Bleki – Da li sam te mogao zaboraviti , ljubavi

 

Da li sam te mogao zaboraviti

svih usamljenih dana

pa čak i posjećujući tvoj grad

kada me modrozelena iskrenost  pitala

da li sam te mogao zaboraviti.

 

odogovor je bio još iskreniji

uvijek isti

nisam i nikad  jer nisam ni želio.

 

godinama poslije

kada bi se koja decenija upotpunjavala

svaka je postavljala pitanje onih prethodnih

da li je vrijedilo sve to

 

sve to je podrazumjevalo tebe

tebe i mene

nas dvoje

tu ljubav

te uspomene

sva ona sunca blještava

mjesece znatiželjne

maglice milosne

zvijezdice uzbibane

more nježnosti

pjesak milovanja

dane proljeća letnog

 

i svi potonji sni

i dani ljubavi

 

odgovor je bio uvijek isti

jasan i trenutačan

konačan i beskonačan

potvdan i iskren

Ah, da !

vrijedilo je mila moja

svaki dan mog života

u kome si bila ti

bio je neki praznik

najčešće praznik ljubavi i radovanja.

 

tih dana je bilo 17 163 ,

tek toliko da znaš.

a ti sekunde računaj sama

to je tako lako računati

mnogo teže nepodnošljivo teže

je živjeti bez tebe

jedina moja

 

te godine dok sam spavao na splavu

Indexi su nam poklonili onu tužnu

 

voljelo se dvoje mladih

dušmani im ne dadoše.

 

mi smo bili tužni

živi

daleko jedno od drugog

 

Ono malo škrtih riječi koje sam vezao za tebe

mi je govorilo

život te vukao da ličiš na Pepeljugu

 

ja sam volio zamišljati

ti si proljeće koje ću

eto

ja Mali Princ

poljubcem probuditi iz dubokog sna

i spasiti ga

 

spasiti tebe mila moja

i odvesti te na malu planetu

na kojoj ima mjesta samo za baobab i ružu

nas dvoje i ljubav

Eh da!

malo proširenu i docrtanu

za malo polje mirisavih ljubičica

sa nevidljive strane planeta

 

za čije postojanje niko

osim mene i tebe

pa čak ni Egziperi

nije znao

 

to polje ljubičica

što krasi i naša srca nećemo gaziti

ni ti ni ja

ljubičice su tako krhke i nježne

a tako mirisne

 

mi ćemo ih tih dana samo mirisati

pogledima milovati

nema veze ako moramo pričekati

možda samo pedesetak godina

ili nešto više do ponovnog susreta

radosti i poljubaca

 

Vrijeme brzo leti

igra se i juri

a  djeca ko djeca,

šta ona znaju šta su godine

ili četrdeset sedam godina samoće

ljubavi moja.

 

Ih,da!

kako ću te zaboraviti

ljubavi jedina






												

Bleki – Utihnu gitara

 

Utihnu gitara

nikad više u njihovim đardinima ne zasvira

 

Svirač kad htjede da je spusti

samo je odlepršala

svjetlucavi trag za sobom ostavila

svi je pogledom do neba ispratili

gubi se ali  i dalje svira

 

pogled vrnuše

u Malenu  pogledaše

zamalo ne vrisnuše

 

umorno dete se na ogradu naslonilo

san usnilo

blaženo  spava anđelu nalik

pjesnikove ljubičice nevinosti sanja

 

ukočena sleđena

mrtva se čini

 

dječak prst na usta stavlja

prilazi usnuloj

nježno najnježnije

i još nijansu nježnije

bestežinski

toliko je krhka bila

u ruke je prima

 

ona se meškolji

oko vrata  ruke mu svija

pribija se uz njega

sanja da poslijednji tango sa njim pleše

 

osjeća da sigurna je

ali ne zna da li je to tango amore

ili neki drugi zov ljubavi

niko je više ne može povrijediti

 

Jes’ kak’ ne!

 

on je nosi ka ljuljački

koja se sama njiše

malena osjeća

da sigurna je

to je ritam njihovog  Tanga Flamenga

 

ljuljačka se ukipi u jednom trenu

kad muzika poljubcu nagovještaj da

visi snažna i odlučna

ko ženina noga oko muškog tijela

svija se

odlučno drhti

kad joj njih dvoje prilaze

hoće da se poda

 

on  je kretnja blaga

ona zagrljaj mazini

nježnost sjeda

malena baš ko malo dijete

mu se u krilu meškolji

stišće ga i čvrsto ga grli

 

tango sad sporije suze lije

boji se djevojčica

da snovi ne odlepršaju

sve nešto isprekidano

nemirno diše i uzdiše

kao da jecaje i vrisak stišava

 

lice joj postaje jecavi korak  melodije

on joj kosu miriše i ljubi

misli još uvijek se osjeća na bebu

a tangom se krasi

 

ljuljačka se polako njiše i njiše

njih dvoje se miluju i miluju

i miruju i miruju

samo muzika  boli

 

on joj nešto šapuće

i spavaju i spavaju

muzika vrišti

 

on joj još uvijek nešto šapuće

i sanjaju i sanjaju.

0n prestaje da šapuće

i umiru i umiru.

 

Bože mili ta djeca zamiru?

 

muzika ne posustaje

ali se stišava

nije umorna

ali zna

sada su na redu

tišina i tajac

 

ptice će utihnuti

gledati u djecu što spiju

muzika vidi svi su utihnuli

 

iščekuju

da onaj demebel pita

hoće li ta milja denari

 

on je svoje gatanje zavšio

nimalo ih ne iznenađuje

većme razočarano kaže

da nije usnula

on bi je garant zvekno

jer tango flamenko je to

 

da savim sam siguran

da je to ona ista gitara

sada služi na ispomoć

da se njegovo srce ne skrši

bez otplesanog poslijednjeg tanga

 

zvuk gitare vuče me ko magnet

ja iskačem kroz prozor

 

Da šalim se.

 

još nisam zvizno

skoro

iako nije visoko

samo tri metra i kvarat

oprezno se spuštam

izvijam ruke i visim još sam elastičan

tango iskustva

 

i još sam u trećoj deceniji

njena poslijednja godina.

da visim i lahurim

lako se otpustiti

a opet i  čemu oprez

život je kratka

mila moja

kak bi rekla filjozofi

 

povjerovao sam

više  nikog nikog nemam da mi ruke pruži

da prisloni grudi i noge na mene

da nam srca otplešu poslijednji tango

 

nikom ne rekoh

još su mi mudraci šapnuli

da niko ne čuje

da me ne urezile

da me manje boli

Malena ti se sutra udaje

pa ti vidi šta ti je raditi

 

 

 










												

Dan sjećanja na Boga Milostivog

 

Srebreničko krvavo more

 

Bosna zemlja Božije milosti krvari

 

*

Najveća vrlina kojom je čovjek obdaren je sjećanje na Boga Jedinog.

Ima onih bolnih dana kada tugom zacvili vaseljana i potrese vaskoliki dunjaluk i ljudi skupe ruke u nijemoj molitvi Stvoritelju.

 

Tada molitve ožive Oceane Ljubavi i Oprosta

i ljepotom nebeskog beskraja

bruji tiha molba,

da se nikad ,nigdje i nikome više

ne dogodi

dan ubijanja Srebrenice,

dan utiranja u krvi jednog naroda,

samo zato što su predani Jedinom Stvoritelju svome.

 

Danas se Ocean tišine i molitve nadvio nad Srebrenicu.

 

Umovima ljudi ,

što pognute glave kleče ,

okrenuti prijestolju

Onoga koji sve vidi i zna,

Jedinom i pravednom Sudiji

teku i nariču jecaji majki i sestara srebreničkih

 

-Pomozi Bože

umorna sam,

molitvu svih ovih godina,

ni jednu propustila nisam.

Suđenom času idem ,

a ne nađoh kosti ,

smiraj ,

sinu svome najmlađem.

Svih ovih godina

ta nada mi bijaše sve.

 

Grudi moje razidre vrisak

pomozi Majko

pomozi Sejo.

 

Utrobu moju razdire očaj,

iz tame krik

-Majko jedina,Sejo srebrena

 

Pomozite.

Oči moje pobiljelješe

od šapata

Sine Isa gdje si?

Gdje da te tražim, dobroto majčina najmlađi od sedam nestalih jabuka sine moj?

 

Tišina.

Tišina.

I vrisak…

 

Krv i mrak – užas strahota , aj aj

U jami , Bože milostivi – Užas taj

 

Sjekira i kama – strahota zverinjih užasa

U jami ,majko mila – užas naših nestajanja.

 

I opet Tišina.

Mnogo tišine.

Vaseljanom lebdi iskonske tišine zvuk

 

Oprosti nam Gospode

bol i tugu

znamo živi su

u tvom zagrljaju

dobri i nevini nikad ne umiru

 

 

 

 

 


												

Bajka Srebrena – Uvod

 


BAJKA SREBRENE

MAJKA I SESTRA ZEMLJE SREBRENE

 

Obilježava se dvadeset sedma godina Genocida u Srebrenici i genocidnog rata u Bosni.

Mora se obilježiti , iako svake godine nekoliko majki svisne i presvisne.

 

Neke ne dočekaju da pomiluju  kosti ljubljenih

Samo sjednu , usniju najmilije , osjete lahki dodir povjetarca , pomisle :

Ovo je dodir duše sina moga.

I ne probude se.

 

Kad majke umiru , sada već decenije   bola ,  sa sobom , na ahiret prte.

Nebo im jedina nada ,

da će tamo sresti voljene.

****

O Srebreničkom genocidu je mnogo toga rečeno.

Ne i dovoljno.

O Srebrenici su pisali i znani i neznani, i poželjni i nepoželjni, i dobronamjerni i nedobronamjerni, relevantni i nerelevantni. Većina njih se pokušalo utrpati i utrpava u srebreničku tragediju radi ličnog profita, lične promidžbe ili želje za nametanjem svojih stavova i svojih „istina“. Vjerovatno i minuta pozora javnosti, biti na slikama , u prvom redu.

Prava istina o obimu i strahotama stradanja Srebreničana u Srebreničkom holakustu iz ugla žrtvi vrlo rijetko dopira do javnosti.

Ako i dospije, vrlo brzo se sklonjaju iz žiže interesovanja, u nastojnaju da se istina ućutka i prepusti zaboravu.

Neće moći ni ove noći ni ovog vijeka ,a Boga nam  Milostivog ni slijedećih vjekova.

****

Sada se prepuštamo bolu i

Bajci Srebreničkoj,

i uzvišenim Majci Srebreničkoj i Sestri Srebrenoj.

Bajku kazuje jedno dijete , jedan Mali princ , koji osječa svoj i bol bol drugih :

Pričajući o nama ubijenim Srebrničanima ja pričamo tebi Majko srebrenička i tebi Sejo srebrena,

Ja, Isa nestalo Maksumče.

P.S.

Bajka je obimna pa smo prisiljeni podijeliti je na više dijelova, radi pozornijeg praćenja.














												

Bleki – Pahuljici

 

Ljube,

 

sva moja stanja   se odraze na slikanje.

Ne idu me slike i boje.

Ne slušaju me.

Izgubila se radost iz slika.

Prisutna je velika zbunjenost i tuga.

Ima mnogo nježnosti,

ali sve je izgubljeno u nedefinisanosti,

nejasnimim obrisima.

 

Znaju boje  i slike šta mi je u srcu.

Nedostaješ mi mila.

Svakim danom se budim sa nadom

prelijepa djevojčica će mi doći.

 

Ali drži me nada.

Malena me se nije odrekla i zaboravila.

Doći će?

 

Čitala si moj san?

U njemu tvoje riječi.

I ljubav naša.

 

Imam ja još  lijepih, iskrenih i nježnih riječi i osjećanja.

U sehari ljubavi zaključane tuguju.

Ali se susprežemo da ih sve šaljemo.

Bojim se da te ponovo ne uplašim.

 

Misleći na tebe ,

ja opet sanjam bajku nalik tebi.

Nježnu,a iskričavu.

Čednu , a raskošnu i čulnu,

kao trešnjine usne tvoje..

 

U mojoj,

eh, kad bi smio reći,

u našoj bajci ,

u svojoj  snenosti  blistaš  i lepršaš,

snena  Princeza,

privid.

 

Nisam te slučajno nazvao princezom.

U mome srcu ostaje zaleđena fotografije,

predivne Prineze iz bajke.

I svaki pogled  u tebe :

sjećanja još uvijek žive i miluju,

raduju  i raznježuju.

 

Omjehuješ mi se onim  anđeoskim osmijehom,

punim djetinje dobrote i snene  blagosti,

kojim si me zarobila,

i uzvijek iznova pomišljam.

 

-Bože kako je lijepo ovo dijete,Milosti puno.

 

Ugodan let Anđele moj.

 






												

Bleki – Pismo voljenoj ženi

Mila ,

voljena ženo , čudesna jube moja

Hvala ti na darovanom snu

Naš san je mnogo čarolija skupljenih u jedan vrtlog , koji nas nosi putanjama maglica a se isprepliću i dodiruju u jednoj riječi :

-Ljubav !

Mnogo toga je u nožima bez sna , rečeno ,odsanjano  , dosanjano …

Tišina i sni .

Sve je ličilo na čudesne  susrete dva bića u kojima sama ljubav obitava ,

dva bića koja zaboraviše na dunjalučki svijet .

A ne zaustih :

-Volim te .

San da ne prekinem , san u kome tišina naša sni  , san u kojem  ljubav moja , žena djevojčica milosti i dobrote puna mazno tijelo oko mene  blesavog i sretnog svija.

Srce bije ,   želi samo o njoj da priča .Damari  uvijek , u svakom zakutku  moje duše  vrište ; postoji samo ona velika mala djevojčica i nad našim snovima bdi .

Sinoć htjedoh ponoviti da se moram stalno zahvaljivati Gospodu i nutrini tvojoj na tebi takvoj kakva si . I Usudu zahvaljivati što mi te darova bremeniotu od ljubavi .

Zaustih nježno milost da ne uplašim ., jer tišinu sni .

Tišina i sni

Nisam želio san da prekidam da treptaj kapljica što ocean milovanjem nosi ne probudim , da san ne izgubim ,

Još htjedoh milovanjem ,  srcem šaputati : mnogo si mi lijepa jube ,  brojnim  darovima obdarena ,hejbet  miline ,duše u tebi ima.

Srce zauzdah ,  ne pomilovah mramorne grudi , da te ne uplašim , jer uvijek ta :

– Tišina i sni

Nikad ne znam sa kojeg kraja tebe da milovanje počnem.

Nikad ne znam kako da ga počnem a da tu milost ne povrijedim.

Nikad ne želim da milovanja i doticaji tvoji prestanu .

Nikad ne želim da izgubim noći prespavane sa tobom .

Budeći se u zagrljaju tvome , u duši svojoj riječi dvije tvoje rosim :

-Zaronimo mili !

Zaranjajući u plavetno more ,more preleijepo , more Jadransko ,dva bića lepršava , lebde ,ruku u ruci , lijeva od srca , desna od radovanja  , svijet svoj grade .

Dozivaju ,

mila ,

mili ,

vodimo ljubav , iskonom darovanu

Sjetih se i ne zaustih, prevelika sreća ubija , bojeći se…

Tišine i sna >

Bojeći se svega ,  svaki dan  molitvom počinjem :

Mili Bože

podari joj svu milost svoju .

Volim te

ljubavi jedina

Ti  Oprosti mi , što poklanjam ti djelića našeg sna , skupljenih u jednu barku  , da plovi našom snenom , ružičastom od ljubavi maglicom , a nam život nosi .

Bleki – Trešnju sam sanjao

 

 

Trešnju sam sanjao
bjelinom okovanu
kraj  Modre rijeke
ljepotu sleđenu
a  tugom sni
nema joj ljuljaške ljubavi
zlo je skršilo

maksumče
obećanje dade

jednom
u vremenu kojeg nema
za jednu
jedinu  trešnju
njenu raskošnu  noć
djetinju kapljicu 
krvi
jubavi srca svoga
čitav  život
darujem

 










												

Bleki – Balada o Kosara (Kad anđeli umiru crvene cvjetove sanjam )









Jesenji kaleidoskop









Jesenja Milina









Nježnost leprša

Čežnja





San o ljubavi

Duše lete u nebo

Crveno i plavo poljsko cvijeće









Ko da je juče, 
a ne prije pola vijeka bilo. 
Jednog sjetnog jesenjeg dana ,  
kada se  crveno cvijeće  
sa zlatnim lišćem mješalo  
padajuć na rosnu crnu zemljicu 
koja puca od ljepote , 
praveći humke  nestajanja . 

Prosvijetli mi se ... 

Kosara nije dobro ,
nikako nije dobro !
Ona više nije od ovog svita.
Nikad nije ni bila!
Toliko je prozračna ,
svjetlosna ,
uzvišena  i umilna ,
da me boljela 
nevina dobrota i smjernost .

Često san se pitao :
Šta joj je?
– Ne znam !
Kažem sebi ,
a lažem se.

Nekoć sam sanjao ;
Leži ona u bijeloj sobi ,
bijelom krevetu ,
sva u bjelini .
Prekrasna i čedna ,
kao usnula nevjesta.
Anđeo .

I sanja !

U kosi vranoj i blistavoj ,
se povjetarac sreće  
i vjenac raznobojnog poljskog cvijeća ,
zamrsili .
Čini se na nekoliko mjesta krvavi.
Ali znam , nije to krv . 
To su crveni cvjetovi  ,
koji prizivaju krv ili ljubav.

Meni u glavi  oštri nož burgija .
Nije ljubav,
Kosara je ima.
Slutim , to je cvijetni  križ smrti.

Dobra bića kad umiru ,
u snima ,
i svojim i tuđim ,
na glavi , oreole cvijeća ,
trnja  ili  krvi nose .

Ljepota mila se u mom snu
sa svim krunisala .

Tada sam vidio ,
u njenom snu ,
slkinuvši vijenac,
prozor je otvorila ,
nježno ga , poput snova ,
otisnula ka nebu.

Vijenac se pretvori u grlicu bijelu
i ona  odlepša u nebo.
Prepoznao sam u njoj Kosaru,
a je bila prelijepa.
Nije uopšte tužna .
Prozračne zeleno modre oči
iskrile su ljubav.
Lice bijelo ,
lice nježno ,
anđeosko ,
umiveno milostivim plavetnilom neba ,
blista u svjetlosti zlaćanog sunca.

I još sam vidio ;
legla je na krevet.
Prekrstila je ruke preko grudi.
Nasmiješila se ,
duboko  je uzdahnula ,
oči zatvorila ,
zaspala i usnila.  

Svijeća pored korizmenog molitvenika
je tiho lelujala
i do zore gorila
Kosara se više nije  probudila.

Bješe to pred zoru ,
Blagoslovljene noći sudbine ,
noći dvadeset sedme ,
Ramadana mjeseca,
Godine tisuću tri stotine devedesete .

Neka te Mir i Milost vječno prate
Dušo moja blažena.

*
 

 





												

Bleki – Kamo su nestala naša ljetna proljeća

 

Mila Krhka ružo

mnijem gotovo je

a ti bi da ponovo  počnemo

 

Ne ide to tako

 

Danas sam došao da se oprostim sa tvojim snovima

ti uvijek negdje bježiš

pa se vratiš.

ne mogu više dolaziti u njih.

i nikad ne pitaš kako je bez tebe

 

I znam

opet ćeš otići

kako li  sve miriše na tebe

nestanak moj

ili ako ti je lakše odlazak tvoj.

a to boli mila

kao da te neko metalnim kanđama po grudima  šara

pa onda žiletom sjecka

turpijom struže

 

Na sve te krvave rane

još dodaješ   vodu iz očiju

i čisti etanol

 

No to nije ništa

fizički se bol još može podnijeti

sviko sam tome

 

ali ima ona tupa bol

zasjedne u grkljan

pa ga stišće

mengelama zavrće

pa se poput kame u mozak zabija

i nade burgija

ko vađenje zuba kovačkim klještima na zdravo.

hoće   da vrištim od nedostajanja jube

a ne mogu.

stid me je odrastao sam

učili me samo djeca plaču kad ih boli

a u mene djetinje srce

nevine prozračne  duše

i ljubav čista kao bebica

što je tek proplakala prvi put

ne i jok

ne smijem plakati

I sve nešto mislim

ako bih počeo plakati

isplakao bih čitav život

 

a ne može to tako

ta bol je ništavna.

jes’ da je moja  ali zaborav je ne stiže

kako ćeš je zaboraviti

kad te svakog trena pritišće i boluje

i još uvijek imam one svoje poslove

 

treba pomoći djeci i djevojčicama.

svuda  okolo,i bliže i dalje čujem

vrišteće boli kako pomoć traže

sav se svijet pričešćuje u krvi i bolu

 

Koliko djece ima pa ih svakodnevno ukopavaju sa užasima preživljenog

Koliko djece ima koja ne mogu kriknuti

 

usta im začepe

nož pod grlo

u grlo im stavljaju

i šta im još sve rade

mila moja

stidim se ljudskosti svoje

 

koliko djece ima jedina moja

koja ne upoznaše koricu kruha

ni majčinu ljubav

morao sam bar jedno dijete spasiti  ljubavi moja

ispalo je da sam ih spasio više

nisam ponosan na sebe

nimalo.

nisam mogao spasiti sve

nisu mi dali

ovdje na zemlji

meni tjelesnom

prostor i vrijeme su ograničavajući

ispred njih se ispreče ljudi zla

ili imam vremena

a prostora nemam

ili imam prostora

a vrijeme je davno isteklo

 

mene malo ljubav potkačila

pa otkačila

i ja bih da plačem

kažem boli me

neće moći

svaker duge noći

i potonjih sve kraćih dana

bez sna

ne dam da me boli

ne hvala lijepo

 

ljubav je radovanje

i kad je tužna i bolna

rastanak muhura

neko je volio i voljen bio.

šta će ti više

voljen bio i snove snio.

milovao i ljubio

igrao se i jurio.

znači sretan

presretan je neko bio

 

ljudi su sebični i nestrpljivi.

hoće sve

odmah i zauvijek

nisu svikli odricati se

moliti i poklanjati.

 

kako bih jadan i siromašan bio

da te kojim slučajem nisam sreo

i sve one grlice mile

što su mi se na grudi oslanjale

grlile i ljubile

mene raznježenom blećku ljubav poklanjale

 

sve sam ja to shvatio i to davno  jedina moja.

istog trena kad su tvoje riječi presahle

 

ali jednom godišnje

na dan našeg poslijednjeg susreta

avgusta mjeseca  bol se nenadano vrati

poput bumeranga me posred čelenke strefi

pa se spusti u grkljan

pa burgija do srca.

ja mu ne dam da vrišti

a ti se i ne sjećaš naših susreta

 

.

Uvijek sa sobom nosim

dvanaest pupoljaka bijele ruže

orošene suncem i titram

ne hodim

ne lebdim

već lagano nabadam

mic po mic

korak po korak

titraj po titraj.

to srce ne želi kraj

usporava

misli

ako sad odem i ne vratim se

ono će morati ostati na splavu

usred uzburkanog mora

bez škripe dušeka

pa se pita kako ću je bez mirisa plahti

koje je bojilo tijelo tvoje

 

kažem srce će morati ostati na splavi

opkoljenoj modrozelenom tišinom

djevojčurak neki drijema.

liči na tebe

ali srce ne titra i ne pleše

znam nisi ti

 

malo je pogurena i ramena joj se tresu

kanda plače

šta ima plakati na mom splavu

nemilosrdno srce moje me pita

Ja ga korim i kažem

nisi se samo ti pretplatio na bol

pusti djete da svoju tugu isplače

more veliko  a Rijeka Djetinja

a Modra je i  velika

zahvalno primiće suzu i proslijediti dalje

možda stigne do onoga kome je najmjenjena

 

ne obazirući se na ramena koja se tresu

ja pupoljke slažem jednu po jednu polukružno

dvanaest pipoljaka to je mnogo trnja

nisam pažljiv zato što ne želim biti

trnje me bode

ruke mi krvare

i ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog

 

na kvasnim daskama  javlja  se novi cvijet nalik srcu

nisam siguran   tvojem ili mojem

no

kad zadnji pupoljak legne

sve zaigra

sve zatitra i …

 

ja požurio prosijavati bol

kao da mi život zavisi od toga

 

srkletiti ne valja

već sve po redu mila moja.

ništa mi više ne može pobjeći

 

ponosan sam je

niko meni nije kriv što te toliko volim

možda mrven  ti  mila moja.

a onda se sjetim nekih tvojih riječi pa se nasmijem

ja bih  po običaju lupao ko tele u šarena vrate:

-Ništa ne umijemo zadržati,čak ni vlastiti život.

Ti se ljutila:

-Na mrtvo ću te prebiti biti

ako ne zadržiš život zauvijek

trebaš mi da me voliš i juriš

 

jurio sam te mila moja

čitav život svoj

ali se kompas pokvario

i sada tapkam u mjestu

A i svjetlosti  ima toliko mnogo

da ponekad ne znam šta ću sa njom.

opisujem krugove oko sebe

 

jedan za nas.

drugi  za ljeto i proljeće

treći za pijesak i more

četvrti za sunce i mjesec

peti za putanje i grlica let

šesti za zvjezdice i maglice

sedmi za Svjetlost i Milost.

 

tada bih zastao

Neparan broj???

nešto mi ne štima

očešao bih se desnom rukom iza lijevog uha

zamislio se

kakav me neparan broj u blentaru potkačio

a opet

sedam je i simboličan i formilističan broj

i zato svakako je paran

 

uostalom svaki moj krug je dat u parovima

i svaki još po dva osjećanja nosi.

tako svaki krug ima dvadeset osam značenja za mene

i dvadeset osam značenja za tebe

mnogo  je to parova i ljubavi mila moja

sasvim dostatno za nas

 

kamo su nestala cvijetna proljeća naša mila moja

kamo su nestali naši nesusreti

 

nikad se to nisam pitao

nisam ni trebao.

imao sam ih u sebi

to mi je bilo dovoljno

 

tako sam naučio da oni koji vole ubijaju one druge koji vole.

oni drugi koji vole takođe ubijaju one prve koji vole

ovi prvi na crni petak  u  tržnici nestajanja   kupuju  pupoljke ruže

 

bezbroj  pupoljka sunčano crvene boje,naizmjenično prošarane

za svaku našu godinu nemilovanja po jedan prekrasni orošeni pupoljak

što u nježnosti ljubavi blista kao suza u mom srcu  mila

 

pada mi na pamet da se prečesto opraštam od tebe jedina moja

nije važno jer znam da voljeću te do groba barem

možda i poslije ali ti to ne mogu zasigurno reći

radili smo sve i svašta

ja napose

i zbog toga ću možda u vreli  pržun leći.

tamo ležati i tebe voljeti bilo bi grešno

pretoplo

magneti bi tu radili

a to ne želim.

tih dvanaest pupoljaka sunčano crvene boje

naizmjenično prošaranih suncem

za svaku godinu ljubavi naše

prvi put neću poklanjati tebi jedina moja

 

položiću  ih na odar ljubavi naše

koji okićen snovima i pjesmama mojim

blješti u duši tvojoj djetinjoj

 

sješću na pod i gledati azurno dijamantnu anteriju,

što na ležaju decenijama miruje i samuje

čekajući  tebe da joj život udahneš

već miriše na tebe

tvoje tijelo bijelo

tvoje tijelo mazno

 

ja sam je u mislima na tvoje ukrase stavljao

da bih je potom skidao i tvoje tijelo milovao

 

da li se ja ovo opraštam od tebe mila moja

nije važno jer znam da voljeću te do groba barem

a možda i poslije

to ti ne mogu zasigurno obećati

radili smo divne stvari i zbog toga raj ćemo možda steći

a tamo biti i tebe voljeti ja ne bih smio kriti

i garant ću zgriješiti

zato ta nježno plave anterija što na odru ljubavi leži

nikad neće biti na tebi jedina moja

ostaće samo nijemi svjedok sa mirisima djevičanskim tvojim

da me sjećaju na dane praznika neponovljenih naših

praznovanja  kada sam htio tvoje  cvjeće brati

krasti kupovati otimati  da bi ga sebi poklanjao

 

ne bi to bilo tek tako neko cvijeće

bile bi to ljubičice nježne i mirisave,neubrane

ruže snene i opojne na grmovima sanjive

na oluje i munje svikle

 

tada bih nestašno skidao snježno plavu anteriju

koju si upravo primila na dar

igrali bi smo igre mazne igre iskonske

dva bića a jedno tijelo

ponekad dva tijela a jedno biće

ruže pupoljke i snene ljubičice sa tvoga tijela bih krao i brao.

uzimao i milovao govoreći da te volimljubavi moja

ti bi mi vjerovala.

govorila bi mi da me voliš

ja bih ti vjerovao

onda bi onaj vječni sumnjivac u meni

dodao jedno blijedo možda

 

pa da li se ja to opraštam od tebe jedina moja

nije važno

ono ko fol

znam da voljeću te do groba barem

možda i poslije ali ti to ne mogu zasigurno reći

ljubav naša bješe jedno jedino čistilište zaljubljenih duša

djetinjih i srca što volješe se

milovaše i maziše

ljubiše i paziše

diraše i radiše i jošte tražiše svašta nešto  priko toga

u travi i cvijeću

u snovima  i na javi

u halvatima ,na podovima toplin in hladnin

ležajevima bračnim francuskim  mračnim

otomanima starim i novim

ishabanim i polovnim

slomnljenim foteljama i dušecma sjajnim

svilama sjajnim i mekim turobnim i zaboravljenim

jastucima izgubljenim i željenim

Voleći se mnogo mnogo

preko nekoliko i još više puta

i još više i još jače

i još bliže i još dalje dalje

jako nježno ustreptalo

sneno  silovito zaljubljeno

voljeti se htjeli,

i mazno  i toplo

dječije i ljudski

bratski svojski ljubavnički

 

ne znaš i ne znam da li se ovo ja opraštam od tebe

puštam riječi da mi same klize

a na uskrs kad Hristos se rodi

na dan kada od mene tujini ti hodi

 

nisi vjerovala da tada izgubi mene,

sa vlakova pare lelujava sjena

bježeći od samoće

ti pobježe od mene

džab džaba si tražila  vrištala pomoć

ne pomogoše ni sunčeve mjene ni mjesečeve sjene

zvjezdice i maglice glavu okrenuše

izdala si ih mila moja.

meni si leđa okrenula da bi stranjskom svijetu odhodila

 

nikad ti nisam pričao za suze mojih jada

onih što rodih te sa njima dvanaest godina prije tebe

i dvanaest godina poslije tebe

 

sve je u parovima

sve dvije po dvije letješe

dok ne postaše jedno tijelo

a polovice dvije nevine

Snovi i java uranjanje u tijelo bijelo

tijelo čedno neveselo,

na podovima nekog halvata što ima snove

da nas njima ubuhvata

 

Oh Anđelu Mili

koliko sam ti  djetinje ljudskosti htio dati

koliko ljubavi i nježnosti

sam  ti poklanjao

da bi radosna bila.

A ti to nisi znala

 

Toliko sam te volio

jedina

tako mi ovih sjedina

i pjesama nježnih ,

okean bi ta ljubav ispunila

i sva mora tvoja

a himelajske gore male bile

a da je ne potopi

da je ne zaguši

 

Činilo se da nikad neće

ljubav moja izvor  da presuši.

Ipak i opet

unatoč svemu i protiv

čak i lav je lakše krotiv

sve se uroti protiv ljubavi

o ljubavi moja jedina.

 

Čak i ti!

 

Dok padaju ove tužne riječi

što rastanak boji

pitam se

da li se ja to opraštam od tebe

o jedina moja.

 

Nije važno ???

Znam da voljeću te groba barem

A možda i  poslije

to ti zasigurno ne mogu obećati

imamo svoju malu planetu

spremnu i blagorodnu

čeka na nas dvoje

o jedina.

 

Jedino se borama  pitam

grijesi ljubavni bjehu veliki

da li nas isti puti ka njoj vode

ili će svako na svoju stranu da ode

 

Kao i uvijek prije

Anđelu moj

 

Činilo se da nikad neće ljubav moja da presuši.

Ipak i opetunatoč svemu i protiv

čak i lav je lakše krotiv

sve se uroti protiv nas ljubavi moja jedina.

 

Čak i ti!

 

Dok padaju ove tužne riječi

što rastanak boje ledom

pitam se

da li se ja to opraštam od tebe

o jedina moja

 

Nije važno ???

Znam da voljeću te groba barem

A možda i  poslije

to ti zasigurno ne mogu obećati

imamo svoju malu planetu

spremnu i blagorodnu

čeka na nas dvoje

o jedina

sve se nešto pitam

da li nas isti puti ka njoj vode

ili će svako na svoju stranu da ode

 

Kao i uvijek prije.

Anđelu moj

 

**

**

 

Oprosti mi nesuđena nevjesto mja

u oku mi nešto zasuzilo

valjda ovi  proljetni cvjetovi

što mirišu na ljubav

moram prekinuti

bojim se da te ljutnja hvata

a ne volim kad se  Nježnost  lepršava  ljuti i tuguje

ako poželiš

završiću priču o našem prvom sastanku

koji znači rastanak

kasno si došla mila

 

Prekasno.

 

a ni ime ti više ne znam

ni kakve snove sanjaš

 

ugodnu i laku noć  ti želim

i mnogo lijepih sanja

Proljeće milo