Bleki – Dan kada te nisam upoznao

 

Atavistički ,godinama sam mogao biti djete cvijeća,
ali nisam.
Geografska udaljenost?
Premostiva, zakon lebdenja.
Patrijahalni odgoj?
nije ga bilo, zanemarivanje.
Nazori ?
Skromni bez opsesija.
Krutost socijalnog okruženja?
Vehtost se uvijek da zaobići.
Šta onda?
Nećeš vjerovati mila moja,
ljubav me spriječila
da budem dijete cvijeća
koja su sušta ljubav.

Ljubav me vodili tebi
A to je drugi smjer.
Neusmjereni.
Lepršav.
Mnogo sanjiv.

Priznajem urođenu privrženost Bogu Jedinom
nema stroge kanonske definicije,
forma prijateljskog časkanja,
mislila je mladost,
Milosrdni Bog je to uvažavao.
On sve zna.
Nikad od njega nisam pobjegao
Plivajući na putevima
Njegove milosti i ljubavi.
Srce je srce
Duša je duša.

Lična shvatanja ugodnog izgledu
lice bez dlakavih obilježja
želja za dopadanjem
Bogu Blagorodnom
narcisoidnom gledalu
tebi koja ćeš tek doći
mila moja
grlicama
lepršavost mojega života.

Higijene nisu bila dobra preporuka
onome što je nalikovalo revoluciji djeci cvijeća.
Njih nije bilo briga,
Bila im je dovoljna ljubav
hej,muzika na na na
kako bajkovito predivna
kakvi predivni krajolici
lepršavo cviječe koje ne vene

avaj
sva nesebična u davanju
a ja sam tragao za sviđanjem,
naivno odbijajući sve što nije skladno.
Nisam volio predugu kosu
brade bilo kog tipa
eksperimentisalo sa
vrlo,vrlo kratko,tek dan dva
brico umro
ljubav se vodila
pa se zaboravilo.
Ovo ti baš nisam smio reći
šta se može
vazda iskrenost prije pameti

Tada
taj i taj
takav i takav tebe upoznah ljubavi moja.
Još uvijek ne,malo kasnije
Pjesma je iskrenija
istinu zbori.
Ljuti se na tebe,
kasnila si.

Sada su kose osnježene
smiješne bore postale očitije
duboke brazde što iskustvom slove
ono ko fol
djeci ne treba pamet
bilježe mnogo ljubavi
pređenih puteva.
Ipak
Naslućuje se lik
onog dječaka ,
nalik onom ,
odlepršalom Malom Princu.

Ali sam volio tu djecu.
I to jako
neku bezrezervno
bez upoznavanja.
Djeci nije nimalo teško sanjati
i dosanjati bliskost
čarolije susreta i boli.
bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu dešavanja tih godina,
onim milenijumima prije,
decenijama poslije
vrište mila moja
ne pomaže vata u ušima
ne pomaže led u srcima
ne pomažu okovi nad dušama.

Privlačilo me ono što mi je bilo blisko,
njihovo prihvatanje i slavljenja biti života.
Bezuslovna ljubav
Lav lav lav
Ol vi nid iz lav
mir ljudima
pis sist'selam
peas brad’ selam
Avaj My Lord.

Svijet bez rata
Izmisliše ga ljudi neki zli
Zašto podjela bilo kog tipa,
umobolno arijevskih,
svi ljudi braća
križarski trulih
Abraham sleđen
bijedno rasnih, praotac Adam plače
bespolno polnih,
Eve siluju
religijskih a Jedan Bog
nacionalnih i svih drugih podjela
nedostojnih Boga i Ljubavi.

Većina ljudi nemaju pamćenje
ni misli.
Amebe i vinske mušice,
majmuni i roboti
svijet su za sebe.
Humanoidi slijede Darvinovu teoriju evolucije
uglavnom.
Izvinjenje amebama
vinskim mušicama i majmunima
robotima ne
bilo bi glupo
nisu stasali.
Protiv njih nemam ništa
i ne želim ih porediti sa ljudima.

Bog je sve sa svrhom stvorio,
nauka uvijek kaska
krajnji okviri intelektualnih tajni
takar nasljednih dometa
mnogo toga i još čega
ključi sakriveni.
I zato je trebalo nestati djecu cvijeća.
Talasala su tokove ustrojenog života
uškopljenog skicama bespolnog celibata
dvopolni Savletovi testamenti
sterilni duh Ivančice,
zlokobnih proročanstava družbenika pakla…

Bez djece surova stvarmost
sasvim izvjesno postaje
nepodnošljiva i turobna,
ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava.
Niko im neće remetiti učmalost
genocidnu blaženost krvavog mira

Prvi dan je prošao.
Osjećao sam te,
mila moja
ali nisam sreo.
Pjesak je bio tužan.
Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija.
Bio sam umoran od puta
osjećaji su oteknuti i neelastični.
Ljutio sam se na tebe
neznanko ljubavi moja

Nije važno,
djeca uvijek mogu dozvati čaroliju
mogu vidjeti plavkasti led
blješte razasuti biseri moga srca
po livadi naših snova.
Led se ne dira,
biseri se nižu
svjetlucave ogrlice naših budućih dana.
Znam
sutra ću te zasigurno sresti,
punu zanosa sa suncem u kosi
morem čežnje i sanja
sa vanilin sladoledom u ruci
i tada
dva puta dva jesu četiri
mili moj
mila moja
četiri je uvijek par
dvije i dvije ruke
a to je ljubav.
Tujinko moja nestašna.


												

Bleki – Putovanje po tragovima jedne čedne duše

 

 

 

 

Mila

Hvala Ti na slici

Molim te budi strpljiva

Ti  , oprosti mi ako griješim

 

Htjedoh  ti pričati o impresiji

koju tvoje slika prinosi mojim čulima

 

a shvatih   to su riječi neukih

nisam od njih

damar   ti znam

htjedoh reći dušu

orhidejo sjajna

a dato mi je malo znanja

o tebi

jer tako želiš

 

Kako započeti putovanje a nemati početka?

Nemoguće!

Danima gledah i sliku i ne nalazih početka.

 

Odustah.

Skoro.

Jer usnih…

 

Jedna Bijela gospođica

u san mi dođe

zasjeni me dobrotom i iskrenošću

dražesnom,

elegancijom  skromnosti

 

za ruku me primi

ne reče

više osjetih misao

zagledaj se u moje oči

potom pogledaj u sliku

suza moja

pričaće ti priču

 

Naivan kao uvijek

pogledah sliku

ona titra i mijenja se

začuđen okrenuh se

da pitam…

 

Ona koja sanja nestade nestade

kao Poova Anabel Lee

ne uspjeh da joj kažem Ti

a to govorim samo onima koje volim

 

Jedna druga dama

slikarka duše

Profesorica moga šegrtovanja o životu

u nekim vremenima  pređašnjim

kojoj sam godinama govorio Ti

i volim Te

me učila životu i slikama

 

Ima slika i slika

najljepše su one proročke

Umjetnica ih završi

u srcu joj nježnost

jer bol je svoju izlila

rodilo se još još jedno čedo

odrastanjem o ljubavi nekoj da priča

 

molim

ležaljku  prihvati

najpogodnija je snovima

Bijela gospođice

 

dok nevinost spava

slika se mijenja i raste

 

i vidjeh

ljubav veliku

i osjetih tugu

ogromnu

jer bajka prastara

počinje da priča

 

bila jednom ljubav jedna

za malo savršena

ali nezavršena

 

iz jedna čaše kristalne

dva su cvijeta

život pila

 

jedna čaša od kristala

jantara i žada

u violet ljubavi uranja

 

jedna čaša zlaćana od radosti

dva cvijeta

zelenih korijena

 

dva su cvijeta prelijepa

jedan od srca

krvlju rumeni

 

dva su cvijeta bezbrižna

drugi  od bježanja

trnjem posvećeni

 

jedan cvijet je kreposni

od nježnosti

tišine što  snije

 

drugi cvijet je  nevjerni

od lutanja

putanjama brda prelama

čaša  ljubavna  ispijena

na dna svjetlosti

duše jedne tanane

 

zaljubljena

neslomljena

salomljena

 

violet voljeti je zaboli

od  bola poludi

kapljice tuge zarobi

 

iznad čaše velikih nadanja

okamenjene gromade bitiše

u nježnosti  purpura

 

od čaše ispijene

od violeta boli

okamenjene gromade purpura

razli se nebo plavetno

 

nebo plavetno

njene duše nevine

u led se pretvori

led u redovima

bol u kolonama

očiju zatvorenih

ona dobrotom vlada

 

smjernost  usud

bila jednom ljubav jedna

ostala je cura čedna

žena divna

djevojčica mila

krhka srna

u istini bola

ljubav davnu sniva

 

ne virujte neukom

prorok

nevira ni

 

a ća mu ga znan

nisan kritik

sanjar san

 

samo jubav svuda

radovanje tristeccu

vidim snim

 

 

 

 


												

Bleki – Bolnoj sam ,vrteški , mili , odila




Odi mila samo odi

odi i gledaj

ne trebaš daleko

do stranog svijeta odit

među nama

nerazumni rovare

odi ljubavi zaviri u svijet

nježnih i krhkih ljudi

odi do gladnih ljubavi

i ruke prijatelja

reci mi šta si vidjela

 

odila sam mili

vrtešku gledala

odila sam ljubavi

nemoćni i lijepi

vidjela sam

dobrota sušta

prvi sa vrteške padaju

odila sam mili

licemjerne gledala

kako se smiju

dušama posrnulim i bolnim

jadu se rugaju

na parčiće čereče

 

odila sam mili

gledala sam

srce me zaboljelo

umišljeni

kamenjem se bacaju

 

odila sam mili

ja Tišina i sni

tužna bila

kako kao slijepci

nerazmni hodaju

duša mi mili ranjena

na ruku koja se pruža

milost traži

niko da je primi

utjehu da

 

odila sam mili

pepelom se krila

nerazumni riječi teške bacaju

i ne boje se

kam i riječ da ne dođu

Milostivom

da ga ne rastuže

a On sve vidi zna

 

ža mi mila

što poslah te da odiš

da jad i čemer kupiš

sve nešto mislim

biće ga manje

Gospod moj

Milostivi

mila neukim će da oprosti

nemoj više odit tamo

pruži mi ruku

bol svoj mi duši ulij

meni je lako

Tišinu i sne

sam

bolom sviko

do nestanka svog














												

Bleki – Poeta nema u koga pucati

 

 

Poeta je bio poprilično nježnog srca
uvijek u najboljim godinama
kada mu Grad Čednosti
okovaše
granatama i smrću
srbaljskog bjesnila

Slikar naivno gleda
iskru snajpera
kleknu moleći se
nemojte
dolje su djeca i cvijeće

zapjenušana zvijer krvavih očiju
nastavi maloumni nagon
kosovskih gusala da prazni
nestajući djecu i cvijeće

šta će
nemoćno slijegnu ramenima
stade na branik
od snova
a rekoše mu dobrostivo
ubij da ne budeš ubijen

poeta ljubavi muči
duša mu krvari
koga će ti
bolan
slikar života ubiti

stoji na pustopoljini
gleda metke kako mu pored lica
pored srca ranjenog zuje
vrište
ali on pucati neće
kud puklo da puklo

poeta života stisne zube
um je sleđen
na koga će ti
bolan
slikar ljubavi pucati

čuti u nišanu
jadnika preplašenog
zverinje što zavede
a kod kuće ima istu bol
djecu i cvijeće

prst se ne koči
oroz se treperi
grozota muči
metak se raduje
puška je spuštena
nema se u koga pucati

Nebo se smješi

 


												

A i a

 

 

 

 

Hvala ti

mila

 

lebdim

A

se tobom budim

 

A

lebdim

mila

 

a

gledam te

usnila si

 

 

A

dušu odmaram

na grudima mi kosa rasutih

ljubav snivaš

 

a

srce svoje tobom radujem

Još si topla

uzdrhtala od trena pređašnjih

 

a

još ti licem

nestašni smješak leluja

damari ti

ispunjeni još titraju

 

a

se uz mene stišćeš

hoćeš i u snu

joj doticaja i milovanje

 

a

te samo prigrlim

nježno

titrajima milujem

 

a

ti mi se prepuštaš

kao dijete kao mače mazno

kad nekom vjeruje

 

A

lebdim

mila

 

a

shvatam

tebi sušta ljubav druga

da stidljivo se pomalja

 

a

strpljenja

trebam

da plane

 

a

se mojom ljubavlju zapleše

stopi

obasja dunjaluk cijeli

 

A

lebdim

mila

milina

 

a

topla i jecajuća

rosiš  damare

 

milina

 

a

ljubav

od koje koža nasrhne

a svaki gen zaigra i nijemi

 

a

čudi

koliko je ljepote u tebi mila

 

a

ja

sretnik

noćima raskošnim

 

a

tvoje kose

milujem

poljubcima

 

a

mirišem

miris djeteta

čudom pitam

 

a

na bebu

na miris čednosti

još uvijek mirišeš

 

a

lebdim

mila

zapanjen bivam

 

a

kako se ona razigrana delfinka

što namah

tren prije

 

a

uranjajući i izranjajući

meni se davala

našoj ljubavi se predavala

 

a

odjednom u nevinost djetete pretvara

Mila moja ja moram

lebdjeti

 

a

oprosti mi

zaluđenom

usne tiho na tvoje spustiti

 

a

šapat poljubcem

da ti sne ne remetim

dušu tvoju dirnuti

 

a

ostani zauviek

čedno dijete

mila molim te

 

a

mi se kao žena vraćaj

svaki onaj put

kada osjetiš da u tebi vatra je

 

a

čežnja za mnom godi

damaru tvom

neugasivi plam ljubavi se opet javi

 

a

da ga ušuškani jedno u drugom

svijamo našim tijelima

tonemo i ronima

 

a

lebdimo u našem svijetu

koji samo iskreno predavanje

ljubav čistu

 

a

prepoznaješ

dobro ti jutro mila

a si lijepe snove snila

 

a ja

a lebdim

a naježen

a milošću okupan

a srastao s tobom

a još uvijek jecam

 

a

sa slasti noći koja mi kao tren sna bježi

moru naših oceana

Tišina i sni

 


												

Bleki – Bol

 

 

 

*

Bol.

Da , ima jedno osjećanje pod tim imenom.

Neuki ga krste raznim imenima.

Te ova bol, te ona, pa takva i onakva …

 

Bol.

Njena , njegova , naša naša, vaša, naši vaše nadigraše…

Ne bi trebalo tako biti.

A mere.

Ponekad mora.

Insani su poput egzotičnih hajvana i biljki.

Hoćemo mi jabuku jesti.

I kad se pomene bol, prvo na ljubav pomisliti.

 

Bol.

Srećom , mi nemamo boli.

Umjesto slijepog crijeva operisali nam bol.

I sada nas ponekad samo slijepo crijevo boli.

Znate ono, kad mala djeca stave ruke na oči i kažu gdje sam.

Tako i mi.

Mi znamo gdje smo, ali ne znamo gdje se dala Ona.

 

Bol.

Sram nas ne pisati o našoj boli, a ne možemo, jer bi prvo hećima morali tužiti.

Nije nam priopćio da li se radi o kongenitalnoj analgeziji ili greška pri operaciji.

Kako nismo tužibabe , moramo osjećati tuđu bol.

Nije da moramo. Ona nas operisana praznina boli.

Zato ćemo vam pričati o bolu nama bliskih osoba.

Možda neko i sazna šta je to bol.

Možda se , nekom , romantičarska bajka o ushitu i trpljenju učini patetičnom.

A nekom bude lakše, jer ponekad naša bol i nije…

 

Bol.

Ah,Da.

Ona zaista postoji.

Da.

Uz bol ponekad dođe i ona druga jadnica.

Tuga .

Kad se misica i prva pratilja srca nađu zajedno,mora se neizostavno pojaviti i druga pratilja.

Suze.

A čini nam se da suze uvijek krenu prije , boli i tuge.

Nisu baš vaspitane te suze.

One nikoga, niti mole, niti pitaju.

Samo grunuu. Tek tako. Nenajavljene.

Kao što će  večeras Dijete moje.

Zaboljeti ili banuti?

Tko da zna?

Krhke ruže su vam takve.

Mirisne i neprevidljive.

 

Bol.

Kao kapi rose.

Bole.

Kao Tišina i sni.

 

Dan kada te nisam upoznao





Atavistički i godinama sam mogao biti djete cvijeća,

ali nisam.

Geografska udaljenost?

Premostiva, zakon lebdenja.

Patrijahalni odgoj?

nije ga bilo,sloboda  zanemarivanja.

Nazori ?

Skromni bez opsesija.

Krutost socijalnog okruženja?

Vehtost se uvijek da zaobići.

Šta onda?

Nećeš vjerovati mila moja,

ljubav me spriječila

da budem dijete cvijeća

koja su sušta ljubav.









Ljubav me vodili tebi

A to je drugi smjer.

Neusmjereni.

Lepršav.

Mnogo sanjiv.





Priznajem urođenu privrženost Bogu Jedinom

nema stroge kanonske definicije,

forma prijateljskog časkanja,

mislila je mladost,

Milosrdni Bog je to uvažavao.

On sve zna.

Nikad od njega nisam pobjegao

Plivajući na putevima

Njegove milosti i ljubavi.

Srce je srce

Duša je duša.





Lična shvatanja ugodnog izgledu

lice bez dlakavih obilježja

želja za dopadanjem

Bogu Blagorodnom

narcisoidnom gledalu

tebi koja ćeš tek doći

mila moja

grlicama

lepršavost mojega života.





Higijene nisu bila dobra preporuka

onome što je nalikovalo revoluciji djeci cvijeća.

Njih nije bilo briga,

Bila im je dovoljna ljubav

hej, ou je je , muzika na na na

kako bajkovito predivna

kakvi predivni krajolici

rosnop cviječe koje ne vene





avaj mladosti

sva nesebična u davanju

a ja sam tragao za sviđanjem,

naivno odbijajući sve što nije skladno.

Nisam volio predugu kosu

brade bilo kog tipa

eksperimentisalo sa

vrlo,vrlo kratko,tek dan dva

brico umro

ljubav se vodila

pa se zaboravilo.

Ovo ti baš nisam smio reći

šta se može

vazda iskrenost prije pameti





Tada

taj i taj

takav i takav tebe upoznah ljubavi moja.

Još uvijek ne,malo kasnije

Pjesma je iskrenija

istinu zbori.

Ljuti se na tebe,

kasnila si.





Sada su kose osnježene

smiješne bore postale očitije

duboke brazde što iskustvom slove

ono ko fol

djeci ne treba pamet

bilježe mnogo ljubavi

pređenih puteva.

Ipak

Naslućuje se lik

onog dječaka ,

nalik onom ,

odlepršalom Malom Princu.





Ali sam volio tu djecu.

I to jako

neku bezrezervno

bez upoznavanja.

Djeci nije nimalo teško sanjati

i dosanjati bliskost

čarolije susreta i boli.

bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu

glede dešavanja tih godina,

onim milenijumima prije,

decenijama poslije

vrište mila moja

ne pomaže vata u ušima

Dan kada te nisam upoznao

Atavistički i godinama sam mogao biti djete cvijeća,
ali nisam.
Geografska udaljenost?
Premostiva, zakon lebdenja.
Patrijahalni odgoj?
nije ga bilo,sloboda zanemarivanja.
Nazori ?
Skromni bez opsesija.
Krutost socijalnog okruženja?
Vehtost se uvijek da zaobići.
Šta onda?
Nećeš vjerovati mila moja,
ljubav me spriječila
da budem dijete cvijeća
koja su sušta ljubav.

Ljubav me vodili tebi
A to je drugi smjer.
Neusmjereni.
Lepršav.
Mnogo sanjiv.

Priznajem urođenu privrženost Bogu Jedinom
nema stroge kanonske definicije,
forma prijateljskog časkanja,
mislila je mladost,
Milosrdni Bog je to uvažavao.
On sve zna.
Nikad od njega nisam pobjegao
Plivajući na putevima
Njegove milosti i ljubavi.
Srce je srce
Duša je duša.

Lična shvatanja ugodnog izgledu
lice bez dlakavih obilježja
želja za dopadanjem
Bogu Blagorodnom
narcisoidnom gledalu
tebi koja ćeš tek doći
mila moja
grlicama
lepršavost mojega života.

Higijene nisu bila dobra preporuka
onome što je nalikovalo revoluciji djeci cvijeća.
Njih nije bilo briga,
Bila im je dovoljna ljubav
hej, ou je je , muzika na na na
kako bajkovito predivna
kakvi predivni krajolici
lepršavo cviječe koje ne vene

avaj mladosti
sva nesebična u davanju
a ja sam tragao za sviđanjem,
naivno odbijajući sve što nije skladno.
Nisam volio predugu kosu
brade bilo kog tipa
eksperimentisalo sa
vrlo,vrlo kratko,tek dan dva
brico umro
ljubav se vodila
pa se zaboravilo.
Ovo ti baš nisam smio reći
šta se može
vazda iskrenost prije pameti

Tada
taj i taj
takav i takav tebe upoznah ljubavi moja.
Još uvijek ne,malo kasnije
Pjesma je iskrenija
istinu zbori.
Ljuti se na tebe,
kasnila si.

Sada su kose osnježene
smiješne bore postale očitije
duboke brazde što iskustvom slove
ono ko fol
djeci ne treba pamet
bilježe mnogo ljubavi
pređenih puteva.
Ipak
Naslućuje se lik
onog dječaka ,
nalik onom ,
odlepršalom Malom Princu.

Ali sam volio tu djecu.
I to jako
neku bezrezervno
bez upoznavanja.
Djeci nije nimalo teško sanjati
i dosanjati bliskost
čarolije susreta i boli.
bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu
glede dešavanja tih godina,
onim milenijumima prije,
decenijama poslije
vrište mila moja
ne pomaže vata u ušima
ne pomaže led u srcima
ne pomažu okovi nad dušama.

Privlačilo me ono što mi je bilo blisko,
njihovo prihvatanje i slavljenja biti života.
Bezuslovna ljubav
Lav lav lav
Ol vi nid iz lav
mir ljudima
pis sist'selam
peas brad’ selam
Avaj My Lord.

Svijet bez rata
Kojeg izmisliše ljudi neki zli
Zašto podjela bilo kog tipa,
umobolno arijevskih,
kad
svi ljudi su braća
križarski trulih mačeva i vatre
Abraham sleđen
bijedno rasnih, praotac Adam plače
bespolno polnih,
Eve siluju
religijski a Jedan Bog
nacionalnih i svih drugih podjela
nedostojnih Boga i Ljubavi.

Većina ljudi nemaju pamćenje
ni misli.
Amebe i vinske mušice,
majmuni i roboti
svijet su za sebe.
Humanoidi slijede Darvinovu teoriju evolucije
uglavnom.
Izvinjenje amebama
vinskim mušicama i majmunima
robotima ne
bilo bi glupo
nisu stasali.
Protiv njih nemam ništa
i ne želim ih porediti sa ljudima.

Bog je sve sa svrhom stvorio,
nauka uvijek kaska
krajnji okviri intelektualnih tajni
takar nasljednih dometa
mnogo toga i još čega
ključi sakriveni.
I zato je trebalo nestati djecu cvijeća,
i svu drugu slobodu
Talasali se tokovi ustrojenog života
uškopljenog skicama bespolnog celibata
dvopolni Savletovi testamenti
sterilni duh Ivančice,
zlokobnih proročanstava družbenika pakla
blzudnice sa sedam bregova…

Bez djece surova stvarmost
sasvim izvjesno postaje
nepodnošljiva i turobna,
ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava.
Niko im neće remetiti učmalost
genocidnu blaženost krvavog mira

Prvi dan je prošao.
Osjećao sam te,
mila moja
ali nisam sreo.
Pjesak je bio tužan.
Snijeg je vejao.
Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija.
Bio sam umoran od puta
osjećaji su oteknuti i neelastični.
Ljutio sam se na tebe
neznanko ljubavi moja

Nije važno,
djeca uvijek mogu dozvati čaroliju
mogu vidjeti plavkasti led
blješte razasuti biseri moga srca
po livadi naših snova.
Led se ne dira,
biseri se nižu
svjetlucave ogrlice naših budućih dana.
Znam
sutra ću te zasigurno sresti,
punu zanosa sa suncem u kosi
morem čežnje i sanja
sa vanilin sladoledom u ruci
i tada
dva puta dva jesu četiri
mili moj
mila moja
četiri je uvijek par
dvije i dvije ruke
a to je ljubav.
Tujinko moja nestašna.

ne pomaže led u srcima

ne pomažu okovi nad dušama.





Privlačilo me ono što mi je bilo blisko,

njihovo prihvatanje i slavljenja biti života.

Bezuslovna ljubav

Lav lav lav

Ol vi nid iz lav

mir ljudima

pis sist'selam

peas brad’ selam

Avaj My Lord.





Svijet bez rata

Kojeg izmisliše  ljudi neki zli

Zašto podjela bilo kog tipa,

umobolno arijevskih,

kad

svi ljudi su  braća

križarski trulih mačeva i vatre

Abraham sleđen

bijedno rasnih, praotac Adam plače

bespolno polnih,

Eve siluju

religijski a Jedan Bog

nacionalnih i svih drugih podjela

nedostojnih Boga i Ljubavi.

Većina ljudi nema pamćenje

ni misli.

Amebe i vinske mušice,

majmuni i roboti

svijet su za sebe.

Humanoidi slijede Darvinovu teoriju evolucije

uglavnom.

Izvinjenje amebama

vinskim mušicama i majmunima

robotima ne

bilo bi glupo

nisu stasali.

Protiv njih nemam ništa

ali ne želim ih porediti sa ljudima.









Bog je sve sa svrhom stvorio,

nauka uvijek kaska

krajnji okviri intelektualnih tajni

takar nasljednih dometa

mnogo toga i još čega

ključi sakriveni.

I zato je trebalo nestati djecu cvijeća,

i svu drugu slobodu

Talasali se tokovi ustrojenog života

uškopljenog skicama bespolnog celibata

dvopolni Savletovi testamenti

sterilni duh Ivančice,

zlokobnih proročanstava družbenika pakla

bludnice sa sedam bregova…





Bez djece surova stvarmost

sasvim izvjesno postaje

nepodnošljiva i turobna,

ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava.

Niko im neće remetiti učmalost

genocidnu blaženost krvavog mira





Prvi dan je prošao.

Osjećao sam te,

mila moja

ali nisam sreo.

Pjesak je bio tužan.

Snijeg je vejao.

Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija.

Bio sam umoran od puta

osjećaji su oteknuti i neelastični.

Ljutio sam se na tebe

neznanko ljubavi moja





Nije važno,

djeca uvijek mogu dozvati čaroliju

mogu vidjeti plavkasti led

blješte razasuti biseri moga srca

po livadi naših snova.

Led se ne dira,

biseri se nižu

svjetlucave ogrlice naših budućih dana.





Znam

sutra ću te zasigurno sresti,

punu zanosa sa suncem u kosi

morem čežnje i sanja

sa vanilin sladoledom u ruci

i tada

dva puta dva jesu četiri





mili moj

mila moja

četiri je uvijek par

dvije i dvije ruke

a to je ljubav.

Tujinko moja nestašna.

Jutro sa Blekijem – 1968.

Hiljadu devetstotina šezdeset osma godina.
Ruke pružam prema nekom
nečemu
moto tih dana
tih godina.

Lijepa godina i godine.
Drijemaju snovi
jednom ću vam doći sunčice moje
sada sam malo umoran.

I još poneke poslije
pa i decenije što slijede.
Čednost iskričava
mladost dijeli sve
svu ljubav svoju
lepršaju lekcije.

Sve godine te ,su obasjane mladošću.
Moj život je bio obojen svijetlošću.

Puna mi usta riječi – godine te
i godina tih.
Puno mi srce ljubavi
bunta i mira
nekih stihova
 i muzike te .

Pune mi uši one što gluši
– Muzike –
te i tih godina pjesme nade
bremena svijeta.

Prepunemi oči ne daj da te koči
– ljepota –
te i tih godina
cvijeća duge
ledina tuge.

Kada se pomene ta
da prostiš
hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina
i neke što netom slijede
sjetim se tebe mila moja.
smejem se tebi ljubavi jedina
i djeci cvijeća
a suze liju
bol je u grudima
radost u duši.

Djete i djeca su voljela Boga
ljude dobre volje
mir nebeski
muziku svoju
cvijeće neubrano.

To je sasvim prirodno.
I tako jednostavno.
Ništa vam nije trebalo više.

Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.
Toga je već manje bilo.
Za slobodu se trebalo dati u ime Boga
Njegove milosti i ljubavi.

Djeca cvijeća nisu imali oružje.
Mislili su da im nije potrebno.

Oružje nosi i krv
mnogo krvi i smrt
mnogo smrti.

Oružje nije izmislio mili nam Bog.

Oružje su stvorili ljudi.
Neki mnogo zli ljudi.

Djeca nisu voljela rat
one koji su ga vodili.
Još manje su voljeli zagrljaje
onih koji su u ime Boga vodili ratove.
Ratove koji su ljudima krali živote i slobodu.

Nisu voljeli ni razmeđja
istok-zapad,sjever-jug
ni bilo kaja druga.

Od boga su poučeni :
„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš
samo vidiš Božju zemlju
ljepotu njenu.
Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina
samo dva ishodišta
dva zahodišta
i toliko ljubavi
nemoguće za izmjeriti i opisati.“

Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.

U parovima sve je
kao materija i antimaterija
nekako jedno bez drugog nikako da opstanu.
ojoš od postanaka univeruma
homo primogeniusa
čovjeka

Ko u toj igri gubi još, nije tajna!
Krajnji pobjednik se zna
I to je ono najdivnije ,zar ne!

A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina?
Tko će vam reći šta je ta godina?
Tko se još sjeća te i tih godina?
Ja ,možda ti mila
skoro nikto više!

Izravnih svjedoka – vrlo malo
sve manje,ispostavilo se.
Mnogima od njih je zaboravjena
večini ništa nije značila.
Nešto je historija zaboravila.
Ostale su šture crtice neke.
Sve su dušebrižnici poslali u zaborav.
Bez milosti
brutalno izbrisavši najbitnije.

Bilo je to vrijeme ruža
kad se ruka ruci pruže
osmjeh za osmjeh traži
cvijet za cvijetom snaži.

Bio je to ruža svijet
svjetine trule slet
Svijet zlih pasa
metaka-tenkova-zala.
Djeca mirisne jubičice brala
sa mirisima ljubavi nestajala.
Bili smo mi,ti i ja sreće
ljubavlju opjevana djeca.

Mislili smo do dna
sve je stvoreno radi sna
one djece cvijeća
neko se toga sjeća.

Osmijeh nekome daš
drugima poklanjaš.
Bilo je to doba mirisnog svijeta
Nevine djece i mladosti sleta.

Ta godina i vremena ta
munuše ko boli sna ljeta
kojem će se rijeke ljudskostki sliti
ali i mnoga zla na ljubavi tlu zbiti.

Te godine mnogi će pamtiti
drugi će vrlo zlopamtiti.
Jednima će život bolno osmisliti
onima ružnim, jadnim obesmisliti.

Unatoč svemu,jednoj miloj mladosti
priznaje se ,pa i mnogo ludosti
mnogima od ludog moštva
godine nade i još štošta.

Bilo je to proljeće vrlo lijepo
djeci grada Libuše
četiri elementa sklada.

Bilo je to sunčano krvi ljeto
u kome samo ludo zlo je sveto
djece Fransovog grada svjetlosti
inih pločnika i zlih blaženosti

Dva grada – jedno geto
mnogo čemu sasvim kleto.
Da ,zaista bilo je to ljubavi vrijeme
urokane muzike i obnaženih snova sjeme.

Vrijeme ljeta,duge i proljeća
Francuza, Amera, nas i Čeha.

Da ,svakako i naših
tvojih i pomalo mojih .
Bijeliih dvora
i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.

O nevina mladosti cijelog svijeta
nevina,snena u ljubavi što cvijeta.

Predivne djece ljubavi
putene i sklone naivi
pretočene u riječi novine
peas sestro / peas brother

Make love no war.

Nađoše i moj Dvor.






												

Bleki – Balada o jednom odru

 

Srce drhti i pjeva

pičim, pičim, pičiću

na Bjelave u moju mahalu

veselo stičiću.

Polako klizim

do ulice iznenadnih poljubaca,

do kučice male trošne.

 

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

Nimalo.

Na vratima Frka u rubin anteriji.

Sa kapidžika se čini malo većom

krupnijom.

Anterija se raspucava i nudi.

 

Priđem i saginjem se

da je poljubim.

Čeljade okreće glavu

poljubac na obraz pada.

Žena se smješi kroz suze .

To nju Dobri za majku zamjenio.

Drago joj i uvodi osjedjelog

zbunjenika u kuću.

 

A tamo,

odar boli i tuge,

muči.

Na odru

svilenom od bjeline

nježnom od ljepote

urešenom đulama svih boja

prekrasno dijete u anteriji

plavičastim safirima optočenoj

sanja

 

strast svoju

neutoljenu

vedrinu svoju

nepatvorenu

žeđ za životom

neugaslu

sa sobom

na nebo nosi

 

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci

i jedna slika.

Znam je,

lica anterijska i nevina sa nje glede.

Igrom slučaja

ja pored nje i zagrlio je,

lagano kosu joj ljubim

.

Sada joj lice mirno i spokojno ;

kao da je odahnula

i smiješi se.

Piano!

I u smrti –

ljubav i muzika sve je.

 

To dijete moje ,

naša ,mala Velika Frka je usnila.

Kraljica vrišteće boli ,

čini se sni.

 

O Frko,Frkice

otvori oči,

mladoženja tvoj ,

Princ Mali je došao.

Čuti dijete, ne progovara.

 

Umorna od čekanja mene neuviđavnog,

umorna bila, pa spije

Oko nje nema nikoga ,

samo kćer joj,

tuga i ja.

 

Kapi kiše po penđerima liju

pjesmu nose:

Ti si nam bila bol u srcu

nevinost u duši mila

 

Priđem meleki

poljubacem joj,kao nekad orosim

onaj dio između kose i čela

i samo jedna jedina suze

kanu na usne njene.

 

Znam sada bi se smejala

ne bi dala da joj tu suzu brišem,

već nestašno čekala da se sama u usne upije.

 

Kćer kaže :

Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.

Sve zna .

Sve joj majka ispričala.

I šta se zbilo

i što se nije zbilo;

a trebalo je da se zbude.

 

Glupava mladost

dušmani neki,

ili jednostavno sudba

na put nekoj sreći

uvijek

nesavladive prepreke nose.

 

Zasrami me ova mlada žena,

načisto.

 

Pianissimo

 

Kćer mi kafu,

žestoke cigar plave kutije

za koju su francuzi ukrali Frke ples,

bez filtera i kurvoazije,

čitav bocun

i dvije kristalne čaše na sto iznijela.

 

Kaže, ma'mo mame joj rekla šta volim,

a i trebaće Vam.

Dignem obrvu na ono ma'mo mame.

Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.

 

Na tacni srebrenoj pismo.

Kaže za vas je.

Osvrćem se i gledam,

nema nikoga doli nas troje.

Mladost se hinjski a čarobno smješi

Mulac je zbunjen

 

Ljepota mila snije.

Ode Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota .

Mila i blaga.

Vrckava i vesela.

Ni tuga to ne može ukrasti.

Diskretna.

Nadam se da je bolju sreću u životu

no ma'mo mame pokupila.

 

U pismu mnogo prelijepih snova

poneka suza

čitam i teško dišem

uspomene klize

svako malo dignem pogled

tako ja nju duši prinosim

ona zna i smješka se

 

Napokon smo noć proveli sami

zajedno

sa ljubavlju i snovima

jedino nismo ljubav vodili

 

Ima i nekoliko riječi

ličnih

samo za mene.

 

Mili moj

uvijek sam te voljela

Ti

oprosti mi

 

Ustajem na usne joj spuštam

poljubac nježni

što sve znači.

nema se šta oprostiti

niti žaliti

samo suze obrisati

pasti na koljena

pogledati ka nebu

skrušeno spustiti pogled

izreći Njegovo ime

pianissimo possibile

voljeli smo se


												

Bleki – Žao mi mila moja

U vremenima sretnih dana,
naših djetinjih života,
nalik na jedan začarani svijet
iz koga nismo mogli
ili nismo hteli pobjeći,

bilo je odlazaka
u druge gradove
i zemlje ,
sve radi radosti povratka.
Svuda odi
put ptice
svom Gradu čednosti dođi.

Predivni su dvori moji,
mila moja zlaćani od snova,
a bijeli i plavi od čednosti,
puni ljubavi od milosti
dobrote od ljudsjkosti
Da nije tebe
malenih grlica nalik tebi
Nebo ,
moj grad
moja zemlja
bi bili čarobni svijet
u kojem bih tragao za vama,
dok vas ne bih stvorio.

Žao mi
Grad čednosti nikad nisi vidjela.
Više mi žao,
što te kroz njegove čarolije
tajne nisam proveo.
Sigurno bi se zaljubila u njega.
Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega.
On te opije i zarobi i ti nemaš kud.
Samo mu se predaš i voliš ga.
I sanjaš one koje će tebe voljeti
jednako kao ti njih.
Obavezno ih dosanjaš ,
pružiš ruke prema njima,
sklopite ih
zajedno lepršate.
Jedno vrijeme.

Žao mi

Onda se nešto malčice poremeti.

U putu se zagubi jedna riječ.

pa još jedna

Pa pismo.

Sa pismom nestaju dodiri.

I kako reče jedan moj vrli prijtelj

Dvoje se nađe,

pa se poslije ne nađe.

On je škrt na riječima,

a bogat djelima i bolom.

Između onoga:

se nađu

i onog pa se ne nađu,

stane čitav jedan život.

Plav i svjetlucav,

okupan suncem i svjetlošću.

Ima tu i boli.

 

Žao mi

Taj život
poput moje Modre rijeke
što polako klizi kraj moga grada
sa sobom prti mnogo boli
prolazeći uzduž zemlje moje,
da bi ga moru predala.
Ne biva joj lakše.
Toliko je boli
mora teret prebaciti na druge Modre rijeke.
Sve su one okrvavljene.
Neke i previše.
Skoro da su izgubile svoju plavet.
Ali sve su ostale čedne.

Kao naša ljubav.
Ovo je bajka o ljubavi
u njoj mjesta krvavoj boli nije.
Tu bol ćemo poleći u neku drugu
bajku da tamo vrišti i sni.
Sni i vrišti.
Svoju nestalu djecu traži.