Ne sjećam se imena jedne bebice
ne sjećam se mnogo toga
bila su zla vremena
samo pamtim jedan geler
a ona je imala samo sedam mjeseci
ali sjećam se nje
vidjeh je onog dana
rekoh joj
zatvori uši i zažmiri Mila
otac joj Merhum Islamović
naš mahalski drug
dobri blento k'o mi
zaljubljen u grad i zemlju bio
Grad čednosti i Zemlju Božije milosti
dvadeset sedam u zao čas imao
kad ga strefi geler
manji od vrha špenadle
Brekin potok je bio tih i zelen
tog prelijepog julskog dana
Sunce se postavilo visoko iznad šumarka
malo niže minobacač hinjski vreba
neoprezni smo tada bili
kontamo ne može nam metal ništa
hitali u pomoć
Dobrinja gori
počeše padati sa brda ko kamenje
jedna ispored jedna iza
jedna slijeva jedna zdesna
ova slijedeća
nečujna
će nas pokupiti
kaže Meho
ona je naša
i pokupi nas upravo ta
imena naša u njoj upisana
ponajviše njegovo
intedant raportuje
jedno stopalo
pride potkoljenica minus
jedna noga i jedna ruka helać butum
jedna glava nije loše skoro dobra
malo krvi malo kosti sljepoočne
i po skalpa fali ali biće dobro
Bosanska je
ne mreš joj ništa
Meho zijan
nemoj ti meni Meho zijan
pričaj šta bi tovaru konjski
cijelu priču
sada se bar vremena ima
kako šta bi
ništa nije bilo
samo se rat među braćom zbio
granata upala nepozvana među njih sedmoricu
sreća raštrkani bili osim Merhuma
on malo zaosto
i onako kršan grupiso sam sebe
brao ljubičice da ih kćer miriše
dok on svoj Grad čednosti brani
on pozadi
granata deset metara ispred
mislili ste mimoišli se
aha kako da ne
gdje ćeš se na deset metara mimoići sa granatom
a još ljudinu metar i devedeset
da je bio moje visine
samo bi mu lijevo oko iscurilo
nije čuo kako fištuće i znao je da je njegova
takve stvari jednostavno znaš
a baš sinoć lijepo sanjo kako leti
ona puče ono jako gruuuhha pa buum
on samo sjede
nije ni letio
nasloni se na jedno drvo i jedan kamen
nije imao vremen travu birat
čini se hoće da otpočine
ko umorio se
bilo je tu uzbrdice
misliš ništa mu nije
ljudina uzima predah
đe ćeš ba uzimati predah
dok granate rokaju
pojma nemate
o vi neuki
vidi se hvata dah
ne može da ga zajmi
pritrčavaju jarani
granate još sviraju rekvijume
stvorovima Božijim od kostiju
od krvi i mesa
punih Bosne i ljubavi
tečnih od snova
sve je manje svakim danom
a plaho krvare
Meho Islamović koluta očima
pruža ljubičice
nije dobro
nikako nije dobro
pozdravite mi Malenu
i milo ljubljeno slavlje moje
mater njenu
zatvorio oči ali diše
Bogu milostivom se moli
na vratu na kucavici ubod igle
ni krvi nema
biće dobro
mahalske blentovije misle
lako je dobri čovjek ispustio dušu
misleći na Malenu i ljubav svoju
konstatuje hećim po sata poslije
motanja u šatorsko krilo
trk uz brdo
valja nama preko potoka
a nove vesele gromade metala lete
Malena moja
ime ti upamtio nisam
ne sjećam se mnogo toga
ali znam
ovih dana imaš dvadeset četiri godine
Sretan ti rođendan
i dvadeset četiri rođendana
dvadeset četiri godine samoće
bez divnog oca
molim te nemoj mu zamjeriti
i nemoj plakati
njemu je sigurno još teže
gladati tugom umiveno lice tvoje
Ti si svikla samoći on nije smio
djete raste a zaštitnika nema
čednost raste a nježne očeve ruke nema
djevojka raste a ukor riječi nema
džaba je sad da ti pričam koje je snove tebi snio
da je jako dobar čovjek i muž i nježan otac bio
to si skontala
mater ti pričala
ono kratko vrijeme
dok na zemlji bijaše
poslije je postao još bolji
tiši i nježniji
nisi ga zato osjetila Mila moja
iako je svakim danom nad tobom bdio
smotani i smeteni drugovi oni
zaboraviše ljubičice
sve do jedne bijela
zaboraviše mnogo toga
ne i druga svoga
Nažalost tvoj otac Meho je bio samo prvi
od naših drugova koga zlo nestade
poslije su na red došli drugi
večina su očevi i muževi bili
bilo je i onih koji to nisu
svima smo imena noktima
u meitski taš urezivali
pitaš se što ti nismo navrnuli neki put
umorili smo se Malena
mnogo smo jurili Bosnom da bi je branili
mnogo smo mrtvih na leđima izvlačili mila
mnogo smo ranjenih sa lakoćom kući ponijeli
mnogo smo mrtvih ženama majkama i ćerama donijeli
a i njih su ubijali i čerečili
poslije kad je stalo trabalo je prtiti bol i tugu
odrvenilo se i zaledilo
mnoge su nevinosti nestali
sve je postalo nemar svejedno je
i stid Malena mnogo stida Mila
toliko stida da se duša ponekad sama od sebe crveni
kako doći pred dijete i reći mu žao mi oca tvoga
dobar je čovjek bio
a ti živ gradom hodiš
korake i mezare nestalih brojiš
svaki korak jedan mezar
nemamo više koračaja za svakog nestalog heroja
ljiljana zlatnog Bosne ponosne
svakih kvarat dana hoda jedno dijete mrtvo
plače hodi i majku svoju doziva
i ne zna da više nije od ovog svijeta
nemamo više daha za mrtvu nevinost
suze nismo isplakali ne pomažu
tugu nismo odbolovali ubija
a i zarazna je
znamo da si dobro
slavljena mama se dobro brine
nekad nas sretne i ne prepoznaje
oči su joj izblijedile
Mehu muža
oca ti snijući
naše vrijeme polako ističe
zato riječi ove
ni jednog druga nismo nikad zaboravili
ni bol njihovih najmilijih
ni grad nije
ni Bosna nije
oni koji se čine ljudi
a monstrumi su
nikako nijesu
vrijedni spomena
Ćao Malena hodaj ponosno
sa urezanim likom oca
u djetinjem srcu
i oprosti nam
Brekin potok juli 1992. - Sarajevo ,Bjelave 2016.
