Category Archives: K'o fol roman

 

Noć ribizli i rozajklije

Mi ne tugujemo,mi ljubav slavimo  i kada nas odlazak ili smrt nečija mori.

Poslije onoga skršenja  mi Frku zvali kad Debu, Omu i  Lenjog nismo zvali. Jedino bi tako došla. Mojsiju oprostila- Zna kriva je. Skrnavila i kršila  mu cvijeće. Treću najveću ljubav.

Srdačno bi se poljubila sa  drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke nježne uzele u kuću uvele. Ni đugumi joj ljepotu ruku i nježnost zagrljaja nisu mogli skršiti.

Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinje. Imala gutu plavih i bijelih haljinki  i dvije gute kombinacija  i bijelih i plavih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Pa  kombinacija sa  suknjicama  i vrućim pantalonicama . Imala i pantalone bijele i plave, ali one sakrivale ljepot noge Afrodite , mrven vitkije.

Mogla mila je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , jer je tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je Grčke božice vajao .

Maržoretkinu odoru bi joj skinule ,  anterju obukle. Bijelu , prema duši djetinjoj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena  safir anterije. Sada njih tri , tri čovjeka imaju, tri princa po njihovim anterijama skrojena.

One blentovije su malo skrajnuli. No , vratiće se oni. Još blentaviji. Oprostiće im se . Mladost , ludost .

Ljepota mila, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog mnoštva. Pokunjeno bi spuštala glavu kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčurak pred prvi poljubac.

Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste. Ponekad bi joj pogled  bljesnuo kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa  se smirila.

Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj  prišao, uvijek tamno modrom kadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i  onaj dio čela,  pri samoj kosi , dašak poljubcem orosio.

Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali niti čuli.

Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:

-Dobroto moja ,dobro mi došla … mila moja, evo mene ništa se ne brini sve će biti u redu, …malena moja čini mi se da te malkice volim i  da se zaljubljujem u tebe.

Ili samo jedno :

-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.

Jedne potonje večeri Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio za jazuk zijan , niti će ikad.

Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu, zvanu  rane moje – nesrećnicu. Vrti se ukrug,  improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.

Lelujaju umilni akordi, usporeni , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi, zvijezdice žmirkaju, maglice su u zasjedi, sve u nekom blagorodnom iščekivanju.

Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka , kao stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvorom svezali. Tada bi se ko ašik ćurke smješili, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.

Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro, bol izbaci Frko mila .Bilo ga je toliko mnogo da ga nikad, za života,  nije stigla izbaciti. Bol se gomilala, jer je nova u talasima nadolazila. I čini se nikad nije stala nadolaziti.

Za večerašnje  suze je  krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok ih ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjete se tako sitno i bespomočno, u grudima ih nešto probada i stišće i pomoći nema i ne želiš je : suze ne prestaju liti. Nebo, jedno jedino,neponovljivo samo takve molitve prima. Stvoritelj se zato pobrinuo.

Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni  nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin , okupan svježinom sarajevske noći . Šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica. One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se  pored njih  isplakala Kraljica vrišteće boli.

Vraća se Mito bekrija,  kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra (?) . Frka je mudraca naučila; podučila,  kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca. Nema tu jakih  i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa i Mitinog usuda.

Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom koji pjesmu uznosi do srca , do  boli, jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.

Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, ne da. Ne odustaje;  jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i poentom tragične. Zbog toga im  treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos.

Mojsijev Mito je uvijek bio  sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od   neizliječive bolesti – ljubavi. Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.

Ovaj đardin je umirujući. Tako je pun neba i ljubavi. Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.

Usud, pravedni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je  napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda. Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle  u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboljeće ih kad saznaju, da će im se svaki damar u kam kameni zalediti.

Univezumu je to, sve  tako blisko , a tako daleko , jer uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.

Troje već  nije par, to je nerazum.

Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo i poklanja se djetinjoj  ljubavi.

Sedefaste klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić.  Ovaj stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka –  traži pomoć, maestro ga podržava. Akord  dva  nijansu snažnije se glasaju pa ih vraća nazad, hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se  i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.

Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.

Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna , zna da se njenom draganu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno , a tako bolno počinje i objavljuje:

“Ponoć već je prošla

Vreme je  da se spije “

Glas je tih jedva čujan, to je šapat, molitva nebu  koja moli : zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje , ali još uvijek se ne da naslutiti jasnost kristala.

Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći, njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prihvata, nije mu uopšte strana.

“Srce joj je budno

Davnu želju krije “

Frka je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu:  krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete, preplašena srna i ljubavnica , i hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja – evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena koja samo što ne vrišti.

Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalazi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu  oči polako nadvladava, on je tjera,  ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.

“Ej, kraj penđera stojim

Čekam da ti vrata otvorim.”

Sada je ona goruća  čežnja koja mira nema . Ona i šeće,  i strpljivo stoji, ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo jer ona otvarajući vrata,  želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu  u skute naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj noći?

Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer  zna da je za njega on kriv. I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On – on je Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna,  čije djelove može i mora podijeliti. Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spržilo.

Dobri pribro misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko, u ovoj bajci treba da kleči i oproštaj moli – to je on. Zagrli je  i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:

“Zašto, dušo ne dođeš

Da me kući povedeš

Da ti svoje srce predam

Da ti staru majku gledam

Dobri, Dobri bekrijo. “

Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka , njen glas i Dobri . To je obostrana bol  ljubavi ,  zapretena u blagosti noći  , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol;  kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.

Ovo ona pjeva  u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas,  koji svoju kristalnost koristi da nježno  moli , da  po nju  dragi dođe , da mu srce preda i da  se njegovo srce  napokon slomi i otvori za njene snove .

Glas  odzvanja i ona hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ova put  refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna , da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.

Dobri  osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih  očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila kao da želi da  upije i tetovira taj vrisak – iz svoga uma u njegove snove. On vidi tu bol kojom  lavica odlučuje ubiti svoje čedo.

On zna da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati  da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo. Ili nije?

“Obećo si Dobri

Da  ćeš jedne noći

Kad se varoš smiri

Ti po mene doći

Ej, cvijeće tvoje bijelo

Već je čekajući uvelo.”

Ona je čestito dijete, blažena žena, neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak razigranog lahorca , koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i nevinih snova neumitno vene . Njena velika dječija   duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom. Bitno je da ljubav opstane.

Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio. Glas ga ledio, vrisak ga bolio, nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ja sam zaljubljeno dijete , ali ne može – valjda ga glas izdao.

A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli. On je bio samo Mali usamljeni Princ koji je htio jedino da ga puste  da voli.

Ona se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilu,

“zašto…Dobri bekrijo….

Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ima lik i stas, i neku nježnu dobrotu koja Miti nedostaje. Nije to, tamo neka , opsjena iz pjesme.

Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da dođe i kući je vodi, oslobađa glas. On postaje još bolniji, pjesma ubjedljivija.

Molba se ponavlja, refren bruji.

Muzika postaje tek sjena lahorca; koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija tuga utkana u njenu bol, bol žene što gubi.

Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida. Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi. Niko od prisutnih nije zatečen.

Krasotica je svoju nevinu dušu u prekrasni đerdan nanizala, pa ga skršila i bisere blještave po đardinu rasula. Svima je mnogo toga poklonila. Više  se nije  imalo   ništa reći. Ona je svoje isplakala.

Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene . Ili koje je krala.

Vremenom će oprostite sebi? Možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca, osim onih koji su bili zvijeri.

Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala. Slagao je i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila.

I zato se ovo drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njena velikodušna duša je dal mig da i njeno skršeno srce bude milostivo.

A, on? On se već naučio kako da ljubav sanja i voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i opet ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni.

Snovima žao Malene Princeze i Malog Princa što ne mogu da se vrate u one dane, kada bi jedno pred drugo mogli čisti i nevini stati. Oni to i sada jesu, možda, tek malo,  sasvim malo , kojom praškicom zaprljani. To malo je njima veliko i ne mogu ga oprati. Nisu to oni htjeli , to su im drugi učinili. Noć je odmakla. Još mnogo ima do sabah zore.

Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli i ona mu kaže :

– Dragi vreme je da se spije.

Oni su bili samo djeca koju su ranjavali i koje hoće svoju djetinjost da vrate. Sada ne žele drugima da se svide.

Nisu se obazirali na Lelu Jelu Jelenu i Zlatu; na Mojsija i Hercu još manje.

Ostaviše ih same.

Četiri sjene , nemaju kud , uđoše u kuću.

Frka Frkica  uze ibrik, sapun i peškir u ruke, frkičasto povede Dobrog do šadrvana .

Odrvrnu česmu, inatno , zavuče ruku u njedra, onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodim.  I ta se česma malo naherila. Skide anteriju, bez imalo stida,  onako kako to djevojčice rade,  jer to je sasvim jednostavno i dječije normalno. Dodade anteriju Dobrom. Ispred njegovih očiju ostade samo uzbibana bjelokosna ljepota.

Podiže kosu , pa je u punđu zamotava. Slavuji budni, poznati poj ih probudio, znatiželjno gledaju prekrasnu bjelinu i ne okreću glavu. Što bi ptice rekle, to je sasvim prirodno.

Odrvrnula drugu česmu,   malom ručicom, skoro djetinjom šakicom , vodu zagrabila, ko grlica srknula, jednom . pa još jednom. Inatno , onu prvu razrooku desnu dojku još jednom poli hladnom vodom .Plaknu se, ne , jako  se isprska , zali vodom, i onu drugu  istrlja. Od žudnje gorila , od tuge sagorila, bol ispirala. Tijelo je  rosila, pa se mila umorila.

Dobri zamišljeno pogledava maglice. Neko bi reko , gleda da vidi jesu li im zvijezde naklonjenjene. I bez toga je znao da njima dvoma pomoći nema. Ne zna zašto i odakle mu to , ali on nerazgovjet jasno sluti i muči .

Trznu se, razbistri oči , pa sa druge strane šadrvana, zaklonjenom od pogleda sa prozora, anteriju polaže na šadrvan. Košulju , pantale, cipele i čarape skida , hoće da se pere i umiva. Frka se već oprala, dodaje sapun, bliže, jako blizu mu prišla, pa ga mazno bokovima gurka. Bijele grudi , grudi jedre, djevojačke, rukama njegovim prinosi. On se  njenom nestašluku smije i gurka je od sebe.

Ona natoči ibrik hladne vode, pa ga proli i ponovo natoči. Dade mu da vodu proba, on je proba , pa joj klimnu glavom. Uze ona ibrik i pljusnu ga cijelom sadržinom.

Kaže:

-Kad ti je dobra evo ti je. Ispod mokrih gaća pripijenih uz tijelo pokvašeni slavuj se uspravlja i nečujno glasa,  kao da cvrkuće.

Gola  Frka Dobrog  oko struka zagrlila,  pa se pribija. On je za ramena drži, ljubi je u lice, usne,  kosu, međ mirisna ramena usne uvlači; ona drhti  i još jače se pribija. On joj pruža anteriju ona je navlači. Dosta je golotinje, svijetlosti ima, pa je  do ležaja vodi.

Zagrljeni, polako se vrate do otmana. Nigdje im se ne žuri. Ovo je njihova prva mladalačka noć, ništa ne može po zlu poć.

Aha , kako da ne!

U svojoj ljepoti i uzvišenoj opstojnosti ceri se sudba, vrlo ironično kao da je boli i jedi zla kob koja večeras, ponovo mora da se mota oko dvoje zaljubljenih . Žao joj , ali ona tu ništa ne može. Takav joj posao.

Otoman raširen, dva tri čaršafa razastrto, blještavilo vezenih jastuka i pokrivač od plavoga brokata. Pored njega bijeli  peškun.

Na peškunu : dvije kristalne čaše na niskim nogama. Između njih u simetriji,  nestašno strči flaša Courvoisiera, malo ustranu Gitanes bez filtera, sedaminpedeset   i kristalna pepeljara pored .

Ispred zdjela, a u njoj grozd rozaklije, u grozdu dvadeset pet zrna ,  jedna smokvica,  rumena breskvica , poveća tulumba između malene baklavice i nijansu veće ružice. Preko puta kurvazijea  mala zdjelica crvenih ribizli na kojima pupaju bijele ljubičice.

Frka gleda u Dobrog , raznježena i dirnuta , ali njena veselost samo što ne prsne u smijeh, on je ozbiljan, svečan i kaže.

-Ne broj , nema potrebe, dvadeset četiri ribizle su tu.

Oboje rukama prikrivaju i prigušuju smijeh. To ih obijesna  Zlatica , rubinova mladica , Mojsijevog bolera leptirica ,  malo gosti i puno  zeza. Damare im namješta. Svega se dosjetila i prisjetila. Još im kasetofon pristavila.  Ne trebaju ni to pogađati. Ima u njemu jedna divna Meri Cetinić. Samo pritisneš dugme i ona  nabraja njihova četiri stađuna. Ovo je bilo suvišno. Ne miriše na dobro. Dobri to sasvim izvjesno zna,  ali ništa ne govori.

To je bilo ono što su oboje voljeli i snivali i to je njihovo samo njihovo zajedničko bilo.

Posjede je Dobri   i  kleknu na koljena, uze je za ruke, poljubi ih i prošapta:

Uzmi me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
kad zvijzde za nas bdiju
dodirni me
u ovom  trenu sna
kada   milujemo se  kao djeca
kao labudovi
koji tajnu svaku znaju
a se boje
neko ukrašće im igru tu

Uzmi me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
usnama od snova
grijeh što nose
u ovom beskraju
kada tijela umiru
od jecaja i bola
a nose ih
uzavreli otkucaji srca
kao bura usred oceana

Uzmi me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
šapatom zvijezda
na ovom splavu  davljenika
dodirni me u ovom očaju kao da je zadnji put
i ljubi me samo  ljubi me
molim te

Uzmi me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
i čuvaj me
stisni jako da boli do neba
i ne daj
mili aneđelu
da nam ovaj  treptaj sna
ukradu
jer volim te
jer voliš me

jer se volimo mi

Frka Frkica, ne može suze da zadrži i bez glasa plače. Njoj nikad niko nije poklonio pjesmu ili barem stih. Osjeća, iskrena ljubav je to  Zna, samo veliki sanjari i ljubavnici pjesme o ljubavi  snivaju i kad ljubav žele da vode.

Samo , zašto tuga pita se? Zar zna koju će joj bol vjetrovi sutra šumjeti?

Dobri  je voli, zna to , ali je neizmjerno  tužan . Zašto ta tuga,  ne pita se  on. Ustaje , gleda je u oči i lagano, nježno, kao dijete kada se ljubi prvi put dotakne joj od čežnje, mirisom trešanja otekle usne.

-Volim te ,  velika malena moja  , ljubavi moja.

-Znam velika srećo moja, ja sam tebe uvijek voljela.

Sjedaju, on joj pomaže da polako svuče anteriju. Ona drhti, uplašena je ,  kao da joj je to prvi put. On se smiješi i kaže:

-Jeste mila , ovo nam je prvi put. Ono prije  nigdje u nebeskim knjigama ljubavi nije zapisano.

Na  prozora  dvije anterije, rubinova i safirove ,  ruke jedna drugoj stišću i grle se . Malo prije su gledale i maglice i molile se svaka na svoj način.  U molitvama  zaželjele da nebo podari sreću onom  djetetu u bijeloj anteriji.

Možda su pogriješile što i onom drugom djetetu nisu sreću poželjele. Suđaje su ljubomorne i osvetoljubive , rekoše stari Grci. Ne bi se reklo , kliče život.. Tko da zna?

One još malo žele da gledaju kako se đul bašta  darovima i svježinom natkrilila, svojim mirisima ispunila ležaj. Ptice su se već prije povukle, pjesme su ih dirnule i umirile. Sreća se  nikad  niže   zemlji  nije tako, na dohvat daha približila.

Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice krik.

I vide,  ona trči i vrišti , trči bjesomučno lupa na vrata , i vrišti. Trese ih, razvaljuje, vrišti  i uleće. One trče sa sprata. Čuju Frka grčevito vrišti i jezovito  plače . Ona ne plače, ona  riče i rida .  Ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:

-Joj, mamo mamice. Joj, seje sejice.

Gubi svijest i  klone na ružičasto bijeli  mramorni pod jevrejske kuće.

Bjelina na ružičastim gravurama boji se kao raspukla ruža. Ima tu puno krvi.

Dobri , skamenjena gromada , ništa ne shvatajući , omamljen polako ka kući ide, približava se vratima, hvata se za pozlaćenu šteku, hoće da je povuče i ugleda;

-Oh usude , usude .

Tri  kapi krvi , prvo sićušna, zatim veća i na kraju krupna što se u malu baricu pretvara. To je ona ženska krv, koja ima onu boju koja nije zdrava.

Šuti on veliki tajac, šuti tišina. Ništa ne govori, novu ogromnu bol ćuti. On tu više ništa ne može da učini. To su već ženska posla. Ispušta kvaku, vraća se do otomana , sjeda do na kraj sami do peškuna. Skupio se, nešto ledenije izgleda, nalik okamenjenoj gromadi sa izvora Modre rijeke.

Otvara kurvo-azije i sipa , po prst kažiprsta  položenog, rubin tekučine u čaše, prvo u onu od srca lijevu, pa onu izdajničku desnu. Spušta flašu otvara kutije sa cigaretama . Prvo sedaminpedeset, pa ž'tan na kojoj jermenka pleše.  Iz svake kutije vadi po jedan cigar i stavlja ih u usta i zlatnim upaljačem pali. Jednu bez filtera međ titrajuće usne ostavlja, drugu, onu sa filterom u ruci drži i gleda.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To će se pjesma desiti sedam godina kasnije, ali Dobri ima prelijepe snove i  i čistu dušu da može snove i pjesme  iz bilo kojeg, u bilo koji stađun dozvati.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas. U misli mu pohrle dva nježna safira,  što se  sjetne oči zarobili i sa iskrama modrih ljubičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, more plavetno i otoci mogu i moraju roditi. Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga, čini se poznata, ali to nije Frke glas. Glasa se isto , treperi  i boli isto ,  ipak onaj  stađun više, što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku. Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad ništa značio nije. Svima nama stađuni na sličan način u zagrljaj jure.

Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad ih nismo brojali. Kako ćeš izbrojati toliku ljepotu i ludosti.  Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare snove polagali.

Meri to o jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštrica  zvana usud  za sve se pobrine.

“Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

moji se dani kroz vrime vuku

s teplin i ladnin život se miša

žari me sunce , pere me kiša

Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

a daje gazim vrime mi biži

stađuni moji još od početka

korak po korak , kraju su bliži

Stađuni ,stađuni moji

di je sad ono proliće cvitno

stađuni, stađuni moji

i lipo lito vedro i sritno

dok jesen stere lišće na stazi

ruke me stišću o zime mrazi

stađuni, stađuni moji

Sa rukom za ruku

ko će izdura do kraja gazit

jedni će nestat ko da ji nima

na me će pazit još samo zima.”

Zna Dobri ova pjesma priča o onom nekog drugom proljeću i zagubljenim stađunima , koji su  eto ,  vrlo bliski ovom vaktu.

Cigare , ona u ruci i ona u ustima dogorjevaju. Gasi ih , uzima nove, stavlja   među usne i pali. Slobodnom rukom hoće da opet obrne pjesmu.

Jedna ručica mala, jedno milovanje nježno, pogladi ga po licu . Iz ustiju mu vadi cigaru njoj namjenjenu pored njega sjeda, podiže mu desnu ruku, na svoja uzdrhtala pleća je stavlja. Drugom tipku gasi. Ta druga krasota, oni drugi predivni glas, ovdje nema šta da traži. A ni vrime joj ni. Stavlja cigar usta.

Kao po dogovru , oboje , istovremeno udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se ne gledaju ,   se  čašama ne kucaju.

U očima praznoća , srećom zajednička, i nema suza, otpijaju po gutljaj. Bilo bi sasvim normalno da ona kraći, on puno jači cug ima. Međutim sada su ravnopravni, prinose čaše ustima , ne cokću i zabacujići glavu unazad ; polako do kraja ispijaju zlatnu tekućinu.

Mramorna se Afrodita  zgrcnu, brzo dođe do daha. On ništa, u kam kameni se pretvorio, u kamenu gromadu ubistio.

Ona ga gleda i šali se:

-Baš je ovaj život ponekad prava  kurva,mili moj.

On je ne gleda i ne šali se:

-Dobro došla , ponovo u naš svijet, mila moja.

Meri in gleda ali nauk ne privata. Njoj se to ni i ne m're desiti. Još uvik. Oči joj ljubavlju zasljepljene.

Šute i kraju  privode cigare. Lica im nježnija i bjelja od tisuću pahulja bijelih.

On opet sipa kurvoasier ,  kažiprst položeni rubin tekučine . Prvo u onu lijevu od srca, izdajničku, pa zatim u onu desnu povratničku.

Kao po dogovoru, oboje stavljaju istovremeno cigar usta, udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se gledaju, a se čašama kucaju.

U očima im  led ledeni malo se mućka i plovi. Srećom zajednički , nema suza, otpiju po srk, ona malo manji, on malo veći i cokću, i ne zbacuju glave unazad.

Ona se ne zgrcnu i nema borbe za dah, samo se malo strese i mramor se prosu u vesele iskrice maglica. Gromada se malo opustila, više je žalosna vrba.

Gledaju u prelijepo , raskošno nebo zajednički , skoro sinhronizovano.

Ona ga ne gleda i raznježeno kaže:

-Baš je ovo nebo uvijek prekrasno, dobri bekrijo moj.

On je gleda i zaljubljeno kaže.

– Ti si uvijek tako  prelijepa , krasotice moja.

Poslije su ležali poluskupljeno na bokovima ; jedno ka drugom okrenuti , samo su se u oči gledali ; u oči ljubili. Po licu rukama  milovali kao dva slijepca koja hoće da upamte, svaku crticu; svaku boru  i poru i sve, u duše , u mali mozak da ih unesu.

Sa prozora  ih s glede četiri sjene male i daleke , a uplakane .

Zatim su se njih dvoje nježno zagrlili i blago milovali. Ona je oko struka imala srebreni šal , onaj isti , koji je imala, kad je život proplakala.

On se nasmija i reče joj:

-Srebrom si označila garnicu.

Ona uzvrati:

-Bolje srebrom nego crvenom đuvezijom.

Prsnuše u smijeh.

Ona se meškolji i polako se uvlačii na njegove grudi. On je blago grli, miluje  i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

On je stišće , nježno  šapuće:

-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.

Netom,   stišava se  i glas tanani, milozvučni, samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima?  Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer  to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli , bježi  od mjesta gdje je pred ponoć nastao: 

…

Ponoć’ već je prošla

vremeee jee da se spijeee…

Eeeej’,cvijeće’  tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..”

U predahu, dok bi ona  smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije .  Da ne prepadne prelijepo dite malo.

A i pogano je.

Ona bi pjesmu ponovo  počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno večeras nema suza. A kasnije ? Nemojmo biti zlehudi…

Zato je samo grčevito stišće ,  u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriće se u jecaj, jecaj  u krik , krik u bol , bol u nerazum i slomiti dijete.

Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:

“Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri

ti po mene ne dođe. “

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna?  Izvjesno je da ga pušta u meane,  i  da više ništa ne moli.

-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.

Mudruje Dobri  tonući u san.

-Život je bol i tuga, i prelijep , a suza je sve manje.

Žaluje Frka  ne tonući u san.

Budna je.

Jezivo budna i pribrana . Vrlo pribrana !  Kao čeljade koje svoju sudbu vrlo dobro zna i prihvata . Mireći se i bez pobune.

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se,  idu da spiju.  Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu ,  pomoglo se siročićima, možda se jednu mrven iskupio.

Dobri , kučkin sine,  srećan si ti bekrija jedan. Tri su ti djeteta i  život i ljubav  poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet  ona sama – ljubav je?

Čudi se odakle mu ona pogana psovka!

Frka polu budna  usni, neki zbrkan san. Srce jeknu  joj ili jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.

Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega.

Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi da taj prizor zauvik gleda. Da ga utisne u sjećanje.

Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. Nažalost ona mora svojim putem poći …

Jutro je svanulo.

Dobri sanja da se na zdjelu natandario onaj nezaobilazni i uporni gvaran sa Dijaninog groba  i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu. Ne može da otvori oči , sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi zaista  jedan gavran smokvicu kljuca.

Što ti je san! U uživot se petlja i zadire.

Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i  odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.

Shvati,  nije samo gavran , to njega i neki plač budi.

Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa, po čaršafu do sebe. Prazan je i hladan. Siguran je. Nema je. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice.

Žene nisu nimalo lijepe kad plaču, misli on. Ako ni zbog čega , ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka im se razmaže, pa iz očiju kao da crne guje niz lice slaze i truju djevojačke obraze.

Malo  je začuđen, šta će Zlata na otomanu kraj njega  i  još bunovan traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena , šakama sakrila lice i jeca.

Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati.

Ne sluti na dobro.Toliko suza sabahilden in the morning nikako ne sluti na dobro.

Šta mu to kriju?

Opet mu se oko srca javi ona sinoćnja reska bol. Ne boji se on. Zna  , nije Herco da ga hercika strefi. Dosta je jedan slabašni herc u konziliju.

Nalakti se, pa zbunjeno  češka po kosi. Ono naopako , desnom rukom iza lijevog uveta. Nije da je zbunjen. Očekuje on odavno ovo neko novo  zlo. Samo prebrzo je došlo , netom iza onog Kosarinog. Ne zna kakvo je to zlo , ali zna da je suštinsko. Ono koje nenadano , da li baš (?) ,  dođe i  život naopačke istumba.

Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se  raspored  poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitanes i cognak  skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mu  iz duše.

Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran , i ne zagleda zvjerinji lik i pogled klizi dalje.

Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset četiri crvene ribizle i dvadeset pet  rozaklija izvezenih u  srce. Bijele, djevičanske ljubičice, malo uvele , u sred Frkinog srca i jedna svjetlucava  kameja od žada  . Na kameji uplakano dječije lice.

On miriše ljubičice,  predivan je to miris, još sasvim svjež , opijajući   Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku  i diže ih usnama,  tek slabašno  dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica  prestaje plakati i velike crne oči se smiješe.

Kako je taj osmijeh krcat djetinjom dobrotom , blagosti pun!

Uvije kameju u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc  bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.

Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i  zrno crvene ribizle , jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce.

Pere ih ,  pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa do peškuna ponovo odlazi i  opet zrno ružičaste rozaklije i zrno crvene ribizle uzima , jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.

Dvadeset peto zrno rozaklije stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom,  desne rese desnom rukom. Izravna ih .

Tačno na njegovom srcu  , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca krvavo i živo se dodirnu i  spoji sa onim na šalu  i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani, ljubav zvani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Ukorena srca se  potišteno smiruju i jecaju.

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.

Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg kroz tamnički ili luđački prozorčić  gledaju; a on to zna i pravi se da je  miran i razborit , ne bi li im prevario radoznale i budne umove.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

Kad eto i njih !  Iz kuće  idu dva najprisebnija čudaka konzilija. To se Mojsije i Herco  približavaju. Polako se zanose, jer se hamala igraju .  Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše. I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.

Privlače peškun. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i tekućinom pogađa zid iznad leje žute jagorčevine , pored  gavrana koji se kezi . Tisuću dijamantića se prosipa po žutini krhkog cvijeća . Krhki cvjetići namah usahnuše. Crni gavran ni mukajet . Zna znanje! Njemu insani ništa ne  mogu . Statični su i izgubili sponu sa prirodom, iako je on mnogo stariji od njih.

Mojsije se zgrcnu i pocrveni:

-Obajatio .

Kaže, žao mu jagorčevina , previdio uzročno poslijedične odnose. Baš sam blesavi katil. Lako je po cvijeću, ko po ženi.

Svima se čini ,  Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema. U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa otrov ,  a ni oni, uglavnom. A na kraju krajeva  , što će tu šesta čaša , nema Frke Frkice .

Nikoga ne pita gdje je? A kad ne pitaš , ni odgovora nema. Čak i ne želi da mu iko odgovori na nepostavljeno pitanje.

Otišla, ostavila ga. Tačka .  Bez zapete ili uskličnika! Šta se tu može?

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mati nije nikad  bila ovako uviđavna, kao ova mila djeca. I ova žena koja  nije, a jeste dijete . Veliko . Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski , jaranski , muški i po mahalski kako je naviko ,ni jen ni dva , ni tri ni četiri , nego  drito , hek u čelenku , tek toliko da potrese i razdrma  mali i veliki mozak I ganglijama zaledi srce i dušu . A bome i utrobu.

-Frku odveli u Vranje , večeras je udaju.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist , nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu još uvijek puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako. Dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Vraća Mojsiju njegovu   i udahnjuje dubok dim i gleda u vrh cigare polako ga otpuhuje , kao da mu je to jedina briga na dunjaluku.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, poluprazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna. A biće im prijeko nujna .

Pa se ponavlja:

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

“Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.”

Mojsije odahnuo. Ne puno , ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen, ali zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu , po jednu prao, pa ih na peškun stavljao. Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu rozakliju  ,onaj drugar, mangup gavran sa Dijaninog mezara  ispred nosa ukrade  .

On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao  tegeri i radi.

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio, stavi bobe na sto  i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđe. Svi se štrecnuše .

Tada sjede. Uzme Frkinu čašu, ponovo je napuni i prosu je preko lijevog ramena. Zatim je heknu na isto mjesto  gdje se kurvozije još po jagorčevinama cijedi.

-Neka joj je hairli !

Zapali cigar i svoju čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike ,da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze. Znaju dobro će sa Dobrim sve u redu  biti. Valjda ?

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane. Dobrog u lice ljube , o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i živi ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti. Kad tad.

No, pjesma  o Vranjanki je skeptična.

Život ide dalje,misli Dobri, ne usuđuje se pogledati u sunce, oči mu vlažne , a sunce ko sunce, izaziva suze, uvijek .

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža , iza kapidžila ili šedervana sa kezom na debilskim usnama iskočit Debe  i  obajene zažagat:

-Ja bih je natakario , da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio:

-Ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao :

-Šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u takar…

Začuje se topot.

Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbile jedna do druge. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u krdo zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta zagrebe, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom od četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio. Ona ga nikad više nije skinula i  uvijek je lepršao , dok se grlica bijela  igra i graciozno njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog . Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić. Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih skršenih  boba.

On ustaje, grli i kobilu miluje po glavi. Gledaju ga oči, crne ,sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola. Iskri neki topli  insanski smiješak, koji zavodi.

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna, uz veselu njisku, iz đardina jurnu.

Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao , ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita :

-Hoće li se vrnuti?

Šutnja.

Nije se vratio , samo je odjahao.

Tako su se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla, odmah do kapidžika đul bašte u cvatu , u busiji , su čekala neka nova  vremena, vremena stampeda.

Dobro smo prošli sa ljetnim snjegovima i riknjavom. Mimoišli nas . Još uvijek. Za sada!

Poklon za rođendan  jednoj djevojčici , jednom prelijepom plavetnom Oceanu u kome se ogledavala tišina i sni jednog dobrog dječaka.

Kad god pomisli na neko slavlje , sjeti se njenih dodira i rođendana, čestitih i časnih, a prelijepih, nježnih i prepunih iskrene ljubavi.

Bog je milostiv

**

Onomad , po zdogovoru, negdje malo prije akšama, slučajno , u njegovoj bašći sretosmo Lenjeg u hladu jasmina sa nogama u velikoj kadi . U njoj nekoliko punih gajbi piva, pletaru brlje i tri bocuna kurvoazijea . On ih šlaufom nježno i polako , ko što ljube mu ibrikom u ruci cvijeće zalijeva , aman ko najljepše đule.

Ne znamo kako i zašto,ali žena mu se zaista zvala Emina , a po porijeklu je lako mogla u miraz donijeti bar jedan džugum obaška. Jedino nikad nije stajala u bilo kakvom hladu, Više je lepršala po mahali, od kone do kone. I nikad nije imala vremena. Odakle joj vrijeme pored takve blentovije. Imala gutu jaranica, pravi kružok .Razgrčale one svaki kamičak da vide šta im je sjeni grah skonto. Sreća njena , na vakat se udala , ne treba više mislit na vez i tkanje anterija. Ima ih dovoljno.Ah, kako da ne, smješka se usud. Dok skonta(ju) i nabace oni četvrti pa peti tabir, peto prođe joj vrijeme za pauzu.

Po običaju klipača pred Lenjim. Slamčica iz boce viri .Ništa neobično , mislimo mi. Ko će na ovom zvizdanu dizati bilo šta teže od čačkalice.Za Lenjog je i to jazuk. Preteško.

Progovori , a mi se zagledasmo, nije njegovo da govori od kako je prohodo ,progovorio u sedmoj godini i reko:

– Ja gladan.

Sada ko iz topa odape:

-Znajte da ste dobro prošli!

-Znamo ,kako ne znamo, ha smo se u mahali rodili.

-Ma ne to blečci , nego eto sve nešto danima dumam i ibretim se,kako je sve sređeno do savršenstva.

-Šta to?Mora da si nešto , beli pametno skonto

-Normalno da je pametno. Šta čojk u hladu jasmina, čija se žena zove Emina, a udala se sa ibrikom u ruci, duška u kadi , oko njega đenetske blagodeti ,mere skontat nego pamet.

– Pa reci!

-Ma ne znam kako ću, stid me .

-Hajd nemoj se prenemagati ko magare na tuti ili junferica kad se treći put udaje. Kada je tebe bilo ičega stid ,osim nešto radit.

-E u tome grmu leži sova.

-Daj ne beri kvake,niko nije pomeno rad i ne baljezgaj nego zbori.

-Koji bi luđak po ovom zvizdanu čistio snijeg?

-I to je po tebi razlog što ljeti ne pada snijeg.

-Ja vala, vela havle vela kuvetile, ja koji bi drugi bio.

-Nisu ti sve na broju.

-Normalno da nisu. Sluđen sam. Eto ,kažu ,tamo gdje su najveći zindani , čojk može vjenčat više hanuma. Nikako nije pravo. Vlaljda im zvizdan mozak ispio. Ja sve gledam , kako mi se valja kutarisat ove jedne jedine.

-Daj ne budalesaj. Nije Emina baš toliko loša.

-Ne kažem, ali uvijek ima bolja. Eto recimo…

-Koja ti je bolja , crko dabogda crkotino jedan … – odnekud zabrunda Eminin glas.

-Oklen bona ti? Ja mislio ti još razmjenjuješ recepte sa konama. Nije još vakat akšamu

-Šta te briga oklen ja. Nego kojom bi to , majke ti mene mjenjo.

-Nikojom .Ne bi te bona mjenjo ni za četiri hamamske djevice.

-Jesi mi plaho pametan. Otkad to u haremu ima djevica.

-Pa zato kažem. Ne bih te ni za jednu , a kamoli za sve četiri mjenjo.

-A zašto ne bi , šta im fali?

-Ko bi mi bona čistio snijeg iz avlije ,ako se slučajno potrefi da snijeg zapada ljeti, po najvećem zvizdanu. A bome i sa krova.

-Ma , ti si moje jedno veliko pametno srce. Znala sam ja za koji dragulj sam se udala. Nego odok na još jednu turu recepata ili heklanja, prije nego zapadaju snjegovi bijeli. Ne znam šta je sad na redu u našem mahalskoj sesiji. Čuvaj mi se. Nemoj da bi gdje mrdno ili nešto teško podigo.

-A ako zapada veliki snijeg?

-Ne brini se eto mene , ponijela sam metlu ,za svaki slučaj, očas ću doljećet.

I ode Emina, možda odletje,šta ga mi znamo, mahaluše mogu sve ; ne reče nam ni mu, ni hu, ko da smo njenog Lenjeg lanjski snijeg. Kada zvekir zazveči, što je biljeg da je Emina zaždila, Lenji, osvrčući se na sve strane iz potiha , bojažljivo progovori:

-A ja bi jope’ volio da ponekad velikii snjegovi zapadaju kad je najveći zvizdan

.-Zašto konju jedan konjski? – ne mogaše Mojsije više durat.

-Znaš ga kakav je , šta se namah ljutiš. Znaš da je njemu govoriti ko u rudarsku jamu sa ograjisalim hamalima se spustiti- ubacuje se Deba.

-Hajd reci mi ti, ondak ,kad si tako mozgali.

-Pa reko namje, zar nije. Vidiš ako padne snijeg po najvećem zindanu ti i ja smo pravo naj…grabusili.

-Hajd ti , tebi je sve nakrivo natakareno , a i nije me briga , a zašto ja?

-Zato što bi ti moro skidat snijeg sa krova i iz avlije.

-A ti ne bi?

-Normalno da ne bih.

-A zašto ne bi?

-Platio bih hamala .

-Ta ti valja.A zašto i ja ne bih mogao platiti hamala.

-Jednostavno ne bi.

-Kod tebe sve nešto jednostavno i normalno.

– I jeste.A i ti znaš da od tvog hamala nema ništa.

-Ma znam , samo srcu odušku dajem.

-A zašto ne bi mogo platiti hamala. Ako nemaš penezi možemo ti mi posuditi.-pravi se nevješt Dobri.

-Jah , nije to , imam cekina.

-Mah, nemojte čojka na belaj pristavljati, đe će se insan na krov sa ramunjik penjati Može se otkliznuti i vrat slomiti. Zalud osta harmonika pusta. Nije lud.-Lenji je zabrinut za svog horovođu.

-Šuti konju konjski i ko je reko da ću se ja sa harmonikom na krov penjati i čistiti snijeg.

-Zlata – sva trojica horski.

-Jes vala , tu ste pravo sva trojica u sridu potrefili. Van taka je u svemu , vrlo magpdma za sve , ali cicija je što se penezi tiče, da joj ni Mara daskara sa Brdakčija nije ravna. Što će hamala plaćati kad ima mene?

Lenji će:

-Ko da je čifutkinja!

Bez Debe muhur ne mere mašut:

:-Ma nije ,subotarka je.

Dobri ih ispravlja:

-Nemojte dušu griješiti ,Jevrejka je iz dobre kuće i u pravu je. Mojsiju ništa ne bi bilo da se uspentra na krov. Ne mora harmoniku nositi sa sobom. A ako se strmekne , ko mu kriv što mora slušat ženu.

Deba će

:-E ta ti valja , ako hekne sa krova, neće biti velike štete, barem će harmonika ostat čitava.

Lenji se zamislio:

-Zlata bi je garant prodala.

-Da plati Mojsijevu dženazu?

-Nije luda. Što će plaćat pogreb .mere ga u kakav jendek heknuti, a ima i veza u La Benevolencija.

-Ja, imaš pravo, ima i u Dobrotvoru i Merhametu.

-Ma bistra je Zlata. Od svih bi uzela ukopninu , možda i od komunista.

-Ma šta to baljezgate mazgovi jedni. Vi to ko biva mene riješiste i nađoste pare za preseljenje na ahiret. Neće biti velike štete? E ta vam baš po jaranski valja.

-Ma nismo mi krivi, ne griješi nam dušu,nego je sve zakuhala tvoja Zlata.

-Zašto bi me se ona kutarisala ?

-A šta misliš ko će te sahraniti kad otegneš papke?

-Odakle vam ta ideja da ću riknuti?

-Možda neš riknuti, možda neš crknuti, a ako budeš čistio snijeg, koji ljeti zapada po najvećem zvizdanu, garant si obro bostan.

-Kako znaš?

-Reko ti Lenji , a i ne znaš bez harmonike ravnotežu držat.

-Pa onda se neću penjat bez harmonike.

-Aha.

-Zašto aha.

-Taj film nećeš gledati ovaj put.

-Nego koji.

-Ni jedan. Ja čuo kad neko jal rikne , jal crkne nema više nikih filmova.

-A ako krepa?

-E baš si pametan.Što bi krepaština imala privilegiju.

-Ma krepaština mi nekako tugaljiva. Ja bih svakom krepanom, odredio da ima pravo ponijeti barem po jedan portabl tv.

-Ko da tebe neko pita za take stvari?

-Ma znam da se ja ne pitam i al’ zato bih ,u  inad , svakome uvalio po jedan portabl tv, Ne mora ga nositi, samo neka ga kupi.

-Od kada si postao tako merhametli?

-Ma nisam merhametli ,nego mi Frka uvalila par tisuća portabl tv da ih tušnem.

Mojsije zavapi:

-Dajte ljudi prestanite više , još će nas snijeg u sred ljeta odvesti u Saharu.

-Eto vidiš Dobri , da je sve istina što Lenji skonta, čim to i Mojsije zna.

-Šta ja to znam konji konjski?

– Lenji skonto, ha veliki snjegovi kod nas ljeti ,za najvećeg zvizdana zapadaju, idemo u Saharu sladoled tušiti.

-Ko to mi?

Ti ,Lenji i ja?

-A Dobri, zašto on ne ide tušit sladoled?

-Ne znam, Lenji kaže kvario bi nam prosjek IQ.

-A šta ti je to?

-Oklen ja znam, možda je i to Lenji u čarobnoj nepameti smislio?

-Ne moraš objašnjavati. Mora da je nešto pametno, ko i uvijek.

-Jašta da je pametno.Da nije pametno morali bi Dobrog povesti sa sobom.

-A zašto ga ne bi poveli, jaran nam je.

-Baš zato što nam je jaran nećemo ga voditi.

-To nekako nije logično.

-Kako nije logično?

Ako njega povedemo nećemo ništa zaraditi od prodaje sladoleda.

-Kako znate?

-Duga priča,mere drugi put.

-More, ko ga šljivi ,ko mu je kriv kad može da zakoči prodaju sladoleda u Sahari. A znate li gdje bi prodavali sladoled?

-Dabome da znamo!

-Pa gdje?

-Pa rekoh ti u Sahari.

-Ma ne to konju ,nego na kom mjestu konkretno, na kojoj lokaciji konju mahniti.-

A to , što ne kažeš? Pa na lokalitetu Sahare , zar ti nisam reko.

-Blento jedan . Evo kod nas, primjerice onaj šiptar Izeti je prodavo košpice na čošku Bjelava, Čakaluše i Đižikovca; možda raskršće niže. Na takvu sam lokaciju mislio.

-Joj budale žene, oklen u Sahari Džižikovac ,Bjelave ili Čakaluša.

-A prodavač košpica, jema li on u sahari?

-Nema. šta će jedan šiptar raditi u Sahari?

-Pa, prodavati košpice valjda , ili se praviti filozof, a ća ga ja znam?

-Niko nije lud prodavati košpice i pamet u Sahari.

-A zašto?

-Izgubio bi se, ili bi ga strefila sunčanica,ili bi ošo u zindan.

-Znači rikno bi.

-Ne znam , možda bi i krepo ako ga na vrijeme ne nađe Bernandinac,. Ili bi crko ako ne bi naletio na našu lokaciju sa sladoledima.

-Zar Bernandinci nisu specijalizovani za planine i snijeg.

-Ako Lenji može prodavati snijeg u Sahari , zašto ja ne bi poveo Bernandica sa sobom.

-Zašto bi ga ti poveo sa sobom?

-Zbog burenceta.

-A zašto zbog burenceta?

-U njemu bih prokrijumčario kurvoazije.

–Nisi normalan. Zašto ne bi kurvoazije stavio sa sladoledom i poštedio pašče znojave.

-Vidi na, ta ti je pametna.Nisam se toga sjetio.A opet žao mi paščeta.Šta će on bez burenceta?

-Kupi mu čuturu.

-Misliš neće primjetiti razliku.

-Šta te briga, nemoj mu mjeriti IQ.

-Misliš ako mu ne mjerim neće nam pokvariti pametli prosjek?

-Tako nekako, a možda bi se i Dobri ljutio.

-A zašto bi se on ljutio.

-Ne znam, ja to tek tako reda radi kažem.Ko da je mene briga hoće li se on ili bilo ko drugi ljutiti.……

Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu zapadali veliki snjegovi, usred ljeta po najvećim zvizdanima..

***

Ne , tu nije kraj! U Sahari bi zakuvali do krahne. Garant.I umprofor bi moro delat. Al’ ko će slušati mahnitove kako pametuju. Al’ se nekad lijepo živjelo. Rahatluk od pameti, radost , a bome i mnogo takarli ljubavi.

A ako slučajno koji put u mahalu zalutate , dobro protabirite džepove,da vam se slučajno nije malo snijega zakopitilo. Otopiće se i onda belaj. Suza do koljena.

Anterije i nevinost

Pisac htio preskočiti ovu epizodu , pomisao na nju izazive bolna sjećanja koja se protežu kroz nekoliko životopisa. Ali , u svojoj dobronamjernosti skonto da bi se u pismeniju pojavila poprilična bušna praznina koja se ničim ne bi mogla pokriti i začepiti.

Nije mu se dalo sve ponovo proživljavati pa je epizodu sastavio od djelova iz drugih pripovjesti. Ne znamo da li je to uspio i koliko je vjerno uspio prenijeti detalje iz minule mladosti , obzirom da je posegnuo za nekim dešavanjima iz daleke budućnosti, i prije vremena nagovjestio …

No, šta se može. Vremena su ipak distancirano neodređena, i ne zna se da li i kada će se dogoditi . Nek sve te eventualne , a moguće neprijeporne kolizije padnu na dušu naratora , mimo čednih likova kojima su posvećene.

Prvenstveno to su bile uzvišena Frka Frkica I Luce Blaženović. Nikad nisam imao prilike da im se zahvalim za svu ljubav i dobrotu koju su mi nesebično darovale.

Jednom , davno poslije genocidnog rata devedesetih godina obećao sam Frki Frkici neke zapise o mahalašima, o njoj , o nama , o prelijepim, i snenim vremenima koja se vratiti neće.

Vrijeme se proteglo ka leptira let. Sad ga vidiš , sad ga nevidiš. Četeres dana zaronjen u sjećanja , samo puf i nema ih. Nazvah je , ona sanjiva i snena , po glasu malo umorna i sjetna pozva me da dođem u akšam. Sahat gore – dolje ništa ne mjenja. Naše je to vrijeme – kontam ja. A i nikad nam se žurilo nije. Šta će ti žurba , frajeru ba? Ćitav život je pred tobom.

Aha! Kako da ne.

Sutra od podneva sve natenane, po tabijatu. Fenkare, žilet, voda, sapun, miris, teget plišano odijelo, leptir mašna , a ako budem u žurbi mere i obična , ali u kontekstu prsluka od kadife, glanc cipele – salonke, glanc fenkare . Pred akšam još jedn pogled u špiglo . Vidim fali zejtin osmijeh na licu , nabacim ga i pičim.

Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pičiču i na Bjelave veselo stičiću.

I stigoh.

Ali nije bilo veselo. Nikako!

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca, do kučice male i  trošne.

Na vratima plavim i ispranim Frka u rubin  anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da  je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.

Žena se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku zamjenio. Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo, odar boli i tuge.

Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj sinoćnjoj , plavičastim safirima  optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu,  žeđ za životom, nevinost neugaslu sa sobom, na nebo nosi.

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.

Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To  dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.

Kraljica vrišteće boli , čini se sni.

O Frko, Frkice otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.

Čuti dijete, ne progovara.  Neumorna od čekanja mene neuviđavnog, umorila se,  pa spije .

Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:

-Ti si nam bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem, već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže :

-Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.

Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da  se zbude.  Glupava mladost ili dušmani neki, ili jednostavno sudba, na put nečijoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose. I zauvijek ostave dvije tri žute tunje stambolske ma ormaru. Ponekad i šifonjeru.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.

Kaže, ma'mo mamice joj rekla  šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mamice. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.

Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga  doli nas troje.

Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini; radi. Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U toj dramaturgiji sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio; skoro. Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju. Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem se odru blještavom. Ne snalazim se . Ona usnula leži , a čini se ko da je živa.  Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji  nešto sprema, a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice, ljepoto milagdje si sad?

Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada  su anterije bile sve . Zapravo sa anterijama je započeo njen grlice let. Ni slutili nismo da se u tom letu krije i njen i naš pad.

Što je život. Letiš , padneš, ubiješ se , digneš se , pa opet letiš , pa opet padaš. I tako hejbet puta. I na kraju puta sa tugom shvatiš da je u životu sve – ljubav i pad je let. Dio puta je letjela i padala sa mahalašima , poznatijih kao balaženi jahači čista srca. Taj dio leta je zapisan da svjedoči i krasi srca mnogih, koji su imali sreću da ih dodirne širina njenog nježnog srca i osmjeh velike duše.

Bajke uvijek počinju na drugačiji način od nebajki. Ova je počela sa premisom – u ljubavi i pad je let , i ona je uz grlice i anterije postala njen osnovni moto .

Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. Anterije su mogle biti svečane,  kućne i djevojačke. Ova svečane treba  raskošnošću i bogatstvom da zadive posmatrača.

Kućne  i djevojačke su bile namjenjene oku konkretnog sretnika. Nikad u isto vrijeme potonje dvije haljine nisu mogle nagledavati dva para muških očiju. Nikako , jer bi to bio otvoreni grijeh i ulaznica za pržun.

Kućna anterija, eh. Ta je u samom raju skrojena. Žene su najviše voljele anterije boje rubina ili plavog safira, zavisno od blagosti i bjelokosnosti lica i tijela. Djevojke su voljele antertije brilijantne bjeline i svjetlucavosti. Sukldno krhkoj djevojačkoj duši.

Anterije su bile bogato i raskošno izvezene đuvezlijom, srebrenom i zlatnom svilom. Druge boje su se uglavnom izbjegavale, ali ukoliko je nekom detalju radi kontrasta i raskoši bila potrebna svila neke druge boje, ona se vezla.

Zamislite sada boju rubina, safira ili brilijanta, zatim ružičastu, srebrenu, zlatnu, modru i zelenu svilu i vješte ruke vezilja, bile one žene ili djevojke. Koji li  je to spoj ljepote, mladosti, ljubavi ,  strasti i vještine!

Anterije su se uvijek vezle u društvu ; da bi se mogla razmijeniti iskustva, novi vezovi i novi uzorci svila za vezenje. U društvu se ljepše veze,veseli i raduje.

Nekad se vezlo šutke, nekad se šalilo i tračalo. Nekad bi se sve zabibalo i  prolomio bi se ženski glas. Čist, kristalno jasan, veseo, vrckav, čeznutljiv i nježan. Nekad blag i umilan, nekad opor i ogorčen, nježan i tužan. Ponekad čulan i strastven, najčešće veseo i razuzdan. Ali uvijek, baš uvijek, pri svakom vezenju se morala više puta , od srca, otpjevati ona:

„Joj,mamo mamice, crven fesić u dragana moga joj, mamo mamice…“

Rjeđe ona:

-„Moj dilbere, kud se šećeš, haj, štio i mene ne povedeš…“

Kako i  bi?!

Još rjeđe ona sa poentom:

-“…Prevari se Fata , jadna li joj majka. Uđe Fata u magazu sama, aj za njom Mujo zamandali vrata.

Ova pjesma bi izazvala podosta crvenila na djevojačkim licima . One starije bi kontale:

Ma kakvi – jadna li joj majka. Nek'su svakoj sa berićetom mandal vrata.

Često pominjemo anterije i nevinost. Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno neki , rijetki sretnici znaju.

Mnogi samo kažu ; anterije su starinske svečane halje i njih su izrađivali terzije.

Mere biti.

Da su starinske nisu. One su iskonske, neuništive i za sva vremena i prilike krojene.

Kad se  dvije ljepotice : žena i anterija sastanu; ništa ljepše i svetlije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti. I nikad neće zastarjeti.

Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o grlicama, đardinu i cvijeću i tako to. Hoćemo, ali kasnije. Polako, po redu.

Ma, jok boni. Ne ide to tako.

Priča ide prvo o anterijama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici,  kad joj se još nije anterija izvezla, ni natandarila. Pa onda , kad se obuče,  mora se malo pronosati, pa mazno prošetati.

Ovdje ćemo stati, vi nas radoznalci zamalo na tanak led navukli. Hoćete sve nešto preko reda, bezbeli. Niste baš srkletli. Mora sve potaman.

Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokone žene i ljenguza ženska čeljada. Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše, ni ljepote. Pokazivale su samo profesionalnost struke. Ponekad bi im se posrećilo,  pa bi nešto nalik našim anterijama napravili. Urijetko.

Krcate im anterije zlatne svile, i krute ko da su od pravog zlata pravljene. Đez’ ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu svilu takariš i štancaš? Ima zlaćani sjaj da uguši pravu ljepotu.

Malo skrenuli, ali ćemo se brzo vrnut na pravu riječ.

Mi gledali i pregledali, čak i baterije poneka blentovija  upotrebljavala , i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli. Ako ne znamo protumačiti i skontati, znamo opisati. Bar tako mislimo.

To što smo vidjeli ćemo vam ispričati. Tako je najlakše i tu zabune nema.

Pravu i najljepšu anteriju može žensko čeljade samo sebi i prema svome tijelu izvezti. Ko će bolje od nje znati kak'o tijelo ima, kol'ko krivina i oblina i na kom mjestu ima? Niko, pa ni dragan. Ima on čitav život da to upoznaje, pa ne upozna. Niti domozga,  kako se ta ljepota biba i uzbibava.

Kućna anterija se vezla, za dragana, muža, đuvegiju, zagonđiju, muškarca koji traži ljubav žene, djevojke, djevojčice i uzvraća, debelo uzvraća. One su se još manje  štedile . i u vezu, i u ljubavi. Takav vakat bio i takva im narav bila.

I danas ženama tijelo iste želje sniva, da je dragi ljubi i miluje. Ima toga, ali urijetko. Neki srketli vakat; žena može samo stat – pa plakat. Svi negdje jure i žure, ali zaboravili da se igraju.

A nekada?!

Ljubav je sve što se imalo, bez obzira na bogatstvo i usud. Uz ljubav je išla i sreća i nesreća. Danas je sve to zaboravljeno.

Konzilij je bio sretan što je bivstvovao i uživao na izdisaju tih sretnih i prelijepih dana. Konzilij u našim pričama nije toliko bitan. Oni su samo blentovije natandarene u priču, dekor , da bi se istakla ljepota grlica, anterija, nevinosti i ljubavi.

Da li su oni znali nešto o ljubavi?

Tankosava ili su se pravili mahlukatima. Rijetki su ispoljavali umijeće , jer to je u genima. Umjeće ili imaš ili nemaš . U svemu !

Učili i učili, al ko pačićići mali urijetko šta naučili i najčešće kvarili sklad. Ovdje ne govorimo o takarenju. To imaš ili nemaš. Sa tim se rodiš ili ne rodiš. Mere se nešto i naučit, ali od žena. Zato se konzilij družio samo sa ženama.

Da li su znali vezove? Poneki je i nešto ko nabado. Ovdje opet ne govorimo o takarenju. Riječ je onoj nježnosti što povezuje ženu i muškarca,  na putu kada za njih ništa na ovom svijetu ne postoji , osim njih dvoje i ono što oni tvore , a što se ljubavlju i sevdahom zove.

Šivenje i vezenje anterija se znalo otegnuti oho – ho.  Kada bi se koja anterija zavšila, rad bi prestao i ženski svijet bi se divio umjetničkom djelu.

Svaka anterija je bila unikat i priča za sebe, jer je iz ljubavi,  za ljubav rađena. To nije bila još jedna, vezena duga ženska haljina. To je bio krajolik skladan po tijelu žene domaćice joj i mjeri ljubavi, što u susret te žene jedri i brodi.

Sve zaradi onog nekog blente , mahalaša il’ čaršijca.

A šta je on znao?

Skoro ništa!

Nasmijati ljubu dok joj se usta u zejtin ne pretvore i ugrizu je za vlastito uho.

Muziku pristaviti da je suza gane i natjerati je da joj svaki damar  plane. A ona uzdrhtala samo hoće da lebdi i pleše ,  da velove ljubavi traži i da se preda.

Praviti se da mu nije stalo, a mjesec i sunce mu u  srce može stati kolika je ljubav njegova. Ali kada joj  se preda , žena znade rašta je anteriju vezla. I biva i srećna i ponosna.

Po najsitnijim detaljima  tijela koji će biti prekriven, brižljivo su birani detalji, boje, linije, zavijuci, krugovi i opet boje. Puno boja i detalja. Svaki detalj je odgovarao mjestu i dijelu tijela koji će se sinhronizovati sa haljinom. A bome i rukom đuvegije. Nije ona uzimala mjeru đuvegijine ruke. Ona je u njenom krhkom biću , u pamćenju, stegnima ,  u đardinu,  u  dojkama njenim ucrtana.

Sve je bilo krojeno, otisnuto i zategnuto do u tančine, da istakne dio  tijela koji se vidi ili ne vidi , ali  koji će zaiskriti i nenadano biti izložen i viđen. Pa opet bježati, iskriti, iskakati u igri lova i strasti. Bježi čedo,  ženo mila,  bježi  i sakrivaj se, da bi sebe poklanjala.

Zajedničko svim anterijama bez obzira na namjene i boju  je bilo da su imale duboke izreze. U rukavima do iznad ramena ; do žile kucavice, u grudnom dijelu skoro do pubičnih slasti. Predio oko nogu  do svilenkastog đardina,  što je konzilijev omiljeni izraz za izvor ljubavi i života, se prilazilo da posebnom pažnjom.

Jel to onaj raj za koji se mre? Jeste. Prekrsni vrt mirisa , boja i slasti od kojeg se čovjeku sve zamanta i on aman,  hajvan postaje i biva. Čovjek ne bi nikad puta izlaska iz njega mogo naći, sve i kad bi poželio da ga nađe.

E, taj vrt treba poslijednji da zatitra u nagovještajima , dok se mozak blenti nekom ne smanta. Zato se vezu na tom dijelu najviše pažnje posvećuje.

Ti izrezi nisu uređeni i krojeni tek tako. Imali su svoju svrhu.

Svečane anterije su  imale prigušenije, zagasitije ali ne i manje lijepe i efektne boje. One su otkrivale bogatstvo haljina, jeleka ,bluza, košulja, suknji i podusknji, velova , vezova, boja  i šara i svih mogućih ženskih nošnji  i nepoznanica koje su se u anterijama mogle kriti.

Bezgranični nizovi kombinacija boja i sakrivenih čuda što se kriju, što bježe, ali što hoće i da izlete i da se daju. Čari zadivljujuće i ugodno za oko posmatrača, ponos za vlasnicu spektakla. Kada se divljenje, taština i želja jave , šta će ti bolan onda anterija.

Neka nje. Bez nje , sve bi bilo mlako i nekako reda radi. Skine se ona , skine se on – pa tandaraj ! Drž ne daj! Kako se kome potrefi. Nije to to. To je samo usputni seks i ništa više. A to brzo dosadi i eto belaja. Il’ ona il’ on, u ovom srkletli vremenu najćešće oboje; uzduđenja nova koja doma ne mogu naći , negdje drugo traže.

Kućne i djevojačke anterije nosile su se samo u trenucima najveće intime, uglavnom noću i za posebne prilike. One su bile od laganije svile, koja se uvijala oko krajolika kao snijeg oko brdašaca i dolina. ali ipak ne prelagane.

Opisali smo vam anterije, uglavnom, izreze na rukavima, grudima i među nogama. Sada zamislite bijelo mramorno žensko tijelo kada se uvlači ili izvlači iz anterije.

Ne , ni taj opis nema smisla i priča o anterijama gubi velovitost i draž.

Sjedite zavaljeni na šiltetu i među jasticima. Ne, ni to ne ide. Sviše vulgarno. Čovjek se zavali , haman k'o u hamam baru i čeka golotinje  predstavu. Nisu anterije tako bestidne  i nisu za širu publiku.

Anterije se vezu , da se uvijek i iznova rađaju , za neke  tajnovite dženetske hurije ili haremske krasotice , čiste i blistave u bjelini nevinosti svoje. Kad velovi počnu da lebde i padaju ,  bljesne tada vaskoliki  orijent pred očima. To je kao da Jermenke, čengije ili haremuše vežu u čvor mušku pamet i on bleji ko bekan mali , kome majku drugom prodaju.

Tu žensku, djevojačku kućnu anteriju ćemo morati predstaviti na jedini mogući način, kada se steknu uslovi za pokazivanje njene svrhe. To će biti vrlo brzo, već u tekstu koji slijedi iza ovog malog interludija.

Deba se vrpolji ne smije da zucne, njih je četvoro: Mojsije ,Zlata , harmonika, i Frka, a on je sam. Ne vjeruje on,  da će ga iko braniti . Puno aferima kod svakog nabacio.

Đugum Frka samo što mu nije dala nogu. Osjeća on to. Nije da mu je svejedno ,  ali njemu bi to bilo normalno.

-Dvoje se nađe,  pa se poslije ne nađe.

Nema tu nik'e uzvišene filozofije. Ili ne daj Bože tuge, kuknjave i suza. Ma čak ni uzdisaja. Možda neki žal , jer Frka je Frka i nju teško može bilo koja nadomsjestiti.

Samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute do kraja. Blagost ljeta i miris čarobnih noći ih opija i zavarava. Dobro, legne tu i koje piće više, a dardina mi, i  takar pride. Takav vakat. Prelijep i takarli, u onom lijepom , svilenom takarastom smislu.

Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat. Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje. Nije to dobro, konta Deba. Tu nešto ne štima.Ne m're čo'ek toliko dobrote u sebe nafajtati.

Lenji je toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije.I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska, obaška. Skoro da i ne diše. Džaba mu sada ,  Mala Guza vještačko daje i remeti  ritam. On u sve veći bandak pada. Stvar navike.

Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti. Bolje on nekoga , nego neko njega. Čista logika. Kosa nešto poboljevala, tu veče nije došla .Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog. Nije joj se dalo ili nije imala snage kazane  pripremati i prati. On kaharli, stvarno večerao nije, pa se sofre dohvatio i  brsti.

Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o hipnotisani  kurban u nož. Dva zečića svaki čas , jal iz bašte  u odaju, jal’ iz odaje u bašću. Lejla sva uzbibana i  sve nešto pjevuši, ne može se razumjeti što, ali svakako na neki veseli sevdah sliči. Za njih drugi ne postoje, samo im jahanje na umu. A nisu ni džokeji – ni diskđokeji.

Nije to da bi Mojsije imo razloga heknut harmoniku. To je zato što tako mora biti. Stvar trzaja i navike. Navikne se čovjek na zvuk riknjavajućih basova.

Dobri večeras plaho tužan bio, ali vješto krije. Proljeće kao da se gubilo, djevičanske ljubičice su nestajale , Vesna sve prozračnija i dalja bila. Mali Princ je odlutao, nebo je još jednog anđela uzelo. Svakog trena po jednog. Koliko samo nevine dječice zvijeri sačekuju i nestaju.

Tu je i pridošlica  Hana rođaka , koju Zlatina majka ostavi , da nadzire kuću, da se kakav nered ne bi zbio. Ih, kakav je to nered , ako se djevojka i momak malo povali i provaljucka. Nije nered ni kada se puno povali i  provaljucka. Nered nastaje kada se u previše valjuckanja, izgubi smisao za realnost, pa  djeca dobiju djecu. A vala i to se mere srediti. Neka djece. Ona su ljubav , milost i budućnost. Najljepši nebeski dar .

A ta Hana upečene  i kisela ko dijete sa  turšijom u  ustima . Uspravna ka problijedjeli  kameni stećak ispred zemaljskog muzeja,  sa strane gleducka  i mršti se.

Deba nju ne zna ,ali mu se čini da kolonjsku žubori. Kaže, te je lako prepoznati. Sve odreda su pizdunke, ma šta god mu to značilo.

U crnoj školjskoj kecelji skoro do tla, zakopčana do grla, rukavi  do vrha malog prsta. Još joj samo bijela manastirska mahrama fali. Unezgodila se u nepoznatom društvu. Vrpolji se i samo u Dobrog bleji.

Debi je nije nimalo žao.  Misli tako joj i treba. Jadna li joj majka! Ne zna da u belaj živi gleda.

Vrti se Deba, uznemirio se, Frku i ne gleda. Samo joj od jeda jednu dojku stišće i ka sredini gura. Onu manju, razrooku, desnu  na lijevo. Ona ga strelja očima. Kasnije će ga osveta stići. Da li za ovu ili neku drugu veče; za ovu fazu priče to nije bitno.

Lenji u njega,  pa u Dobrog zenta i pogledava. Zna Dobri to ga Lenji moli, kumi – učini, prozbori nešto. Iako je ljen ko asvaltna glista na suncu ne voli mrtvilo. Konta sporać, ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema. Previše je snen i tužan. Ni slutio nije koliko je u pravu bio.

Dobri večeras nije htio doći, kaharli bio, iako je dobro večero. Taki je red kad se insan na akšamluk sprema. Dobro se doma najesti, da bi se gospodski mezuckalo. Zasigurno , nije  to zbog večere, iako mu se danima ništa jelo nije, a morao je doći..

Zamolila ga Zlata da dođe. Kaže majka joj rodicu , jednu prelijepu  pizdunčicu ostavila da je nadgledava. Ova se zdušno toga prihvatila, jer Zlatu očima nije mogla vidjeti. Načula za bolero, velove, plesove, vrisku i ciku .  I napose, refren:

– Joj , mamo maice.

On je najviše intrigirao.

Ne boji se Zlata  ničega. Svoja je i Mojsijeva insanka . Ne može joj niko , ni mater, opepeljiti , ali osvetoljubiva bila i želi da joj Dobri pripomogne koliko može. Sve mu o Hani-Ani ispričala. I šta voli , i šta ne voli, i šta bi voljela i šta nebi voljela i šta bi najviše voljela. E , za to šta bi najradije voljela, Dobri je maher. I Zlata vjeruje, zapravo zasigurno zna , da on tu ne mere mašiti. Tako će svi ,  đematile, biti zadovoljni.

Hana sama sebe Ana prozvala , modernije joj zvučalo. Ništa joj to nije vrijedilo. Vidi ona da ove blentovije nije dojmila, pa se malo pokunjila..

Dobri se okreće Mojsiju, zna nagodan je večeras, jer novu harmoniku nekako zbokso, a i Zlatu miluje . Zasjela mu među koljena, anterija se ko bijela đula rascvetala. Bjelina se na sve strane razbacala.  Mojsije skonto pogled, pa Zlati  nešto šapuće . Ona ustaje zove Lelu i Frku Frkicu. Njih tri u kuću odlaze.

Dobri,  k'o tamo neka stranjska hablečin: Il’ progovorit , il’ ne progovoriti, pitanje je sad?

Pogledava ka Lenjom, ovom mozak otekao, koliko šareti. Dobri mora  i hoće da progovori , ali zastane jer vidi Mojsije uzdignutom rukom stop signališe. Ostalima oči na drške ispale.

Okrene se i ima šta vidjeti.

Tri vile, tri anđele, tri djevojčice, tri žene u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.

Ne hodaju, lebde grlice mile, mjesečinom i maglicama kao reflektorima nebeskim obasjane.

Zlaćanu vilu Zlatu samo su  po plamenoj rubin anteriji  prepoznali. I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila. Joj vatre, kao sunce u zalasku nad morem, tijelo joj svjetluca i iskri, a talasi ga ka obali u grudi , u srce  dragana ulijeva. Joj bjeline što vri; ni behar joj ašlame nije ravan, joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija, jača, utegnutija, sve kipti, Dankanova za nju dim i magla bila.

Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela; leđni, prednji lijevi i prednji desni. Znamo zasigurno. Musa se u Heroda pretvorio, pa u pokćerku  Salomu bleji, nije mu više bitno što harmoniku javno vara. Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve , zbog ljepote te.

Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak moglo proizaći, zato nije smio u Zlatu ni zavirit. Sve se nada oprostiće Mojsije ,radi nje i njega samog , što on tu ljepotu mjerka.

Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena. Stasita zrelost  je tih godina  bila. Plavetnilo; nijansu od vedrog poslijepodnevnog neba tamnije; smeđu joj kosu miluje i ljubi. Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ; tamo gdje  tijelo samo po sebi pupa i bubri. Joj brežuljaka, joj pupoljaka, joj mramor nogu, ruku,  grudi, ljudi moji. Đardin se tek mirisom rosne đule naslućuje. Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.

Hercu herc namah strefi. I figurativno i bukvalno. Oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili, tako da udar niko,  pa ni on osjetio nije. Samo se za srce hvatao i dah tražio. Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio , pa se prenemaže.

Tek da vidite Frku Frkicu . Blista ljepotica mila. Sjaji  naša Princeza milošću i ljepotom , sjenu na đul bašću baca. Bašta se zastidjela. Bjelja i blistavija od brilijanata, svjetlucava anterija , ovjekovječila njenu put orijentalke. Ona je sada jermenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengije iz harema.

Niko ne priznaje , ali na Salambu haremsku najviše liči. Nasuprot bjeline atlas svile, iskri njena tamna figura Afrodite sa mediteranskih valova. Blago,  licem boginje mudrosti i strpljenja , sa bogumilskih podneblja strašću i nevinosti gori i vri. Djevojčica u njoj vapi, kumi i moli za  poljubcima, milovanjem i ljubavlju pravog muškarca; kojeg ona nikad neće imati, do kraja svih njenih  dana . Ona to još ne zna, tek neki nagovještaj, neki hudi osjećaj rovari joj dušu.

Sve tri preko čela u kosu zlatne lančiće ukitile.Oko nožnih članaka narukvice okačile,u rukama velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile. To radost, ljubav, esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.

Pa hajde, ne ljubi, ljubav ne vodi i ne popij. Bolje se upucati ko kurban pred klanje, nego  tu svjetlost i zanos ne doživjeti.

Joj, ljudi dajte da pijemo, život da slavimo. A neki damar u nama plače:

-Pijano pijanisimo.

I u smrti sve ljubav i muzika je. I pad je let.

Bosanka i kad mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.

Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, poneki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu mjesto ni. Neka oprostiće čitalac, ove se rijetko, uglavnom u mnogim životima nikad ne dašava. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.

Svi nijeme, svi nešto iščekuju, kad eto Dobri, neko bi rekao santa čovjek, kao da ga se te ljepote ne dotiču, progovara:

-Vidim,Mojsije, harmonika glanjc nova, vjerujem da joj, što bi Deba rekao, fržu još nisi skinuo. Imaš li pojma , kad bi joj otprilike celofan pao?  Debu interesuje svirka neka. Recimo nikad mu nisi svirno onu:

”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,

Kuku meni, mene babo ćera u armiju”

”I nisi” – razgovorio se Lenji, jedva dočekao.

Deba ćuti u harmoniku srebrenu , što se presijava bleji; sve se nešto jadnik nada.

-Fićfiriću ti se to,  Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene, Zlatu i harmoniku žalio. Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom. Nek ti Dobri to ispriča. On to najbolje zna i umije . Ja ne smijem, puno bi me Zlata poslije mogla propitivati odakle i  kako ja to znam, možda bih i kakav degenek fasov'o. A tu pjesmu ovo ćemane ne zasvira.  Idi Bregi Beštiji neka ti on poskočice kraducka i falša.’

Dobri preuzima nema mu druge, ali ipak provjerava.

Herco ni habera. Žvalji se sa Ibrik Lelom, iako se tek iz spavaće vratio. Provjeravao anterijska svojstva i djelovanja na krajnike , iako ga srce maločas strefilo.

Što ti je Bosanac i mahalaš ,  i kad odapinje on ljubi, ljubav vodi i umire.

Lenji kažiprstom odmahuje, srce mu potaman, opet je Debu na belaj navuko.

Oma kako pregladnio, tako kavonozima još uvijek trpa hranu drito u drob . Zaboravio da je Kosa plaho bolesna.

Što ti je stomak? Kad je prazan , insanu ni ašik ljuba ne pada na pamet.

Debu, ipak stomak u tandaru pretekao nije. Ni u takaru prevazišo nikad ni.

Vidi Dobri , nema druge, mora on , radi kontinuiteta, slavu anterijama muhurat.  Otpočinje, čini se malo nespretno i nezgrapno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti::

”Junferli djevojka , to je , kako bi je Deba krstio – himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora naći.

Znao sam jednu japanku,zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u    Meta Kasam San .

U prijevodu: Joj, mamo mamice ( Skoro, ali na isto mi dođe )

To djevojče nije nikako   k'o one  Omine hevine. Sa himenli Niko Tako djetetom moraš biti i  nježan i obazriv. Polahko, malo po malo je uhavizavat,  u jaram ljubavi i strasti uvoditi. Ako fuliš eto još jedne hladne tribadije,  kojoj su truhle „muškinje“ kumovale i na krivu stranu gurnule..

Prvo malo bajki pričat treba. Tomu palčića ili Pinokia ni slučajno pominjati. Bajkama led probiti, djevojčice su to, pa je onda , lagano , po kosi pogladiti. Onako, očinski ili bratski. Ako se trzne ,treba se izviniti i još nježnije nastavit gdje se stalo. Pa  onda  neku laganu bedastoću, opasku o poljubcu sročit.

Nešto k'o – vidio ti kako se dvije grlice ljube…pa te stid što glavu nisi odmah okrenuo.

Ako ona ćuti i crveni se, nije dobro, nije se led počeo topiti.

Ti onda kažeš da si i golubove vidio da se ljube, ali nisi glavu okrenuo. Interesovalo te šta će biti dalje. Tada će djevojče oči bolje otvoriti i uši načuliti.

Ti je tada pitaš ; da li je ona grlice ili golubove gledala kako se ljube? Ako kaže da nije, ti joj ne vjeruj. Laže lažljivica mila, k'o himenli kujica ,  što u oči gleda i vrti repom. Ti se njoj čudiš i pitaš je, ne direktno već više sam sebe koriš :

-Ko to nije vidio da se grlice i golubovi ljube? I vrapci u žbunju o tome cvrkuće. Što vrabac vidi, to vrabac imitira.

Ako kaže da jeste i ne crveni se i neokreće glavu u stranu, znaš da je spremna za dalje, jer vidjela je šta poslije ptice rade. Leti perje na sve strane.

Ti onda curetku kažeš da to nije ništa strašno, da je to sasvim normalno i prirodno i da se to ptice vole. Kada se neko voli ništa nije ni sramota ni grijeh.

Zatim joj kažeš da ti se sviđa i da ti se čini da je malkice voliš i po ruci je dodirneš i pomiluješ, na lice joj očinski poljubac spustiš. Neće ona negodovati; ni jedna ne bi.

Zatim je počneš upisivati k'o vilu: lijepe, bistre i te i te boje pametne oči, take i take rumene obraze i rupice , što se iza osmijeha kriju, visoko pametno čelo, crvena sočna usta nalik trešnji il višnji. I joj , uzbibane joj med medene usne , ruste kose svilenkaste, prsti za klavira i tu staneš. ( Dobri je sasvim logično i normalno opisao Hanu , a ona je to namah skontala i zacrvenila se.)

Ako se zajapurila, znači skontala je čupri o medu i rupicama.

Ako se nije bunila, a vidiš da nije, ti polako bez žurbe, greš dalje.

Ne smiješ još grudi, ni išta dalje i dolje ni za živu glavu; ni riječima, ni rukom ,  ni okom dotaknuti. Rađe ruku otkini ili oko iskopaj. Tako Isus Nazarećanin reko. Da među ljudima po tom pitanju ne bi bilo kamenja spoticanja.

Mislima , ako se šta ima, može se ko okom dodirnuti, pa ti dodirneš. Ako nema, ti se pripremi i gledaj ili bolje zini kao da ima.

Žensko je to. Svako je lijepo, poželjno, slatko, umiljato i srcu drago. I lijepih , nježnih riječi željno . Ne može se tu birati. Ti tu ništa ne odlučuješ. Neko drugi umjesto tebe to radi, a vama dvoma se to u zasluge prikanta.

Ona očekuje dalju upisvilinu sliku, ali ti čutiš. Ona malo zarumljena i zadihana gleda u tebe, a ti skrećeš pogled. Ono ko fol  sa nelagodom je ispod oka pogledavaš. Kažeš da te je pomalo stid dalje gledat je i pričat, jer ti na um palo da je poljubiš , kao neku svoju malu prelijepu golubicu ili barem grlicu.

Dobri kao slučajno šalje sneni  pogled u baštu, onaj dio tik pored Hane , što ubečila oči pa svjetluca ko zrikavac u tami. Vraćajući odlutali pogled kači ga za Hanu i vuče njeno rumenilo za sobom. Ona se meškolji i nesvjesno primiče koju dekiku bliže.

To drago dijete, ljubičica mala, se smješka ; koža joj nasrhnula i znatiželjna je.

Čini se , Dobri je uzbuđen, a birvaktile je u dramskoj glumio. Ustaje, afektira zatvara oči, zamišlja. Sve oči uprate uprte u njega. Oni to akoro  ne primejćuje, ali  grlo mu ko promuklo. Nesvjesno se približio Hani i na divan pored nje sjeda i nastavlja.

Ti joj se primićeš, groznočavo je gledaš u oči. Otvori svoje oči Dobri , a pred njim plaventilo Haninih očiju uznemireno ga miluje i trepti.

Gledaš je u oči , onda u zadnji tren zastaneš, kao hoćeš da se dvoumiš. Ali vidi čuda, ona  ne želi odmicanje, već ti usne, i sebe nudi. Ti  prislanjaš usne polako, nježno. Njene su već vlažne i ona ih nesvjesno(?) otvara i ti je ljubiš, snažiš pritisak, ona ti uzvraća. Oči se same zatvaraju.

Vi ne biste, ali je to neko jako pametan skonto: otvorene oči, uključen mozak, zatvorene oči mozak u mraku i u stranu.

Hana zatvorila oči slušajući, želi i čeka i osjeća poljubac iz priče, i   uzvraća ga  i sluša zatvorenih očiju šta se dalje zbiva. Svi zatvorili oči i slijede priču kao uputu, testament  neki.

Ti je zagrliš oko ramena, ništa drugo i čvrsto je prigrliš. Ona i bi i ne bi da se odmakne, ali poljubac traje, i ona zaboravlja da je grliš. Poljubac, dva, tri ,četiri. Nikad pet. Previše je to poljubaca za prvi poljubac jednoj mladoj djevojci.

Dok dolazite do daham ti ispreplećeš prste svoje lijeve ruke sa  prstima njene desne ruke , i  ljubiš ih i tiho prošapćeš: milo moje,zastaneš, udahneš duboko,  pa dodaš :

-Tako…tako si mi lijepa i blaga.

Obgrliš je desnom  rukom preko ramena, ona izbora nema, refleksno lijevu ruku oko tvoga struka steže i na grudi ti se naslanja.

Riječi ljubavi ostavljaš za kasnije, ne želiš je preplašiti. Sada ste samo vrlo bliski, jedna statua i dvije ruke, lijeva u desnoj,desna u lijevoj. I ona već zna da to samo ljubav može biti. Ruke su ljubavi to. Da, da. Poljupci i zagrljaj ljubavi su to.

Sad ljubav čini da su dodiri sve češći, kao i poljubci i milovanja. Ponekad i ruku niže ramena kao slučajno nasloniš i staviš . Zasad ništa ispod struka. Dok joj pričaš o njenom poprsju i tijelu bisti , ogrnutom atlas anterijom, bjeljom od nevinosti, blijeđom od snijega, izvezenom i opšivenom đuvezlijom, safir  i srebrenom svilom. To nije bilo kakva haljina, to je jedan čarobni i uzburkani krajolik, jedinstveni veo prirode i mladosti  koja diše i buja.

Kažeš joj da više ne znaš da li sanjaš ili razum gubiš, samo želiš da se uranjaš u tu ljepotu i upijaš mirise djevičanskih ljubičica. Vjerujte čulnijih i mirisnijih zanosa nema.

Nježne , iskrene riječi su ubojice mladosti, ubojce nevinosti.

Djevojčica, dijete što u život tek  treba da kroči , sluša zatvorenih, orošenih očiju . Čak i ona vidi kako iz bijele anterije lebde ruke , od ramena oko vrata do kose,  uvijajući se i  mrseći je. Lepršaju nježne ruke nalik anđeoskim krilima, povlače kosu na lice i sklanjaju je, čas otkrivajuči  rumen usta, čas zagušujići vatre plam što bistri iz  očiju

Ruke lagano klize do grudi, mazno, treperavo prelaze preko njih, one hoće da iskoče, ona ne da. Iako dijete lukavica je to. Dovoljno i  previše se vidi. Sve mimo toga je vulgarno. Ruke se spuštaju niže i preko stomaka, pa još niže do bedara. Slike neumoljivo klize do njenih dugih vitkih nogu, iz procjepa što vire i sežu do đardina slasti. Do riječi ovih, dragana svoga, nije ni znala  koju ljepotu , bjelinu, vatru i bisernu mramornost ima.

Anterija, ne nikako ona sama, je sva u bunilu, dolijeću odnekud velovi bijeli, plavi , ružičasti, ljubičasti i jedan srebrenkasti , što se uvijaju, plešu i grče  na makadamima budućih dodira, milovanja i obeznanivanja. U ludili sve leprša, igra, vije i leti na sve strane. Neka čarobna muzika, njoj nepoznata, kao opsjena  se uvlači u čula i opija.

Svi se otvori zabunili i pobunili, pomaknuli i razmaknuli, ovlažili i razigrali. Dodira, milovanja, strasti i još svašta  nečeg prelijepog su željni. Nudi se sve, i raspada. Rasplesane noge, lepršave ruke, uskomešana srcolika kadifica, rumene usne i medna  usta, sedefaste cvatajuće grudi, labuđi vrat i ruste kose.

Ne može se ni opisati, ni nabrojati tu milinu i ljepotu,još teže osvojiti.

Sve hoće da se preda, da se izgubi, da se bjesomučno daje. Predaje se šuma, predaje se žbunje i grmovi, vrtovi i  gajevi, med i rumen, kadifice i svilice. Sve hoće da se uznese, da izleti.do neba i poleti do mjeseca i zvijezda i  još dalje do maglica. Sve je orošeno mirisima snova o ljubavi , da  se u njih , u tijelo  nevinosti, strasti i čežnje njen pjesnik zagnjuri i izgubi.

Jer njen dragi sada je  i pjesnik, koji sa njom na javi sanja buduće njihove ljubavne dane.

Pjesnik iznenada i neočekivano, lagano i blago sakuplja skute anterije, ovlaš, vrškom ruke prelazi preko đul medenog brežuljćića. Sve je vlažno kao djevičanske ljubičice poslije jutarnje rose. Sve je uzdrhtalo,  ustreptjelo,  pomahnitalo , kao vjetar pred buru..

Tijelo grči i uvije, pa srce i nestali um odgovor tijelu daju , vape, vrište i mole:

-” Joj,mamo joj, mamice, crven fesić u dragana moga, joj da ga hoće jako nakriviti oj mamo,mamice.“

Pjesnik joj tada dodiruje  bez dodira, skoro bestežinski bjelokosne grudi i diže ih i nosi. Grudi cvile,  ječe, jauču i izdišu; poljubaca su, dodira,stiskanja, muških ruku željne; hoće da se raspuknu. On skida poglede sa te ljepote, jer i njegovo srce hoće da se slomi i u pakao ga prevede. Navodeći djevojčicu da se zaljubi i on sam postaje žrtva nevinosti.

Jedva osjetilno milujući i ljubeći  grudi, pupoljke i cvijeće, sve u anteriju  potiskuje, vraća i ušuškava. Skoro nečujno, promuklo kao da avaza nema, kaže:

-Nećemo sada mila, vrijeme ti nije.

Sklupčava  se niže uzdrhtalih grudi i malo iznad uzbibanog đardina mirisnih ljubičica i samo njoj šapuće:

-Volim te mila moja, krhko  proljeće moga života.

Ona  raspomamljeno diše, više ne želi ništa da brani i odbija. Ona samo hoće da se daje, da je dragi uzme i uzima,  i anterije mnoge i mnogo, što češće, svaki dan i noć želi da oblači i skida. U njoj se žena rađa.

I zbog toga, dijete  već slijedeći put mora da se izgubi, izbezumi i preda. Misli jedva skreću od tog nekog skorog  dana i onda sneno i zaljubljeno progovara:

-Znam mili moj i ja sam tebe večeras zavoljela.“

Tu je Dobri zastao u Hanine safir oči pogledao, pa pogled niz tijelo spušta. Ona njegove oči prati i vidi, njena školska kecelja je sva raskopčana, ustrepatala i uzvarela. Nije je Dobri raskopčavao i skidao. To je školska anterija pratila tok priče i sama se rasplitala.

To je Dobri njen plam uznosio i na vrijeme je prekinuo. Zahvalna mu zbog toga. Nepoznati su joj ovi ljudi, sramota bi joj bilo. Nije ona osjećala stid i nelagodnost zbog  doživljenih dodira. Ne, to je tako prirodno i očekivano došlo. U ljubavi je ,  sada to zna , zaista  sve prirodno i prelijepo . Baš kao poljubac grlica malih. I ona želi da i njeno perje leti i da je Dobri čerupa, još isto veče. U sebi osjeća vatru, ne vatru nego vulkan, što hoće da je nebu vine.

Tu je Dobri prekinuo, cigar zapalio, konjaka  neuobičajeno jak gutljaj coknuo, kurvoazije je tada pio, dim otpuhnuo , pa se nešto zamislio, neko bi dodao i očima zaiskrio.

Kod Zlate, Lele i Frke suze i anterije lahore dugo već, snoviđenje ih zbunilo i uskomešalo. Frka je nešto neutješnija.  Rida. Nije da anterije nema , ima je, ne ovu Zlatinu brilijantno bijelu,već bagrem bijelu i mirisniju. I safirmu i rubinovu ima. Spremala se za ljubav ona. Nikad ih nije i nikad više neće obući na način ove male djevojčice kojoj Dobri večeras poklanja priču.

Bujice suza, podsjetile ih na djetinje dana i žao im  sebe samih. Nisu ni ljubomorne na to malo djete , plavetnih očiju,  što hoće da se da i ženu da  rodi. U tren im bliska postala. Sretnica je to. Tek tako, reda radi, malo zavisti ima.

Lenji zino, otežao, par ženskih suza na ruku mu kapnulo. Mala Guza suze pustila . Liže ih i konta baš su slane, kao što kažu. Puno je to misli, pa se umorio. Ne progovara, ne zbog lenjosti, sada zaista ne nalazi ni misli ni riječi. I još misli ; ova Mala guza,  glupa je ili pojma nema. Ni mukajet, samo plače.

Oma nije ni slušao, apetitu pažnju posvetio i udovoljio ,kavonoza se ostavio i čudi se odakle ta tuč tišina odjednom. Sve nešto misli da se drugi ibrete njegovom apetitu. Nije ga briga. Sit je.

Deba prvi put te večeri, pametnu progovori:

„ Sve je to lijepo, divno , bajno, pjesnički sročeno . Nema zamjerke, osim jedne . A krupna je. Ne reče nam, jesi li ti tu junfericu natakario?“

Niko ni riječi. Svi oboriše poglede.

Samo se Hana zarumenila i pogled spustila, kao da joj čitaju misli. Onda je uzdahnula,  pogledala u Dobrog . On je i dalje čeznutljivo gleda  i ne diše. Ona pomišlja to uzdahe krije. Milina joj oko srca, misli joj odoše na malopređašnje dodire i kao da sluti ono poslije.

A onda poče mrmljati:

-Kojeg li Id..?

Tu je Dobri prekide , stavljajući joj prst na usne:

-Nije vrijedno milo moje , a i kasno je. Vrijeme je da te otpratim kući. Hoćešmo li?
Blaženi osmjeh joj preleti licem , okrenu glavu prema Zlati i molećivo je upita:

-Mogu li?

Zlatinom čehrom se objesi zadovoljni kez. Ona priđe Hani. Vidje se – iskreno i srdačno je zagrli i šapnu joj:

-Idi mila s mojim blagoslovom. I nemoj ga iznevjeriti. Dobar je on čovjek.

Hana se okreće , naslanja se na Dobrog , prima ga ispod ruke i njih dvoje se gube u tamom obasjanom obzorju. Ona , čini se , počinje da uči tajne srebrene mjesečine.

Frka tužno gleda u njihove tragove. Laki su , lepršavi i jasni. Odišu nekom umilnom konačnošću. Njeni su snovi ukradeni. Ništa ona tu ne može učiniti. Životni puti  joj, po ko zna koji put, nisu fer. Jedna suza joj kliznu. Zlata je zagrli , poljubi joj suzu i šapnu:

-Oprosti mi Mila. U svojoj sebičnosti , tvoje sam  jade zaboravila. Nije Dobri kriv, ne bi on.  Znam da te voli.   Ja ga zmolila da mi pizdunku skine s vrata. Znaš ti njega, ništa nam ne može odbiti. Srediće se to nekako.

I jeste. Nekako.

Mojsije se pravi nevješt. Zlatu pored sebe posjeda. Sumnjičavo mjerka harmoniku. Konta, skroz naskroz je nova. Nije pošteno je lomatat zbog anamo onog dembela. A ovdje u ovom đardinu nema visine. Sve neki bagremi , jorgovani i trešnje. Nema tu visine sa koje bi čovjek mogo pošteno heknuti harmoniku.

A i Dobri mu malo popravio raspoloženje. Malo hinjski mu drago, što mu se drug pokazao đentlmenom. Taki je on. Vazda je bio dingospo.

Ponovo uzima harmoniku,svi u nekom iščekivanju .

Akord prvi se javlja, pa  zatim drugi i treći, to je već muzika koja se prepoznaje. Druga ćemana ga prate.

Prvo Frka , zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke, kristalno čiste, nestašne, radosne, vrckave  i  poletne glasove:

‘Joj,mamo mamice

Crven fesić u dragana moga

joj mamo mamice

da ga hoće nakriviti

joj mamo mamice…

dala bih mu medna usta…

srce iz njedara

joj,mamo mamice…

Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude. Nevinost, sevdah, bolero i ljubav. Mogu se tu naslutiti neka buduća tanga. A od tanga do tragedije je samo jedna mali krhki beharli cvijetak. No , to u ovom sada nema važnosti. Ljepotu ove večeri ništa ne može zasjeniti.

Kadifice , centifolije i sedam in pedeset

Zasjeli oni kod Mojsija. Otac na moru sa ljubeznicom, majka kod svojih sa suzama. Nisu zasjeli onako po redu kako to običaj i mahalska  pravda nalaže. Zasjeli ko pravi mahalaši, na prepad, ali laganice i tabijatli, jedan po jedna , ili dvoje po dvije.

Dul bašta i dvorište,  velika  kamena česma , odmah kraj kapidžika. Od česme gore veliki hajat duž zida do kuće vodi. Od česme dole kadaifice razbacale boje, sunca hvataju, odgovara im mađar. Na drugoj strani, jugu leđima okrenutoj ruže , maćuhice i nježnije cvijeće hladovinu biraju, da bi bezbrižne  i rosne  mirise pustile.

Bašta svjetlost sunca  više ne zahvata koliko joj treba. Haustor se počeo širiti i mahalu gušiti  i grditi. Nadvila se trospretnica i svu ljepotu bašte u sjenu bacila.

Nikla tu, tko zna otkad i otkud, i  dva oblakoder jablana još za turskog zemana. Ne zna se koji je veći i ljepši. Blizanci bili. Jedan srušili ,smeto im novogradnji. Cijela se mahala na đenazu jablanu skupila.

Nudila im vlast meita za ogrev. Mahala okretala glavu i za leđa pljuvala: pi, pih , pih! Nalet vas bilo. Kako ćeš rod rođeni ložit.

Ono siroče što mu brata radi lomače streljaše i dan danaske živi. Tužan počesto, malo oćosio, ali se inati , kaže nadživih ja Turke , austrougare i kraljevinu ,  ustaše i četnike, komuniste , nadživiću ja i ovu nacionalističku bagru. A  moram i dva života izdurat. Svoj i bratov. Još kuveta imam, bar za još jednu pljačkašku vlast.

Niko Jablana više ne osluškuje , nema njegovih mahalaša. Pola ih raseliše, četvtinu međ kontejnere baciše, osmina presvisnu što od gladi, što od sramote. Ona šaka opičenih, dura upravo zato što su vazda bili blentovije.  Zbog njih mu ponekad  žao, što nije noge imo , da tutnja sa njima po rovovima, da brani milosni grad.

Joj, al’ su ovi mahnitovi  znali…Zastaje. Vrlo je fin i obazriv ovaj Jablan. I obrazli. Pušta da se pisanija sama piše. Al moro je barem jednu saučesničku beknut:

-Joj ,što su ti tovari dobrijeh zijana činili i vjerovatno ulaznicu za pržun zaradili. Vala , ja se ne bi pržuna bojo da sam na njihovom mjesti. Oprostiće im se. Gdje ćeš ba ljubavne zijane vatrom  kažnjavat? Ne ide to tako. Time su hodže i svećenici pučanstvo uvijek  strašili. Šta će drugo hadum ili peder raditi nego prirodnu i čistu , bogom datu ljubav zabranjivati.

Da sakrije od pogleda stranjskih i zlih, sebe i  život svoj,  Mojsijev otac podigao ; na sve tri strane oko kuće hajate  i doksate. Malo grdi dvorište, na kaubojski ranč podsjeća. Bolje i to nego da mu grmalj u familiju i život zaviruje.

Ima tu i dobroga; za mlađariju , sasvim izvjesno. Hajati i doksati umreženi, lavirinte  tvore, ni minotauri se ne bi snašli. Pokušavali stariji ufatiti djecu u zijanu. Nikad ih nisu mogl pronaći. Čuje se frka, trka, nekad i cika,  neko ko zapomaže:  joj, mamo mamice; ali da uhvatiš nekoga to nikad.

Odrasli odustali od traganja, na vrijeme.  Zamalo ih mahala nije  prozvala udbaškim njuškalima. A to jazuk, na poganu hajvansku njušku tuhne,  jal na komunističke žbire miriše. Mogli  se labirinti srušiti ,  ali nisu. Bolje pustit djecu da se ćerinjaju, nego da ti petokraka obdan obnoć , po bašči farovima kuži.

Prvi put Zlata uzlećela u Mojsijevu kuću. Godišnji uzela; što će ti more kad ima romantik bašća i mirisnog cvijeće. Čak ni troška nikog nema. Uštedi se, zlu ne trebalo . Dobro je to, kada se  ponešto na svemu uštedi. Osim na jednoj dimenziji. Tada se čifutat je velika grehota i jazuk. Tako je mama naučila.

Otac mandrknuo dok je mala bila. Nikad nije skužila jel samovoljno, jal dobrovoljno ili teorijom zavjere – opštedruštveno korisno. Malo poznato da je mahala izmislila  osnove  teorije o teoriji zavjere. U bašti puno buketa i kita , cvijeća dakako ,  neubranih i neusađenih. Pobraće se i usaditi šta treba , veseli se ona. Odvano se razumije u baštovanstvo . U baštovane napose.

I posaditi kako to priroda zapovjeda. Jašta nego usađivati i posađivat , oliti usađivati. Ima omlatina trinaest dana mira. Bezbeli će nasađivati. Nisu blesavi da im vrijeme prolijeće ,a da ne usađuju.

Komšiluk neće imati mira, načisto ograisao. Zna biće zapomaganja i  svašta još nešta. Skontali šta slijedi, bale pamuka za uši sa Orijenta uvezli. Nek se nađe. Pride durbine nabavili. Neki bome nisu lijeni bili, ni penezi žalili. Kupili prave pravcate đozluke za nebo. One što se teleskopom vabe.

Kupio Mojsije novu harmoniku, na tavan je sakrio. U mušemu, pa u bošću zamoto. Pa , u tri četiri čvora smoto. Tavan sa dva katanca spengo . Ključ progutao, valjda će izlećet.  Preventiva. Sve što ima veze sa muzikom, u sanduk limeni zakatančio,  pa na tavan natandario. Neće njemu niko kvariti petnaest dana ćeifa sa sefardicom. On za se ne zna  od kojih je ješa bio. Ako je bio?

Djedove i babe mu ustaša i četnik Njemcu prodo, a ovi ih poravnio. Ustaša za trideset kuna,četnik za triset dinara. Svako svoju valutu išće. Obrazli tada bili. Neće ti oni tuđe. Dakako  valute. Oca mu jedva spasili; u Crnu Goru pa u Albaniju, pa u Palestinu kod nekog roda dalekog poslali.

Tamo ga zvali mulac. Ni je'ne jidiš izrailjske da promuhabeti. Kad se drugi  rat strahota završio, on se pješ'e u Bosnu vrno. Neće on u stranoj zemlji još stranjskiji  jezik učit’, niti   dana više ostati,  sve da ga Mojsije pločama kamenim po mubarek glavuši tuleha, ne bil’ izabranoj pameti došo.. Tako se rodila prva klica o imenu njegovog sina.

Nije bolan to razlog bio. Jok!  Nego vam  se momčić od trinaest ljeta zableno u lijepu Simku. Njegova i nijedna druga.  Šest godina poslije on  je šest mjeseci pješačio. Sa šest vukova spavo, sa šest međeda se po međeđi ganjo. Ničega se nije bojao , al ni jednu srnu ili bar sovuljagu nije spotako. A nema ga šta vidjeti; metar i žilet i jedan cenat. Sve se bojo da ga Simka nije prerasla. Ako jeste samo jedan cent – on je gotov.  Đe će žensko biti veće od   čoeka, to ne vodi na dobro. Jal’ on jal’ ona komplkse neke fasuju, a komšiluk im iza leđa poganluke šareti.

Kad se vrno , onako pljesniv i crn ko đavo,  pravo na Simkina vrata. Izleće joj sestrica,  on pita gdje mu  je Simka. Curica ga blijedo gleda. Misli on; zaboravilo djete sestrinog mlađahnog zagonđiju

Kaže jo- on je taj i taj.

Ona njemu:

-Ti , taj  i taj , sjedi tu i ne mrdaj , dok babu ne zovnem; Simka se udala.

Razvali junačina plakat ko godina, ali ono muški , na suho , suza suzu goni u dušu, a insan  muči i u nebo bleji.

Sažali se sestrica pa mu reče:

– Ih jesi neki muškarac, samo što se nisi ko kaki pizdun rasplako.   A koju ti Semku trebaš?

-Ne trebam Semku nego Simku.

-Nema ti kod nas nikake Simke.

-Pa kako znaš da se udala ako je ne znaš.

-Morala se udati čim si je ti taki pošo tražiti.

-Dobro ako nema Simke, daj bar zovni Semku . Da nju pitam za Simku.

-Ovdje ti nema nikakve Semke.

-Pa ko ima?

-Nema niko doli ja?

-A gdje su ti mater i babo.

-Eno ih u bašči kod šadrvana, jastuče se.

-Pazi kako govoriš ,mlada si ti za taj zbor.

-Jašta radi, mlada , a mogu grlice gledat šta rade i mamu slušat, što po vazdan i svu noć cvili joj,mamo mamice; a nena mi odavno rahmetli. Hajd ja znam šta je takarenje. Pričaju mi druge dok za ruho i takar vezemo anterije. Ali ne mogu skontat zašto tolika cika i đefa. Malo se ljudi stisnu i žensko mamu doziva ko da je kolju. Kaki im je to fol?

-Hajd mala ne baljezgaj i budi pristojna, ne valja ženskom  jezičinu puščat, nećeš se udat.

-Ko je reko da ću se udavat?

-Jesi blesava, svaki se insan, jal muški jal ženski mora udat, oli oženiti.

-Ja za inat neću, nisam budala da pustim da me neko po travi valja i iz čista mira vriščim joj mamo mamice, a ona ili nije tu ili je rahmetli.

-Šut šejtane nalet te bilo.

-A ti si mi ko neki melek, biva. Vidi te kakav si . Crn ko šejtan. Ko da si prašinu , šest mjeseci,  po svjetskim   džadama na se tegario i skupljo.

-I jesam bona, iz Jerusalima ti klipšem već  po'godine. Sve letim Simki ,  grlici mojoj u zagrljaj.

-Tvoja se grlica udala. Ne rekoh li ti ja.

-Pa reče i da je ne znaš.

-Kako je neću znati bolan i jadan bio. To mi sestre Semke druga.

-Eto sad i Semka ima.

– Jašta , no ima. Od kako se rodila u ovoj je kući je jema, a ti bekan ništa ne znaš.

-A jel se Simka stvarno udala?

-Najstvarnije jeste,  ali se i razvjenčala. Bio joj muž domobran pa ga partizani malo potkratili.

-Znači sada je slobodna.

-Kako će biti slobodna kad je udata? Joj , blesava insana , majko moja!

-Ti reče da su joj muža potkratili partizani.

-I jesu.

-Znači udovica je.

-E  niije , nego je udata.

-Kako će biti udata kad je udovica? Ne razabirem jel udovica, il je udata?

-Pa  ubiše joj muža. Znači više  nije  udata nego je udovica, luda glavo.

-Znači  udovica.

-E nije vala , nego je udata. Kako će žensko biti udovica, a muž joj živ.

-Ja tebe dijete nista ne anlaišem. Sada reče da su ga patizani potkratili, a  jopet muž joj živ. Nije se valjda   povampirio.

-Tobe jarabi ,vidi šejtana. Kakvi te vampiri spopali. Ti ko da si neki firaunov rod ili u najmanju ruku jaran.

-Šuti male , nalet te bilo. Mani se tih teških riječi. Nije to za male djevojčice.

-E jesi mi ti velik. Jedva nabro metar i žilet. A ja mala djevojčice. Ma, ja ti za udaju prispjela. Tako mi kažu, jer me prisvrbjelo.

-To kod vas ima šuge?

-Joj , blentovije majko moja. Kakva te šuga sada spopala?

-Ne veliš li ti da te svrbi?

-Svrbi.

-I šuga svrbi.

-Normalno da svrbi, jašta će nego svrbjeti.

-Znači šuga.

-Ne znači šuga, šugo jedan ; mene svrbi samo  na jednom mjesti. Šuga kad te pričepi i svrbi na sve strane , pa ne pomaže nikakav češljugar.

-Kakave veze ima ptica sa šugom.

-Joj, vi čife se razumijete u poetiku ko Mara u krive tarabe.

-Kakve veze sada ima Mara sa češanjem  i češljugarom.

-Ima kako nema. Kad je nju prisvrbilo, ona ti njakog spotakla i o prve tarabe trehnula i natakarila.

Kaže joj onaj;

-Nemoj Maro, ukrivo su tarabe, polomićemo se.

-Neka su , nemamo se šta slomiti, bitno je da je oni tvoj stoji pravo  …

I slomiše se  . I Mara i onaj i od onoga onaj, a ne počeša se Mara kako triba. Poslije Maru stalno prozivali kako se razumije u neku stvar,…, ko u kriv … tarabe.

-Valjda je obrnuto bilo rospijo jedna. I mani me se te nevaljaste priče. Ne merem ja sotobom o tim stvarima beglenisati. Ne priliči.

-Ne mereš pričati, a znao bi ćeifisati, zar ne , mili moj.

-Uh, nalet te bilo pogančerko. Jašta bih nego znao. Ne bi mi bilo prvine, ali djeca se ne smiju dirati.

-Ih , ja ti djete. Čim me zasvrbilo, kažu da više nisam dijete , nego sam za udaju. Evo kad bi me ti kojim slučajem kutariso svrabeža, ja bih se namah udala za tebe. A ako mi naum padne i udaću se, pa si tek onda ograjiso. Moraćeš me svako malo češljugariti i to na sav mah. Toliko će me svrbiti. I više nego sad. Tako kažu. ja se ništa u to ne anlaišem.

-Mala , prekini, ni jene ili ću, ili ću…

– Ma šta ćeš ti bolan, počešat me. E ta ti valja, da je hiljadu poslova.

-Baš si nerazumna. Ništa te ja ne frštuljim.

-Kako ćeš me bolan razabirat kad si sav prašnjav. Ne moš vidjeti ni gdje me češe, a kamoli da me počešeš. Vidim ja slabe fajde od tebe.

-Kakve veze prašina ima sa anlaisanjem i češanjem.

-Ima i nema,ali više ima nego nema. Evo, napriliku to moje češanje nije se tek tako pristavilo. Ne znam kako , valjda namirisalo da'š mi ti doći i ne mogu lijeka naći. Pomagaj dobri moj Omerane.

-Oklen ti ovaj moj nadimak . Ja ti ga ne rekoh.

-Ih što mi je  bilo teško skontat. Rekla mi Semka ; ako ti dođe jedan, jedva nabacio metar i zerdeliju i vas prašnjav, a tebe u tom momentu svrbi, znaj da je to moj Omeran. On će te najbolje počešati. Vraća se iz Jerusalima , a tamo svi pogorjelići. Još od prvog paljenja hrama.

Muči i bleji Mojsijev otac u klinku,  vidi obro bostan. Ne može je ni za vrat , ni za rep dohvatiti. A da je svrbi svrbi. Vidi joj se . Svrbi je, a njemu se najenom pričešalo. Neki bezobrazno zarazan svrab, konta Omeran.

-Haj’ ti meni sve fino objasni makar mogu čuti ako ne mogu razumjeti. A češanje ostavimo za kasnije.

-Može priča kasnije, a sada češljanje. Gori bolan, ne mrem disati.

-Ne budalesaj dijete.

-Ih kaki si. Sevape bi velike  zaradio . A ne bi ni tebi loše bilo. Omastio bi se. da samo znaš kaka…

-Uduni odmah dijete, ni jene. Reći ću te babi.

-Ih kaki je ovi muški svijet danas. Umjesto da češljugari, ko svaki kuvetli insan, oni bi da tužakaju.

-Ako hoš pričaj, ako neš nemoj. Naći ću ko će mi sve ispričati.

-Vako je to na priliku i ne priliku bilo: Ti se prašine nakupio pa ti ušla u usta , u nos i  uši , pa sve naopko razabiraš. A priča jednostavna. Simka se udala , rekla joj mama mamica da se ti nećeš vrnuti ,a ako se i vrneš bićeš manji od nje barem za po glave. Kad te vako gledam meni se čini da si za glavu manji.

Onako usput ja čula Simka mami rekla; kad je tako ,mene svrbi pa se moram pod hitno pošteno počešat.  Ja pitam ; jel to uši ima pa je svrbi.Svi se smiju, ja budala zbog tvoje Simke ispadoh. I još ne skontah šta je to svrbi. Udade se Simka polovinom rata, a njenog jadu na sili mobilisali u domobrane. Simki nije žao bilo. Rekla Semki – kaki je kiseo ne bi se ni mlaćenica od njega mogla napraviti.

Još je rekla – sve mi se čini da je grlice ili golubove pogrešno gledo, pa mi ga gura tamo gdje se ženskoj ne tura. Svaki put mu šamarčinu zveknem. Ja mu vičem čing čang; on ništa. Kaže nije kinez pa me ne razumije.Kažem ja njemu nisam ni ja kineskinja , ali znam kako se na kineskom kaže rupa niže. Ja to ništa ne razabirem , ali ti prenosim šta sam čula i više ništa ne pitam, da se ne bi sramotila. I jedino  sam skontala da me samo muško može dobro posvrbiti, ne bil bar malo prestalo. Kažu kada ženu svrabež uhvati, uprti je do smrti.

-Pusti sad svrabež. Haj ti meni isponove protabiri kako će bona žensko biti udata, a muž joj  mrtav. Valjda je udovica. Ja tebe dijete. nista ne razumijem.

-Kako ćeš me bolan razabirati  kad si sav prašnjav? Ništa ti ne vidiš . Eto, ti meni  ja dijete. A da nisi prašnjav ,vidio bi ,sve  kod mene  nabubrilo i biba se ko tek zalivene ružice i baklavice.

-Kakve veze prašina i ružice i baklavice imaju sa anlaisanjem.

-Imaju i nemaju, ali više imaju nego nemaju.

Muči Mojsijev otac u jetimku. Vidi obro bostan. Ne može je ni za vrat ,ni za rep dohvatiti , osim ako je ne počeše.

-Haj’ ti meni sve fino objasni makar mogu čuti , ako ne mogu razumjeti. Skrati malo bona, evo akšam će, a ti razvukla ko pretili hodža reis i njegove svinjolike ilmije teraviju.

-Ho'š najkraće , jel tako?

-Valjalo bi.

-E , jebi se polako, to bi ti onako ukratko , najkraće bilo!

Mojsijev otac iskolačio oči ko magarica , kad je teški brdski doro dora.

-Ne valja ti ta eglen spika mala. Mlada si ti za to, a i nije za žensko?

-Kakva te S pika spopala.Nisam ti ja ni Semka ,ni tvoja Simka , a ni  curica. pa da mi je anamo ona ko bulina za ramazana. Kod mene se grm već rascvjeto, malo me ko svrbi ali ništa strašno, vjerujem proći će.

Tamo u bašči , iza ograde od ćerpićnih ćeremide  javi se neki vrisak , ko da neko zapomaže.

-Idi bona vidi šta je onom čeljadetu.

-E u inad tebi neću!  I ne zovem se bona i ne traži  ona neko mene, već rahmetli materu. E pa kad je zove,  neka joj ona pripomogne, mater joj je. A onoj ,  alajmanet Simki , partizani upucaše čovu, ona ni suze nije pustila, samo promrsila – pogančer.

Ovi katil što je bio zadužen da ga upuca došo Simki na žalost. Kažu u partizana adet – upucaš čovjeka, pa mu rafalno zapucaš po ženi ; ono ne za prave. No, Simka nije mutava bila . Još je svrabež ostavio nije, pa komunjaru omađijala i premuntala,pa je ovaj oženio.

-Znači Simka se ponovo udala i ja mogu pjevati borbene.

-Kako hoćeš,ali se i prije mjesec dana rastala, čula da ti dolaziš,

-Pa što to odmah ne reče jadna bila.

-Nemoj se rano radovati. Simka se prije neki dan i treći put udala. Kaže sad je pravo zasvrbjelo, ne mere te na suho dočekati.

-Znači sad sam načisto propo.

-Kako ti kažeš. Zato sam  ti ja bolan rekla da nema Simke, da je umrla ne bi li se ti okreno i otišo, da se okupaš i uspristojiš. Možda na insana ličiš. Vako si ko duh koga su nagaravili brašnom. Ajd, zdravo.

Heknu lajavica kapiđik brašnjavu insanu pred samim nosem.

Poslije on sazno da je Simka umrla ,ha su njega Cionistima prodali.  Neki kažu od sušice, neki od tifusa. A ima hin koji jopet misle , da je tu  dertli damar  presuđivo.

Sažalio se Mojsijev otac sam na sebe, ko siroče nad siročetom. Sada više nikog na ovom dunjaluku nema.

A možda ima?

U glavi mu se namah  rađo plan. Nije on bez veze trošio vrijema kod čifa. Skonto , ono je goluždravo ptiče zbog njega belajli lajala i sebe sramotila, samo da ga pripremi na tugu i žalost  i njemu bude lakše. A i izgleda da je bome svjecki svrbi .Tako je dobro skonto plan da se nikad više nije raskonto od lajavice.

Vrno se sutradan , umiven , okupan , počešljan i u nove haljinke obučen. Čak i neke lakovane čiznice sa petom pet šest centi velikim, odnekud jamio i natandario . Al đabe mu. Metar i žilet i ni jedan cent više.Ali čife su uvijek kofrčave bile , čak i kad im hramove pale i ciklon B poklanjaju. I on se uvijek trsio da je viši nego je.

Kad je lajavica , oliti grdelinka otvorila kapidžik za ruku je jamio , odveo u bašću odmah iza šadrvana i  bez jene jedine riječi je ko bekanku povalio .  Ona nije stigla ili nije htjela da se pobuni . Bome je  svojski  češao i češljugario  sve do zore. Osladilo im se češljanje , on joj prizno da je radio i kamenolomu i tamo tuco kamen.  Predano  je nastavio  češljugariti. Tri djeteta je izrodila.

Prvo curica. Prvo pa žemsko,  kaki je u Jevreja red, pa onda dva sina po redu. Prvo se po redu rodi onaj stariji ,  pa onda se poslije njega po tabijatu rodi i onaj mlađi. Tako je od pamtivjeka bilo. Prvo se rađaju starija , pa za njima mlađa djeca. Drugačije ne ide ., inače se ne bi znalo ni ko pije , ni ko meće. Lovu za plaćanje , dakako.   E taj prvi , odnosno stariji sin od dvojice, što je došo poslije one žemske  curice , a prije onog mlađeg brata  ,bio vam je Mojsije, naš bjelavski blento.

Nije bio lajav na majku, ni malen na oca. Bio je malen za Zlatu sa svojih metar i dva žileta, ali taj žilet razlike mu otišo pravo  tamo gdje je Zlati naum palo. A Zlata mu poprilično lajava na majku bila.

E taj Mojsije,  je bio najčuveniji Bjelavski harmonikaš, slikar-soboslikar , moler i na kraju slikar  umjetnik i Zlatin ljubavnik. U mahali se to zvalo zagonđija , specijalista opšte prakse.  Ali mahalu su proglasili zaostalom , retro što bi danaske rekli, pa se faćali tih modernih riječi ko budale plota.

Zlati i Mojsiju svejedno bilo kako su ih zvali. Njima je bitno bilo naći kotu gdje će se dobro počešati.  I nisu nikom govorili da je Zlata udata, pred razvodom i ima sina koji bi sa Mojsijem , rahat mogo kerapit hlopte. Jes’ da je Mojsije kojim slučajem znao kerapiti krpenjaču. Bilo je to zlatno doba Mojsijevog  nekerapenja baluna. Valjda je sve u genetici. I sve je znao o tucanju, iako nikad nije ko babo mu , primirisao kamenolomu.

Mojsije nije bio obična beba. Njemu je trebalo samo sedam mjeseci da se rodi. Mnogi sumnjaju da je sedmanče. Ima i onih koji vjeruju u teoriju zavjere i olajavanje i kažu da je neko plaho premuntan.

Eh, bijahu to prelijepa, nevina vremena. Svak svakog mogo ili pokušavo preveslat. Nije bilo DNK. Riječ je bila svetinja.

I eto to sedmanče jedared uzeo  cijeli go'šnji. Juba mu Zlata pola godišnjeg. Ona  starija bila, a on pripravnik ; i eto razlike u dužini go'šnjeg. Ostale razlike bile taman dostatne.

Mislili se malo osamiti, da Mojsije pošteno odradi pripravnički. Lukavica mu hejbet zadaće nagovjestila. I šta ga mi mi znamo , jošten nešto svašta naumila sa jetimom raditi. Nismo valjda ludi sada detaljisati i potvarati čestite insane.

Možda mu je to je'no te isto. Ali mnijemo radiće samo ono što priliči, kao na primjer ono,   kada golubica i golub ostanu sami, a nešto ih zasvrbi i onda , obajene leti perje. Misle , tada oni nisu krivi za svoja djela. Jok,nipošto. Krivi preci što su ih take rodili. Čista , takarli genetika.

Dobar plan, ali imo samo jednu falinku¸. Polu lajava , polu diskretna Zlata se u povjerenju  povjerila Leli Jeli Jeleni. Ona Herci, Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki, Frka Debi, Deba Baška baŠi , Baška baŠa Lenjem. Ovom bilo mrsko dalje novost širiti.  

 Nebio lenj, uzo megafon, stao na vrh zidina Bijele, oliti žute tabije, ča ga on zna  i ukratko zagrmio:

-Biće dobrog svježeg  mesa. I piletine. Vakog  i nakog. I roštiljanja. Vakog i nakog. Kod Mojsija.Ljudi dobri i ne dobri.Čujte i počujte , a i ne morate. Prelijepa Zlatija kod Mojsija jabuke , šljive i mezetluke sprema. Biće dobrog svježeg  mesa. I piletine. Vakog  i nakog. I brizli i bubrega. Vakih i nakih . I roštiljanja. Vakog i nakog. Kod Mojsija vam mozak  nij potrebit. Biće ga na  žeri. Pa vi vidite šta vam je raditi.

Al'mahala ko mahala. Po čaršije je očas otelalilo da se dobri akšamluci kod Mojsija nijete. Dođoše skoro svi špoznati i poneki šlepađija. Njima pozivnice u principu nisu ništa značile. Za muziku se da srediti.

Dobri tada nešto sa nekom Vesnom iz Avde Jabučice na br.4  petljo. Pertle nije garant.  Već odavno se nameračio na salonke.  I vake i nake. Ženska aman ciganka , jedino što  je prirodna plavuša sa plavim neskio azurnim očima bila. Čak je i sefardske pjesme pojila ko Zlata Mojsijeva. Gitaru dobro prebire i još štošta. Merak joj jojkati i cvrkutati.

Prvi dan Dobri ne dođe. Nije bio sa Vesnom nego na Marijinom dvoru slučajno sreo Ljilju i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj Ibre Piljka i njegove čerge. Cigani ko Cigani, samo im trebo razlog za slavlje. Nekada ni on. Samo zasjednu i iz čista mira nešto slave. Tako ih život naučio.  Kod njih je vazda Đurđevdan  ili barem rođenojdam. Ako ne proslave danas , nikad se ne zna koji ih belaj sutra  iz zasjede može zaskočiti.

Ehej, skoro ko Erdelezi je . Došo Ljiljin momak u švrakin čergeraj, švrajkinu jatagan ma'alu , pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj. Tandaranje vako i onako se razvalilo na sedam dana. Tako Dobri ne dođe ni drugi , ni niki od slijedećih dana dok se hefta skoro nije namirila.

Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić, kroz prozor im hranu i piće doturaju.  Boje se pobjeći će i natakariti im slavlje. Ibro i njegovi se vesele  i provode. Opšti takeraj.  A djeca u halvatiću? Jašta će  nego se igrati Cigana. Sve , i da nisu mislili –  igrali se grlica. Ciganska posla.

Eh, da čitav svijet slijedi Cigane, ne bi bilo krvavih jebada, kontaju Ljilja i Dobri, odvojeno ; svako za sebe. Ako udruže misli eto tuge i ništa od … , hajd recimo slavlja.

Šestog dana blagdanskog slavlja, slavlje malo posustalo. Neka anđela, jedna mala , slatka cigančica ključ ukrala i Ljilji kroz  penđer dodala. Ljilja u nedoumici. Za tijelo i liniju bolje se igrati grlica. Za dušu istina i sloboda melem. Misli takariš tijelo ,duša je preča, a tijelo je lako nadolmiti. Uglavnom. Ni njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija, a mere im se okliznut. U njenoj uzavreloj utrobi vrište klirzni dani. Il’ se kaže krizni. Ključ u đep pa kroz prozor. Kroz prozor na kaldrmom popločani asvalt, u prvi taksi, pa pravac Bjelave  obići njegovu kuću. Prazna zvjera , nama mu staraca, i oni na morju preliejepom moru jadranskom , ali zajedno. sa restom uže familije.

Ljilja  i Dobri nemaju kud, usput im bilo svratit kod Mojsija na kontrolnu prozivku. Eh, Ljiljo , prelijepa Ljiljana, gdje si sad?

Na Čekaluši naletješe na Malu Guzu. Samo jedno upadaj, pa na desno , zamal ne bubnuše u drugi taksi. Tada su sve ulice bile dvosmjerne . Nije bitno što se po đeđe u mahalama nisu mogli mimoić. Tada bi nastao višesatnio zastoj i cirkus. A i nikome se nigdje žurilo nije. Pohiti polako premisa. Mahalaši ulaznice naplaćivali.

U tom kontra taksiju Baška baŠa  sa nekom starkom. Jasna Vuk se znala , i začudo skoro njegovo godište bila. Ma , nije ona starka . U cvijetu je mladosti. Ima nekih dobrih , uzbibanih preko dvije banke , koju kuku pride. U ovo slučaju se kod njega zaista desilo ono čuveno zinul vuk.

Baška BaŠa  postavio limit . Do dvadeset osme ima da fura sa deset ,  petnest, dvadeset godina starijim. Ne m're ga glava zaboljeti. Kad uleti u treću deceniju, smanjivati razliku: devetnaest, osamnaest… Unatraške odbrojavanje i ispaljivanje.

Šaćir Šok mudro zaključuje:

-Svi putevi vode u Mojsijevu obećenu zemlju. Sad mi je jasno od koga su stari rimljani čopili svoju izreku : svi putevi vode u Rim.

Na vratima Mojsije stoji. On nikoga ne frštulji,  jer se niko ne obazire na njega. Samo upadaju ko tatari, a poneko ko padobranac. Zapravo još uvijek niko nije padobranom  ulećeo , ali nikad se ne zna , kukala mu majke.

Zaustavlja Dobrog, izvinjava se Ljiljani , vodi ga ustranu pred kapidžik ispred Pavičićkine kuće.

-Ko ti je reko da je kod mene ko fol akšamluk?

-Šaćir Šok.

-Oklen on zna?

-Niko konkretno – kaže čaršija bruji.

-Ma nije važno, imamo problem.

-Koji?

-Deba opet zakuho sa Frkom.

-Ko mu kriv, sam pao pa se ubio.

-O čemu ti to?

-O Slovenki.

-Kakva te sad Slovenka spopala?

-Ona Ditka.

-Koja Ditka?

-Šalim se odakle Debi šenkrat plaho Slovenka?

-Natakarim Slovenke.

-I Deba je.

-Ti se opet šališ.

-Jok, ti se šališ.

-Pusti šalu, vrag je odnio.

-Koga vrag odnio – šalu ili Slovenku?

-Frka i Deba se zakačili oko centifolije.

-Pa šta ima veze, nije im prvine. Mogu se oni kad im je ćeif zakaćiti i oko komarca .

-Kakav te sada komarac fištio?

-Nikakav, ja to onako ko primjer…

-E , jesi mi pametan, ko da si ilmija posto.

-Pametan, nepametan ima ta centifolia , oko nje se ne valja kačiti. Niko neće biti u pravu.

-Eto vidiš , tu je belaj. On kaže da je to ruža sa sto lista . Ona tvrdi da je to nemoguće , već da svaka ruža uvijek ima  sto jedan ili devedeset devet lista ili koji manje. Nikad sto.

-Oboje su u pravu. Pogotovo Frka.

-Kako blentovijo , obje blentovije  mogu biti  u pravu?

-Za centifoliju je narod , nako ofrlje  reko da ima sto lista, pa je Deba u pravu. Centifolija samo  jednom u par tisuca cvjetova ima sto lista, pa je i Frka u pravu. A ona je pogotovo u pravu jer je žensko. 

-Sad  ga ti nagrdi, ja mislio da ćeš pomoći. Hajd sad upadaj i ni jedne o centifoliji.

-Jakako ni jedne, kako ti kažeš… – ono kad bi se zezali , u sebi dodaje Dobri.

Uleću usred Hercine filozofije:

-…  nisam lud ništa poklanjati jer slijedi  belenzuke na ruke , bukagije na noge.

Baška baŠa se nadovezuje i šapće novoj na uho na vas glas, tako tiho da se u čeršiji ljudi okreću i pitaju ko to kuiše:

-Poklanjam ti ružu za jedan dan, ljubav za uvijek kaže Prever.

Deba čuo da je poetika zarazna , pa  će ulizivački Frki :

-Poklanjam ti zlatni ljiljan na jedan sahat, pa ći ti pokloniti drugi – bijeli za drugi sahat i tako dvadeset četiri ljiljana  obdan ili obnoć kako voliš. Nema tu život nikakve veze. Ako proživiš čitav život najebo si. Ili te herc bubne ili te Frka đugumom zvizne, na isto mu dođe. A, ako  kojim slučajem  , ne doživiš da te hercika ili Frka džugumom hekne , opet si najebo. Ili te štagod satare, ili rikneš, il’ crkneš , il’ krepaš na  bigajri hak.

U prolazu se moro i Dobri upetljati.

-Cvijeće nije da se bere,a ljubav je da se daruje.

Oma je konkretan:

-Natakariš cvijeće, hoćel’ ta meza.

Lenji :

-Ah, cvijeće…aha.

Mojsije, još uvijek stojećki:

-Vas peterica bilmeza ni je'ne, a ti Dobri za neku dlaku prođe. Cvijeće ne gazi, ne beri i ne trgaj. To je prva i jedina zapovijed u ovom đardinu. Ostalo vam na volju. Cvjet  je Božji stvor. Sa cvijećem treba polako, pažljivo  i nježno i samo mirisati i udisati isto ko ja  sa harmonikom il'ženom , pardon Zlatom. Lijek je to. Nema veze ako se ponekad ušćuje. Na vrućini svaki se cvjetak ušćuje.

Smjestiše se  napokon. Mojsije kod Zlate, Dobri do Ljilje.

Ne da Mojsije , ni da se dira,  ni  da se cvjetić bere.

-To ti je ko insana ili hajvana ubit. Cvijeće ti je bolan,  Božije stvorenje; diše, raste, ljubav i mržnju osjeća, plače kad ga trgaš i kad se rađa,  i umire.

– Kako bolan plače, kad si vidio da cvijet plače.- Moro Deba kontrirat.

-A šta je rosa  , bilmezu blesavi  , nego cvijetne suze .

Deba je danas šenkrat plaho dumo. Cijelu prošlu veče eno kiselico i  filter šezdeset in sto  žmario sa njakom Slovenkom . Džabe  mu ona govorila da je Ditka. Bojo se ime joj pomenut, jer mu može, jasno i naopako bilo, pred Frkom izlećet i eto belaja. Ako kaže Slovenka  mi rekla to i to, ili radila mi to i to , to mu dođe nešto neodređeno . Ditka  mrzila alkohol, kaže skup i trošak, a kiselica podiže zdravlja. U neku ruku se Deba obradovo i uzvratio joj:

-Ja bih volio da si ti radernska tri srca.

-Zašto moj mili Mujo? Njoj svaki Bosanac bio Mujo , još od kada je čula onu bajku o carici  Mariji Tereziji i Muji.

-Začepija bi te da ne lapi’ . Minimum tri puta pride.

I sada se vi ibretite što je Deba u veliko halu. Ditka održala svježinu , nije izlapila i cvrkučući , žalosna joj majka , se vrnula u domaju.

Deba klima glavom i konte jebote zdravlja ako nema brizli ili bijelih bubrega i oka rakije. Ona imala sedaminpedeset ali ga Deba  bacio i kupio joj šezdeset in sto. Bojao se; mogu  Ditka i  Frka nekako sa kutijama stupit u neku telepatsku vezu  i ode mu glava. Ženske su to , haman vještice. I Frka pušila isto, ko i Ditka. Pedesetsedmicu –  da se zna. Sve se dobro završilo, više puta nego što je to Ditka očekivala. Kad je otišla obećala se javiti ha, stigne. Nije.

Uhapsili je Slovenci ha se se vratila. Slovenkama  bilo zabranjeno sa drugim narodima se mješat, zato su izmislili svoj govor da ih niko živ ne razumije i da se podvajanje međ jugovićima vrši. Ipak Ditka svako ljeto: sedam dana kod Deba, mjesec dva u  Prevzgojni Dom Radeče. Kaže – isplati se.

Radeče ništa ne pomaže. Ona kod Debe naučila i brizle i bijele bubrege specijale  praviti i sama ih biberiti in se radeče nabijati . Ne može Deba na dvije strane biberiti. Plašio se on đuguma,  iako mu je   Frka davno poslije ovih bubrega,  a  prije onih dala nogu . Poslije  ovih brizli , a i poslije onih brizli nema više. Jasna računica. Hoće se reći šenkrat plaho brzo nasudjelovanje u razdvojbi, jerbo štreka po život  navarno. Ili u najkraćem mogućem prevodu neko će skroz naskroz najebati.

Onda se Slovenci dosjetili; smjestili Ditku u Javni zavod psihijatrijska bolnišica Vojnik, odil neizlečilnih i podvrgli je elektro terapeutkin lobotomov  tretmanov. Opit uspio, Ditka podlegla. Javila Debi Mojca  Grličić, koja je kasnije radila kod neke Hassine firme; jedini preživjeli član elektrošokerske grupe nazvane kodnim imenom Bosanac.

Debi se  Mojca svidjela pa je Omi proturio. Njemu žao Ditke bilo, pa  nije  htio da joj drugaricu munta. Ali je tako  uviđavan bio i mazno Mojcinu tovarišicu Alemku. Ove se poslije prisjedinavanja u mahalama nisu smjele kući vraćat i sada u Njemčiji žive.

-Evo , da sada imam harmoniku zasviro bi bolero, grlice naše bi zaplesale , velove izmješale i cvijeće bi rasplakale garant. Ne iz ljubomore, cvijeće nikad nije ljubomorno na cvijeće.Ne može se čovjek nauživat  koliko to ljepote u cvijeću i ženama ima. –  kuka Mojsije.

Htjela mu Zlata novi ramunjik kupiti , kaže uštedila. Zna Mojsije , kako neće čifutka znati uštedjeti,kad on sve finansira. Samo on, jedini od čifa nikad ništa da uštedi. Kako će ba uštediti. Majka i otac su mu čifuti s dna kace, on nije. On je ortodoksni  mahalaš. Nisu to čista posla. Kad si ti ba vidio da je i jedan komunistički mahalaš cvonjka uštedio. Ne da ni komunist, ni socijalizam mahali disati. Svaki penezi iz usta joj otimaju.

Ne mere nova harmonika ni za živu glavu. Grehota lovu bacat. Čim bi se Deba pojavio na vrata, ja bi se na ovi  jedan resto  od onih blizanaca popeo i sa vrha harmoniku hekno.

-Nemoj tako Mojsije, mili moj ,grehota harmonike bacati a i skupa je.

-A nije ti grehota što ja mogu heknut sa jablana i vratom na pravdi boga zakovrnuti, na to ne pomiišljaš. Šta će ti sto harmonika kad mene nemaš? Nije muzika i sevdah  u harmonici, u meni je bona. I kad me oni jame,  nema ti pomoći.

Deba se presamitio dvije ga brige more: Ditka i  centifolija sa jedne bande, Frka sa druge strane. Vidi se da je na mukama , ko da ga gnojavi zub boli. A zub ga ne boli, nego nešto nalik na nezrelu savjest , jer nije rođen sa tim zubom koji ga ne boli. Baksuz pa to ti je. Rođen sa zubovima koji ga bole i ne bole. Frka ga fata što ga Frka očima  strelja.

A Dobri onako ko usput:

-Čujem neki problemi sa slovenačkim centifolijama. Nešto ti Frka spočitava.

Namah ublijedi Deba , ko tek zagašeni kreč u sepričkoj jami. Naoštrena Frka odmah napada, sva je u pokretu, ko da đugum traži.

-Kakve te slovenačke centifolije spopale? O našim se sarajevskim , baštenskim centifooolijama radi. Ni jedna sto lista nema.

Usta Frka i i ubra jednu bijelu ružu. Za njom Deba ubra šarenu. Zlata ne mogaše odoljeti pa i ona ubra rubinovu. Zna –  neće joj to dobro kod Mojsija biti primljeno. Već je  fulila sa penjanjem na jablan. Ali nije mogla odoljet. Kod Mojsija tri žuta i kazna. Njene misli , ko da  podstreknuše  Jelu Lelu Jelenu da ubere plavu. Ostale ženske se digoše da i one beru đule. Svaka boju i mirise po svom srcu brala.

Odjednom pištolj zapuca: Daga ,daga i daga. Ko da je neko kamene ploče na kaldrmu baco, jenu po jenu. To Mojsije red uspostavlja.

-Stoj . Ni makac . Pucaću. Što dalje od ruža.

Samo što to reče mrtva vrana na ruže pade. Pala sa  trista,  jal tri tisuće fita.

Lenji progovori:

-Nikako nije dobro. Mrtva vrana po ružama na smrt miriše.

Oma ga kori:

-Šta se petljaš u moj posao . Ne na smrt, već na mnogo smrti, na pokolj miriše.

Kako god uzmeš pogodila obojica, jal na kratke – jal na duge staze.

Neovisno o incidentu Dobri nije svoju misiju završio. Ali on je Dobri pa brata u pomoć pogledom vabi.

Baška Baša se glasa:

-Naj’ ti je bolje, da svi po jednu centifoliju uberemo i brojimo.

Kakav pištolj kakvi bakrači. Svi ubraše po ružu , samo Frka  našla sto lista ali ne prijavi. Deba izbrojo sto jedan list, konto jedan maknut, ali ga Mojsije strelja pogledom, ne može opepelit. Ostali  nabrojaše devedeset osam ili devedeset devet maksimum.

Mojsije i Dobri nisu brali , a ni Ljilja. Ona već imala znanje. A i Dobri je skonto. Nije to ni Lilja , nego ljubomorna Vesna se preobukla u Ljilju. Nalik joj  ko rahmetli dajđinci  iz jatagan male.

Kaže Deba:

-Danas sam se džaba istrošio nekih šezdeset in sto dinarjev pa sam šenkrat plaho u minusu. Nakupovo se ovih ruža , što se oko njih ja i Frka frkišemo.

-Biće kačenja još više ako mi ne objasniš zakaj i od kaj  ti tovariš po slovenski.

-Ma znaš ti bona Dobrog, čim progovori meni mozak smota. Eto od kada pomenu slovenske centrifolije,  meni se u mozgu vrti pepel in kri.

-Kakav ti pepeo i krv mozak popio?

-Ma ima tamo jedna Ditka prelijepa i krhka, haman ti. Ja je sinoć naganjivo, ono ko u snu, ono  čeljade koje se takvo zvalo, i sve tvoje ime pominjao. Ne mogu ja bez tebe,  ni kad sanjam , ni kad Ditku tabam, ono u snu, mila moja.

-E sam mi je lakše. I ti si mi muštra za neke Ditke , da se insan zavali od šege.

-Jes vala dobro kažeš, ne daš čovjeku ni da slaže. I ja se zavaljivo.

Lenji:

-Ih , ti i ruže.Kome si  to  ti matere pojklanjo ruže. Nisi valjda Ditki?

-Nisam bolan nikom, nisam frajer bacat pare. Nego hoću Frki da dokažem da san u pravu , a skoro nikad nisan. Kupovo i provjeravo , list po list, cvijet po cvijet, za pedest kinti pedeset ruža i ni jedna nema sto lati. Jedna ba devedeset osam, jedna sto jednu, mnogo njih devedeset devet, ostale mnogo manje. Ko da su se dogovorile da me takare, jebo ih pas.

Jedna imala sedaminpedeset lista. Ta najtanja  , ko neki levat ispala. Nju sam više puta obrnu nekako mi najlakša bila, prava Ditka, in mi na Frku ličil. Više ne kupih ni jedne, pa nek bude kako treba biti, nek je Frka u pravu i živa i zdrava. Ali neće proći, ove noći nikako.

-Šta bi sa ružama?

-Kako šta bi? Ništa , eto šta bi. Kako će šta biti,  kad sam ih list po list očerupo, ko Herco čurku za Božić ili Jelu Lelu Jelenu za dežene, kad mislimo da  poeziju piše i sa konzilija odsustvuje.

-Joj , majko moja . levata. On pare baco , a nije pokupio listove i majci odnio da opravi jal slatko, jal hošaf  neki ili parfem ako je vičnija. A i bašte u Nećka  pune ruža i kadifica. Sve džabaluk. Od Mojsija posudiš bateriju, jer se to noću bez svjedoka radi  i trgaš  i  brojiš dok ne nađeš stotku ili hiljadarku.

-Što jel’  to ima i neka ruža sa milju listova?

-Nema,ja to onako radi poetike. A šta znaš možda neko izgubio lovu. Čuo ja, neko izgubio nekoliko milja dinara,  dok je takario  onu novu starku. Nije ovu najnoviju, nego onu prije nje. Ne mre ih čovjek pobrojati.

-Nataslačila te poetika blesavog kad Baška baŠu pred novom ljepotom prodaješ. A i jesam hablečina, pored tolikih džab džabe kadifica i đula,  ja  gengu zalud sprco. Nećemo više tako, smisliću nešto. Samo mi nije jasno kakve sad veze imaju centifolije i kadunice.

I smislio je Deba šta će. Ali prije toga se moro Mojsije pokazati.

-Imaju, kako nemaju, ali i nemaju. Eno Nećkova ti bašta primjer, dobro zapazio Lenji.

-Ne anlaišem te ništa i zašto i tebe, ta Nećkova bašta spopal. Kakve veza ona i sa čim ima.

-Nikakve konju, samo kažem kod Nećka ima kadunica. Ništa više ,samo to kažem

-Nemoj me  zajebavati k'o harmoniku ili Zlatu, reci mi molim te.

Lenji se cereka,sve je loj.

Dobri će po običaju miroljubivo, kompromisno:

-Mojsije slaži mu nešto, povjerovat će. Ovako neće prestati kumiti vas cijelu noć.

-Čuj laži mu. Nisam ni ja vesla siso. Mojsije hajd'reci mi , molim te.

-Dobro,evo ovako: kod Nećka ima kadifica, kod mene đula ima, a kod Živanovića bulbul pjeva.

-Kakve sad to veze sa centifolijama ima.

-Nikakve ja te samo obavještavam da kod Nećka  kadifica ima, kod mene ruža, a kod Živanovića slavuj pjeva.

-Ja mislim da ti mene taslačiš. Za kadifice i centifolije mogu ti  vjerovati, ali za bulbula nikako.

-Kako hoćeš, ja bih provjerio da sam na tvom mjestu. Ili ako si ahmak od pameti o'šo bi kod Živana da ti pokaže slavuja. Ne da će zapjevati,  nego će živahno zacvrkutati ko slavuj.

Živan do nas živio ,šeret bio, ženskast smijeh imo,  iako peder bio nije, sve cvrkuto. Normalno život ga pazio i mazio. A bome i on njega. Dan dva poslije komšiluk pričo kako se Živan po sata grohotom smijo , crvkučući ko bulbul.

Ono što je bitnije uslijedilo je slijedeću  veče. Neko Nečku, Živanoviću i Mojsiju sve đule i kadifice počupao. I to lat po lat. A od bulbula ni traga. U svakoj bašti lati na hrpu skupio i dobro uvaljao. Otisak dva tijela drito  ostavljen. Mora da se radilo cijelu noć i to najmanje dva insana. Najprije će biti jedna insnka i jedan insan.

Ljutnje nije bilo. Ono ko fol. Ni za đule , ni za propuštene takarli noći. Vrijeme će pokazati svoje.