Dolina mala to bješe prije
U kojoj ljudi bilo nije;
Pođoše u rat jednog trena
Slijedeći zvijezde blagih zjena
Što s plavih kula noću skreću
Stražarski pogled svoj ka cvijeću,
Dok cijelog dana među njima
Sunce u lijenim leži snima.
Posjetilac će priznati sada
Da tužnom doli nemir vlada.
Sve osim zraka što, sve teži,
Nad magičnom samoćom leži.
Stabla bez vjetra, da im gib prida,
Drhte ko more koje se kida
Oko maglovitih Hebrida!
Ah, nema nigdje vjetru znaka,
Da hrpu šuštavih oblaka
Nebom od zore gna do mraka,
Nad ljubicama koje mazne
Liče na ljudske oči razne –
Nad ljiljanima koji kriju
Bezimen grob gdje suze liju!
Njišu se: – cure kapi vječne
Iz mirisne im čaške mliječne.
Plaču: – niz stabljike im puze,
Poput dragulja trajne suze.