Štorija o capinu

Zove neki dan Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili derdana prisnila. Ne zna ti više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom neka , kad je on od Mojsija milju nekom nabrajalicom zaradio.

Eh,  taki mu akšamluci fale.

Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni ,najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena.

Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer štep mašine, mi naum ne pada.

Ti što si po meni vezo, vezo si. Jas da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.

Daj , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.

Za tri minuta eto i Herco :

– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.

Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoćiali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.

Lenji samo jecaj kroz slušalicu :

– Brizle.

Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.

Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se razneženo smješe; bijahu to vremena.

Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.

Najljubaznije molimo papake, krakane i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoju , nek u nju blenu. Spala i knjiga na pašaluk. Sve nihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.

Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.

Kad Deba progovori onad znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat djelomično citirati:

Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako. O tome ću barem još jednu disertaciju napisati.

Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest, ponekad. Taj je geolozima dobar, a oni se samo kamenjem bave. Nije im ovdje mjesto iako vas život nešto buše. To što rde rade daleko od ženskog insana.

Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti.

Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan je. Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta začas se polomi. Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.

Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti ,jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.

A metalni ne valja i treba ga baciti; ako zapadne kiša može insanuna munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.

Najbolji je onaj capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. To se traži joj , mamo mamice.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam,ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosi. Jel hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.

Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogiro, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset čertri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.

Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši

-Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.

Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.

-Jesi siguran sto posto za toj besjedu o capinu.

-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.

-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može.

Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.

Neki će drugi neće ćeprekat il nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale sa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lalo njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.

Neće im otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.

Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta šta on podrazumjevaje kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.

Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.

Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.

Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikanto papričice umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi našto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…

(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)

-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.

Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko vrhnovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.

Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.

Grlica jedna što se tren prije  na trn srce svoje nabola,  da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:

– Mito bekrijo

ili

Jutros mi je ruža procvjetam.

Može bilo koja iz spomenara  srcu .

 

Oni jašu a Mojsije harmonike baca / Epizoda Deba i Njegoš i muhabet o bjelavskim mahalašima

Malo one poslije one noći , Dobri joj objašnjavo konzilijum.

Malo ga mazno, jednu – dvije više od one uibiičajene dvije tri ,više od sreće, malo ga ja, Luca i moje lucice ošamutile, a i nešto mu se u srcu stislo i otvorilo ga , ne može ga stišati,već ono progovara :

-Dobri su oni i uglavnom fini , ali ludi ko struja. Sto gradi svaki u blentari ima, poneki i više. Ne zna se kjoji je luđi  i huđi, i mrtviji. Ni za koga , osim za sebe i svoje dragane ne mare.  Pusti ih, prođi ih se i ne barkći ; to nikako, jazuk je .Il'je belaj ili noga trans , al’ je zijan garant.

Svi ih se odrekli i iznevjerili , još od djetinjstva ulici i samoći prepustili.Tak'a vremena bila.Takve im i druge, sa njima postale, poneka i prije,a poneka i nije.

Očevi i matere kažu borba za opstanak. Evolucija i socijalizam zlatne kašike traži. Treba irgetiti. I nema više ženama po minderlucima plaziti i kafu ispijati,sistem olajavati.

Iznevjerilo ih i obdanište u koje nisu išli.Ono kaže nisu nam za vas plaćali.Škole ih se odricale ,jer za njih još pismene nisu izumili.Voljeli oni havu ,k'o da su luften proleteri ili seljaci bezemljaši,a ne rođena gospoda.

Od djetinjih dana mahala im i đardini Bjelavski  kuće spasa bila. Dom iz kojeg su nasumice letjeli i izletali.I opet  letjeli, čini se ko muhe bez glave, neki od dna do vrha. Jedan pokušao obratno , od vrha ka dnu i taj nije  nigdje prispio.Oni se sa gravitacijom od tog dana nisu više zajebavali.

Osim Debe.On je volio da u snu leti ,jer je znao da će svakako heknuti.  Let bi počinjao pri dnu Bjelava.Tamo gdje se u nju ulivaju boje Romana Petrovića. Zatrčao bi se.U početku lagano,pa malo dodavao gas i kad bi stigo do Čekalaše bio bi u punom uzgonu da počne let sa Vrha Džidžikovca.

Ne znamo zašto je let uvijek započinjao sa dna Bjelava i vrha Džidžikovca,mada tu ima neke mahalske ali  kajakovske simbolike.Bjelave su vam jedan brežuljak.Dno svakog bražuljka je i mirisavo i tužno.Mirisavo jer odiše krasotom i čarima.Tužno je ako samo korak više napraviš,ti ga napuštaš i ko zna da li ćeš mu se ikad vratiti ili zateći u istom raspoloženju u kojeg si ga ostavio.

Joj,mamo mamice.Sve se vrti oko toga.I u dobru i u zlu,konta Deba.

A Džidžikovac koji je u samom dnu brežuljka,ma kako se on zvao,Debu uvijek podsjećao na njemu najdražu igru džidži-midži. Uvijek bi mu srce zatreperilo ko ženski crvuljak u grlu, prije krika joj mamo mamice.Koliko mi znamo postoji samo jednan crvuljak za glasanje, Deba samo strogo klimata glavom i kaže:

-Pitajte Omu,on će vam reći šta liči na lići piklić u grlu.Nije za džab-džaba, od Mojsija posuđivo avlijsku bateriju i razgledo anamo onu.

Džidži midži je ona zimska igra. Za Debu nije postojalo ni vremensko ,ni prstorno ograničenje.On se liguro,odnosno džidži-midžiro vas cijele godine,u bilo koje doba dana i noći i bilo kojeg stađuna.

Isprva bi  bio malo nesiguran. U  tom letu ima toliko bezvremenog i poetskog ,da bi sav strah nestao.Uvijek mu bilo žao što niko sa njim ne leti. Njihova izvlakuša je  ono čuveno:

-Odakle nam vrijeme ,frajeru.

Istina  je bila ,da su se bojali , da će ih Deba u nečemu i nekako natakariti.Nema veze što je to san.Kod Debe su san i java imali isti tretman.Kad su s njim,  oni nisu nikad bili načisto ,da li je to san ili zbilja.Tako da su im dani i životi  proletjali u bunilu.Nisu bili ni za ovaj,jaš manje za onaj dunjaluk.

Dok lebdi osjećaj lakoće i straha se isprepliće,ali duša se uznosi i zanos postaje sve veći.Letač postaje poeta, koji poje divotama koje vidi i srce mu raste i raste. Naraste toliko da insan postane pretežak k'o stećak  i samo hekne.

Razbije se  Deba svaki put ko Mojsijeva harmonika, kad je sa Jekavca baci.Deba nikad nije krivio naraslo srce za pad.Njemu je srce bilo zaleđeno i nije moglo rasti.Njemu bi se uvijek neki insan pristavio i skreno mu pažnju sa leta.Jednom ga onaj hadum natakario.

Svaka noć  Debina savjest navrati pa odleprša , tužna i zamišljena .Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli pritišće ovaj svijet.Ne može se to više podnijeti.Ljudi zaboravljaju da je Plava planeta nakrhkija  zvjezdica u Univerzumu.I jedinstvena ,kao i svaka druga.

Bilo je veče kada se Frka skršila.

Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana šapuće da usnulu djecu na ljuljašci ne probudi.

Deba  se naslonio na krvavi dovratak , usnio utvrdo i  sanja.

Lagan je ko perce, i još lakši. Nadvio se nad Bjelavama ko kobac i gleda koke kako guzovima landaraju,grudi im se uzbibale,kosa zalepršala,jure na posao.Neke vala i sa posla.Kako koja i kako kojeg.

I tako leti on  ,došo do na po Điđikovca ,pred kapiju Velikog parka. Ustremio se na jednu plahu kokaru, bogdica mu fali da je spiči i  jami .Pomišlja ,samo što ne leti perje, kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:

-Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.

Deba konta ,otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli , još od vakta kad ga je ovi  istraživa,a nije mu mogo dohakati.Ni rodu njegovom.

A on, evo dva vijeka poslije,leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo ili po puno takari, što onaj jado nije znao ni umio. Nikad onu stvar probo nije, a ni okusio. Kod njega žene, u onom vaktu tuknule, nisu se podugo kupale.Ali nije zbog toga.Malo stisneš nos i tuti-fruti.Debin recept.Njegoša nisu interesovale žene.Hadum bio.

Jedna baba Vidna ,Baška Bašinih otaca pralja i izmećarka , pod stare išla na Ribnicu prtljačom mlatit haljinke, a bome i ponjave. Mlati i olajava, a nebo kažnjava. Jedan krš joj se izmakne ispod nogu i ona zarovi u plićak na leđa i poče zapomagati; kuku lele poturčih se. Nisam se u životu okupala i sada pred smrt da postanem muslimanka. Joj jadi moji, kuku meni ljudi pomagajte. Zov'te popu da mi pomast da.

Jedna Lepava Mušović, ništa u rodu bosanskim Mušovićima, otišla u ameriku na turneju. Tamo naglo zahladilo, zove Lepu zabrinuta majka rano jedne subotu ujutro. -Ćero nemoj da bi se ku'pala u ovi mrzli vakat. Lepa joj odgovor šilje: -Neću majko ,nisam luda. Će se kupam u drugu surbotu. Ovo objavljeno u minimaxu. Ima ljudi i neljudi,Tako je uvije bilo.I majki i nemajki.I očeva i neočeva.Takav je svijet.

Deba se osvrno na Njegoša. Zaboravio da sanja i namah zaboravio da leti.Normalno , kazna za glupost je jedno bolno  hek o asfalt. Zaboljelo ga heknuće kod da ga valjak gazi..

Ono o suRboti ćemo  namah,malo pošljen,dok ispratimo ono Debino hek. Mučko i ničim izazvano hek. Mislimo da je tu  djelovala čista ljubomora .

O tome kako je Deba Hekno i šta je bilo poslije ćemo neki drugi put.Otegnuta priča i  Deba samo što  nije otegnuo papke.

Deba malo zašo u godine , pa razmišlja da ništa nije kao prije.Evo moro se dogovoriti sa Mikom,da se takar mere desiti samo danima u mojima obitava slovo r .Ono  fonetički „er“, Debi je sada bilo  sasvim bez smisla.Sa er se završava riječ Lipcaner,što je  on ko biva posto. Jer tri puta hevtično nije kakav takar za njega .Nekad bio.Danas,šta je tu je.

Eh ,nekada. Sa er počinje ergela. On pastuh Lipicaner,jedan jedini. A pun i ubitačan ko ergela pastuha.Joj,šta se tada moglo…I dok mu   kroz blentoviju proljeću iskre nekadašnjih džidži- midži đardina ,on osjeti da buja i zove Mirjanu:

-Dušo jel danas suRbota.

-Jeste ,Lipcanere moj Lipicanerski. Čak mislim da je suRRRRRbota.Sutra će biti nedRRRRRelja,pa ponedeRRRRRljak.Pa onda idu naši dani,pa petRRRRRak i opet suRRRRRbota.Sve dok nam se ne zamanta.Nego hajmo to sve dušo obaviti i zakukuljiti u današnju surrrbotu.Ko zna šta može sutra biti.Mo'š ti jal slučajno ,jal namjerno roštilj razbaciti, pa ti se anamo onaj na njega nalaktiti i eto belajaod crknuća-

Ne ulazimo mu detaljisanja koliko se rRRRRazbijanja desilo i roštilja na bacilo.To je već intima.A intima je svetinja.

Deba bi zaboravio da leti i razbio bi se toliko  bi  ga bol u bubrezima svaki put probudio.I boli ga toliko ,da neizostavno  mora ne pješačku turu, pjevcu vodu pustit.Ali to nije kolonjska,već krvava rijeka bubrežnih kamenaca pokupljenih sa džidžikovačke kaldrme.Moro jadnik uvijek na zdravo nešto operisati.Jednom slijepo crijevo,drugi put papilome lingve.Jedanom sam sebi pokušo uraditi carski rez,ali nije uspio.Morali mu jetru,ni krivu ni dužnu sa dvadeset devet,plus jedan šav krupnim štepom štiklati.

Ali čestiti su, samo jednom nisu bili i ograjisali za čitav život. Niko te ne može kazniti ko čovjek sam sebe. A nebo samo prihvati kaznu, inače najčešće oprašta. Šta će , pred svršen ga čin ljudi ostavljaju. Kaže kad ti tako hoćeš, neka ti bude, mi želje ispunjevamo. Samo odredimo  budi i ono bude.

Nikad  tuđe, to nisu naučili i ne umiju, ali ljubama sve što imaju poklanjaju. One tuđe samo  uslovno prihvataju, ako im se neka djeva samo pokloni ili da ih neka ažbaha ugnjetava. Uglavnom bježe od  deverli veza ; belajli je to. A i pogano je.

 I sebe i svaki djelić sebe , još ljubav, muziku i snove pride poklanjaju svakoj ljepoti koju susretaju..

Znam mnogo će ženskinjama zlo učiniti, kasnije za godinu, dvije tri.Ništa namjerno tako to biva.Jedan blento od njih ima izreku i opravdanje:

-Dvoje se jednom nađe pa se onda ne nađe.

Nema tu neke pameti,ali to je sva filozofija svake prave ljubavi.Osim onih koje nisu prave. One koje nisu prave vremenom će postati,pa će zaboljeti.

Neke će se žene pohasiti  pa će otići. Te nagrabuse.

One druge krhkije nježnije i ljubeznije ostanu dok ih oni ili  ponos ne otjeraju, ali i one ne prođu najbolje.  

Ne otjeraju ih oni, nego se odjednom u sebe povuku k'o da im je neka nešto učinila, uglavnom i jeste. Namjerno ili nenamjerno.

Ali ih povrijede da zaboli do neba. Te još lošije prođu.

Misliš isto su prošle. Nisi u pravu. One  koje su se pohasile  samo su život   primirisale. Nisu nauk do kraja naučile. Ne znaju šta dalje pa ili propadnu i usidjelice postanu ili se za bezveznjakovića injženjera ili pravnika udaju. Čitav život prožive , djecu izrode, a da ne znaju rašta su se rodile.

One koje su otjerali sa sobom tugu i bol ponesu. I ljubav mnogo ljubavi. I snova, mnogo snova, muzike, anterija i velova.

To je toliko bogatstva ,da se ta sehara za života ne može potrošiti. Jedan dan tuga i bol, dva dana peri i trljaj, ribaj rane. Pa opet ljubav i muzika, pa peri i ribaj, ne možeš ni uprljati ni oprati. Sve sjajno i blještavo i nepreglednom ljubavlju posuto.  .

Oni su mislili da sinonim znači sinulo onim.I toga se držali.Za sve pojmove su imali svoje inačice.

Riječi poput prostitutka nisu postojala u njihovom riječniku;naime isuviše su voljeli i poštovali žene.Obično su govorili da su to zalutale ovce ili sirotice koje koru hljeba tijelom prose.

Nećemo griješiti dušu,bilo je i onih koje su manje poštovali,ali su bez izuzetka sve voljeli.

Nasuprot tome riječi – odrednice kao:političar, papak, šupak, krkan, pederčina, homić, hablečina, šlepađija ,papa,fratar m reis , hodža, pop , bitno su odredili njihov odnos prema muškarcima.Te riječi se nisu smjele izgovarati. Jazuk! Ako ih izgovoriš isto ko da si zle sihire na asvalt, među časne ljude zvekno.

Očito je da nisu voljeli muškarce, zbog toga se možda javila pomisao da nemaju ništa zajdeničko sa njima,osim ako moraju sa očevima. Ili sa braćom.Samo su Mojsije i Dobri imali braću.Ostali su bili jedinci u muškom rodu  i svaki je imao sestru.One su bile princeze a oni mahalaši.

Neke su muškarce tolerisali,uglavnom po obiteljskim vezama:ponajviše sebe: Ali voljeli ne, to nisu nikako. Smatrali su da muški svijet nosi svo zlo ovoga svijeta i pederluk . Sasvim logično.

A oni su samo željeli da žive u miru , da ih puste na miru , i da uživaju u blagodatima koje život nudi.

Pošto su im samo muškarci stajali na putu ka tim htjenjima,onda je i sasvim shvatljiv njihov odnos prema karakterizaciji muškog svijeta, koji čini zlo i smutnje.

Taj svijet zla su ignorisali i odbacivali.

Bili su anarhisti.Učinili bi sve da unište svaki nečudoredni muški ego, koji im je stajao na putu;naravno svaki osim svoga.Ali ponekad bi sami sebe potkačili.To im bio glavni cirkus. Da su bili pametni nabavili bi cirkusko platno,dva tri roštilja,koju gajbu piva ,jednu gajbu kurvoazije ,minimum petnaest godina star,natandarili  bi Lenjog na vrata,i cirkus bi mogao početi cirkuzati.

Ali nisu.Inače bi postali očevi onog humora sa nogu.A upravo to ih je odbacilo od cirkusa. Ništa nisu voljeli raditi stoječki.Čak ni sjedečki.Samo su gledali da se prihvate kakvog minderluika ,šilteta , dušeka ili jastuka.Kad se zašiltetiš ili zajastučiš,ne treba ti ništa više. Joj meraka,ljudi dobri. I rahatluku nigdje kraja nema.

Smatrali su da je vika i galama znak slabog odgoja, neuravnoteženosti, neobuzdane naravi i ludila. Zato su svoja šilteta i jastuke uvijek sa sobom nosili.Iako su svi  stanovali u krugu od cirka ba. pedeset metara polumjera , nikad nisu grupno išli u đardine svoje , ka đardinkama svojim.To se nekad zvalo okole kere pa na mala vrata.Oliti diskrecija.

Sada toga nema.Hajvan ti ,drito , natovari žensku na leđa da čitav svijet vidi da frajer  komad ima. Žvalji se i bali k'o vo u preživanju  ili doga u javnom zelenilu na istresanju gazdine kulture.To se uvijek zvalo neodgoj.

Tragali su za nečim.Da  ih je neko pitao šta traže,oni kao  ne bi znali odgovor. Samo bi Lenji i Deba mogli odgovoriti. Jes,kad bi bili levati.Lenji bi samo rekao; A-a-a  pa vi kontajte šta je to. Deba bi se prije hekno nožekanom i bajunetom posrid jetre,prije nego što bi išta lanuo.

A kada budu  zaista  saznali koja im daska fali, i šta traže,  biće kasno za njih.Eno i Mara Daskara čitav život daske tegari i preslaže i još uvijek ne zna koja joj daska fali i šta ispod njih traži. I niko se ne piza kako to Mara gatara sebi nikad ne izugata sudbu.

Ali  sve u svemu biće  jako zadovoljni i ispašće dobro.Osim jednom ili dva-tri puta.Onaj drugi put će se svi đematile natakariti,ali ti sada o tom ne smijem pričati.A ni brige te.

Shvtaju oni,svojim ganglijama,koje ih kao strujno kolo, kanališu samo u jednom pravcu da je život uprkos svemu ,samo jedan i veoma lijep.Samo ga drugi ,muškarci napose,učinkovito kvare, ugrožavaju i uništavaju.

Politika je ono najprljavije,najodvratnije,najnemoralnije što se čovjeku može desiti.Oni su to znali i zbog toga su se nje uvijek klonili.Da je bilo ko od njih bio gutav po leđima,počešali bi ga po leđima i rekli:

-Nalet ih bilo.

Nisu se bavili filozofijom ,jer su bili filozofi ili barem propovjednici. Propovijedali su jednakost međi ljudima i ženama,posebno između njih samih i žena.

Bilo je to sasvim  logično , zato što je u njihovim postupcima bilo malo toga logičnog. Iz nelogike samo se probijala svjetlost ljubavi i onih željenih krikova.

Nikad nisu tražili uzroke bilo čega,a za posljedice ih je jednostavno bolio čošak.A i inače ih je bolio čošak za bilo šta; osim za njihove ljube ili za njih same .

Bili su čoškasti i ludi;ne samo ludi, već i opičeni i otkačeni i blesavi preko svake mjere.I još malo preko te mjere.

Ali nikad ,ama baš nikad nisu bili sjebani ili deprimirani.Osim po jednom u vaskolikom njihovom životu.Ne , to im se nije moglo pripisati.Općenito nisu ni znali šta   to znači.  .A jednostavno nisu ni imali vremena.Odakle ti vrijeme frajeru u ovim takarli stađunima.

Ponekad su bili zamišljeni. To da.

Kada bi ste ih slučajno pitali šta je to dobro u čovjeku,oni bi se samo zacrvenili,oborili pogled i šutjeli.

A onda mnogo godina kasnije,kada im niko neće ni pamtiti  lica,kada   godine prekriju buku i budu se navukle tišinu,  još uvijek će se pričati   o njihovim ludostima i ludovanjima

Blentovije će tada shvatiti  da ih je samo to i nijedno drugo pitanje moglo natjerati u crvenilo i šutnju,jer vremenom su shvatili shvatili : zašto.

Oni su bili,ne ljudi,nego ljudine,sušta dobrota,bez obzira na njihovu bahatost,nestašluke do bezobrazluka ili čak surovosti.

Ta surovost im je govorila da treba pobrisati šljam sa ulica:dilere, narkomane, lopove, ubice, silovatelje, homoseksualce, političare,religijske oligarhe, bogataške krvopije. To kiša ne može učiniti. Kako nisu bili grubijani oni će to radili na svoj način. Slaće ih u muriju uz tvoju pomoć, moja malena, a ponekad i na ortopediju bez tvoje pomoći.

Njih nikad nije intresovalo šta drugi misle o njima.Njima je bila bitna samo njihova religija.Pucao njima prsluk jesu li oni hrišćani, luteranci, protestanti, evanđelisti, metodisti , ortodoksni ili  katolici,ili pak muslimani, muhamedanci, isusovci, mojsijevci, abrahamovci, sufisti i sofisti, antisti ,kapucini, drekaci, derviši.,židovi ,cionisti, budisti, hindusi, selefije, muhađedini, pa čak i Siki, Pigmeji ili Aboriđani. Da su bili crni bilo bi im svejedno da li su Kunta Kinte ili Haile Selasije ili Muhamed Ali ili Prisli ,uz dužno izvinjenju dijelu nabrojanih,pogotovu poslijednjih.

Ipak ,niko nije mogao znati koja je njihova religija , osim da je ista i da je se oni čvrsto drže.Na sva nastojanja dobijali su se  neodređeni odgovori.

Uvijek to bilo: HUh,ili uh-uh ili uh-uh- uh ili malo različito auh.

Najlenji uh.

Najdeblji uh – uh.

Dobri  Malena ili mila moja.

Propovjednik Gr-u-uh.

Herco Joj lelo Jelo jelena.

Oma bi samo palio bateriju ispod ćebeta i pravio se da je duh.  .

Baška Baša uh,uh-uh.Ono tri puta je za sreću.

Voljeli su žene,ljubav,snove,muziku i Boga Jedinog ,Oprosnika, nadajući se oprostu. Bili su veliki grešnici.

Imena su im bila neodređena kao i oni.Takva imena roditelji  nisu davali. Rodtielji su im davali normalna malograđanska  imena.

Njih je mahala odgajala i davala im imena.I bili su sto posto nalik mahalskim imenima.Poneko je načuo njihove nadimke koji su bili sasvim obični: Dedo,Medo,Deba, Gaćo, Baša,Bleki, Frka,Zlata,Lela,Pizdunčica,Hevina,Nevina,Nina,Mina, Daskara,Nana, Baka, Caka, Koka,Gatara ,Koko, Brko, Cakan , Cakana …Neko je imao i drugo ime.Lenjog su zvali i Munja.Naravno zbog obrnute  proporcionalnosti. Debu Fićfirić zbog garda. Dedo Mojsije zbog harmonike

Kad ideš ženi ponesi bič – govorio je Niče nigdje ne nalazeći čovjeka..

Gluposti rekli bi mahalaši i zato nisu volljeli Ničea,Kafku , Sartra , Dantea, Borhesa i  njihov mrak. Nek idu živjeti sa svojim nadljudima,vatrom, miševima i žoharima.

Ženama smo uvijek nosili bukete cvijeća u mislima,ljubav u duši i sebe  na roštilju..

Kad odrastu njihovo shvatanje morala je postati veoma fleksibilno i opravdano.Kada   ih budu pitali zašto se vole švalerisati,jednostavno su odgovarali:

-To se ne može raditi sa svojom  djevojkom ili  vlastitom ženom.

Na tako čist,nevin i argumentovan,odgovor svi će zašutjeti i vidjeće im se u očima da su očarani i nekako osviješćeni tim saznanjem. Kao da će progledati novim očima.

Nije se tako činilo,ali bili su sanjari koji su svoje snove dijelili besplatno – isključivo ženama,koje su hodile njihove đardistane.

Da im Bog dušu ‘prosti za njih je Bosna kovanica anagram  riječi Božiji San.

Lokativ je izvedenica od glagola lokati.

Laksativ izvedenica od glagola laskati,

Nikad ne  drže ruke u zraku jer  to nije dobro.Nisu znali zašto,samo su znali da to nije dobro.Uostalom ,nisu ih ni mogli držati u havi.Uvijek u jednoj ruci piće,čaša li pribor za jelo,a u drugoj zna se šta već ,ako se  ne zna  naučiće se ,moja malena.Nikad nije kasno. A neki nikad ne nauče. Ko im kriv, propuste  sve životne vozove.

I eto ti ljube moja zašto su predodređeni za vječnost ili barem za epopeju.

Bajka o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti u Sarajevu Gradu čednosti – VI Poglavlje

VI Poglavlje – Taisa

Djeca , slikari i poete vole slagati mozaike. Za to su , ponekad , najprikladniji komadići stakla ili riječi . I nikad se ne ljute , ako im neka prelijepa leptirica pokloni i staklo i čaroliju. Tada , boje njihovih života i isprepleteni krugovi djetinjih radosti , bivaju uvijek na sigurnom,

Slike su kao i ruže . Mirisne i pune ljubavi. Samo slika ne može uvenuti.A ni ruža, zavisno od srca u koji se uvukla . Davno prije jedno dijete mi reče: – Ruža je ljubav, a slika nijemi svjedok vremena što izmiče, jer :  

 ” …- Ne – reče ruža – jednog dana ću uvenuti i onda će prestati da mi se dive.

    – Baš čudno – reče Mali Princ – da si ti moja ruža, ja bih te volio i tada.”

I žive u nadi: i slika i ruža, i dijete i slikar. Znaju ,Bog je Milostiv i pobrine se za sve. Jedino poeta uvijek sanja.

“Bitno je da su slike unaspraćene i van domašaja šapa slonice u staklarskoj radnji tj. na sigurnom.” – reče mi Anđeo jednom, iako istinu zna , bojažljivo sa strepnjom pita:

-“Noli turbare circulos meos” * i nadam se da jos uvijek uredno vise!?

U galeriji Galerije , u vrhu zida snova i uspomena, Et circulos , et colorum , zaštićene od neukih ,uspravne kao okamenjeni cvijetovi, ponosne i čedne kao kolekcionarka kojoj pripadaju, pomno iščekuju nježni dodir ruku suđenih.

Godine prolaze. Galerija stasava , jača i postaje svjetlosnija i umilnija , kao da joj je njeno i tvoje ime odredilo život.

Korak anđela sve rjeđe leprša uz stepenice da bi na vrhu zastala i gledala svoje krugove. A sve češće eho njenog umilnog glasa ide od okvira do okvira :

“Noli turbare circulos meos .” kao da provjerava da li krugovi i neke druge njene slike uredno vise.

Još uvijek nerazboru i umilnim snovima sklon , slikar se ponekad od srca nasmije i scene prošle priziva da kao umilni snovi plešu među slikama , sa bjelinom njene djetinje duše uz koju naviru sjećanja .













Ne znam Mila da li sam ti pričao , jer naša tri mjeseca proletješe u bunilu, ali tog ljeta kada otvorismo Galeriju bilo je šest decenija od moje prve velike boli.

Imao sam psa , bio je meden , rundav i crn .Nisam ga zvao rundavi , tako sam mu tepao . Nisam ga zvao crni , tako sam ga mazio . Zvao sam ga Medi tako sam ga volio. Pas i dječak , Medi i Crni , igra i radost . Jedno ljeto , mnogo smijeha i radovanja. Tri mjeseca sna i čudesne djetinje ljubavi . Dječaku bješe šest godina , psu četiri mjeseci .Mislili su zajedno će rasti , živjeti čitav život jednim snom.

Dođoše ljudi neuki , dođoše ljudi zli , dođoše ljudi sa plićakom uma ,dođoše ljudi sa žicom i zlom u duši ; žicu oko psa staviše , žicu oko vrata Medenog saviše , žicu oko života moje bebice zategnuše .

Zacvili štence , zacvili dječak , zacvili nebo , sve postade noć. Nije se dao Medi, nije ga dao Crni , otrgnuše se , ugrizoše dvojicu od neljudi . Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri , zvijeri djete na zemlju bacaju , treći monstrum hvata rundavo tjelešce za zadnje noge .

Diže dječakovog medenog dugara visoko u vis , najviše i Crni očajnički , nemoćno osjeti zlo se sprema , sa zemlje vrisnu :

-Joj Mama mamice !

Šućmuraste okice Medenog očajnički gledaju , cvile nevinost svoju:

-Pomozi Maleni …

Ni oči nisam zatvorio , ni Bogu Jedinom se pomolio , ni pomoć bebici pružio. Glavom Medijevom protrese ubica trotoar , prosu se nevini mozak , crvenkasto bijela masa po sivom asvaltu.

U groznici drhtulji duša djetinja zarobljena u zlokobnom zvejrinjem smjehu.

I prođe vrijeme . O'čas . Samo šezdeset kuka , A ja iz noći u noć sanjam ljepot okice Medijeve , dva nevina kristala kako očajnički gledaju , cvileć nevinost svoju:

-Pomozi Maleni!

Možda me zato zovu Bleki

U mahali su neki čudni humani običaji. Kada neko umre , kažemo :

– Mi nemamo vremena za tugu, mi ljubav slavimo.

Otuda sjeta , a ne tuga. Aha , kako ne. Ima izuzetaka. Zato se moji snovi i moje slike uvijek vraćaju u djetinjstvo , u prošlost .

To vrijeme , ta tri mjeseca kada sam ja Maksumče imao jednog medenog psa, običnog malenog psa , bosanskog torlaka , četiri mjeseca starog, vidjeh u snovima tvojih iskričavih šućmurastih očiju . Pomislih tako izgleda ljubav u djetinjim očima.

Ako se sjećaš dan za danom , tren za trenom sam zurio u tebe , bez daha , bez treptaja , u zlaćane iskrice tvojih svjetlosnih očiju . Pravdao sam se , granatama kojim su htjeli uništiti bogumilsku tvrdu glavu , ali su tek malo uspjeli dohakati sluhu i ovlaš nagrditi nogu baksuznicu..

Kažem ; bio je to veoma mali i meden pas , četiri mjeseca star, tri mjeseca igre- Mnogo vremena za ljubav. Mnogo više za tugu. Čitav jedan život tuge, zbog malene  nestašne , slatke rundave grudvice , blentovijice nalik tebi i nevinosti tvojoj. I tvojoj svjetlosti koja meni dođe na kraju mističnog tunela zvanog život.

Mila oprostićeš mi jednu digresiju ; sudba i život nikad ne rade čudne i grozne  stvari. Mi , ljudi ih radimo. Život/Usud su prelijepi i velikoduušni. Žele nam i nude ono najljepše , što mi sebi nikad ne znamo darivati . Ali…imamo (ne )sreću da smo bića koja griješe, mnogo, veoma mnogo griješe.

Malena   oprostićeš mi i drugi put. Tuga nikad ne prolazi. Persistira kao biljeg da se voljelo i živjelo.

Najveće radovanje u mom tunelu je da si ti danas sa mnom. Nisi pored mene, Ali zar je to bitno? Tri mjesece radovanja , druženje, rada , rame uz rame , osmijeh na osmijeh , djetinja ljutnja , poneka skršen ram i mnogo povjrenja i bezuslovlja , je mnogo više nego će ti bilo ko , iskreno , od srca , iz dna duše ikad pokloniti. Dostatno za jedan život vrijedan življenja.

Ta tri mjeseca sa tobom mi je znak da vrijedio je svaki moj dan poklonjen ljubavi. Znači, naučio sam se da volim onako kako je Nebu najmilostivije. Poslije tih dana poželio sam da ti mogu reći nevjesto moja , ali ne mogu jer grijeh je.

Pa recimo …

Dan je prelijep,

Ti u njemu, sveprisutna i sveobuhvatna. Ne treba sanjaru ništa više. A opet negdje u zakutcima srca , srca čudesnog , srca krvavog , živi život prelijepi dok , kiša i mraz neumitno otkucavaju krajnji sraz tunela koji se bliži kraju , a život postaje svjetlost.

I vremešni Galerist koji je , igrom prelijepog života , i poeta i slikar, bez tvog osmjeha i čarolija : ja došla , ne umije više živjeti i ponekad je tako sam i poneki tren se osjeća bespomoćno , kao stari ofucani ker, jer ponekad ni snovi ne pomažu. Ali , slike koje noću sjaje i riječi koje se zavodljivo djetinjom dušom nižu , vraćaju me u dane ljubavi , dane fizičkog postanja Galerije i ona jačom postaje.

Kao što vidiš svaki tren mog života je vodio Galeriji Bosna zemlja Božije milosti i tebi , Milosti Božijoj. Sve što se bilo kada desilo ostavilo je duboki trag i svjedočanstvo u meni. No , još nije došlo vrijeme za rezime. Treba završiti sa pričom koja je obilježila i ispreplela mnoge likove i živote.

Jedno od svjetlosnih bića koja me učvrstila u ubjeđenju da su moje slike živi odraz moje duše i moga pogleda na svijet, često obitava u mojim slikama. Zato joj , sa povjerenjem prepuštam pripovjedanje o nekim vremenima koje nikad ne tamne.

One godine kad se Dobri ženio saznah da je Nesrećnica umrla. Tada sam se malo više družila sa Frkom Frkicom , koja uopšte nije bila frkičava. Bilo je to jedna predivna , prijatna i umiljata djevojčica , najbolja koju sam ikada upoznala , a koje je plaćala i otplaćivala užasne čini drugih ljudi , učinjenih njoj.

Uvijek smo je oslovljavali sa : Ljepoto moja mila, bojeći se da joj i mi nismo, nehotično , neko zlo učinila i dušu ogriješila ,moleći Boga za oprost.

Nije mi ništa , uvijek bi govorila kada je nešto debelo boljelo. Ja bih znala kada je nešto boli.Bila je prozračna i krhka ko kristal , kada se dušom dijelila , lice joj je postajalo jantar ili žad.

Jedne večeri je došla crna i voštana kao ebonit. Da je se čovjek uplaši i pobjegne na suprotnu stranu od nje. Nikad je nisam vidjela izgubljeniju od one noći kada se od Dobrog iskradala , da bi se udala.

Uletjela mi je u naručje kao duh i onako sitna i krhka utoplila se u moje tijelo. Ridala je i vrištala. Ja sam je čvrsto zagrlila.Ništa nisam govorila, samo sam je ljubila i milovala po kosi kao maleno dijete . Dugo nije mogla prestati. Često sam kroz jecaj slutila riječi :

– Zašto nju Mili Bože ? Ništa ona nije nikom skrivila.

Potrajalo je dok se smirila. Kada se malo sabrala , povukla se iz mog zagrljaja , kao da je stidi te slabosti i šapatom pita sebe i nikoga , onako , kao uzgred .

–Zašto dobri inasani , zbog ponosa i ljubavi , uvijek natakare sami sebe?

-Ko je to sada natakario sam sebe Ljepoto mila?

-Sirotica je napokon uspjela ubiti svoju prelijepu dušu. Jutros u zoru je presvisnula.

I ja se rasplakah. Znala sam je iz priče više nego dobro.. To je ona crnokosa upis vila koju je Dobri spašavao sa mahalašima i zamalo se skroz naskroz natakario .

-Pričaj mi ljepoto mila šta je bilo? Sve polako i po redu , ko šta kako , zašto.Jednom mi Jela Lela Jelena rekla da ti sve znaš.

Frka Frkica ponovo zarida.

-Kako ću ponovo pred njega izaći i u oči ga pogledati.

Družila sam se sa tom Siroticom. Posredno sam se ili bolje rečeno zahvaljujući Dobrom upoznala sa njom . No , bolje da ti ispričam kako je to poznanstvo krenulo.

Poslije udaje sam se vrlo rijetko družila sa mahalašima , ili kako su ih zvali mahalskim konzilijumom . Jedino bi otišla kada bi me Dobri pozvao , a to je bilo poslije ovog susreta koji ti kanim pričati. Nikako ga nisam mogla zaboraviti i nikada ga nisam prestala voljeti. Nemam šta kriti. Tako je kako je. Kriva sam. Izabrala sam , izdala sam ga , tada mi se izdaja činilo manje zlo.

One godine kada si ga treći put , i činilo se zauvijek , odgurnula od sebe , neću da kažem hladno šutnula radi , tobe jarabi , njegovog dobra, bio je poprilično smušen i zabrinut. Na za sebe i ne radi sebe. On je svoje istine prihvatao smireno i razložno .

Tada se nikome nije imao nikome obratiti osim meni. Ti si se okrenula od nas i posvetila molitvama za spas svoje duše , ne pitajući šta je sa njegovom , sa našim dušama, jer svi smo te neizmjerno voljeli i bili zaljubljeni u tebe. Jela Jela Jelena se takođe izgubila iz naših mahala , razvela se od Herce. Zlata se našla pa se onda nije našla sa Mojsijem i svoju bol je sakrivala od nas. Jedino je moja bračna luka bilo koliko toliko podnošljiva.

Nazove me Dobri :

-“Ljepoto mila , možeš li navratiti do mene , molim te. Imam neki problem ne mogu ga sam riješiti.”

Znam da je ozbiljno. To je prvi put od one noći pred udaju , da me nazvao ili poželio vidjeti. Njegova majka me uvede u njegovu , meni dobro znanu sobu. On u polusjedećem položaju, radi debelog gipsa do iznad koljena na lijevoj nozi. Njemu veseo , blistav osmjeh na licu.

Htjede se ustati , ali bolni grč na licu sugerira da je preveliki optimista, da je prerano za ustajanje .

-Oprosti mi ljepoto mila , ne mogu ustati , dođi da te zagrlim. Dobro mi došla.

Zagrli me , Čvrsto i nježmo. Skoro očinski.

Pitam ga :

-Jesi li još uvijek ljut na mene?

-Nisam ljepoto moja nikada bio. Samo si me previše boljela, i srce bi se prekinulo da te vidjelo, jer si postala tuđa žena.

Suze mi u očima.:

-Znači oprošteno mi je ?

-Nemam ja tebi ništa oprostiti ljepoto moja. Oprosti ti meni što te nisam spriječio da se udaš i spasio .

-Nisi znao, nemaš sebi šta prebacivati.

-Imam , itekako imam. Morao sam nekako naslutiti.

-Smijem li te poljubiti?

Ja onako iznebuha , ne razmišljajući . On se smješka.

-Moja Frka Frkica.Otvirena i jasna. Znaš da tebi ne mogu ništa odbiti.

Zacrvenim se. Što ti je nerazum i snovi? Godinama sanjam o ovom susretu, o poljubcu, zagrljaju s njim . Ja udata žena , majka dvoje djece , on momak; dobro , moja ljubav neprebolna i jedina , naočit , bebast , i prelijep i nježan , srce mi uzdrhtalo , pitam se smijem li ja to; na šta će izaći , na dobro ili zlo…

U tom času ulazi njegova majka , nosi dvije ružice , tulumbu , slatko od ribizli , neki šerbetli sok i kafu . Meni srce ko tenećka. Odakle ona zna za slatko đardina skršenih srdaca? Dobri nesvrstano koluta očima i sliježe ramenima, k'o veli u mahali se ništa ne može sakriti. Ustadih da joj pomognem. Pomiluje me po kosi , zagrli i poljubi u vrh čela, tamo gdje se spaja sa kosom i kaže:

-Znaš , najdraža mi od svih grlica , u mojoj kući se alkohol ne toči kada mu otac nije tu i prije akšama. Šteta što te udaše , bili bi ste tako dobar par. Najbolji koliko se razumijem u mahalu. . Čuvaj se ljepoto mila i pripazi mi ovu dobrotu . Uvijek ima sreće i uvijek se izvuče. Ono reklo bi se tako. Na oca je. Šuti i muči. Ni mukajet. Ne daj mu da puno skita , odlutaće ili zalutati . Uvijek mi ga slomljenog donose. Bojim se jednom će mi ga u komadima donijeti.

Još jednom me zagrli , poljubi u obraz , pljesne po guzi i ode . Ostavi neki nježni u zgodni miris plavog neba , prisnosti i dobrote iza sebe. Uvijek je takva bila. Otvorena , brižna , ne baš diskretna , vrlo blaga i srdačno razgovorljiva sa onima koji joj se sviđaju.

Sjednem pored njega. Uzmem ga za ruke , poljubim ih stavim ih na čelo i ponovim . Tako je on to nekada činio kada je neku dilemu ili problem rješavao. Sada malo rjeđe. Poštivanje , ponos i sjetna sjećanja , valjda.

-Oprosti mi mili. Tren nerazuma, možemo li zaboraviti onaj poljubac. Stid me je , ne znam šta mi bi. Boli li te?

– Malo , već sam se navikao , uvijek u istu nogu i isto mjesto. Eh , milo moje. Tako nas sudba miluje i kuša. Tu smo , uvijek ćemo biti jedno pored drugog , jedno za drugo , emocije duboko zapretene , mora se živjeti , a doticanja nema . Uhh…Zvao sam te mila treba mi tvoja pomoć. Ukratko: Čula si , valjda , za mahalsko putešesvije i karambol u Brezi od prije par godina.

Svi su je prozvali Nesrećnica . Neko Sirotica . Ja ne, jer je imala prelijepo simbolično ime i nadnaravnu svjetlosnu dušu. Da se neke stvari nisu desila već bi bila Svetica. A na nebo će otići uzvišena , kao nebeski anđeo. . Taisa je čarolija i uvijek je živjela po svom i u svom svijetu . Uopšte nije bila nesrećnica ni sirotica . I nikad neće biti. Samo dijete koje se očajnički davalo i voljelo..

Crnih dugih kosa, zelenih iskričavih očiju, bijela kao vila , oprosti mi , najsavršenije lice i tijelo koje sam vidio. Otac joj bio čuveni hirurg, rođen na Bjelavama , bekrijao i volio žene, umro od srca u 49 godini na njen osamanesti rođendan.

Nije se slagala sa majkom i njenim potonjim izborom ,pa je odlučila živjeti kod bake , očeve majke u jednoj maloj kučici na Bjelavama. Od oca je dobila peneziju sasvom dovoljnu za studiranje.

Majka uspješna arhitektica se godinu dana kasnije udala za direktora firme u kojoj je radila, vremešnog neženju , alkoholičara i kockara.Uspio je za dvije godine prokockati i njegov i njen stan i ubiti ih u saobraćajnoj nesreći na Taisin dvadeset prvi rođendan.

Nedugo za majkom umrla joj je baka. Mene je “naslijedila” od bake. Oko kučice je bio vrlo prostran i prelijep vrt sa desetak voćki , koji je baka uz moju fizičku pomoć savršeno održavala. Taisa me tek površno poznavala , jer sam bio skoro dijete kada sam počeo raditi za njenu baku, a ona u cvatu i beharanju

Znaš i sama da se mahalaši vrlo rano počnu brinuti o sebi, od devete , desete godine. Takva su bila vremena. Još uvijek patiznaska i siromašna. Moralo se. Ja sam bio zahvalan što sam godinama imao ne baš težak , a za mahalske uslove solidno plaćeni povremeni posao . I bome veliki praktični nauk. O zemlji , cvijeću , prirodi voćkama…o Milostivom i o ljubavi .

Kada joj je iznenada , iz čista mira , imala je samo 84 godine, baka umrla bilo je rano proljeće. Nije bilo njeno vrijeme umiranja. Željela je da to bude kraj maja , početak lipnja , kada joj bašća oživi rajskim bojama i mirisima višanja i ašlama , đula , jorgovanom , jasminom , karanfilima, kadificama , mačuhicama , petunijama , ,..

Ja sam okopavao i pripremao zemlju za sadnju cvijeća i povrća. Krečio i obrezivao voćke, uređivao plitke kanale za dotok vode u baštu . Teta Vera je pomno nadgledala svaki udarac lopate, svaki zamah krampe, svaki potez četkom i makazama , svaku kap vode koja je ulazila u zemlju.

Ne znam , možda sam tada zavolio boje i cvijeće, đardine . Možda mi se sve to uvuklo u krv , srce i dušu jer se moje djetinje srce sjećalo moje babe , majčine majke , koja je imala istu takvu baštu oko kuće , na uglu Masarikove i Pionirske, čiji su mirisi opijali sve do Pozorišne Ni iz te bašte nisam izlazio dok se odrasli ne bi sjetili da postojim i potjerali me da idem doma.

Tada mi se činilo da bih čitav život mogao provesti u prirodi ,u bašti , u cvijeću , među voćkama , upijajući čaroliju boja, mirisa i šumova , koji su opijali i rosili oči suzama. Bašte , đardini su mi bili u genima , i žao mi je što nisam imao vremena da napravim svoju. Ali nikad nije kasno. Imam jednu ideju , možda pozajmim jednu baštu i natjeram njenu vlasnicu da je oživimo bojama i mirisima sretnih dana. A ostalo , možda se posloži. Ljepota i ljubav idu zajedno.

U babinoj bašti sam bio gost i posmatrač ljepote i raskoši koja se nudi. Bio sam vrlo pristojno dijete koje nikada, ama baš nikada nije ubralo ni jednu voćku ili potrgao bilo koji cvjetić. Radeći sa teta Verom , upoznao sam ljepotu , milost i sveobuhvatnost Božijeg stvaranja i milosti. Na malom prostoru par stotina kvadratnih metara , toliko šarolike ljepote, dobrote , boja , mirisa , okusa , blagosti i ljubavi . Sve harmonično i jedinstveno , a raznoliko u svom postanju osebujno od iste vode i kiša , iste zemlje , istog Sunva i Mjeseca . Toliko slični , a toliko različiti da iako dijete osjetiš savršenstvo , uzvišenost i bezgraničnu mudrost i dobrotu Božijeg stvaranja.

U teta Verinoj bašti nikad nije ubran ni jedan cvijetak za ukras . Čitava kuća je mirisala tom baštenskom čarolijom . Kad bi cvijeće počinjalo venuti bralo se za slatko , lijekove ili meleme. sa voćem je druga priča. Bilo ga je od sredine proljeća do kasne jeseni. Zerdelije , trešnje, višnje, breskve , dudovi , jabuke , kruške , vinova loza , tikve , dunje … su bili predodređeni za cjelogodišnju riznicu viramina i minerala.

Neću te dakje tušiti ovim snoviđenjima , več samo hoću reći kako mi ljudi nismo svjesni šta nam se nudi , a mi bježimo od toga.

Pomogao sam joj oko sahrane. Više moji , jer ja sam ipak bio samo dijete, golobradi momčić od četrnaest godina. Taisa me uljudno zamolila za pomoć u bašti , jer ona o tome pojma nije imala.Nije mi bila od velike pomoći iako se žestoko trudila. Naučio sam je sve i bila je voljna učiti i pomoći , ali ipak njene nježne ruke nisu bile dobar saveznik rada u vrtu u redovno su popuštale u srazu sa zemljom..

I ne znam kako , valjda zbog usamljenosti , ona zaista više nije imala nikog svog, ili bilo kog vjernog , odanog, iskrenog pratioca osim mene . Zavoljesmo se i vremenim , činilo se , postadosmo savršen par. Valjda oprečnosti; ja tih i miran , strpljiv skoro autista , ona sva u pokretu , u raskoraku , rastrzana na sve strane , u stalnom traganju za nečim što joj nije na dohvatu ruke, a za čim ona žarko čezne.Nije to krenulo odjednom. Dvije pune godine smo učili jedno od drugog . A nakon dvije i po godine vazduh u našem gradu joj je postao težak i počeo je gušiti.. Reče mi da nije dovoljno dobra za mene i da ću se s njom pogubiti.

Po nerazumu i kijametu u Brezi , dok se liječila nije dala da joj priđem , potom se dvije tri godine izgubila . Čuo sam da je u Švedskoj , pa u Norveškoj ; tražio sam je , čak i u Finskoj , ali je nisam našao. Njenu kučicu i baštu sam svih tih godina čuvao , održavao i pazio.

Prije desetak dana sam saznao da se vratila. Još uvijek imam osjećaj da joj trebam. Ona nema nikoga i ničega osim te kućice i mene. Odem da joj se javim , morao sam , iako sam znao da neće izaći na dobro. Nije otvarala. Sutradan odoh drugi put , nije otvarala. Odoh i treći put, tada me upucala u nogu vazdušnom puškom . Dobro sam prošao. Bila je vrsni strijelac , kao juniorka je bila prvak Jugoslavije malokalibarskom puškom na pedeset metara.

Nasmijah se, nasmija se i on . Zista je Taisa uvijek znala odabrati vrlo konkretan i vrlo živopisan način kako da ga udalji od sebe.

Dobrog je upucala u lijevu nogu ispod koljena sa vanjske strane, tačno na mjestu gdje je imao dva loma cjevanice. Fudbalski i skijaški. Oba loma je imao zbog Sirotice. Prvi fudbalski , kad je namjerno radio vratolomije vezivanja mozga u učkur najgrubljem igraču lige. Znao je da će ga ovaj pokupiti i slomiti. I slomio mu nogu. Otvoreni lom. Tako je sa sedamnaest završio fudbalsku karijeru.

Drugi lom je iz Rajske doline , sa skijanja , pola godine kasnije . Fantastična staza, najbolja i najljepša u Jugoslaviji. Na dnu staze daleko od strmina , sa lijeve strane m u zoni pasivnog zaustavljanja se nalazila skupina od tri jele. Nigdje u vidokrugu nije bilo drugog drveća. Dobri , uz Miru Č. najbolji bjelavski skijaš, ee neslućenom spustkovskom brzinom zakucao u te jele. Opet otvoreni lom lijeve noge ispod koljena,. Mora li se napomenuti da je noga slučajno kvrcnula na istom mjestu kao prvi put.

Nikome nije bilo shvatljivo šta se desilo. Ni prvi , ni drugi put. Svi su se čudom čudili. To se dešava maloumnicima i totalnim neznalicama. A Dobri je bio veliki talenat i nikako nije bio malouman. I nikad nikome nije pričao o tome kako se to desilo, kao da se nije desilo.

-Ne znam kako ćeš i šta ćeš, približi joj se , molim te . Stekni povjerenje . Znam da je u škripcu i neimaštini . Moramo joj pomoći. Nema nikog osim nas. Za pare ne brini.

Na tren me žacnu ljubomora, ali se izgubi. Sjetih se; takav je on. Brižan i dobar. Nikad ne zaboravlja učinjenu mu milost i uvijek višestruko uzvraća dobrotom , čak i decenijama poslije.

Nikad me prije nije ništa tražio ni molio, osim za tebe i to godinama poslije. Začudih se i obradovah. Još uvijek mi vjeruje.Par dana dumam kako ću i šta ću? Nemam nikakvog izbora , ideja ni mogućnosti.

Ma , idem ja direktno na vrata pa šta bude. Bog Milostivi će mi dati riječi , hrabrost i nauk.. Stari , zarđali zvekir na još starijim , ispucalim skoro izblijedjelim zelenim vratima , kao da niko godinama nije doticao.

Akšam samo što nije . Drhtavo primim alku u ruku i udarim jednom. Sablasni odjek zazveči praznom ulicom. Zveket kao da dozva ezan koji se sa drvene džamije milozvučno prosu po Bjelavama.

Na jednom prozoru zatitra blistaava bijela lelujava stora , sa crvenim i plavim cvjetićima šarenom đuvezlijom rukom vezena,  Iako im još nije došla sezona , nazirali su se obrisi pregršt žutih dunja. Birvaktile , prije stavljanja na ormare , dunje su se u prozoru izlagale sunce da dobiju zlaćanu boju.

Čujem lagan , odlučan i ritmičan klepet nanula po avlijskoj kaldrmi . Otvaraju se vrata , izviruje prelijepo pravilno , bez pogrešne crte lice , umotana u dugački bijeli šal , nalik šamiji i oprezno , kroz mene gleda lijevo i desno.

-Nije tu? Ma znala sam ja da će blesan izvesti neku mudroliju . Jerdino tebe ne mogu vratiti sa vrata ili ti bilo šta zamjeriti. Ajd, upadaj šta si se ukipila.

Širom otvori kapidžik , skloni se u stranu , a ispred mene bljesnu kaldrma , kao niz savšenih bijelih porculanskih bisera. Zakoračih i najljepšu avliju koju sam ikada vidjela. Škripa vrata koja se zatvaraju dopre do mene.

Ušla sam , a da nisam ništa učinila ni progovorila.

Hvala ti Gospode Milostivi.

Noli turbare circulos meos* :

lat.: Ne diraj u moje kružnice!), riječi koje je, prema Valeriju Maksimu, izgovorio Arhimed nakon osvojenja Sirakuze, u trenutku kada je na nj nasrnuo rim. vojnik da ga ubije, a on mirno crtao u pijesku geometrijske likove.

Bajka o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti u Sarajevu Gradu čednosti – V Poglavlje

V Poglavlje – Ponekad nije onako kako se čini

One večeri kada su ga kao izmrcvarenog meita donijeli , svi su imali nekog posla ili se pravili da ga imaju . Niko ni jedne jedine da progovori šta se tamo negdje desilo , ili bar šta  se njemu desilo . Shvatih da sam se našla ispred ponora šutnje .

I moj Eso muči . Kažem moj ,jer radi za mene . Pitam ga šta je bilo , on ne spušta pogled kao lažovi . On diže pogled nebu kao da se moli za oprost :

-Ne znam . Ma , oni mahalaši navalili sa klipačama , malo se popilo i ja zadrijemo .

Znam da laže , ali opraštam mu . Spasio ga je i donio .

Poslije , mnogo godina  poslije , kada su lutanja i traganja nosila boli , Lela Jela Jelena mi ispričala šta je bilo . Vjerovatno ne bi ni ona . Slamala se ,  jer joj je Herco slomao srce . I dijete koje je izgubila. Ta priča je bila njena osveta Bjelavskim mahalašama . Poslije kada se sabrala , reče :

-Draga moja , ovo što ti ispričah , samo je mahalski trač . A znaš ti mahalu . Od slona pravi muhu ili obratno . Ja baš ne vjerujem u tu priču . Nekako mi nije sa ovog svijeta .

Ja je zovnula , nisam imala mira . I bila sam strašno usamljena . Nedostaje mi Dobri , nedostaje mi toliko ,  da mi  život izgleda kao zemlja bez svjetla , ili noć bez mjesečine i zviježđa . Golo , tamno i prazno .

Bilo je predvečerje kada je došla . Iznijela joj kafu i hurmašicu . On malo nakiselo peči lice  i hladno kaže :
– Nisi morala . Barem da je tulumba . I nešto ljutice . Težak vakat . A lijepa noć. Biserje se prosulo , miris zviježđa nas kupa , a u nama pelin je , a blentovija nema . Tvoj će se vratiti , i obasjati i ispuniti i tebe i tvoj đardin . On se uvijek vraća . A moj je za mene mrtav . Neka ga Gospod  poživi , dobar je on .

A priča ti izgleda ovako :

-Onomad , kada si dala privesti Dobrog , nije se bunio . Znaš to . Samo se smješkao .  Slutio je da će to da se zbude . Ne pitaj me kako znam .

Onaj Mojsije je kao nekakav Prorok .

Oni Oma je kao neki  zloguki slijepi vidjelac.

Deba je neki ludi uskotračni filozof .

Lenjije fatalist , koji svijet pokreta vidi iz svog udobnog ležećeg ugla mirovanja .

Baška Baša se dijeli svijetu onako kako najbolje zna . Ljubavlju , uglavnom fizičkom . Ali ljubav je uvijek ljubav .

Moj Herco nije toliko slab koliko se čini . Samo je njegovo srce trošno . Tako rođeno . A u tom srcu samo vizije , ljubav i snovi .

A Dobri ti ima djetinje srce koje sve osjeti i spaja , i povezuje sve njih . Nekom autističkomi računicom vidi i zbraja onu ukupnost svega postojećeg . I voli Boga svoga Jedinog .Ne sjećam se da je ikad rekao : vjerujem Ga . Samo kaže : Neizmjerno Ga Volim . Za njega je ljubav sve. I vjerovanje i milost i bezuslovlje . Odakle mu znanje ?  Ti izaberi  i nećeš pogriješiti .

Nikad ti on nije maknu iz tvoje kućice . Osim u dvorište i najčešće u baštu. Cvijeće ga smiruje. Umoran ti je on , bona. Tamo se odamrao , radeći oko cvijeća i sanjajući ljepotu i dobrotu na ovom dunjaluku. Želio je da svijet bude jedna cvijetna simfonija.

Kada mu je nešto trebalo , nazvao bi  me i ja bih mu obavila posao i donijela .  Ne pitaj zašto je mene izabrao ,  jer to ne znam . Bilo koju  od nas   da je bilo šta zamolio  , bilo bi mu učinjeno . Možda je to zbog mojih anterija i moga ukusa , jer znao da su one moj odabir . Svaka koja je zaplesala pred očima naših blentovija je moj rad .

Joj da samo znaš koliko su blentavi i dobri . I kako srce ženi mogu svezati u čvor , pa ga onda Damoklovim mačom presječi. Da ti mozak stane , a srce ne prestaje da krvari . Svaku anteriju , koja je tebi poklonjena , ja sam uradila onako kako je on to zaželio . Svaku unešenu stvarčicu ja sam mu izabrala i donijela . Preko bašči , jer nije želio da tvoji kerovi išta vide i da se zabrinu .

No , oduljih , taki smo ti mi mahalaši . Razvezemo priču i nikad kraja . I u onom drugom , najljepšem nikad ukraj ne možemo stati . Vjerovatno i ne želimo .

On je znao da će se ono zlo desiti . Da li mu je Mojsije nešto reko ili je on pozvao njega , Debu i Lijenjeg radi društva i pomoći ne znam .

Omu nije zvao jer slabo vidi , i često mu se zlo prisniva . Hercu nije zvao jer bez mene nije znao disati , a ženskim tu nije mjesto . Baška baŠa ? Njega nikad niko nije mogu uhvatiti ni stići .

Nikad prije nisu bili u Brezi , to ti mogu garantovati . Niti jedan . Kako su znali gdje će se parkirati , to ni ptice ne znaju . I zašto su fešatali ? To je bar lako odgonetnuti . Oni od svega prave cirkus .  Kažu tada su život i zlo podnošljiviji , a ponekad ih ta nelogičnost zna zavarati..

I njima je sve lako . Imaju zavodljivo i bolećivo oko . Žene na to padaju ko mala janjad . Kad oni feštaju , to je poj slavuja i let grlica u đardinu ili barem bašti . Tu mozgu nije mjesto . I obavezno mora biti trešnja . Da li je prije njihovog dolaska ispred te trokatnice bila bašta i trešnja ne znam , ali je tog dana na prelijepoj bašti , đulama mirisnim okupanoj  trešnja drugi put rodila . Odjednom preko noć . I mještani se ibretili . Ali i uplašili . Drugo sazrijevanje uvijek priziva neko zlo .

Organizovali oni pravi teferić , samo se Dobri malo izmako . Žao mu , ali ne smije teferičiti. Mora biti spreman .

Pitaš zašto ?

Joj ,  jesi nestrpljiva i naspi'der jednu bona . Onaj njegov hlađeni Kurvoasier , znam da je uvijek spreman . Može nalećet . Tko mu ga zna ?

A i  život je nekad prava kurva . Nisam došla samo da ti pričam . Hoću dušu da ti  isplačem . Kome ću ako neću tebi ? Treba ti učiteljica . Letjeti može svako i to je barem lako . Ali pasti i krhotine skupljati ? E , zato ti treba nauk mila moja . A ja sam tako pala , slomila , da se nikad  više neću sastaviti .

Gledam je . Nije okusila ni kafu ni slatko . Jesam luda . Dobri kaže : Slatko i kafa se pristave na kraju , da insan ima čime predahnuti i ruke zabaviti , jer najčešće poslije kafe i slatkog dolazi ono glavno , najslađe. Ili sluti sikteru .

Prije bih bila u čudu i mislila , vidi glupače , ne zna šta zbori . Ili je pijana ili je luda . Vidim nije pijana , a znam da nije luda . Barem do juče nije  bila .Više nisam kao prije i nisam u čudu . I u pravu je . Ne može se na prazan stomak pričati . Uz priču ide piće . Uz piće meza i krug nikako da se zatvori . Donesem nam piće , tri četiri tanjurića meze i  zrnastog voća .

Dobri me naučio :

– Piće bez meze je otrov . Sto bez voća sluti bolest . I flašu obavezno stavi pored stola . Može zatrebati,  a insan nije ringišpil da se svaki čas diže .  Flaša na stolu  bez veze smeta .  Ljudi vole mahati rukama , može se proliti i sluti na nekontrolisanu žeđ . Skontam priča će potrajti , da ne bih ponovo ustajala , vrnem se i donesem čitavi flašu .

Ona podiže čašu u visnu očiju , čeka da je ja podignem , nasmiješi se , povučemo po gutljaj, nasmiješimo se i coknemo .

-Poznato , zar ne ?  Došla bih ti ja prije . Dobri me zamolio . Kad god uzmogneš , kaže , ti joj odi . Trebaćeš joj . Krhka je ona . Ne daj da mi se slomi . Ja kontam šta on to zbori ? Bedevija od , haman dva metra da se slomi , zbog bale od metra i dva žileta . Hajd’ , nemoj facu motat u papirni fišek pun vode . Samo se šalim . Čovjek bi ga na srce privijo. A bogami kod tebe veliko ,  ima se na šta priviti.

Dobri se osamio ,  okrenuu  leđa drugarima i bulji u jedan balkon na drugom ili trećem  spratu i dva prozora sa strane . Nikakav mig , zvuk ili bilo šta da se javi . I njemu ne smeta , jer on postaje kip u čekaonici života..

Mojsije drži harmoniku   pored sebe , sa lijeve strane . Da je Zlata tu , on bi je teška srca prislonio na desnu butinu . Malo je zamišljen , nadrko onu desnu filozofsku obrvu. Deba kao i uvijek neke mahalaštine prosipa . Ženske koje su se primakle valjaju se od šege , muškarci su malo dalje , ne smiju priči , jer ih niko ne zova . Čini se Deba je samo dekor , koji treba popuniti prostor ,  jer Lenji   ne mrda i ne diše samo ponekad mrdne palcem i izusti :

-A – a.

To daje znak da je živ . Ja razgulila priču ko hodža teraviju , a ženama se žuri večeru  na sofru pristaviti . Ti ko na iglama . Takve smo ti mi mahaluše . Volimo haustorke mezetit i krv na slamčicu batrgati. Jes da si naša postala , ali uglavnom njegova i to te vadi . Inače ni riječi ne bi čula .

Organizovao Mojsije kadu , vodu , šlauf mjesto šadrvana , mezu iz aščinice i jedan teferički hastal . Baš ko da su rođeni u Brezi . Jedna mu djevojčica i dječak nabraše sve trešnje sa grane . Ispadoše dva puna sepeta . On sepet na leđa , ode do rječice , zagazi do nasred nje , onako u haljinkama i mokasinama  i butum sve tršnje izli u rijeku . Potom i drugi. Ljudi se čude zašto to . On kratko :
-Otrovne su i da zlo ne zazivaju u insanima . A ribe ih neće . Pametnije su od ljudi. Osjete bolest . Otplivaće do mora . Tamo će so zlo izjesti .

I samo što su se oni razmjestili dođaše oni tvoji drotovi . Parkirali se sa strane. Deba ih ne gleda , nema dobro iskustvo sa organima  . Instiktivno bubrege gladi . Mojsije zove jednog čovjeka , dade mu tri pive i reče :

-Dvi za one plave , jedna za tebe .

Dođe i mjesna policija , ali brzo odoše . Tvoji ih otpraviše . Kažu :

-Luca naredila bez intervencije , njeni su , ili belaj.

Ženske moljakaju da se malo zasvira . Jok kaže Mojsije , nemamo klarinet . Lenji malo živnu ali se brzo vrne u besvjesni položa . Deba ga pita šta je sa tarabukom .Mojsije se okreće damama i bespemoćno širi ruke.

– Eto , nemamo ni tarabuk za ovog blentovana .

Donesoše i klarinet i  ogromni ciganski doboš , nije bilo tarabuka  . Deba zino , rasplako se ko dijete na tuti kada ima tvrdu stolicu i kaže Mojsiju .
-Hvala ti brate i gdje čuo i gdje čuo . Otkako sam se rodio , sanjam da bubam i hekam u cigansko ćemane i slatke cigančice . Joj što uh volim Bože mili .

-Da znaš što ne znaš , bježo bi od njih  ko gušter od poplave .

Uto , nasta škripa kočnica , i tvoje drotove probudi . Izleće Oma iz fiće ljut ko dva- tri šiptara kada se vrnu kući , a ne prodaju sve košpice i kikiriki na tekmi . Prilazi policijskom autu i dere se :

-Jebo vas pas , niste nas zvali da dođemo sa vama .

Za njim stiže Herco i vuče ga za ruku :

-Oma bolan polako , ohani nalo , zar ne vidiš da su to Lucini drotovi . Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Donjoj . Ne vidi vam Oma dalje od nosa . Smotala ga ćoravost . Hoće on zlo viđeti na sve strane , pa ga zlo po očima poklopilo . A možda mu se refleksija baterije kada je tražio crvuljak o mozak obila .

-Pa kako ste stigli dovde kad ništa ne vidi ?

– Jako dobro . Ja mu navigavo . Samo vozi desno i ne brini . Kad se umoriš ti opet skreni desno i vozi desno . Ni za živu glavu nemoj lijevo . Odosmo u helać .

– U Arijanu ?

Ma ne u tu ljepotu blento ; ono osevapili bi se , ali gdje ćeš sa slijepcem u taj zijan. Valjda se držo uputa . Ja se malo uspavo odmora radi  , da me srce ne strefi . Lud je kad vozi , a ništa ne vidi . Samo otvori prozor i viče:

-Sklanjaj te se spute ide zima ljuta.

Normalno da mu niko ne vjeruje . Đe ćeš polovinom avgusta zazivati zimu .  Ajd  da je prtkraj avgusta to i nekako .

-Jes ,  kada bi ja znao gdje je desno .  Odakle ćoro zna gdje je desno. Za lijevo je lako. Nemaš pojma gdje je i kako god voziš ideš u lijevo. Ovako ja vozio na ćoravo , ko ruski rulet . Ništa ne vidim i kontam  , jebo ga pas , sad je mora zaspati . A ja niti vidim , niti znam gdje je desno, a ni kočnice mi ne rade .  Sreća da sam to znao , inače bih se nervirao što ne rade .

Prilazi Mojsije . Deba neće , ljut na drotove .

-Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Gornjoj . Jel’ ti se posrećilo ? A , smješkaš se lijo.  Vidim da si omastio brk .

Herco protuvriječi . Mora radi istine . Srce je u pitanju . Ako rikne svaka istinita će mu se gore kantat :

-E nije bio u Gornjoj nego u Donjoj.

-Kako znaš ?

-Što će se penjati u Gornju nije lud . Bliža je donja i normalnija . Očas su uniđe u nju .I što će se penjati u Gornju kada se može finu spuščati posred Donje.

-Kako će se spustiti kada je Gornja ispod Donje?

-Iz Budakovića , konju jedan , eto odakle će se spustiti.

-Joj ,  ta ti , valja . Ti ko neki prorok sve znaš . I gdje  treba  spustiti , gdje ne treba .

-Ne baljezgaj . Nego Eso , nemoj onoj zaćorenoj ništa više javljati . Počeće paničariti .  I nikad ni jene , tako ti je suđeno . Akšam će uskoro . Muzika i belaj počinju .

Tu Jela Lela  Jelena zasta , duboko uzdahnu i dignu čašu , zaboravila da se i meni pije , i popi je naiskap .

-A onaj moj slunto samo se za srce drži i ode kod Lenjog i prileže . Reko bi čovjek meit do meita se slažio . Nego bona ima li neke muzike ovdje. Samo pet minuta da ohanem . Nisam ovoliko pričala , još od kako me Herco prvi put zvekno . Najčešće  sam jaukala ; Joj , mamo mamice. Znaš onu našu :

-Što ćeš pričati . Odakle ti vrijeme  frajerko.

Šta ću , ja pristavih gramafon , dodadoh joj ploče . Ona odabra jednu . Neka pakost joj se javi u licu , poče da savija ploču kao da će je prepoloviti , ali onda se naglo raznježi , poljubi je ,  suza joj iz oka kanu i prošapće :

-Bleso blesavi , natakareni smo i ja i ti .

Stavi je i  prosu se glas :

O Jelo Lelo Jelena…

Jela Lela Jelena muči zatvorenih očiju. Stišće ih , neda suzama da probiju trepavice. Lice joj blijedi , grči se , zubi škripe , bolni jauk iz grla jeca: Joj mamo mamice, šta ću ja bez njega. Boli me , skakala bih i vrištala , ali ne kunem , srecan mi bio.

A onda se Lela Jela Jelena u trenu sabere i zavali u jastuke na šiltetima , pogleda me i pita :

-A šta te ova priča interesuje ?  To nije tvoje i od ovog svijeta . Bitno je da je on tvoj . A ono što i zašto prije tebe , zaboravi . Čak i ono što će biti . Uživaj dok jeste . Zaviri u nutrinu svoju . I pogledaj . Dobro pogledaj . I ono što vidiš razluči na prije i sada . Ono prije zaboravi . O onome poslije i ne  pomišljaj . A sada je samo ovaj tren važan i ako ga propustiš , razmišljajući o onom prije ili onom poslije neće izaći na dobro . Otrovaćeš se i nećeš život živjeti . Uhvati tih nekoliko   trenutaka,  koji se sada zovu ,  koliko više  možeš , da ti bude dostatno za uspomene i sanjanje , dok ga nema ili čekaš da se vrati .

Evo moje srce je ranjeno i skoro da se skrši . Ali ga lijepe uspomene , onih prošlih dana, drže ga  na okupu , da se ne prospe na milje komadića . I zato je dio mene ponosan i sretan . Dio mene svaki dan umire , ali ne crnilom nego nježnom tugom , koja me budi i miluje . Hercino srce je raspršeno na hiljade djelića , a on to ne zna .  Tek kasnije , dok ga zanos novine prođe , će  shvatiti svoje sada , biće dockan i hvatat će se za glavu : šta učinih .

Nije on ništa učinio . Nisam ni ja . Tako se desilo . I to je najgore od svega ,  ta bespomoć . A ja mu ne mogu oprostiti njegovu bespomoć . Mahalaš je trebao znati kako da mi pomogne . I sebi .  A ne da se tješi sa drugom .

Nešto krene po zlu , dvoje to znaju . Misle sve će biti u redu i prepuste se iluzijama prošlih dana , misleći da će sutra biti bolje . To sutra ne dođe . Ne njihovo . Jer njihovo sada im je bez riječi pobjeglo , i ono poslije su samo snovi i boli . Boli su dobre. Svjedoče da je čovjek još uvijek  živ i da je volio i bio voljen .

Ti si sada voljena . To je ono što valja živjeti . Pusti magiju prošlosti , bilo čiju . Mogu ti ja pričati i slagati ako želiš i misliš da će tebi biti lakše . Ti ne možeš i ne moraš , obavezno , znati da li je to istina . Jer nije tvoja . Ni ja ponekad ne vjerujem svojim mislima . Pitam se da li je nešto bilo ili mi se samo pričinilo .

A mahalaši uvijek tako . Baljezgaju . To ih spriječava da misle . Jer neće da misle .   Drugi ih uče kako da misle . Od malih nogu . Praoci , oci , škola ,  učiteljice i ljubavnice, komšiluk , društvo , vlast , policija. Svi ih uče . ne daju im mira . I samo čuju : vako , vako , vako i ovako . To,to,to i to . I nikako drugačije. I još  –  Nemoj , nemoj , nemoj i nemoj. O daj , daj , daj i daj. I oni prestali da misle ,  jer bi se pitali :

-A gdje smo tu  mi ?

Znaju da su  nigdje i da ih nikad  ne bi pustili da misle svojom glavom . I onda samo belaj . Ludara ili pržun . A među normalne im se ne ide . Puno su ozbiljni i previše učeni . A to nije dobro . Tako se ne živi.

Dok oni baljezgaju i Esi mozak mute , akšam pada . Svi zasjedoše ispod trešnje i muzika poče . Bez poja . Neki lagani sevdah , nešto od srca i samo njima znano . Toplo , nježno i tužno . Nisam bila prisutna , ali kažu žene su plakale , muški su sakrivali suze , a mahalaši se u pauzama smijali . Deba je primjetio :

-Ovo je dobro . Mi takarimo muziku , a dunjaluk rida . Valjalo bi nam češće među svijet . Bolje vako da suzu puste , nego da nad životom kukaju.

Dobri živnu . Upališe se svjetla na balkonu  na drugom spratu i dva prozora oko njega . Okrene se , pogleda u Mojsija i klimne mu glavom . Ovaj mu otklima .

Muzika ne staje , ali postaje tiša i sasvim usporena . Tarabuk je nijansu jači  , ali jednoličan . Tam , tam , glasnije tap tap  i reskije tapa , tapa , tapa , tap . Pa klarinet samo povuče akord , zericu tuge izbaci , zastane , ali se akord i dalje razlijeva . Harmonika lagano titra kao da prati nevidljivu pjevačicu  , koja tek treba da pusti umilni glas čežnje i nesrećne ljubavi .

Ja ti to ne mogu opisati .Takve tonove ja često čujem , ali nikad nisu isti i jednako tužni . I uvijek se razlijevaju kada nekog nešto treba  zaboliti ili ofuriti . Nikad prije . I nikad poslije .

Ova veče je bila izuzetak . Ništa se ne dešava , a muzika kao bauk neki priziva tugu i bol . Svi se zagledali u svirače . Deba je u centru pažnje . Nikad ozbiljniji nije bio . Sav je ton , on je prim , njegov tarabuk , veliki ciganski doboš daje patos koji zove  neumitnost .

Krneta gudi , Lenji kao preporođen . Živ,  živahniji nikad nije bio , osim…kad mu je , nekad godinama poslije , jednogodišnja kćerkica umrla . Herco našao neki dugački čaršav , omoto ga oko grudi i stegao . Misli dobra preventiva da ga srce ne prekine . Boli ga ta muzika . Osjeća da priziva njegovu zlu kob.

Oma stalno skida i briše naočale . Dioptrija deset minus i deset plus . Skoro . Još nije , ali biće .  Brisanje ne pomaže . Naočale su ili  vlažne ili suze liju . A i njegovoj ženi sumnjive te dioptrije . Nije Oma razrook  i mahnit da ne zna koje mu je koje oko i da nije moguće imati kod jednog insana minus i plus deset u isto vrijeme. Ali Oma je mahalaš, a oni pojma nemaju o medicini, ako ona nema veze sa ženskom filozodijom i fiziologijom . Osim onih koji je završe. A među doturima ima najviše mahalaša. Tako se čini.

Mojsije svakim akordom sijedi i blijedi . Lijeva obrva mu više nije nadrkana , već ponizno u dubokoj molitvi ka zemlji pogledava . Naglo dignu glavu i u Dobrog gleda . Dunjaluk za njegovim pogledom muči .

Dobri klekne , prisloni čelo zemlji . Jednom pa drugi put . Ruke ka nebu pruža i ustaje . Ćebe ispod sebe polako , poravnava . Jedan kraj , pa drugi , pa treći . Četvrtom prilazi i polako ga diže u visinu grudi . Zastaje još jednom u Mojsije gleda , opet mu klima . I diže pogled ka balkonu .

Vrata se se otvaraju izlazi djevojka sva u bijelom , vrane , svjetlucave duge kose je raplela , svjetlost je vilom nestvarne ljepote čini . Na desnom oku joj nacrtana plava suza vjernosti . Na lijevom oku crna suza beznađa .

Duboki uzdah probi se ka nebu .To dunjaluk ljepoti čast odaje . Znali su je , ali nikad nisu mogli shvatiti zašto je tolika ljepote jednom biću darovano .

Ljepota polako , jako usporeno , skoro pospano prilazi ogradi balkona i pogledava dolje . A dolje , Dobri u bijelom , ruku na srce stavio , kroz ruku mu krv probija , odjeću rosi , mirno je gleda i šuti .

Ona preplašeno uzmakne kad ga njeno srce  prepozna :

-Šta ćeš ti ovdje ?

-Meni je mjesto tamo gdje me srce vodi . Ti bar znaš .

-Miči se , nećeš me spriječiti .

-Znam , ali ni ti mene ne možeš spriječiti da pokušam. .

Skida ruku sa srca . Krv ,kao voda sa izvora, curi mu niz ruku . On joj se smješka :

-Evo ti opet nudim violetnu ljubav svoju .

-Idi molim te , tvoje čarolije mi više nisu potrebne .

Dunjaluk je zaibrećen .Nije mu jasno šta se dešava i ne čuju kako Mojsije šapuće Debi i Lenjom :

-Sada .

Njih trojica spuštaju ćemane iz ruke , lete ka Dobrom i razastrtom ćebetu  i hvataju ga za tri slobodna kraja . Svaki po jedan . Čebe se zateže . Na vakat  .

Ljepota sa suzama na licu plavom ispod desnog , crnom ispod lijevog oka , sa rasplatenom kosom koja leprša , na vjetru koji naglo zapuha iz sve snage , penje se na zid balkona . Zastaje , gleda u nebo . Bljesak munje se razli u hiljadu zmijica . Zagrmi , kiša potopom  pljusnu  i ona   samo zakorači i kliznu dole . Savršen let sa nogama naprijed .

Zapravo klizanje  niz bujicu kiše , koja u tren smoči njenu samrtnu vjenčanicu , kroz koju se probi nagost i ružičastost savršeno skladanog tijela . Prisutni odaslaše u kišu jednoglasno i uskomešano:

-Joj !

Nesrećnica udari o ćebe  ,  ko željezni klofač u tepih , zateže ga , pokosi trojicu , ono popusti . Čebe je odbaci   na onog , četvrtog sa krvavim srcem u  rukama , što joj ljubav u dockan čas nuđaše .

Njih dvoje postadoše svjetlost i nestadoše .

Mojsije je ljut i zaviruje se ispod ćebeta , iako zna da nisu tu .

-Koji od vas dvojice konjina nije držao kako treba ?

Lenji molećivo gleda u Debu , ko veli , ne mogu još i govor držati .  Deba se cereka i sa smiješkom odgovara :

-Ih , kaki si . Vazda na nas dižeš neku frku.  Nismo ti mi ništa krivi . Ona je . Ko je tjerao da leti . Pod jedan . Nisi vidio da je ona u poslijednjem trenu naskočila na Dobrog . Pod dva .  Kao da je htjela da ga povede sa sobom . Pod tri . Jes ga vala naskočila .  Ko jahačica u finišu takara . Pod četiri . On ništa , samo ja zagrlio i čvrsto je drži , ko najveći levat . Pod pet . Ja bih ludaču namah zvekno , sve  da je sa petog ili jedanaestog skočila . Pod šest . Joj , jes dobra , pojo bih joj nešto ko sjeckani burek , bar tako razmišljam  , ali ona heknu po njemu i nema ih . Hava . Pod sedam . Načisto puhnuše . Pupa hava . Pod osam . Jes , vala ovo žensko , prava koka zraka . Taka ljepota da nam ubije havera. Nema tu nikakve poetike licencie. Neka mu. Hoće on mutiti na sve strane.

-Daj ba ,Deba  uduni , matere ti . Nije ti ovo nabrajalica o anamo onoj ili capinu .

Tišina bi bila mukla , da kiše ne lije , munje nebo ne paraju , zmije grme i Mojsijeve oči ne sijevaju . Sve se u kišu zavilo, oni ne miču. Očekuju nešto, dunjaluk sa njima. Neko bi rekao , vidi hablečina ne umiju se sa kijameta skloniti.

Nedugo potom , Mojsije se prenu.

-Eso pali makinu . Idemo. Znam gdje su .

Okreće se Omi i Herci .

-Vi ste krivi za sve . Da ne dođoste , sve bi bilo u radu . Prorijedili ste havu svojim udisajima . I poremetili  sekunde svojim sljepilom i umorom . Eso vozi nas našem gradu , polako i pažljivo ,a najbrže što možeš . Kiša lije , on je na rukama nosi . Oboje su helać i dibidus mokri . Ona manje , on više . Ali uskoro će se to promijeniti . Ako odocnimo najebali su . On misli da je spasio . Nije ga briga za sebe . Možda uspiju , ako stignemo na vrijeme . A vidim da nećemo.

Eso htjede da upita :

-Kako znaš ?

Lenji mu prstom šareti :

-A-a, i a.

Deba neodređeno prevodi :

-Ništa ne pitaj , luda , takarli bez takara noć. Sve ti je Eso moj zapisano u onim zvjezdama što se nikada ne vide . Ove što ih insan svako veče kuži su navlakuša . Oblanda . Da se insanski hajvani zablenu u tu ljepotu i da ne vide dalje od nosa . Nego uključi brisače do daske , možda nas poguraju . I ne znam što tegarimo ovu mrcunu sa sobom . Evo ga hrče , a ono dvoje riknjavaju . I to je  njaka poetika scientia .  Mrtvac hrče , ljepota se gasi . Da nismo u žurbi sad bih ti reko da samo zeru prikočiš , da Lenjeg isprcam kroz vrata , da se riješimo balasti i brže plovimo po ovom kijametu.

-Zamorila me ta priča i grlo mi osušilo ,   morala bih malu pauzu napraviti .–Tebi grlo suho , a šta misliš kako je meni budali, koja ti o budalama pričam.

-Ne reče mi što ti i Herco više niste skupa ? Kakav je belaj napravio ?

-E vala ne sazna šta je bilo . Ne ove ture . Ti bi da ja glasnice trošim , a valja mi na kraju večeri zapjevat jednu . Samo za nas dvije . Ili neću , nego pustiti jednu što mi se godinama mota po duši i rovari ko lud kamen ili sihre .  Što ti ne bi ispričala kako te Dobri zvekno ? Hajd’ , dobro , ispravljam se ; što ti ne bi ispričala kako te ubro ili kako ste vas dvoje vodili ljubav prvi put . Prvi put je epopeja ili vehto lipsanje . Nema treće . Vidim po tebi da je to bilo ovo prvo i malo pride toga . Osjećam to i dobro znam , kako to sa Dobrim ide.

Ja je gledam , malo sumnjičavo i zaprepašteno . Ona i Dobri ko bi reko . Zar mu  Herco nije jedan od dražih mahalaša . Skoro da sam uvrijeđena .

-Ne budi , blesa . Ja i Dobri odakle ti to ? Šta aneće hudoj ženi pasti na um?  Znam da mu se sviđam i da me poštuje . Ali ja sam mu samo ženski drug . Uvijek me je pomalo izdvajao . U početku sam bila počašćena . A onda kad sam skontala šta radi , bila sam ljuta . No , brzo me prošlo . On mi je stavljao do znanja da ono što ne mre biti , neće biti . A tako je i  bolje . Nemam ja srca viška i za bacanje , pa da ih svaki mahalaš , pomalo ledi i svoj dio leda nosi , a meni sante ostavlja . I nikad ne mislim šta bi bilo kad bi bilo . Jer znam kako to sve izgleda . Harco me naučio . Svemu i preko toga . Jedino mu srce u takaru jako , a prema meni slabo . Bilo . I biće . Njegovo je proklestvo neprebol . Moje mirenje sa bolom .

Zagledam se u nebo . Mjesec   plovi , zviježđe žmirka , povjetarac lahori , đule mirišu , dušeci su mekani i udobni . Lela Jela Jelena i ja merakljiski zavaljene , pijuckamo kurvoazije , žmarimo slatko i pušimo život . A njih nema , pa nema.

Ne proklinjemo jer nam nije dato . Dato nam je da imamo , pa nemamo . Ja imam neka nadanja , Lela Jela Jelena je izričita . Kaže :

-Nisam ga ja prekrižila , ni srce moje ,  ni duša . Ljubav naša je prejaka . Nikad on  neće odseliti iz njih . Tu je njegov dom . Ali ponos je sve zakapijo lancima i katancima i u čeličnu seharu turio , a ključ u vulkansko grotlo bacio . Gorimo , ali ne dosežemo ključe , da se oslobodimo .

Ponekad mislim da je mnogo puteva Gospodnjih , koji ka nama vode .  A mi najčešće  biramo upravo onaj pogrešni , koji nije naš . A od nas samo jedan put vodi . Ili dva , ako bolje raztmislim . Jedan vodi u život , drugi u smrt . Trećeg nema . Zapravo ima , ali taj dođe poslije smrti i zavisi od činjenja ova dva prva puta .Samo ponekad pomislim da ovi tvoj mališa ,  ima mnogo više od dva puta kojim hodi . Nemoj misliti da je to dobro . Ni tebi , još manje njemu .

Gledam ga ovih pet godina koliko se znamo . Nije on tužan , osim poneked kada se zagleda iza zviježđe . Rekao bi čovjek da  ne gleda , već čeprka iza , kao da nešto traži . I čini se , kada to nađe da postane tužan .

I odluta . Jedini od mahalaša on nekud stalno luta . I vraća se . Sekund pogrbljeniji . Tren tiši. Dlaku umorniji i upravo za tu dlaku bjelji . Ne sijedi on . Samo ja vidim kako mu se dlake  boje. Po povratku sa tih svojih puta , od Jedinog datih , samo nam  kaže :

-Dobri ste vi , najbolji .

Blesane potapše po ramenu , nas grlice , tako nas zove ,  primi za ruke , stavlja ih na usne , pa na čelo  i opet tako . Njih ne gleda . Znam da to nije dobro i da on zna ono što oni ne znaju . Nas sa nježno gleda i kaže :

-Život je lijep , grlice mile . Saznaćete jednom . Sakupljajte lijepe uspomene . One su danas rijetkost .

Sa tih lutanja bi nam uvijek poklone donosio . Ništa skupocjeno , ali uvijek osebujno . I uvijek bi donio i nakoliko kašeta kurvoazijea i ž'tanki .

Navikli se mi na njegove rituale i mirnoću . Izgurao bi barska bife kolica . Na njima iće i piće . Znamo on ih spravlja ili priprema . Znao je kako i šta ko voli .

Prvo bi uzeo  flašu kurvoazijea , zagledao je , obrnuo , okrenuo i nasuo   svima prst srednji , položeni , do pola visine i nasuo u  kristalne čaše . Prvo one lijeve do srce  za naša srca .  Zatim bi nasuo onu izdvojenu , desnu desnu čašu ,  nevjernu , lutaličku . Uzeo bi kutiju žtanke , blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi . Onda bi nježno , sasvim blago odvojio celofan . Ciganka bi mu zaplesala . Otvorio bi kutiju , svakome ponudio , pripalio ih . Podijelio pića i  sjeo . Podigao bi čašu i ciknuo gutljaj . Đardin bi zapojio milinom od coktaja 

-Molim vas grlice mile , pristavite sofru , blesani su vam gladni , a ja sam zeru umoran .

I kako da ga ne voliš malena . Svakom od nas   je davao sve i više od toga . I svi smo mu značili sve . Zapravo kad bolje razmislim nije nikoga imao osim nas i svih onih grlica , nama poznatih i nepoznatih.

Nikad ništa nije tražio za uzvrat . Ne za sebe . Za druge jeste . Kad god bi taj neko trebao pomoć ,  on je   stizao davati i moliti se .

Ti se sigurno pitaš zašto ti sve ovo pričam ?

Misliš da sve znaš . Nešto znaš , ali mnogo toga ne znaš . Kada pomisliš da si sve naučila , i počinješ da žališ , dolazi kraj . Zato   ne srkleti ,  ni u čemu . Sve će biti onako kako treba da bude . Pa voljela ti to ili ne . I polako sa učenjem . Neznanje pa spoznaja je najljepša moguća stvar .  Mnogo spoznaja i život postaje neiznenađujući i dosadan .

Pričam ti bona , da mu oprostiš , sve što misliš da mu možeš zamjerati . Olakšaj mu . Težak teret je njemu nanijećen . I samoća , mila , mnogo samoće u koju tek djelići tvoje svjetlosti u nju mogu prodrijeti .

Eto i ovu nesrećnicu je on spašavao .

Imao je šesnaest godina kada je upoznao. Ona dvadeset jednu. Bila mu je velika ljubav i sebična postala . Htjela je sve , a on tek dijete u odrastanju i pri nauku . I već duboko usamljen , na stazi koja vodi do mnogobrojnih puteva koji bježe jedan od drugoga , a svi su njegovi i svima mora proći .

Nakon godinu i po, dvije ona je njega napustila , jer je težila nečem višem , Nije imala strpjjenja , Dobri joj je bio nezreo , previše je vjerovao u bajke i ljubav. Suviše djetinjast i sanjarski zagledan u nebo.

Slutim da bi on podigao ruke u visini ramena , okrenuo dlanove prema nebu , zatresao malo ramenima ,pustio jedna suza u desnom oku , da visi a crvena je i nikada ne pada .

-Oprosti mi . Pokušavam , trudim se ali mnogo toga ja ne znam . Naučiću ,  Mila . Valjda , ako mi je suđeno .

Kada je dostigla to više , ono je odvelo iz njenog , našeg Grada čednosti i srce joj je napuklo . Ostalo se naslućuje .  Ono što je dostigla bilo je ozbiljno i dosta vodnjikavo i nije bilo  njenoj duši dostatno . Srce na jednoj strani , čezne za dvorima , Malim Princem i njegovom nježnošću , ljubavlju i djetinjim čarolijama , a ponos je preči da mu se vrne . I tone ona . I tone on . I tone svakog dana sve dublje i sve dalje . Niko nema da joj ruku pruži . Dobri je par puta posjetio , kada je kući bježala i u njihovim mahalama mir tražila .

Pravila se da je sve dobro i  da joj nikada nije bolje . Oboje znaju da lažu , ali im njen ponos ne dozvoljava da prave riječi kažu . Ona ne želi da se ponizi i moli pomoć , on ne želi da je ponizi i ne nudi joj pomoć , samo kaže :

-Ako ti nekad bude trebala neka pomoć i ljubav samo zovi , ljubavi moja jedina , ja ću ti doći . Ti nemaš drugi domosim ljubavi u srcu mom .

Nikad ga nije nazvala . Doli jednom , veče prije nego što se ovaj belaj desio . Nije ništa progovorila . Bio je to huk mećave bez tona . On je znao da je to ona i zato je odletio u pomoć, i mene zamolio da mu mahalaše pozovem u pomoć . I zato nije spavao sa tobom , da te ne povrijedi.

Htjedoh da pitam…

Ona mi stavlja prst na suta i kaže :

-Ne žuri sa pitanjem . Insan je stvoren od žurbe . Kada ti sve   ispričam biće ti jasno , da je on samo  dijete,  koje ima svoje poimanje časti .

Uze viljušku , žustro udari i razgrnu tulumbu , pa je prepolovi, pa je učetvrti i uosmini, stavi zalogaj u usta i kaže :

-Upravo onakav kakav treba da bude . Sočan, nabrekao i sladak. Kolač mislim , da ti mozak ne bi krenuo stranputicom.

Takva su vam mahalska djeca . Samo se igraju.

-Nije samo da se igramo , bona. Svašta nešto radimo . Samo lijepe stvari . I čuvamo tajne koje nas najviše bole . I nikome ih ne pričamo . Imamo mi neki blesavi kodeks šutnje .

Daj pusti nam  ovu kasetu , ja je ponjela , znam da ti nemaš vakih  za plač , nešto što miriše na naše blentovije .

Pustim , slušam skamenjena i plačem…

Sačuvaj tajnu ljubavi moja…

Ovi iz mahale baš umiju da rasplaču .

-Oduljila ja ko Šeherezada , a i srce me počesto boli od kada sam djevojčicu i Hercu izgubila . Ispričava se Lela Jela Jelena .

-Evo sada će ponoć , a oni tvoj baš u ponoć ,  veče prije nego će belaj  biti , sanjo san da ona jadnica leti i pada . Da , on ruke pruža da je uhvati , i lomi ih , iz ramena mu ih čupa , ali ne može da je zaustavi . I ne boli ga . I on sa njom pada na travu , i ona na jedan jedini kamen kilometre ukrug se nabija glavicom lijepom i u krvi umire na njegovim skršenim  rukama .

On se budi u znoju i suzama , ne može ruke pomaknuti . Slomljene su . To se samo njemu čini i on sam sebi prijeti:

-Nemoj je pustiti bleso jedna , da ti opet kroz ruke klizne .

Razmišlja šta da se radi . Nema se tu puno šta mudrovati . Ispod pendžera , ispod balkona gdje će letjeti neku zamku treba postaviti . Ali ne može sam . Treba mu pomoć.

U to telefon zvoni , javlja se Mojsije i reče mu :

-Znam šta si sanjo . I ja sam . Samo u mom snu je nas četverica u ćebe faćamo i sve će biti dobro , mada će nečijom greškom ukrivo odskočiti i ti ćeš najebati. Dibidus . Skoro pa skroz , bezbeli , možda i naskroz , ako te ta drotulja ,oko koje se natežeš , ne spasi . Ako to ne učini , onda ti mogu reći da si tek tada najebo ko žuti . Eto tako ti stvari stoje . Pa ti vidi šta ti je raditi . I da znaš , ni mi te ža . Hoš ti mnogim stolicama svoju jednu kičmu poklanjati .

-Dobro , dobro . Zaslužio sam . Nego samo onu dvojicu , najblentavijih  pozovi . Nikog drugog . Grlice pogotovu . Nije to za njihove oči . A i kako ćeš se , ba , pored njih koncentrisati .

Ti se to jutro uspavala ko mlada poslije takara , samo što ga ti nisi fasovala , već se u našeg merhuma zaljubljivala i sretnila. Taki ti je on . Ni jedne o ljubavi ne govori , a ti se do za vrata zaljubljuješ i pizdiš . I čekaš da te mlatne .

Kad si ono vidjela da taksi za ugao zalazi i kad si kavonoz vode preko praga , ko da je veliko ribanje , zalila , oni su već bili na po puta . Ti si mogla samo sjesti na beton , plakati  i moliti da ti se Dobri  vrati .

A on negdje po kiši , sav slomljen sa nesrećnicom luta . Onaj tvoj Eso juri da nesreću spriječi. Mojsije navigava , Deba konta kako da Lenjeg isprca iz auta ,  jer je zalego i spava ko da se ništa ne dešava .

Posrčući odmakao je Dobri par kilometara . Sredinom ceste , najsigurnije je , da ih nešto ne satare i vodi malenu nazad , domu svome,  u Grad čednosti . Tamo im je mjesto i lijek . Ne zna se da li je to svjesno ili nesvjesno mislio , ali je uporno bez zastoja , nogu za nogom vukao .Teturao se i klecao , a nju je čvrsto u rukama nosio , na srce je naslonio , da joj ono pjesme ljubavne pjeva. Tepao joj i govorio :

-Ništa se ne brini Mila , sad smo zajedno . Sve če butu dobro.

Nemoj me ništa gledati , kaže mi Lela Jela Jelena , Tada još nije bio tvoj i još ti nije dao da ga ubereš . Sada valjda i znaš zašto . Mahalska čast i poštenje .

-Gotovo  je  – kaže Mojsije – kasnimo pola minute , iza prve su okuke , sada na njih auto ide . Okerapit će ih ,  iz voleja ko Musa keseđija Miloša Obilića. Džaba on ide sredinom džade ; okuka je , kiši i klizavo je.

Dobri vidi auto i zna da neće moći zakočiti i da ih neće  mašiti . Okreće mu leđa , da zakloni ljubav , da auto njega spuca .

I Eso vidi , okuku su upravo prošli , na cesti dvije pokisle sablasti stoje , njima okrenuti . Oboje su bijeli i mokri ko da su oni kiša . On stoji , svjestan da vremena za bilo šta nema , čvrsto je zagrlio i ne pušta . Pogrbio se . Auto škripi i koči . Malo kasno , ne uspijeva , posklizava i udara Dobrog postrance .Klasični bodiček . Ovaj pokleknu , ali se ne da , jer u ruci blago od kristala  ima . Neće mu se sada polomiti . Ne dok je on  živ. Auto zastade , na nogama i leđima , prilike u bijelim , sada već u  ritama.

Dobri kleči , vidi se , jedva . Onda sjede . Na auto se naslanja , ljepotu u rukama drži , čvrsto i šapuće joj nešto . Jedino Mojsije zna , to je njihova davna , ljubavna pjesma , što su je skladali dok su prvi put ljubav vodili .

Polako izlaze iz kola . Eso hoće da odleti ka nesrećnicima , Mojsije ga priječi . Kaže mu :

-Ne diraj ih . Njima je tako ,  kako je . Ni dobro , ni loše . Ako ih dotakneš , prekinućeš ih ko grančicu , zauvijek . Sada oni ljubav vode . Anđeosku .

Deba ga pogledom pita :

-Jel je  stvarno takari ?

Mojsije odmahuuje rukom ko veli :

-Nikad ti pameti nećeš doći .

Deba ramenima sliježe ko da mu odgovara:

-Šta ima ako se malo natakare . I ja , kad bih trebo mrijeti , volio bi sa takara na pute gornje  krenuti.

Uto se  Lenji iz auta izvlači i pita :

-Ko koga takari .

Osjete da ih Dobri gleda , smješka se , usne mu se razmiču i kiša im donosi :

-Hvala vam .

Sklopi oči i usni .

Spavaju dva insana , dvije ljepote u bijelom blesave , krvave  i mile . Nije im to trebalo , po ovoj kiši ; konta Eso .

A opet razumije ih . Mladost ludost . Valjda će izić na  dobro .

Spavaju dva anđela , svuda kiša oko njih , a na njih više ni kap ne dolijeće . Prelijepi su . Iako su usnuli , ima se osjećaj da bi svaki čas mogli poletjeti . Toliko u bjelini i vlažnosti liče jedno na drugo , da Eso mora da pita :
-Jesu li njih dvoje brat i sestra ?

Mojsije i ne  progovara , ali svi ga razumiju

-Eh , što ti je život . Bili su jednom toliko bliski , ko što ni jedan brat i sestra nikad neće bit .

Dođe hitna , Esin kompanjon u njoj . Eso u Mojisija gleda , ovaj odmahuje glavom i prilazi mu:

-Samo još deset minuta . Nego jami se gitare , idemo im praviti društvo.

Uto stiže fićo . Herco vuče Omu za uho i prijavljuje Esi :

-Nije htio da vozi sredinom džade . Kaže boji se da ne naleti na Dobrog i onu padavicu . Zna da će ih neko spucati , ali ne zna jal’ on , ti ili neko treći . Kako su njih dvoje ?

-Vehto , on malo vehtiji , iako se smješe .To o ljubavi sanjaju , koju više nikad niko  neće moći skrpiti . A možda ni njih .

Izgovara to Eso , iako ne zna odakle mu te riječi izviru . Zna nisu njegove . Da nije mahalaš postao?

Eto to je to. Ostalo znaš bolje od mene.

Ne znam šta je sa njom bilo. Ništa i svašta. Tvoj drugi drot , Oma i moj nesrećnik je drito u Sarajevo u Koševsku bolnicu , na Plastičnu hirurgiju odveli. Da li radi prekih potreba ili zato što je ona nekad tu bila glavna sestra , to ti ne bih mogla reći. U svakom slučaju mislili su da će oni na plastici naći najbolje rješenje za Nesrećnicu.

Ostalo pitaj Dobroga. Ja znam neke mahalske priče koje su iuvijek i vake i nake, dibidus oprečne. Ili još bolje pitaj Frku Frkicu. Ona sve zna. Bojim se da će ti Dobri nešto smuntati i neodređeno kazati, bojeći se da te ne povrijedi.

Da je bila pametna , a bila je prepametna; da je bila strpljiva , e to vala nije njena odlika, Ti i ja se ne bi nikad srele, ne bi balavile i ne bi pričali o ovome jer se ne bi zbilo. Htjela je sve i to odmah, a to rijetko kome bude dozvoljeno. Valja to zaslužiti. Eh , taki su ti ljudi, bezrazložni.

Bajka o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti u Sarajevu Gradu čednosti – III Poglavlje

















III Poglevlje / Humor boli krije

Galerija mrsi blještave ali i one malo ledenije dane prošlih vremena , vodeći ih neumitnom smiraju , kao što Blistava Modra rijeka nosi sjećanje naših djedova od Ezela vakta ka iskonu.

Prebirući po riječiima i slikama često sam osupnut ljepotom , radošću , svjetlošću ali i naivnom tersluku kojom su se nepatvoreni pregaoci mahalskih ašik bašći igrali sudbinom i životima. Nisu bili ni svjesni da svojom igrom direktno utiču na slijed potonjih dekika u srazu sa kosmologijom.

Tada danima ne izbivam iz Galerije. Kao da me prošlost zarobi i ubacuje se u moje slike , platna , boje , kistove ili samo u kalem koji sam od sebe zapisuju, prepravlja i dorađuju  i ponovo živi ono što će , zaokruženo u cjelovitosti , uz Božiju pomoć , jednom ugledati danju svjetlost.

Gledam oko sebe i čudim se koliko je akšama i sabaha i sjajnih mjesečevih druga proteklo mojim modrim rijekama , raznoseći ljubavi krojenih i življenih u mahalskim đardinima?

Koliko li je ljepot anđela zaplesalo , zapjevalo i radost ljubavi poklanjalo blentovijama koje nisu marili za vrijeme i usud , već su živjeli, jednostavno i nerazumno , onako kako su svikli i djelili se svojim ljubama.

Čeprkajući po galeriji , slikama i zapisima nabasah jedan isječak izgubljen od svih , i nepriklonjen ni jednom čitabu. Pomislim, vrijeme je da ga prihevtam uz ovu Bajku. Nisam baš siguran , da će se tu zauvijek udomiti , jer ove riječi je prva ugledala i pročitala u nekom skoro zaboravljenom vremenu jedna čudesna žena , koje više ni.

Bijaše to ljeta Gospodnjeg 19…

Otvorim oči, a njegov pogled jedan valer tužniji. Iz čakšira vadi omot pisma, izgužvan i žut. Pruža mi ga i kaže:

-“Ti znaš šta je bol, ali se ne boriš sa njim. Ti ga trpaš i gušiš. Misliš da si ga zaboravila. Nisi malena.

Ti misliš da me znaš. Da li je baš tako? Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da bol nije rezervisan isključivo za nas. Svako od nas neko breme nosi.

Odoh da zagrabim malo Modre rijeke, ona je ljekovita. Donijeću i tebi. Trebaće ti.”

Ode. Ni poljubca na kraju balade…. Uh , jesam glupa. Odakle mi to. Čuj da dozvolim da me maksumče ljubi. Šta može hudoj žemskoj pasti na um, to ne mre nikome. Pih , pih, nalet me bilo.

Čitam:

Humor boli krije ( naslov)

Đul baštom razli se zvuk ćemaneta. Dobri , kao da ga muzika zaobilazi , uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Hoće Dobri da skine celofan. Ima on, i onu svoju sarajevsku , isto tako bez gaća , ona je otvorena. Spušta francuske, uzima Drinu , otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , zastane, nešto se premišlja.

Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori u istražnom , i ne trepće , da se ne bi odao.

Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , na kraju i Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega. To je dobar znak.

Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, podmoskovlje šumi , more se pjeni, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju.

Pregledaj članak

Biće dobro,sluti Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti. Zna , zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan. Pa pogled skrene na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera črtvoroperaca naspram ovoj mahalskoj igri staklennih perli.

Jami bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio. Pogled mu se utopio u slova i bleji .

Čovjek bi pomislio da nešto čita ili ne zna čitati. Jes kad ne bi znao da Dobri osim j'taime , vule vu kuše ave’k mu'a , c’est la vie , non Je ne regrette rien , au revoir mon ami i takvih tričarija , od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.

To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi, počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita , on boju gleda.

-Jebala te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu?

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žensko veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno, nije luda. A i što će joj uopšte gaće ako ih treba svaki čas skinuti?

-A ako boja procuri jal bijela jal crvena?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj tvoj poganluk. On po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek uhavizat. Prije ni jedne nisi htio beknut. A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti . Sve jasno i razumljivo. A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da insan konjak može pomladiti?

-Može, može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut?

-Ja ne mislim riknut.

-Znam, ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!?

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?

-I Dobri mi jaran a on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknuti?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?

-Šta Mojsije?

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači i on će crknuti.

-Neće.

-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve, on će krepat.

-Kako znaš blentovijo pametna?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnije ne može biti?

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati i jednostavno će krepati.

Debi se odmah prosvjetlilo.

Okreće se harmonikašu što Moriće titra.

-Mojsije, kako ćeš krepati?

-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan?

-Lenji. Kaže , ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ!

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.

-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi’ išta u životu volio onda je to da umrem na njoj. A i Lenji ne bi imo ništa protiv, kolko ga anlaišem.

-Dobro Lenji reče, ti nećeš riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

-Eto , ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš?

-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju-

-A što ti, Mojsije ne bi madrkno, ko sav pošten svijet.

-Natakariš pošten svijet. Sve same hođe, svećenici, učeni ljudi , političari , hadumi , hadum tetke , pederi , hanumice , ekolozi i humanitarci. Nije to za nas mahalaše.

–A ja opet nešto mislim kako bi bilo da Lenjeg sprcamo međ’ taj pošteni svijet.

:A što mene fićfiriću jedan ? Eto ti Mojsija pa njega uvaljuj u belaj. Meni krepat i madrknut zvuče  skorom isto.

Zagrmiše basovi.To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče.Vidi on, ova bi se biti ili ne biti  filozofija bi se mogla vrtiti, barem, dva tri dana.

Skonto pričo im  ti ili ne pričo na isto mu dođe.Blentavi  ko blesavi mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Jedino im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.

I on zvizno. Poćelo mu , na bigajri hak , neštimat sa Zlatom.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto autista ili se sprema da postane autista. Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri mog'li ja dobiti te neotpakovane cigare.

Lenji zakuka:

-Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti. Celofan je u pitanju.

Znam ; kaže Dobri i dodaje kutiju Debi.

Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem. Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa; pa celofan miluje, ciganku u kosu ljubi, tijelo nježno miluje , suze mu grunuše na oči.

Plače Deba ko godina, ako znate šta je to?

Kutiju cigara ž'tan na grudi privija. Jedna Cigančica mu se u oči pristavila.

Svi zanijemili. Čuj, blesan plače. Ne, nem're to tako…

Nije fer. Gdje si vidio, da odrtina osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast, mere zaplakat?

Može, misli Dobri i te kako može. Ona priča o crknut, riknut i krepat ga bacila trinaest godina unazad kada je dijete bio i imao deset godina. A i na Frku ga podsjećala.

Nije ba , on bio konjina i fićfirić, neotesani i grubi blento ,da ne m're grublji biti. Autista skoro postao?

Jok!

To se njemu srce sledilo, to njemu duša zamrla. To on lijepo krhko biće, onu svoju dušu veliku , Bogom datu , u mali mozak, u hipofizu zakopao. Zakopao, cementom sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio. Da se sve slijepi i zaledi. A ako neko počne čeprkat, da se duša samozapali.

On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane njegove, njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana , dijete u oblacima . Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i pameti.

Pošli oni u četvrti razred herojeve škole. To su one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak dječak , mogo bi joj postati momak.

Sva bi im se djeca mogla rugati, a njemu milina oko srca:

“Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.”

Eh, da je barem tako bilo, misli on.

Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa ko hablečinu kad god poželi.

Ali nije tako bilo.

Ali nije tako bilo…

Nikako nije bilo tako!

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama sanjati.

Bilo je to tako, ko da me neka mračna sila svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.

Ja sam nemoćan i ne mogu  da dišem, niti da vrištim , a bol  se veća javlja. Prvo ti desna slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini  vuče. Bol  te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.

Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi.Ne moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa.Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko jako skuvani rezanci , posuti paprenom paprikom.

Čudim se mene ništa ne boli i sve se nadam da će mi sada i tijelo i kosti samljeti. Ne ništa. Jok,bolan , ne da dušman lakoće. Tu samljevenu masu poli sa litar tečnog azota i u grudi mi sve to vrnu.

Bilo je to tako kao da ti dušu ,onu auru, onaj balonćić mali , katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca. Balonćić pane i puf nestane. Ali se duša vrati, malo veća od balončića. Ne znaju  krvnici da je duša od Boga data, da čuva i štiti nevinost i čestitost njegove djece.

Zvijer krhku dušu svaki put vraća na ležaj od klamfi  tkani. Ona se vraća još veća i jača.Kad neman vidje da joj ništa ne može, vrati je u moje grlo, pa je pogura malo niže.Ona se zaglavi ni dolje ni gore i samo prhnu ko grlica bijela  ka nebu svome.Znam da će  me gore , kad mi smrtni stađun dođe čekati, da me pomiluje,da se izmirimo i sa mnom da Dijanu traži..

Dijana je bila moja mala božica lova.Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz bajkovite šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju, djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje  im polako godinama odrasli ubijaju,  da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi  se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću. Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom domu . Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan ka spomenik neznanom junaku, samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju.Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju, ali im sama pomisao na njega neku toplinu stvara.

Dijana i Dobri  nikog ne primjećuju ,samo se za ruke drže i grčevito stiskaju. Kao da će ih neko, nepoznato nešto razdvojiti. Znaju ,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja. Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je idušman što u sebi mržnju nosi,

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema. Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše , ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga škuri oblak zaklonio i uporno ga u  korak prati. Ne da mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

Dobri nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže  i neka zlokobna tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do Dobrog dođe. On izleti, jurnu , kroz zatvorena vrata suknu i po gradu krik raznese.

Trči Dobri , vrisak s njim.

Trči  Dobri a čini mu se da su mu  noge  ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli. Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema ,klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto,ali  urliku se pridružuje, i on vrišti , cvili i plače.

Dobri trči, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog  bradatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini , monstrumu lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije,a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće Dobri  u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.

Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je. Vidi krv  kako polako mu na ruku kapa. Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno,neljudsko  tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane , ljepote njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti.  Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije to prije znao, nikad je nije probo. Pa se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu ,on joj priđe,ona mu šapuće i kaže:

Poljubi me i zagrli me molim te. Tako sam umorna , a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori. Misli Dobri moja djevojčica je umorna i pošla je da spije. Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja između njih dvoje prhnu . Prozori se treskom otvoriše , vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznese se put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišto . Dijanin vrisak se  kovitla mahalama. Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Dobrom drago , jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva,kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju. A ona čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva,pjesmu umilnu, pjesmu predivnum pjesmu Stvoritelju:









Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim.





Radosna i vesela ničega mi žao nije

Mrijet svakako valja kasnije ili prije

Molim sačuvaj mi Dobrog blentavoga

Mog  drugara smiješnoga i jedinoga.





Nesuđenu ljubav moju

a blentavu ovcu tvoju

trebaće mu pomoć tvoja

iskrena kao ljubav moja.









Dobrog tek tada hladnoća,led ledeni obuzima , jer  vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena. Satara ,pala mesarska, više nje blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa  ga u bijeli čaršav zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.

Gurnuše Dobrog van ,na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome Dobri sada pripada?

Tijelo mu sa živima. Duša za grlicom odlijetjela.

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila. Dobrog nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su   Dijana njegova mila i on dobri  i blentavi , zaljubljeno zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Preko dana bi dijete bilo na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče bi spavao ispod hrasta i snovima o Dijani  se pokrivao.  Dijete , jako deset godina , snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura , ljubavnica nije bila; sniva.

Nije ni jednu ciglu riječ tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

Ukopaše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća i dvije ljubićice u novinski fišek uvio i na odar položio.Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva djevičanski mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio. Misli dijete; šta će mu , nema više male božice, pa mu ni ne treba.

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta , kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo. Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je  i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris cvijeća će je privući pa će se njegova  Malena vratiti.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Zaključiše , onako uzgred , veliki je: Ima deset godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu, i u cijeloj zemlji , i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od deset godina na snalaženje. I mlađu , i stariju . I malo im to, još ih pride kolju , siluju i ubijaju.

Ćetvrtog dana u sabah Dobrog   probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom  nivou Raspotočja. Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući  dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džab džabe čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti:

“Idi kući Dobri i ne tuguj više.Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se  slučajno slomio,mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni.Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo me više ne može dotaći.

Dobri za kamen ,da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova,vrana,švraka i galebova se okolo groblja na žice  natandarilo i natakarilo  i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio inače si naj…grabusio.“

Vidi Dobri  da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala,sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao ka stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka,  a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga. Nikad nije. Ni vrno se nikad na groblje nije.

Kad je kući došao , sjeo je i jeo  i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili..On bi  odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu  vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu  čekat nije mogo,toliko je pregladnio,već je doksate drvca počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelašća  malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i poče povraćati.

Povraćo je ravno deset sati. Svaki sat za jednu Dijaninu prestalu godinu. Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih deset sati, svaki sat za svoju jednu beternu godinu.

Nikad više nije povraćao.Osim jednom. I nikad se više nije najeo,osim jednom. No , o tome drugi put. Sada napuštamo Dobrog da se do kraja i dobrano zaledi i da se u punom sjaju među jahačima pojavi.

Kao Anđeo  bez ličnih  damara.

.

.

.

Bajka o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti u Sarajevu Gradu čednosti – Uvod

  
  

 Prihajna besjedo in navodilo

oliti predmuhabet





Imamo Galeriju ; nijeme, gluho bilo . insani.

Ovu množinu će jednog dana objasniti , a možda neće biti ni potrebno.

Mlađi , poprilično samobitni brat Baška baŠa , pomalo šeret , malo više mahalaš i vječni đuvegija , na dan otvaranja Galerije , u društvu nekih drugih obavezno nepozvanih , ali neizostavno prisutnih prelijepih mahalkinja i nešto manje ugodnih mahalaša, usporeno , mahalski precizno natandari muhabet :

“Uvijek si slovio kao pametan čovjek , ali sada znam da si izuzetno pametan.

Dok si bio mlad rasipao si energuiju , vrijeme , bio vrijedan baštovan i … ma uvijek si volio cvijeće i đardine,i još svašta nešto.

Iskustvio i nauk su  učinili svoje.

Što ćeš rasipati energiju i gubiti dragocjeno vrijeme koje ti odjednom ponestaje, nisi frajer .

Otvorio si Galeriju da ti ljepote dođu na noge , na dohvat ruku i skuta  i dive se njihovim rukotvorinama ,umjeću , životu i  ljubavi.

Znaš i sam ; muškarci k'o muškarci , uglavnom blentovije i hablečine , se k'o hajvani razumiju u kulturu i umjetnost , ostavljaju prostor za estetsko bitisanje isključivo nježnim ženskim dušama , rukama i šta ti ja znam u čemu još,

U saučešnistvu i divljenju  prema umjetnosti se rađa simpatija , iz simpatije razumjevanje , iz razumjevanja sazrijeva  ranjivost i nježnost, i onda tebi , kao đentlmenu ne preostaje ništa nego da odabiraš i bereš zrele jabuke , jal’ ostale voćke i slastice.

Znam reći ćeš takarli vremena brate moj!Moralo se !

Aha , kak’ ne! Ali to kod mene ne pije hladnu vodu sa bjelavskih česmi . Kod tebe uvijek neki takarli, damarli, dertli vakt'i. Idi bolan, pa se leči.”

A i Mojsije umjetnik i prorok se mor'o nadovezati:

“Ne samo pametno , već i jako lukavo. Pored toliko ekspresivnih mjesta u gradu , nađe impresiju i kotu na 17 cm od Love bridge ,salona Beauty. Koje li milimetarske slučajnosti?”

A rahmetli Deba , preranoletač u nebeske visine ,( dugo očekivani  belaj  u jeku priprema za otvaranje galerije) i belajsuz po vokaciji, bi zasigurno ( jes’ kad bi mu pržun bar na tren dopustio da ohane ), sletio i zakatančio završni naturalistički eglen:

” Joj lava ljudi moji!,boli glava!Atelje , poetski , muzički i umjetnički kafe salon, za damarli divana dušu dao i još mu ljepote druženje plaćaju kupovinom slika, ‘oću reći finansiraju ovu podmuklu barabu. A ime mu je Dobro ; aha , kako ne.”

Znamo ih svakog pojedinačno i svakog sveukupno , proširiće se u mahali nesvrstana priča. Osnovana ili neosnovana, nije bitno. Svaka će mahalska blentovija dodati svoj obol na kantar taze mahalskeog prosedea i eto belaja. Ode obraz, namah i bez diskursa.

Skoro totalna nevinost , u još neobranom grožđu ; ni zabranjene voćke brao , ni slastice dirao i mirisao i u njima uživao , a Galerija već  na lošem glasu.

Iako se pretpostavljalo da će se broj posjetiteljki vremenom povećati , dal’ zbog “lošeg glasa ” il’ neobičnog i prelijepog galerijskog kolorita i ambijenta , a mere biti i zbog slika ( tko da zna ) , moralo se nešto poduzeti i razbiti preuranjeni muhabet prije nego postane mahalska istina.

Strogoća i Mudrost , godine , a i vaspitanje priječe da se švera ok'o kere pa na mala vrata i razuvjeravaju mahalski kuloari , sa akcentom na kuloarice, jer su one uvijek bile pogubni izazov za lični ego i jednostavnu mahalsku filozofiju ,”dvoje se nađu pa se poslije ne nađu” , prozvani se odlučio za manje popularni i isto tako nesvrhishodni javni demantij.

To vam je k'o mač sa dvije oštrice: jal’ upali , jal ne upali!? Hoće se reći jal’ u sridu’ , jal’ ukrivo, a to mu dođe skoro na isto. Pitajte Maru , jal’ Daskaru , jal Gataru.

Zvuči malo poznato i odbranaški ,ali izbora se nema, jer istina je uglavnom  bar malo ljepša i drugačija i uvijek ,  ama baš uvijek između…( Quod erat demonstrandum ) .

Prepuštamo , šenkrat plaho , riječ sveznajućim i manje pametnim naratorima , u mahali prokuženim takarli baljezgatorima.

 


												

Oni jašu Mojsije harmonike baca – I Epizoda

Jednom prilikom, kasnih šezdesetih, možda baš onog vudstočkog ljeta, u jednoj bašči nad Sederničkim vidikovcem , sastala se družba znana, mlađahnih akšamlija.

Sastali se po običaju,  jednog petka u akšam , u večeri rane. Sastale se akšamlije, sa Bjelava momci kršni, manje više, poneki i nije. Momci kršni,  još kršnije ljube – ljube. Što je ljepša ljuba ,to čednije ljubi.

Petoro ih bilo. Propovjednik Mojsije, Najdeblji Deba,  Najlenji Gaćo, Herco Fini i  Dobro Dobri. Peterica njih su uvijek zajedno bili, uvijek šalu, dobro, opačinu nisu krili.

Ponekad sa njima i Oma Grk i Baška Baša magli prodavali.

Sastala se družba mala, odabrana, dvije vatre naložili. Vatru manju za Rešetku, onu veću za sjedeljku.Oko vatre sofre posadili, na brzaka ljube mezu , piće, čokanje pristavile.A poneka i šerbe za se. Svi piju i mezete, tek pomalo i potiho poje.

Dvori ih pet ašik ljuba, ili dvore ili ljube, ili na dno skuta liježu. Glavu još ne gube, rešetka se pazit mora, a i vakat nije. Biće , ako Bog da : misle one.

Čekaju Ezan ,onaj milozvučni.

Ne onu glasnu . zaglušujuću riku zverinju, ni onu naci achtung-achtung grmljavinu sa megafona.

Čekaju onaj Ezan ljudski i umilni, tonom umjereni.

Još ih je bilo. Haman na izdisaju.

Pjesmu prekinuše, jacija je. Zrikavci i svitci igru prekinuše.Grad je je zanijemo.

Miris lipa se prosuo čraršijom,mahalom; upija ezan.

To je onaj ezan što vjetrom nošen dodirne biće, koža nashrne, oči zasuze, a u duši neka blagost i milina. Neka se ljubav javlja i nesvjesno tjera pogled ka nebu.

A nebo to, Bosna-Saraj nebo, što ljepotom i beskrajnim zvijezdama, plijeni kao da se spušta i diže, treperi i diše , upijajući odu u slavu Bogu Jedinom.

Čini se da su ezani jacije i sabaha najumilniji; zbog Meleka, valjda.

Kad je ezan stao; tišinu je dao. Tišinu što čudom se čudi,  otkud ta ljepota u čovječijem glasu.

– Ja sam zaprepašćena . – rekla bi pjesma.

– Aajj’ Grad čednosti je to. – naglasio bi Pjevač.

– Aajj’  Zemlje Božje Milosti čedo.- Pomisli bi ko’ fol pjesnika.

Vi ste nam bili u svemu naj, naj, naj.

Ljetnji žamor se polako vraća, svici svijetle, zrikavci zriču, po obodima bregova, ljud ise dovikuju, sivonje riču, zbore i glasaju:

„Ohoooj!“

„Ahoojj!“

Dvadeset četiri godine kasnije sa dna bregova malim sjenama sa ulica prkosa zagledanim u nebo, tu na domaku Anđela; vraćali se odjeci rike i zvižduka:

fiijjuu grrruum Njihhaaa … fijju grruuhhaaa Beee…

„Jooj, jooj i jooj. Jebo'te! Jebo'te! Jebo'te!“

Vatikanu, EU(-o), SAD(-e,) i UN(e,) to je smješno bilo, sapunicu:

– Kako se Bosna krvava ubija.

sa krešendom na epilogu:

– Srebrenički krvavi genocid u režiji Srba i mentora,

posredstvom medija koljača – krojača „novog novog svjetskog poretka“ četrdeset – dva mjeseca snimali.

Za divno čudo, te se večeri niko na muziku tužio nije. Mnogi su do kasno u Baščama i dvorištima riječi blage,sevdah, nježnost, ljubav se tražila i iskazivali.

Sutra je blagoslovljeni čestit praznik.

Kasnije, svježina noći se usijava i mrak pod svijetlošću Mjeseca i zvijezda , nosi svoju milost. Bilo je tu pjesme, harmonike, milovanja, poneki cjelov, dosta pića i bukadar ića. Mnogo šale, šeretluka, plesa, nestašluka, vriske i cike. Negdje pred zoru zanos posustaje.

Lukavosti ima, ko’ fol baildisani , htjedoše se povuć sa ljubama, u sobičke, na mindere, na šilteta kosti, udove da opruže, odlože i slože.

Mojsije to veče neumoran bio, ni fulio mnogo nota nije, tek poneki akord , kad smijeh zbog nestašluka il'opačine neke, moro’ je zubima kriti. Kad se trebalo ići spit, Mojsije se, onako osebujno, lično i personalno, a nama osobno nakašljao, malo glavu u naklon bacio, nadrka desnu obrvu uvis ispod lokni, baci cigar, srknu šljivu, mere bit lozu, ko će znati boje nema.

Od tada nadalje i ubuduće je to bio bio znak da će se Balada dogoditi. Harmonika zatreperi.

Svi smo skoro pa trijezni, naglasak je na ono skoro. Samo Najdeblji spava ko dojenče.On se ubebao.

Mojsije započinje „onu“, nama samo po čuvenju znanu pjesmu o dva brata Morića. Ali nije to bila radijska ili vinilska verzija nekog od „pjevača“. Musa je preradio Baladu   svih dvades'osam verzija uvezao u jednu, povezujući ih, dodavao i poneku svoju riječ.

Pjesma teška ko tuč, mozak da ti stane, duša srce da ti pukne. A nježna i tužna; i pitka ,sam sevdah  samo što ne zaplače. Harmonika ne da plače, jauče, zastane pa vrisne, uglavnom treperi, ponekad klizi. To je bila rapsodija, neki bolero potpuri , koji odiše sevdah žuborom Modre rijeke i elegične tuge sefarda. Bila je to pjesme čija se svježina mogla na Miljacki osjetiti, miris skoro dotaknuti, a vrištuća bol majke pod kožom, u žuči i jetri osjetiti..

Muzika se prelijeva niz sederničke padine ,vukući feršlus do onog crtičnog rasporka između noći i svitanja. Kako je pjesma odmicala noć se stidljivo gubila, a dan je polako osvajao. Mojsijev glas kao da se stidi. Musa nije volio pjevati, samo svirati. Treba se sad upjevat,  pa zapjevat; konta on. Morić nikom nije dao da pjeva ne zato što je bio ljubomoran; već zato što to niko nije mogao ni znao kao on. Volio bi on , da je nekog naučio vlastitu verziju, pa da se kutariše tog belaja.

Svaki akord kida jedan damar,svaki otpjevani stih dva damara; svaki raspon krila harmonike tri damara; otpjevani refren skida četiri damara. Musa je mnoge stvari mjerio tim damarima.Ljubav i muzilu najčešće, jer oni tovre tugu i bol.

Znao je ako nastavi svirat Moriće, neće izać na dobro. Mnogo je to damara. Damar je k'o dijete, ništa ne zna, a voli da se igra,  srce u igru ulaže. Tako se damari neoprezno troše i o'čas istroše. Nema, bolan, čo'ek toliko damara.

Odsvirao bi baladu i pjevao je jednom godišnje,  rijetko dvaput i to ako je bilo harmonike.

Odakle ti harmonika, frajeru ba’,  pored takve raje! Iscrpljujuće je to, a i košta duše, srca; što jes’ – jest. Nikad ta pjesma nije bila poklonjena, nekim, praznicima, rođendanima, slavama … Ovo ba’ mu sve više liči na ono bosna.ba.com.zemljabožijemilosti.ba.som. E vala i bila dobiće ba’ nogu, misli autor.

Kako Mojsije jednom mnogo poslije reče:

-K'o da mi daire zatrepere u duši, razlete se u srcu, popenju u glavu i tres; razbiju se o blentaru: ja moram Moriće otpjevati.

I harmoniku hek niz ledinu u hendek roknuti.Misle Lenji i Deba.  Lenjom teško rečenicu izgovoriti , a Deba ne smije zucnuti; moglo bi njega sto dvadeset basova poklopiti, puno aferima kod Mojsija nakupio.

Samo je Zlati nekad dozvoljavao da uzme daire i treperi njima. Bilo je to u onom predahu kada su braća ponovo uhvaćena, a još Pašo Anđi, i Ibro Jelki (Grbić) nisu posljednji oproštaj poslali. Kada pjevač treba predah za najtežu i najtužniju, brdsku dionicu balade. A, mere bit’ i majka i Morići ponekad za predahom venu, očekujuć’ ne bi li narodni autor il’ Mosije upisali drugačiji kraj. Nije lako svako malo mrijeti.

Mojsije ovdje ispade k'o neki okrutan č'oek. Nikad ne odsvira drugačiji kraj. Jedini popust pjesmi je bilo to malo odgađanje, ponekad. Kaže; gdje si vidio sretnog kraja u baladi i sevdahu. Ko se bunio, rekao bi mu:

-Idi slušat poskočice, pa se tamo veseli!

Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu ljeti pali veliki snjegovi/ Iz serijala Oni jašu…

Neobjavljena epizoda serjala : Oni jašu a Mojsije harmoniuke baca

*

Poklon za rođendan  jednoj djevojčici , jednom prelijepom plavetnom moru.

Kad god pomislimo na neko slavlje ,mi se sjetimo njenih rođendana, čestitih i časnih.

*

Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu ljeti pali veliki snjegovi

*

Onomad , po zdogovoru,negdje malo prije akšama, slučajno , u njegovoj bašći sretosmo Lenjeg u hladu jasmina sa nogama u velikoj kadi , u kojoj nekoliko punih gajbi piva, pletaru brlje i dva bocuna kurvoazijea šlaufom zalijeva ko najljepše đule.

Ne znamo kako i zašto,ali žena mu se zaista zvala Emina , a po porijeklu je lako mogla u miraz donijeti bar jedan džugum.Jedino nikad nije stajala u hladu,više je lepršala po mahali, od kone do kone.

Po običaju klipača pred njim.Dugačka slamčica iz boce viri .

Ništa neobično , mislimo mi.Ko će na ovom zvizdanu dizati bilo šta teže od od ufisaja vazduha.

Za Lenjog je i to jazuk. Preteško.

Progovori , a mi se zagledasmo, nije njegovo da govori od kako je prohodo  i progovorio u sedmoj godini i reko:

– Ja gladan.

Sada ko iz topa odape:

-Znajte da ste dobro prošli!

-Znamo ,kako ne znamo, ha smo se u mahali rodili.

-Ma ne to blečci , nego ,  eto , sve nešto danima dumam i ibretim se,kako je sve sređeno do savršenstva.

-Šta to?

-Skonto sam zašto snijeg ne pada ljeti .

-Mora da si nešto , bezbeli pametno skonto.

-Normalno da je pametno. Šta čojk u hladu jasmina, čija se žena zove Emina, a udala se sa ibrikom u ruci, duška u kadi , oko njega đenetske blagodeti ,mere skontat nego pamet.

– Pa reci!

-Ma ne znam kako ću, stid me .

-Hajd nemoj se prenemagati ko magare na tuti ili junferica kad se treći put udaje. Kada je tebe bilo ičega stid ,osim nešto radit.

-E u tome grmu leži sova.

-Daj ne beri kvake,niko nije pomeno rad i ne baljezgaj nego zbori.

-Koji bi luđak po ovom zvizdanu čistio snijeg?

-I to je po tebi razlog što ljeti ne pada snijeg.

-Ja vala, vela havle vela kuvetile, ja koji bi drugi bio.

-Nisu ti sve na broju.

-Normalno da nisu.Sluđen sam.Eto ,kažu ,tamo gdje su najveći umni  zindani , čojk može vjenčat više hanuma.Nikako nije pravo. Valjada im zvizdan mozak ispio.Ja sve gledam , kako mi se valja kutarisat ove jedne jedine.

-Daj ne budalesaj.Nije Emina baš toliko loša.

-Ne kažem, ali uvijek ima bolja. Eto recimo…

-Koja ti je bolja , crko dabogda crkotino jedan … – odnekud zacvrkuta  Eminin brundajući glas.

-Oklen bona ti? Ja mislio ti još razmjenjuješ recepte sa konama.Nije još vakat akšamu.

-Šta te briga oklen ja.Nego kojom bi to ,majke ti,mene mjenjo.

-Nikojom .Ne bi te bona mjenjo ni za četiri hamamske djevice.

-Jesi mi plaho pametan.Otkad to u hamamu ima djevica.

-Pa zato kažem.Ne bih te ni za jednu ,a kamoli za sve četiri mjenjo.

-A zašto ne bi , šta im fali?

-Ko bi mi bona čistio snijeg iz avlije ,ako se slučajno potrefi da snijeg zapada ljeti, po najvećem zvizdanu. A bome i sa krova.

-Ma ,ti si moje jedno veliko pametno srce.Znala sam ja.Odok na još jednu turu recepata ili heklanja.Ne znam šta je sad na redu u našem mahalskom kružoku.Čuvaj mi se.Nemoj da bi gdje mrdno ili nešto teško podigo.

-A ako zapada snijeg?

-Ne brini se eto mene , ponijela sam metlu , očas ću doljećet.

I ode Emina, možda odleti,šta ga mi znamo, mahaluše mogu sve ; ne reče nam ni mu, ni hu, ko da smo njenog Lenjeg lanjski snijeg.

Kada zvekir zazveči, što je biljeg da je Emina zaždila, Lenji, osvrčući se na sve strane iz potiha , bojažljivo progovori:

-A ja bi jope’ volio da ponekad velikii snjegovi zapadaju kad je najveći zvizdan.

-Zašto konju jedan konjski? – ne mogaše da oćuti Mojsije.

-Znaš ga kakav je ,šta se ljutiš.- ubacuje se Deba.

-Hajd reci mi ti, ondak ,kad si tako mozgali.

-Pa reko nam je,zar nije.Vidiš ako padne snijeg po najvećem zindanu ti i ja smo pravo naj…grabusili.

-Hajd ti ,nije me briga , a zašto ja?

-Zato što bi ti moro skidat snijeg sa krova i iz avlije.

-A ti ne bi?

-Normalno da ne bih.

-A zašto ne bi?

-Platio bih hamala .

-Ta ti valja.A zašto i ja ne bih mogao platiti hamala.

-Jednostavno ne bi.

-Kod tebe sve nešto jednostavno i normalno.

– I jeste.A i ti znaš da od tvog hamala nema ništa.

-Ma znam , samo srcu odušku dajem.

-A zašto ne bi mogo platiti hamala.Ako nemaš penezi možemo ti mi posuditi.-pravi se nevješt Dobri.

-Ma nije to , imam cekina.

-Ma nemojte čojka na muke pristavljati, đe će se čojk na krov sa ramunjik penjati.Može se otkliznuti i vrat slomiti.Zalud osta harmonika pusta.Nije lud.-Lenji je zabrinut za svog horovođu.

-Šuti konju konjski i ko je reko da ću se ja penjati sa harmonikom  i čistiti snijeg.

-Zlata .-Sva trojica horski.

-Jes vala , tu ste pravo potrefili.Van taka je u svemu , ali cicija je što se penezi tiče.Što će hamala plaćati kad ima mene?

Lenji će:

-Ko da je čifutkinja!

Deba će:

-Ma nije ,subotarka je.

Dobri ih ispravlja:

-Nemojte tako ,Jevrejka je iz dobre kuće i u pravu je. Mojsiju ništa ne bi bilo da se popnena krov.Ne mora harmoniku prtiti sa sobom.A ako se strmekne , ko mu kriv što je mor0 slušat ženu.

Deba će:

-E ta ti valja , ako hekne sa krova,neće biti velike štete, barem će harmonika ostat čitava.

Lenji se zamislio:

-Zlata bi je garant prodala.

-Da plati Mojsijevu dženazu?

-Nije luda.Što će plaćat pogreb .mere ga u kakav jendek heknuti, a ima i veza u La benevolencija.

-Ja, imaš pravo, ima i u Dobrotvoru i Merhametu.

-Ma bistra je Zlata.Od svih bi uzela ukopninu , možda i od komunista.

-Ma šta to baljezgate mazgovi jedni.Vi to ko biva mene riješiste i nađoste pare za moje preseljenje na ahiret.Neće biti velike štete , jel’?E , ta vam baš po jaranski valja.

-Ma nismo mi krivi, ne griješi nam dušu,nego je sve zakuhala tvoja Zlata.

-Zašto bi me se ona kutarisala ?

-A šta misliš ko će te sahraniti kad otegneš papke?

-Odakle vam ta ideja da ću riknuti?

-Možda neš riknuti,možda neš crknuti, a ako budeš čistio snijeg, koji ljeti zapada po najvećem zzvizdanu, garant si obro bostan.

-Kako znaš?

-Reko ti Lenji , a i ne znaš bez harmonike ravnotežu držat.

-Pa onda se neću penjat bez harmonike.

-Aha.

-Zašto aha.

-Taj film nećeš gledati ovaj put.

-Nego koji.

-Ni jedan.Ja čuo kad neko jal rikne,jal crkne nema više filmova.

-A ako krepa?

-E baš si pametan.Što bi krepaština imala privilegiju.

-Ma krepaština mi nekako tugaljiva.Ja bih svakom krepanom, odredio da ima pravo ponijeti barem  jedan portabl tv.

-Ko da tebe neko pita za take stvari?

-Ma znam da se ja ne pitam i al ‘ zato bih ,uinad , svakome uvalio po jedan portabl tv,Ne mora ga nositi,samo neka ga kupi.

-Od kada si postao tako merhametli?

-Ma nisam merhametli ,nego mi Frka uvalila par tisuća portabl tv da ih tušnem.

Mojsije zavapi:

-Dajte ljudi prestanite više ,još će nas snijeg u sred ljeta odvesti u Saharu.

-Eto vidiš Dobri da je sve istina što Lenji skonta, to  Mojsije otprije zna!

-Šta ja to znam konji konjski?

– Lenji skonto, ha veliki snjegovi kod nas ljeti ,za najvećeg zvizdana zapadaju, idemo u Saharu sladoled prodavati.

-Ko to mi?

-Ti ,Lenji i ja?

-A Dobri, zašto on ne ide?

-Ne znam, Lenji kaže kvario bi nam prosjek IQ.

-A šta ti je to?

-Oklen ja znam, možda je i to Lenji u čarobnoj nepameti smislio?

-Ne moraš objašnjavati.Mora da je nešto popametno, ko i uvijek.

-Jašta da je pametno.Da nije pametno morali bi Dobrog povesti sa sobom.

-A zašto ga ne bi poveli, jaran nam je.

-Baš zato što nam je jaran nećemo ga voditi.

-To nekako nije logično.

-Kako nije logično?Ako njega povedemo nećemo ništa zaraditi od prodaje sladoleda.

-Kako znate?

-Duga priča,mere drugi put.

-More, ko ga šljivi ,ko mu je kriv kad može da nam zakoči prodaju sladoleda u Sahari. A znate li gdje bi prodavali sladoled?

-Dabome da znamo!

-Pa gdje?

-Pa rekoh ti u Sahari.

-Ma ne to konju ,nego na kom mjestu konkretno, na kojoj lokaciji konju mahniti.

-A to , što ne kažeš?Pa lokalitetu Sahare ,zar ti nisam reko.

-Blento jedan .Evo kod nas, primjerice onaj šiptar Izeti je prodavo košpice na čošku Bjelava,Čakalušei Đižikovca;možda raskršće niže.A njegov predjed Jahići na Adi ciganliji . Na takvu sam lokaciju mislio.

-Joj budale žene, oklen u Sahari Džižikovac ,Bjelave ili Čakaluša , a napose Ada ciganlija..

-A prodavač košpica, jema li on?

-Nema. Šta će jedan šiptar raditi u Sahari?

-Pa, prodavati košpice valjda , ili se praviti filjozof, a ća ga ja znam?

-Niko nije lud prodavati košpice i pamet u Sahari.

-A zašto?

-Izgubio bi se ili bi ga strefila sunčanica,ili bi ošo u zindan.

-Znači rikno bi.

-Ne znam , možda bi i krepo ako ga na vrijeme ne nađe Bernandinac,ili bi crko ako ne bi naletio na našu lokaciju sa sladoledima.

-Zar Bernandinci nisu specijalizovani za planine i snijeg.

-Ako Lenji može prodavati snijeg u Sahari , zašto ja ne bi poveo Bernandica sa sobom.

-Zašto bi ga ti poveo sa sobom?

-Zbog burenceta.

-A zašto zbog burenceta?

-U njemu bih prokrijumčario kurvoazije.

-Nisi normalan.Zašto ne bi kurvoazije stavio sa sladoledom i poštedio pašče znojave.

-Vidi ,ta ti je pametna.Nisma se toga sjetio.A opet žao mi paščeta.Šta će on bez burenceta?

-Kupi mu čuturu.

-Misliš neće primjetiti razliku.

-Šta te briga, nemoj mu mjeriti IQ.

-Misliš ako mu ne mjerim ,  neće nam pokvariti pametli prosjek?

-Tako nekako, a možda bi se i Dobri ljutio.

-A zašto bi se on ljutio.

-Ne znam, ja to tek tako reda radi kažem.Ko da je mene briga hoće li se on ili bilo ko drugi ljutiti.

Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu zapadali veliki snjegovi, usred ljeta po najvećim zvizdanima..

***

Ne , tu nije kraj al’ ko će slušati mahnitove kako pametuju.

Al’ se nekad lijepo živjelo.

Rahatluk , radost , a bome i mnogo takar ljubavi i rahat od pameti ponajviše .

*

A onda , godinama poslije probudi se zverinja pogan, sve sama fašistička i nacistička bagra i fukara i raskomadaše nam prelijepu majku našu , Jugoslaviju.

Sretan ti rođendan Mila domovino.

Oni jašu Mojsije harmonike baca / IV Epizoda / Treći dio

Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

**

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca, do kučice male i  trošne.

Na vratima plavim i ispranim Frka u rubin  anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da  je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.

Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku zamjenio. Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo, odar boli i tuge.

Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj , plavičastim safirima  optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu,  žeđ za životom, neugaslu sa sobom, na nebo nosi.

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.

Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To  dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.

Kraljica vrišteće boli , čini se sni.

O Frko, Frkice otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.

Čuti dijete, ne progovara.  Neumorna od čekanja mene neuviđavnog, umorila se,  pa spije

Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:

-Ti si nam bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže :

Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.

Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da  se zbude.  Glupava mladost ili dušmani neki, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.

Kaže, ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.

Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga  doli nas troje.

Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio; skoro. Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ,  đozluke na nos tandarim i čitam joj:

Predah pravim, cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. ;mnijem , dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat , da je truje. I piće bacila. Samo joj kafa ostala. Okretala je, iz navike u nju gledala. A mene nema pa nema. Znala je da tako mora biti. Ne treba joj fildžan za to.

Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.

Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji  nešto sprema, a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada  su anterije bile sve .

Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. Anterije su mogle biti svečane,  kućne i djevojačke. Ova svečane treba  raskošnoću i bogatstvom da zadive posmatrača.

Kućne  i djevojačke su bile namjenjene oku pojedinačnih posmatrača. Nikad u isto vrijeme te haljine nisu mogle nagledavati dva para muških očiju. Nikako , jer bi to bio otvoreni grijeh i ulaznica za pržun.

Kućna anterija, eh. Ta je u samom raju skrojena. Žene su najviše voljele anterije boje rubina ili plavog safira, zavisno od blagosti i bjelokosnosti lica i tijela. Djevojke su voljele antertije brilijantne bjeline i svjetlucavosti.

Anterije su bile bogato i raskošno izvezene đuvezlijom, srebrenom i zlatnom svilom. Druge boje su se uglavnom izbjegavale, ali ukoliko je nekom detalju radi kontrasta i raskođi bila potrebna svila neke druge boje, ona se vezla.

Zamislite sada boju rubina, safira ili brilijanta, zatim ružičastu, srebrenu, zlatnu, modru i zelenu svilu i vješte ruke vezilja,bile one žene ili djevojke. Koji je to spoj ljepote, mladosti, ljubavi i strasti i vještine.

Anterije su se uvijek vezle u društvu ; da bi se mogla razmijeniti iskustva i novi vezovi i novi uzorci svila za vezenje. U društvu se ljepše veze,veseli i raduje.

Nekad se vezlo šutke, nekad se šalilo i tračalo. Nekad bi se sve zabibalo i  prolomio bi se ženski glas: čist, kristalno jasan, veseo, vrckav, čeznutljiv i nježan. Nekad blag i umilan, nekad opor i ogorčnen, nježan i tužan. Ponekad čulan i strastan, najčešće veseo i razuzdan. Ali uvijek, baš uvijek, pri svakom vezenju se morala više puta , od srca, otpjevati ona:

„Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga joj,mamo mamice…“

Rjeđe ona

„Moj dilbere,kud se šećeš, haj, štio i mene ne povedeš…“

 

Kako i  bi?!

Često pominjemo anterije i nevinost. Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno neki znaju.

Mnogu samo kažu ; anterije su starinske svečane halje i njih su izrađivali terzije.

Mere biti.

Da su starinske nisu. One su neuništive i za sva vremena i prilike krojene.

Kad se  dvije ljepotice : žena i anterija sastanu; ništa ljepše i svežije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti. I nikad neće zastarjeti.

Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o grlicama, đardinu i cvijeću i tako to. Hoćemo, ali kasnije. Polako, po redu.

Ma jok boni. Ne ide to tako.

Priča ide prvo o anterijama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici,  kad joj se još nije anterija izvezla ni natandarila. Pa onda , kad se obuče,  mora se malo pronosati,pa mazno prošetati.

Ovdje ćemo stati,vi nas radoznalci zamalo na tanak led navukli. Hoćete sve nešto preko reda, bezbeli. Mora sve potaman.

Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokone žene i lijena ženska čeljada. Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše ni ljepote. Ponekad bi im se posrećilo,  pa bi nešto nalik našim anterijama napravili. Urijetko.

Krcate im anterije zlatne svile, i krute ko da su od pravog zlata pravljene. Đez’ ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu svilu takariš i štancaš? Ima zlaćani sjaj da uguši pravu ljepotu.

Malo skrenuli, ali ćemo se brzo vrnut na pravu riječ.

Mi gledali i pregledali, čak i baterije poneka blentovija  upotrebljavala, i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli. Ako ne znamo protumačiti i skontati, znamo opisati. Bar tako mislimo.

To što smo vidjeli ćemo vam ispričati. Tako je najlakše i tu zabune nema.

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / IV Epizoda / II dio

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.

To je ono,naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona;z nam to  ja. Mislim vrijeme je da pođem.

Kaže sjedni, još jednu zapali.  ‘Ajd’,poslušam je. Sada će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.


 

Muzika teče, mozak ubija. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.

Pogledam je.

Meni suze niz lice. Ono skoro.  Jedna izdajnička suza ,  u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put  u životu,  jer  Ona ulazi u  bijeloj anteriji, nov novcatoj. Mislim da  u onoj suzi , Frka  može vidjeti  svu  tugu  naših dana.

Vrijeme kao da se vratilo ,  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja

 

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija. Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj  nježne ruke, ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte , kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.

Slutim, ništa  ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje ćilibara , ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore.  Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Budući muž  , nije njen  dragi , već očevog prijatelja sa sela sin. Dragi će tu noć usniti i ona će se iskrasti i uplakana pobjeći.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne,  njena zla sreća je sa osmjehom čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri,  neko joj ništavilo utrobu kida,  priziva slijedeću nesreću.

Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i ubrati.

Možda?

A možda i ne?

Neće duša Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.

Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.

A ovo , dijete malo,  bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Princ bi,  u svojoj dobroti , opet odlutao.

Njoj suze ko biserna rosa  na licu, meni suze u očima, valjda se tro pahulje tope.

Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se, valja izaći pred svijet. Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem, poljubim  u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:

Čuvaj se  dobroto moja,  milosti puna. Volim te.

Ona se raznježi, suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju , i kakav nas grlice  glas bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika  titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenova svjetlosti razbacuju…

Zavjese u susjedstvu  se tresu.

Ljepota moja,  me zagrlila čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu anterije  nije vidjela četrdeset   ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta, mogli smo dobri glumci biti.

Ja se šalim; nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna,  nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:

 

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje.

 

Ona se odvaja,  teško , sli se ipak odvaja. Suze joj u očima.

Nije dobro ,mislim ja!  Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći od sveg sad…

Uvijek ti Indexi, gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.  Neka ih, muzika ljubavi je to, takve više nema,niti će biti.

Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:

-Kako ti kažeš,mili.

Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.

Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima : ne .Ona ulazi u kućicu malu, trošnu i pritvori vrata.

Na kapidžiku zapalih cigar usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

-Hvala ti velika čestita i mila ženo, mala  Velika Frko , najdivniji prijatelju i dobrota naša. Hvala ti za sve što si nam darovala. Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te, svi od reda. Svako od nas na svoj način, iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem. Javi se. Jal pospana  jal umorna , taji joj glas.  Može kaže,  sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne sve natenane, po tabijatu.

Žilet, voda, sapun, miris, teget plišano odijelo, leptir mašna i svjetlo plavi pojas od kadife, glanc cipele, kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.