nešto veliko se sprema . Sati se lome oni šute ; nekad u zemlju , nekad u nebu bleje .

Uto jedan vitka grlica , iz niotkud prhnu i na Dobroga rame umorno zaleže. Vidi se , napriliku je neki dug put izmorio. Dobri je beztežinski nježno pomilova po svjetlucavom perju , u dlan sipnu vode i malo meda i pod kljun je nutka . Dušom miriše , očima boje ljubavi mu se zahvaljuje , na Frkicu , ljepotu milu mu liči. Ispod krila izvlači pisamce , nehajno preleti pogledom preko njega i protura ga Mojsiju.

Mojsije čita i vješa zejtin usne od hau do hau i sebi svojstveno prevodi:

-Konj jedan konjski . Od Baška baŠe je . Jebo ga pas , da ga jebo!. Poručuje ne mre doći . Neka ga raspuštenica , jal udovica , ne mere se prokužiti , iz nekog Desenzano del Garda načisto svojom raskošju omanđijala i zabukagijala , na nekom jezeru Lago di Garda . Tamo neđe na nama bližem ili daljem zapadu , ne merem frštuljit , ali znam da je to blizu mezarja onih blentavih jetima Omera i Đule. Ne mre se maknuti od nje ko da su pupkovinom vezani. A i bolje mu je sa njom nego sa ovim vehtijašima .

Mora Deba bez truna ljubomore zamuhurat :

-Aha pupkovinom , pazi da nije! Uvijek je take baksuz sreće bio . Baksuz dovika ostaje baksuz .Vazda ga žene proganjale i sa njim se sijamskih blizanaca igrale. Jal raspušćenice , jal udovice , jal djevojke , jal udate žene , a pođahkad i junferice . Najgore u svemu tome je što se on ko pravi mahlukat nikada nije bunio, ni previše biro. Žena je žena , a zapisano – svaka žena je cvijet.

-E ta ti valja. Romeo i Julija u našim mahalama bi se zvali Omer i Đula.A Baška baŠa uvijek bio plaho za – tu sei romantica.

-Jes mi vala taj merhum neke pehli sreće . Ko sijamac hudi se uvijek na istom mjestu , žvaljavim , prsnim i bedrenim mesom spajao .– dodaje živi mrtvac Lenji – I eto zaglavio na trulom zapadu. E neka mu ,hoće se on blizanaca sa blizankom i bliznakinjama igrati.

-Šut’ pogančeri jedni , ne lajte , ni jene . Nemojte nam dunjaluk poganiti . I Istok i Zapad su Božiji . I Njegovom Mudrošću i Milošću imaju dva Istoka i dva Zapada . Za dobre i za loše Božije stvorove po jedan . Bliski i Daleki istok. Zapad i Dvilji zapad.A Bosna između. – Ljutito protestuje i dovi Mojsije.

Da bi nervozu ( ko fol ) prikrili mezu nabadaju i cugu tamane. I ispotiha svako malo otamburaju . Prvo tamburom i dobošem usitne onu Čerge , za brata svoga koji svoje tuge skriva i srcem zahvaljuje svojoj iskrenoj i vjekovnoj braći.

Zatim zatamburaju onu tamburalo momče uz tamburu…pa cugnu i zameze , pa sitnije primovski zatamburaju kad ja pođoh na Bembašu … pa zameze i cugnu , pa zacvile one …voljelo se dvoje mladih i ne klepeći nanulama, pa ga dobro šuknu i zameze …

…dođoše do one Višegrade grade … i napose one aj , dvije su se vode zavadile , aj Čehotina i krvava Drina . Ibro Piljak ih svekolike opomen pogledom strefi usred malog mozga . Muzika se namah ukinu , muzikanti se namgrodiše i već otežalih mjehurova , izvjesno je , odoše žuborit tražeć sjenovitije čoškove, kako koji i kako gdje . Bez imalo stida i ženiranja vodu pustiše. Jesu'l , il nisu za te budžake i kaldrme ginuli i krvcu prolijevali?

Nisu oni bešćutni i nepristojni bili . Jok , nikako! Već su kivni na svjetske vladare života i smrti , posebice zapadne što nakaradno vladaju svijetom i dozvoliše u srcu univerzuma najkrvaviju klanicu od svjetskih ratova . I još su bješnji što je vaskolika svjetska svjetina nijemo posmatrala monstruoznu klanicu kao neku sapunicu , prethodnicu Matriksa koji će uskoro smutiti i u čvor pamet vezati blentavim insanima . To su oni na te vladare i nerazumnu svjetinu , i ovdašnje truhle narodske krvopije u nemoći svojoj , vodu , pjenušavu od piva puštali.

Vrnuše se i ponovo cugnuše i zameziše . Mojsiju ranjeni damari ne dadoše mira i on ispotiha skoro nečujno poče da gudi Nizamski rastanak . Krneta se stidljivo priključi. Doboš harfskom profinjenošću nenametljivo daje takt . Tambura jeca , violina cvili , nebo šalje rosu …krneta tek ponekad jaukne…

*

*

Ibri Piljku suze vodopadima iz očiju vriju i niz lice plaze, ko bistri potoci sa ciganskih izvora , što u kristalnu Modru rijeku se pretakaju . Koliko mi znamo otvorile mu se slavine čemera i tuge prvi put u životu . Ali šta mi znamo , njegovi su vakti mnogo duži od ukupnosti naših života. Kad je do kraja otsluša zavapi :

-Nemojte tu molim i ko panju vas i ljubim , braćo moja .

Muzika sa zadnjim akordom u tren napravi rez . I onda sve utihnu. I oni , i noć , i Mjesec i zviježđe i miris neba , i cvrčci , i šapat trave. Samo šadrvan šaputavo i beznadežno vabi Emine , dok zvuk katedralskih tornjeva najavljuje ezan.

Mislima se kotrljaju mrtvi mahalaši i čergaši što uz njihova ramena i na njihovim ramenima zaginuše za Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti. Hajd , nekako , njih mogu i prežaliti i suzu ne pustiti . Muško je to . Ratnici ! Heroji ! Uzeli puške u ruku i išli slobodu , zemlju, grad , žene i djecu na Božijem putu i molitvom na ustima braniti. Znali su , neki moraju zaleći i doma međ voljene na tabut tahti se vrnuti il ne vrnuti .

O Bože Milostivi kako , kamo i kuda ćemo sa skoro nautičku milju puta 1601 komat , na milenijskom parametru , ubijene maksumčadi preboljeti , u duši sahraniti .

Gospode naš slavljeni i ljubljeni kako , kamo i kuda ćemo više od deset tisuća nestalih grlica , kanarinki , labudica , ljubičica i poljskog cvijeća prežaliti i bol srca zatomiti.

Ezan se javi . Kod ih čuo neki se osvješćeni hodža na minaret Begove popeo i poziva na molitvu. Tih , sjetan , umilan glas , pun Neba . Blentovijama se čini i nekako svečano tužan , kao da neki veličanstveni , oproštajni , nebeski adađo sluti .

Zora samo što nije zarudila . A nevidljiva nit noći i dana nikako da se raspukne i dan otkanta noć . Vrijeme se smrzlo sjećajući se stotina hiljada nevino ubijenih Bosanaca i neće da otkucava .

Inatno , Deba zaškrguće lohotnim zubima , zatreperi prstima i tarabuk lagano najavi – O ciganko moja. Lenji se rasani i nikad življi , krnetom tugaljivo povuče H i E mol, naizmjenično , Mojsije se nadoštiklava jedva čujno pulzirajućim A molom , Ibrina tambura skoro neprimjetno žice C dur prebire , a Debin tarabuk je samo treptaj prebiranja po svilenoj ženskoj koži . Nije bitno , jal po grudima , jal po bedrima , jal po vratu , jal po skutima , jal … ( Hej , poeto uozbilji se , malo , zauzdaj pogled i ruke , skrajno si od teme . )

Polako ustaju i još laganije se kreću ka Miljacki . Ispred njih se nekako sasvim očekivano pojavljuju , lepršaju i plešu veličanstvene i blagorodne sjene njima poznatih bića kojih više nema.

Obasjani svjetlošću dolazećih blaženih čednosti nevinog srca , krenuše prema Bistriku. Sedam kontura se spontano lelujaju prema mezarju Sedam braće.

Stari sebilj , Čaršija i mostovi Grada čednosti se sjećaju :

Čerge idu na nebo / Cigani lete nebu

*

*

Na putu do turbeta stigoše do Latinske čaršije . Nasred mosta zastadoše i sluteći mnoge privremene rastanke pustiše muzici da uzme maha . Ne one mahalaške , već lepršave i sjetne ciganske pjesme . A to mu je jedno te isto . Ljubav se jednako svira , pjeva , igra i damarima unosi u srca svakog čestitog zemljanina i na svim jezicima svijeta.

Na mostu zaigraše sjene njihovih najmilijih koje su nemani nestali. Oko mosta , u latinluku do Ćumurije i Drvenije i nazad Obalom do Vječnice i Bembaše i ponovo do Latinske ćuprije počeše se skupljati i seni svih onih nevino ubijenih čeda našega šeher Sarajeva grada Čednosti.

Zaplesaše i zaigraše sve sjene ubijenih bosanskih nevinosti slaveći Boga Mudrog , Vječnog i Živog.

I odjednom , vođene Velikom ljubavlju zaiskriše sjena mrtvih , kao svjetlost kandilja sa tisuće džamija u blagoslovljenoj noći . Zatreperiše i polako uzdižući se krenuše uvis , ka nebu . Tada bi u visinama , poput iskričavih munja brzinom zvijezda padalica , jedna po jedna nestajalla na obzorju , u pravcu doma svoga , doma milosnoga , podno arša Gospodara svoga…

Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedmoro mahalske braće koje nastaviše da hode ka mezarjiu Sedam braće , nestajući u izmaglici rađanja novog slavlja , jer Erdelezi je .

Nikad ih više nisu viddjeli zajedno .

Legenda kaže , svojom blesavom srećom su pronašli jedan majušni procijep u zakrivljenom postoru i nepotojećem vremenu i prešli na drugu stranu . Nije poznato da li je Mojsije odozgo hekno harmoniku. Nije imo razloga ???

-Ha , ha , ha! ,

Oćutiše mahalaši .

Na kraju ili početku svih puteva zastadoše , obasjani maglicama zabezeknuto diveći se ljepotama Božijeg stvaranja.

-Joj Bože Jedini ,koliko su čudesni i vječnom slavom i ljepotom obasjani puti tvoga stvaranja!

Ljudi cijelog svijeta će zauvijek biti braća i sestre , reče Milostivi Bog stvarajući Adema i Havu .

Hvala i Slava Gospodaru svijetova.

Amin za vjeke vjekova …

*

*

Dopisano

*

*

Ibro Piljak , poslijednji čergar ,vječni Žid , preminuo je polovinom Avgusta 2023.

Nikad nije imao rodni list , niti mu je trebao. Niko nije znao koliko mu je godina. A kažu da je aktivno nazočio ubistvu pretolonasljendika eF.eF. i još prije bijegu osmanlija iz Bosne.

Zadnji rat u Bosni mu slomio nevino djetinje srce.

Nije bilo sahrane.

U noći bdijenja tijelo mu pred gutom svjedoka jednostavno isparilo u havu.

Niko, ni hitna , ni sudstvo , ni milicija , hablečine pogotovu ,nije vjerovao u tu bajku. Mislili neka ujudrma mahalaša i cigana čergara.

No , nisu ništa našli. Ibru Piljka pogotovu. Nema ga . Nesto . Hava ! I niko ga nije tražio. Jalov posao i jazuk pomisao .

Ispod ” samrtnog” jastuka našli dva srebrenjaka i pismo za Dobrog.

Srebrenjaci kažu da mu još nije vakat za lađara rijeke Stiks i podzemni svijet. Dok je Dobri čitao srebrenjaci nestadoše . Niko ne zna ko je od prisutnih klepio srebrenjake . I oni isparili u havu.

Pismo je Dobrog uputilo u Holandiju .Nevoljko je otišao. Obećao sebi da iz Grada Čednosti neće micati bez prijeke potrebe.

Moro poslušati Ibru Piljka. Zaslužio Veliki čovjek.I nije pogriješio. Mudrac zna sve tajne.

Dobri se vratio veseo i pun nade. Ponekad nije sve crno kako se čini.

I zato je zamoljen da ponovi ovi zapis. Valjda neka “holanđanka”.

U njemu je jedno pitanje na koje je našao odgovor.

Rane su se ponovo otvorile i svježe su , a on je još u nevjerici. Istinu zna , ali ne smije je ispričati. Boji se da će čarolija nestati. A mora ponovo mnoga pitanja preispitati . I tražiti nove odgovore na stara pitanja.

Jednog dana,kad se sabere i eventualno pronađe odgovore možda ispriča istinu o pismu i šta je tražio i našao u tujini, i poslije nje.

Uh , život je toliko lijep da ponekad zaista do dna duše i suza zaboli svojom ljepotom.

Sve se dobro svršilo.A kažu sve je dobro što se dobro svrši.Mojsije se nije strmekno, ni krepo ,pa se dame , do daljnjeg , nisu brinule šta će biti sa harmonikom.

Nemojte misliti da je on bacao harmonike iz ćeifa i obijesti, ponajmanje iz egzibicionizma i šprdnje. Nije frajer izazivati sudbinu. On ih je bacao od tuge i žalosti. Znao je da će , mnogi od njih , skoro svi, biti natakareni. Blago rečeno naj…jazukaće ko žuti , pride Aboriđani i Indijanci.

Kosara je već usnila. Frku je po ko zna koji put slamao život. Jela Jelena i Herco će uskoro , poslije njihove velike tragedije  biti dvoje se našlo , pa se nije našlo. O Dobrom neće ni da razmišlja .Što više sreće ima to ga veći belaj  poklopi.

Evo , on već zna , ko da mu je Jablan šapnuo , da prelijepu i mirisnu Vesnu , netom, dekiku poslije ove fešte u halvatu više Jablana – Dobri ,njen grad , njena jatagan ma'la , pa čak ni Ibro Piljak nikad više vidjet neće . Melkisedek će znati gdje je , tamo negdje daleko kraj nekog tujinskog mora , ni na nebu ni na zemlji, zakapijana , po mahalski omeićena zidovima brez povratka.

Normalno , za njih ona više nije od ovog dunjaluka.Ibru Piljka besa priječi da bar Dobrom olakša um.Za Dobričino srce ga nije briga , ni kolko je crnilo ispod biserne suze. Muško je . Nek se snađe. Tako ih u mahali od devete godine  odgajaili. Tako mu na travi u Mićkinom gaju Vesna izgatala, a on merhum je nije slušo. Bio zabavljen…i opet bio zabavljen. Ma znate već ščime.

Napose ,sve grlice će mrijeti mlade  , da mlađe ne mereju biti  i jedna za drugum. Srećom ovaj put po redosljedu. Polako po istilahu. I sve slomljenog srca.A puno je tu skršenih pepretum mobile.previše , a lijeka nejma.

On je harmonike bacao ,da one sa stodvadeset basa  vrište nestajuću ljepotu i mladost  umjesto njega . Neuki i budni su se sladili. Neka, treba im to. Previše su se uzoholili i razmahali.

A nisu !

Oni su bili jedna prelijepa mladost , nalik djeci cvijeća , koja se u radovanju zbijala , bježeći od ljudi , jer je osjećala pošasti , tamo negdje van njihovih mahalskih snova i đardina. Bila su to nevina djeca koja su blentovlukom pokušavala da se umile sudbi, iako su znali da je to tuhafli posa.

Mahala zna : Šta će biti , ono će neizostavno biti , ma koliko ti dobar  il mahnit bio ! A ako se kofrčiš onda si tek ograisao.pitajte …! Bolje nemojte. Jazuk . I vama i njemu.

Zato su živjeli neumjereno, neorganizovano , reklo bi se haotično. Ali ni to ne korespondira sa istinom !

U središtu njihovih umova , u punom  obimu njihovih krvnih zrnaca i čedne duše postajala je samo milost i ljubav. I Jedan Jedini Milostivi Bog.  On ih je vodio svojom milošću i podario im blagodeti , kao kompenzaciju za one  beterne dane koji će doći.I daće Milostivi i poslije njih.

Mojsije je bacao harmonike jer nije mogao da utiša stravične slike i očajničke krikove  što izluđuju i mute um do krajnjih ivica razbora, za koje nije znao šta znače. Znao je i koliko će tragike , besmisla, krvi i nestajanja  nevinim ljudima donijeti , ali je nije znao kada dolaze .

Jer napokon , sve je u parovima. I tu vlada vječna harmonija i savršeni reciprocitet.

No , vratimo se mahalašima , dok još uvijek vlada njihovo mahnito , nadrealno i apsurdno doba.

Oma pričo, da će Deba, jal’  zbog  Frke , jal’  radi Ankice, sam sebe natandarit u potonjim danima .Baš ko žuti koji traži minu ili ko  Kiklop poslije Trojanskog rata. Ne pitajte nas na koje su žute mislili. Jal Ruse, jal Švabe, jal one sa dalljeg istoka.Oni su su uvijek najviše natakarivali, pokušavajući druge da tandaraju. Mojsije potvrdio Ominu baljezgariju .Bio spreman , ako treba  i zajedno sa harmonikom sa Jekavca zamuhurat.

Njih dvojica se jedino i nikako nisu mogli dogovoriti za godinu Debine bajunet  kalvarije.Omin kaleidoskop  kaže za tri i po i po godine. Mojsije ko stariji, pečata sa stodvadeset basa muhura da će se to zgoditi  i četiri i po i po  godina poslije. Ono radi stiha i rime ; i po i po – pipo , pipo .Nežemo detačjisati šta, ko , koga i tako to.Zna se!

Inače, u mahali  svi voljeli okrugle brojeve. A njoj svi brojevi okrugli. Kontaju ćim si jedan broj iskanto ti si ga i zaokružio . I čim se rodiš tvoj broj je za vike vikova iskantan i zaokružen.Prosto pravilo trojno – postanja, ludorija i nestajanja.

Nisu potrefili. Desilo se da je Debu nerazum safato  pošljen okruglo četiri godine. Mi počeli sumnjat u njihove proroćke vizije.Zamalo otfikarismo njihove onostrane audio vizuelne  sposobnosti.Kako smo znali šta su vidjeli,to vam ne možemo rjeti. Nama zabranjeno da sudbonosne polutračeve širimo.

Sve ostale detalje su ugajgulili , do u bocu. I kako,i gdje i s kim.Bilesim i zašto. Ali nikom nisu pričali.Ni jedan drugom. Kažu,  zabranjeno je  pričati o onom što će se desiti, dok se ne desi. Tako rade bogohulnici i neznalice.I normalno pogriješe.. A poslije nema smisla bilo šta lajati. Bilo , pa prošlo. Niko živ ti neće povjerovati da si znao šta će da se zbude.

Deba  toliko zaljubljen u Ankicu bio ,da bez nje  nije mogao disati .Da bez nje. To je sasvim normalno .Dah mu bio u nosu.Presjekla ga  Macina i Dijanina smrt od prije trinaest godina.Dijanu je sprco u svoj koš da Maci pravi društvo.I onda šta će on nego dah olovkom iz nosa  izbijati.Da ga boli toliko  da zaboravi na pravu bol.

I Ankica je Debu voljela, što jes’,jest. Krvnički.

Toliko ga je voljela da su mu leđa ,svako malo , bila izgrebana, kao da ga je neko grabljama  grabuljo.

Toliko ga je voljela da mu je dušu htjela isisati.Sve su to veliki plavi biljezi po Debinom vratu i tijelu svjedočili.

Bila je to tolika ljubav da mu nije dala da ustaje sa nje. Bojala se razdvajanja, Kao da je slutila , ako se razdvoje na više od jednog časa da će ga neko prokletstvo posred džigere  spucati.

Bila je to velika ljubav.Ni nalik Frkinoj. Ljubav zbog vođenja ljubavi, zabave i strasti.Zbog Ankice je raju zanemario. Odakle ti vrijeme za raju  frajeru zatalambačeni.

A to je dobro.  I nije.

Dobro je, ona mu jedina prava ljubav u blentavom životu bila. Normalno,poslije Mace. I poslije mnogih.A Dijana  je djetinja ljubav bila. Dobričina , a ne njegova. a on umislio da je to isto.I mnoge su otplivale kraulom , odnosno slobodnim stilom  u život bez đul bašto ,anterija i ćemana. Jednostavno, odrasle su. Jadna li  im majka!Ubile su djecu u sebi , jer su ih majke i očevi na to natjerali.

I nije mu Ankica  srce slomila.

Smrt Macina mu je dušu zaledila. Srce na ledene komadiće isjeckala,pa u prešu stavila da bi lakše kroz venoznu iglu  u ahilovu tetivu urezala. Da ljudi ne vide sleđeno srce.Da misle da ga to tetiva boli i da zbog nje gluposti radi.

I nije mu Ankica um popila.

Popila ga Frkino vrištanje,kada se grlica skršila. Popio ga  sram i kajanje,što nije vidio bol grlice male i snenu ljepotu duše njene.

I nije on od  Mojsija  tražio milju penezi radi milje dinari.On je tražio milju da ne počne vrištati za Frkom, za Macim,za Dijanom,za svim silovanim djevojčicama i djecom svijeta.

I nije on zauprave rekao da bi je natakario ,da je tri puta bolesnija bila. On se samo kofrčio da bi ljudi mislili da je bezosjećajna odrtina.On je samo sakrivao od ljudi  da je siromah –  nema ono što mu je oduzeto kad je skoro dijete bio. Djetinjstvo i jedine ljubavi.

Mi mislimo da to  nije dobro, ali nećemo sudije biti.Nije naše da sudimo. Prestali smo bilo kome suditi od one noći : krvavih doksata i hoće li ta milja.  Nije naše pamet prosipati i učiti odraslu odrtinu ili bilo koga ,šta im je raditi i sniti.

Nije dobro, jer neće izaći na dobro.A kada nešto ne izađe na dobro,onda to zaista ne miriše ni na kakvo dobro.I nikad zlo nije dobro.Osim ako je sa Neba. Tada se pogan briše sa dunjaluka.

On otišo u vojsku,zvala se Jugoslovenska narodna armija.Ko biva svi dunjalučanini ovih prostiora Jugosloveni. Jes, kako nije. Sve sami bjelogardejac, ustaša, četnik, balista i fašista.

I tako Deba – pravac  Mačva, u Šabac pored Save,nedaleko od Mišara.jadna li mu Ankica. I sada se se saznati zašto mu Mojsije nikad nije htio odsvirati onu:

-Jesen stiže , rano moja,

jabuke i kruške zriju

a mog dragog rano moja,

babo ćera u armiju.

Šabac . San snova.Njemu drago, srce mu ko tenećka puna bijelih bubrega , uokvirenih reš pečeniom brizlama i pokojom jetricom u paradajz sosu. A Debi svaki paradajz nalikuje na krv i grijeh , zato nije volio džigaricu u paradajz sosu. Šuha?Grijeh predaka? Izgon iz raja? Tko da zna?

I uvijek je sve u parovima.Na Mišaru mu zalego pradjeda sa majčine strane. Nikad nije reko poginuo.Kaže junaci ne ginu,oni samo zalegnu ko zaklani kurbani.Zamalo je on par mjeseci kasnije , aman do svog pretka zalego. Hairlija do hairlije , reko bi naš narod.Nije da mu je namjera bila.Išao se  pokloniti senima njegovim.

Poslije toga , će mu se srce još više napuhati.Ko karpuza bilesim. Ona iz naših bostana. Međ’ Ibrine, međ’ naše, međ’ svoje ,međ cigane došo.One čuvene,  šabačke čivijaše. Krivili ih ne krivili ,trijebili ne trijebili,ne moš im opepelit. Čivija uvijek ostaje čivija, oliti ugursuzni kofrčavi klinac.

A klinaca ima raznih veličina. Oni ko feniks ptica samo  ponovo prhnu, da bi zakucavali i zakucavali. pa red muzike,pa red zakucavanja. Pa pjevali i igrali. I zakucavali.Životu se radovali.

I … ma znate već.Dosadilo nam ponavljati.

Prije vojske , on tri godine Ankicu učio šta je sledovanje i fasung. Normalno ne onaj od sijalice , a bome ni granapski. Pa onda je navikavo na capin i bosanski grb.Kad je taj nauk primila prešao na jastuk i šilte . Potom joj domaću radinost i sitne vezove u najljepšem svjetlu prikazivao.Aman i zeman  o svemu je , do najsitnijih detalja,onako svojski,mahalski,haman Bjelavski uputio . I san kraljice Marije Terezije  Mujo bi mu pozavidio. A bili su i u rodu.

Šteta što su današnje kraljice – ocvale mrziteljice dunjaluka, insana i takara! Inače bi Debi i njegovim ashabima nove dvore izgradile.Samo oni zasigurno ne bi u njih uselio.Ne mogu se, ba, mahalaši iz Saraj dvora, Sarajeva Grada čednosti i Bosne zemlje Božije milosti  nigdje maket . Istog trena bi se vaskoliki dunjaluk tumbe prokrenuo i ahireta fato.

Ona o fesić vezu   i svom tom potonjem nauku pojma nije imala.Nije znala da tako nešto postoji i da se mere tako nešto zbiti. Jako u Sarajevu došla. Otac bio vojno lice,kapetan iz onog  papskog , bludnice  sa sedam brežuljaka ,a ne našeg  latinluka.  Ha su dobili svoju ćupriju, naš latinluk se posevdisao, , pa ga pravi , zadrti latinluk  nije begenisao. Otac joj se nikad među rajom nije snašao, pa se propio i belaje pravio.Najviše sebi i najbližim.

Dakle Deba otišo u vojsku ,a ono  ga Ankica  , za nevjerovat , skoro namah  prevarila.

Čekala bi ga ona,vjerna mu je bila,ko kaluđerica.Samo se molila i svijeću u gumu ponekad zavijala. Moralo se. Sigurno je sigurno,što bi rekle ona  opatica za nevolje i preše . Nekad toliko zasvrbi da glava boli.Ali čula , prevario je Deba sa nekom cigančicom, vatrom živom.

Nije se Deba nikako mogao opravdati, ni da mu je kojim slučajem Tito kum bio. Poslao nekom svom “vrlom drugu ”  haber hvalu kako se provodi i na sitnu , jaransku knjigu sve stavio.Ne mere muško jezika kapijat.Pa to ti je!

Vjerolomni drug  pokazo Ankici, crno na bijelo. Deba u Šapcu sa cigančicom  večere raspašta i zore ispašta.Mislio se  levat ovajdisati. Znao kako je Ankica ljubomorna , češljugava i osvetoljubiva bila. Iako su češljugare po ženskom svrbežu , a po muškom lijeku  nazvali, ona ni mukajet. Nit komentarisala, nit haberliju pogledala. Uzela takarli  havaz papir, dvaput ga oko glave okrenula  i dvaput poljubila ,  okrenula se  i bez riječi i bez ljutnje kući ošla.

Danima i danima je čitala pismo izdajničko i beterno. I šta će žensko. Osmaila se i vrištala i plakala. I opet ,čitala i plakala. Život na koncu nosila,zamalo izvisila.Ipak dijete u noj nije se dalo.Ne ,nije trudna bila,što bi neki zluradi namah pomislili.Bez obzira na nauk ona je devetnaestogodišnje  dijete bila.Srce je zamalo nije izdalo.Žensko je to srce. Djetnje , živo , nježno i puno ljubavi.I krhko ko paučina. Ha zlom  puhneš u njega , kvrcne ko ljubićica ili ivančica.

Koliko boli i tuge Žensko srce može pretpjeti i preboljeti,jal ne preboljiti, to uskotračni muški insan skoro da i ne mre skontati. A i onako ima malo   normalnih muškinja. Većina  se  stalno nešto kofrče radi ničega , a i anoreksični su. Vole se time dičiti , jer je to u potonju modu ušlo..

Srećom sjetila se Debine izreke:

-Kad te neko prevari ti samo duboko udahni ,sjedni i razmisli.Mereš sjesti samo  ako ima kakva mehka šćemljica. Ne na minder ili šilte, nikako. Ušuškaju čovjeka i u polusvijest ga bace. A to nikako nije dobro. Jazuk. Polusvijest ili bolje rečeno pomućena svijest  uvijek vodi u helać.

-Konjina,ali ponekad je znao i pametnu zatalambačiti. Ono pravo. I vako i nako. – osmjehnu se u svom belaju , polutugaljivo , Ankica

Ustala Ankica sa dušeka mehka, sjela u fotelju i dobro razmislila.I još jednom.Treći put nije trebala. Natakariš Debinu  čivijašku sreću . Mrtva, hladna – prevarila ga .

Preporučeno mu pismo bez riječi ,sa samo jednom slikom poslala.Na slici ona i novi zagonđija.Neka hablečina vidi se.Ni po jada što je sa nekim na slici.Po jada je što su gologuzi ko od majke Ankicine i hablečinine rođeni.Drugo pola jada je to što se vidi da je Ankica u bijesnom galopu.

Oni novi njen vidi se podficirski sin i hadum.Natandario na se  šinjel očev,konta to mu kredibilitet daje.Jel’ to svoj klitorčić u vodnika sam proglasio, ne zna se.

Mahalaši poručili :

-Deba nije bitno,joj ljudi moji, kakvog je levata našla.

Ali Deba je prepozno Ankičin testamentli amanet:

-Konju jeda!Što si tandaro,tandaro si.Fajront!Nema više!Znaš onu,dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.I ovakve hablečine kao ovaj na slici će umakati ono što si ti mahalaš silni prezreo.Ti nikad više!Pa ti vidi šta ti je raditi.Imaš dvije ruke i mali mozak.Veliki ti , izgleda, neka mala slatka firaunka popapala.

Deba poruka zaboljela i posred srca  presjekla. Zabolilo ga toliko da mu je razm u jednom trenu vrana popapala.Usred slavlja u jatagan cicvarić ma'ali se prifača bajuneta i napravio hejbet bušotina na jetri . Normalno nije pocurila nafta, već pjenušava sukrvica Debine krvi i ciganskog piva. Šta je dalje bilo – opisano je u drugoj štoriji.

Zna se samo da ga je šio oni isti doktor Semiz,što mu je dvaput operiso slijepo crijevo. Kaže hećim – više je rana na jetri bilo nego što džigare ima. Dovoljno za dvadeset devet šavova.On dodo jedan šav da bude ramazanska cifra – 30 okruglo. A i on , znanstvenik – vjerovo da je sve u parovima.

Ankica nikad više Debu ni čula ni vidjela, jer je tako nanijetila.Pisma njegova krcata ljubavnih isprika i emocija , bez čitanja u smeće bacala. Prestadoše dolaziti.

Za hudu štoriju čuo oni čuveni čivijaški muzikant i pobro Debinu slavu. A more i dalje o hridi tandara dok dva galeba bijela , možda ona ista, pod plavetnim nebom , put anđela šire krila.

A Ankica?  Udala se za za onog sluntu,namah.Nije to trajalo ni godinu dana.Džab’  džabe ti.Nauk je nauk,ne m'reš  bez nauka. Teški mahalski uslovljeni refleks.Fina je ona , aman mahaluša bila.Nije bila rođena zaistinski varati bez razloga. Razvela se nakon dvi-tri godine, za pravog se udala,troje djece rodila,sa ratom se iz Sarajeva iselila.Postala nesvrstana , pobjeguljska dijaspora.

Svake poslijeratne godine o Debinom karambolu navrati u Sarajevo.Nazove Dobrog i odu u Galeriju.Jes da nje nema,sada je nekom carevom, jal tako nešto kafanom vabe. Njima nije bitno.Važno je da proćute o birvaktile vaktima.

Dobri skonto,nedostaje joj Sarajevo i ona vremena.Kako se samo jastučilo i šiltetalo. I još svašta nešta. Neće da pita za nikog.Ni da li je sretan i ni kako je. Misli da zna da nije sretan i da je nikako .

Dobri joj ne odgovara da onaj niko,nije dobro od kako se hekno i ne razdvaja se od one njene zadnje slike.Jahačke.Drži je blizu srca da zna šta je iz čista mira sje…izgubio. Ponekad je pogleda da ga srce muči i da vidi ljepotu kojoj je na bigajri hak život skoro udžehenemio.Ništa više. Ponekad je na trideset šavova prisloni. Umjesto lijeka. Ne pomaže.Ni jedno ni drugo. A prelijepi život bez curika greje dalje ,  

Ankica i Dobri se i bez riječi dobro razumiju i ispričaju.Taki je ovi grad.Ne moraš pričati,a srce ti puno lijepih riječi,ljubavi i snova.Kad skontaju da su se dovoljno naćutali izljube se i pozdrave.Nadaju se da će se dogodine sresti.Ako se ne sretnu znači da je jedno od njih prešlo na viši nivo.Još se susreću.

Dobri ko Dobri . neće da joj rahatluk kvari.I ne priča joj da je sve u parovima.Ona to zna , i našla je svoj , ali ne zna šta je Debi bilo suđeno u tim uparenjima.

A i Debu više ne susreće.Što se susreto – susreto se. Više  ne roštilja.Sve rjeđe prostire šilte,a i glava mu više ne begeniše jastuk, iako je dobrano , već stađunima  usnio. Hoće to sa godinama.I sa snovima.Isto kao sa parovima.

Ufurasmo u novo ljeto .

Nadamo se da će biti bolje.No, mere biti i gore. Nama je da život slavimo i da mu poželimo dobrodošlicu.Možda nas upamti po dobrim željama pa nam uzvrati.

Vrijeme je malo kaharli i takarli.Snježno . Neka ,tako nekako i treba da bude. Što bi stari rekli, takav mu vakat – i na vakat i nevakat.

Vi ste napokon mlatnuli koji slobodan dan više i uživali u svetosti svoga toplog doma.

Napolju je neko zakukao- sneg će opet voljena.

Neka će pametnica reći:

-Nije budala da po uvom s'mogu još izlazi.Nije on ko naki bezmozgaši da svako malo ispadaju van. To što ispadaju to je njihov problem.Ali što ne obave posao to je naš problem Samo zasvrbe i pobjegnu.

Džabe mi Debi pričali o Muji i kraljici, o Jasmini i crvenom fesiću, Marama i Krivuljarima. Uključili mi koji put i tetku Hankiju, A-a.Ništa  ne pomaže. Čak ni ona mahalska ” Tamburalo momče u … tamburu” , valjda , ne pomaže. On svoje pa svoje !

Dajte ,vi što o đardinima i anamo onim stvarima pričate, ispričajte više jednom, šta je Deba svom noju šaretio pa ga ovaj , iako bez mozga , na mig slušo , kad i gdje god je tamburo. Tamburu dakako. Stvar refleksa i percepcije . Stara mahlaska fora.

Mere , ali neki drugi put Još su praznični  dani i roštilja se. A Deba noja ucjenio roštiljom. Nećemo ljudima sofru neukusom da zabiberimo.

Ali kada su  se riječi počele kotrljati ne mre ih čovik tek tako curiknut. Lakše nam biva što su se i roštilji zamorili. A i nisu ko što su nekad bili. nema dima. A gdje nema dima nema ni vatre. A gdje nema vatre nema ni roštilja. A gdje nema roštiljas nema ni…

Zato smo odlučili da vam natakarimo jednu, nesavršenu mnogoumnu takarli epizodu. mi je nazvali Jablan. Ko zna zbog čega, možda vi skontate.

Epizoda Jablan

Vako je to na priliku i nepriliku bilo.U mahali uvijek tako. Nekom prilika, nekom neprilika. To vam je ko tura jazija. Ako kinta ostane u vazduhu niko ne dobija , odnosno svi dobijaju jer niko ne gubi. Čisto ko suza koja je razlila šminku . Ako padne na zemlju neko je zijan, garant. Tako vam je  našteljen svijet. Sve vam je u parovima. Evo i ova tura – jazija je skladan par. I svaki broj pomnožen sa parnim je paran. Prosto proširena računica prostog pravila trojnog.

Ide nam ovi Ajnštan osvake nove godine naopako. Ko Maru Daskaru krivuljar. Odnosno kriva tahta.

Evo: E/2 = moc.

Elevetor kroz dvaput =mahalaš okerapio curetak. Jes ovi Ajnštan bio neki šeret i neuk čovik. Čuj dvaput. Biži ba. Ne bi ni jedan mahalaš radi dvaput dušek ravno, osim kad bi moro.

Ništa se nemojte čuditi. Nismo to mi izmislili. To je Debina dobitna formula. Nismo mi od onih koji ne znaju pametnu progovorit, a stalno im verbe opscene u malom mozgu. Valjda velikog nemaju. Šta mi znamo? Bježe od dokazivanja , odnosno lobotomije.

Dobitnu formulu ćemo vam drugi put objasniti. Ovo je priča o roštilju i noju. Da bi pričali o roštilju moramo vam prvo pričati o noju. Ne mere ništa preko reda. Pitajte bilo koju babu.

Deba se ugledao na Baška baŠu , pa i on svog ;anamo onog zvao noj. I sve je od riječi do riječi od Baška baŠe o noju napametio . Baška se nije ljutio, Zna znanje. Ni jedan noj nije isti. A ne valja se ni falit. Mogla bi se oholost i objest o glavu obit. Deba mu u to doba najbolji jaran bio. Poslije nije , jer je u tujinu zaždio , Čuo tamo pijesak nešto topliji i podatniji.

Mošte mislit blentovije.Tražio pjesak u Parizu. Al nije loše prošo. Našo hejbet … , druga, mere se reći životna priča.

Svjestan je Deba, ime nimalo poetično ali je realistično. Njegov anamo onaj,  ko svaki noj,  uvijek tražio neku rupu da glavu sakrije.Njegove ženske se nisu bunile o primjeni , već o imenu. Ali on ne da progovorit o promjeni , jer promjena znači i nova kotizacija na tržštu nekretnina. Da li nojeva glava u pijesku ima veze sa nekretanjem ili nekretninama , a možda i kretenima nije jasno.

Kažu one – makar da ge labudom ili mišom nazove.

Jok, ne da on progovoriti. Joj,jesu ove žemske neke blentuše.Noj bio i noj ostao. Kapak. I besa.

Prvo , recimo, kako ću ga labud zvati? Jes da je lijep ko labud, ali je nježniji i baršunastiji od labuda i goluždrav baš ko nojev vrat.Labud urijetko zaroni glavu i to  samo kad je gladan i  ribe ganja. A njegov noj se zarovi i zaroni ha se ribici nešto prisni , il je gladna , il je nešto zasvrbi. I kod njega to ronjenje nema veze sa glađu. Možda ima,onako figurativno, ali ne sa njegovom već sa ribičinom.

A  onaj Mikelanđelo Ledu i Labuda bilesim sparivo.Nema veza,Znamo da je to samo figurativno i slikovito po mitologiji , i da je labud bio onaj grčki pohotljivac Zevs.Kad tom đuturumu na um opadne anamo ono , baja li baja. A jednom Deba pred Mojsijem skonto da je Mikelanđelo peder . I dodo slikar ko i Mojsije. Mojsije se plaho ljutno. I gramafon na bigajri hak o hladnjak hekno.

-Kako će u ovom bezbožničkom svijetu , koji ne vjeruje u Olimp, bolan , labud zavest ženu.

-Da li bi voljele da ih kljuca neko samo kad je gladan i kad se  njemu perje digne i koji se boji ukvasit ili uprljat? Ili bi više voljele nekog ko bi uvijek spreman bio glavu poturit , kad se njihovo paperje nakostriješi. Koji se za njihov hatar bio spreman ne samo se pokvasit i uprljati  perije , već živom glavom u đardine, dul bašće i maglice jurišat i minimum nerješen rezultaj izvlačiti. I opet i opet, i sve isponove.

Vidi se da je Mikelnanđelo pederčina , hoće se reći transeksualac bio.Šta on zna šta je žensko i ća njoj triba.Čuj molim te labud.Neka njega labudaju, misle normalne ženskinje.

Kao drugo, đe će ga mišom zvati,kad mu miš nije ni do koljena.Ono jest – i miš ti brate moj u rupi se krije, čim ga ga nešto preplaši. A mnogo je plašljiv. A ovaj njegov  slunto ko kad mozga i očiju nema, ništa i ničeg se ne boji.Jok nimalo. Juriša gluho i ćoravo bilo na sve što se ženskim zove.

Koje je on Scile i Haribde prodevero ni broj im se ne mre izbrojati. I ništa mu. Ponekad mu ko svakom pravom mornaru malo pozlije i onda se obeznani. Al čim sebi dođe nastavi jal sa plivanjem i ronjenjem; može i liguranjem. Kad zimu pomenusmo , kaže Deba, jako mu je drag i džidži midži, al u toplom.

I neko bi ga sa onim jadom od miše poredio.Nije to ljucki, ni hajvanski. Joj svaka bi žensko od mene pobjeglo kad bi im reko da mi se mali zove miš. Ne samo da bi pobjegle , već bi se razvalile od šege. Vidi čo'eka aman dva Žileta do metar i devedeset ,a anamo oni mu ko miš. Joj kolicki je tek kad krepa. A moro krepat svako malo. I sve bi po čaršiji rastubili o mom mišu i ja se nikad ne bih bilo kakve mišice ili rupice  dohvatio. A kamoli đardina ili dul-bašče nauživo.

Kad se ko mornar vlada što ga ne nazoveš mornar;pitala ga neka.On kaže – nisam levat. Mornar ti po mjesec , dva, ponekad  i po godine, godinu, dvije ne vidi nikakvu hajvanku da se u njenom zagrljaju sakrije i ujšuška i jade iskanta. A moj bi ti noj presvisnuo kad ne bi negdje glavu svaku noć u tamu ili u pržinu sakrio.

Mogo bi ja kaže Deba, nabrajati do sutra i prekosutra, čak i do nakosutra, zašto sam blesimetra  nazvo noj, ali neću. I ovo je dovoljno za basnu i pouku. Neki drugi put nastavim priču, ali vam ja ne mogu dugo pričati inače ću riknuti od gladi. I onda mi džabe sve muka oko noja. A i bijeli bubrezi se hlade.

Dakle , naravno naukovanje :

Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari il’ sebe osloviti ili imentovati. Mere vas na loš glas iznijeti ili vam se o glavu slomit.

Ne onu  nojevsku normalno, jer bijelih bubrega je sve manje.

Tako vam je i sa Debom. Kod njega ništa ne ostaje u vazduhu. Znači neko je zijan. A neka u dobitku.

Jednom, jednog subotnjeg sunčanog jutra Deba, vas usplahiren i bez duše izleće iz taksija i grunu u Mojsijeva vrata. Zaključana. Znao je on to , ali voli da gruha u sve zakapijano , dok se ne otkapija. Makar i  u vrata. Stvar navike. Zvoni ko lud , niko ne odgovara. Deba čuje neko struganje. Kao da neko tapete struže. Skonto namah, Deba da se Mojsije garant šilteta i ko stara, hinjska lija se ušutio.

Ne prolazi to kod Debe. Navalio se na vrata ko budala na novine. Zvekir zveči ne bataljuje.

Otom , pošljen potom , čuje , eto Mojsija kako hodi preko dvorišta. Lako mu ga je bilio prepoznat. Klepeće nanulama ko rahmetli mu nena. Otvara vrata ljut i mrk , ko Musa Keseđija. Samo kratke, parhetne gaće na njemu, poderane, bezbeli na koljenima. Niko nikad nije postavljo pitanje zaštio su svim mahalašima gaće poderane na koljenima.

-Šta hoš konju konjski, đe si navro , nejmam ti ja vrimena. Žurim na posa. Kazuj , koja preša?

-Ja dobrih ti gaća za posla. Parhet svila iz ćilimare sa Ilidže garant. Možda ću imati problem. Čuj , na poso sabatom sabahilden in the morning u parhetušama? Jes ti jaka finta! Meni našo bombe valjat!

-Što se nisi Dobrom javio? On ima rješenje za sve. Samo se počeše po glavi  i eto rješenje. Samo mi nije jasno zašto se češe desnom rukom iznad lijevog  uha?

-Tako mu lakše.

-Kako bolan lakše? Eto probaj ti.

-Jebo ga pas, stvarno nije lakše. A , Dobri će pomoć, znam ja to. Dobrica je on. Ali će poslije po čaršije znati za moj belaj.

-Nisam ja znao da je on taki lajavac.

-Nije on nego Lenji.

-Kakve veze ima Lenji sa tvojim problemom,

-Nikakve, samo kažem da je veliki lajavac.

-E jesi ga našo. Ih , Lenji lajavac.On u po godine ne progovori šest riječi .I on da nekoga olajava. Idi bolan pa se liječi.

-Išo bi, al nisam hasta.Kad Lenji počne šaretiti , to državna televizija prenosi. Izbiriko se i to neka umjetnost postala. Zove se pantomima. Pored Lenjog uvijek stoji il sjedi, jal Baška baŠa ,jal Dobri , Oni prevodioci. A šta oni mogu prevesti, to ni pas maslom ne može omrsiti, a kamoli Lenji šaretit.

-Hajd, mani šupljanja i problem  na sunce. Ohladiće mi se sendvič.

-Čuj , oladiće ti se sendvič. Dobro nisi reko ohladiće ti se harmonika ili ružin grm. Ne mogu ti ja turiti problem na sunce, da me ubiješ.

-Zašto konju jedan? Što s'mi  onda dolazio kvariti ćeif.

-Vaskoliki komšiluk farove uperio. Poso, sendvič, čeif puno mi mutiš.  Izberi bolan jednu izvlakušu ko svaki normalan insan. Evo ja na primjer…

-Mani mi tebe i primjera.Nemam ja vakta za te budalaštine.A i pošo sam da se brijem.

-Ih , nisi se brijo od kako si se rodio. Vidi ti bradurine ko u firaunovog Mojsija. A i komšiluk se zableno u tvoje gaće, još treba da gledaju i mog noja.

Mojsije se puknu po ćelenki, onako muški, svojski. Skonto da se u reprezenativnim parhetušama, poderanim na koljenima šepuri pred vratima, aman na sred džade. Ne zna ni kako je izašao vanka . Mahnitov Deba ga smunto.

-Ulaz ‘ brže i nemoj vaditi noja ni za živu glavu. Zavjese se njišu , budni garant zrikaju. Samo kazuj šta je po srijedi.

-Ma nije ništa.

-Pa što si dolazio?

-Moro sam.

-Zašto si moro?

-Da ne idem Dobrom ,čitava bi…

-…čaršija saznala neku priču o tvom noju.

-Joj, jebote Mojsije ti ko pravi priorok. Kako ti sve znaš?

-Ti mi maloprije reko.

-Jes, vala . Ma nije ništa ozbiljno ali mere biti. Čuo ja Dobrog , nekom priča:

“Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica,pa poslije dodaje takari lud zbunjenog.”

Ja sve razumio . Ono kapitalac  neće takariti zvijezdice jer je krepaština, pa su svi zbunjeni. Ja ga pitam jel to mene trača, on se smije aman Živan, kad sam ga pito za bulbula.

-Nije to ništa strašno. Svakom se desi. Ponekad se mrsko svakom dići.

-Meni se to nije desilo.

-Pa što me dižeš sa posla, zbog ničega , konju  jedan.

-Šta ću ako mi se desi, a vi ne budete u blizini ili ste krepali il možda riknuli? Ko će mi pomoći*

-Ima lijek.

-Koji?

-Ti imaš roštilj i voliš roštiljati.

-Jašta radi , ća je život brez…

-Ne baljezgaj ! Idi namah kući, raspiri roštilj i nek ti noj sve gleda. Nemoj da bi ti slučajno palo na pamet da pripremiš neku mezu. Pristavi roštilj onako nasuho. Kad noj pomisli – vid budale priprema roštilj a niđe mesa,  ti ga  jami za glavušu i priprijeti mu:

-Ako me ikad izdaš, ti ćeš mu biti meso za roštilj.

-E, svaka čast. Ove su riječi iz samog  Cara od Dar es Selama došle.

Al Mojsiju ne bi suđeno da se kutariše Debe. Taman se ponado, kad uto eto Zlate  preko dvorišta i pjevuši ko slavujka poslije … valjda dobrog raspoloženja. Nosi sofru sa kafom filđanima i rahat lolkumima. Baš ko svaka žena rahat od pameti, jer je dobro nat… ma natprosječno pripažena. Prekide cvrkut i poprijeko gleda Mojsija.

-Zdravo Deba. Što ne pozoveš čojeka na kahvu ,nego se tu na sred bašte , pred otvorenom kapijom gologuz Tarzanaš. Vidi, svi balkoni sudijskih i oficirskih zgrada popunjeni. Ko da su u narodnom , jal kamernom , jal antičkom kazališću. I đozluke i durbine ženske  nabacilie.A dvi tri i monokle naštelile.

-Ne zadržavaj ga bona. Ako neko čuje da je došo , eto ti po čaršije. Tek tada smo ograjisali.

Deba se cereka , pa će Mojsiju:

-Dobar ti jutrošnji poso brate. Što ne reče pravu istinu ? Ima Zlata pravo . Odocnio si.

U to se  zvono oglašava. Mojsije se opet bubne u čelenku. Jazuk , nije zaključo vrata. Ulaze Baška Baša i  Oma,nose Lenjeg na nosilima.Baildiso se i kljaji.

Zlata zabrinuta pita:

-Šta mu je?

Baška Baša je zabrinut što on mora  prevodit. Lijeni u behutu. Oma zauzet, iz džepa vadi bijele bubrege i nutka , Mojsija  i Debu . Ovi zinuli.

Joj,nikad nikom od njih nije palo na pamet da nose taze pečene bijele bubrege po sakoima. Dobra  fora. Valja  je isprobati i patentirati. Možda , brizle utalit sa bijelim bubrezima.

-Ništa . Samo Hercu strefilo srce. Lenji se   uplašio za svog herciku, pa se i on za srce ufatio . Izvadio nosila. Ima ih spremne za svaki slučaj. Ne more hodat  i kaže nosite me kod Debe. Ako će Herco riknut, ja bi volio da budem pored jarana.

-Što ste ga onda meni doveli?- ibreti se Mojsije.

-Ja kod koga ćemo. Znamo da je Deba kreno tebi.

-Kako znate?

-Dobri nam reko.

-Šta vam je vječni munafik i muljator još reko?

-Nije mnogo. Samo da ga je tebi poslo.

-Što ga je meni poslo?

-Čuo Herco da ti se Zlata u po noća ušuljala u kuću i da imamo heftu , dvije slobodnih dana za akšamluka.

-Otkad smo Zlata i ja sa vama u talu ćafiri jedni i odakle znate?

-Reko nam Herco.

-Odakle on zna?

-Rekla mu Lela Jela Jelena.

-Odakle ona zna?

-Rekla joj Frka.

-Odakle to firaunka zna?

-Reko joj Deba.

-Odakle on zna ?

-Reko mu Oma.

-Odakle ti znaš.

-Reko mi Baška baŠa.

-Oklen ti znaš ?

-Reko mi Dobri .Brat mi je.

-Odakle on zna?

-Rekla mu Hana.

-Znači još joj anterije svlači i oblači. Znam da nije modni kreatir, a mjere joj stalno uzima. To nisu čista posla . Odakle ona zna?

-Mora kad je zasvrbi. Od njega joj svrabež počeo. Njoj rekla neka žena iz Ašikovca. Napriliku Zlatina mater.

Mojsijev pogled ko u Srđe zlopogleđe šica Zlatu. On slegnu ramenima i opravdava se:

-Morala sam materi reći gdje ću na odmor. Da se ne brine. Ako ostanem trudna, da zna da to nije na moru bilo. Uvik kuka i proriče kako ću neko kopile na moru fasovat.Tamo svi gologuzavi i pošicni. Oni ih nestašni mađar spuca pučanstvo u čelenku pa obnevide. I što znaju zaborave.

Uto ulaze Frka,Jela Jela Jelena ,Mala Guza i Branka,nova Omina ljubeznica . Uprtile žene  pekarske vreće za brašno, krcate hranom. Svaka  po tri i po  vreće od tri i po oke tegare .

Mojisije nešto zamislio i uhabio ,  zasto , premišlja se i kaže:

-Dobro je, četrnaest džakova.Ja se u prvi mah uplašio da ih je neparan broj. Ne bih vas upušća u avliju. A šta će vam tolike vreće?

-Reko nam Dobri da ponesemo nešto malo hrane za prvu pomoć.Kaže poslaće još , valja tolki narod nadolmit.

Kočoperi se Frka. Nije to ona. Nje odavno nema da im dođe da se druže. Oni navikli da je sa njima ,pa im se svugdje pričinjava. Njoj odjednom sinulo. Sve što Dobri kaže to je u redu. Grižnja savjesti. Valjda.

-Koji vas gladni narod spopo, blentuše jedne?

-Ne znamo.Čaršija bruji, kreću akšamluci kod Mojsija.

-To mi oni ko fol  Dobri papicu skuvo.

-Nije on , nema ti on vremena za to.

-Kako nema i gdje je.

-U “neznanju” otvorio Haninu Pandorinu kutiju, pa je sada mora kapijat. A ne može to tek tako. Ima tu hejbet posla.

-E vala tako mu i treba. Ta je dobro i baš mi se sviđa što je ograjiso. Sve je u parovima. On meni belaj , a ono i njemu belaj.

-Nije dobro , dobri naš Mojsije. Uzbunilo se po Bjelava. Ona mahnitulja već dva dana vrišti joj,mamo mamice i ne misli stati. Kaže komšiluk, ako uskoro ne prestane materešinu dozivati, eto njih kod tebe .

-Što kod mene?Nek idu kod Dobrog,on je ma'mica.

-Ne mogu, nisu pozvani.

-A kod mene mogu. Nisam ih ni ja pozvo.

-Nema veze. Kod tebe čaršiji ne treba pozivnica, sama se pozove. Čim komšiluk čuje kako zaklepeću nanule po dvorištu i vidi da si obuko donje parhet  pelengaće poderane na koljenima , to im znak da je fešta počela. Tada se telali u mahale šalju. Okupljaju pučanstvo.

-Ovaj belaj će mi neko platiti.

-Neće niko ,sve je plaćeno.

-Ko je platio?

-Dobri.

-Ne rekoh li da je on sve zakuvo.

-Nije. Ne bi on. Dobar je on. Samo je lovu iskanto za akšamluk.

Čuje Mojsije kako  Lela Jela Jelena nestrpljivo šapće drugama:

-Gdje je više  Herco? Nije ga valjda herc opet spuco.

Uto se vrata otvaraju – ulazi Herco . Uprtio nov novcatu harmoniku .Bijeli ko da je od slonovače. Osafunjo se, Briše i rukama i nogama znoj sa čela i pruža Mojsiju harmoniku.

-Evo , poslo ti Dobri. Od japanske je slonovače . Oklen u Japanu slonovi i sloniovače , ne pitah ga. Đe mene nađe da je tegarim , mogo bi me herc spucat. A možda je Lenji u pravu : Što te ne spuca , to te ojača.

Mojsije zino ko kit kad planktone vabi. Bjelasa se melodika i samo što ne zacvili Moriće. On je podiže, nježno je ko ženu , ono Zlatu rečemo biva , zagrli i poljubi. Otkopča je, uvuče joj ruke pod pazuhe i provuče tri-četiri akorda . Prebire 150 basa . Cvili ramunjik – jablani se povijaju , kao da mi tajnu znaju…Reč:

-Savršena je, hvala ti moj Dobri i gdje čuo i gdje ne čuo. Svaka čast. Ruke ti se pozlatile. Iskupio si se…

Ali ga mrki Zlatin pogled usred sinusa i nabrajalice presiječe. Zaklopi nov novcatu harmoniku. Natandari je na leđa, izuje nanule da ne klepeću po čardaku. Izađe bos na ulicu, spusti se triset metara nistrmo. Za njim vaskoliki mahalski buljuk. Dođe do onog Jablana jade , što mu  brata blizanca komunisti radi sudinske zgrade ubiše i polako se poče verat. Pomagale mu krive noge i visina haman metar i  dva žileta. Odmagala mu harmonika od bjelokosti haman metar, manje dva žileta.

Svi su zaprepašteni. Ženskinjama srce lupa , uplašile se. Boje se nesreće i žaluju. Šta će bit sa nov novcatom harmonikom ako se Mojsije  strmekne . Nesreća se, na žalost dunjaluka , nije desila. Razočarenje! Što ti je dunjaluk ! Voli teatar i priziva belaj.

Metodično, metar sa po metre, se uspinjao maestro od ramunjik i tuša, dok se nije popeo do vrha. Zastane na nekih triset – trisetpe’ metara od asfalta , koji metar gore dole od vrha. Vrh se poče povijati , ko da neko motkom mlati ortahe , il’ u najmanju ruku tjera komarce. Mojsije se zamalo prevari , kuka lu mu majke , i samo što ne zasvira ono Sajinu – Jablani se povijaju. Na vakat se zaustavi. Zna – ne bi dobro prošo. U svakom slučaju jal bi rikno , jal krepo.

Valjalo bi ramunjik dobro rastegnut , a vrh jablana se njiše ko žabokrečina na vjetru i eto zijana. A ako ne bi tako zijanio , kad siđe eto belaja. Moro bi Zlati objašnjavati ko je Esma crne kose raspletene , medne usne neljubljene , bujne grudi želja ziva …Jazuk! Ne bi mu tu ni rahmetli nena , što u gluho doba noći po avliji klepeće nanulama i ne da insanima spavat – pomogla. Zlata bi ga namah okerapila do krepaštine.

Dobro je , izbavio se belaja. Pogleda odozgo, puko vidik, strah da ga uhvati , M ajok, Slegnu ramenima i viknu.

-Ehej, pazi raja, čampraz , eto je ide.

Za dvi sekunde i 14 dekika od dekikinih dekika , koliko je let trajao , zacviliše stopedest basa  i na kraju se stopiše u jedan bjelokosni krešendasti gruuum. Puče harmonika po asvaltu ko topovska granata dvadeset kuka poslije. Rascvjeta se ko bijela ruža.

Mojsije ne bi  čitav dan silazio sa Jablana. Skontio da je u donjim pelengaćama poderanim na koljenima, pa se zastidio. Šćućurio se u lišću , parhet gaće mu dođoše ko maskirna haljinka. Uvijek je bio obrazli.

Uto se sa dna Sumbul Avde začuje buka . Bruka auta i muzike. Guta taksista, njih desetak , koje predovodi Šaćir Šok vodi ciganske svatove Ibre Piljka , i tres – bum pred Mojsijeva vrata.

Mojsije zna za sve oni Dobri  kriv. Otkako su Frku na silu udali on malo skreno. Pogubio i pobrko damare . Sve neke kerefeke i bijesne gliste izvodi Sve luđe od luđeg , i huđe od huđeg . Mahalaški konzilij za njim. Taki su oni, nahero naštimani . Gdje konzilij tu i njihove grlice.

Jedini Fićo taksi u Gradu čednosti , specijalno za ovu priliku obojen bojama djece cvijeća  i radosti ,se zaustavlja ispod Jablana .

Izlaze Vesna i Dobri. Oboje u bijelom. Ko dva Anđela blistaju. Jesu lijepi , majka ih rodila natakarene, kontaju mahalaši.Ne zna se ko je ljepši.Šteta! Svi su već odavno skontali da su oni tipični jazuk primjer dvoje se nađu , pa se poslije ne nađu.Ali njih dvoje se stađunima stišću jedno uz drugo , nikako se ne daju razdvojiti. Znaju ako se na tren , na dekiku dekike razdvoje nikada se više neće spojiti.

-Hajd’, brate  silazi odozgo,. Ne belajsuziraj . Ha mrak pane , pade i ti , ko crvava kruška.

Mojsije je ganut.To je bilo prvi put da je  Dobri osim rođenog  brata Baška baŠu , nekoga nazvao bratom. Nako blisko po mahalski. Prvi put i nikada više. Ne sluti na dobro.

Namah siđe  i pita:

-Odakle si znao da sam gore.

-Odale te pelengaće . A i šta misliš zašto sam ti poslo harmoniku koja ti nije po mjeri i koja ima trideset basa viška? Plus od slonovače je . Vidio ja ,odavno si se nameračio na drugara nam Jablana. Vidio i da mjerkaš kako se najlakše popet na njega , a da čovjek ne hekne. Znao sam, samo čekaš priliku da hekneš neku harmoniku odozgo.

-Kako si znao da neću pasti?

-Nisi budala da padneš.

-E vala , ta ti je pametna.

Uto naiđoše ašik ljube. Dobri ode da se cjeliva sa njima. Od večeri skršenih srdaca one uvele taj običaj. Samo u tim trenucima su osjećale prisnost sa njim. Inače je bio tako …, recimo tako dalek i zamišljen,

Mojsije pita Vesnu:

-Da se vas dvoje niste mlatnuli , ono belenzuke na ruke. Uparili ste bjelinu!?

Vesna se nasmija, samo što se nije presamitila. a onda se zasrami i zacrveni. Suze joj na oči krenuše.Kad je došla sebi, malo  previše veselo, ne baš iskreno , mu reče:

-Jok mi. Ne, nismo se vjenčali . Po Sarajva bi plandovalo , druga polovina bi plakala ko godina.Nismo ludi kvariti ljubav i žalostiti dunjaluk. Znaš da ga  volim toliko  da me život  boli . Kasno smo se upoznali. Mnoge stvari su mi loše išle, sve dok se mi nismo proviđenjem sreli. Tada je za nas bilo kasno , više se nisam mogla oprati. Ne možemo biti zajedno , priječi mi Nebo . On je bjelji od najbjelje vjenčanice. Ne želim ga uprljati. Ovo vrijeme koje krademo Sudbi neće na dobro izaći.

I nije !

Kraj prvog dijela.

IZ Frka Frkica VIII epizoda sa blogger Grad Čednosti vidjeti išta se može našteliti za ovaj dio.

XXXX

XXX

Dobri naglo ustaje, prolijeće pored Luce , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. Uto Dobri stiže , hvata je  ispod pazuha, zamah ga povuče ka tlu i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest. Zatvori oči i tijelo joj u njegovom zagrljaju samo klonu.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć i oprost. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i anđeoskih damara u njemu ima. Onih tananih osjećaja koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

 Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Luce im se primiče. On pruža ruku prema njoj, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje  po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od Luce. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Milo djetešce. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije !

Luce je prestravljena. Čuvena Luce. Strah i trepet grada. Zar u njenom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je i diše, malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . 

-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda je , dugo je gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i polako ubija.

Žbirica ne zna šta će. Klekne pored njih i zagrli tu djecu. Danas nikako nije bio njen dan. Zaboravi svoje boli . Ma koliko duboke i nepremostive bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  ona zaplaka, i to na tuđu bol.

On je pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Luca ode.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao joj je buditi, ali mora. Uzme joj ruku i stavi na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nije mogla ugrijati od onog sunčanog  dana kada je Dodu crna limuzina CK na smrt pokupila.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mala mazna maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Polako otvori oči i pogleda je , prepozna , nasmiješi se i veselo upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on. Samo što nije. Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa je tu. Onesvijestila se i nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me ,molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidi oči joj se šire u bolnom strahu, smije joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijaše vodu, sve pripremiše i staviše pored kreveta. Gledaju kroz prozor. On kao da zna da su gotove, gleda prema njima . Znaju da ih ne vidi, u sjeni su, ali im šalje znak da budu tihe i da se sklone.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi im se iz vida. Čuju se koraci u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sata nadvila se nad kuću i u njihove izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Luce osjeti, ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i i ona osjeti silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu. Pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica joj otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, misli Luce , ali ne zna kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na njene misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.

Njih dvije , Luce “Malena ” i Frka Frkica opraše je , Rane očistiše alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Sjede pored anđela i gledaju je i pogledavaju se. Prelijepa je. Dobri joj malo , ne baš svaršeno napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava , najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, misli Luce i strepi.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabire:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar inasan , ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u skoro istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , moj dobri čovječe .

Obradovaše se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći . -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , šapće im:

– Nadam se da će sve izaći na dobro. Moram malo na vazduh.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

I njih dvije izađoše iz sobe . Frka nam na sto pristavi jelo , podgrijane ostatke lude večeri i svježe , domaće mliječne slastice raznih fela . Iako nam se činilo da nIsmo gladne , po prvom zalogaju , ko vučice , bez riječi i zvuka smazasmo sve do poslijednje mrve. Posljedica bola , teške i sumorne noći. I tuge.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i Luce bijahu tužne. Kosara je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno . Dobro je da se nikakav veći zulum nije desio, bez obzira što joj je djetinja pidžamica sva bila iskidana i krvava.

Nadale su se da će to mila ljepota prebroditi bez posljedica. Nisu shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađoše napolje , na verandu da ga potraže.

Vrisnuše ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom , uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli :

-Ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede ih do ljuljaške , posjedne na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći ih sustiže i njih dvije zaspaše.

U podne Lucu probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela ode po bokal za sebe i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče joj :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla je odmah . Bolje da nije. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … i boli. Mnogo boli. Bože naš mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nije Luce sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .

Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga Luce zamjenila, jer uvijek je bila tu, na dežuri. Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i jLuce. Samo je njima vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . Luce je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši i da se nevino privija iuz njega.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosara Marija Magdalena otvori oči. Dobri zovnu Lucu. U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Luce htjede da se pobuni zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Luce joj dovede Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da ludosti izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima su njih tri sjedile , pričale , smijale se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštale im. Utom Frka i Luce osjetiše da se Kosa zamorila . Zovnuše Dobrog i ‘veselo’ se oprostiše od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Marija Magdalena se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihovih mahala.

Dobrom se srce kršilo , zatomio je i zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u njenu iskonsku vječnost.

Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Innocence , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave, radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – samo JEDNOM !

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila . A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

” Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …”

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara Marija Magdalena je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da, grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo je da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Ezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan, u kojem Dobri po ko zna koji put ostaje sam..

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravismo ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše navsegda.

 Noć ribizli i rozajklije

Mi ne tugujemo,mi ljubav slavimo  i kada nas odlazak ili smrt nečija mori.

Poslije onoga skršenja  mi Frku zvali kad Debu, Omu i  Lenjog nismo zvali.   . Jedino bi tako došla. Mojsiju oprostila- Zna kriva je. Skrnavila i kršila  mu cvijeće. Treću najveću ljubav.

Srdačno bi se poljubila sa  drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke nježne uzele u kuću uvele. Ni đugumi joj ljepotu ruku i nježnost zagrljaja nisu mogli skršiti.

Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinje. Imala gutu plavih i bijelih haljinki  i dvije gute kombinacija  i bijelih i plavih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Pa  kombinacija sa  suknjicama  i vrućim pantalonicama . Imala i pantalone bijele i plave,ali oni sakrivali ljepot noge Afrodite , mrven vitkije.

Mogla je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , jer je tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je Grčke božice vajao .

Maržoretkinu odoru bi joj skinule ,  anterju obukle. Bijelu , prema duši miloj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena  safir anterije. Sada njih tri imaju tri čovjeka, tri princa po njihovim anterijama skrojena.

One blentovije su malo skrajnuli. No , vratiće se oni. Još blentaviji. Oprostiće im se . Mladost , ludost .

Ljepota mila, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog mnoštva. Pokunjeno bi spuštala glavu kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčica pred prvi poljubac.

Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste. Ponekad bi joj pogled  bljesnuo kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa  se smirila.

Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj  prišao, uvijek tamno modrom kadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i  onaj dio čela,  pri samoj kosi , dašak poljubcem orosio.

Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali niti čuli.

Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:

-Dobroto moja ,dobro mi došla … mila moja, evo mene ništa se ne brini sve će biti u redu …malena moja čini mi se da te malkice volim i  da se zaljubljujem u tebe.

Ili samo jedno :

-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.

Jedne potonje večeri Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio za jazuk zijan , niti će ikad.

Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu, zvanu  rane moje – nesrećnicu. Vrti se ukrug,  improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.

Lelujaju umilni akordi, usporeni , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi, zvijezdice žmirkaju, maglice su u zasjedi, sve u nekom blagorodnom iščekivanju.

Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka , kao stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvorom svezali. Tada bi se ko ašik ćurke smješili, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.

Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro, bol izbaci Frko mila .Bilo ga je toliko mnogo da ga nikad, za života,  nije stigla izbaciti. Bol se gomilala, jer je nova u talasima nadolazila. I čini se nikad nije stala nadolaziti.

Za večerašnje  suze je  krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok ih ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjete se tako sitno i bespomočno, u grudima ih nešto probada i stišće i pomoći nema i ne želiš je : suze ne prestaju liti. Nebo, jedno jedino,neponovljivo samo takve molitve prima. Stvoritelj se zato pobrinuo.

Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni  nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin Okupan svježinom sarajevske noći , šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica. One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se  pored njih  ispklakala Kraljica vrišteće boli.

Vraća se Mito bekrija,  kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra (?) .

Ona je mudraca naučila; podučila,  kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca. Nema tu jakih  i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa.

Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom koji pjesmu uznosi do srca , do  boli, jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.

Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, ne da. Ne odustaje;  jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i poentom tragične. Zbog toga im  treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos.

Mojsijev Mito je uvijek bio  sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od   neizliječive bolesti – ljubavi. Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.

Ovaj đardin je umirujući. Tako je pun neba i ljubavi. Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.

Usud, pravedni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je  napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda. Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle  u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboliće ih kad saznaju, da će im se svaki damar u bol pretvarati.

Univezumu je to, sve  tako blisko , a tako daleko , jer uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.

Troje već  nije par, to je nerazum

Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo i poklanja se djetinjoj  ljubavi.

Sedefaste klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić.  Ovaj stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka –  traži pomoć, maestro ga podržava. Akord  dva  nijansu snažnije se glasaju pa ih vraća nazad, hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se  i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.

Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.

Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna , zna da se njenom draganu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje i objavljuje:

“Ponoć već je prošla

Vreme je  da se spije “

Glas je tih jedva čujan, to je šapat, molitva nebu  koja moli : zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje , ali se još uvijek  ne da naslutiti jasnost kristala.

Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći, njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prihvata, nije mu uopšte strana.

“Srce joj je budno

Davnu želju krije “

Frka je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu:  krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete, preplašena srna , i hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena,koja samo što ne vrišti.

Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalzi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu  oči polako nadvladava, on je tjera,  ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.

“Ej, kraj penđera stojim

Čekam da ti vrata otvorim.”

Sada je ona goruća  čežnja koja mira nema . Ona i šeće,  i strpljivo stoji ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo jer ona otvarajući vrata,  želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu  u skute naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj noći?

Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer  zna da je za njega on kriv. I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On – on je Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna,  čije djelove može i mora podijeliti. Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spržilo.

Dobri pribro misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko treba da kleči i oproštaj da moli to je on. Zagrli je  i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:

“Zašto, dušo ne dođeš

Da me kući povedeš

Da ti svoje srce predam

Da ti staru majku gledam

Dobri, Dobri bekrijo. “

Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka , njen glas i Dobri . To je obostrana bol  ljubavi ,  zapretena u blagosti noći  , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol;  kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.

Ovo ona pjeva  u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas,  koji svoju kristalnost koristi da nježno  moli , da  po nju  dragi dođe , da mu srce preda i da  se njegovo srce  napokon slomi i otvori za njene snove .

Glas  odzvanja i ona hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ova put  refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna , da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.

Dobri  osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih  očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila kao da želi da  upije i tetovira taj vrisak u iz svoga uma u njegove snove. On vidi tu bol kojom  lavica odlučuje ubiti svoje čedo.

On zna da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati  da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo. Ili nije?

“Obećo si Dobri

Da  ćeš jedne noći

Kad se varoš smiri

Ti po mene doći

Ej, cvijeće tvoje bijelo

Već je čekajući uvelo.”

Ona je čestito dijete, blažena žena, neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak vjetra koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i nevinih snova neumitno vene . Njena velika dječija   duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom. Bitno je da ljubav opstane.

Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio. Glas ga ledio, vrisak ga bolio, nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ja sam zaljubljeno dijete , ali ne može – valjda ga glas izdao.

A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli. On je bio samo Mali usamljeni Princ koji je htio jedino da ga puste  da voli.

Ona se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilu,

“zašto…Dobri bekrijo….

Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ima lik i stas, i neku dobrotu koja Miti nedostaje. Nije to, tamo neka , opsjena iz pjesme.

Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da dođe i kući je vodi, oslobađa glas. On postaje još bolniji, pjesma ubjedljivija.

Molba se ponavlja, refren bruji.

Muzika postaje tek sjena lahorca; koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija tuga utkana u njenu bol, bol žene što gubi.

Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida. Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi. Niko od prisutnih nije zatečen.

Krasotica svoju dušu u prekrasni đerdan nanizala, pa ga skršila i bisere blještave po đardinu prosula. Svima je mnogo toga poklonila. Više  se nije  imalo   ništa reći. Ona je svoje isplakala.

Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene . Ili koje je krala.

Vremenom će oprostite sebi? Možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca, osim onih koji su bili zvijeri.

Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala. Slagao je i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila.

I zato se ovo drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njena velikodušna duša je dal mig da i njeno skršeno srce bude milostivo.

A, on? On se već naučio kako da ljubav sanja i voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i opet ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni.

Snovima žao Malene Princeze i Malog Princa što ne mogu da se vrate u one dane, kada bi jedno pred drugo mogli čisti i nevini stati. Oni to i sada jesu, možda, tek malo,  sasvim malo , kojom praškicom zaprljani. To malo je njima veliko i ne mogu ga oprati. Nisu to oni htjeli , to su im drugi učinili. Noć je odmakla. Još mnogo ima do sabah zore.

Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli i ona mu kaže :

– Dragi vreme je da se spije.

Oni su bili samo djeca koju su ranjavali i koje hoće svoju djetinjost da vrate. Sada ne žele drugima da se svide.

Nisu se obazirali na Lelu Jelu Jelenu, i Zlatu; na Mojsija i Hercu još manje.

Ostaviše ih same.

Četiri sjene , nemaju kud , uđoše u kuću.

Frka Frkica  uze ibrik, sapun i peškir u ruke, frkičasto povede Dobrog do šadrvana .

Odrvrnu česmu, inatno , onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodim.  I ta se česma malo naherila. Skide anteriju, bez imalo stida,  onako kako to djevojčice rade,  jer to je sasvim jednostavno i dječije normalno. Dodade anteriju Dobrom. Ispred njegovih očiju ostade samo uzbibana bjelokosna ljepota.

Podiže kosu , pa je u punđu zamotava. Slavuji budni, poznati poj ih probudio, znatiželjno gledaju prekrasnu bjelinu i ne okreću glavu. Što bi ptice rekle, to je sasvim prirodno.

Odrvrnula česmu,   malom ručicom, skoro djetinjom šakicom , vodu zagrabila, ko grlica srknula, jednom . pa još jednom. Inatno , onu prvu razrooku desnu dojku još jednom poli hladnom vodom .Plaknu se, ne , jako  se isprska , zali vodom, i onu drugu  istrlja. Od žudnje gorila , od tuge sagorila, bol ispirala. Tijelo je  rosila, pa se mila umorila.

Dobri zamišljeno pogledava maglice. Neko bi reko , gleda da vidi jesu li im zvijezde naklonjenjene. I bez toga je znao da njima dvoma pomoći nema. Ne zna zašto i odakle mu to , ali on nerazgovjet jasno sluti i muči .

Trznu se, razbistri oči , pa sa druge strane šadrvana, zaklonjenom od pogleda sa prozora, anteriju polaže na šadrvan. Košulju , pantale, cipele i čarape skida , hoće da se pere i umiva. Frka se već oprala, dodaje sapun, bliže, jako blizu mu prišla, pa ga mazno bokovima gurka. Bijele grudi , grudi jedre, djevojačke, rukama njegovim prinosi. On se  njenom nestašluku smije i gurka je od sebe.

Ona natoči ibrik hladne vode, pa ga proli i ponovo natoči. Dade mu da vodu proba, on je proba , pa joj klimnu glavom. Uze ona ibrik i pljusnu ga cijelom sadržinom.

Kaže:

-Kad ti je dobra evo ti je. Ispod mokrih gaća pripijenih uz tijelo pokvašeni slavuj se uspravlja i nečujno glasa,  kao da cvrkuće.

Gola  Frka Dobrog  oko struka zagrlila,  pa se pribija. On je za ramena drži, ljubi je u lice, usne,  kosu, međ mirisna ramena usne uvlači; ona drhti  i još jače se pribija. On joj pruža anteriju ona je navlači. Dosta je golotinje, svijetlosti ima, pa je  do ležaja vodi.

Zagrljeni, polako se vrate do otmana. Nigdje im se ne žuri. Ovo je njihova prva mladalačka noć, ništa ne može po zlu poć.

Aha , kako da ne! U svojoj ljepoti i uzvišenoj opstojnosti ceri se sudba, vrlo ironično kao da je boli i jedi zla kob koja večeras ,ponovo mora da se mota oko dvoje zaljubljenih . Takav joj posao.

Otoman raširen, dva tri čaršafa razastrto, blještavilo vezenih jastuka i pokrivač od plavoga brokata. Pored njega bijeli  peškun.

Na peškunu : dvije kristalne čaše na niskim nogama. Između njih u simetriji,  nestašno strči flaša Courvoisiera, malo ustranu Gitanes bez filtera, sedaminpedeset   i kristalna pepeljara pored .

Ispred zdjela i u njoj grozd rozaklije, u grozdu dvadeset pet zrna ,  jedna smokvica,  rumena breskvica , poveća tulumba između malene baklavice i nijansu veće ružice. Preko puta kurvazijea  mala zdjelica crvenih ribizli na kojima pupaju bijele ljubičice.

Frka gleda u Dobrog , raznježena i dirnuta , ali njena veselost samo što ne prsne u smijeh, on je ozbiljan, svečan i kaže.

-Ne broj , nema potrebe, dvadeset četiri ribizle su tu.

Oboje rukama prikrivaju i prigušuju smijeh. To ih obijesna  Zlatica , rubinova mladica , Mojsijevog bolera leptirica ,  malo gosti i puno  zeza. Damare im namješta. Svega se dosjetila i prisjetila. Još im kasetofon pristavila.  Ne trebaju ni to pogađati. Ima u njemu jedna divna Meri Cetinić. Samo pritisneš dugme i ona  nabraja njihova četiri stađuna. Ovo je bilo suvišno. Ne miriše na dobro. Dobri to sasvim izvjesno zna,  ali ništa ne govori.

To je bilo ono što su oboje voljeli i snivali i to je njihovo samo njihovo zajedničko bilo.

Posjede je Dobri   i  kleknu na koljena, uze je za ruke, poljubi ih i prošapta:

Uzmi me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
kad zvijzde za nas bdiju
dodirni me
u ovom  trenu sna
kada   milujemo se  kao djeca
kao labudovi
koji tajnu svaku   znaju
a se boje
neko ukrašće im igru tu

Uzmi me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
usnama od snova
grijeh što nose
u ovom beskraju
kada tijela umiru
od jecaja i bola
a nose ih
uzavreli otkucaji srca
kao bura usred oceana

Uzmi me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
šapatom zvijezda
na ovom splavu  davljenika
dodirni me u ovom očaju                                                                                              kao da je zadnji put
i ljubi me samo  ljubi me
molim te

Uzmi me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
i čuvaj me
stisni jako da boli do neba
i ne daj
mili aneđelu
da nam ovaj  treptaj sna
ukradu
jer volim te
jer voliš me

jer se volimo mi

Frka Frkica, ne može suze da zadrži i bez glasa plače. Njoj nikad niko nije poklonio pjesmu ili barem stih. Osjeća, iskrena ljubav je to  Zna, samo veliki sanjari i ljubavnici pjesme o ljubavi  snivaju i kad ljubav žele da vode.

Samo , zašto tuga pita se? Zar zna koju će joj bol vjetrovi sutra šumiti?

Dobri  je voli, zna to , ali je neizmjerno  tužan . Zašto ta tuga,  ne pita se  on. Ustaje , gleda je u oči i lagano, nježno, kao dijete kada se ljubi prvi put dotakne joj od čežnje, mirisom trešanja otekle usne.

-Volim te ,  velika malena moja  , ljubavi moja.

-Znam velika srećo moja, ja sam tebe uvijek voljela.

Sjedaju, on joj pomaže da polako svuče anteriju. Ona drhti, uplašena je ,  kao da joj je to prvi put. On se smiješi i kaže:

-Jeste mila , ovo nam je prvi put. Ono prije  nigdje u nebeskim knjigama ljubavi nije zapisano.

Na  prozora  dvije anterije, rubinova i safirove ,  ruke jedna drugoj stišću i grle se . Malo prije su gledale i maglice i molile se svaka na svoj način.  U molitvama  zaželjele da nebo podari sreću onom  djetetu u bijeloj anteriji.

Možda su pogriješile što i onom drugom djetetu nisu sreću poželjele. Suđaje su ljubomorne i osvetoljubive , rekoše stari Grci. Ne bi se reklo , kliče život.. Tko da zna?

One još malo žele da gledaju kako se đul bašta  darovima i svježinom natkrilila, svojim mirisima ispunila ležaj. Ptice su se već prije povukle, pjesme su ih dirnule i umirile. Sreća se  nikad  niže   zemlji  nije tako, na dohvat daha približila.

Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice krik.

I vide,  ona trči i vrišti , i bjesomučno lupa na vrata , i vrišti. Trese ih, razvaljuje, vrišti  i uleće. One trče sa sprata. Čuju Frka grčevito vrišti i jezovito  plače . Ona ne plače, ona  riče i rida .  Ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:

-Joj, mamo mamice. Joj, seje sejice.

Gubi svijest i  klone na ružičasto bijeli  mramorni pod jevrejske kuće.

Bjelina na ružičastim gravurama boji se kao raspukla ruža. Ima tu puno krvi.

Dobri , skamenjena gromada , ništa ne shvatajući , omamljen polako ka kući ide, približava se vratima, hvata se za pozlaćenu šteku, hoće da je povuče i ugleda;

-Oh usude , usude .

Tri  kapi krvi , prvo sićušna, zatim veća i na kraju krupna što se u malu baricu pretvara. To je ona ženska krv, koja ima onu boju koja nije zdrava.

Šuti on veliki tajac, šuti tišina. Ništa ne govori, novu ogromnu bol ćuti. On tu više ništa ne može da učini. To su već ženska posla. Ispušta kvaku, vraća se do otomana , sjeda do na kraj sami do peškuna. Stisnut je, nešto ledenije izgleda, nešto nalik okamenjenoj gromadi sa izvora Modre rijeke.

Otvara kurvo-azije i sipa , po prst kažiprsta  položenog, rubin tekučine u čaše, prvo u onu od srca lijevu, pa onu izdajničku desnu. Spušta flašu otvara kutije sa cigaretama . Prvo sedaminpedeset, pa ž'tan na kojoj jermenka pleše.  Iz svake kutije vadi po jedan cigar i stavlja ih u usta i zlatnim upaljačem pali. Jednu bez filtera međ titrajuće usne ostavlja, drugu, onu sa filterom u ruci drži i gleda.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To će se pjesma desiti sedam godina kasnije, ali Dobri ima prelijepe snove i  i čistu dušu da može snove i pjesme  iz bilo kojeg, u bilo koji stađun dozvati.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas. U misli mu pohrle dva nježna safira,  što se  sjetne oči zarobili i sa iskrama modrih ljubičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, more plavetno i otoci mogu i moraju roditi. Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga, čini se poznata, ali to nije Frke glas. Glasa se isto , treperi  i boli isto ,  ipak onaj  stađun više, što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku. Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad ništa značio nije. Svima nama stađuni na sličan način u zagrljaj jure.

Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad ih nismo brojali. Kako ćeš izbrojati toliku ljepotu i ludosti.  Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare snove polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštrica  zvana usud  za sve se pobrine.

“Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

moji se dani kroz vrime vuku

s teplin i ladnin život se miša

žari me sunce , pere me kiša

Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

a daje gazim vrime mi biži

stađuni moji još od početka

korak po korak , kraju su bliži

Stađuni ,stađuni moji

di je sad ono proliće cvitno

stađuni, stađuni moji

i lipo li,to vedro i sritno

dok jesen stere lišće na stazi

ruke me stišću o zime mrazi

stađuni, stađuni moji

Sa rukom za ruku

ko će izdura do kraja gazit

jedni će nestat ko da ji nima

na me će pazit još samo zima.”

Zna Dobri ova pjesma priča o onom nekog drugom proljeću i zagubljenim stađunima , koji su  eto ,  vrlo bliski ovom vaktu.

Cigare , ona u ruci i ona u ustima dogorjevaju. Gasi ih , uzima nove, stavlja   među usne i pali. Slobodnom rukom hoće da opet obrne pjesmu.

Jedna ručica mala, jedno milovanje nježno, pogladi ga po licu .Iz ustiju mu vadi svoju cigaru pored njega sjeda, podiže mu desnu ruku, na svoja uzdrhtala pleća je stavlja. Drugom tipku gasi. Ta druga krasota, oni drugi predivni glas, ovdje nema šta da traži. A ni vrime joj ni. Stavlja cigar usta.

Kao po dogovru , oboje , istovremeno udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se ne gledaju ,   se  čašama ne kucaju.

U očima praznoća , srećom zajednička, i nema suza, otpijaju po gutljaj. Bilo bi sasvim normalno da ona kraći, on puno jači cug ima. Međutim sada su ravnopravni, prinose čaše ustima , ne cokću i zabacujići glavu unazad ; polako do kraja ispijaju zlatnu tekućinu.

Mramorna se Afrodita  zgrcnu, brzo dođe do daha. On ništa, u kam kameni se pretvorio, u kamenu gromadu ubistio.

Ona ga gleda i šali se:

-Baš je ovaj život ponekad prava  kurva,mili moj.

On je ne gleda i ne šali se:

-Dobro došla , ponovo u naš svijet, mila moja.

Meri in gleda ali nauk ne privata. Njoj se to ni i ne m're desiti. Još uvik. Oči joj ljubavlju zasljepljene.

Šute i kraju  privode cigare. Lica im nježnija i bjelja od tisuću pahulja bijelih.

On opet sipa kurvoasier ,  kažiprst položeni rubin tekučine . Prvo u onu lijevu od srca, izdajničku, pa zatim u onu desnu povratničku.

Kao po dogovoru, oboje stavljaju istovremeno cigar usta, udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se gledaju, a se čašama kucaju.

U očima im  led ledeni malo se mućka i plovi. Srećom zajednički , nema suza, otpiju po srk, ona malo manji, on malo veći i cokću, i ne zbacuju glave unazad.

Ona se ne zgrcnu i nema borbe za dah, samo se malo strese i mramor se prosu u iskrice maglica. Gromada se malo opustila, više je žalosna vrba.

Gledaju u prelijepo , raskošno nebo zajednički , skoro sinhronizovano.

Ona ga ne gleda i raznježeno kaže:

-Baš je ovo nebo uvijek prekrasno, dobri bekrijo moj.

On je gleda i zaljubljeno kaže.

– Ti si uvijek tako  prelijepa , krasotice moja.

Poslije su ležali poluskupljeno na bokovima ; jedno ka drugom okrenuti , samo su se u oči gledali ; u oči ljubili. Po licu rukama  milovali kao dva slijepca koja hoće da upamte, svaku crticu; svaku boru  i poru i sve, u duše , u mali mozak da ih unesu.

Sa prozora  ih s glede četiri sjene male i daleke , a uplakane .

Zatim su se njih dvoje nježno zagrlili i blago milovali. Ona je oko struka imala srebreni šal , onaj isti , kad je život proplakala.

On se nasmija i reče joj:

-Srebrom si označila garnicu.

Ona uzvrati:

-Bolje srebrom nego crvenom đuvezijom.

Prsnuše u smijeh.

Ona se meškolji i polako se uvlačii na njegove grudi. On je blago grli, miluje  i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

On je stišće , nježno  šapuće:

-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.

Netom,   stišava se  i glas tanani, milozvučni, samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima?  Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer  to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli , bježi  od mjesta gdje je pred ponoć nastao: 

…

Ponoć’ već je prošla

vremeee jee da se spijeee…

Eeeej’,cvijeće’  tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..”

U predahu, dok bi ona  smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije .  Da ne prepadne prelijepo dite malo.

A i pogano je.

Ona bi pjesmu ponovo  počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno večeras nema suza. A kasnije , nemojmo biti zlehudi…

Zato je samo grčevito stišće ,  u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriće se u jecaj, jecaj  u krik , krik u bol  nerazum i slomiti dijete.

Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:

“Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri

ti po mene ne dođe. “

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna?  Izvjesno je da ga pušta u meane,  i  da više ništa ne moli.

-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.

Mudruje Dobri  tonući u san.

-Život je bol i tuga, i prelijep , a suza je sve manje.

Žaluje Frka  ne tonući u san.

Budna je.

Jezivo je budna i pribrana . Vrlo pribrana ;  kao čeljade koje svoju sudbu vrlo dobro zna i prihvata . Mireći se i bez pobune.

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se,  idu da spiju.  Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu ,  pomoglo se siročićima, možda se jednu mrven iskupio.

Dobri , kučkin sine,  srećan si ti bekrija jedan. Tri su ti djeteta i  život i ljubav  poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet  ona sama – ljubav je?

Čudi se odakle mu ona pogana psovka!

Frka polu budna  usni, neki zbrkan san. Srce jeknu  joj ili jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.

Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega.

Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi da taj prizor zauvik gleda. Da ga utisne u sjećanje.

Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. Nažalost ona mora svojim putem poći …

Jutro je svanulo.

Dobri sanja da se na zdjelu natandario onaj nezaobilazni gvaran sa Dijaninog groba  i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu. Ne može da otvori oči , sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi zaista  jedan gavran smokvicu kljuca.

Što ti je san! U uživot se petlja i zadire.

Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i  odleti , ponese sa sobom iskljuvanu iskljuvanu smokvicu.

Shvati,  nije samo gavran , to njega i neki plač budi.

Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa, po čaršafu do sebe. Prazan je i hladan. Siguran je. Nema je. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice.

Žene nisu nimalo lijepe kad plaču, misli on. Ako ni zbog čega , ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka im se razmaže, pa iz očiju kao da crne guje niz lice slaze i truju djevojačke obraze.

Malo  je začuđen, šta će Zlata na otomanu kraj njega  i  još bunovan traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena , šakama sakrila lice i jeca.

Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati.

Ne sluti na dobro.Toliko suza sabahilden in the morning nikako ne sluti na dobro.

Šta mu to kriju?

Opet mu se oko srca javi ona sinoćnja reska bol. Ne boji se on. Zna  , nije Herco da ga hercika strefi. Dosta je jedan slabašni herc u konziliju.

Nalakti se, pa zbunjeno  češka po kosi. Ono naopako , desnom rukom iza lijevog uveta. Nije da je zbunjen. Očekuje on odavno ovo neko novo  zlo. samo prebrzo je došlo , iza onog Kosarinog. Ne zna kakvo je to zlo , ali zna da je suštinsko. Ono koje nenadano , da li baš (?) ,  dođe i  život naopačke istumba.

Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se  raspored  poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitanes i cognak  skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mu  iz duše.

Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran , i ne zagleda zvjerinji lik i pogled klizi dalje.

Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset četiri crvene ribizle i dvadeset pet  rozaklija izvezeni u  srce. Bijele, djevičanske ljubičice, malo uvele , u sred Frkinog srca i jedna svjetlucava  kameja od žada  . Na kameji uplakano dječije lice.

On miriše ljubičice,  predivan je to miris, još sasvim svjež , opijajući   Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku  i diže ih usnama,  tek slabašno  dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica  prestaje plakati i velike crne oči se smiješe.

Kako je taj osmijeh krcat djetinjom dobrotom , blagosti pun!

Uvije kameju u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc  bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.

Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i  zrno crvene ribizle , jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce.

Pere ih ,  pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa do peškuna ponovo odlazi i  opet zrno ružičaste rozaklije i zrno crvene ribizle uzima , jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.

Dvadeset peto zrno rozaklije stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom,  desne rese desnom rukom. Izravna ih .

Tačno na njegovom srcu  , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca krvavo i živo se dodirnu i  spoji sa onim na šalu  i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani, ljubav zvani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Ukorena srca se  potišteno smiruju i jecaju.

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.

Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg kroz tamnički ili luđački prozorčić  gledaju; a on to zna i pravi se da je  miran i razborit , ne bi li im prevario radoznale umove.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

Kad eto i njih !  Iz kuće  idu dva najprisebnija čudaka konzilija. To se Mojsije i Herco  približavaju. Polako se zanose, jer hamala se igraju .  Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše. I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.

Privlače peškun. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i tekućinom pogađa zid iznad leje žute jagorčevine , pored  gavrana koji se kezi . Tisuću dijamantića se prosipa po žutini krhkog cvijeća . Krhki cvjetići namah usahnuše. Crni gavran ni mukajet . Zna znanje! Njemu insani ništa ne  mogu . Statični su i izgubili sponu sa prirodom, iako je on mnogo stariji od njih.

Mojsije se zgrcnu i pocrveni:

-Obajatio .

Kaže, žao mu jagorčevina , previdio uzročno poslijedične odnose. Baš sam blesavi katil. Lako je po cvijeću, ko po ženi.

Svima se čini ,  Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema. U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa otrov ,  a ni oni, uglavnom. A na kraju krajeva  , što će tu šesta čaša , nema Frke Frkice .

Nikoga ne pita gdje je? A kad ne pitaš , ni odgovora nema. Čak i ne želi da mu iko odgovori na nepostavljeno pitanje.

Otišla, ostavila ga. Tačka .  Bez zapete ili uskličnika! Šta se tu može?

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mati nije nikad  bila ovako uviđavna, kao ova mila djeca. I ova žena koja  nije, a jeste dijete . Veliko . Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski , jaranski , muški i po mahalski kako je naviko ,ni jen ni dva , ni tri ni četiri , nego  drito , hek u čelenku , tek toliko da potrese i razdrma  mali i veliki mozak I ganglijama zaledi srce i dušu . A bome i utrobu.

-Frku odveli u Vranje , večeras je udaju.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist , nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu još uvijek puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako,  dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Vraća Mojsiju njegovu   i udahnjuje dubok dim i gleda u vrh cigare polako ga otpuhuje , kao da mu je to jedina briga na dunjaluku.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, poluprazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna. A biće im prijeko nujna .

Pa se ponavlja:

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

“Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.”

Musa odahnuo, ne puno , ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen, ali zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu , po jednu prao, pa ih na peškun stavljao. Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu rozakliju  ,onaj drugar mangup gavran sa Dijaninog mezara  ispred nosa ukrade  .

On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao  tegeri i radi.

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio, stavi bobe na sto  i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđe. Svi se štrecnuše .

Tada sjede. Uzme Frkinu čašu, ponovo je napuni i prosu je preko lijevog ramena. Zatim je heknu na isto mjesto  gdje se kurvozije još po jagorčevinama cijedi.

-Neka joj je hairli !

Zapali cigar i svoju čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike ,da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze. Znaju dobro će sa Dobrim sve u redu  biti. Valjda ?

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane. Dobrog u lice ljube , o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i živi ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti. Kad tad.

No pjesma  o Vranjanki je skeptična.

Život ide dalje,misli Dobri, ne usuđuje se pogledati u sunce, oči mu vlažne , a sunce ko sunce, izaziva suze, uvijek .

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža , iza kapidžila ili šedervana sa kezom na debilskim usnama iskočit Debe  i  obajene zažagat:

-Ja bih je natakario , da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio:

-Ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao :

-Šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u takar…

Začuje se topot.

Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbile jedna do druge. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u krdo zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta zagrebe, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom od četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio. Ona ga nikad više nije skinula i  uvijek je lepršao , dok se grlica bijela  igra i graciozno njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog . Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić. Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih skršenih  boba.

On ustaje, grli i kobilu miluje po glavi. Gledaju ga oči, crne ,sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola. Samo neki topli  insanski smiješak, koji zavodi.

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna, uz veselu njisku, iz đardina jurnu.

Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao , ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita :

-Hoće li se vrnuti?

Šutnja.

Nije se vratio , samo je odjahao.

Tako su se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla, odmah do kapidžika đul bašte u cvatu , u busiji , su čekala neka nova  vremena, vremena stampeda.

Dobro smo prošli sa ljetnim snjegovima i riknjavom. Mimoišli nas . Još uvijek.

Poklon za rođendan  jednoj djevojčici , jednom prelijepom plavetnom Oceanu u kome se ogledavala tišina i sni jednog dobrog dječaka.

Kad god pomisli na neko slavlje , sjeti se njenih dodira i rođendana, čestitih i časnih, a prelijepih, nježnih i prepunih iskrene ljubavi.

Bog je milostiv

**

Onomad , po zdogovoru, negdje malo prije akšama, slučajno , u njegovoj bašći sretosmo Lenjeg u hladu jasmina sa nogama u velikoj kadi . U njoj nekoliko punih gajbi piva, pletaru brlje i tri bocuna kurvoazijea . On ih šlaufom nježno i polako , ko ibrikom u ruci zalijeva , aman ko najljepše đule.

Ne znamo kako i zašto,ali žena mu se zaista zvala Emina , a po porijeklu je lako mogla u miraz donijeti bar jedan džugum.Jedino nikad nije stajala u hladu,više je lepršala po mahali, od kone do kone.I nikad nije imala vremena.Odakle joj vrijeme pored takve blentovije.Imala gutu jaranica, pravi kružok.Razgrćale one svaki kamičak da vide šta im je sjeni grah skonto.Treće udala se, ne treba više mislit na vez i tkanje anterija.Ima ih dovoljno.Ah, kako da ne, smješka se usud. Dok skonta(ju) i nabace ono četvrto,peto prođe joj vrijeme za pauzu.

Po običaju klipača pred Lenjim. Slamčica iz boce viri .Ništa neobično , mislimo mi.Ko će na ovom zvizdanu dizati bilo šta teže od čačkalice.Za Lenjog je i to jazuk. Preteško.

Progovori , a mi se zagledasmo, nije njegovo da govori od kako je prohodo ,progovorio u sedmoj godini i reko:

– Ja gladan.

Sada ko iz topa odape:

-Znajte da ste dobro prošli!

-Znamo ,kako ne znamo, ha smo se u mahali rodili.

-Ma ne to blečci , nego eto sve nešto danima dumam i ibretim se,kako je sve sređeno do savršenstva.

-Šta to?Mora da si nešto , beli pametno skonto

-Normalno da je pametno. Šta čojk u hladu jasmina, čija se žena zove Emina, a udala se sa ibrikom u ruci, duška u kadi , oko njega đenetske blagodeti ,mere skontat nego pamet.

– Pa reci!

-Ma ne znam kako ću, stid me .

-Hajd nemoj se prenemagati ko magare na tuti ili junferica kad se treći put udaje. Kada je tebe bilo ičega stid ,osim nešto radit.

-E u tome grmu leži sova.

-Daj ne beri kvake,niko nije pomeno rad i ne baljezgaj nego zbori.

-Koji bi luđak po ovom zvizdanu čistio snijeg?

-I to je po tebi razlog što ljeti ne pada snijeg.

-Ja vala, vela havle vela kuvetile, ja koji bi drugi bio.

-Nisu ti sve na broju.

-Normalno da nisu.Sluđen sam.Eto ,kažu ,tamo gdje su najveći zindani , čojk može vjenčat više hanuma.Nikako nije pravo. Vlaljda im zvizdan mozak ispio.Ja sve gledam , kako mi se valja kutarisat ove jedne jedine.

-Daj ne budalesaj.Nije Emina baš toliko loša.

-Ne kažem, ali uvijek ima bolja. Eto recimo…

-Koja ti je bolja , crko dabogda crkotino jedan … – odnekud zabrunda Eminin glas.

-Oklen bona ti? Ja mislio ti još razmjenjuješ recepte sa konama.Nije još vakat akšamu

-Šta te briga oklen ja.Nego kojom bi to ,majke ti,mene mjenjo.

-Nikojom .Ne bi te bona mjenjo ni za četiri hamamske djevice.

-Jesi mi plaho pametan.Otkad to u haremu ima djevica.

-Pa zato kažem.Ne bih te ni za jednu ,a kamoli za sve četiri mjenjo.

-A zašto ne bi , šta im fali?

-Ko bi mi bona čistio snijeg iz avlije ,ako se slučajno potrefi da snijeg zapada ljeti, po najvećem zvizdanu. A bome i sa krova.

-Ma ,ti si moje jedno veliko pametno srce.Znala sam ja.Odok na još jednu turu recepata ili heklanja.Ne znam šta je sad na redu u našem mahalskom kružoku.Čuvaj mi se.Nemoj da bi gdje mrdno ili nešto teško podigo.

-A ako zapada veliki snijeg?

-Ne brini se eto mene , ponijela sam metlu , očas ću doljećet.

I ode Emina, možda odletje,šta ga mi znamo, mahaluše mogu sve ; ne reče nam ni mu, ni hu, ko da smo njenog Lenjeg lanjski snijeg.Kada zvekir zazveči, što je biljeg da je Emina zaždila, Lenji, osvrčući se na sve strane iz potiha , bojažljivo progovori:

-A ja bi jope’ volio da ponekad velikii snjegovi zapadaju kad je najveći zvizdan

.-Zašto konju jedan konjski? – ne mogaše Mojsije više durat.

-Znaš ga kakav je ,šta se namah ljutiš.Znaš da je njemu govoriti ko u rudarsku jamu se sa ograjisalim hamalima spustiti- ubacuje se Deba.

-Hajd reci mi ti, ondak ,kad si tako mozgali.

-Pa reko nam je,zar nije.Vidiš ako padne snijeg po najvećem zindanu ti i ja smo pravo naj…grabusili.

-Hajd ti , tebi je sve nakrivo natakareno , a i nije me briga , a zašto ja?

-Zato što bi ti moro skidat snijeg sa krova i iz avlije.

-A ti ne bi?

-Normalno da ne bih.

-A zašto ne bi?

-Platio bih hamala .

-Ta ti valja.A zašto i ja ne bih mogao platiti hamala.

-Jednostavno ne bi.

-Kod tebe sve nešto jednostavno i normalno.

– I jeste.A i ti znaš da od tvog hamala nema ništa.

-Ma znam , samo srcu odušku dajem.

-A zašto ne bi mogo platiti hamala.Ako nemaš penezi možemo ti mi posuditi.-pravi se nevješt Dobri.

-Jah , nije to , imam cekina.

-Mah, nemojte čojka na belaj pristavljati, đe će se insan na krov sa ramunjik penjati.Može se otkliznuti i vrat slomiti.Zalud osta harmonika pusta.Nije lud.-Lenji je zabrinut za svog horovođu.

-Šuti konju konjski i ko je reko da ću se ja sa harmonikom na krov penjati i čistiti snijeg.

-Zlata -Sva trojica horski.

-Jes vala , tu ste pravo sva trojica u sridu potrefili.Van taka je u svemu , ali cicija je što se penezi tiče, da joj ni Mara daskara sa Brdakčija nije ravna..Što će hamala plaćati kad ima mene?

Lenji će:

-Ko da je čifutkinja!

Bez Debe muhur ne mere mašut:

:-Ma nije ,subotarka je.

Dobri ih ispravlja:

-Nemojte dušu griješiti ,Jevrejka je iz dobre kuće i u pravu je. Mojsiju ništa ne bi bilo da se popnena krov.Ne mora harmoniku nositi sa sobom.A ako se strmekne ,ko mu kriv što mora slušat ženu.

Deba će

:-E ta ti valja , ako hekne sa krova,neće biti velike štete, barem će harmonika ostat čitava.

Lenji se zamislio:

-Zlata bi je garant prodala.

-Da plati Mojsijevu dženazu?

-Nije luda.Što će plaćat pogreb .mere ga u kakav jendek heknuti, a ima i veza u La Benevolencija.

-Ja, imaš pravo, ima i u Dobrotvoru i Merhametu.

-Ma bistra je Zlata.Od svih bi uzela ukopninu , možda i od komunista.

-Ma šta to baljezgate mazgovi jedni.Vi to ko biva mene riješiste i nađoste pare za preseljenje na ahiret.Neće biti velike štete?E ta vam baš po jaranski valja.

-Ma nismo mi krivi, ne griješi nam dušu,nego je sve zakuhala tvoja Zlata.

-Zašto bi me se ona kutarisala ?

-A šta misliš ko će te sahraniti kad otegneš papke?

-Odakle vam ta ideja da ću riknuti?

-Možda neš riknuti,možda neš crknuti, a ako budeš čistio snijeg, koji ljeti zapada po najvećem zvizdanu, garant si obro bostan.

-Kako znaš?

-Reko ti Lenji , a i ne znaš bez harmonike ravnotežu držat.

-Pa onda se neću penjat bez harmonike.

-Aha.

-Zašto aha.

-Taj film nećeš gledati ovaj put.

-Nego koji.

-Ni jedan.Ja čuo kad neko jal rikne,jal crkne nema više nikih filmova.

-A ako krepa?

-E baš si pametan.Što bi krepaština imala privilegiju.

-Ma krepaština mi nekako tugaljiva.Ja bih svakom krepanom, odredio da ima pravo ponijeti barem po jedan portabl tv.

-Ko da tebe neko pita za take stvari?

-Ma znam da se ja ne pitam i al’ zato bih ,u  inad , svakome uvalio po jedan portabl tv,Ne mora ga nositi,samo neka ga kupi.

-Od kada si postao tako merhametli?

-Ma nisam merhametli ,nego mi Frka uvalila par tisuća portabl tv da ih tušnem.

Mojsije zavapi:

-Dajte ljudi prestanite više ,još će nas snijeg u sred ljeta odvesti u Saharu.

-Eto vidiš Dobri , da je sve istina što Lenji skonta, čim to i Mojsije zna.

-Šta ja to znam konji konjski?

– Lenji skonto, ha veliki snjegovi kod nas ljeti ,za najvećeg zvizdana zapadaju, idemo u Saharu sladoled prodavati.

-Ko to mi?-

Ti ,Lenji i ja?

-A Dobri, zašto on ne ide tušit sladoled?

-Ne znam, Lenji kaže kvario bi nam prosjek IQ.

-A šta ti je to?

-Oklen ja znam, možda je i to Lenji u čarobnoj nepameti smislio?

-Ne moraš objašnjavati.Mora da je nešto pametno, ko i uvijek.

-Jašta da je pametno.Da nije pametno morali bi Dobrog povesti sa sobom.

-A zašto ga ne bi poveli, jaran nam je.

-Baš zato što nam je jaran nećemo ga voditi

.-To nekako nije logično.

-Kako nije logično?

Ako njega povedemo nećemo ništa zaraditi od prodaje sladoleda.

-Kako znate?

-Duga priča,mere drugi put.

-More, ko ga šljivi ,ko mu je kriv kad može da zakoči prodaju sladoleda u Sahari. A znate li gdje bi prodavali sladoled?

-Dabome da znamo!

-Pa gdje?

-Pa rekoh ti u Sahari.

-Ma ne to konju ,nego na kom mjestu konkretno, na kojoj lokaciji konju mahniti.-

A to , što ne kažeš?Pa lokalitetu Sahare ,zar ti nisam reko.

-Blento jedan .Evo kod nas, primjerice onaj šiptar Izeti je prodavo košpice na čošku Bjelava,Čakaluše i Đižikovca;možda raskršće niže.Na takvu sam lokaciju mislio.

-Joj budale žene, oklen u Sahari Džižikovac ,Bjelave ili Čakaluša.

-A prodavač košpica, jema li on u sahari?

-Nema. šta će jedan šiptar raditi u Sahari?

-Pa, prodavati košpice valjda , ili se praviti filozof, a ća ga ja znam?

-Niko nije lud prodavati košpice i pamet u Sahari.

-A zašto?

-Izgubio bi se ili bi ga strefila sunčanica,ili bi ošo u zindan.

-Znači rikno bi.

-Ne znam , možda bi i krepo ako ga na vrijeme ne nađe Bernandinac,ili bi crko ako ne bi naletio na našu lokaciju sa sladoledima.

-Zar Bernandinci nisu specijalizovani za planine i snijeg.

-Ako Lenji može prodavati snijeg u Sahari , zašto ja ne bi poveo Bernandica sa sobom.

-Zašto bi ga ti poveo sa sobom?

-Zbog burenceta.

-A zašto zbog burenceta?

-U njemu bih prokrijumčario kurvoazije.

–Nisi normalan.Zašto ne bi kurvoazije stavio sa sladoledom i poštedio pašče znojave.

-Vidi na, ta ti je pametna.Nisam se toga sjetio.A opet žao mi paščeta.Šta će on bez burenceta?

-Kupi mu čuturu.

-Misliš neće primjetiti razliku.

-Šta te briga, nemoj mu mjeriti IQ.

-Misliš ako mu ne mjerim neće nam pokvariti pametli prosjek?

-Tako nekako, a možda bi se i Dobri ljutio.

-A zašto bi se on ljutio.

-Ne znam, ja to tek tako reda radi kažem.Ko da je mene briga hoće li se on ili bilo ko drugi ljutiti.……

Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu zapadali veliki snjegovi, usred ljeta po najvećim zvizdanima..

***Ne , tu nije kraj! U Sahari bi zakuvali do krahne. Garant.I umprofor bi moro delat.Al’ ko će slušati mahnitove kako pametuju.Al’ se nekad lijepo živjelo.Rahatluk , radost , a bome i mnogo takarli ljubavi.

A ako slučajno koji put u mahalu zalutate , dobro protabirite džepove,da vam se slučajno nije malo snijega zakopitilo.otopiće se i onda belaj. Suza do koljena.

Anterije i nevinost

Pisac htio preskočiti ovu epizodu , pomisao na nju izazive bolna sjećanja koja se protežu kroz nekoliko životopisa.Ali , u svojoj dobronamjernosti skonto da bi se u pismeniju pojavila poprilična bušna praznina koja se ničim ne bi mogla pokriti i začepiti.

Nije mu se dalo sve ponovo proživljavati pa je epizodu sastavio od djelova iz drugih pripovjesti. Ne znamo da li je to uspio i koliko je vjerno uspio prenijeti detalje iz minule mladosti , obzirom da je posegnuo za nekim dešavanjima iz daleke budućnosti, i prije vremena nagovjestio …

No šta se može. Vremena su ipak distancirano neodređena, i ne una se da li i kada će se dogoditi . Nek sve te eventual , a moguće neprijeporne kolizije padnu na dušu naratora , mimo čednih likova kojima su posvećene.

Prvenstveno to su bile uzvišena Frka Frkica I Luce Blaženović. .Nikad nisam imao prilike da im se zahvalim za svu ljubav i dobrotu koju su mi nesebično darovale.

Jednom , davno poslije genocidnog rata devedesetih godina obećao sam Frki Frkici neke zapise o mahalašima, o njoj , o nama , o prelijepi, i snenim vremenima koja se vratiti neće.

Vrijeme se proteglo ka leptira let. Sad ga vidiš , sad ga nevidiš. Četeres dana zaronjen u sjećanja , samo puf i nema ih. Nazvah je , ona sanjiva i snena , po glasu malo umorna i sjetna pozva me da dođem u akšam. sat gore dolje ništa ne mjenja. Naše je to vrijeme – kontam ja.

Sutra od podneva sve natenane,po tabijatu. Fenkare, žilet, voda, sapun, miris, teget plišano odijelo, leptir mašna i prsluk od kadife,glanc cipele, glanc fenkare .Još jedn pogled u špiglo . Vidim fali zejtin osmijeh na licu , nabacim ga i pičim.

Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca, do kučice male i  trošne.

Na vratima plavim i ispranim Frka u rubin  anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da  je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.

Žena se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku zamjenio. Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo, odar boli i tuge.

Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj sinoćnjoj , plavičastim safirima  optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu,  žeđ za životom, nevinost neugaslu sa sobom, na nebo nosi.

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.

Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To  dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.

Kraljica vrišteće boli , čini se sni.

O Frko, Frkice otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.

Čuti dijete, ne progovara.  Neumorna od čekanja mene neuviđavnog, umorila se,  pa spije .

Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:

-Ti si nam bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem, već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže :

-Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.

Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da  se zbude.  Glupava mladost ili dušmani neki, ili jednostavno sudba, na put nečijoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.

Kaže, ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.

Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga  doli nas troje.

Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio; skoro. Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju. Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom. Ne snalazim se . Ona usnula leži , a čini se ko da je živa.  Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji  nešto sprema, a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice, ljepoto milagdje si sad?

Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada  su anterije bile sve . Zapravo sa anterijama je započeo njen grlice let. Ni slutili nismo da se u tom letu krije i njen i naš pad.

Što je život. Letiš , padneš, ubiješ se , digneš se , pa opet latiš , pa opet padaš. I tako hejbet puta. I na kraju puta sa tugom shvatiš da je u životu sve – i pad je let. Dio puta je letjela i padala sa mahalašima , poznatijih kao balaženi jahači čista srca. Taj dio leta je zapisan da svjedoči i krasi srca mnogih koji su imali sreću da ih dodirne širina njenog nježnog srca i osmjeh velike duše.

Bajke uvijek počinju na drugačiji način od nebajki. Ova je počela sa premisom – I pad je let , i ona je uz grlice i anterije postala njen osnovni moto .

Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. Anterije su mogle biti svečane,  kućne i djevojačke. Ova svečane treba  raskošnoću i bogatstvom da zadive posmatrača.

Kućne  i djevojačke su bile namjenjene oku konkretnog sretnika. Nikad u isto vrijeme te haljine nisu mogle nagledavati dva para muških očiju. Nikako , jer bi to bio otvoreni grijeh i ulaznica za pržun.

Kućna anterija, eh. Ta je u samom raju skrojena. Žene su najviše voljele anterije boje rubina ili plavog safira, zavisno od blagosti i bjelokosnosti lica i tijela. Djevojke su voljele antertije brilijantne bjeline i svjetlucavosti. Sukldno krhkoj djevojačkoj duši.

Anterije su bile bogato i raskošno izvezene đuvezlijom, srebrenom i zlatnom svilom. Druge boje su se uglavnom izbjegavale, ali ukoliko je nekom detalju radi kontrasta i raskoši bila potrebna svila neke druge boje, ona se vezla.

Zamislite sada boju rubina, safira ili brilijanta, zatim ružičastu, srebrenu, zlatnu, modru i zelenu svilu i vješte ruke vezilja,bile one žene ili djevojke. Koji li  je to spoj ljepote, mladosti, ljubavi ,  strasti i vještine.

Anterije su se uvijek vezle u društvu ; da bi se mogla razmijeniti iskustva i novi vezovi i novi uzorci svila za vezenje. U društvu se ljepše veze,veseli i raduje.

Nekad se vezlo šutke, nekad se šalilo i tračalo. Nekad bi se sve zabibalo i  prolomio bi se ženski glas. Čist, kristalno jasan, veseo, vrckav, čeznutljiv i nježan. Nekad blag i umilan, nekad opor i ogorčnen, nježan i tužan. Ponekad čulan i strastven, najčešće veseo i razuzdan. Ali uvijek, baš uvijek, pri svakom vezenju se morala više puta , od srca, otpjevati ona:

„Joj,mamo mamice, crven fesić u dragana moga joj, mamo mamice…“

Rjeđe ona

„Moj dilbere, kud se šećeš, haj, štio i mene ne povedeš…“

Kako i  bi?!

Još rjeđe ona sa poentom:

“,,,Prevari se Fata , jadna li joj majka. Uđe Fata u magazu sama, aj za njom Mujo zamandali vrata.

Ova pjesma bi izazvala podosta crvenila na djevojačkim licima . One starije bi kontale:

Ma kakvi – jadna li joj majka. Nek'su svakoj sa berićetom mandal vrata.

Često pominjemo anterije i nevinost. Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno neki , rijetki sretnici znaju.

Mnogi samo kažu ; anterije su starinske svečane halje i njih su izrađivali terzije.

Mere biti.

Da su starinske nisu. One su neuništive i za sva vremena i prilike krojene.

Kad se  dvije ljepotice : žena i anterija sastanu; ništa ljepše i svetlije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti. I nikad neće zastarjeti.

Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o grlicama, đardinu i cvijeću i tako to. Hoćemo, ali kasnije. Polako, po redu.

Ma, jok boni. Ne ide to tako.

Priča ide prvo o anterijama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici,  kad joj se još nije anterija izvezla, ni natandarila. Pa onda , kad se obuče,  mora se malo pronosati, pa mazno prošetati.

Ovdje ćemo stati, vi nas radoznalci zamalo na tanak led navukli. Hoćete sve nešto preko reda, bezbeli. Mora sve potaman.

Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokone žene i lijenguza ženska čeljada. Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše, ni ljepote. Pokazivale su samo profesionalnost struke. Ponekad bi im se posrećilo,  pa bi nešto nalik našim anterijama napravili. Urijetko.

Krcate im anterije zlatne svile, i krute ko da su od pravog zlata pravljene. Đez’ ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu svilu takariš i štancaš? Ima zlaćani sjaj da uguši pravu ljepotu.

Malo skrenuli, ali ćemo se brzo vrnut na pravu riječ.

Mi gledali i pregledali, čak i baterije poneka blentovija  upotrebljavala , i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli. Ako ne znamo protumačiti i skontati, znamo opisati. Bar tako mislimo.

To što smo vidjeli ćemo vam ispričati. Tako je najlakše i tu zabune nema.

Pravu i najljepšu anteriju može žensko čeljade samo sebi i prema svome tijelu izvesti. Ko će bolje od nje znati kak'o tijelo ima, kol'ko krivina i oblina i na kom mjestu ima? Niko, pa ni dragan. Ima on čitav život da to upoznaje, pa ne upozna. Niti domozga,  kako se ta ljepota biba i uzbibava.

Kućna anterija se vezla, za dragana, muža, đuvegiju, zagonđiju, muškarca koji traži ljubav žene, djevojke, djevojčice i uzvraća, debelo uzvraća. One su se još manje  štedile . i u vezu i u ljubavi. Takav vakat bio i takva im narav bila.

I danas ženama tijelo iste želje sniva, da je dragi ljubi i miluje. Ima toga, ali urijetko. Neki srketli vakat; žena može samo stat pa plakat. Svi negdje jure i žure, ali zaboravili da se igraju.

A nekada?!

Ljubav je sve što se imalo, bez obzira na bogatstvo i usud. Uz ljubav je išla i sreća i nesreća. Danas je sve to zaboravljeno.

Konzilij je bio sretan što je bivstvovao i uživao na izdisaju tih sretnih i prelijepih dana. Konzilij u našim pričama nije toliko bitan. Oni su samo blentovije natandarene u priču, dekor , da bi se istakla ljepota grlica, anterija, nevinosti i ljubavi.

Da li su oni znali nešto o ljubavi?

Tankosava ili su se pravili mahlukatima. Rijetki su ispoljavali umijeće , jer to je u genima. Umjeće ili imaš ili nemaš . U svemu !

Učili i učili, al ko pačićići mali urijetko šta naučili i najčešće kvarili sklad. Ovdje ne govorimo o takarenju. To imaš ili nemaš. Sa tim se rodiš ili ne rodiš. Mere se nešto i naučit, ali od žena. Zato se konzilij družio samo sa ženama.

Da li su znali vezove? Poneki je i nešto ko nabado. Ovdje opet ne govorimo o takarenju. Riječ je onoj nježnosti što povezuje ženu i muškarca,  na putu kada za njih ništa na ovom svijetu ne postoji , osim njih dvoje i ono što oni tvore , a što se ljubavlju i sevdahom zove.

Šivenje i vezenje anterija se znalo otegnuti oho – ho.  Kada bi se koja anterija zavšila, rad bi prestao i ženski svijet bi se divio umjetničkom djelu.

Svaka anterija je bila unikat i priča za sebe, jer je iz ljubavi,  za ljubav rađena. To nije bila još jedna,  duga vezena ženska haljina. To je bio krajolik skladan po tijelu žene domaćice joj i mjeri ljubavi, što u susret te žene jedri i brodi.

Sve zaradi onog nekog blente , mahalaša il’ čaršijca.

A šta je on znao?

Skoro ništa!

Nasmijati ljubu dok joj se usta u zejtin ne pretvore i ugrizu je za vlastito uho.

Muziku pristaviti da je suza gane i natjerati je da joj svaki damar  plane. A ona uzdrhtala samo hoće da lebdi i pleše ,  da velove ljubavi traži i da se preda.

Praviti se da mu nije stalo, a mjesec i sunce mu u  srce može stati koliko je ljubav njegova. Ali kada joj  se preda , žena znade rašta je anteriju vezla. I biva ponosna.

Po najsitnijim detaljima  tijela koji će biti prekriven, brižljivo su birani detalji, boje, linije, zavijuci, krugovi i opet boje. Puno boja i detalja. Svaki detalj je odgovarao mjestu i dijelu tijela koji će se sinhronizovati sa haljinom. A bome i rukom đuvegije. Nije ona uzimala mjeru đuvegijine ruke. Ona je u njenom krhkom biću , u pamćenju, stegnima ,  u đardinu,  u  dojkama njenim ucrtana.

Sve je bilo krojeno, otisnuto i zategnuto do u tančine, da istakne dio  tijela koji se vidi ili ne vidi , ali  koji će zaiskriti i nenadano biti izložen i viđen. Pa opet bježati, iskriti, iskakati u igri lova i strasti. Bježi čedo,  ženo mila,  bježi  i sakrivaj se, da bi sebe poklanjala.

Zajedničko svim anterijama bez obzira na namjene i boju  je bilo da su imale duboke izreze. U rukavima do iznad ramena ; do žile kucavice, u grudnom dijelu skoro do pubičnih slasti. Predio oko nogu  do svilenkastog đardina,  što je konzilijev omiljeni izraz za izvor ljubavi i života, se prilazilo da posebnom pažnjom.

Jel to onaj raj za koji se mre? Jeste. Prekrsni vrt mirisa , boja i slasti od kojeg se čovjeku sve zamanta i on aman,  hajvan postaje i biva. Čovjek ne bi nikad puta izlaska iz njega mogo naći, sve i kad bi poželio da ga nađe.

E taj vrt treba poslijednji da zatitra u nagovještajima , dok se mozak blenti nekom ne smuti. Zato se vezu na tom dijelu najviše pažnje posvećuje.

Ti izrezi nisu uređeni i krojeni tek tako. Imali su svoju svrhu.

Svečane anterije su  imale prigušenije, zagasitije ali ne i manje lijepe i efektne boje. One su otkrivale bogatstvo haljina, jeleka ,bluza, košulja, suknji i podusknji, velova , vezova, boja  i šara i svih mogućih ženskih nošnji  i nepoznanica koje su se u anterijama mogle kriti.

Bezgranični nizovi kombinacija boja i sakrivenih čuda što se kriju, što bježe, ali što hoće i da izlete i da se daju. Čari zadivljujuće i ugodno za oko posmatrača, ponos za vlasnicu spektakla. Kada se divljenje, taština i želja jave , šta će ti bolan onda anterija.

Neka nje. Bez nje , sve bi bilo mlako i nekako reda radi. Skine se ona , skine se on pa tandaraj ! Drž ne daj! Kako se kome potrefi. Nije to to. To je samo usputni seks i ništa više. A to brzo dosadi i eto belaja. Il’ ona il’ on, u ovom srkletli vremenu najćešće oboje; uzduđenja nova koja doma ne mogu naći , negdje drugo traže.

Kućne i djevojačke anterije nosile su se samo u trenucima najveće intime, uglavnom noću i za posebne prilike. One su bile od laganije svile, koja se uvijala oko krajolika kao snijeg oko brdašaca i dolina. ali ipak ne prelagane.

Opisali smo vam anterije, uglavnom, izreze na rukavima, grudima i među nogama. Sada zamislite bijelo mramorno žensko tijelo kada se uvlači ili izvlači iz anterije.

Ne , ni taj opis nema smisla i priča o anterijama gubi velovitost i draž.

Sjedite zavaljeni na šiltetu i među jasticima. Ne, ni to ne ide. Sviše vulgarno. Čovjek se zavali k'o u hamam baru i čeka golotinje  predstavu. Nisu anterije tako bestidne  i nisu za širu publiku.

Anterije se vezu , da se uvijek i iznova rađaju , za neke  tajnovite dženetske hurije ili haremske krasotice , čiste i blistave u bjelini nevinosti svoje. Kad velovi počnu da lebde i padaju ,  bljesne tada vaskoliki  orijent pred očima. To je kao da Jermenke, čengije ili haramuše vežu u čvor mušku pamet i on bleji ko bekan mali , kome majku drugom prodaju.

Tu žensku, djevojačku kućnu anteriju ćemo morati predstaviti na jedini mogući način, kada se steknu uslovi za pokazivanje njene svrhe. To će biti vrlo brzo, već u tekstu koji slijedi iza ovog malog interludija.

Deba se vrpolji ne smije da zucne, njih je četvoro: Mojsije ,Zlata , harmonika, i Frka, a on je sam. Ne vjeruje on,  da će ga iko braniti . Puno aferima kod svakog nabacio.

Đugum Frka samo što mu nije dala nogu. Osjeća on to. Nije da mu je svejedno ,  ali njemu bi to bilo normalno.

-Dvoje se nađe,  pa se poslije ne nađe.

Nema tu nik'e uzvišene filozofije. Ili ne daj Bože tuge, kuknjave i suza. Ma čak ni uzdisaja. Možda neki žal , jer Frka je Frka i nju teško može bilo koja nadomsjestiti.

Samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute do kraja. Blagost ljeta i miris čarobnih noći ih opija i zavarava. Dobro, legne tu i koje piće više, a dardina mi, i  takar pride. Takav vakat. Prelijep i takarli, u onom lijepom , svilenom takarastom smislu.

Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat. Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje. Nije to dobro, konta Deba. Tu nešto ne štima.Ne m're čo'ek toliko dobrote u sebe nafajtati.

Lenji je toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije.I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska, obaška. Skoro da i ne diše. Džaba mu sada ,  Mala Guza vještačko daje i remeti  ritam. On u sve veći bandak pada. Stvar navike.

Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti. Bolje on nekoga , nego neko njega. Čista logika. Kosa nešto poboljevala, tu veče nije došla .Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog. Nije joj se dalo kazane  pripremati i prati. On kaharli, stvarno večerao nije, pa se sofre dohvatio i  brsti.

Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o hipnotisani  kurban u nož. Dva zečića svaki čas , jal iz bašte  u odaju, jal’ iz odaje u bašću. Lejla sva uzbibana i  sve nešto pjevuši, ne može se razumjeti što, ali svakako na neki veseli sevdah sliči. Za njih drugi ne postoje, samo im jahanje na umu. A nisu ni džokeji ni diskđokeji.

Nije to da bi Mojsije imo razloga heknut harmoniku. To je zato što tako mora biti. Stvar trzaja i navike. Navikne se čovjek na zvuk riknjavajućih basova.

Dobri večeras plaho tužan bio, ali vješto krije. Proljeće kao da se gubilo, djevičanske ljubičice su nestajale , Vesna sve prozračnija i dalja bila. Mali Princ je odlutao, nebo je još jednog anđela uzelo. Svakog trena po jednog. Koliko samo nevine dječice zvijeri sačekuju i nestaju.

Tu je i pridošlica  Hana rođaka , koju Zlatina majka ostavi , da nadzire kuću, da se kakav nered ne bi zbio. Ih, kakav je to nered , ako se koji par malo povali i provaljucka. Nije nered ni kada se puno povali i  provaljucka. Nered nastaje kada se previše valjucka, pa se izgubi smisao za realnost, pa  djeca dobiju djecu. A vala i to se mere srediti. Neka djece. Ona su ljubav , milost i budućnost. Najljepši nebeski dar .

A ta Hana upečene  i kisela ko dijete sa  turšijom u  ustima . Uspravna ka problijedjeli  kameni stećak ispred zemaljskog muzeja,  sa strane gleducka  i mršti se.

Deba nju ne zna ,ali mu se čini da kolonjsku žubori. Kaže, te je lako prepoznati. Sve odreda su pizdunke, ma šta god mu to značilo.

U crnoj školjskoj kecelji skoro do tla, zakopčana do grla, rukavi  do vrha malog prsta. Još joj samo mahrama fali. Unezgodila se u nepoznatom društvu. Vrpolji se i samo u Dobrog bleji.

Debi je nije nimalo žao.  Misli tako joj i treba. Jadna li joj majka. Ne zna da u belaj živi gleda.

Vrti se Deba, uznemirio se, Frku i ne gleda. Samo joj od jeda jednu dojku stišće i ka sredini gura. Onu manju, razrooku, desnu  na lijevo. Ona ga strelja očima. Kasnije će ga osveta stići. Da li za ovu ili neku drugu veče; za ovu fazu priče to nije bitno.

Lenji u njega,  pa u Dobrog zenta i pogledava. Zna Dobri to ga Lenji moli, kumi – učini, prozbori nešto. Iako je ljen ko asvaltna glista na suncu ne voli mrtvilo. Konta sporać, ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema. Previše je snen i tužan. Nije ni slutio koliko je u pravu bio.

Dobri večeras nije htio doći, kaharli bio, iako je dobro večero. Taki je red kad se insan na akšamluk sprema. Dobro se doma najesti, da bi se gospodski mezuckalo. Zasigurno , nije  to zbog večere, iako mu se danima ništa jelo nije, a morao je doći..

Zamolila ga Zlata da dođe. Kaže majka joj rodicu , jednu prelijepu  pizdunčicu ostavila da je nadgledava. Ova se zdušno toga prihvatila, jer Zlatu očima nije mogla vidjeti. Načula za bolero, šalove, plesove, vrisku i ciku .  I refren: Joj , mamo maice. On je najviše intrigirao.

Ne boji se Zlata  ničega. Svoja je i Mojsijeva insanka . Ne može joj niko , ni mater, opepeljiti , ali osvetoljubiva bila i želi da joj Dobri pripomogne koliko može. Sve mu o Hani-Ani ispričala. I šta voli , i šta ne voli, i šta bi voljela i šta nebi voljela i šta bi najviše voljela. E , za to šta bi najradije voljela, Dobri je maher. I Zlata vjeruje, zapravo zasigurno zna , da on tu ne mere mašiti. Tako će svi ,  đematile, biti zadovoljni.

Hana sama sebe Ana prozvala , modernije joj zvučalo.Ništa joj to nije vrijedilo.Vidi ona da ove blentovije nije dojmila, pa se malo pokunjila..

Dobri se okreće Mojsiju, zna nagodan je večeras, jer novu harmoniku nekako zbokso, a i Zlatu miluje . Zasjela mu među koljena, anterija se ko bijela đula rascvetala. Bjelina se na sve strane razbacala.  Mojsije skonto pogled, pa Zlati  nešto šapuće . Ona ustaje zove Lelu i Frku Frkicu. Njih tri u kuću odlaze.

Dobri,  k'o tamo neke stranjske hablečine, ili progovorit ili ne progovoriti, pitanje je sad?

Pogledava ka Lenjom, ovom mozak otekao, koliko šareti. Dobri mora  i hoće da progovori , ali zastane jer vidi Mojsije uzdignutom rukom stop signališe. Ostalima oči na drške ispale.

Okrene se i ima šta vidjeti.

Tri vile, tri anđele, tri djevojčice, tri žene u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.

Ne hodaju, lebde grlice mile, mjesečinom i maglicama kao reflektorima nebeskim obasjane.

Zlaćanu vilu Zlatu samo su  po plamenoj rubin anteriji  prepoznali. I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila. Joj vatre, kao sunce u zalasku nad morem, tijelo joj svjetluca i iskri, a talasi ga ka obali u grudi , u srce  dragana ulijeva.

Joj bjeline što vri; ni behar joj ašlame nije ravan, joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija, jača, utegnutija, sve kipti, Dankanova za nju dim i magla bila.

Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela; leđni, prednji lijevi i prednji desni. Znamo zasigurno. Musa se u Heroda pretvorio, pa u pokćerku  Salomu bleji, nije mu više bitno što harmoniku javno vara. Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve , zbog ljepote te.

Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak moglo proizaći, zato nije smio u Zlatu ni zavirit. Sve se nada oprostiće Mojsije ,radi nje i njega samog , što on tu ljepotu mjerka.

Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena. Stasita zrelost  je tih godina  bila. Plavetnilo; nijansu od neba poslijepodnevnog tamnije; smeđu joj kosu miluje i ljubi. Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ; tamo gdje  tijelo samo po sebi pupa i bubri. Joj brežuljaka, joj pupoljaka, joj mramor nogu, ruku,  grudi, ljudi moji. Đardin se tek mirisom rosne đule naslućuje. Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.

Hercu herc namah strefi. I figurativno i bukvalno. Oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili, tako da udar niko,  pa ni on osjetio nije. Samo se za srce hvatao i dah tražio. Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio , pa se prenemaže.

Tek da vidite Frku Frkicu . Blista ljepotica mila. Sjaji  naša Princeza milošću i ljepotom , sjenu na đul bašću baca. Bašta se zastidjela. Bjelja i blistavija od brilijanata, svjetlucava anterija , ovjekovječila njenu put orijentalke. Ona je sada jermenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengije iz harema.

Niko ne priznaje , ali na Salambu haremsku najviše liči. Nasuprot bjeline atlas svile, iskri njena tamna figura Afrodite sa mediteranskih valova. Blago,  licem boginje mudrosti i strpljenja , sa bogumilskih podneblja strašću i nevinosti gori i vri. Djevojčica u njoj vapi, kumi i moli za  poljubcima, milovanjem i ljubavlju pravog muškarca; kojeg ona nikad neće imati, do kraja svih njenih  dana . Ona to još ne zna, tek neki nagovještaj, neki hudi osjećaj rovari joj dušu.

Sve tri preko čela u kosu zlatne lančiće ukitile.Oko nožnih članaka narukvice okačile,u rukama velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile. To radost, ljubav, esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.

Pa hajde, ne ljubi, ljubav ne vodi i ne popij. Bolje se upucati ko kurban pred klanje, nego  tu svjetlost i zanos ne doživjeti.

Joj, ljudi dajte da pijemo, život da slavimo. A neki damar u nama plače:

Pijano pijanisimo.

I u smrti sve ljubav i muzika je.

Bosanka i kad mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.

Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, poneki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu mjesto ni. Neka oprostiće čitalac, ove se rijetko, uglavnom u mnogim životima nikad ne dašava. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.

Svi nijeme, svi nešto iščekuju, kad eto Dobri, neko bi rekao led čovjek, kao da ga se te ljepote ne dotiču, progovara:

„Vidim,Mojsije, harmonika glanjc nova, vjerujem da joj, što bi Deba rekao, fržu još nisi skinuo. Imaš li pojma , kad bi joj otprilike celofan pao?  Debu interesuje svirka neka. Recimo nikad mu nisi svirno onu:

”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,

Kuku meni, mene babo ćera u armiju”

”I nisi” – razgovorio se Lenji, jedva dočekao.

Deba ćuti u harmoniku srebrenu što se presijava bleji; sve se nešto jadnik nada.

-Fićfiriću ti se to,  Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene, Zlatu i harmoniku žalio. Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom. Nek ti Dobri to ispriča. On to najbolje zna i umije . Ja ne smijem, puno bi me Zlata poslije mogla propitivati odakle i  kako ja to znam, možda bih i kakav degenek fasov'o. A tu pjesmu ovo ćemane ne zasvira.  Idi Bregi Beštiji neka ti on poskočice kraducka i falša.’

Dobri preuzima nema mu druge, ali ipak provjerava.

Herco ni habera. Žvalji se Ibrik Lelom, iako se tek iz spavaće vratio. Provjeravao anterijska svojstva i djelovanja na krajnike , iako ga srce maločas strefilo.

Što ti je Bosanac i mahalaš ,  i kad odapinje on ljubi, ljubav vodi i umire.

Lenji kažiprstom odmahuje, srce mu potaman, opet je Debu na belaj navuko.

Oma kako pregladnio, tako kavonozima još uvijek trpa hranu drito u drob . Zaboravio da je Kosa plaho bolesna.

Što ti je stomak? Kad je prazan , insanu ni ašik ljuba ne pada na pamet.

Debu, ipak stomak u tandaru pretekao nije. Ni u takaru prevazišo nikad ni.

Vidi Dobri , nema druge, mora on , radi kontinuiteta slavu anterijama muhurat.  Otpočinje, čini se malo nespretno i nezgrapno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti::

”Junferli djevojka , to je , kako bi je Deba krstio – himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora naći.

Znao sam jednu japanku,zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u    Metaka Sam San .

U prijevodu: Joj, mamo mamice ( Skoro, ali na isto mi dođe )

To djevojče nije nikako   k'o one  Omine hevine. Sa himenli Niko Tako djetetom moraš biti i  nježan i obazriv. Polahko, malo po malo je uhavizavat,  u jaram ljubavi i strasti uvoditi.

Ako fuliš eto još jedne hladne tribadije,  kojoj su truhle „muškinje“ kumovale i na krivu stranu gurnule..

Prvo malo bajki pričat treba. Tomu palčića ili Pinokia ni slučajno pominjati. Bajkama led probiti, djevojčice su to, pa je onda , lagano , po kosi pogladiti. Onako, očinski ili bratski. Ako se trzne ,treba se izviniti i još nježnije nastavit gdje se stalo. Pa  onda  neku laganu bedastoću, opasku o poljubcu sročit.

Nešto k'o – vidio ti kako se dvije grlice ljube…pa te stid što glavu nisi odmah okrenuo.

Ako ona ćuti i crveni se, nije dobro, nije se led počeo topiti.

Ti onda kažeš da si i golubove vidio da se ljube, ali nisi glavu okrenuo. Interesovalo te šta će biti dalje. Tada će djevojče oči bolje otvoriti i uši načuliti.

Ti je tada pitaš , da li je ona grlice ili golubove gledala kako se ljube? Ako kaže da nije, ti joj ne vjeruj. Laže lažljivica mila, k'o himenli kujica ,  što u oči gleda i vrti repom. Ti se njoj čudiš i pitaš je, ne direktno već više sam sebe koriš :

-Ko to nije vidio da se grlice i golubovi ljube? I vrapci u žbunju o tome cvrkuće. Što vrabac vidi to vrabac imitira.

Ako kaže da jeste i ne crveni se i neokreće glavu u stranu,znaš da je spremna za dalje, jer vidjela je šta poslije ptice rade. Leti perje na sve strane.

Ti onda curetku kažeš da to nije ništa strašno, da je to sasvim normalno i prirodno i da se to ptice vole. Kada se neko voli ništa nije ni sramota ni grijeh.

Zatim joj kažeš da ti se sviđa i da ti se čini da je malkice voliš i po ruci je dodirneš i pomiluješ, na lice joj očinski poljubac spustiš. Neće ona negodovati; ni jedna ne bi.

Zatim je počneš upisivati k'o vilu: lijepe, bistre i te i te boje pametne oči, take i take rumene obraze i rupice , što se iza osmijeha kriju, visoko pametno čelo, crvena sočna usta nalik trešnji il višnji, joj , uzbibane joj med medene usne , ruste kose svilenkaste, prsti za klavira i tu staneš. ( Dobri je sasvim logično i normalno opisao Hanu , a ona je to namah skontala i zacrvenila se.)

Ako se zajapurila,znači skontala je čupri o medu i rupicama.

Ako se nije bunila,a vidiš da nije, ti polako bez žurbe,dalje.

Ne smiješ još grudi, ni išta dalje i dolje ni za živu glavu; ni riječima, ni rukom ,  ni okom dotaknuti. Rađe ruku otkini ili oko iskopaj. Tako Isus Nazarećanin reko. Da među ljudima po tom pitanju ne bi bilo kamenja spoticanja.

Mislima , ako se šta ima, može se ko okom dodirnuti, pa ti dodirneš. Ako nema, ti se pripremi i gledaj ili bolje zini kao da ima.

Žensko je to. Svako je lijepo, poželjno, slatko, umiljato i srcu drago. I lijepih , nježnih riječi željno . Ne može se tu birati. Ti tu ništa ne odlučuješ. Neko drugi umjesto tebe to radi, a vama dvoma se to u zasluge prikanta.

Ona očekuje dalju upisvilinu sliku, ali ti čutiš. Ona malo zarumljena i zadihana gleda u tebe, a ti skrećeš pogled. Ono ko fol  sa nelagodom je ispod oka pogledavaš. Kažeš da te je pomalo stid dalje gledat je i pričat, jer ti na um palo da je poljubiš , kao neku svoju malu prelijepu golubicu ili barem grlicu.

Dobri kao slučajno šalje sneni  pogled u baštu, onaj dio tik pored Hane , što ubečila oči pa svjetluca ko zrikavac u tami. Vraćajući odlutali pogled kači ga za Hanu i vuče njeno rumenilo za sobom. Ona se meškolji i nesvjesno primiče koju dekiku bliže.

To drago dijete, ljubičica mala, se smješka ; koža joj nasrhnula i znatiželjna je.

Čini se , Dobri je uzbuđen, a birvaktile je u dramskoj glumio. Ustaje, afektira zatvara oči, zamišlja. Sve oči uprate uprte u njega. Oni to akoro  ne primejćuje, ali  grlo mu ko promuklo. Nesvjesno se približio Hani i na divan pored nje sjeda i nastavlja.

Ti joj se primićeš, groznočavo je gledaš u oči. Otvori svoje oči Dobri , a pred njim plaventilo Haninih očiju uznemireno ga miluje i trepti.

Gledaš je u oči , onda u zadnji tren zastaneš, kao hoćeš da se dvoumiš. Ali vidi čuda, ona  ne želi odmicanje, već ti usne, i sebe nudi. Ti  prislanjaš usne polako, nježno. Njene su već vlažne i ona ih nesvjesno(?) otvara i ti je ljubiš, snažiš pritisak, ona ti uzvraća. Oči se same zatvaraju.

Vi ne biste, ali je to neko jako pametan skonto: otvorene oči, uključen mozak, zatvorene oči mozak u mraku i u stranu.

Hana zatvorila oči slušajući, želi i čeka i osjeća poljubac iz priče, i   uzvraća ga  i sluša zatvorenih očiju šta se dalje zbiva. Svi zatvorili oči i slijede priču kao uputu, testament  neki.

Ti je zagrliš oko ramena, ništa drugo i čvrsto je prigrliš. Ona i bi i ne bi da se odmakne, ali poljubac traje, i ona zaboravlja da je grliš. Poljubac, dva, tri ,četiri. Nikad pet. Previše je to poljubaca za prvi poljubac jednoj mladoj djevojci.

Dok dolazite do daham ti ispreplećeš prste svoje lijeve ruke sa  prstima njene desne ruke , i  ljubiš ih i tiho prošapćeš: milo moje,zastaneš, udahneš duboko,  pa dodaš :

-Tako…tako si mi lijepa i blaga.

Obgrliš je desnom  rukom preko ramena, ona izbora nema, refleksno lijevu ruku oko tvoga struka steže i na grudi ti se naslanja.

Riječi ljubavi ostavljaš za kasnije, ne želiš je preplašiti. Sada ste samo vrlo bliski, jedna statua i dvije ruke, lijeva u desnoj,desna u lijevoj. I ona već zna da to samo ljubav može biti. Ruke su ljubavi to. Da, da. Poljupci i zagrljaj ljubavi su to.

Sad ljubav čini da su dodiri sve češći, kao i poljubci i milovanja. Ponekad i ruku niže ramena kao slučajno nasloniš i staviš . Zasad ništa ispod struka. Dok joj pričaš o njenom poprsju i tijelu bisti , ogrnutom atlas anterijom, bjeljom od nevinosti, blijeđom od snijega, izvezenom i opšivenom đuvezlijom, safir  i srebrenom svilom. To nije bilo kakva haljina, to je jedan čarobni i uzburkani krajolik, jedinstveni veo prirode i mladosti  koja diše i buja.

Kažeš joj da više ne znaš da li sanjaš ili razum gubiš, samo želiš da se uranjaš u tu ljepotu i upijaš mirise djevičanskih ljubičica. Vjerujte mi čulnijih i mirisnijih zanosa nema.

Nježne , iskrene riječi su ubojice mladosti, ubojce nevinosti.

Djevojčica, dijete što u život tek  treba da kroči , sluša zatvorenih, orošenih očiju . Čak i ona vidi kako iz bijele anterije lebde ruke , od ramena oko vrata do kose,  uvijajući se i  mrseći je. Lepršaju nježne ruke nalik anđeoskim krilima, povlače kosu na lice i sklanjaju je, čas otkrivajuči  rumen usta, čas zagušujići vatre plam što bistri iz  očiju

Ruke lagano klize do grudi, mazno, treperavo prelaze preko njih, one hoće da iskoče, ona ne da. Iako dijete lukavica je to. Dovoljno i  previše se vidi. Sve mimo toga je vulgarno. Ruke se spuštaju niže i preko stomaka, pa još niže do bedara. Slike neumoljivo klize do njenih dugih vitkih nogu, iz procjepa što vire i sežu do đardina slasti. Do riječi ovih,dragana svoga, nije ni znala  koju ljepotu , bjelinu, vatru i bisernu mramornost ima.

Anterija, ne nikako ona sama, je sva u bunilu, dolijeću odnekud velovi bijeli, plavi , ružičasti, ljubičasti i jedan srebrenkasti , što se uvijaju, plešu i grče  na makadamima budućih dodira, milovanja i obeznanivanja. U ludili sve leprša, igra, vije i leti na sve strane.Neka čarobna muzika, njoj nepoznata, kao opsjena  se uvlači u čula i opija.

Svi se otvori zabunili i pobunili, pomknuli i razmaknuli, ovlažili i razigrali. Dodira, milovanja, strasti i još svašta  nečeg prelijepog su željni. Nudi se sve, i raspada. Rasplesane noge, lepršave ruke, uskomešana srcolika kadifica, rumene usne i medna  usta, sedefaste cvatajuće grudi, labuđi vrat i ruste kose.

Ne može se ni opisati ni nabrojati tu milinu i ljepotu,još manje osvojiti.

Sve hoće da se preda, da se izgubi, da se bjesomučno daje. Predaje se šuma, predaje se žbunje i grmovi, vrtovi i  gajevi, med i rumen, kadifice i svilice. Sve hoće da se uznese, da izleti.do neba i poleti do mjeseca i zvijezda i  još dalje do maglica. Sve je orošeno mirisima snova o ljubavi , da  se u njih , u tijelo  nevinosti, strasti i čežnje njen pjesnik zagnjuri i izgubi.

Jer njen dragi sada je  i pjesnik, koji sa njom na javi sanja buduće njihove ljubavne dane.

Pjesnik iznenada i neočekivano, lagano i blago sakuplja skute anterije, ovlaš, vrškom ruke prelazi preko đul medenog brežuljćića. Sve je vlažno kao djevičanske ljubičice poslije jutarnje rose. Sve je uzdrhtalo,  ustreptjelo,  pomahnitalo , kao vjetar pred buru..

Tijelo grči i uvije, pa srce i nestali um odgovor tijelu daju , vape, vrište i mole:

” Joj,mamo joj, mamice, crven fesić u dragana moga, joj da ga hoće jako nakriviti oj mamo,mamice.“

Pjesnik joj tada dodiruje  bez dodira, skoro bestežinski bjelokosne grudi i diže ih i nosi. Grudi cvile,  ječe, jauču i izdišu; poljubaca su, dodira,stiskanja, muških ruku željne; hoće da se raspuknu. On skida poglede sa te ljepote, jer i njegovo srce hoće da se slomi i u pakao ga prevede. Navodeći djevojčicu da se zaljubi i on sam postaje žrtva nevinosti.

Jedva osjetilno milujući i ljubeći  grudi, pupoljke i cvijeće, sve u anteriju  potiskuje, vraća i ušuškava. Skoro nečujno, promuklo kao da avaza nema, kaže:

-Nećemo sada mila, vrijeme ti nije.

Sklupčava  se niže uzdrhtalih grudi i malo iznad uzbibanog đardina mirisnih ljubičica i samo njoj šapuće:

-Volim te mila moja, krhko  proljeće moga života.

Ona  raspomamljeno diše, više ne želi ništa da brani i odbija. Ona samo hoće da se daje, da je dragi uzme i uzima,  i anterije mnoge i mnogo, što češće, svaki dan i noć želi da oblači i skida.U njoj se žena rađa.

I zbog toga, dijete  već slijedeći put mora da se izgubi, izbezumi i preda.Misli jedva skreću od tog nekog skorog  dana i onda sneno i zaljubljeno progovara:

-Znam mili moj i ja sam tebe večeras zavoljela.“

Tu je Dobri zastao u Hanine safir oči pogledao, pa pogled niz tijelo spušta. Ona njegove oči prati i vidi, njena školska kecelja je sva raskopčana, ustrepatala i uzvarela. Nije je Dobri raskopčavao i skidao. To je školska anterija pratila tok priče i sama se rasplitala.

To je Dobri njen plam uznosio i na vrijeme je prekinuo. Zahvalna mu zbog toga. Nepoznati su joj ovi ljudi, sramota bi joj bilo. Nije ona osjećala stid i nelagodnost zbog  doživljenih dodira. Ne, to je tako prirodno i očekivano došlo. U ljubavi je ,  sada to zna , zaista  sve prirodno i prelijepo . Baš kao poljubac grlica malih. I ona želi da i njeno perje leti i da je Dobri čerupa, još isto veče. U sebi osjeća vatru, ne vatru nego vulkan,što hoće da je nebu vine.

Tu je Dobri prekinuo, cigar zapalio, konjaka  neuobičajeno jak gutljaj coknuo, kurvoazije je tada pio, dim otpuhnuo , pa se nešto zamislio, neko bi dodao i očima zaiskrio.

Kod Zlate, Lele i Frke suze i anterije lahore dugo već, snoviđenje ih zbunilo i uskomešalo. Frka je nešto neutješnija.  Rida. Nije da anterije nema ,ima je, ne ovu Zlatinu brilijantno bijelu,već bagrem bijelu i mirisniju. I safirmu i rubinovu ima. Spremala se za ljubav ona. Nikad ih nije i nikad više neće obući na način ove male djevojčice kojoj Dobri večeras poklanja priču.

Bujice suza, podsjetile ih na djetinje dana i žao im  sebe samih. Nisu ni ljubomorne na to malo djete , plavetnih očiju,  što hoće da se da i ženu da  rodi. U tren im bliska postala. Sretnica je to. Tek tako, reda radi, malo zavisti ima.

Lenji zino, otežao, par ženskih suza na ruku mu kapnulo. Mala Guza suze pustila . Liže ih i konta baš su slane, kao što kažu. Puno je to misli, pa se umorio. Ne progovara, ne zbog lenjosti, sada zaista ne nalazi ni misli ni riječi. I još misli ; ova Mala guza,  glupa je ili pojma nema. Ni mukajet, samo plače.

Oma nije ni slušao, apetitu pažnju posvetio i udovoljio ,kavonoza se ostavio i čudi se odakle ta tuč tišina odjednom. Sve nešto misli da se drugi ibrete njegovom apetitu. Nije ga briga. Sit je.

Deba prvi put te večeri, pametnu progovori:

„ Sve je to lijepo, divno , bajno, pjesnički sročeno . Nema zamjerke osim jedne . A krupna je. Ne reče nam, jesi li ti tu junfericu natakario?“

Niko ni riječi. Svi oboriše poglede.

Samo se Hana zarumenila i pogled spustila, kao da joj čitaju misli. Onda je uzdahnula,  pogledala u Dobrog . On je i dalje čeznutljivo gleda  i ne diše. Ona pomišlja to uzdahe krije. Milina joj oko srca, misli joj odoše na malopređašnje dodire i kao da sluti ono poslije.

A onda poče mrmljati:

-Kojeg li Id..?

Tu je Dobri prekide , stavljajući joj prst na usne:

-Nije vrijedno milo moje , a i kasno je. Vrijeme je da te otpratim kući. Hoćešmo li?
Blaženi osmjeh joj preleti licem , okrenu glavu prema Zlati i molećivo je upita:

-Mogu li?

Zlatinom čehrom se objesi zadovoljni kez. Ona priđe Hani.Vidje se – iskreno i srdačno je zagrli i šapnu joj:

-Idi mila s mojim blagoslovom.I nemoj ga iznevjeriti. Dobar je on čovjek.

Hana se okreće , naslanja se na Dobrog , prima ga ispod ruke i njih dvoje se gube u tamom obasjanom obzorju. Ona , čini se , počinje da uči tajne srebrene mjesečine.

Frka tužno gleda u njihove tragove. Laki su , lepršavi i jasni. Odišu nekom umilnom konačnošću.Njeni su snovi ukradeni. Ništa ona tu ne može učiniti. Životni puti  joj po ko zna koji put nisu fer. Jedna suza joj kliznu. Zlata je zagrli , poljubi joj suzu i šapnu:

-Oprosti mi Mila. U svojoj sebičnosti , tvoje sam  jade zaboravila. Nije Dobri kriv, ne bi on.  Znam da te voli.   Ja ga zmolila da mi pizdunku skine s vrata. Znaš ti njega, ništa nam ne može odbiti. Srediće se to nekako.

I jeste. Nekako.

Mojsije se pravi nevješt. Zlatu pored sebe posjeda. Sumnjičavo mjerka harmoniku. Konta, skroz naskroz je nova. Nije pošteno je lomatat zbog anamo onog dembela. A ovdje u ovom đardinu nema visine. Sve neki bagremi , jorgovani i trešnje. Nema tu visine sa koje bi čovjek mogo pošteno heknuti harmoniku.

A i Dobri mu malo popravio raspoloženje. Malo hinjski mu drago, što mu se drug pokazao đentlmenom. Taki je on. Vazda je bio dingospo.

Ponovo uzima harmoniku,svi u nekom iščekivanju .

Akord prvi se javlja, pa  zatim drugi i treći, to je već muzika koja se prepoznaje.Druga ćemana ga prate.

Prvo Frka,zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke, biserno čiste, nestašne, radosne, vrckave  i  poletne glasove:

‘Joj,mamo mamice

Crven fesić u dragana moga

joj mamo mamice

da ga hoće nakriviti

joj mamo mamice…

dala bih mu medna usta…

srce iz njedara

joj,mamo mamice…

Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude.Nevinost, sevdah, bolero i ljubav. Mogu se tu naslutiti neka buduća tanga. A od tanga do tragedije je samo jedna mali krhki beharli cvijetak. No , to u ovom sada nema važnosti. Ljepotu ove večeri ništa ne može zasjeniti.

Kadifice , centifolije i sedam in pedeset

Zasjeli oni kod Mojsija. Otac na moru sa ljubeznicom, majka kod svojih sa suzama. Nisu zasjeli onako po redu kako to običaj i mahalska  pravda nalaže. Zasjeli ko pravi mahalaši, na prepad, ali laganice i tabijatli, jedan po jedna , ili dvoje po dvije.

Dul bašta i dvorište,  velika  kamena česma , odmah kraj kapidžika. Od česme gore veliki hajat duž zida do kuće vodi. Od česme dole kadaifice razbacale boje, sunca hvataju, odgovara im mađar. Na drugoj strani, jugu leđima okrenutoj ruže , maćuhice i nježnije cvijeće hladovinu biraju, da bi bezbrižne  i rosne  mirise pustile.

Bašta svjetlost sunca  više ne zahvata koliko joj treba. Haustor se počeo širiti i mahalu gušiti  i grditi. Izdigla se trospretnica i svu ljepotu bašte u sjenu bacila.

Nikla tu, tko zna otkad i otkud, i  dva oblakoder jablana još za turskog zemana. Ne zna se koji je veći i ljepši. Blizanci bili. Jedan srušili ,smeto im novogradnji. Cijela se mahala na đenazu jablanu skupila.

Nudila im vlast meita za ogrev. Mahala okretala glavu i za leđa pljuvala: pi, pih , pih! Nalet vas bilo. Kako ćeš rod rođeni ložit.

Ono siroče što mu brata radi lomače streljaše i dan danaske živi. Tužan počesto, malo oćosio, ali se inati , kaže nadživih ja Turke , austrougare i kraljevinu ,  ustaše i četnike, komuniste , nadživiću ja i ovu  nacionalističku bagru. A  moram i dva života izdurat. Svoj i bratov.Jjoš kuveta imam, bar za još jednu pljačkašku vlast.

Niko Jablana više ne osluškuje , nema njegovih mahalaša. Pola ih pobiše, četvtinu međ kontejnere baciše, osmina presvisnu što od gladi, što od sramote. Ona šaka opičenih, dura upravo zato što su vazda bili blentovije.  Zbog njih mu ponekad  žao, što nije noge imo , da tutnja sa njima po rovovima, da brani milosni grad.

Joj, al’ su ovi mahnitovi  znali…Zastaje. Vrlo je fin i obazriv ovaj Jablan. I obrazli. Pušta da se pisanija sama piše. Al moro je barem jednu saučesničku beknut:

-Joj ,što su ti tovari dobrijeh zijana činili i vjerovatno ulaznicu za pržun zaradili. Vala , ja se ne bi pržuna bojo da sam na njihovom mjesti. Oprostiće im se. Gdje ćeš ba ljubavne zijane vatrom  kažnjavat? Ne ide to tako. Time su hodže i svećenici pučanstvo uvijek  strašili. Šta će drugo hadum ili peder raditi nego prirodnu i čistu , bogom datu ljubav zabranjivati.

Da sakrije od pogleda stranjskih i zlih, sebe i  život svoj,  Mojsijev otac podigao na sve tri strane oko kuće hajate  i doksate. Malo grdi dvorište, na kaubojski ranč podsjeća. Bolje i to nego da mu grmalj u familiju i život zaviruje.

Ima tu i dobroga; za mlađariju , sasvim izvjesno. Hajati i doksati umreženi, lavirinte  tvore, ni minotauri se ne bi snašli. Pokušavali stariji ufatiti djecu u zijanu. Nikad ih nisu mogl pronaći. Čuje se frka, trka, nekad i cika,  neko ko zapomaže:  joj, mamo mamice; ali da uhvatiš nekoga to nikad.

Odrasli odustali od traganja, na vrijeme.  Zamalo ih mahala nije  prozvala udbaškim njuškalima. A to jazuk, na poganu hajvansku njušku tuhne,  jal na komunističke žbire miriše. Mogli  se labirinti srušiti ,  ali nisu. Bolje pustit djecu da se ćerinjaju, nego da ti petokraka obdan obnoć , po bašči farovima kuži.

Prvi put Zlata uzletila u Mojsijevu kuću. Godišnji uzela; što će ti more kad ima romantik bašća i mirisnog cvijeće. Čak ni troška nikog nema. Uštedi se, zlu ne trebalo . Dobro je to, kada se  ponešto na svemu uštedi. Osim na jednoj dimenziji. Tada se čifutat je velika grehota i jazuk. Tako je mama naučila.

Otac mandrknuo dok je mala bila. Nikad nije skužila jel samovoljno, jal dobrovoljno ili teorijom zavjere. Malo poznato da je mahala izmislila  osnove  teorije o teoriji zavjere. U bašti puno buketa i kita , cvijeća dakako ,  neubranih i neusađenih. Pobraće se i usaditi šta treba , veseli se ona.

I posaditi kako to priroda zapovjeda. Jašta nego usađivati i posađivati. Ima omlatina trinaest dana mira. Bezbeli će nasađivati. Nisu blesavi da im vrijeme prolijeće ,a da ne usađuju.

Komšiluk neće imati mira, načisto ograisao. Zna biće zapomaganja i  svašta još nešta. Skontali šta slijedi, bale pamuka za uši sa Orijenta uvezli. Nek se nađe. Pride durbine nabavili. Neki bome nisu lijeni bili, ni penezi žalili. Kupili prave pravcate đozluke za nebo. One što se teleskopom vabe.

Kupio Mojsije novu harmoniku, na tavan je sakrio. U mušemu, pa u bošću zamoto. Pa , u tri četiri čvora smoto. Tavan sa dva katanca spengo . Ključ progutao, valjda će izlećet.  Preventiva. Sve što ima veze sa muzikom, u sanduk limeni zakatančio,  pa na tavan natandario. Neće njemu niko kvariti petnaest dana ćeifa sa sefardicom. On za se ne zna  od kojih je ješa bio.

Djedove i babe mu ustaša i četnik Njemcu prodo, a ovi ih poravnio. Ustaša za trideset kuna,četnik za triset dinara. Svako svoju valutu išće. Obrazli bili. Neće ti oni tuđe. Dakako  valute. Oca mu jedva spasili; u Crnu Goru pa u Albaniju, pa u Palestinu kod nekog roda dalekog poslali.

Tamo ga zvali mulac. Ni je'ne jidiš izrailjske da promuhabeti. Kad se drugi  rat strahote završio, on se pješ'e u Bosnu vrno. Neće on u stranoj zemlji još stranjskiji  jezik učit’, niti   dana više dana ostati,  sve da ga Mojsije pločama kamenim po mubarek glavuši tuleha. Tako se rodila prva klica o imenu njegovog sina.

Nije bolan to razlog bio. Jok.  Nego vam  se momčić od trinaest ljeta zableno u lijepu Simku. Njegova i nijedna druga.  Šest godina poslije on  je šest mjeseci pješačio. Sa šest vukova spavo, sa šest međeda se međeđe ganjo. Ničega se nije bojao , al ni jednu srnu ili bar sovuljagu nije spotako. A nema ga šta vidjeti; metar i žilet i jedan cenat. Sve se bojo da ga Simka nije prerasla. Ako jeste samo jedan cent on je gotov.  Đe će žensko biti veće od   čoeka, to ne vodi na dobro. Jal’ on jal’ ona komplkse neke fasuju, a komšiluk im iza leđa poganluke šareti.

Kad se vrno , onako pljesniv i crn ko đavo,  pravo na Simkina vrata. Izleće joj sestrica,   on pita gdje mu  je Simka. Curica ga blijedo gleda. Misli on; zaboravilo djete sestrinog mlađahnog zagonđiju

Kaže joj on taj i taj.

Ona njemu:

-Ti , taj  i taj , sjedi tu i ne mrdaj , dok babu ne zovnem; Simka se udala.

Razvali junačina plakat ko godina, ali ono muški , na suho , suza suzu goni u dušu, a insan  muči i u nebo bleji.

Sažali se sestrica pa mu reče:

– Ih jesi neki muškarac, samo što se nisi ko kaki pizdun rasplako.   A koju ti Semku trebaš?

-Ne trebam Semku nego Simku.

-Nema ti kod nas nikake Simke.

-Pa kako znaš da se udala ako je ne znaš.

-Morala se udati čim si je ti taki pošo tražiti.

-Dobro ako nema Simke, daj bar zovni Semku . Da nju pitam za Simku.

-Ovdje ti nema nikakve Semke.

-Pa ko ima?

-Nema niko doli ja?

-A gdje su ti mater i babo.

-Eno ih u bašči kod šadrvana, jastuče se.

-Pazi kako govoriš ,mlada si ti za taj zbor.

-Jašta radi, mlada , a mogu grlice gledat šta rade i mamu slušat, što po vazdan i svu noć cvili joj,mamo mamice, a nena mi odavno rahmetli. Hajd ja znam šta je takarenje. Pričaju mi druge dok za ruho i takar vezemo anterije. Ali ne mogu skontat zašto tolika cika i đefa. Malo se ljudi stisnu i žensko mamu doziva ko da je kolju. Kaki im je to fol?

-Hajd mala ne baljezgaj i budi pristojna, ne valja ženskom  jezičinu puščat, nećeš se udat.

-Ko je reko da ću se udavat?

-Jesi blesava, svaki se insan, jal muški jal ženski mora udat, oli oženiti.

-Ja za inat neću, nisam budala da pustim da me neko po travi valja i iz čista mira vriščim joj mamo mamice, a ona ili nije tu ili je rahmetli.

-Šut šejtane nalet te bilo.

-A ti si mi ko neki melek, biva. Vidi te kakav si . Crn ko šejtan. Ko da si prašinu , šest mjeseci,  po svjetskim   džadama na se tegario i skupljo.

-I jesam bona, iz,Jerusalima ti klipšem već  po'godine, sve letim Simki grlici mojoj u zagrljaj.

-Tvoja se grlica udala. Ne rekoh li ti ja.

-Pa reče i da je ne znaš.

-Kako je neću znati bolan i jadan bio. To mi sestre Semke druga.

-Eto sad i Semka ima.

– Jašta , no ima. Od kako se rodila u ovoj je kući je jema, a ti bekan ništa ne znaš.

-A jel se Simka stvarno udala?

-Najstvarnije jeste,  ali se i razvjenčala. Bio joj muž domobran pa ga partizani malo potkratili.

-Znači sada je slobodna.

-Kako će biti slobodna kad je udata? Joj , blesava insana , majko moja!

-Ti reče da su joj muža potkratili partizani.

-I jesu.

-Znači udovica je.

-Nije nego je udata.

-Kako će biti udata kad je udovica? Ne razabirem jel udovica il je udata?

-Pa  ubiše joj muža. Znači više  nije  udata nego je udovica, luda glavo.

-Znači  udovica.

-E nije vala  nego je udata.Kako će žensko biti udovica, a muž joj živ.

-Ja tebe dijete nista ne anlaišem. Sada reče da su ga patizani potkratili, a  jopet muž joj živ. Nije se valjda   povampirio.

-Tobe jarabi ,vidi šejtana. Kakvi te vampiri spopali. Ti ko da si neki firaunov rod ili u najmanju ruku jaran.

-Šuti male , nalet te bilo. Mani se tih teških riječi. Nije to za male djevojčice.

-E jesi mi ti velik. Jedva nabro metar i žilet. A ja mala djevojčice. Ma, ja ti za udaju prispjela. Tako mi kažu, jer me prisvrbjelo.

-To kod vas ima šuge?

-Joj ,blentovije majko moja. Kakva te šuga sada spopala?

-Ne veliš li ti da te svrbi?

-Svrbi.

-I šuga svrbi.

-Normalno da svrbi, jašta će nego svrbjeti.

-Znači šuga.

-Ne znači šuga, šugo jedan ;mene svrbi samo  na jednom mjesti. Šuga kad te pričepi i svrbi na sve strane , pa ne pomaže nikakav češljugar.

-Kakave veze ima ptica sa šugom.

-Joj, vi čife se razumijete u poetiku ko Mara u krive tarabe.

-Kakve veze sada ima Mara sa češanjem  i češljugarom.

-Ima kako nema. Kad je nju prisvrbilo, ona ti njakog spotakla i o prve tarabe trehnula i natakarila.

Kaže joj onaj;

-Nemoj Maro, ukrivo su tarabe, polomićemo se.

-Neka su , nemamo se šta slomiti, bitno je da je oni tvoj stoji pravo  …

I slomiše se  . I Mara i onaj i od onoga onaj, a ne počeša se Mara kako triba. Poslije Maru stalno prozivali kako se razumije u neku stvar,…, ko u kriv … tarabe.

-Valjda je obrnuto bilo rospijo jedna. I mani me se te nevaljaste priče. Ne merem ja sotobom o tim stvarima beglenisati. Ne priliči.

-Ne mereš pričati, a znao bi ćeifisati, zar ne , mili moj.

-Uh, nalet te bilo pogančerko.Jašta bih nego znao. Ne bi mi bilo prvine, ali djeca se ne smiju dirati.

-Ih , ja ti djete. Čim me zasvrbilo, kažu da više nisam dijete , nego sam za udaju. Evo kad bi me ti kojim slučajem kutariso svrabeža, ja bih se namah udala za tebe. A ako mi naum padne i udaću se, pa si tek onda ograjiso. Moraćeš me svako malo češljugariti i to na sav mah. Toliko će me svrbiti. I više nego sad. Tako kažu. ja se ništa u to ne anlaišem.

-Mala , prekini, ni jene ili ću, ili ću…

– Ma šta ćeš ti bolan, počešat me. E ta ti valja, da je hiljadu poslova.

-Baš si nerazumna. Ništa te ja ne frštuljim.

-Kako ćeš me bolan razabirat kad si sav prašnjav. Ne moš vidjeti ni gdje me češe, a kamoli da me počešeš. Vidim ja slabe fajde od tebe.

-Kakve veze prašina ima sa anlaisanjem i češanjem.

-Ima i nema,ali više ima nego nema.Evo, napriliku to moje češanje nije se tek tako pristavilo. Ne znam kako , valjda namirisalo da'š mi ti doći i ne mogu lijeka naći. Pomagaj dobri moj Omerane.

-Oklen ti ovaj moj nadimak . Ja ti ga ne rekoh.

-Ih što mi je  bilo teško skontat. Rekla mi Semka ; ako ti dođe jedan, jedva nabacio metar i zerdeliju i vas prašnjav, a tebe u tom momentu svrbi, znaj da je to moj Omeran. On će te najbolje počešati. Vraća se iz Jerusalima , a tamo svi pogorjelići. Još od prvog paljenja hrama.

Muči i bleji Mojsijev otac u klinku,  vidi obro bostan. Ne može je ni za vrat ,ni za rep dohvatiti. A da je svrbi svrbi. Vidi joj se . Svrbi je, a njemu se najenom pričešalo. Neki zarazan svrab, konta Omeran.

-Haj’ ti meni sve fino objasni makar mogu čuti ako ne mogu razumjeti. A češanje ostavimo za kasnije.

-Može priča kasnije, a sada češljanje. Gori bolan, ne mrem disati.

-Ne budalesaj dijete.

-Ih kaki si. Sevape bi velike  zaradio . A ne bi ni tebi loše bilo. Omastio bi se. da samo znaš kaka…

-Uduni odmah dijete, ni jene. Reći ću te babi.

-Ih kaki je ovi muški svijet danas. Umjesto da češljugari, ko svaki kuvetli insan, oni bi da tužakaju.

-Ako hoš pričaj, ako neš nemoj. Naći ću ko će mi sve ispričati.

-Vako je to na priliku i ne priliku bilo: Ti se prašine nakupio pa ti ušla u usta ,u nos i  uši , pa sve naopko razabiraš. A priča jednostavna. Simka se udala , rekla joj mama mamica da se ti nećeš vrnuti ,a ako se i vrneš bićeš manji od nje barem za po glave. Kad te vako gledam meni se čini da si za glavu manji.

Onako usput ja čula Simka mami rekla; kad je tako ,mene svrbi pa se moram pod hitno pošteno počešat.  Ja pitam ; jel to uši ima pa je svrbi.Svi se smiju, ja budala zbog tvoje Simke ispadoh.I još ne skontah šta je to svrbi. Udade se Simka polovinom rata,a njenog jadu na sili mobilisali u domobrane. Simki nije žao bilo. Rekla Semki – kaki je kiseo ne bi se ni mlaćenica od njega mogla napraviti.

Još je rekla – sve mi se čini da je grlice ili golubove pogrešno gledo, pa mi ga gura tamo gdje se ženskoj ne tura. Svaki put mu šamarčinu zveknem. Ja mu vičem čing čang; on ništa.Kaže nije kinez pa me ne razumije.Kažem ja njemu nisam ni ja kineskinja ,ali znam kako se na kineskom kaže rupa niže. Ja to ništa ne razabirem , ali ti prenosim šta sam čula i više ništa ne pitam, da se ne bi sramotila. I jedino  sam skontala da me samo muško može dobro posvrbiti, ne bil bar malo prestalo. Kažu kada ženu svrabež uhvati, uprti je do smrti.

-Pusti sad svrabež. Haj ti meni isponove protabiri kako će bona žensko biti udata, a muž joj  mrtav. Valjda je udovica. Ja tebe dijete. nista ne razumijem.

-Kako ćeš me bolan razabirati  kad si sav prašnjav? Ništa ti ne vidiš . Eto, ti meni  ja dijete. A da nisi prašnjav ,vidio bi ,sve  kod mene  nabubrilo i biba se ko tek zalivene ružice i baklavice.

-Kakve veze prašina i ružice i baklavice imaju sa anlaisanjem.

-Imaju i nemaju, ali više imaju nego nemaju.

Muči Mojsijev otac u jetimku. Vidi obro bostan. Ne može je ni za vrat ,ni za rep dohvatiti , osim ako je ne počeše.

-Haj’ ti meni sve fino objasni makar mogu čuti , ako ne mogu razumjeti. Skrati malo bona, evo akšam će, a ti razvukla ko pretili hodža reis i njegove svinjolike ilmije teraviju.

-Ho'š najkraće , jel tako?

-Valjalo bi.

-E , jebi se polako, to bi ti onako ukratko , najkraće bilo!

Mojsijev otac iskolačio oči ko magarica , kad je teški brdski doro dora.

-Ne valja ti ta eglen spika mala.Mlada si ti za to, a i nije za žensko?

-Kakva te S pika spopala.Nisam ti ja ni Semka ,ni tvoja Simka ,a ni  curica. pa da mi je anamo ona ko bulina za ramazana.Kod mene se grm već rascvjeto, malo me ko svrbi ali ništa strašno, vjerujem proći će.

Tamo u bašči , iza ograde od ćerpićnih ćeremide  javi se neki vrisak , ko da neko zapomaže.

-Idi bona vidi šta je onom čeljadetu.

-E u inad tebi neću, i ne zovem se bona i ne traži  ona neko mene, već rahmetli materu. E pa kad je zove,  neka joj ona pripomogne,mater joj je. A onoj ,  alajmanet Simki , partizani upucaše čovu, ona ni suze nije pustila, samo promrsila – pogančer.

Ovi katil što je bio zadužen da ga upuca došo Simki na žalost.Kažu u partizana adet – upucaš čovjeka, pa mu rafalno zapucaš po ženi ; ono ne za prave. No, Simka nije mutava bila .Još je svrabež ostavio nije,pa komunjaru omađijala i premuntala,pa je ovaj oženio.

-Znači Simka se ponovo udala i ja mogu pjevati borbene.

-Kako hoćeš,ali se i prije mjesec dana rastala,čula da ti dolaziš,

-Pa što to odmah ne reče jadna bila.

-Nemoj se rano radovati.Simka se prije neki dan i treći put udala. Kaže sad je pravo zasvrbjelo, ne mere te  na suho dočekati.

-Znači sad sam načisto propo.

-Kako ti kažeš. Zato sam  ti ja bolan rekla da nema Simke, da je umrla ne bi li se ti okreno i otišo, da se okupaš i uspristojiš. Možda na insana ličiš. Vako si ko duh koga su nagaravili brašnom. Ajd, zdravo.

Heknu lajavica kapiđik brašnjavu insanu pred samim nosem.

Poslije on sazno da je Simka umrla ,ha su njega Cionistima prodali.  Neki kažu od sušice,neki od tifusa. A ima hin koji jopet misle , da je tu  dertli damar  presuđivo.

Sažalio se Mojsijev otac sam na sebe, ko siroče nad siročetom. Sada više nikog na ovom dunjaluku nema.

A možda ima?

U glavi mu se namah  rađo plan. Nije on bez veze trošio vrijema kod čifa. Skonto , ono je goluždravo ptiče zbog njega belajli lajala i sebe sramotila, samo da ga pripremi na tugu i žalost  i njemu bude lakše. A i izgleda da je bome svjecki svrbi .Tako je dobro skonto plan da se nikad više nije raskonto od lajavice.

Vrno se sutradan , umiven , okupan , počešljan i u nove haljinke obučen. Čak i neke lakovane čiznice sa petom pet šest centi velikim, odnekud jamio i natandario . Al đabe mu. Metar i žilet i ni jedan cent više.Ali čife su uvijek kofrčave bile , čak i kad im hramove pale. I on se trsio da je viši nego je.

Kad je lajavica , oliti grdelinka otvorila kapidžik za ruku je jamio , odveo u bašću odmah iza šadrvana i  bez jene jedine riječi je ko bekanku povalio .  Ona nije stigla ili nije htjela da se pobuni . Bome je  svojski  češao i češljugario  sve do zore. Osladilo im se češljanje , on joj prizno da je radio i kamenolomu i tamo tuco kamen.  Predano  je nastavio  češljugariti. Tri djeteta je izrodila.

Prvo curica. Prvo pa žemsko,  kaki je u Jevreja red, pa onda dva sina po redu. Prvo se po redu rodi onaj stariji ,  pa onda se poslije njega po tabijatu rodi i onaj mlađi. Tako je od pamtivjeka bilo. Prvo se rađaju starija , pa za njima mlađa djeca. Drugačije ne ide ., inače se ne bi znalo ni ko pije , ni ko meće. Lovu za plaćanje , dakako.   E taj prvi , odnosno stariji sin od dvojice, što je došo poslije one žemske  curice , a prije onog mlađeg brata  ,bio vam je Mojsije, naš bjelavski blento.

Nije bio lajav na majku, ni malen na oca. Bio je malen za Zlatu sa svojih metar i dva žileta, ali taj žilet razlike mu otišo pravo  tamo gdje je Zlati naum palo. A Zlata mu poprilično lajava na majku bila.

E taj Mojsije,  je bio najčuveniji Bjelavski harmonikaš, slikar-soboslikar , moler i na kraju slikar  umjetnik i Zlatin ljubavnik. U mahali se to zvalo zagonđija , specijalista opšte prakse.  Ali mahalu su proglasili zaostalom , retro što bi danaske rekli, pa se faćali tih modernih riječi ko budale plota.

Zlati i Mojsiju svejedno bilo kako su ih zvali. Njima je bitno bilo naći kotu gdje će se dobro počešati.  I nisu nikom govorili da je Zlata udata, pred razvodom i ima sina koji bi Mojsijem , rahat mogo kerapit hlopte. Jes’ da je Mojsije kojim slučajem znao kerapiti krpenjaču. Bilo je to zlatno doba Mojsijevog  nekerapenja baluna. Valjda je sve u genetici. I sve je znao o tucanju, iako nikad nije ko babo mu , primirisao kamenolomu.

Mojsije nije bio obična beba. Njemu je trebalo samo sedam mjeseci da se rodi. Mnogi sumnjaju da je sedmanče. Ima i onih koji vjeruju u teoriju zavjere i olajavanje i kažu da je neko plaho preveslan.

Eh, bijahu to prelijepa, nevina vremena.

I eto to sedmanče jedared uzeo  cijeli go'šnji. Juba mu Zlata pola godišnjeg. Ona  starija bila, a on pripravnik .

Mislili se malo osamiti, da Mojsije pošteno odradi pripravnički. Lukavica mu hejbet zadaće nagovjestila. I šta ga mi mi znamo , jošten nešto svašta naumila sa jetimom raditi. Nismo valjda ludi sada detaljisati i potvarati čestite insane.

Možda mu je to je'no te isto. Ali mnijemo radiće samo ono što priliči, kao na primjer ono,   kada golubica i golub ostanu sami,a nešto ih zasvrbi i onda , obajene leti perje. Misle , tada oni nisu krivi za svoja djela. Jok,nipošto.Krivi preci što su ih take rodili. Čista , takarli genetika.

Dobar plan, ali imo samo jednu falinku¸. Polu lajava , polu diskretna Zlata se u povjerenju  povjerila Leli Jeli Jeleni. Ona Herci, Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki, Frka Debi, Deba Baška baŠi , Baška baŠa Lenjem. Ovom bilo mrsko dalje novost širiti.  

 Nebio lenj, uzo megafon, stao na vrh zidina Bijele oliti žute tabije, ča ga on zna  i ukratko zagrmio:

-Biće dobrog svježeg  mesa. I piletine. Vakog  i nakog. I roštiljanja. Vakog i nakog. Kod Mojsija.

-Ljudi dobri i ne dobri.Čujte i počujte , a i ne morate. Prelijepa Zlatija kod Mojsija jabuke , šljive i mezetluke sprema. Biće dobrog svježeg  mesa. I piletine. Vakog  i nakog. I brizli i bubrega. Vakih io nakih .I roštiljanja. Vakog i nakog. Kod Mojsija mozak vam ne treba. Biće ga na  žeri. Pa vi vidite šta vam je raditi.

Al'mahala ko mahala. Po čaršije je očas otelalilo da se dobri akšamluci kod Mojsija nijete. Dođoše skoro svi špoznati i poneki šlepađija. Njima pozivnice u principu nisu ništa značile. Za muziku se da srediti.

Dobri tada nešto sa nekom Vesnom iz Avde Jabučice na br.4  petljo.  Ženska aman plava ciganka jedino je prirodna plavuša sa plavim neskio azurnim očima bila. Čak je i sefardske pjesme pojila ko Zlata Mojsijeva. Gitaru dobro prebire i još štošta. Merak joj jojkati i cvrkutati.

Prvi dan Dobri ne dođe. Nije bio sa Vesnom nego na Marijinom dvoru slučajno sreo Ljilju i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj Ibre Piljka i njegove ciganije. Cigani ko Cigani, samo im trebo razlog za slavlje. Nekada ni on. Samo zasjednu i iz čista mira nešto slave. Tako ih život naučio.  Kod njih je vazda Đurđevdan  ili barem rođenojdam. Ako ne proslave danas , nikad se ne zna koji ih belaj sutra  iz zasjede može zaskočiti.

Ehej, skoro ko đurđev dan je . Došo Ljiljin momak u švrakin čergeraj, švrajkinu jatagan ma'alu , pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj. Tandaranje vako i onako se razvalilo na sedam dana. Tako Dobri ne dođe ni drugi , ni niki od slijedećih dana dok se hefta skoro nije namirila.

Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić, kroz prozor im hranu i piće doturaju.  Boje se pobjeći će i natakariti im slavlje. Ibro i njegovi se vesele  i provode. Opšti takeraj.  A djeca u halvatiću? Jašta će  nego se igrati Cigana. Sve , i da nisu mislili –  igrali se grlica. Ciganska posla.

Eh, da čitav svijet slijedi Cigane, ne bi bilo krvavih jebada, kontaju Ljilja i Dobri, odvojeno ; svako za sebe. Ako udruže misli eto tuge i ništa od … , hajd recimo slavlja.

Šestog dana blagdanskog slavlja, slavlje malo posustalo. Neka anđela, jedna mala , slatka cigančica ključ ukrala i Ljilji kroz  penđer dodala. Ljilja u nedoumici. Za tijelo i liniju bolje se igrati grlica. Za dušu istina i sloboda melem. Misli takariš tijelo ,duša je preča, a tijelo je lako nadolmiti. Uglavnom. Ni njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija, a mere im se okliznut. Sedmog dana takara, niko se živ ne čuva i ne boji ničega.  Sve živo pošandrca.

Oni ključ u đep pa kroz prozor. Kroz prozor na kaldrmom popločani asvalt, u prvi taksi, pa pravac Bjelave  obići njegovu kuću. Prazna zvjera , nama mu staraca, i oni na morju preliejpom  Jadranskom, ali zajedno. Putem ih taksista Šaćir Šok obavjestio o akšamluku kod Mojsija. Šok , to vam je oni hrvač što je , blaže rečeno ,  jalija i izbacivač  više od po života bio.

Ljilja  i Dobri nemaju kud, usput im bilo svratit kod Mojsija na kontrolnu prozivku. Eh, Ljiljo , prelijepa Ljiljana, gdje si sad?

Na Čekaluši naletješe na Malu Guzu. Samo jedno upadaj, pa na desno , zamal ne bubnuše u drugi taksi. Tada su sve ulice bile dvosmjerne . U tom taksiju Baška baŠa  sa nekom starkom. Jasna Vuk se znala , i začudo skoro njegovo godište bila. Ma , nije ona starka . U cvijetu je mladosti. Ima nekih dobrih , uzbibanih preko dvije banke , koju kuku pride. U ovo slučaju se kod njega zaista desilo ono čuveno zinul vuk.

BaŠa  postavio limit . Do dvadeset osme ima da fura sa deset ,  petnest, dvadeset godina starijim.  Ne m're ga glava zaboljeti.

Kad uleti u treću deceniju, smanjivati razliku: devetnaest, osamnaest… Unatraške odbrojavanje i ispaljivanje.

Šaćir Šok mudro zaključuje:

-Svi putevi vode u Mojsijevu obećenu zemlju. Sad mi je jasno od koga su stari rimljani čopili svoju izreku : svi putevi vode u Rim.

Na vratima Mojsije stoji. On nikoga ne frštulji,  jer se niko ne obazire na njega. Samo upadaju ko tatari, a poneko ko padobranac. Zapravo još uvijek niko nije padobranom  ulećeo , ali nikad se ne zna , kukala mu majke.

Zaustavlja Dobrog, izvinjava se Ljiljani , vodi ga ustranu pred kapidžik ispred Pavičićkine kuće.

-Ko ti je reko da je kod mene ko fol akšamluk?

-Šaćir Šok.

-Oklen on zna?

-Niko konkretno – kaže čaršija bruji.

-Ma nije važno, imamo problem.

-Koji?

-Deba opet zakuho sa Frkom.

-Ko mu kriv,sam pao pa se ubio.

-O čemu ti to?

-O Slovenki.

-Kakva te sad Slovenka spopala?

-Ona Ditka.

-Koja Ditka?

-Šalim se,odakle Debi šenkrat plaho Slovenka?

-Natakarim Slovenke.

-I Deba je.

-Ti se opet šališ.

-Jok,ti se šališ.

-Pusti šalu, vrag je odnio.

-Koga vrag odnio – šalu ili Slovenku?

-Frka i Deba se zakačili oko centifolije.

-Pa šta ima veze, nije im prvine. Mogu se oni kad im je ćeif zakaćiti i oko komarca .

-Kakav te sada komarac fištio?

-Nikakav, ja to onako ko primjer…

-E , jesi mi pametan, ko da si ilmija posto.

-Pametan, nepametan ima ta centifolia , oko nje se ne valja kačiti. Niko neće biti u pravu.

-Eto vidiš , tu je belaj. On kaže da je to ruža sa sto lista . Ona tvrdi da je to nemoguće , već da svaka ruža uvijek ima  sto jedan ili devedeset devet lista ili koji manje. Nikad sto.

-Oboje su u pravu.

-Kako blentovijo , obje blentovije  mogu biti  u pravu?

-Za centifoliju je narod , nako ofrlje  reko da ima sto lista, pa je Deba u pravu. Centifolija samo  jednom u par tisuca cvjetova ima sto lista, pa je i Frka u pravu.

-Sad  ga ti nagrdi, ja mislio da ćeš pomoći. Hajd sad upadaj i ni jedne o centifoliji.

-Jakako ni jedne, kako ti kažeš… – ono kad bi se zezali , u sebi dodaje Dobri. Uleću usred Hercine filozofije:

-…  nisam lud ništa poklanjati jer slijedi  belenzuke na ruke , bukagije na noge.

Baška baŠa se nadovezuje i šapće novoj na uho na vas glas:

-Poklanjam ti ružu za jedan dan, ljubav za uvijek kaže Prever.

Deba čuo da je poetika zarazna , pa  će ulizivački Frki :

-Poklanjam ti zlatni ljiljan na jedan sahat, pa ći ti pokloniti drugi – bijeli za drugi sahat i tako dvadeset četiri ljiljana  obdan ili obnoć kako voliš. Nema tu život nikakve veze. Ako proživiš čitav život najebo si. Ili te herc bubne ili te Frka đugumom zvizne, na isto mu dođe. A, ako  kojim slučajem  , ne doživiš da te hercika ili Frka džugumom hekne , opet si najebo. Ili te štagod satare, ili rikneš,crkneš il’ krepaš na  bigajri hak.

U prolazu se moro i Dobri upetljati.

-Cvijeće nije da se bere,a ljubav je da se daruje.

Oma je konkretan:

-Natakariš cvijeće, hoćel’ ta meza.

Lenji :

-Ah, cvijeće…aha.

Mojsije, još uvijek stojećki:

-Vas peterica bilmeza ni je'ne, a ti Dobri za neku dlaku prođe. Cvijeće ne gazi, ne beri i ne trgaj. To je prva i jedina zapovijed u ovom đardinu. Ostalo vam na volju. Cvjet  je Božji stvor. Sa cvijećem treba polako, pažljivo  i nježno i samo mirisati i udisati isto ko ja  sa harmonikom il ženom , pardon Zlatom. Lijek je to. Nema veze ako se ponekad ušćuje. Na vrućini svaki se cvjetak ušćuje.

Smjestiše se  napokon. Mojsije kod Zlate, Dobri do Ljilje.

Ne da Mojsije , ni da se dira  ni  da se cvjetić bere.

-To ti je ko insana ili hajvana ubit. Cvijeće ti je bolan,  Božije stvorenje; diše, raste, ljubav i mržnju osjeća, plače kad ga trgaš i kad se rađa,  i umire.

– Kako bolan plače, kad si vidio da cvijet plače.- Moro Deba kontrirat.

-A šta je rosa  , bilmezu blesavi  , nego cvijetne suze .

Deba je danas šenkrat plaho dumo. Cijelu prošlu veće eno kiselico i  filter šezdeset in sto  žmario sa njakom Slovenkom . Džabe  mu ona govorila da je Ditka. Bojo se ime joj pomenut, jer mu može, jasno i naopako bilo, pred Frkom izlećet i eto belaja. Ako kaže Slovenka  mi rekla to i to, ili radila mi to i to , to mu dođe nešto neodređeno . Ditka  mrzila alkohol, kaže skup i trošak, a kiselica podiže zdravlja. U neku ruku se Deba obradovo i uzvratio joj:

-Ja bih volio da si ti radernska tri srca.

-Zašto moj mili Mujo? Njoj svaki Bosanac bio Mujo , još od kada je čula onu bajku o carici  Mariji Tereziji i Muji.

-Začepija bi je da ne lapi . Minimu tri puta.

I sada se vi ibretite što je Deba u veliko halu. Ditka održala svježinu , nije izlapila i cvrkučući , žalosna joj majka , se vrnula u domaju.

Deba klima glavom i konte jebote zdravlja ako nema brizli ili bijelih bubrega i oka rakije. Ona imala sedaminpedeset ali ga Deba  bacio i kupio joj šezdeset in sto. Bojao se; mogu  Ditka i  Frka nekako sa kutijama stupit u neku telepatsku vezu  i ode mu glava. Ženske su to , haman vještice. I Frka pušila isto, ko i Ditka. Pedesetsedmicu –  da se zna. Sve se dobro završilo, više puta nego što je to Ditka očekivala. Kad je otišla obećala se javiti ha, stigne. Nije.

Uhapsili je Slovenci ha se se vratila. Slovenkama  bilo zabranjeno sa drugim narodima se mješat, zato su izmislili svoj govor da ih niko živ ne razumije i da se podvajanje međ jugovićima vrši. Ipak Ditka svako ljeto: sedam dana kod Deba, mjesec dva u  Prevzgojni Dom Radeče. Kaže – isplati se.

Radeče ništa ne pomaže. Ona kod Debe naučila i brizle i bijele bubrege specijale  praviti i sama ih biberiti in se radeče nabijati . Ne može Deba na dvije strane biberiti. Plašio se on đuguma,  iako mu je   Frka davno poslije ovih bubrega,  a  prije onih dala nogu . Poslije  ovih brizli , a i poslije onih brizli nema više. Jasna računica. Hoće se reći šenkrat plaho brzo nasudjelovanje u razdvojbi, jerbo štreka po život  navarno. Ili u najkraćem mogućem prevodu neko će skroz naskroz najebati.

Onda se Slovenci dosjetili; smjestili Ditku u Javni zavod psihijatrijska bolnišica Vojnik, odil neizlečilnih i podvrgli je elektro terapeutkin lobotomov  tretmanov. Opit uspio, Ditka podlegla. Javila Debi Mojca  Grličić, koja je kasnije radila kod neke Hassine firme; jedini preživjeli član elektrošokerske grupe nazvane kodnim imenom Bosanac.

Debi se  Mojca svidjela pa je Omi proturio. Njemu žao Ditke bilo, pa  nije  htio da joj drugaricu munta, pa je tako  uviđavan bio i mazno Mojcinu tovarišicu Alemku. Ove se poslije prisjedinavanja u mahalama nisu smjele kući vraćat i sada u Njemčiji žive.

-Evo sada da imam harmoniku zasviro bi bolero, grlice naše bi zaplesale , velove izmješale i cvijeće rasplakale garant. Ne iz ljubomore, cvijeće nikad nije ljubomorno na cvijeće.Ne može se čovjek nauživat  koliko to ljepote u cvijeću i ženama ima, – kuka Mojsije.

Htjela mu Zlata novi ramunjik kupiti ,kaže uštedila. Zna Mojsije , kako neće čifutka znati uštedjeti,kad on sve finansira. Samo on, jedini od čifa nikad ništa da uštedi. Kako će ba uštediti. Majka i otac su mu čifuti s dna kace, on nije. On je ortodoksni  mahalaš. Nisu to čista posla. Kad si ti ba vidio da je i jedan komunistički mahalaš cvonjka uštedio. Neda ni komunist ni socijalizam mahali. Svaki penezi iz usta joj otimaju.

Ne mere nova harmonika ni za živu glavu. Grehota lovu bacat. Čim bi se Deba pojavio na vrata, ja bi se na ovi  jedan resto  od onih blizanaca popeo i sa vrha harmoniku hekno.

-Nemoj tako Mojsije,mili moj ,grehota harmonike bacati a i skupa je.

-A nije ti grehota što ja mogu heknut sa jablana i vratom na pravdi boga zakovrnuti, na to ne pomiišljaš. Šta će ti sto harmonika kad mene nemaš? Nije muzika i sevdah  u harmonici, u meni je bona. I kad me oni jame nema ti pomoći.

Deba se presamitio dvije ga brige more: Ditka i  centifolija sa jedne bande, Frka sa druge strane. Vidi se da je na mukama , ko da ga gnojavi zub boli. A zub ga ne boli nego nešto nalik na nezrelu savjest , jer nije rođen sa tim zubom koji ga ne boli. Baksuz pa to ti je. Rođen sa zubovima koji ga bole i ne bole. Frka ga fata što ga Frka očima  strelja.

A Dobri onako ko usput:

-Čujem neki problemi sa slovenačkim centifolijama. Nešto ti Frka spočitava.

Namah ublijedi Deba , ko tek zagašeni kreč u sepričkoj jami. Naoštrena Frka odmah napada, sva je u pokretu, ko da đugum traži.

-Kakve te slovenačke centifolije spopale, o našim se sarajevskim , baštenskim centifooolijama radi. Ni jedna sto lista nema.

Usta Frka i i ubra jednu bijelu ružu. Za njom Deba ubra šarenu. Zlata ne mogaše odoljeti pa i ona ubra rubinovu. Zna –  neće joj to dobro kod Mojsija biti primljeno. Već je  fulila sa penjanjem na jablan. Ali nije mogla odoljet. Kod Mojsija tri žuta i kazna. Njene misli , ko da  podstreknuše  Jelu Lelu Jelenu da ubere plavu. Ostale ženske se digoše da i one beru đule. Svaka boju i mirise po srcu brala.

Odjednom pištolj zapuca: Daga ,daga i daga. Ko da je neko kamene ploče na kaldrmu baco jenu po jenu.To Mojsije red uspostavlja.

-Stoj . Ni makac . Pucaću. Što dalje od ruža.

Samo što to reče mrtva vrana na ruže pade. Pala sa  trista,  jal tri tisuće fita.

Lenji progovori:

-Nikako nije dobro. Mrtva vrana po ružama na smrt miriše.

Oma ga kori:

-Šta se petljaš u moj posao . Ne na smrt, već na mnogo smrti, na pokolj miriše.

Kako god uzmeš pogodila obojica, jal na kratke jal na duge staze.

Neovisno o incidentu Dobri nije svoju misiju završio. Ali on je Dobri pa brata u pomoć pogledom vabi.

Baška Baša se glasa:

-Naj’ ti je bolje, da svi po jednu centifoliju uberemo i brojimo.

Kakav pištolj kakvi bakrači. Svi ubraše po ružu , samo Frka  našla sto lista ali ne prijavi. Deba izbrojo sto jedan list,konto jedan maknut, ali ga Mojsije strelja pogledom, ne može opepelit. Ostali  nabrojaše devedeset osam ili devedeset devet maksimum.

Mojsije i Dobri nisu brali , a ni Ljilja. Ona već imala znanje. A i Dobri je skonto. Nije to ni Lilja , nego ljubomorna Vesna se preobukla u Ljilju. Nalik joj  ko rahmetli dajđinci  iz jatagan male.

Kaže Deba:

-Danas sam se džaba istrošio nekih šezdeset in sto dinarjev pa sam šenkrat plaho u minusu. Nakupovo se ovih ruža , što se oko njih ja i Frka frkišemo.

-Biće kačenja još više ako mi ne objasniš zakaj i od kaj  ti tovariš po slovenski.

-Ma znaš ti bona Dobrog, čim progovori meni mozak smota. Eto od kada pomenu slovenske centrifolije,  meni se u mozgu vrti pepel in kri.

-Kakav ti pepeo i krv mozak popio?

-Ma ima tamo jedna Ditka prelijepa i krhka, haman ti. Ja je sinoć naganjivo, ono ko u snu, ono  čeljade koje se takvo zvalo, i sve tvoje ime pominjao. Ne mogu ja bez tebe,  ni kad sanjam , ni kad Ditku tabam, ono u snu, mila moja.

-E sam mi je lakše. I ti si mi muštra za neke Ditke , da se insan zavali od šege.

-Jes vala dobro kažeš, ne daš čovjeku ni da slaže.

Lenji:

-Ih , ti i ruže.Kome si  to matere ti pojklanjo ruže. Nisi valjda Ditki?

-Nisam bolan nikom, nisam frajer bacat pare. Nego hoću Frki da dokažem da san u pravu , a skoro nikad nisan. Kupovo i provjeravo , list po list, cvijet po cvijet, za pedest kinti pedeset ruža i ni jedna nema sto lati. Jedna ba devedeset osam, jedna sto jednu, mnogo njih devedeset devet, ostale mnogo manje. Ko da su se dogovorile da me takare, jebo ih pas.

Jedna imala sedaminpedeset lista. Ta najtanja  , ko neki levat ispala. Nju sam više puta obrnu nekako mi najlakša bila, prava Ditka, in mi na Frku ličil. Više ne kupih ni jedne, pa nek bude kako treba biti, nek je Frka u pravu i živa i zdrava. Ali neće proći, ove noći nikako.

-Šta bi sa ružama?

-Kako šta bi? Ništa , eto šta bi. Kako će šta biti,  kad sam ih list po list očerupo, ko Herco čurku za Božić ili Jelu Lelu Jelenu za dežene, kad mislimo da  poeziju piše i sa konzilija odsustvuje.

-Joj , majko moja . levata. On pare baco , a nije pokupio listove i majci odnio da opravi jal slatko, jal hošaf  neki ili parfem ako je vičnija. A i bašte u Nećka  pune ruža i kadifica. Sve džabaluk. Od Mojsija posudiš bateriju, jer se to noću bez svjedoka radi  i trgaš  i  brojiš dok ne nađeš stotku ili hiljadarku.

-Što jel’  to ima i neka ruža sa milju listova?

-Nema,ja to onako radi poetike. A šta znaš možda neko izgubio lovu. Čuo ja, neko izgubio nekoliko milja dinara,  dok je takario  onu novu starku. Nije ovu najnoviju, nego onu prije nje. Ne mre ih čovjek pobrojati.

-Nataslačila te poetika blesavog kad Baška baŠu pred novom ljepotom prodaješ. A i jesam hablečina, pored tolikih džab džabe kadifica i đula,  ja  gengu zalud sprco. Nećemo više tako, smisliću nešto. Samo mi nije jasno kakve sad veze imaju centifolije i kadunice.

I smislio je Deba šta će. Ali prije toga se moro Mojsije pokazati.

-Imaju, kako nemaju, ali i nemaju. Eno Nećkova ti bašta primjer, dobro zapazio Lenji.

-Ne anlaišem te ništa i zašto i tebe, ta Nećkova bašta spopal. Kakve veza ona i sa čim ima.

-Nikakve konju, samo kažem kod Nećka ima kadunica. Ništa više ,samo to kažem

-Nemoj me  zajebavati k'o harmoniku ili Zlatu, reci mi molim te.

Lenji se cereka,sve je loj.

Dobri će po običaju miroljubivo, kompromisno:

-Mojsije slaži mu nešto, povjerovat će. Ovako neće prestati kumiti vas cijelu noć.

-Čuj laži mu. Nisam ni ja vesla siso. Mojsije hajd'reci mi , molim te.

-Dobro,evo ovako: kod Nećka ima kadifica, kod mene đula ima, a kod Živanovića bulbul pjeva.

-Kakve sad to veze sa centifolijama ima.

-Nikakve ja te samo obavještavam da kod Nećka  kadifica ima, kod mene ruža, a kod Živanovića slavuj pjeva.

-Ja mislim da ti mene taslačiš. Za kadifice i centifolije mogu ti  vjerovati, ali za bulbula nikako.

-Kako hoćeš, ja bih provjerio da sam na tvom mjestu. Ili ako si ahmak od pameti o'šo bi kod Živana da ti pokaže slavuja. Ne da će zapjevati,  nego će živahno zacvrkutati ko slavuj.

Živan do nas živio ,šeret bio, ženskast smijeh imo,  iako peder bio nije, sve cvrkuto. Normalno život ga pazio i mazio. A bome i on njega. Dan dva poslije komšiluk pričo kako se Živan po sata grohotom smijo , crvkučući ko bulbul.

Ono što je bitnije uslijedilo je slijedeću  veče. Neko Nečku, Živanoviću i Mojsiju sve đule i kadifice počupao. I to lat po lat. A od bulbula ni traga. U svakoj bašti lati na hrpu skupio i dobro uvaljao. Otisak dva tijela drito  ostavljen. Mora da se radilo cijelu noć i to najmanje dva insana. Najprije će biti jedna insnka i jedan insan.

Ljutnje nije bilo. Ono ko fol. Ni za đule , ni za propuštene takarli noći. Vrijeme će pokazati svoje.

Kota kod Drvene džamije

Novi dan je svanuo. Sunčan, lijep bez imalo naoblake; što bi Lenji reko kad bi htio misliti i govoriti. Naporno je to. Zvizno zvizdan kao Mojsije sebe , kad zastrani , među rogove. Oni još ne jašu konje, samo što nisu, uvježbavaju se. Mojsije ploče sluša, čelenkom samo što po doksatu ne buba, harmoniku novu još kupio nije.

Deba je mislio da je vrlo romantičan, strastven i vrlo praktičan, ali bez smisla za realnost i uviđavnost. To je i priznavao. Oma je u to vrijeme bio vrlo nalik Debi. To znači bio je romantičan i senzibilan k'o krampa. Nije volio tuberoze, čak ni u saksijama. Mislio je da one izazivaju tuberkulozu, a tuberkuloza je koliko on zna zarazna.

Ipak odnio je tuberoze dragoj dok ona ležaše na samrti u bolnici za tubrekulnozne Podhrastovi II . Na javna mjesta, osim u kafanu Debu niko nije vodio. Jazuk. Blentovija može nešto oštroumno dobaciti i to bi Omi prikrpili do kraja života.

Oma u posjet poveo Dobrog da Debu mjenja i tuberoze ukrade. Debi reko da je nešto akuratan tog jutra i da ne može izać. Deba ga pita jel’ mu se to nije mogo dići. Oma pormrmlja tako nešto i bjež u kuću da se priča ne širi. Zna blentu.

Dakle, Dobri koji je mjenjao Debu ufuro se u njegov um i dobio ideju da bi crne tuberoze poetski istakle, potcrtale zajedničku tugu i njeno stanje. Zato se potrudio da ih nabavi iako im nije sezona. Ali crnih tuberoza niđe. Za ilađa. Bavio se mišlju da kupi bijele da ih oboji u crno i da fotoaparatom ovjekovječi Ominu tugu uz napuščajuću dragu. Strah od molerskih fleka  i neurednosti je odbacio ideju.

Sestra tuberozne je bila epileptičarka. Oma zamolio Dobrog da bude uzor ponašanja, a sve ga strah da ga ovaj ne natakari. Dobri izrazio sućut u vezi crnih tuberoza i naglasio da ih nije mogao nigdje naći iako ga je Oma zamolio. Uviđavno joj pojasnio svoja nadanje da će ona ozdraviti za godinu dvije, ako pak prije toga ne rikne i da će do tada moći češće da uživa u njenom društvu.

U tom naiđe sestra epileptičarka i Oma je predstavi .

– Da li je to ona epi….- sreća da po običaju Dobri, ponekad kad to treba, poput lijenog izražavao misli; kao kad blene u novu žensku pa rastegne riječi ko šmizla žvakaću. Oma ga oštro štartnu špicom cipele u cjevanicu, jer je želio da Berka što mirnije ode u drugi svijet i da ga napusti kako bi on mogao iskazati tugu. Tog momenta nije bio spreman na gubitak, barem dok cvijeće ne uvene. Nije želio da Dobri uobliči riječ u epileptičarku. Za divno čude, Dobri, iako ga nije bila briga za Omu, Debu i njihove seksulane opservacije i nakane, dovrši riječ:

– kurejka sa cvijetom u kosi ,što lebdi i mene blaženog traži – cereći se i hinjski oliti zavodnički  gledajući u epileptičarku.

Ona se načisto baildisala i Dobri par mjeseci kupovao pitu boli glavnjaću u cvjetanju samo da bi ona u trans padala. a ona u inad svako malo zakovrne očima , ko malo janje kad ga draškaju.

Uopšte nije bile epileptičarka nego se zbog niskog tlaka , a bome i još nečega, kao bekanka znala povalit. Dobri tlak svojski mjesecima popravljao i jošten prebacivao . Jes da je moro snižavat, pa visit, pa snizit i  potaman, tako preko nekoliko i nekoliko puta obdan. Obnoć se nije moglo izbrojit sve se radilu u mrklom mraku jer , je epikurejka bila plaho stidljiva. U mraku ne mere čovjek brojati kako treba , pa zna pogriješiti . Tlakomjer načisto poepikurio, ponekad i prokukurikao. Tlakomjerica bi cvrkutala i mater dozivala. Tada još uvijek  recenzija o crvenom fesiću nije bila natakarena na papir.

Epikurejka se nije ljutila; kako bilo da bilo, godilo joj tenu i zdravlju. Pritisak se stabilizovao i sad se ko dvije bekanke zbog onog nećeg drugog povaljivala. Što ti je žensko ? Izliječena , a bez lijeka nikako više ne mere.

Sestra joj Berka ozdravila, možda bolesna nije ni bila. Njoj ime Tubislava bilo, ali Oma bio mišljenja da joj Berka ljepše priliči. Nekako mu se ono Tubeslavila ili pak Tubetkala nimalo nije sviđalo. Nema to nikakve veze sa tubama, slavljem i tkanjem, previše na cvijeće mirisalo. Mišljenja smo – niko lud među tuberane , da oproste tuberkulozni , ne bi iz čista mira poš'o. Omi planove pokvarila nije “udovac” postao.Zaibrećen , dao joj nogu.

Jednom, nedugo poslije one prve, vidikovačke harmonike od sto dvadeset basa, mi navratili kod onog Mulazimovića  što je  poslije Čička na Skrenderiji đokej bio. Ko jah'o neke vinile ili šta ti mi znamo. Mlađa raja, nije loš, htio se starijoj raji dodvoriti. Nije znao s kim jema posla. Pozvo ih na sjelo , a oni butum ostali trinaest dana na sjelu. Išao ih taj broj naopako. Nećko otad nikada nije trinaestu ploču navijo; jal’  bi neku žensku zovno,jal organa reda da je pušćaju.

Mojsije u bajku Zlatu  pozv'o. Deba, iako ga još  skontali nismo,  pozvo Ankicu. Kad evo ti i Ome sa Đugum Berkom i Baška Baša, mlađi brat Dobrog sa nekom raspušćenicom . Išle ga raspušćenice i starije ženske ko Edipa majka. Možete misliti , taj Baška baŠa imo neki baška obrnuti Edipov kompleks . Ovaj obrnuti Edipov kompleks nije poznat u medicini . Njega skontali mahalaši. Što se više raspušćenica obrne to ti je Edipov kompleks obrnutiji. Pravi mahalski  kontrapunktni psihološki diskurs i kompleks.

Oma, Baša i Deba nerazdvojni bili. Sve su dijelili . Mošte to misliti? Potom i ostali  dolepršaše.  Dobri sa Epikurejkom, Lenji sa Sokak Kokom . Svi na prozivci, još samo Lela Jela Jelena i Herco fale. Misle biće tijesno.

Herco jahanje ozbiljno shvatao i sa Ibrik Lelom Jelom Jelenom, malo poviše inat kuće lijevo od Alifakovca za džokeja vježbao. Viđu jada, sad iskrsnu i treća Jelena i to sa četiri imena i drugi đokej . Ali ovi naš jado bez ploča.

Mojsiju oko srca toplo, ona njegova Jelena  G. najslađa i najljepša. Neka Jelena, nek’ se skupljaju, janjad mala, mace male, al’ nijedna k'o njegova Zlata nije i biti neće, iako se ne zove Jelena. U normalnom svijetu ovo se ne bi pojašnjavalo. Ali u mahali nema normale.  Mala je razlika između insanke i insanke. Ime kojim se vabe nije nika garancije da joj je to ime pravo ili da joj čehri pristaje.

Pripeko zvizdan, topi se asvalt, ženske se ne mogu naprat, tukne na sve strane. Valjalo je kotu ulogovati, rashladiti, aerosolovat, asepsolat i iskoristiti.

Najmlađi Mulazimović starijeg brata i udatu sestru imo. Brat mu boem bio. To znači  –  loko na prazno, mezio nije i još usukaniji i modriji u tenu  od mlađeg bio. A prelijepa sestra par godina nas preduhitri i majka čestita posta. Jedna od rijetkih koju nismo na loš glas stigli iznijeti. Šteta ! Za nas. Jazuk za nju. Il'obratno. Ća mu ga mahalaši znadeju.

Sve druge ženske  u bližoj i daljoj okolici , u to vrijemo smo  na loš glas iznijeli. Ha, se prihvaća šćeke i dok se mere izvrćat na leđa a je je ništa ne ušćakne, počne ih loš glas biti.  Nulti mahalski zakon od šesnaest do šezdeset šest. I što je čudno insanke se nisu ni bunile , ni  ljutile. Ponekad se ko biva malo hoćkale . Ono uzgred, reda i poštenja radi. Već od zore bi u redu , kao za vodu na mahalskoj česmi  stajale. Neka đugum,neka ibrik; a one bez pravog nauka lavor , iliti kantu. Načule preko radio Mileve . posuđe bakarno,jal srebreno,jal limeno je ulaznica za maskenbal.

Nećko visok i vitak skoro k'o četri-pet uvis nadoštiklanih oklagija. Po koja picajzla na licu; pušio ko turčin, a pio i mezetio nije, ali stariju raju htio ne htio dobro ugostio. Dvije lijeve noge i dvije nikakve ruke za sport imao, A obje mu vazda zauzete bile.U jednoj cigar i drugoj ploče. Oca i mamu na more , o svom trošku  otpremio.

Majka ili otac mu turskog porijekla bili, zaboravismo koje čeljade. Da li je tursko porijeklo pomoglo ili nije, ne zna se; tek otac mu mutevelija drvene džamije u tom vaktu bio. Puna kuća berićetli fasunga. Vidj se , džematu te godine dobro išlo.   

Jedan od rijetkih puta što se raja u trošak nije dala. Narodskog se zekata dohvatila i žao im nije , osim što ga još više nije bilo. Valja Debu i Omu nahraniti,a ni Berki ni Lenjom mane nije ,a ako Herco sa Ibrik Lelom dođe eto belaja. Bit će gladnih ili će se u kupovinu po dodatni fasungu neko spremat mora.

Stan veliki, u kući na sprat, dovoljno prostora za akšamlije i ašik ljube. Dvorište i bašća, ne bašća već pravi opravcati džardin . Merak živi. Sve u travi i blještavim kadificama, đulama ,karanfilićima , maćuhicama i  drugom cvijeću, par ašlama, nekoliko tunja, dva tri duda, hejbet ribizli, manje ogrozli i još veliki u staklu sa šadervanom pristavljeni hladnjak.

U bližoj i daljoj okolini je samo doktor Živanović toliku bašću imo. Zabremedet šadervan nije ,zbog radi čega to nikom nije jasno. Sad bi Deba nešto religiozno možda nacionalno lano, ali zasad ne zna da ovo zapisujemo, tako da smo dobro prošli glede njegovih mogućih opservativnih implikacija.

Rekosmo ili nismo, 0tac Nećkov penzioner bio, al’ nešto mu se injžinjerska penzije malom učinila, a nije bila; pa je “moro” mutevelija džamije drvene postati. Džamija preko puta kuće, ulica Provare (nekad Čapajeva) pet metara i frtalj je do njegove kuće,prekoputački  dijeli. Iako je glavni ulaz za džematlije naklonjene  iskazivanjem javnim vjerskim manifestacijama ,bio u bočnoj Himzarinoj . Sebi pomoćni odmah po muteveluku u ogradi izrezao i napravio. Kaže bliže mu. Mogo uletit u džamiju kad mu ćeif . Čak i o ponoći , iako tog termina u vaktiji nema. Kaže  sve za kontrolu i pod kontrolu se mora  stavit.

Sad je tu glavni hodža i mutevelija, onaj što je u gumenim kalošama bez cipela; sa sela nekih godina poslije doselio. Čak je i crne sihire bacat “znao”, veliku kuću niže Mulazimovića džab – džabe zdipio. Tako vam to ilmije rade , ko pijavice se prifaćaju jal na insana , jal na hajvana pa muzi , pa muzi dok sve ne isisaju.

Četiri kuće povrh Nećkove živio Oma sa roditeljima i sestrom. Zvao je Kanita,a kad bi se naljutio Kalamiti; ono Đejn zbog tarzana komšijskih ispuštao.

Debu od Nećka jedna kuća, upravo onog sihraša djelila ,ali ulaz bio od Tahtali sokaka .Nekada Jelene; ne G. , Ibrine ili Hercine već Vitasovićke. Nju Mojsije nije računo u Jelene.Kaže neko joj greškom ime dao. Gdje si ti bolan vidio da neka Jelena bude partizanka.

Na drugoj strani , malo niže a preko puta Bogumil Časar sa ženom Lidijom, sinom Mirom i kćerkom Dijanom živio. Poslijednji Bogumil,imenom i vjerom. Nije dao Bosnu i od srkleta ga srce heknulo. Sin mu za čerečenu, nebogumilsku Bosnu život dao.

Samo što su sjeli oko salonskog stola od mahagonija Deba upita Lenjeg dajući na znanje da je vrtio riječnik:

-Što si bio brižan, ili kako ti reče akuratan. Možda si brino što ti jaro glavu nije mogo dići.?

-Nije to bitno. Htio sam malo da spasim atmosferu tog upeklog jutra.”

– Jebala te, da prostiš atmosfera, što ne skoči za harmonikom da je spasiš, sada bi imali muziku uživo, a ne neku Jugoplastiku.”

Ljut Deba nema mu žive svirke, ova vinilska ga još brže uspava. Hoće Mojsije bacat harmoniku pa raja nagrabuse . Mora nekako pregrmiti jazuk halal.

Nije se druženje ni zahuktalo, drugi dan tek je, eto ti Ome , iz sobe uleće sav osafunjan, samo u tada popularnim gaćama parhetušama,podreanim  na butinama, gleda u Mojsija i pita:

-Ima li ko bateriju?

-Šta će ti baterija?

-Ma, jebo ti onu tuberoznu  Berku, jebo je pas!

Oma je inače po sočnosti i fleksibilnosti maternjeg jezika bio nenadmašan u raji i šire.

– Ja u poslu, zašiljio joj ga do bubrega ,a ona mi gurnu glavu dole. Pas mater. Ajd’ velim ja , šta ću, uzvratiti se mora. A dole tuhne, dušu za povratit. Ja se baildišem, okrenem glavu pa ispljunem, pa nazad, pa opet u stranu i sve tako. A onda: krik . Jebo je krik, da je jebo. Prepade me načisto, samo što nisam zatrzo ko Herco.

-Klitoris Oma, klitoris!- vrišti Berka.

– Prepade me bone, šta vrištiš misliće svijet da te silujem ili ti belaj neki radim.

A ona samo još uh i uh i ne zove više klitoris upomoć. Ma čuo sam ja da ima naki klitoris, ko neki ženski klinčić. Ja se zaviriv'o, uvirivo’, nadviriv'o, ma znaš ti Berku. Crna rupa! Ništa se ne vidi. Eto zato mi treba baterija. Da se prosvijetlim.

Mojsije je uvijek imao bateriju, planinar bio, a i babi u zoru nije smio kandilje u bašći palit, da ne probudi đule. Izvadi je i bez riječi mu je dade. Zna on šta je belaj i gdje je klitoris, ne nasmija se, ni riječ ne prozbori. Samo mu se ramena tresu.

Oma se za par minuta vrati još crveniji,znojaviji i raspomamljeniji.

” Šta bi, ti brzo nešto.” – hinjski rovari Deba.

” Kako brzo pizdo jedna hinjska. Jes’ da je Berkina ko crna rupa, ali nije ona prava crna rupa. Ni bateriju i glavu ne možeš zagurat u nju. Kad baterijom gore dole ni traga otog  klitorisa. Ruku ko ginekolog  zavuko, pipkam, gurkam, tražim; a ono ništa. Sve nešto roskasto, meljavo baš ko teleće brizle pred roštilj.”- progovara Debinim riječnikom, a ovaj gleda sa žica tek prispjele brizle. Brizle puste drhte, rumene i reš crvenkasto smeđe, miris se zavlači u mozak. Deba oblizuje usne, guzica mu igra ko rep kerčeta kad ga koskom vabiš.

” Ma pusti brizle Deba ” – vidi Oma nikakve vajde od Debe-“kako ću ba Berki reći da nema klitoris.”

“Fino ti joj samo kažeš da nema klitoris i riješio problem.”- umuje Baška.

“Jesi pametan ko ricinus. Idi ti pa joj reci. Ima da odnekud izvali đugum i tres ode glava. Znaš kakva je frkava , ko bilesim ona Frka Frkica , kad joj ne ide.”

” A ti je opet jezikom pomiluj, odozgo ka dole, pa ponovi, odozdo ka gore; što ako malo tuhne ništa ti ne fali, mark špicovske brkove imaš. Ako se malo sa grmom zapletu veze nema, samo gledaj i zapamti ne okreći se sine. ” – sasvim ozbiljno Baša, kao da nekom od toga život zavisi.

“Ja mahnitog li hajvana , ljudi moji!”

Samo što to reče odleti, ne prođe ni minut, dva, evo Ome cvjeta i veselo priskače Baši i sve ga u obraze ljubi. Haman ko Ahilej svog havera Patrokla.

Ovaj ga gura od sebe, briši peško nalet te bilo; nešto u tom smislu.

” Vi se ko biva ižvaljiste.” dobacuje Mojsije.

” Kako ne bi,spasio mi život. Nije to banka germe. Inače bi najebo ko žuti, slomila bi me Berka ko’ sepet. Zaibrećena mojim uletom, namah se natandarila ,ja stavio štipaljku na nos, ko velim šta ću moram slušat.

-Šta će ti ta heftarica za veš?

Periskop – ja na lakonski ili latinski, nije bitno, i odmah ‘oš'o dole i samo što nisam doš'o; a ono štipaljka mi smeta. Neću, velim sam sebi , sad odustati niti oči zatvarati , kad neki piklić, neki crvić ko nezreli crveni dud mali, samo što mi se na nos ne natandari, oko ne ubode. Ja se okuražih, pocuclah ga i Berki rekoh:

“Eto ti klitoris jebo te on.”

Nije ni završio a već po kile brizle u žvalje stavio k'o konta : vala naradio sam se, zaslužio sam. A i on velika poguzija bio. Ni briga ga što je to Deba brizle sebi nanijetio. Polako havlja, maslo sa prstiju liže, pivu pije i meraklijski cokće.

Deba zino, deset minuta beknut’ nije mogo. Uvijek nešto sporije na tenane mislio.

-Nek znaš da ću ti opet pricvrljit đugumušu i reći joj da nisi pojma imo gdje je klitoris.

Nikad nije reko. Ne zato što nije htio, već se o svom jadu zabavio. Spremala se vojska, a Mojsije neće da mu svira onu:

-Jesen dođe,jabuke i kruške zriju , mene draga ćera u armiju…

Kaže neće papanluka u raji.

Đugumuša ne  Berka , ona će po usudu svojim putem krenuti, nego pomenuta Frka Frkica , koja komparativno uleće u ovu bajku,  nad Sedernikom iza Sedam šuma stanovala. Prije zore ustajala, krave bi nahranila i pomuzla. Pa mlijeko u đugum, pa dva đuguma na konja, pa konjem do Podrastova.Za drvo ga veži , pa mlijeko po Bjelavama mušterijama raznosi. Brat mlađi joj pomago, ona u trgovačku školu išla, završne godine, drugi il treći razred. Ko će ga znati. Nisu mahalaši išli u tu školu.

Teška vremena bila, otac malo škole  imo, fizički radnik na gradilištu, svaku zarađenu paru bi propio. Majka domačica bila, četvoro djece. Morala se kao čitačica zaposliti.

Tamo na selu  kod Miljevine na desetine dunuma oranice i šljivika ostavili. Tako je to bilo, opanke skini, kaloše obuci,pa pravac grad. Jedan seljak, drugog seljaka u grad zvao, pitomio. To bila očeva joj priiča; za publiku. On iz vranjanske Gornje čaršije bio, ali se krio. Aferimni neki. Ganjo ga neki Mutikaša, pa on ko tajni agent, ikognito u Sarajevu živio.

Za Debu je tautologija uvijek grana nauke koja proučava tute. On to nije krio. Za to vrijeme Lenji je pročavao Tautu i tautologiziro je. Nju su i Mala guza zvali. A nije bila Taute nego Teuta. Otac joj jako kofrčan bio. Deba i Oma najćeše, kažu:

” Vid joj guzova ko dvije rumen jonatan/gold jabuke malo veće.Jedan guz zelen,jedan crven.”

Lenji se nije ljutio, iako mu pravo nije bilo. Što jes’,jes’ mogla joj oba guza u jednu šaku njegovu stati. Imo on veliku međeđu šapu. Samo mu nikad nije bilo jasno otkud su oni  znali da su joj guzovi naizmjenično rumeni i zeleni ko jabuke.

Teuta se nije bunila zbog pogrešnog spelovanja njenog imena, jer ju je Lenji savršeno, dugo, preko nekoliko puta po uh- uh sistemu proučavao, ponavljao i spelovao. Ona se nije bojala spelovanja,čak ni ponavljanja radnji ni misli. Ime joj dobro pristajalo. Nije ni arnautka bila, sestra onog konobara Sude iz Bonusa.

Njega su muntali ko levata.Umjesto četrdeset  cuga, naplačivo im četrnaest.Rekli mu kako ćeš bolna četrdeset podijelit sa sedam.Četrnaest je djeljivo sa sedam, a ne četrdeset. Svaki od nas popio po dvije tekučine i to je to.

Konobar Sudo bi se zamislio , prste nešto čeprka i računa i sam sebi kaže: Vidi Sudo što ti je škola.Da ne bi ovih Teutinih , ja nikad ne bih sazno da četrdeset nije djeljivo sa sedam,a četrnaest jeste.Otad im nije račun donosio. Samo bi tražio lovu koliko daju,vjerovo im. Sve dok ga Deba nije pokušao natakarit.

Konzilij jako veseo,fajront se bliži. Oni neke potkačili, neke nisu.Sudo traži lovu. Deba kaže nema lova.

-Kako nema.

-Lijepo, večeras nismo cugali.

-Kako niste cugali, ja donosio svako malo.

-Ti donosio, gazda i njegova raja odnosili.

Zaboravio Deba da je gazda otišo u ribu, a mladu ženu kući ostavio da sa njima kuburi , a njoj nije mrsko bilo…No koment, udata žena.

Konobar ovaj put ništa nije naplatio, ali sutradan otkaz dao.Našli mu manjak. Ni platom nije mogao dug pokriti. Snašo se on. Otišo van dometa konzilija i štos djeljivosti sa dva puta sedam, proširio na tri, četiri, pet i šest puta. I lovu zgrno. Za dvije godine vikendicu zbokso. Školu batalio . Kaže šta će mu škola? Školovo njega konzilij.

Deba je još tvrdio da je eklektik čovjek majstor u klik-klaku, Lenji je oponirao, zamjenio Omu. Ovaj se okuražio od kada je klitoris našao i svaku novu ubjeđivao da ima klitoris. Dakle Lenji je ustvrdio da je eklektik umjetnik koji u svom radu kombinuje moleraj, soboslikarstvo i likovnu umjetnost. Deba se zamisli i kao rijetko kada popišmanio se i složio se sa njim. Od tada su njih dvojica postali najbolji jarani.

-” Vidi ti upravo opisao Mojsija, pravi Mikelanđelo.”

Lenji se smješka gleda Dobrog pogledom ga moli dodaj gas. Zna eto frke, biće tu bacanja harmonika. Uh,jebo ga pacov nema harmonike. Valjalo bi da se ona pokupila i nekako nadoštiklala.

Sluša Mojsije Moriće, vinil verzija onog Saje i sve nešto hukće, k'o natakarena sova na parenju sa ćuranom. Vrti se vinil, a Mojsije koluta očima, mrsko u Debu pogledava. Ovaj posta zamišljen, ćuti, vrpolji se, objema rukama trpa brizle u se. Znoj mu obliva čelo, on stolnjakom masnoću  briše. Đaba salvete na stolu, đaba maramica u đepu Dobrog, osjećaj ga nekog belaja dobro potkačio.

Dobri , usputile , kao nezainteresovan šica u sridu::

-Šta je Deba,šta si nervozan,malo se znojiš.Izgleda da nisi akuratan ko Oma.

Deba mrmlje:

-Ma ništa.

I svaki čas pogledava u Mojsija. Mojsije smoto cigar, puši i pijucka, izludili ga Sajini Morići; samo što gramafon ne zatandara.

Lenji gleda u Dobrog klima na Debu, potom na Mojsiju.

Dobri misli; nešto je ovdje dubiozno, i eksplozivno, ali proširuje malopređašnje pitanje:

-Ti se nešto umorio, diši malo, maši rukama,pričaj nešto.

To bio znak za Debu da malo ohane od meze, da popusti malo, da  ne kidiše k'o lav na baklavu.

-Mojsije bolje ti je da si presto da sviraš Moriće prije nego što si bacio onu harmoniku, sad moraš Saju slušat -misli da je eklektičan Deba , gladi se po trbuhu ,usta mu se objesila, pljuvačka samo što ne curi iz ušiju nastavlja:

-Joj majko mila koliko je tu cuge, brizle ko bubrezi bijeli nestadoše , više ih nema, neko ih mazno, dajte mezu, ponestaje. Ne razumijem se u slikarstvo , ali za to ti ne treba baterija. Onaj Mikelanđelo , Botičeli , Vinči Karavađo, a i neki od  kasnijih , a  i bukadar sadašnjih slikara cvajtaši bili.”

Gleda ga Mojsije, zapali cigar, čokanjče u ruku, mezu mu Deba ogadio, nadrka desnu obrvu, otpuhnu dim – dva i blago skoro sa smiješkom u lijevom oku, onom nenadrkanom, objestan smješak iskri, pokroviteljski će Debi:

– Jel ti to meni?

Deba ga bijelo gleda, nejasno mu pitanje, ruke opet zaposlene, ne anlaiše, ipak mrmlja:

-Aha , ja kome ću. Neću valjda Dobrom. Nije on kriv što ga žemske ko njegove boje vole.

Mojsije ustaje, na gramafon poklopac stavlja, ploču ne skida, za remen ga desnom rukom hvata. Ono sa struje muško iz onog ženskog ne izvlači. Jok, trga. Na lijevi kuk vinil ćemane pristavlja. Priđe stolu, ruku diže, kuk u susret noj opusti i tres – gramafon leti. Zamalo Debu , za dlaku anamo neku,jal ovu , jal onu maši, kroz prozor zatvoreni u hladnjak otvoreni gramafon heknu.

Ovaj put se ni basovi ni Sajo nisu čuli. Što ti je elektronika. Ima mnogo basova i hejbet sijalica ali se nijedan ne javi. Samo jedan tresak gruuum i prašina se digoše put neba.

Mojsije odahnuo i misli vidi lakše tuđe gramafone, neg vlastitiu harmoniku bacat. Što ti civilizacija neće donijeti. Lakoću neku.

Jedan od jahača je usnio i zainatio se –  nema buđenja.  Ostali odlučiše da to bespogovorno prihvate i u njegov pomen objave pisaniju:

Oni jašu Mojsije harmonike baca

Ne vjerujemo da će se ona hablečina predomisliti i probuditi. Taki je on . Zadrti mahalaš . Kad nešto nanijeti nema te sile koja će ga odvratiti. Ali naše je da pustimo priču. Pa idemo:

Uvod – Grad čednosti zemlje Božije milosti

Članovi konzilija i ašik ljube su se pitali zašto su imali toliko zajedničkog ; a bili tako različiti. Nije to ništa neobično,  objašnjenje je jednostavano. Svi su djeca  Grada Čednosti, osim jednoga, i dvije po pola od drugih . Taj jedan nas je i prvi naspustio. A  pola jedne od dvije drugih , pa potom i ona druga još prije i to zauvijek.

Grad je, kao i sve u Univerzumu imao svoj ritam i ustrojstvo. Bila je to galaksija za sebe , zasnovana na suživotu zasebnih jedinica , nekoncentričnih krugova u okviru glavnog kruga. Taj glavni krug je bio Sarajevo  Grad čednosti, Božiji hram Bosne Zemlje Božije milosti.

Grad čednosti je imao predvorje šireg opsega i poprilične površine. Unutar njega plivala su  četiri dijela koji su bila eliptična  i  naravski , uopšte nisu nalikovali na krugove. Dijelovi su imali  različita obilježja, značenja, brzine i jasne razlike. Vjerovalo se nebitne  po značaju. Površine i granice manjih krugova nikad nisu bile jasno određene. Bile su podložene promjenjivom zakonu putanja, kretanja i gravitacije.Povremeno bi se osjetio pogubni uticaj tamne tvari.

Kažu , prvo se desio Vječni . U mahali On se nije desio, On se zatekao i poslije bi samo rekao Budi i ono je bivalo. Prvine , iz tame javi se Njegova svjetlost i za šest dana stvori što stvori.,.

Dani Božiji se različito broje u svih sedam zemalja i sedam nebesa. Ima dana koji traju dvadeset ćetiri sata. A ima ih dugih i teških ko godina.

Zaplesaše zadivljujuće maglice. Uvijek su svojim sjajem privlačile pučanstvo i izazivale strah , prije spopznaje Boga Jedinog , a onda i strahopoštovanje Sada, kada ih je Huble učino dostupnim svakom domu  i nevjernici počeše da shvataju svu ljepotu i harmoniju Božjeg stvaranja i milosti.

Od njih nastadoše zvijezde koje  plivaju u jasno određenim  putanjama, skupljajući malena čeda , koja put leptira plešu oko njih. Ponekad je sjaj i toplina zvjezda toliko prvilačna da male iskrice oslijepe.Obnevidjele se sudare i  nestanu.

Hejbet njegovih dana poslije , u zvijezdama budućim, insanima vidljivim nasta  naše Sunce . Ono Božjom voljom rodi svoj svijet putanja. U tom svijetu  zapliva krhka , safirna djevojčica Zemlja. Utrobu joj , reklo bi se , neki zli džin iz zasjede razdera. Zaskoči je i silova i dok je vrištala i vrištala, đin joj  dio utrobe otkide.

Taj dio pobježe zvijeri i uz majčine se skute svi . Uvijek je nedonošće ostao i majci nerazdvojni pratilac bio. Mjesecom ga i trabantom majčinim nazvaše. Njemu žao što ga pratiocem zovu , jer on je majčin porod ičedo. I otud ona sjetna tuga u pogledu njegovom. Zbog toga  iz njega tolika čežnja izbija i ka majci , u noćima dugim i tamnim, kao svjetlost nebeskom pučinom  pliva. Ta čežnja, ta ljubav u mraku sija i majčinom srcu najbliže nebo noću osvjetljava.

Historija nema sjećanja kada se to desilo. Prekratko je ljudsko pamćenje; tek nešto više od par sekundi  se nabada.  Ne tako davno , par tisuća godina ,  prije počeše  se oči ljudima otvarati. Ljudi su uvijek bili ko dva oka razroka. Jedno čisto,  iskreno u Boga i ljubav vjeruje. Dugo slijepo, zverinje  zlo i smrt zagovara.

To već znate . Učene papige vam to iskantali.

Onda se u po dana zbude Modra rijeka. O njoj ponešto protabiriste . Ali još uvijek niko nije prokužio koliko traje Gospodnji dan. Milostivi je dao neke naznake,  ali još se nije ta pamet rodila koja bi to skontala.

Sveznajući za neke pojmove  kaže – u Boga je dan kao hiljadu godina kako vi računate. Jopet , za časne Meleke kaže da se  po Njegovo odredbi uzdižu na nebo  u danu koji traje 50 tisuća godina,  kako to  hudi zemljani računaju.

Pa onda bivao dan tišuću ili pedeset tisuća godina ,koje  neuki zemljani ne meredu pojmiti, u tom dumasnju insanski život proleti kao tren.

I onda ko biber po pilavu  Bosna zemlja Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti bivaju. A to što prije i poslije toga,  bivalo je toliko čudesno da se nije našao insan , a bome ni hajvan  -koji bi to mogao glasom , rikom , revom ili pismenijem  opisati.

Zato je Milostivi Bosnu dao. U njoj Modru rijeku višekratno replicirao, Izvore života pristavio. Zatim je Bog  Jedini po Bosni mnogo cvijeće posadio, da bi ih  modre rijeke životom i mirisima napajale. Jedan od tih cvjetova – nama najljepši –  je Božji hram : Sarajevo Grad čednosti.

U njemu se prvo rodila prelijepa  vila Varoš / Bijeli dvor / Bosna Saraj’ ovasi. Čedna vila, kako je rasla i u ljepoticu stasavala , samo se kružno  dijelila , bez da je itko dodirnuo. Valjda se od Sarajeva amebe naučile intektilno  dijeliti

U centru velikog kruga – zbi se Čaršija najmanji i najstariji od ona četiri potonja dijela. Varoš širenjem dobi nove dijelove , a centar  osta Čaršija. Baš – prava pravcata , neponovljiva  – čaršija. Usporeni, ozbiljni, strogi, neumoljivi i odlučni sudac. Žila kucavica izvjesnosti i blagodati. Nezavisno od žiže javnosti donosi svoje odluke o svemu vezanom za dobrobit, dobrotu i čednost grada. Odluke nisu bile obvezujuće ali su se od davnina poštovale. I uvijek je bilo: ono što Čaršija  kaže – to je ispravno i ne mere drugačije biti.Najprvi je zakon bio:

-Pohiti polako, sa odrednicom – đes ba navro?

Po godinama  aman bliznakinja  joj , kao drugi krug rodila se Mahala. Ona je nastala , nije znano ,  koji sekund prije ili poslije Čaršije. Teško je definisati njen vijek i oblik. U počecima je to bio centrični krug unutar koga je berbrižno spavala  Varoš, potom  Čaršija. Vremenom, odrastanjem Grada , Varoš se podjelila na simbiotske dijelove :  Čaršiju i Mahalu.

Prelijepi spoj takarli prošlosti, trena sadašnjosti i nepoznate ali sigurno tandarli i neizvjesne budućnosti. Svaki vakat će utisnuti svoj pečat. Valeri pretpovijesti , istkani kamenim sjekirama, rimskim mostovima , termama, kasarnama , tvrđavama i kazamatima , optočeni sjenama mrtvih urezivaće se u tkivo Grada čednosti.

I Grad i Zemlju , neprestano , neštadimice pohodiće i okcident i orijent sa ponudama : Božijim kitabima po njihovoj volji i krvavim oružjem u ruci.  A  orijent još i sa velovima mistike i čežnje.

Volovi  snenosti , plavetnila , čarolije i snenosti  Zemlje, Grada i Modrih rijeka uvijek će privlačiti one sa strane. Tujine. Od zlih i krvoločnih se znalo odbraniti. One progonjene i dobre su u zagrljaje ljubavi prihvatali. To  plavetnilo , to modrilo i svjetlost, ta nevinost i snenost je Božiji dar Bosanskoj čednosti  koji se ne prekida.

Dugo, vjekovima poslije tujini su  nenadano i bahato se nakalemili Haustor. Kako mjesta više nije bilo  neki drugi pagani  oteše Predvorje i opkoliše Grad čednosti. Tako nasta Sarajevo.

Dakle ,mnogo – eonima  kasnije stvoreni su Haustori i Predvorje. Čaršija nije nikad promijenila svoj mistični i dobroćudni izgled. Mahala je poprimala oblik magične , pitome, elastične potkovice.Kao odvojeni od stvarnosti živjeli su svoje živote , natkriljujući se nad došljacima, nudeći im dobrodošlicu , spas i mir.

Granica Mahale su na  vanjskim dijelovima bile sasvim jasne i određene. Opkoljavale  su krug  Mahale sa tri strane: istoka, juga i sjevera.Unutrašnje granice prema  Čaršiji nisu bile jasno definisane i bile su sklone promjenjivim postavkama zakona relativiteta i simbioze.

Granični pojasevi su bili izmješani bez jasnih tampon zona, tako da je Mahala uglavnom  dopirala i do centra Čaršije. Mahala je ponekad izgledala kao krug koji liči jajetu ili kao polumjesec u fazi kasnog mlađaka.

Ponekad činilo da su Mahala i Čaršija bili djelovi jednog kruga obojenog u dvije boje. Stvarnost im je odredila istovjetni  tok . Različitosti među njima nije izazivalo nikakvih sporova ili netrpeljivosti.

Čaršija i Mahala su bili , slobodno se može reči, sasvim odgovorni i bliski suradnici, možda u najprijateljskijim odnosima među krugovima Grada Čednosti. Vaistinu Mahala je bila i riznica, i svjedok , i savjetnik Čaršiji.

Varoš, kasnije Čaršija i Mahala su  imali dva lica: dnevno i noćno. Mahala je uvjek bila Mahala . Čaršija  je uglavnom bila Ćaršija, a ponekad Mahala. Posebice kad su se jedna drugoj obraćale.

Danju se radilo, trgovalo, zarađivalo, bogatilo, siromašilo, propadalo i hamalilo. Bogu jednom se molilo u mnogim prelijepim zdanjima podignutim u njegovu salvu.

U Čaršiji je snivalo pola od hiljadu đamija, zapadna katedrala  i samostan, dvije istočne crkve i samostan. Bila je to tu i sinagoga i danas je, i hram je obnovljem, dvije uloge ima. Božiju i ljudsku.

Mahala je držala drugu polovinu džamija i ezana. Tek pokoju crkvu, katedralu i samostan. Kažu strmo, neimari nisu svikli Božije  građevine na strmini dizat. Budale.Kako džamije izdržaše sve potrese i ratove. Ono – ratove,ne baš sve. Ali su sve obnovljenje i nove izgrađene.

Trebali su mnogo velelepno crkveno zdanje u mahalu zazidat ; pa dvije ljepote u jednu korist sjedinit. Dvije ljepote u mahali – džamija i crkva, jal sinagoga. Korist: još jedan svjedok , još jedan Kameni spavač da nad Gradom čednosti bdije.Al’ znate vlastelu. Vlast ko vlast. U svim vremenima silnička, pogana i nikakva. Ni briga ih za Boga Milosti i Ljubavi nije.

U Ćaršiji su bili smješteni svi najbolji hoteli  mnogo hanova , hamama  , bezistana, restorana i kafana, hastahana i gasulhana. Mahala je imala svoje birtije i bircuze, ali i prelijepe vidikovce, hastahane , gasulhane… I česme , hiljade kristalno bistrih i hladnih potoka sa vrela okolnih rijeka..

Treći krug se manje više nalazio na zapadnoj strani Varoši i Mahale. Gradili su tamo gdje se nikad nije gradilo. Oteli su plodno, hraniteljsko  tlo od Mahale i Čaršije. To nije bio čisti krug, bio je više eliptičan, podsjećao je na ogromni dječiji balon u prvoj fazi puhanja. Zvao se Haustori. Haustori su imali vrata okrenuta i prema mahali i prema ćaršiji.

Taj krug je nastajao u novije vrijeme,nešto prije  i malo između one dvije velike kataklizme i nastavio se naglo širiti poslije drugoe kada je ozvaničeno njegovo ime.

Za vrijeme druge kataklizme dobar broj njihovih stanovnika je katastrofalno skrenulo sa kurseva ljudskosti i čednosti. Na nagovor tujina i  susjeda iz drugih podneblja počeše sijati zlo. Mnogi su nepovratno izgubili potporu mahale i čaršije. Poslije druge kataklizme grad je očišćen od haustorskog smeća.

Haustori su umislili da su postali vlasnici grada. U Hastore su se tada ; po direktivama iz drugih centara moći ; počeli doseljavati uglavnom bezbožnici: potomci inkvizicije , kapitalisti , demokrati ,komunisti, olimpijci, fašisti, preobraćene ustaše i četnici, otpadnici kriščanstva i islama , kao i prozapadnjaci,odnosno pobornici truhlog zapada. I najviše ortodoksni  seljaci bezemljaši. Prostiu puk i izmećarski slugani.

Uskoro su „pročaršijce i promahalaše“ redovno slali na mentalnu ispravaku u preodgojne zavode, na tucanje kamena. Zbog dijagnosticiranih stanja koja su varirala imeđu dvije glavne dijagnoze, morali su  biti izolirani i odstranjeni od svoje najuže okoline.

Dijagnoze:

-Nazadni jer su vjerovali u Boga Jedinog.

-Antizapadni jer su bili protiv okupatora , ugnjetač , pobornika vatre ,,,

-Antikomunistički i nad komunistički elementi jer nisu htjeli pristati na ateizam i klanjanje idolima.

Mnogi mahalaši i ćaršijci su na liječenja  dvođeni  u  nepoznata odredišta. To su uglavnom bili izolovani i skoro nedostupni goli kameni otoci. Pod uzavrelim pržunom u ponom sjaju sunca bolesnici su imali mnogo materijala za svoje fizički i metafizičke  aktivnosti koje su bile osnov oporavka. Nekima se trag zameo . Zapravo svaka vlast je nestajala nepodobne elementa, koji su ugrožavali njihov truhli i nezasluženi bitak.

Ono skoro nedostupni se branilo žičanim ogradama i ćutnjom. Nije se smjelo znati za te otoke i njihove lokacije. Tako je  bivša nam zemlja bilo geografski siromašnija za nekoliko desetaka četvornih kilometara i desetina tisuća čaršijaca i mahalaša.

Moramo naglasiti da je ova priča istovjetna priči svake čaršije i mahale u Bosni zemlji Božije milosti. U svim vaktima identična pošast bez obzira na vlastodršca.

Alati na otocima  su bili,za očekivati; neodgovarajuči – pred potopni jer je čitava zemlja bila u crvenom povoju. Zbog loših alata, a u cilju bržeg oporavka mnogi su se proforsirali.Njima se nije moglo pomoći.

Neki drugi nisu bili revnosni. Nerevnost se uvijek plaćala revnosnim nestajanjem i macolarenjem. Mnogi od jednih i drugih se nisu vratili kući  i još uvijek se vode kao nestali. Nitko nije mogao da im uđe u trag. Kako im ući u trag kad ih oni koji ih nestaše, proglasiše nestalim.

Uglavnom. starija haustorčad se nije mogla pohvaliti nekim elementarnim dometima ljudskosti osim što su njihovi  nasljednici revno uključeni u sistematsku pljačku, otimačinu i osiromašivanje mahalaša i čaršijaca. Samo su nastavili tamo gdje su Vatikan,turci, austrougari i kraljevina stali.

Ipak, njihova djeca su bila pametnija. Prijetvorno su okretali lice Mahali i Ćaršiji ne skrivajući znake naklonjenosti zapadu; izvoru svjetskog zla .

U vremenima koja slijede  dobar dio Haustora ,a pogotovu  Predvorja okrenu glavu na krajnje desnu stranu, onu fašističku, ustašku i četničku ; genocidnu.

Dakle sa zapadne granice Mahale i Čaršije infiltrirao se Haustor, sluga , pederli guza Vatikana.

Predvorje je kao i svako predvorje bio prostor ispred i oko Dvora, a  i to je Sarajevo.

Preostalo zemljište su komunisti oteli i opljačkali od Mahale i Ćaršije. Predvorje je okružilo  dvor poput škirpa ,polako je pritiskao i ostale dijelova palate.

Predvorje  se najkasnije javilo.

Zbog kašnjenja na prozivku je zasluženo nagrađeno. Njihovo pučanstvo je na  nogama i glavi imalo rožnate izrasline. Nastao je kao mješavina rođačkih, nacionalnih i vjerskih spona. Papci su doseljeni iz ruralnih dijelova naše nam domovine. To ruralno bi značilo vuko… vukoderine. Ali krkani su se doseljevali i iz istočnih i sjevero – zapadnih genocidnih nam susjeda. Kao svaka  zvjerinja novotarija , papkarski nastrojeni  hajvani se nisu puno obazirali na starosjedioce.

To je sasvim izvjesno bila odlika njihove etike, kulture i vaspitanja. Jednostavno –  bili su to papci i krkani koji sa sobom nose svoje prćije kiča, idiotluka, nekulture , prostote i zla.

Mnogi su se preko rođačkih veza i direktivi uspjeli ubacili u haustore. Nije nam poznato , ali vjerujemo da se ni jedan papk nije udomio u Mahalu ili Ćaršiju a da nije prokužen i nogatransiran. Poneke  smo ignorisali, tolerisali misleći vrijeme će učiniti svoje i da će ih Grad polako  izbrusiti.

Pogriješili smo, papak se ne da izbrusiti . Može se potkovati , ali potkova nije što i salonka. Papak uvijek ostake papak. Ali odakle bi mi to tada mogli znati kod nas papaka ima samo kod hajvana. Ove pridošle hajvane smo trebali  namah potkovati i dizgin mu u žvalje koljačke uvaliti.

Najveće zlo dođe iz Predvorja da se zbude kao u knjizi staroslavnoj,  Ivančicine apokalipse 11.1. i  2.:

” Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.”

Ono što se neizostavno mora pomenuti je da su u Palati postojala dva džepića, dva otočića sreće nalik na minjaturne galaksije sa svim odlikama onih najvećih.

Jadan otoćić se nalazi na vrhovima gorične šumice  na sjeverozapadu, desno od bjelavske Mahale. To je Gorica Ciganska mahala.

Drugi se smjestio u onom selu što ga crno bijele ptice svojataju, na jugozapadnoj strani Grada,malo podaleka od bistričke mahale., ka izlazu iz Šehera.

Nekoć se to zvalo Švrakino selo.Ali su ga Sarajevski anđeli kultivirali do te mjere,da su crveni nevoljku promjenili naziv sela u Naselje Pavla Goranina.

I svaka mahala je imala bar po jedan kibuc Cigana.Neće se oni ljutiti što ih tako zovemo. U vrijeme dok se radnja odvija još uvijek su bili Cigani. Poslije im oni isti koji su ih u konclogorima macolama i ciklonom B mozak i tijela prali i njihovi mentori dadoše ime Romi. Valjda da se izbriše pomen na  milione ubijenih Cigojnera.

Pavle Goranin Ilija je bio Sarajlija, partizan , narodni heroj koji je poginuo 1944.god kod Vareša.

Smrt je  zaustavila Pavla Goranina nadomak Sarajeva kojeg je sanjao četiri ratne godine.  „Biće praznik na našim ulicama”, često je govorio svojim suborcima iz Sarajeva. Nije bio svjestan koliko je u pravu.

Sa našim Ciganima na ulicama Grada čednosti je uvijek praznik ljubavi i muzike.

Inreresantno je to da su otoci sreće  bili smješteni  na obodima mahalske potkovice . Služili su kao male tampon zone između Mahala i Predvorja u djelu koji su posjedovali.

Zemljište Haustora i Predvorja su nekada bili u sto minus dva postotnom vlasničtvu  čaršije i mahale.Direktive latina , Austrougara , potom kraljeva SHS i na kraju crvenih „oslobodilaca“  oteše – oslobodiše Čaršiju i Mahalu svega što imahu.

Pošteno, ni po babu ni po stričevima. Premda nas buni to što smo ovdje pomenuli poštenje, a radi se o najkriminalnijoj pljački. Ah,da! To nam oni ispirači mozak naturili , misleći zaboravićemo prošlost.

Gospodluk se nikad ne zaboravlja, jer se sa njim čovjek rađa.Isto kao što se hajvani i insanske životnje , pogan i fukara rađaju sa papcima i rogovima.

Komunisti i oni prije njih su uvidjeli  da je  Čaršiju nemoguće ubiti. Ne može se duša ubiti. Bestjelesna je i niko od njih ne zna šta je ona i koliko Bosanska i Sarajevska duša ljepote nosi. Samo su znali da postoji.

Poslije su komunisti pokušali da ubiju mahalu, znajući da je srce Grada Čednosti.

Otimali i krčmili su  mahalu i raseljavali mahalaše. Nisu znali da je taj pokušaj osuđen na propast. Mahala se nije dala.

To je Mahali usud bio. Zajedno sa Čaršijom i Otocima sreće se tri i po godina borila sa genocidnim zvijerinjem  koljačke Sanu sorte i mentorstvom njihovih zapadnih nalogodavaca i natakarila ih.

Žao nam zbog neke grublje riječi , ne priliče , jer ovo je priča o nevinosti svih Bosanskih Gradova čednosti. Neki su preživjeli, neki tek znakove života daju.

Izvinjavamo se zbog neprimjernih riječi i nadamo se da će doći dan kada će svi gradovi Bosne procvjetati  i  slobodni disati.

No, znamo u svim Bosanskim gradovima ima barem jedna mahala koja ima svoje grlice, svoj konzilij,  ljubav i milost koju treba pokloniti svijetu.

Vjerujemo da u njima neke grlice i dalje igraju i plešu, zaljubljuju se u mahalske  konjine i delfine i srca im poklanjaju; jer  ove blese samo na opičene stvari misle i normalno o mirisavom đardinu i u snovima sanjanjaju.

***

Napomena:

Redaktor , lektor, recezent tražili od autora da ovaj uvod  otpiše kao nepodoban. Autor ni mukajet. Promijenio ih. I opet isto. I te je promjenio. Treče nije ni tražio. Jalov i baksuzan , a bome i troškali posao. Mnij sa ono malo uma što ga služi :

-Lako je nešto srušit. Ima bijele bubrege da odvališ dok nešto  izgradiš. Uostalom , ne pitajiu se oni , pa ni on , već merebitni čitalac.

Reći ćete :

-Joj naopakog čojka ,  majko moja

Bićete u pravu. Donekle. I pođeđe.

Ovi naš uvod po svojoj serioznosti i vokaciji atipično odudara od potonje  prezentiranih slova romana. Uglavnom. Bojali su se da će eventalni čitalac biti pogrešno upućen u smjer i odredišna kretanja mahalskih dogodovština.

Mahalašima puca prsluk za dunjaluk koji ne razumije uvijek savremeni  i vanvremenski duh nazadne i antiprotivne mahale .