Hiljadu pahulja bijelih
Nazvala me najdugovječnija od mojih Marija od Magdalena , Frka Frkica , neprežaljena i nezaboravljana , nikad savršenstvom okrunjena ljubav moga života. Zamolila da se vidimo.
Pripeklo. Mađar blješti i dere ko da je neko bacio atomsku. Ne bi mi se izlazilo , no radosno srce ne časi ni časa . Eheej , to me Marija, moja čudesna žena zove . A čednost mila je mnogo toga , i više od toga zaslužila. Zaslužila je beskonačnost koju ne može ogranićiti ni riječ – S V E .
Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Prvi pu je njenoj nevinosti zlo zulum učinilo. Drugi put su je u njenoj naivnosti prevarili.
To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je.Mladost , ludost.
I mi smo svoje tajne imali. Znalo ih još dvoje i niko više. Trač se nije širio. Bio bi grijeh.
Sjeli mi u onu birvaktile Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz,kao stari znanci . Ililjubavnici . Nema veze , svejedno je . Bitno je da smo opet skupa. Svijet budno škilji . Neko ispod oka gleda .
Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte na se ,usred kafane, po ovom zindanu?
Šutim,ništa ne pitam.
Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo.. Predomisli se:
-Hoću kurvoazije.Nostalgija.
Može kažem, konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da dere ko Musa jarca; na živo; donekle i uspjela:
-Donesi nam malena dva kurvoazijea, jednu tulumbu i jednu ružicu.Može i baklava sa dvije kafe sa strane. Žao mi što rozaklije i ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se . Čo'ek zaboravio što i kako se nekad guštalo. I šta se jednoć nije havljalo. Ah, ta prelijepa vremena. Neće se nikad ponoviti. O vraćanju nema ni govora. Neko je ,izgleda,najčvršće zamandalio pute bez povratke.
Ima još jednog sina i kćer, pa je nekako na noge stala. Morala radi djece. Oboje se ubračili. Nek su joj živi i zdravi . Sada sama živi. Muža više ne pominje, već mi rekla, neki put prije , od pijanca se davno rastavila. No , drago joj . U tujini došo sebi.
Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala. Sve neki idiot, mahnitov , kreten ili slično.Da je barem srela neku budalu ili blentoviju, bolje bi joj bilo. To mu dođe kao neka navika baksuze birati. Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ orkuženje , jal otac.
Samo jednom njeno srce jednog odabralo.U nevakat., a za čitav život. Ona neuko dijete žejjno ljubavi. On mladić , skoro čojk , ali častan. Čeko da odraste , U čekanju voz prošo. Žali Bože! Mahala je šaputala :
-Joj ,kakav bi par bili , samo da je malo više sabura bilo. Sreća bi ih potrefila. Na ovom , a i onom dunjaluku im ravnog ne bi bilo.
A sa srećom je lako. Mislimo mi. Il’ je imaš ili nemaš. Nekad je imaš, a nekad nemaš. Pođeđe te ostavi , na drugom mjestu te sačeka i nevino se smješi. I uvijek zavisi od naših izbora. Zapravo sreća nam se uvijek smiješi , ali mi ne znamo uvijek potrefiti pravu stranu.
Kaže, čita redovno sve što pišem. Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i ko fol smješnije stvari. U politiku se nikad nije razumjela, sada još manje, ali mi vjeruje.A tek slike !?Dah joj stane. Sve ih razumije , sve joj vizije mladosti i snove prošlog života vraćaju. U mnogima prepoznaje sebe. I druge. Ponekad , poneku oplače. Od dragosti , ali i tuge.
Ponio ja ono puce što se u uho natandari, pa insan k'o fol bolje čuje. Ratna kolatelarka. Meni svejedno metno ga ja ili ne metno; mislim puce. Ništa ne čujem, gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.
Tako to život odredi!
Jal nećeš slušati starije , pametne il bilo koga? Evo ti granata,jedna, pa druga, pa milione njih dok te dvije tri ne potkače. I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha, ko stari zarđali top iz muzeja revolucije.
Šuti’, gluhiš i nijemiš. Joj rahatluka ljudi mili.Niko te ne anlaiše niti zarezuje. Uzvraćaš reciprocitetom . Tante za tante , što bi novo latini rekli.
E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,
Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti. Kako će bolan. Nikad nije prestala da uči. I osluškuje. Nisam ni ja, mislim u sebi. I skidam bubu iz ušiju, Frku sve razabiram i anlaišem . Ona uvijek razgovjetno, tečno i čisto govorila. Nije mumljala poput međeda, ko ovi današnji svijet. A i ne trebaju nam riječi. Još uvijek joj iz očiju misli kradem.
Uh , ni ljepotu nije izgubila .Oplemenila je i profinila se . Ko Princeza pred svatove. Zavodljiva i čedna , a nikad toga nije bila svjesna. U meni damari cvile:
-Joj , frko Frkice prelijepa djevuško života mog.
-Joj Bože koliko je lijepa. Eh , blento blentavai , da si onomad znao zeru onog što sada znaš ne bi joj…
No, kasno je . Čini se. Sada je tako kako je: tugo moja , žalosti moja, Frko Frkice,Marija Magdalena vječna. Gledam je i ježim se. Koliko je ljepote , plemenitosti i nježnosti u tom djetetu , to se jednostavno ne može bez ganuća i suza podnijeti. Oči mi zasuziše.
Primim joj desnu ruku u moju čijevu. Pogledam je u oči . Ona se smiješi . Zna me. To u mome srcu bolero plešemo.Ja je u vrhove prstića , dašak poljubcem ljubim . Prinosim ruku čelu, pa opet prstiće ljubim i prinosim ruku ćelu, i opet je ljubim.
U Imperijalu svima oči na drške iskočile. Većina i ne zna šta se zbiva. Bleje i vrte glavama. Misle ovo neki štos ili skrivena kamera snima.
Ima jedna molba,kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti.
Ide ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.
Znam da laže, ali šutim. Nikad se nija naučila lagati. Uvijek je prokužim. Naučila je Marija Magdalena da se iskrenost uvijek isplati i da se dobrom vraća.
Nema laptop, a i šta će joj. Ima ona svoju seharu znanja. Biblioteku , ocean tišina i sni. I sjećanja. A i glupo bi joj ga bilo tegariti ,sve da ga ima, samo da svijet vidi da ga ima. Provjerila;nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da joj koju epizodu o jahačima, harmonikama i mere bit o njoj preko reda zapišem i nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.
Kaže nema takvog mahalskog pisanja nigdje na dunjaluku . A njeno srce , misao i ljubav rođeni i živjeli u mahali.I moli me da samo za nju napišem, ono kad smo mi…i ono drugi put kad smo mi.,.Ona to ne može.Grijeh je i stid obuzima.
Dok to priča , gleda me i smješi se. I radost i tuga se mješaju. Znam da joj sada umom sjećanja , prošlost i emocije titraju i griju je.Strese se . Šuti. Diže čašu u visini očiju i gleda me.Dugo, mirno i jasno . Kao fotografske leće koje se spremaju da prizor zapišu za vječnog svjedoka..
Ja podigoh svoju čašu . I gledamo se.Otpijamo gutljaj kurvoazijea . I gledamo se. Zapalim dvije cigarete ne skidajući pogled s nje. Ljepota njena kao magnet vuče mi misao u dane kad je ljepota bila moja. Čini se da i nju more iste slike, jer oboje se stresemo i isto vrijeme. Nak hladnoća nas obuzima , ali toplina srca je nadječa i mi se zatiđeni mislima crvenimo.
Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali.
Ne pita za nikoga.Sve zna . Naučila slušati šta mahala šumi.
Ja ne pričam o tim nikojim. Nema potrebe. Nema ih. Nestali ili zastali u prošlosti. Samo mahala ponekad nešto zašumi. I utihne. Jer i nju su budni skoro ubili.
Od kako je zanijela sina koji je poginuo , muško je dotaklo nije.Osim kada je taj sin pogiunuo.
Puno je to godina nedoticanja; previše. Ali znam, ako iko može nešto durati, to Marija Magdalena zasigurno može.Mene nešto tjera da se ispričavam. Nije savjest , prije će biti časnost .
Htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, prst na moja usta stavlja .Kaže ne pričaj, nije ono zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim ,već jednostavno zato što nikad nikome nije ,osim meni željela upjevati ono:
-Joj,mamo mamice.
Samo jednom vrlo davno, one divne prošlosti ; one večeri anterija i nevinosti tijelo joj bilo spremno.Ali jednostavno nam se nije dalo.Poslije nam se dvaput , oba puta u boli i bunilu desilo.
I ti me u davni vakat prije iznevjeri. Drugoj dade ono što je meni pripadalo. Ne žalim se; samo kažem kako je bilo.
A onda su joj se suđaje smilovale i dale joj da ubere ljubav njenu, kada se najmanje nadala. Da mili , iskupio si se i u belaj nas uvalio.Nije raznišljala i mamicala je. Mamicala i grijeh skupljala:
-Joj , mamo mamice.
I molila se , najponiznije i svakodnevno ,da sav grijeh ide na njenu dušu. Ja nisam bio ništa kriv , Nisam tada bio svoj.Ona se u potonjim godinama nadala da ima nade za nas. Da će nešto iskrsnuti i ponovo nas vezati , ovaj put za čitav život.
-Ali , jedini moj , nama se zaista nikad nije dalo.
I suza joj kliznu niz obraz. Ogromna , kristalna i rosna.
Ja bih da joj je usnama upijem , ali svi gledaju u nas. Pružim joj maramicu. Svijetlo plavu sa bijelim prugama oko ivica.Mirišu na njenu čednost.Ona je uze , grčevito je steže.I gleda u mene. Ukočeno , ali s ljubavlju i nadom .
Banana sećija je široka Ja joj primaknem i usnama , nježno i polako , kao da dotičem rosu sa njenih grudi upijem suzu. Slatka je i pitka, kao tijelo njeno. Nema nimalo soli i gorčine.Sve je sa suzama isplakala.Kao da je svaki njen djelić satkan od nevinosti njene ljubavi.
Ona me i dalje gleda. Sada je pogled postao mekši , ali je i dalje uporan i smion.
Sa tri prsta lijeve ruke prihvatim joj meku bradu. Podižem joj lice. Gledam u bijeli dugi vrat, polako mu primičem nos i usne , mirišem je. Da , sjećanje me ne vara , još uvijek miriše na bebu i ljubičice,Klizim dahom po vratu , skoro da je ljubim . Usporeno , slou mošn , davnih vremena rekli bi kinematografi .
Na tren se dah zaustavlja na bradi , a usne polako pritišću zaobljeni vrh . Sada sam na kraju puta . Vidm uči . Svjetlucavo crne , sa ljubičastim iskricama koje ljubavnu čaroliju sniju, mole me , vape.
-Poljubi me mili moj.
Usne boje trešnje pred branje ,cvjetaju i nude se.Moje , suncem i vjetrom opaljene ,nemaju izbora, ne mogu se oteti toj magiji , rastvaraju se i polako, pipajući po mekoći , spuštaju se na njene. Vlažne su i sočne , nabrekle od decenija čekanja , živeći za ovaj tren , da ih njen dragi ubere.Spojiše se dva vrela, dva izvora ljubavi . Grčevito i očajnički. A onda se smiriše , jer prepoznaše se. Misle sada će biti sve u redu. Ima vremena i nade za njih dvoje.
Imperijalom se prolomi pljesak. Par djevojčice , sa suzam ganuća u očima prepoznaše ljubav i zapljeskaše.Vide ; njihovi momci izbečili oči i nijeme . One se nadaju možda su nešto naučili.
Ona mi se nasmješi:
-Hvala ti ljubavi moja , Prinče moj mali.
Nismo se zastidjeli ,ni zacrvenili. Nemamo vremena za te neprijatnosti, koje izazivaju neiskrenost i prisustvo drugih.
Nastavi gdje je stala :
-Voz nadanja i snova je propustila dok je žalovala sina. Dika njena, ponos maleni , samo je nepunih devet godina imao. Isti otac , moj Mali Princ. Znao si to zar ne ,mili moj?
Ćutim . Neću da je prekidam . Znam koliko taj sin , to sjećanje boli.
Popelo se dijete na trešnju, mamile ga crvene bobe. Tepo im, tiho i blago. k'o malo djete djetetu. Radovao im se .Htio svoju nježnu djetinju ljubav sa njihovom slašću podijeliti i koju svojoj majci Mariji odnijeti.Da zna koliko je njen sin voli.
Niko ih nije smio sa tog drveta brati. Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića, jal’ poviše Sedam šuma, jal’ sa Trebevića.
Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete. Šta zna dijete šta je manijak hordi zla. Tri druga sa njim pošla.Jedan dječak ivezićki domac bio.
Ona ih gledala i umirala od straha. Popela se djeca, ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.
Kaže zaboravila na Poljine, konatala tamo nema minobacača.
Ni cvrknt nisu mogli pustit. Ni dahnuti.Jedno Grruuhh i nema ih.
Ona samo zanijemila, ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led ,već u antartik i arktik se namah pretvorila i do danas , do ovog se poljubca nije odledila.
Četvoro sičušne djece Majko mila. Četvoro malenih anđelčiča sejo mila. Četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni. Samo su par nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu .Ništa više, mili i ljubljeni moj.
Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila :
– Bože Mili Jedini, otkud toliko zla u ljudima. Nikome ta nevina djeca nisu ništa skrivila.
Ni pokupit ih,ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad nisam otišla. Znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.
Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.
Bivši muž i prije pio. U inostranstvu se par godina primirio ,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.
Sve mi ovo ranije stalno pričala,ali bolom zaboravila. Ili možda nije. Mere bit da bidne , da joj lakše biva kad sa mnom tragediju iznova podijeli. I moja je. Kako neće , mnijem ja .
I pričam joj , što nikad nikome nisam i neću.
Ukratko, našao sam joj se pri ruci poslije te tragedije.Kako ne bih.Ja sam jedino što je imala. Skoro čitav njen život.Mnoge tajne i grijesi su u nama umrli.Mahala ih se nije dokopala.
Ipak nije imala izbora.Morala se vratiti. Pizdunka, sada doktorica Hana joj nije dala izbora.Na dan pogibije Ise ,na nosilima joj je donjela Dobrog., Krvavog , izmrcvarenog , na samrti-
Ne zanjući za njen bol, sa nosila ga istovari drito na krevet :
-Evo ti ga.Neće u bolnicu, tamo bi krepo ko pas.Neće kući da umire djeci pred očima.Hoće tebe.Ne znam šta vam je.Kada ste u pogibelji jedno drugo spašavate.
Hana vidi da Frka Frkica neće da čuje.Stavlja prste u uši – vrišti i plače. Kada saznade da je netom koji sat prije njeno dijete, njenog mezimca Isu granata raznijela, bi joj jasno Frkino stanje.
-Uh, jebote i jebote!Bože Milostivi šta ću sad.tri meita imam.
Prvi put u životu se psovkom pobuni Hana.No, razum , iskustvo , staloženost i hipokratova zakletva proradiše u njoj. Prihvati se Marije Magdaleme.Okupa je, presvuče i dade joj nešto za smirenje. Pošto je uspavala, uredi Dobrog koliko je mogla i povali ga pored nje. Zatim je sredila sve formalnosti oko sahrane četvorice dječaka. Borački sinovi i šehidi.A nije se imalio šta sahraniti.Neka bezoblična kravava masa.Ne zna se čiji su djelići mesnatog tkiva. Sahraniše ih u zajedničkom grobu.
I pokazaće se – nije to bila tenkovska granata sa Poljina. To je bila minobacačka granata 120 mm sa Mrkovića.
Hana je bila u nedoumici. Ima ona mnogo neodložnog posla.Na sve strane se ranjavaju , ginu i umiru.A opet ,tragovi mladosti su se uveliko ucrtali u njeno biće i odredili je. Ljubav,zahvalnost i domoljublje su je razdirali. Problem je rješila Frka Frkica.Jednostavno i rezolutno kako to samo ona zna.
Kad se probudila iz višesatnog sadativnog sna , pogledala je oko sebe i zaprepašteno pogledal u Hanu.
-Šta ćeš ti ovde?
-Dovela sam ti Dobrog , na umoru je.Hoće da umre na tvojim rukama. Oprosti mi isam znala za…
Frka je pritisnula uši i ponovo počela da vrišti.a onda se na tren sabrala:
-Idi.Ti si svoje uradila.Sve je ostalo do Boga Ljubavi i Milosti.Mi ćemo se izvući ,ili nećemo.Ti imaš prečeg posla.Grad Čednosti te treba.Molim te idi. Oprosti mi I hvala ti.Da nije kako jeste bila bi mi savršena druga.
Hani suze u očima.Nenadano, čvrsto zagrli Mariju Magdalenu.
-Oprosti ti meni!
Okrenu se i ode.Uspravno i ponosno.
Baš je bila prava pizdunka, ali je ovi moj podobrio.- polusvjesno duma Frka ostavši sama.Da li je bila svjesna šta se dešava nikad nikome nije pričala.Mjesec dana nije sebi dolazila.Htjela je umrijeti.
Nisam joj dao.Iako “neizostavno” meit ,zadeverao sam je sobom.Ljubavlju i sjećanjima.I molitvama i zahvalnošću .Ona je sve rjeđe vrištala, a sve glasnije plakala. Oplakivala je i sina i mene.Sebe nije štedjela.Ona je rođenjem sina sebe prebolila.
Dva puta na dan me je kupala i nije me oblačila.Pokrivala nas je laganim plahtama. Golo tijelo uz golo tijelo je najbolji lijek.Učile je meštrice tog znanja: Grdelinka, Luce i Hana.Dok me je grijala da ne umrem i dok je umirala za sinom zapade u košmar koji je vukao u ponor..Gubeći se osjeti olakšanje.
-Hvala ti Gospode Milostivi.
A onda joj zazvoni u podsvijesti:Ako odem ostavljam ga samog.Ostavljajući ga samog , osuđujem ga na smrt.Ubiću ga.Ubiću jedinu ljubav moga života.A to nije zaslužio.Prenu se .Iskoči iz bezdana i poče ga milovati i ljubiti.
-Šta ćemo sad mili moj.Kako ćeš ti bez mene?Kako ću ja bez Ise i bez Dobrog? Bože mili pomozi nam!
Da li su molitva, toplota tijela i ljubav donijeli prevagu ili im se usud osmijehnuo nije znao.Trećeg dana Dobri je zaspao bez bunila.I ona je zaspala.Bila je na ivica snaga.U snu su se osjećali i dodirivali. Iscrpljenost, decenijska bliskost,potreba jedno za drugim,vjerovanje da su jedno, da su suđeni jedno drugom, bremenitost dodira i očaj su nadvladala svjest, stvarnost i možnost datog trena.
Probudili su se vodeći ljubav.Plakali su i vodili su ljubav.Činilo im se da umiru,ali nisu prestajali voditi ljubav. Dok vode ljubav vrijeme je stalo.Prizori trideset tri godine poznanstva i ljubavi se nižu.
On vidi izgubljenu, prelijepu,od svijeta odsječenu djevojčicu na zidu ispred škola.Prvi put je sreće , podsjeća ga na nekog i bliska mu toliko, da zna da mu nijedna nije, niti će ikad biti bliska kao ona.On mora da zastane i da je upozna.
Ona vidi dva tužna,milostiva oka i jednu ruku lijevu, koja prima njenu ruku desnu i poljubac na srednji prst nježno utiskuje.Poljubac i blagost dodira joj govore da je to njena ljubav života.
Klize slike i vrijeme, a oni su neprestano u dodiru ,u čežnji , u nadi , a uvijek ih nešto razdvaja.Vjerni časti i česti gube jendo drugo ,a ništa ih ne može razdvojiti.
U momentu kad ih zahvata katarza i oni se klonulo grče jedno u drugom, obome im istovremeno u misli ulazi njen davni , košmarni san o Malom princu ,koji jeste Dobri i nije Dobri.
Presvisla od tuge i smaoće, jer se radi prevelike ljubavi odrekla dobrog Frka Frkica sanja jedan san.San koji ju je zaledio i kao zloslutni grč zahvatio njeno bilo i nije je nikad napuštao.San se zbiva u Ašikovcu , u đardinu skršenih srdaca . U tom snu njen Mali princ je zbunjen,dezorjentisan i sasvim sam. Toliko sam da se užas samoće mjerio kilotonama.Svuda oko njega i ispod nogu trnje, koje ga ranjava i on krvari.
On se ne obazira i igra igru rastanka. Sa ribizlima i rozaklijom.Dvadeset pet zrna grožđa ,dvadeset četiri zrna ribizli.Tri djevičanske ljubićice i bijeli svileni šal nevinosti.I tri grlice i mnogo grlica.I mnogo trešanja koje sa neba neprestano padaju.On poput autiste ne prestaje da ih slaže jednu po jednu,, kao da je to jedino važno.Krvareći sve više i više on doziva ili mu nebo šalje tri grlice.Druge trima bijelim djevićanskim ljubičicama.
I onda, niotkud dolijeće ogromna medicinska lopta i sve pretvara u crvenu , bljuzgavičastu masu.Na tren sve je krv i Mali princ i sve grlice nestaje. On je samo nijemi posmatrač .Njoj se srce slama, nestaje joj daha,jer u tom snu ona se ne može pomaknuti i on je ne vidi.
Dobri se vraća u pratnji prelijepe grlice,koja je njoj poznate, ali joj ipak ne prepoznaje ime.Sad je malo stariji i nijansu zaiteresovanji za ono što se zbiva izvan sna.On postaje svjesna da je vidi, da je čitavo vrijeme osjećao njeno prisustvo. Hoće da joj nešto kaže.
U tom momentu Dobri prekida njihov san i govori joj:
-I nemoj da bi se slučajno skršila ako meni nešto bude.
Potom se iscrpljen obeznanio.
Frka se na smrt uplaši.Neće valjda u jednom danu izgubiti oba svoja mala princa.Bol majke i bol voljene žene se mješala.Kako je mahala ponekad surova.Ne daje izbora:
-Mrtvi mrtvima , živi živima.
A kome ona ptipada?Šta sa mnom Gospode Milostivi?Kako pdojeliti srce na dva dijela?Za kim krenuti?Znam duša pripada Tebi , ali boli me toliko, da ne smijem ni pomisliti šta će biti sa njom ako pogrešno odlučim.
Prije nego zapade u kataleptično stanje, polusvjesno opraštajući se , poljubi Dobrog dugo i stratsveno, ušuška mu se na grudi, stavi svoju krhku ručicu na njegovo srce.Učini joj se da se njišu na njenoj, trešnjinoj ljuljački.Nježni osmjeh joj preleti lice i zahvati je ništavilo.
Dva tijela , zadovoljena i opuštena,nepomično leže.Pred smiraj dana polako ih savladava ledena ukočenost.reko bi čovjek djeca su umorna legla i zaspala.Na licima im djetinji osmjeh. Sanjaju djevičanske ljubičice njihove mirisne ljubavi.
Ništa .Ni zvuka ni pokreta.Dva djeteta spiju.Ili mriju?Pomoći nema. Beskonačno su sami i niko im ne može pomoći.
Da li baš?
Dvije Grlice i jedna grdelinka, prelijepe, nježne i prozračne , kroz otvoren prozor sletiše im na grudi.Pogledi im blagi ali odlučni.Znaju šta im je raditi.Manja grlica kljunom dodiruju usne Dobrog.On ne reaguje.Velika grlica i grdelinka to isto rade.nema pokreta.
Manja grlica je usplahirena.Grdelinka klimnu glavom velikoj grlici.Ona se primiče sljepočnici.Grdelinka otkriva čaršav i primače kljun niže koljena lijeve noge.I kao da im neko dade znak ,obje istovremeno iz sve snage kljucnuše Dobrog .Jednom , pa drugi put.
Mala grlica je zaprepaštena.Ne voli grubosti.Htjede da prosvjeduje , ali je zaustavi glas:
-Polako bone.To boli.Nisam vam ja ništa skrivio.
Dobri otvori oči,ugleda tri prelijepe ptičice u čijoj se ljepoti zaplela nevinost neba.Ne zna kako i zašto, ali još uvijek djetinjim srcem sluti da su to Luce, Kosa i Krasotica.Nebo ih šalje da urede bar dio nereda zlih.Da se maglice ne stide i da njihov sjaj ne tamni.
Jedna za drugom ga poljubiše.Mariju Magdalenu krilcima nježno po srcu pomilovaše.Frki se ote uzdah.Pogledaše u Dobrog i radosno klimnuše glavom.Zalepršaše, napraviše krug ispred prozore, veselo mašući mu krilima i nestadoše put plaveti koja se počinje sa rubinom mjenjati.
Nije im se zahvaljivao. Znale su šta je u njegovom srcu.Koliko neizmejrne ljubavi u njemu obitava.On zna ,one su svoje učinile.Sve ostalo je na njemu. Nije gubio ni časa.
Iako malaksao, iako ga je nesvjestica povlačila na dušeke, iako ga je bol vukla bezdanu, iako se praznina širila pred njegovim očima – znao je da ne smije iznevjeriti Božiju milost,ni Ptičice malecke.Ni Isinu nevinost , ni vjernost Marije Magdalene . Ni svu onu prelijepu djecu što ih zbog čednosti njihove, neštedimice,svakog trena siluju, komadaju i ubijaju.
Ustao je i okupao se.Pred Marijinim krevetom akšam molitvu uputio Gospodu Jedinom.
Kadu toplom vodom napunio.Pjenušavu kupku napravio.Frku Frkicu na ruke primio.Na njegov dodir njenim tijelom prostruji drhtaj.Nije imala snage da ga zagrli.Ruke su joj beživotno visile.
Dobri je znao da nema puno vremena.Položio je u kadu. Pomisli:
-Bože moj Mudri , molim te podari ovom djetetu milost.Svoje grijehe je okajala.I ja sam sa njom zgriješio.Nije ljubav opravdanje, ali bježali smo od grijeha i nismo se usrećili.Vjeruj mi Bože najveći Oprosniče, u njoj nikad grijeha svjesnog nije bilo.Njena duša je od kristala . Čista , prozirna i nevina kao kad se rodila.
Poslije te molbe došla mi je neka snaga. Javio se mir i znanje da će sve biti u redu.Koliko to u ovim očajanim vremenima može biti.Dugo sam je umivao, kvasio i zalijevao vodom.Ona nije imala snage, možda ni volje.Nekoliko je puta skliznula u kadu.Nisam je dao.Digao bih je i ponovo pokušavao da joj dam svježine i povretim bar trun cirkulacije i snage.
Kada je počela pljuckati vodu, znao sam da je vrijeme da je odvedem da se odmori.Pažljivo i nježno sam je posušio. Srećom bilo je struje pa sam joj mogao fenirati kosu.Kako je bilo ratno vrijeme nisam očekivao neke mirisne kreme.A i ona nije bila njihov ljubitelj.Njena koža je mirisala onim blagim , opijajućim mirisom bebice.I bio je dostatan.I njoj i meni.
Ali presija silu ne moli.Obično, dosta zagrijano ulje je sasvim dobro za masažu koja jača cirkulaciju i ozdravljuje.Život me uputio u tajne masaže.I masirao sam je.Od kose preko svih ljepota do nožnih prstiju.Satima sam je masirao,Ponopvo i ponovo.Kada bi joj koža postala glatka , bez čvorića , sjajna i pucketava , a ona se počinjala uzbuđeno meškoljiti prestajao sam.Ogrnuo bih je lakom plahtom i legao pored nje.
Ona bi se okrenula meni lijevim bokom i tražila svojom desnom moju lijevu ruku.Držali bi se za ruke. Ona bi me ponekad grčevito stegla, da vidi da sam tu.Da me opomene da joj više ne bježim.Ponekad bi me poljubila.To je bio znak da joj pričam o ljubavi.O danima koje smo sanjali.O danima koji su nam ukradeni. O danima koje smo krali, a nismo smjeli .
Pričao sam joj i pričao. Volio je i volio.Molio se i molio.Predavao joj se i otimao je.Oba se davala i davala,Onda bi plakala i vrištala.
I tukla me, šakama po grudima.Nije me boljelo, jer ona nije željela da me boli.Bio je to očaj djeteta koje sada zna sve.Očaj žene koja zna da sve je tako moralo biti.I da niko nije kriv.I da smo oboje krivi.Krivi što smo se zavoljeli kao čista djeca i ostali djeca, koja čitav život traže put do ljubavi. A on im nije suđen.
Ne znam koliko je to dopiralo do nje.Ali se privijala uz mene i davala se.Poslije bi ,iscrpljena od bola i davanja ,na kratko usnula.Nisam se odnicao od nje.Kupka i masiranje. Kupka jutrom i večerom.Masiranje večerom.Tada bih je pokušao nahraniti i oprati.Nije se bunila.Između rituala , čitavo vrijeme je uglavnom spavala.Osim kada bi vodili ljubav.
Kada bi joj se damar vratio, ponovo vi se pobunila.Krivnja majke što je nadživila djete je bila jača od života.Ponovo bi se gubila .Ludila i vrištala. Ja bih kleknuo kraj nje, uzeo joj desnu ruku i ljubio joj prstiće.I molio se bez prestanka.To bi je malo umirilo.
Bol i grijeh je izbacivala iz sebe.Ja sam ga preuzimao.Je bol njena je i moja. Njen grijeh je i moj.Bol je bol, a grijeh je grijeh.Bol je iskon.Grijeh je prolazan jer Bog Milostivi prašta.Ako se grijeh iz ljubavi rađa ,oprostiće se.
Da li se radi oprosta mora ispaštati i bol trpjeti nisam siguran. Da se u bolu ljubav ne može ugasiti – to znam.I postaje sve veća .I naraste toliko da se ne može disati i mora se drugom biću pokloniti.
Neko će se sigurno pitati kako mi nije smetalo da je gledam nagu, da je kupam, masiram i vodim ljubav.s njom u trenucima kada je bila u koroti , umiranju i izgubljenosti?
Nikad nisam imao dileme.Marija Magdalena i ja smo se poznavali četvrt vijeka.Voljeli se od prvog dana.Znali sve jedno o drugom.radi grijeha bježali jedno od drugog. Radi srca nismo mogli jedno bez drugog.
Žensko tijelo je svetište ljubavi.Ako se gleda sa ljubavlju, ako se dodiruje sa ljubavlju i ako se ljubav vodi sa ljubavlju , nagost i tjelesnost ženskog bića je čedna i uzvišena. U toj ljepoti i ljubavi nema ništa skaradno i neprimjereno. Vjerujem ni grijeha. Bog Ljubavi će , nadam se oprostiti mogući grijeh.
Podavanje radi podavanja, nagost radi nagosti je gadost i grijeh.To je nama dvoma bilo strano i zasto se nismo stidjeli jedno drugog.
I još nešto , nisam preveliki čistunac , ali ni veliki griješnik. Ali ako je to jedini način da se spas život bilo koje žene, uvijek bih to učinio i preuzeo sav grijeh na sebe.
Nakon četrdeset dana davanja i uzimanja je došla sebi.I prvi put otvorila oči.Klečao sam pored nje i molio se.Osjetio sam njen pogled.Bio je to pogled anđela, nalik pogledima one tri ptičice malecke. Nježan , punn blagosti i neke snene radosti.
Otkrila je je plahtu i pozvala me sebi.Tri dana smo bez predaha vodili ljubav.Bez mnogo riječi i okolišanja.Vratili smo se u doba kada smo djeca bila.Djeca koja hoće samo da se igraju i jure.I vole.I vode ljubav.
Ti dani nisu bili bunilo i bježanje od tuge i boli.Ni bježanje od stvarnosti.Ti dani su bili poklon našoj budućnosti koju nećemo imati.
Bili su to dani umiranja od ljepote i sreće .Podsjećanje da je tako moglo biti, da smo znali ono što nismo znali.Živjeti svaki tren onako kao srce želi.Duša će se pobrinuti da ostane čista.Bili su to dani praštanja i opraštanja.
Jedno jutro me iz dubokog sna probudi jasno određena konačnost u njenim prelijepim crnim očima. Radost je sijala na njenom licu.U očima nije bilo suza ni tuge.Gledala me sa radošću i ljubavlju.
Pored kreveta , na peškunu od trešnjinog drveta bila je uredno složena nova , nikad obučena odjeća.Nisma trebao ni gledati. Odjeća koja je odredila dane moje mladosti. I pored njih uredno složen Lucin bijeli šal.
Uvukla se do mene naslonila mi se na grudi ,Uzela me za ruku i dugo je ljubila , na lice prislanjala i mirisala. Podigla se u sjedeći položaj i dugo me gledala.Meni je jedino na um pala jedna upitna rečenica.:
-Znaš li koliko te volim i koliko sam te čitav život volio Malena moja?
-Znam mili moj. Isto koliko ja tebe.Uvijek sam to znala.Zato nam nikako nije išlo.Zato se moramo razdvojiti.Ti moraš ići svojoj djeci.Njima trebaš.Meni si dao sve što si mogao.
Ustali su.Bez riječi su se obukli.Ona brilijantvo svjetlucavu bijelu anteriju na golo tijelo. Ovaj put je tijelo bilo voljeno i ljubljeno i sasvim se uklopilo u raskoš čudesne haljine.
-Eh , Marija Magdalena ljubavi moja.Hvala ti na dobroti i nevinosti kojom me miluješ.
-Uh, Dobri jedini moj, ljubavi moja ,kako ćemo mi jedno bez drugog?
Uze me pod ruku, vodi me preko dvorišta do zelenih vrata sa starinskim zvekirom. Prije nego ih otvori zastaje.Propinnje se na prste. Dugo me ljubi.
-Oprosti mili,ne plačem ja.Suze same teku.
Ona se smješkala dok je vrata otvarala.Ja je još jednom poljubim.Dugo, čvrsto , zaljubljeno i ljubavnički.
Prelazim preko praga , lijevom rukom onom od srca, joj uzmem desnu ruku onu od ljubavi i poljubim je vrhove prstiju punim poljbpce.Poljupcem rastanka.
-Oprosti mi Marija.Sve će biti u redu.Još uvijek smo tu.Srešćemo se.
Nastavio sam hodati ne okrećući se.Znam da mi je mahala i djetinje poljubce slala. Stisla je usne i nije plakala. Jaka je ona žena. Mora biti .radi ljubavi svoje.I radi nas.
Slegnuo sam ramenima , Ne okrećući se digoh ruku u znak pozdrava.Tako to rade odrasli kad skoro bez bez riječi ostavljaju voljenu , a uplakanu ženu.Ona me podsjetila – dasam odrastao čovjek i imam obaveze.
Polako krenuh niz ulicu. U meni praznina i teret godina.Ništa ne osjećam.Ni žal ni bol.Padaju mi na umtri,četiri misli.
-Niz brdo se sve kotrlja. Dok dišeš moraš živjeti.I nada može boljeti.Ženska i djetinja suza najviše boli.
Za rata nisam imao vremena da je posjetim. Morao sam za domovinu , za Bosnu svoju Zemlju Božije milosti, za Sarajevo Grad čednosti život nuditi. Bilo mi je suđeno da preživim rat.
Poslije rata odrvenio .Godinama nisam ničega svjestan bio. Živ sam . Znam to , jer dišem i lomatam se ko muha bez glave.Ništa ne osjećam. Ljudi mi pričaju, ja ih ne čujem ili ne razumijem. Stađune ne brojim.Vrijeme ne osjećam. Steru me hridi , mraze me zime, kvase me kiše. Bije me žega. Često i glad. Hrane ima , ali ne mogu jesti. Sve me boli , a ne mogu uprijeti prstom gdje. Ništa ne osjećam. Ništa nije stvarno. Sve je iluzija. I košmarni snovi . Mnogo je mrtvih u njima. Mnogo eksplozija i nestalih.
Ne sjećam se mnogo toga. Tek , tamu svuda vidim i slutim. Pođahkad poneku iskru ljepote uhvatim kada na Boga Mudrog i Silnog ,djecu i tebe Marija Magdalena mislim.A ne smijem ti prići.Kad god smo bili jedno nesreću smo prizivali.Uglavnom.
Kažu doturi neki PTSD ti se ko šejtan svezo , pa te proganja i mraku vodi. Još kažu ; kako ne bi . Roknut si više puta nego to insansko tijelo može podnijeti.Vidio si mrtvih i rakomadanih što um ne more spoznati. Izgubio si voljenih toliko da se duša ne može sama sastaviti.
Roknut a živ. Misao i duša sa pobijenom djecom i nestalim ženama , tjelo među živima. Nikako da mi svane kome ja pripadam.
Kao i nju , sin i kćer me spasili. I njihova nevina djetinja jubav uz Božiju pomoć . Morao sam se životu vratiti radi djece . Šta bi oni bez tatka svog na ovom svijetu? Bili bi siročići. A zar svijetu nije dovoljno siročića bez njih.
Bog Milosrdni me prosvijetlio . Još ti nije vakat. Moraš svjedočiti o svemu što znaš., Kad dođe vrijeme znaćeš kako i o čemu.
Poslušah Ga. Morao sam se životu vratiti radi djece . I tebe Marija Mgadalena , milo dijete moje , milosti puna. Na kraju i radi sebe.
I vrato sam se . I pisao i pisao. Zapisivao i zapisivao.Slikao i slikao. Danima i noćima.Bez prestanka.Godinama.I volio.
Bože milostivi koliko si mi ljubavi darovao.
I Bogu se molio .
Ljubav tražio i nalazio. U Bogu Jedinom , djeci , u ženama, u sjećanju , u danu svagdašnjem , u nebu , u noći budućoj , u zvjezdama … i nalazio.
Joj Bože milostivi koliko je ljubavi u svakom tvom stvaranju.
I u tebi Marija , ženo čudesna. Uvijek si bila sa mnom i uz mene kad mi je bilo najteže. Bila si moja vjerna ljubav. Najveća . I najduže od svih.
-Uvijek sam te volio , Frka Frkice djetešce moje milo.
Ona mi mazno obgrli ruku i stisnu se uz mene Znam da mnije :
-Tako malo treba za ljubav. Srce iskreno i vjera .
Osjetim da se sjedenje odužilo i da se sjena umora navlači na djetinje lice.
Ja je ispratih do kuće. Taksijem naravno. Ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Ratni aferimi. Spustiila se ona niže od Pašina brda. Odavno , od osamdesetih u kućici u cvijeću , na našim Bjelavama živi. Mnoge se lijepe uspomene vežu za tu kučicu u cvijeću . I njene i moje. I naše.Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.
Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .
Ja po običaju sređen i uglađen, iako skoro već đuturumim. Sav u bijelom.Samo je prsluk na leđima plavkastom svilom sjajio.Ono da se složi sa kosom koja počinje sijedilom da se šatira . Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć navike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.
Jednom se u jesen sedamdeset i neke se zaljubih … nije dobro prošlo. Jednom se početkom ljeta neke druge sedamdeset i neke oženih …još lošije prođoh. E vala zakleh se u stađune :
-Neće više meni jeseni i ljeta navlakuše i sačekuše raditi.
I nisu. Nisam bio baš čovjek od riječi kad su ljepote vladale mojim prostorom. Ali sam oprezan bio. I evo sada , jako je ljeto i vruće je . Gorim , a znam da nije od vremena.
Ona me pozva na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove.U meni nikad nisu stanovale nepodobne pomisli. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Tek poneku zaustimo i shvatimo, da sve znamo i da je sada sve prošlo vrijeme. Ništa se ne da vratiti , ni ponoviti. Niti izbrisati.
Ponekad jedno drugom ruku nježno stisnemo i poljubimo se. Nismo previše tužni,više nostalgični. Čak nam je radovanje susreta malo topline u srca unijelo.
Ustajem, kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti. Krajnje je vrijeme da krenem. Jer pomalja se ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to ja. Kažem:
-Vrijeme je da pođem.
Kaže sjedni, još jednu zapali. Ajd’,poslušam je. Sad će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:
“Hiljadu pahulja bijelih.”
Muzika teče, uspomene mozak ubijaju. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.
Pogledam je.
Meni suze niz lice. Ono skoro. Jedna izdajnička suza , u lijevom oku visi, ni tamo, ni ovamo. Treći put u životu. Marija Magdalena ulazi u bijeloj anteriji, nov novcatoj, samo jednom , nekad davno , u jednom snu obučenoj Mislim da u onoj suzi , Frka Frkica može vidjeti svu svoju ljepotu i ljepotu i tugu naših dana.
Vrijeme kao da se vratilo , na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.
Ili kada su se vratili oni neki dani koje je grijeh pominjati. Kada se ta ista anterija oblačila, da bi se malo poslije radi ljubavi svlačila .
Kemo tuguje :
“Hiljadu pahulja bijelih večeras pada
Umiru pahulje bijele i moja nada
Da li te vjetrovi nose
Jedina moja
Na nekom oblaku mekom duginih boja…”
Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Normalno to je retoričko pitanje koje nameće licentie poetica .Ne mogu reći ; Frka Frkica je nadmašila sebe. Uvijek je bila takva. Nenadmašna u čaroliji koja oko posmatrača miluje i okovima nevinosti veže.
Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj nježne ruke, ona ih podiše , one lelujaju , tijelo se uvija i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.
Ona je ; mila Frka Frkica iz Đul bašte , uvijek puna nade i života. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.Niz anterija se prelijeva krhkost hiljadu pahulja bijelih.
Slutim, ništa ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje kraljevskog ćilibara, ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore. Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć igrokazom uz tužnu melodiju oplakuje.
Tužna je , budući muž , nije njen dragi , već očevog prijatelja iz Vranja sin. Dragi njen , Dobri bekrija će tu noć usniti i ona će se iz zagrljaja iskrasti i uplakana pobjeći.
Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne, njena zla sreća je sa osmjehom neljudi čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri, neko joj ništavilo utrobu kida, priziva slijedeću nesreću.
Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki Frkici , onoj čednoj Mariji Magdaleni što na krlilima ljubavi je htjela da živi.
Kad pjesma stane , ona na pod do mojih koljena klonu , obgrli ih i prozbori:
-Umorna sam ti mili moj . Nizlječivo umorna .Mnogo je godina samoće i želje u mome tijelu.Samoće i ljubavi bez tebe i dodira tvojih dobri i jedini čovječe moj.
Neznam da li se to PTSD vraća , ili je ostala navika da se mogu odvojiti od tijela i bistrog senzorja i gledati sebe kako se usporeno krećem kroz vrijeme; sadašnje , prošlo , ponekad i buduće.
I vidim:
Dvije sjene male na podu pored mindera sjede.Ona mu obgrlila koljena i jeca. On je zagrlio , u kosu je ljubi Nešto joj šapuće , ali to ne mogu razbrati. Ne anlaišem , da li radi moje gluvoće ili joj dušom zbori.
Ona se polako smiruje Igleda ga puna čežnje i nade.
I gledam:
On je zbunjen. Vrijeme i je da ide, a ne može je ostaviti . Diže je . Ljubi je , kao da se nikad rastajali nisu. Ljubi je . Radoznalo , plahovito , osluškujući zov njenog srca , što kroz usne ljubav pjeva.
Ona uzvraća poljubac kao djevojčica koja se prvi put ljubi. Radoznalo , nesputano , prirodno kako to samo djeca znaju.
Usne im se spajaju . Oči se gledaju. Ruke se još čvršće oko tijela savijaju.
Znam:
Oboje misle : Šta da se radi? Život je ponekad prelijep i ne treba ga odgurivati. Ako je i grijeh, ponekad treba zažmuriti . Oprostiće se. Ljubav nikad nije veliki grijeh.
Polako okrećem glavu.Nisam voajer, jer znam :
Podignuće je na ruke . Ona će mu sviti ruke oko glave. I ljubiće ga. Zatvariće oći. Vid im neće trebati. Za sjećanja ne treba vid. On će je nositi , pa zastati. Došli su do vrata. Ona će lijevom rukom tražiti šteku . Naći će je i otvoriti vrata. Ulaze i zatvaraju mi vrata pred nosom.
Shvatam :
Moja nazočnost bi svjedočila grijehu , a to ovom prelijepom danu ne bi bilo poželjno. Zatvaram oči . Tama me obuzima , misao se javlja:
-Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i oteti od zla , i čitav život voljeti i brati.
Možda?
A možda i ne?
Neće duša Marije Magdalene Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici bojenoj čarolijom ljubavi ,subjektivne isključivosti.
Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga u bajci bila dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.
A ovo , dijete malo, bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Princ bi u traganju za istinom i u svojoj dobroti , opet odlutao.
Eh , kako je lijepo imati nekog , za ruku ga držati , ljubiti , u sobu odvesti , na dušeke i jastuke meke položiti i ljubav do zore voditi.Kada se dvoje voli vrijeme ne postoji .A oni su se u dva različita vakta očajnički voljeli , znajući da kradu zabranjeno voće.
Izlazimo prije nego se vrata prošlosti zatvore , a iza njih se vidi postelja u višednevnom haotičnom neredu.
Njoj suze ko biserna rosa na licu, meni suze u očima, valjda se to pahulje tope.
Osjetimo; i srca i duše plaču.Slute rastanak. Njoj bez nade, u meni radost skorog viđenja.
Smirimo se i upristojimo. Valja izaći pred svijet. Još nismo sigurni da li je to isti ili sutrašnji sabah . Sinoćnji ili novi , današnji akšam.
Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.
Malo se sagnem, poljubim u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:
-Čuvaj se dobroto moja, milosti puna. Volim te. Čim završim pismenija eto mene tebi, što prije.
Ona se raznježi i naježi , suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:
” Kako ti kažeš mili moj. Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Budni nemaju šta raditi već samo olajavatii , tuđe brige voditi.Sve tračaruše odreda u džamije ili crkve idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav glas nas grlice bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”
Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti po avliji razbacuju…
Zavjese u susjedstvu se njišu.
Ljepota moja, me zagrlila , čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine nas nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na nama, dok se pahulje lome i ne tope.Dva nestvarna prozirna anđela , očajnički kradu poslijednje poljubce iz ispijenog vrča ljubavi.
Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu anterije nije vidjela četrdeset ili pedeset godina. Neki od škiljevca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavi gore.
U predahu ona šaljivo šapuće :
-Šteta, mogli smo dobri glumci biti.
Ja se ne šalim:
-Nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.
Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna, nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.
Dok se rubini zalazećeg sunca presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:
“Ti si noćes sva u bijelom
Tamo gdje se pjesma čuje
Pahuljice srca moga
Ko te ljubi i miluje…”
Ona se odvaja, teško i nevoljko , sli se ipak odvaja. Suze joj u očima.
Nije dobro ,mislim ja! Marija Magdalena nikako nije dobro . Neka me ledena jeza hvata.
Kažem, trudim se da zvučim veselo:
-Vratiću se ljubavi moja, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći ćemo od sveg tad…
Uvijek taj Kemo i ti Indexi! Gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Ko sudbina. Moraju svojim tuč muhurom sve ovjeriti. Neka ih, muzika ljubavi je to. Takve više nema,niti će biti.
Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:
-Kako ti kažeš, mili moj. Hvala ti za sve.Pamti me i voli .
Miluje me ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju na vratima kako se i njiše i maše i poljubce djetinje šalje.
Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne iodraslih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.
Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava se zatrese i klima -ne .Ona ulazi u kućicu u cvijeću, trošnu i zatvara vrata.
Tišina .U njoj nestaju sinoćnji sni.
Pred kapidžikom zapalih cigar , usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru.Nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.
Ne od štoka.To se život ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja , put je duži i snove priziva.
Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.
To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:
-Hvala ti velika čestita i mila ženo, djete milo , mala ,velika Frko Frkice , Marija Magdalena ljubavi moja, najdivniji prijatelju i dobrota moja. Hvala ti za sve što si mi darovala. Nikad nije kasno da kažem volio sam te cjelim nevinim , djetinjim srcem-
Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.
Nazovem. Javi se. Jal pospana , jal umorna , taji joj glas. Može kaže, sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.Tiho, čini se stidljivo zbori Marija i dodaje:
-I upamti uvijek sam samo tebe voljela.
-I ja tebe Volim Marijo ženo moja.Uvijek ću te voljeti.
Ona prekida vezu.U slušalici ono dosadno i nerazumno : tu…tu…tu…
Sutra pred akšam sve natenane, po tabijatu.
Topla , skoro vrela voda , sapun, četka , žilet i miris.Češalj i kare glanc nov. Potom teget plišano odijelo , bijela košulja , leptir mašna i svjetlo plavi pojas od kadife,nove modre cipele. Ostaje još da nabacim zejtin osmijeh na ozareno lice i pičim.
Srce drhti i pjeva:
-Pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.
Neko bi reko:
-Joj matorog mahalaša načisto pošandrco!
I stigoh.
Ali nije bilo veselo.
Taksi polako uzbrdo klizi do ulice kradenih noći, do malene kučice u cvijeću u kojoj ljubav stoluje.
Pred vratima zelenim i ispranim Frka u rubin anteriji leđima okrenuta stoji. Iz taksija se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Izlazim i priđem joj.Saginjem se da je u kosu poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.
Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku Mariju zamjenio. Gledam je .Bijaše dijete kada je zadnji put vidjeh. Znao sam da će na majku ličiti. Malo je krupnije , valjda je nedavno rodila. Drago joj što je se sjećam i bez riječi uvodi prosjedog zbunjenika u kuću.
A tamo, odar boli i tuge.
Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj , skoro sinoćnjoj , plavičastim safirima optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu, žeđ za životom, nevinost neugaslu, sa sobom, na nebo nosi.
Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.
Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i samo mene čeka da na pute krene. Smiješi se.
Piano!
I u smrti – ljubav i muzika sve je.
To dijete moje Mala Velika Frka Frkica je usnula.
Kraljica vrišteće boli ,Marija Magdalena čini se sni.
O Frko, Frkice , Marijo moja ljubljena , otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.
Čuti dijete. Ne progovara. Neispavana od čekanja mene neuviđavnog, umorila se, pa spije .
Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.
Kapi kiše po penđerima liju i pjesmu tipkaju:
-Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj….
Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim onaj dio između kose i čela i samo mi jedna jedina suze kanu na usne njene.
Znam , sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.
Kćer kaže :
-Ma'ma bi htjela i poljubac nježni koji sve znači.
Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da se zbude. Glupava mladost ili dušmani neki zli, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.
Zastidi me ova mlada žena, načisto.
Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke Frkice ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše na sto iznijela.
Kaže, ma'mo mame joj rekla šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.
Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga doli nas troje. Žao mi , persira me . Zaboravilo dijete da joj je čika Dobri napravio kavez za grdelinku.
Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Otac ga tamo za rata povukao.I nju je .Ali se ona mami Mariji vratila.Brat riejtko majci dolazio. Nije bio doma već pet godina.
Majka joj znala da ću , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju sa njom se oproštam na njen način. Nema vrdanja.
Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio. Bjehu to dani ljubavi , dosanjanih snova i grijeha. I drugi put joj nebo život uz mnogo ljubavlju poklonilo .I pride , za rastanak ,ona nestavrna veče bjeline i oproštaja .Veče milovanja , iza zatvorenih vrata i blještavila hiljadu pahulja bijelih.
Ode Frkina kćer u drugu odaju.
Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.
Primičem sto odru blještavom i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu prinosim usnama i ljubim je.Prinosim čelu i opet usnama , i opet čelu i usnama.
I čitam joj.
Izgubi se pojam o vremenu.Ponekad mi se čini da me njena ruka stisne kad je nešto u srce bolno dotakne. Ja bi je u lice pogledao. Ali ona miruje . Tišinom miruje i smiješi se.
Predah pravim, hoću da joj ljepotu upijam . Znam joj svaku nevidljivu pjegicu na licu. Svaku otpalu trepavicu . Sve nevidljive dlačice što se iza osmjeha kriju.Čak i sada vidim nejasne obrise onih bora koje se nikad neće roditi.
I vidim njenu dušu čistiju i prozirniju od kristala koja se nad nama nadvija , tvoreći mirisni oblak satkan u krhkosti ljubavi naših neubranih djevičanskih ljubičica.
Cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. ;mnijem , dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat , da je truje. I piće bacila. Samo joj kafa ostala. U praznu ispijenu šolju gledala ,Okretala je, iz navike u njoj znamenje tražila.. A njenog Dobrog nema, pa nema. Znala je da tako mora biti. Ne treba joj fildžan za to.Pa prestala i kafu piti.
Kurvoazije sipam i cokćem.
Čašu odlažem i Mariju Magdalenu čudorednu gledam.
Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji nešto sprema, a tuga ga mori.
Joj,Frko Frkice,ljubavi moja gdje si sad?
Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada su anterije bile sve .
Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. A kako li su Mariji , ljepoti mojoj pristajale..Imala je instikt proročice . Nepogrešivo je znala kada sam umoran , utučen od boli i skitanja.
Tada bi Jeli Leli Jeleni prišla i nešto joj šapnula. Zlate se pomalo ustručavala. Plašila se ozbiljnosti njenih godina. Jela Lela Jelena bi s ozarila i šapat Zlati prenijela . Ova bi zagrlila Frku Frkicu i sve tri bi ušle u kuću.
U kuću bi ušle tri prelijepe insanke , iz kuće bi izašla tri nestvarna anđela , tri nebeske hurije , u anterijama različitih boja.
Mojsije i Herco bi se baildisali . To njihove ljube za njihove duše ples nebeskih hurija spremaju. Harnmonika bi zatitrala. Tarabuk bi se tupom tišinom oglasio. Krneta bi zajaukala, gitara bi zacvilila.
Furije bi se rukama dotakle ,šalove u vis bacile i muzika bi krenula.Lagano , iz daljine , kao da se javlja iz dubine duše .
Ruke bi treperile , pogled se ka nebu uzdisao , velovi bi lebdjeli, praćeni bolerom , koji je i valcer , i tango , ali nešto novo. Mahalski bolni sevdah sa ciganskim zovom duše.
Zlata je iskustvom srednjoškolske prvakinje u trbušnom plesu Mojsiju mozak ko kanafu u čvor vezala. On bi dušu u harmoniku izlijevao , a Zlata je to srcem i plesom uzvraćala.
Jela lela Jelena bi do Herce odlutala nježno se uvijala ne radeći nagle pokrete skutima i grudima da ga hercika ne bi heknula.
Frka Frkica je bila mnogo mlađa i najljepša od tri hurije. Njen ples je bio malo drugačiji , vođen usudom Koštanine čežnje i tuge . Bio je to ples jermenke , haremske čengije , koju su od dragog oteli i u harem zatvorili.
Svi su znali , to ona svom Dobrom pleše. Na njegovom licu traži dopadanje i nježnost kao refleksiju njenih pokreta.
Ja bih je netremice gledao ,u časnom čekanju da godine njene zrelost za ljubav sustignu i dane o bolu skrivao , da dijete ne uplašim.
Usporen ritam se polako pojačavao , hurije su lepršale. Muzikanti su glavu gubili, instrumenti su plakali , jecali , cvilili. Ali život je prelijep . On neće tugu rastanaka , hoće ljubav , hoće radost dodira .
Anterije lebde , žene ih ne stišću , raskoš ponekad bljesne. Muzika već divlja skoro da izmiče kontroli , a onda naglo prestaje.Prvo ukipi gitara .Za njom krneta tiho pisne i utihne.Harmonika ostaje bez basova i samo vjetar šimi. Tarabuk samo tri lagana zvuka dijeli:
Tam …Lela Jela Jelena do skuta Herčinih liježe.
tam … Zlata se pored Mojsija Gnijezdi.
tam…. Frka Frkica koljena Dobrog grli.
On bi je u kosu ljubio i skrivao milsi:
-Eh Marija Magdaleno ,ženo vječna , gdje se gube naša proljeća sretna.
Tišina. Mirišu zvijezde.Srca su puna ljepote i ljubavi.
Oni , mahalaši istinu znaju :
„Život je prelijep.“
Vrijeme žalobno , vrijeme sadašnje.
Ni velova , ni anđela , ni harmonike nema. Odavno je sve utihnulo i stazama bez povratka svojim usudom krenulo , ali muzika neka u gluvoću mi šapuće znane riječi :
“-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.”
-Eh Frka Frkice ,Marija Magdalena ženo moja vječna , gdje se izgubiše naša proljeća srećna
Nježno , najnježnije usne joj dodirujem, cjelov za života željenog darujem.
Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.
Kao da me neka strujica tresnu, usne trešnjine boja i žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače , da vrijeme krene dalje.
Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkud , grlica bijela, ptica malecka ,sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo , kao da su anđeli nevinošću obojili put do neba.
Dugo pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. Ne mičem se da je ne preplašim. Sve grlice su plahe.Pogledava me , ali i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.
U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir. U njima , znano je , hiljadu pahulja bijelih večeras pada i ljubav vječnu steru. Dušom bolnom , srcem ranjenim molim grlicu da još malo ostane. Priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.
Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.
Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, djetinji , skoro pa ženski. Vidim skorilo se od tisuća požutjelih suza.
Ne znam šta se dešava . Um je varljiv. Zadnja scena se ponavlja.
“-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.”
-Eh Marijo Marija Magdaleno ,ženo moja vječna gdje se izgubiše naša proljeća sjetna.
Nježno , najnježnije usne joj dodirujem, cjelov za života željenog darujem.
Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.
Kao da me neka strujica tresnu, usne trešnjine boja i žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače , da vrijeme krene dalje.
Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela, ptica malecka ,sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo , kao da su anđeli nebinošću obojili put do neba.
Dugo pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. Ne mičem se da je ne preplašim. Sve grlice su plahe.Pogledava me , ali i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.
U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima , znano je , hiljadu pahulja bijelih večeras pad i ljubav vječnu stere. Dušom bolnom , srcem ranjenin molim grlicu da još malo ostane. Priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.
Grlica kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.
Iščekuje. Radoznalo gleda u mene.
Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza:
Dobri moj,
Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj.
Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.
Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo,ono neko , veliko nešto.
Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti , vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepotu neku koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju.
Ali sebičan nisi bio, dio bajke si i nama , ali ostalim ženama svijeta poklanjao.
Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.
Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Ona druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu ,to sam znala.
Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Srce zna izdati , duša nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.
Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.
U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. Do onih dana kada ste me ti i Marija Magdalena Grdelinka usvojili. Godinama poslije kada ste me ti i Luce trebali . Ah , narazumni smo bili. Godinama poslije smo pokušali oživjeti nešto što je bilo nemoguće vratiti. Naši vjetrovi bjehu zapreteni prohujalim lanjskim snjegovima.
Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga plavetnog djeteta, Luce malene . Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila.Moje radosti i ljubavi.Život je često bio podnošljiv.
”Srećom” nisam tugovala dugo kao ti, već koju godinu manje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, ranu neprebolnu , Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.
Dogodilo se to što se dogodilo. Za neke stvari sam kriva, za većinu nisam. Ljudi zli i neki pogrešni odabiri su krivi.
Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.
Samo mi žao , koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli. Ti si je htio primiti, ne dozvoliše nam.
I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve nisam mogle.A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka naših noći još uvijek čuvaš. I naše zabranjene jecaje i strasti u noćima dugim listaš.
Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Joj , mili moj koliko smo znali šutjeti i srcima pričati.I bili sretni.Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.
Od trešanja onih i naših, besanih noći što su mrenju nalik bili,me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.
Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala.Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.
Htjela sam da se sjećaš nježne Marije Magdalene , one tvoje krotke Frke Frkice , one malene djevojčice , kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih,i na tvojim skutima let završava, kao tvoje djetešce malo.
Jedini moj , ljubavi moja
uvijek sam te voljela
Ti
oprosti mi
Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.
Zauvijek tvoja jedina Marija Magdalena
Dopisano
Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna,a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.
Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija.Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.
Ako želiš i bajke tvoje mi čitaj , neće me više boljeti.
****
Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono u srcu mome usnilo.
Ona i ova naša noć rastanka je bila trptaj sna i ljubavi.
Dijete je samo to od života htjelo.
Ljubav i ništa više.
Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.
Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama. Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta nebu šalje.
Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.
Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.
Odleti grlica bijela sa rubin ogrlicom put vjenčanog prstena na vratu. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice. Znam , tamo ćekaće me . Odleti i dio moje duše sa njom.
Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te.
Uskoro eto i tebe meni, zaslužio si.
Tajac.Tišina.
Tišina i tajac.
Samo pitanja.
Kako, šta i zašto? To će poslije doći.
Sahranjena pored majke,brata i sina.Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Najstariji sin nije mogao doći, posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to, predobra.
Prelijep i sunčan je dan bio.
Na godišnjicu , kiša je lila ko iz kabla.Vjetar je žestoko gijukao i lomio granje. Kisnuo sam . Lice mi je ispirala kiša , koja se stapala sa vodopadom suza . Bio sam sam .
Nataša se iznenada prije nekoliko mjeseci pridružila neprežaljenoj majci Mariji.
I evo ih , jedna pored druge . Između njih Mali princ. Tri prelijepa , nevina anđela . Mati, sin i kći. Moja ljubav , moje djetešce i njena dječica
Bjeli , glatki kamen sa njihovim imenima kiša stere i umiva. Znam da nisu tu, u zemlji mokroj i tavnoj. Njima je mjesto gore, u bjelini i plaveti sjajnoj. U hladovini gdje nema sunca žarkoga, ni tuge i boli ,gdje rajske rijeke vječno teku i sjaj Gospodnji obasjava njihova blažena lica .
I znaju koliko ih volim.
Amin Gospode.
Kraj
