Bajka Srebrena Bosne zemlje Božije milosti – Uvod

 


BAJKA SREBRENA BOSNE ZEMLJE BOŽIJE MILOSTI

MAJKA I SESTRA ZEMLJE SREBRENE

 

ObilježavaOčas se nakupilo dvadeset osam godina Genocida i pokolja u Srebrenici : I genocidnog rata u Bosni.

Mora se obilježiti , iako svake godine nekoliko majki i sestara čije su najdraže nestali  svisne i presvisne.

 

Neke ne dočekaju da pomiluju  kosti ljubljenih

Samo sjednu , usniju najmilije , osjete lahki dodir povjetarca , pomisle :

Ovo je dodir duše sina moga.

I ne probude se.

 

Kad majke umiru , sada već decenije bola ,  sa sobom , na ahiret prte.

Nebo im jedina nada ,

da će tamo sresti voljene.

****

O Srebreničkom genocidu je mnogo toga rečeno.

Ne i dovoljno.

O Srebrenici su pisali i znani i neznani, i poželjni i nepoželjni, i dobronamjerni i nedobronamjerni, relevantni i nerelevantni. Većina njih se pokušalo utrpati i utrpava u srebreničku tragediju radi ličnog profita, lične promidžbe ili želje za nametanjem svojih stavova i svojih „istina“. Vjerovatno i minuta pozora javnosti, biti na slikama , u prvom redu.

Prava istina o obimu i strahotama stradanja Srebreničana u Srebreničkom holakustu iz ugla žrtvi vrlo rijetko dopira do javnosti.

Ako i dospije, vrlo brzo se sklonjaju iz žiže interesovanja, u nastojnaju da se istina ućutka i prepusti zaboravu.

Neće moći ni ove noći ni ovog vijeka ,a Boga nam  Milostivog ni slijedećih vjekova.

****

Sada se prepuštamo bolu i

Bajci Srebreničkoj,

i uzvišenim Majci Srebreničkoj i Sestri Srebrenoj.

Bajku kazuje jedno dijete , jedan Mali princ , koji osječa svoj i bol , neprebol drugih :

Pričajući o nama ubijenim Srebrničanima ja pričamo tebi Majko srebrenička i tebi Sejo srebrena,

Ja, Isa nestalo Maksumče.

P.S.

Bajka je obimna pa smo je  prisiljeni podijeliti  na više dijelova, radi pozornijeg praćenja.






















												

Jutro sa Blekijem – Ni vremena nema

 

Ni vremena nema

da se krikne

ni vremena nema

da se vrisne

ni vremena nema

da se pomoć traži

ni vremena nema

da se pomoć da

 

vremena ima

za   nestajanje

taj novi poredak sve je

vrijeme je za radovanje

 

Po ko zna koji put

još jedna igla je zasekla venu

po ko zna koji put

još jedno dete nevino je zaspalo

po ko zna koji put

još jedna igla dovršila život

po ko zna koji put

jedan je život uskraćen

 

Taj prelepi život samo jedan

neponovljivi ubijen je

po ko zna koji put

jer očevi se odrekli

jer majke se odrekle

jer ljudi se odrekli

zalutale ovčice

krhke devojčice

Poslijednji put

jedne oči zavrnute u nepogled

poslijednji put

jedan čuperak se mrda

poslednji put

jedne beskrvne usne se bolno stišću

poslijednji put

jedna ruka nemoćno pada

poslijednji put

jedno krhko telo potresa grč

poslijednji put

više snova nema

 

Da bi pagana bogomolje

da bi bezbožnici

da bi kompanije

da bi krvopije

živjeli u vremenima kobnim

u izmetli bogastvu

na  očigled pravednog svijeta

 

Sve ćemo to lako pozlatiti

Mili i  porobljeni naši

Znaju blagdanima govoriti

Očevi nacija i robijaši

 

Sumnjaći u pomen  zlatnih kašika

pučantvo krv čki iz krvavih bešika

okreće se ka nebu plamti

Živi  sve gleda i pamti .










												

Jutro sa Blekijem – Snovi se ponekad ostvare ( Umjesto pisma)

 

Snovi se ponekad ostvare, ako ih uporno sniš i želiš .

Tako kažu.

Uvijek ti snovi,samo se gomilaju,a ja ih ne smijem u pisma pretočiti.
Boli nedostajanje.

**
Mila Moja

uvijek radim ono što mi srce kaže.

Jedino za pjesme (?) i slike nisam nikada nikoga pitao,
ni srce.
To je nešto što se samo od sebe rodi.
Volim snoviđenja.Vjerujem da u njima poruka za nas ima.
Nikad ne rumačim snove.
Zabnranjeno mi , a mogu da zabole.

Sinoć usih jedan san.
Djetinji je, ali iskren.

Usidih se da ti ga pošaljem.

**

Oprosti mi malena,
Sinoć ti htjedoh poslat poruku.

Osluškivao sam hoće li mi srce reći da mi se javljaš.
malo sam čekao (dva -tri sata )
Pomislih, bebica moja spava .

Bio sam nešto umoran,
pa,obandačio smamse.

Zaspem obučen i sretan,jer te u srcu nosim.

Što ti je čovjek?

Malo nade imam.
A opet puno topline,dobrote i ljubavi,
djetinje čednosti u srcu, od tebe primam.

Takva vam je ta Princeza Tea
Djevojčica moja.

I kad šuti ,znam da mi milost,
radovanje snije.

I usnijem san.

Ti došla.
Kucaš.

Siđem dolje da ti otvorim vrata.
Bez pitanja uđe neki blagi povjetarac u Galeriju.

Slegnem ramenima, mislim baš sam lud,
nema dijete pametnijeg posla nego budit Galeristu.

Jer sada sam samo to.
Galerista.

Tako se osjećam kada dodire nemamo.
Tada sam se osjećao slikarem i poetom.

Stresem se , šta ću.
Navikao sam.

Život ide dalje,kažu neuki.
Ali ne ide.

Zastane u onoj tački kada ne očekuješ mnogo toga.
Samo dan za danom.

Kada pristaješ na ono:
-Možda jednom navrne.

Ostavim otvorena vrata,za svaki slučaj.
Možda čujem glasić:
-Ja došla!

Ili barem šapat:
-D'bro , evo me.

I djetinji smijeh.

A meni damari biju,
eto Princeza mi došla.

A u onom danu za danom,
kompjuter upaljen.

Nema čak ni poruke od moje bebice.
Moga radovanja.

I danas bijah malo tužan.
I sve se nadam da ću ti reći:
-Evo sada ja puko od radosti.

Malena mi piše, raduje me.
Javlja da se vraća.

A tada…

Možda me zavoli dovoljno da joj mogu pisati,
Riječi nježne, riječi…

**

Piši ponekad Mila mila,
Lomićeš jedno ogromno nedostajanje.
Uglavnom.

Prijatan ti dan Princezo
I sni.

Sanjaj naš Ocean,Tišina i sni.
Prelijep je.

Nisma ti pričao o njemu..
Neki drugi put.

Žurim da te danom radujem.
Hoću večeras da ti još ljepše pišem

Jer malena …
Život je prelijep ,
Ti si u njemu.

**

A sada ,
ti što predivne riječi u stihove kuješ,
i raznosiš ih vjetrom ,
da vaseljanu nježe,
reci nedoumičnom,
-Da li ovo vrijedi objaviti?

Ime će neukim škripati,
no to nas nije briga.

Prelijepo ime za anđela kojeg snim,
a čiji lik tek u slikama svojim nazirem.

Ugadan ti Princezo
ovaj prekrasni  jproljetni dan.
Volim ovake dane.
Elegični su ,
a opet bremeniti bojama i ljubavlju.
Tvojom i mojom.


												

Bleki – Elegija Blažene luce

 

Moje dijete je umorno
Leglo je da spije
Moj dragi je mene ostavio
Krv svoju umiruću
Ljubavi jedinoj malenoj
Njenoj vjenčanici je poklonio

Usud je tako htio
Da umre na njenim rukama
Da glavu svoju pobucanu
Na njene grudi položi
Izusti samo jedno tiho
Volim te i pođe u drugi svijet.

Molim te ljubavi moja
Oprosti mi što umirem
Nije krivac dragi tvoj
Smrti svojoj samo me nestaše
Tako to biva grlice moja
Prevelika ljubav ubija.

Sleđena i mirna gledam
Vijekovima poslije
Položen na mramornom odru
Dragi moj spije i snije
Moje djevičanske ljubičice
Sanja da ubire.

Tu predstavu neće gledati
Osta Luca sleđena neubrana
Bijela neokanjana bez jauka
Kliču ubice u CK kolonama
Ni briga ih za duše dječije
Skršene što lepršaju.

Šenkrat plaho je to
Eno kiselico molim


												

Bleki – Da li sam te mogao zaboraviti , ljubavi

 

Da li sam te mogao zaboraviti

svih usamljenih dana

pa čak i posjećujući tvoj grad

kada me modrozelena iskrenost  pitala

da li sam te mogao zaboraviti.

 

odogovor je bio još iskreniji

uvijek isti

nisam i nikad  jer nisam ni želio.

 

godinama poslije

kada bi se koja decenija upotpunjavala

svaka je postavljala pitanje onih prethodnih

da li je vrijedilo sve to

 

sve to je podrazumjevalo tebe

tebe i mene

nas dvoje

tu ljubav

te uspomene

sva ona sunca blještava

mjesece znatiželjne

maglice milosne

zvijezdice uzbibane

more nježnosti

pjesak milovanja

dane proljeća letnog

 

i svi potonji sni

i dani ljubavi

 

odgovor je bio uvijek isti

jasan i trenutačan

konačan i beskonačan

potvdan i iskren

Ah, da !

vrijedilo je mila moja

svaki dan mog života

u kome si bila ti

bio je neki praznik

najčešće praznik ljubavi i radovanja.

 

tih dana je bilo 17 163 ,

tek toliko da znaš.

a ti sekunde računaj sama

to je tako lako računati

mnogo teže nepodnošljivo teže

je živjeti bez tebe

jedina moja

 

te godine dok sam spavao na splavu

Indexi su nam poklonili onu tužnu

 

voljelo se dvoje mladih

dušmani im ne dadoše.

 

mi smo bili tužni

živi

daleko jedno od drugog

 

Ono malo škrtih riječi koje sam vezao za tebe

mi je govorilo

život te vukao da ličiš na Pepeljugu

 

ja sam volio zamišljati

ti si proljeće koje ću

eto

ja Mali Princ

poljubcem probuditi iz dubokog sna

i spasiti ga

 

spasiti tebe mila moja

i odvesti te na malu planetu

na kojoj ima mjesta samo za baobab i ružu

nas dvoje i ljubav

Eh da!

malo proširenu i docrtanu

za malo polje mirisavih ljubičica

sa nevidljive strane planeta

 

za čije postojanje niko

osim mene i tebe

pa čak ni Egziperi

nije znao

 

to polje ljubičica

što krasi i naša srca nećemo gaziti

ni ti ni ja

ljubičice su tako krhke i nježne

a tako mirisne

 

mi ćemo ih tih dana samo mirisati

pogledima milovati

nema veze ako moramo pričekati

možda samo pedesetak godina

ili nešto više do ponovnog susreta

radosti i poljubaca

 

Vrijeme brzo leti

igra se i juri

a  djeca ko djeca,

šta ona znaju šta su godine

ili četrdeset sedam godina samoće

ljubavi moja.

 

Ih,da!

kako ću te zaboraviti

ljubavi jedina






												

Bleki – Utihnu gitara

 

Utihnu gitara

nikad više u njihovim đardinima ne zasvira

 

Svirač kad htjede da je spusti

samo je odlepršala

svjetlucavi trag za sobom ostavila

svi je pogledom do neba ispratili

gubi se ali  i dalje svira

 

pogled vrnuše

u Malenu  pogledaše

zamalo ne vrisnuše

 

umorno dete se na ogradu naslonilo

san usnilo

blaženo  spava anđelu nalik

pjesnikove ljubičice nevinosti sanja

 

ukočena sleđena

mrtva se čini

 

dječak prst na usta stavlja

prilazi usnuloj

nježno najnježnije

i još nijansu nježnije

bestežinski

toliko je krhka bila

u ruke je prima

 

ona se meškolji

oko vrata  ruke mu svija

pribija se uz njega

sanja da poslijednji tango sa njim pleše

 

osjeća da sigurna je

ali ne zna da li je to tango amore

ili neki drugi zov ljubavi

niko je više ne može povrijediti

 

Jes’ kak’ ne!

 

on je nosi ka ljuljački

koja se sama njiše

malena osjeća

da sigurna je

to je ritam njihovog  Tanga Flamenga

 

ljuljačka se ukipi u jednom trenu

kad muzika poljubcu nagovještaj da

visi snažna i odlučna

ko ženina noga oko muškog tijela

svija se

odlučno drhti

kad joj njih dvoje prilaze

hoće da se poda

 

on  je kretnja blaga

ona zagrljaj mazini

nježnost sjeda

malena baš ko malo dijete

mu se u krilu meškolji

stišće ga i čvrsto ga grli

 

tango sad sporije suze lije

boji se djevojčica

da snovi ne odlepršaju

sve nešto isprekidano

nemirno diše i uzdiše

kao da jecaje i vrisak stišava

 

lice joj postaje jecavi korak  melodije

on joj kosu miriše i ljubi

misli još uvijek se osjeća na bebu

a tangom se krasi

 

ljuljačka se polako njiše i njiše

njih dvoje se miluju i miluju

i miruju i miruju

samo muzika  boli

 

on joj nešto šapuće

i spavaju i spavaju

muzika vrišti

 

on joj još uvijek nešto šapuće

i sanjaju i sanjaju.

0n prestaje da šapuće

i umiru i umiru.

 

Bože mili ta djeca zamiru?

 

muzika ne posustaje

ali se stišava

nije umorna

ali zna

sada su na redu

tišina i tajac

 

ptice će utihnuti

gledati u djecu što spiju

muzika vidi svi su utihnuli

 

iščekuju

da onaj demebel pita

hoće li ta milja denari

 

on je svoje gatanje zavšio

nimalo ih ne iznenađuje

većme razočarano kaže

da nije usnula

on bi je garant zvekno

jer tango flamenko je to

 

da savim sam siguran

da je to ona ista gitara

sada služi na ispomoć

da se njegovo srce ne skrši

bez otplesanog poslijednjeg tanga

 

zvuk gitare vuče me ko magnet

ja iskačem kroz prozor

 

Da šalim se.

 

još nisam zvizno

skoro

iako nije visoko

samo tri metra i kvarat

oprezno se spuštam

izvijam ruke i visim još sam elastičan

tango iskustva

 

i još sam u trećoj deceniji

njena poslijednja godina.

da visim i lahurim

lako se otpustiti

a opet i  čemu oprez

život je kratka

mila moja

kak bi rekla filjozofi

 

povjerovao sam

više  nikog nikog nemam da mi ruke pruži

da prisloni grudi i noge na mene

da nam srca otplešu poslijednji tango

 

nikom ne rekoh

još su mi mudraci šapnuli

da niko ne čuje

da me ne urezile

da me manje boli

Malena ti se sutra udaje

pa ti vidi šta ti je raditi

 

 

 










												

Dan sjećanja na Boga Milostivog

 

Srebreničko krvavo more

 

Bosna zemlja Božije milosti krvari

 

*

Najveća vrlina kojom je čovjek obdaren je sjećanje na Boga Jedinog.

Ima onih bolnih dana kada tugom zacvili vaseljana i potrese vaskoliki dunjaluk i ljudi skupe ruke u nijemoj molitvi Stvoritelju.

 

Tada molitve ožive Oceane Ljubavi i Oprosta

i ljepotom nebeskog beskraja

bruji tiha molba,

da se nikad ,nigdje i nikome više

ne dogodi

dan ubijanja Srebrenice,

dan utiranja u krvi jednog naroda,

samo zato što su predani Jedinom Stvoritelju svome.

 

Danas se Ocean tišine i molitve nadvio nad Srebrenicu.

 

Umovima ljudi ,

što pognute glave kleče ,

okrenuti prijestolju

Onoga koji sve vidi i zna,

Jedinom i pravednom Sudiji

teku i nariču jecaji majki i sestara srebreničkih

 

-Pomozi Bože

umorna sam,

molitvu svih ovih godina,

ni jednu propustila nisam.

Suđenom času idem ,

a ne nađoh kosti ,

smiraj ,

sinu svome najmlađem.

Svih ovih godina

ta nada mi bijaše sve.

 

Grudi moje razidre vrisak

pomozi Majko

pomozi Sejo.

 

Utrobu moju razdire očaj,

iz tame krik

-Majko jedina,Sejo srebrena

 

Pomozite.

Oči moje pobiljelješe

od šapata

Sine Isa gdje si?

Gdje da te tražim, dobroto majčina najmlađi od sedam nestalih jabuka sine moj?

 

Tišina.

Tišina.

I vrisak…

 

Krv i mrak – užas strahota , aj aj

U jami , Bože milostivi – Užas taj

 

Sjekira i kama – strahota zverinjih užasa

U jami ,majko mila – užas naših nestajanja.

 

I opet Tišina.

Mnogo tišine.

Vaseljanom lebdi iskonske tišine zvuk

 

Oprosti nam Gospode

bol i tugu

znamo živi su

u tvom zagrljaju

dobri i nevini nikad ne umiru

 

 

 

 

 


												

Bleki – Pahuljici

 

Ljube,

 

sva moja stanja   se odraze na slikanje.

Ne idu me slike i boje.

Ne slušaju me.

Izgubila se radost iz slika.

Prisutna je velika zbunjenost i tuga.

Ima mnogo nježnosti,

ali sve je izgubljeno u nedefinisanosti,

nejasnimim obrisima.

 

Znaju boje  i slike šta mi je u srcu.

Nedostaješ mi mila.

Svakim danom se budim sa nadom

prelijepa djevojčica će mi doći.

 

Ali drži me nada.

Malena me se nije odrekla i zaboravila.

Doći će?

 

Čitala si moj san?

U njemu tvoje riječi.

I ljubav naša.

 

Imam ja još  lijepih, iskrenih i nježnih riječi i osjećanja.

U sehari ljubavi zaključane tuguju.

Ali se susprežemo da ih sve šaljemo.

Bojim se da te ponovo ne uplašim.

 

Misleći na tebe ,

ja opet sanjam bajku nalik tebi.

Nježnu,a iskričavu.

Čednu , a raskošnu i čulnu,

kao trešnjine usne tvoje..

 

U mojoj,

eh, kad bi smio reći,

u našoj bajci ,

u svojoj  snenosti  blistaš  i lepršaš,

snena  Princeza,

privid.

 

Nisam te slučajno nazvao princezom.

U mome srcu ostaje zaleđena fotografije,

predivne Prineze iz bajke.

I svaki pogled  u tebe :

sjećanja još uvijek žive i miluju,

raduju  i raznježuju.

 

Omjehuješ mi se onim  anđeoskim osmijehom,

punim djetinje dobrote i snene  blagosti,

kojim si me zarobila,

i uzvijek iznova pomišljam.

 

-Bože kako je lijepo ovo dijete,Milosti puno.

 

Ugodan let Anđele moj.

 






												

Bleki – Pismo voljenoj ženi

Mila ,

voljena ženo , čudesna jube moja

Hvala ti na darovanom snu

Naš san je mnogo čarolija skupljenih u jedan vrtlog , koji nas nosi putanjama maglica a se isprepliću i dodiruju u jednoj riječi :

-Ljubav !

Mnogo toga je u nožima bez sna , rečeno ,odsanjano  , dosanjano …

Tišina i sni .

Sve je ličilo na čudesne  susrete dva bića u kojima sama ljubav obitava ,

dva bića koja zaboraviše na dunjalučki svijet .

A ne zaustih :

-Volim te .

San da ne prekinem , san u kome tišina naša sni  , san u kojem  ljubav moja , žena djevojčica milosti i dobrote puna mazno tijelo oko mene  blesavog i sretnog svija.

Srce bije ,   želi samo o njoj da priča .Damari  uvijek , u svakom zakutku  moje duše  vrište ; postoji samo ona velika mala djevojčica i nad našim snovima bdi .

Sinoć htjedoh ponoviti da se moram stalno zahvaljivati Gospodu i nutrini tvojoj na tebi takvoj kakva si . I Usudu zahvaljivati što mi te darova bremeniotu od ljubavi .

Zaustih nježno milost da ne uplašim ., jer tišinu sni .

Tišina i sni

Nisam želio san da prekidam da treptaj kapljica što ocean milovanjem nosi ne probudim , da san ne izgubim ,

Još htjedoh milovanjem ,  srcem šaputati : mnogo si mi lijepa jube ,  brojnim  darovima obdarena ,hejbet  miline ,duše u tebi ima.

Srce zauzdah ,  ne pomilovah mramorne grudi , da te ne uplašim , jer uvijek ta :

– Tišina i sni

Nikad ne znam sa kojeg kraja tebe da milovanje počnem.

Nikad ne znam kako da ga počnem a da tu milost ne povrijedim.

Nikad ne želim da milovanja i doticaji tvoji prestanu .

Nikad ne želim da izgubim noći prespavane sa tobom .

Budeći se u zagrljaju tvome , u duši svojoj riječi dvije tvoje rosim :

-Zaronimo mili !

Zaranjajući u plavetno more ,more preleijepo , more Jadransko ,dva bića lepršava , lebde ,ruku u ruci , lijeva od srca , desna od radovanja  , svijet svoj grade .

Dozivaju ,

mila ,

mili ,

vodimo ljubav , iskonom darovanu

Sjetih se i ne zaustih, prevelika sreća ubija , bojeći se…

Tišine i sna >

Bojeći se svega ,  svaki dan  molitvom počinjem :

Mili Bože

podari joj svu milost svoju .

Volim te

ljubavi jedina

Ti  Oprosti mi , što poklanjam ti djelića našeg sna , skupljenih u jednu barku  , da plovi našom snenom , ružičastom od ljubavi maglicom , a nam život nosi .

Bleki – Trešnju sam sanjao

 

 

Trešnju sam sanjao
bjelinom okovanu
kraj  Modre rijeke
ljepotu sleđenu
a  tugom sni
nema joj ljuljaške ljubavi
zlo je skršilo

maksumče
obećanje dade

jednom
u vremenu kojeg nema
za jednu
jedinu  trešnju
njenu raskošnu  noć
djetinju kapljicu 
krvi
jubavi srca svoga
čitav  život
darujem