FRKA FRKICA – Uvod

Često nam je Frka Frkica padala na pamet . I njena  tuga u  našoj  karambolskoj  noći u bašti  ispod  Pašinog brdu.

Joj majko naša, joj sejo naša, koliko nam  neodstaje  to čeljade. Kao da ti neko nogu iz koljena iščupa, pa ti nadomjestak da . Ti hramaš i krivaš , dali ti drvenu ili plastičnu, prosto sve jedno je.Jok , ništa ti ne može zamjeniti original od krvi i mesa.

Nikako da se navikneš da si pola čovjeka , a noga te  još uvijek boli i ti osjećaš njene damare i njene nedohodane korake i pulsirajuću , vrlo bolnu prazninu. I nešto ti žao i noge i sebe, pa je u mislima na grudi privijaš, pa joj tepaš i snove svoje šapćeš. Ona ne odgovara, nadaš se da te čuje i da…

Joj majko moja mila, joj sejo moja draga. Kako vam  ispričati ovo što slijedi, a da nas srce ne prekine. Mora se polako od prvih početaka, da se uslovi za dramu i epilog stvore, a tugu , zlo i bol razgode.

Lela Jela Jelena nije bila Vranjanka kako to možda ime kazuje.Ona  je rođena Bistričanka. Sa njenih demirli penđera ili iz malene đul bašte je ponekad Deba zavijao na mjesec i samostan sv.Ante. Ili bi se uvalio u pivaru da se marifetlucima  ogrebe za koji hektolitar piva .

Direktor mu bio rođak. Njihove majke u istoj mahali veš prale, sterale i sušile.Ah i uh, šta su njih dvije voljele tračati! To im učvrstilo srodstvo.Nije bilo živog stvora na dunjaluku da ga nisu pretresle. Toliko su pretresale i olajavale da su su kamenčići na džadi sklanjali ispred njihovih nogu ,da ih koji  slučajem  ne bi zakačile i olajavale. Nema tog insane , a posebno insanke koje nisu na loš , a ponekad i na takarli glas iznjele.

Frka Frkica nije bila ni ni Sarajka,ni Bosanska .Bila je Vranjanka.Što mu dođe isto? Skoro.Zato joj lako bilo postati  mahaluša , od onih ljepotica sa najtananijim damarima.

Imala je sedam godine kad otac Mito Radojčić doveo u Sarajevo. Kažu da je  sedam sretan broj. Nismo najsigurniji.. Ono formulističan i znakovit – to da. A srećan? Pomislite na sedam jahača apokalipse. Sedam samuraja. Sedam ofanziva.Sedam veličanstvenih.Sedam Žigosanih.Braća Karamazovi.Sedam udovica za sedam momaka.Sedam godina II velikog rata.Sedam vijekova inkvizicije…. Krvi do koljena.

 Otac joj napravio neki veliki  belaj u Vranju.

Vranjani su časni i vatreni ali osvetoljubivi  ljudi. Nema kod njih labavo.Mito morao bježati  namah ;što brže i što dalje od rodne varoši.

Zalutao u Sarajevo: Mislio da u njemu Turci još vladaju .To ga je trebalo spasiti od osvetničke ruke vranjanskog ćafira. Totalno neinformisan bio . Neko mu bombu , onu dimnu uvalio. Kosovski guslari ga krivo uputili. Ne znamo što mu bi da ih sluša?  Vranjani nisu ni guslari, ni mutikaše. Neki i jesu , mislimo mutikaše, ko onaj Stojan nevjernik.

Kako bilo da bilo u Sarajevu se nije loše snašao.Prezime u Jahić promjenio, novi identitet familiji dao.  Sve što bi zaradio u me'anu bi propio. Drugara da u me'ane odiš , da s vinu i sa pesma noći provodiš u bilo kojoj mahali je lako naći.

Majka Frkina Jela Jelena ,bila je jedan jedna od najlepših Lela u  varoši . U Vranju su najljepše djevojke sve odreda zvali Lelom Jelenom . Kontaju mnoga će ostrašćena muška glava zalelekati za njom. Ko što je Menelaj zakuriko za Jelenom Lelom Trojanskom, a ona u stvari bila Helena Itačka. Taj lelek se nekako često kroz birvaktile dane znao obistiniti.Tako kažu , mi nismo nazočili. Nismo frajeri. Imali smo preča posla.

Mitina Lela Jela Jelena  žalovala za svojom varoši i za Mitom bekrijom, svojim mužem; onim nekadašnjim.On pored nje ,  a nema ga ,ko da je u  Tunguziji. Tugovala  i besane noći provodila . U pjesme vranjanske svoj bol i tugu pretakala i prigušivala.

Pjesme pjevala, jedva četvoro djece prehranjivala;tri kćeri i sina malog. Mito se zbog sina, ono pravo ,do daske  propio. Do sina , odlazak u meane je bilo samo gašenje žeđi i stvar navike i tako to…

Vako vam je to , na priliku , a bome i čitavoj porodici , a bome i pođahkad i nekom drugom ,na nepriliku , bilo.

Tri kćeri jednu za drugom Mito u Vranju dobio. Frka najmlađa bila.

Rodi se prva kćer Vasilija.  Mito pocrnio , ko neoprani sač poslije svadbe. Ne izlazi iz kuće.Ni nos privirit , a ni dim cigarete napolje ispuhat.Sram ga. Totalitaris. On Mito bekrija, čuveni đuvegija i zagonđija  prvo pa –  žensko .Sramota velika. Jok , to sramota u taj vakat tolika bila   , da se zatvorio u kuću ko da ga nema. A i skonto rezervni plan.

Navalio on ponovo na ženu, ko da mu je svaka noć prva bračna , a on junfer u brak doperjo . Ona obnoć jauče, vrišti, cvrkuće i mamu doziva:

– Joj,majo mamice.

Tada Jela Jelena  još nije čula za bosanski sevdah i onu pjesmu o crvenom fesiću. Jest što je istina istina, neće ona duše griješit. U Vranju muški birvaktile nosili fesova i žene prepričavale priče o crvenim fesovima i onim koji nisu imali fesove.Nisu to bili tračevi većme iskustva prikupljana kroz vijekove.

Obdan pjevala  Mito Bekrijo  i muža Mitu izazivala i zavodila. On joj uzvraća O  Lelo, Jelo Jelena ti si moje srce otela.Obnoć? Zna se. Jauče i cvili Lela Jelena , ko da joj neki katil dušman tijelo rasteže , nateže i čereči. Jadne komšije jorgane i dušeke na glavu. A poneki  češnjek il komad kabaša u uši. Nije se moglo ni spavat , ni disati.Džabe jastuk , jorgan , dušek na glavu. Ništa ne pomaže. Došla neka neobuzdana takarli vremena , kontaju komšije.Pa i komšiluk jadni šta će, u takaraj se nasušni dao.

Te i iduće godine se natalitet u Vranju strahobalno povećao.Zabrinuli se partizani ,  tek ustoličeni komunisti , za prinos u žitnicama i općenito rod u poljoprivredi i stočarstvu. Postojalo je jednostavno  pravilo trojno:

-Dobar i redovan  takar u insana ,loš prinos u agrara , a posljednično:niža vlast na takarli  tandar kod više.

Srećom Miti takar išo od ruke i vrlo brzo Jela Jelena počela povraćati.Svaki jetim zna da je to znak da se nešto zakuhalo. Begova čorba sigurno nije. Oklen znamo?  Jednostavno , odavno u  Vranju više nema begova , a sve manje i adžija.

Evo ti za devet mjeseci , isponove :

-Drugo pa žensko.

Drugu ćeru nazvali Brena . Ista mamo mamice .  Znali su da će kršna biti. Nekad se neke stvari tek tako same od sebe znaju., a one što se ne znaju , te se kriju. A tih neznajućih je u svakom vaktu hejbet bilo. I svi ih znali , ali se pravili Toše.

Mito pocrnio još više. Drugo i opet žensko, to je već prava pravcata bruka. On , Mito bekrija , meane i žemskinje ko na pokretnoj traci  rastura , a njemu se samo žemske rađaju. Pokunjio se i snuždio, ko visibaba u jesen. Ne izbiva iz kuće. Kako ćeš mori u čaršiju sa dvije prvorođene ćeri na ramenima i slabijim prinosom i ponosom  među nogama.

Ipak, opet je skonto i imo još jedan rezervni plan:

– Nikad ne mjenjaj stari plan!

Navalio na ženu ko pomahnitali tatarin ili nagodni bosančeros. Takari li takari.Tandara li tandara.Jela Jelena se falila kako Mito vodi ljubav ko  majstor Kama do sjutra.

Čula ona za to nešto,pa skontala ako Mito takari od jutra do sjutra ,onda je on svakako glavni od kama sutre, jer mu slatka sedefasta kama uvijek spremna od jutranja do sjutranja.

Njoj nije bitna ni kama sutra ,  ni kama raja , nego ganjanje i jurnjava koje se rasteglo aman koliko treba vakta za iznijeti porod. Ona obnoć, jauče, vrišti, cvrkuće i mamu  doziva. Obdan pjeva  ono što pjeva,najčešće od Vardara pa do Triglava i muža Mitu izaziva.I u komšiluku ta pjesma postala hit, a i ono što se fasuje uz nju.

Vlast se opet zabrinula.Nisu uspjeli promjeniti pravilo trojno.Agrar pred kolapsom. Ni traktori , ni perestrojka ,ni petoletka, ni petokraka tu ne pomažu.

Mito uzvraća ženi  O Lelo Jelo Jelena ti si moje srce otela ,ali vidi se , polako gubi poetiku.Nešto mu grlo promuklo a i prve ga sijede napale.

Ipak nije prestajao da kama sjutrira.Poslije skoro par godina i devet mjeseci zazivanja mamica i uhkanja  stomak poče da buja.Mito u nadi , ali ko će čekat devet mjeseci da se rezultati hamalskog takarli  rada provjere.

I vlast odahnula  u nadi  , valjda će moći spasiti barem ovu treću ljetinu.  

Pri kraju par godina kama sjutriranja , u osmom mjesecu porod požurio i rodi se Miti bekriji  treća ćera. Ne bješe treća sreća pa muško  , već treća sreća pa ponovo žemska. Bolešljiva  i slabašna ,zamalo nije umrla.Četrdeset noći dijeto plakalo i nije se malešno dalo od skuta odvojiti.Ni sisu nije begenisala.Pogotovo onu desnu. Tek toliko da ne presvisne na bighajri hak.

Neka gatara reče : nisu to čista posla. Hoće dijete da se u utrobu vrati,ko da se plaši života i onoga što je čeka.Salijte joj strave . I sališe. Da li će štogod pomoći? Uvijek ima skeptika i nevjernika. Pravovjernih je sve manje.

Majka se dugo Isusovoj majci Mariji za ćerin život  molila.Nije joj htjela ime nadjevat dok ne vidi šta će biti.Jedva je malenu spasila.Dade joj ime Marija, ali ne po Isusovoj  majci već po njegovoj ljubeznici Mariji Magdaleni.Ne znano je hoće li to na dobro izaći.Jednoj se Mariji moliti , a po drugoj Mariji  ime dati je vrlo jazukli.

Mitu više nije briga. On je svoje časno i udarnički ištanco.Tri puta zaredom.Djete ozdravilo i više nije njegov problem, dok ne prispije za udaju.Nije više ni crnio ni sjedio.Samo slegno ramenima;šta će tako mu suđeno.Tri ćere jedna za drugom. On je svoj usud krvnički odradio .Ko partizan u prvim redovima repetaša. Nije više pjevao, ni Lelu Jelu Jelenu zazivao.

Ha je djete ozdravilo ,Mito po akšamu pravo u meana.Okupo se i naprlito  iako subota nije bila.Gasa na kosu nabacio,zube prahom od ćeremide istrljo,nokte čakijom obrezo.U ćenifu otišo,brojno i zdravstveno stanje glavnog organa preslišio .Sve be-o i negativno, zadovoljno grokće Mito.Jedino je u medicini negativno pozitivno.To je on odavno skonto.

Jedno  ljeto,haman se bio oženio potkačio on neku pjevaljku na slamnatu ležaljku , pokraj seoskog puta, rano ljuta.Poslije dan dva počelo ga dolje svrbjeti. Svrbi i sprijeda i straga.Nisu čista posla misli  Mito i kuka.Sreća Jela Jelena imala ono ženske po mjesecu nazvane bolesne stvari pa je nije tico.

Ode ti on kod veterinara,doktor bio na specijalizaciji i to možete misliti – kožno veneričnih boleščina.Veterinar porađo neku kobilu , i timiraio onog hadžije od Palestine ženu.

-Nemam ti ja sada  vremena , valja kobile odraditi ,- kaže mu stručnjak za hajvane. -Idi kod brice;on ti sve zna, pođahkad bolje i  od hećima.

Čim je došo i u  briječnicu ušo,  on brici šapuće,taka i taka stvar , i ja tako i tako,a sada nikako i nikako.Svrbi li svrbi,ne moš lijeka naći.

Njemu brico na glas pre punom brijačnicom:

-Skidaj čakšire!

-Nemoj ,jadan ti,obruka me pred po kasabe.Đe ću skidat čakšire a ženska nigdje nema.Nisam pederčina.

-Kad si mogo sa pjevaljku na slamnu ležaljku udariti takaraljku, mereš vala i ovde junačinu pokazati.

Skinu Mito čakšire,samo što se nije presamitio od sramote.

Učini se Miti da ga brico nije ni pogledo,a već mu reče oblači se,sve je negativno.

-Kako misliš negativno jadan sam ti ja.Ima li kakvog lijeka?

-Negativno ti je ,Mito mori,  jedino kod  dotura i brica pozitivno.

To mu kod dotura znači:Jel insan bolestan,negativno što znači zdrav je.Jel insana strefila srčika ;pozitivno ,e to je negativna vijest. Strefio ga herc. Jel ženska nevina,negativno – to znači da doktor za penezi laže ili  je takario tu nevinu žensku.

Kad bricu pitaju jel koga danas zaklo;kada on kaže negativno znaći da nije.Ako kaže pozitivno odmah ide u pržun , da se tamo igra pozitive.Zato brice koliko god ljudi zaklali uvijek kažu negativno.

-Ne trtljaj , nego reci mi brico mori ,  šta mi je raditi.

Brico mu priđe i šapne:

-Idi  bre  kući pa se ko čojk okupaj i presvuci , pune ti čakšire slame.To te svrbi.A ono što misliš da te je zasvrbilo će se javiti za sedam dana, ako si baksuz.I od sada ,nadalje i ubuduće mani se slamnatih ležaljki ili se redovnije kupaj i presvlači.

I tako Mito ne izbiva iz meanu .Neka im,konta on, ko od njih tri kćeri ima? Lako je jednog ili dva sina roditi! Kumst je  tri ćere zaredom potrefit. To se samo ljubavnicima rađa. Sve ljepše i pjevnije od drugih. I varoš mu zaista poče zaviditi, koliku je sreću iz sebe izbacivao. Naročito muktaši iz meanu , za iće i pojku sve bi aminovali i rođenu majku prodali. Iza leđa se  svi smijali njegovoj sramoti i nesreći.

Mito to zna i u sebi  podvikuje, neka neka, osvetiću se ja vama.

Kafana i kafanske rospije ga opet prigrlile i više ga ne puščaju. Jopet se osilio, ne može žensko od njega živo ostati. Mnogo ga muško oko poprijeko gledalo, ali kad Mito mrko  pogleda u stranu se pogledi skretali.Tako se Mito svetio; povali jednu  žensku i na drugu pređe.

U komšije Hadži Stojana kćer jedinica stasala za djevojaštva, zamalo pa za udaju. Zarosila se  i nabrekla ko vila pred tjeranje. Ašćare je svrabež načisto safato. Mitu rječi išle ko budalu ludara i umio sa ženskinjama. Curetku nježnim govorom pamet zamutio. Lela Proljeće, a i Lepa  su je zvali, iako su je Leposavom krstili..

Zora sabah kad bi zarudila  bekrija bi od  meanu i drugari  doma odi  na prespavanac. Ponekad i ne bi. Riječ dvije danas.

– Zdravo zlato! Poranila zoru prevarila.

Ona se crveni i glavu sakriva. Dvije tri riječi sutra.

-Zdravo milo zlato , ljepša si od zore.

Ona se crveni ali pogled ne sakriva.Upratila pametnica Mitine vakte , pa preko taraba prsima nebo dere , ko pravi pravcati delija pred prvo ranjavanje i odlikovanje.Pet šest riječi prekosutra.

-Jel'se moje milo zlato naspavalo il je teški snovi more?

Ona se ne crveni tek sve rupice joj orose i  titraju i prkosno glavu diže.

Rečenica zakosutra;

-Vidi Lele proljeća moga, zlata moga lijepotnoga ,svaki bi je momak poželio, al joj ni jedan nije do koljena.

Dvije tri rečenice nakosutra:

-Jesi li mi se naspavala mila moja. Mogo bi se izgubiti u tvojim očima .Um bi mi se pomutio kad bi mi svoje srce dala , il bi meni svoju mladost obećala , a možda i mirise poklanjala…

Prolazi dalje ne okrećući se , rečenicu ne završava.

Ona ne stiže da reaguje , on već u svojoj avliji.Na vratima ga Lela Jela Jelena uplakana čeka. Navadio se on, pa bi ponekad i a kapelu sa  ćemanima doveo i tjerao Lelu Jelu Jelenu da mu pjeva Dimitrije sine Mitre. Ona bi pustila glas , tugu i bol zanemarene žene i u majčinu jadikovku je utkala.

On bi joj uplakane oči ljubio , a pogledom Lelu proljeće milovao i šaretio. Tada bi on svoj promukli raskošni glas pustio i čeznuo za Lelom proljećnom. Pustio bi da čežnja vjetrom biva ponešena u susjednu bašču.

Žensko čeljade, i staro i mlado ne može odoljeti tugi i bolu. Takav im usud. Njihovo veliko saosjećajno, naivno i nježno srce ; predodređeno majčinstvu; želi da pomogne, ublaži, otkloni tugu.I uvijek je sklonije muškom insanu bilo.Ne treba se pitat : Što li Bože? Jazuk je.

Ženskijeh mnogo, a muški se u poso, meanu, švaleraj dali. Žene vlastite zapostavljali, a tuđe bišću. A mnogi se hadumi i junferi rode i zauvijek to ostanu.Vrzino kolo. Svi znaju za njega , svi ga sitnije cile sitnije  igraju , ali ga niko ne obznanjuje.Pušta Mito bekrija sevdah po đul baštama i beharli sokacima. Sevdah će  i Mito i Mitinica kasnije upoznati i skontati – e’ je  Vranje krcato sevdahom, samo ga tako  ne zovu. Zovu ga prozaično : vranjanske pjesme i švaleraj.A poneko i  dertli sudba.

Mito igru privodio kraju. Konta vakat je. Leposava ko pupoljak ruže pred cvatom , treba je brati, dok to neko drugi ne učini. Svrabež joj u očima ludi i vidi se , nesnosan biva..

 Kad bi pjevao vješto bi Lela Jelena zamumljao u Lela proljećna. Nekad bi pjevao Lela voljena , nekad Lela mirisna, pa opet Lela prekrasna ili obijesna, prkosna , pa opet prekrasna i na kraju Lela proljećna.

Žena misli da to njoj muž pjeva i oprost traži  za besane , prazne noći njene . Žensko je to ! Sve će oprostiti  ljubavi radi. Lela Lepa proljeće  zna da to Mito njoj  poji i u nju nade  polaže. Zna , žensko   je to, za ljubav će samu sebe prevariti i neprijatelju se ko najveća jetimka predati .

Zaigralo mlado djevojačko srce, uzbibale se prsa  u cvatu; vatra joj obuhavatila vaskoliko tijelo, ruke, grudi,noge, skute … ma svaki damar. Ona plamti, mozak nerazumom vri, umiva se, kupa , svako malo se ibricima hladne vode  škropi. Ni hejbet lavora ništa ne pomaže, srce hoće da iskoči, al’ mu bujne grudi preče. Moglo bi u njih stati još jedno srce kolike su.

Grdi svoga Mitu šta joj čini. Da , zove ga  Mito mili moj i ne stidi se. Ona zna da ga voli i hoće da je on njen i ona njegova. To što je oženjen ne bere brigu, ljubav je preša koja um u zapećak baca.

Mito rjeđe išao u meane, već se zadržavao kući i izležavao u voćnjaku ispred kuće. Uvijek bi postećiju namjestio da gleda na Leposavine prozore ili njeno, sada već omiljeno mjesto u bašti; ljuljački ovješenoj na beharli jabuci. Kažu zbog jabuke su ljudi iz raja istjerali. Baš ih briga ! Znaju od iskona da im je suđeno zabranjeno voće. Čini se – sepete , a ako požure i metre zabranjenih voćki o zrenju mere se obrati.Normalno kada bi ih neko javno obzanio i na kantar časti stavio.

Bjelina behara iznad ljuljačke  je naglašavala njenu djevičansku ljepotu i rumenilo. Kad god bi digla oči sudarila bi se blagim milovanjem pogleda ,čovjeka kojeg tuga obuzima i nijemo je moli i čežnjom doziva:

-Pomozi mi janje moje neljubljeno. Predaj mi se srce zaljubljeno.

Ode Hadži Stojan na pute hadžiluka, svetoj gori Atosu.Da li je to onaj Stojan Mutikaša – nismo sigurni. Ovaj bio levat da ga većeg nije bilo.Po običaju do hadžiluka svakih par godina stizo. Tako se popularno zvala šverc tura Vranje-Instambul, po potrebi i Damask najprvi trgovački grad  od Palestiune.Te su ture sve  hadžiju obogatile. Ništa neobično. Hadžije nikad nisu radile, već samo trgovale i čifluke imale.A hadžiluk? I to se obavi , radi otkupa grijeha , velikih i malih.

Kada usud spletke čini ,sve podesi kako treba – ma pod konac. Skoro u isti mah razboli se hadžijinicina majka od Leskovac. Hadžinijoj ženi nema druge nego bolesnici ići, kćer jedinicu ostaviti da imanje vodi.Misli zrela je za udaju , pa mere i imanje voditi.

Potrefi se odmah po majčinu odlasku glavni sluga slomi nogu i morade se povući kući svojoj, podalje od hadžijinog imanja. Njegova žena i služavka hadžijina ,a Lepina dadilja ne htjede ići kući, ali je štićenica nagovori da se predomisli. Kaže da je ženi red biti uz muža i pomoći mu da ozdravi.

Dadilja nevoljko ode, misli griješi ,dali joj jedinicu na povjerenje. Ipak posluša je, jer je Lepa znala i tvrdoglava i umiljata biti, a i kojim dukatom potpkupiti.

Ostade uspaljeno djevoče u kući samo. Da kažemo jadna li joj majka,ne ide. Majka joj em hadžinica , em bogata nasljednica ,a ponekad i đuvegiju ima ,kad hadžija na hadžiuluk krene.. I kako onda takoj ženi reći jadna li joj majka? Sve to Mito ko  nezainteresano pratio.

Akšam pada, Mito ka meani. Prolazi pored hadžijine kuće. Lepa se natandarila na kapidžik. Smijulji se i zaziva.

-Ti mori, u meanu komšija.

-Ja vala, ljepoto moja.

-Zar nemaš mori  šta pametnije radit?

-Imam i radiće se, al kasnije.

-Kad mori  kasnije?

-To kasnije samo što nije.

-Zašto mori kasnije?

-Da se komšiluk noćnom tminom zavara.

-Gdje ćeš mori  kasnije tminom zavaravati?

-Ti ćeš prva saznati.

-Šta ćeš mori kad prva saznam ,jadna li sam ja , kasnije raditi?

-To sad ne znade,ali ćeš saznati.

Djevojku i strah neki obuzima i milina joj tijelom struji. I hudi:

-Joj kuku meni , kako ću ja to? Ništa ne znam.

Samo što se mrak spusti , na prozor sa baštenske strane neko lupa. Lepa u anteriji bijeloj , dobrano providnoj ,kroz prozor gleda i ne vidi nikog. Mračno je. Prevari se Lepa na radost njenu i otvori prozor. Mito ko pantera uskoči kroz prozor i zatvara prozor, zavjese namiče , domaćina se igra.Tako se incjativa preuzima.

-Joj, kuku meni ,šta to radiš Mito , crna nesrećo jadna.

Pita ga Lepa Lela , drhti , sva se trese , nesvjest je hvata, zanosi se.

Mito je prihvata i nježno na krevete velike, slabo vajdisane , bračne stavlja. Miluje je po kosi i  ono jedno jedino dugme anterije,povrh đardina otkopčava da se dijete zraka dohvati. Zabljesnu ga bjelina skuta i rosnog djevojačkog tijela.

Mladost  se otvori i rascvjeta ko oprugama izbačena.Mirisi se rasuše ko polen u proljeće, Mitu jadnog zgrabiše i na djevojačko tijelo povališe. Zna on , ona je budna ,  nije obeznanjena , samo se pretvara. Učili je ;  taki je red. Zna da je njeno vrijeme došlo. Ruža procvjetala , vrijeme je davanja i predavanja. Ona tu ništa nije kriva i ništa ne može učiniti. Taki joj se grah po djevičanstvu prosuo. .

Predade se ona, predade se Mito. Ko bujice potekoše poljubci i milovanja, uzlaženja i ulaženja, dodiri i prodori, mješa se cika i vriska, stenjanje i ječanje. Njoj grudi  plamte, hoće da se rapuknu. Stomak joj vri, ruke grčevito Mitu dragana stišču i pritežu, ona ga hoće, i joj ,  ona ga još više  hoće, joj , još jače ga hoće i joj,  daj mi ga Mito mili i :

– Joj, mamo mamice moja!.

Vrišti Lela vrisak ne stišava,Mito ne popušta hoće da je raspoluti,ona to hoće, ona to želi , joj Mito bekrijo., joj mili moj dobri Mito.

I joj jednom mamo, mamice i plače joj se – oj mamo mamice. Suze potekoše, ona klonu pa se grči i izvija i na Mitu se upinje i onda oboje krikove ispuštaju i grčevito se stiskaju, nježno miluju i ljube. I tako , sasvim lako i očekivano Mito razdjeviči  Lelu  Jelenu , Lepu Leposavu  i  ona posta žena.

Ljubav je ponovo pobijedila.

Svi ljubavnici  tako misle kad ih dobro krene. Ni da se pomole , ni da se zahvale na berićetu , ni da upale svijeću radi sudbe; reda barem radi . A-a!  U strasti nema pameti , ni mira , ni opreza. Da li usud drijema ili nešto sprema? I kad drijema uvijek se neko – nešto sprema. Ljudi nikad pameti neće doći!

Sretna žena,ne više djevojčica i ljubavnik prvi, mili joj Mito , pastuh, vješti jahač  njen , još ne znaju  usud znanje . Ona se štrecnu. Riječi vješti jahač i pastuh je podsjetiše na četiri jahača apokalipse. Nije dobro. Novi nagoni se bude i sve se ponavlja, ovaj put žešče i skladnije i misao o nekom nejasnom zlu se u podsvijesti gube.

Prođe petnaest dana ludila i sna, prođe petnaest dana jecanja i radosti u jednom trenu. Djevojčica posta nezasita žena što se daje i uzima, što hoće da se daje i da joj se da onoliko koliko joj pripada i kolko može podnijeti . A mere i zeru više, nije na odmet , mladost je to. Upija Lepa Proljeće sav taj nauk sa kojim se svaka žena od iskona pramajke Eve rađa. Osjeća  trebaće joj.

Prvo se vrnu mama, mamica. Tepa joj ;

-Lelo, Lepojko jesam li ti falila, jel ti dosadno bilo?

-Jes, vala ,baš ste mi falili I ti i tatko.Ne znam kako sam izdurala brez vas.

Mati je sve nešto pogledava, misli, nešto joj  je ćera brzo,u ovih petnaest dana sazrila i za udaju stasala. Za par dana i tajo, tajica dođe.Nešto zbrzo hadžiluk. Neka taksiratli šuha ga domu vukla , nije mogo dana više u tujini ostati. Ne sluti na dobro. Bojo se nešto će mu se tamo grozno desiti.

Hadžijino imanje veliko, mnogo praznih , što namještenih , što praznih zgrada i halvata ima. Potraja po buđacima  Mitina i Leposavina ljubav  još neko vrijeme.

Sudbina  se probudi iz duboka sna i onako bunovna posla hadžiju da kćerku potraži. Malo odocnila na objed. Usud ga vodio ko lutku na koncu i pravo u staru napuštenu magazu. Tih dana hadžija od  velikih briga za život svoj , dibidus promukao.Nije mogao ni zazivati, već je samo vrata magaze otvorio.

Ima šta vidjeti ! Bjelasa se Lepa njegova mezimica ,  samo u gumenim radničkim čizmama obuvena i odjevena ,  pomahnitalo jaše gologuzo muško ,  što na velikom dušeku, na leđima leži.

Jaše i vrišti, vrišti i jaše njegovo dijete, njegova bebica i raspomamljeno majku doziva. Gleda hadžija to kroćenje ,tu bestijalnost i vidi da mu kćerka ne kroti bilo koga,već onog pogana, ženskara Mitu bekriju. Odavno on sumnja da mu ovaj ženu povaljuje,  kad stigne i gdje god stigne. Taki im običaj u Vranju. Mladu za stara, mladog za staru. Kolo sreće.

On odjednom  ne čuje šta i kako mu jedinca mila, njegova djevojčica mala, majku doziva. Krv mu u mozak takvom navalom sunu ,  on na  meki dušek pored jahača šlagiran i obalješten panu. Iz očiju mu suza kanu i njega starog na dušek  obeznanjuje. Vidi kćer: babo joj bolan na smrt leži, ali ne može se zautaviti – sve silnije  jaše i vrišti. Babu gleda i sve se završava:

-Joj,mamo mamice.

Bocu je falilo , zamalo, ali ne ote joj se :

-Joj ,  babo babice!

Ne ide to u sve popularnijoj igri jal’ sedefastih, jal’ baršunastih, jal kadifli crvenih fesića i rumenih usnica.To ona pomislila babi treba pomoć, a ona ne može, jadnostavno joj se igra belenzuka oko cijelog tijela savila. A neka sila što je bode i probada svaki joj damar izbija i mozak na komade cjepa, pa načisto pomahnitala.

Hadžija došo sebi sedmi dan. Joj ljudi srećnog li broja!? Oporavio se za slijedećih sedam dana. Joj ljudi sretnog li broja? Nikakvu đefu nije pravio, ni podigao. Časti radi. Niko ništa saznao nije.

Za sedam  slijedećih dana Lelu proljećnu  u Atinu poslaše i za nekog Grka , hadži Stojanovog priku i vršnjaka udadoše. I oni nama sedam sretan broj. Jes , kako kome.

Veče prije Mito priliku ugrabio i obećo joj da će po nju sabah zorom doći. Aha kako ne! Ne da hadžija ćeri oka otvoriti. Nije pomoglo ni mamo, majčice, ni babo babice, ni ljubljenje ruku, ni preklinajnje ,ni krici, ni jauci,  ni potoci suza.Ode sa bogatim mirazom za Grčku. Niko je nikad više nije vidio. Ni otac , ni mater. A bezbeli ni Mito.

Nekoliko godina kasnije jedan, muzikant bosanske a kapele slova po profesiji čova , na neki zbor muzički i svitski u Atinu odio.Grad lijep i bijel. Ljepota i bjelina ga omamile i on bez cilja luto gradom i uživao. Oko njega stranjski svijet nekim grubim govorom progovara, on ništa ne razumije.

Tek odjednom o akšamu , iz bjeline jedne kuće ,  sa raskošnog balkona , se iskra glas milozvučni , tužni ko da se njemu obraća. Tako mišljaše on. Bila to Lela Mitina i Mitu dozivala jer je svaku riječ razumio. On kajdu u ruke i poče da zapisuje, ne može stići potrefiti.Mrak je , a bezbeli i ne vidi se.

Pjesma tužna,jecava i bolna . Završi se pjesma glas minu. Sve se utišalo. On sutra veče na isto mjeto u akšam dođe, glas se ponovi javi  i on prepisuj i zapisuj. Dođe on i treću noć zaredom, brzo pjesmu skonto pa zapita glas u tami koja to poje ,o'kle je, začu samo:

-Mite bekrije Jela Jelena ,  Proljećna  ljuba.Nesrećnica ljubljena iz nerećnog Vranja , od oca prokletog adži Stojana Mutikaše.

Ču se krik i on osjeti da neko zlo taj  nježni skoro djevojački glas , na silu odvuče. Došao mjuzik insan  sutra veče u istu uru , ali glas tuge se ne pomalja. Dolazio još par dana , ali glasa miline i bola nema , pa nejma. Dnevnice potrošene pa došlo vrime da se doma vrne, pa on i odi. Ne zna šta će sa pjesmom, kad na radiju ču jedno djevojče što lijepo i iskreno poji.

Dođe kompozitor do nje, a ono krhko ubavo djevojče sa milina tužnim i ubavijim  glasom. Tako nasta pjesma i mit o Miti Bekriji. Kad je Frkina majka  prvi put čula ubavo djevojče da poje, pjesma joj život oslikala i na mah se u um ucrtala. Više nikad nije mogla da spije, a da tu pjesmu ne zapoje.

Mito opet poče u meanu zalaziti, Jadnom, od neke pjevalajke načuo  da je Hadži  Stojan naručio gajtan svile katila iz Stambola i da ovaj za sedam dana dolazi u Vranje. Niko ne što ,zašto , kako i radi koga.

Mito preko noći nesta sa porodicom. Greškom puti ga dovedoše u Sarajevo. Kupi neku straćaru na Pašinom brdu i nešto zemlje, povelik komad. Bolje bi prošo da je na tenane mogao prodati imanje u Vranju,ali mu se plaho žurilo.

Nikad ga Vranjani ni čuše, niti vidješe, sve dok Frka za udaju nije prispjela, a Hadži Stojan se uveliko sa mandrkom upokojio, a hadžinica, mater Jele Lele Proljećne,  da ne bi sama žalovala,  za mladog se đuvegiju udala.

Naš prijatelj Deba je usnio

In memoriam  Debi – Dvije godine odlebdješe, a on i dalje sni.

Zatečeni smo.

Nismo šokirani. Na ovom dunjaluku nas više ništa ne može sablazniti i povrijediti.

Samo su nam poremećeni planovi.

Mi ne volimo kad nam se poremete planovi. Naročito kad to činimo sami sebi.

Onda moramo raditi ono za što nismo spremni ili ne umijemo.

Mi smo navikli na radost i smijeh, muziku kao dekor , a sve da bi slavili naše grlice male i ljubavi velike.

U jednom periodu smo trpili blizinu smrti. Ali se nismo navikli na nju , iako je prelijepa. Nije nam u krvi.

Sada moramo raditi ono što uvijek  radimo , a to može izazvati sablazni.

Mojsije je , prvi put od rata , natakario na leđa harmoniku. Ostali su ponijeli , ono u ćemu su najbolji. Krnetu , ćemane , kitaru i klavir. Ne baš  klavir. Joj , jeste sitničavi. Ko da insan mere na leđa i za pojas zadjenuti i tegariti koncertni klavir .  I bukadar meze i pića. I malo sjete u srcima.

Jedan instrument će nam nedostajati. Tarabuk i, ali ne obični , već veliki ciganski doboš.

Nedostajaće nam i čovjek koji ga je decenijama grlio i nosio u naručju.

I budalesao sa nama. Blesan. Sad je našo bježati. I to na prvi dan ljeta. Sunce se haman natakarilo na po neba , noć okraćala do maksimuma; ali hvala na davanju , sada će svake pomračine biti dekikz dulja.

Idemo udovoj na žalost. Nećemo nositi cvijeće , ni paliti svijeće. Ni tugu oblačiti . To je za druge. Ne za nas.

Nosimo ono što nam je preostalo. Ljubav i snove.

Upotrijebili smo i riječ koja nas ponekad dotakne:

Sjeta.

Ovo je pravo veče za nju. Da sjedi pored nas i uživa u radosti.

Znamo , udova se neće ljutiti. Ona je jedna od naši milih grlica. Puno je toga predeverala sa našim dembelom i sa nama. I prije pet godina ga ostavila samog na ovom belajli vaktu.

I praštala. I voljela. Pa opet praštala. Toliko je praštala da je ne možemo nazvati praštalicom, već sretnicom. Koliko ljubavi i  snova još u njoj ima, nismo ni svjesni. Iako je nema . pjevaćemo i svirati njoj u pomen. Ne samo debelom stvoru .

Skoro da je to isto.!

Znamo mi to, ali   kod nas je to sasvim normalno i ne obraćamo pažnju na te „sitnice“.

Jedino što   ovoj prilici ne pristaje, su naše riječi : crkno, rikno, krepo.

Naš se blesa sinoć izmorio , uzeo klipaču, sjeo na pod ,rekao malenoj:

-Navij mi onu tebi najdražu , naspi sebi  štok ili onaj drugi konjak, ako ga nismo sinoć  dokusurili. Zapali nam po Gitanes, sjedi pored mene, samo me ovlaš poljubi, primi me za ruku i gledaj me nježno, kako si me uvijek gledala. Onda se nasloni na moje grudi da malo  rahatlučimo.

Nju zebnja tišti , jer za svih njihovih nestašnih  godina , nikad nije bio tako tih i usporen.

Ustade, nasu sebi kurvoazije, ostalo je.Nisu više pri cugu, a i nisu imali vremena.Sinoć je bilo prečih stvari. Joj, mamo mamice. Prhnulo im da se podsjete mladosti. I dobro se podsjetili. Opetovano.Pa još jednom. A onada se uparili četvrti put.Sve je u parovima.

Pristavi pjesmu,ovlaš ga poljubi, uhvati ga za ruku nježno ga pogleda, zahvalna za sinošnju noć i čitav život.Nasloni mu se na grudi

Noć je tiha,blaga. Muzika je sjetna, ali suze doziva.Nju njegov dah golica po vratu i rosi kosu.

Mili Bože , podsjeti me da ti se zahvalim za ovu sreću i tugu koju si me darovao,misli ona…

A pet godina prije ove večeri ,jedne slične noći kada su zvjezdice sanjivo i rosno žmirkale  i ona je usnila. Više od tog vremena našem dembelu srce nije moglo podnijeti samoću.

Blaga Noć

Pjesma se završila, ona skoro da je snove prigrlila. Osjeti da joj se vratom diže jeza, jer lahorac je prestao, a i glava joj, kao da je na kamenu.

Polako u strahu podigne glavu i pogleda . Njen Blesan gleda u nju. Osmijeh mu na licu , ljubav još uvijek iz očiju iskri. Cigar  među usnama  gori , ali se ne dimi. U uglu donje,  lijeve trepavice plava  suza visi i neće da padne.

Ona je pokupi, usnama nježno, polako da mu san ne poremeti.  Nisam znala da usne mogu biti slatke , misli i jubi ga dugo, očajnički.Spusti mu kapke. Ode u sobu, iz sehare na dnu troklinog ormara, izvuče dva zlatnika, dva šorvana , koje je on pripremio , vrnu se i stavi mu ih na oči.

Misli:

– Trebaće mu , dobar je bio ,ali ,  ljubavi  moja jedina , mnogo , mnogo si griješio.

Blesa se umorio i dubok sanak usnio.

No, jaka je ona.Izdržaće. Kad je pet godina mogla čekat , mere i ovih par dana dok ga u gasulhani srede i na kabur tahtu natandare.

Jer večeras je umilna veče, stvorena za takar . Muzika nek svira, cuga nek teče, život je lijep, konju jedan. Ne možemo mu ime izgovoriti, još se nije ohladilo.

Ali zato  možemo  ovu noć posvetiti njegovoj prelijepoj grlici i njemu, dembelu.

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – XI / Epizoda Jablan – II dio

Sve se dobro svršilo.A kažu sve je dobro što se dobro svrši.Mojsije se nije strmekno, ni krepo ,pa se dame , do daljnjeg , nisu brinule šta će biti sa harmonikom.

Nemojte misliti da je on bacao harmonike iz ćeifa i obijesti, ponajmanje iz egzibicionizma i šprdnje. Nije frajer izazivati sudbinu. On ih je bacao od tuge i žalosti. Znao je da će , mnogi od njih , skoro svi, biti natakareni. Blago rečeno naj…jazukaće ko žuti , pride Aboriđani i Indijanci.

Kosara je već usnila. Frku je po ko zna koji put slamao život. Jela Jelena i Herco će uskoro , poslije njihove velike tragedije  biti dvoje se našlo , pa se nije našlo. O Dobrom neće ni da razmišlja .Što više sreće ima to ga veći belaj  poklopi.

Evo , on već zna , ko da mu je Jablan šapnuo , da prelijepu i mirisnu Vesnu , netom, dekiku poslije ove fešte u halvatu više Jablana – Dobri ,njen grad , njena jatagan ma'la , pa čak ni Ibro Piljak nikad više vidjet neće . Melkisedek će znati gdje je , tamo negdje daleko kraj nekog tujinskog mora , ni na nebu ni na zemlji, zakapijana , po mahalski omeićena zidovima brez povratka.

Normalno , za njih ona više nije od ovog dunjaluka.Ibru Piljka besa priječi da bar Dobrom olakša um.Za Dobričino srce ga nije briga , ni kolko je crnilo ispod biserne suze. Muško je . Nek se snađe. Tako ih u mahali od devete godine  odgajaili.Tako mu na travi u Mićkinom gaju vesna izgatala, a on merhum je nije slušo. Bio zabavljen…i opet bio zabavljen. Ma znate već ščime.

Napose ,sve grlice će mrijeti mlade  , da mlađe ne mereju biti  i jedna za drugum.Srećom ovaj put po redosljedu.Polako po istilahu.I sve slomlje nog srca.A puno je tu skršenih pepretum mobile.previše , a lijeka nejma.

On je harmonike bacao ,da one sa stodvadeset basa  vrište nestajuću ljepotu i mladost  umjesto njega . Neuki i budni su se sladili. Neka, treba im to. Previše su se uzoholili i razmahali.

A nisu !

Oni su bili jedna prelijepa mladost , nalik djeci cvijeća , koja se u radovanju zbijala , bježeći od ljudi , jer je osjećala pošasti , tamo negdje van njihovih mahalskih snova i đardina. Bila su to nevina djeca koja su blentovlukom pokušavala da se umile sudbi, iako su znali da je to tuhafli posa.

Mahala zna : Šta će biti , ono će neizostavno biti , ma koliko ti dobar  il mahnit bio ! A ako se kofrčiš onda si tek ograisao.pitajte …! Bolje nemojte. Jazuk . I vama i njemu.

Zato su živjeli neumjereno, neorganizovano , reklo bi se haotično. Ali ni to ne korespondira sa istinom !

U središtu njihovih umova , u punom  obimu njihovih krvnih zrnaca i čedne duše postajala je samo milost i ljubav. I Jedan Jedini Milostivi Bog.  On ih je vodio svojom milošću i podario im blagodeti , kao kompenzaciju za one  beterne dane koji će doći.I daće Milostivi i poslije njih.

Mojsije je bacao harmonike jer nije mogao da utiša stravične slike i očajničke krikove  što izluđuju i mute um do krajnjih ivica razbora, za koje nije znao šta znače. Znao je i koliko će tragike , besmisla, krvi i nestajanja  nevinim ljudima donijeti , ali je nije znao kada dolaze .

Jer napokon , sve je u parovima. I tu vlada vječna harmonija i savršeni reciprocitet.

No , vratimo se mahalašima , dok još uvijek vlada njihovo mahnito , nadrealno i apsurdno doba.

Oma pričo, da će Deba, jal’  zbog  Frke , jal’  radi Ankice, sam sebe natandarit u potonjim danima .Baš ko žuti koji traži minu ili ko  Kiklop poslije Trojanskog rata. Ne pitajte nas na koje su žute mislili. Jal Ruse, jal Švabe, jal one sa dalljeg istoka.Oni su su uvijek najviše natakarivali, pokušavajući druge da tandaraju. Mojsije potvrdio Ominu baljezgariju .Bio spreman , ako treba  i zajedno sa harmonikom sa Jekavca zamuhurat.

Njih dvojica se jedino i nikako nisu mogli dogovoriti za godinu Debine bajunet  kalvarije.Omin kaleidoskop  kaže za tri i po i po godine. Mojsije ko stariji, pečata sa stodvadeset basa muhura da će se to zgoditi  i četiri i po i po  godina poslije. Ono radi stiha i rime ; i po i po – pipo , pipo .Nežemo detačjisati šta, ko , koga i tako to.Zna se!

Inače, u mahali  svi voljeli okrugle brojeve. A njoj svi brojevi okrugli. Kontaju ćim si jedan broj iskanto ti si ga i zaokružio . I čim se rodiš tvoj broj je za vike vikova iskantan i zaokružen.Prosto pravilo trojno – postanja, ludorija i nestajanja.

Nisu potrefili. Desilo se da je Debu nerazum safato  pošljen okruglo četiri godine. Mi počeli sumnjat u njihove proroćke vizije.Zamalo otfikarismo njihove onostrane audio vizuelne  sposobnosti.Kako smo znali šta su vidjeli,to vam ne možemo rjeti. Nama zabranjeno da sudbonosne polutračeve širimo.

Sve ostale detalje su ugajgulili , do u bocu. I kako,i gdje i s kim.Bilesim i zašto. Ali nikom nisu pričali.Ni jedan drugom. Kažu,  zabranjeno je  pričati o onom što će se desiti, dok se ne desi. Tako rade bogohulnici i neznalice.I normalno pogriješe.. A poslije nema smisla bilo šta lajati. Bilo , pa prošlo. Niko živ ti neće povjerovati da si znao šta će da se zbude.

Deba  toliko zaljubljen u Ankicu bio ,da bez nje  nije mogao disati .Da bez nje. To je sasvim normalno .Dah mu bio u nosu.Presjekla ga  Macina i Dijanina smrt od prije trinaest godina.Dijanu je sprco u svoj koš da Maci pravi društvo.I onda šta će on nego dah olovkom iz nosa  izbijati.Da ga boli toliko  da zaboravi na pravu bol.

I Ankica je Debu voljela, što jes’,jest. Krvnički.

Toliko ga je voljela da su mu leđa ,svako malo , bila izgrebana, kao da ga je neko grabljama  grabuljo.

Toliko ga je voljela da mu je dušu htjela isisati.Sve su to veliki plavi biljezi po Debinom vratu i tijelu svjedočili.

Bila je to tolika ljubav da mu nije dala da ustaje sa nje. Bojala se razdvajanja, Kao da je slutila , ako se razdvoje na više od jednog časa da će ga neko prokletstvo posred džigere  spucati.

Bila je to velika ljubav.Ni nalik Frkinoj. Ljubav zbog vođenja ljubavi, zabave i strasti.Zbog Ankice je raju zanemario. Odakle ti vrijeme za raju  frajeru zatalambačeni.

A to je dobro.  I nije.

Dobro je, ona mu jedina prava ljubav u blentavom životu bila. Normalno,poslije Mace. I poslije mnogih.A Dijana  je djetinja ljubav bila. Dobričina , a ne njegova. a on umislio da je to isto.I mnoge su otplivale kraulom , odnosno slobodnim stilom  u život bez đul bašto ,anterija i ćemana. Jednostavno, odrasle su. Jadna li  im majka!Ubile su djecu u sebi , jer su ih majke i očevi na to natjerali.

I nije mu Ankica  srce slomila.

Smrt Macina mu je dušu zaledila. Srce na ledene komadiće isjeckala,pa u prešu stavila da bi lakše kroz venoznu iglu  u ahilovu tetivu urezala. Da ljudi ne vide sleđeno srce.Da misle da ga to tetiva boli i da zbog nje gluposti radi.

I nije mu Ankica um popila.

Popila ga Frkino vrištanje,kada se grlica skršila. Popio ga  sram i kajanje,što nije vidio bol grlice male i snenu ljepotu duše njene.

I nije on od  Mojsija  tražio milju penezi radi milje dinari.On je tražio milju da ne počne vrištati za Frkom, za Macim,za Dijanom,za svim silovanim djevojčicama i djecom svijeta.

I nije on zauprave rekao da bi je natakario ,da je tri puta bolesnija bila. On se samo kofrčio da bi ljudi mislili da je bezosjećajna odrtina.On je samo sakrivao od ljudi  da je siromah –  nema ono što mu je oduzeto kad je skoro dijete bio. Djetinjstvo i jedine ljubavi.

Mi mislimo da to  nije dobro, ali nećemo sudije biti.Nije naše da sudimo. Prestali smo bilo kome suditi od one noći : krvavih doksata i hoće li ta milja.  Nije naše pamet prosipati i učiti odraslu odrtinu ili bilo koga ,šta im je raditi i sniti.

Nije dobro, jer neće izaći na dobro.A kada nešto ne izađe na dobro,onda to zaista ne miriše ni na kakvo dobro.I nikad zlo nije dobro.Osim ako je sa Neba. Tada se pogan briše sa dunjaluka.

On otišo u vojsku,zvala se Jugoslovenska narodna armija.Ko biva svi dunjalučanini ovih prostiora Jugosloveni. Jes, kako nije. Sve sami bjelogardejac, ustaša, četnik, balista i fašista.

I tako Deba – pravac  Mačva, u Šabac pored Save,nedaleko od Mišara.jadna li mu Ankica. I sada se se saznati zašto mu Mojsije nikad nije htio odsvirati onu:

-Jesen stiže , rano moja,

jabuke i kruške zriju

a mog dragog rano moja,

babo ćera u armiju.

Šabac . San snova.Njemu drago, srce mu ko tenećka puna bijelih bubrega , uokvirenih reš pečeniom brizlama i pokojom jetricom u paradajz sosu. A Debi svaki paradajz nalikuje na krv i grijeh , zato nije volio džigaricu u paradajz sosu. Šuha?Grijeh predaka? Izgon iz raja? Tko da zna?

I uvijek je sve u parovima.Na Mišaru mu zalego pradjeda sa majčine strane. Nikad nije reko poginuo.Kaže junaci ne ginu,oni samo zalegnu ko zaklani kurbani.Zamalo je on par mjeseci kasnije , aman do svog pretka zalego. Hairlija do hairlije , reko bi naš narod.Nije da mu je namjera bila.Išao se  pokloniti senima njegovim.

Poslije toga , će mu se srce još više napuhati.Ko karpuza bilesim. Ona iz naših bostana. Međ’ Ibrine, međ’ naše, međ’ svoje ,međ cigane došo.One čuvene,  šabačke čivijaše. Krivili ih ne krivili ,trijebili ne trijebili,ne moš im opepelit. Čivija uvijek ostaje čivija, oliti ugursuzni kofrčavi klinac.

A klinaca ima raznih veličina. Oni ko feniks ptica samo  ponovo prhnu, da bi zakucavali i zakucavali. pa red muzike,pa red zakucavanja. Pa pjevali i igrali. I zakucavali.Životu se radovali.

I … ma znate već.Dosadilo nam ponavljati.

Prije vojske , on tri godine Ankicu učio šta je sledovanje i fasung. Normalno ne onaj od sijalice , a bome ni granapski. Pa onda je navikavo na capin i bosanski grb.Kad je taj nauk primila prešao na jastuk i šilte . Potom joj domaću radinost i sitne vezove u najljepšem svjetlu prikazivao.Aman i zeman  o svemu je , do najsitnijih detalja,onako svojski,mahalski,haman Bjelavski uputio . I san kraljice Marije Terezije  Mujo bi mu pozavidio. A bili su i u rodu.

Šteta što su današnje kraljice – ocvale mrziteljice dunjaluka, insana i takara! Inače bi Debi i njegovim ashabima nove dvore izgradile.Samo oni zasigurno ne bi u njih uselio.Ne mogu se, ba, mahalaši iz Saraj dvora, Sarajeva Grada čednosti i Bosne zemlje Božije milosti  nigdje maket . Istog trena bi se vaskoliki dunjaluk tumbe prokrenuo i ahireta fato.

Ona o fesić vezu   i svom tom potonjem nauku pojma nije imala.Nije znala da tako nešto postoji i da se mere tako nešto zbiti. Jako u Sarajevu došla. Otac bio vojno lice,kapetan iz onog  papskog , bludnice  sa sedam brežuljaka ,a ne našeg  latinluka.  Ha su dobili svoju ćupriju, naš latinluk se posevdisao, , pa ga pravi , zadrti latinluk  nije begenisao. Otac joj se nikad među rajom nije snašao, pa se propio i belaje pravio.Najviše sebi i najbližim.

Dakle Deba otišo u vojsku ,a ono  ga Ankica  , za nevjerovat , skoro namah  prevarila.

Čekala bi ga ona,vjerna mu je bila,ko kaluđerica.Samo se molila i svijeću u gumu ponekad zavijala. Moralo se. Sigurno je sigurno,što bi rekle ona  opatica za nevolje i preše . Nekad toliko zasvrbi da glava boli.Ali čula , prevario je Deba sa nekom cigančicom, vatrom živom.

Nije se Deba nikako mogao opravdati, ni da mu je kojim slučajem Tito kum bio. Poslao nekom svom “vrlom drugu ”  haber hvalu kako se provodi i na sitnu , jaransku knjigu sve stavio.Ne mere muško jezika kapijat.Pa to ti je!

Vjerolomni drug  pokazo Ankici, crno na bijelo. Deba u Šapcu sa cigančicom  večere raspašta i zore ispašta.Mislio se  levat ovajdisati. Znao kako je Ankica ljubomorna , češljugava i osvetoljubiva bila. Iako su češljugare po ženskom svrbežu , a po muškom lijeku  nazvali, ona ni mukajet. Nit komentarisala, nit haberliju pogledala. Uzela takarli  havaz papir, dvaput ga oko glave okrenula  i dvaput poljubila ,  okrenula se  i bez riječi i bez ljutnje kući ošla.

Danima i danima je čitala pismo izdajničko i beterno. I šta će žensko. Osmaila se i vrištala i plakala. I opet ,čitala i plakala. Život na koncu nosila,zamalo izvisila.Ipak dijete u noj nije se dalo.Ne ,nije trudna bila,što bi neki zluradi namah pomislili.Bez obzira na nauk ona je devetnaestogodišnje  dijete bila.Srce je zamalo nije izdalo.Žensko je to srce. Djetnje , živo , nježno i puno ljubavi.I krhko ko paučina. Ha zlom  puhneš u njega , kvrcne ko ljubićica ili ivančica.

Koliko boli i tuge Žensko srce može pretpjeti i preboljeti,jal ne preboljiti, to uskotračni muški insan skoro da i ne mre skontati. A i onako ima malo   normalnih muškinja. Većina  se  stalno nešto kofrče radi ničega , a i anoreksični su. Vole se time dičiti , jer je to u potonju modu ušlo..

Srećom sjetila se Debine izreke:

-Kad te neko prevari ti samo duboko udahni ,sjedni i razmisli.Mereš sjesti samo  ako ima kakva mehka šćemljica. Ne na minder ili šilte, nikako. Ušuškaju čovjeka i u polusvijest ga bace. A to nikako nije dobro. Jazuk. Polusvijest ili bolje rečeno pomućena svijest  uvijek vodi u helać.

-Konjina,ali ponekad je znao i pametnu zatalambačiti. Ono pravo. I vako i nako. – osmjehnu se u svom belaju , polutugaljivo , Ankica

Ustala Ankica sa dušeka mehka, sjela u fotelju i dobro razmislila.I još jednom.Treći put nije trebala. Natakariš Debinu  čivijašku sreću . Mrtva, hladna – prevarila ga .

Preporučeno mu pismo bez riječi ,sa samo jednom slikom poslala.Na slici ona i novi zagonđija.Neka hablečina vidi se.Ni po jada što je sa nekim na slici.Po jada je što su gologuzi ko od majke Ankicine i hablečinine rođeni.Drugo pola jada je to što se vidi da je Ankica u bijesnom galopu.

Oni novi njen vidi se podficirski sin i hadum.Natandario na se  šinjel očev,konta to mu kredibilitet daje.Jel’ to svoj klitorčić u vodnika sam proglasio, ne zna se.

Mahalaši poručili :

-Deba nije bitno,joj ljudi moji, kakvog je levata našla.

Ali Deba je prepozno Ankičin testamentli amanet:

-Konju jeda!Što si tandaro,tandaro si.Fajront!Nema više!Znaš onu,dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.I ovakve hablečine kao ovaj na slici će umakati ono što si ti mahalaš silni prezreo.Ti nikad više!Pa ti vidi šta ti je raditi.Imaš dvije ruke i mali mozak.Veliki ti , izgleda, neka mala slatka firaunka popapala.

Deba poruka zaboljela i posred srca  presjekla. Zabolilo ga toliko da mu je razm u jednom trenu vrana popapala.Usred slavlja u jatagan cicvarić ma'ali se prifača bajuneta i napravio hejbet bušotina na jetri . Normalno nije pocurila nafta, već pjenušava sukrvica Debine krvi i ciganskog piva. Šta je dalje bilo – opisano je u drugoj štoriji.

Zna se samo da ga je šio oni isti doktor Semiz,što mu je dvaput operiso slijepo crijevo. Kaže hećim – više je rana na jetri bilo nego što džigare ima. Dovoljno za dvadeset devet šavova.On dodo jedan šav da bude ramazanska cifra – 30 okruglo. A i on , znanstvenik – vjerovo da je sve u parovima.

Ankica nikad više Debu ni čula ni vidjela, jer je tako nanijetila.Pisma njegova krcata ljubavnih isprika i emocija , bez čitanja u smeće bacala. Prestadoše dolaziti.

Za hudu štoriju čuo oni čuveni čivijaški muzikant i pobro Debinu slavu. A more i dalje o hridi tandara dok dva galeba bijela , možda ona ista, pod plavetnim nebom , put anđela šire krila.

A Ankica?  Udala se za za onog sluntu,namah.Nije to trajalo ni godinu dana.Džab’  džabe ti.Nauk je nauk,ne m'reš  bez nauka. Teški mahalski uslovljeni refleks.Fina je ona , aman mahaluša bila.Nije bila rođena zaistinski varati bez razloga. Razvela se nakon dvi-tri godine, za pravog se udala,troje djece rodila,sa ratom se iz Sarajeva iselila.Postala nesvrstana , pobjeguljska dijaspora.

Svake poslijeratne godine o Debinom karambolu navrati u Sarajevo.Nazove Dobrog i odu u Galeriju.Jes da nje nema,sada je nekom carevom, jal tako nešto kafanom vabe. Njima nije bitno.Važno je da proćute o birvaktile vaktima.

Dobri skonto,nedostaje joj Sarajevo i ona vremena.Kako se samo jastučilo i šiltetalo. I još svašta nešta. Neće da pita za nikog.Ni da li je sretan i ni kako je. Misli da zna da nije sretan i da je nikako .

Dobri joj ne odgovara da onaj niko,nije dobro od kako se hekno i ne razdvaja se od one njene zadnje slike.Jahačke.Drži je blizu srca da zna šta je iz čista mira sje…izgubio. Ponekad je pogleda da ga srce muči i da vidi ljepotu kojoj je na bigajri hak život skoro udžehenemio.Ništa više. Ponekad je na trideset šavova prisloni. Umjesto lijeka. Ne pomaže.Ni jedno ni drugo. A prelijepi život bez curika greje dalje ,  

Ankica i Dobri se i bez riječi dobro razumiju i ispričaju.Taki je ovi grad.Ne moraš pričati,a srce ti puno lijepih riječi,ljubavi i snova.Kad skontaju da su se dovoljno naćutali izljube se i pozdrave.Nadaju se da će se dogodine sresti.Ako se ne sretnu znači da je jedno od njih prešlo na viši nivo.Još se susreću.

Dobri ko Dobri . neće da joj rahatluk kvari.I ne priča joj da je sve u parovima.Ona to zna , i našla je svoj , ali ne zna šta je Debi bilo suđeno u tim uparenjima.

A i Debu više ne susreće.Što se susreto – susreto se. Više  ne roštilja.Sve rjeđe prostire šilte,a i glava mu više ne begeniše jastuk, iako je dobrano , već stađunima  usnio. Hoće to sa godinama.I sa snovima.Isto kao sa parovima.

Oni jašu Mojsije harmonike baca -XI Epizoda Jablan

Ufurasmo u novo ljeto .

Nadamo se da će biti bolje.No, mere biti i gore. Nama je da život slavimo i da mu poželimo dobrodošlicu.Možda nas upamti po dobrim željama pa nam uzvrati.

Vrijeme je malo kaharli i takarli.Snježno . Neka ,tako nekako i treba da bude. Što bi stari rekli, takav mu vakat – na vakat.

Vi ste napokon mlatnuli koji slobodan dan više i uživali u svetosti svoga toplog doma.

Napolju je neko zakukao- sneg će opet voljena.

Neka će pametnica reći:

-Nije budala da po uvom s'mogu još izlazi.Nije on ko naki bezmozgaši da svako malo ispadaju van.To što ispadaju to je njihov problem.Ali što ne obave posao to je naš problem.Samo zasvrbe i pobjegnu.

Džabe mi Debi pričali o Muji i kraljici,o Jasmini i crvenom fesiću, Marama i Krivuljarima.Uključili mi koji put i tetku Hankiju, A-a.Ništa  ne pomaže. Čak ni ona mahalska Tamburalo momče … , u tamburu , valjda , ne pomaže. On svoje pa svoje !

Dajte ,vi što o đardinima i anamo onim stvarima pričate,ispričajte više jednom,šta je Deba svom noju šaretio pa ga ovaj , iako bez mozga , na mig slušo , kad god je tamburo. Tamburu dakako.Stvar refleksa i percepcije . Stara mahlaska fora.

Mere , ali neki drugi put.Još su praznični  dani i roštilja se. A Deba noja ucjenio roštiljom.Nećemo ljudima sofru neukusom da zabiberimo.

Ali kada su  se riječi počele kotrljati ne mre ih čovik tek tako curiknut.Lakše nam biva što su se i roštilji zamorili. A i nisu ko što su nekad bili. nema dima.A gdje nema dima nema ni vatre.

Zato smo odlučili da vam natakarimo jednu,nesavršenu epozodu romana :Oni jašu Mojsije harmonike baca .

Epizoda Jablan

Vako je to na priliku i nepriliku bilo.U mahali uvijek tako.Nekom prilika,nekom neprilika.To vam je ko tura jazija.Ako kinta ostane u vazduhu niko ne dobija , odnosno svi dobijaju jer niko ne gubi. Čisto ko suza koja je razlila šminku . Ako padne na zemlju neko je zijan,garant. Tako vam je  našteljen svijet.Sve vam je u parovima.Evo i ova tura – jazija je skladan par.I svaki broj pomnožen sa parnim je paran. Prosto proširena računica prostog pravila trojnog.

Ide nam ovi Ajnštan ovu novu godinu naopako. Ko Maru Daskaru krivuljar.Odnosno kriva tahta.

Evo: E/2 = moc.

 Elevetor kroz dvaput =mahalaš okerapio curetak.

Ništa se nemojte čuditi.Nismo to mi izmislili.To je Debina dobitna formula.Nismo mi od onih koji ne znaju pametnu progovorit,a stalno im verbe opscene u malom mozgu. Valjda velikog nemaju. Šta mi znamo? Nije im dokazano..

Dobitnu formulu ćemo vam drugi put objasniti. Ovo je priča o roštilju i noju.

Da bi pričali o roštilju moramo vam prvo pričati o noju.

Deba se ugledao na Baška baŠu , pa i on svog ;anamo onog zvao noj. I sve od riječi do riječi od Baška baŠe o noju napametio . Baška se nije ljutio, Deba mu u to doba najbolji jaran bio.Poslije nije , jer je u tujinu zaždio , Čuo tamo pijesak nešto topliji i podatniji..Mošte mislit blentovije.Tražio pjesak u Parizu. Al nije loše prošo. Našo hejbet … druga, mere se reći životna priča.

Svjestan je Deba, ime nimalo poetično ali je realistično. Njegov anamo onaj ,  ko svaki noj,  uvijek tražio neku rupu da glavu sakrije.Njegove ženske se nisu bunile o primjeni , već o imenu. Ali on ne da progovorit o promjeni , jer promjena znači i nova kotizacija na tržštu nekretnina. Da li nojeva glava u pijesku ima veze sa nekretanjem ili nekretninama , a možda i kretenima nije jasno.

Kažu one – makar da ge labudom ili mišom nazove.

Jok, ne da on progovoriti.Joj,jesu ove neke žemske blentuše.Noj bio i noj ostao.Kapak.I besa.

Prvo ,recimo, kako ću ga labud zvati.Jes da je lijep ko labud,ali je nježnoji i baršunastiji od labuda i goluždrav baš ko nojev vrat.Labud urijetko zaroni glavu i to  samo kad je gladan i  ribe ganja.A njegov noj se zarovi i zaroni ha se ribici nešto prisni ,il je gladna ,il je nešto zasvrbi.I kod njega to ronjenje nema veze sa glađu.Možda ima,onako figurativno, ali ne sa njegovom već sa ribičinom.

A  onaj Mikelanđelo Ledu i Labuda bilesim sparivo.Nema veza,Znamo da je to samo figurativno i slikovito po mitologiji , i da je labud bio onaj grčki pohotljivac Zevs.Kad tom đuturumu na um opadne anamo ono , baja li baja..

-Kako će u ovom bezbožničkom svijetu ,koji ne vjeruje u Olim,bolan ženu zavest labud ?-pita Deba dunjaluk.

-Da li bi voljele da ih kljuca neko samo kad je gladan i kad se  njemu perje digne i koji se boji ukvasit ili uprljat? Ili bi više voljele nekog ko bi uvijek spreman bio kad se njihovo paperje nakostriješi.Koji se za njihov hatar bio spreman ne samo se pokvasit i uprljati  perije ,već živom glavom u đardine,dul bašće i maglice jurišat i minimum nerješen rezultaj izvlačiti.I opet i opet,sve isponove.

Vidi se da je Mikelnanđelo pederčina , hoće se reći transeksualac bio.Šta on zna šta je žensko i ća njoj triba.Čuj molim te labud.Neka njega labudaju,misle normalne ženskinje.

Kao drugo,đe će ga mišom zvati,kad mu miš nije ni do koljena.Ono jest – i miš ti brate moj u rupi se krije, čim ga ga nešto preplaši. A mnogo je plašljiv.A ovaj njegov  slunto ko kad mozga nema,ništa se ne boji.Jok nimalo.

Koje je on Scile i Haribde prodevero ni broj im se ne mre izbrojati.I ništa mu. Ponekad mu ko svakom pravom mornaru malo pozlije i onda se obeznani.Al čim sebi dođe nastavi jal sa plivanjem i ronjenjem;može i liguranjem.Kad zimu pomenusmo ,kaže Deba,drag mu je i džidži midži.

I neko bi ga sa onim jadom od miše poredio.Nije to ljucki, ni hajvanski.Joj svaka bi žensko od mene pobjeglo kad bi im reko da mi se mali zove miš.Ne samo da bi pobjegle ,već bi se razvalile od šege.Vidi čo'eka aman dva Žileta do metar i devedeset ,a anamo oni mu ko miš.Joj kolicki je tek kad krepa. A moro krepat svako malo.I sve bi po čaršiji rastubili o mom mišu i ja se nikad ne bih bilo kakve mišice ili rupice  dohvatio.A kamoli đardina ili dul-bašče nauživo.

Kad se ko mornar vlada što ga ne nazoveš mornar;pitala ga neka.On kaže – nisam levat.Mornar ti po mjesec dva,ponekad  i po godine,godinu,dvije ne vidi nikakvu hajvanku da se u njenom zagrljaju sakrije i ujšuška i jade iskanta.A moj bi ti noj presvisnuo kad ne bi negdje glavu svaku noć u tamu ili u pržinu sakrio.

Mogo bi ja kaže Deba, nabrajti do sutra i prekosutra,čak i do nakosutra,  zašto sam blesimetra  nazvo noj,ali neću.I ovo je dovoljno za basnu i pouku.Neki drugi put nastavim priču,ali vam ja ne mogu dugo pričati inače ću riknuti od gladi.I onda mi džabe sve muka oko noja.A i bijeli bubrezi se hlade.

Dakle ,naravno naukovanje :

Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari il’ sebe osloviti ili imentovati.Mere vas na loš glas iznijeti ili vam se o glavu slomit.

Ne onu  nojevsku normalno, jer bijelih bubrega je sve manje.

Tako vam je i sa Debom.Kod njega ništa ne ostaje u vazduhu.Znači neko je zijan.A neka u dobitku.

Jednom,jednog subotnjeg sunčanog jutra Deba,vas usplahiren i bez duše izleće iz taksija i grunu u Mojsijeva vrata.Zaključana.Znao je on to , ali voli da gruha u sve zakapijano , dok se ne otkapija.Makar i  u vrata.stvar navike.Zvoni ko lud ,niko ne odgovara.Deba čuje neko struganje.Kao da neko tapete struže.Skonto namah, Deba da Mojsije se garant šilteta i ko stara,hinjska lija se ušutio.

Ne prolazi to kod Debe.Navalio se na vrata ko budala na novine.Zvekir zveči ne bataljuje.

Otom , pošljen potom ,čuje ,eto Mojsija kako hodi preko dvorišta.Lako mu ga je bilio prepoznat.Klepeće nanulama ko rahmetli mu nena. Otvara vrata ljut i mrk , ko Musa Keseđija.Samo kratke,parhetne gaće na njemu,poderane na koljenima.

-Šta hoš konju konjski, đe si navro ,nejmam vrimena.Žurim na posa.Kazuj.

-Ja dobrih ti gaća za posla.Parhet svila iz ćilimare sa Ilidže garant.Imam problem.Čuj , na poso sabatom sabahilden in the morning u parhetušama.? Jes ti jaka finta! Meni našo bombe valjat!

-Što se nisi Dobrom javio,on ima rješenje za sve.Samo se počeše po glavi  i eto rješenje.Samo mi nije jasno što se češe desnom rukom iznad lijevog  uha.

-Tako mu lakše.

-Kako bolan lakše,eto probaj ti.

-Jebo ga pas,stvarno nije lakše. A , Dobri će pomoć,znam ja to.Dobrica je on.Ali će poslije po čaršije znati za moj belaj.

-Nisam ja znao da je on taki lajavac.

-Nije on nego Lenji.

-Kakve veze ima Lenji sa tvojim problemom,

-Nikakve,samo kažem da je veliki lajavac.

-E jesi ga našo. Ih , Lenji lajavac.On u po godine ne progovori šest riječi .I on da nekoga olajava.Idi bolan pa se liječi.

-Išo bi,al nisam hasta.Kad Lenji počne šaretiti ,to državna televizija prenosi.Izbiriko se i to neka umjetnost postala.Zove se pantomima.Pored Lenjog uvijek stoji, jal Baška baŠa ,jal Dobri ,Oni prevodioci.A šta oni mogu prevesti, to ni pas maslom ne može omrsiti,a kamoli Lenji šaretit.

-Hajd,mani šupljanja i problem  na sunce.Ohladiće mi se sendvič.

-Čuj sendvič.Dobro nisi reko ohladiće ti se harmonika ili ružin grm.Ne mogu ti ja turiti problem na sunce, da me ubiješ.

-Zašto konju jedan?Što s'mi  onda dolazio kvariti ćeif.

-Vaskoliki komšiluk farove uperio.Poso,sendvič,čeif puno mi mutiš.  Izberi bolan jednu izvlakušu ko svaki normalan insan.Evo ja na primjer…

-Mani mi tebe i primjera.Nemam ja vakta za te budalaštine.A i pošo sam da se brijem.

-Ih ,nisi se brijo od kako si se rodio.Vidi ti bradurine ko u firaunovog Mojsija. A i komšiluk se zableno u tvoje gaće,još treba da gledaju i mog noja.

Mojsije se puknu po ćelenki,onako muški,svojski.Skonto da se u reprezenativnim parhetušama, poderanim na koljenima šepuri pred vratima, aman na sred džade.Ne zna ni kako je izašao vanka .Mahnitov Deba ga smunto.

-Ulaz ‘ brže i nemoj vaditi noja ni za živu glavu.Zavjese se njišu , budni garant zrikaju.Samo kazuj šta je po srijedi.

-Ma nije ništa.

-Pa što si dolazio?

-Moro sam.

-Zašto si moro?

-Da ne idem Dobrom ,čitava bi…

-…čaršija saznala neku priču o tvom noju.

-Joj,jebote Mojsije ti ko pravi priorok.Kako ti sve znaš?

-Ti mi maloprije reko.

-Jes, vala . Ma nije ništa ozbiljno ali mere biti.Čuo ja Dobrog , nekom priča:

“Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica,pa poslije dodaje takari lud zbunjenog.”

Ja sve razumio .Ono kapitalac  neće takariti zvijezdice jer je krepaština,pa su svi zbunjeni. Ja ga pitam jel to mene trača,on se smije aman Živan, kad sam ga pito za bulbula.

-Nije to ništa strašno.Svakom se desi.Ponekad se mrsko svakom dići.

-Meni se to nije desilo.

-Pa što me dižeš sa posla, zbog ničega , konju  jedan.

-Šta ću ako mi se desi,a vi ne budete u blizini ili ste krepali il možda riknuli?Ko će mi pomoći*

-Ima lijek.

-Koji?

-Ti imaš roštilj i voliš roštiljati.

-Jašta radi , ća je život brez…

-Ne baljezgaj !Idi namah kući,raspiri roštilj i nek ti noj sve gleda.Nemoj da bi ti slučajno palo na pamet da pripremiš neku mezu.Pripremi roštilj onako nasuho.Kad noj pomisli ,vid budale priprema roštilj a niđe mesa,  ti ga  jami za glavušu i priprijeti mu:

Ako me ikad izdaš, ti ćeš mi biti meso za roštilj.

-E, svaka čast.Ove su riječi iz samog  Cara od Dar es Selama došle.

Al Mojsiju ne bi suđeno da se kutariše Debe. taman se ponado kad uto eto Zlate  preko dvorišta i pjevuši ko slavujka poslije … valjda dobrog raspoloženja..Nosi sofru sa kafom ,filđanima i rahat lolkumima. Baš ko svaka žena rahat od pameti, jer je dobro nat… ma natprosječno pripažena. Prekide cvrkut i poprijeko gleda Mojsija.

-Zdravo Deba. Što ne pozoveš čovjeka na kahvu ,nego se tu na sred bašte , pred otvorenom kapijom gologuz Tarzanaš. Vidi, svi balkoni sudijskih i oficirskih zgrada popunjeni. Ko da su u narodnom , jal kamernom , jal antičkom kazališću. I đozluke i durbine ženske  nabacilie.A dvi tri i monokle bauštelile.

-Ne zadržavaj ga bona.Ako neko čuje da je došo ,eto ti po čaršije.

Deba se cereka ,pa će Mojsiju:

-Dobar ti jutrošnji poso brate. Što ne reče pravu istinu ? Ima Zlata pravo . Odocnio si.

U to se  zvono oglašava. Mojsije se opet bubne u čelenku.Nije zaključo vrata.Ulaze Baška Baša i  Oma,nose Lenjeg na nosilima.Baildiso se.

Zlata zabrinuta pita:

-Šta mu je?

Baška Baša je zabrinut što on mora  prevodit.Lijeni u behutu.Oma zauzet, iz džepa vadi bijele bubrege i nutka , Mojsija  i Debu . Ovi zinuli.

Joj,nikad nikom od njih nije palo na pamet da nose taze pečene bijele bubrege po sakoima.Dobra  fora.Valja  je isprobati i patentirati. Možda , brizle utalit sa bijelim bubrezima.

-Ništa . Samo Hercu strefilo srce.Lenji se   uplašio za svog herciku, pa se i on za srce ufatio .Izvadio nosila.Ima ih spremne za svaki slučaj. Ne more hodat  i kaže nosite me kod Debe. Ako će Herco riknut,ja bi volio da budem pored jarana.

-Što ste ga onda meni doveli?- ibreti se Mojsije.

-Ja kod koga ćemo.Znamo da je Deba kreno do tebe.

-Kako znate?

-Dobri nam reko.

-Šta vam je vječni munafik i muljator još reko?

-Nije mnogo.Samo da ga je tebi poslo.

-Što ga je meni poslo?

-Čuo Herco da ti se Zlata u po noća ušuljala u kuću i da imamo heftu , dvije slobodnih dana.

-Otkad smo Zlata i ja sa vama u talu ćafiri jedni i odakle znate?

-Reko nam Herco.

-Odakle on zna?

-Rekla mu Lela Jela Jelena.

-Odakle ona zna?

-Rekla joj Frka.

-Odakle to firaunka zna?

-Reko joj Deba.

-Odakle on zna ?

-Reko mu Oma.

-Odakle ti znaš.

-Reko mi Baška baŠa.

-Oklen ti znaš ?

-Reko mi Dobri .Brat mi je.

-Odakle on zna?

-Rekla mu Hana.

-Znači još joj anterije svlači i oblači. Znam da nije modni kreatir, a mjere joj stalno uzima.To nisu čista posla .Odakle ona zna?

-Mora kad je zasvrbi. Od njega joj svrabež počeo.Njoj rekla neka žena iz Ašikovca.Napriliku Zlatina mater.

Mojsijev pogled ko u Srđe zlopogleđe šica Zlatu. On slegnu ramenima i opravdava se:

-Morala sam materi reći gdje ću na odmor. Da se ne brine. Ako ostanem trudna, da zna da to nije na moru bilo. Uvik kuka i proriče kako ću neko kopile na moru fasovat.Tamo svi gologuzavi i pošicni.Oni ih nestašni mađar spuca u čelenku pa obnevide.I što znaju zaborave.

Uto ulaze Frka,Jela Jela Jelena ,Mala Guza i Branka,nova Omina ljubeznica . Uprtile žene  pekarske vreće za brašno,krcate hranom.Svaka  po tri i po  vreće od tri i po oke .

Mojisije nešto zamislio i uhabio ,  zasto , premišlja se i kaže:

-Dobro je, četrnaest džakova.Ja se u prvi mah uplašio da ih je neparan broj. Ne bih vas upušća u avliju. A šta će vam tolike vreće?

-Reko nam Dobri da ponesemo nešto malo hrane za prvu pomoć.Kaže poslaće još , valja tolki narod nadolmit.

Kočoperi se Frka.Nije to ona.Nje odavno nema da im dođe da se druže.Oni navikli da je sa njima ,pa im se svugdje pričinjava.Njoj odjednom sinulo. Sve što Dobri kaže to je u redu.Grižnja savjesti.Valjda.

-Koji vas gladni narod spopo,blentuše jedne?

-Ne znamo.Čaršija bruji, kreću akšamluci kod Mojsija.

-To mi oni ko fol  Dobri papicu skuvo.

-Nije on ,nema ti on vremena za to.

-Kako nema i gdje je.

-U “neznanju” otvorio Haninu Pandorinu kutiju, pa je sada mora kapijat. A ne može to tek tako.Ima tu hejbet posla.

-E vala tako mu i treba.Ta je dobro i baš mi se sviđa što je ograjiso. Sve je u parovima. On meni belaj , a ono i njemu belaj.

-Nije dobro ,dobri naš Mojsije.Uzbunilo se po Bjelava.Ona mahnitulja već dva dana vrišti joj,mamo mamice i ne misli stati. Kaže komšiluk, ako uskoro ne prestane materešinu dozivati,eto njih kod tebe .

-Što kod mene?Nek idu kod Dobrog,on je ma'mica.

-Ne mogu,nisu pozvani.

-A kod mene mogu.Nisam ih ni ja pozvo.

-Nema veze.Kod tebe čaršiji ne treba pozivnica,sama se pozove. Čim komšiluk čuje kako zaklepeću nanule po dvorištu i vidi da si obuko donje parhet  pelengaće poderane na koljenima ,to im znak da je fešta počela.Tada se telali u mahale šalju.Okupljaju pučanstvo.

-Ovaj belaj će mi neko platiti.

-Neće niko ,sve je plaćeno.

-Ko je platio?

-Dobri.

-Ne rekoh li da je on sve zakuvo.

-Nije.Ne bi on.Dobar je on.Samo je lovu iskanto za akšamluk.

Čuje Mojsije kako  Lela Jela Jelena nestrpljivo šapće drugama:

-Gdje je više  Herco? Nije ga valjda herc opet spuco.

Uto se vrata otvaraju – ulazi Herco .Uprtio nov novcatu harmoniku .Bijeli ko da je od slonovače. Osafunjo se,Briše i rukama i nogama znoj sa čela i pruža Mojsiju harmoniku.

-Evo ,poslo ti Dobri. Od japanske je slonovače .Oklen u Japanu slonovi i sloniovače , ne pitah ga.Đe mene nađe da je tegarim , mogo bi me herc spucat. A možda je Lenji u pravu : Što te ne spuca , to te ojača.

Mojsije zino ko kit kad planktone vabi. Bjelasa se melodika i samo što ne zacvili Moriće.On je podiže,nježno je ko ženu , ono Zlatu rečemo biva , zagrli i poljubi.Otkopča je, uvuče joj ruke pod pazuhe i provuče tri-četiri akorda . Prebire 150 basa . Cvili ramunjik – jablani se povijaju , kao da mi tajnu znaju…Reče,savršena je,hvala ti moj Dobri i gdje čuo i gdje ne čuo.Al’ ga mr,ki Zlatin pogled usred sinusa presiječe.

Zaklopi nov novcatu harmoniku,natandari je na leđa,izuje nanule da ne klepeću.Izađe bos na ulicu, spusti se dvaset metara nistrmo.Za njim vaskoliki mahalski buljuk Dođe do onog Jablana jade što mu  brata blizanca komunisti radi sudinske zgrade ubiše i polako se poče penjati.Pomagale mu krive noge i visina haman metar i  dva žileta. Odmagala mu harmonika od bjelokosti haman metar, manje dva žileta.

Svi su zaprepašteni.Ženskinjama srce lupa , uplašile se.Boje se nesreće i žaluju. Šta će bit sa harmonikom ako se Mojsije  strmekne .Nesreća se, na žalost dunjaluka , nije desila. Razočarenje! Što ti je dunjaluk ! Voli teatar i priziva belaj.

Metodično metar sa po metre, se uspinjao maestro od ramunjik i tuša, dok se nije popeo do vrha.Nekih trideset metara od asfalta , koji metar gore dole. Vrh se poče povijati , ko da neko motkom mlati ortahe , il’ u najmanju ruku tjera komarce.Mojsije se zamalo prevari , kuka lu mu majke , i samo što ne zasvira ono Sajinu – Jablani se povijaju. Na vakat se zaustavi. Zna – ne bi dobro prošo. U svakom slučaju jal bi rikno , jal krepo.

Valjalo bi ramunjik dobro rastegnut , a vrh jablana se njiše ko žabokrečina na vjetru i eto zijana. A ako ne bi tako zijanio ,kad siđe eto belaja. Moro bi Zlati objašnjavati ko je Esma crne kose raspletene ,medne usne neljubljene ,bujne grudi želja ziva …Jazuk! Ne bi mu tu ni rahmetli nena , što u gluho doba noći klepeće nanulama i ne da insanima spavat – pomogla.Zlata bi ga namah okerapila do krepaštine.

Dobro je , izbavio se belaja ,pogleda okolo ,viknu.

-Ehej, pazi raja, čampraz , eto je ide.

Za dvi sekunde i 14 dekika od dekikinih dekika ,koliko je let trajao ,zacviliše stopedest basa  i na kraju se stopiše u jedan bjelokosni krešendasti gruuum. Puče harmonika po asvaltu ko topovska granata dvadeset kuka poslije. Rascvjeta se ko bijela ruža.

Mojsije ne bi  čitav dan silazio sa Jablana. Skontio da je u donjim pelengaćama poderanim na koljenima, pa se zastidio. Šćućurio se u lišću , parhet gaće mu dođoše ko maskirna haljinka. Uvijek je bio obrazli.

Uto se sa dna Sumbul Avde začuje buka . Bruka auta i muzike. Guta taksista,njih pet , koje predovodi Šaćir Šok vodi ciganske svatove Ibre Piljka , i tres – bum pred Mojsijeva vrata.

Mojsije zna za sve oni Dobri  kriv. Otkako su Frku na silu udali on malo skreno.Pogubio i pobrko damare .Sve neke kerefeke i bijesne gliste izvodi.Sve luđe od luđeg , i huđe od huđeg .Mahalaški konzilij za njim.Taki su , nahero naštimani . Gdje konzilij tu i njihove žene.

Jedini Fićo taksi u Gradu čednosti , specijalno za ovu priliku obojen bojama djece cvijeća  i radosti ,se zaustavlja ispod Jablana .

Izlaze Vesna i Dobri.Oboje u bijelom.Ko dva Anđela blistaju.Jesu lijepi ,majka ih rodila natakarene, kontaju mahalaši.Ne zna se ko je ljepši.Šteta! Svi su već odavno skontali da su oni tipični jazuk primjer dvoje se nađu , pa se poslije ne nađu.Ali njih dvoje se stađunima stišću jedno uz drugo , nikako se ne daju razdvojiti. Znaju ako se na tren , na dekiku dekike razdvoje nikada se više neće spojiti.

-Hajd’,brate  silazi odozgo,. Ne belajsuziraj .Ha mrak pane , pade i ti , ko crvava kruška.

Mojsije je ganut.To je bilo prvi put da je  Dobri osim rođenog  brata Baška baŠu , nekoga nazvao bratom. Nako blisko po mahalski. Prvi put i nikada više. Ne sluti na dobro.

Namah siđe  i pita:

-Odakle si znao da sam gore.

-Odale te pelengaće . A i šta misliš zašto sam ti poslo harmoniku koja ti nije po mjeri i koja ima trideset basa viška?Plus od slonovače je . Vidio ja ,odavno si se nameračio na drugara nam Jablana.Vidio i da mjerkaš kako se najlakše popet na njega ,a da čovjek ne hekne.Znao sam, samo čekaš priliku da hekneš neku harmoniku odozgo.

-Kako si znao da neću pasti?

-Nisi budala da padneš.

-E vala , i ta ti je pametna.

Uto naiđoše ašik ljube.Dobri ode da se cjeliva sa njima.Od večeri skršenih srdaca one uvele taj običaj.Samo u tim trenucima su osjećale prisnost sa njim.Inače je bio tako …, recimo tako dalek i zamišljen,

Mojsije pita Vesnu:

-Da se vas dvoje niste mlatnuli , ono belenzuke na ruke. Uparili ste bjelinu!?

Vesna se nasmija,samo što se nije presamitila. a onda se zasrami i zacrveni . Suze joj na oči krenuše.Kad je došla sebi, malo  previše veselo,ne baš iskreno , mu reče:

-Jok mi. Ne, nismo se vjenčali . Po Sarajva bi plandovalo , druga polovina bi plakala ko godina.Nismo ludi kvariti ljubav i žalostiti dunjaluk.Znaš da ga  volim toliko  da me život  boli . Kasno smo se upoznali.Mnoge stvari su mi loše išle, sve dok se mi nismo skontali. Tada je za nas bilo kasno , više se nisam mogla oprati.Ne možemo biti zajedno , priječi mi Nebo . On je bjelji od najbjelje vjenčanice. Ne želim ga uprljati. Ovo vrijeme koje krademo Sudbi neće na dobro izaći.

I nije !

Kraj prvog dijela.

Labudovi , grlice i anđeli

…Ako ikad Anđeli po zemlji budu hodali , biće to u mom Sarajevu , Gradu čednosti.

Ova  gitara  je moja i Dodina . Dodo me naučio da sviram i to dobro , jer on je bio umjetnik . Sve što je radio ,  radio  je savršeno . Odjednom mogu razmišljati o Dodi , a da me ne boli . Odjednom mi uspomene dolaze , a da ih ne odgurujem . Grlim ih i milujem . Odjednom život nije metalni strug što stišće , već grlica bijela što pokušava da leprša . Odjednom život nije praznina i tupost. Odjednom…

Gitara me  gurka  i šapće :

-Život je prelijep.

Poslije mi je Dobri opisao kako se to njemu činilo . Ne ,  nije rekao : činilo . Njemu se   to prisnilo.

Ti , plava i stasita , okupana crvenilom rubinove anterije , koja hoće da  bježi , da prepukne , da otkrije ljepotu koja se ne bi smjela noću skrivati , život počinješ da budiš. I prelijepa i mila ,  brmenita oblinama i sjajem , sa likom djevojčice koja sanja , obasjana zvježđem i ljepotom koja postiđuje krajolik , pružaš ruke . Iz tebe se mila moja ,  tuga se   gubi ,  tek malo sjete  titra , koja uvijek može da se vrne u tugu i bol.

Javlja   se osmijeh koji obasjava đardin . Meni se  se činilo , ruke hrle  prema mojim .Htio sam da koraknem , da ih prihvatim  , da se u tvome  zagrljaju utopim , ali ljubomorna gitara me preduhitri .

Uleti  u  tvoje naručje  , počne da ti miluje ruke i da zadovoljno prede .  Cik malog mačeta koje traži sisu , vrisnu , gitara odgurnu mače , više joj ne treba . Sada joj trebaju dugački ženski prsti , koji će milovati  strune i natjerati  reski i umilni glas  da pusti čežnju i prospe bol.

Đardin je zanijemio , Mjesec i Zviježđe su se spustili nisko kao nikad prije . Iskon im šalje znanje , čuje kako se  jedna grlica nabija na trnje ruže , krvari i voli , ali svoju tugu ne da nikome.

Tada ti  čuješ akorde Dodine najdraže pjesme , kako se slijevaju iz tvog  srca , u tvoje  ruke i gitara počinje da prosipa , neznano dugu  čežnju i ubijenu tugu:

-Jutros  mi je ruža  procvjetala…

Milosni šapat se razlijeva tišinom , zvuk gitare nježno titra, cvili . Damari jecaju , suze ti teku, ti im se raduješ, a tužna si.

Tužna ,  toliko te  boli da bi radije vrištala nego pjevala.

Boli te toliko da bi kose čupala , ali se odjednom iz tvoga glasa ruža otrgla i   pristavila se  pred našim  očima .

Bjelina je nestvarna . Ruža je čudesna . Tačno stotinu lati ima. Znamo to i ne brojeći. Trepće svakim tvojim uzdahom . Svaka lat titra i svaki plače . Svakim titrajem struna  rubovi im  postaju krvaviji , ali polako se boje    plavetnilom ove noći i zvijžđa koje nose nadu.

Ruža ti šapuće , ali ja je razabirem:

-Izdrži bar ovu pjesmu , malena . Pokloni mi milosti , i uznesi  moju bol do kraja . Barem me , prije nestanka svog ,  rodi   mila.

Glas ti je napukao , vazduha u plućima nema , srce ti se cijepa na dvoje . Niji ni za onog , ni za ovog svijeta .

Ali ne ide to tako , mila moja . Ne može se srce tek tako pocijepati . Treba birati , a pjesma ne može birati umjesto tebe . Treba odlučiti , a ruža je slabašna.

Ako ne prepukne , nema tvoje mladosti , ljubavi jedine , tvog milog Dode.

Ako ne prepukne , ostaju ti samo daleke uspomene , sjene nedoživljenih radosti.

Ako ne prepukne , uludo je bačeno trinaest godina radovanja .

Ako prepukne ,  nema više ovog nesnosnog derišta sa suzama u očima koje ne padaju , i daška na usnama koji ljubi , ali zato više bole i gode .

Ako  prepukne , nikad više nećeš osjetiti njegovo lice na svom dlanu.

Ako prepukne , nema više ovakvih blagih noći.

Ako prepukne i   prekrasna ruža tvoja umire sa tobom.

Ako prepukne nema …

Znam nije pravedno mila. Ova noć kasni samo trinaest godina . Ali,šta znaju djeca i anđeli šta je vrijeme . Oni znaju samo da  se igraju i vole . Izbriši ih, te godine .  Zapravo one se već same počele da se brišu.

Pjesma je tužna , ti još tužnija . Rastaješ se od nečega što ti je trpalo  boli, koje si prinosila samoći svojih dana . Boli su bile tvoja radovanje . Bol i tuga te hranili . Bili zavjet nedorečenim snovima .

Osjećaš da se zaboravljeni život vraća u tvoje vene .

Ruža gubi sve boje osim svjetlosti . Miluje ti kožu i plovi ka srcu i puni ga toplotom . Znaš, ledu tu više   mista ni . Možda će trebati vremena , ali odlediće se on .

Pjesma klizi . Misliš , dakle tako izgledaju   poslijednji jecaji umirućih snova . Lakše dišeš , nije taj jecaj ni tako bolan , kao što muzika i srce pjevaju.

Sa tim poslijednjim jecajima , ja vidim Dodu kako te ljubi u polju djevičanskih ljubičica , kraj izvora Modre rijeke.

Miluje ti kose , ljubi onaj nestašni čuperak plavi . Tebi je toplo i ugodno , jer sunce kasnog proljeća vas miluje . Ušuškavaš se  ljubavlju i čvrsto stišćeš uz njega . Ne želiš da ti dodiri ikad prestanu .

Ti ne vidiš da je on tužan i sleđen . Danima ga nosi  prelijepa , a zlokobna vizija , a neće da ti je kaže , da te ne uplaši .

Vidi tebe , poput labudice , svu u bijelom , samo ti na čizmama izvezeni plavi listići nalik srcu . Prelijepa u plaveti dana , ti stojiš upravo na tom vašem proplanku , kao najmirisaviji cvijetak i veselo mu mašeš . Jedan poljubac rukom , kao dijete na oproštaju , mu šalješ.

I on je poput labuda sav u bijelom ; samo mu na bijelim čizmama plavbičasti vez nalik krstu remeti bjelinu.

A onda , sunca nestaje , tama je svud ,  ti  blještiš i lice ti se stravom grči , pretvaraš se u  gromadu od leda sačinjenu . On osjeća da gromada hoće da vrišti , ali ne može , neko joj ukrao glas i damare . I ti si samo santa leda u mračnoj noći.

Vidim kako ti prilazi ljubi i suze briše . Vi ste dva labuda bijela koja ljubav vode.A onda ti on maše i nestaje .

I još vidim kako mu suza na tvoje lice kanu . Ti je osjetiš ,zapeče te . Pridižeš se , hoćeš da je obrišeš . On ti ne da , bijelom maramicom ti briše vlažnost sa lica . Na maramici ostaje crveni trag , ali on skriva da ne vidiš . Ti si sumnjičava i pitaš ga :

-Mili, zašto plačeš ?

-Ne plačem mila , to je jedna grlica od sreće suzu kanula . 

I zaista dvije bijele grlice , jedna sa plavetnim , a druga sa   rubinovim prstenom veselo  doletješe iznad njih , napraviše par  razigranih krugova , kao da žele da  podijele zajedničku sreću prelijepog dana.

Dodirnuše se vrhovima krila . Vazduh se ispuni  ljubavlju i ozonom . Cvrkut , sijevanje i odjek groma stopiše se i  ispuniše livadu sa cvijećem . Munja se  provuče između grlica udari u visoki jablan nasuprot tebe i Dode .

Veća  grlica , ona sa rubinovim prstenom  na vratu , pade na livadu . Manja , se bez glasanja spusti do nje ,  dodirnu je kljunom . Jednom ,  pa drugi put . Polegnuta ptičica ne mrda . Malena duša se uznijela na nebo . Ali , možda ne i sama . Kao da je ponijela i dušu ove drugu, jer ona poput insana , položi glavu na grudi mrtve grlice .

Nebo se skroz smrači , poče strhoviti pljusak .Ti si sleđena , pogled ti se ne miče od malih ljepotica . Glas ti zastao u grlu . Otvaraš usta , ali tona nedostaje.

I Dodo i ja slutimo samo jednu riječ :

-Zašto ?

Hoćeš da priđeš onoj što joj se grudi još miču . Da je skloniš sa kiše , u grudi sakriješ , da njen  bol ,  koji osjećaš do srži ,  prigrliš sebi.

I Dodo je prestravljen i rastužen . Malo mu srcu  lakše , misli to je bilo obistinjenje njegove vizije .

Jes , kako nije?

Tiho , da ne preplaši grlice , zagrli te i kaže :

-Idemo mila , pokisnućeš.

-Ne mogu je ostaviti samu .

-Biće ona dobro . Nadam se . Idemo mila moja .

Ti ne ideš , tebe Dodo vuče . Ti ne skidaš pogled sa grlice što diše . Kako se udaljavaš , ona je sve manja i ti je odjednom više ne zamjećuješ . I u tvojim mislima ostaće zauvijek dilema , da li je presvisnula ili je skupila snagu da ponovo uzleti.

Poslije četrdeset dana si saznala. na dan vašeg vjenčanja Dodo je poginuo i dio tebe sa sobom odnio , a ti si ostala sama i bolna.

Poslije trinaest godina si saznala da je tako moralo biti. I zato ova noć , ovaj bol , ovo sjećanje i bol koja vraća u život.

Znam da se pjesma bliži kraju . Mnogim grlicama i labudicama je procvjetala ruža u noćima poput ovih.

Moje oči su pomalo umorne . Teško je kriti pogled od tebe , Malena moja i držati ga okrenutog Nebu i Zvijezdama . Vrat se ukoči.

Ne mogu da se protegnem . Ti si tu.

Ti više nisi insan , ti si meleka koja se u pjesmu pretvorila i svoj bol istočila . Pjesma više nije o tvojoj  ruži , već o svim onim  tužnim ženama i njihovim ružama koje su  hajvani ostavili . Ja sam zabezeknut . Mnogo sam ljepota vidio i sreo na svojim putovanjima , ali tvoja…

Tebi žao svoje   i svih drugih  ruža . Koliko tuge na ovom dunjhaluku ima .

Upitaš se kako je onoj jadnici , koja na onoj malenoj planeti samuje  , čekajući da se njen Mali Princ vrne.

Pomisao na tu Kruhku ružu što vene u samoći, ti pomaže da shvatiš , da ne možeš dozvoliti da ti srce prepukne . Moraš ovom malom  blentovanu  izbrisati suze iz očiju i pokušati da mu  srcu vratiš , duše njegovih izgubljenih ruža i grlica.

Dok okrećeš glavu prema meni , ti  ne možeš da vidiš  da se ruža ,  ta svjetlost tvoje duše , tebi vratila i rumenilom života obojila vrhove jagodice tvoga lica . Oči ti više nisu ledena plavet  Postaju nježni Ocean  Tišina i sni dubok kao istina .

Ali ja sam ipak tužan . Srce mi zebe . Znam da  je sve dato u provima . Nekom drugoj grlici ili ruži , bliskoj srcu mome , srce će da  prepukne…

Dobri čovjek čuje poznate glasove i vidi prelijepe sjene u tišini Blagoslovljene zimske noći

Lapsus memoriae su ponekad brže od naših emocija i misli , posebice ako su uzrokovane duboko kompromitovanom kognitivnom percepcijom date stvarnosti i nesusretanjem dugim  mnoštvom vakata  , koji  neumitno , nošeni vjetrom, snijegom i kišom klize smiraju.

-Ih jesi nam puno reko ! – ibretili bi se moji mahalaši kojih više ni , ali bi tiho , svako za sebe , prelomio kroz stusnute žvalje .

-Hvala ti , blentovijo dobra ,gdje čuo i nečuo .

Taki su vam oni . Ponosne konjine .

Znali bi šta sam hotio rijeti.

To je moje izvinjenje svim dobrim ljudima , prenstveno ljudicama i ludicama , Božijim ljepot anđelima i djeci , svojoj i ovog dunjaluka , za svaki Lapsus calami , Lapsus linguae , Lapsus memoriae  i sve druge znane i neznane pogreške .

*

Maj je mjesec . I kiši . Danima . Sunca na kapaljke ; i one infuzijske su obilatije.

U predgrađu , daleko od mahala , međ velikačkim zgradama , sakrio se jedan mali parkić sa tri klupe ,  pet lipa ,  tisuću ruža ,  obiljem zelenila  , bukadar janja i  maslačaka . Tek pokoja kopriva kao opomena djeci koja u zelen zaluta , da nije sve bajka , ali i nauk , da za sve ima lijek ako ljubav u srcima titra .

U parkiću , minjaturnom gaju , Galerija Bosna zemlja Božije milosti , daleko od vreve i žurbe , obitava. Svojom bjelinom i prozračnom ljepotom utočiste je poeti i slikaru koji u njoj stoluje , voli , slika , piše i sni . Prebire po strunama silnih kalendara što se takarli , a prelijepi život zovu . I sa radošću ih tegari .

Ma , on vam ne zna i ne mari za vrijeme . Nema ga :

-Odakle ti vrijeme frajeru jedan mahalski !

Zima nikako da se odmakne i pusti malo topline u cvijetno ostrvo sreće . Uspomene kao da su se zarobile u danima punim bjeline i sanja . I sjećanja

Sniježi . Vani je prohladno i bajkovito. Blagoslovljena je noć . Prelijepim nebeskim anđelima , prozirnih , svjetlucavih krila su otvorene sve putanje i svi kapidžici neba . To oni silaze da insanske želje prime i steru pred Arš .

Bjelina je kristalnim pahuljama okupala dunjaluk. Čuje se škripa snijega pod nogama okašnjelih šetača . Buka auta već odavno nema. Snijeg je zapadao i pučanstvu se ne izlazi iz ugodne topline doma.

Samo vremešni galerista ćuri u plavetnu nevinost. Očekivano. Galerija je odavno zatvorila vrata. U ovo doba nema ni slučajnih prolaznika. Tišina vreba i samuje. Jedini svjedoci su snijeg , tisuće pahulja bijelih , tri klupe , tri fenjera , pet lipa , on , Galerija Bosna zemlja Božije milosti i slike.

Iako se čini da je družina velika , osjeti se neka neodređena , nedorečena praznoća . Skoro mrtvilo . No , svjedoci znaju da će se uskoro pahulje uskomešati i da će banuti očekivani gosti.

Galerist izlazi van , ostavljajući vrata širom otvorena , da žmirkava svjetlost obasja pute dolazećih .Podsvjesno želi malo nježne svježine i ljepote blage zimske noći uvući u prostor u kome svjetlost i čarolija boja vladaju.

Polako prelazi mali plato , slazi niz četiri i po stepenice , i već je u parkiću . Pravi prtinu preko puteljka pokraj koga je smještena riznica njegovih slika . Ništa sem tišine , svjetlosti i bjeline ne postoji. Okolne zgrade su ostale odsječene tamom noći i bjelinom pahulja . Svud okolo je zalegao ugodni mir . Tišina i sni . Oćarajavući . Spokojni i nedostižni .

Kao neka čarolija u zavejanom obzorju , u svjetlosti uličnih svjetiljki lebde rojevi tisuća bjeličastih kristala, što nalik marljivim pčelicama , kule od snijega , u ovoj noći uspomena i želja , grade.

Da , da . Parkić , Galerija i snijeg postaju oaza svjetlosti , u pustinji zvanoj uspavani Grad Čednosti .

Sva svjetla u Galeriji su upaljena i poput kandilja sa minareta blagorodno zrače svjetlost u ovu Blagoslovljenu noć . Toplina što plazi van kao da lagano vitla i veje pahulje . One nemaju kud i počinju da plešu nježni tango sa njegovim uspomenama.

Klupa na suprot vrata je dobrano krcata snijegom , ali galerista osupnut ljepotom i milinom noći ne mari i sjeda zagledan u vrata . Zna uspomene će sa snijegom , sa laganim vjetrićem , sa čudesnom bjelinom plesati tango do konca noći ; do one tnake niti koja je razdvaja noć od svanuća, san od jave..

Nada se da će mu Anđeli u posjetu doći. Vrijeme je . Poželio ih je . Godinama , decenijama ih već čeka .Bog Milosti i ljubavi zna koliko u njegovim molitvama i srcu ljubavi i nježnosti ima.

Prvo se javi jedno nejako vav va vau vav. To preslatki , bucmasti Medi gegajući svoju pseću rundavu stražnjicu , veselo doziva svoga drugara , sad već vremešnog galeristu , što se na zasnježenoj klupi nježi . Nema veze , razmak od šest i po decenija pride dva stađuna kao da se nije desio. Davno usnuli Medi je tu . Veseli , mali razigrani mahnitovčić.

I dok on sa nadom vrti malenim repićem očekujući djetinji zagrljaj , prilazi mu Luce , domačica svih njihovih noći koje iskonu zovu. Stasita , visoka , raskošna , a u bjelini svojih halja ,krhka kao zaljubljena ivančica . Čvrsto priljubljena uz njene skute se nesigurno gegucka slatka četvorogodišnja djevojčica . Krhkija i prozračnija od pahuljica koje joj padaju po kosi. To je Nadin , njihova nestvarna , rano usnula djevojčica.

Djevojčica nešto veselo cvrkuta rundavku . Ovi se ponosno šepuri , skakuće naprijed nazad , tobože ne da se uhvatiti . Utom , niotkud , iz bjeline , skoro stidljivo iskorači djevojčica sa krvavim šalom oko vrata. Po koja rubinova kapca krvi , iz vrata još uvijek crvenilom škropi bjelinu .

Svi je znaju . To je Dijana , mili Anđeo ,prelijepa plavokosa djevojčica od nepunih desetak godina. Blijeda i prozirna kao dah pahuljice na staklu :Da je on srcem punim blagosti i ljubavlju ne prepoznaje, pomislio bi da je Snježna princeza . Toliko je nalik ovoj prelijepoj noći , u kojoj se dobra Božija bića vraćaju da raduju onoga koji ih neizmjerno , beskonačno voli.

Djevojčice su radosne i lepršave , vragolasto nestašne i poletne . Čak je i Dijana , skakutava i iskričava, anđeoski prelijepa, kao sto kao što je bila . Sve do onog dana , četiri kuka pride šest decenija , kada je veliko zlo nestalo. Miluje Medija i šapće mu:

-Sa'će on!

Pogledava ka klupi i vidi da se snijeg stopio sa galeristinom kosom . Ne razaznaje se gdje završava kosa , a gdje počinje da se taloži snijeg. Njegove oči kroz stusnute , trepavice zaljubljeno glede u sjene male pred vratima galerije , iskreći nježnost i ljubav.

Iz galerije , neznano otkud banu Vesna S. noseći dva taburea . Spusti ih na snjegoviti beton , pomilova Medija , zagrli djevojčice , tako bestjelesno kao da je od paučine , poljubi ih u čelo i upita :

– Kako ste ljepote mile?

Luce se smješi i klima joj glavom . Veća djevojčica se pribije uz nju . Zagrljaj Vesne i Dijane kazuju da su već odavno nebeske druge . Medi skakuće oko njih vav vau vav vau , ljepota mala šapće da je usnuli galerista ne čuje :

-Ma ja sam od usnuća dobro . Nego se brinem za Dobrog , mog milog blentovog drugara . Djeluje mi umorno i kao da nas ne prepoznaje.

-O ,ne boj se Mila . Ništa to ozbiljno nije. Znaš ga . Ljepota , ljubav , dobrota i čarolija anđela ga uvijek gane i raznježi . Skoro ga obore sa nogu i treba mu vremena da dođe sebi . Najbolje je da ga ne gledamo . Sad nas se malo stidi , sakriva pogled pun boli , jer misli da je kriv što nas je pustio da odemo.

Sjedoše na tabure.Dvije odrasle ljepote sa još ljepšom djecom međ skutima. Pas se nestašno zaleće na pahuljice i skuplja jednu po jednu, želi ih pokazati sjenovitim likovima. Ali mu to ne uspijeva. Pahuljice nestaju kroz njegovu prozračnost.

-Zašto sjedimo napolju ? – vragolasto se iz dubine Galerije frkičasto glasa Frka Frkica .

-Budi mi pozdravljena ljepoto mila .- Smješeći joj se puna radosti , diže se Luce i kao nešto najrođenije je grli .

– On sada sjećanja svoja sanja . Ne smijemo ga ostaviti samog . Znaš ga kakav je ? Snovit i krhak . Zaljubljen u život i sve svoje dane . Sanjajući , može se pogubiti i usniti , a vrijeme mu još nije…

-Al duga je noć , još mnoge , na okup moraju doć . Zalediće se.

-Ma neće , ne boj se ! Srce mu je jako , uspomene su vrele i bole , a ljubav ga beskrajana miluje . Ako otvori oči , izgubiće nas . Opet. To ga najviše boli .

-To znam . Jutrom se sve teže budi . Da mu nije djece , unuka , i one što ponekad na njega umilno frkiše D'bro Dobro , već odavno bi zaboravio da se budit treba .

-Da , da . Ima još dva , tri dunjalučka posla završiti i eto ga nama.

-Hoće li nama ili …- ne doreče Frka Frkica.

-Niko to osim Milostivog ne zna . Toliko ljubavi i dobrote u njemu ima , da vjerujem da će mu se lutanja oprostiti . Nadam se i molim.

-I ja , pet puta na dan . – Još jedna sjena velovita sa gitarom trešnjine boje u rukama , iz pahulja bijelih izranja …

… i još jedna , pa još jedna ..

Sjene male , anđeoske , prozračne izranjaju iz velova hiljada pahulja bijelih , koje se talasaju i kupaju u svjetlosti galerije i tri fenjera , tvoreć nestvarnu sliku koja zamagljuje paučinaste niti sna i jave …

Ujutro je u parkiću osvanuo prelijep majski dan obasjan suncem. Ruže , tisuću njih , upile mirise blagoslovljene noći , smješkaju se ivančicama i maslačcima . Žara i travke se umile rosom , paprati i šaši ovdje mjesta još uvijek ni , lipe još nisu procvale ; dan miga , samo što nisu.

Na srednjoj klupi galerista sanja da snijeg veje , hiljade pahulja bijelih pada li pada , a ljubavi njegove još uvijek plešu u noći sa hiljadu velova bijelih . U svakom velu jedna nada , jedan dodir , jedan san , a jedna želja .

Hvala vam za sve dane i ljubav koje ste mi poklanjale .Uskoro ću vam doći mile moje. Još koji dan , još koji tren , još koja noć , još koji san , još malo ljubavi ovom dunjaluku da dam. I eto mene .

Svuda okolo snijeg i stud. Ljudi užurbano hode. Prolaze pored parkića , pognute glave , zabrinutih , namrgođenih lica , sa tovarima svojih i tuđih briga na leđima . Nemaju vremena da zastani, da pogled dignu , zavire u srce svoje , u kome mnogo nepoklonjene ljubavi i radosti tuguje i jeca .

I ne vide da u parkiću svjetlo nebesko sja i grije. I ljubav vri. Galerija se smješi , galerist snen od ljubavi gleda u nebo , radosno , djetinje širi ruke prema njemu , kao da ga želi jednim zagrljajem obuhvatiti i raznježen kliče :

-Hvala ti Gospode Ljubavi i Milosti !

Mojoj Gitanes , dobroti milosnoj

Iz serijala

Kad blaženi jašu Mojsije harmonike baca

Epilog – Mnogo mnogo godina kasnije Blaženi jašu Mojsije harmonike baca

Svi mi imamo nešto cigansko u sebi. Pogotovo Cigani , muzikanti i ljudi koji nisu zaboravili svrhu života. A po pramajci Evi i praocu Adamu svi cigani su i moja braće . Pojedine Ciganke koje sam milošću Božijom upoznao ustručavam se nazvati sestrama. Jazuk . A bome miriše na grijeh.

Nebo nam kao svrhu života dalo da se igramo i zabavljamo . uz neka moralne i etičke norme koja moramo poštovati , radi ličnog dostojnstva i časnosti . A onda sveštena lica i vlastela se počeli igrati strogoće . Počeše braniti pučanstvu ono što sebi u naopakom, poganom smislu dozvoliše.

U mojoj mahali postoji ulica Tahtali sokak u kojoj su nekad živjeli Cigani . Naši prijatelji su bili čuveni Ibro Piljak , vječni putnik kroz vrijeme i njegova čerga , sa posebnim ličnim emocionalnim pretenzijama ka nekoliko Gitaneski iz njegove vesele kalvarije . Ko je koga i kako učio životu , igri , muzici , zabavi i još koječemu lijepome , trajnom i izvišenom, sad više nije bitno , a i “zaboravilo” se . Krečana , šta li?

Jedna bajka , posvećena odiseji marindrvorske Ljiljane sa Dobrim i mandal apsani u Švarakinom , je prebrodila susret sa javnošću . Mnogi zapisi objavljeni na stranici Bosna zemlja Božije milosti su ispunjeni blagorodnim , dostojanstvenim i biranim riječima o Ibri Pijljki i pripradnicima njegove etničke ( Gitanes ) skupine, a naših sugrađanki , sugrađana i saboraca. Uz dužno poštovanje i izvinjenje , pismenija su se nekako više krasile ljepotom , mirisima i čarolijom pripadnice ženske uzvišenosti. .

*

Jednoć , osamdesetih godina , valjda prošlog vijeka, možda koju godinu prije … zađuturumilo se , a i nikad nismo marili za vrijeme , Ibro mi se požalio:

-Ni Cigani više nisu cigani jer ih nestaše . Postali su Romi .

Kratko i jasno , bez suvišnih riječi i dubokoukmnosti . I iselio se sa Bjelava . Otišao na vrh Gorice , sklepo neku pleh bajtu , provrtio se par mjeseci . Vraća se do nas mahalaša , muči i odmahije glavom :

-Jok -kaže – ni na Gorici više nema Cigana . Sve sami Romi.

Mi se naježismo od njegove tuge.

I jopet se iselio. Jednoprežnim galopom doperja ,sa restom čerge do Švrakina sela , uz Goricu najveće jatagan ma'lu u Sarajevu.

Tamo se još malo , sasvim slabašno osjećao miris ljubavi i graja razigranih cigana čergara . Nikad mu život više nije bio isti. Onda ga totalno natakariše . Krkanske rage donesoše uredbu da se konji više nemereju jahati , ni kaskati po gradu. Zatim , te i te životinje , pogotovu velja marva se ne more napasati i držati u gradu . Normalno , za neproduktivne i niškorisne hajvane – cuke i mace , ptice , gmazove , razne žohare i akvarijumske hajvane gospoda bespolni mulci , hadumi , pederi i oni koji se zbog vjere nisu ubračili izboriše pravo sustanarstva.

I na kraju balade , zarad zimske olimpijade , zakrhaše mu ga do balčaka. Poče definitivno raseljavanje Cigana čergara . Dadoše mu zasluženi stan na Dobrinji . I pazite ove logike : u ulici Trg sarajevske olimpijade; a zna se čergari se uvijek dunjalukom raseljavali , poput ptica selica bježeći od zime i zimskih sportova. Useliše se on i njegova raskošna Šerherezada u dvosoban stan . Dvije po majci bjelopute trendi ćere odoše živjeti u gradu Starog mosta , stideći se oca Ciganina,

Šerherezada mu bješe druga žena , nasljednica čuvene Hanke , koju je jednoć , nedugo poslije , il’ neznano prije Ljiljanine i moja nesuđene svadbe , par puta po grudima bujnim čakijom bušno . Srećom , ne duboko , srce mu i ponos nije imalo snage da prikolje dublje . To je bilo prvo i koliko se zna jedino pomračenje njegovog uma , u njegovim nebrojenim životnim milenijumima . Ko se zatelebo u tu anđeosku ljepotu i svjetlosnu dušu taj bi jedva osto živ a da pamet nije abortiro pamt?. A oni drugi , nezetelebani , su bili već pomenuta pogan : bespolni mulci , hadumi , sveštena lica i pederi .

Preživi ljepota i dobrota i oprosti mu . Država jok. Tregirala strogoću na “ostalima” .Sedam kuka stroge bajbokane za pokušaj umorstva u KPZ Foča . Luce ga , molećivošću njenog mezimca prebacila u Centralni . Mogo i moro izlazit kad hoće i kad neće. Nakon godinu dana mu dosadilo to izlaženje i neizlaženje i nije se više u zindan vrno. Začudo država ga zaboravila i nije ga više nikad tražila. U međuvremenu ,dok je on u kazamatu dovio i dušom se djelio , Hanka se samo tako poigrala sa sudbom i pobjegla u Rusiju , a on zbokso Šerherazadu. Tako vam je to . Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu , jer sve je u parovima . Pa se jopet novo dvoje nađe , pa se poslije ne nađe. Vrzino kolo rekli bi neuku . A jok! Životne frtutme zapisane u kitabima prije birvaktile vremena , a ća mu ga znan , najprije će biti od iskona.

Vrtio se Ibro Piljak par godina po Sarajevu, od mahale do mahale , ukrug i u vrtlog , pa jopet iz vrtloga u krug ,ko pas koji ima muhu u repu , a ne može joj dohakat , sve više razum gubeći , tražeć čerge kojih više nema , kljusina kojih nestadoše i radost života ubiše.

Samo sa Dobrim , urijetko , poneku oćuti , kahvu sa lokumom zasladi i nastavi da sanja da se oko njega čerge vrte i bez tragova u snježnim nanosima blude i odlaze nekud u daljine , slijedeči nevidljive prtine njegovih sanja. Umni čovjek nikako da shvati da bez Cigana i konja čerge nikad nije bilo i ne mre biti.

Rat ovaj serbljanskih i rvackih zlih hordi smrti nekako dočekao.Raseljene sarajevske čergaše i Rome okupio . Sve bez izuzetka . Nije se imalo vremena za ono njegovo čuveno ” pohiti polako ” . Grad čednosti zajedno sa mahalašima odbraniše.

Jednom poslije rata dva ratnika se sretoše na Čaršiji , haman kraj Sebilja . Obdan , od podnevnog ezana i glasanja crkvenih zvona , laganice , ko dva rođena brata , haman ko Dobri i Baška baŠa sve poznate mehane obišli . U pauzi između dvije ture hodočašća krugove praviše. Od Sebilja ka Begovoj , od begove ka Sabornoj , od saborne do Katedrale , od katedrale do Hrama judejskog , od hrama judejskog do Stare pravoslavne . Od stare pravoslavne do Sebilja … Okolo uokolo dok im se nije zamantalo.

Vrtili se vrtili , ko munjeni autisti koji znanje znaju , ali ga ipak nikom ne obznanjuju. Traže li traže , i mjerkaju nebo , ptice , drveće , dućane i asvalt , maršrutu i arhitekturu ; sve isto , al nešto ne štima . I ništa nije isto.

Ezani megafonima paraju uši i ježe . Hodže se ulijenile , teško im se na minaret popet i kako Nebo propovjeda – umilnim glasom kroz šake sklopljene sa ušima u obliku srca pozivat narod na molitvu.

Zvona crkvena disharmonično otkucavaju ure i sate . I sveštenstvo se dobrano ulijenilo . Neukim ministrantima i priučenim liturgistima prepustilo teglenje i cimanje teškog zvonarskog užeta . To mlataranje užetom ponekad potrefi udar klatna u zvono , ponekad ne.

Pažljivom slušaocu se čini da sa njegovim satom nešto nije u redu , ili kasni ili brza , par sahata ili uri. A jopet , znaju da vakti više nisu isti . Da je u ovom užurbanom i nerazumnom vremenu zlohudih ljudi sve moguće , pa ne haju . Svjetina pognute glave , savijenog vrata i leđa , ko da im vodeničkim kamen oko vrata visi , nekako izgubljeno jurca , ko da su nevidljivim uzgenijama vezani i ko da ih tronacionalistička vlastela kandžijama u torove ugoni . Svaka u svoj , ne zna se koji je morbidniji i nečovječniji ; tagičniji i bolesniji .

Nepoznatih ljudi u kafana se klonuli jer vonjaju smradom i tupošću najdonjeg provijancilizma . U svakoj poznatoj se sa insanima pozdravili i piće drmnuli.

A opet jazuk neštimanje . Nema mazne Fazile da halal mezetluke sprema , a lohotno piće bez mezetluka život isušuje. Nema ni ljepot Šuhre da sa vojnicima cikće i muhabeti . Golobradih vojnika sa petokrakom na čelu više nema , neman ih obeščastila , pa ona jadnica svisnula.

No, ko mere mahalašu i čergašu , okrvavljenim i ranjavanim ratnicima za nebo i slobodu , dohakat il perce odbit . niko osim …

Pučanstvo se ibreti . Milicija , sad zamaskirana policija zabezeknuta , ne zna šta joj je činiti .

Golubovi i vrapčići se raduju , gugutaju i dživ-dživuću . Slijeću i vrane i švrake i pokoja grlica plaha. Osjećaju iskon i dobrota na česmama sebilja ruke miju i časne obraze umivaju . Samo ćurki i pjetlova nejma , skoro sve ih za rata nestaše . Jal granattom , jal minom , jal snajperom , jal žeđu i glađu. Najviše neljudskošću i bolesnim umom.

Na stepenicama Sebilja zasjedoše dva ratnika u uniformama sa kravatama i lakovanim čizmama. Pred njima dva aščinička hastala pun mezetluka; bureka , ćevapćića , brizli, bijelih i normalnih hajvanskih bubrega, pohovanog mozga i jetre, bilesim se i furdenjača nađe. Pride još suhotine i sireva raznih fela , turšija i domaćih kiselica , nešto slatka i voća , te par kutija francuske Gitanes cigarete bez gaća i Drine sa gaćama ( onu Blekijevu bez gaća Aljini lopovi ukinuše) . Ispod hastala ušlepali dvi-tri flaše , po jednu štoka i kurvoazijea , par gajbi sarajevskih klipača i bocun , crnog punomasnog , pitkog domaćeg abuzenzi vina . Takva vina na Olimpu pogančerski bozi i božice medovina zvali .

Slute vizijama vidjelica biće nenadanih gostiju , koje valja naukom dobrog domačinstva počastiti , poslastiti , najest i napit.

Akšamluk se veliki sprema , kore sintetički bošnjaci i velikački pobjeguljci , te lukavi istočnjaci i sanđaklije , što su doperjali u Bosnu , ha je njena armijama mhalaša i cigana čergara oslobodila . Ono Roma ne mremo preko usta prevaliti , ne ide nam . A i Ibru Piljka bi ražalostili. Hrišćani svoje negodovanje lijevom i desnom rukom zbrzavanje od čela preko ramena do pupka iskazuju. Prepoznaju se peto i troprstaši : odaje ih sučeljeni , lijevi i desni religijski formalizam u pristupu molitvi.

Policija , koja se nekad milicija zvala , kradom nestade . Vide niko ne ugrožava javni red i sigurnost . Niko ne izaziva sablazan na javnom mjestu. , ko neki političari koji iz bahatosti , neukosti i neodgoja , dva put godišnje ispred Begove džamije dijele par cenera od penezi , iz sehare opljačkanog narodskog blaga. A mir , kao i rat je relativna i subjektivna premisa.

Dvije , sad već sve više omalovažavane i ponižavane , ka kontejnerima gladnih gurane , uniforme u lakovanim čizmicama skoro i ne zbore. Dobri imena izgovara , Ibro Piljak ni jene ne progovara i samo glavom niječe.

-Šeća?

Ibro odmahuje.

-Rica?

Odmahivanje.

-Vesna ?

Odmahivanje….

– E'stela?

Odmahivanje…

-Esmeralda ?

Odmahivanje…

-Karmen ?

Odmahivanje…

-Šuhreta?

-Ma , daj Dobri uduni i ne pitaj me više , boli me svako dijete i žena koje monstrumi pobiše , Živ damare derem , živ mrijem , sanka u očima nemam , a ne mogu ni na tašte umrijeti..

-Oprosti mi , još samo jedna , molim te !

Prije nego se izgovori Ljiljanino ime , Ibro zakopa pogled duboko u zemlji , najdublje što je mogao , sklopi oči , diže pogled ka plavetnom, uskoro akšamskom nebu i rezignirano slegnu ramenima.

Dobrom suze u očima . Vrišti bol svakog djeteta i svake žene . Ubijenih ili nestalih , što nožem i kamom , što mesarskom satarom i macolom , metkom ili granatom .

Ibro ga zagrli , očinski pomilova po kosi:

-Da i Ljiljana nestadoše Dobri čovječe . Nikad te nije prežalila!

-Ni ja nju! Ni ja nju … vječni čovječe.– bolno muči Dobri čovjek.

Ibro Piljak strogo pogledava u Dobrog ko da mu se kroz oči u hipofizu zavlači i istinu čupa. Dobri ko da je led i kam , mirno u odsutnosti nervoze , bez treptaja odgledava kroz Piljkove zjenice i spoznaje beskrajna , mirisna i veličanstvena prostranstva , sad već izvjesno je Melkisedekovog uma .

– Vjerujem ti . A i nikad nas nisi lagao.

Dobri se skupi ko malo dijete na velikoj wc šolji , koje se boji ako neko pusti vodu , da će ga ona povući. Muk. Nema se više šta reći. A akšem se spušta i besanu noć i tamu u srcu doziva.

Situaciju neprebolnu, kao i obično nagrdiše i spasiše bjelavski mahalaši.

Eto Mojsija , prvi od konzilija , u Šokovom inatnom crvenom taksiju , tačno pred sebilj sa bijelom ramunjik na ramenima sišo i izišo i klimoglav pozdravom se natandario.

Eto ti Ome i Herce. Oma dva gusarska poveza unakrst preko očiju natakario da mu sunce slijepilo ne nabaci. Herco stentove i katetere po rukama premeće . Nemaju mu ih više gdje u srce ugraditi , pa mahalski doturi našli caku da prebačeni preko ruku mogu poslužiti. Niko nije pojma imo kako i zašto , ali Herco posto življi i još tužniji . Preko stentova svjetiljčice božićne nabacio , pa ko novogodišnja jelka čaršijom svjetluca, da bi se hajvani imali čemu ibretiti.

Mojsije zabrinuto gleda u fiću što ispred susjedne aščinice haman do izloga i begove čorbe zakantaše .

-Ko je vozio ?

-Nisam ja stentova mi .- odbranaški se trza Herco .

-Ma ja sam . – prizna Oma nehajno . – Stabilizirala mi se i ujednačila dioptrija , minus i plus deset i po . I tek sad dibidus , ko slijepac ništa ne vidim , al me moj stari fićek ko singerica služi , a i Herco dobro navigava. Jedini problem je kad zakunja. Onda vozim po sjećanju. Moram jer mi kočnice ne rade.

Odjednom od Miljacke zatarabuka veliki ciganski doboš .

-Deba i Lijeni garant. – kliberi se Mojsije.

-Kako znaš.- sumnjičavo će Herco.

-E vala , samo su nam još jedino ovi jetimi falili , eto kako znam.
Lenji u invalidskim kolicima krnetom gudi vino piju nano , ago Sarajlije , a Deba mu kontra basira velikim ciganskim dobošem i gura ga . Sve pogledava imal kakav jendek da ga isprca , jer zna da Lenjem ništa nije , osim što je zaboravio hodat.

Lijeni se jedini od mahalaše puške se nije prifaća, već se međ hadume civilne zaštite uvalio . U mahalaša mu rejting na nuli , možda i u minus pao , ni tromboza i ljenost mu kao izvlakuše nisu mogle proći Trpe ga jer se stidi i muči . Više , skoro i ne progovara. Samo klarinet gudi. .

Svi sjedoše i poredali se ko rukometni klub za slikanje pred tekmu i nijeme. Ni jene. Osjećaju nešto veliko se sprema . Sati se lome oni šute ; nekad u zemlju , nekad u nebu bleje .

Uto jedan vitka grlica , iz niotkud prhnu i na Dobroga rame umorno zaleže. Vidi se , napriliku je neki dug put izmorio. Dobri je beztežinski nježno pomilova po svjetlucavom perju , u dlan sipnu vode i malo meda i pod kljun je nutka . Dušom miriše , očima boje ljubavi mu se zahvaljuje , na Frkicu , ljepotu milu mu liči. Ispod krila izvlači pisamce , nehajno preleti pogledom preko njega i protura ga Mojsiju.

Mojsije čita i vješa zejtin usne od hau do hau i sebi svojstveno prevodi:

-Konj jedan konjski . Od Baška baŠe je . Jebo ga pas , da ga jebo!. Poručuje ne mre doći . Neka ga raspuštenica , jal udovica , ne mere se prokužiti , iz nekog Desenzano del Garda načisto svojom raskošju omanđijala i zabukagijala , na nekom jezeru, Lago di Garda . Tamo neđe na nama bližem ili daljem zapadu , ne merem frštuljit , ali znam da je to blizu mezarja onih blentavih jetima Omera i Đule. Ne mre se maknuti od nje ko da su pupkovinom vezani. A i bolje mu je sa njom nego sa ovim vehtijašima .

Mora Deba bez truna ljubomore zamuhurat :

-Aha pupkovinom , pazi da nije! Uvijek je take baksuz sreće bio . Baksuz dovika ostaje baksuz .Vazda ga žene proganjale i sa njim se sijamskih blizanaca igrale. Jal raspušćenice , jal udovice , jal djevojke , jal udate žene , a pođahkad i junferice . Najgore u svemu tome je što se on ko pravi mahlukat nikada nije bunio ni biro .

-E ta ti valja. Romeo i Julija u našim mahalama bi se zvali Omer i Đula.A Baška baŠa uvijek bio plaho za – tu sei romantica.

-Jes mi vala taj merhum neke pehli sreće . Ko sijamac hudi se uvijek na istom mjestu , žvaljavim , prsnim i bedrenim mesom spajao .– dodaje živi mrtvac Lenji – I eto zaglavio na trulom zapadu. E neka mu ,hoće se on blizanaca sa blizankom i bliznakinjama igrati.

-Šut’ pogančeri jedni , ne lajte , ni jene . Nemojte nam dunjaluk poganiti . I Istok i Zapad su Božiji . I Njegovom Mudrošću i Milošću imaju dva Istoka i dva Zapada . Za dobre i za loše Božije stvorove po jedan . Bliski i Daleki istok. Zapad i Dvilji zapad.A Bosna između. – Ljutito protestuje i dovi Mojsije.

Da bi nervozu ( ko fol ) prikrili mezu nabadaju i cugu tamane. I ispotiha svako malo otamburaju . Prvo tamburom i dobošem usitne onu Čerge , za brata svoga koji svoje tuge skriva i srcem zahvaljuje svojoj iskrenoj i vjekovnoj braći.

Zatim zatamburaju onu tamburalo momče uz tamburu…pa cugnu i zameze , pa sitnije primovski zatamburaju kad ja pođoh na Bembašu … pa zameze i cugnu , pa zacvile one …voljelo se dvoje mladih i ne klepeći nanulama, pa ga dobro šuknu i zameze …

…dođoše do one Višegrade grade … i napose one aj , dvije su se vode zavadile , aj Čehotina i krvava Drina . Ibro Piljak ih svekolike opomen pogledom strefi usred malog mozga . Muzika se namah ukinu , muzikanti se namgrodiše i već otežalih mjehurova , izvjesno je , odoše žuborit tražeć sjenovitije čoškove, kako koji i kako gdje . Bez imalo stida i ženiranja vodu pustiše. Jesu'l , il nisu za te budžake i kaldrme ginuli i krvcu prolijevali?

Nisu oni bešćutni i nepristojni bili . Jok , nikako! Već su kivni na svjetske vladare života i smrti , posebice zapadne što nakaradno vladaju svijetom i dozvoliše u srcu univerzuma najkrvaviju klanicu od svjetskih ratova . I još su bješnji što je vaskolika svjetska svjetina nijemo posmatrala monstruoznu klanicu kao neku sapunicu , prethodnicu Matriksa koji će uskoro smutiti i u čvor pamet vezati blentavim insanima . To su oni na te vladare i nerazumnu svjetinu , i ovdašnje truhle narodske krvopije u nemoći svojoj , vodu , pjenušavu od piva puštali.

Vrnuše se i ponovo cugnuše i zameziše . Mojsiju ranjeni damari ne dadoše mira i on ispotiha skoro nečujno poče da gudi Nizamski rastanak . Krneta se stidljivo priključi. Doboš harfskom profinjenošću nenametljivo daje takt . Tambura jeca , violina cvili , nebo šalje rosu …krneta tek ponekad jaukne…

*

*

Ibri Piljku suze vodopadima iz očiju vriju i niz lice plaze, ko bistri potoci sa ciganskih izvora , što u kristalnu Modru rijeku se pretakaju . Koliko mi znamo otvorile mu se slavine čemera i tuge prvi put u životu . Ali šta mi znamo , njegovi su vakti mnogo duži od ukupnosti naših života. Kad je do kraja otsluša zavapi :

-Nemojte tu molim ko panju vas i ljubim , braćo moja .

Muzika sa zadnjim akordom u tren napravi rez . I onda sve utihnu. I oni , i noć , i Mjesec i zviježđe i miris neba , i cvrčci , i šapat trave. Samo šadrvan šaputavo i beznadežno vabi Emine , dok zvuk katedralskih tornjeva najavljuje ezan.

Mislima se kotrljaju mrtvi mahalaši i čergaši što uz njihova ramena i na njihovim ramenima zaginuše za Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti. Hajd , nekako , njih mogu i prežaliti i suzu ne pustiti . Muško je to . Ratnici ! Heroji ! Uzeli puške u ruku i išli slobodu , zemlju, grad , žene i djecu na Božijem putu i molitvom na ustima braniti. Znali su , neki moraju zaleći i doma međ voljene na tabut tahti se vrnuti il ne vrnuti .

O Bože Milostivi kako , kamo i kuda ćemo sa skoro nautičku milju puta 1601 komat , na milenijskom parametru , ubijene maksumčadi preboljeti , u duši sahraniti .

Gospode naš slavljeni i ljubljeni kako , kamo i kuda ćemo više od deset tisuća nestalih grlica , kanarinki , labudica , ljubičica i poljskog cvijeća prežaliti i bol srca zatomiti.

Ezan se javi . Kod ih čuo neki se osvješćeni hodža na minaret Begove popeo i poziva na molitvu.Tih , sjetan , umilan glas , pun Neba . Blentovijama se čini i nekako svečano tužan , kao da neki veličanstveni , oproštajni , nebeski adađo sluti .

Zora samo što nije zarudila . A nevidljiva nit noći i dana nikako da se raspukne i dan otkanta noć . Vrijeme se smrzlo sjećajući se stotina hiljada nevino ubijenih Bosanaca i neće da otkucava .

Inatno , Deba zaškrguće lohotnim zubima , zatreperi prstima i tarabuk lagano najavi – O ciganko moja. Lenji se rasani i nikad življi , krnetom tugaljivo povuče H i E mol, naizmjenično , Mojsije se nadoštiklava jedva čujno pulzirajućim A molom , Ibrina tambura skoro neprimjetno žice C dur prebire , a Debin tarabuk je samo treptaj prebiranja po svilenoj ženskoj koži . Nije bitno , jal po grudima , jal po bedrima , jal po vratu , jal po skutima , jal … ( Hej , poeto uozbilji se , malo , zauzdaj pogled i ruke , skrajno si od teme . )

Polako ustaju i još laganije se kreću ka Miljacki . Ispred njih se nekako sasvim očekivano pojavljuju , lepršaju i plešu veličanstvene i blagorodne sjene njima poznatih bića kojih više nema.

Obasjani svjetlošću ,dolazećih blaženih čednosti nevinog srca , krenuše prema Bistriku. Sedam kontura se spontano lelujaju prema mezarju Sedam braće.

Stari sebilj , Čaršija i mostovi Grada čednosti se sjećaju :

Čerge ( Cigani ) idu na nebo / Cigani lete nebu

*

*

Na putu do turbeta stigoše do Latinske čaršije . Nasred mosta zastadoše i sluteći mnoge privremene rastanke pustiše muzici da uzme maha . Ne one mahalaške , već lepršave i sjetne ciganske pjesme . A to mu je jedno te isto . Ljubav se jednako svira , pjeva , igra i damarima unosi u srca svakog čestitog zemljanina i na svim jezicima svijeta.

Na mostu zaigraše sjene njihovih najmilijih koje su nemani nestali. Oko mosta , u latinluku do Ćumurije i Drvenije i nazad Obalom do Vječnice i Bembaše i ponovo do Latinske ćuprije počeše se skupljati i seni svih onih nevino ubijenih čeda našega šeher Sarajeva grada Čednosti.

Zaplesaše i zaigraše sve sjene ubijenih bosanskih nevinosti slaveći Boga Mudrog , Vječnog i Živog.


I odjednom , vođene Velikom ljubavlju zaiskriše sjena mrtvih , kao svjetlost kandilja sa tisuće džamija u blagoslovljenoj noći . Zatreperiše i polako uzdižući se krenuše uvis , ka nebu . Tada bi u visinama , poput iskričavih munja brzinom zvijezda padalica , jedna po jedna nestajalla na obzorju , u pravcu doma svoga , doma milosnoga , podno arša Gospodara svoga…

Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedmoro mahalske braće koje nastaviše da hode ka mezarjiu Sedam braće , nestajući u izmaglici rađanja novog slavlja , jer Erdelezi je .

Nikad ih više nisu viddjeli zajedno .

Legenda kaže , svojom blesavom srećom su pronašli jedan majušni procijep u zakrivljenom postoru i nepotojećem vremenu i prešli na drugu stranu . Nije poznato da li je Mojsije odozgo hekno harmoniku. Nije imo razloga ???

-Ha , ha , ha! ,

Oćutiše mahalaši .

Na kraju ili početku svih puteva zastadoše , obasjani maglicama zabezeknuto diveći se ljepotama Božijeg stvaranja.

-Joj Bože Jedini ,koliko su čudesni i vječnom slavom i ljepotom obasjani puti tvoga stvaranja!

Ljudi cijelog svijeta će zauvijek biti braća i sestre , reče Milostivi Bog stvarajući Adema i Havu .

Hvala i Slava Gospodaru svijetova.

Amin za vjeke vjekova …

*

*

Dopisano

*

*

bro Piljak , poslijednji čergar ,vječni Žid , preminuo je polovinom Avgusta 2023.

Nikad nije imao rodni list , niti mu je trebao. Niko nije znao koliko mu je godina. A kažu da je aktivno nazočio ubistvu pretolonasljendika eF.eF. i još prije bijegu osmanlija iz Bosne.

Zadnji rat u Bosni mu slomio nevino djetinje srce.

Nije bilo sahrane.

U noći bdijenja tijelo mu pred gutom svjedoka jednostavno isparilo u havu.

Niko, ni hitna , ni sudstvo , ni milicija , hablečine pogotovu ,nije vjerovao u tu bajku. Mislili neka ujudrma mahalaša i cigana čergara.

No , nisu ništa našli. Ibru Piljka pogotovu. Nema ga . Nesto . Hava ! I niko ga nije tražio. Jalov posao i jazuk pomisao .

Ispod ” samrtnog” jastuka našli dva srebrenjaka i pismo za Dobrog.

Srebrenjaci kažu da mu još nije vakat za lađara rijeke Stiks i podzemni svijet.Niko ne zna ko je od prisutnih klepio srebrenjake . I oni isparili u havu.

Pismo je Dobrog uputilo u Holandiju .Nevoljko je otišao. Obećao sebi da iz Grada Čednosti neće micati bez prijeke potrebe.

Moro poslušati Ibru Piljka. Zaslužio Veliki čovjek.I nije pogriješio. Mudrac zna sve tajne.

Dobri se vratio veseo i pun nade. Ponekad nije sve crno kako se čini.

I zato je zamoljen da ponovi ovi zapis. Valjda neka “holanđanka”.

U njemu je jedno pitanje na koje je našao odgovor.

Rane su se ponovo otvorile i svježe su , a on je još u nevjerici. Istinu zna , ali ne smije je ispričati. Boji se da će čarolija nestati. A mora ponovo mnoga pitanja preispitati . I tražiti nove odgovore na stara pitanja.

Jednog dana,kad se sabere i eventualno pronađe odgovore možda ispriča istinu o pismu i šta je tražio i našao u tujini, i poslije nje.

Uh , život je toliko lijep da ponekad zaista do dna duše i suza zaboli svojom ljepotom.

Sjećanje na Ljiljanu / Bijahu to prelijepa, nevina vremena.

(Iz serijala Oni jašu a Mojsije harmonike baca)

Eh, bijahu to prelijepa, nevina vremena.

Jedared uzeo Mojsije cijeli go'šnji. Uzela Zlata pola godišnjeg. Ona  starija bila, a on pripravnik .

Mislili se malo osamiti, da Mojsije pošteno odradi pripravnički.

Lukavica mu hejbet zadaće nagovjestila. I šta ga mi mi znamo , jošten nešto svašta naumila sa jetimom raditi. Nismo valjda ludi sada detaljisati i potvarati čestite insane.

Možda mu je to je'no te isto. Ali mnijemo radiće samo ono što priliči,

kao na primjer ono,   kada golubica i golub ostanu sami,

a nešto ih zasvrbi i onda , obajene leti perje..
Misle , tada oni nisu krivi za svoja djela.Jok,nipošto.Krivi preci što su ih take rodili. Čista , takarli genetika.

Dobar plan,ali imo jednu falinku.

Zlata se povjerila Leli Jeli Jeleni.Ona Herci.

Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki.

Frka Debi,Deba Baška Baši,Baška Baša Lenjem.

Ovom bilo mrsko dalje novost širiti. Nebio lenj, uzo megafon,

stao na vrh zidina Bijele oliti žute tabije,ča ga on zna  i grmio:

-Biće dobrog svježeg  mesa.I piletine. Vakog  i nakog. I roštiljanja. vakog i nakog. Kod Mojsija.

Al'mahala ko mahala.Po čaršije je očas znalo da se dobri akšamluci kod Mojsija spremaju.Dođoše skoro svi.

Njima pozivnice u principu nisu ništa značile.

Za muziku se da srediti.

Jedino Dobrog niđe.Dobri nešto mutio sa nekom Vesnom  iz Avde Jabučice sa br.4  podno Gorice.

Žemska aman ciganka , čak i sefardske pjesme pojila ko Zlata.

I gitaru dobro prebirala i još štošta.

Prvi dan Dobri ne dođe.

Slagali,nije bio sa Vesnom, nego slučajno sreo Ljilju sa Marin dvora i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj Ibre Piljka i njegove porodice.

Cigani ko cigani,samo im treba razlog za slavlje.Nekada ni on.

Namah zasjednu , poneka i zalegne , i iz čista mira nešto slave.

Tako ih život naučio.Nikad se ne zna, koji ih belaj sutra može iz zasjede zaskočiti.

Uzbunila se čitava kamarija . Došo Ljiljin momak u švrakin čergeraj,

slavnu Jatagan ma'lu , pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj.

Tandaranje vako i nako se razvalilo na sedam dana.

Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić,kroz prozor im hranu doturaju,da ne pobjegnu. prisnila im se ciganska svadbu.Ibro i njegovi se vesele  i provode . kako ne bi , samo što se ne ugovori belaj svadba. Joj , opšti takeraj.

A zaključana  djeca? Djeca, ko djeca . U  halvatiću se  ne  dosađuju. Nije im na kraj pameti. Sve i da nisu mislili, igraju se grlica.

Šesti dan blagdana , slavlje i slavljenici malo posustali. Poneko se baildiso , a poneko i nije. Oni što su se baildisali ,ti se ubebali i ništa ne mogu. Oni  drugi, šta će, nego gradivo obnavljat. Ono što ga cigani uz ćemane  i ples najviše vole.

Neki anđelak,jedna mala cigančica ključ ukrala i Ljilji kroz  penđer dodala.

Ljilja u nedoumici: za tijelo bolje se igrati grlica,za dušu istina i sloboda melem.Misli takariš danas tijelo,duša je preča,a tijelo je lako nadolmiti.Uglavnom.

Zna i njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija. I još zna ;nije im suđeno. Već nauk vidjelice naučila.

Oni kror prozor,pa u prvi taksi pa pravac Bjelave.

Tek tada , zajednički,ono ko fol, shvatili da su mogli odavno kroz prozor, noge se igrati.

Sada ih mrzilo  bježat kroz vrata , zbog ukradenih ključeva, da anđelak ne nagraiše. I prave se da ne znaju ,šta im je pamet smutilo. Ko da im magla danima damare smirivala.

Skontali obići njegovu kuću;prazna zvjera ,nema mu staraca i oni na morju.  Valja im jastuke, šiltete i dušeke presložiti.Možda i prozračivati. Svaki čas.

Putem ih taksista Šaćir Šok obavjestio o akšamluku kod Mojsija.Šok to vam je onaj hrvač što je velika  jalija i izbacivač bio.

Ljilja  i Dobri nemaju kud,usput im bilo svratit kod Mojsija, u kontrolnu misiju…

Eh, Ljiljo , prelijepa Ljiljana, gdje si sad?

Frka Frkica – Deseta epizoda : Hiljadu pahulja bijelih / Četvrti dio

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca, do malene kučice u cvijeću u kojoj ljubav stoluje.

Pred  vratima plavim i ispranim Frka u rubin  anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da  je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.

Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku Mariju zamjenio.Gledam je .Bijaše dijete kada je zadnji put vidjeh. Znao sam da će na majku ličiti. Malo je krupnije , valjda je nedavno rodila. Drago joj što je se sjećam  i uvodi prosjedog zbunjenika u kuću.

A tamo, odar boli i tuge.

Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj skoro sinoćnjoj , plavičastim safirima  optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu,  žeđ za životom, nevinost neugaslu sa sobom, na nebo nosi.

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.

Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i samo mene čeka da na pute kreće. Smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To  dijete moje Mala Velika Frka Frkica  je usnula.

Kraljica vrišteće boli , čini se sni.

O Frko, Frkice , Marijo ljubljena , otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.

Čuti dijete. Ne progovara.  Neispavana od čekanja mene neuviđavnog, umorila se,  pa spije .

Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:

-Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj….

Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam , sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže :

-Ma'ma bi htjela i poljubac nježni koji sve znači.

Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da  se zbude.  Glupava mladost ili dušmani neki zli, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke Frkice ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.

Kaže, ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.

Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga  doli nas troje. Žami , persira me .Zaboravilo dijete da joj je čika dobri napravio kavez za grdelinku.

Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Otac ga tamo povukao.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način. Nema vrdanja.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio. Bjehu to dani ljubavi , dosanjanih snova  i grijeha.  I pride , za rastanak ,ona  nestavrna veče bjeline i oproštaja .Veče milovanja , iza zatvorenih vrata  i  hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu prinosim usnama i ljubim je.Prinosim čelu i opet usnama , i opet čelu i usnama.

I  čitam joj.

Izgubi se pojam o vremenu.Ponekad mi se čini da me njena ruka stisne kad je  nešto u srce bolno dotakne. Ja bi je u lice pogledao. Ali ona miruje . Tišinom miruje i smiješi se.

Predah pravim, hoću da joj ljepotu upijam . Znam joj svaku nevidljivu pjegicu na licu. Svaku otpalu trepavicu . Sve nevidljive dlačice što se iza osmjeha kriju.Čak i sada vidim nejasne obrise onih  bora koje se nikad neće roditi.

Cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. ;mnijem , dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat , da je truje. I piće bacila. Samo joj kafa ostala. U praznu ispijenu šolju gledala ,Okretala je, iz navike u njoj znamenje tražila.. A mene nema pa nema. Znala je da tako mora biti. Ne treba joj fildžan za to.

Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Mariju čudorednu  gledam.

Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji  nešto sprema, a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,ljubavi moja gdje si sad?

Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada  su anterije bile sve .

Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. A kako li su Mariji , ljepoti mojoj pristajale..Imala je instikt proročice . Nepogrešivo je znala kada sam umoran , utučen od boli i skitanja.

Tada bi Jeli Leli Jeleni prišla i nešto joj šapnula. Zlate se pomalo ustručavala. Plašila se   ozbiljnosti njenih godina. Jela Lela Jelena bi s eozarila i  šapat Zlati  prenijela . Ova bi zagrlila Frku Frkicu i sve tri bi ušel u kuću.

U kuću bi ušle tri prelijepe insanke , iz kuće bi izašla tri nestvarna anđela , tri  nebeske hurije , u anterijama različitih boja.

Mojsije i Herco bi se baildisali . To njihove ljube za njihove duše ples nebeskih hurija  spremaju.  Harnmonika bi zatitrala. Tarabuk bi se tupom tišinom oglasio. Krneta bi zajaukala, gitara bi zacvilila.

Furije bi se rukama dotakle ,šalove u vis bacile i muzika bi krenula.Lagano , iz daljine , kao da se javlja iz dubine duše .

Ruke bi treperile , pogled se ka nebu uzdisao , velovi bi lebdjeli, praćeni bolerom , koji je i valcer , i tango  , ali nešto novo. Mahalski bolni sevdah sa ciganskim zovom duše.

Frka Frkica je bila mlađa . Njen ples je bio malo drugačiji , življi i radostan , pa postajao sporiji   i tužniji.; Bio je to ples jermenke , haremske čengije , koju su od dragog oteli i u harem zatvorili.

Zlata je iskustvom srednjoškolske  prvakinje u trbušnom plesu Mojsiju mozak ko kanapu  u čvor vezala. On bi dušu u harmoniku izlijevao , a zlata je to srcem i plesom uzvraćala.

Jela lela Jelena bi do Herce odlutala nježno se uvijala ne radeći nagle pokrete skutima i grudima da ga hercika ne bi heknula.

Frka Frkica je bila mlađa i najljepša od tri hurije. Njen ples je bio malo drugačiji , vođen usudom Koštanine čežnje i tuge . Bio je to ples jermenke , haremske čengije , koju su od dragog oteli i u harem zatvorili.

Svi su znali , to ona svom  Dobrom pleše. Na njegovom licu traži dopadanje i nježnost  kao refleksiju njenih pokreta.

Ja bih je netremice gledao ,u časnom čekanju da godine njene zrelost za ljubav sustignu i  tane o  bolu skrivao , da dijete ne uplašim.

Usporen ritam se polako pojačavao , hurije su lepršale. Muzikanti su glavu gubili, instrumenti su plakali , jecali , cvilili. Ali život je prelijep . On neće tugu rastanaka , hoće ljubav , hoće radost  dodira .

 Anterije lebde , žene ih ne stišću , raskoš ponekad bljesne. Muzika već divlja skoro da izmiče kontroli , a onda naglo prestaje.Prvo ukipi  gitara .Za njom krneta tiho pisne i utihne.Harmonika ostaje bez basova i samo vjetar šimi. Tarabuk samo tri lagana zvuka dijeli:

Tam  …Lela Jela Jelena do skuta Herčinih liježe.

 tam … Zlata se pored Mojsija Gnijezdi.

tam…. Frka Frkica koljena Dobrog grli.

On bi je u kosu ljubi i skrivao milsi:

-Eh Marijo ,ženo vječna gdje se se gube  naša proljeća sretnaa.

Tišina. Mirišu zvijezde.Srca su puna ljepote i ljubavi.

Oni mahalaši istinu znaju :

„Život je prelijep.“

Frka Frkica – Deseta epizoda : Hiljadu pahulja bijelih / Treći dio

Muzika teče, uspomene  mozak ubijaju. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.

Pogledam je.

Meni suze niz lice. Ono skoro.  Jedna izdajnička suza ,  u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put  u životu,  jer  Ona ulazi u  bijeloj anteriji, nov novcatoj, samo jednom , nekad davno , u jednom snu  obučenoj  Mislim da  u onoj suzi , Marija   može vidjeti  svu ljepotu i  tugu  naših dana.

Vrijeme kao da se vratilo ,  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.

Ili kada su se vratili oni neki dani koje je grijeh pominjati. Kada se ta ista aarterija oblačila da bi se malo poslije radi ljubavi svlačila .

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Normalno to je retoričko pitanje koje nameće licentie poetica .Ne mogu reći ;  Frka Frkica je nadmašila sebe.  Uvijek je bila takva. Nenadmašna u čaroliji koja oko posmatrača miluje i okovima nevinosti veže.

Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj  nježne ruke, ona ih podiše , one lelujaju , tijelo se uvija i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka Frkica iz Đul bašte , kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.Niz anterija se prelijeva krhkost hiljadu pahulja bijelih

Slutim, ništa  ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje kraljevskog ćilibara , ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore.  Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć igrokazom uz tužnu   melodiju oplakuje.

Tužna je , budući muž  , nije njen  dragi , već očevog prijatelja iz Vranja sin. Dragi će tu noć usniti i ona će se iz zagrljaja iskrasti i uplakana pobjeći.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne,  njena zla sreća je sa osmjehom neljudi čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri,  neko joj ništavilo utrobu kida,  priziva slijedeću nesreću.

Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki Frkici , onoj čednoj Mariji  što na krlilima ljubavi je htjela da živi. 

Kad pjesma stane , ona  na pod do mojih koljena klonu ,  obgrli ih  i prozbori:

-Umorna sam ti mili moj . Nizlječivo umorna .Mnogo je godina samoće i želje u mome tijelu. .Samoće i ljubavi  bez tebe i dodira tvojih dobri i jedini čovječe moj.

Neznam da li se to PTSD vraća , ili je ostala navika da se mogu odvojiti od tijela  bsitrog senzorja i gledati sebe kako se usporeno krećem kroz  vrijeme; sadašnje , prošlo , ponekad i buduće.

I vidim:

Dvije sjene male na podu pored mindera sjede.Ona mu obgrlila koljena i jeca. On je zagrlio , u kosu je ljubi Nešto joj šapuće , ali to ne mogu razbrati. Ne anlaišem , da li radi moje gluvoće ili joj dušom zbori.

Ona se polako smiruje  Igleda ga puna čežnje i nade.

I gledam:

On je zbunjen. Vrijeme mu  je da idem, a ne može je ostaviti . Diže je . Ljubi je , kao da se  nikad rastajali nisu. Ljubi je . Radoznalo , plahovito ,   osluškujući zov njenog srca , što kroz usne ljubav pjeva.

Ona uzvraća poljubac kao djevojčica koja se prvi put ljubi. Radoznalo , nesputano , prirodno kako to samo djeca znaju.

Usne im se spajaju . Oči se gledaju. Ruke se još čvršće oko tijela savijaju.

Znam:

Oboje misle : Šta da se radi? Život je ponekad prelijep i ne treba ga odgurivati. Ako je i grijeh,    ponekad treba zažmuriti . Oprostiće se. Ljubav nikad nije veliki grijeh.

I polako okrećem glavu , jer znam :

Podinuće je na ruke . Ona će mu sviti ruke oko glave. I ljubiće ga. Zatvariće oći. Vid im neće trebtia. Za sjećanja ne treba vid. On će je nositi , pa zastati. Došli su do vrata.. Ona će lijevom rukom tražiti šteku . Naći će je i otvoriti vrata. Ulaze i zatvaraju mi vrata pred nosom.

Shvatam :

Moja nazočnost bi svjedočila grijehu , a to ovom prelijepom danu ne bi bilo poželjno. Zatvaram oči . Tama me obuizma , misao se javlja:

-Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i oteti od zla , i čitav život voljeti i brati.

Možda?

A možda i ne?

Neće duša Marijinog  Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici bojenoj čarolijom ljubavi ,subjektivne isključivosti.  

Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.

A ovo , dijete malo,  bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Princ bi u traganju za istinom i  u svojoj dobroti , opet odlutao.

Eh , kako je lijepo imati nekog , za ruku ga držati , ljubiti , u sobu odvesti , na dušeke i  jastuke  meke položiti, i ljubav do zore voditi.

Kada se dvoje voli vrijeme ne postoji .

Izlazim.prije nego se vrata zatvore vidi se postelja u neredu.

Njoj suze ko biserna rosa  na licu, meni suze u očima, valjda se to pahulje tope.

Osjetimo; i srca i duše plaču.Slute rastanak. Njoj bez nade, u meni radost skorog viđenja.

Smirimo se, valja izaći pred svijet. Još nismo sigurni da li je isti ili sutrašnji sabah . Sinoćnji ili novi , današnji akšam.

Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem, poljubim  u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj se  dobroto moja,  milosti puna. Volim te. Čim završim pismenija eto mene tebi, što prije.

Ona se raznježi i naježi ,, suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Kako ti kažeš  mili moj.. Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Nemaju šta raditi već samo olajavatii , tuđe brige voditi.Sve tračaruše odreda u džamije ili crkve idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju  i kakav nas grlice  glas bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika  titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti po avliji razbacuju…

Zavjese u susjedstvu  se njišu.

Ljepota moja,  me zagrlila , čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine nas  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na nama, dok se pahulje lome i ne tope.Dva nestvarna prozirna anđela , očajnički kradu poslijednje poljubce iz ispijenog vrča ljubavi.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu anterije  nije vidjela četrdeset   ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šaljivo šapuće :
 -Šteta, mogli smo dobri glumci biti.

Ja se ne  šalim:
-Nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna,  nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.

Dok se rubini zalazećeg sunca  presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje.

Ona se odvaja,  teško i nevoljko , sli se ipak odvaja. Suze joj u očima.

Nije dobro ,mislim ja!  Nikako nije dobro . Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem, trudim se da zvučim veselo:

-Vratiću se ljubavi moja, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći ćemo od sveg tad…

Uvijek taj Kemo i ti ti Indexi! Gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Ko sudbina. Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.  Neka ih, muzika ljubavi je to. Takve više nema,niti će biti.

Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:

-Kako ti kažeš, mili.

Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce djetinje  šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.

Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava se zatrese i klima : ne .Ona ulazi u kućicu malu, trošnu i zatvara  vrata.

Tišina .U njoj nestaju sinoćnji sni.

Pred  kapidžikom zapalih cigar , usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

-Hvala ti velika čestita i mila ženo, djete milo , mala  Velika Frko , najdivniji prijatelju i dobrota naša. Hvala ti za sve što si nam darovala. Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te, svi od reda. Svako od nas na svoj način, iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem. Javi se. Jal pospana , jal umorna , taji joj glas.  Može kaže,  sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.

Sutra  pred akšam sve natenane, po tabijatu.

Topka , skoro vrela voda , sapun, četka , žilet i miris.Češalj i kare glanc. . Potom  teget plišano odijelo, bijela košulja , leptir mašna i svjetlo plavi pojas od kadife, glanc modre cipele. Ostaje još da nabacim zejtin osmijeh na ouareno lice i pičim.

Srce drhti i pjeva:
 -Pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

Neko bi reko:

-Joj matorog mahalaša načisto pošandrco!

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.