Hiljadu pahulja bijelih

Nazvala me najdugovječnija Marija od Magdalena , Frka Frkica , neprežaljena i nezaboravljana , nikad savršenstvom okrunjena ljubav moga života.  Zamolila da se vidimo.

Pripeklo. Mađar blješti i dere ko da je neko bacio atomsku. Ne bi mi se izlazilo , no radosno srce ne časi ni časa . Eheej , to me  Marija, moja čudesna žena zove . A čednost mila  je mnogo toga , i više od toga zaslužila. Zaslužila je beskonačnost koju ne može ogranićiti ni riječ – S V E .  

Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Prvi pu je njenoj nevinosti zlo zulum učinilo. Drugi put su je u njenoj naivnosti prevarili.

To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je.Mladost , ludost.

I mi smo  svoje tajne imali. Znalo ih još dvoje i niko više. Trač se nije širio. Bio bi grijeh.

Sjeli mi u onu birvaktile Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz,kao stari znanci . Ililjubavnici . Nema veze , svejedno je . Bitno je da smo opet skupa.  Svijet budno škilji . Neko ispod oka gleda .

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte  na se ,usred kafane, po ovom zindanu?

Šutim,ništa ne pitam.

Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo.. Predomisli se:

 -Hoću kurvoazije.Nostalgija.

Može kažem, konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca; na živo; donekle i uspjela:

-Donesi nam malena  dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa dvije kafe sa strane. Žao mi što rozaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se . Čo'ek  zaboravio što i kako  se nekad guštalo.  I šta se jednoć nije havljalo. Ah, ta prelijepa vremena. Neće se nikad ponoviti. O vraćanju nema ni govora. Neko je ,izgleda,najčvršće zamandalio pute bez povratke.

Ima još jednog sina i kćer, pa je nekako na noge stala. Morala radi djece. Oboje se ubračili. Nek su joj živi i zdravi . Sada sama živi. Muža  više ne pominje, već mi rekla, neki put prije , od pijanca se davno  rastavila. No , drago joj . U tujini došo sebi.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala. Sve neki idiot, mahnitov , kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju, bolje bi joj bilo. To mu dođe kao neka navika baksuze birati. Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ orkuženje , jal otac.

Samo jednom njeno srce jednog  odabralo.U nevakat., a za čitav život. Ona neuko dijete žejjno ljubavi. On mladić , skoro čojk , ali častan. Čeko da odraste  , U čekanju voz prošo. Žali Bože! Mahala je šaputala :

-Joj ,kakav bi par bili , samo da je malo više sabura bilo. Sreća bi ih potrefila. Na  ovom , a i onom dunjaluku im ravnog ne bi bilo.

A sa srećom je lako. Mislimo mi. Il’ je imaš ili nemaš. Nekad je imaš, a nekad nemaš. Pođeđe  te ostavi , na drugom mjestu te sačeka i nevino se  smješi. I uvijek zavisi od naših izbora. Zapravo sreća nam se uvijek smiješi , ali mi ne znamo  uvijek potrefiti pravu stranu.

Kaže, čita redovno sve što pišem. Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i ko fol  smješnije stvari. U politiku se nikad nije razumjela, sada još manje, ali mi vjeruje.A tek slike !?Dah joj stane. Sve ih razumije , sve joj vizije mladosti i snove prošlog života vraćaju. U mnogima prepoznaje sebe. I druge. Ponekad  , poneku oplače. Od dragosti , ali i tuge.

Ponio ja ono puce što se u uho natandari, pa insan k'o fol bolje čuje. Ratna kolatelarka. Meni svejedno metno ga ja ili ne metno; mislim puce. Ništa ne čujem, gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi!

Jal nećeš slušati starije , pametne il bilo koga? Evo ti granata,jedna, pa druga, pa milione njih dok te dvije tri ne potkače. I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha, ko stari zarđali top iz muzeja revolucije.

Šuti’, gluhiš i nijemiš. Joj rahatluka ljudi mili.Niko te ne anlaiše niti zarezuje. Uzvraćaš reciprocitetom . Tante za tante , što bi novo  latini rekli.

E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti. Kako će bolan. Nikad nije prestala da uči. I osluškuje. Nisam ni ja, mislim u sebi. I skidam bubu iz ušiju, Frku sve razabiram i anlaišem . Ona uvijek razgovjetno, tečno i čisto govorila. Nije mumljala poput međeda, ko ovi današnji svijet. A i ne trebaju nam riječi. Još uvijek joj iz očiju misli kradem.

Uh , ni ljepotu nije izgubila .Oplemenila je i profinila se . Ko Princeza pred svatove. Zavodljiva i čedna , a nikad toga nije bila svjesna. U meni damari cvile:
-Joj , frko Frkice prelijepa djevuško života mog.

-Joj Bože koliko je lijepa. Eh , blento blentavai , da si onomad znao zeru onog što sada znaš  ne bi joj…

No, kasno je . Čini se. Sada je tako kako je: tugo moja , žalosti moja, Frko Frkice,Marija Magdalena vječna. Gledam je i ježim se. Koliko je ljepote ,  plemenitosti i nježnosti  u tom djetetu , to se  jednostavno ne može bez ganuća i suza podnijeti. Oči mi zasuziše.

Primim joj desnu ruku u moju čijevu. Pogledam je u oči . Ona se smiješi . Zna me. To u mome srcu bolero plešemo.Ja je u vrhove prstića  , dašak poljubcem ljubim . Prinosim ruku čelu, pa opet prstiće ljubim i prinosim ruku ćelu, i opet je ljubim.

U Imperijalu svima oči na drške iskočile. Većina i ne zna šta se zbiva. Bleje i vrte glavama. Misle ovo neki štos ili skrivena kamera snima.

Ima jedna molba,kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti.

Ide  ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Znam da laže, ali šutim. Nikad se nija naučila lagati. Uvijek je prokužim. Naučila je Marija Magdalena da se iskrenost uvijek isplati i da se dobrom vraća.

Nema laptop, a i šta će joj. Ima ona svoju seharu znanja. Biblioteku , ocean tišina i sni. I sjećanja. A i glupo bi joj ga bilo tegariti ,sve da ga ima, samo da svijet vidi da ga ima. Provjerila;nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da joj  koju epizodu o jahačima, harmonikama i mere bit o njoj preko reda zapišem i nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.

Kaže nema takvog mahalskog  pisanja nigdje na dunjaluku . A njeno srce , misao i ljubav rođeni i živjeli u mahali.I moli me da samo za nju napišem, ono kad smo mi…i ono drugi put kad smo mi.,.Ona to ne može.Grijeh je i stid obuzima.

Dok to priča , gleda me i smješi se. I radost i tuga se mješaju. Znam da joj sada umom sjećanja , prošlost i emocije titraju i griju je.Strese se . Šuti. Diže čašu  u visini očiju i gleda me.Dugo, mirno i jasno . Kao fotografske leće koje se spremaju da prizor zapišu za vječnog svjedoka..

Ja podigoh svoju čašu . I  gledamo se.Otpijamo gutljaj  kurvoazijea . I gledamo se. Zapalim  dvije cigarete ne skidajući pogled s nje. Ljepota njena kao magnet vuče mi misao u dane kad je ljepota bila moja. Čini se da i nju more iste slike, jer oboje se stresemo i isto vrijeme. Nak hladnoća nas obuzima , ali toplina srca je nadječa i mi se zatiđeni mislima crvenimo.

Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali.

Ne pita za nikoga.Sve zna . Naučila slušati šta mahala šumi.

Ja ne pričam o tim nikojim. Nema potrebe. Nema ih. Nestali ili zastali u prošlosti. Samo mahala ponekad nešto zašumi. I utihne. Jer i nju su budni skoro ubili.

Od kako je zanijela sina koji je poginuo , muško je dotaklo nije.Osim kada je taj sin pogiunuo.

Puno je to godina nedoticanja; previše. Ali znam, ako iko može nešto durati, to  Marija Magdalena zasigurno može.Mene nešto tjera da se ispričavam. Nije savjest , prije će biti časnost .

Htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, prst na moja  usta stavlja .Kaže ne pričaj, nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim ,već jednostavno zato što nikad nikome nije ,osim meni željela upjevati ono:

-Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno, one divne prošlosti ; one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali jednostavno nam se nije dalo.Poslije nam se dvaput , oba puta u boli i bunilu desilo.

I ti me u davni vakat prije  iznevjeri. Drugoj dade ono što je meni pripadalo. Ne žalim se; samo kažem kako je bilo.

A onda su joj se suđaje smilovale i dale joj da ubere  ljubav njenu, kada se  najmanje nadala. Da mili , iskupio si se i u belaj nas uvalio.Nije raznišljala i mamicala je. Mamicala i grijeh skupljala:

-Joj , mamo mamice.

I molila se , najponiznije i svakodnevno ,da sav grijeh ide na njenu dušu. Ja nisam bio ništa kriv , Nisam tada  bio svoj.Ona se u potonjim godinama nadala da ima nade za nas. Da će nešto iskrsnuti i ponovo nas vezati , ovaj put za čitav život.

-Ali , jedini moj , nama se zaista nikad nije dalo.

I suza joj kliznu niz obraz. Ogromna , kristalna i rosna.

Ja bih da joj je usnama upijem , ali svi gledaju u nas. Pružim joj maramicu. Svijetlo plavu sa bijelim prugama oko ivica.Mirišu na njenu čednost.Ona je  uze , grčevito je steže.I gleda u mene. Ukočeno , ali s ljubavlju i nadom .

Banana sećija je široka Ja joj primaknem  i usnama , nježno i polako , kao da dotičem rosu sa njenih grudi  upijem suzu. Slatka je i pitka, kao tijelo njeno. Nema nimalo soli i gorčine.Sve je sa suzama isplakala.Kao da je svaki njen djelić satkan od nevinosti njene  ljubavi.

Ona me i dalje gleda. Sada je pogled postao mekši , ali je i dalje uporan i smion.

 Sa tri prsta lijeve ruke prihvatim joj meku bradu. Podižem joj lice. Gledam u bijeli dugi vrat, polako mu primičem nos i usne , mirišem je. Da , sjećanje me ne vara , još uvijek miriše na bebu i ljubičice,Klizim dahom po vratu , skoro da je ljubim . Usporeno , slou mošn , davnih vremena rekli bi kinematografi .

Na tren se dah zaustavlja na bradi , a usne polako pritišću zaobljeni  vrh . Sada sam na kraju puta . Vidm  uči . Svjetlucavo crne , sa ljubičastim iskricama koje ljubavnu čaroliju sniju, mole me , vape.

-Poljubi me mili moj.

Usne boje   trešnje pred branje ,cvjetaju i nude se.Moje , suncem i vjetrom opaljene ,nemaju izbora, ne mogu se oteti toj magiji , rastvaraju se i polako, pipajući po mekoći , spuštaju se na njene. Vlažne su i sočne , nabrekle od decenija čekanja , živeći za ovaj tren , da ih njen dragi ubere.Spojiše se dva vrela, dva izvora ljubavi . Grčevito i očajnički. A onda se smiriše , jer prepoznaše se. Misle sada će biti sve u redu. Ima vremena i nade za njih dvoje.

Imperijalom se prolomi pljesak. Par djevojčice , sa suzam ganuća u očima  prepoznaše ljubav i zapljeskaše.Vide ; njihovi momci izbečili oči i nijeme . One se nadaju možda su nešto naučili.

Ona mi se nasmješi:

-Hvala ti ljubavi moja , Prinče moj mali.

Nismo se zastidjeli ,ni zacrvenili. Nemamo vremena za te neprijatnosti, koje izazivaju neiskrenost i prisustvo drugih.

Nastavi gdje je stala :

-Voz nadanja i snova  je propustila dok je žalovala sina. Dika njena, ponos maleni , samo je nepunih devet godina imao. Isti otac , moj  Mali Princ. Znao si to zar ne ,mili moj?

Ćutim . Neću da je prekidam . Znam koliko taj sin , to sjećanje boli.

Popelo se dijete na trešnju, mamile ga crvene bobe. Tepo im, tiho i blago. k'o malo djete djetetu. Radovao im se .Htio svoju nježnu djetinju ljubav sa njihovom slašću podijeliti i koju svojoj majci Mariji odnijeti.Da zna koliko je njen sin voli.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati. Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića, jal’  poviše Sedam šuma, jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete. Šta  zna dijete šta je manijak hordi zla. Tri druga sa njim pošla.Jedan dječak ivezićki domac bio.

Ona ih gledala i umirala od straha. Popela se djeca, ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine, konatala tamo nema minobacača.

Ni cvrknt nisu mogli pustit. Ni dahnuti.Jedno  Grruuhh i nema ih.

Ona samo zanijemila, ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led ,već u antartik i arktik se namah  pretvorila i do danas , do ovog se poljubca nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila. Četvoro malenih anđelčiča sejo mila. Četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni.  Samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu .Ništa više, mili i ljubljeni moj.

Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila :

– Bože Mili Jedini, otkud toliko zla u ljudima. Nikome ta nevina djeca nisu ništa skrivila.

Ni pokupit ih,ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla. Znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.

Bivši muž i prije pio. U inostranstvu se par godina primirio ,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.

Sve mi ovo ranije stalno pričala,ali bolom zaboravila. Ili možda nije. Mere bit da bidne , da joj lakše biva kad sa mnom tragediju iznova podijeli. I moja je. Kako neće , mnijem ja .

I pričam joj , što nikad nikome nisam i neću.

Ukratko, našao sam joj se pri ruci poslije te tragedije.Kako ne bih.Ja sam jedino što je imala. Skoro čitav njen život.Mnoge tajne i grijesi su u nama umrli.Mahala ih se nije dokopala.

Ipak nije imala izbora.Morala se vratiti. Pizdunka, sada doktorica Hana joj nije dala izbora.Na dan pogibije Ise ,na nosilima joj je donjela Dobrog., Krvavog , izmrcvarenog , na samrti-

Ne zanjući za njen bol, sa nosila ga istovari drito na krevet :

-Evo ti ga.Neće u bolnicu, tamo bi krepo ko pas.Neće kući da umire djeci pred očima.Hoće tebe.Ne znam šta vam je.Kada ste u pogibelji jedno drugo spašavate.

Hana vidi da Frka Frkica neće da čuje.Stavlja prste u uši – vrišti i plače. Kada saznade da je netom koji sat prije njeno dijete, njenog mezimca Isu granata raznijela, bi joj jasno Frkino stanje.

-Uh, jebote i jebote!Bože Milostivi šta ću sad.tri meita imam.

Prvi put u životu se psovkom pobuni Hana.No, razum , iskustvo , staloženost i hipokratova zakletva proradiše u njoj. Prihvati se Marije Magdaleme.Okupa je, presvuče i dade joj nešto za smirenje. Pošto je uspavala, uredi Dobrog koliko je mogla i povali ga pored nje. Zatim je sredila sve formalnosti oko sahrane četvorice dječaka. Borački sinovi i šehidi.A nije se imalio šta sahraniti.Neka bezoblična kravava masa.Ne zna se čiji su djelići mesnatog tkiva. Sahraniše ih u zajedničkom grobu.

I pokazaće se – nije to bila tenkovska granata sa Poljina. To je bila minobacačka granata 120 mm sa Mrkovića.

Hana je bila u nedoumici. Ima ona mnogo neodložnog posla.Na sve strane se ranjavaju , ginu i umiru.A opet ,tragovi mladosti su se uveliko ucrtali u njeno biće i odredili je. Ljubav,zahvalnost i domoljublje su je razdirali. Problem je rješila Frka Frkica.Jednostavno i rezolutno kako to samo ona zna.

Kad se probudila iz višesatnog sadativnog sna , pogledala je oko sebe i zaprepašteno pogledal u Hanu.

-Šta ćeš ti ovde?

-Dovela sam ti Dobrog , na umoru je.Hoće da umre na tvojim rukama. Oprosti mi isam znala za…

Frka je pritisnula uši i ponovo počela da vrišti.a onda se na tren sabrala:

-Idi.Ti si svoje uradila.Sve je ostalo do Boga Ljubavi i Milosti.Mi ćemo se izvući ,ili nećemo.Ti imaš prečeg posla.Grad Čednosti te treba.Molim te idi. Oprosti mi I hvala ti.Da nije kako jeste bila bi mi savršena druga.

Hani suze u očima.Nenadano, čvrsto zagrli Mariju Magdalenu.

-Oprosti ti meni!

Okrenu se i ode.Uspravno i ponosno.

Baš je bila prava pizdunka, ali je ovi moj podobrio.- polusvjesno duma Frka ostavši sama.Da li je bila svjesna šta se dešava nikad nikome nije pričala.Mjesec dana nije sebi dolazila.Htjela je umrijeti.

Nisam joj dao.Iako “neizostavno” meit ,zadeverao sam je sobom.Ljubavlju i sjećanjima.I molitvama i zahvalnošću .Ona je sve rjeđe vrištala, a sve glasnije plakala. Oplakivala je i sina i mene.Sebe nije štedjela.Ona je rođenjem sina sebe prebolila.

Dva puta na dan me je kupala i nije me oblačila.Pokrivala nas je laganim plahtama. Golo tijelo uz golo tijelo je najbolji lijek.Učile je meštrice tog znanja: Grdelinka, Luce i Hana.Dok me je grijala da ne umrem i dok je umirala za sinom zapade u košmar koji je vukao u ponor..Gubeći se osjeti olakšanje.

-Hvala ti Gospode Milostivi.

A onda joj zazvoni u podsvijesti:Ako odem ostavljam ga samog.Ostavljajući ga samog , osuđujem ga na smrt.Ubiću ga.Ubiću jedinu ljubav moga života.A to nije zaslužio.Prenu se .Iskoči iz bezdana i poče ga milovati i ljubiti.

-Šta ćemo sad mili moj.Kako ćeš ti bez mene?Kako ću ja bez Ise i bez Dobrog? Bože mili pomozi nam!

Da li su molitva, toplota tijela i ljubav donijeli prevagu ili im se usud osmijehnuo nije znao.Trećeg dana Dobri je zaspao bez bunila.I ona je zaspala.Bila je na ivica snaga.U snu su se osjećali i dodirivali. Iscrpljenost, decenijska bliskost,potreba jedno za drugim,vjerovanje da su jedno, da su suđeni jedno drugom, bremenitost dodira i očaj su nadvladala svjest, stvarnost i možnost datog trena.

Probudili su se vodeći ljubav.Plakali su i vodili su ljubav.Činilo im se da umiru,ali nisu prestajali voditi ljubav. Dok vode ljubav vrijeme je stalo.Prizori trideset tri godine poznanstva i ljubavi se nižu.

On vidi izgubljenu, prelijepu,od svijeta odsječenu djevojčicu na zidu ispred škola.Prvi put je sreće , podsjeća ga na nekog i bliska mu toliko, da zna da mu nijedna nije, niti će ikad biti bliska kao ona.On mora da zastane i da je upozna.

Ona vidi dva tužna,milostiva oka i jednu ruku lijevu, koja prima njenu ruku desnu i poljubac na srednji prst nježno utiskuje.Poljubac i blagost dodira joj govore da je to njena ljubav života.

Klize slike i vrijeme, a oni su neprestano u dodiru ,u čežnji , u nadi , a uvijek ih nešto razdvaja.Vjerni časti i česti gube jendo drugo ,a ništa ih ne može razdvojiti.

U momentu kad ih zahvata katarza i oni se klonulo grče jedno u drugom, obome im istovremeno u misli ulazi njen davni , košmarni san o Malom princu ,koji jeste Dobri i nije Dobri.

Presvisla od tuge i smaoće, jer se radi prevelike ljubavi odrekla dobrog Frka Frkica sanja jedan san.San koji ju je zaledio i kao zloslutni grč zahvatio njeno bilo i nije je nikad napuštao.San se zbiva u Ašikovcu , u đardinu skršenih srdaca . U tom snu njen Mali princ je zbunjen,dezorjentisan i sasvim sam. Toliko sam da se užas samoće mjerio kilotonama.Svuda oko njega i ispod nogu trnje, koje ga ranjava i on krvari.

On se ne obazira i igra igru rastanka. Sa ribizlima i rozaklijom.Dvadeset pet zrna grožđa ,dvadeset četiri zrna ribizli.Tri djevičanske ljubićice i bijeli svileni šal nevinosti.I tri grlice i mnogo grlica.I mnogo trešanja koje sa neba neprestano padaju.On poput autiste ne prestaje da ih slaže jednu po jednu,, kao da je to jedino važno.Krvareći sve više i više on doziva ili mu nebo šalje tri grlice.Druge trima bijelim djevićanskim ljubičicama.

I onda, niotkud dolijeće ogromna medicinska lopta i sve pretvara u crvenu , bljuzgavičastu masu.Na tren sve je krv i Mali princ i sve grlice nestaje. On je samo nijemi posmatrač .Njoj se srce slama, nestaje joj daha,jer u tom snu ona se ne može pomaknuti i on je ne vidi.

Dobri se vraća u pratnji prelijepe grlice,koja je njoj poznate, ali joj ipak ne prepoznaje ime.Sad je malo stariji i nijansu zaiteresovanji za ono što se zbiva izvan sna.On postaje svjesna da je vidi, da je čitavo vrijeme osjećao njeno prisustvo. Hoće da joj nešto kaže.

U tom momentu Dobri prekida njihov san i govori joj:

-I nemoj da bi se slučajno skršila ako meni nešto bude.

Potom se iscrpljen obeznanio.

Frka se na smrt uplaši.Neće valjda u jednom danu izgubiti oba svoja mala princa.Bol majke i bol voljene žene se mješala.Kako je mahala ponekad surova.Ne daje izbora:

-Mrtvi mrtvima , živi živima.

A kome ona ptipada?Šta sa mnom Gospode Milostivi?Kako pdojeliti srce na dva dijela?Za kim krenuti?Znam duša pripada Tebi , ali boli me toliko, da ne smijem ni pomisliti šta će biti sa njom ako pogrešno odlučim.

Prije nego zapade u kataleptično stanje, polusvjesno opraštajući se , poljubi Dobrog dugo i stratsveno, ušuška mu se na grudi, stavi svoju krhku ručicu na njegovo srce.Učini joj se da se njišu na njenoj, trešnjinoj ljuljački.Nježni osmjeh joj preleti lice i zahvati je ništavilo.

Dva tijela , zadovoljena i opuštena,nepomično leže.Pred smiraj dana polako ih savladava ledena ukočenost.reko bi čovjek djeca su umorna legla i zaspala.Na licima im djetinji osmjeh. Sanjaju djevičanske ljubičice njihove mirisne ljubavi.

Ništa .Ni zvuka ni pokreta.Dva djeteta spiju.Ili mriju?Pomoći nema. Beskonačno su sami i niko im ne može pomoći.

Da li baš?

Dvije Grlice i jedna grdelinka, prelijepe, nježne i prozračne , kroz otvoren prozor sletiše im na grudi.Pogledi im blagi ali odlučni.Znaju šta im je raditi.Manja grlica kljunom dodiruju usne Dobrog.On ne reaguje.Velika grlica i grdelinka to isto rade.nema pokreta.

Manja grlica je usplahirena.Grdelinka klimnu glavom velikoj grlici.Ona se primiče sljepočnici.Grdelinka otkriva čaršav i primače kljun niže koljena lijeve noge.I kao da im neko dade znak ,obje istovremeno iz sve snage kljucnuše Dobrog .Jednom , pa drugi put.

Mala grlica je zaprepaštena.Ne voli grubosti.Htjede da prosvjeduje , ali je zaustavi glas:

-Polako bone.To boli.Nisam vam ja ništa skrivio.

Dobri otvori oči,ugleda tri prelijepe ptičice u čijoj se ljepoti zaplela nevinost neba.Ne zna kako i zašto, ali još uvijek djetinjim srcem sluti da su to Luce, Kosa i Krasotica.Nebo ih šalje da urede bar dio nereda zlih.Da se maglice ne stide i da njihov sjaj ne tamni.

Jedna za drugom ga poljubiše.Mariju Magdalenu krilcima nježno po srcu pomilovaše.Frki se ote uzdah.Pogledaše u Dobrog i radosno klimnuše glavom.Zalepršaše, napraviše krug ispred prozore, veselo mašući mu krilima i nestadoše put plaveti koja se počinje sa rubinom mjenjati.

Nije im se zahvaljivao. Znale su šta je u njegovom srcu.Koliko neizmejrne ljubavi u njemu obitava.On zna ,one su svoje učinile.Sve ostalo je na njemu. Nije gubio ni časa.

Iako malaksao, iako ga je nesvjestica povlačila na dušeke, iako ga je bol vukla bezdanu, iako se praznina širila pred njegovim očima – znao je da ne smije iznevjeriti Božiju milost,ni Ptičice malecke.Ni Isinu nevinost , ni vjernost Marije Magdalene . Ni svu onu prelijepu djecu što ih zbog čednosti njihove, neštedimice,svakog trena siluju, komadaju i ubijaju.

Ustao je i okupao se.Pred Marijinim krevetom akšam molitvu uputio Gospodu Jedinom.

Kadu toplom vodom napunio.Pjenušavu kupku napravio.Frku Frkicu na ruke primio.Na njegov dodir njenim tijelom prostruji drhtaj.Nije imala snage da ga zagrli.Ruke su joj beživotno visile.

Dobri je znao da nema puno vremena.Položio je u kadu. Pomisli:

-Bože moj Mudri , molim te podari ovom djetetu milost.Svoje grijehe je okajala.I ja sam sa njom zgriješio.Nije ljubav opravdanje, ali bježali smo od grijeha i nismo se usrećili.Vjeruj mi Bože najveći Oprosniče, u njoj nikad grijeha svjesnog nije bilo.Njena duša je od kristala . Čista , prozirna i nevina kao kad se rodila.

Poslije te molbe došla mi je neka snaga. Javio se mir i znanje da će sve biti u redu.Koliko to u ovim očajanim vremenima može biti.Dugo sam je umivao, kvasio i zalijevao vodom.Ona nije imala snage, možda ni volje.Nekoliko je puta skliznula u kadu.Nisam je dao.Digao bih je i ponovo pokušavao da joj dam svježine i povretim bar trun cirkulacije i snage.

Kada je počela pljuckati vodu, znao sam da je vrijeme da je odvedem da se odmori.Pažljivo i nježno sam je posušio. Srećom bilo je struje pa sam joj mogao fenirati kosu.Kako je bilo ratno vrijeme nisam očekivao neke mirisne kreme.A i ona nije bila njihov ljubitelj.Njena koža je mirisala onim blagim , opijajućim mirisom bebice.I bio je dostatan.I njoj i meni.

Ali presija silu ne moli.Obično, dosta zagrijano ulje je sasvim dobro za masažu koja jača cirkulaciju i ozdravljuje.Život me uputio u tajne masaže.I masirao sam je.Od kose preko svih ljepota do nožnih prstiju.Satima sam je masirao,Ponopvo i ponovo.Kada bi joj koža postala glatka , bez čvorića , sjajna i pucketava , a ona se počinjala uzbuđeno meškoljiti prestajao sam.Ogrnuo bih je lakom plahtom i legao pored nje.

Ona bi se okrenula meni lijevim bokom i tražila svojom desnom moju lijevu ruku.Držali bi se za ruke. Ona bi me ponekad grčevito stegla, da vidi da sam tu.Da me opomene da joj više ne bježim.Ponekad bi me poljubila.To je bio znak da joj pričam o ljubavi.O danima koje smo sanjali.O danima koji su nam ukradeni. O danima koje smo krali, a nismo smjeli .

Pričao sam joj i pričao. Volio je i volio.Molio se i molio.Predavao joj se i otimao je.Oba se davala i davala,Onda bi plakala i vrištala.

I tukla me, šakama po grudima.Nije me boljelo, jer ona nije željela da me boli.Bio je to očaj djeteta koje sada zna sve.Očaj žene koja zna da sve je tako moralo biti.I da niko nije kriv.I da smo oboje krivi.Krivi što smo se zavoljeli kao čista djeca i ostali djeca, koja čitav život traže put do ljubavi. A on im nije suđen.

Ne znam koliko je to dopiralo do nje.Ali se privijala uz mene i davala se.Poslije bi ,iscrpljena od bola i davanja ,na kratko usnula.Nisam se odnicao od nje.Kupka i masiranje. Kupka jutrom i večerom.Masiranje večerom.Tada bih je pokušao nahraniti i oprati.Nije se bunila.Između rituala , čitavo vrijeme je uglavnom spavala.Osim kada bi vodili ljubav.

Kada bi joj se damar vratio, ponovo vi se pobunila.Krivnja majke što je nadživila djete je bila jača od života.Ponovo bi se gubila .Ludila i vrištala. Ja bih kleknuo kraj nje, uzeo joj desnu ruku i ljubio joj prstiće.I molio se bez prestanka.To bi je malo umirilo.

Bol i grijeh je izbacivala iz sebe.Ja sam ga preuzimao.Je bol njena je i moja. Njen grijeh je i moj.Bol je bol, a grijeh je grijeh.Bol je iskon.Grijeh je prolazan jer Bog Milostivi prašta.Ako se grijeh iz ljubavi rađa ,oprostiće se.

Da li se radi oprosta mora ispaštati i bol trpjeti nisam siguran. Da se u bolu ljubav ne može ugasiti – to znam.I postaje sve veća .I naraste toliko da se ne može disati i mora se drugom biću pokloniti.

Neko će se sigurno pitati kako mi nije smetalo da je gledam nagu, da je kupam, masiram i vodim ljubav.s njom u trenucima kada je bila u koroti , umiranju i izgubljenosti?

Nikad nisam imao dileme.Marija Magdalena i ja smo se poznavali četvrt vijeka.Voljeli se od prvog dana.Znali sve jedno o drugom.radi grijeha bježali jedno od drugog. Radi srca nismo mogli jedno bez drugog.

Žensko tijelo je svetište ljubavi.Ako se gleda sa ljubavlju, ako se dodiruje sa ljubavlju i ako se ljubav vodi sa ljubavlju , nagost i tjelesnost ženskog bića je čedna i uzvišena. U toj ljepoti i ljubavi nema ništa skaradno i neprimjereno. Vjerujem ni grijeha. Bog Ljubavi će , nadam se oprostiti mogući grijeh.

Podavanje radi podavanja, nagost radi nagosti je gadost i grijeh.To je nama dvoma bilo strano i zasto se nismo stidjeli jedno drugog.

I još nešto , nisam preveliki čistunac , ali ni veliki griješnik. Ali ako je to jedini način da se spas život bilo koje žene, uvijek bih to učinio i preuzeo sav grijeh na sebe.

Nakon četrdeset dana davanja i uzimanja je došla sebi.I prvi put otvorila oči.Klečao sam pored nje i molio se.Osjetio sam njen pogled.Bio je to pogled anđela, nalik pogledima one tri ptičice malecke. Nježan , punn blagosti i neke snene radosti.

Otkrila je je plahtu i pozvala me sebi.Tri dana smo bez predaha vodili ljubav.Bez mnogo riječi i okolišanja.Vratili smo se u doba kada smo djeca bila.Djeca koja hoće samo da se igraju i jure.I vole.I vode ljubav.

Ti dani nisu bili bunilo i bježanje od tuge i boli.Ni bježanje od stvarnosti.Ti dani su bili poklon našoj budućnosti koju nećemo imati.

Bili su to dani umiranja od ljepote i sreće .Podsjećanje da je tako moglo biti, da smo znali ono što nismo znali.Živjeti svaki tren onako kao srce želi.Duša će se pobrinuti da ostane čista.Bili su to dani praštanja i opraštanja.

Jedno jutro me iz dubokog sna probudi jasno određena konačnost u njenim prelijepim crnim očima. Radost je sijala na njenom licu.U očima nije bilo suza ni tuge.Gledala me sa radošću i ljubavlju.

Pored kreveta , na peškunu od trešnjinog drveta bila je uredno složena nova , nikad obučena odjeća.Nisma trebao ni gledati. Odjeća koja je odredila dane moje mladosti. I pored njih uredno složen Lucin bijeli šal.

Uvukla se do mene naslonila mi se na grudi ,Uzela me za ruku i dugo je ljubila , na lice prislanjala i mirisala. Podigla se u sjedeći položaj i dugo me gledala.Meni je jedino na um pala jedna upitna rečenica.:

-Znaš li koliko te volim i koliko sam te čitav život volio Malena moja?

-Znam mili moj. Isto koliko ja tebe.Uvijek sam to znala.Zato nam nikako nije išlo.Zato se moramo razdvojiti.Ti moraš ići svojoj djeci.Njima trebaš.Meni si dao sve što si mogao.

Ustali su.Bez riječi su se obukli.Ona brilijantvo svjetlucavu bijelu anteriju na golo tijelo. Ovaj put je tijelo bilo voljeno i ljubljeno i sasvim se uklopilo u raskoš čudesne haljine.

-Eh , Marija Magdalena ljubavi moja.Hvala ti na dobroti i nevinosti kojom me miluješ.

-Uh, Dobri jedini moj, ljubavi moja ,kako ćemo mi jedno bez drugog?

Uze me pod ruku, vodi me preko dvorišta do zelenih vrata sa starinskim zvekirom. Prije nego ih otvori zastaje.Propinnje se na prste. Dugo me ljubi.

-Oprosti mili,ne plačem ja.Suze same teku.

Ona se smješkala dok je vrata otvarala.Ja je još jednom poljubim.Dugo, čvrsto , zaljubljeno i ljubavnički.

Prelazim preko praga , lijevom rukom onom od srca, joj uzmem desnu ruku onu od ljubavi i poljubim je vrhove prstiju punim poljbpce.Poljupcem rastanka.

-Oprosti mi Marija.Sve će biti u redu.Još uvijek smo tu.Srešćemo se.

Nastavio sam hodati ne okrećući se.Znam da mi je mahala i djetinje poljubce slala. Stisla je usne i nije plakala. Jaka je ona žena. Mora biti .radi ljubavi svoje.I radi nas.

Slegnuo sam ramenima , Ne okrećući se digoh ruku u znak pozdrava.Tako to rade odrasli kad skoro bez bez riječi ostavljaju voljenu , a uplakanu ženu.Ona me podsjetila – dasam odrastao čovjek i imam obaveze.

Polako krenuh niz ulicu. U meni praznina i teret godina.Ništa ne osjećam.Ni žal ni bol.Padaju mi na umtri,četiri misli.

-Niz brdo se sve kotrlja. Dok dišeš moraš živjeti.I nada može boljeti.Ženska i djetinja suza najviše boli.

Za rata nisam imao vremena da je posjetim. Morao sam za domovinu , za Bosnu svoju Zemlju Božije milosti, za Sarajevo Grad čednosti  život nuditi. Bilo mi je suđeno da preživim rat.

Poslije rata odrvenio .Godinama nisam ničega svjestan bio. Živ sam . Znam to , jer dišem i lomatam se ko muha bez glave.Ništa ne osjećam. Ljudi mi pričaju, ja ih ne čujem ili ne razumijem. Stađune ne brojim.Vrijeme ne osjećam. Steru me hridi , mraze me zime, kvase me kiše. Bije me žega. Često i glad. Hrane ima , ali ne mogu jesti. Sve me boli , a ne mogu uprijeti prstom gdje. Ništa ne osjećam. Ništa nije stvarno. Sve je iluzija.  I košmarni snovi . Mnogo je mrtvih u njima. Mnogo eksplozija i nestalih.

 Ne sjećam se mnogo toga. Tek , tamu svuda vidim i slutim. Pođahkad poneku iskru ljepote uhvatim kada na Boga Mudrog i Silnog ,djecu i tebe Marija Magdalena mislim.A ne smijem ti prići.Kad god smo bili jedno nesreću smo prizivali.Uglavnom.

Kažu doturi  neki PTSD ti se ko šejtan svezo , pa te proganja i mraku vodi. Još kažu ; kako ne bi . Roknut si više puta  nego to insansko  tijelo može podnijeti.Vidio si mrtvih i rakomadanih što um ne more spoznati. Izgubio si voljenih toliko da se duša ne može sama sastaviti.

Roknut a živ. Misao i duša sa pobijenom djecom i nestalim ženama , tjelo među živima. Nikako da mi svane kome ja pripadam.

Kao i nju , sin i kćer me spasili. I njihova nevina djetinja jubav uz Božiju pomoć . Morao sam se životu vratiti radi djece . Šta bi oni bez tatka svog  na ovom svijetu? Bili bi siročići. A zar svijetu nije dovoljno siročića bez njih.

Bog Milosrdni me prosvijetlio . Još ti nije vakat. Moraš svjedočiti o svemu što znaš., Kad dođe vrijeme  znaćeš kako i o čemu.

Poslušah Ga. Morao sam se životu vratiti radi djece . I tebe Marija Mgadalena , milo dijete moje , milosti puna. Na kraju i radi sebe.

I vrato sam se . I pisao i pisao. Zapisivao i zapisivao.Slikao i slikao. Danima i noćima.Bez prestanka.Godinama.I volio.

Bože milostivi koliko si mi ljubavi darovao.

I Bogu se molio .

Ljubav tražio i nalazio. U Bogu Jedinom ,  djeci , u ženama, u sjećanju , u danu svagdašnjem  , u nebu , u noći budućoj , u zvjezdama … i nalazio.

Joj Bože milostivi koliko je ljubavi u svakom tvom stvaranju.

I u tebi Marija , ženo čudesna. Uvijek si bila sa mnom i uz mene kad mi je bilo najteže. Bila si moja vjerna ljubav. Najveća . I najduže od svih.

-Uvijek sam te volio , Frka Frkice djetešce moje milo.

Ona mi mazno  obgrli ruku i stisnu se uz mene Znam da mnije :

-Tako malo treba za ljubav. Srce iskreno i vjera .

Osjetim da se sjedenje odužilo i da se sjena umora navlači na djetinje lice.

Ja je ispratih do kuće. Taksijem naravno. Ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Ratni aferimi. Spustiila se ona niže od Pašina brda. Odavno , od osamdesetih  u kućici u cvijeću , na našim Bjelavama živi. Mnoge se lijepe uspomene vežu za tu kučicu u cvijeću . I njene i moje. I naše.Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.

Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .

Ja po običaju sređen i uglađen, iako skoro  već đuturumim. Sav u bijelom.Samo je prsluk na leđima plavkastom svilom sjajio.Ono da se složi  sa kosom koja počinje sijedilom da se šatira  . Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć navike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.

Jednom se u jesen sedamdeset i neke se  zaljubih … nije dobro prošlo. Jednom se početkom ljeta neke druge sedamdeset i neke oženih …još lošije prođoh. E vala zakleh se u stađune  :

-Neće više meni jeseni i ljeta navlakuše i sačekuše raditi.

I nisu. Nisam bio baš čovjek od riječi kad su ljepote vladale mojim prostorom. Ali sam oprezan bio. I evo sada , jako je ljeto i  vruće je . Gorim , a znam da nije od vremena.  

Ona me pozva na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove.U meni nikad nisu stanovale nepodobne pomisli. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Tek poneku zaustimo i shvatimo, da sve znamo i da je sada sve prošlo vrijeme. Ništa se ne da vratiti , ni ponoviti. Niti izbrisati.

Ponekad jedno drugom ruku nježno stisnemo i poljubimo se. Nismo previše tužni,više nostalgični. Čak nam je radovanje susreta malo topline u srca unijelo.

Ustajem, kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti. Krajnje je vrijeme da krenem. Jer pomalja se ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to  ja. Kažem:

 -Vrijeme je da pođem.

Kaže sjedni, još jednu zapali.  Ajd’,poslušam je. Sad će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

“Hiljadu pahulja bijelih.”

Muzika teče, uspomene  mozak ubijaju. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.

Pogledam je.

Meni suze niz lice. Ono skoro.  Jedna izdajnička suza ,  u lijevom oku visi, ni tamo, ni ovamo. Treći put  u životu.  Marija Magdalena ulazi u  bijeloj anteriji, nov novcatoj, samo jednom , nekad davno , u jednom snu  obučenoj  Mislim da  u onoj suzi , Frka Frkica može vidjeti  svu svoju ljepotu i ljepotu i tugu  naših dana.

Vrijeme kao da se vratilo ,  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.

Ili kada su se vratili oni neki dani koje je grijeh pominjati. Kada se ta ista anterija oblačila, da bi se malo poslije radi ljubavi svlačila .

Kemo tuguje :

“Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja…”

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Normalno to je retoričko pitanje koje nameće licentie poetica .Ne mogu reći ;  Frka Frkica je nadmašila sebe.  Uvijek je bila takva. Nenadmašna u čaroliji koja oko posmatrača miluje i okovima nevinosti veže.

Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj  nježne ruke, ona ih podiše , one lelujaju , tijelo se uvija i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka Frkica iz Đul bašte , uvijek puna nade i života. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.Niz anterija se prelijeva krhkost hiljadu pahulja bijelih.

Slutim, ništa  ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje kraljevskog ćilibara, ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore.  Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć igrokazom uz tužnu  melodiju oplakuje.

Tužna je , budući muž  , nije njen  dragi , već očevog prijatelja iz Vranja sin. Dragi njen , Dobri bekrija će tu noć usniti i ona će se iz zagrljaja iskrasti i uplakana pobjeći.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne,  njena zla sreća je sa osmjehom neljudi čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri,  neko joj ništavilo utrobu kida,  priziva slijedeću nesreću.

Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki Frkici , onoj čednoj Mariji Magdaleni  što na krlilima ljubavi je htjela da živi. 

Kad pjesma stane , ona  na pod do mojih koljena klonu ,  obgrli ih  i prozbori:

-Umorna sam ti mili moj . Nizlječivo umorna .Mnogo je godina samoće i želje u mome tijelu.Samoće i ljubavi  bez tebe i dodira tvojih dobri i jedini čovječe moj.

Neznam da li se to PTSD vraća , ili je ostala navika da se mogu odvojiti od tijela i bistrog senzorja i gledati sebe kako se usporeno krećem kroz  vrijeme; sadašnje , prošlo , ponekad i buduće.

I vidim:

Dvije sjene male na podu pored mindera sjede.Ona mu obgrlila koljena i jeca. On je zagrlio , u kosu je ljubi Nešto joj šapuće , ali to ne mogu razbrati. Ne anlaišem , da li radi moje gluvoće ili joj dušom zbori.

Ona se polako smiruje  Igleda ga puna čežnje i nade.

I gledam:

On je zbunjen. Vrijeme i  je da ide, a ne može je ostaviti . Diže je . Ljubi je , kao da se  nikad rastajali nisu. Ljubi je . Radoznalo , plahovito ,   osluškujući zov njenog srca , što kroz usne ljubav pjeva.

Ona uzvraća poljubac kao djevojčica koja se prvi put ljubi. Radoznalo , nesputano , prirodno kako to samo djeca znaju.

Usne im se spajaju . Oči se gledaju. Ruke se još čvršće oko tijela savijaju.

Znam:

Oboje misle : Šta da se radi? Život je ponekad prelijep i ne treba ga odgurivati. Ako je i grijeh, ponekad treba zažmuriti . Oprostiće se. Ljubav nikad nije veliki grijeh.

Polako okrećem glavu.Nisam voajer, jer znam :

Podignuće je na ruke . Ona će mu sviti ruke oko glave. I ljubiće ga. Zatvariće oći. Vid im neće trebati. Za sjećanja ne treba vid. On će je nositi , pa zastati. Došli su do vrata. Ona će lijevom rukom tražiti šteku . Naći će je i otvoriti vrata. Ulaze i zatvaraju mi vrata pred nosom.

Shvatam :

Moja nazočnost bi svjedočila grijehu , a to ovom prelijepom danu ne bi bilo poželjno. Zatvaram oči . Tama me obuzima , misao se javlja:

-Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i oteti od zla , i čitav život voljeti i brati.

Možda?

A možda i ne?

Neće duša Marije Magdalene  Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici bojenoj čarolijom ljubavi ,subjektivne isključivosti.  

Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.

A ovo , dijete malo,  bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Princ bi u traganju za istinom i  u svojoj dobroti , opet odlutao.

Eh , kako je lijepo imati nekog , za ruku ga držati , ljubiti , u sobu odvesti , na dušeke i  jastuke  meke položiti i ljubav do zore voditi.Kada se dvoje voli vrijeme ne postoji .A oni su se u dva različita vakta očajnički voljeli , znajući da kradu zabranjeno voće.

Izlazimo prije nego se vrata prošlosti zatvore , a iza njih se vidi postelja u višednevnom haotičnom neredu.

Njoj suze ko biserna rosa  na licu, meni suze u očima, valjda se to pahulje tope.

Osjetimo; i srca i duše plaču.Slute rastanak. Njoj bez nade, u meni radost skorog viđenja.

Smirimo se i upristojimo. Valja izaći pred svijet. Još nismo sigurni da li je to isti ili sutrašnji sabah . Sinoćnji ili novi , današnji akšam.

Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem, poljubim  u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj se  dobroto moja,  milosti puna. Volim te. Čim završim pismenija eto mene tebi, što prije.

Ona se raznježi i naježi , suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Kako ti kažeš  mili moj. Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Budni nemaju šta raditi već samo olajavatii , tuđe brige voditi.Sve tračaruše odreda u džamije ili crkve idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju  i kakav glas nas grlice bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika  titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti po avliji razbacuju…

Zavjese u susjedstvu  se njišu.

Ljepota moja,  me zagrlila , čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine nas  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na nama, dok se pahulje lome i ne tope.Dva nestvarna prozirna anđela , očajnički kradu poslijednje poljubce iz ispijenog vrča ljubavi.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu anterije  nije vidjela četrdeset ili pedeset godina. Neki od škiljevca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavi gore.

U predahu ona šaljivo šapuće :
 -Šteta, mogli smo dobri glumci biti.

Ja se ne  šalim:
-Nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna,  nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.

Dok se rubini zalazećeg sunca  presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:

“Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje…”

Ona se odvaja,  teško i nevoljko , sli se ipak odvaja. Suze joj u očima.

Nije dobro ,mislim ja!  Marija Magdalena nikako nije dobro . Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem, trudim se da zvučim veselo:

-Vratiću se ljubavi moja, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći ćemo od sveg tad…

Uvijek taj Kemo i ti Indexi! Gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Ko sudbina. Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.  Neka ih, muzika ljubavi je to. Takve više nema,niti će biti.

Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:

-Kako ti kažeš, mili moj. Hvala ti za sve.Pamti me i voli .

Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce djetinje  šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne iodraslih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.

Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava se zatrese i klima -ne .Ona ulazi u kućicu u cvijeću, trošnu i zatvara  vrata.

Tišina .U njoj nestaju sinoćnji sni.

Pred  kapidžikom zapalih cigar , usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru.Nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To se život ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja , put je duži i snove priziva.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

-Hvala ti velika čestita i mila ženo, djete milo , mala ,velika Frko Frkice , Marija Magdalena ljubavi moja, najdivniji prijatelju i dobrota moja. Hvala ti za sve što si mi darovala. Nikad nije kasno da kažem volio sam te cjelim nevinim , djetinjim srcem-

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem. Javi se. Jal pospana , jal umorna , taji joj glas.  Može kaže,  sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.Tiho, čini se stidljivo zbori Marija i dodaje:

-I upamti uvijek sam samo tebe voljela.

-I ja tebe Volim Marijo ženo moja.Uvijek ću te voljeti.

Ona prekida vezu.U slušalici ono dosadno i nerazumno : tu…tu…tu…

Sutra  pred akšam sve natenane, po tabijatu.

Topla , skoro vrela voda , sapun, četka , žilet i miris.Češalj i kare glanc nov. Potom  teget plišano odijelo , bijela košulja , leptir mašna i svjetlo plavi pojas od kadife,nove modre cipele. Ostaje još da nabacim zejtin osmijeh na ozareno lice i pičim.

Srce drhti i pjeva:

 -Pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

Neko bi reko:

-Joj matorog mahalaša načisto pošandrco!

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

Taksi polako uzbrdo klizi do ulice kradenih noći, do malene kučice u cvijeću u kojoj ljubav stoluje.

Pred  vratima zelenim i ispranim Frka u rubin  anteriji leđima okrenuta stoji. Iz taksija se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Izlazim i priđem joj.Saginjem se da  je u kosu poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.

Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku Mariju zamjenio. Gledam je .Bijaše dijete kada je zadnji put vidjeh. Znao sam da će na majku ličiti. Malo je krupnije , valjda je nedavno rodila. Drago joj što je se sjećam  i bez riječi uvodi prosjedog zbunjenika u kuću.

A tamo, odar boli i tuge.

Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj , skoro sinoćnjoj , plavičastim safirima  optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu,  žeđ za životom, nevinost neugaslu, sa sobom, na nebo nosi.

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.

Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i samo mene čeka da na pute krene. Smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To  dijete moje Mala Velika Frka Frkica  je usnula.

Kraljica vrišteće boli ,Marija Magdalena čini se sni.

O Frko, Frkice , Marijo moja ljubljena , otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.

Čuti dijete. Ne progovara.  Neispavana od čekanja mene neuviđavnog, umorila se,  pa spije .

Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu tipkaju:

-Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj….

Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim  onaj dio između kose i čela i samo mi jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam , sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže :

-Ma'ma bi htjela i poljubac nježni koji sve znači.

Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da  se zbude.  Glupava mladost ili dušmani neki zli, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke Frkice ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.

Kaže, ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.

Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga  doli nas troje. Žao mi , persira me . Zaboravilo dijete da joj je čika Dobri napravio kavez za grdelinku.

Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Otac ga tamo za rata povukao.I nju je .Ali se ona mami Mariji vratila.Brat riejtko majci dolazio. Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način. Nema vrdanja.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio. Bjehu to dani ljubavi , dosanjanih snova  i grijeha. I drugi put joj nebo život uz mnogo ljubavlju poklonilo .I pride , za rastanak ,ona  nestavrna veče bjeline i oproštaja .Veče milovanja , iza zatvorenih vrata  i blještavila  hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu prinosim usnama i ljubim je.Prinosim čelu i opet usnama , i opet čelu i usnama.

I  čitam joj.

Izgubi se pojam o vremenu.Ponekad mi se čini da me njena ruka stisne kad je  nešto u srce bolno dotakne. Ja bi je u lice pogledao. Ali ona miruje . Tišinom miruje i smiješi se.

Predah pravim, hoću da joj ljepotu upijam . Znam joj svaku nevidljivu pjegicu na licu. Svaku otpalu trepavicu . Sve nevidljive dlačice što se iza osmjeha kriju.Čak i sada vidim nejasne obrise onih  bora koje se nikad neće roditi.

I vidim njenu dušu čistiju i prozirniju od kristala koja se nad nama nadvija , tvoreći mirisni oblak satkan u krhkosti ljubavi naših neubranih djevičanskih ljubičica.

Cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. ;mnijem , dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat , da je truje. I piće bacila. Samo joj kafa ostala. U praznu ispijenu šolju gledala ,Okretala je, iz navike u njoj znamenje tražila.. A njenog Dobrog nema, pa nema. Znala je da tako mora biti. Ne treba joj fildžan za to.Pa prestala i kafu piti.

Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Mariju Magdalenu čudorednu  gledam.

Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji  nešto sprema, a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,ljubavi moja gdje si sad?

Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada  su anterije bile sve .

Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. A kako li su Mariji , ljepoti mojoj pristajale..Imala je instikt proročice . Nepogrešivo je znala kada sam umoran , utučen od boli i skitanja.

Tada bi Jeli Leli Jeleni prišla i nešto joj šapnula. Zlate se pomalo ustručavala. Plašila se   ozbiljnosti njenih godina. Jela Lela Jelena bi s ozarila i  šapat Zlati  prenijela . Ova bi zagrlila Frku Frkicu i sve tri bi ušle u kuću.

U kuću bi ušle tri prelijepe insanke , iz kuće bi izašla tri nestvarna anđela , tri  nebeske hurije , u anterijama različitih boja.

Mojsije i Herco bi se baildisali . To njihove ljube za njihove duše ples nebeskih hurija  spremaju.  Harnmonika bi zatitrala. Tarabuk bi se tupom tišinom oglasio. Krneta bi zajaukala, gitara bi zacvilila.

Furije bi se rukama dotakle ,šalove u vis bacile i muzika bi krenula.Lagano , iz daljine , kao da se javlja iz dubine duše .

Ruke bi treperile , pogled se ka nebu uzdisao , velovi bi lebdjeli, praćeni bolerom , koji je i valcer , i tango  , ali nešto novo. Mahalski bolni sevdah sa ciganskim zovom duše.

Zlata je iskustvom srednjoškolske  prvakinje u trbušnom plesu Mojsiju mozak ko kanafu  u čvor vezala. On bi dušu u harmoniku izlijevao , a Zlata je to srcem i plesom uzvraćala.

Jela lela Jelena bi do Herce odlutala nježno se uvijala ne radeći nagle pokrete skutima i grudima da ga hercika ne bi heknula.

Frka Frkica je bila mnogo mlađa i najljepša od tri hurije. Njen ples je bio malo drugačiji , vođen usudom Koštanine čežnje i tuge . Bio je to ples jermenke , haremske čengije , koju su od dragog oteli i u harem zatvorili.

Svi su znali , to ona svom  Dobrom pleše. Na njegovom licu traži dopadanje i nježnost  kao refleksiju njenih pokreta.

Ja bih je netremice gledao ,u časnom čekanju da godine njene zrelost za ljubav sustignu i  dane o  bolu skrivao , da dijete ne uplašim.

Usporen ritam se polako pojačavao , hurije su lepršale. Muzikanti su glavu gubili, instrumenti su plakali , jecali , cvilili. Ali život je prelijep . On neće tugu rastanaka , hoće ljubav , hoće radost  dodira .

 Anterije lebde , žene ih ne stišću , raskoš ponekad bljesne. Muzika već divlja skoro da izmiče kontroli , a onda naglo prestaje.Prvo ukipi  gitara .Za njom krneta tiho pisne i utihne.Harmonika ostaje bez basova i samo vjetar šimi. Tarabuk samo tri lagana zvuka dijeli:

Tam  …Lela Jela Jelena do skuta Herčinih liježe.

 tam … Zlata se pored Mojsija Gnijezdi.

tam…. Frka Frkica koljena Dobrog grli.

On bi je u kosu ljubio i skrivao milsi:

-Eh Marija Magdaleno ,ženo vječna , gdje se gube  naša proljeća sretna.

Tišina. Mirišu zvijezde.Srca su puna ljepote i ljubavi.

Oni , mahalaši istinu znaju :

„Život je prelijep.“

Vrijeme žalobno , vrijeme sadašnje.

Ni velova , ni anđela , ni harmonike nema. Odavno je sve utihnulo i stazama bez povratka svojim usudom krenulo ,  ali muzika neka u gluvoću mi šapuće znane riječi :

“-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.”

-Eh Frka Frkice ,Marija Magdalena ženo moja  vječna , gdje se izgubiše  naša proljeća sjetna.

Nježno , najnježnije usne joj dodirujem, cjelov  za života željenog darujem.

Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.

Kao da me neka strujica tresnu, usne trešnjine boja i žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače , da vrijeme krene dalje.

Penđer  se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkud , grlica bijela, ptica malecka ,sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo , kao da su anđeli nevinošću  obojili put do neba.

Dugo pogledom grlicu pratim  i ona mene; dvoumi se. Ne mičem se da je ne preplašim. Sve grlice su plahe.Pogledava me , ali i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.

U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir. U njima , znano je , hiljadu pahulja bijelih večeras pada i ljubav vječnu steru. Dušom bolnom , srcem ranjenim molim grlicu da još malo ostane. Priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam.  Želim da mi svjedoči tome.

Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, djetinji ,  skoro pa ženski. Vidim skorilo se od tisuća požutjelih suza.

Ne znam šta se dešava . Um je varljiv. Zadnja scena se ponavlja.

“-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.”

-Eh Marijo Marija Magdaleno ,ženo moja  vječna gdje se izgubiše  naša proljeća sjetna.

Nježno , najnježnije usne joj dodirujem, cjelov  za života željenog darujem.

Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.

Kao da me neka strujica tresnu, usne trešnjine boja i žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače , da vrijeme krene dalje.

Penđer  se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela, ptica malecka ,sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo , kao da su anđeli nebinošću  obojili put do neba.

Dugo pogledom grlicu pratim  i ona mene; dvoumi se. Ne mičem se da je ne preplašim. Sve grlice su plahe.Pogledava me , ali i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.

U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima , znano je , hiljadu pahulja bijelih večeras pad i ljubav vječnu stere. Dušom bolnom , srcem ranjenin molim grlicu da još malo ostane. Priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam.  Želim da mi svjedoči tome.

Grlica  kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

Iščekuje. Radoznalo gleda u mene.

Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza:

Dobri moj,

Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj.

Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo,ono neko , veliko nešto.

Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti , vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepotu  neku  koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju.

Ali sebičan nisi bio, dio bajke si i nama , ali ostalim ženama svijeta poklanjao.

Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.

Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Ona druga djevojčica  je u tvoje srce ušla, ne i u dušu ,to sam znala.

Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Srce zna izdati , duša nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju  poštovala.

U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca,  više nisam  dolazila.  Do onih dana kada ste me ti i Marija Magdalena Grdelinka usvojili. Godinama poslije kada ste me ti i Luce trebali .  Ah , narazumni smo bili. Godinama poslije smo pokušali oživjeti nešto što je bilo nemoguće vratiti. Naši vjetrovi bjehu zapreteni prohujalim lanjskim snjegovima.

Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga plavetnog  djeteta, Luce malene . Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila.Moje radosti i ljubavi.Život je često bio podnošljiv.

”Srećom” nisam tugovala dugo kao ti, već koju godinu manje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi,  ranu neprebolnu , Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.

Dogodilo se to što se dogodilo. Za neke stvari sam kriva, za većinu nisam. Ljudi zli  i neki pogrešni odabiri su krivi.

Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.

Samo mi žao , koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli. Ti si je htio primiti, ne dozvoliše nam.

I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve nisam mogle.A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka naših noći  još uvijek čuvaš. I naše zabranjene jecaje i strasti  u noćima dugim listaš.

Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Joj , mili moj koliko smo znali šutjeti i srcima pričati.I bili sretni.Dovoljno da kasniji život  podnošljiviji bude.

Od trešanja onih i naših, besanih noći što su mrenju nalik bili,me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.

Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala.Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.

Htjela sam da se sjećaš  nježne Marije Magdalene , one tvoje krotke Frke Frkice , one malene djevojčice ,  kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih,i na tvojim skutima let završava, kao tvoje djetešce malo.

Jedini  moj , ljubavi moja

uvijek sam te voljela

Ti

oprosti mi

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

Zauvijek  tvoja  jedina   Marija Magdalena

 Dopisano

Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna,a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija.Valjda joj  usud vraća ono što je meni oteo.

Ako želiš i bajke tvoje mi čitaj , neće me više boljeti.

****

Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono u srcu mome  usnilo.

Ona i ova naša noć rastanka  je bila trptaj sna i ljubavi.

Dijete je samo to od života htjelo.

Ljubav i ništa više.

Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.

Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama. Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji.  To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta nebu šalje.

Dunjaluk  osjeća da se nešto veliko događa.

Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.

Odleti  grlica bijela sa rubin ogrlicom put vjenčanog prstena na vratu. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice. Znam , tamo ćekaće me . Odleti i dio moje duše sa njom.

Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te.

Uskoro eto i tebe meni, zaslužio si.

Tajac.Tišina.

Tišina i tajac.

Samo pitanja.

Kako, šta i zašto? To će poslije doći.

Sahranjena pored majke,brata i sina.Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Najstariji sin nije mogao doći, posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to, predobra.

Prelijep i sunčan je dan bio.

Na godišnjicu , kiša je lila ko iz kabla.Vjetar je žestoko gijukao i lomio granje. Kisnuo sam . Lice mi je ispirala kiša , koja se stapala sa vodopadom suza . Bio sam sam .

Nataša se iznenada prije nekoliko mjeseci pridružila neprežaljenoj majci Mariji.

I evo ih , jedna pored druge . Do njih Mali princ.Tri prelijepa , nevina  anđela . Mati, sin i kći. Moja ljubav , moje djetešce i njena dječica

Bjeli , glatki kamen sa njihovim imenima kiša stere i umiva.Znam da nisu tu, u zemlji mokroj i tavnoj. Njima je mjesto gore, u bjelini i plaveti sjajnoj. U hladovini gdje nema sunca žarkoga, ni tuge i boli ,gdje rajske rijeke vječno teku i sjaj Gospodnji obasjava njihova blažena lica .

I znaju koliko ih volim.

Amin Gospode.

Kraj

Grdelinka

A onda se ,  u svom tom halu , Dobri vrati u moj život.

Bijaše maj mjesec  , dan sunčan i ugodan . Ja u bašti  , zadeverala se oko  zelja , mladog luka i salate. Dobro je rodilo. Meni drago , trud se isplatio. Djeca mi „pomažu“ . Čeprkaju lopaticama  imitirajući mene. Uče se . Meni je bitno da su mi na oku.  Pusti strah.Koga lešinari napadnu i vrapca se boji. Ne ispuštam ih iz vida.

Skupljam zadnje strukove povrća kad se sin oglasi:

-Mama, neki čiko nas gleda.

Prepadoh se. Nisma čula da je neko ušao  . Znam da sam vrata zabravila.A i jako su škripala. Podigoh pogled i prenerazih se. Dobri stoji i posmatra nas. I mene i djecu. Pogled mu blag , oči zasuzile ,  lice nasmiješeno , vidi se da uživa.Odavno se ne zbunih.

-Uh , gdje me nađe !

Ovako prljavu i neurednu . U  starim muževljevim pantalonama , izblijedjeloj bluzi , zemljom zamazanoj pregači, s motkom u rukama  punim zemlje nisam izgledala nimalo reprezentativno .Šest dugih besanih godina se nismo vidjeli – a ja ovakva , zapuštena i nikakva , prava zemljoradnica. Ma kakva zemljoradnica – prava pravcata seljankura.Sreća da su djeca , kao i uvijek bila uređena i čista.

On nam priđe .Pruži  djeci dva paketića. Plavi za sina , roskasti za djevojčicu.Nasmijem se u sebi. Nikad se ne mijenja . Kao autista . Tačno po tabijatu. Ona me upitno pogledaše i prije nego im dadoh odobrenje uzeše poklone. On ih nježno pomilova po kosi , zagrli dugim zagrljajem i poljubi ih u kosu i lice , zagledajući ih.  Začudih se , nisu se otimala i bježala. Prema nepoznatim su uvijek sumnjičavi i divlji. Klonuli su se tujina i sakrivali iza mene. U njega su gledali sa radoznalošću i u nekom  skoro veselom iščekivanju.

Priđe mi polako netrtemice gledajući me u oči . U ušima mi zašumi onaj isti glas koji sam srcem pamtila i  koji se u meni u snu  javljajo , svako veče ,svih ovih godina godina nesusretanja.  Ni glasan ni  tih , milozvučan i pristojan,na momente promukao ,malo usporen i pokroviteljski:

– Imaš prelijepu djecu Marija Magdalena. Gledao sam vas i uživao . Oprosti mi.Nisam htio da vas prepadnem.Dođi mi, da te zagrlim ljepoto mila.  Još si ljepša nego prije. Godine su ti donijele raskoš , plemenitost , blagost i smirenost. Pruži  mi ruke Ptico  malecka .Nedostajala si mi. Ne boj se neću ti ništa nažao učiniti.

Gledala sam ga ne trepčući.Pitanja i  pitanja su mi se komešalo  u mislima. Kako? Zašto? Zbog čega?Kojim dobrom ? Zbunjenao mu pružih  desnu ruku , koja je podrhtavala. Jedva sam susprezala drhtaje koji su se okomili na moje tijelo , iznenađeno nježnim  pogledima i znatiželjiomnakon  godina praznoće i negledanja.

On je primi lijevom rukom .Bihe se obazirao na zemlju. Dlan na dlan. Javi se toplina i nježnost. I prepoznavanje . kao da se nikad nisu razdvajale. Poljubi me u vrh prstiju poljubcem, koji je bio tek dah njegovih ustiju.Desnom  rukom okrenu dlan , i pomiluje ga. Kao da ispituje  da li ima žuljeva od ratarskih poslova. Poljubi ga ,  prinese čelu , pa spusti ruku do usana i poljubi je još jednom . I opet je diže do čela i na tren prisloni. Zatim mi dlan prisloni na svoje lice , zadrža ga na tren i još jednom poljubi. To isto ponovi i sa lijevom rukom.Zatim me blago privuče sebi,zagrli i poljubi u vrh čela gdje se ono sa kosom spaja.Ni očinski , ni bratski , ni ljubavnički – jednostavno, prirodno i sasvim čedno i uzvišeno.

-Izvini na bliskosti. Kad nekog poštuješ i cijeniš  , ovo je u mojoj obitelji način da to pokažeš.I molim te oprosti mi što sam nepozvan banuo u svetost tvoga doma. Nisam imao drugog načina,ni izbora. Možemo li ,ako imaš vremena,malo sjesti na verandu da ti objasnim zašto sam došao.

– Može , kako ne može.- drhtuljim ja, a srce bije i ludi, radost umnožava.

Zborim , a gorim .Ruke i dlanovi mi trepere od njegovih poljubaca i dodira.  U meni se sjećanja bude. Može mili , samo traži , daću ti sve ; vrišti moj tugom zapreteni um. Kakva obećanja  , kakvi zavjeti. Vratio mi se . Ne dam te , nećeš mi više bježati . A nažalost damari su damari , nada je nada , a realnost nešto sasvim treće.

Bespogovorno znam da će me njegova časnost  zaštititi od mene same.

Djeca se zagledala u Dobrog kao u rod najrođeniji.Bez straha , sa povjerenjem.  Nikad majku nisu vidjeli sretniju . I nikad  nisu vidjeli  da je neko tako toplo i blagorodno gleda i grli, slično kako majka  njih gleda i grli.  On ih nježno primi  za ruke i povede ka kući, govoreći im da su prelijepi i jako čisti, da mu je drago što ih je upoznao.

 Popesmo se na verandu. Djeca se zabaviše otvaranjem paketića i razgledavanjem poklona. Bili su baš kao da su novogodišnji. Dosta raznovrsnih  slatkiša , bojica , balona i teka . Dvije velike igračke. Veliki plavi  trkači auto  sa upisanim  brojem pet za sina  i velika lutka bebe crne kose , koje trepće očima i zove mama  kada  se položi, za kćer.

Iznesoh limunadu. Ne zbog toga što ne dam da se u kući pije alkohol, već zbog toga što znam da on nikad preko dana ništa od otrova ne prinosi ustima. Igrom sudbine  imala sam u kući ružice i iznijela ih uz limunadu. On mi  se blago  nasmješi  i izusti samo jedno sjetno :

-Eh , Frka frkice , mori mome ubavo – nedostaješ nam.

Raznježi me i postidi.Reče mi da okvirno zna sve što mi se dešavalo  i mojoj sadašnjoj situaciji. Zaista ga sve to  boli i duboko je ožalošćen , ali on  nema  nikakvog prava da se  mješa u bilo šta.. Žao mu je što je tako , ali drugačije ne može biti.

Sada njemu treba pomoć , ne baš njemu direktno  , ali ne može biti direktnije. A on osim Frke Frkice  nema nikoga  kome može pokloniti povjerenje i  vjerovati mu , da će uraditi sve najbolje što se može.   U nekim njegovim davnim danima postojala  je jedna divna djevojka,jedna krasotica, koja se odvojila od njega i pošla svojim putem.Život je odveo u drugi grad.

-Morala je ,-kaže ona.

-U redu je , nema ljutnje.- kažem ja- Sve je to prelijepi život.

Nastavili smo živjeti svoje života. Njen život je pošao po zlu . Ja sam upoznao tebe. A onda si se ti udala  i otišla . Prhnula u tujinu ko neka preplašena  Ptica malecka.Tih godina kada si bila u Vranju , igrom slučaja smo se krasotica i ja ,  jedno zlohudo  veče , puno košmara dodirnuli. Pokušao sam da joj pomognem . Nastradali smo i ona i ja  , skoro na smrt , ona malo više , ali joj nisam pomogao. Nije dala.

Prije par mjeseci se vratila svome domu. Jednoj prelijepoj maloj kučici u cvijeću.Ali prazna je ta kučica . Ona već deceniju nema nikoga svoga. Ima samo mene. Vratila se jer nije dobro. Ona to krije , ali ja sam saznao da nikako nije dobro . Naime one večeri kada smo se poslije godina susreli , kao što rekoh,oboje smo dobro  stradali , skoro na smrt. Ja sam se uz Božiju pomoć i dobru njegu  oporavio u par dana. Ona je zaglavila u gipsanom koritu od glave do pete. Kičmena moždina joj bila na par mjesta skoro prekinuta. Par pršljenova je bilo  smrskano.

Mjesecima je bila na ivici života i smrti. Izvukla se. Iako je njena iznimna ljepota bila netaknuta,ostale su  teške i vidljive posljedice.Pereza facijalis , odnosno ukočenost lica i teška  pokretljivost vrata  kao posljedica prignječenja kičmene  moždine i arterije na atlasu , petom pršljenu , je nekako i najlakša posljedica pada sa drugog sprata. Slaba , invalidska pokretljivost udova  ,okoštavanje i srastanje kičmenih pršljenova su se pretvorili uvrlo bolnu , progresivnu  i neizlječivu akutnu bolest.

-Mahalskim riječnikom , najebala je ko žuti.

Oprosti mi na neprimjenrim riječima. Pogodilo me ovo sa krasoticom.Ne znam koliko dugo vremena za život ima. Doktori kažu maksimum dvije tri godine. Vjerovatno manje. Koliko , teško je reći Ja sam pokušao da joj se približim , da joj ponudim pomoć. Glupko ! Zaboravio sam na njen ponos. Nije željela ičiju pomoć, moju ponajmanje. I odbila je na vrlo specifičan ,  neuobičajen  i njoj svojstven  način.

Uvijek je imala izuzetno izražen smisao za nadrealni humor. Par puta sam joj dolazio na vrata i lupao zvekirom. Nije se javljala , iako sam znao da je tu. Zavjese na prozoru koji je gledao na kapiđik su se jedva primjetno micale. Bio sam uporan . Išao sam na vrata jedan , dva , tri puta u nekoliko dana. Muk i tišina. Reko bi čovjek napuštena kuća u kojoj duhovi obitavaju.

A onda četvrti dan vidim prozor je malo odškrinut.Obradujem se . Aha , jes kako ne!  Ugledam cijev floberke kako se ispod zavjese pojavljuje i  javi se strahovit  bol ispod koljena  na lijevoj nozi , tačno na mjestu gdje sam već u mlađim danima imao dva otvorena  loma. Aferimi mladosti. Jedno kvrc i lom , treći put na istom mjestu. Znala je gdje će šicati. Preciznost joj je garantovala titula državne prvakinje u streljaštvu. Znam da ju je sigurno boljelo više nego mene i da je plakala . ali to je bio njen način da mi na fin i konkretan način kaže da se gubim i da ne želi bilo kakvu  pomoć od mene.

To je bilo prije mjesec i po dana.Noga je zacijelila . Nadam se . I sada bi na scenu trebala stupiti ti. Molim se tvom toplom djetinjem srcu i milostivoj duši da nam pomogne ,ako je ikako moguće. Trebaš joj prići i pomagati joj koliko možeš. Ne pitaj me kako znam da tvoju pomoć neće odbiti!

-Eh , Dobri Dobri , za tebe bi sve učinila .  I za nju . Vidim da je sirotica i nesrećnica , skoro kao i ja . I da pati. Ali šta ću sa djecom. Nemam ih kome ostaviti. Ako djeca mogu sa mnom , onda ću dati sve od sebe da joj pomognem.

-Hvala ti ljepoto mila. Djeca su itekako dobro došla u mojim razmišljanjima  da  te prihvati . Ona izuzetno voli djecu. Bila je jedinica. Nikad se nije igrala sa drugom djecom . branili joj. Princeza i zatucana mahala,i te nadobudnosti.Svoju nije imala.Osim mene:Ja sam bio njeno dijete.To mi je često govorila A ona je ostala veliko dijete, željno igre sa drugom djecom . Sada pred izvjesnom i neumitnom  konačnošću je pogotovo  željna nevine i bezuslovne  ljubavi,koju samo djeca mogu dati. Za novac ne brini , ja ću ti ga dati. Ona se istrošila i sada živi od neke minimalne penzije. Jedva spaja kraj sa krajem.

-Ovako ćeš … -dade mi nekoliko okvirnih uputa i dodaje- Nikad joj nemoj lagati. Ni  najmanju sitnicu.Ima šesto čulo za iskrenost, i izuzetno je cijeni.

Na rastanku me čvrsto zagrli , onako kako to očevi rade i ponovo poljubi i kosu:

-Čuvaj se Anđelu mili. Moliću se da sve bude u redu.

Ustade , priđe djeci , poljubi ih u kosu i ode. Nije se okrenuo. Učini mi se da mu se ramena malo tresu.Onda se ispravi i zatvori kapiju za sobom. Poželim potrčati za njim i moliti ga da se vrati i da…

Lude li žene, milsim ja. Šta usamljenost može učiniti insanu? Pokušavam na samoću svaliti zepretene damare, koji buknuše svom silinom.Vali sreće me nakon tisuću godina boli preplaviše.

-Meni je moj Dobri, moj jedini bekrija na vrata došao. Treba me.

Na stolu je ostavio kovertu, U njemu je bilo dosta novca. Meni i djeci bi bio dovoljan za tri mjeseca. Uz novac i cedulja.

“Oprosti mi Marija Magdalena.Molim te. I hvala za sve.

Zaista nemam nikoga  osim tebe kome bih mogao vjerovati da će sve uraditi kako treba.

Tu je novac za mjesec dana. Dio za Krasoticu , dio za tebe. Ako bude nedostajalo novca ili ti bude trebalo bilo  šta , odmah me nazovi  , broj ti je na dnu  cedulje.

Eh , malena malena , Frko Frkice.

Moglo nam je biti … ali sve je u redu.

Vjerovatno je za tebe ovako najbolje.

 Bog ti je dao zlatnu djecu , najveće bogastvo koju  žena , čovjek može imati.

Čuvajte se ,

 I hvala ti  , činiš mi neprocjenjivu uslugu.

Nikad ti se neću moći dovoljno  zahvaliti i odužiti.

Uvijek sam znao da si ti moj anđeo.

Sretno Ptičice malecka.

Sutradan  se sredim ko usplahirena djevojka pred prvi sastanak  , obučem sebe i djecu u najbolju odjeću   i uputim se u mahalu. Djeca ne ispuštaju iz ruku ogračke koje im je Dobri poklonio.  Čitavo veče su se igrala i zaspala  sa njima. Eh , taj Dobri . Uvijek  je volio poklanjati i znao radovati one koje voli i one do kojih mu je stalo .

Znala sam tu ulicu , zapravo znala sam sve bjelavske mahale , još od vremena  džuguma i raznošenja  mlijeka. Bila je odmah iznad Dobričine ulice. Kada sam došla do zapisanog broja , kapija mi je bila dobro poznata. Uvijek mi se činila pomalo samotna i mistična. Nikad  nije bilo nikakve kretnje iza zatvorenij zelenih vrata sa velikim zvekirom. Zidovi oko vrata i dvorišta su bili od trorednog  ćerpića ,  bijelo bojenog  i visoki .Vođena djetinjom radoznalošću  uvijek sam zavirivala  kroz ključaonicu i vidjela samo fragmente oblutaka i raznobojnog  cvijeća u avliji.

Pred vratima zastadoh.Bila sam pomalo neodlučna i uznemirena Šta ako ne uspijem  ući ? Šta ako me sirotica odbaci? No , kao da čuh dobro poznati umilni glas kako mi zbori:

-Ništa se ne boj. Samo zalupaj. Sve će biti u redu.

I bilo je.

Zalupah onim manjim  zvekirom , koji metalno odjeknu niz ulicu gubeći se u Dobričinoj ulici , kucajući na prozor njegove sobe. Zavjesa na prozoru zatreperi. Izvjesno vrijeme potraja muk. Onda čuh kako se kučna vrata otvaraju. Neravnomjerni  ,teški koraci  ženske osobe u nanulama koje nabadaju  i klepeću preko kaldrme, a zveket štapa im daje takt.

Čujem zveckanje ključeva , zvuk metala koji grebe bravu i vrata se polako otvaraju. Tek toliko da proviri  prelijepa glavica. Ja se zabezeknuh.  Da nisam znala ko sam i šta sam pomislila bih da sam susrela davno nestalu  bliznakinja. Sve isto :  i stas i rast , i vrana boja i dužina kose kose i bjelina lica i usne ko trešnja , bijeli zubi ko niska bisera, dvije rupice u obrazima .Jedino me  umjesto mojih tamno smeđih očiju  , ispitivački gleda blještavo , hipnotizirajuće,tirkizno zelenilo , čija je beskrajna dubina naglašavala samosvjesnot.

Zagleda se meni preko ramena, lijevo i desno i onda otovri vrata. Kao daje odahnula:

-Nije tu?  Reci , brzo i ukratko šta ho'š!Nemam ja vremena čitav dan na kapiđiku zjale komšiluku  prodavati.

-Čula sam da vam  treba pomoć. Meni treba posao ,neće me niko sa djecom , a ja ih ne mogu ostaviti nikome.Mislim da  možemo pomoći jedna drugoj.

-On te poslo i naučio šta ćeš reći.

-Jeste Dobri me poslo i rekao da vam treba opomoć . i Još je dodao ; samo govori istinu i sve će biti u redu.

– A jel’  ti rekao da ti nemam čime platiti.

To mi nije rekao , ali je rekao da vam je dužan mnogo toga  i da će me on plaćati, da vam se bar malo oduži.

-Lukav je on i pametan. Zna me dobro.Znala sam da će izvesti neku bravuru.Tebe mi je poslao, sa dvoje djece. Zna da sam slaba na djecu i nesreću. Da mi je poslao neku od onih njegovih  šmizli i pizdunki, ne bih im ni otvorila. I nije on meni ništa dužan . Ili jeste? Ne znam – moram dobro razmisliti ko je kome dužan.

Otvori širom vrata :

-Upadajte , šta čekate?

Uđosmo. Djeca se bojažljivo  gledaju , kao da se boje štapa. Ona ih veselo pogleda i baci štep  skoro do trijema.

-Eto , nema više štapa. Nisam ja zla baka ili maćeha. Ja sam vaša nova prijateljica i družbenica vaše majke. Dođite da vas zagrlim i  poljubim . Lijepi ste mi i čisti ko anđeli. Zovite me teta  Grdelinka. Uh,teško ime .Ne, bolje je teta Lepa.

Djeca me sa nadom poledaše, ja klimnuh glavom . Oni ipak sa nekom  malom strepnjom krenuše ka krasotici.  Ona prvo zagrli dječaka , jer se vidjelo da se on kuraži i zaštitnički ide ispred sestre. Teta Lepa  ga nježno primi  za ruke i dugo ga gledala upijajući bistre dječije oči, kao da mu želi čitati sudbinu iz očiju.

– Bićeš ti jak dječak . I samosvjestan. -Poljubi ga u obraz.- Želim ti mnogo sreće.

-A ti ljepoto malena šta ti čekaš. Dođi da te gledam i poljubim te rumene obrašćiće.

Djeca kao da namah izgubiše strah , prihvatiše joj ruke , dječak lijevu , djevojčica desnu i zakoračiše u hladovinu trijema natkrivenim lozom. Posjede ih na klupu , ona sjede prekoputa njih u stolicu na ljuljanje  Rukom pozva Frku Frkicu :

-Odmah počinješ s poslom . Idi u kuhinju sa lijeve je strane hodnika , na stolu je limunada i neki slatkiši. Iznesi nam to i iznesi stolicu za tebe i pravi nam društvo. Kada su se djeca počastila , znatiželja ih povuče da razgledaju avliju , jer tako nešto nikada nisu vidjeli.  Kao sva lijepo vaspitana djeca nisu pravili nikakve neugodnosti i zijane.Otkrivali su neki davno zaboravljeni svijet koji su ponekad u slikovnicama nazirala.

-Lijepa su ti djeca . prelijepa. I vrlo pristojna,čista i vaspitana. Od tvoje djece  nisam ništa drugo očekivala. A ti kako si ti? Kao da te zlo malo zaboravilo.

Htjedoh da je upitam kako me zna  i ko joj je pričao o meni. Ona se tužno nasmiješi:

-Marija , mogu li te tako zvati. Vidiš Magdalena ,  u mahali nema tajni. Samo treba dobro načuliti uši  i na prava vrata pokucati. Ja sam jednom davno , više se ne sjećam kad , kako i zašto zabrljala sa Dobrim i vjerovatno ga dobro povrijedila. On mi nikad nije zamjerio, a ja mu upravo to zamjeram – njegovu velikodušnost i praštanje. I uvijek sam pratila s kim se druži i koja je sa njim.Bez ljubomore i zavisti. Nisam željela da ga neka opajdara zgrabi.Tako sam upoznala i tebe.  I ne plaši se. Nikad mi on ni jedne riječi nije progovorio o bilo čemu što nema veze sa mnom. A mahala je i divna i sveznajuća . I čudna i poštena . I misaona i pomalo staromodna i stroga. Mora takva biti da bi opstala. A mahala nikad ne šuti .Osluškuje i sve priča , samo je treba dobro i pažljivo slušati. I razabrati istinu između glasina i redova. Ništa loše nisam čula o tebi.

Nisam znala šta da joj kažem . Još uvijek sam veoma malo znala o njoj , a još nisam naučila da osluškujem mahalu. Vremenom , uz Grdelinku  sam naučila mnogo toga. Mnogo više nego sam znala. Čak nisam znala ni šta znači Grdelinka.Mislila sam da se ruga sama sebi . I jeste , ali na svoj pomalo iščašen način. Ljepota koja je  u nerazumu  poletjela,  pa se nagrdila. Poslije sam pročlitala da je Grdelin dalmatinski  naziv za pticu  koja se u nas zove češljugar  ili štiglić. I da je ptica prelijepih šarenih perki, divno izgleda i pjeva.

Prvog dana mi je rekla:

-Majka si , odmačica , a čujem da si radom stvorila raskošnu baštu.Ja sam sebe nagrdila i ne mogu skoro ništa raditi . Il me boli ili nemam snage za bilo šta. Kao što vidiš sve je zapušteno.Tvoja jedina briga je da to dovedeš u red. Sama ćeš odlučivati kako,  koliko i kada  ćeš raditi. Ja neću o tome razmišljati, niti imam volje da se petljam u to. Ako se ne plašiš da ću loše uticati na djecu , ja bi im pravila društvo  i zabavljala  kad ti budeš zauzeta.

Jedno vrijeme , primjetila sam , pomalo me podzrivo gledala , bojeći da nisam tu da je špijuniram.  Tu sam bila čista . Niti bih to radila , niti mi je Dobri ikada upitao za bilo šta osim :

-Kako je ,kako su djeca i kako si ti i treba li ti novaca, dobrice moja?

Ni ona nije pitala za njega.Kad bolje razmislim oni su bili tabu tema jedno za drugo. A opet , osjećala sam da jedno o drugom  znaju sve . I o prošlim i o sadašnjim , a sigurna sam i o budućim danima. Oni su rođeni u mahali. Živjeli mahalu , osjećali je i znali je osluškivati.

Jedinu asocijaciju koja se odnosila na Dobrog  bi izgovorila kada je bila izuzetno tužna ili kada bi je tijelo i um boljeli:

-Eh  Marija , Marija ! Obadvije smo uprskale.ono najljepše što nam se u životu desilo.

Tada bi okrenula  lice zidu  i zamolila me.

-Idi sad mila molim te. Umorna sam . Treba mi sna.

Bila je to istina , ali znala sam i da ne želi da vidim njene suze i očaj.

Vakat  se unormalio. Nije više bilo haotično.Bila sam dosta energičnija i opuštenija , skoro vesela. Djeca su osjetiula promjenu na bolje , pa se više nisu grčevito stiskala uz moje skute. Sa  Lepom, koja im je prestala biti teta , a postala im nerazdvojna drugarica u igri , su postali nerazdvojni.Normalno  , ona u okviru svojih mogućnosti. Kao da je živnula. boja joj se vratila u lice. Od onog prvotnog bacanja , više nikad nije uzela štap u ruke . To joj je nosilo dodatne muke u pokretima , ali nije žalila.

Kroz igru , bez naporisanja i  naturanja  ,  učila je djecu vrlo korisnim stvarima .Sin se pokušavao nametnuti kao kolovođa . Ona mu nije branila , ali se ipak trudila da ne prekorači prag djetinje igre i prije vremena sazrije.Iako  je prije godinu dvije izrasla iz pelena ,kćerku mi  je učila kako da bude Princeza koja razmišlja svojom glavom. Djeca su je voljela toliko da je osmjeh neprestano obasjavao lice Grdelinke.

Ponekad bi tražila moj pogled i nijemo zahvaljivala na milodarjima koje smo  joj djeca i ja poklanjali.Nije mi bilo krivo i nisam bila ljubomorna. Ona je radila ono što ja u svom svom bolu i halu nisam ni znala, ni mogla.Zapravo gledajući ih , učila sam kako se postaje kompletna majka i kako se djeca vole na Stvoriteljov  i majčinski način.

Istovremeno , ta druženja su izbrisala sve nedoumice.Kada je shvatila da joj nisam neprijatelj , da može imati povjerenje u mene , otvorila se, na pomalo neobičan načim.Uzela me pod svoje. Nije se nimalo ustručavala  da me podučava i ukazuje mi na nedostatke. Nije bila uvijena i pažljiva da me ne uvrijedi,  kao Dobri ili plahovita i ljuborodna kao Luce.rekla mi je :

-Divna si i prelijepa  žena , ali imaš falinki . Nisi ti kriva . Život te nije mazio. Nisu primjetne , ali ćemo ih ispraviti i oplemeniti. Nemoj se ljutiti , nisam gruba , ali život me naučio da je najbolje istinu govoriti jednostavnim riječima, bez uvijanja. Kome se svidi  u redu je .Taj neko je svjestan  i dovoljno inteligentan da shvati da mu želim dobro . Kome se ne svidi , daleko mu kuća od mene. Ionako nemam vremena za bacanje , a imam još mnogo posla obaviti.

U neko doba , shvatila sam da je moj boravak kod Grdelinke  bilo jedno ugodno druženje , u kojem se iznad mojih dnevnih obaveza uzdiglo prijateljstvo i nauk. Tek sada sam postala svjesna koliko malo znam i koliko sam gladna znanje. Ona nije bila nametljiva u sponzorstvu. Jedna ogromna soba  , koja je zauzimala čitavo potkrovlje bio je njen   „ocean tišine i sna“.

Nije ona sročila to ime . od roditelja je naslijedila naziv „naša biblioteka“. Kada se Dobri gubio u bogastvu , čarolijii moći njene riznice ,jednom joj je u nekom djetinjem zanosu rekao :

-Bojim se da se jednog dana ne izgubim u ljepoti ovog Oceana tišine i sna.

Ona mu se nestašno smijala i mazila se ,uživajući u tim pohvalama , datih njenom biću i tjelu i njenoj biblioteci. Bila je i malo ljubomorna što je dio zanosa odnijela riznica znanja. No , opraštala mu je. Bio je savršen   i temeljit učenik .Upijao je i jednu i drugu čaroliju ,  znanje i ljepote koji su mu se neuslovljeno nudili .Bockala ga je da je veliki ponavljač i da voli ponavljati i utvrđivati  „gradivo“ , dodajući  tim  raskošima  svoj potpuni udio. Jendostavno njegov „ocean tišine i sna“ , vremenom postajao je čudesna čarolija.

A nije ona prva koja ga je uputila u riznicu znanje. Njena baka  ga je uzela i stavila pod svoje pokroviteljstvo godinama  prije nego  je ona počela živjeti kod nje . Unajmila ga je da joj pomaže u avliju i vrtu .

U mahali je to normalno. Djeca počinju hamaliti najteže poslove sa devet , deset godina. Socijalizam je mahale skrajnuo u stranu. Nabjedili su je  da je zaostala , zatucana, antidržavna i protivnica promjena, novih tekovina i napretka. 

A nije .Znala je to teta Vera. Mahala se samo povukla u sebe , braneći svoje tekovine i čestitost. Niko joj nije mogao oteti vjeru u Boga Jedinog. Nije htjela prihvatiti nauk pogana. I njihov najveći grijeh i jeres.

Oni njima nema Boga. Jes , kako ne ! Da bogda im Bog Silni i Mudri  podario nagradu kakvu zaslužuju.  On nagrađuje i za činjenje i za nečinjenje.

Zbog te anatema se u mahali teško se živjelo. Država ju je osiromašila. Otela joj sve što je imala. Imanja , njive kuće , bašte i  dala   to  gladnoj i neukoj raji . Sirotinji i bijednima koji su za cekin prodali Boga.

Odrasli su teško dolazili do bilo kakvog posla. Bilo je vrijeme kada su se  bezbožnici trudili da što više ponize i ugnjetavaju  pravovjernike. Tradicija je priječila da im žene rade. Djeca su se morala boriti za koricu kruha od malih nogu. Odrasli bi ih bacili u svijet i rekli im :

-Borite se i uzmite dio vaših kolača koje  vam  je vjekovna bijeda i glad otela.

Tako je i Dobri radio za moju Baku.Ona je bila jedna osamljena , slabašna starica koja je voljela svoju kučicu i malo imanje oko nje. Nije to baš bila mala kučica. Imala je dovoljno prstora za život velike porodice. Ona je imala sina jedinca , moga oca , doktora,čuvenog hirurga koji je živio odvojene od nje u velikom stanu.Njegova žena nije šmekala starinske nazore svekrve. Njih nije teško nabrojati. Čast , poštenje , plemenitost i tradicija.

Dobri ko Dobri. Pažljiv , nježan , dobar , vrijedan i poslušan, bez mnogo riječi je slušao sve što mu se kaže. Dirnuo je srce usamljene starice i ona ga je zvala i kad joj je trebao i kada nije.  Vidjevši toliku ljepotu i predanost  odlučila je da mu pomogne da uspije u ovom svijetu,koji je alergičan na iskonsko dobro. Otvorila mu je vrata naše biblioteke  i pustila ga da istražuje.

Takve knjižnice u privatnoj kući u mahali i čaršiji nije bilo. Znači ni u gradu. Za jedno jedanaestogodišnje dijete to je bila knjižnica na vrhu babilonske kule. Kad bi završilo sa poslom  , uvijek , bez izuzetka bi rekao:

-Izvinite teta  Vera  , mogu li sada otići po malo znanja.

Mojoj baki se sviđala njegova pristojnost , jednostavnost i želja  za znanjem. I poticala bi te ulaske u začarani svijet riječi , priča i bajki . u svijet poetike i mudrosti.

Počesto bi ga zatekla kako ujutro spava sklupčan  ispod velikog  stola za kojim je, davno nekad sjedio njen upokojeni muž i  uvijek nešto čitao i pisao. Primjetila je da to dijete radi isto kao i njen muž. Kao da ga je gladao i i upućivao da je on sada nasljednik starog bibliotekara i preuzima  brigu o knjigama.

Biblioteka je živnula.Nestalo  je prašine i paučine. Police su se blistale  . Knjige kao da su se same nudile. I vidjela je da je sve knjige kojima  je promjenjeno mjesto , vraćena na pravu policu. Bio je precizan i tačan , kao da ga duh moga dede učio  katalogizaciji.

Ja ga nisam viđala jer sam subotom dolazila kod bake , i to ne baš redovno. Poslije sam saznala da je u porodici Dobrog subota uvijek dan porodičnog okupljanja. A za moju baku dan je to bio dan odmora od bilo kakvih radova, u kući i oko nje.

Poslije iznenadne smrti moga oca baka počela poboljevati , a ja sam se osjećala suvišnom u novoj vezi moje majke koja je započela, a da se seni moga oca nisu ni ohladile.

Sjeća se , mislila je da je superiorna u znanju i iskustvu , ali njegov jednostavni  pristup je malo postidio i ona je morala ispočetka  sve čitati i učiti , da bi provjerila njegove , opaske i pitanja koja je sam sebi postavljao.

Ona je pripadala jednom užem akademskom krugu koje je voljelo voditi duge diskusije i polemike o nauci, umjetnosti  i svakoj drugoj  datosti u okviru savremenog filozofskog i životnog trenda. I voljela je pokazivati svoju načitanost i elokvenciju. On nije bio peviše razgovorljiv . Nije se upuštao u diskusije i rasprave.  Postavljao je pitanja , ali nije davao odgovore. On ih je znao. Ali to je bila njegova istina. Neko drugi istu stvar vidi na drugi način. Pjesnička sloboda i promatračeva interpretacija je istina svakog subjekta  u datim korelacijama .

Kada bi o prošlosti i Dobrom  pričala ,lice bi joj poprimilo tako nježan i blag izraz lica , tako da je njena bjeličasta ljepota postajala skoro svetačka. Onda bi joj sjena prešla preko lica i ona bi se vratila u stvarnost:

-Čitaj mila , sve pročitaj . U tom njegovom oceanu tišine i sna su skupljena skoro sva najmjerodavnija pisana i slikovna znanja od postanka svijeta do danas. Dok čitaš , pamti i razmišlja o pročitanom . pitaj se zašto je nešto ovako ili onako. Zašto je tako,a ne drugačije.Ako nešto ne razumiješ , čitaj ponovo. Možeš i mene pitati, ali je ti ne mogu otkrivati istinu. Moja znanje vrijedi samo za mene, odgovaraju mom senzibilitetu i genima. Svojim uplivom te mogu uputiti na pogrešan trag.

Čitala sam i čitala. Otvorila su mi se neslućena prostranstva , koja su činila da moj um  polako postaje jedan skoro potpuno novi univerzum. Bila sam to ja Frka Frkica , nepromjenjena i luckasta  : Marija Magdalena , žena  koja je  nosila svoje teško  breme. Dani sa Grdelinkom su me oplemenili. Naučila sam razmišljati i shvatala da sve ima smisla. Da je život skup ukupnosti  svih bića u okruženju ,pa i špire , u kojem svako ima svoju ulogu i reverzibilno djeluje na ostalo.

Naučila sam da u svijetu mimo našeg  uma postoje iste zakonitosti i uzročno posljedične relacije. Shvatila sam da da moj bol i moje nesreće nisu usamljene. Počevši od Eve i njenih kćeri sve do Grdelinke i mene. Što je čovjek neukiji i manje svjetlosan ,to mu se njegovie traume i nesreće čine većim i neprebolnijim.  Nikad me Grdelinka nije upučivala šta ću  ili kojim ću redom čitati. Nekad bi smo se očešali o nekoj temi  i najčešće bi Dobrog uveli u naše razgovore.Kao da je on bio dio tog njegovog oceana tišine i sna, koji je ponovo oživio u trošnoj kučici u cviječu.

Grdelinka , djeca i ja smo procvjetali. Kućica je bila naša oaza mira. Ja sam je , uz pomoć Grdelinke oživjela, sredila  ,i vratila joj sjaj iz vremena njenog djetinjstva. Često sam vidjela suze radosnice u njenim očima i onaj blagi djetinji pogled ,koji kaže da je ona samo dijete ispunjeno srećom  i ljubavlju. Priznala mi je da je sve okolo nas podsjeća na dane kada je Dobri bio skoro dijete i kada je bila najsretnija u životu. Tako je i on uređivao i sređivao  avliju  i kučicu .

I meni se javi jedna pakosna crtica i ne znam zašto ote mi se:

-I tebe Grdelinka moja. Oprosti izletilo mi.

– Nema veze . ne ljuitm se . istina je . Sve je ličilo na bajku , a ja to nisam znala cijeniti. Mislila sam – još je dijete. Romantično i zaljubljeno, ali samo dijete. Nisma ga željela prljati i vezivati. A on me tako  tužno gledao , kao dijete koje kažnjavaju i otimaju mu nešto iz ustiju , a ono ne zna zašto.

– I meni  je počesto  nalikovao na dijete koje ne zna šta će sa mnom i šta će sa nama!

-On dijete ? Hajd , recimo u pravu si. Ali on nikada nije bio dijete.Čini se od kako se rodio A opet, uvijek će ostati dijete Ne volim mistiku i nadnaravno , ali on kao nije sa ovog svijeta. Ponekad me strah od njega , ali još veći strah za njega.Ljudi ga lome .  Muškarci pogotovo. Ne njega direktno , on ih zaobilazi i vješto manipuliše sa njima. Ali muškarci čine zlo ženama  i djeci. I nejakima. A to on ne može podnijeti. I zato je tako pun ljubavi i nježnosti prema ženama . I djeci… I moli se Bogu. To mu jedino preostaje. On pomaže koliko može , ali zna da je to nedovoljno. No , to što on radi zarobljava zauvijek. I javlja se zahvalnost  za ono što čini ,ali i ljutnja što se ne bori za sebe , da sačuva ono što ima.

– Možda ga strah da se potpuno preda ili jednostavno nije od jedne žene- usudim  se  izvaliti nešto što mi  ponekad okupira misli.

– Mislim da nije to. Koliko znam nikad se nije priklonio drugoj ženi dok onoj prethodnoj nije dao sve što je mogao i što je ona željela uzeti.Prije će biti svjesnost da se protiv sudbine ne može niko boriti. Čak se uplivom ili insistiranjem  sve može zakomplikovati.No, manimo se Dobrog. Njemu je kako mu je , a i nama. I ako ćemo biti iskrene njegov ocean tišine i sna svima dobro dođe. Insan se malo odmori i opusti. Uživa u jednosatvnim stvarima . Živi dan za danom i usporeno. Vidi rađanje i zalazak sunca i  pojavu mjeseca. Čuje šum rijeke i ptica let. Radosna dječija graja miluje i nježi naše duše .Ljubav duboko zapretena u nama nikad neće nestati i razlijeva se svuda oko nas.

-Život je zaista  prelijep , zar ne malena?

Gledajući veselu djecu , preporođenu Grdelinku i osjećajući ljepotu i miris ove oaze  ljubavi , potaknuta poznatim riječima  i istinitosti konstatacije počnem plakati. I dok se suze lomataju niz lice , shvatam da sam mnoge prelijepe  stvari  propustila  jer im se nisam znala radovati. I za ove suze milosrdnice ,  za ljepotu ovih mjeseci i moje odrastanje kriv je Dobri.

Da , zaista učeći i družeći se u bajkovitom okolišu , počela sam razmišljati na jedan sasvim drugi način , sazrijevati i odrastati .

Bože milosti i ljubavi , hvala Ti.

Prođe godina , dvije  , tri… Tihu  idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali.

Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline  , mahalaši , njegovi drugovi su  smislili plan. Nisu mu htjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve , odreda su bile milosrdne.

U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo ,  a da oni ne zamuhuraju feštu  svojim prisustvom . Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I  viđu čuda i jada , prava pravcata epidemija. Svi su imali istu boljku :

-Lat .Dg.Papilloma linguae

Grdelinka i ja smo se i pored svog  strahovanja za Dobrog morali smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem  je obznanio  da su  nezapamćena fešta i cirkus trajali  skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; deset dana i devet noći.

Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna. Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i energične ekstraktilne reakcije prvotno zbunjenih dotura .

I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome  ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj..grabusio . Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.

Kako Deba reče , ono po mahalski:

-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak  Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu, mitsku  izraslinu na jeziku .

Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni  san. Ne i izbrisao.

 Deba  je morao priznati da je on mahali  proturio baju  da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne  u smislu funkcije  probavnog trakta.  To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija  , a i prilika da se mahalaši skupe na „oproštajnu“ feštu  

Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , po izlasku sa maksilofacijale mahalom je proširio  drugu novost.Ne zna kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavatikako je Kosara umrla,zašto se Fraka udala,Grdelinka heknula sa drugog sprata, Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje su se sve izgubile.

Možete misliti  kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna sestra  Luce i Dobri u doktorskoj sobi  sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce  , ili je Luca postala časna medicinska  sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali posla .

Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi ,  i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez teksta i sa strahom klimao glavom:

-Ovo neće izaći na Dobro !

I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu koji se , možda ,mimoilazi sa ovom pričom.

Nekako o tim dešavanjim  , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da je još uvijek na dunjaluku i da se rađa  novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu.Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti je popuštala. Samo je postajala još svjetlija , skoro prozračna.

Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.

 Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.

Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :

-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama  pokušavao spašavati od karanluka , a da sam  ga je tjerala  što dalje od sebe , tako   što bi ga svaki put  povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom .  Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički  boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje. Svetila sam se što me pustio da odem od njega.

Kada sam letjela sa drugog sprata  nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a  ja sam postala sirotica i Grdelinke.

Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari. Niti će! Jer ja sam , uvijek za uvijek , njegova krasotica.

 Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha : morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.

Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se  nije mogao predati drugoj i voljeti je , dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati  sve i više od toga.

Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište  naše ljubavi. U njemu su ,  obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši  dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali  neumitnost.

A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena  i da nema nikakve veze sa mojom:
-Oprosti mi ,molim te . Nekad  zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve  veze sa stvarnošću. Ti  si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te ponekad dotaknuti. I pazi se – ljudsko zlo nema granice.

Jednog dana u predvečerje  mi sa osmjehom i živošću  , koji nisu slutili dobro  , reče , zapravo  zamoli:

-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve naše tužne  aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .I hvala ti.

Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena pereza facijalis. Zaista je izgledala kao u najboljim danima ;kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac stotinjak metara niže do Dobrog.

On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje.Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.

-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren  zaboraviti!

Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne  ruke. On se nije bunio . Samo je veselo slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo  slobodnim  rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on  moju kćerkicu. Neki neupućeni  posmatrač  bi pomislio :

– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!

 Tiho uđosmo. Odvedoh ga  do njene sobe.  Ona je spavala. Bila je tako  smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da  joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom  svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više im nije mjesto na ovoj prolaznoj čekaonici.

On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg , Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječ , iako on skoro ne otvara usta :

– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm…

A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:

-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…

Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki  prvovjernik pominjanjem Boga  počinje novi dan , svako novo poglavlje ,  svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.

Čujem i riječ :

-Amin !

Ali to  ne izgovara on  , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren  budi i ponovo usni.

Ne znam , neka uzvišena ljepota me ganu i ja glupavo pomislih:

-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.   

Sakrijem misao , jer sam naučila  da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli.Moja misao kao da nanovo  probudi  uspavanu ljepotu :

-Dobro mi došao ljubljeni  moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali zemljom , a zaljubljeni bila djeca koja žele samo da se vole , igraju i ljube. Pričaj  mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo

I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje . I pričao … 

Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i držao joj ruku . Ponekad bi je poljubio , u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.

Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne divne prošlosti , jednog sna , jednoj bajci  koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati  i biće zapisana u vječnost.

-Bila jedna kučica u cvijeću .

U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav vječna .Godinama .

Kučica svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana  , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja  , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom  i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica  i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.

Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su ;ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro.Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.

 I bi kao što stari kažu :

-Sve ima svoj početak i kraj?

Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci.Zapada velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše se.Devet godina je  vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom  iskupili.

I evo njega , na koljenima kleči  i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoči njihovom zavjetu.

Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ljubi ga i izusti:

-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , svim srcem te uzimam za muža.

I zatvori oči .

Svešteno lice izgovori : Amin , ostalo znate i u žurbi ode .

Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje i nježnosti bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .

On se izu , leže kraj nje . Normalno sa lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji je.

Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.

Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

On je i dalje  drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga .  I priča joj:

-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te.Voljela je nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i oni nju. I mene  sretnika . Očaran ljepotom njenom  , sa njom sam  snivao najljepše snove i evo  nudim  joj svijet na dlanu.

Tugo moja , ona mu ne odgovara.

Međutim ,jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiće mu se usnama ,nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.

Marija Magdalena Grdelinka, Krasotica i Sirotica je imala trideset jednu godinu kada je  Božijom  Milošću uznesena na nebo .

Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.

Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane.

Uf! Jes kako ne ?- hulili bi skeptici.

Ovih nekoliko godina kod Magdalene su napravile veliku prekretnicu u mom životu. Na bolje i na gore. U svakom slučaju nisam loše prošla. Mužu smo nedostajali , i djeca i ja.Rijetko nas je viđao , pogotovo zadnjih godinu dana , jer sam zbog pogoršanja Grdelinkinog zdravlja rijetko išli kući .A iskreno , nije mi se išlo u dom u kome nema ljubavi i topline , u kome me sve podsjeća na bol.

Muž kao da se promjenio. Nije išao u kafane. Nije se opijao. Vodio je kućanske i baštenske poslove kao da mu je to jedina briga u životu. Dok smo se družili , igrali i učili  sa Lepom primjećivali smo promjene u kući .I bilo je vrijeme, ali…

Namještaj iz Mitinog vakta se zbog neodržavanja  pohabao i propao. Moj muž je komad po komad mjenjao . Stari izbacivao , novi ubacivao.Kada smo se definitivno i konačno vratili kući poslije Magdaleninog  usnuća, namještaj je bio skroz promijenjen.

Nažalost u krivoj zamjeni. Ovaj novi je bio jeftin , kičerski i od lošeg materijala. I djeca i ja smo žalili za udobnošću Grdelinkinog starinskog namještaja. Čak nam je nedostajala masivnost i jednostavnost Mitinog izbora.No, šutjeli smo i navikavali se.

I ja i djeca smo zazirali od muža.Nikad nismo bili bliski , a ovaj odlazak od kuće nas je još više udaljio. U domu , kao i prije nije bilo spontanosti ni radosti. Djeca i ja smo bili jedan svijet , a muž drugi. Mi smo rasli , učili i napredovali . Muž je stagnirao i zaostajao u Mitinom i očevom vremenu i sjeni njihovih nedjela.

Odnosi se nisu promjenili.   On je jedno vrijeme , ponovo pokušavao da mi se približi. Ja sam bila ukočena i hladna.Nikako nisam njegovog oca izbaciti iz glave . Znam , greška loših odnosa  je bila do mene. A vjerujem da je i njegovoj glavi bila blokada , iako se svim silama trudio da mi udovolji, jer sigurna sam volio me do fascinacije.

On bio tipični provincijalac , malo drvenastog mozga , skoro neobrazovan , prosječne vanjštine i romantičan ko krampa.U suštini bio je veoma dobro biće. I takav oženio je prelijepu Sarajku , vrckavu , elokventnu i samosvjesnu. No,to je bila njihova druga neprebolna tačka.Nismo imali o čemu razgovarati.

Mene  je još  progonila ljubav prema Dobrom . Muž za nju nikad nije saznao.Nisam željela mješati svetost svoje ljubavi i gorku vezu  osuđenu na propast. Instinktom primitivca on je osjetio da osim njegovog oca i njegovog smaknuća , prisilne udaje i Mitinog bauka , ima još nešto što mu  krijem.

Polako se sve vraćalo na ono staro . Normalno to je loše; i to nije bilo sasvim normalno. Moje obrazovanje kod Grdelinke mi je dalo jednu novu vrlo široku  intelektualno notu i on je uvidio da se jaz među njima produbio na njegovu štetu.

Kada je Marija Magdalena sahranjena  Dobri mi je dao ključeve kučice u cvijeću:

– Marija Magdalena je meni dala ovlaštenje da se brinem o kući i okućnici i raspolažem sa njom. Jedini uslov je da ti imaš  neogrničeni i bespogovorni pristup biblioteci . Želi da nastaviš sa učenjem i obrazovanjem.Da neometana imaš svoj Ocean tišine i sna. Postigla si mnogo , i u Grdelinkino ime te  molim  nemoj nikada ubiti tu glad za znanjem , šta god se desilo.

Sin se sve više priklanjao ocu .Vođen instiktom edipovog kompleksa vidio je kako blejim u Dobrog , iako sam to pokušavala zatomiti. Bilo mi je žao , jer između Dobrog i mene nije bilo ništa i ne smije biti . U braku sam . I ja kao i on poštujem svetost braka, bez obzira kakav on bio.A i buntovnost  pubertet je imao udjela u sinovljevom rasuđivanju.

Vremenom sam subotom  počela odlaziti Magdaleninoj kući. Znala sam da Dobri subote  posvećuje obitelji. Kćerku sam vodila sa sobom. Sin nikada nije išao sa nama , ali je vođen  muškom ljubomorom znao nenajavljeno banuti. Meni je bilo svejedno . Nisam radila ništa loše , ni javno , ni skriveno. I naučila sam :

-Šutnja je zakon! Što manje priče i objašnjavašnja, to je manje prostora za neuka i neprimjerena  pitanja i neumjesna zaključivanja.

Kćerka je cvjetala i rasla. I marljivo učila. Bila je veoma radoznala i željna znanja. Na majku. Postale smo prijateljice. Kada je molila da joj pomognem  u njenom neshvaćanju težih zadataka, zvala me mama Marija.Meni je srce raslo ko Mongolfijeov balon, a srce bubalo ko zvona svetosavske crkve na Jurjevo. Nas dvije smo zaista uživale  u miru i tišini našeg Oceana.

Iako sam nevoljko prihvatila ključeve, jer su nosili ogromnu obavezu , bilo mi je drago zbog ogromnog povjerenja i nade kojeg su Grdelinka i Dobri imali i polagali u mene.Kasnije će se ispostaviti da je to bila spasonosna odluka za mene i djecu i našu budućnost.

Muž je opet počeo piti i izostajati. Ponekad ne dolaziti kući. Nije imao ljubavnicu. Osjetila bih to. Radio je nešto gore. Počeo je kockati.Nesređen bračni život vodi alkoholu. Alkohol u meanu. U meani imaš dva izbora: ženske ili kocka. I jedno i drugo je jazuk , veliki belaj i ogromni trošak.

Gubio je posao za poslom. Ali uvijek je uspijevao da nađe novi. Kasnije ,  kada se Luce več upokojila , a Dobri bio tek dobri duh kojeg sam rijetko viđala , naučila sam da čitam jezik mahale. Saznala sam da su mu Luce i Dobri svaki put, kada bi jedan izgubio  ,našli  novi posao  . Preko  povjerljivih posrednika , da niko ne zna za njihovo dobročinstvo i uplitanje.

Usukao se i užutio, Postao je neuredan.Silila sam ga da se upristoji. Još uvijek sam imala koliku toliku kontrolu nad njim.Povremeno bi se primirio, ali slast  kocke je bila jača i ponovo bi se vratio novom poroku. Čak mi se čini da je u tom zlu niklo jedno dobro. Manje je pio. Vjerovatno zato što je redovno  gubio i nije imao novaca za velika opijanja.

Ali jedno zlo nikada ne isključuje drugo . I onda krene lavina. U jednoj raciji uhapsili su ga i zatvorili , zajedno sa grupom koja je dijelila strast prema krivičnoj kocki. Svi su osuđeni na zatvorska kazne. On je dobio najmanje. Šest mjeseci. Bio mu je to prvi prekršaj , a mislim da je i Luce povukla neke veze.

No,to nije sve. Dugovao je jako mnogo novca  na sve strane. Normalno da su vjerovnici mene pritisli. U prvi mah  bila sam izbezumljena i raspamećena. Onda sam se sabrala. Znala sam šta mi je raditi.

Uz saglasnost sestara , koje su se odrekle očevine u moju korist ,prodala sam  Mitinu kuću i imanje, sa rokom iseljenja od par mjeseci . Dok se snađem.Podmirila sam sve dugove i meni je ostalo dosta novaca na računu.

 Prodaja Mitinog imanja meni je donijelo veliko olakšanje. Kao da sam odbacila neki ogromni teret sa leđa. More su postale blaže i sve rjeđe. Strah je polak nestajao. Nisam se više okretala i bilo me je manje strah nepoznatog.

Prvi put sam imala svoj novac i bila sretna . Jes da je bila očevina , ali ipak , zaslužila sam ga. Da bih izbjegla bilo kakvu nesreću tražila sam rastavu i dobila je u kratkom roku. Muž nije pravio probleme.

Za ostatak novca  nisam mogla kupiti nikakvu kuću, čak ni kućerak. Oldučila sam iznajmiti neku kučicu na Bjelavama.

Nisam morala.

Kada belaj krene onda on krene i ne zaustavlja se dok se nesreća ne umori. A kad krene razum , on umnožava sreću.

Nikad nisam prestala subotom ići u Ocean tišine i sna , odnosno Magdaleninu kuću. Traganje za srećom   nije prošlo nezapaženo. Nedugo pošto sam postala raspuštenica , jedne subote  prvi put  od  Magdalenine smrti sam vidjela Dobrog, kako ulazi u dvorište.

Kćerka ga se sjećala i radosno mu potrčala u susret. Zagrlio je i poljubio u kosu. Kao i obično u ruci je nosi dva paketa. Nije zagledao okolo , kao da je znao da mi sina nema. Dao je pakete kćerki i rekao :
-Ovaj je za tebe , a ovaj drugi  za tvog brata. Molim te da mu ga ti lićno daš.

Sjeli smo na trem , kao u Magdalenina vremena. Ja sam iznijela kafu  i limunadu, izvinjavajući se što nemam slatko. Nisam očekivala uvaženog gosta koji se , sto , poslije godina udostojio posjetiti me.

On se nasmješio , obradovan i zadovoljan mojim  sarkazmom. Otvori fasciklu koju je držao u ruci. Izvadio je   list  papira.

-Molim te pročitaj!

Njegov svečani i ozbiljni ton me malo kosnu.Uzeh papir i stadoh čitati :

Ugovor o darivanju

Marija Magdalena iz Sarajeva , ulica Č. bb br. LK … koju će u odsustvu po punomoći br. 296.. od 10..09.1978. zastupati   i Dobri Š. Iz Sarajeva , ulica S.A.br. LK …

i

Marija Magdalena R. Iz Sarajeva , ulica  Sedernik bb brj LK … ,

sklopili su 14.09.1979. 

 UGOVOR O DAROVANJU

Član1.
Marija Magdalena Krasotica posredstvom Dobri Š.  (u daljnjem tekstu:Darovatelj) ovim ugovorom daruje svojoj prijateljici i dugogodišnjoj družbenici  Mariji Magdaleni R. (u daljnjem tekstu: Daroprimatelj ) svoju nekretninu, tj.  kuću sa okućnicom 480 m2 

Član2.
Nekretnina iz člana 1. ovog ugovora se sastoji od kuće koja se
  se sastoji iz dnevne sobe, dvije  spavaće sobe, dječije sobe, kuhinje i trpezarije ,tavanske prostorije ( biblioteke) kupaonice , toaleta , predsoblja i trijema  ukupne površine 78 m2 i okučnice površine 402 m2

….

Prestala sam čitati. Papir mi je ispao iz ruke.Sledila sam se . Pribrah se.Drhtavih ruku podigoh papir. Podigoh pogled i susretoh se sa budnim i zantiželjnim Dobričinim očima.

-Tvoje je samo samo potpišaš i odeš sutra sa mnom da ovjerimo ugovor i izvšimo knjiženje. Sređeno je da se sve odmah obavi.

-Ovo ja ne mogu primiti . Ja ovo nisam zaslužila.- usne su mi se počele tresti i suze su mi krenuše.

-Ehej , polako Malena. Čemu suze.Marija Magdalena Krasotica bi bila tužna da je ovdje.A sigurna sam da i gore negoduje. Vjeruj mi,zaslužila si svaki milimetar nekretnine. Ti i tvoja djeca su jedina porodica koju je ona ikad imala. Imala je oca , mater i baku ali oni su živjeli svoje živote i skoro da nisu imali vremena  za nju. Odrasla je sama i sama se o sebi brinula. Poslije je imala mene.Ali kratko vrijeme . Par godina.  Bilo je kasno .Mi  joj nismo mogli pružiti mir , spokoj i radost kao vi. Ona nije bila od puno riječi. Ali rekla mi je da  ne postoji ništa čime vam se  može odužiti. Njeno srce je ogromno , i kad nekog zavoli onda je u stanju dati i svoj život.

-Nemoj me siliti molim te. Ne mogu ja to.Ja se njoj ne mogu odužiti na ljubavi , podršci , utjehi i strpljenju. Prihvatila me u svoj dom jedno neuko, nesrećno i ranjivo  dijete . Kao rod najrođeniji . Izašla sam kao samosvjesna, obrazovana dama i sretna majka.

-Milo moje . Zadnje tri godine ste joj vi bili sve. I radost , i smijeh , i društvo i rod , i oslonac i pomoć .Umrla je sretna i ponosna  zato što je imala vas. Bez vas  bi proživjela  par gorkih , turobnih i samotnih mjeseci, umirući na parčiće i velikom bolu;fizičkom i mentalnom.

– Ne mogu to prihvatiti. Ti si joj muž. To je tvoje.

-Znam to ,  milo moje. Ali ti si nas ponovo spojila.I  njena poslijednja želja  je da te usrećimo kao što ste vi nju i nas .I moja želja je istovjetna mila. Da nije bilo tebe i djece , Marija Magdalena i ja ne bi imali četrdeset dana sna , da proživimo sve one dane koje smo ranije živjeli i bar malo nadoknadimo vrijeme koje nam je pobjeglo.

Priđe nam njena kćerka . Zasitila se paketa:

-Zašto plaćeš mamice?

– Bi li ti voljela živjeti u ovoj kući? Mama plače jer joj je teta Lepa poklonila kuću.

-Jupi . Mamice.Kada ćemo preseliti. Jedva čekam. Hoćete li mi čika Dobri napraviti kučicu za jednu Grdelinku. Vidjela sam Pticu malecku da već nekoliko puta pravi gnijezdo, ali joj ga druge ptice kvare.

– Hoću mila. Već danas ću ti napraviti kuću za prelijepu Pticu malecku, nalik duši naše Grdelinke.

Kćerkina radost i njegove rijeći su me prelomile.

Napokon sam imala svoj dom . Pravi dom. Jedini dom. Svijetli dom bez tuge i aveti prošlosti.U njemu ću ostati do kraja života. Srećna i voljena. Tužna i manje više nemilovana. Radosna i manje više neljubljena.

 Osim onomad…,eee i uh!I potom….augh!

Grijeh veliki  je o tome pričati. Jer krivac je kao i obično moj,nikad prežaljeni Dobri.Možda jednom , da olakšam duši grijehe, kad mi se vakat istine približi.

Mitin usud

Godina dana u Vranju a mlada nije osmjeh nabacila na lice. Srce me boljelo Nisam bila mlada . Udala sam se , ali um je priječio da to prihvatim. Neću to. Ja sam Dobrog mlada. Samo je on moj muž… a nisam znala šta se desilo kada se probudio tog jutra kada sam pobjegla da me udaju.Šta se zbivalo u nejgovom srcu i umu kad je otvorio i oči i vidio da njegove suđenice nema. Bojala sam se da sam zauvijek zatvorila vrata jednog nestavrnog sna.

Da se razumijemo : nije meni bilo loše u Vranju : Mladoženja je bio ljepuškast , malo vranjanski sirov, još uvijek nedorečen , nježan i brižljiv. Bio je zaljubljen u mene od prvog susreta. Čak i za Vranje moja je ljepota bila nešto veliko i nedoživljeno. Uz to , bila sam kćer Mite Bekrije . Eheej! Nije to bila mala stvar. Skoro čitava varoš se izredala na čestitkama.

No , imao je falinku, zapravo dvije.Bio je moje godište, ali mlad i zelen. Mislim da sam mu bila prvo žensko koje je dotakao u onom iskonskom smislu. Ma , da je imao svo iskustvo svijeta ništa mu ne bi vrijedilo. Završio je ekonomsku školu , nije se mogao školovati dalje. Nije se imalo , a nije bio ni pohitan na učenje. Tražio je , ali nije mogao naći posla.Majka mu je radila. Zaposlila se , morala je.Prvih godina tkako je muž zatvor fasovao da bi prehranila kćer i sina prodala je tri njiva. Četvrtu da namiri miraz za kćer , da je bar udomi. Sin joj je čeprkao oko velika bašte  i tražio posao. Meni se ništa nije prigovaralo. A nije me bilo ni briga. Nisam ja ovo htjela. Moje je udaja za mene bilo moja robija.

-Eh , Dobri , Dobri . Oćeš li ikad znati cijeniti moju žrtvu? – Sažaljevala sam sebe , iako nisam bila načisto da li sam u pravu.

Srećom moje neveselo lice su pripisivali stidljivošću mladenke. Čak i kratki , brzi odgovori nisu nikom smetali. Svi su hvalili mladu i zaista iskreno bili zadivljeni njenom ljepotom i njenim odjevanjem. Za vrijeme druženja sa mahalašima skupila sam pet anterija. Ne zna se koja je ljepša od koje. Sve ih je vezla Jela Lela Jelena uz pomoć Zlate.Ja sam ih malčice doradila. Jedna je imala smisao za vez i boje , druga za umjetnost i detalje. Ja za nevinost i znanje o mom tijelu.

Ali nije me samo brinuo Dobri. Za godinu dana bi trebao mladoženjin otac  izaći iz zatvora. Niko nije znao da je osuđen za moje silovanje . Za nešto blažu kaznu , da mene poštedi javne bruke , Luce je s njim dogovorila antidržavno djelovanje. To nije bila neistina , šuškalo se u Vranju o tome , ali nije bilo dokaza. Naime kao i sve varoške mahale i Vranje je žigosano kao nazadne , destruktivna i antiprotivna varoš. Logično prednjačili su agrarnim reformama razvlašćene i osiromašene age i adžije.Begovi i kulaci su nekako mnogo bezbolnije  uspjeli uplivati u socijalističke reforme.

Jednostavno nisam znala kako ću žuvjeti u istoj kući i gledati ssvog silovatelja , čovjeka koji mi je uništio mladost , dobrim dijelom i život.I sina sam mu jedva podnosila.Pregrmila sam to radi Dobrog. Mene je bilo strah da ću bilo kada biti u društvu sa robijašem. Grozila sam se na samu pomisao i drhtala  kao da ću svakog trena imati napad goropadice. Normalno ni moj muž , kao ni moj otac nisu znali za monstruomovo djelo.

Nakon godinu dana , u kojoj sam bila odsječena od svog svijete nisam imala nikakvih informacija. Nije mi ih imao ko prenijeti. U rijetkim dolascima , Mito i ako je nešto znao nije ni jedne progovarao. Ja sa njim nisam progovorila ni jednu riječ otkada sam se udala. Za mene je bio mrtvac.Kad bi došao sakrivala bih se u  svoju bračnu sobu. Svekrvi je to bilo vrlo neobično. Mom mužu je bilo  svejedno , jer je me tada imao samo za sebe. No, niko se nije želio uplitati u nešto što ga se ne tiče i kvariti dosta uredne odnose.

Onda je došlo prvo dijete . Sin! Nasljednik !Neopisiva radost u familiji. Potrefilo se da su za babine došli i Mito i svekar .Moj silovatelj izašao sa robije. U bašti se okrenuli janjci. Prvo pa muško! Ehej ,još uvijek je to bila  velika stvar.

Na babine se skupilo se sve značajnije iz varoši. I staro i mlado kolo zaigralo.U bašti vrelo i veselo. Cika i pjesma. Ne zna se ko prednjači. Mito ili kum  mu .Mito se malo raspojasao . Stari Stojan Mutikaša koji mu je smrću prijetio više nije bio živ. Jele Lele Jelene  ćerke njegove , Mitine ljubeznice,koju za kaznu posla u tujinu skoro se niko ne sjeća. Miti se večeras nešto zgudumilo u srcu , jer ga pogled vuko na staru oronolu Stojanovu kuću.

Ja u sobi , dojim dijete čitavu veče. Rastežem ,  samo da ne bih sišla i suočila se sa dva najmrža čovjeka na svijetu. Oca koji me nije mogao zaštititi od zla i koji mena silu udade za sina svog i mog smrtnog neprijatelja, njegovog vjenčanog kuma.Kucanje na vrata. Pa opet kucanje na vrata:

-Ajde Marija ljubavi moja , ljudi su nestrpljivi . Zapličući jezikom, glasa se adolescentski promuklim glasom moj muž.

-Ajde kćeri moja , ljepotice mila , obraduj svekra i oca izlaskom među svijet   sa nasljednikom.podignutom uvis.- Mito je iznenadi nježnim i drhtavim  glasom . Ne sjeća ga se takvog.

A onda ko mora , ko zla rika strađne zvijeri promukli , ali preglasni glas podmuklo prozbori :

-Izađider prelijepa snaho , da te svekar zagrli i poljubi . Odavno se ne vidjesmo.

Sledih se . Znam , osjećam u njegovom glasu da pamti da nije na željeni način završio ,ono što je naumio i da mu to nikakvu radost i užitak nije donijelo. Tačno sam znala da mi neće dati mira i da će poželjeti nastaviti tamo gdje ga je lopata moje sestre i robija zaustavila. I još sam znala da mene krivi za sedam godina najsurovije golo otočke  robije.

Odjednom u meni straha nestade. E neće moći tako silovatelju. Nisam neuko dijete. Ja sam Frka Frkica , ljubljena žena.Ali razum prevlada. Kada se slavlje završi , ne smije ostati ni trena dulje u ovoj kući . Mora  smisliti šta joj je raditi. Mora brzo misliti. I smislila sam.

-Idite vi , sada ću ja .Obećavam .  Samo da se presvučem. Mužiću moj ostani da mi pomogneš oko našeg  sina .

Mislim da se moj muš presamitio kad je čuo to mužiću. Nikad ni jedne , ni lijepe , ni ružne nisam mu progovorila.Ovo tepanje on neće razumjeti sigurna sam. Obradovaće ga , dati mu nadu , ali će se pitati odakle sad to. I neće dalje razmišljati , biće mi zahvalan na milosti.

Čujem Mito i svekar mumlajući odoše. Pustih muža u sobu , posjedoh ga na ležaj zagledah mu se u oči i polako mu riječ po riječ izgovarah:

-Ako me voliš , ako ti je stalo do braka , od sada do kraja babina nema ni kapi alkohola. Umi se , otrijezni se, i pažljivo gledaj šta se dešava. I ni za tren me ne ostavljaj samu.I znaj , ja u ovoj kući neću , ne smijem i ne mogu prenoćiti niti jednu minutu. I ne pitaj ništa. Zlo osjećam , ali ti ne mogu o tome pričati. Možda jednom. Ništa ti do sada nisma tražila ni iskala , jer to nisam ničim zaslužila.Ali ako me poslušaš imaćeš vjernu ženu do kraja života . Ženu koja će te cijeniti i poštovati i pokušati voljeti.U svakom slučaju ženu koja će ti dobra biti.

Odlučnost , ozbiljnost i mirnoća moga glasa ga skoro otrijezniše.Vidim da riječi ne razumije , da ga čude , ali sviđaju mu se i znam da mi vjeruje.Prvi put smo bili muž i žena u verbalnom dodiru. Prvi put sam mu se obratila kao mužu. kao nekom od koga očekujem bezrezervnu podršku.Otvori usta , htjede nešto reći. Ja mu nježno stavih prst na usta:

-Molim te ništa ne govori . I ništa ne pitaj.jednom će ti sve biti rečeno . A ako ne – onda i nije bilo toliko važno koliko se sada čini.I još jednom te molim : ni za tren se ne odvajaj od mene. Ni zbog čega , ni po kuju cijenu.

I poslušao me. Slijedećih sati se bukvalno , faktićki i figurativno nije odvajao od mene .Odmah se otišao okupati i presvići i slijedećih nekoliko mjeseci nije kapi okusio. A i nije nešto bio sklon piću. Ćuvao je sina dok sam se oblačila . Dejetešce u njegovim rukama je bilo preslatko. Mali majčin anđeo. Nažalost ja  se nikako nisam mogla povezati s njim. Mislila sam da će to dojenjem ,vremenom doći samo od sebe. Ali nije.

Obukla sam bijelu anteriju. Ona mi je najbolje stajala. U njoj sam bila nestvarna i čedna kao mlada pred  skoro vjenčanje.Crne duge kose sam rasplela preko anterije. Kosu sam prekrila   bijelm Lucinim  šalom koji se blago povijao nad mojim licem , koji sam prvi put u životu diskretno našminkala.

Šminka mi nikad nije bila potrebna.Sestre i Zlata su me učile kako se šminkati. Govorile su da imam lice vrlo zahvalno za šminku i svaki eksperiment. Ja bih im dozvolila da me šminkaju koliko god im je to bilo ćeif, ali bih je uvijek obrisala. One su se nekad čudile , nekad nisu. Nikad nisu bilo sigurne  kako ljepše i bolje izgledam ; sa šminkom ili bez nje.Tako sam se naučila šminkati. Jalov posao koji mi je eto trebao samo za ovu noć i nikad prije . I nikad poslije.

Tek malo plave sjene iznad trepavica i malo skoro nevidljive  bjeline ispod  obrva , Dodajući malo pudera na jagodice ,i vrh nosa , karminom ružine boje sam naglasila kontrast sa očima i licem, Izgledala sam tako djetinje , tako čedno , ali pomalo izazovno . Kao samosvjesna prelijepa mlada koja zna da će prvi put put okusiti slast, koju samo prave žene znaju.Bome se i moj muž potrudio.Obukao je odijelo sa vjenčanja. Tamno odijelo , bijela košulja ,crna  kravata sa širokim čvorom i crvenim kosim prugama. Bio je elegantan. Što jet , jest. Ne mogu krivo govoriti.

Ali ipak nije bilo prirodnosti u pokretu , ležernosti  u stavu , gospodstva u osmjehu i sna u očima kojim je Dobri plijenio ženska srca. Bol u srcu me probode. Eh, moj Dobri! Gdje si sad? Koja ,li ti sada djetinje usne ljubi. Koja li te sada mazi. Kojoj puštaš da ti ruke sviija i od koje sada bježiš , tražeći mene. Kroz misao mi sjevnu:

-Moram se vratiti tamo gdje sam najsretnija bila. Čak će i bol biti srećna. Moram pobjeći iz ove tame i od zla koji mi se sprama.

Mislila sam da će mi samo blizina onog mog voljenog donijeti sigurnost i zaštitu od zla.

Muž nosi slatkog nasljednika u rukama i ja mlada a prelijepa majka , kojoj se ne vidi da je rađala, izađosmo na svjetlost bašte koja vri od buke i muzike.Osjeti se neko komešanje , a onda red po red gostiju je počeo da nijemi i blene u scenu koja zauzima pozor čitavog  društva. Poslije će se godinama pričati , da ljepše mlade  i majke nisu u Vranju vidjeli. Neki su išli tako daleko da su govorili da  je toj nestvarnoj ženi  jedino Koštana bila ravna.

Frkina bjelina i blagost umilne noći se stopiše u nestvarnu sliku nadnaravne žene koja je svojom milošću i ljepotom obasjala prisutne. Neko reče:

-I njeno ime je Marija.

Mito je od ponosa i sjete  zaplakao ko malo dijete. Njegova princeza je najljepša Vranjanka koju je ikada vidio. I nema veze što u njega  nije bilo prvo pa muško. Pa ni drugo pa muško. Pa ni treće pa muško. Ovu radost i ovu tugu mu niko nije mogao oduzeti . Osim on sam sebi.

Eh Mito , Mito! Toliko si ljepote i ljubavi  u kući imao , a od kuće u meane međ druge i drugare , u belaj   i zijane  život besmisleno trošio.Eh,Mito Mito gdje ti je um bio? I bole ga uzaludne godine , i bole ga prazne bez ljubavi godine . Godine  kada je voleo  , samo zato što je mislio da je  ljubav uroniti u novo žensko i zaboraviti neki dert koji umor nosi , a kojeg ga samo golo bjelokosno  žensko tijelo može odmoriti.

Eh Mito , Mito!Vidi to prelijepo dijete , tvoj ponos koji večeras Vranjem stoluje .Eh Mito , Mito vidi to predivnog anđela koje te u jecajima , sa bolom i suzama molilo

-Ne udaj me tatko! Ja volim samo Dobrog. On je moj život, oče mili. ne udaji me tatko, Bogom te molim.Molim te nemoj  skršiti djetinje srce tvoje najmlađe kćeri.

 Eh Mito , Mito imao si najljepšu vranjanku  Jelu Lelu Jelenu  kojoj si ljubav ukrao . Imao si tri kćeri , tri vile  koje drugi  nisu mogli ni sanjati , a sve si zbog sjete , nakaradnog muškog  ponosa zapustio i odbacio.

E moj Mito , kasno je sada za kajanje. Ništa više ne možeš popraviti. Možeš se samo Bogu i  tim ljepotama  moliti da ti bar malo grijeha oproste.

Svekar je obnevidio onim slijepilom  što ga poput usijanog željeza na oči navlači , pohota sedmogodišnje apstinencije bez žene i osveta bolesnog uma sprema. Zino , ne trepće  i ne diše.. Ni u najbolesnijim robijaškim maštarijama nije mu Marija Magdfalena bila nevinija , mlađa, ljepša, čistija i poželjnija, U nejgovom  umu ispijenom vrelim otočkim  kamenom , slanim morskim zrakom , žuljevima tona kamenja i kičme slomljene od batina i tucanja kamena. Nije bilo mjesta za samilost. Nikad je nije ni bilo. Luđak se rodi i takav umire. Tu pošast jedino smrt  efikasno liječi.

Veselje traje do nekog doba. Moja mala , ne baš sretna obitelj je u cantru pažnje. Mito žaluje sebe.Mito Bekrija ko svaki Mitke. Nesretan se rodio .  Neki dert ga na krivi put vodio.Nesretann je i sada kada u svojoj sreći i ljepoti svoje kćerke ne može uživati. Nesretan će i umrijeti – mnije Sudba.Zagleda se u Frku Frkicu pa u čudesno Božije nebo . Ne vidi razlike u ljepoti i smjernosti.I odjednom mu se na tren u umu javi misao:

-Odakle mi ovolika sreća da imam ovako čudesno i čedno dijete ?

Misao ga gane do suza i one ponovo potekoše , jedna pa druga , pa …same od sebe se otrgnuše i nepoznati izgubljeni osjećaj da je nekad bio sretan se na časak javi i preplavi ga.On htjede da ustane , da uhvati kćer za ruku i odvede je domu svome u Sarajevo , svojoj unesrećenoj ženi , da zajednio oplakuju hudu sudbinu začinjenu pogrešnim izborima. Alkoholom natopljen um , prekri nagovještaje sreće tamom .Ona se izgubi u  vijugama sive mase , koje se vremenom  i protokom alkoholanih bura i oluja u ravne crte pretvaraju.

Svekar ne trepće. Upija svaki Frkin pokret i  rijetku riječ koju iz pristojnosti prozbori. Čak se i smješka. Svekar bi da joj nekako priđe , progovori s njom , neki nagovještaj šta je čeka da joj da. Ali ne uspjeva. Frkin muž se kao kobac nakrilio nad nju . Otrijeznio se. Na visni je zadatka , jer ga je žena poslije godinu dana obećanjem i nadom pomilovala.Ne da nikom da joj priđe. I zaista su mu ona i sin sve na svijetu.

Frka vidi otac joj plače. Žao joj ga. Zna da žaluje život što ga je protraćio . Nema u dobroti miloj mjesta za zlobu. Možda bi u svojoj dobroti i svekru radi unuka oprostila. Ali čitavo veče strah u njoj jača. Zna da zlo u svekru nikad nije prestajalo da je proganja. Pravila se da ne obraća pažnju , da ne vidi kako se mota oko nje. Neke nesuvisle i prijeteće misli nikom konkretno na glas ne upućuje..

-Vidjeće ona.

-Moja je i ničija.

-Ja sam joj bio prvi , biću i poslijednji.

-Kamena mi golo otočkog osvetiću joj se.

-Sedam godina sam tuco kamen po najvećem zvzdanu zbog nje.

-Zapamtiće ona mene…

Svi misle , prepio čovjek i prolupo poslije najstrože sedmogodišnje robije.

Frka je sve razumjela , i grozničavo razmišlja. Šta i kako? Zna ostanak u ovoj kući će biti njena smrt. Nije noj radi nje. Ali mora radi djeteta. Šta će dijete bez majke? Kako će se nositim sa stigmom majčine zle sudbine ?

I onda dobi iznenadnog saveznika U svekrvi.

Svekrva se zaželjela muža . Napirlitala se  ko  mlada koja se u poznim godinama sreće dograbila. Pretvorila se u njegovu sjenu. A on ni mukajet. Ni da je zagrli. Ni poljubac da joj da. Opravdava ga sa sedam godina teške robije. A opet sumnje je na tren  muči , jer čula na robiji neki skrenu u poganluk. Ali ne , njen muž sigurno nije. Opazila kako snahu gleda. Ne diše. Ne skida pogled sa nje. Mjerka je i pohota , strast iz njega kulja. Tako je nju gledo kad je djevojčurak bila.

Sjeća se…. Djevojčurak je bila. Nije se još potpuno ni zadjevojčila. Još se igrala sa lutkicama. Bili su neki rod i ona nije straha od njega imala. A bio je i desetak godina stariji od nje.A onda je jednog dana , u sjenu njene štale  iznenada povalio. Nije znala šta je snašlo. Ništa nije govorio , samo u sjeno bacio,suknju joj zadigo i ubacio u nju onu mušku stvar. Zabolilo je , ali je izdržala . Čula, a ponekad i vidjela  je, da tako muško i žensko moraju te stvari raditi.On je poslije ljubio i govorio da je njegova mala lijepa djevojčica i da ima tu lijepu malu stvarčicu koja se njemu sviđa.

Ne znajući zašto ,njoj se ta nježnost poslije bola koji joj je parao utrobicu, nekako svidjela. Kada je drugi dan ponovo ušao u nju , ona je već bila spremna. Nije se bunila i stisnula se uz njega da je manje boli. Uskoro se zadjevojačila. Želja se u njoj javila i počela je uživati. Nisu se odvajali jedno od drugog. Ali đavo nikad ne miruje.Sa četrnaest godina ostade trudna. U to doba to nije bila nikakva sramota ni grijeh. Četrnaestogodišnjakinje su se udavale sasvim normalno kao i starije.On je morao oženiti ili mu života u varoši nije.

Gledajući kako joj muž nevjestu gleda . Pomisli tako je i mene kao dijete gledao.Tako je balavio dok me nije iznenada i na silu  povalio. Neka nejasna ženska slutnja joj se u mozgu javi.Ona je prosta žena , ali zna šta je pohota i strast. Čitavu veče nije oka skidala sa muža. Pomno je pratila svaki njegov pogled i svaku njenu riječ. Dovoljno je shvatila. Nisu ovdje čista posla. Ovdje se nešto dešava. Po namrgođenom i opakom izrazu  licu svoga muža znala je da neko zlo sprema.

Gledala je u snahu. Ona nije obraćala pažnju na svekra. Bila je usesređena na dijete i muža. Ponekad bi pogleda bacila na oca.Kada bi gledala u nju , bio je to pogled pun bolećive tuge.i panike. Kao da je govorila :

-Pomozite mi!

Kada je vidjela da su se Mito i njen muž prepili i zaspali u  podnožju jedne kruške ,a gosti počeli razilaziti prišla je snahi i otvoreno , bez uvijanja i ženiranja uptala:

-Šta te mući majko moga unuka?

 Frka je pogleda sa zahvalnošću i  spremno bez dvoumljenja tiho odgovori:

-Pomozite nam stara majko. Ako ostanem dan dulje u vašoj kući desiće se veliko , ogromno zlo koje neće poštedjeti nikoga od nas.

– O čemu se radi dijete milo?

– Ne bih u detalje . Ne smijem radi mira moga i vašeg sina ništa više reći.  Ali vaš muž sprema zlo. Njegov um je bolestan i zatrovan mržnjom .Molim vas da mi vjerujete. Nikad vam nikakvo  zlo nisam željela,ni učinila.

Svekrva je dugo gledala i razmišljala. Bila je od onih žena starionskog kova. Racionalna i  naklonjena tradiciji. Njena ljubav prema mužu i sinu je bila neupitna. Mislim da je prevagnula budućnost i sudbina njenog unuka. Ona i njen muž su svoje otplesali. Njihov sin je već velilki i mora početi sam razmišljati i odlučivati. Ova strankinja je se baš i ne tiče. Ali ipak , osjetila je da je ona najmanje zabrinuta za sebe.i da je zaista iskreno zabrinuta za sve njih.

-Šta možemo  učiniti da se zlo izbjegne?

-Moram još večeras napustiti vašu kuću.

-Da ne tražiš previše?

-Ne , ne tražim to ja za sebe. Tražim to za sve nas . Za nas četvoro i za onu dvojicu pijanih i propalih neočeva.- Sa gorčinom i bolom joj odgovori snaha.

Nešto u svekrvimoj utrobi  se protumba i ona je znala da nesretna majka , skoro i sama dijete govori istinu. I nađoše mogućnost  da se zlo izbjegne.

 Po koju cijenu?

To sada niko nije mogao zanti.

Godine što hode će sve donijeti kako to sudba nalaže.

Voze se već satima. Putevi nisu tako loši. Podne je i sunce već uveliko lupa o retrovizor i haubu Mitinog hiljadu tristaća. Za volanom je Frkin muž. Dosta je umoran , jer nije vičan dugim vožnjama.Ali vozi bez prestanka kao da mu se radi oživotu. Samo da mu se Bosne dočepat.Sve bi bilo lakše. Imao bi vremena za predah. Do njega , na suvozačevom mjestu Frka Frkica doji sine. Grč i strah su malo popustili. Zna zlo ih  ne može sustići.Bar ne danas.

Mito je na zadnjem sjedištu čitavo vrijeme prespavao. Ni pomako se nije. Ukočen ko mrtvac , samo bi ponekad zabrundo ili zabrujio i nastavio spavati.Morali su držati otvorena dva stražnja prozora da bi se smrad koliko toliko neutralisao.

Uh ,Bogu hvala , oko podne ,  napokon pređoše granicu.

-Dobro je. – misli mlađahna  majka, držeći bebu na grudima., mada zna da će se ćitav život , dok su ona i svekar joj živi,  okretati i strahovati.No , daljina je ipak neka relativna sigurnost i zaštita.A Sarajevo je sada njen dom i prihvatiće svu pomoć i zaštitu koja joj bude nuđena.Prvenstveno je mislila na Luce i Dobrog.Ocu ne smije ni riječi progovoriti.Znala je šta bi luda , vatrena glava učinila . A ona nikad nikome ne želi zlo , pogotovo najmilijim.

Ko da ga Frke Frkice misli dozvaše , Mito se prenu iz sna.Trlja krvave , bunovne  oči ,unezvijereno gleda oko sebe .Ništa mu nije jasno.Shvata on da se vozi u svom tristaću, da ga vozi zet. Lakše mu bi kad vidje Frku i bebu , iako ne sjeća razloga   zašto to.

– Zašto smo u autu? Gdje smo?.Ko ti je dao ključeve i rekao da voziš?I odmah da si zaustavio auto. Sanjao sam loš i zbrkan san.Bojim se nesreće.

Salva nezadovoljstva , ljutnje i pitanja izbiše iz čovjeka , koji još uvijek nije pri sebi.A kako bi i bio , poslije bocuna i bocuna popivene meraklijske šljive. Zet uspori , tražeći pogodno mjesto . Nađe ga , zaustavi auto i zakoči.

Zet mu smireno razjasni situaciju:

-Prija te , moja mama , zamolila da vodiš kćer , mene i unuka u Sarajevo jer mi budućnosti u Vranju nemamo.Ti si odmah pristao i se toliko obradovao da si moro još dvije tri drmnuti.Prije nego što te pokosilo , dao si mi ključeve i rekao :

– Odmah nas vozi  u Šeher Srajevo.

Gleda Mito u zeta, zet u njega. Ni jedan ne odmiče pogled. Mito zna da se tako desilo. Podsvijest i radost što kćer kojoj je načinio zlo vraća  doma , mu šapuću da je to istina. I bila je.

A sada smo na Bikavcu , eno ga Višegrad . – završava zet.

Mito se budi i trijezni.Da , sada vidi . Puko pogled sa Bikavca. dole je most Mehmed Paše Sokolovića  Vjekovna ,  monumentalna Starina raširila kamena krila preko zelene vode , vjekovima spajajući Istok i Zapad. Možda je zbog toga smaragdna voda  prečesto postajala  krvava i mutna Drine , a most klanica neumlja.

-Uh , na vrijeme smo se zaustavili –misli Mito.

Sanjo on grozan i nerazuman san.On u žurbi vozi. Došli od Vranja i na most krenuli , malo brže nego je to trebalo. On koči. Ne uspjeva .  Kočnice propadaju i otkazuju i on se zakucava u zid na kraju mosta i gine. U snu se ne sjeća ničega više.Samo kako vozi, kako kočnice propadaju, kako je u panici ,kako zna da neće moći zaustaviti auto. Okreće se da vidi ko je s njim, ali ne uspjeva , jer auto u tom trenu svom silinom udara u zid. I on se više ničega ne sjeća.Zna da gine.

-Vozi ti i dalje , ako nisi previše umoran i polako preko mosta. Kažu smrt na njemu vreba nevine , neoprezne i obijesne.– kaže zetu – Poslije mosta  ćemo pored neke česme stati , osvježiti se, prezalogajiti i malo odmoriti.I vidjeti šta nam je dalje raditi.

Polako su prešli most, ali Mito nije vidio šta im je raditi.Bio je toliko umoran i presaugan , da je i ostatak puta zaspo ko rezervna bukova klada.

Frka Frkica je uvijek bila insan  od riječi.Svom svojom čestitom dušom i djetinjim srcem se trudila se da ispuni obećanje dato mužu na babinama. I on je zdušno prilagao svoj dio. Mito ga je zaposlio kod sebe u firmi, kao radnika na građevini.

Neosporno , Mito je bio vrlo vrijedan i bistar čovjek. Napredovao je do predradnika ,skoro pa poslovođa. To što su meana i bekrijski život  bili bijeg od stvarnosti , koja ga je uzročno posljednično zaskakala svako malo i što je on na taj način „liječio“rane , bile su dva  sasvim različita poimanja  života.

Po Frkinom povratku  malo se primirio i uljudio. Meana mu više nije bila interesantna. Sav se okrenuo unuku i sinu.Mada ga zle slutnje u vezi sina nikad nisu ostavljale. Pokušao je da se iskupi kod Frke Frkice. Nije uspio.Shvatio je da su  sva emotivna  vrata relacija otac – kći zauvijek zatvorena. Prihvatao je to , jer je shvatio da joj je život u pakao pretvorio. Ali , tješio se , uvijek bi isto učinio. Čast i poštenje.

Zet mu se pokazao kao vrijedan i snalažljiv radnik. Uskoro je počeo raditi u računovodstvu , prema ćagetu koje je imao.Otac mu se nije javljao i svima je bilo lakše. Čak je i Mito počeo podsvjesno zazirati od kumare . Ne zna zašto , ali mu se nije družilo sa njim.

I tako prođe godina. Frka Frkica na istom. Trudi se i uglavnom uspjeva smiriti damare. Ponekad joj se Dobri u misli zavuče. Srce joj zatreperi , tijelo zaigra , ali ona nije dala da se bilo šta razbukta. Zatvorila bi se u kupatilo i satima hladila uzavrelo tijelo .Činilo joj se da ne postoji .Bila je, svojom voljom odsječena od svijeta. Taj svijet su bile Bjelavske mahale. Ona u ovom životu  više nikoga na ovom svijetu , osim djeteta nema.Tada bi tužna i bezvoljna  bila i nije izlazila iz sobe. Sin joj je bio jedina utjeha.Slutila je da će ga previše razmaziti.

To ljeto , nenadano  dođe srednja Frkičina sestra u posjet.Ni s njom nisu imali skoro nikakvih kontakata.Urijetko bi se sestre čule i ona je znala sve Frkine  jade i traume.Obradovaše se svi. Ona je uvijek bila rasadnik radosti i ljepote u Mitinoj porodici. Činilo se da će ljepša vremena obasjati Mitin dom, gore u preliejpoj bašti iznad Sedrnika.U bašti u kojoj na trešnjinom stablu na jednom štriku još uvijek visi Frkičina ljuljačka :Ljuljačka ljubavi , tišine i snova.

 Nekom slučajnošću potrefilo se da je sa sestrom , skoro u dan poslije Frkinog povratka  prispjela  kumova depeša iz Vranja. Mito je sačekao da se svi ukućani okupe za ručkom da im priočita pismo.Jedino je zet , nakon napornog dana spavao na kauču . Nije ga budio. Mislio je sa njim nasamo  razgovarati o pismu i reprekusijama koje ono nosi.

U pismu je pisalo:

Pomoz Bog Dragi kume ,

Ne javljah ti se godinu dana jer sam se od tvoje izdaje i bijega članova moje porodice sina, unuka i snajke  naprečac dobro razbolio. Srce me strefilo, oslabilo na Golom Otoku.

Sada sam malo došao sebi, iako još uvijek nisam sasvim svoj.More me, mori kume bolesti i umne i zdrtavstvene.Sve se nadam biće bolje. Ali ne ide na bolje.A i kako bi , kad mi fali porodica? Sin jedinac , unuk prvorođeni i prelijepa snajka.

Znaš da je sinu i potomstvu mjesto uz glavu porodice. Ne uskraćuj mi to pravo Mito kume moj dragi i čovječni. Znaš ti dobro šta je čast i poštivanje porodične tradicije kod nas u Vranju Ti se rječju i potpisom tvoje kćeri obavezao da će živjeti u mom domu.

Ja ne tražim ništa što nije moje i ne prebacujem ti. Očinje srce ponekad ćeri omekšaju. Ja se samo pozivam na tvoju čast i poštenje . I obećanje koje si mi prilikom udaje tvoje kćeri dao. Da će živjeti u Vranju sa mojim sinom dok ih smrt ne rastavi.

Molim te učini kako ti savajest , čast  i poštenje nalaže. Uzdam se u tebe , kao i uvijek.

Neću ni da prijetim , ni da kunem , ni osvetu da tražim, već samo jedno:
Vrati mi kume moga sina, unuka i snajku moju, prije nego bude kasno za bilo šta i prije nego sve nas neko zlo ne obuhvati. A slutim da hoće.

Sretno ti bilo Mito i živi dugo i u zdravlju .

I javi mi šta si s Božijom pomoću odlučio , da se mogu ravnat po tome.

Tvoj kumašin.

Svi šute . Sleđeni su  Svi osim Mite i zeta mu koji spava. Frku Frkicu , sestru i majka im napad panike hvata.Čak i beba sluteći majčinu bol počinje plakati.Bebin plač natjera Frku Frkicu na suze i ridanje. Jela Lela Jelena , žena Mitina  se krsti i progovara:

-Oče naš , koji jesi na nebesi , nek sveti se ime tvoje… pomozi nama nemoćnim.

Srednja sestra se prva sabra i pita Mitu:

-Tatko što ne podera to pismo  , što ga ne baci  u ćenifu , jer je to veliki , nepodnošljivi smrad i umobolnost.

– Da ćutiš bre ćeri , ne zbori tako .Riječ je riječ .Jednom data mora se održat kud puklo,da puklo.  Ja sam je vođen ljubavlju prema kćeri ,videći njenu nesreću pogazio.

– Šta si sad bolan ne bio , dragi oče pametno skonto?

-Jedino što se može.Čast ,  poštenje  i porodična tradicija nalaže da se oni vrnu u Vranje. Nema druge. I niko tu ne može ništa učiniti.

Frka Frkica hladno i smireno , pomirena sa sudbinom mu reče.

-Tatko najmiliji, ne znaš šta radiš. Ubijaš me , neka ti je Bog na pomoći : Ja u svakom slučaju neću krvniku živa na oči.

-Šta to znaći Marija, ćero moja. Neposluh ocu , a znaš da te mogu natjerati da me slušaš istom riječju kojom sam te i udao.

-Ne više tatko moj. Ja živa ne idem u Vranje.- sigurna u neminovnost  onog što govori ,  vrlo hladno zaključuje Frka Frkica.

Srednja sestra osjećajući tragiku koja se nadvija na sudbinom njena voljene sestre, ubacuje Miti argumente.

-Kakva čast bre Mito? Kakva dužnost oče mili? Koja ba tradicija oče nebrižni? Kakvo kumstvo te strefilo, bolan oče slijepi? Očeš li kćeru najmlađu ponovo da isporučiš zlu na tacni , da joj i ovo malo života i nade što ima , ponovo ubije?

-Šuti , kćeri . Ni jedne ne  progovaraj. Tako sam odlučio i tako mora biti.I o kakvom zlu ti govoriš.Kum je častan čovjek i nikada ne bi povrijedio moje dijete. Ako ti se ne sviđa, kupi se iz moje kuće.

-I hoću oče.Nikad ti više neću doći. Nisam se ja od dobra pokupila iz tvoje kuće. Pobjegla sam da ne gledam zlu sudbinu svoje male sestrice , kojoj je tvoj časni kum kao dvanaestogodišnju djevojčicu , kao nevino dijete skršio je i ubio joj i djetinjetvo , i život i svaku nadu neko sutra.

-O čemu ti to pričaš , lajavice jedna? O kom zlu i nesreći pričaš?

.-Devet godina me ždere utroba  što ne mogu da govorim. Devet godina sanjam ovu našu ljepoticu i more imam. Devet godina bolujem i plačem jer moram šutjeti.kako ju je tvoj kum , monstrum silovao . Jer maleno djetešce toliko voli oca da me Bogom i utrobom mojom zaklela ,da nikad nikome ne progovorim da sam ga lopatom skoro zatukla , kada je drugi put pokušao da je siluje. Što ti taj tvoj dobri časni kum nikad ne reče šta ti je uradio sa kćeri i zašto je robijao sedam godina. Eto toliko o časti i poštenju. O očevima i neočevima. O tradicijama ,  nesrećama i zlu koje se u ime Boga ,  časti i poštenja rade.Odoh ti ja sada oče. Ali pazi gdje će ti duša. Dobro pazi.Neznanje nije  opravdanje za bilo kakav grijeh i zločin. To je saučešnistvo.

Ustade srednja sestra.Suza suzu stiže , i rida i plače .Zagrli Frku Frkicu i dijete joj .Izljubi majku Jelu Lelu Jelenu. Izljubi ih i ode zalupivši vrata tako silovito ,da su se ona iskrivila i više se nikad nisu mogla uglaviti i zatvoriti.

Mito zanijemio. Ne trepće. Guta dah . Zuri u Frku Frkicu i pita je:

-Jel istina ovo što ova hajvanulja reče ?

Frka Frkica ga poslije godina i godina , bez imalo krivice u djetinjim očima pogleda.

-Jeset oče , tvoj kum je silovao   tvoje maleno nevino  djetence kad je imala dvanaest godine.

Mito koji  mjesecima nije pio , priđe kredencu gdje je uvijek imao meraklijske šljive. U prolazu vidje da je zet skroz naskroz budan i zapanjeno ,u očaju gleda čas u njega , čas u Frku Frkicu , čas u svoga sina.Svađa ga probudila.Frka Frkica , rukom zatomila krik , jer shvata da joj je muž sve čuo. To već ne sluti na dobro.

Mito uze flašu i čašu i nasu sebi piće. Zet ustade, uze i on čašu sjede za sto do Mite .Pruži mu čašu :

-Naspider Mito kume i meni malo tog otrova , da ubijem ovu dušu čemernu.

Mito sleže ramenima i nasu mu piće.

-Nemoj zete da te taj otrov odvoji od porodice.

Zet nešto duma:

 -Ma ne može me taj otrov odvojiti više od bilo čega. Što otac neotac , otac krvolok i monstrum može unesrećiti dijete, to ne može nikakav otrov saprati.Skoro isto kao i nepažljiv i neučinjen ,  a častan i pošten  otac.

Nastalo je neko neodređeno stanje nalik hibarnaciji. Ništa se nije dešavalo. Svako se povukao u sebe. Mito je popravio ljuljačku. Sjeo na nju i ljuljao se čitavu veče. U polusnu mu se činilo da je na ljuljački dvanaestogodišnja Frka Frkica . Obučena u bijelu čipkanu haljinu do koljena , heklane dokoljenice i lakovane crne cipelice .  Ružičasta leptir mašnica zadjevena u vranoj kosi blješti na mjesecu

Marija njegova najmlađa kćer je vesela i razigrana. Stalno mu govori:

-Tatko moj , jače . Još jače. Hoću da dostignem zvjezdice , moje sestrice. 

On je ljulja i ljulja  , srce mu nikad nije bilo ispunjenom tolikim ponosom i radošču.Njegova malena kćerkica nije više tužna i šutljiva. Igra se sa svojim tatkom i uživa.I usred te čarolije u umu mu se vrati vrijeme na babine i on u svom pijanstvu , iz podsvijest razabra potisnute kumove riječi :

-Moja si , niko mi te neće uzeti.

Sve se složi na svoje mjesto.Čudan je ovaj život. Treba čovjek da popravi godinama neljuljanu ljuljačku  , da mu bolno srce vrati vremena kada je trebao ljuljati i voljeti kćeri ,da ga zabole prazna vremena bez ljubavi i snova , da čuje glas u umu i osvjesti se.

Ah Mito , Mito oholi jadniče. Čitav si život sprcao u praznoću mehane. Nisi vidio koliko je nevine i iskrene ljubavi u tvom domu i oko tebe bilo.Samo je cvijeće tvoje čekalo da se osvijestiš , da ih miluješ , mirišeš i voliš.

Kleknu na koljena , nalakti ruke na ljuljačku , pruži ih prema nebu , i lagano njišući se poče da se moli:

-Oče moj , koji jesi na nebesi , pomiluj.

Oprosti mi moje grijehe prošle i buduće,

Jer veliki sam grešnik.

Podari milost mojoj ženi , ćerama i potomstvu.

Amin

Odjednom osjeti neku lakoću u srcu. Ne zna da li mu je oprošteno : čak debelo sumnja. Ali um mu je poslije godina jasno pokazao šta treba činiti. Znao je da navlači novi grijeh , ali nije imao izbora. Jedino tako će njegova najmlađa kćer imati mira.

Isplakao se kao da se od života oprašta  i na ljuljački dočekao zoru. Frki otišao , izljubio je  , oproštaj zamolio i dobio. Njoj već svejedno bilo. Samo je u srcu zebnju nosila , šta će Mito slijedeće učiniti.Mnije , u svakom slučaju neće na dobro izaći.

Sina od  trinaest godina  bez riječi odmah u auto ubacio i pravac u Vranje , kod kuma  monstruma.

Prijatelj se plaho obradovao , mislio Mito mu porod domu vraća.Janjad se  okrenula.Vas komšiluk, pola Vranja pozvao, da mu ponovo  drugara čuvenog Mitu bekriju vide. Slavlje ko za vjenčanje ili babine prvorođenog unuka  priredio .Mito sina stalno po kosi gladi i ništa ne progovara. Tek kada su janjad gotova bila i meso se na astale iznjelo, pita kumšin  Mitu kojim dobrom , da li mu se djeca vraćaju.

Mito mu pred svima jasno i glasno odgovara:

-Nije dobro prijatelju, nas su uvjek časti i poštenju učili.  U tradiciji nauk iz svete knjige nastao : život za život. Ti đubre jedno nevjerničko i zločinačko , uze život moje kćeri dok je djetešce bila. Red je da uzmem ja tvoj.

To izreče pred okupljenim, sada već izvjesno , smrtnim svatovima. Revolver iz pojasa vadi i svih šest metaka , jedan za drugim : taaka, taka, taka, taka, taka i taaka mu u tijelo zakuca. Bez hitnje , staloženo i bolesno precizno . Tri metka međ prepone ,  tri u grudi. Naizmjenično, jedan dole, jedan gore.I tako šest puta, odnosno tri puta po dva metka u kuma sprži.

Ljevor za pas stavlja , za ruku sina uzima i ka autu ide. Niko ništa ne govori, niko ih ne zaustavlja . Svi znaju, i mlado i staro ,što se mora – mora se.Život za život. Žali Bože onog djetinjeg.

Ušo Mito u auto i nazad za Bosnu. Nije se Mito milicije bojao. Imao plan u svojoj ludoj,  alkoholom poremećenoj glavurdi. Vozio da Leskovac, preko Niš do Čačak i Užice od Tita. Došao do Višegrada do Mosta Starine od Mehmed paše Sokolovića. Sjetio se sna onog jutra unukovih babina.

To je to . Nema ništa izvan onog što čovjek živi i sanja. Poslije šta bude – bude. I nekako mu žao Frke  Frkice . Opet će nju najviše povrijediti.Zapravo ona je odgojila ovo milo štence pored njega. Toliko ga je voljela da je i njega Mali Princ zvala. No,on izbora nema . Gdje on tu i ovo dijete . Taka im sudbina.

Otvorio prozore, puko most Mehmed paše Sokolovića , ravan ko aerodromska pista. On obrza 60, 70, 80 i viče:

-Paša, evo ,unuka ti vodim,

Sin ga gleda začušeno mnije tatko malo poludio. Djeca sve znaju i kad ništa ne znaju.

-Ništa se ti ne brini.- poručuje mu otac.

9o, 100 više ne može skrenuti sve i da hoće.Vidi dijete da otac neće stati. A uporedo sa autom prelijepi anđeo sa kosom u ruci juri. Djećak je oduševljen njegovom ljepotom i vještinom. Nasmješi mu se i mahnu.

Anđeo nema kud. Sakri kosu pod plašt . Anđeo se nasmješi i djetetu otpozdravlja. Žao mu djeteta . Prelijepo je i nevino.Možda ga baš zato vodi sa sobom. Nije njegovo da razmišlja. Poslije će ga u nekom skrivenom kutku isplakati. Ali sad mora posao raditi . Tako mu grah pao. Nema izuzetaka. Samo tako se harmonija stvara i odr-ava.

Mito sada već vrišti:

-Evo paša roda tvoga.

Nema kajanja . Sve i da hoće , sada više ništa ne može učiniti.Uz strahovit udar , zveket  i lom završiše među stjenama. Poslije su Mitu u komadima sa dijelovima zgužvanog metala vadili.

Dijete su iznijeli i na travu zelenu položili. Bijela košulja, plave samtane pantalone, leptir traka plišana, crne cipele i svjetlo plave čarape, sve kao ispod čekića.Savršeno. Ni kapi krvi na djetetu, ni na djetetovam licu. Samo mu se lijepa , usnula glavica na lahkom  povjetarcu  malo klati.

Reko bi čovjek ništa mu nije. To neodrasli Princ mali, umoran legao i spije, svoju nesrećnu sestricu Frku Frkicu snije. Hoće nad njom da bdije.Zna, trebaće joj pomoć svih anđela.

Mito je učinio to što je učinio. Po njegovom , ni jednog momenta  nije imao diileme.Tako se brani  čast.Nema tu mnogo pameti,ni razmišljanja o uzrocima i posljedicama.Insan je satkan od  sljepila , nerazuma i žurbe.A kada se konačnost desi ;klekne pa se moli da mu se oprosti. Aha! Kako ne. A mere bit da bidne da se nekom i oprosti.

Nikad nisam raztmišljala o suicidu.To je  protiv Božijih zakona, i o tome nema diskusije.Bratova smrt me skoro  ubila. Da nisam imala sina na dojkama , ne znam šta bi bilo sa mnom . Ili bih poludjela ili bih neku nesreću iscenirala i dozvala.Znanje da dijete raste i  pitanje kako bi živjelo kao siroče, me odvratilo od   sumornih misli, ali nije tugu odagnalo.

Nekoliko nedelja mi je sva bilo maglovito  i bolno .Skoro da se ne sjećam  ni ko ih je , kako su  ih i ni gdje su ih sahranili. Godinama poslije vrati mi se sjećanje. Luce i Dobrii uz pomoć mahalaša i ljuba su pokop i sve ostalo sredili i na starom pravoslavnom groblju ih upokojili. Tada je  bilo deplasirano pominjati i zahvaljivati bilo kome.

Majka je presvisnula u tri mjeseca.Baš tako : presvisnula.Tri mjeseca , svaki dan u vrijeme pogibije Mite i sina bi prišla ljuljački , nalaktila ruke na nju , okrenula ih  prema nebu i molila i plakala. I plakala i molila. Tri debela sata se nije micala. Bilo kiša , bilo  sunce. Čini mi se da su sjekire i čuskije  sa neba padale ne bi ih osjetila , niti se pomakla.

Vremenom  sam prestala da je pokušam odvratiti od tog beznadežnog rituala. Jedno vrijeme  , sjedeći na verandi sam je gledala i sa njom  se molila i plakala. Bilo mi je žao , ali sam više žalila brata. Ona je svoj život živjela onako kako je je dano , a ponekad je nešto ukrala za sebe i bilo je po njenom. A šta sa bratom?Šta sa njegovom nevinošću i njegovoih dvanaest godina ljepote i ljubavi koju je dijelio , a i primao.Šta je sa njegovim nedosanjanim snovima i ljubavima koje ga neće milovati.

Poslije sam se navikla na njenu svakodnevnu procesiju i  svojevrsnu  izvitoperenu liturgiju .Prestala je komunicirati sa  ljudima. Nije ni jela. Jedino sam je ja ,  na silu mogla natjerati da pojede nešto . Ali to je bio svakodnevni , najstroži post.Kruh , voda i o večeri jedna sitna riba.

Gledala sam je kako kopni.Znala sam da neće dugo.Ljepota  je još bila prisutna , ali se usukala i okoščatila. Začudo nije nosila crninu.Oblačila  je   jednostavne , jednodjelne  seljačke halje od bijelog damasta i vunene priglavke na nogama.Na glavi je nosila one muslimanske šamije.Zbog lakoće i jednostavnosti su joj se uvijek više dopadale od krutih svilenih marama.Poslije nije imala vremena ni za halje i priglavke . Izlazila bi u dekoltačama i bosa. Izdaleka ličila je na neku  bijelu nestvarnu sjenu koja se moli.

Iako je činila munjenom , svaku veče je na verandi satima, u lavoru prala noge i ruke . Iznijela bi lavor i sačekala da se voda smiri.Da poprimi izgled glatkog i sjajnog ogledala.Dugo je gledala u to kristalno jezerce.Ne, nije se ogledala u njemu. Čekala je da snagom uma dozove lik svog sina , da joj se nasmiješi, da joj mahne i poljubac pošalje.To je bio znak da joj je oprošteno. Potom bi se prala.Po muslimanski abdest uzimača. Prala ih i zagledala udove. Kao da je očekivala da će se pojaviti stigme.

Jednog dana sin mi je poboljevao . imao je veliku  temperaturu i ja se zabavila oko njega. Kada su djeca u pitanju majke se uspaniče i zadeveraju oko djeteta . Strah ih odvoji od realnosti i izgube pojam o vremenu, jer malo dijete ne zna reći šta mu je , šta ga boli i šta mu treba?

U neko doba pogledah kroz prozor i vidim da se sunce polako spušta.Uh , majko moja , šta mi je sa majkom? Čitav dan nisam pomislila na nju  niti je vidjela. Izletim na vearndu i odahnem.Majka sjedi na ljuljački i kanda  da se njiše. Začudim se Nikad je nisam vidjela  na ljuljački ili drugom  položaju osim klečečem i molitvenom   .

-Mamo mori , jesi li dobro!

Nema odgovora . Mamo mori nijemi,a prizor nestvaran.  Mama se glavom lagano prislonila na lijevo uže ,lijevom ga rukom obgrlila , desnu obuhvatila, ruke u skute skupila , oči  u nebo uperila , kao da nekog  doziva. Sunce obasjava bjelinu njene  pamučne prozirne noćna haljinke. Imam osjećaj da ta sjena titra  i leprša , kao da se sprema da poleti u suton ,koji  se približava.

Nešto nije u redu; mislim ja . Ne glasa se i ne okreće se prema mom glasu. Možda se umorila i zaspala? Aha , kako ne. Ono jeste zaspala , ali vječni  je sanak usnila.Tiho i mirno je otišla. Kao  što je zadnju deceniju živjela.Da nisam  živjela sa njom , vjerujem  da niko ne bi primjetio da je umrla.

Nisam bila previše tužna. Znala sam da je sada mirna i da je više nikakvo zlo i brige ne mogu pokliopiti.Uh , svašta je sa Mitom predeverala. I lijepog i ružnog. I dobrog i zlog. Radovala se i tugovala.U radovanju umjerene i smjerna , a  trpila nedaće ko svaka balkanska žena. Strpljivo , stoički i skoro bez riječi. Moleći se Bogu i živeći u nadi :

-Daće Bog , sutra će biti bolje .

Sahranismo je na   Starom pravoslavnom groblju , nadomak stadiona Koševo. Okupismo se sestre , muž mi i  ja sa djetetom  u rukama. I niko više , jer nikog  nismo imali. Kada su pokopni radnici  položili majku u smrtnu jamu  i počeli je zatrpavati  pojaviše se oni:

Mojsije ,Zlata, Herco , Jela Lela Jelena  ,Oma   i Branka, Baška baŠa i njegova nova Branka, Deba i Ankica , Lijeni i Mala Guza. Ispred su išli Luce i Dobri noseći vijenac svježih ruža sa trakom na kojoj je pisalo:

„Majci naše najvoljenije prijeteljice.“

Pomislih , nekad u nekom nestavrnom i nepostojećem vremenu Dobri mi je rekao:

-Upamti  malena moja  ; u svakom zlu i nesreći  ima i nečeg  dobrog.

Ne , njihovo prisustvo  nije odnijelo tugu, ali je oplemenilo.Srcem mi zatitra topli vjetrić nade:

-Biće sve u redu!

Mahalaši ko mahalaši. Ne mogu bez svojih kerefeka. Deba i Lenji se gurkaju i šarete. Ja ih sasvim jasno razabirem :

-Joj , jes Mojsije ko neki sakatli prosjak bez one svoje harmonike. Nakrivio i nalaktio se na Zlatu ko da mu je ona prosjački štap. Da ga ne znam sada bi mu , namah priletio i sadaku udjelio . Ne mere jado ravnotežu bez ćemaneta  držat.

Osjećam dai I drugi misle isto. I ja sam pomislila isto. Ona nekadašnja Frka Frkica bi rekla :

-Znala sam ja da će , odnekle iz tišine  nadgrobnih spomenika , iskočiti ovi dobri mahnitovi i neku  lakrdiju napraviti, samo da bih ja bar na momenat tugu zaboravila.Jer rekoše mi:

-Oni ne tuguju , nemaju za to vremena. Mrtvi  mrtvima ; živi živima. Prelijepi život odi dalje , a oni život slave.

Luce i Dobri mi se saučesnički smješkaju i sliježu ramenima :

-Šta ćeš , ne zamjeri ,  takve ih mahala nakrive rodila i odgojila.

Nisma im zamjerila. Moj život će čini mi se dobiti novi zaokret. Nisu me zaboravili. Nikad me nisu napustiili . Svi su tu . Uvijek su bili .Samo su me pustili da svoje odbolujem na svoj način.Da život naučim bez upliva pameti drugih. Iskustvo vlastite kože je najbolnije , ali i najbolji učitelj.

Odjednom osjetih ogromnu prazninu. Shvatih koliko su mi nedostajali. Svi oni . I Luce. Ali Dobri. Eh , moj Dobri , moj čovječe mili. Zašto nam se ne da.
Na groblju smo se oprostili , sa svima sam se izljubila , osim sa Dorbim . Njega nisam smjela ni pogledati,  ni poljubiti. Bojala sam se iznevjeriti obećanje koje sam mužu dala. Boljelo me . Dobri se smješkao , po remenu me dotakao , u ruku , vrhove prstića poljubio , okrenuo i otišao. Učinilo mi se da sam tren prije toga  čula jedno nečujno ::

-Oprosti mi , molim te .

Bilo je neobično živjeti u velikoj kući , sama sa djetetom i mužem . Skoro pa siroče bez  ikoga svoga. Od one večeri kada je Mito saznao zlu  istinu o kumu , moj muž se počeo mijenjati. Ohladio se i osjećala sam da pati. Ja mu nisam mogla pomoći. Nije ništa pitao , a ja nisam imala ništa reći. Šta je bilo, bilo je. I ne može se ispraviti. Treba sa tim živjeti kako se umije , jer se mora.Vrlo rijetko mi je prilazio , sa sinom se igrao , zamišljeniji i sve ogorčeniji  bio .

 Činilo se da  radost iz njega  curi i polako lapi.Nije više bio razgovorljiv  i nije pokušavao da me odobrovolji , nasmije ili dotakne. Meni je to , iako mi ga je žao , moram priznati u potpunosti odgovaralo. Od pravog dana sam znala da se sa njim ne mogu i ne smijem povezati. Pogled u njega je bio kao da gledam lice njegovog oca kako balavi silujući me. Svakim njegovim  dodirom me podilazi bolna  jeza  i nagon za povraćanjem. I pored silnog htjenja nisam osjećala ništa osim odvratnosti. I zaista mi ga je bilo iskreno žao.Po hiljaditi put ponavljam sebi – on nije ništa kriv. A ja nisam mogla ništa protiv sebe.

Mnogo puta sam razmišljala da možda moja osjećanja prem Dobrom nisu kumovala tim stanjima. Ne , nisu. Dobri je bio jedna strana mog života , a sve ostalo na drugu stranu. To nisam mješala. Moj život je tekao , kako je tekao  . Spoznala sam i ubijedila sebe  da je Dobri kao neka nestvarna  fikcija koja se nikada neće obistiniti. Svjesnost da smo se Dobri i ja  u mikrosekundi  mimoišli u kontiniumu ljubavi ,činila me čistom u mom  odnosu sa mužem i djetetom.
I tako prođoše godine. U tim neodređenim i nesređenim odnosima dobih i kćer. Činilo se da sam nekako upotpunila  majčinstvo , nasuprot  supružništvu.Kao supruga sam bila nedorečena . Željela sam ispraviti taj dio sebe , pokušavala se davati, ali se nisam nalazila. Bračne obaveze su nekako mučno kaskale.

Oh , bila sam dobra domačica , kuvarica , i spremačica . Bila sam i vjerna žena i sagovornica. Naše komunikacije su kaskale zbog njegovog slabijeg obrazovanja  i nedostatka volje za razgovore mimo najnižih standarda razgovora dva saputnika , u ovom slučaju sapatnika.Kao  žena  ljubavnica , kao mazna žena , kao žena u bračnom krevetu bi se sledila i zakazala. 

Normalno ,  saznanje da mu je otac prvi imao ženu i to brutalnim činom silovanja , nije bila dobru podloga za održiv brak.On se sve više počeo udaljavati od porodice. Ono entuzijazma i zanosa što je imao u početku braka je splasnulo. Sve je više radio i sve manje bio kod kuće.

Mora mu se priznati da je svaki dinar plate davao u kuću. Međutim naknadu za prekovremeni rad je zadržavao ta sebe. I najgore od svega počeo je zalaziti u kafane i piti. Sve više je izbivao iz kuće. Sav teret odgoja djece ,kućanstva i bašte je pao na mene. Nisam se bunila, Majčinstvo me zaokupilo i ispunjavalo.

Mitu i njegovog oca nikad nismo pominjali. On bi dvaput  godišnje išao  materi, koja je samovala , ali je bila čvrsta žena i uspjevala da se održi . Zdušno je pomagao o sjetvi i kosidbi, ubiranju ljetine.Međutim u našoj bašti od njega nije bilo nikakve  pomoći. Mislio je , ako ne radim , to je moja briga. Nisam se bunila. Stisnula zube i nekako sam  sve sama  stizala. Bilo bi mi lakše da imam mušku ruku pored sebe,  da je  on provodio više vremena uz djecu ,i bio manje  u pohodu na mehane. Nisma mu prigovarala , iako smo živjeli sve teže. Prijetilo nam je siromaštvo.

Nabavila sam novu kravu i ona nam je jedno vrijeme  olakšavala prilike. Da sam imala konja sasvim sigurno bih se ponovo prihvatila raznošenja mlijeka. Džugumi  , kalajisani , izglancani i kao novi su čamili u kredencu.

Kćer napuni tri godine , sin pet . Situacija se ne mijenja. Muž samo prespava, presvuče se i ode. Bijah udovica pored živog muža, Ito kao on.Udovac pored prelijepe žene,Djeca su mi bila kompenzacija  i uz njih mi je  bilo lakše.

 Nekad bi se primirio dva tri dana , nije izlazio. Sjedio bi na verandi  , milovao djecu , šutio  i  tužno gledao u rađanje noći.Ne mogu zamisliti šta je osjećao. Njemu je bilo najgore. Imao je ili mogao je  sve , a nije , izuzev djece dobio ništa. Nije se mogao okrenuti nazad. Prošlosti više nije imao , sadašnjost je umrla,budućnost nije ganjao, niti je vidio. Kada bih ispratila djecu na spavanje , vratila bih se u kuhinju i pospremila je. Kroz prozor bih vidjela  da je lice zaronio u šake i da grčevito  plače.

Ja bih se sažalila , jer zaista mi ga je svo vrijeme  bilo žao.Jadnik se ni kriv ni dužan našao u mračnom središtu ljudske mržnje i zla.Izašla bih na verandu , pomilovala ga po kosi, sjela kraj njega , zagrlila ga , glavu mu naslonila na neljubljene i nemilovane  grudi  i tješila ga:

-Isplači se djetešce , možda nam jednog dana bude bolje.

On bi se očajnički zagnjurio u moje grudi , ne želeći da mu vidim suze i još grčevitije plakao:

-Zašto sve ovo .  Boli me Marija . Ničemu ja nisam kriv. Volim i tebe i djecu , ali moj otac i njegovo zlo ,  i njegova krv na Mitinim rukama me priječe da budem normalan. Kad tebe gledam vidim njih dvojicu kako mi se cere i upiru u mene prstom:

-Još jednom djetetu smo slomili srce i ukrali život.

U meni bi proradio majčinski instikt, povela bih ga u spavaću sobu koju nismo mjesecima koristili , položila na krevet . Podigla mu noge  stavila jastuk ispod glave , skinula mu svu odjeću osim donjeg veša  , pokrila ga prekrivačem i mislila ugasiti svjetlo , zatvoriti  vrata i otići u dječju sobu. On bi ne otvarajući oči zamolio:

-Ostani  još malo sa mnom , molim te .Ne mogu više izdržati sam.

Ja bih legla pored njega ,stavila mu glavu i krilo i pričala mu bajke o tome kako postoji svijet u kome nema bola , i kome će se dvoje , muško i žensko  voljeti i sanjati i biti sretni.On bi se smiro i zaspao. Nekad je bol bila jača i nisam ga uspjevala utješiti i smiriti. Tada bih mu se predala i tu noć bi bili i muž i žena.

Slijedećih dana bi bježali jedno od drugog , sakrivali se u svoje sobe , stideći se onoga što smo učinili . Tako sam se navikla  misliti ni  o čemu , osim o dnevnim potrebama. Snove i nade sam sahranila, jer su me prošla sjećanja boljela. Bilo ona dobra , bilo ona zla.

Noć tri kapi krvi , peškuna i šadrvana

Vrijeme kao da stoji. Život nikako da ponovo  krene . Mrtvaja . Čega god se prihvate stere ih pomisao o uzaludnosti. Nekako im mnogo toga nema smisla.A opet osjećaju da ništa nije bez svrhe. Da sve ima svoje odgovore. Shvate ,da nisu toliko pamenti koliko misle da jesu. Ima mnogo toga što ih može poremetiti i izgirati. A to nije baš veselo. I tjera na razmišljanje . a kad čovjek počne razmišljati … , uh tek onda boli glava. I zato ni neće da misle. Od misli im otekne um i crne misli se roje.
 No , mladost osjeća damare .Život cvate u njima. Znaju . sve što je živo , živjeće dok mu ima života. Možda se oni zpravo zbog toga bune Život je prelijep , ali ga ljudi zacrne i uprljaju. Ne znaju zašto je to tako. Ne shvataju. Život ih još nije iskvario  da prihvate zlo. Mole se Milostivom da in brani od zla.
Činilo se da su zaboravili presvijetlu i preliejpu Kosaru. Od dostojanstvene i skromne  sahrane , kojoj su prisustvovali majka , dva brata , Luce , Frka Frkica , Dobri i  mahalaši sa ljubama,niko je ne pominje. Niti riječ da zucne. Suzu da pusti. A bol ih dere , proganja i proždire, a oni je ne mogu vratiti ni zaboraviti.
JednosatvnoKosa Marija Magdalena je usnila . Nema je .  I to je to. Svaka priča je suvišna.  Prelijepi život opdi dalje. Ko vam kriv što niste savladali osnovne zakone levitacije i reinkarnacije. Sve bi bilo lakše. A sada se snalazite kako znate i umijete.
A opet ništa , nikakvo znanje i saznanje nije vrijedno ljubavi i milosti Božije . I ljudske.
Ome nema, Blentoviji se Kosa kasno u umu desila. Odletjela grlica dok je on budalesao. Konta – gdje je pogriješio. Tegari dijete krivicu bez krivice. Niko nije kriv. Da nije budaleso ne bi je zabavio , radovao i srećnom činio.Ne bi upoznala toliko dobrih , nježnih i osjećajnih insana.
Deba i Lenji se nekako izolovali. Krivicu nisu mogli saprati. Jedino se Mojsije borio sa svojom krivicom i činio sve da se iskupi. Znao je da je debelo ogriješio dušu i da mu se možda neće oprostiti..On , Zlata , Jela Lela Jelena i Herco su pokušavali Frku Frkicu  i Dobrog  da dignu iz „ mrtvih.“..
I pored sveg truda druženje  nije išlo .Sjena Kosarine smrti se navukla nad njihove đardine.Debi i Lenjeg nisu zvali kada su Frku i Dobrog zvali.
Luce je sa distance pazila na njih. Znala da su sada lomni , da ih je zlo nanjušilo , i da će im trebati paska i pomoć da ga izbjegnu . No , znala je da  nije mogla mnogo učiniti. Sada je sve bilo u rukama više sile.
Mahala ima svoje nepisane zakone.Previše oholosti i objesti ne može proći bez posljedica. Sve se vraća . I činjene i nečinjenje. I sve se plaća .A oni su dosta toga poremetili i ugurali mimo svakog reda. Lako je reći sve je igra i zabava. Ali treba biti i časnosti i dostojanstva.  I čestitosti. O oni su se i ne htijući znali ogriješiti o zakone , etiku i časnost mahalskog bitka.
Luce je znala da se njen svjetovni dani bliže kraju.vrijeme koje je provele oko mahalaša joj je pomoglo da donese odluku. Ona nije za ovog svijeta.Previše je bola i tragike u njemu. Neprikosnoveno ima ljepote i oaza gdje se neka djeca vole , igraju i jure i zlo kasni.ali kada ih otkrije zalomata se mešu njih.
U stvari , nju su samo Frka Frkica i Dobri vezivali za mahalu. Nije znala šta sa njima. Ako se Frki i Dobrom nešto desi , ne bi sebi mogla oprostiti. A svijet u kome živi bi bio nepodnošljiv. Samo zbog toga se još nije povukla i konačni zavjet dala. Nije znala koliko još vremena ima, ali zna da će se definitvno morati odlučiti.
Frka i Dobri se osamili ,  svako u svom halvatu . Činilo se da ih nema. Tek bi se pojavili u Zlatinom đardinu , kada bi ih ova pozvala. Njen poziv nisu mogli odbiti.Jela Lela Jelena i Herco bi im svojoj dobroti i srce dali , da su im iskali.Mojsije je pognute glave svirao , samo one stvari koje su im drage bile.Ugađali su im.
Frka i Dobri su im bili zahvalni , ali kad nešto napukne ,praznine se nikad više ne mogu popuniti i zatvoriti.Na Frki se vidjelo da je obnevidjela od bola i tuge. Na neprebolnu ranu Kosarinog odlaska se nadovezala nova tragedija. Frka Frkica se zaledila od bola , a nije ga mogla nikom ispričati.
I Luce i Dobri su znali da se nešto grozno dešava , da Frka očajnički  traži neki mir koji joj otimaju.Kad bi je pitali šta je muči. Samo bi panično dfosta agresivno odmahivala glavom:
-Nije mi ništa . Sve ovo što se dešavalao me izmorilo.
Nisu joj vjerovali. Ni Luce ni Dobri . I pomno su pazili na nju. Frka Frkica se u neko doba primirila . Na licu joj se pojavila neka konačnost , neka spokojna tuga i odlučnost. Kao da je spoznala šta joj je raditi .  
I taman kada su svi mislili da će se stvari kako tako dovesti u neki neophodni minimum normale ,  nad mahalom su se ponovo nadvili tamni oblaci. Sve se istumbalo. I ponovo su vremena postala obijesna i stampedasta.
Zlata po ko zna koji put hoće da sastavi Frku Frkicu i Dobrog., iakao dobro zna da se ništa ne sastavi , što sudba razdvioji ili ne odobri. Mojsije je još uvijek  ka stećak u Zlatinim , pa tako i mahalskim susretima. Naravski pozvala Hecu i Jelu Lelu Jelenu. Igrom slučaja , skoro da se  veče  „ skršenih srdaca „ kako ga Luce nazva poklopila sa Kosinom četrdesetinom. Dan dva  gore dole.
Zna zlata njihovo osnovno pravilo:
–  Mi ne tugujemo,mi ljubav slavimo  i kada nas smrt nečija mori.
Aha kako ne , misli Zlata.Nije insan kamen. Kada ti je sve potaman i ljepota staviš ga u  dđep  da te bar nešto žulja.i nosiš ga neko vrijeme. Kad ti dosati ili se pojave tmurni oblaci , izvadiš ga i baciš što dalje od sebe. Eh , da je tako lako. Čak i mjesto gdje si držao kamen će te još mnogo vremena žuljati. A kako ba nećeš za živim , prelijepim insanom suzu pustiti i tugovati.
A opet , naučila. Ovi mahalaši samo stisnu zube. Prihavte se ćemana . Pa ćemane i ljube u ruke . mere i koja ljuta .Ako ljube izgube , onda snove  i tišinu u srce i snij, i snij. I ni jene suze , ni jednog jauka  ne pusti. Ne daj da ti se zlo , dušman  tvojom tugom sladi i raduje.Sviraju , pjevaju , igraju ,  ljepotu i tragove one koje nema  traže  u svakom dahu i trenu prelijepih noći što im Nebo poklanja.
Luce , Frka i Dobri su znali da je to bilo na četerestinu.Da li je dan obaveznog  pomena  imao kakvog uticaja na događaje koji su se izredali kao  po nekoj zacrtanoj neumitnosti nije bilo jasno.Svi su u mislima nosili Kosaru , ali je niko nije pominjao.Nisu želili da poremete noć novih mladenaca.U svakom slučaju činilo se da se bauk predodređenosti nadvio nad umilnu noć u  čudesnom đardinu koji je bio smješten u jednoj prelijepoj ulici niže Bjelavskih mahala.
Ulica je imala simboličan i epski naziv . Ašikovac.Eh , koliko je ašik ljuba stolovalo u beharli i cvijentim đardinima Ašikovca.Koliko se ljubavi i mladosti ispreplelo i ostavilo traga , irpičanim i neispričanima bajkama i tragedijama u stoljećima prije ove snene zvjezdane noći koja je mirisala na sreću i ljubav.
Dakle , sve se uresilo  po ašik tabijatima svih vremena . I birvaktile i današnjih. I islamskih , i jevrjeskih i krišćanskih. Lijepa , mirisna noć puna zviježđa , cvijeća i utihlih ptiica  Puni purpurni  mjesec je tiho i nestašno blagoslovljenim nebom  plovio , obasjavajući mramorna   zdanječestočesmenog šadrvana, koji je gornjim dijelom bio fontana želja. U donjem dijelusa isticala   frljavo hera druga slavinom, nalik na žensku dojku koja se u pubertetu malo otela anatomiji.
Raskošno cvijeće , tisuća vrta u tisuću bopja u sjeni jorgovana i jasmina je treperilo i svjetlucalo tragajući i kradući mjesečevu svjetlost   Sum šadrvana i kapljice vode koja se prelivala u tisuće mjesečevih kristalnih iskrica preplavila je đerdin. Huk sove i krik kukavice su ponekad prekidali tišinu koju je nosila čarolija noći.
Kada su Frka Frkica i Dobri ušli i baštu zastali su opčinjeni prizorom.Nikad ni jedno pozorište , koliko oni znaju , nije imalo ljepšu , autentičniju i fascinantniju scenografiju.Uz ivičnjak cvijetnjaka postavljen je oveći , svijetlo plavi plišanji otoman , nalik francuskom ležaju, sa puno mekih jastuka i prekrivača.
Frka Frkica takvu ljepotu nikad nije vidjela.A opet malo je to smetalo. Previše je asociralo ne nešto što bi trebalo da se desi.
Dobri je mislio :
-Još mu samo baldahin fali , pa da izgleda kao budoar neke kurtizane.  
No , dobra namjera ,četiri zaista vesela lica  i par stoljetnih  peškuna su ublažili nametljivi asocirajući dojam ležaja.
Dobri se sjeti jedne izreke, ne znajući odakle mu i zašto se baš sada javi:
-Dobre namjere ponekad  prizivaju nevolje!
I Frka i Dobri pomisliše isto:
-Scenografija je pripremljena bez konsultacije sa budućim glavnim akterima. Nisu načisto da li im sve to odgovara. Još uvijek im damarima rumore suze , prelijevaći se u krvotok kao eho jecaja srca.
Njihova dobrota ih priječi da bilo kakvom rječju , gestom ili pokretom bace sjenu na  zaista mnogo uloženog truda.
Pogledaju se , nasmješe se , stisnu ruke , on je poljubi u obraze . Zlata i Jela Lela Jelena mu uzeše iz ruku i uvedoše u kuću.

Kao što rekosmo , poslije onoga oni Frku zvali kad Debu, Omu i  Lenjog nisu zvali. jadni Oma nije bio ništa kriv.Nije ni bio prisutan tu veče.Ali svi osim Baška baŠe i Dobrog mu zamjerali prebrzu ženidbu.Nije prošlo ni šest mjesečevih ciklusa on se oženio.Jedino bi tako došla. Mojsiju oprostila.  Zna kriva je. Skrnavila i kršila  mu cvijeće, njegovu treću najveću ljubav.Zlatija, harmonika i cvijeće.Jednako im t4epi.Jednako ih mazio.Nije bilo vjernijeg čovjeka od Mojsija.On i njegovo sveto trojstvo – dok ih smrt ne rastavi. Oprosti Bože Milostivi ovo nema veze sa vjerovanjem u Tebe.Znaš nas.Bog je Jedan.

Deba je znao prigovoriti.

-Ih ,jes ti jaka ljubav.Harmoniku glanc novu hek niz jendek.

Mojsije bi samo odmahnuo.Nije se sporio.Đe će mu reći da je bolje heknuti harmoniku niz strminu, nego njega .Sprcati insana na bigajri hak je veliko zlo,poganluk.A i ako ubije harmoniku, ipak je to bila ljubav dok ih smrt ne rastavi.BI na kraju krajeva,bolje rikavela harmonika nego on.A i nije muzika u harmonici.U njega je, u damaru.

Frka Frkica bi se srdačno izgrlila i izljubila sa  drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke krhke  uzele u kuću uvele.

Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinje. Imala ih plavih i bijelih i kombinacija  i bijelih plavih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Pa  kombinacija sa  suknjicama  i vrućim pantalonicama. Imala i pantalone bijele i plave,ali oni sakrivali ljepot noge Afrodite , mrven manje.

Mogla je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , jer je tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je grčke božice vajao .

Maržoretkinu odoru bi joj skinule ,  anterju obukle. Bijelu , prema duši njenoj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena  safir anterije. Sada njih tri imaju tri čovjeka, tri princa po njihovim anterijama skrojena.

One su druge  blentovije su malo skrajnuli. No ,vratiće se oni Još blentaviji. Oprostiće im se . Mladost , ludost . Tren nerazuma?Uh,nisu ni svjesni u beskonačnost tog trena.

Ljepota mila, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog društva. Pokunjeno bi spuštala glavu kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčica koja željno išćekuje prvi poljubac.

Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste. Ponekad bi joj pogled  bljesnuo kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa bi se smirila.

Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj  prišao, uvijek tamno modrom kadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i  onaj dio čela,  pri samoj kosi , dašak poljubcem orosio.

Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali niti čuli.

Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:

-Dobroto moja ,dobro mi došla … mila moja, evo mene ništa se ne brini sve će biti u redu …malena moja čini mi se da te malkice volim i  da se zaljubljujem u tebe.

Ili samo jedno usudno :

-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.

Ne da Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio za jazuk zijan , a samo nebo zna hoće li ikad.

Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu, zvanu  rane moje nesrećnicu. Vrti se ukrug,  improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.

Lelujaju umilni akordi, usporeni , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi, zvijezdice žmirkaju, ustreptjele maglice su u zasjedi, sve iščekuje…nešto će se dogoditi.

Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka , kao stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvorom svezali. Tada bi se smješili, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.

Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro,mislili su. Bol izbaci Frko mila . Bilo ga je toliko mnogo, još će se nadodati,da ga  nikad, za života,  nije stigla izbaciti.Bol se gomilala, jer je nova u talasima stizala. I čini se nikad nije prestala nadolaziti.

Za večerašnje  suze je  krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok ih ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjete se tako sitno i bespomočno, u grudima ih nešto probada i stišće i pomoći nema i ne želiš je :suze same liju. Samo Nebo, jedno jedino,neponovljivo takve molitve prima. Stvoritelj se zato pobrinuo.

Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni  nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin.Okupan svježinom sarajevske čedne noći , šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica.One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se  pored njih  ispklakala Kraljica vrišteće boli.

Vraća se Mito bekrija,  kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra (?) .

Marija Magdalena je mudraca naučila; podučila,  kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca.Nema tu jakih  i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa.

Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom koji pjesmu uznosi do srca , do  boli, do  jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.

Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, ne da. Ne odustaje;  jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i tragične. Zbog toga im  treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos..

Mojsijev Mito je uvijek bio  sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od   neizliječive bolesti : Ljubavi. Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.

Ovaj đardin je umirujući.Tako je pun neba i ljubavi.I nebeskih blagodeti. Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.

Usud, pravedni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je  napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda.

Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle  u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboliće ih kad saznaju, tako da će svaki damar  sami za sebe  isplakati.

Univezumu je to sve  tako blisko i tako daleko i uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.Troje već  nije par, to je nerazum

Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo, i poklanja se djetinjoj  ljubavi.

Sedefaste klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić.  Ovaj stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka traži pomoć, maestro ga podržava. Akord  , dva  nijansu snažnija se glasaju ,  pa ih vraća nazad,hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se  i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.

Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.

Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje i objavljuje:

Sve je nekako usporeno i trenutak kao da se ponavlja.

Frka pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje, kao da se rađa i objavljuje:

“Ponoć već je prošla

Vreme je  da se spije “

Glas je tih,  jedva čujan, to je šapat, molitva nebu  koja moli : zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje , ali se još uvijek  ne da naslutiti jasnost kristala.

Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći, njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prijateljski prihvata.Nije mu uopšte strana.

I Mariji Magdaleni se ote glas:

“Srce joj je budno

Davnu želju krije “

Ona je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu:  krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete.I preplašena srna i raskošna ljubavnica . I hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne neče da spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena,koja samo što ostrašćenu ljubav ne vrišti.

Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalazi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu  oči polako nadvladava, on je tjera,  ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.

“Ej, kraj penđera stojim

Čekam da ti vrata otvorim.”

Sada je ona goruća  čežnja koja mira nema . Ona i šeće,  i strpljivo stoji ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo jer ona otvarajući vrata,  želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu  u skute naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj cijeloj noći?

Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer  zna da za njega je on kriv.I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On je kriv!?  On je njen Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna,  čije djelove može i mora podijeliti. Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spržilo.

Dobri pribrao misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko treba da kleči i oproštaj da moli to je on. Zagrli je  i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:

“Zašto, dušo ne dođeš

Da me kući povedeš

Da ti svoje srce predam

Da ti staru majku gledam

Dobri, Dobri bekrijo. “

Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka i njen glas. To je obostrana bol  ljubavi ,  zapletena u blagosti noći  , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol;  kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.

Ovo ona pjeva  u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas,  koji svoju kristalnost koristi da nježno  moli , da dragi po nju  dođe , da mu srce preda i da njegovo srce  napokon procvjeta i otvori za njenu ljubav, za njene snove .

Glas  odzvanja i hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ova put  refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna ,da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.

Dobri  osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih  očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila kao da želi da  upije i tetovira taj vrisak iz svoga uma u njegove snove. On vidi tu bol kojom  lavica odlučuje ubiti svoje čedo.

On zna da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati  da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo ili nije?

“Obećo si Dobri

Da  ćeš jedne noći

Kad se varoš smiri

Ti po mene doći

Ej, cvijeće tvoje bijelo

Već je čekajući uvelo.”

Marija Magdalena je čestito dijete, blažena žena, neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak vjetra koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i čednih snova neumitno vene . Njena velika djetinja duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom i tugom. Bitno je da ljubav opstane u svjedočenju zvjezdanog neba i svjetlosti Mjeseca .

Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio. Glas ga ledio, vrisak ga bolio, nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ja sam samo dobro dijete , koje hoće da voli , ali riječi ne izlaze , valjda ga glas izdao.

A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli,njega su svojatali i krali.On je bio samo Mali usamljeni Princ koji je htio jedino da ga puste  da bude dijete da se igra i da voli.

Marija Magdalena se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilu,

“zašto…Dobri bekrijo…

Zlata i Mojsije ,Lela Jela Jelena i Herco su zatečeni i zapanjeni. Prisustvuju nečemu što se više nikad neće ponoviti.Znaju to.

U Marije se ,u slomljenom srcu njenom,neočekivano rodi glas.U jadu vremena,u jadu jada,u jadu sjemena,u jadu pada,u bolu ljubavnice i prijateljice,golubice i grlice,princeze dobrote i milosti Rodi se glas vrišteće kraljice boli.Rodi se jecaj,rodi se krik kao pahulja bijelih kristalni let.Ah da, Marija Frkice mila i pad je let .Kad je Marija pustila glas,dok je pjevala o Dobrom čovjeku svom,ptice su ušutjele i plakale,drveće je stiskalo lišće, rijeke su prestale da šume,more se nije talasalo.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću jecaja,u brilijantnoj jasnoći bola ledilo je ljude i nebo. Takvo nešto nikad nisu čuli kad u Marije Magdalene rodi se glas…

Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ovo ime  ima lik i stas. i neku plemenitu dobrotu koja Miti nedostaje. Nije to, tamo neka , opsjena iz pjesme.

Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da dođe i kući je vodi, oslobađa glas. On postaje još bolniji, pjesma ubjedljivija.

Molba se ponavlja, refren bruji.

Muzika postaje tek sjena lahorca; koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija tuga utkana u njenu bol, bol voljene žene što voljenog gubi.

Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida. Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi. Niko nije zatečen.

Krasotica svoju dušu u prekrasni đerdan nanizala, pa ga skršila i bisere blještave po đardinu prosula. Svima je mnogo toga poklonila. Više  se nije  imalo   ništa reći. Ona je svoje isplakala.

Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene . I koje je krala.

Vremenom će oprostite sebi? Možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca, osim onih koji su bili zvijeri.

Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala.

-Ništa se ne brini malena moja , sve će biti u redu. Ja sam tu.

Ona zna ništa nije u redu. I nikad neće biti. Slagao je , a još to ne zna – i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila.

I zato se ovo drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njena velikodušna duša je dal mig da i njeno skršeno srce bude milostivo.

A, on? On se već naučio kako da ljubav sanja i voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir,na paltno baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i opet ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni.I ljepše slike i nježnije riječi.

Snovima žao Malene Princeze i Malog Princa što ne mogu da se vrate u one dane, kada bi jedno pred drugo mogli stati čisti i nevini. Oni to i sada jesu, Možda(?), tek malo,  sasvim malo zaprljani. To malo je njima veliko i nepremostivo i ne mogu ga oprati. Nisu to oni htjeli , to su im drugi učinili.

Noć je odmakla. Još mnogo ima do sabah zore.Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli  i ona  kaže :

– Dragi vreme je da se spije.

Frka ga još jednom očajnički ljubi, grli ga i on joj kaže :

– Draga vreme je da se spije.

Oni su bili samo djeca koju su ranjavali i koje hoće svoju djetinjost , svoju bjelinu  da vrate. Sada ne žele drugima da se svide.

Nisu se obazirali na Lelu Jelu Jelenu, i Zlatu; na Mojsija i Hercu još manje. Četiri sjene uđoše u kuću. Ostaviše ih same.

Frka Frkica  uze ibrik, sapun i peškir u ruke, frkičasto povede Dobrog do šadrvana .Odrvrnu česmu, inatno , onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodim iz druge česme koja je malo hera bila.  Niko ne zna zašto se naherila i zašto je niko ne popravlja. Bilo bi to lako. Očas posla .

Slimi anteriju, bez imalo stida,  onako kako to djevojčice rade,  jer to je sasvim jednostavno, dječije. Dodade anteriju Dobrom. Ispred njegovih očiju ostade samo uzbibana bjelokosna ljepota.

Podiže kosu , pa je u punđu zamotava. Slavuji budni! Poznati poj ih probudio, znatiželjno gledaju prekrasnu bjelinu i ne okreću glavu. Što bi ptice rekle, to je sasvim prirodno.

Odvrnu česmu do kraja,   malom ručicom, skoro djetinjom šakicom , vode zagrabila, ko grlica srknula, jednom . pa još jednom. Inatno , onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodom .Plaknu se, ne , jako  se isprska , zali vodom, i onu drugu  posu vodom hladnom i istrlja. Od žudnje gorila , od tuge sagorila, bol ispirala. Tijelo je  rosila, pa se mila umorila.

Dobri  zamišljeno pogledava maglice. Neko bi reko , gleda da vidi jesu li im zvijezde naklonjenjene. I bez toga je znao da njima dvoma pomoći nema. Ne zna zašto i odakle mu to , ali on jasno sluti i muči bol .

Trznu se, razbistri oči , pa sa druge strane šadrvana, zaklonjenom od pogleda sa prozora, anteriju polaže na šadrvan. Košulju , pantale, cipele i čarape skida , hoće da se pere i umiva. Frka se već oprala, dodaje sapun, bliže, jako blizu mu prišla, pa ga mazno bokovima gurka. Grudi jedre, djevojačke, rukama njegovim prinosi. On se  njenom nestašluku smije i gurka je od sebe.

Ona natoči ibrik hladne vode, pa ga proli i ponovo natoči. Dade mu da vodu proba, on je proba , pa joj klimnu glavom. Uze ona ibrik i pljusnu ga cijelom sadržinom.

Kaže:

-Kad ti je dobra evo ti je.

Ispod mokrih gaća pripijenih uz tijelo pokvašeni slavuj se uspravlja i nečujno glasa,  kao da cvrkuće.

Naga  Frka Dobrog  oko struka zagrlila,  pa se privija. On je za ramena drži, ljubi je u lice, usne,  kosu, međ mirisna ramena usne uvlači; ona drhti  i još jače se pribija. On joj se smješi, odvaja se od nje, pruža joj anteriju, ona je navlači. Dosta je golotinje, svijetlosti ima, pa je  do ležaja vodi.

Zagrljeni, polako se vrate do otomana. Nigdje im se ne žuri. Ovo je njihova prva mladalačka noć, ništa ne može po zlu poć.

-Ah, kako da ne!

U svojoj ljepoti i uzvišenoj opstojnosti tužno se smješka  sudba.Vrlo je ironična. Kao da je boli i jedi zla kob koja se večeras ponovo mota oko dvoje zaljublhjenih . Takav joj posao.A ona ga časno i pošteno radi.Niko ne može zamisliti kako joj je.

Otoman raširen, dva tri čaršafa razastrto, blještavilo vezenih jastuka i pokrivač od plavoga brokata. Pored njega veliki bijeli  peškun.Na peškunu : dvije kristalne čaše na niskim nogama, između njih u simetriji,  nestašno strči flaša kurvoasiera, malo ustranu zalegle  gitanes cigarete bez filtera, sedaminpedeset   i kristalna pepeljara pored .

Ispred zdjela i u njoj grozd rozaklije, u grozdu dvadeset pet zrna ,  jedna smokvica,  rumena breskvica , poveća tulumba između malene baklavice i nijansu veće ružice. Preko puta kourvazijea  mala zdjelica crvenih ribizli na kojima pupaju tri bijele ljubičice.

Frka gleda u Dobrog , raznježena i dirnuta , ali njena veselost samo što ne prsne u smijeh, on je ozbiljan, svečan i kaže.

-Ne broj , nema potrebe, dvadeset četiri ribizle su tu.

Oboje rukama prikrivaju i prigušuju smijeh. To ih obijesna  Zlatica , rubinova mladica , Mojsijevog bolera leptirica ,  malo gosti i puno  zeza. Damare im namješta. Svega se dosjetila i prisjetila. Još im kasetofon pristavila.  Ne trebaju ni to pogađati. Ima u njemu jedna divna Meri Cetinić. Samo pritisneš dugme i ona  nabraja njihova četiri stađuna. Ovo je bilo suvišno. Ne miriše na dobro. Dobri to sasvim izvjesno zna, Marija Magdalena još bolje, ali ni jedno ništa ne govori.Muče kao da su zavjetom šutnje vezani.

To je bilo ono što su oboje voljeli i snivali i to je njihovo samo njihovo zajedničko bilo.Posjede je Dobri   i  kleknu na koljena, uze je za ruke, poljubi ih i šapće joj:

Dodirni  me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
kad zvijzde za nas bdiju
dodirni me
u ovom  trenu sna
kada   milujemo se  kao djeca
kao labudovi
koji tajnu svaku   znaju
a se boje
neko ukrašće im igru tu

dodirni me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
usnama od snova
grijeh što nose
u ovom beskraju
kada tijela umiru
od jecaja i bola
a nose ih
uzavreli otkucaji srca
kao bura usred oceana

dodirni me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
šapatom zvijezda
na ovom splavu  davljenika

dodirni me
u ovom očaju
kao da je zadnji put
i ljubi me
molim te
kao da je prvi put

dodirni me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
i čuvaj me
stisni jako da boli do neba
i ne daj
mili anđelu
da nam ovaj  treptaj sna
ukradu
jer volim te
jer voliš me

Frka Frkica, ne može suze da zadrži i bez glasa plače. Njoj nikad niko nije poklonio pjesmu ili barem stih. Osjeća, iskrena ljubav je to  Zna, samo veliki sanjari i ljubavnici pjesme o ljubavi  snivaju i kad ljubav žele da vode.

Samo , zašto tuga pita se? Zar i on zna koju će joj bolnu pjesmu sutrašnji vjetrovi šumjeti?

Dobri  je voli, zna to , ali je neizmjerno  tužan . Zašto ta tuga,  ne pita se  on. Ustaje , gleda je u oči i lagano, nježno, kao dijete kada se prvi put ljubi. Dotakne joj od čežnje, mirisom trešanja otekle usne.

-Volim te ,  velika malena moja  , ljubavi moja.

-Znam velika srećo moja, ja sam tebe uvijek voljela.

Sjedaju, on joj pomaže da polako svuče anteriju. Ona drhti, nije joj hladano. Uplašena je ,  kao da joj je to prvi put. On se smiješi i kaže:

-Jeste mila , ovo nam je , i meni i tebi prvi put. Ono prije  nigdje u nebeskim knjigama ljubavi nije zapisano.

Oni se polako međ pokrivače spuštaju. Uzbibani su i vreli. Strast ih požuruje.Nemaju više šta čekati.Ona leže,povlači ga za sobom,skute šiti ,skutima stišće i mami ga. On je čvrsto, bez imalo dileme privlači otežalom sebi,Ona se propinje i predaje mu se …

Na  prozora  dvije anterije, rubinova i safirove ,  ruke jedna drugoj stišću i grle se . Malo prije su gledale i maglice i molile se za njih dvoje , svaka na svoj način.  U molitvama  zaželjele da nebo podari sreću onom  djetetu u bijeloj anteriji.

Možda su pogriješile što i onom drugom djetetu nisu sreću poželjele. Suđaje su ljubomorne i osvetoljubive , rekoše stari Grci. Ne bi se reklo , kliče život. Tko da zna?

One još malo žele da gledaju kako se đul bašta  darovima i svježinom natkrilila, svojim mirisima ispunila ležaj. Ptice su se već prije povukle, pjesme su ih dirnule i umirile. Sreća se  nikad  niže  zemlji  nije tako na dohvat daha približila..

Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice očajnički krik.

I vide,  ona savršena i prelijepa u nagosti svojoj, trči i vrišti , i bjesomučno lupa na vrata , i vrišti. Trese ih, razvaljuje, vrišti  i uleće. One trče sa sprata. Čuju kako Frka grčevito vrišti i jezovito  plače .Ona ne plače, ona  riče i rida .  Ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:

-Joj, mamo mamice. Joj, seje sejice.

Gubi svijest i  klone na mramorni pod stare jevrejske kuće.

Bjelina na ružičastim gravurama boji se kao raspukla ruža. Ima tu puno krvi.

Dobri , skamenjena gromada , omamljen ko da ga je neko mokrom čarapom punom sačme po čelenki hekno, ne hajeći, gologuz i nabrekao od čežnje, polako ka kući ide. Približava se vratima, hvata se za pozlaćenu šteku, hoće da je povuče i ugleda:

– Oh, usude , usude !

Tri  kapi krvi vidi. Prvo sićušna, zatim veća i na kraju krupna na mramornom pragu cvijet nalik crvenoj , tek procvaloj ruži rišu. To je ona ženska krv , koja ima onu boju koja nije zdrava.

Šuti on veliki tajac. Ćuti i tišina. Đardin je potpuno umukao. Zvuka nema.Ništa niko ne govori, novu ogromnu bol ćute. On tu više ništa ne može da učini. To su već ženska posla. Ispušta kvaku, vraća se do otomana , oblači pantalone ,sjeda do na kraj sami , do peškuna. Stisnut je,skupio se ko ostavljeni labud na kiši. Nešto ledenije izgleda, nalik onoj okamenjenoj gromadi sa izvora Modre rijeke.

Otvara kurvo-azije i sipa , po prst kažiprsta  položenog, rubin tekućine u čaše, prvo u onu od srca lijevu, pa onu izdajničku desnu. Spušta flašu , lagano čep zavrće.Otvara kutije sa cigaretama . Prvo sedaminpedeset, pa ž'tan na kojoj vranjanka pleše.  Iz svake kutije vadi po jedan cigar i stavlja ih u usta i zlatnim upaljačem pali. Jednu bez filtera međ titrajuće usne ostavlja, drugu, onu sa filterom u ruci drži i gleda.Toliko intenzivno i zantiželjno ko da će postati gatalac u žar cigarete .

Okamenjena gromada pritišće ono pokretačko dugme na kasetofonu.To će se pjesma desiti sedam godina kasnije, ali Dobri ima prelijepe snove i čistu dušu da može sve  snove i sve pjesme  dozvati u bilo koji stađun.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas. U misli mu pohrle dva nježna safira,  što su  sjetne oči zarobile i sa iskrama modrih ljubičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, more plavetno , more gorko i duboko  mora i može roditi. Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga, čini se poznata, ali to nije Frke glas. Glasa se isto , treperi  i boli isto ,  ipak onih par stađuna  više, što ih Meri Cetinić ima prave tu razliku.Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad ništa značio nije. Svima nama riječi , akordi  i snovi na sličan način u zagrljaj jure.

Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš izbrojati toliku ljepotu .  Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare snove polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštrica  zvana usud  za sve se pobrine.

“Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

moji se dani kroz vrime vuku

s teplin i ladnin život se miša

žari me sunce , pere me kiša

Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

a daje gazim vrime mi biži

stađuni moji još od početka

korak po korak , kraju su bliži

Stađuni ,stađuni moji

di je sad ono proliće cvitno

stađuni, stađuni moji

i lipo lito vedro i sritno

dok jesen stere lišće na stazi

ruke me stišću o zime mrazi

stađuni, stađuni moji

Sa rukom za ruku

ko će izdura do kraja gazit

jedni će nestat ko da ji nima

na me će pazit još samo zima.”

Zna Dobri ova pjesma priča o onom nekog drugom proljeću i zagubljenim stađunima koji nikad više vratit se neće , koji su ,  eto ,  vrlo bliski ovom vaktu.

Cigare , ona u ruci i ona u ustima dogorjevaju. Gasi ih , zima nove,stavlja ih među usne i pali. Slobodnom rukom hoće da opet obrne pjesmu.

Jedna ručica mala, jedno milovanje veliko, pogladi ga po licu .Iz ustiju mu vadi nanijećenu cigaru , pored njega sjeda, podiže mu desnu ruku, na svoja uzdrhtala pleća je stavlja. Drugom tipku gasi, ta druga krasota, oni drugi predivni glas, ovdje nema šta da traži. A ni vrime joj ni. Stavlja cigar usta.

Kao po dogovru , oboje , istovremeno udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se ne gledaju ,   se  čašama ne kucaju.

U očima praznoća , srećom zajednička, i nema suza, otpijaju po gutljaj. Bilo bi sasvim normalno da ona kraći, on puno jači cug ima. Međutim sada su ravnopravni, prinose čaše ustima , ne cokću i zabacujići glavu unazad ; polako do kraja ispijaju piće.

Mramorna se Afrodita  zgrcnu, brzo dođe do daha. On ništa, u kam kameni se pretvorio, u kamenu gromadu ubistio.

Ona ga gleda i šali se:

-Baš je ovaj život ponekad prava  kurva,mili moj.

On je ne gleda i ne šali se:

-Dobro došla , ponovo,u naš svijet, mila moja.

Meri in gleda ali nauk ne privata. Njoj se to ni i ne m're desiti. Još uvik. Oči joj zaslijepljine prvom ljubavlju.Ona to još ne zna , ne i pravom.

Šute i kraju  privode cigare. Lica im nježnija i bjelja od tisuću pahulja bijelih, koje ih negdje , u nekom vremenu budućem sa nestrpljenjem čekaju.

On opet sipa kurvoasier ,  kažiprst položeni rubin tekučine što mami  . Prvo u onu lijevu od srca, izdajničku, pa zatim u onu desnu povratničku.

Kao po dogovoru, oboje stavljaju istovremeno cigar usta, udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se gledaju, a se čašama kucaju.

U očima im  led ledeni malo se mućka i plovi. Srećom zajednički , nema suza, otpiju po srk, ona malo manji, on malo veći i cokću, i ne zbacuju glave unazad.

Ona se ne zgrcnu i nema borbe za dah, samo se malo strese i mramor se prosu u iskrice maglica. Gromada se malo opustila, više je žalosna vrba.

Gledaju u prelijepo , raskošno nebo zajednički , sinhronizovano.

Ona ga ne gleda i raznježeno kaže:

-Baš je ovo nebo uvijek prekrasno, dobri bekrijo moj.

On je gleda i zaljubljeno kaže.

– Ti si uvijek tako  prelijepa ,kao preslika neba , krasotice moja.

Ona ga zahvalno gleda, malo se propinje i poljubac mu otima. On joj ga uzvraća i mnije :

– Ipak nikada nije sve crno.

Poslije su ležali poluskupljeno na bokovima ;dva fetusa  jedno ka drugom okrenuti , samo su se u oči gledali ; u oči ljubili. Ponekad bi im se  neki ljubavnički poljubac oteo.Po licu rukama  milovali kao dva slijepca koja hoće da upamte, svaku crticu; svaku boru  i poru i sve, u duše , u mali mozak da ih unesu i zacrtaju.

Sa prozora  ih s glede četiri sjene male i daleke , a uplakane .

Zatim su se njih dvoje nježno zagrlili i blago milovali. Ona je oko struka imala srebreni šal , onaj isti ,što je dobila  kad je život proplakala.

On se nasmija i reče joj:

-Srebrom si označila garnicu.

Ona uzvrati:

-Bolje srebrom nego crvenom đuvezijom.

Prsnuše u smijeh.

Ona se meškolji i polako se uvlačii na njegove grudi. On je blago grli, miluje  i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

On je stišće , nježno  šapuće:

-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

 On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.

Netom,   stišava se  i glas tanani mili  i samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima?  Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer  to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli , bježi  od mjesta gdje je pred ponoć nastao:

” …Ponoć’ već je prošla

vremeee jee da se spijeee…

Eeeej’,cvijeće’  tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..”

U predahu, dok bi ona  smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije .  Da ne prepadne prelijepo dite malo. A i pogano je.

Ona bi pjesmu ponovo  počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno večeras nema suza. A za kasnije? Nemojmo biti zlehudi…

Zato je samo grčevito stišće ,  u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriće se u jecaj, jecaj  u krik , krik u bol  , bol u nerazum i slomiti dijete.

Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:

“Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri

ti po mene ne dođe. “

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna?  Izvjesno je da ga pušta u meane,  i  da više ništa ne moli.

-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.

Mudruje Dobri  tonući u san.

-Život je bol i tuga, i prelijep , a suza je sve manje.

Žaluje Frka  ne tonući u san.

Budna je.

Jezivo  budna i pribrana . Vrlo pribrana ;  kao čeljade koje je svoju sudbu izgatala ,  pa je vrlo dobro zna i prihvata . Mireći se bez pepela , pokore i bez pobune.

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se,  idu da spiju.  Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu ,  pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio.

-Dobri , kučkin sine,  srećan si ti bekrija.Tri su ti djeteta i  život i ljubav  poklonila.

Šapuće u mirisnu noć , što opet  ona sama – ljubav je? Čudi se odakle mu ona pogana psovka! Valjda to dođe sa godinama.

Frka polu budna  usni, neki zbrkan san. Srce jeknu  joj ili jaoj. Ona se budi, i san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.

Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega.

Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Da ga utisne u sjećanje.

Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. Nažalost ona mora putem  svoje sudbe poći.

Prije nego ode , bol rastanka i tuge joj maglom obavi mozak .

Da  vrišti ?

Nema smisla !

-Ovu poslijednju četerestinu je izvrištala i oplakala za čitav život.- tužno misli ona.

A ne zna – još je dijete , koliko čovjek u sebi suza ima i koliko se može toga desiti , a da prethodni jauci , jecaji i suze nisu ni mala maca u odnosu na ono što može slijediti.

Da ga probudi , da mu kaže šta je sudba  njima dvoma njenim izborom spremila , od sutra pa ubuduće, samo će zakomplikovati i nove nerazume raditi. Zato mora otići od njega. Boli je život , ali tako mora biti. Zna povrijediće ga više nego ijedna koju zna.  

Da kune ?

Koga i zašto?

Za sve su obadvoje krivi.Nije bitno ko je više ,a ko manje. Za svako dvoje se našlo pa se  nisu našli potrebno je dvoje jednake krivnje.

Da osuđuje?

Zašto?Ne mogu se aveti prošlosti vratiti ,  ukrotiti  i spengati i reći :

-Krivi ste !

Zna zaboliće ga , ali i oprostiće joj. A opet zna i njegovu časnost. Nikad više neće biti kao prije. Nikada oni neće biti par.

Njima nije bilo suđeno čak  ni ono mahalsko – dvoje se našlo pa se opet nije našlo. Oni su imali nesreću da se susreću i da se zavole , ali da ne pripadaju jedno drugom. Uvijek bi se nešto ispriječilo između njih. Pogrešan izbor, nepravi momenat, splet okolnosti . Ma mogao je to biti i lahorac koji je duvao u suprotnom smjeru od njihovih putanja.  Uvijek će nešto stajati na putu njihovoj ljubavi , kao muhur rastanka , na kraju tužnog  ljubavnog pisma.

Jednostavno njima se nije dalo. Kao da se neko proklestvo ušunjalo među njih , i čim bi nešto po ljepoti krenulo, samo bi pogrešne strune zatitrale i ona je ostajala bez njega , nijemeći od tuge i bola. Uvijek se molila da im se bar jednom osmjehne sreća. Mislila je da ih tada ništa ne bi moglo razdvojiti.

“Vidjevši  da je on snove prigrlio, polako sam se izvukla .U nekoj ljutnji i bijesu sve sam ponude na peškunu ispremještala.I ribizle , i rozakliju i baklavicu i tulumbu .I šal sam uplela. Sve sam pomiješala u neku nadrealnu  sliku . Pa onda pokušala osmisliti  neku konceptualnu instalaciju ,  neku sliku , poruku ostavila.

-Volim te mili , srce mi je slomljeno, moram te ostaviti , oprosti mi.

Napravila mu srce,od šala, ribizli i rozaklija. Malo  kičasto, ali iskreno, dječije. Uzela sam njegov upaljač, curvoasier nasula i jednu njegovu ciganku zapalila.

Popušila i ispila, ružicu viljuškom poderala .Ustala,upaljač u ruku sakrila, ruku srcu njegovom prinjela. Vidjela sam kako je njegovo srce zadrhtalo kao površina jezera kad ga lahorac iznenada napadne.

Znam, slikar je i poeta , razumjeće poruku . Otpetljaće zbrku koju je učinila. I neki inat je proradio u njoj Samo sam smokvicu , nedirnutu  na peškunu ostavila , kao žal za nebranjem.

 Nikad u životu ništa nije ukrala.Uzela sam njegov zlatni upaljač , sa ugraviranom djetelinom sa četiri lista, što ga je nekad meni poklonio. Ma šta uzela ; prisvojila ga  , ukrala. Htjela sam da imam nešto njegovo da me grije , tamo u daljini , i u  nekom drugom  stranom svijetu . Ali ostavih  mu kameju od žada , sa svojom slikom,   moj talisman da ga čuva od zla.

Tišina je bila takva kao da se neko sahranjuje. Ne , niko , nikad  neće moći sahraniti moju ljubav , ali sad  moram poči i ubiti njegovu . Zna neće moći . Niko ne može ubiti vječnu , bezuslovnu ljubav.Tiho se sagnula , nježno , u usne poljubila usnulog  , nesuđenog ljubavnika .

Čitavo vrijeme je imala nelagodan osjećaj da je neko posmatra. Zato sam suze sakrivala. Zato sam se kad je on zaspao,  pravila da spavaam .činilo mi se da sam čula prigušeni jecaj nekoga ko umjesto mene plače. Neki anđeo? Ne znam , ali bilo mi je lakše jer je neko dijelio moje suze.

Pođoh , ali se vrnuh i još jedan očajnički poljubac mu dala. On se nasmiješio i nastavio da sanja.Tiho sam se ka kapiji iskrala.

Izlazim ja ,  a Luca pred mene.Zastanem u meni straha nema, jer za njega mjesta nema. Svo mjesto je bol uzela i gledam, ništa ne govorim. Luce me zagrli i pitam, iako zna:

– Šta sada malena moja, kamo bježiš?

Pomirljivo i smireno , kao Dobri sliježem ramenima i  odgovaram :

-Idem u Vranje da se udam ,za sina čovjeka koji me silovao. Mito mi rekao ako se ne udam ubiće i Dobrog i brata mi. Šta ću , moram , nema mi druge!?

 Luce me ubjeđuje da mi može pomoć. Sumanuto  skoro histerično niječem glavom:

-Nemoj molim te, ništa i niko  ne može pomoći .Mito je taki kad nešto kaže on to i uradi. I molim te , najljubaznije te molim, ništa Dobrom ne govori , da me ne bi tražio ili krivicu osjećao. Ili nešto nepromišljeno učinio. I bolje je ovako . Boljeće ga , ali će se on praviti da mu ništa nije i ponos njegov neće me tražiti.

I  nije me nikad tražio.Ne,nije bio ponosan ili ljut.Samo je malo izubio povjerenje u mene  zato što nisam imala hrabrosti da mu kažem istinu.On bi već nešto smislio.A i sve je bilo gotovo.Ona je tuđa žena.U svetost braka ne treba barkati.

U strahu da Luce nešto ne uradi u ruke je dijete ljubim, ko majku svoju , suze mi navrše , htjedoh  da se istrgnem i   bježim. Luce mi ne da, zagrli me,  do auta milicijskog me vodi. Posjeda me na zadnje sjedište ko princezu neku u bijeloj anteriji i njenom  srebrenom svilenom šalu,koji mi je umjesto onog srcastog moga  dala.

Kapu na glavu stavlja i motor pali.Gleda  u retrovizor, ja se pravim da spijem.Čujem je kako tiho sa motorom priča:

-Motoru tiše , to dijete umorno leglo je da spije,snovima nesreću mije. Vozi je – prvac malo  više Sedernika.

Pred kućom Mito sav na iglama čeka. Kćer mu Frka na usud docni. Ostavljajući me u autu prilazi mu i kaže:

– Ova će ti svadba nekažnjeno proći. Ne da dijete na tatku svoga, iako joj on nesreću sprema i život unoštava. Ali pazi se Mito , prneš li, pljuneš li ili se nakašlješ malo jače nego što mislim da je dozvoljeno Goli ti otok za vaskoliki život ne gine.

Tu istu veče , u Vranju ,Marija Magdalena je izgovorila bračne zavjete.Obučena u bijelu anteriju đardina skršenih nada i ogrnuta Lucinim bjelim šalom oprosta bila je nestavrno lijepa i uzvišena.Skamenjena sa santom leda u grudima, ali uzvišena i prelijepa.

Kosara Marija Magdalena

-Ih jesi neka! Kosara ti bila najbolja prijateljica , a ti zbrzala poslijednje trenutke koje je provela sa nama,ko da ih nije ni bilo?

-Nisam zbrzala. Još sam ljuta na nju, iako je prošlo četrnaest godina otkako nas je ostavila na cjedilu.Samo jedno puf i ode. Svoje brige je prebrinula. A nas ostavila da žalujemo i da se borimo za svaki dah života.Čim pomislim na nju plače mi se.A ako bih pričala o tim danima , možda se nikad više ne bih nasmijala. Ako ti se sjeća , slobodno ispričaj.Neću te ometati , ni suzu pustiti.

Ovako se Blažena Luce u osvit svoga smiraja sjećala poslijednjih dana Kosare Marije Magdalene, nadovezujući se na prvi dio priče Frke Frkice .

Oni jašu Mojsije harmoniku opet bacio,

Luca na sceni ,prvi put.

 Vrijema kasnije , ranog jutra poslije noći skršene Frke,dosta poslije Anterija ,ali mnogo prije noći Rozaklija

Noć je odlepršala tužna i zamišljena.Pomišlja da se više nikad  ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli muči ovaj dunjalok.Ne može se to više podnijeti.

 Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana  šapuće da usnulu djecu ne probudi.

 Sve šuti , niko ne spava ,samo se Deba pomalo glasa i drinca.Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu.On zaspo i pomalo zadovoljno  bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima,a sa Frkom centifolije broji i po njima se valja.Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.On je svoje kao dijete prebolio.

  Lenji mu se  malo na rame prislonio glavu  i kunja.Košmare ima,roštilji brizli se na njega okomili i ne daju mu mira.Mala guza mu ruke stišće ne može se odbraniti.Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje u guše ga.Nit se može probuditi,niti spavat, niti mrijeti.Belaj živi,a čini mu se da mu noge do Bentbaše smrde.Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko neki ušmrkani jado na hipi klupi.

Mojsija bačena hrmonika gurka da zasvira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu neke borbene pjesme poput Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske  „srceparajuće burleske“. Da se nastavi udarat od doksat sad vajde nema,sav mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio.

Zlata i Lela Jela Jelena pojma nemaju šta se desilo.Mojsije ništa nije objasnio samo reče:

-Oblači krpice,ništa ne pitaj,taksi čeka.

 U taksi upali, po Kosu otišli i u bol vrišteće kraljice uletjeli.Vidjeli kako gitara leti u nebo,a Cigana nigdje nema.Začudila ih ljuljačka koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobru Dobrog zaziva.

 Koliko je tu očaja bilo ,nije se moglo ni rukama, ni velovima utihnuti ni primiriti.Ništa se nije moglo učiniti nego sjesti i plakati.

 Ovdje neki veliki belaj ispo.Mojsije modar i krvav ko da ga deset papkara izgazalo ili šest milicajaca pameti dozivalo.Vidi se – Lenji košmare ima.Deba ko Deba,mjerilo van dometa.Herco nemoćno sliježe ramenima,mali mu smješak na licu.Dobro je – srce ga nije strefilo.

 Hana Ana pogled sakriva i cmizdri.One je vabe, ali se pizdunka odmiče i tuguje.Žao njoj Frke ali više sebe.Zna izgubila je Dobrog.Možda ne ovog trena ili još koji dan .Previše je fin da ne bi oprostio.Sve će na svoja pleća natovariti i prtiti.Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih i to će biti kraj.

 Svi šute i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom i šta im je radit. Želje insana uticaja nikakvog nemaju. Smo ponekad i mrven. Sve zavisi hoće li se neko jako moćan umješati.

Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. Neko u igri par nepar  dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ono dvoje  nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili i poput ogledala refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i  sretan povratak na putanje žele.

Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom. Izlaze drotovi iz prednjih i krajnjih kola.Ne izlaze,izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju.

Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle dvanaest centimetara duge.Izlaze štikle za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze… nikako da izađu.

Deba se rasani,čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati,al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga.

Lenji se pita kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a za pogled na te duge noge, umjesto misli ,labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru , harmoniku si na vrijeme hekno.Sad bi je mor'o ić’ bacat. Jazuk.Zlata ništa ne bi pitala već mi onako namah,dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila.Za svaki slučak Zlatu privije i grli,ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Heco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u grudi  sakriva. Boji se ako nastavi gledati evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog.Ode jadni Herco za anđelima savim iznenada.

Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se  zarovili u druge i ne dišu.Kontaju prije će katedrala dvanest puta zatandarati nego noge iz auta izaći.

Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice osim crne mreže da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti, vitki i dugi kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi.

To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje što se biserno biba i talasa i zlatnu ogrlicu sa  brilijantima  hvali. Zatim pramenivi blještavi i svileni ko centifolija,  ružičasto žuta sa tačno sto lista oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri da bi na sunce novi sjaj zablistao. Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano toj ženi.

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica je nježno i blago. Lice ukrasi rese; oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  ruže, taj nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guzi ,tačno se u središte  između savršenih školjki  postavio.

U školjkama ,u resicama što trepere,  dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno ,u desnoj resicu rubin kravavi nestašno trepere.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio ko sa džamijskig  ahtung megafona u sabah vrištanje i potoke krvi i harmonike zvuk bacanje.

Tako sam ja Luce ujahala u njihove živote.

Kada sam upoznala djecu, život je postao tijesan i bijesan, samo sam zubima škrgutala i pesti ka nebu dizala. Ne radi sebe, sa mnom je uvijek bilo jasno i lako.Uvijek sam znala šta hoću. K'o neko muško, iako sam posve i više od toga žena bila.

Kad sam djecu bolje pogledala i prepoznala , neka mi milina,a i led srce zarobili. Kad sam ih na ljuljački, skršenih života , ugledala kako spiju, učinilo mi se da mriju.Ja se zaljubila u njih.

I tako , ja , ispred trešnje i ljuljačke koja se sama ljulja ,ukipljena i zagledana  u djecu što spiju ili mriju.Sablasan , a prelijep prizor. Djeca spiju, čini se da su mrtva. Svuda tišina , ni ptica, ni cvrčaka ni. Mravi iz mravinjaka proviruju, ali na izlaze. Samo od Bjelašnice , bolno zavijanje Sive vučice u tjeranju, daje znak da usamljenički  život boli.

Ljuljačka se njiše. Polako , ritmično ,da se maksumčad ne probudi.On je drži na krilu. Zagrlio je čvrsto , boji se da mu ne pobjegne. Ona se ušuškala međ’ njegove grudi. Tužni smješak joj na licu, samo jedna suza , iz desnog oka visi , nikako da slazi.
Crveno , izlazeće sunce se probija kroz trešnjine grane.Čini se crvene bobe zriju, a nema ih. U kosi im zrake svjetlucaju , oreole anđela prave. Velika je tuga na licima te usnule djece, a opet , čarobna su i prelijepa.

Prepoznah onog dječaka , što drži svoju djevojčicu u krilu. Par godina prije je mogao umrijeti u mom naručju. Dobrota i čast ga natjerala da čini preko mogućnosti. No, sada nećemo o tome.Kasnije kada dođe red.

I nju prepoznah.Naraslo dijete i pretvorilo se u labudicu.I u snu je tužna i drhti.Čini se nije prebolila izgubljeno djetinjstvo.

Ne dišem, duša me boli, srce lupa, hoće da iskoči i bježi. Ja mu ne dam , smirujem ga i zaljubljujem se.

Ona druga djeca su bila očajna i uplakana. U tom očaju, oni mene , kao neku vilu,spasiteljicu iz snova vidjeli.

Ne i Marija Magdalena i Dobro Dobri. Oni su spavali. Oni su ta djeca koja se ljuljaju i sniju umilne svijetove djevičanskih ljubičica.

Noć je minula.Sabah se probija. Hiljadu ezana tiho šapuću , da usnulu djecu ne probudi. Veliki bi to jazuk bio.

Ja sam htjela da ih potčinim i zarobim , a oni mene sasvim nevino i iskreno zarobili. Nije to neka pravda. To je neka licentiae poetica , kako bi Dobri rekao, kada bi ,pokušavao da objesni neki samo njemu znani paradoks.

Usnulu djecu koja spava nisam imala srca da diram, ili da im pomoć pružim. Zaledila sam se. I zaplakala i suze isplakala. Krila sam ih sleđene , u duši svojoj, ali i ja sam se poput jermenke, mile vranjanke slomila.

Vidjevši dvoje djece kako se se njišu, grčevito drže , kao da će ih život razdvojiti i pokositi, vidjela sam Dodu i sebe na ljuljaški , koju smo, nekada davno, zajedno sanjali.No to nije bitno u ovoj priči o dvije blažene Marije Magdalene.

Ono jutro kada sam umarširala u njihov život sve sam rasčistila. Drotove otpustila. Onog jednog što je blenuo u kćer, a da pojma nije imao da se tako kasno po mahali smuca rprvog sam otkantala.

-Vodi je kući, šta čekaš?

Ostale sam sa onom drugom djecom na Bjelave uputila.Da ih razvezu , da im se ništa ne desi.

Kada su se svi razišli, Dobri je u kuću unio Frku, na bračni krevet položio. Ja je presvukla i ko malo janje pod plahte položila . Poljubila je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu.

Ostadoh sama sa Dobrim.Izađosmo na verandu , da ne smetamo usnulo dijete. Zapravo , iako njihovo susretanje seže unazad više od trinaest godina , progovoriše prvi put više od one dvije  riječi: :

-Dobar dan!

Nije počelo dobro.

  -Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog milicajca .To je najtananija ,  čestita i prelijepa djevojčica.Najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.

Gledam u njega , ne znam šta reći. Sve je objasnio , izvinio se. To je on, takvog ga se sjećam, brižnog i uljudnog,   a opet zaboljelo je.

Nešto sam malo osjetljivija od kada ih vidjeh na ljuljašci. Tako smo se Dodo i ja uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.Tada bi usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čujem kako mi šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasanim se, trgnu se iz sjećanja i pogledam ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah.A opet , ono što znam o njemu, a zna skoro sve, mi govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, i to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti. Kada umiru dobra bića imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio – legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste od onih  najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe .

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo. Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli – šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj  ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosa je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi.Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer je znala  bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te mitove o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snoviđenja. Koliko sam vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati ,a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku ili kad blentovije neke rusvaje prave.Tu su mahalske blentovije bili glavni akteri. Napasni ko jehovinjaci, mnogo bučniji , ali iskreniji. .

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskreno vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Pitam se ko od radi u miliciji?  

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro  i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć i oprost. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i  damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

 Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni,molećivim licem i gestom koji kaže – stani , molim te ,ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je  po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije ! Ja sam svjedok.

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj, neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je Diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . 

-Malena , molim te , idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome Frka Frkica spava. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te,pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Odem.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mazna maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on.   Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me , molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar,  ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u novu , ali navlas  istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri čovječe .

Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći – tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica je ponovo oprasmo, Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.

Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.

Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom . Uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.

U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu , ispod bokala , vrhom zataknuta cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Marija Magdalena Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi što hitnije javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu Milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila., jer uvijek sam bila tu, na dežuri.Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . On je nutkao supicama i sokovima.Teško je gutala.Nije htjela jesti.Njegov molećivi pogled su je tjerali da ponešto proguta. Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je, prislonila bi se uz njega .Voljela je da je tetoši.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se prelijepi  život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da djetinjarije izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično bistra , živog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale.

Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh,  tako se i Kosara ukrale,i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je.A osta u srcu svih nas , santa leda neprebolna .

Dobrom se srce kršilo , zatomio je i  zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.

Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Kosara , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – SAMO JEDNOM !

I onom drugom : NAVSEGDA!

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila .Navesgda! A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne sa okusiom tršnje  , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

”-Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara Marija Magdalena je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da, grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj bijele halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Marija Magdalena , Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Ezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravih ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.

Frkin usud

Luce je molećivo insistirala da joj ispričam kako se desilo da smo Dobri i ja završili na ljuljašci u đardinu skršenih srdaca.A ja joj o tome nisam mogla pričati.Ne zbog mene i Dobrog. Mi nismo jedno drugom slomili srca.Ja sam tu veče isplakala svoju slomljenu mladost ćetirii godine prije.A Dobrom se srce kršilo mnogo prije mene.

Nisam joj mogla pričati jer je to veče očev nerazum slomio najtananije i najčednije biće u našim mahalama – Kosaru .O tom mi srce nije dalo da pričam.Ta dva događaja su se zbila isto veče i čim pomislim na to meni se plače i ja se raspizdim ko neka junferica koju je preskočio njen vakat.

Dogovorila sam se sa Lucom – ja ću o ljuljački, ona će o Kosari jer je vjerodostojniji svjedok.Ujedno ćemo to povezati u jednu cjelinu u ovoj tragikomediji.I zapravo – prvi put zvanično uvesti Luce na scenu.

O ljuljački se nema šta pričati. To veče je bio jedno od rijetkih nerazuma koji su proistekli iz druženju mahalaša. Uobičajeno je bilo slaviti ljubav.Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili najčešće nikad ,na kraju balade, nisu to bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se na dunjaku brusile , dok nisu iznjedrile sevdah,  koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći,  što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.Oni nesretni vukli su praznine koje su bile teže, a ništa nisu značile.

Ja sam bila od ovih prvih.Najmlađa , a prezrela tugom i bolom jer me je monstrum kao dijete obeščastio i unakazio za čitav život.I onda sam, godinama poslije, ušla među mahalaše. Zaljubila se u njih.Ali dijete , neiskusno i željno ljubavi, u nastojanju da se dopadne najačešće učini greške.Naizled nebitne, ali koje veoma konsekventno utiču na dalji slijed događanja.

Ja sam ih počinila više.Zaboravila sam sebe.Nisam se obazirala na bol.Dijete željno života , neiskusno i neupućeno nije znala osnovno pravilo Usuda:

-Budi dostojna Božije ljubavu, budi strpljiva i ne griješi !

Nisam bila strpljiva. Čekajući onu “lažovčinu” zaglavila sam sa Debom.On mi je najmanje trebao.Njega nije bila briga za bilo koga i on mi se najmanje sviđao do svih njih.Čak nisam ni znala da se “lažovčina” i mahalaši poznaju.Neznanje nikad nije opravdanje.

Vrlo brzo sam shvatila da sa Debom nemam ništa zajedničko.On vjerovatno nije bio toliko(?) bezosjećajna odrtina kakvim se predstavljao, ali se svim silama trudio da bude što siroviji i bezosjećajniji.Ponekad je bio i zabavan i humorističan , ali ponekad bez mjere i empatije.

Druženje s njim je dovelo da jedne noći valjanjem i trganjem poravnimo sve kadifice, ljubičice, karanfiliće i ruže u tri najljepše cvijetne bašte u mahalama. Jedna od njih je bila Mojsijeva. Deba je sa Mojsijem imao nikad izbalansiran ,odnosno neizvjesno neugodan odnos,na ivici tenzija.Ponekad se činilo da je to gluma.Uglavnom, jedva da su bili nešto više od dva mahalaša koje rođenje naštelilo jednog pored drugog.

U principu Mojsije je bio dobar insan , možda malo prestrog sudac.Mojsiju dirnuti u cvijeće je kao dirnuti u njegove dvije najveće ljubavi: harmoniku i vjernu ljubu Zlatu.

Kada smo mu uneredili cvijeće, nikom nije rekao ni jedne riječi.Ni Zlati. Mudro je šutio i pustio neko vrijeme dok sve nije prekrila nova trava i cvijeće zaborava.No, spremao je osvetu. Vrlo pakosnu osvetu, jer nerazum nosi nerazum.Ne može njemu niko njegove ljepote gaziti i trgati.

Zahvaljujući njegovom nagovoru za kaznu me je i Lenji trebao „pricrvljiti“. Ali ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti mnogo više duše i dobrote imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pokušao jednom , ali nije uspio  i nikad više nikoga na taj način prići ženskom čeljadetu.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče sam i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Ali ne zbog toga.Vile mi razum nosile. Joj mamo, mamice nisam znala koliko suza, krikova i bola nosim u skršenoj duši

Što bi reko Mojsije – za čitav jedan život se slamala .

Da,bilo to istu veče kad me Lenji pokušao pricvrljiti. Djevojčicu su malu nečasno pokušali prevariti oni kojima je najiskrenije vjerovala.

Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika heknuti. Oni  još nisu jahali. Samo što nisu.Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalilo  se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.

Otac mu reče neka životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije neki hajvan već Deba , a Frka mu društvo pravila.

Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centifolija. Tu su  loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ni ono drugo ,što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati,  nam nije išlo od ruke, Leda u donjoj bazi, od monstrumovog čerečenja se nisam oslobodila Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje, jal valjanje.

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdunčica  koja je postala žena i koja će te večri postati nesuvisla, pa samilosna žena.Meni čudo što nema Lele Jele Jelene i Zlate. Bez njih mi prazno i kiselo. Ali šta se može.I ovi su zaslužili dobar ugođaj.A i radi Dobrog sam se morala pokazati u najljepšem izdanju.Čak sam se htjela našminkati. Ali sam izgledala ko poslijednja profuknjača.

Poslije saznah , reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.

Dobri ih izradio. Ne voli on da mu neko kazuje šta mu je raditi. Poveo onu Hanu. Ona se preporodila. Nema crnih školskih keceljica sa rukavima aba sakoi Kemo M. Minjake počela nositi.Jal suknjice , jal šorcike. Jes da joj stoje, ko bombona je, ali ipak to nije za bašti, proplanaka, đardina . Previše se ljepote otkriva, pa je i dosta vulgarno i pomalo dosadno. Nimalo zavodljivo i ženstveno.Poslije te večeri se još više podobrila i pristojno se počela oblačiti.Dosta skupo, elegantno i atraktivno- Moglo joj se! Jednica u majke, kći sudije vrhovnog suda,buduća advokatica.

Herco reko Leli Jeli Jeleni šta je Mojsije poručio. Ona mu rekla ne odi, nisu to čista posla. Ostaše Herco i Lela Jela Jelena  da se nosaju i po svojoj  đul baštici  igraju i jure. Nemaju vremena za druge. Pricvrljila ih ljubav.

Mojsije , k'o slučajno potrefio akšamluk kod Frke Frkice u subotnji dan, u kojem je Zlata slavila bar micvu svoga sina.Normalno njemu i u čifutskoj zajednici kao svakom khufuru , oliti ćafiru nije nije priznato pravo na postojanje, odnosno dobio je tarabu za vjek vjekova.A on onizak kakav je bio, nikad nije volio tarabe preskakat.Osim ako mu je bila preša.Nije znano da li je štagod uz tarabe prislanjo.

Koliko Mojsiju ,Debi još više drago oko srca, što mu drugari kod ljube dolaze. Naložio da se iće i sve moguđe mezetluske đakonije spreme. Obavezno brizle i bijele bubrege. Normalno, u sufinansijskom su talu Mojsije, Lenji i Dobri. Ja sam sa povrćem, voćem, mliječnim proizvodima iz bašte i štale i maštom sofru začinila.Vizuelni ugođaj na visokom nivou. Vjerujem se da će se poistovjetiti sa nepčanim.

Zasjelo se vanka ,puno, puno više iznad sederničkog vidikovca, haman na Pašinom brdu, u dnu brda.Na sreću nije bilo žalosnih vrba.Samo su nam još one trebale.

Međutom, nije se ni sofra iznijela ,kiša iznenada poče da sipi i oni se povukoše u kuću.Ha se povukoše, kiša prestade.Oni opet vanka, a kiša ih opet takari .I tako hejbet puta.Vide oni ne mogu se sa nebom naduravat ,pa zasjedoše u sobu do kužine.

Mnije Dobri ovo kišno kolebanje na zlo sluti.Nije kiša mađioničarski trik : sad je vidiš – sad je ne vidiš.Ovo nebo opomenu nekom šalje. Da se pripazi i pomogne insanu , najprije insanki u nevolji. One su te koje najčešće naj…grabuse.I ja se mrgodim.Neće mi valjda par kapi pokvariti ljepotu dobrodošlice i gostoprimstva.

Deba se, ko kakva muška jezikara ,uvijek hvalio da niko bolje i više od njega ne može nabrojit sinonima za  takarenje,tandaranje i taslačenje.

-Nabroj ta tvoja tatlačenje bez  onih sa je i be i  za svaku riječ iznad tridesete dobijaš deset dinara.– to veče će iznebuha Mojsije Debi.

Poče poker licitacija

-Malo je to,može tri banke.

Hoće Deba da profitira.

-Ne može,banka,uzmi ili ostavi,za svaku fulu ti meni šest banki.

-Uzimam dvije,dajem četiri banke.

Ne primam manje od pet,pas mater.Za svako je i be  petodinarka kazne.Evo ruke da je hiljadu poslova.“

Mojsije ruku pruža.Ko najveći levat pruža ruku.Zaboravio  da se u blentavoj glavi uvijek opačina sprema,Znao je Deba uzvratiti.No, Mojsije će kontru uzvratit i to kako.

Debeli , po seljački hraknu u svoju ruku.Biljeg ko nov novcata  petodinarka, tutkalom premazana.Mojsije se snašo nije a već bješe ruka u ruci.Vrisnu Mojsije pa trk u ćenifu povraćat stade.Nebu dušu,nebo je neće. Gadljiv toliko bio da je i na smog,kišu,maglu, pužev trag čak i na pominjanje paučine povraćao.Kažu kečine je u školi fasovo za svaku lekciju gdje se kišna gujavica ili svinja pominju.Nije on bio glup da ne mere lekciju naučiti.Od povraćanja ne bi lekciju ni pogledao.Deba obrisa ruku o stolnjak,ni briga ga za Mojsija i higijenu.K'o da ništa bilo nije dobacuje:

-Može ,ho'š po abecednom redu ili kako mi volja-kaže Deba i namah počinje.

“Takariti,taslačiti,tandarati ašikariti ,alotrijati,amal…“

„Kako ubaci alotrijanje u hamalenje hablečino,jedna.“dere se Mojsije iz ćenife,a oči mu ko neke suze na dršku ispadaju,ko da ga neki magarc tandara,što bi reko Deba da prostite.

„Još si živ,čuješ znači,lijo jedna.Alotrija to ti je ludovati i puritanski strahovati od bliskosti,a gdje većeg ludovanja od tandaranja puritanke kad joj puritanstvo takarenjem u zdrav mozak konvertiraš,može dalje i nastavlja:  tačno u slovo gdje je prekinut bio:

gamti,amaliti,anabazirati,baildisati,baždariti…

-E sad ga usra,kakve veze mjerni sistemi imaju sa bubanjem.

Brani Lenji Mojsija.

Ne možeš ti Debu tako lako smesti:

-Da li se anamo ona  nekad pokvari?Pokvari i tuhne i ne možeš joj par dana prići.Da li se nekad promjeni?Zna se promjeniti i te kako,naročito kad rodi ili fasuje bosanski grab.Da li se desi pa ti neka kaže:nisam dobro,boli me glava ili danas sam poremećena,nakrivo nasađena,nešto mi fali il’ nešto slično?Stalno se dešava.I šta u tim slučajevima trebaš raditi? Ništa i ima da te nema!Moraš bolan instrument u ruke uzet,mjeriti,podešavati i ukrivo,i upravo,i udesno i ulijevo, i gore i dole i u sridu,pa ponovo i do dvadeset ćetiri puta.A vidiš da opet neštima, a ti opet štimaj i štemaj.A šta je to ako nije baždarenje koliko se ja u astronimiju razumijem.

Deba sam sa sobom priča,sam sebi pitanja i odgovore daje.

Vidi  Lenji jalov posao naduravat se Debom kada se  ovi kači za astrologiju,mogo bi mu nešto loše izgatat.Srećom te večeri nije bilo Ome.Odustaje od dalje polemike i na glas kaže:

-Moraću  čekati da se Mojsije vrati.

-Pusti Debu neka nabraja a ti Frku nađi neka ovaj peksinluk iza mene sredi.Kuća je njena,a Dobri je tu,ako ja nešto pripustim nek se on toga dohvati i sredi.

-Nemoj njega u priču gurat,molim te,ko hodža, ko rabin , ko svešteno lice za sadaku.Hem zna što zna,hem svaku Debinu fintu znai muhura,,hem ga uvijek brani.Ko da nešto protiv moja tri prsta ima.

-Šut čafiru nemoj se meni molit,idi Germanu pa se njemu moli.Nego idi svojim i mojim poslom,zovi Frku .Dobri,Deba i ja ćemo se riječima zabaviti. Ti i onako nemaš šta naučiti.Što si naučio naučio,dosta ti bilo i previše.Sad valja nered počistiti i sve na svoje mjesto staviti.Ova bivša niko tako nek sluša i nek uči.Mere joj zafaliti za nauk.

Osveta za Sedernik,hladnjak i bašće se sprema ;iznebuha sluti Dobri, a slutim i ja,Donio mi Lenji na poklon lijep buket kadifica , karanfilića sa pwet i utkanih bijelih ruže iz Mojsijeve bašče.To me upozorilo da nešto nije u redu.Nikad Mojsije nije ubro cvijeće iz svojoe bašče.Ni Zlatiji. Ali ponešena užurbanošću večeri zaboravih na slutnju.

Ode Lenji Frku tražit,Mojsije dođe i obraća se Debi:

-Joj rahatluku,nigdje kraja nema.Od one večeri kad nestade onih prvih sto dvadeset basova,nešto me muči,ždere,evo tu mi se ispod pluće nešto skupilo.Poslije mi bi žao hladnjaka,grehota onu divotu ogrebat.A tek đule i kadifice prežalit ne mogu.Grijeh ba Deba cvijeće kidati ili uništavati.gdje će ti duša.Sve mi se bolan zgudumilo.Ne možeš distati, ni u halu ići.Hoće gore na usta pa neće,pa opet gore pa se vrati.I tako danima.Kutarisah se belaja,dobri ljudi.

Gleda Deba oko sebe,samo on,dobri i Mojsije sjede.Gleda, ne može sebi doći.

-Joj čife,koji te ljudi spopali?Gdje  ti vidiš čo'eka,samo ti ja i Dobri ovdje sjedimo.Koje ti to ljude spominješ?

Zapomaže Debe kao da ga kolju,ko kurbana.Još ne nastavlja brojati.

-Ćuti bilmeze,radi posao,nastavi,malo uspori, a ti Dobri pazi ,malo mi pomozi!

– zapeta ili zarez bubati, bubačiti,bubnjati,bubrežiti,bucati,capiniti,

-Stop,ti ko cigan!

Žustro zaustavlja Dobri , kao ne zna zbog čega.Sve čisto,kristalno jesno,ali mora zaustaviti. Mojsiju vrijeme nešto treba,kupuje ga,debelo plaća.

„Šta je sad? -pita Deba,od Dobrog nije očekivo nož u leđa.

„Koliko se ja razumijem u medicinu,vakcine i muziku ,capin je neki planinarski čekić.Hajde da je to malj,bat ili bosanski grb shvatio bih vezu sa ciganjenjem,ali capin sa njima veze nikakve neme.“

Dobri nabraja riječi,gomila ih iako zna da nije u pravu i da će lako biti pobijen.Deba neki dan kod njega bio i slučajno riječnik na riječi carpin otvoren bio.Kako je Deba znao da planinar Mojsije capin ima, to on pogledao šta o capinu piše.Pogledao,buljave oči zašiljio,pogled satima nije dizao.Čitao i čitao,i opet čitao,i opet i opet.Tačno dvadeset četiri puta.Nije mogao vjerovati šta sve o capinu piše.Sve napamet naučio.

Moijsije se smijuri a Deba se ko fol ljuti:

-Riječ capin nisu ljudi izmislili,nebo ga je poslalo.Capin je višeslojna i višeznačna riječ,koliko je u toj riječi metafore,ironije i stilskih figura krije,koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako.O tom bi’ da imam škole diplomski dobar napiso:

“Capin može ko metal tvrd biti kad je od metala.Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se ko  meka gumenasta.Onda je capin malo metalan,malo gumenast,može mnogo čemu podlužiti.A neka je tupasti dio capina obložen drvetom  i  poludrvenast,polu metalan je.Taj capin odmah baci,drvo ne valja ,začas ga polomiti.Zato mnogi planinari svje capine od drveta prave.Nisu svi planinari vješte drvodelje.Tada capini liče na topuzine ili tojage.I onaj metalni možeš baciti,ni on nije planinarski skoro ničemu ne može poslužiti,osim geolozima.A ako zapadne kiša može munja ili grom  strefiti.dakle ako si planinar ti ona gumeni ili tojagu primi i ka planinama i planinarkama hodi.I nema belaja.Samo frka,cika i vriska.

Jel capin planinski čekić,jeste.I sam,malo prije reče.Jel ide po planinama? Ide i uzduž i poprijeko,i ubrdo i nizbrdo,i u ravan i u sridu,a moš’ ga zadhenut za uho,za pojas,ispod pojasa,na pantale,na haljinu,ispod haljine,čak i na leđa,ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.Pa kad stigneu na kotu ili logu možeš sasvim slobodno njime logirat.Pa kad se kući vraćaš,opet isto.Minimum dvadeset čertri puta za vikend.Ako se ženska prije piritanka bila,eto ti belaja,mora se i više.“

Deba mili! – zove Frka tiho,ne znamo odakle..Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta  je,šta se dereš ? – dere se Deba,hem ga u ekspozeu prekida,hem mu autoritet ruši.

-Može li Lenji zabiberiti,

„Može,kakvo je to pitanje ,pusti me ,bona,idi pospremi to.

Misli Deba na toalet i na mezu i oblizuje se,a i kako do jedne riječi nije došo,ništa skonto nije.I bolje da nije i nikad skontat neće

-Jesi siguran sto posto.

-Dvjesto posti i dvaput ako treba.

-Zatim jel’ capin čekić,jeste.Ima li dva kraja,ima.Jedan oštri i jedan tupi.Jel’ tupom stranom ekser zakucavaš,jest,zakucavaš.Kjolko ćeš bolan u životu zakucava to niko živi izbrojiti ne može.U Bosni se to sigurno ne može izbrojati.Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ,jes čeprkaš i odvaljuješ.A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.Nekiće drugi ćeprekat.Žao mi je ljudi,profulili bosanski grb pri rođenju.Neće im otac Bosne,majke ne smiju pisnut.I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.Jel capin veći od bosanskog grba,skoro da jest.Nije bitno bolan našta je nešto nalik,bitno je na šta on ukazuje,šta podrazumjeva,šta je pisac htio kazat.

A ti se k'o pametan praviš,riječima barataš,pa slušaj  i ovu enigmu:

Capin pet slova ima.dva parna plus dva i jedno neparno.Ono neparno izbaci,ova dva para šatro složi i šta ti ostane.

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet,ako ćemo pravo i lotos haremski,đula đulbašte,bagrem razigrani,jorgovan mirisni,boliglava vatrena,kadifica svilenkasta,ljubićica blažena,karanfil rumeni.

Ostade ti jaro onaj edefasti brežuljćić,lugasti bregić,cvijetni đardin,vlažna dolinica,dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada,ples bolero,muzika harmonike;svaka čast Mojsije lave;opjevana i raspjevana rodnica i nevoljnica,stidnica i opajdara,ali uvijek  jedna jedina,neponovljiva, anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta,može i jad,čemer i bol nostiti,može se i anamo ona zvati,al bez nje ti života ne m're biti.Ni u pravo ni u krivo.Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

-joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj samo kad pomislim na nju ja poludim,hoće mozak da mi pukne,duša da uzleti.Od silnog bola i želje neka milina,punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini.

Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoci.

Dobrom nešto šuveli.U kuhinji suđe zvecka, ali i zvuk nekog čudnog komešanje remeti kuhinjsku harmoniju.Duma Lenji se nešto predugo zadržao oko fijakera..

Kaže Hani;

–Idi vidi treba li šta pomoći .

Ona ne bi da ide , zinula u nabrajalicu.Uhvati je za ruku i čvrsto diže:

-Idi kad ti lijepo kažem.Molim te!

Da ga je ko vidio reko bi ovaj nešto ojačo,a nikad prema ženskoj sila nije.Ode ona,pa se vrati.

Ona sjedi mezu rezucka, on oko nje skakuće i pričaju.

-Idi na vrata i pripazi,ako nešto ne bude u redu samo migni.

Uvrijeđena šiparica ode.U odlasku brzo se okrenu i isplazi mu jezik.Uze malu šćemlijicu,ali pazi kako sjeda. Pristojnost ova dobi jedan poen.Što ti je čedno dijeta;asmješi se Dobri.

Do tog momenta sam osluškivala šta Deba melje i branila se od Lenjeg.Od onog može li zabiberiti ,je bezvoljno kidiso na mene.Te hoće da me dodirne, pa da me pomiriše,da se prisloni uz mene.Hoće da me zagrli i poljubac ukrade.

Meni se mozak zaledio.

Deba mu najbolji prijatelj.Ja mu djevojka najboljeg prijatelja.On ima djevojku koja se druži sa nama i dobra je sa mnom.On onako mlitav i pospan nikad nije pokazivao nikakvu agresivnost.Sada me sve više vraća u tri, ne, sad već četiri godine daleku prošlost kada me onaj…

U meni se panika javlja. Postajem robot.Sjednem na stolicu sa naslonom da bih ga udaljila.Ne mogu Debu zvati i sijati zlu krv mešu prijateljima.Ne mogu ni Dobrog zvati. Stid me šta će pomisliti.O Mojsiju nema govora.Shvatam ovo je njegova namještaljka. Kazna za cvijeće i Debine pređašnje aferime.U meni se četvorogodišnja bol vraća,povećava nosi sve neisplakane suze i jecaje.U vazduhu bol moja i suze trepere.

Hana više ne obraća pažnju na takarli nabrajalicu.Izbečila oči ko krofne, lice ko mak,rukom ispred lica maše ko lepezom.Dobri konta vruće je ,blizu je kuhinje.Zove je on,ona odamahuje,noge stišće ,ko stražu čuva.Odjednom sa šćemlije pade.

Poleti Dobri,preskoči preko nje uleće u kuhinju.Ima šta vidjeti.Lenji misionarski hoće da me pricrvlji .Vidi se nije  dobrovoljno.Ja Marija Magdalena , jednom silovano dijete ublijedila ko tek ispeglani čaršafi, branim se  i plačem.Silovito se branim, odgurujem ga, grebem po licu,stisnutih zuba, usne grizem  i čutim. Nigdje đuguma. Znam daleko je u kredencu.Lenji me obgrlio , ne mogu ga ni štosnuti.Pokušavam dohvatiti veliku tavu sa brizlama i bijelim bubrezima.

Dobri ni sekundu ne razmišlja.Iz sve snage odgurnu Lenjeg sa mene.Ovaj pade među šerpe i lonce,viseći ormarić  pade i poklopi Lenjog. Bježim iza vrata , gačice dižem, namještam bijelu  anteriju , prilazim fijakeru , uzimam tiganj sa brizlama  i bijelim bubrezima, nebiberenim, koje cvrće i prosipam ih na Lenjog. Srećom ili nesrećom Lenji nikad brži u životu nije bio. Rukom je lice zaklonio, ali masnoća po rukama zacvrćala , on po muški uh,uh i ne prestaje uhkati; toliko ga peče i boli.

Gledam Dobrog  u očima strah, bol i očaj očaj .On me ne gleda. U Lenjog se upiljio, šta da se radi. Pruža ruku Lenjom , ovaj zna da je to loš znak, ne smije  je odbiti. U Dobrog sav silni bijes ovih mahala se skupio. Konta noga u bijele bubrege mu ne gine. Međutim ništa se ne dešava. To je samo ruka koja ga uspravlja i pokušava da pomogne.

Dobri uzima krpu, nered sa njega skida i pokušava da ga uljudi i šapće mu tiho, jezovito tiho, da ja  ne čujem:

„Ovaj put i nikad više , ni njoj niti bilo kojoj da nisi to učinio. Jasno! Ili ima da te nema. I ni jedne , o ovome ,ni da pomisliš, kamo li progovoriš;ili ima da te ni zuce, ni mezar nikad ne susretnu. A onom poganu što se mudrac pravi , reci da se ništa nije desilo, ali da  plaho ljutnje imam. A bilo bi ti bolje da te ne vidim kada se vratim.“

Lenji je bio deset centi viši od Dobrog , ali ovog momenta se toliko snuždio da se čini deset centi nižim. I shvatio , tek sada , debelo shvatio šta je učinio i stid ga obuzeo. Obuzeo i nikad ga više nije popustio. Koliko god se u životu prao ili kupao, uvijek se osjećao prljavim i usranim.

Nije on – Lenji mogao biti lenj  koliko će ga stid još više ulenjiti.Ljudi obraćali pozornost na njegovu lenjost , tako da nisu primjećivali stid koji je iz njega plakao i na uši,grlo,nos i oči izbijao.Tada je imao sedamnaest godina, kao i Frka Frkica.Poslije je očvrsnuo;nije se džaba rodio u rudarskoj korpi.

Čovjek koji nije čovjek i dijete koje nije dijete stoje i šute. U pod gledaju , riječi nemaju,jer ih ne može biti. Vrlo je neugodno; toliko neugodno da postaje bolno. Toliko je bolno da postaje plačno. U plaču su riječi:

-Dobri moj ,ništa se nije desilo. Ništa se strašno nije desilo,Idi molim te Dobri;nevinosti ti moje.

Riječi plač snaže. Plač snaži , jauk ga stiže. On šuti i tužan je, shvata da večerašnja noć nema veze sa ovim plačom,jaukom i nevinošću. Možda malo sa nekom oduzetom nevinošću druženja. Ne zna on mnogo toga, samo što se zamomčio, i ostao dijete veliko. Najveće i tužno. Zazivanje i zaklinjanje i nevinost je tek rupica na cepelinu napunjenom vodom, a zrek mu zbijen.

Znam tužan je Dobri da tužniji ne može biti. Toliko tužan da ga djetinja duša kida.Toliko hud da bi sve suze isplakao. Kad bi ih imao i ka bi svu tu bol imao negdje unijeti. Njegove su suze ubijane polako, sustavno stađun za stađunom. Njegova je bol rasla san za danom.

Te neisplakene suze i ta bol nisu se odnosile na njega. Jok boni. On je svoj bol  i svoje suze prigrlio i navikao se na njih.Njegove boli i suze  više nisu važne, a i sleđene su. Njegova bol je istovjetna  ovoj koju osjeća u ovom djetetu i onoj drugoj djeci što su bila i što će biti ubijana.

Sebe je posmatrao onako uzgred, kao neku kolateralnu štetu. On svoje suze može neisplakati. Žao mu tuđih, što ih on ne može isplakati. On svoj bol ne želi odbolovati  Konta kad bi insanu pomogao da se zajedno i brže isplače, lakše bi bilo. I ne bi !

More biti da bi zastidio moj bol , bol ove grlice mile i ona bi prestala plakati. A najgore i najbolnije što se insanu desiti je  ubiti suzu i neplakati. Kad ćovjek prestane plakati, onda se bol skuplja i skljuplja i čovjek više ne može disati. Čovjek ne diše,a mora živjeti. Čovjeka boli, a on ne može plakati. A onda kažu iznenada presvisno.

Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli.

– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.

Dobri me gleda u oči, ja se utapam u njih i odjednom ja sam Dobri.Gledam sebe njegovim očima.Ne znam kako, ali spojili smo se.Duše su nam se sjedinile. :

-Šta mi to tajiš grlice mila?  Koji ti jadi crne dušu i kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?

Dobri se ne sjeća da li je to izgovorio ili mislio da govori.

Pomen nevinosti na jauk ,na histeriju me vodi. Dobri to zna, prilazi prilazi mi, zagrli me blago, zaštitnički. Polako me vodi u sobu, ne vidi  upitnike, u prolazu tiho Mojsiju šapće:

-Ako iko zna, ti znaš da je ubiti nevino dijete ka da si ubio čitav svijet. Gdje će ti duša Mojsije?

Prelazimo sobu; mi smo jedno čini se.Ne obraćamo pažnju na Hanu, Debu i Mojsija. Na verandi se na zid kuće naslanjamo. Vazduh je svjež i prozračan, mirisan.Kako ne bi bio?Ljeto je umilno.Noć je predivna, bagremi mirišu i cvatu , samo bulbul neki tuguje.

Dolje u daljini rasula se žmirkajuća  svjetla tisuću džamija  kao odraz  maglica što žmirkaju sa  neba. Dobri saginje glavu u vrh čela me ljubi, tamo gdje se sa vranom kosom spaja. Dašak vjetra mi kosu miluje , noć se zaštitnićki uvlači u nas dvoje. Povlađuje nam.

Gore se nebo priprema za nas dvoje. Nebo sve zna. Prigušilo je zvukove, samo putanje nečujno šume. Mjesec i zvijezde su pojačali sjaj, trebaće im svjetlost, da njene suze sjaje poput bisera i da se  tuga nesmetano popenje do maglica i prospe rosu krikova po njima. Od suza djetinjih i ženskih maglice sjaje i žive.

Dobri ne želi da poremeti ovu  Blagoslovljenu noć, ali mora. Osjeća da je vrijeme da prošapće:

-Dođi i plači djetešce , ja sam tu, dođi i plači maleno moje, sve će biti u redi.

To nije bio plač , to nije bio jauk , to je bio vrišteća bol što ledi um; što snagu  tijelu  otima. Ja na drveni pod padam. Uvijam se i grčim ,kao da imam goropadicu.

I plačem.

A onda prolomi se krik djeteta kome razdiru utrobicu ;kome trgaju nesazreli pupoljčić , koga deru, koga ubijaju, kome srce kidaju , kome dušu čupaju, čiju nevinost na konfete sjeckaju i o ledene gromade bucaju.

Grči se dijete vrišti i doziva:

-Boli Bože Mili, kako to samo boli, Bože Mili, pomozi mi. Pomozite molim vas, skinite čudovište sa mene. Joj mamo, mamice mila sve me boli. Dođi pomozi mi,boli me majko moja. Šta mi to radi. Ja sam samo dijete, hoće li iko da mi pomogne.

Dobri se nježno spusti pored nje.Leže i čvrsto je zagrli, sada su njih samo dvoje ranjive  djeca u fetalnom položaju On suza nema, ona ih ima za dvoje , za petoro, za devetoro, za svu nevinu djecu kojima utrobe deru,čereče i kidaju.Djece kojima monstrumi pilama motornim nevinosti na komadiće sjeckaju.

Malena djevojčica kroz suze grlicu traži, nje više nema da je spašava. Sada je sama i prepuštena sebi utonala u mračni bezdan bola i sve dublje tone.Mrak je privlači-Djeluje smirujuće iako zna da zlo joj sprema.

On je samo čvršće stisne  i još tiše  ponavlja:

-Plači dijetešce, ja sam tu, plači maleno moje, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj plači djevojčice mala.

Djevojčica ne prestaje vrištati. Odguruje ga i po grudima, pomahnitalo iz sve snage ga šakama bije i udara i  tuče; kao da je on onaj što joj utrobicu rastura, mali pupoljčić kolcem dere i razara, čudovišnu  bol zadaje, srce na komade sjecka.

Dobri  se ne brani , samo joj šapće :

-Plači dijete, plači maleno moja djetešce, nebo te gleda i piše, samo dođi i plači djevojčice, ja sam tu.

No, čini se da ona nikad prestat neće.Samo vrišti i vrišti i Dobrog tuče i tuče. Ne prestaje da vrišti i da bije.

-Šta mi to radite ljudi dobri, ja sam samo malo sleđeno dijete što hoće da se svidi i da voli.

Ništa je ne zaustavlja, ništa je ne smiruje , ipak Dobri samo autistički ponavlja i ponavlja:

-Dođi i plači dijete, plači maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj isplači  se djetešce malo..

-Šta mi to radite dobri neljudi, ja se u sve vas zaljubila , a vi me ubijati. Ja sam samo mala djevojčica koja vas je zavoljela. Ništa vam ja ne znam , niko me ničemu nije naučio. Moje su djetinje srce ubili, i na križ  kamasti razapeli. Ništa vam je ne znam , samo znam da  neku ljubav hoću ,snove hoću, bolero hoću. Sve bih za vas dala; a vi mi srce kidate, dušu  lomite, u duboko blato me gurate.

I nastavlja da vrišti , ali se nešto manje grči i uvija kao da joj bol utrobe popušta.Vrisak leprša ka nebu da bi ga ovo primilo i jekom jačom vratilo.Pa klizi niz Sedernik do Bjelava i mahala.Stiže do čaršije,tu krug oko Vječnice pravi pa se uz Bjelave vraća u tužni vrt na Sederniku.

Hana ćuti ,suze joj niz lice idu, grize nokte i nikad ih neće prestati gristi. Zna kriva je, mogla je pomoći: ali i ona  sama je,  koliko juče, bila dijete. Mislila je da se ono dvoje, smo malo  luđe, oko brizli, što se prže , igraju. Pomisli, da im je htjela pažnju skrenut na tavu, da brizle ne izgore. Ipak , osjeća da jeznala šta se dešava i da se podsvjesno Mariji svetila.

Lenji jeca i u zemlju gleda.Deba ništa ne anlaiše . Pita se šta je  mahnitulji  i kaže Mojsiju

-Dođeš mi milju i dosta kusura, ali meni mrsko računat , a i dosta milja.

Mojsije ga ne čuje lupa glavom u doksat, onako kako to on zna, svojski, ljudski i krvnički. Hek čelenkom u doksat. Pa opet i opet, hek i hek, sve jače i jače. Lupa se ko obeznanjeni derviši sam sa sebom psokom razgovara:

-Konji jedan , pas mater konjsku , ko si ti jebote da jedno dijete blatiš i ubijaš .Gdje ti je pamet odrtino morička bila?

I vrti se i ljulja kao derviša ples, kada se zaluđuju, kada im se vrti u glavi, a u njoj sve manje krvi, a oni sve bješnji i luđi i blijeđi, okreću se i okreću, i ne prestaju da se okreću dok se baildišu i u krug ne popadaju. Kažu ekstazu dožive. Jok bolan, to se njima samo jako zamnta. A šta će derviš učiniti kad mu se zamanta. Složi se ko pokošene brizle.

I samo ponavlja o konju,  psu,materi i pameti nikad  ne došo. Šta će, starac ima dvadeset jednu godinu,te zime napunio.Kad mu krv procuri, iz arkada šiknu i bijeli patos što ga jutros Frka sa ljubavlju, za druge i drugare čistila i bjelila i pjevala ; 

_Eej, crven fesić u dragana moga , ej mamo mamice.

Da zna Deba šta se desilo reko bi:

-E, eto joj ga sad. Hoće ona pjevati i belaj zazivati.

Mojsija kavonoz  boli, poplavio i vas otekao. On je  derviš u behutu, ništa ne osjeća i polako kroz kapidžik na ulicu, brzo ga sustiže taksi i ode i još brže se vrati. Užurbano za ruku vodi Zlatu, Lela Jela Jelena i Hrco za njima hode, za ruke se drže i ljube.I Kosu negdje našo, ona put srne stidljivo i krotko, uplašenim očima u Frku i Dobrog pogledava. U Mojsijevim rukama se ponosno peči glancerka, safir plava harmonika od šest registara i jakako, sto dva'eset  basa.

Gdje nađe harmoniku od šest registra zamislio se Deba. Imo čovjek dar opažanja sad pa sad. Sebi uvrtio u blentaru da ima percepciju preglednu ko prašuma Perućice i još gušću. Čuo on da za tu našu Peručicu.Kažu mu da je poslijednja u Evropi, pa mu oko srca toplo. Samo ne anlaiše što to niko za nju ne zna, a konta i bolje je . Ako sazna vanjski svijet za nju mogli bi joj toj ljepoti i jedinstvenosti ko Bosni nauditi. Samo jednu napalmušu ispustiti i nema Perućice.

Dok razmišlja o prašumi nešto ga bocka i on pogledava.Svi su tu  ukočeni i kao uhabljeni meiti stoje i ni mukajet.Uši ih bole, ali ih ne pokrivaju. Taj krik je valjalo upamtiti, on se  nikad ne događa. Znaju  takav vrisak jednom u život iznenada bane i ostane u ušima.

Djetešce neumorno vrišti i vrišti i tuče Dobroga. On je samo u vrh čela ljubi i govori.

-Plači djetešce, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati i daj isplači se milo djetence..

Papaga'j načisto posto, nema druge neko od prisutnih zaključi i pita:

– Hoćel’  ta milja.

Svi stoje u sred bašte kao ukopani ,ko balegom okupani, slušaju kraljicu vrišteće boli, samo Debe gleda u Mojsija i treći put pita ga:

– Hoćel’  ta milja.

Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da se tuče i nekako drugačije vrišti.Kao dijete koje se rađa.Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.

Dobri je često u nedoumici bio. Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio. Odlazi do trešnje uzima gitaru.Vraća se do djeteta nježno,sasvim lagano   djetinju ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst samo očeše i orosi.

Vrišti dijete a on je mirno, kao da se ništa ne dešava u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.

Jeza da se gledaocu javi. Nijemim pokretom on moli dame da sjednu; za muškarce ga nikad nije bila briga.Izgleda s pravom.

Zatim se Mariji Magdaleni naklanja, ona prestaje da vrišti ne shvata šta mu to sve znači. Ne čini joj se da bajaco postaje on. Sad je u drugoj vrsti šoka. U nevjerici , odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci? On ne zna da svira niti da pjeva. Ipak nekako mu ko salivena stoji.

On je večaras prvi put u životu  obukao crnu odjeću.Intuitivno. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. To je ona crnina što mjesečinom svjetluca. Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Kaže nije to više za njega; odrastao je. A nije. Samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog  tugujućeg princa  je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.

Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo vjeruje da je njemu  na tren darovana. On se spusti se na koljeno, neugodan položaj, prevario se, početnička greška.Traži bolji položaj  i onda sjedne  na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno ali sasvim prema njoj i u oči joj gleda.

U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže, znači dešnjak je misle svi, i nevoljno je preko žica položi jednom, drugi pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se kao da otkucava treću uru. Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno zvonik Isusovo srce zaigra tri puta.

Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , poteku tonovi,nejaki ko potoćić srca što krvari. Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna a tužna.Ta muzika čak nema gitare zvuk.To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove jedna  preko druge, da se u sred svakog akorda susretnu. Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput  tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama  prepliću se i osjeti se da to akordi neki čudesni bolero ; mrven zemaljski ,više nebeski plešu.

Čuda se večeras dešavaju. Ništa neobično. Večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima,u kojoj se meleki spuštaju, pomno motre  i sve želje pišu.Neke će biti uslišene.

Dobri počinje da pjevuši, više recituje. Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen:

Dođi i plači djevojčice

Dođi i plači malena moja

Ništa se ne brini

Ja sam tu kraj tebe

Dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

Ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu stavi

jastuk od snova.

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

u morno čedo slomljeno.

Ležeći spojkojno mirom

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih odagnati.

Skršena grlice moja.

da obradujem srce tvoje

Spij morno dijete je spij

u srce primam bol tvoj.

Milo moje je usnilo.

Možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

Ne čuje pjesnika

što pjeva i tuguje

tiho,tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

Uz umorne duge

o suzo iskrice tuge

Dijete je zaspalo

i možda umrlo.

Ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

da ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba blate.

U baštama ljepšim od đula sijaju

Zaspala djeca i o ljubavi snivaju

Za ruke male se drže cjelove biju

Bolom i tugom što pomalo vriju.

Gitara

piano

milo moje spije

san o ljubavi snije.

I spavaju i  spavaju i miruju

Dok  ljubav daruju i miluju

I spavaju i miruju i spavaju

I snivaju ljubičice snivaju

I miluju snove miluju

I snivaju ljubav snivaju

Umorna miruju i miruju.

Djeca ljubavi zamiru.

I nježno i lagano umiru.

Harfe.

Pianissimo.

Srce moje spije.

Poljubci sijevaju i sjevaju

Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju

I miruju i miruju

I spavaju i spavaju

I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru

Bože mili ta djeca umiru

Orgulje.

Pianissimo Immpossibile

Dušo moja mrije

Ne dam je nek sa mojom snije.

Ljubav moja spije

Bešumno diše

Dok sniš u snove  ću ti doći

Sunčice moja malena.

Utihnu gitara koja nikad više nije zasvirala. Kad Dobri htjede da je spusti samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila. Svi je pogledom do neba pratili, pogled vratiše pa u Frku pogledaše,  zamalo ne vrisnuše. Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.Ukočena, sleđena je, mrtva se čini

Dobri prst na usta stavlja. Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je lagana i krhka bila,na ruke je prima . Ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i pribija se uz njega. Osjeća da sigurna je. Niko je više ne može povrijediti.

On odlazi do ljuljačke koja se sama njiše i zaustavlja ,kad joj njih dvoje prilaze – on pokretom blagim, ona zagrljajem mazinim. Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji,zagrli ga i čvrsto ga stišće. Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju.Isprekidano diše i uzdiše kao da jecaje i vrisak stišava. On joj kosu miriše i ljubi .Misli – još uvijek miriše na bebu.

Ljuljačka  se polako njiše i njiše. Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju. On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju. On joj još uvije nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju. On prestaje da šapuće. I umiru i umiru.

Bože mili da li to djeca umiru?

Tišina i tajac. Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.

Utihnuli i očekuju da Deba: pita hoće li ta milja.

On ih nimalo ne  iznenađuje i razočarano kaže:

-Da nije zaspala on bi je garant zvekno.

Mojsije polako zaklopi neotvorenu harmoniku,  stegnu je već stegnutim kaišićima;  prvo gornjim zakopčanim,  pa onda donjim zakopčanim. Još uvijek mu neodsvirani arkadi  mokre krvave ruke. Harmonika poludjela, spengana a plače. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do kraja. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa hamalskim sepetom na leđima.

Sjena još tamnijom posta, do ivice jedneka dođe. Tu se tama sa svjetlom hiljadu džamija  što ih odslikava maglica, spaja. Sjena mala na vrhu brijega trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika safir plava niz strmu kaldrmu u dubinu. Više čuše nego osjetiše, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset basova svojih. Iz dubine dugo se odjek umirućih basova čuo, dok pratila ih harmonična jeka crkvenih zvonika i svjetla tisuću minareta.To su jedini zvuci koje je harmonika za svog nerođenog života ispustila.

Mojsije se bez riječi, nimalo zadihan, vrati na svoje mjesto, još uvijek mu čelo krv rosi. Sjeda,zlatu na koljena posjeda,  cigar pali, podiže alkoholeru vadi,otpi meraklijski gutljaj šljive. Možda loze. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo naglo podignu onu obrve desnu crvenu, iznad oka desnog krvavog. Netom iz đepa nešto krvlju sljepljeno vadi i mirno u Najdebljeg gleda i blago, pokroviteljski mu reče:

-Evo ti milja, uughhH zaslužio si je, majku li ti tvoju blesavu ne natakarim.

Frkina svjedočenja

Dok zadnju prostu rečenicu  pišem sažaljevam samu sebe.

Moram malo prekinuti nit priče i odahnuti , da dam malo ljepote ovom pisanju.

Poslije sam skontala da nije lažov , nego anđeo . Pravi pravcati. Ukrala sam neka pismenija od tog lažova. Malo obradila.

Kako me samo volio. Poslušajte. Ovako bi  on pisao o nama. Ali želio  je da to ja ispričam.Ako treba i njegove riječi umješam.Kao nepristrana sam.

Kontam ja , jesi ba našo kome ćeš pjesničku slobodu dovoliti. Meni nepristrasnoj osobi. Ha! Ha! i Ha.To je da se zavališ od šege i isplačeš sve gorke suze, ako ih je preostalo..

Vrijeme neko buduće.  Evo šta nepristrasni posmatrač kaže.

****

Frkina sjećanja

Ovo moram ispričati jer upravo su takvi bili kad sam ih ja upoznala i zaljubila se u njih.

Pričaču kao da sam sa njima, jer ja jesam uvijek sa njima i sve ih volim .I onog bagavog Debu , i ozbiljnog Mojsija, Bašku baŠu od nestajanja i lutanja , zaljubljenog Hercu, trapavbog Lenjeivca, Omu od vizija.

 Dobrog najviše. Kao čovjeka moga i jedinog od srca ljubavnika kojeg sam imala.   Zbog njegove dobrote i tuge , i ljubavi koje mi je poklanjao. Srce mu skršeno dok je dijete bio. Nikad nije o tome pričao niti jade povjeravao.

Sve se kod njih u duši držalo. A velike im duše. Uglavnom vesele. Drugima.

Za olimpijadu ih pošlo ko budalu novine. Pred olimpijadu i iste godine , na kraju , posloje olimpijade , spotakoše ih belaji. Oni se prave, ništa to nije. Život je prelijep i ide dalje. Oni mahnitaju. Ništa ih ne može zaustaviti. Znasju ako stanu , survaće se ko Mojsijeve harmonike u hendek i nikad se neće vrnuti.

Vrijeme da ispričamo ovo o budali i novinama. Imaju dvije tri verzije, ali ova je prava.

Dobri načisto zvizno, niko ne zna ni što, ni zašto ni kako.

To se tako reda radi kaže. Samo mu dune. Šuti,cigar za cigarom pali, polako puši i otpuhuje, ali cigar za cigarom. Drinu bez filtera obično dimio. One ciganske postale  jake i bolne. Ni da ih  pogleda od zadnje noći svilenog sreberenog šala. Ja krivac , bez krivice. Morala sam ga zaboliti. Ni kurvoazije više nije sokto. A-aa. Razdvojio tu riječ i otada Azija za njega ne postoji, niti je ikad kročio na to tlo. Azijke njemu jednom jesu. Za olimpijadu kročile u njegov dom i damar.

Herco bi ponekad znao lanut.Otkako ga Herc strefio pušio one sa filterom, sedam in pedeset.  Kako ga neće strefiti .Lela Jela Jelena ko najveća papanka se na Višljiku pokliznuila i izgubila sedmomjesečenu bebu. Dibidus izgubila. Skor naskroz. Kaže čula samo slabašni krik i ništaviše. Četeres dana se za život borila. Herco joj svaki tren probdio pored kreveta. Jecao se molio. onda se razišli. Nisu se mogli pogledati u oči. Ona zbog krivice što im nije kćerkicu znala sačuvati. On zbog krivice što ih nije obadvije mogao sačuvati

Za sve cigare Herco  govorio one bez gaća. Joj, bezobraznika.a mrzio ih. Kad je moro zapalit te bez gaća više je jeo duvana nego pušio.

Deba ga ružio i učio ga pravilnom muškom  izgovoru;cigare bez filtera su k'o cigare bez kurtona ili žena bez…; ali bi ga Mojsije uvijek prekidao i nije mudavao da završi poetiku. Tako se Deba vremenom profinio. Skoro.

Od kako smo Kosa ,  Lela Jela Jelena i  ja Frka Frkica odlepršale . Dobri sve je ćešće zvižda.Oni mislili zvizno.

A nije njemu se srca i duša skršili.  Najviše zbog prelijepe , čedne Luce. Umrije ona , na čisto , na bigajli hak. I njhova četvorogodišnja kćerkica. U po godine.

Zamijenili on i Lenji uloge.Sve češće Dobri  sve više šuti, a Lenji sve više progovara. I on zvizno. Izgubio  dvomjesečnog sina. Progovorio načisto u dvadeset sedmoj godini. Za ginisa je to.A oni bjelosvjetski rokeri u tim godinama riknjavali ko muhe poslije poplava.SamoDobri uvijek nešto zviždi, zviždi i opet zviždi.

Jedino je Zlata sa njima. Ali njihova bol nju smara.  I nove ženske joj idu na damare. Nema finoće i ljepote. Poniznosti i anterija. Smješkaju joj se , a vidi podrugivanje u očima.  A ona zainad , anterija , te ova te ona. Držali je  mahalaši njeni ko kraljicu,. Ma jok kraljicu ko princezu. Samo im ona bila spona sa mladošću.

Ona bi najčešće sjedila između Mojsija i Dobrog. Tu joj nekako najugodije bilo. Dobri bi ponekad  nabavio one Ž'tan  sa Frkinim okretom ,nekad Ten gold cigarilos ili bi samo doveo neku koja bi u ruci nosila Kurvoazije. Te neke od pjevaljki iz meanu dovodio da mu Pjevaju Mito bekrijo što mi ne dođeš ili Lelo,Jelo Jeleno iako se Herco sa životom rastaje i ne dolazi.Nekad bi donio kurvoazije i vekju ,ali kurvoazije niti on niti bilo ko nije otvarao.

Oma nas je prvi napustio.Mislimo figurativno,još nije prešao na viši nivo.To što ništa  ne vidi ko opatica u mrklom mraku kad traži zaštitu za pomagalo,nije ništa najsmrtonosnije.Može se riknuti ali malo teže.

-Znaš li mila , zašto je Dobri tako često tužan.

-Pričaj mi?

-Ne smijem ti reći.

-Zašto?

-Nije mi on reko.

-Pa kako znaš?

-Znaš onu pizdunku, Hanu , Zlatinu rodicu.

-Znam , kakve veze ona ima s tim.

-Ima , kako nema.

Dobro pričaj.

-Ništa ti ne znaš. Uvijek si naivna bila. Dobri je bio,  da prostiš, moja jedina ljubav. Uvijek,

Još od kada mi je prstiće poljubio. A onda nam se u Ašikovcu,  u Đardinu skršenih srdaca , upetljala ta Hana, nevinašce. Ma kakvo nevinašce, pizdunka , sto posto. Upečila se ko da kolonjsku žubori. Mi joj kao ni do koljena nismo. Tu večer , po običaju bila fešta i u zraku se osjetilo da će Dobri biti moj.

Jes kako ne!

Zlata ti zamolila Dobrog da Hani malo potkreše krila, da ne špija fešte i ne širi u familiji  priče o branju zabranjenog voća. Kaže treba srediti zlobnu junfericu. A jes’ i zlobna , ali i prelijepa bila. Ima je šta vidjeti . I vako i nako. Kako kažu i junferica bila , plaho zrela za branje , da ne mre biti zrelija.

-Hej , ode ti daleko. Nije njegova tuga od neke pizdunčice , kako ti zoveš Zlatinu rodicu.

-I nije nego , je moja tuga počela od nje. Umjesto mene , Dobri ubro nju. Istu veče. Nismo znali. Kaže ide dijete otpratiti doma , ne može ići samo poslije ponoći. Đentlmen kontam ja , polutiho.

-Aha ,- smijuri se Zlata –  pravi, to mu u krvi.

Poslije sam čula da je Hana trebala danima ostati kod Zlate, ali je ostala danima i noćima kod Dobrog.

On je umjesto Zlate pazio na nju. A Zlatu plaho pazio Mojsije. Zakon parova i pažnje. Pride davanja i potražnje.Znaš i sama moja Lucija , kako je Dobri pažljiv. Svaka bi mu i srce i dušu dala.

I tijelo, dabome. I ostale  ukrase svoje, bez razmišljanja. Da ih on onako pažljiv i nježan  pazi i pripazi.

Zlata mi reče, ispalo je bolje nego što je mislila. Kutarisala se  velikog belaja , i to kakvog beleaja. Hanu joj Dobri skino sa vrata , da ne gleda kako se ja baildišem sa Mojsijem. I njoj dobro , Hani mere bit da bidne , još bolje. Meni se namah upališe reflektori:

-To je Dobri odveo sebi kući.

-Ništa ti ja ne znam. Nisam svjedočila. Vidiš da moj Mojsije i ja , otkako su oni otišli ne izbivamo iz kuće. Zadeverali se , imamo nekog nedovršenog  posla po vas dan i obnoć..

Ne mere to tako,  jaučem . A ja?Šta je sa mnom Dobri?

Očiju punih suza zaputih se Dobrom.Bilo je rano poslijepodne. Ljeto kao i uvijek. Što bi Dobri rekao, uvijek prelijepi avgust, u kojem se anđeli dodiruju. Poeta , misli mi probijaju suze.

Avlijska vrata u njega uvijek otvorena. Kućna nikad , pogotovo ako je on bio „sam“ kod kuće.

Pozvonim. Malo komešanja i eto ga otvara vrata:

-Odakle ti Malena. Vidi , vidi te suze. Čemu ti kristali rose u očima Mila. Ko te povrijedio? Ko je ružio moje maleno? Ulazi u kuću , molim te. Budi mi gošća.

-Ti ,lažove jedan. Ti si me povrijedio.

-Povrijedio možda , ali šta sam ti slagao. Pričaj polako i obriši te suze , nemoj da ih ja poljubcima brišem , a nije im vakat… I dobro mi došla.

Vadi maramicu iz đepa na strani srca otkopčane košulje , zakopčava je , okreće leđa , uvlači je u pantalone i izvinjava se:

-Oprosti nisam se stigao upristojiti. Znao sam da si ti. Nisam htio da čekaš ili pomisliš da ti ne želim otvoriti .

Jes, lažov i povrijedio me , ali je fin i miran, ko da se ništa nije desilo. Prokletinja šarmira i kad mi se duša kida.

-Obećao si mi da ćeš biti moj!

-Nisam mila. Obećao sam ti da ćemo se sresti. I sreli smo se. I obećavam ti , evo sada , biću tvoj , ali kada vrijeme bude za to. Moraš neke rane odbolovati.I oboje moramo slobodni biti.

Uto na vrata banu Hana. U bebi dolki , sva ustalasana  i uzbibana . Vidim nije više pizdunčica. Postala ke žena. Rasna i ljubomorna, oči joj pune bijesa i ljubomore. Upire prstom  na mene.

-Šta će ona ovdje?

-Hana, ti si fina , vaspitana djevojčica. One nikad ne upuri prstima , pogotovo ne u goste. Frka je moja gošća. Došla me podsjetiti da imam nekih obaveza. Da sam nešto zaboravio. Zapravo nesporazum za riješiti. Ti ćeš se sada obući, malo urediti. Izaći na vazduh jedan sat i smiriti. Pa se poslije vrati. Evo ti  ključe.Ako budem izbivao vratiću se do večeras. Hranu ću nam spremiti.Jedi, ili me čakaj da zajedno uživamo. Ništa se ne brini. Sve će biti u  redu i ničim te neću povrijediti. Vjeruj mi.

-Ali ja neću…

On joj nježno stavlja prst na usta.

-Pst, tiho djevojčice. To je moja molba.

Ona se pokunji . Vidim ,vjeruje mu. Ode obuče se. Evo je . Gospodska pepito kombinacija i bijele baletanke. Besprijekorna elegancija . Vidi se gospodsko dijete. Poljubi ga u obraz. On je nježno pomilova po licu. Zagrli je, poljubi u kosu.

-Idi sad,  mila djevojčice.

Bilo je toliko nježnosti, blagosti u tom pokretu. I ljubavi, ali ne one prave ljubavi, iz duše. Osjetila sam to. To je bila neka pokroviteljska , razdragana, svježa  ljubav. Kao kad posjeduješ neku novu , tek dobijenu  lutku, koja će se jednog dana zagubiti, jer on mora svoje pute tražiti.

Ode ona.I on za njom,da je isprati.Kaže

-Izvini sa'ću ja.

Vrati se. Nosi poslužavnik. Sok od kajsija. Moj omiljeni. Hurmašicu i tulumbu. Grozd grožđa i ribizli. I Cigarete. Sedam in pedeset, moje. I Camel i šveps. Začuđeno ga gledam.

-Preko dana nikad ne pijem. I ne pušim Gitanes . Prejake su da se obdan ,nije dobro tom žestinom napadati pluća. Kamel mi je po mjeri, ili Drina,ali nje mi nestalo.

-Kako ti neće nestati?-Misli mi se nesuvislo lomataju. -Čudo da niste umrli od gladi.Sigurna sam nemate kad ni jesti ,ni piti .A vjerujem ni nos promoliti iz spavaće sobe. trebali ste mene paltiti da sa nošom stražarim ispred sobe.

Otpakuje nam cigare, vadi po jednu. Obadvije u usta stavlja  i pripaljuje. Meni moju stavlje među moje usne. Uvlačimo dim i otpuhujemo istovremeno. Ja suzna , on sa blagošću u očima.

Uzima me za lijevu ruku, nježno je pomiluje i poljubi je u vrhove prstiju, istovjetno kao onaj prvi put.

-Reci mi Malena šta sam te ja to slagao.

I zagleda mi se u oči. Nježno , duboko , sa tugom.

Meni sjećanja naviru.

“Ispred moje škole smo. On stranac, slučajni prolaznik je upravo  pripalio cigaretu mojim šibicama. Ja zurim u njega, mislim neki anđeo mi se pričinjava.

Trenutak prije nego mi vrati šibicu, zastade , duboko uzdahnu. Znam , sigurna sam nije zbog duvana. Još dublje uzdahnu i zagleda se u moje oči. Vidim uvlači se u moju dušu. Ja se crvenimi ,stid me je šta će tamo naći.

Njegove oči se boje tugom. Jedna kravava suza sa strane srca mu kliznu i on je upi ljubavničkim usnama.

 Ne znam odakle mi taj izraz. Nikad ga prije nisam čula. Drugoj plavoj suzi  , iz drugog oka ne dade da kane.

Reče mi :

-Oprosti mi  Mila.

Primi me za ručicu , poljubi vrhove prstiju.

-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.

Još jednom me pogleda , mnogo je suza u tim tužnim  očima , kao da želi da me svaka od njih upamti. Okrenu se naglo i ode. Meni se činilo da su mu se ramena malo tresla. Čini mi se da je suze brisao. Čini mi se da je iza ugla zastao i satima povraćao.

Ali ko sam ja da mi se to sve čini. Samo nesretno dijete kome su utrobu čerečili.

Taj susret , te oči mi nisu danima , mjesecima izlazili iz glave.“

Nije me ništa slagao . Obećao je da ćemo se sresti i sreli smo se. Ja sam umislila da ćemo biti ljubavnici, dvoje koje se vole.A kad smo se sreli nisam bila sama.Usamljeno i slomljeno ijete nije imalo strpljenja.

Zacrvenim i pognem glavu. On mi sa prstima lijeve ruke podiže glavu, nježnoRuka mu topla i blaga, ko da me svila dodirnula. Gleda me , prodire u mene i kaže:

-Bićemo mila , sve ćemo biti, ali ne sada. Kada dođe vrijeme. ako nam suđaje ne pripreme neke zamke.Zato , samo malo oprezna budi. Oprosti, idem nam nešto spremiti za jelo. A i onoj malenoj. Dala si joj smiješan nadimak. Nije više takva. Podobrila se.

Kako se neće podobriti , kontam ja. I ja bih se dvaput podobrila da sam na njenom  mjestu. Ih , da me hoćeš podobriti, Dobri moj.

On se zagonetno smješka i pomiluje me po obrazu. Osjetim i poljubac mi na kosu spušta.

-Dobrica si ti mila. Bićeš još bolja. Podobrićemo mi tebe. Ako Usud dozvoli.

Ode.

Crvenim se . Znam, ne znam kako , ali znam da mi je misli pročitao.

U meni još ljutnje i ljubomora ima. Nervozna sam. Gledam po sobi. Znam da je njegova.

Sve miriše na njega. Blagost i dobrota izbijaju iz zidova.  Ležaj  njegov , skoro dječiju sređen i zategnut. Ugledam krajičak , centimetar neke knjige ispood jastuka.

-Joj ti ga oduljila kao  pop na samrti  liturgiju. Može li to kraće Frka, ako milosti imaš??

-Što nisi prije rekla, ionako ne bih skratila. Sve se po redu mora. Moraš sve čuti. Jel ti je đuvegija ili ni pomozi rod?

-Joj , kakve ste vi mahaluše. . Priča vam ko hiljadu jedna noć. Bisere nižete , a nikad kraja.

-Ma,bona ja te štedim. Hoću da te otupim da lakše podneseš ono što slijedi. Sa'ću ja požuriti.

Polako podignem jastuk. Vidi se debela sveska, najdeblja što se mogla u ono doba kupiti.

Njegov rukopis. Slova obla, dječačka.Dnevnik sigurna sam. Naliv pero  zavučeno negdje u prvoj polovini knjige.

Jer to je bila prije knjiga nego dnevnik. Poslije sam je uvijek nalazila. Što hotimično ,što  nehotice i kriomice je čitala. Sav sadržaj zapamtila.

Ali tog dana  naliv pero je bilo zakačeno na   stranici na kojoj je bio zapisan taj tekst. Voljela bih da ga nisam ni dotakla, a kamo li pročitala.

-I šta je pisalo.

-Polako ne žuri bona. Ima fras da te strefi. Daj naspi nam po je'nu. Ša'se stisla. Grlo mi suho.

I donesi bocu. Trebaće nam . Imaš ti kurvoazijea na hladnom, garant. Za slučaj da oni lažov , ona lutalica naleti.

Ovako je pisalo:

Jok. Dobri od desete neće da misli.

On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane njegove, njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana. Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. zbog nje je postao sušta dobrota.Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i njene pameti.

Bile su to  one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak djećaćić, mogo bi joj postati momak.

Sva bi im se djeca mogla rugati:

-Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.

A njemu milina oko srca:

Eh, da je barem tako bilo, misli on.

 A oni nisu ko druga djeca. Pošli oni u četvrti razred herojeve škole . I zavoljela se djeca , ko žena i čovjek, odrasli ljudi.Čitavu godinu nisu mogli disati jedno bez drugog. Toliko su se voljeli da su ljubavnici postali. Istinski ljubavnici. Odmah od prvih dana.  Možda dječija podsvijest zna nešto što drugi pa ni oni sami ne znaju.

Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa, ko hablečinu,  kad god poželi.Pa da se onda mirimo , ko ljubavnici poslije svađe.

Ali nije tako bilo.

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama smisliti.

Bilo je to tako, ko da me neko svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.

Ja sam nemoćan i ne mogu da dišem, niti da vrištim ,a bol se veća javlja.

Prvo ti desna , slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini se vuče.

Bol te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.

Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi. Na moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa. Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko ja'ko skuvani rezanci , posuti paprenim kečepom…

-Ih bona, ti navrla pizdit’ , a ja nisam ni počela. Šta ti je , jesi li plačljivih hurmašica jutros jela?

-Nisam bona , nego me tuga safata kad god pomislim na tu tragediju. Pročitala sam šta se zbilo. Jednom mi Dobri dao , da vidim da nije moja bol jedina na svijetu , da svako tegari svoju na plećima i muči. Bori se i tuguje.

-Štas'me onda pitala zašto je Dobri često tako tužan , kad mu boli znaš.

-Ma znam je, malo si nadodala ono o ljubavništvu, ali kakve veze ima sa Dobrim. Njegova verzija je nevinija od kristalne ikone.

– Slago te Luce. Da te ne povrijedi. Dobri je bio Dijanina i ljubav i ljubavnik.

-Pričaj mi o tome , kako su bili ljubavnici.

-Ne može to tako. Na preskok. Sve po redu , kako sam čitala. I ne pizdi. Ako me ti raspizdiš ništa od priče. Sjetiću se svoga, i onog kako sam rano počela , a nisam znala šta . I nećemo nikad prestati.

A vako dalje ide…

Dijana je bila mala božica lova koja je njega . Maksumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima škole  i mahalama Bjelavskim, dok je jurila za njenom , nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, njegove bi  misli bi hrlile njoj.

Dijete je bio, šta je mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao i oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Hitaju do hladanjaka na Mujaginoj bašti. Ili do šupe iza njega. Djeca iz mahale sebi napravili loge i zakatančili ih . Samo su dvojica imali ključeve. Mojsije i Dobri.  Mahalska djeca  se  plaho  voljela igrati doktora.

Prije i poslije „igre „ njih dvoje bi se satima  dodirivali, mazili i milovali. Bez riječi, samo dodiri. Neki uzdah i duboko zagledanje u oči. Nekad bi zaplakali , gorku i duboko , a da nisu bili svjesni zbog čega.Trebali su osjećati zanos i sreću a nisu. Neka ih tuga i djetinji stid ščoli pa se stišću jedno uz drugo.

 Dijanini zagrljaji su bili žešči i očajnički. On je to osjećao kao bol i još više se pribijao uz nju. Bilo im je toliko hladno da su ih samo zagrljaji mogli utopliti. Toliko su se pribijali jedno uz drugo da su morali voditi ljubav, da stapajući se speru svu crnu slutnju koja se izvlačila iz podsvjesti.

Da se stope, ne bi li se zagrijali i tugu otjerali.Nekad bi pomoglo.Tada bi od sreće jecali.

Poslije tih nebeskih dodira , njih dvoje uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na  susretanju i  poznavanja, zaklinjali na vjernost do groba. Jer oni su postali muž i žena. Neka neviđena sreća i tuga i molitva Nebu ih vjenčali.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.

Onda bi ona utješena , sa osmjehom na licu odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubce mu slala. On ukipljen i ponosan , kao pravi muž samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. A ne slute da djeca opasne vode mješaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali im sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.

Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držali i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti. I lutali ka hladnjaku ili šupi iza. Svaki dan. Osim nedelje.

Obiteljski ručak, Dijanina jedina obaveza.

Dijana i Dobri , duo De-De , znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.

Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.

Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Ne da mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

Dobri nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i ona tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do Dobrog  dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , vrišteći urlik  suknu mu iz grudi i po gradu krik raznese.

Trči on,vrisak za njim.

Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli ,  i on vrišti i plače.

Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao . on je pred Dijaninim vratuma.

Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove vukoderinske oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično što pendrecima što šakama bubetaju.

Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to. Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako  kapa.Prstom  uhvati jednu kap i stavlja ga je u usta i kuša crvenu tečnost. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane njegove krv, jer ruku njenu bijelu na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo. Ali ovaj okus će pamtiti čitav život.

On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom. Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:

-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori. Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.

Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu . Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba. Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.

Dijanin vrisak se tek tada svom snagom zakovitla mahalama.Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju, a ona umire pjevajući. I čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva, pjesmu umilnu, pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

i moje djetinje grijehe ljubavne

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim

radosna i vesela ničega mi žao nije

mrijet svakako valja kasnije ili prije

Njega tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena. Satara , pala mesarska,  više ne blješti, ko zarđala giljotina nepomično leži. Tijelo djetinje se ne vidi . Neko pažljiv bio pa ga u bijeli pokrov zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo, suši se i boji rđom.

Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, isljednici , doturi, hamali i znatiželjnici ; svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome on sada pripada?

Tijelo mu sa živima a ne vidi ih. Obnevidio. Duša sa grlicom odlijetjela. I ne osjeća je.

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.

Maksumče , jako prebacio devet godina, snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, ljubavnici , ženi svojoj miloj sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća dvije ljubičice i srce u novinski fišek uvio i na odar položio. Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio.

Misli dijete; šta će mu taj led kad nema više male božice. Ne  treba mu. Ni slučajno. Nek odi s njom, da ga ona čuva i miluje. A on? On će već osjetiti kada se  Dijana , njegova jedina ljubav,  bude  bude igrala sa njim.

Dječija posla, pomislio bi neko. Mnogo su vam pametni ovi odrasli.

A šta vi mislite šta se u devetogodišnjem uzmu dešava ,kada mu neko siluje i zakolje najdraže biće na ovom dunjaluku?

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta zakletve  ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo. I nikad više nije ni jednog žira rodio . Besplodan posatao , ali će rasti i živjeti sve dok  Dobri bude živio .Tako zapisano.

Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar , normalno nije dirao. Sve se nadao miris njegovog cvijeća i srca će je privući pa će se vratiti.

Nevinost dječija ne zna da  mrtvi se ne vraćaju.  Ljudi još nisu naučili da je smrt samo razdjelnica života  U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umire.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje.

I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.

Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja.

Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni!Nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.

Vidi on da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj.Pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.

Nikad nije. Ni vrno se nikad na groblje nije.

Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.Mislili snašo se i rješio ih jedne brige.

On muči.

Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.

Kupovali mu novu hranu, japanerima  je prevozili,a vodu u kacama donosili.On bi to odmah sve obajene potamanio

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta. On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate i žbuku počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi, hiljade njih malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog poče povračati.

Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.

Minut ohanuo , stavio još jedan zalogaj u ustu pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.

I eto , otkud tuga u njegovim očima , eto zbog čega njegov bol i njegova lutanja . I napokon ,eto odakle njemu skoro iskonsko znanje o ženama , a posljedično i ogromna ljubav i nježnost prema Bogu,ženama i djeci. 

Ova blondinka plače ko godina. Sve jauče.

-Mili moj, oprosti mi. Nisam znala. Nisam kriva, ljubavi. Nikad mi o svojoj boli ne pričaš. Samo me voliš i štediš. Kaži mi bona Frkice kako ću ga sada u oči pogledati?

-Isto ko i do sada. Zaljubljeno i sa ljubavlju. I samo ga voli. To njemu treba. Ljubav i ti. Ih , jesi se raspozdila ko junferica koju takar zaobilazi. Sve mi nešto šapuće da si prije njega bila…

-Psst., tihho. Nemojmo o tome. Baš ste vi mahaluše raskopuše. Sve vas živo interesuje.

-Ma nije to. Hoću da znam sve o vama. On je bio moj,a nije mi suđen.Samo ste mi ga krale.Ne žalim se ja. Nisi ti kriva. Pogrešni i pravi tenuci i vrijeme.Daj naspider još jednu. Što se stisla, ko…Dobro neću više. Ali nisam ti ja došla radi priče o Dijani. Ti me pitala. A i nije više jako tužan od kada je sa tobom. Sada je samo tužan. Onako ko Maksumče za izgubljenim srcem.

-Čekaj , me reći ćeš mi žašto dođe. Samo da donesem neko slatko. On me učio alkohol nije dobar bez kuvetli podloge.

Ode plava beštija. Ovo ljubomora progovara iz mene. A nisam ni ljubomorna. Skoro. Ako ga iko zaslužuje to smo nas dvije. Halal joj bio.

Evo je, vrnula se. Nosi srebreni tabak. Baš takav sam ja željela čitav život. Na njemu rozaklija, ribizle, tulumba i hurmašice.

Pogledam je poprijeko:

-Jel, ti to mene malo u zdrav mozak dolmiš?

-Ne bona, nikako. Ali uvijek imam spremno za njega, sve ove kerefeke. Kaže on; nek ima može neko naići. Treba gostima ponude dati. A niko mi ne dolazi, osim tebe i Lele Jele Jelene. A i vas dvije urijetko. On nikad ne okušava. Kaže nekako mu srce ne da skrnaviti jedno  tužnu veče, jedan nedosanjani san.Nego bujrum. Kojim dobrom?

-Vidiš , Malena, nemoj se ljutiti na ovo Malena. On te tako zove i nikako drugačije. Jedno pismo njegovo mi nekako dopalo. Ma nije nekako. Onaj blesavi Mojsije, pokupio pismo  u autu. Ispalo ovom našem, dok je bio u komi. Mislio ne bi bilo dobro da ga ti vidiš. Glupko.A tebi upućeno. Možda meni, ne znam. Ali meni nikako ne pristaje. A možda nije ni nama, nego Dijani ili svim ženama sa kojim je bio. A možda onoj nesrećnici što se bacila na njega.

Evo čitaj ga. Ja ga držala mjesecima.Znam ga napamet i plakala svih tih mjeseci. Željela sam da je pisano meni. A ne znam. Nikad nije bio u smrtnoj opasnosti, osim ono jednom , prvih dana boravka  kod tebe. Ono kada ga je ona nesretnica , moja imenakinja htjela povući sa sobom.

Uze plavuša pismo. Jes lijepa i čedna . Pravo dijete. A starija od mene petnaest godina. Tako nekom Nebo da sve, a nekom vrlo malo.

Okreće pismo, pa ga obrće. Prinosi ga nosu i miriše. Znam osjetiće njegov miris i njegovo dječije srce. Baš su njih dvoje jedno za drugo. Dvije nevinosti se našle i gore od ljubavi i strasti.

Otvara kovetu. Osmijeh joj se razlijeva licem. Biće da je prepoznala okruglasta skoro dječija slova.

Ne stidi se. Čita naglas. Lijep joj glas. Pismen. Tako nježan i zavodljiv. Malo tužan. Budi damare.Oči joj iskre. Oči zaljubljene žene. Riječima poklanja dušu i ja se ježim. Osjećam da itzvire ljepota. Glas i riječi se sjedinile.

-Ti koja si Krhka ruža ,

Ljubavi moja

Izvukao sam se. Čini se. Smrtnost me upozorila da ja nemam mnogo vremena.

Jednom davno sebi sam dao četiri godine da naučim neke stvari i da čist  izađem pred ljubav svoju.Izgubio sam je.

Sada više tih godina nemam. I zato ću pred tebe izaći malo uprljan , ali  poslijednji put,da bih se vremenom  oprao.

Reći ću nešto što nikako ne smijem, što će te naljutiti i zauvijek odvojiti od mene. 

Evo priznajem ti :  Volim te mila.

Volio sam te kao dijete, predivno ranjivo čedo, malo nesrećnu Krhku ružu. I djevojčicu slomljenog krila i ženu koja se budi.

Sanjah snove  u četrdeset osam sati koja su prijetila bivstvovanju mome.

U bunilu  spoznah da te volim ,kao  čarobnu ženu , kao ljubavnicu. Umirao sam i vodio   ljubav sa tobom. I ti mi uzvraćala.

Mnogo osjećaja ima zapretenih u čovjeku a da ih on i ne osjeti.

Tek ih grozničave snovi otkriju.

Meni se se nikad ne dešavaju napadaji panike.

Mislio sam da mi nije data.

Ali sada smo na neko vrijeme izgubili kontakt. Onih nesretnih dvanaest sati.

Čovjeku koji voli samoća  bolest nikako nije dobar drug.
On bez ljubavi ne može disati.

A moja  ljubav  prema tebi nije ljubav.

Ona je nešto što nije sa ovog svijeta.

Mnogo sam volio. Još voljeniji bio.

Nisam nikad osjetio tu vtoglavicu koja se nadvila nad nama,

koja se pretvara u pijavicu tornada i usisava me.

Stanje neprestanene uzbuđenosti, htjenja da se dodiruje ,čežnja da  se uranja , da se privija pretvara se u pasiju. 

 Pijavica, vrtlog me vuče, uvlači . Odjednom osjetih da sam sam.

Nema tebe da mi ruku daš , da se stisneš uz mene da me upiješda ti se dajem, odjednom osjetih prazninu koja hoće da me povuče sa sobom u bezdan,koji nema veze sa nama , sa mojom  ljubavlju i mahnitanjem.

Da li sam na tren usnio, da li me san savladao , ne znam.

Postadoh svjestan , neće biti dobro ako se ne vratim.Znam to je provalija iz koje nema povratka.Bio sam svjestan , ako se ne trgnem nestadoh..

Trgnem se, i probudim se , ne iz sna , već iz delirijuma u koji  nas je gurnula naša čarolija , moje  mahnitanje.

Sledih se mila .Sleđenog me znoj oblije.

Uvijek sam bio blag prema sebi. Nisam imao potrebe za strogoćom.Par puta kad sam imao krivnju. Oprošteno mi je.

Ali neki , ne glas   urlik mi pogodu slušnice:

Šta to radiš idiote ?

Šra radiš tom djetetu skote jedan?

Znaš li da je tek punoljetsvo uzela?

Znaš li da u tim godinama riječi , pažnja, milovanja starijih gode?

Znaš li konju jedan da se hormonI tada i ne mogu kotrolisati?

Nema opravdanja, punoljetna je,

Kad si izgubio čast , monstrume jedan.

Dijete zavodiš, kako te nije stid.

Zabolile su me te  riječi.

Nisu to bile misli mila.To je bila glasna jeka ,koja mi još uvijek odzvanja u ušima.

Javi se ona panika kad čovjek ne zna šta bi sa sobom.Da sjedi , leži, hoda, bježi iz kože izađe.

Nema se mira mila. Samo se rukom odmahuje.I ponavlja sram , sram , sram…

Nešto se slomilo u meni.

Zaplakao sam nad djetetom  kome sam danima,noćima  i još malo vremena mozak mutio, nažao učinio.

Činilo mi se mila kao da sam silovatelj.Hladnokrvni i beskrupolozni.Nije pomagalo pozivanje na ljubav.

Kakva te ljubav spopala starče jedan?

Znam starija si koju godinicu od mene, ali nevinost tvoja me boli.

Ali zaplakao sam i nad sobom.Pitajući se zašto sad da mi ljubav dođe , da me ubija.Zaplakao sa jer nisam htio da čarolija nestane. Htio sam te dozivati da mi dođeš,da te uzmem odmah , bez pitanja. Onako sirovo , osvetnički za oproštaj.

Pomislio sam kako bih se osjećao da to mome još nerođenom djetetu neko čini.Jeza je mila ta pomisao šta ti radim. Još veća šta mi želje nose.

A tebe nema da mi se javiš, da mi kažeš da ti ništa nažao ne činim

Da se igra , čarolija dvije dječije duše može nastaviti.I sjedoh i u trenu napisah pismo koje u   napisah.Nisam ništa mislio, samo sam pisao.Riječi su ispadale kao sa pokretne trake.Mislio sam ako stanem neću moći završtiti.

Ali mila ništa nije pomagalo . Savjest , čast je pisala rastanak.Ljubav i  strast su vodili ljubav sa tobom.Još žešće još silovitije.Ti se nisi bunila mila, ti se se davala . Upijala me.Nisi mi dala da se  odmaknem od tebe.

Stisla si me i i zagrlila jako, najžešće.Utonuli smo ,mila,  u borbu  bez suvišnih pokreta.Samo blago talasanje , zaronjeni duboko jedno u drugo.Okovima strasti stegnuti za sva vremena. Od iskona do ove večeri.I nazad do Ezela vremena.Vrijeme je stalo mila. Zapravo nije postojalo. Izgubilo se u nama.

Ja i ti. I jecaji što tiho iz grudi , iz srca izbijaju.A tijela raspomamljeno vrište kao da će se rasplinuti i nestati.

To je ljubav . To se ljubav vodi. I kada se tijela napinju , propinju da bi se dala i uzela, što jače , što dublje vrisak tvoj mi um ledi. Ti si u agoniji , tijelo ti se grči i još žešće se pribija uz mene. Propinje i malaksava uz jecaj. Mili , moj…

Ja nisam uman. Ja ludim jer nešto nije u redu. Osjećam to. Ne sada , tijela naša govore da se ljubav desila. U bunilu završnih zagrljaja i ekstatičnih sudara  dva uzavrela tijela, u mojoj duši se javlja bol. Ogromna i nezamisliva.

Odjednom  u glavi  mi se dekor se mijenja.

Dva labuda bijela  na jezeru ljubav vode.Tren ,djelić sekunde prije nego se prosu krik agonije koja vrhunac nosi,odjednom,niotkud ih poklopi stašni mrčni oblak.Nestadoše u njemu.

Iz tame se vrati Bijeli labud.Oblaci se raziđoše.Na obali ležaše Bijela  labuduca.Slomljeno srce nju je  izdalo

Labud tužno pogleda mrtvu družicu.Lagano zatrepta krilima,pomiluje je kljunom,pa krilom.Nježno milosno, kao da ljubav vode.Ništa ne pomaže. Ona  ga  ne čuje.Njeni  su snovi završeni

On mora dalje .Sam.Život je to.

Milo moje ,   snova nalik ovome  snu  je bilo previše i različiti su.Stalno mi se vrte u glavi.

Nekada mi se činilo da me voliš i uzvraćaš ljubav. Da smo slomili santu u tvome srcu.A opet, periodi bez groznice pozivali su me na čast.

Kasno je bilo mila. Ljubav se nenadano uvukla u moje djetinje ali bolno srce.Sada mi preostaje da se oprostim od tebe , jer se bojim ostati. Moj ostanak znači tvoju smrt.

Ne znam kada će to biti, ali moram bježati, jer ako nisam tu, mnijem , neće ti se ništa desiti, i sve će biti u redu.Obećavam ti da ću za neko vrijeme  pokušati da napišem  roman: 

Krhka ruža, jedan san i jedna ljubav ( radni naziv).

Kada bude gotov , poslaću ti ga da znaš koliko sam te volio i da mi oprostiš bijeg moj.

Budi mi sretna ljubavi,

Moje Molitve će uvijek biti uz tebe.

Hvala ti za divno druženje, uz cvijeće i svijeće, uz Bolero i Tokatu i fugu u d-molu

Molim te

Oprosti mi

Ako ti išta znači nisam htio da se to desi,ali vjeruj nije mi žao.

Jednog dana , za vremena , možda se sretnemo. Dužan sam ti. Spasila mi život.A olakšala si mi.Jednom mi reče:

-Nauči sebe da ostaviš sve ono… čijeg se gubitka plašiš .

Dobri

Ova haustorka opet razvalila plakati ko pivska cisterna.  Šta joj je sada? Opet je moram zagrliti , položiti na grudi,i ko malu bebu poljubiti u kosu i ninati je. Ja metar i žilet , a ona metar osamdeset i kusur . Nije fer.

Mene je samo dobri ljuljao kao bebu. Jedno vrijeme.

Šta ću ja sada sa njom?

Dobri gdje si ti?

Trebaš nam.

Zvono na vratima…

-Ih , jesi se raspozdila ko neka junferica. Sve mi nešto šapuće da si prije njega b…

-Psst., tihho. Nemojmo o tome. Baš ste vi mahaluše raskopuše. Sve vas živo interesuje.

-Ma nije to. Hoću da znam sve o vama. On je bio moj,a nije mi suđen.Samo ste mi ga krale.

Ne žalim se ja. Nisi ti kriva. Pogrešni i pravi tenuci i vrijeme.Daj naspider još jednu. Što se stisla, ko…Dobro neću više. Ali nisam ti ja došla radi priče o Dijani. Ti me pitala. A i nije više jako tužan od kada je sa tobom. Sada je samo tužan. Onako ko Maksumče za izgubljenim srcem.

Ova haustorka opet , nenadano razvalila plakati ko pivska cisterna.  Šta joj je sada? Opet je moram zagrliti , položiti na grudi,i ko malu bebu poljubiti u kosu i ninati je. Ja metar i žilet , a ona metar osamdeset i kusur . Nije fer.

Mene je samo dobri ljuljao kao bebu. Jedno vrijeme.

Šta ću ja sada sa njom?

Dobri gdje si ti?

Trebaš nam.

Zvono na vratima…

Zvono na vratima…

Čudno.

Pred vratima nikoga nema.

Ulice opustjele. Liju one beskonačne,  hladne  septembraske kiše , koje kažu da je ljetu odzvonilo i da se insani pripreme za ledene dane. Objema nam se učinilo.

Obadvije  , ko najveće frajerke pomislile , evo njega.

Jes’ kako ne. Nije levat , po ovom kijametu, iz topla kreveta i uzavrelih uzbibnanih grudi i skuta mislit na nas.

Sada bi se najradije malo odmoritla  druženja sa Lucom i pošla doma. Ali ko će po ovom kijametu  ,nosa promoliti. A i on me zamolio da je pripazim dok njega nema. Kaže malo je bolešljiva i treba joj pomoć. Nenametljiva. Usamljena je i treba joj društvo.

Lukav je ovi naš Dobri i brižan.

Zna da sam ja usamljena , da usamljenija  ne mogu biti. Zna on da me od njega niko dotako nije.

Onog muža i ne računam. Njega su mi uvalili , a da me nisu ni pitali.Morala sam poći za njega , da mi otac ne ubije mog Malog Princa, jedinu ljubav moju. Želio se svetiti. Umislio da sin moje majke nije i njegov sin. On je moj i maksumčetov polubrat. Tako sudbina u njegovom alkoholnim parama ispranom mozgu pomiješala karte.I niko ne zna šta je istina.

 Majka mi na samrti priznala , one godine kada je moj otac Mito , ubio moga brata, Svisnula načisto za sinom. Jedino dobro u ovom gradu koje joj se desilo bilo je sa Dobričinim ocem

Hude li sudbe. Valjda to ponekad tako biva. Ista krvca  se dopadne  i zavede istu krv. Nema bitno ako se pravi nered i tragedija. Tada tuge bude toliko da se više ne može podnijeti. 

A opet i neka. Ostanu sjećanja. Bilo je toliko ljubavi i ljepote da se tegobe i boli mogu i moraju pregrmjeti. Nastavi se živjeti i sanjati preošli dani.

Ova Malena mazna ko neka velika beba. I teška brate. Ima je , što jes jes. Osam banki u kg. i koji pride.

Ne znam kako oni moj Dobri ovo savladava. Jes moj je, ne dam joj ga. Prvo sam ga ja imala , pa ga poslije nisam imala. I ona ga ima, pa ga nema. Hem viša  od njega deset centi minimum i deset kila baška mu se viška natandari. On uvijek u nekom poslu.Traganju.

Pitam je što ga pušta da lunja, znam da je voli više nego sam sebe.

Kaže:

-Moram,,, morala sam , radi njegovog dobra. Ne puštam ga , nego ga otjeram , svake godine krajem avgusta. Kažem posao i zavjet ne trpe muškarca u mom životu.

-Kakvog dobra bona. Jebali te , da prostiš i posao i zavjet.Nađeš čoeka života, jes’ da je djetetu nalik, i ti ga tjeraš. Matere mi , nisi normalna.

-Ko mi kaže. Ti ga imala, pa se udala. Radi njega, da mu se zlo ne dogodi. O on, ništa ne govori, ali znam da misli da bi sve zajedno  predeverali. I znaj da te volio i uvijek će te voljeti. Nekad te iz ljubomore, valjda, pomenem i falim. Te ovaka si , te onaka si.Ništa ne lažem.

On ni jedne ne progovara. Šuti. Samo mu o lijevom oku zaiskri ona suza. Izdajnička. Od ljubavi. On tada okrene glavu na drugu stranu. Ja nikad ne mogu da vidim da li ta suza klizne , ili je on usnama upije. Tada se okrene, zagrli me, čujem da mu srce drhti i jeca. Poljubi me i kaže mi volim te Malena. I osjetim da me neizmjerno voli , ali da i tebe još uvijek voli , barem kao mene.

-Aha, kako ne.

Kažem ja , a cvjetam kao bulka na mjesečini, jer znam da Luca govori istinu. Nikad žena u životu nije slagala. Nevina i naivna kao janje. Kao  Isus kome se zavjetovala.I prelijepa kao duša od kristala na srebrenoj mjesečini. Kad nekog Stvoritelj podari milošću , onda ga zaista podari. Samo , nekako mi je žao. Znam ja, i ona zna sve je u parovima. Neće izaći na dobro.

 Kad je bila djevojčica izgubila je dragog , jedinu ljubav svoju. Trinaest godina je umirala i Bogu se molila da je uzme, da ode njemu. Srce je zaledila i stavila ga u gradsku hladnjaču. I još se zavjetovala, da je nijedan drugi muškarac neće dotaći.

A onda došo ovi moj, ovo moje maksumče, ovi moj Mali Princ i smunto je. Što bi mahalaši rekli, imao je naopak ulet. Sam samcat po ledenoj jesenjoj kiši, usred mraka , kada su i ulične pse beskućnike sklanjali po podrumima i šupama,  unio joj pet metara drva i tri tone ćumura. I normalno – slomio se. Svako bi se slomio i sigurno ne bi ni pola unio.Skoro da je umro. A ona, dobrica , nije smjela dozvoliti da još jedno dijete radi nje zagine.

 Zaboravila sve. I zavjet i svijet , i grijeh i čednost i gola legla pored njega , da ga ugrije, da ga spasi. I spasila ga. I zaljubila se u to dijete. Bilo je to tri godine prije nego su se zaveli. Ne znaju ko je koga zaveo. Ona kaže desilo se , on šuti . Ja mislim on je nju zaveo dobrotom i čednošću. A onda pomislim , a možda je i ona njega zavela svojom nevinošću i milošću. Ne znam , ko od njih dvoje ima naivniju i čistiju dušu.

Ona ko da mi čita misli, nastavlja.

-Mlađi je , mila moja, trinaest godina od mene. Nemamo mi,  nikad nismo imali  budućnosti. Naša Nadin je došla krajnje nevjerovatnim slučajem. Meni su rekli da ne mogu zanijeti. Kao djete , dole operisala cistu. A eto desilo se i dobismo dijete i umri nam ta sreća, ljepotica naša. I za nju , po rođenju rekoše neće dugo . Da Bogdo izdrži tri mjeseca. A ona četiri godine , boli i tuge, radosti i nježnost, mamina duša jedina. Nedostaje mi Frkice, boli me koliko mi nedostaje. Srećom neću ni ja dugo.Mislila sam odmah za njom. Ali znam da bi ga to dokrajčilo. Preda mnom se pravi hrabar, kao ne tuguje toliko za svojim čedom. Da meni bude lakše. A znam da je volio najviše na svjetu. Baš koliko i mene. Hoću da se malo privikne da ću i ja skoro otići, pa odugovlačim.

Priča žena,skoro mirno. Vidim duša joj se lomi , a neće da zaplače. Ako krene neće tri dana prestati, a on može svaki čas doći.Obečao joj   večeras  do ponoći eto njega.

Skorom će ponoć mislim ja , a je pitam:

– A ti ? Šta s tobom? Zar za tih vaših trinaet godina nisi ni jednom pomislila , a šta sa mnom mili moj.

-Jesam i nisam.Nije to bilo trinaest godina, mila moja. Bilo je to trinaest dana avgusta nekoliko uzastopnih godina. I poneki Božić. To mi je moralo biti dovoljno ljubavi  za čitavu godinu sanja o nama, o njemu i našoj ljubavi. Kada je bio sa mnom, nije mi padalo na pamet da planiram bilo šta. Kako ću bona, djetetu milom uništiti život?

-Milo dijete , a  jedino si njega u životu imala, a bome i svašta nešto s njim radila i predeverala. 

-Desilo se Frkice draga.Ne znam kako , ali se desilo. Grijeh je, to bio veliki.  Grize me savjest i ne da mi mira. Svaki veče se molim Bogu da mi oprosti. I znaš šta. Kada pomenem grijeh maleni anđeo moj se uvijek  nasmiješi ,  pa se uozbilji i  kaže mi:

-Ne boj se mila. Ja sam ti sve grijehe oprostio i preuzeo na sebe . I Bog Milosti će.

-Ajd, ne budalesaj. Koji grijeh.

-Kako nije. On je imao dvadeset  godina ,  ja trideset tri.  Zavukla ga još devet. Kakve smo mi budućnosti imali.I taj zavajet moj. Još veći grijeh. Ja osim Boga nisam smjela nikog voljeti.

-Što si ti naopaka.Bogu Božija ljubav, njemu tvoja zemaljska ljubav.Prosto ko pasulj.A godine. Ko ih šiša. Njemu nikad nisu bitne godine. Niti bilo šta . Samo ljepote i bjelina duše. I iskrenost i ljubav.A u tebe bogami toga ima , kolko ho'š. Kad te vako gledam ima te bona na sve strane. A ti o grijehu.Kad se dvoje srcem i iskreno voli nema tu zere grijeha. Kako bona neće zgriješiti. I ja bih , namah, da mi kojim slučajem naraste.

-Lako je tebi Frkice mila pričati.

-Aha,  jako lako.Ti ga imaš , i još kukaš. Šuti bona , nemoj dušu griješiti. Lijepo vam je, volite se. I zašto nikad , ni jedno od vas dvoje nikad ne pominje Nadin.

Ona se pizdunka razvali  ko godina. Ja vala morala pitat. Jes mi Dobri reko ni za živu glavu ni riječ o Nadin .Ali meni niko nije mogo ništa zabraniti.

Plače ona ne smiruje se. Ja je grlim i tješim.

-Puti bona ,plač. Smiri se. Pričaj mi , biće ti lakše.

Jok, ne pomaže. Ona ne plače, reve.

Ne znam kako je smiriti. A i ja se ne  mogu sabrati.Plače i vrišti, Bože moj, tuge velike.

….

Tu je Frkin rukopis postaje nečitljiv. Do kraja dnevnika. Požutjele stranice. Valjda plakala  dok je pisala. Moraćemo da ga polako restauriramo. Slovo po slove, nema druge.

Sada smo u belaju. Potrajaće.Kako nastaviti dalje.

Odlučili pustiti nešto vezano za Frku iz dugih pisanija, dok ne prebrodimo krizu teksta.

Odlučili se za jahače, oliti bjelavski konzilij.Neka Frkina sjećanja.Ne baš najasnija.Ali valjda će se uklopiti u opštu pisaniju.

Dok zadnju prostu rečenicu  pišem sažaljevam samu sebe.

Moram malo prekinuti da dam malo ljepote ovom pisanju.

Poslije sam skontala da nije lažov , nego anđeo . Pravi pravcati. Ukrala sam to od onog lažova. Malo obradila.

Kako me samo volio. Poslušajte. Ovako bi  on pisao o nama. Ali želio  je da to ja ispričam.Ako treba i njegove riječi umješam.Kao nepristrana sam.

Kontam ja , jesi ba našo kome ćeš pjesničku slobodu dovoliti. Meni nepristrasnoj osobi. Ha! Ha! i Ha.To je da se zavališ od šege i isplačeš sve gorke suze, ako ih je preostalo..

Vrijeme neko buduće.  Evo šta nepristrasni posmatrač kaže.

****

Od kako  se Frka Frkica  skršila , prođe tako skoro godinu dana a da  niko nikog nije dirao,  u smislu zajebavo , nasuho takario il’ ono ko nesvrstano zezo. Neko primrje nastupilo. Ko da nas je Frkin vriđteći plač nečemu  poučio.Preko noći sazreli, skoro. U jednom smislu.U drugom gdje ćeš ti blentovije nešto naučiti. Postali još mahnitiji, inatniji.

Mojsije je crvenu harmoniku bezbrižno svirao.Onda je po redu ,kako to sudbina nestašno kroji,na red došla i ona.

Jarčedoli mnogo krakova imaju.Zima je, taksi neće da voze,sigurno se vratili  ne bi.Kako su se oni  uspeli to ptice znaju. A ni one. Sve se u čaršiju spustile tražeći mrvice kruha i malo topline.Nigdje kljun iz čaršijskih dućana i magaza ne promaljaju.Tek ponekad do nekog šadrvana na brzinu prhnu ,ugrabe kap studene vode ,pa prh u toplinu potkrovlja i dimnjaka. Ono do Bistrika i malo poviše , dokle je  lako , taksi je dotlen vozio.

Crvena harmonika se rasplakala,otima se , raspada se i dere; pričajte o onoj srebrenoj, ona je prije mene na redu.Mojsijeve harmonike kao da su imale dušu.Predosjerćale su šta im slijedi.I željele su da za svog kratkog života , dopuste Mojsiju da iz njih izvuče ono najtananije i najbolje.

Ono što se desilo te zime u Jarčedolima ni ptice ne znaju, sve se spustile u čaršiju.Svjedoka nema , ali zadovoljna lica mahalaša mnogo govore.Bila je to neka dobra fešta.Da se nešto veliko, u tri navrata desilo svjedočio je Eso Mrak.

Jednom za olimpijade su se morali pješke spustiti do Latinske čuprije.Bili kokuzi.Sve penezi sprcali u jednoj koti haman na Jarčedolima. Kotrljaju se oni niz strme ledene ulice. Niko ne zna kako su živu glavu izvukli.Vi mislite zbog leda i zime.

Ima i toga. Ali Jarčedoli su bili plaha konzilijska kota. Jedna Dobričina posebna dama imala gore veliku starinsku kuću. Marijana, jedinica u majke godinu dana po olimpijadi ostala u jednom trenu bez oba roditelja i igdje ikoga.

A i Dobri neki sirotan bio.Ali sretan sirotan.Išle ga čedne ljepote ko budalu novine.Bilo je to par godina po olimpijadi i snijeg se pravo zakopitio i u led pretvorio.Luce i Nadin rose prve sjedine u slijepočnicama Dobrog.Još je u koroti. Kako ne bi bio? Tek je dvije-tri godine prošlo od usnuća milih anđela. Još nije svjestan da se vratiti neće.U svakom dahu , u svakom tragu u svakom pokretu ih traži.

Kako to usud sredi – Dobri je Mirjani V. postao jedini rod.Tri godine brisanja suznih očiju.Tri godine istjerivanja tuge iz damara.Tri godine plemenitih dodira i sna.Mnogo ljepote ,nježnosti i uspomena se nabralo.Činilo se da će njih dvoje naći smiraj jedno pored drugog.

Bijaše to jesen sedamdeset i neke, koja se dogodila jeseni osamdeset i neke.Spojili su se na Vrelu Bosne.Ona se ljuljala na ljuljački okačenu na trešnji ,koju je on Luci i Nadin u nekog prošlom životu pristavio.

Gleda on i nijemi .Djevojka, skoro djevojčica,sva u bijelom se njiše sve jače i jače .U nebo hoće da uskoči.Njiše se i plače.Ljuljačka skoro do vrha seže. Skoro će se prevrnuti. Ona se njše , stišće zube , oči zatvara i otpušta ruke.

Zna Dobri , ne sluti na dobro.Poslijednji zamah prije nego će se ljuljačka zavrtiti punim krugom i kao katapultom izbaciti nesrećno dijete iz sjedišta samo što nije vrhuncu došao.

Dobri ne razmišlja.Dosta je boli i nestajanja na ovom svijetu.Neće više anđeli na njegove oči mrijeti.Uskače za leđa ljuljačke, Hvata se za dva užeta pri dnu ljuljačke.Zamah je jak.Uže mu grčku vatru na dlanovima stvara. Bol je silovita, on ne pušta. Ljuljačka ga vuče za sobom ,on koljenima para zemlju i dere ih, ali ne pušta.Ne da da se milom djetetu nešto desi.

Ljuljačka usporava pri samom vrhu. Vuče Dobrog nazad za sobom kao da je poput strašila krpena lutka. Zamah je toliko jak da u povratku ljuljačka skoro pregazi Dobrog , ali on se ne da i uspjeva zaskočiti sudbu – i pad je let.

Više snage nema , otpušta ruke i ljuljačka ga po glavi i ramenu udara. On gubi svijest i pada ispod ljuljačke.Djevojka sklanja ruke sa očiju.Ne zna čta se zbiva.Ne vidi ništa .Zašto je sve stalo? Um joj bistar.Zna nešto joj spasilo život.Ljuta je na očaj i nerazum koji su je tjerali da zaboravi na ljubav Milostivog.

Spušta nogu prema tlu.Nešto meko joj ispod nogu.Vidi gazi trbuh nekog čovjeka. Vrisnu. Zaboravi na svoj nerazum. Trijezni se .Mladić, prelijepo dijete čini joj se, leži u travi zatvorenih očiju. U lijevom uglu usana mu tanak mlaz krvi niz bradu klizi.Malo više od brade ka slijepočnici jako crvenilo grdi lice.

-Biće opasna modrica, hematom ,ako ništa nije slomljeno.- stručno misli ona.

Klekne na koljena, prisloni uho na srce neznanca.

-Uh, dobro je. Diše.

Iz lijepe damske torbice , od najfinije talijanske štavljene kože obojene u bijelo ,vadi maramicu sa vezenim monogramom MV i pokušava da mu obriše krv. Donekle uspijeva,nije se počelo koriti, još tankim mlazom curi. Brine je – on ne otvara oči.

Modra rijeka je tu na par koraka, ona trči zahvata šakama vodu i trči nazad i pljuska tujina po licu.On se ne miće. Ona mu briše, sad već skorjelu krv.

Čini joj se – on dobro izgleda. Crvenilo mu se vraća u lice.Brine je , skoro da ne diše. Ponovo odlazi do modre , kristalno bistre vode , zahvata vodu objema rukama i ponovo je izlijeva na njegovo lice.

Nema reakcije.Ona je zbunjena. Nije paničarka, ali ne zna šta da radi. Slučajno je nabasala na ovu ljuljačku. Usamljena i bolna hodala je duž obale Modre rijeke, tražeći neki znak, koji će joj dati nadu da nastavi dalje.

I sada ovaj mladić tu leži.Možda mre.Njenom krivicom.Ona podsvjesno zna da je on usporio njen let. Možda je spasio pogibelji.Ne smije joj umrijeti.A ne zna šta će.Da ga ostavi samog i ide tražiti pomoć?Ne zna da li bi se mogla vratiti na isto mjesto, a i ne smije ga ostaviti samog. Možda se osvjesti i bude mu potrebna.

I dok misli prolaze kroz glavu ona gleda u njega.Lijep je. Veoma lijep. Misli da nikad nije vidjela ljepšeg muškarca.I nekako prozračan i svjetao.Strese se. Vjerovala je u anđele i džine.Strese se još jednom, uplašeno ustuknu, zatvarajući oči, kleknu na koljena i poče da se moli:

-Oče naš koji Jesi …

Došavši do kraja molitve , zaboravi reći Amin.

I ču:

-Amin!

Okrenu glavu prema zvuku.Dva najnevinija i najtužnija oka su radoznalo gledala u nju, kao da su ocjenjivala da li je ona dobro.Uzdah olakšanja mu se prosu iz grudi. Grč bola mu preleti preko lica, on je, prije nego je ponovo usnio, tiho zamoli:

-Molim te pomozi mi.Odvedi me Mariji Magdaleni.

I opet usni.

Nije ga odvela toj nekoj Mariji.Evidentno nije znala ko je ona.Odvela ga je svojoj kući.Slučajni prolaznici,jedan zaljubljeni par šetača uz rijeku joj pomogao da dovede kočije iz aleje platana i da ga uz pomoć kočijaša unesu u nju i da krenu ka Ilidži i spasonosnom domu zdravlja.

Ona ga naslonila na svoje rame.Karoca klopara i drma lijepog tujina.Ona ga zagrlila da se manje trese. neko bi pomislio dijete joj zaspalo na lijevoj strani grudi.Lijepo miriše. Iz nosnica joj ka mislima struji miris nevinog djeteta.

U domu zdravlja rezonanca kaže sve negativno.Jak udarac ,hematom na jagodicama , malo nesvjestice , ostalo u redu. Najstrože mirovanje, tišina i mir.:On uza se nema nikakvih dokumenata i ona plaća pregled.Ne želi da uključi policiju , ne želi nikakve probleme.Osjećaj joj govori da je ovaj onesvješteni svat neko posebno dobro biće.

Taksi do Jarčedola je popriličan iznos, ali ona se ne obazire na to. Ima dovoljno novaca.Ostavština roditelja, a i nije loše plaćena.Doktorica je.Upravo je svršena specijalistica posttraumatske psihijatrije.

Uz pomoć taksiste i prvog komšije , na zgražavanje budnih unesoh meita u kuću.Da meita.Upravo tako je izgledao. Blijed ko ćefin.Da nije crvenila od udarca neko bi pomislio da je zreo za kabur tahte.Da, Marina vam zna sve ove izraze.Rođena je u mahali.

Mnogo toga ona zna i kao liječnica i kao jako inteligentna i obrazovana žena, ali ne zna kako pomoći ovom što se ne budi.I ne zna šta s njim.Ne može dobročinitelja u bolnicu ,jer nije sigurna da je to dobro za njega.Ne može ga predati vlastima na skrb jer se boji da ga neće dobro zbrinuti i da će se ovaj neznani njen pogubiti.Tako ga je oslovaljala:

-Ovaj neznani moj.

On je spavao i spavao, kao da se nikad u životu nije naspavao.Po dolasku ostatak dana nije se budio.Dolaskom večeri počinje moja nesanica i borba za njegov život.Temperatura mu je rasla.Na razne načine mu snižavala temperaturu. sa promjenljivim uspjehom.

Bio je u bunilu i ponekad bi buncao.Pominjeo neka ženska imena.I poslije svakog bi vrištao:

-Ne molim vas. Ne.Nemojte ih povređivati .Nemojte ih nestati. Pomozi mi Bože moj milostivi.Ne mogu više.Boli me. Sve me boli.Bože mili nemam više snage.Podari mi milost i primi me Sebi.

Moje iskustvo mi je govorila da je ovaj čovjek mnogo toga prepatio.Da je na ivicu umnosti.Da ga je ovaj udar ljuljačke, u to sam sada sigurna bacio u krajnost.On ne želi da se vrati.On hoće da ide za onima kojih nema.

Ali kako doprijeti do čovjeka koji se razdvaja od uma i tijela.Kako naći lijek za čovjeka koji gori i koji se gubi.Mojom krivicom.Sjetih se jedne mahalske priče:Neka časna sestra spasila život jednom djetetu koje je umiralo od pothlađenja i groznice.Svukla se i legla kraj njega .Bez imalo djevičanskog i svetačkog prenemaganja legla pored njega.Zagrlila ga i čvrsto stegla.Svojim tijelom ga čitavu noć grijala i spasila od smrti. Prekršila je zavjet , jer je sebe posvetila Božijoj ljubavi.Priča ne govori šta je dalje bilo.Vjerujem da joj je oprošteno, jer je sačuvala i dušu i tijelo , a spasila jedan život.Da, sigurna sam da joj je oprošteno ,jer nebo stalno ponavlja:

-Ko spasi jedan život kao da je spasio čitav svijet.

Ja opet imam ljekarsku etiku o čistoći profesije,ali i hipokraitovu zakletvu : bolesnik i njegova dobrobit na prvom mjestu.Nisam imala nikakve dileme.Čitav dan sam bila na nogama.Istuširah se i njegovo tijelo oprah vinskim sirćetom i istrljah spužvom.Njegove genitalije takođe, Odnos medicinsko osblje i pacijent.I ništa izvan toga.O tome se ne priča.Hipokritova zakletva.Nekad je teško razlučiti profesiju i život,jer profesija je njegov veliki dio .

Legoh bočno naspram njega.Zagrlih ga, čvrsto kao da je neka bebu.On prvi put jeknu:
-Ne , ne to.Nemoj mila.Ne čini to.Ti si još dijete.

Osjećala sam da me štiti od dodira nagih tijela.A možda je ovo već proživio sa nekom drugom.Okrenu mi leđa i poče da drthti.Gorio je. Ja sam ga privijala uz sebe. On se odmicao i grčio i ponavljao:

-Ne , ne mila…

Nije bilo izbora.Čitavu noć sam se stiskala uz njega. Temperatura mu nije padala.Bože mili 41 stepen C .Uh 42.

-Pomozi Bože milostivi , umrijeće mi ovo čestito dijete.

42,5.Gotovo je mislim ja.Kasno je za hitnu. U meni neki inat proradi . Okrenuh ga svom snagom prema meni.Zagrlih ga čvrsto, najčvršće.Moje grudi, moja bedra, koji skuti su neštedimice upijali vrelinu bolesnikovog tijela.On više nije ima snage da se brani.Samo je sve tiše buncao:

-Ne, molim te mila , ne.

I prestade da diše.Zaplakah . U očaju ljuta na svoj,na njegov nerazbor , na bespomoć, počeh ga drmusat. Ništa.Temperatura naglo pada u obrnutom smjeru.Njegovo lice poprimi izgled umiruće bebice.

E, ne može to tako.Ne zvala se ja Marina sa Jarčedola , neš ti meni pobjeći i umrijeti.I zveknem mu šamarčinu iz sve snage preko onog modrila što se već pojavljivao.

On naglo otvori oči , pogleda me nekako neprepoznavajuće i iznenađeno i prošapta iznemoglo:

-Polako bona,to boli. Neću ti ja učiniti nikakvo zlo.Nikome nisam.

I zaspa.Uh.I opet uh. Bilo je gusto.Dekike su pitale.

-Hvala ti Gospode što si mi dao snagu i pomogao me.

Četrdeset dana Dobri nije znao za sebe. Ni ko je ni šta je.Ničega se nije sjećaao.Samo je molio da mu se Marija Magdalena javi.Da ga njoj odvedu.

Ovo pričam da se zna da je u svakoj nevolji tražio mene. Ja sam mu uvijek trebala.I uvijek bi od tegomne stvarnosti meni bježao.A nije nam se dalo.Čak i tada ,u toj bespomoći i bezbadežnom neznanju, on se sjećao samo mog imena.I skoro godiniu dana ničeg više nije sjećaa niti pamtio.I željela sam poveznicu koju nisam imala kada sam Luci pričala šta se desilo one noći kad sam se skršila.

Doduše bilo nas je tri Marije Magdalene – Grdelinka, Kosara i Frka Frkica. Ali one druge dvije su već odavno bile na boljem mjestu.Ponekad mislim da možda želio njima da ode.A opet, sve mi se čini da me ne bi ostavio samu na ovom svijetu.Nisam imala nikoga osim njega.I vremenom sam shvatila – ni on nije imao nikoga osim mene.

A onda Dobri , kad god se ljubav desi ,one ili on moraju ići dalje. On je svoje dao na jedini mogući način. Iskrenom,nježnom djetinjom ljubavlju.One su ga voljele i odlazile.I povrijeđivale iako to nisu željele.I onda ljubav i neraskidivo prijateljstvo traje za čitav život.Eh Marina, Marina V. Takav nam je usud.Shvatićaš nakon vremena.I tebe će potkačiti,Možda i ti napišeš svoju priču.Ili te on ureže u svoje srce kao jednu od jedinih ljubavi.

Mahalaši su  lagano nakupljali godine.Širili vidokruge  ,intesovanja i znanja.Bili su marljivi učenici .Učili su i upijali znanja jedni od drugih.Nikad ih nije popuštala dječačka blesavost i maštovitost. Ni mahnitost. Sve su  više  različiti bili,ali su uvijek  željeli samo  muziku i ljubav,i grčevito se toga držali.Neko bi pomislio umoriće se od leda , bola , trnja i rastanaka.Nema teorije!Znali su se da život bez ljubavi i milosti nema svrhe.

Mislili su ; vrijedilo je. Samo kad pomisle,kako je silno vrijedilo. Svaka sekunda je debelo vrijedila.  Nijedan nije umro od te ljepote. Mnogima,premnogima su srca slomili ,dušu uprljali i zaledili. Svim ljepotama sa kojima su se družili. , ponajvišei sebi  i  ljubama .Ali uvijek su vapili voljeti nekog,ruke pružali,ruke tražili,djeca bili,snove snili i ko najveće hablečine se iznova zaljubljivali.I opet se zaljubljivali i iznova se od ljubavi ubijali.

Ima te čedne djece koja neće da odrastu,samo hoće da se vole,igraju i jure.Ima tih anđela što samo svjetlost i radost u drugima vide.Ima te djece što i kada ih boli,i kada ih gaze i biju,i kada umiru hoće ljubav i muziku da sanjaju.I Bogu Jedinom da se mole.

Polako su se razbijale mladalačke iluzije.Pokušavali su , sa najvećom pažnjom,   da ih krpe i lijepe .Sasvim dobro su uspjevali u tome i opstajali. Kako su im se iluzije sve češće razbijale oni su  postajali sve mahnitiji.Sve grčevitije se zbijali , u potrazi za novim i baštama i đardinima, i anterijama i mini suknjama, i majicama rolkama i bikinijima, pepito pantalonam i bebi dolkama. Sve je to bivalo lakše opisivati, opasivati i još lakše skidati. I tkati. U srcu i tijelu.

Nažalost, poslije je sve bilo  toliko lako da nije imalo onog pređašnjeg smisla i ljepote.Oni nisu htjeli to. Nisu htjeli odrasti.  Djeca u njima su  sve teže persistirala.

Vrijeme se ubrzavalo svi  i sve,pa i žene su postajale brže i pristupačnije. Vakat je postao slogan  za kapitulaciju i brzo podavanje. Ja tarzan ti đejn. Ti joj kažeš sjedi molim te , želiš da joj nježne priče pričaš i u bajku uvodiš, kroz bajku je vodiš , a ona se smije. Vidi budale kaže, svlači se i bestidno gola ,prosto i bizarno, kažiprstom te doziva.

Mladosti naše nema, anterije se nafajtovale naftalinom i u sehare odložile. Većinu bašta porušiše. Zgrade stambene,haustorske napraviše.Lakše je bilo do hevine doći, jer većina žena postadoše samo ženke što se pare.

Oni počeše po  haustorima  harati.Zbog njihovih sravljenih bašči se svetili. U uglovima i uzvisinama mahala znali zovom predaka pronaći poneku neotkrivenu baštu,usamljeni đardin ili tihi gaj. Neki mirni kutak koji bi pustio tanani pjev bolera. Ni od predvorja više  nisu zazirali.

Znali smo Sarajevo je moralo dobiti olimpijadu.Mahalaši nisu željeli ići u svijet. Svijet je hrlio njihovoj ljepoti i nevinosti.No, svuda su za njima stizale i prestizale. One . Gdje god krenu One ih čekaju. Tako su zvali ove nove. One.

Ništa lično i bezlično. Tek tako – One. Na vlas iste – ženski rod,One – drugo lice  množine.

Gdje god harmoniku odlože,  Došljaci  je u miliciju šalju. Došljaci – neuki bi rekli : muški rod _drugo lice množine. I normalno pogriješili. Nije u njima bilo ni muškosti , ni časti. Par decenija kasnije će se to pokazati.

Hotjeli im prihevtati – ometanje posjeda. Mahalaši ne odustaju. Oni  nikad ne odustaju.  Skontali trik. Podijelili  sa u dvije grupe, jedna na jednu ,druga na drugu stranu.  Dobri oformio treću , ne stranu nego sredinu.

Bila sam ljubomorna . Išla ga ta sredina. Tješilo me , mene je u svakoj tražio. Ili Luce. Ili Proljeće.Ili neku od onih đardinki prije nas . Ili sve nas.

Ne upratiše ih dugo vremena.Onda ih ih tjedoše izbaciti  iz grada. Počeše bježati. Po planinama i šumarskim domovinama i planinama lutati. Nekima se to dopade,nekima ne.Dohakaše im.Počeše ih slati u vojsku,a neke kući ostavljati,da razbiju zajedništvo. Uspješe , skoro.

U sebi sam se molila:

Molim vas,najiskrenije vas molim , ne dirajte ih , ne ubijajte im duše čedne . Vama to nije teško,samo ih pustite da budu djeca i svoje anterije od brilijanata,safira i rubina sanjaju i jure. Igra i ljubav će već nekako sama od sebe doći. Šta zna dijete šta je teškoće?

Danas decenijama poslije znaju da su bili u pravu i ni jednog  trena im nije žao. Ni onih najlošijih, i tragičnih dekika . A bilo ih je mnogo.

Javljale su se i pukotinice,a to nikako nije dobro.Znali su  one će se širiti , neko će kroz njih propasti i izgubiti nam se. Nismo znali ni ko, ni kako,  ni kad. Ali to je bilo već zapisano. Samo se trebalo dogoditi.

Sve rjeđe sam bila sa njima. 

Kažu nema ona vremena za naše gluposti. Smiješi se i anterije veze .  A meni su  srce slomili. Jedini Dobri nije. Ja sam njegovo skršila .  A usud ne oprašta.Dobro se dobrim , a zlo zlim vraća.Ćesto ne izgleda da je tako , ali u konačnici sve je jedna ravna linija. Po mahalski – cakum pakum.Niko se ne treba jediti za ono što zasluži.Ni kofrčiti za ono što ne zasluži.Samo treba na koljena kleknuti,pomoliti se i nadati:

-Daće Bog milosti i ljubavi.

Mljekarica

Odmah po dolasku u Sarajevo Mito u meanu sa novi drugari , a Lela Jela Jelena u čistatice,u Higijenski.Moralo se,da se djeca prehrane.U Mite čestitosti nešto ostalo,nikad joj paru od plate njene nije uzeo.Nakon vremena , na jedvite jade žena skucka , posudi pare i kupi kravu;Nije važno, nije kakva sorta, ali glavno danosi mlijeko.Daće Bog bolju!

Otad Frka otpoče đugume tegariti i mlijeko raznositi.Bilo potrebito , plata majčina i urod iz bašče nisu dostatni bili. Troje djece tri kćeri , dvije – haman pred udajom ,četvrto na putu, a peto, ono najveće, opijeno i nedokazano iz meanu ne izbija.

Lela Jela Jelena trbuhom do zuba.U neumlju svoga alkoholnim parama ispranog uma ,Mito umislio da to u trbuhu nije njegovo. Računica mu se ne slaže. Konta ,nije je tandaro od Vranja,skoro nikako,jedared,dvaput, u vrh glave tri put.Ali muči.Ni je'ne ne progovara.Mnogo mu žena Lela Jela Jelena propatila, pa ga sramota da joj išta zamjera.Zaboravio čovjek da je ponekad presaugao toliko da pojma nije imao ni gdje mu je stražnjica, gdje glava , a kamo li anamo onaj.

A opet , konta nešto i red je. Ne moš ti sudbi ni pobjeći, ni opepiljiti.Bio je nadobudni čovjek – niko ko on – Mito Bekrija . Što ne bi sada bio malo,Dimitrije sine Mitre , majčino jedinče okusio ono što je drugima nijetio.Pogotovo što staricu majku, onemoćalu , usamljenu i napuštenu ,ne vidje od dolaska u Sarajevo i ona umreja od tuge za sinom jedincem, budalčetom.

Za sve on , meane i drugari mu krivi.Ne krivi on ni sva proljeća,ni sve Leposave , Koštane i Lele Jelene.Sve je počelo davno prije.usud i zov predaka.Taki se čovjek rodi.Piše mu na čelu kaki je . I kaki mora biti.Žal je za  mladošću,nema više one njegove Lele Jele Jelene.Dosta ostarila.Vidi se ima tu ljepote i kuveta,ali nije to ona njegova uzbibana i razigrana leptirica Lela Jela Jelena. A baš u taj vakat  iznenada Vranjaka , bar malo dođe na tobe.

Frka najgrabusila.Sve se na nju svalilo,a jako sedam ljeta imala.Dvije starije kćeri skoro na udaju prispjele :Sednje škole ganjaju,sramota ih. Nešto ćeprkaju po bašti, da ih komšiluk vidi da su vrijendice. I to je sve.Neće moći naći muževe ako ih neko sa đugumima vidi.Sin mali se tek rodio.

Narod priča , dva tri puta je potkačio onaj zgodni , hrsuzli šofer , hadžijin unuk iz higijenskog , kad su na dežuri zajedno bili.Plaho su se nadežurali. Ona godinama neljubljena – on šoferski jastreb. Išle ga Koštane, lele Jelene, Fazile i Emine ko hadžijino potomstvo bajramluk.

Osjetio da joj tijelo samo što ne eksplodira od čežnje i davanja. Nabreklo ko zrela jabuka, možda smokva petrovača. On nije imo kud? Stvar navike.I ubro je. Pa je brao , ubirao i ubirao. Svašta nešto. Što? Ne znamo. Nismo nazočili i mi se nekim zijanom zadeverali. A ni on, ni ona nisu od neke priče bili. O tom branju od njih dvoje nikad živ insan riječi nije čuo.

Kako to uvijek i obično biva , olajava narod, zapravo besposlene kone i ljubomorni akmaci koje nemaju svoga života , pa se u tuđe uvlače. Na prililku , Jela Jela prvi put od Vranja došla do onog :joj,mamo mamice.Lakše joj bilo.Nekoliko mjeseci, oli ne cijela godina,pa se sve ohladilo.To je bio onaj labuđi poj ili pjev one neznane , nikad viđene australijske ptice što umire pjevajući. Taj poj uvijek pristaje uz  tužni rekvijum svim natakarenim djevojčicama i vaskolikom ženskom rodu. Može se vrtiti , uprtiti i upotrebiti bilo gdje.Tužnih ženskih srdaca to je poj. U ovoj priči , kao i životu ,  ima mnogo tužnih djevojčica što ih ljubavno trnje posred  srca i utrobe,probija i kasapi

Poslije dođoše one suhe i posne ženske godine. I to je to. I ljubljena i neljubljena , takarena i netakarena, pa opet takarena, voljena i nevoljena, a takarli život Leli Jeleni  odi dalje.Joj , mamo mamice.A tu se belaj neće zaustaviti.Kad baksuzluk greje , onda se zaobada i ne mere ga zaustaviti ni sedam veličanstvenih bjelavskih hamala.

A najmlađa kćer  Marija Magdalena , od malih nogu zvana Frka , tegari džugume, raznosi mlijeko. Sitna i krhka ,  oni skoro veći od nje. U toj krhkosti savršena, anđeoski prelijepa i nježna . Narod se kleo u njenu ljepotu. I molio se za nju. Toliko ljepote zlo zaziva.

Deset nekad dvanaest litara mlijeka u džugume pa na Podhrastove. Bijelu kobilu , haman lipicanerku za jedan od pet hrastova veži ,kao i drugi mljekari sa periferije gornjih brda.Bila su to neko vremena poštenih insana i hajvana. Niko tuđe nije otimo. Osim u ljubavi.Pa raznosi niz Bardakčije,Hadži Beširovu pored domova za sirotu i napuštenu djecu ; studentskih i Ivezićkog, preko bjelavskih mahala  do Čakaluše.Dalek je to put  pješaka za dijete , pride dva džuguma  . Dalek i težek put ,za nejaku , sad već dvanaestogodišnju djevojčicu.

Nikad se nije tužila.Sve mirno podnosila, ali reci joj jednu nepravednu i pogrešnu eto belaja. Zbog toga je prozvali Frka ,svi zaboravili da je Marija. U neko doba , kad joj sve dokundisalo , sasvim iznenada počela se i čambati i frkisati i jedan đugumkao potporu sa sobom svugdje prtiti.

Niko se nije smijao, toliko se ozbiljno i sasvim prirodno prigrlila raznosačkog alata i zanata . Znala i đugumom dobrano strefiti. Nikad iz čista mira , iz hira,sama od sebe. Samo kad bi je neko izazvao, nešto rekao ili je, Tito dragi , ne do mu Bog mili , pokušao dotaknuti. Za diranje minimum dva đugum heka  sleduju ; garant.

Pametno mila moja, dobroto moja ne daj na se. Kasno, prekasno se savjeti daju. Ojačala Frka i naučila kako najbezbolnije raznosti mlijeko.

Džugumi joj nisu ništa mogli. Hobikla se na njih.Ko na hud usud. Nekako , slutilo se , morao je doći dan kada će Frku život  slomiti.Imala je nešto više od šesnaest ljeta tu veče. Ona sva u bijelom, radosna ko nevjesta neka. Nevjestanje se skoro četiri godine  ranije desilo. Jaka je Frka bila-.Četiri pune godine je trebalo da bol izbije i da je u šesnaestoj godini slomije, ko otpalu trepavicu.

Oni mislili da plače zbog prljavštine koja se zamalo desila te noći. Plakala je i zbog te noći . Bilo  je stid Dobrog. Ali plakala je zbog slutnje – svih onih noći kad ljubav neće naći i  anterija  koje zbog ljubavi koje nema , nikad radi ljubavi neće obući.Osim jednom, dvaput,u neki znani nevakat pun čemera i boli.Ali i ljepote i strasti.

Na kraju,kad je odlučila da odleprša skontala je fol. Imaš li  koju uspomenu sa nekim da podjeliš dobro si prošla. Ako uspomene pišeš i ljubavi nekoj prinosiš, ni to nije loše. Ako ljubav strancima nudiš to ne valja.Nikad i nikako ne valja.A ona imala hejbet , skoro pa hajbet na hejbet uspomena , taze i birvaktile.Da te mili Bog sačuva od nekih.I pratile je od sedme godine do zadnjeg dana.Uspomene je nisu popuščale.I vake , i nake. Najčešće nake. pa vake.

Život je prolazio i prošao, došo vakat mrijet. Čovjeku bude žao, pomalo , ponešto i pođeđe. Svaki život je prelijep  , proleti kao tren i san. Jedan je jedini koji čovjek ima i  živi. Ima i boli i tuge jako mnogo, ponekad nepodnošljivo previše. A opet toliko ljepote često provri da se i umiralo od  ljepote.

Joj,majko moja,joj sejo moja.

Najdraže Frkino cvijeće su bile bjeličasto žute kadifice i žute ruže, koje se na vršcima latica prelijevaju rubinovim dugama. Podjećale je na Vranje u kojem nije osjetila oblaka i  na njenu strast i bol. Voljela je i jagorčevinu. Divila se tisućama  ulovljenih sunčevih  zraka na malim pozlaćenim cvjetićima, što snovima iskre.

Cvjetovi je – i kadifice i ja(di)gorčevine podsjećali na Sarajevo, njenog Dobrog , Bekriju njenog jedinog  i život. Život razigrani , nježni ,skoro prinčevski blagi i krhki, što prelijevajući se u bezbroj svjetlucavih iskrica tvore snenost zaljubljene duše.Ali i žala ua nedoživljenim.

Sjeća se šta joj je Dobri jednom povjerio:

-Milo moje , morala si doći u naše mahale. Tako suđeno. Ni tebi ni mahali , nije bilo života jednoj bez druge.Ti si od onih nekoliko blagih i čednih zvjezdica koje su obasjale Bjelave i mahalaše i podarila im svjetlost i milost da mogu preživjeti.Vaša imena su zapisana u knjizi dobrih.Nadam se da ćeš moći reći – vrijedilo je, jer u očima tvojim uprkos svemu opstaje cvijeće, ljubav i sjaj neba u travi.

Nije Mojsije bio nagodan svirati vranjanske, te „stranjske“pjesme. Kaže previše je bola u njima,Zatakare te direktno i namah,i u veliki, i u mali mozak i zavežu ih u čvor.Nije zbog toga zaobilazio te pjesme.I sevdah to isto čini,nećemo dušu griješiti,ali malo suptilnije .

Nijedna ženska u njegovoj okolinu nije imala  onaj specifični  glas mlade vranjanke. Mladenke koju udaju za stara, koju udaju bez ljubavi , udaju je a da se ona ništa ne pita,ubijajući joj srce i dušu. Ili bar sušićave pjevačice , u čijim grudima eho razorenih bronhija stvara zvuk koji titra slomljenom srcu.I tada insanki ne preostaje ništa drugo nego da djetinjom dušom  bol izbaci iz srca i  prenose ga sa generacije na generaciju prodatih i na silu udatih žena.

Na taj način se rađa milozvučni glas ,naljeđuje i prosipa ,  darujući nježnost i  elegični zvuk onim sentimentalnim i bolnim raspoloženjima vranjanske pjesme. Mojsije nije pronašao glas koji bi mogao biti izvor onog nečeg što  samo vranjansko nebo može zanijeti i roditi , i upjevati se sa njegovom harmonikom..

Mimo Vranja se nije rađao , ni naukovao vranjanski glas sposoban da  na površinu  i iznad muzike , do  samog neba iznese   sve one sičušne valere tonova što damarom biju. Da bol uznese do onih muka što  se spajaju u jedan vapijući, jedvačujni , a tako prodoran i kristalno čist  krik žene.Krik istine i bola satkan od nježnih suglasja ljubavi ,  sevdaha, čežnje, sjete, žalosti  i tuge.

Treba se za to roditi, dert i damar  sastaviti ,u zvuk pretočiti i kako nebo zapovjeda iznjedriti i zapjevati.Teško se to uči ; još teže upjevava.

U jadu vremena,u jadu jada,u jadu sjemena,u jadu pada,suze i bola ljubavnice i prijateljice, golubice i grlice,princeze milosti,karaljice vrišteče boli rodi se glas Marije Magdalene – Frke Frkice,mile djevojčice ,kao pahulja bijelih kristalni let.

I pad je let poručuje pjesnik.U padu let je ljubavi svijet ,dodaje ljubavnik njen.Kad bi pjevala o svome dobrom bekriji ptice bi ušutjele i plakale.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću i brilijantnu jasnoću glasa su čudili i nijemili slušaoca.Nebo bi tišinu spustilo , kao da se takvo nešto nikad nije čulo i uznijelo glas i jecaj do zvjezdica.

Vrišteća bol bi ponekad zatirala, prijeteći da se pretvori u jecaj,u plač ali nebo ne dozvoljava da se niti pjesme gube,želi da sasluša pjesmu do kraja.I pjesma nastavi da se uspinje do neba,da bi tamo prenijela krik slomljenog srca .Bila je to molba i molitva , pokora i iskupljenje djevojčice da joj se ublaži bol i podari ljubav.

Slušajući taj umilni,kristalni glas Dobrom je pala na pamet legenda o australijskoj grlici koja umire pjevajući. Međutim stađun još nije bio zreo za tu poemu.I nije bila namjenjena Frki Frkici.Bila je suđena jednoj drugoj malenoj ptičici koja će uskoro ući u njihove živote.Da joj olakša boli u nekom drugom vaktu.

Za uzvrat – nju Mariju Magdalenu je Dobri učio da je Bog Jedini sušta Ljubav i Molost.

Ljubavlju svojom Bog Uzvišeni je stvorio Univerzum.Učinio ga savršenim.U tom savršenstvu je sva neizmjerna ljepota i mnogo čuda.Nama je najbliži nauk o suncu,mjesecu,zvjezdama i maglicama,stvorenih da bi ih ljudi gledali i učili.Sve ostalo je jednostavno.

Bog  Jedini je Ljubav. Čovjeka je stvorio iz ljubavi i poklonio mu ljubav i milost.U Boga Milosrdnog nema gladi ni golotinje,ni žeđi ni žege,ni ružnih riječi , ni psovki.Samo ljubav i čista duša.Ljubav treba da vlada i srcima i dušama ljudi i da je oni čistu i neokaljanu vraćaju nebu. Ali sve je stvoreno u parovima,pa se rađa i čovjek i nečovjek.

Nečovjek se rađa i odriče neizmjerne dobrote i ljubavi Boga  Silnoga i želi da čistu djecu svojom zloćom  uprlja.

Beskonačna i neuslovljena Božja ljubav uprljanu djecu može očistiti i oprostiti, u svoju ljubav uviti.Za tu ljubav se čitav život vrijedi boriti.Ako treba i odricati,tugovati i bol trpiti.

Frka nije bila sigurna da ga je shvatila.Bila je samo radoznalo dijete željno ljubavi i igre . A Dobri tako dalek, vrlo često preozbiljan i tužan.Iako joj i još mnogo toga nije znala i nije joj bilo jasno vjerovala mu je.Ova noć , koja slijedi će joj  pomoći da razbistri um. I slomi srce; a dušu i um zamalo izgubi.

Ova noć nema nikakve veze sa željenim – joj, mamo mamice, a malkice i previše ima.

Ovo zazivanje majke i sestre olakšava bol ali i ushićenje,onaj dert ali i opijenost,tragiku rastanka ali i anđeoskih proviđenja i sanja.To je i ljubavno ushićenje i bol.

To zazivanje majke može biti i onaj tren kada se duša u bolu slama i kada je vrlo tanka nit između razuma i nerazuma.

Da , ziasta je Dobri bio u pravu kada je rekao :

-Svaka djevojčica je grlica , ptičica malecka , koja prečesto , radi ljubavi umire pjevajući.