Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

 

Modro zeleni krajolik                                                           Oluja se sprema

 

Cvijetna bašta                                                                                   Novogodišnje drvce

 

Jabuka u jesenjm cvatu                                          Idilični djelić neba

 

More ruža                                                                         Novogodišnje radovanje

 

Violetna nemoć u turkiznim snovima                             Povjetarac

 

Sunčeva rapsodija                                              Dan ruža

 

Snježna kiša iznad Modre rijeke                               Snoviđenje

 

Mistično predvečerje                                                    Ples na suncu

Igo – Juditi Gotje

 

Lepota i smrt su dve velike stvari,
Što sadrže mnogu sen i svetlost sjajnu;
Dve obilne sestre, pune strašnih čari,
Skrivajući istu čudnovatu tajnu.

O glasovi, oči: crne, plave žene!
O biseri nežni što vas ljulja more!
Ja mrem a vi sjajte, budite voljene.
O vi svetle tice, usred mračne gore!

Judita, naša je sudba skoro ista,
Što se ne bi reklo, poredeć nam lice:
Sav bezdani svemir u oku vam blista;

Moja duša krije zvezdan ponor ceo,
Susedi nebeski mi smo, gospođice,
Pošto lepi vi ste a ja ostareo.










												

Bleki -Begunice




 

Secam se toga dana

kada si bežala

pljusak je besneo

pa se smirio

i ponovo postao  čudljiv

pomalo svadljiv

zavijajući vetrom

 

uzeh svoju spravu za tonove

nemarno prebirao prstima

nehotice muzika je pratila

ritam naleta vjetra i kiše

i miris tvoga tijela

 

ti si  krišom ostavila svoj posao

sanjarke

zastala kod mojih vrata

dvoumeći se pobegla

vratila se

ostala trenutak naslonjena na zid

 

najzad si tiho ušla u sobu

sela do mojih skuta

pognute glave hitro okrećući iglu u tišini

vezeš naše dodire

 

uskoro zastaješ

ideš da pogledaš kroz prozor

drvored taman od kiše.

upijaš taj jedan čas kišnog popodneva

punog senki prošlosti

pesme mladosti

tišine buduće

nista drugo

ništa novo

 

te noći ipevao sam

jednu pesmu tužnu

ali ti nisi bila tu

da joj osmeh daš

 

pronašao sam reči

ispod dovratka

kuda je kiša klizila

vlažeći tragove tvojih stopa

iskreći nedostajuće akorde

koje sam  vazdan uzalud tražio

 

Jes’  tako mi tebe

nepozvane

bez pardona

iz nedara nocne tisine

oni su se slile u svirku

dok su se zvezde palile

jedna za drugom

ali ti nisi bila tu

 

hteo sam jutros

da ti pevam pesmu svoju

ali iako nisam zaboravio melodiju,

buntovne reci mi izmiču

sada kad kraj  mene ti si

 

zadrhtacu bez sumnje

ako se ikad budemo sreli

u drugome životu

u svetlosti udaljenog sveta

 

zaustavljajuci se

prepoznacu tvoje oci

tamne kao jutarnje zvezde,

i znacu da su pripadale

zaboravljenom sumraku

predjašnjeg života

 

reći ću

čar tvog lica nije samo u njemu

u nj’ se utkala zarka svetlosti

moga pogleda pri susretu

koji se ne pamti

moja ljubav mu je dala

tajnu koja se nije  izgubila

 

uvećala si me

svojom ljubavlju

mene koji sam samo

jedan čovek od neobičnih

autista koji plovi svojim tokom

brodeći tišinom sna čarolije tvoje

promjenljive milosti sveta boja i reči

 

dala si mi mesto

tamo gde pesnici svih vremena

donose svoje darove

gde ljubavnici u ime večnog

pozdravljaju ljubav  kroz stoleća.

ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu

belokosti ne opažajuci kako je moje telo postalo

dragoceno od tvog milovanja bogatije za ljubav tvoju

 

ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac

kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi

vatru božanskog dodira,

kojom  večito sja

dukat za koji

me prodaše

 

nježno gazeci travu na stazi

okovanih ljubavlju

izbjegavajući krhke ljubice

začuh

‘Poznaješ li me’

osvrnuh se

pogledah je

začuđeno  rekoh

‘Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice’

Ona odgovori

‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’

Njene oči su blistale kao rosno jutro.

 

Poćutah trenutak

zapitah

‘Jesi li iscrpila sav teret suza?’

osmehnu se i ne odgovori

razumeh da je njen plač

imao vremena da nauci govor osmeha

 

‘Nekada’

prosapta ona,

‘govorio si

da ces uvek voleti moju tugu’.

 

Zbunjen rekoh

‘Istina je

ali prošle su godine

došao je zaborav’.

I uzimajuci njenu ruku u svoju,

dodadoh

‘ I ti si se promenila.

nekadašnji bol postao je vedrina’

srećan sam sto me više ne gledasš

sažaljivo i mokro

 

Zlokobna blagost noci

i  sumnjivi odjek mojih reči

koje kazuju zbogom

prestrašen od očajnog naglaska,

dovele su me do ivice plača

ali naučio sam mudrost

dan će se ponovo roditi,

moje srce ce opet biti tvrdo

i neće biti vise vremena za suze

 

ko kaze da je zaborav nemoguc

samilosna smrt buja

u samom srcu života

obuzdavajuci njegovu ludu

želju za trajanjem

 

burno more na kraju otpocine

u svojoj pokretnoj kolevci;

šumski požar zaspi

u postelji od pepela

Ti i ja se rastajemo

i rastanak ce pokriti

živa trava i  mirisne ljubičice

nasmejane na suncu.

 














												

Ranjeni orao / Joksimović – Jednom kad se vratiš / Song – lyrics

Nježni plamen ljubavi Noć sjenki Bijela svjetlost

 

Jednom kad se vratis

sve ce biti deo proslosti,

sve osim moje ljubavi.

Ja cekacu te do sitnog sata

i nosicu tvoj dah oko vrata,

ti samo sapni kao lani idu dani

idu dani.

 

Al je bilo boli

u tim lepim tamnim ocima,

sto jos ih sanjam nocima.

 

Ja cekacu te do sitnog sata

i nosicu tvoj dah oko vrata,

da opet vidim tvoje lice mala bela gospodjice

Mala bela gospodjice














												

Begunica

Secam se toga dana, kada si bežala. I zauvek pobegla. Pljusak je besneo, pa se smirio i ponovo postao  čudljiv, pomalo svadljiv, zavijajući vetrom. Upravo su ti otrgli dete iz utrobe. Imala si samo sedamnaest godina. Nismo bili dovoljno stari za brak, a i sami smo bili djeca , različitih dimenzija po mnijenju dušmana. Ti ne beše po volji mojih, ja sam još manje bio u fokusu nerva simpatikusa tvojih. Tebe su poslali na struganje , mene u park gdje se okivaju nepodobni

Vrištala si:

-Mili moj , pomozi mi , ne dam našu bebu. Ubiće je.

Nije pomoglo, jer ti nisam mogao pomoći. Nisu dozvolili da dete udahne vazduha , a bilo je živo. Prelepo. Božje stvorenje je imalo nevinu dušu , prekrasne mamine plave oči i nežno očevo srce. Nerođena djevojčlica nije ništa razumela. Prvo i poslednje što će spoznati je :

-Veliko zlo živi u ljudima , dok uz zvuke vodokotlića, jednu malenu , nerođenu Božiju dušu puštaju da kroz vlažni mrak toaletno slivnika traži svoj put ka Njegovom uzvišenom prestolju, oni se smeju.

Tebe, krvavu i raspamećenu , poluludu i nesvesnu skrajnuše od mene u neki samostan. Mene poludelog, bez umnosti , izgrebanog, u modricama, ugrnutog košuljom sa mnogo kaiša koji se spengavaju na leđima, zatvoriše u sobu bijelih zidova, bez prozora.

Kada je zvuk dolazećih lokomotiva , koje su bjesomučno tutnjale mrakom uma , malo popustio i manje bolio u uskom tunelu, zamišljao sam da uzimam svoju spravu za tonove koju si mi ti poklonila. Crvenu gitaru od trešnjinog drveta , one iste trešnje o koju sam ti ljuljačku kačio i snove polagao.

Mrkli je mrak. Misli nemam. Ne znajući šta radim , nemo prebirem prstima . Muzika je nehotice pratila ritam naleta vetra i kiše. Miris tvoga tijela se iznenada javi u bezdanu moga uma , kao bljeskak groma , koji obasjva tamu.

Ti si  krišom , usporila svoj posao grebanja vune , ne želeći uplašiti budne , koji su pomno pratile svaki treptaj paučinaste mase koju se smanjivala i pretvarala u niti bez misli. Nakon godina , zapreteni lik sanjarke se javi, u isti tren kad i bljesak groma u mome umu.

Zastala si kraj vrata moga uma koji se ponovo porađa. Nije ti se svidela tama. To nisam ja , tvoj dragi koji samo svetlost ume da sni. Krzmajući se, pobegla si. Ipak srce ti je zadrhtalo, vratila se , ostala trenutak naslonjena na zid . Rukama se uhvatila za rešetke nacrtane crnom bojom na zidu bez porozora , pokušavajući da osvjetliš moju nutrinu.

Privučena mrakom i tišinom , najzad si tiho ušla u sobu, sela do mojih skuta. Pognute glave hitro okrećući iglu u tišini, vezeš naše izgubljene dodire. Uskoro zastaješ, ideš da pogledaš kroz prozor ,koji se pojavi sa mirisom tvoga tela. Bacaš pogled na neprobojni drvored taman od kiše i nemanja misli i upijaš taj jedan čas kišnog popodneva, punog avetinjskih senki prošlosti.

Pesme mladosti, nečujni krik deteta koga stružu i ubijaju, tišine buduće, nista drugo, ništa novo. Te noći ispevao sam jednu pesmu tužnu. Ali ti nisi bila tu da joj osmeh daš. Pronašao sam reči ispod dovratka, kuda je kiša klizila, vlažeći tragove tvojih stopa, iskreći nedostajuće akorde, koje sam zagubio i uzalud tražio u mraku što je godinama obitavao u beloj sobi bez prozora.

Jes’ , tako mi tebe – nepozvane i otrgnute , bez pardona iz nedara noćne tisine, i mraka, oni su se slili u svirku, dok su se zvezde u mome umu palile, jedna za drugom. Ali ti nisi bila tu! Hteo sam jutros da ti pevam pesmu svoju. Ali, iako nisam zaboravio melodiju, , buntovne reci mi izmiču, sada kad njome dozvah te i kraj  mene ti si.

Zadrhtacu bez sumnje, ako se ikad budemo sreli , u ovom ili nekomu drugom životu , u svetlosti udaljenog sveta,. Zaustavljajuci se, prepoznacu tvoje oci tamne kao jutarnje zvezde. Znacu da su pripadale zaboravljenom sumraku predjašnjeg života. Reći ću:

-Čar tvog lica nije samo u njemu. U nj’ se utkala zarka svetlosti moga pogleda pri susretu koji se ne pamti. Duša naše nerođene bebice i naša ljubav mu je dala tajnu koja se nije  izgubila. Uvećale ste me svojom ljubavlju, bitkom i postanjem u godinama mraka , kada suze nisu nalazile put do neba. Ispunile ste mene, koji sam samo još jedan od onih neobičnih autista koji plove svojim tokom, brodeći tišinom sna – čarolije tvoje i sanja nerođenog deteta. U tom mraku, promenljive milosti sveta boja i reči, dale ste mi mesto , tamo gde pesnici i slikari vih vremena, rasađaju i donose svoje darove, gde ljubavnici u ime večnog pozdravljaju i eonima slave ljubav .

Još i danas ljudi žurno prolaze ispred mene , kroz mene i iza mene, na trgu belokosti, ne opažajuci kako je moje telo postalo dragoceno od tvog milovanja. Bogatije za ljubav tvoju i svetlost nerođene duše.

Ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac i njen dah, kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi vatru Božanskog dodira, kojom  večito sja , kao dukat za koji me prodaše . Nežno gazeci travu na stazi , kojojoj hrle oni okovani ljubavlju, izbjegavajući krhke devičanske ljubice , začuh šapat:

-Poznaješ li me?

Osvrnuh se, pogledah je , začuđeno  rekoh:

-Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice.

Ona odgovori:

-Ja sam prva velika tuga i bol tvoje mladosti, majka naše nerođene bebice.

Njene oči su blistale kao rosno jutro. Poćutah trenutak, pa zapitah:

-Jesi li iscrpila sav teret suza?’

Osmehnu se i ne odgovori. Razumeh da je njen plač imao vremena da nauci govor osmeha.

-Nekada – prosapta ona – govorio si da ces uvek voleti moju tugu.

Zbunjen rekoh:

– I ti si se promenila. nekadašnja bol postala je vedrina. Srećan sam sto me više ne gledasš sažaljivo i mokro.

Zlokobna blagost noci i  sumnjivi odjek mojih reči koje tami kazuju zbogom, prestrašen od očajnog naglaska, dovele su me do ivice plača, ali naučio sam mudrost:

– Dan će se ponovo roditi, moje srce ce opet biti tvrdo ili neće, ali neće biti vise vremena za suze.

Ko kaze da je zaborav nemoguć? Samilosna smrt buja u samom srcu života, obuzdavajuci njegovu ludu želju za trajanjem. Burno more na kraju otpocine u svojoj pokretnoj kolevci. Šumski požar zaspi u postelji od pepela.

Ti i ja se zauvijek i uvijek iznova rastajemo … rastajemo…

Rastanak ce pokriti siva trava zaborava i  mirisne ljubičice nasmejane na suncu, svjedoku boli i rastanaka . Zar ne krhko proljeće moje.

Bleki – Ja čekaću te Nevjesto moja

 

Onomad kada se umorim

i usnijem

biće veliki snjegovi

 

Ne pali žigice u snijegu

mili anđelu

znam boljeće te led

 

Onomad kada usnijem

zaleđen od čekanja tebe nestvarne

biće raskošne zime

 

Ne pali svijeće u studeni

mili anđelu

naći ćeš me u srcu svom

 

Onomad kada ti lahor poljubac

usred bure na usne spustim

dolazi naše vrijeme

 

Obuci haljinu bijelu umornu od čekanja

jedina nevjesto moja

bez straha zakorači u oblake

 

Ja čekaću te














												

Prever – Ne sanjajte

 

Ne sanjajte,
samo ubacite karton,
pa rintajte,
šljakajte,
rmbajte,
crnčite…

Ne sanjajte,
elektronika će sanjati za vas.

Ne čitajte
elektročitač će čitati za vas.

Ne tucajte više,
elektrotucač će to raditi za vas.

Samo ubacite karton,
rintajte,
šljakajte,
rmbajte,
crnčite.
Ne počivajte nikad.
Rad počiva na vama.

 










												

Ubice – pokajte se dok ne bude kasno / Uvijek aktuelni pomori

Lov na kitove - Wikipedia

To nije ni masakr, to je kitocid.

333 ljepote , od toga 126 majki sa nerođenom djecom ubijeno u bezumnom ,

luđačkom , monstruoznom napadu japanskih ribara.I  Japanci nisu

usamljeni u tome, ali su najuporniji i najmonstruozniji.

Radi par hiljada  kilograma mesa za domaće ljubimce (najčešći razlog) uništena su 459 predivna Božija bića.

To je da se nebo raspukne i poiklopi sve nas. Jer šutimo.

Čitav svijet šuti.

Sedam milijardi ljudi šuti!

Uprkos zabranama, njihova vlada ih podržava.

Svake godine, svakog dana pokolj i pomor predivnih Božijih stvornja se nastavlja.

U ” naučne svrhe ” – liječenje impotentnih i gerijatrijskih  kliničkih slučajeva hodajućih mrtvaca -braće kralja Mide , hrane za domaće životinje …

Ne pitamo ih: kako im nije žao. Monstrume je to iluzorno pitati.

Ne pitamo ih : gdje će im duša.Očito je da je nemaju.

Ne pitamo ih :imaju lu djecu.Strah nas da stižu nove generacije ubica.

Ne želimo da ih pitamo  : boje li se Boga Milostivog. Strahujemo za njihove živote.

Znamo da će ih Bog silni i Mudri opet  kazniti.

Po ko zna koji put , jer nikako da nauče lekciju: Ne dirajte u Božiju prirodu i Božija stvorenja.

Nevjernici i pogani su to.Toliko zla činiti, a misliti da će se nekažnjeno izvući, to može samo malumni zločinački um.

Za svako djelo i nedjelo dođe vrijeme nagrade.

Ubice – pokajte se i prestanite raditi pomor predivnih nevinih i nezaštićenih bića , dok ne bude kasno

i dok vas ne poklopi ono što će vas poklopiti.

Birajte: Cunami,zemljotresi,vulkani,nuklearna katastrofa II i III dio, tornada…sitnice kao masovno ludilo ne računamo. Jer samo krajnje poremećen čovjek može da radi to što se širom oceana radi.

Zvanično :

Ubijanje kitova za komercijalne svrhe je od 1985. , u cijelom svijetu zabranjeno   , ali ih se i danas izlovljavaju  s različitim obrazloženjima.

Nezvanično:

Zabrane su za naivne i magljenje naočala , kao i svaka druga zabrana koja moćnicima, zločincima,paganima i neljudima ne odgovara.

I onda se pučanstvo čudi zašto su Orke i drugi kitovi počele napadati brodove. Oh svjesne su te predivne i nevine životinje   da nemaju šanse protiv zlih ljudi , a li barem neće šapatom nestati.

I još se ljudi čude odakle silne  kataklizme , zemljotresi , poplave , uragani , cunami …

To se priroda buni i kažnjava ljudsko zlo . I ne namjerava stati.

Galerija Bosna zemlja Božije milosti u 15 03

Autor

Hajro Šabanadžović

 

Blues                                                                                        Prelamanje jednog sna

 

 

Krajolik plaveti i ljubavi                                         Plavetni đardin

 

 

Proljetni Blus                                                                Ona je plavetni đardin

 

 

Postanje Univerzuma                                                  Tišina i sni