Bilo je to ljeta 1968. godine. Na plaži dva su djeteta, djevojčica i dječak, dvije grlice male. Dječak i tujinka se miluju i ljube. Tada nije bila. Kasnije će je on tako i proljećem svojim zvati; jer je otišla. Prije toga za sva vremena svoju ljubav njemu darovala. Miluju se i ljube; ljube i stidljivo maze. Nikog nema, sami su, tišina ih spaja. Krajolik ih smiruje i bodri.
Mjesec se nasred neba zaustavio. Stidljivo jedan prozračni oblačić pred oči stavio. Neće da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece nešto nestašno rade.Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga. Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.
Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.
Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.
Blesan je zatečen ne sto već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.
Đe me nađe, konta on. Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti sjeti se Sulje, Solomona, neki mu ko rod dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:
– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.
-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.
-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah.
-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.
– Hoću malena moja,ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.
Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali slađahne aktere.
Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Dio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah.
Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.
Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.
A šta je sevdah pitala me djevočica mila ,što se nenadano međ’ oblake skrila?!
Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili ,kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.
Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.
Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakari.
Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.
Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.
Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.
To je dio sevdaha: poetika i snovi.
Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.
Šta je sevdah to je teško objasniti.
Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…
Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.
O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.
Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.
Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.
Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.
Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila tanka ko dlaka dohaka zlom insanu.
Umiralo se onako,polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoja duša izdala.
Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu i sofri meze i pića,kao predjelo sevdahu i ljubavi.
Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba.
I jošte meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.
Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.
Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Vesne proljeće, Anabel Lee i Ane Snjegine, grlice, klinke i vrapčići, iz srca Sanje, Jasne, Sonje, Anđele, iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princom, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane, djevojčica, nježna žena Fahreta , Senke, Kaliopi, Vlaste, Bisere milo moje, jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem, Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem, Silvana Zilha sa ranama, klinka Pjaf, Velike Besi, Bili i Janis, i princeza Dajana …
Nabrajanje nam uvijek ide od ruke, ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.
Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo.
Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajka pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.
Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.
Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :
Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.
Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.
Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.
Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.
Ovih mjeseci sanjam isti san. Noćima lebdim. Iskopao sam ga iz mladosti. Bio je zapreten godinama mojih traganja za tobom.
Bože mili , koliko ja to godina imam?
Sasvim dovoljno da počneš stariti.
Aha ,kako ne?
A ti tek dijete!
Ne znam , nekako mi se ne čini da je rapodjela poštena.
San sam nazvao Bolero , more ,Princeza i ja.
Pitam se : Što li sudbo?
Sunce treperavo , se uranja u more koje blista , otvara se i šalje blještavu stazu ka nama.
Staza sjaji i titra poput djevičanskog maslinovog ulja ,po kojem lebde platinom optočeni blistavi dijamanti. I svakim se lahorastim mreškanjem vjetra ,prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi. Ona se stapa sa rumenim nizovima iskričavih rubina i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.
Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi, kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke Bolera. Mnogo bolera.
Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć, pretvara se u čežnju koja smiruje ludu djecu u nama.
Mi sada želimo samo da smo jedno.
Ti me upitno gledaš?
Žalim, iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, zaustaviti Bolero . Odvraćam pogledom , sliježem ramenima, kao da kažem ;nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone. Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.
Spašava nas Mjesec.
Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me, jer novi akter , bajke ove noći , je nasmijani srebreni nestaško.
Onaj veliki krvavi Mjesec koji se katkad javi , kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta tone u more u bijegu Mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.
Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu, koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica, koje se neprestano biserno prelijevaju i klize.
Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja , stvara onaj isti put sa biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.
Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.
Krešendo.
Bolero tuguje.
Tišina.
Oko muzike i nas sve zanijemilo.
Samo naša tijela ubrzano dišu i spajaju se.
Mjesec to osjeća i smiješi se.
Iako moćan , večeras stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih i srebrenih velova pokreću se za muzikom.
Bolero to čuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle i miluju.
Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste djetinje ljubavi.
Krešendo.
Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on , sa odrazom zvijezdica i maglica ,izvodi ritualni ples plodnosti.
Note su gušće, instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.
Da li to Mjesec ili Bolero lude?
Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.
Ruke se dodiruju.
Poljubac?
Ne,još!
Dvojba? Ne , nimalo. Čeka se onaj tren kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.
Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.
Usne vlažne od mora ili suza, tko to zna?
Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, tražeći se samo tren u kome se spajaju i ljubav vode.
A onda?
Bolero skoro da vrišti.
Klizi.Vivo,vivače!
Mjesec okreće glavu.Prijekorno gleda Zvijezde, one prigušuju sjaj. Samo maglice trepere.
To Mjesec,to zvijezde ,ne žele postiditi Djecu.
Djeca ne žele prekinuti poljubac. Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke nestašne, ruke su ljubavi to.
Suze ne bi trebale prestajati liti. Od sreće.Niti spajati se.Od ushita.
Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?
Zbog onih letećih svjetlucavih odsjaje , što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.
Činilo nam se da vrijeme nije bitno.
Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno.
Ono je stalo, samo radi ove večeri, ovih maglica, zvjezdica ,Mjeseca , Bolera i nas.
Bolero posustaje.
Uinat njemu , usne su rascvjetali pupoljci.
Mjesec se polako skriva iza oblaka, koji se nenadano pojavljuju.
Pristižući vjetar polako šapuće imena.
Tvoje i moje.
Proljeće i dobrota. Dva sretna bića , što usred plavetnog ljetnog Oceana žele da uranjaju jedno u drugo.
Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama , briše tragove rađanja. Bolero nestaje nošen vjetrom. Tijela uzbibana,more se talasa.
Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.
Opčinjeni, mi to još ne znamo.
„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.
„Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.
Kasniš ,tek sad svlačiš mokru haljinu , ležerno je spustaš na pjesak i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.
Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se.
Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela.
Ja nemam izbora , trčim ka tijelu ili moru što se pjene.
Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.
Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju , dah zastaje . Ne znamo ko se više uzbibao , naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more.
Na obzorju se svakom zlu izgubilo trag.
„ Vidi , vidi svu tu nestašnost i ludovanje “ – mislim ja.
„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“- odmisliš ti.
A znamo, to nas je ljubav svojim svilenim krilima ogrnula.
****
Hoćemo još sna , ali tu , u tom zagrljaju mi se gubi san.
Rekoše nam da imamo neki iščašen odabir muzike na stranici
Bosna zemlja Božje milosti
Neuk je narod koji tako misli.
Postoji muzika i sevdah.
Muzika može biti dobra i loša.Ozbiljne i lake note.I muzika bez nota ili teksta.A ima teksta koji je muzika,kao i slika.
Neko u muziku ubraja i ogoljenost zvani turbo folk.To nije ni kič,to je abortus muzike.
Svako ima pravo na slobodu i kretanje.I pravo na izbor muzike koju će slušati.
Naš izbor su pjesme koje izviru iz duše Grada čednosti i Zemlje Božje milosti.
Biramo sevdah.Iako se nekome ne čini,svaka dočarana pjesma je kristalno jasni sevdah.
Sevdah je bosanski naziv za ljepotu,nježnost i ljubav.Svaki dan punimo stranicu sevdahom.I mnogo više od toga. O sevdahu smo pisali.jednom,dvaput ono izričito. Možda već sutra ili neki drugi dan ćemo izbaciti pisanije koje su sevdah.Uostalom ono nije ni bitno.
Sevdah je rječitiji od romana i muzike.On je poveznica svih tuga i boli,ali i radosti i čežnje upućenih nebu. Sevdah je jedna neprekidna molitva Jedinom Milostivom.
Sevdah nema razmeđa;ni jezičnih ni teritorijalnih.Bitna je ljepota i muzika utkana u glas i dušu onoga ko svoje darove drugima djeli.
Muziku koju biramo treba prigrliti i oslušnuti. Žao nam je ako vam se ne dopadne.
Muzika i sevdah ne moraju značiti isto.Muzika ne mora uvijek biti sevdah.A sevdah je uvijek i muzika i molitva.
Lapsus memoriae su ponekad brže od naših emocija i misli , posebice ako su uzrokovane duboko kompromitovanom kognitivnom percepcijom date stvarnosti i nesusretanjem dugim mnoštvom vakata , koji neumitno , nošeni vjetrom i kišom klize smiraju.
-Ih jesi nam puno reko ! – ibretili bi se moji mahalaši kojih više ni , ali bi tiho , svako za sebe , prelomio kroz stusnute žvalje .
-Hvala ti , gdje čuo i nečuo .
Taki su vam oni . Ponosne konjine .
Znali bi šta sam hotio rijeti.
To je moje izvinjenje svim dobrim ljudima , prenstveno ljudicama i ludicama , Božijim ljepot anđelima i djeci , svojoj i ovog dunjaluka , za svaki Lapsus calami , Lapsus linguae , Lapsus memoriae i sve druge znane i neznane pogreške .
*
Maj je mjesec . I kiši . Danima . Sunca na kapaljke ; i one infuzijske su obilatije.
U predgrađu , daleko od mahala , međ velikačkim zgradama , sakrio se jedan mali parkić sa tri klupe , pet lipa , tisuću ruža , obiljem zelenila , bukadar janja i maslačaka . Tek pokoja kopriva kao opomena djeci koja u zelen zaluta , da nije sve bajka , ali i nauk , da za sve ima lijek ako ljubav u srcima titra .
U parkiću , minjaturnom gaju , Galerija Bosna zemlja Božije milosti , daleko od vreve i žurbe , obitava. Svojom bjelinom i prozračnom ljepotom utočiste je poeti i slikaru koji u njoj stoluje , voli , slika , piše i sni . Prebire po strunama silnih kalendara što se takarli , prelijepi život zovu . I sa radošću ih tegari .
Ma , on vam ne zna i ne mari za vrijeme . Nema ga :
-Odakle ti vrijeme frajeru jedan mahalski !
Zima nikako da se odmakne i pusti malo topline u cvijetno ostrvo sreće . Uspomene kao da su se zarobile u danima punim bjeline i sanja . I sjećanja
Sniježi . Vani je prohladno i bajkovito. Blagoslovljena je noć . Prelijepim nebeskim anđelima , prozirnih , svjetlucavih krila su otvorene sve putanje i svi kapidžici neba . To oni silaze da insanske želje prime i steru pred Arš .
Bjelina je kristalnim pahuljama okupala dunjaluk. Čuje se škripa snijega pod nogama okašnjelih šetača . Buka auta već odavno nema. Snijeg je zapadao i nikome se ne izlazi iz ugodne topline doma.
Samo vremešni galerista ćuri u plavetnu nevinost. Očekivano. Galerija je odavno zatvorila vrata. U ovo doba nema ni slučajnih prolaznika. Tišina vreba i samuje. Jedini svjedoci su tri klupe , tri fenjera , pet lipa , on , Galerija Bosna zemlja Božije milosti i slike.
Iako se čini da je družina velika , osjeti se neka neodređena , nedorečena praznoća . Skoro mrtvilo . No , svjedoci znaju da će se uskoro pahulje uskomešati i da će banuti očekivani gosti.
Galerist izađe napolje , ostavljajući vrata širom otvorena , da žmirkava svjetlost obasja pute dolazećih .Podsvjesno želi malo nježne svježine i ljepote blage zimske noći uvući u prostor u kome svjetlost i čarolija boja vladaju.
Polako prelazi mali plato , slazi niz četiri i po stepenice , i već je u parkiću . Pravi prtinu preko puteljka pokraj koga je smještena riznica njegovih slika . Ništa sem svjetlosti i bjeline ne postoji. Okolne zgrade su ostale odsječene tamom noći i bjelinom pahulja . Svud je je zalegao ugodni mir . Tišina i sni . Oćarajavući . Spokojni i nedostižni .
Kao neka čarolija u zavejanom obzorju , u svjetlosti uličnih svjetiljki lebde rojevi tisuća bjeličastih kristala, što nalik marljivim pčelicama , kule od snijega , u ovoj noći uspomena i želja , grade. Da , da . Parkić , Galerija i snijeg postaju oaza svjetlosti , u pustinji zvanoj uspavani Grad Čednosti .
Sva svjetla u Galeriji su upaljena i poput kandilja sa minareta blagorodno zrače svjetlost u ovu Blagoslovljenu noć . Toplina što plazi van kao da lagano vitla i veje pahulje . One nemaju kud i počinju da plešu lagani tango sa njegovim uspomenama.
Klupa na suprot vrata je dobrano krcata snijegom , ali galerista osupnut ljepotom i milinom noći ne mari i sjeda zagledan u vrata . Zna uspomene će sa snijegom , sa laganim vjetrićem , sa čudesnom bjelinom plesati tango do konca noći ; do one tnake niti koja je razdvaja noć od svanuća.
Nada se da će mu Anđeli u posjetu doći. Vrijeme je . Poželio ih je . Godinama ih već čeka .Bog Milosti i ljubavi zna koliko u njegovim molitvama i srcu ljubavi i nježnosti ima.
Prvo se javi jedno nejako vav va vau. To preslatki , bucmasti Medi gegajući svoju pseću rundavu stražnjicu , veselo doziva svoga drugara , umornog galeristu , što se na zasnježenoj klupi nježi . Nema veze , razmak od šest i po decenija kao da se nije desio. Davno usnuli Medi je tu . Veseli , mali razigrani mahnitovčić.
I dok on sa nadom vrti malenim repićem očekujući djetinji zagrljaj , prilazi mu Luce , domačica svih njihivih noći koje iskonu zovu. Stasita , visoka , raskošna , a u bjelini svojih halja ,krhka kao zaljubljena ivančica . Čvrsto priljubljena uz njene skute se nesigurno gegucka slatka četvorogodišnja djevojčica , krhkija i prozračnija od pahuljica koje joj padaju po kosi. To je Nadin , njihova nestvarna , rano usnula djevojčica.
Djevojčica nešto veselo cvrkuta rundavku . Ovi se ponosno šepuri , skakuće naprijed nazad , tobože ne da se uhvatiti . Utom , niotkud , iz bjeline , skoro stidljivo iskorači djevojčica sa krvavim šalom oko vrata. Po koja kapca krvi crvenilom škropi bjelinu .
Svi je znaju . To je Dijana , mili Anđeo ,prelijepa plavokosa djevojčica od nepunih desetak godina. Blijeda i prozirna i da joj on srcem punim ljubavlju ne zna , pomislio bi da je Snježna princeza . Toliko je nalik ovoj prelijepoj noći , u kojoj se dobra Božija bića vraćaju da raduju onoga koji ih je toliko volio.
Djevojčice su radosne i lepršave , vragolasto nestašne i poletne . Čak je i Dijana , skakutava i iskričava kao što je bila , sve do onog dana prije više od šest decenija kada je veliko zlo nestalo. Miluje Medija i šapće mu:
-Sa'će on!
Pogledava ka klupi i vidi da se snijeg stopio sa galeristinom kosom . Njegove oči kroz stusnute trepavice zaljubljeno glede u sjene male pred vratima galerije , iskreći nježnost i ljubav.
Iz galerije , neznano otkud banu Vesna S. noseći dva taburea . Spusti ih na snjegoviti beton , pomilova Medija , zagrli djevojčice , tako bestjelesno kao da je od paučine , poljubi ih u čelo i upita :
– Kako ste ljepote mile?
Luce se smješi i klima joj glavom . Veća djevojčica se pribije uz nju . Zagrljaj Vesne i Dijane kazuju da su već odavno druge . Medi skakuće oko njih vav vau vau , ljepota mala šapće da je usnuli galerista ne čuje :
-Ma ja sam od usnuća dobro . Nego se brinem za Dobrog , mog milog blentovog drugara . Djeluje mi umorno i kao da nas ne prepoznaje.
-O ne boj se Mila . Ništa to ozbiljno nije. Znaš ga . Ljepota , ljubav i čarolija ga uvijek ganu i raznježe . Skoro ga obore sa nogu i treba mu vremena da dođe sebi . Najbolje je da ne gledamo u njega . Sad nas se malo stidi , sakriva pogled pun boli , jer misli da je kriv što nas je pustio da odemo.
Sjedoše . Dvije odrasle ljepote sa još ljepšom djecom međ skutima . Pas se nestašno zaleće na pahuljice i skuplja jednu po jednu, želi ih pokazati sjenovitim likovima. Ali mu to ne uspijeva. Pahuljice nestaju kroz njegovu prozračnost.
-Zašto sjedimo napolju ? – vragolasto se iz dubine Galerije frkičasto glasa Frka Frkica .
-Ćao ljepoto mila , – smješeći joj se , diže se Luce i kao nešto najrođenije je grli .
– On sada sjećanja svoja sanja . Ne smijemo ga ostaviti samog . Znaš ga kakav je ? Snovit i krhak . Zaljubljen u život i sve svoje dane . Sanjajući , može se pogubiti i usniti , a vrijeme mu još nije…
-Al duga je noć , još mnoge , na okup moraju doć . Zalediće se.
-Ma neće , ne boj se ! Srce mu je jako , uspomene su vrele i bole , a ljubav ga beskrajana miluje . Ako otvori oči , izgubiće nas . To ga najviše boli .
-To znam . Jutrom se sve teže budi . Da mu nije djece , unuka , i one što ponekad na njega umilno frkiše D'bro Dobro , već odavno bi zaboravio da se budit treba .
-Da , da . Ima još dva , tri dunjalučka posla završiti i eto ga nama.
-Hoćel nama ili …- ne doreče Frka Frkica.
-Niko to osim Milostivog ne zna . Toliko ljubavi i dobrote u njemu ima , da će mu se lutanja oprostiti . Nadam se i molim.
-I ja , pet puta na dan . – Još jedna sjena velovita sa gitarom rubinove boje u rukama , iz pahulja bijelih izranja …
… i još jedna , pa još jedna ..
Sjene male , anđeoske , prozračne izranjaju iz velova hiljada pahulja bijelih , koje se talasaju i kupaju u svjetlosti galerije i tri fenjera , tvoreć nestvarnu sliku koja zamagljuje paučinaste niti sna i jave …
Ujutro je u parkiću osvanuo majski dan obasjan suncem. Ruže , tisuću njih , upile mirise blagoslovljene noći , smješkaju se ivančicama i maslačcima . Žara i travke se umile rosom , paprati i šaši ovdje mjesta ni , lipe još nisu procvale , dan miga , samo što nisu.
Na srednjoj klupi galerista sanja da snijeg veje , hiljade pahulja bijelih pada li pada , a ljubavi njegove još uvijek plešu u noći sa hiljadu velova bijelih . U svakom velu jedna nada , jedan dodir , jedan san , a jedna želja .
Hvala vam za sve dane i ljubav kojeu ste mi poklanjale .Uskoro ću vam doći mile moje. Još koji dan , još koji tren , još koja noć , još koji san , još malo ljubavi ovom dunjaluku da dam. I eto mene .
Svuda okolo snijeg i stud. Ljudi užurbano hode. Prolaze pored parkića , pognute glave , zabrinutih , namrgođenih lica , sa tovarima svojih i tuđih briga na leđima . Nemaju vremena da zastani, da pogled dignu , zavire u srce svoje , u kome mnogo nepoklonjene ljubavi i radosti tuguje i jeca .
I ne vide da u parkiću svjetlo nebesko sja i grije. I ljubav vri. Galerija se smješi , galerist snen od ljubavi gleda u nebo , radosno , djetinje širi ruke prema njemu , kao da ga želi jednim zagrljajem obuhvatiti i kliče :
( Zapis : Ljubav , poetika , život … i duša / neobavezno štivo )
Ljudi zaista jako malo znaju o duši. Posebice o ženskoj i djetinjoj , duši dobrote .
Da bi se krenulo putanjama kojima svijetle tragovi krhke ženske i djetinje duše , pored Božijeg proviđenja i neposrednosti , potrebno je dva jednako ili ravnopravno zainteresovana aktera. Ukoliko to izostane , svaka duša je kauzalno osuđena na nepoželjno ishodište , u traganju za nekom putanjom , u kojoj će naći svjetlosnu nalik svojoj. Ili se barem zadovoljiti pokušajem u kojem ne obitava barem podnošljivo dohodište..
U beskonačnosti nebeskih putanja iskonsko je pravilo :
Dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.
Izuzetak koji potvrđuje to pravilo je jedna jedina sekunda u kojoj se dvoje pogledaju i odmah prepoznaju da su nađeni za čitav život.
Nažalost ili na sreću azimut je veoma klizak i polikratno odredljiv ugao gledanja . U svim putanjama i kutovim π je uvijek beskonačan broj koji se primjenjuje subjektivnom procjenom . Shodno tome i oni koji se poslije nisu našli , u dijelu zajedničkog putovanja vjeruju ili bar pomišljaju da je to nalaženje za čitav život. I uvijek barem jedno bude povrijeđeno , oliti natakareno.
U tom kolopletu nekom se ” osmjehne ” tragika , a nekom prelijepi život . Međutim , kako je sve u parovima i zaslugama , poslije tragizma uvijek slijedi buđenje “razuma” i adekvatne sukladnost ljepote življenja . No ,ponekad su živci i strpljenja tanji od paukove mreže , i konačna tragika skrši tanku nit koja dijeli ovostrano i onostrano.
Sve u životu , pa i pisanje se može svesti u ravan Idiot i svih ostalih idiota Dostojevskog i drugih časnika kalvarije babilonske kule . Kolaborirajući jedna sa drugom , idiotske bezrazložnosti zamagljuju neopravdanu tragiku sunovrata svake stvarnosti , koja baca sjenu na čaroliju prelijepog života krojenog po zamisli Jedinog Stvoritelja.
Može se početi od vehtih , ali ( ono kao ne znamo zašto ) hvalospjevima proturenih prihvaćenih Borhesovh Ogleda i Izmišljaja , na koje je nasjeo i veliki Kiš sa Grobnicom za D. … do Nojevog kovčega i cijeli stvaralački opus zasnovan na hermetizmu zaključane sobe . Međutim , evidentna praznoća uma , koje se reflektovala na stranice , nam sugerira da tu bespolnu indicviduu namah skrajnemo u zaborav.
Međutim nikako se ne smije zanemariti Po , kao preteču svih potonjih ogleda , procesa , zapisa , od savršenog stila i stroge forme pisanja , do idejnog vodstva u razmim žanrovima poezije , nadrealizma i simbolizma … Nizom fantastičnih i autentičnih putovanja u svijet nadrealnog i onostranog , on je jedan od rijetkih koji se svejsno izgubio u traganju za dušama voljenih , koji bez nekog naizgled pravog povoda , jednostavno usniju i odu .
Da li će se prije ili možda poslije toga sunovrat stvarnosti izroditi u Kafkin neponovljivi i neprocesuirani Proces . Osterovo Putovanje u skriptorijum ili bilo kojeg Orvela .
Mešin opus izrastao iz tragike Sjećanja , preko vrlo opipljive Tišine Šabe i Derviša nas uvode u “traganje duše “ čime se opus Sjećanja završava nedovršenim Krugom , koji kao da malo skreće sa osnovne linije klasičnog romana . Ali ga apsurd egzistencijalizma i konceptualizam moderne i Makova Modre rijeke i Kameni spavač proglašavaju stećkom velike riječi i mudrosti.
Nadovezujući se na Poova i Makova traganja i lutanja u normalnom poetskom slijedu se javlja fantazmogoričnih Sto godina samoće Markesa , Koeljov Alkemičar i St, Egziperijev Mali Princ vračajući nas u umilna vremena nevinosti anđela , koji još uvijek žive među nama , ali se moraju kriti da ih zlo ne prepozna i uprlja .
No , kratkotrajni bljesak čednosti i idile uvijek biva prekinut bezvremenom aktuelnošću Bokačovog Dekamerona , čiji će naturalizam jednakim žarom slijediti i slikati Zola i Viktor Igo
Prustovo beskrvno i beznadežno bespolno , ali donekle svrhishodno Traganju za izgubljenim vremenom , potpomognuto realitetom Kunderine Nepodnošljive lakoće postojanja , nas svraćaju u bezvremenost Stendalovog Crveno i crno .
Vješto zakukuljena i ispeglana nevinosti Ž. Sorela je samo uvod u pitkost Mopasanove Bel Ami i fatalizam i tragiku Floberove Madam Bovary , Tolstojeve Ane Karenjine , Puškinove Tatjane Larine , nadnaravne poetike Marine Cvjetajeve i apsurdnosti njene životne tragike , Jesenjinove Ane Snjegine , Dobar dan tugo Saganove …
Isto tako se ne smije zaboraviti nevinost , lepršavost i ples Isidore Dankan, Žizele , Esmeralde , Karmen , Zona Zamfirove , Koštane , Hanke , Fatima , Ljiljane … Ovi nedovoljno osvijetljeni i neupoznati blaženi svijetovi i cvjetovi nevinog srca , ž'tanskih i balkanskih damara kojim miriše svaka žena , su ljepota i bol , čednost i tragika vaseljane.
Šta reći o vanvremenskoj čednosti , naivnosti i dobroti zarobljenih u umu i tiejlima Taide , Remedios La Belle , Luce …
U nemogućnosti nabrajanja tisuće drugih opravdano ili neopravdano prešućenih dijela i likova , sakupljenih u Kalvariji svevremenske babilonske biblioteke , zahvalni smo autorima što sa nama dijele tajne svojih reminiscencija i traganja .
Ni Lenjin nije nio tako loš . Postavio je jedno vrlo životno pitanje:
“-Kako i šta treba naučiti?”
Mi dodajemo : I pisati !
Nakon uzleta i putovanja , vreve , lutanja i žurbe , na sreću , često svojim samoćama i sumiranjima ostajemo sami sa sobom , u sobi bez vrata , sa otškrinutim prozorima , pred praznim arkom papira , slikajući već viđeno , ili ono željeno viđeno , čak i neviđeno , ne obazirući se na one druge “objektivne” aktere i slike zacrtane datom stvarnosšću .
Što više riječi ispišemo i u njima prepoznamo život , to ćemo bolje razumjeti i aktere , ali i sebe kao stvaraoce koji kreiraju život i nastoje da prežive ovih par časaka prinudnog ovozealjskog života. Nije bitno da li ti zapisi podražavaju život, vjerno ga preslikavaju ili imaju konotacije nadrealnih vizija nečega što je moglo biti , ali eto voljom aktera , možda i naratora nije bilo.
E sad , koliko tu udjela ima usud , a koliko naš izbor nije bitno , jer ipak, na kraju krajeva suđeno je da pravimo izbore. I najčešće griješima . Naš Stvoritelj ima daleko ljepše i savršenije planove za nas , nego ih mi možemo svojim izborom sebi podariti.
Mi nikad ne razumijemo pogrešno. Samo u prevelikoj dobroti ili zloći svojoj ponekad pogrešno čujemo i prepoznamo ono što nam srce , onakvo kakvo je , želi prepoznati. A drugi nam tada sugeriraju ( podmeću ) da smo nešto pogrešno shvatili . Baš su neuki!
A ima dosta toga što se ne može i ne smije pogrešno shvatiti. Prvenstveno ljubav , milost i dobrota , jer čitav Univerzum je zasnovan na tom osnovnom kauzalitetu svih bitaka.
Oprosti , ali moram ti onoga hamala što se sa Tobom najčešće u snovima druži, malo otračati.
Valjda ljubomora , šta li ?
Inače nemam običaj nikom iza leđe jade činiti. Pogotovo o nama, a izgubio sam iz vida koliko nas je. Meni ništa lakše nego se multiplicirati . U dva tri insana , a ko ljubim i više.
Sada mi se novi merhumi počeli šlepati, čuli za tvoju ljepotu i dobrotu. Ne m'reš ih se kutarisati. Svaki svoju šćemlijicu natakario nasred sobe. Blenu u displej ( Joj , što sam se tehnikum naštelia . ).
Onu malu kutijicu šro je sada haber slikovitom pričalicom zovu u ruci stišču i svako malo pogledavaju. Kontaju mogla bi ih ti odnekud nazvati.
Aha, Malo šjutra.
Nemaš ti drugog posla nego mahalskog blećka zvati.
Ova trojica klonova blenu u moju ljepot vilu i hoće da mi je kradu.
Ne dam te mila, nikako ne dam. Al’ mi drago što te gledaju. Nek vide šta srećni mahalaš voli.
Oni tvoj Bolero , ona tvojom ljepotom skršena stakla mi oči isplakale , evo , mere bit da bidne , hejbet godina. A i bez toga plaćem li , plačem.
Plačem ko godina, poneki dio mene i ko dvije. godine .Ako znaš koliko je to suza, biće mi lakše . Malo sam se i umorio. A i nakupilo se u tom čekanju guta godina…
Sada se, mila ljepoti moja , ti natandarila (oprosti mila tako se kod nas u mahali kaže) u moje mubarek srce , a oni djetinji , blesavi hamal rahmetli majku pominje.
-Ne kuni me majko , za nju…
Sve neštvo o kletvi. Te ne kuni me , te ne ruzi me , pa jopet isponove.
Đe će ga, ba majka zbog ljubavi kleti. Pogotovu kad ovake ljepote i dobrote.
I tako vazdan i obnoć. Ne prestaje.
Jok, nikako ne prestaje. Načisto zvizno.
A jel , mahlukatu to valja?
Ne valja , nikako , ne valja.
Jel mu bolje, nikako mu nije bolje. Samo gore mere biti.
I meni se , ne kuka , nego vrišti. Ak’ mučim.
Dobro , priznajem, pretužan sam što te ne možgu pomilovati ,za ruku primiti, prstiće poljubiti, jer kraljevkog si roda . Ljepot čarobnica Kirka ti prarod bila. A ti još ljepša i kršnija od nje. I tananija i krhkija i pride zavodljivija.
Ruku tvoju na grudi staviti da osjetiš , bona ne bila , kako lupa, ko dva Unska vodopada sa Plive i pride Modre rijeke slapovi. Da nas ogrneš ljepotom svojom , usnama svojim bilo čim.
Svaki od nas kvatropliciranih sliku nabavio. Četiri čoška sobe , u svakom uglu po jedan mahlukat se sakrio, skupio , sliku gleda, sliku ljubi , dušu gubi , na srcu je prislanja i uzdiše:
–
S rukon za ruku su četri stađuna
Moji se dani kroz vrime vuku,….
A oni jado bi da ide u kafanu , da tamo loče i crkava od tuge. Ne ide to mila. Jedva ga zadržavamo.
-Daj bona , promuhabeti mu koju, možda se devraniše i vrne se , da mi društvo u ovom belaju od čežnje praviš .
Izgorih ti mila, sagorih .
Al ne kukam . Nisam ti ja ,bona pi…le.
Nemoj nikada pomisliti tako nešto bonićka , dobroto mila .
Kad te ljubav u blentaru strefi , nema druge nego o njoj sniti i boje i pjesme liti. Muziku umjesto cuge dolivati. Tanane pokrete tvoje , leptirice let , labuđi ples u snove dozivati .
I sanjati da me grliš bilo čim.
A da mi se ponekad ne oklizne neki gutljaj. Oklizne . Ljudski je. Grijeh ne ide u usta. Otrov bljuje iz usta. A ljubav iz srca .
Volim da moje pjesme, boje , slike , i tvog umilnog plesa muzika vrište i kazuju:
-Joj kakva je dunjaluče , naša rajska vila , ljubav naša.
Ne zamjeri i selam ti veliki ,
mila moja , Sunčice mila.
***
Prođoše stađuni. Bukadar njih.
Tračaroša upitaše:
Posla li ti ono pismo?
-Kako da da pošaljem ljudi moji! Toliko u njemu ljubavi ima , a mi se ni susreli nismo .
Evo obijelih , a ona krasotica , tuga moja, nikako da je susretnem , nikako da mi se javi, da mi adresu da ,da mi umor s duše skine.
Šta ću, radostan ja , nego još uvijek se nadam. Nadu susretanja mi ne mogu ubiti.
Srešćemo se mi . Jal’ vamo jal’ tamo.
Bolje joj je da smisli dobru izvlakušu zašto mi nije haberili ruku dala.
A svakako ću je dobro naružiti. Ono po đardinski. I neće se ljutiti. Plesaće mi okupana mirisima ljubičica i plavetnog mora Jadranskog , raj za oči moje i neće se ljutiti što je ružim , za sev ove godine nesusretanja.
Svi mi imamo nešto cigansko u sebi. Pogotovo Cigani , muzikanti i ljudi koji nisu zaboravili svrhu života. A po pramajci Evi i praocu Adamu svi cigani su i moja braće . Pojedine Ciganke koje sam milošću Božijom upoznao ustručavam se nazvati sestrama. Jazuk . A bome miriše na grijeh.
Nebo nam kao svrhu života dalo da se igramo i zabavljamo . Uz neka moralne i etičke norme koja moramo poštovati , radi ličnog dostojnstva i časnosti . A onda sveštena lica i vlastela se počeli igrati strogoće . Počeše braniti pučanstvu ono što sebi u naopakom smislu dozvoliše.
U mojoj mahali postoji ulica Tahtali sokak u kojoj su nekad živjeli Cigani . Naši prijatelji su bili čuveni Ibro Piljak , vječni putnik kroz vrijeme , i njegova čerga , sa posebnim ličnim emocionalnim pretenzijama ka nekoliko Gitaneski iz njegove vesele kalvarije . Ko je koga i kako učio životu , igri , muzici , zabavi i još koječemu lijepome , trajnom i izvišenom, sad više nije bitno , a i “zaboravilo” se . Krečana , šta li?
Jedna bajka , posvećena odiseji marindrvorske Ljiljane sa Dobrim i mandal apsani u Švarakinom , je prebrodila susret sa javnošću . Mnogi zapisi objavljeni na stranici Bosna zemlja Božije milosti su ispunjeni blagorodnim , dostojanstvenim i biranim riječima o Ibri Pijljki i pripradnicima njegove etničke ( Gitanes ) skupine. Uz dužno poštovanje i izvinjenje , pismenija su se nekako više krasile stranice ljepotom , mirisima i čarolijom pripadnice ženske uzvišenosti.
*
Jednom osamdesetih godina , valjda prošlog vijeka … zađuturumilo se , a i nikad nismo marili za vrijeme , Ibro mi se požalio:
-Ni Cigani više nisu cigani jer ih nestaše. Postali su Romi .
Kratko i jasno , bez suvišnih riječi i dubokiumnosti . I iselio se sa Bjelava . Otišao na vrh Gorice , sklepo neku pleh bajtu , provrtio se par mjeseci . Vraća se do nas mahalaša , muči i odmahije glavom :
-Jok -kaže – ni na Gorici više nema Cigana . Sve sami Romi.
Mi se naježismo od njegove tuge.
I jopet se iselio. Galopom doperja sa restom čerge do Švrakina sela , uz Goricu najveće jatagan ma'lu u Sarajevu.
Tamo se još malo , sasvim slabašno osjećao miris ljubavi i graja razigranih cigana čergara . Nikad mu život više nije bio isti. Onda ga totalno natakariše . Krkanske rage donesoše uredbu da se konji više nemereju jahati po gradu. Zatim , te i te životinje , pogotovu velja marva se ne more napasati i držati u gradu . Normalno , za neproduktivne i niškorisne hajvane cuke i mace , ptice , gmazove , razne žohare i akvarijume gospoda hadumi , pederi , bespolni mulci i oni koji se nisu ubračili izboriše pravo sustanarstva.
I na kraju balade , zarad olimpijade , zakrhaše mu ga do balčaka. Poče raseljavanje Cigana čergara . Dadoše mu zasluženi stan na Dobrinji . I pazite ove logike : u ulici Trg sarajevske olimpijade; a zna se čergari se uvijek dunjalukom raseljavali bježeći od zime i zimskih sportova. Useliše se on i njegova raskošna Šerherezada u dvosoban stan . Dvije po majci bjelopute trendi ćere pobjegoe živjeti u gradu Starog mosta stideći se oca Ciganina,
Šerherezada mu bješe druga žena nasljednica čuvene Hanke , koju je jednoć , nedugo poslije , il’ neznano prije Ljiljanine i moja nesuđene svadbe , par puta po grudima bujnim čakijom bušno . Srećom , ne duboko , srce mu i ponos nije imalo snage da prikolje dublje . To je bilo prvo i koliko se zna jedino pomračenje njegovog uma , u njegovim nebrojenim životnim vjekovima. Ko se zatelebo u tu anđeosku ljepotu i svjetlosnu dušu taj bi jedva osto živ i da pamet nije abortiro . A oni drugi , nezetelebani , su bili već pomenuta bespolna pogan : mulci ,sveštena lica , hadumi i pederi .
Preživi ljepota i dobrota i oprosti mu . Država ne. Sedam kuka stroge bajbokane za pokušaj umorstva u KPZ Foča . Luce ga , molećivošću njenog mezimca prebacila u Centralni . Mogo izlazit kad hoće i kad neće. Nakon godinu dana mu dosadilo to izlaženje i neizlaženje i nije se više u zindan vrno. Začudo država ga zaboravila i nije ga više nikad tražila. U međuvremenu ,dok je on u kazamatu dovio i dušom se djelio , Hanka se preudala i pobjegla u Rusiju , a on zbokso Šerherazadu. Tako vam je to . Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu , jer sve je u parovima . Zapisano u kitabima prije birvaktile vremena , a ća mu ga znan , možda i od iskona.
Vrtio se Ibro Piljak par godina po Sarajevu, od mahale do mahale , ukrug i u vrtlog , pa jopet iz vrtloga u krug ,ko pas koji ima muhu u repu , a ne može joj dohakat , sve više razum gubeći , tražeć čerge kojih više nema. Samo sa Dobrim , urijetko , poneku oćuti i nastavi da sanja da se oko njega čerge vrte i bez tragova u snježnim nanosima odlaze i blude nekud u daljine , slijedeči nevidljive prtine njegovih sanja. Umni čovjek nikako da shvati da bez Cigana i konja čerge nikad nije bilo i ne mre biti.
Rat ovaj serbljanskih i rvackih zlih hordi smrti nekako dočekao.Raseljene sarajevske čergaše i Rome okupio . Sve bez izuzetka . Grad čednosti zajedno sa mahalašima odbraniše.
Jednom poslije rata dva ratnika se sretoše na Čaršiji , haman kraj Sebilja . Obdan , od podnevnog ezana i glasanja crkvenih zvona , laganice , ko dva brata , haman ko Dobri i Baška baŠa sve poznate mehane obišli . U pauzi između dvije ture hodočašća praviše. Od sebilja ka Begovoj , od begove ka Sabornoj , od saborne do Katedrale , od katedrale do Hrama judejskog , od hrama judejskog do Stare pravoslavne . Od stare pravoslavne do sebilja .
Mjerkaju nebo , ptice , drveće , dućane i asvalt , maršrutu i arhitekturu ; sve isto , al nešto ne štima . I ništa nije isto.
Ezani megafonma paraju uši i ježe . Hodže se ulijenile , teško im se na ninaret popet i kako Nebo propovjeda – umilnim glasom kroz šake sklopljene u obliku srca pozivat narod na molitvu.
Zvona crkvena disharmonično otkucavaju ure i sate . I sveštenstvo se dobrano ulijenilo . Neukim ministrantima i priučenim liturgistima prepustilo teglenje i cimanje teškog zvaonarskog užeta . To mlataranje užetom ponekad potrefi udar klatna u zvono , ponekad ne.
Pažljivom slušaocu se čini da sa njegovim satom nešto nije u redu , ili kasni ili brza , par sahata ili uri. A jopet znaju da vakti više nisu isti , da je u ovom užurbanom i tupavom vaktu zlohudih ljudi sve moguće pa ne haju . Svjetina pognute glave , savijenog vrata i leđa ko da im vodeničkim kamen oko vrata visi , nekako izgubljeno jurca , ko da su nevidljivim uzgenijama vezani i ko da ih tronacionalistička vlastela kandžijama u torove ugoni . Svaka u svoj , ne zna se koji je morbidniji i nečovječniji ; tagičniji i bolesniji ..
Nepoznatih ljudi u kafana se klonuli jer vonjaju smradom i tupošću najdonjeg provijancilizma . U svakoj poznatoj se sa insanima pozdravili i piće drmnuli.
A opet jazuk neštimanje . Nema Fazile da halal mezetluke sprema , a lohotno piće bez mezetluka život isušuje.
No, ko mere mahalašu i čergašu , okrvavljenim i ranjavanim ratnicima za nebo i slobodu , dohakat il perce odbit .
Pučanstvo se ibreti . Milicija , sad zamaskirana policija zabezeknuta , ne zna šta joj je činiti .
Golubovi i vrapčići se raduju , gugutaju i dživ-dživuću . Slijeću i vrane i švrake i pokoja grlica plaha, osjećaju iskon i dobrota na česmama sebilja ruke miju i časne obraze umivaju .
Na stepenicama sebilja zasjedoše dva ratnika u uniformama sa kravatama i lakovanim čizmama. Pred njima dva aščinička hastala pun mezetluka; bureka , ćevapćića , suhotine i sireva raznih fela , turšija i domaćih kiselica , nešto slatka i voća , te par kutija francuske Gitanes cigarete bez gaća i Drine sa gaćama ( onu Blekijevu bez gaća aljini lopovi ukinuše) . Ispot hastala ušlepali dvi flaše , po jednu štoka i kurvoazijea , par gajbi sarajevskih klipača i bocun crnog punomasnog domaćeg vina.
Slute vizijama vidjelica biće nenadanih gostiju koje valja naukom dobrog domačinstva počastiti i poslastiti .
Akšamluk se veliki sprema , kore sintetički bošnjaci i velikački pobjeguljci , te lukavi istočnjaci i sanđaklije , što su doperjali u Bosnu ha je njena armija oslobodila . Hrišćani svoje negodovanje lijevom i desnom rukom zbrzavanje od čela preko ramena do pupka iskazuju. Prepoznaju se peto i troprstaši : odaje ih sučeljeni religijski formalizam u pristupu molitvi.
Policija koja se nekad milicija zvala kradom nestade . Vide niko ne ugrožava javni red i sigurnost . Niko ne izaziva sablazan na javnom mjestu, ko neki političari koji iz bahatosti i neodgoja , dva put godišnje ispred Begove džamije dijele stojanke , iz sehare opljačkanog narodskog blaga.A mir , kao i rat je relativna i subjektivna premisa.
Dvije , sad već sve više omalovažavane i ponižavane , ka kontejnerima gladnih gurane , uniforme u lakovanim čizmicama skoro i ne zbore. Dobri imena izgovara , Ibro Piljak ni jene ne progovara i samo glavom niječe.
-Šeća?
Ibro odmahuje.
-Rica?
Odmahivanje.
-Vesna ?
Odmahivanje….
– E'stela?
Odmahivanje…
-Esmeralda ?
Odmahivanje…
-Karmen ?
Odmahivanje…
-Šuhreta?
-Ma , daj dobri uduni i ne pitaj me više , boli me svako dijete i žena koje monstrumi pobiše , Živ damare derem , živ mrijem , sanka u očima nemam , a ne mogu ni na tašte umrijeti..
-Oprosti mi , još samo jedna , molim te !
Prije nego se izgovori Ljiljanino ime Ibro zakopa pogled duboko u zemlji , najdublje što je mogao , sklopi oči , diže pogled ka plavetnom skoro akšamskom nebu i rezignirano slegnu ramenima.
Dobrom suze u očima . Vrišti bol svakog djeteta i svake žene . Ubijenih ili nestalih , što nožem kamom , što mesarskom satarom , što macolom , metkom ili granatom .
Ibro ga zagrli , očinski pomilova po kosi:
-Da i Ljiljana nestadoše Dobri čovječe . Nikad te nije prežalila!
-Ni ja nju! – bolno muči Dobri čovjek.
Ibro Piljak strogo pogledava u Dobrog ko da mu se kroz oči u hipofizu zavlači i istinu čupa. Dobri ko da je led i kam , mirno u odsutnosti nervoze , bez treptaja odgledava kroz Piljkove zjenice i spoznaje bezgarnična i veličanstvena prostranstva , sad već izvjesno je Melkisedekovog uma .
– Vjerujem ti . A i nikad nas nisi lagao.
Dobri se skupi ko malo dijete na velikoj wc šolji , koje se boji da ako neko pusti vodu da će ga ona povući. Muk. Nema se više šta reći. A akšem se spušta i besanu noć i tamu u srcu doziva.
Situaciju neprebolnu, kao i obično nagrdiše i spasiše mahalaši.
Eto Mojsija , prvi od konzilija , u Šokovu taksiju , tačno pred sebilj sa bijelom ramunjik na ramenima sišo i izišo i klimoglav pozdravom se natandario.
Eto t i Ome i Herce. Oma dva gusarska poveza unakrst preko očiju natakario da mu sunce sljepilo ne nabaci . Herco stentove po rukama premeće . Nemaju ih više gdje u srce ugraditi , pa mahalski doturi našli caku da prebačeni preko ruku mogu poslužiti. Niko nije pojma imo kako i zašto , ali Herco posto življi i još tužniji . Preko stentova svjetiljčice božićne nabacio , pa ko novogodišnja jelka čaršijom svjetluca.
Mojsije zabrinuto gleda u fiću što ispred susjedne aščinice zakantaše .
-Ko je vozio ?
-Nisam ja stentova mi .- odbranaški se trza Herco .
-Ma ja sam . – prizna Oma nehajno . – Stabilizirala mi se i ujednačila diooptrija , minus i plus deset i po . I tek sad dibidus ko slijepac ništa ne vidim , al me moj stari fićlo ko singerica služi , a i Herco dobro navigava. Jedini problem je kad zakunja. Onda vozim po sjećanju. Moram jer mi kočnice ne rade.
Odjednom od Miljacke zatarabuka veliki ciganski doboš .
-Deba i Lijeni garant. – kliberi se Mojsije.
-Kako znaš.- sumnjičavo će Herco.
-E vala , samo su nam još jedino ovi jetimi falili , eto kako znam. Lenji u invalidskim kolicima krnetom gudi vino piju nano , ago Sarajlije , a Deba mu kontra basira velikim ciganskim dobošem i gura ga . Sve pogledava imal kakav rupa da ga isprca , jer zna da lenjem ništa nije , osim što je zaboravio hodat.
Svi sjedoše i poredaše se ko rukometni klub za slikanje pred tekmu i nijeme. Ni jene. Osjećaju nešto veliko se sprema . Sati se lome oni šute ; nekad u zemlju , nekad u nebu bleje .
Uto jedan vitka grlica , iz niotkud prhnu i na Blekijevo rame umorno zaleže. Vidi se , napriliku je neki dug put iznmorio. Dobri je beztežinski nježno pomilova po svjetlucavom perju . Udlan sipnu vode i malo meda i pod kljun je nutka . Dušom miriše ,očima boje ljubavi mu se zahvaljuje , na Frkicu , ljepotu milu mu nalik . Ispod krila izvlači pisamce , nehajno preleti pogledom preko njega i protura ga Mojsiju.
Mojsije čita i vješa zejtin usne od hau do hau i sebio svojstveno prevodi:
-Konj jedan konjski . Jebo ga pas da ga jebo!. Poručuje ne mre doći . Neka ga raspuštenica , jal udovica , ne mere se prokužiti , načisto svojom raskošju omanđijala i zabukagijala , tamo neđe na dalekom zapadu . Ne mre se maknuti od nje ko da su pupkovinom vezani . A i bolje mu je sa njom nego sa ovim vehtijašima .
Mora Deba bez truna ljubomore zamuhurat :
-Uvijek je take baksuz sreće bio . Baksuz dovika ostaje baksuz .Vazda ga žene proganjale i sa njim se sijamskim blizanaca igrale. . Jal raspušćenice , jal udovice , jal djevojke , jal udate žene , a pođahkad i junferice . Najgore u svemu tome je što se on ko pravi mahlukat nikada nije bunio .
-Jes mi vala taj merhum neke pehli sreće . Ko sijamac hudi se uvijek na istom mjestu , žvaljavim , prsnim i bedrenim mesom se spajao .– dodaje živi mrtvac Lenji – i eto zaglavinjo na trulom zapadu. E neka mu , hoće se on blizanaca sa blizankom i bliznakinjama igrati.
-Šut’ pogančeri jedni , ne lajte , ni jene . Nemojte nam dunjaluk poganiti . I Istok i Zapad su Božiji . I Njegovom Mudrošću i Milošću imaju dva Istoka i dva Zapada . Za dobre i za loše Božije stvorove po jedan. – Ljutito protestuje i dovi Mojsije.
Da bi nervozu ( ko fol ) prikrili mezu nabadaju i cugu tamane. I ispotiha svako malo otamburaju . Prvo tamburiom i dobošem usitne onu Čerge , za brata svoga koji svoje tuge skriva i srcem zahvaljuje svojoj iskrenoj i vjekovnoj braći.
Zatim zatamburaju onu tamburalo momče uz tamburu…pa cugnu i zameze , pa sitnije primovski zatamburaju kad ja pođoh na Bembašu … pa zameze i cugnu , pa zacvile one …voljelo se dvoje mladih i Ne klepeći nanulama, pa ga dobro šuknu i zameze …
…dođoše do one Višegrade grade … i napose one aj , dvije su se vode zavadile , aj Čehotina i duboka Drina . Ibro Piljak ih svekolike opomen pogledom strefi usred malog mozga . Muzika se namah ukinu , muzikanti se namgrodiše i već otežalih mjehurova , izvjesno je , odoše žuborit tražeć sjenovitije čoškove , kako koji i kako gdje . Bez imalo stida i ženiranja vodu pustiše. Jesu'l za te čoškove i kaldrme ginuli i krvcu prolijevali il nisu?
Nisu oni bešćutni i nepristojni bili . Jok , nikako! Već su kivni na svjetske vladare života i smrti , posebice zapadne što nakaradno vladaju svijetom i dozvoliše u srcu univerzuma najkrvaviju klanicu od svjetskih ratova . I još su bješnji što je vaskolika svjetska svjetina nijemo posmatrala monstruoznu klanicu kao neku sapunicu , prethodnicu Matriksa koji će uskoro smutiti i u čvor pamet vezati blentavim insanima . To su oni na te vladare i nerazumnu svjetinu ,u nemoći svojoj , vodu puštali.
Vrnuše se i ponovo cugnuše i zameziše . Mojsiju ranjeni damari ne dadoše mira i on ispotiha skoro nečujno poče da gudi Nizamski rastanak . Krneta se stidljivo priključi. Doboš harfskom profinjenošću nenametljivo daje takt . Tambura jeca , violina cvili , nebo šalje rosu …
Ibri Piljku suze vodopadima iz očiju vriju i niz lice plaze, ko bistri potoci sa ciganskih izvora , što u kristalnu Modru rijeku se pretakaju . Koliko mi znamo otvorile mu se slavine čemera i tuge prvi put u životu . Ali šta mi znamo , njegovi su vakti mnogo duži od ukupnosti naših života. Kad je do kraja otsluša zavapi :
-Nemojte tu molim vas i ko panju ljubim , braćo moja .
Muzika sa zadnjim akordom u tren napravi rez . I onda sve utihnu. I oni , i noć , i Mjesec i zviježđe i miris neba , i cvrčci , i šapat trave. Samo šadrvan šaputavo vabi Emine , dok zvuk katedralskih tornjeva najavljuje ezan.
Mislima se kotrljaju mrtvi mahalaši i čergaši što uz njihova ramena i na njihovim ramenima zaginuše za Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti. Hajd , nekako , njih mogu i prežaliti i suzu ne pustiti . Muško je to . Ratnici ! Heroji ! Uzeli puške u ruku i išli slobodu , zemlju, grad , žene i djecu na Božijem putu i molitvom na ustima braniti. Znali su , neki moraju zaleći i doma međ voljene na tabut tahti se vrnuti il ne vrnuti .
O Bože Milostivi kako , kamo i kuda ćemo sa skoro nautičku milju puta 1233 na milenijskom parametru ubijene maksumčadi preboljeti , u duši sahraniti .
Gospode naš slavljeni i ljubljeni kako , kamo i kuda ćemo skoro deset tisuća nestalih grlica , kanarinki , labudica prežaliti i bol srca zatomiti.
Ezan se javi . Tih , sjetan , umilan , pun Neba . Blentovijama se čini i nekako svečano tužan , kao da neki veličanstveni , oproštajni , nebeski adađo sluti .
Zora samo što nije zarudila . A nevidljiva nit noći i dana nikako da se raspukne i dan otkanta noć . . Vrijeme se smrzlo sjećajući se stotina hiljada nevino ubijenih Bosanaca i neće da otkucava .
Inatno , Deba zaškrguće lohotnim zubima , zatreperi prstima i tarabuk lagano najavi – O ciganko moja. Lenji se rasani i nikad življi , krnetom tugaljivo povuče H i E mol, naizmjenično , Mojsije se nadoštiklava jedva čujno pulzirajućim A molom , Ibrina tambura skoro neprimjetno žice C dur prebire , a Debin tarabuk je samo treptaj prebiranja po svilenoj ženskoj koži . Nije bitno , jal po grudima , jal po bedrima , jal po vratu … jal ( Hej , poeto uozbilji se , malo si skrajno s teme . )
Polako ustaju i još laganije se kreću ka Miljacki . Ispred njih se nekako sasvim očekivano pojavljuju , lepršaju i plešu veličanstvene i blagorodne sjene njima poznatih bića kojih više nema.
Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedam kontura koje spontano lelujaju prema mezarju Sedam braće.
Obasjani svjetlošću odlazećih blaženih čednosti nevinog srca krnuše prema Bistriku.
Stari sebilj , Čaršija i mostovi Grada čednosti se sjećaju :
Табор уходит в небо / Čerge ( Cigani ) idu na nebo / Cigani lete nebu
*
Na putu do turbeta stigoše do Latinske čaršije . Nasred mosta zastadoše i sluteći mnoge privremene rastanke pustiše muzici da uzme maha . Ne one mahalaške , već lepršave i sjetne ciganske pjesme . A to mu je jedno te isto . Ljubav se jednako svira , pjeva , igra i damarima unosi u srca svakog čestitog zemljanina i na svim jezicima svijeta.
Na mostu zaigraše sjene njihovih najmilijih koje su nemani nestali. Oko mosta , u latinluku do Ćumurije i Drvenije i nazad Obalom do Vječnice i Benbaše i ponovo do latinske ćuprije počeše se skupljati i seni svih onih nevino ubijenih čeda našega šeher Sarajeva grada Čednosti.
Zaplesaše i zaigraše sve sjene ubijenih bosanskih nevinosti slaveći Boga Mudrog , Vječnog i Živog.
I odjednom vođene Velikom ljubavlju zaiskriše sjena mrtvih , kao svjetlost kandilja sa tisuće džamija u blagoslovljenoj noći . Zatreperiše i polako uzdižući se krenuše uvis , ka nebu . Tada bi u visinama , poput iskričavih munja brzinom zvijezda padalica , jedna po jedna nestajalla na obzorju , u pravcu doma svoga , doma milosnoga , podno arša Gospodara svoga…
Ljudi cijelog svijeta će zauvijek biti braća i sestre , reče Milostivi Bog stvarajući Adema i Havu .
Hvala i Slava Gospodaru svijetova.
Amin za vjeke vjekova …
Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedam kontura koje spontano lelujaju prema mezarjiu Sedam braće. i nestaju u izmaglici rađanja novog dana.
Nikad ih više nije vidio zajedno .
legenda kaže svojom blesavom srećom su pronašli jedan majušni procijep u zakrivljeno postoru i nepotojećem vremenu i prešli na drugu stranu , zastali obasjani maglicama zabezeknuto diveći se ljepotama Božijeg stvaranja.
-Joj Bože Jedini koliko su čudesni puti tvoga stvaranja.
Tada su se po ratnički , dali u striejlce u zameo im se svaki trag. .
Ibro Piljak je Snježnoj maglici nabasao na prtine mnogih čergi i krenuo za onom na kojoj je pisalo Giranes.
Mojsije je krenuo za onom u kojoj je bjelasala Davidova zvijezda. Prvi put , od kada su blaženi projahali nije hekno harmoniku . Čuo da u dženetskim hladovima ima vina koje ne opija i da ga mere bit tamo Zlata čeka.
Oma je zažmirio prepustio se sjećanju , i nada se da neće zalutati dalje od Kentaura. Vjeruje da bi tamo u mirisnim labirintima progledao i sve tajne zemaljskog života sa prelijepim hurijama protabirio.
Herco je zajahao Pegazas u nadi da će tako brže stići do Jele lele Jelene i oprost izmoliti i nada se dobiti . Da se na zagubi jedna stent , po stent na tragovima svojim ostavljao.
Deba i Oma zajedno , ali dijametralno suprotnim putevima greju ka zviježđu Labudica nadajući se da će bojom milošću sresti svoje ljubljene.
Baška baša propustio ovu turu . Baksuz . Opet ga neka ljepota shafatala spengala i ne da mu ići dalje od dušeka. A on , jadnik šta će ? Uvijek poslušan bio i ko bekan bez rinječi zalegne.
A Dobri ? Eh njega natakariše i uvališe mu Galeriju i dužnost da se sjeća , boji i zaspisuje sve ono što zna i ne zna i bez obzira koliko boljelo ili radovalo . I jošten da i dalje voli i ljubav i dobrotu neštedemice dijeli.
Sam je kriv . Od mirijadi i mirijadi zviježđa , on se još nije odlučio kojoj ljepoti da se prikloni. Ma on se priklonio , ali samo čeka da ona , njegov alter ego shvati da će je čekati u zviježđu koju ona odabere.
