Secam se toga dana, kada si bežala. I zauvek pobegla. Pljusak je besneo, pa se smirio i ponovo postao čudljiv, pomalo svadljiv, zavijajući vetrom. Upravo su ti otrgli dete iz utrobe. Imala si samo sedamnaest godina. Nismo bili dovoljno stari za brak, a i sami smo bili djeca , različitih dimenzija po mnijenju dušmana. Ti ne beše po volji mojih, ja sam još manje bio u fokusu nerva simpatikusa tvojih. Tebe su poslali na struganje , mene u park gdje se okivaju nepodobni
Vrištala si:
-Mili moj , pomozi mi , ne dam našu bebu. Ubiće je.
Nije pomoglo, jer ti nisam mogao pomoći. Nisu dozvolili da dete udahne vazduha , a bilo je živo. Prelepo. Božje stvorenje je imalo nevinu dušu , prekrasne mamine plave oči i nežno očevo srce. Nerođena djevojčlica nije ništa razumela. Prvo i poslednje što će spoznati je :
-Veliko zlo živi u ljudima , dok uz zvuke vodokotlića, jednu malenu , nerođenu Božiju dušu puštaju da kroz vlažni mrak toaletno slivnika traži svoj put ka Njegovom uzvišenom prestolju, oni se smeju.
Tebe, krvavu i raspamećenu , poluludu i nesvesnu skrajnuše od mene u neki samostan. Mene poludelog, bez umnosti , izgrebanog, u modricama, ugrnutog košuljom sa mnogo kaiša koji se spengavaju na leđima, zatvoriše u sobu bijelih zidova, bez prozora.
Kada je zvuk dolazećih lokomotiva , koje su bjesomučno tutnjale mrakom uma , malo popustio i manje bolio u uskom tunelu, zamišljao sam da uzimam svoju spravu za tonove koju si mi ti poklonila. Crvenu gitaru od trešnjinog drveta , one iste trešnje o koju sam ti ljuljačku kačio i snove polagao.
Mrkli je mrak. Misli nemam. Ne znajući šta radim , nemo prebirem prstima . Muzika je nehotice pratila ritam naleta vetra i kiše. Miris tvoga tijela se iznenada javi u bezdanu moga uma , kao bljeskak groma , koji obasjva tamu.
Ti si krišom , usporila svoj posao grebanja vune , ne želeći uplašiti budne , koji su pomno pratile svaki treptaj paučinaste mase koju se smanjivala i pretvarala u niti bez misli. Nakon godina , zapreteni lik sanjarke se javi, u isti tren kad i bljesak groma u mome umu.
Zastala si kraj vrata moga uma koji se ponovo porađa. Nije ti se svidela tama. To nisam ja , tvoj dragi koji samo svetlost ume da sni. Krzmajući se, pobegla si. Ipak srce ti je zadrhtalo, vratila se , ostala trenutak naslonjena na zid . Rukama se uhvatila za rešetke nacrtane crnom bojom na zidu bez porozora , pokušavajući da osvjetliš moju nutrinu.
Privučena mrakom i tišinom , najzad si tiho ušla u sobu, sela do mojih skuta. Pognute glave hitro okrećući iglu u tišini, vezeš naše izgubljene dodire. Uskoro zastaješ, ideš da pogledaš kroz prozor ,koji se pojavi sa mirisom tvoga tela. Bacaš pogled na neprobojni drvored taman od kiše i nemanja misli i upijaš taj jedan čas kišnog popodneva, punog avetinjskih senki prošlosti.
Pesme mladosti, nečujni krik deteta koga stružu i ubijaju, tišine buduće, nista drugo, ništa novo. Te noći ispevao sam jednu pesmu tužnu. Ali ti nisi bila tu da joj osmeh daš. Pronašao sam reči ispod dovratka, kuda je kiša klizila, vlažeći tragove tvojih stopa, iskreći nedostajuće akorde, koje sam zagubio i uzalud tražio u mraku što je godinama obitavao u beloj sobi bez prozora.
Jes’ , tako mi tebe – nepozvane i otrgnute , bez pardona iz nedara noćne tisine, i mraka, oni su se slili u svirku, dok su se zvezde u mome umu palile, jedna za drugom. Ali ti nisi bila tu! Hteo sam jutros da ti pevam pesmu svoju. Ali, iako nisam zaboravio melodiju, , buntovne reci mi izmiču, sada kad njome dozvah te i kraj mene ti si.
Zadrhtacu bez sumnje, ako se ikad budemo sreli , u ovom ili nekomu drugom životu , u svetlosti udaljenog sveta,. Zaustavljajuci se, prepoznacu tvoje oci tamne kao jutarnje zvezde. Znacu da su pripadale zaboravljenom sumraku predjašnjeg života. Reći ću:
-Čar tvog lica nije samo u njemu. U nj’ se utkala zarka svetlosti moga pogleda pri susretu koji se ne pamti. Duša naše nerođene bebice i naša ljubav mu je dala tajnu koja se nije izgubila. Uvećale ste me svojom ljubavlju, bitkom i postanjem u godinama mraka , kada suze nisu nalazile put do neba. Ispunile ste mene, koji sam samo još jedan od onih neobičnih autista koji plove svojim tokom, brodeći tišinom sna – čarolije tvoje i sanja nerođenog deteta. U tom mraku, promenljive milosti sveta boja i reči, dale ste mi mesto , tamo gde pesnici i slikari vih vremena, rasađaju i donose svoje darove, gde ljubavnici u ime večnog pozdravljaju i eonima slave ljubav .
Još i danas ljudi žurno prolaze ispred mene , kroz mene i iza mene, na trgu belokosti, ne opažajuci kako je moje telo postalo dragoceno od tvog milovanja. Bogatije za ljubav tvoju i svetlost nerođene duše.
Ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac i njen dah, kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi vatru Božanskog dodira, kojom večito sja , kao dukat za koji me prodaše . Nežno gazeci travu na stazi , kojojoj hrle oni okovani ljubavlju, izbjegavajući krhke devičanske ljubice , začuh šapat:
-Poznaješ li me?
Osvrnuh se, pogledah je , začuđeno rekoh:
-Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice.
Ona odgovori:
-Ja sam prva velika tuga i bol tvoje mladosti, majka naše nerođene bebice.
Njene oči su blistale kao rosno jutro. Poćutah trenutak, pa zapitah:
-Jesi li iscrpila sav teret suza?’
Osmehnu se i ne odgovori. Razumeh da je njen plač imao vremena da nauci govor osmeha.
-Nekada – prosapta ona – govorio si da ces uvek voleti moju tugu.
Zbunjen rekoh:
– I ti si se promenila. nekadašnja bol postala je vedrina. Srećan sam sto me više ne gledasš sažaljivo i mokro.
Zlokobna blagost noci i sumnjivi odjek mojih reči koje tami kazuju zbogom, prestrašen od očajnog naglaska, dovele su me do ivice plača, ali naučio sam mudrost:
– Dan će se ponovo roditi, moje srce ce opet biti tvrdo ili neće, ali neće biti vise vremena za suze.
Ko kaze da je zaborav nemoguć? Samilosna smrt buja u samom srcu života, obuzdavajuci njegovu ludu želju za trajanjem. Burno more na kraju otpocine u svojoj pokretnoj kolevci. Šumski požar zaspi u postelji od pepela.
Ti i ja se zauvijek i uvijek iznova rastajemo … rastajemo…
Rastanak ce pokriti siva trava zaborava i mirisne ljubičice nasmejane na suncu, svjedoku boli i rastanaka . Zar ne krhko proljeće moje.
333 ljepote , od toga 126 majki sa nerođenom djecom ubijeno u bezumnom ,
luđačkom , monstruoznom napadu japanskih ribara.I Japanci nisu
usamljeni u tome, ali su najuporniji i najmonstruozniji.
Radi par hiljada kilograma mesa za domaće ljubimce (najčešći razlog) uništena su 459 predivna Božija bića.
To je da se nebo raspukne i poiklopi sve nas. Jer šutimo.
Čitav svijet šuti.
Sedam milijardi ljudi šuti!
Uprkos zabranama, njihova vlada ih podržava.
Svake godine, svakog dana pokolj i pomor predivnih Božijih stvornja se nastavlja.
U ” naučne svrhe ” – liječenje impotentnih i gerijatrijskih kliničkih slučajeva hodajućih mrtvaca -braće kralja Mide , hrane za domaće životinje …
Ne pitamo ih: kako im nije žao. Monstrume je to iluzorno pitati.
Ne pitamo ih : gdje će im duša.Očito je da je nemaju.
Ne pitamo ih :imaju lu djecu.Strah nas da stižu nove generacije ubica.
Ne želimo da ih pitamo : boje li se Boga Milostivog. Strahujemo za njihove živote.
Znamo da će ih Bog silni i Mudri opet kazniti.
Po ko zna koji put , jer nikako da nauče lekciju: Ne dirajte u Božiju prirodu i Božija stvorenja.
Nevjernici i pogani su to.Toliko zla činiti, a misliti da će se nekažnjeno izvući, to može samo malumni zločinački um.
Za svako djelo i nedjelo dođe vrijeme nagrade.
Ubice – pokajte se i prestanite raditi pomor predivnih nevinih i nezaštićenih bića , dok ne bude kasno
i dok vas ne poklopi ono što će vas poklopiti.
Birajte: Cunami,zemljotresi,vulkani,nuklearna katastrofa II i III dio, tornada…sitnice kao masovno ludilo ne računamo. Jer samo krajnje poremećen čovjek može da radi to što se širom oceana radi.
Zvanično :
Ubijanje kitova za komercijalne svrhe je od 1985. , u cijelom svijetu zabranjeno , ali ih se i danas izlovljavaju s različitim obrazloženjima.
Nezvanično:
Zabrane su za naivne i magljenje naočala , kao i svaka druga zabrana koja moćnicima, zločincima,paganima i neljudima ne odgovara.
I onda se pučanstvo čudi zašto su Orke i drugi kitovi počele napadati brodove. Oh svjesne su te predivne i nevine životinje da nemaju šanse protiv zlih ljudi , a li barem neće šapatom nestati.
I još se ljudi čude odakle silne kataklizme , zemljotresi , poplave , uragani , cunami …
To se priroda buni i kažnjava ljudsko zlo . I ne namjerava stati.