Atavistički ,godinama sam mogao biti djete cvijeća, ali nisam. Geografska udaljenost? Premostiva, zakon lebdenja. Patrijahalni odgoj? nije ga bilo, zanemarivanje. Nazori ? Skromni bez opsesija. Krutost socijalnog okruženja? Vehtost se uvijek da zaobići. Šta onda? Nećeš vjerovati mila moja, ljubav me spriječila da budem dijete cvijeća koja su sušta ljubav.
Ljubav me vodili tebi A to je drugi smjer. Neusmjereni. Lepršav. Mnogo sanjiv.
Priznajem urođenu privrženost Bogu Jedinom nema stroge kanonske definicije, forma prijateljskog časkanja, mislila je mladost, Milosrdni Bog je to uvažavao. On sve zna. Nikad od njega nisam pobjegao Plivajući na putevima Njegove milosti i ljubavi. Srce je srce Duša je duša.
Lična shvatanja ugodnog izgledu lice bez dlakavih obilježja želja za dopadanjem Bogu Blagorodnom narcisoidnom gledalu tebi koja ćeš tek doći mila moja grlicama lepršavost mojega života.
Higijene nisu bila dobra preporuka onome što je nalikovalo revoluciji djeci cvijeća. Njih nije bilo briga, Bila im je dovoljna ljubav hej,muzika na na na kako bajkovito predivna kakvi predivni krajolici lepršavo cviječe koje ne vene
avaj sva nesebična u davanju a ja sam tragao za sviđanjem, naivno odbijajući sve što nije skladno. Nisam volio predugu kosu brade bilo kog tipa eksperimentisalo sa vrlo,vrlo kratko,tek dan dva brico umro ljubav se vodila pa se zaboravilo. Ovo ti baš nisam smio reći šta se može vazda iskrenost prije pameti
Tada taj i taj takav i takav tebe upoznah ljubavi moja. Još uvijek ne,malo kasnije Pjesma je iskrenija istinu zbori. Ljuti se na tebe, kasnila si.
Sada su kose osnježene smiješne bore postale očitije duboke brazde što iskustvom slove ono ko fol djeci ne treba pamet bilježe mnogo ljubavi pređenih puteva. Ipak Naslućuje se lik onog dječaka , nalik onom , odlepršalom Malom Princu.
Ali sam volio tu djecu. I to jako neku bezrezervno bez upoznavanja. Djeci nije nimalo teško sanjati i dosanjati bliskost čarolije susreta i boli. bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu dešavanja tih godina, onim milenijumima prije, decenijama poslije vrište mila moja ne pomaže vata u ušima ne pomaže led u srcima ne pomažu okovi nad dušama.
Privlačilo me ono što mi je bilo blisko, njihovo prihvatanje i slavljenja biti života. Bezuslovna ljubav Lav lav lav Ol vi nid iz lav mir ljudima pis sist'selam peas brad’ selam Avaj My Lord.
Svijet bez rata Izmisliše ga ljudi neki zli Zašto podjela bilo kog tipa, umobolno arijevskih, svi ljudi braća križarski trulih Abraham sleđen bijedno rasnih, praotac Adam plače bespolno polnih, Eve siluju religijskih a Jedan Bog nacionalnih i svih drugih podjela nedostojnih Boga i Ljubavi.
Većina ljudi nemaju pamćenje ni misli. Amebe i vinske mušice, majmuni i roboti svijet su za sebe. Humanoidi slijede Darvinovu teoriju evolucije uglavnom. Izvinjenje amebama vinskim mušicama i majmunima robotima ne bilo bi glupo nisu stasali. Protiv njih nemam ništa i ne želim ih porediti sa ljudima.
Bog je sve sa svrhom stvorio, nauka uvijek kaska krajnji okviri intelektualnih tajni takar nasljednih dometa mnogo toga i još čega ključi sakriveni. I zato je trebalo nestati djecu cvijeća. Talasala su tokove ustrojenog života uškopljenog skicama bespolnog celibata dvopolni Savletovi testamenti sterilni duh Ivančice, zlokobnih proročanstava družbenika pakla…
Bez djece surova stvarmost sasvim izvjesno postaje nepodnošljiva i turobna, ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava. Niko im neće remetiti učmalost genocidnu blaženost krvavog mira
Prvi dan je prošao. Osjećao sam te, mila moja ali nisam sreo. Pjesak je bio tužan. Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija. Bio sam umoran od puta osjećaji su oteknuti i neelastični. Ljutio sam se na tebe neznanko ljubavi moja
Nije važno, djeca uvijek mogu dozvati čaroliju mogu vidjeti plavkasti led blješte razasuti biseri moga srca po livadi naših snova. Led se ne dira, biseri se nižu svjetlucave ogrlice naših budućih dana. Znam sutra ću te zasigurno sresti, punu zanosa sa suncem u kosi morem čežnje i sanja sa vanilin sladoledom u ruci i tada dva puta dva jesu četiri mili moj mila moja četiri je uvijek par dvije i dvije ruke a to je ljubav. Tujinko moja nestašna.
Atavistički i godinama sam mogao biti djete cvijeća,
ali nisam.
Geografska udaljenost?
Premostiva, zakon lebdenja.
Patrijahalni odgoj?
nije ga bilo,sloboda zanemarivanja.
Nazori ?
Skromni bez opsesija.
Krutost socijalnog okruženja?
Vehtost se uvijek da zaobići.
Šta onda?
Nećeš vjerovati mila moja,
ljubav me spriječila
da budem dijete cvijeća
koja su sušta ljubav.
Ljubav me vodili tebi
A to je drugi smjer.
Neusmjereni.
Lepršav.
Mnogo sanjiv.
Priznajem urođenu privrženost Bogu Jedinom
nema stroge kanonske definicije,
forma prijateljskog časkanja,
mislila je mladost,
Milosrdni Bog je to uvažavao.
On sve zna.
Nikad od njega nisam pobjegao
Plivajući na putevima
Njegove milosti i ljubavi.
Srce je srce
Duša je duša.
Lična shvatanja ugodnog izgledu
lice bez dlakavih obilježja
želja za dopadanjem
Bogu Blagorodnom
narcisoidnom gledalu
tebi koja ćeš tek doći
mila moja
grlicama
lepršavost mojega života.
Higijene nisu bila dobra preporuka
onome što je nalikovalo revoluciji djeci cvijeća.
Njih nije bilo briga,
Bila im je dovoljna ljubav
hej, ou je je , muzika na na na
kako bajkovito predivna
kakvi predivni krajolici
rosnop cviječe koje ne vene
avaj mladosti
sva nesebična u davanju
a ja sam tragao za sviđanjem,
naivno odbijajući sve što nije skladno.
Nisam volio predugu kosu
brade bilo kog tipa
eksperimentisalo sa
vrlo,vrlo kratko,tek dan dva
brico umro
ljubav se vodila
pa se zaboravilo.
Ovo ti baš nisam smio reći
šta se može
vazda iskrenost prije pameti
Tada
taj i taj
takav i takav tebe upoznah ljubavi moja.
Još uvijek ne,malo kasnije
Pjesma je iskrenija
istinu zbori.
Ljuti se na tebe,
kasnila si.
Sada su kose osnježene
smiješne bore postale očitije
duboke brazde što iskustvom slove
ono ko fol
djeci ne treba pamet
bilježe mnogo ljubavi
pređenih puteva.
Ipak
Naslućuje se lik
onog dječaka ,
nalik onom ,
odlepršalom Malom Princu.
Ali sam volio tu djecu.
I to jako
neku bezrezervno
bez upoznavanja.
Djeci nije nimalo teško sanjati
i dosanjati bliskost
čarolije susreta i boli.
bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu
glede dešavanja tih godina,
onim milenijumima prije,
decenijama poslije
vrište mila moja
ne pomaže vata u ušima
Dan kada te nisam upoznao
Atavistički i godinama sam mogao biti djete cvijeća, ali nisam. Geografska udaljenost? Premostiva, zakon lebdenja. Patrijahalni odgoj? nije ga bilo,sloboda zanemarivanja. Nazori ? Skromni bez opsesija. Krutost socijalnog okruženja? Vehtost se uvijek da zaobići. Šta onda? Nećeš vjerovati mila moja, ljubav me spriječila da budem dijete cvijeća koja su sušta ljubav.
Ljubav me vodili tebi A to je drugi smjer. Neusmjereni. Lepršav. Mnogo sanjiv.
Priznajem urođenu privrženost Bogu Jedinom nema stroge kanonske definicije, forma prijateljskog časkanja, mislila je mladost, Milosrdni Bog je to uvažavao. On sve zna. Nikad od njega nisam pobjegao Plivajući na putevima Njegove milosti i ljubavi. Srce je srce Duša je duša.
Lična shvatanja ugodnog izgledu lice bez dlakavih obilježja želja za dopadanjem Bogu Blagorodnom narcisoidnom gledalu tebi koja ćeš tek doći mila moja grlicama lepršavost mojega života.
Higijene nisu bila dobra preporuka onome što je nalikovalo revoluciji djeci cvijeća. Njih nije bilo briga, Bila im je dovoljna ljubav hej, ou je je , muzika na na na kako bajkovito predivna kakvi predivni krajolici lepršavo cviječe koje ne vene
avaj mladosti sva nesebična u davanju a ja sam tragao za sviđanjem, naivno odbijajući sve što nije skladno. Nisam volio predugu kosu brade bilo kog tipa eksperimentisalo sa vrlo,vrlo kratko,tek dan dva brico umro ljubav se vodila pa se zaboravilo. Ovo ti baš nisam smio reći šta se može vazda iskrenost prije pameti
Tada taj i taj takav i takav tebe upoznah ljubavi moja. Još uvijek ne,malo kasnije Pjesma je iskrenija istinu zbori. Ljuti se na tebe, kasnila si.
Sada su kose osnježene smiješne bore postale očitije duboke brazde što iskustvom slove ono ko fol djeci ne treba pamet bilježe mnogo ljubavi pređenih puteva. Ipak Naslućuje se lik onog dječaka , nalik onom , odlepršalom Malom Princu.
Ali sam volio tu djecu. I to jako neku bezrezervno bez upoznavanja. Djeci nije nimalo teško sanjati i dosanjati bliskost čarolije susreta i boli. bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu glede dešavanja tih godina, onim milenijumima prije, decenijama poslije vrište mila moja ne pomaže vata u ušima ne pomaže led u srcima ne pomažu okovi nad dušama.
Privlačilo me ono što mi je bilo blisko, njihovo prihvatanje i slavljenja biti života. Bezuslovna ljubav Lav lav lav Ol vi nid iz lav mir ljudima pis sist'selam peas brad’ selam Avaj My Lord.
Svijet bez rata Kojeg izmisliše ljudi neki zli Zašto podjela bilo kog tipa, umobolno arijevskih, kad svi ljudi su braća križarski trulih mačeva i vatre Abraham sleđen bijedno rasnih, praotac Adam plače bespolno polnih, Eve siluju religijski a Jedan Bog nacionalnih i svih drugih podjela nedostojnih Boga i Ljubavi.
Većina ljudi nemaju pamćenje ni misli. Amebe i vinske mušice, majmuni i roboti svijet su za sebe. Humanoidi slijede Darvinovu teoriju evolucije uglavnom. Izvinjenje amebama vinskim mušicama i majmunima robotima ne bilo bi glupo nisu stasali. Protiv njih nemam ništa i ne želim ih porediti sa ljudima.
Bog je sve sa svrhom stvorio, nauka uvijek kaska krajnji okviri intelektualnih tajni takar nasljednih dometa mnogo toga i još čega ključi sakriveni. I zato je trebalo nestati djecu cvijeća, i svu drugu slobodu Talasali se tokovi ustrojenog života uškopljenog skicama bespolnog celibata dvopolni Savletovi testamenti sterilni duh Ivančice, zlokobnih proročanstava družbenika pakla blzudnice sa sedam bregova…
Bez djece surova stvarmost sasvim izvjesno postaje nepodnošljiva i turobna, ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava. Niko im neće remetiti učmalost genocidnu blaženost krvavog mira
Prvi dan je prošao. Osjećao sam te, mila moja ali nisam sreo. Pjesak je bio tužan. Snijeg je vejao. Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija. Bio sam umoran od puta osjećaji su oteknuti i neelastični. Ljutio sam se na tebe neznanko ljubavi moja
Nije važno, djeca uvijek mogu dozvati čaroliju mogu vidjeti plavkasti led blješte razasuti biseri moga srca po livadi naših snova. Led se ne dira, biseri se nižu svjetlucave ogrlice naših budućih dana. Znam sutra ću te zasigurno sresti, punu zanosa sa suncem u kosi morem čežnje i sanja sa vanilin sladoledom u ruci i tada dva puta dva jesu četiri mili moj mila moja četiri je uvijek par dvije i dvije ruke a to je ljubav. Tujinko moja nestašna.
Hiljadu devetstotina šezdeset osma godina. Ruke pružam prema nekom nečemu moto tih dana tih godina.
Lijepa godina i godine. Drijemaju snovi jednom ću vam doći sunčice moje sada sam malo umoran.
I još poneke poslije pa i decenije što slijede. Čednost iskričava mladost dijeli sve svu ljubav svoju lepršaju lekcije.
Sve godine te ,su obasjane mladošću. Moj život je bio obojen svijetlošću.
Puna mi usta riječi – godine te i godina tih. Puno mi srce ljubavi bunta i mira nekih stihova i muzike te .
Pune mi uši one što gluši – Muzike – te i tih godina pjesme nade bremena svijeta.
Prepunemi oči ne daj da te koči – ljepota – te i tih godina cvijeća duge ledina tuge.
Kada se pomene ta da prostiš hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina i neke što netom slijede sjetim se tebe mila moja. smejem se tebi ljubavi jedina i djeci cvijeća a suze liju bol je u grudima radost u duši.
Djete i djeca su voljela Boga ljude dobre volje mir nebeski muziku svoju cvijeće neubrano.
To je sasvim prirodno. I tako jednostavno. Ništa vam nije trebalo više.
Prirodno je podrazumjevalo i slobodu. Toga je već manje bilo. Za slobodu se trebalo dati u ime Boga Njegove milosti i ljubavi.
Djeca cvijeća nisu imali oružje. Mislili su da im nije potrebno.
Oružje nosi i krv mnogo krvi i smrt mnogo smrti.
Oružje nije izmislio mili nam Bog.
Oružje su stvorili ljudi. Neki mnogo zli ljudi.
Djeca nisu voljela rat one koji su ga vodili. Još manje su voljeli zagrljaje onih koji su u ime Boga vodili ratove. Ratove koji su ljudima krali živote i slobodu.
Nisu voljeli ni razmeđja istok-zapad,sjever-jug ni bilo kaja druga.
Od boga su poučeni : „Na koju god se stranu okreneš i pogledaš samo vidiš Božju zemlju ljepotu njenu. Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina samo dva ishodišta dva zahodišta i toliko ljubavi nemoguće za izmjeriti i opisati.“
Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.
U parovima sve je kao materija i antimaterija nekako jedno bez drugog nikako da opstanu. ojoš od postanaka univeruma homo primogeniusa čovjeka
Ko u toj igri gubi još, nije tajna! Krajnji pobjednik se zna I to je ono najdivnije ,zar ne!
A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina? Tko će vam reći šta je ta godina? Tko se još sjeća te i tih godina? Ja ,možda ti mila skoro nikto više!
Izravnih svjedoka – vrlo malo sve manje,ispostavilo se. Mnogima od njih je zaboravjena večini ništa nije značila. Nešto je historija zaboravila. Ostale su šture crtice neke. Sve su dušebrižnici poslali u zaborav. Bez milosti brutalno izbrisavši najbitnije.
Bilo je to vrijeme ruža kad se ruka ruci pruže osmjeh za osmjeh traži cvijet za cvijetom snaži.
Bio je to ruža svijet svjetine trule slet Svijet zlih pasa metaka-tenkova-zala. Djeca mirisne jubičice brala sa mirisima ljubavi nestajala. Bili smo mi,ti i ja sreće ljubavlju opjevana djeca.
Mislili smo do dna sve je stvoreno radi sna one djece cvijeća neko se toga sjeća.
Osmijeh nekome daš drugima poklanjaš. Bilo je to doba mirisnog svijeta Nevine djece i mladosti sleta.
Ta godina i vremena ta munuše ko boli sna ljeta kojem će se rijeke ljudskostki sliti ali i mnoga zla na ljubavi tlu zbiti.
Te godine mnogi će pamtiti drugi će vrlo zlopamtiti. Jednima će život bolno osmisliti onima ružnim, jadnim obesmisliti.
Unatoč svemu,jednoj miloj mladosti priznaje se ,pa i mnogo ludosti mnogima od ludog moštva godine nade i još štošta.
Bilo je to proljeće vrlo lijepo djeci grada Libuše četiri elementa sklada.
Bilo je to sunčano krvi ljeto u kome samo ludo zlo je sveto djece Fransovog grada svjetlosti inih pločnika i zlih blaženosti
Dva grada – jedno geto mnogo čemu sasvim kleto. Da ,zaista bilo je to ljubavi vrijeme urokane muzike i obnaženih snova sjeme.
Vrijeme ljeta,duge i proljeća Francuza, Amera, nas i Čeha.
Da ,svakako i naših tvojih i pomalo mojih . Bijeliih dvora i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.
O nevina mladosti cijelog svijeta nevina,snena u ljubavi što cvijeta.
Predivne djece ljubavi putene i sklone naivi pretočene u riječi novine peas sestro / peas brother
U vremenima sretnih dana, naših djetinjih života, nalik na jedan začarani svijet iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobjeći,
bilo je odlazaka u druge gradove i zemlje , sve radi radosti povratka. Svuda odi put ptice svom Gradu čednosti dođi.
Predivni su dvori moji, mila moja zlaćani od snova, a bijeli i plavi od čednosti, puni ljubavi od milosti dobrote od ljudsjkosti Da nije tebe malenih grlica nalik tebi Nebo , moj grad moja zemlja bi bili čarobni svijet u kojem bih tragao za vama, dok vas ne bih stvorio.
Žao mi Grad čednosti nikad nisi vidjela. Više mi žao, što te kroz njegove čarolije tajne nisam proveo. Sigurno bi se zaljubila u njega. Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega. On te opije i zarobi i ti nemaš kud. Samo mu se predaš i voliš ga. I sanjaš one koje će tebe voljeti jednako kao ti njih. Obavezno ih dosanjaš , pružiš ruke prema njima, sklopite ih zajedno lepršate. Jedno vrijeme.
Žao mi
Onda se nešto malčice poremeti.
U putu se zagubi jedna riječ.
pa još jedna
Pa pismo.
Sa pismom nestaju dodiri.
I kako reče jedan moj vrli prijtelj
Dvoje se nađe,
pa se poslije ne nađe.
On je škrt na riječima,
a bogat djelima i bolom.
Između onoga:
se nađu
i onog pa se ne nađu,
stane čitav jedan život.
Plav i svjetlucav,
okupan suncem i svjetlošću.
Ima tu i boli.
Žao mi
Taj život poput moje Modre rijeke što polako klizi kraj moga grada sa sobom prti mnogo boli prolazeći uzduž zemlje moje, da bi ga moru predala. Ne biva joj lakše. Toliko je boli mora teret prebaciti na druge Modre rijeke. Sve su one okrvavljene. Neke i previše. Skoro da su izgubile svoju plavet. Ali sve su ostale čedne.
Kao naša ljubav. Ovo je bajka o ljubavi u njoj mjesta krvavoj boli nije. Tu bol ćemo poleći u neku drugu bajku da tamo vrišti i sni. Sni i vrišti. Svoju nestalu djecu traži.
