Smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da joj se vrati. Blista onom nedostižnom svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više im nije mjesto na ovozemaljskoj prolaznoj čekaonici.
Ona spava.
Nisu se vidjeli godinama.On Konj, kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg,kao da se nikad rastajali nisu. Položi joj mirisne ljubičice na uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Moli se, iako skoro ne otvara usta :
– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm…
A onda se sjeti da ga ona neće razumjeti i izusti molitvu na njihovom jeziku:
-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…
Kada je završio,čuje se riječ :
-Amin !
Ali to ne izgovara on , već djeva milošću drevne ljetne ljubavi bremenita , koja se u tom momentu na tren budi i ponovo usni. On je strpljivo klečao , za ruku je držao i nastavio se tiho moliti.Molio, klečao i čekao.
Ona se budi.
-Dobro mi došao ljubljeni moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali zemljom , a zaljubljeni bila djeca koja žele samo da se vole , igraju i ljube. Pričaj mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo
I on joj je pričao. Gledao je radosnim ,nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .
I pričao …
Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i držao za ruke . Ponekad bi je poljubio , u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.
Ljubavlju oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne divne prošlosti , jednog sna , jedne bajke koja još živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati i biće zapisana u vječnosti.
-Bila jedna kučica u cvijeću .
U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav vječna .Godinama. Imali su svoj Ocean tišine i sna.
Kučica svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.
Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro.Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno svjetlosno biće , da ih ništa ne rastavi.
I bi kao što stari kažu :
“Svjetlost i tama su par.”
Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci.Zapada velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše ih.Godinama je vladao nerazum i mrak. Nakon godina smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom iskupili.
I evo njega , na koljenima kleči i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.
Prelijepa , prozračna nevjesta, sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ljubi ga i izusti:
-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , svim srcem te uzimam za muža.
I zatvori oči .
Svešteno lice izgovori : – Amin , ostalo znate.- i u žurbi ode .
Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje i nježnosti bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje plavetnog oceana. Zovnu ga rukom. Čeka ga .
On leže kraj nje . Normalno, sa lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća.
Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji je.
Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.
Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
On je i dalje drži za ruke.
Ona spava.
On zna da je još tu i čuje ga . I priča joj:
-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Hana Krasotica sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od djevuške te. Voljela je proljetno nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i oni nju. I njega sretnika . Očaran ljepotom njenom , sa njom je snivao najljepše snove i evo nudi joj svijet na dlanu.
Tugo moja , ona ne odgovara.
Ona spava.
Međutim ,jedna prelijepa grlica ,kao malo ptiće nježno i polako izmili iz grudi njene vjenčanice. Veselo se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama ,nestašno ih kljunom dodiruje, poljubac spušta i kroz otvoren prozor ka nebu prhnu.
U njihovom sjećanju biće zapisano da su se uzeli sedamanestog maja godine te.
Ona sada spava.
A on Konj je u jednom danu postao muž i udovac, sanjajući snove svog usnulog proljeća u oblacima.
Jedna divna žena, Sveta Majka Tereza se pobunila protiv pobačaja, paganskog ,a Bogohulnog običaja :
“U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno djete – i dijete mora umrijeti.”
Bila je poznata po tome , da joj se vanjske stvari, van njene uzvišene misije nisu previše doticali. Ali kad bi nešto prevršilo mjeru, javila bi se. Čvrsto, odlučno i optužujuće. Bez okolišavanja.
Mi ne želimo biti siromašni i pridružujemo joj se u revoltu i pobuni.
Ljudi redovno ili neredovno idu u crkve, đamije, sinagoge ili neke druge Božije hramove. Mole se Bogu i skrušeno poginju glave. Mnogi od njih su podmukle ubice , za koje vjerska zajednica ne zna. Možda i zna , ali šuti.
-“Ne ubijajte svoju djecu radi siromaštva.
Mi hranimo njih i vas:
zaista je njihovo ubijanje veliki grijeh.”
( Kur'an , El-Isra 31. )
-20.13 “Ne Ubi. “( Stari zavjet Knjiga Druga – Izlazak – Deset zapovjesti)
18.16.Ali ih Isus dozva i reče:Pustite djecu neka dolaze meni, i ne branite im, jer je takvih kraljesvstvo Božije.17.U istinu vam kažem Ko ne primi kraljevstvo Božije kao malo dijete , neće ući u njega.(Jevanđelje po Luki)
Oni kjoji ubijaju malu ,nerođenu dječicu su ubice najokorelije vrste. Oni ne dozvoljavaju da Božiji stvor ugleda svjetlost dana.
Kanonizovane religijske institucije su se vrlo tanko i blijedo branile protiv institualizacije abortusa. Države su odobrile genocid na vlastitom populacijom. Brojka pobačajem ubijene djece će uskoro stići cifru od stotinjak miliona godišnje. Može se porediti sa ubijenim i nestalim u šestogodišnjem II svjetskom ratu.
Sada vam biva jasnije: -Ubijanje nerođene djece je postao biznis.
Nećemo o tome . Previše je morbidno i monstruozno. Na vama je da spoznate sve to. I čutite ili…
Ljudi , vjernici da li se zapitate gdje će vam duša?
Ljudi ne shvataju da maleno biće u utrobi već diše, primaju Božiju milost i nauk.
Zločinci, neuki i nehajni bigihulnici ubijaju djetešce koje se iskrenom ljubavlju počelo vezivati za Boga Jedinog i Majku roditeljicu, možda i ubicu.
Svete Nožije riječi (uzete iz Biblije ,potvrđene Kuranom):
“-Ubiti jedno biće je isto kao što je ubiti čitav svijet”
se ponajviše odnosi na ubitstva nerođene djece.
Ljudi nasavjesni i nesvjesni znate li šta je ljubav?
Bože Mili, to oni upravo sada ubijaju jedan cvjetak što nikad neće proputati.
Majko moja, to oni ovog trena ,po nepravdi ljudskoj strugaju djetešce što nikad neće gugutati i smijati se.
Sestrice moja, to oni sada nestaju malu bebicu, koja malom ručicom nikad neće pomilovati majčino ozareno lice.
Ljudi moji, neljudi, prešli ste na klanje nerođene djece iz nekih bezbožnih strahova.
Ljudi Božiji, molimo vas zaustavite masakriranje nerođenih anđelćića.
Ničim se ne mogu opravdati ovi zločini.
Ubiti nerođeno dušicu je jedno od najmonstruoznijih djela koje je bolesni, zločinački um mogao smisliti.
Za ove zločine Nebo im neće ni suditi. Molitve se neće primiti i pokajanje je uzaludno.
Paklena vatra je ubicama je unaprijed određeno boravište.
Ljudi budite milostivi, kao vaš Bog Milosrdni.
Uzmite Stari zavjet, Novi zavjet, Kuran ili neku drugu Svetu knjigu i čitajte.
Sjetite se Abrahama / Ibrahima, Isusa / Ise , Muhameda i svih drugih poslanika koji vam naukuju po tim knjigama.
Sjetite se šta vam se za djecu govori!
Sjetite se da imate djecu koja su ljubav i radovanje!
Sjetite se i zaustavite bol i krik nerođenog djeteta!
Molimo vas, u ime Ljubavi Božije, dozvolite da djetešce udahne vazduh i zaplače.
Molimo vas da Božija nevinost usne prinese majčinom mlijeku i da sa smiješkom usnije.
Molimo vas , učinite nešto, bol dječija na ovom svijetu više ne može naći mjesto da boluje.
Molimo vas , radi vašeg dobra, nemojte biti saučesnici zla!
Amin!
Alelujah!
Dopisano
Nedavno se Majki Terezi pridružio i papa Franjo.
On pobačaj smatra naručenim ubistvom.
Svaka čast i čestitka na pravoj definiciji ubistva nevine djece.
Četrnaesti je sptembar/rujan.Umilni je jesenji dan , okupan plavetnilom nebeskog prostanstva i Božijom milošću. Nestvarni krajolici odišu vječnošću i bude emocije , zapretene u najbolnijim zakutcima srca. Tada shvatam lakoću ljepote i prolaznosti života . Nadiru sjećanja obojene mirisima smrtnosti ,vječnih djevičanskih ljubičica , prohujalih kiša i pahulja bijelih….
Sjećanje na Mariju Magdalenu
Prođe godina , dvije , tri… Tihu idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali.
Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline , mahalaši , njegovi drugovi su smislili plan. Nisu mu smjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve su bile milosrdne.
U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo , a da oni ne zamuhuraju feštu svojim prisustvom . Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I viđu čuda i jada , svi su imali istu boljku :
-Lat .Dg.Papilloma linguae
Grdelinka i ja smo se i pored svog strahovanja za Dobrog morali smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem je obznanio da su nezapamćena fešta i cirkus trajali skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; deset dana i devet noći.
Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna. Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i nagovještene ekstraktilne reakcije zbunjenih dotura .
I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj..grabusio . Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.
Kako Deba reče , ono po mahalski:
-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu , sad već mitsku izraslinu na jeziku .
Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni san. Ne i izbrisao.
Deba je morao priznati da je on mahali proturio baju da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne u smislu funkcije probavnog trakta. To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija , a i prilika da se mahalaši , možda i poslijednji put skupe na „oproštajnu“ feštu. .
Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , deba je po izlasku sa maksilofacijale mahalom proširio drugu novost. Ne zna on kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavati zašto se Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje se izgubila.
Možete misliti kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna Luce i Dobri u doktorskoj sobi sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce , ili je Luca postala časna medicinska sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali posla .
Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi , i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez teksta i sa strahom klimao glavom:
-Ovo neće izaći na Dobro !
I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu koji se , možda ,mimoilazi sa ovom pričom.
Nekako o tim dešavanjim , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da se je još uvijek na dunjaluku i da se rađa novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu. Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti se mjenjala. Samo je postajala još svjetlija , skoro prozračna.
Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.
Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.
Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :
-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama pokušavao spašavati od karanluka , a da sam ga je tjerala što dalje od sebe , tako što bi ga svaki put povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom . Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje.
Kada sam letjela sa drugog sprata nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a ja sam postala sirotica i Grdelinke.
Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari. Niti će, jer ja sam , uvijek za uvijek , njegova krasotica.
Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi to bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha – morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.
Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se nije mogao predati drugoj i voljeti je ,dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati sve i više od toga.
Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište naše ljubavi. U njemu su , obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali neumitnost.
A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena i da nema nikakve veze sa mojom: -Oprosti mi ,molim te . Nekad zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve veze sa stvarnošću. Ti si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te uvijek doticati. . I pazi se – ljudsko zlo nema granice i težiće da ti otmu Božje milodarje.
Jednog dana u svilenkasto rano predvečerje mi sa osmjehom i živošću , koji nisu slutili dobro , reče , zapravo zamoli:
-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve tužne aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .
Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena blaga pereza facijalis . Zaista je izgledala kao u najboljim danima , kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac , stotinjak metara nizbrdo do Dobrog.
On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje. Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.
-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren zaboraviti!
Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne ruke. On se nije bunio . Samo je slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo slobodnim rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on moju kćerkicu. Neki neupućeni posmatrač bi pomislio :
– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!
Tiho uđosmo. Odvedoh ga do njene sobe. Ona je spavala. Bila je tako smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više nije im mjesto na ovom prolaznom dunjaluku.
On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg , Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječ , iako on skoro ne otvara usta :
– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.
A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:
-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…
Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki prvovjernik pominjanjem Boga počinje svaki dan , svako novo poglavlje , svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.
Čujem i riječ :
-Amin !
Ali to ne izgovara on , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren budi i ponovo usni.
Ne znam , neka ljepota me ganu i ja zaplakah i glupavo pomislih:
-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.
Sakrijem misao , jer sam naučila da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli. Moja misao kao da nanovo probudi uspavanu ljepotu :
-Dobro mi došao ljubljeni moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali Bosnom zemljom Božije milosti i Sarajevom gradom čednosti , a zaljubljeni bila djeca koja žele samo da se vole , igraju i jure. Pričaj mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo.
I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .
I pričao … nije prestajao pričati.
Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i držao joj ruku . Ponekad bi je poljubio u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.
Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne prošlosti , jednog snu , jedne bajke koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati i biće zapisana u vječnost.
-Bila jedna kučica u cvijeću .
U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav čedna i vječna .Godinama .jedan mangup i jedna djeva čedna.
Kučica , svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.
Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro. Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.
I bi kao što stari kažu :
-Sve ima svoj početak i kraj?
Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci. Zapadala je velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše.Devet godina je vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom iskupili.
I evo njega , na koljenima kleči i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , do vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.
Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ljubi ga i izusti:
-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , da svim srcem te uzimam za muža.
I zatvori oči .
Svešteno lice izgovori : Amin , promrmlja – ostalo znate i u žurbi ode .
Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje i nježnosti bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .
On se izu , leže kraj nje . Normalno sa njene lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji oproštaj je zakucao .
Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.
Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
On je i dalje drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga . I priča joj:
-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te. Svom čednošću srca čistog i blaženog voljela je Nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i mene sretnika . I mi nju . Očaran ljepotom njenom , sa njom sam snivao najljepše snove i evo nudim joj svijet na dlanu.
Tugo moja , ona ne odgovara.
Međutim , jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama ,nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.
Marija Magdalena Grdelinka je imala trideset jednu godinu kada je Božijom Milošću uznesena na nebo .
Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.
Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane jer život je prelijep.
( Zapis : Ljubav , poetika , život … i duša / neobavezno štivo )
Ljudi zaista tako malo znaju o duši da se to graniči sa nerazumom. Posebice o ženskoj i djetinjoj , dušama dobrote . nije nikakvo opravdanje :
ž Znanje o dušama je u Boga Jeidnog.
Da bi se krenulo putanjama kojima svijetle tragovi krhke ženske i djetinje duše , pored Božijeg proviđenja i neposrednosti , potrebno je dva jednako ili ravnopravno zainteresovana aktera. Ukoliko to izostane , svaka duša je kauzalno osuđena na nepoželjno ishodište . U traganju za nekom putanjom , u kojoj će naći svjetlosnu nalik svojoj potrebno je mnogo sreće , podrške Usuda i bar dekiku samosvjesti. IAko nešto od toga izostane , poslije prvobitnog uzleta sve se preokrene u onu čuvenu : I pad je let.
A jopet , ako sve krene i vako i nako , treba se zadovoljiti iskreninm pokušajem u kojem obitava barem podnošljivo dohodište..
U beskonačnosti nebeskih putanja iskonsko je pravilo :
Dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.
Izuzetak koji potvrđuje to pravilo je jedna jedina sekunda u kojoj se dvoje pogledaju i odmah prepoznaju da su nađeni za čitav život.
Nažalost ili na sreću azimut je veoma klizak i polikratno odredljiv ugao gledanja . U svim putanjama i kutovim, konstanta π je uvijek beskonačan broj koji se primjenjuje subjektivnom procjenom . Shodno tome i oni koji se poslije nisu našli , u dijelu zajedničkog putovanja vjeruju ili bar pomišljaju da je to nalaženje za čitav život. I uvijek ama baš uvijek barem jedno bude povrijeđeno , oliti natakareno. suđaje tvrde – oba učesnika u tom vrlo takarli odnosu.
U tom kolopletu putanja , susretanja i raskantavanja – nekom se ” osmjehne ” tragika , a nekom prelijepi život . Međutim , kako je sve u parovima i zaslugama , poslije tragizma uvijek slijedi buđenje “razuma” i adekvatne sukladnosti ljepote življenja . No ,ponekad su živci i strpljenja tanji od paukove mreže , i konačna tragika skrši tanku nit koja dijeli ovostrano i onostrano.
Sve u životu , pa i pisanje se može svesti u ravan Idiot i svih ostalih idiota Dostojevskog i drugih časnika kalvarije babilonske kule . Kolaborirajući jedna sa drugom , idiotske bezrazložnosti zamagljuju neopravdanu tragiku sunovrata svake stvarnosti Takva , tegobna i nerazumna stvarnost baca sjenu na čaroliju prelijepog života krojenog po najmilosrdnijoj zamisli Jedinog Stvoritelja.
Može se početi od vehtih , ali ( ono kao ne znamo zašto ) hvalospjevima proturenih prihvaćenih Borhesovh Ogleda i Izmišljaja , na koje je nasjeo i veliki Kiš sa Grobnicom za D. … do Nojevog kovčega i cijeli stvaralački opus zasnovan na hermetizmu zaključane sobe . Međutim , evidentna praznoća uma , koje se reflektovala na stranice , nam sugerira da tu bespolnu , samonaglašenu individualnost namah skrajnemo u zaborav.
Međutim nikako se ne smije zanemariti Po , kao preteču svih potonjih ogleda , procesa , zapisa , od savršenog stila i stroge forme pisanja , do idejnog vodstva u razmim žanrovima poezije , nadrealizma i simbolizma … Nizom fantastičnih i autentičnih putovanja u svijet nadrealnog i onostranog , on je jedan od rijetkih koji se svejsno izgubio u traganju za dušama voljenih , koje bez nekog naizgled pravog povoda , jednostavno usniju i odu .
Da li će se prije ili možda poslije toga sunovrata stvarnosti izroditi u Kafkin neponovljivi i neprocesuirani Proces . Osterovo Putovanje u skriptorijum ili Orvela i njegovih inačica , odnosno bilo kojeg Orvela .
Mešin opus izrastao iz tragike Sjećanja , preko vrlo opipljive Tišine , Šabe i Derviša nas uvode u “traganje duše “ čime se opus Sjećanja završava nedovršenim Krugom , koji kao da malo skreće sa osnovne linije klasičnog romana . Ali ga apsurd egzistencijalizma i konceptualizam moderne i Makova Modre rijeke i Kameni spavač proglašavaju stećkom velike riječi i mudrosti.
Nadovezujući se na Poova i Makova traganja i lutanja u normalnom poetskom slijedu se javlja fantazmogoričnih Sto godina samoće Markesa , Koeljov Alkemičar i St, Egziperijev Mali Princ vračajući nas u umilna vremena nevinosti anđela , koji još uvijek žive među nama , ali se moraju kriti da ih zlo ne prepozna i uprlja .
No , kratkotrajni bljesak čednosti i idile zauvijek biva prekinut bezvremenom aktuelnošću Bokačovog Dekamerona , čiji će naturalizam jednakim žarom slijediti i slikati Zola i Viktor Igo
Prustovo beskrvno i beznadežno bespolno , ali donekle svrhishodno Traganju za izgubljenim vremenom , potpomognuto realitetom Kunderine Nepodnošljive lakoće postojanja , nas svraćaju u bezvremenost Stendalovog Crveno i crno .
Vješto zakukuljena i ispeglana nevinosti Ž. Sorela je samo uvod u pitkost Mopasanovih Bel Amilica i fatalizam i tragiku Floberove Madam Bovary , Tolstojeve Ane Karenjine , Puškinove Tatjane Larine , nadnaravne poetike Marine Cvjetajeve i apsurdnosti njene životne tragike , Jesenjinove Ane Snjegine , Dobar dan tugo Saganove …
Isto tako se ne smije zaboraviti nevinost , lepršavost i ples Isidore Dankan, Žizele , Esmeralde , Karmen , Zona Zamfirove , Koštane , Hanke , Fatima , Ljiljane … Ovi nedovoljno osvijetljeni i neupoznati blaženi svijetovi i cvjetovi nevinog srca , ž'tanskih i balkanskih damara kojim miriše svaka žena , su ljepota i bol , čednost i tragika vaseljane.
Šta reći o vanvremenskoj čednosti , naivnosti i dobroti zarobljenih u umu i tijelima presvjetle Taide , nadnaravno čedne Remedios La Belle , Blažene Luce …
U nemogućnosti nabrajanja tisuće drugih opravdano ili neopravdano prešućenih dijela i likova , sakupljenih u Kalvariji svevremenske babilonske biblioteke , zahvalni smo autorima što sa nama dijele tajne svojih reminiscencija i traganja .
Ni Lenjin nije nio tako loš . Postavio je jedno vrlo životno pitanje:
“-Kako i šta treba naučiti?”
Mi dodajemo : I pisati !
Nakon uzleta i putovanja , vreve , lutanja i žurbe , na sreću , često svojim samoćama i sumiranjima ostajemo sami sa sobom , u sobi bez vrata , sa otškrinutim prozorima , pred praznim arkom papira , slikajući već viđeno , ili ono željeno viđeno , čak i neviđeno , ne obazirući se na one druge “objektivne” aktere i slike zacrtane datom stvarnosšću , koja nimalo nije ružičastaNi sada , ni u bilo kom vremenu..
Što više riječi ispišemo i u njima prepoznamo život , to ćemo bolje razumjeti i aktere , ali i sebe kao stvaraoce koji kreiraju život i nastoje da prežive ovih par časaka prinudnog ovozealjskog života. Nije bitno da li ti zapisi podražavaju život, vjerno ga preslikavaju ili imaju konotacije nadrealnih , magličastih impresionističkih vizija nečega što je moglo biti , ali eto voljom aktera , možda i naratora nije bilo.
E sad , koliko tu udjela ima usud , a koliko naš izbor nije bitno , jer ipak, na kraju krajeva suđeno je da pravimo izbore. I najčešće griješima . Naš Stvoritelj ima daleko ljepše i savršenije planove za nas , nego ih mi možemo svojim izborom sebi podariti.
Mi nikad ne razumijemo pogrešno. Samo u prevelikoj dobroti ili zloći svojoj ponekad pogrešno čujemo i prepoznamo ono što nam časno srce i djetinja duša, onakv kakvi su Bogom dati , želi prepoznati. A drugi nam tada sugeriraju ( podmeću ) da smo nešto pogrešno shvatili . Baš su neuki!
A ima dosta toga što se ne može i ne smije pogrešno shvatiti. Prvenstveno harmonija , ljubav , milost i dobrota , jer čitav Univerzum je zasnovan na tom osnovnom kauzalitetu svih bitaka.
Znate li kako vam se može zgudumiti, a srce vam puno ljubavi i radosti. Natekne vam srce od neke prevelikog ponosa , pa boli.
Pitate se odakle vama tako milo i lijepo dijete, prepuno dobrote, koje je isto vi, i malo više vi, nego što ste to ikada bili.
Htjeli bi da ga nosite na rukama, kao nekad. A ne možete. I onda vas nešto jako žigne, negdje između srca i žile kucavice, skoro pa na pola presječe .
Bože Milostivi , boli, kako ta djeca brzo odrastaju.
Koliko prekjuče , jednog 28. aprila , moje djetence je bilo malo veće od starinskog mlina za kafu, ružičasto i krhko da me je bilo skoro strah uzeti ga u ruku , bojeći da ga ne povrijedim .
Ali ga ipak uzmete i srce vas zaboli, koliko se topi od miline koja zamanta mozak. Privijate ga na srce, na mjesto gdje mislite da je duša.
Pune vam oči suza kad dižete pogled ka Nebu i zahvaljujete. I plačete. Ničim potaknuti i obaveznao , svaki put .
U mahali se to kaže plačem k'o godina, ma šta mu to značilo. Ne znate zašto , ali plačete i boli vas.
Ne stignete da se poigrate sa njima kako treba, misleći ima vremena.
A nema!
Zaboravili ste da su vas učili, što možete učiniti danas, ne ostavljajte za sutra.
Juče je grozni , genocidni rat tutnjao ovim dunjalukom.
Danas imam velikog , odraslog sina. Ljudinu .
A taj zli , nesretni rat ukrade vašem djetetu četiri godine djetinjstva , četiri godine očevog milovanja, jer otac mora ići tamo , gdje ga drugi dio srce zove. Braniti svoju rodnu grudu – Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti . A čereči se srce, čereči i krvari , k'o jako zaklani kurban.
Djete ima jedanaest godina, a otac se puške mora fatati i igrati “kauboja i indijanaca „ , igre u kojoj u kojoj samo smrt ima dobotni broj .
Dijete ne shvata zašto oca nema i po sedamdeset dana.Odi na teren , jer i tamo se Čednost i Milost brani.
Dijete ne razumije zašto otac svakog dana postaje sve tiši i tužniji. Nijansu pogrbljeniji .
Ne zna dijete , iako djetinjim bilom sluti , da svakog dana nestaju ljude . Mnogo ljudi koje on zna , i one mnogobrojnije koje ne zna , samo zato što su na ognjištu svome ostali.
Ne zna dijete kako je svakog jutra umirati i moliti se Bogu Milostivom . Pa onda svako podne i večeri. Dok to nije bilo svake sekunde, moliti se da se djeci njegovoj ništa ne desi, dok on po rovovima skita i luta ,a pojma nema u kojoj mahali danas djeca ginu.
Ne znate kako je, kad osjetite da je granata u vašu mahalu pukla, a telefona nema i niko vam ne može reći gdje je roknula i koliko je djece poginulu. I kako se zovu.
Hroničarima su djeca brojke, a ne znaju zbrajati. Kažu poginulo toliko i toliko djece. Zaboravljaju da je za njima umrlo barem još dvoje insana. Roditeljima su djeca sve. A o djeci koju ubijena djeca neće roditi , niko nikad ne govori.
Dijete vidi da mu otac blijedi , bijeli , muči, i škrguće zubima, toliko da se oni lome, a ono ne zna zašto. Ali brzo uči i uskoro će sve znati. Jedino neće imati odgovor na pitanje :
-Kome je on , nevino dijete išta skrivio ? Ko će polagati račune za izgubljeno djetinjstvo.
Prođe rat, a dijete iz rata izašlo kao petnaestogodišnji mladić.
Ne možeš se miline i ljepote nagledati. Ali bol što se više ne možeš igrati sa vlastitim djetetom muti sliku . Ne moš ga krilo ga staviti, na srce prisloniti, u kosu poljubiti i reći mu:
– Volim te djetešce , moje milo. Loši ljudi su otišli ka vrelim putanjama u susret .
Eto , to je rat učinio. Ali Hvala Bogu Jedinom, živi se.
A opet , safata vas neki sram što drugi ne žive. I još veći bol što su tolike nestali.
Mahinalno kreneš ka djetetu, pa sa zatomljenim krikom na usnama , bolom u grudima staneš. Jer dijete je čovjek, a ti hoćeš da mu ljubavi i milovanja ko djetetu daš. Samo gas pomiluješ po stomaku il grudima , i milošte pljesneš po gujici.
Kažu prošo voz.
Kako boni prošo voz.? Ko ga je vidio? Niko ! Dijete je uvijek dijete , i hoću da ga uvijek volim i milujem kao da je ono malo , prelijepo i krhko mlince dijete.
A taj prošo voz se uremizio u grudima , zajedno sa vrelom kompozicijom dugom četiri godine nemilovanja. Četiri duge godine nemaženja i nešaputanja očinje ljubavi, :što bole čitav život. Mogu se dva kruga oko istoka i zapada napraviti. Pride još jedan i po oko polova. Parkirala se sa bolom i čemerom, tegobna kompozicija krcata krivnjom i grižom . Ne mrda i ne izbiva. Ne možeš od nje disati, a pokrala sve riječi, zagrljaje i milovanja.
Kako djetetu reći:
-Izvini sine, imao sam preča posla.
Ne možete to reći , jer sin može upitati:
-Zar nije najpreči posao otac biti.
Ruke stišćeš da ne bubaš u betonske zidove. Onako po mahalski, krvnički iz sve snage. I rukama i nogama i glavom. Dok vas ne prokrvariš i poplaviš.
Džaba ti oče. Prošo voz .
Sve da glavu na panj turiš , ništa se ne može vratiti, ni nadoknaditi.
Sada , to moje dijete , koje su mi nekako ukrali, ima tri prelijepa sina sa milom Grlicom jednom.
Meni u srcu malo lakše. Otpade nekoliko vagona kompozicije. No, glavninu ću tegariti i na onu stranu.
I sve nešto mislim i nadam se , da mi sin zna kako djeca brzo rastu. I da je najpreči posao biti otac.A ne mogu savjet dati, jer me stid što sam to morao zanemariti
Samo se molim i tješim da zna da ga nikad, niti jedne sekunde nisam prestao voljeti.
Ne znam zašto , ali i danas ponekad zaplačem , željan tih nemilovanja i nemaženja , punih ljubavi i sreće . U mahali se kaže : plače blentovija k'o godina , ma šta mu to značilo.
Sretan ti rođendan , milo , maleno djetence , sine ljubljeni moj.
Ponekad zastani i zaustavi vrijeme i uvijek voli i miluj te tri svoje ljubavi . I onu Grlicu što ih , uz Božiju volju , donese na ovaj prelijepi dunjaluk.
Ponekad im , neobavezno , tiho da ih ne probudiš sviraj uspavanku , onu o bolu , kojom , Hvala Bogu , ne stigoh te uspavljivati.
Blago rečeno , uz dužno poštovanje , pojma on nije imao o slikanju,
jer rekoše mu :
-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.
Al’, mnogo toga je znao o duši.
Onol'ko kol'ko to dobri očevi znaju.
Dovoljno.
Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.
Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:
-Plaćao sam da te uče slikati?
-Hvala oče!
-Ne zahvaljuj , konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?
-Misle da jesam , malo me ko razumije.
-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.
-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.
-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog jednog dunjaluka.
Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.
On ćejfio , a ja oči , u polumraku gubio i bečio, tražeći dušu mosta.
On bi zasjeo sa drugim agama i ” ‘adžijama ” i polako akšamlučio.
Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada
i bukadar meze i mezica.
Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori prošlost , sadašnjost i budućnost.
Uh , neba mi, obavezno i prelijepe , tople , raskošne i rosne žene,
s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.
A Stari most mudro nijemi , svjedoči i pamti.
Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,
def zadamaro ,jecaji harmonike bi se prosuli Modrom rijekom,
sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,
a mjesec šaputao:
-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”
A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti ,
svaku uzdišući milovao i zazivao :
Eh , moja prelijepa Emina
natočider nam…
Koštano mori mome ubavo,
boli , mnogo me boli život moj…,
zapjevaj mi onu moju…
Po mahalski – boli dertli glava od ljepote tih Anđela.
Ovo materi nikada nisam spominjao.
Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.
Nek mi duši prosti.
Sada garant sve zna. Na nebu nema tajni.
Bila je iskrena vjernica. Oprostiće. Aha ! Daj Bože!?
Jednom , kad počeh cvjetati , radi jedne Koštane ili Emine,
potonjim decenijama svejedno je ,
zanesen neizmjernom ljepotom i haremskim glasom ,
pokušah , aman ,prekršiti očev zeman i pridružiti se akšamluku.
-Jok! – veli.
Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom ,tek kada naslikaš dušu mosta ,
koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove nam priča.
U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.
Do nekog vremena , nisam ni imao vremena.
Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama,
dakako ženskim ,
takozvanim smislom života , najčešće nalijetavši na besmisao,
udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.
Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.
Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;
kao da nam ih neko ukrade.
Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.
Prestao sam se buniti kada mi reče:
-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš – luk povučeš krivuljarom,
dvije kose linije trokutom razvučeš, osjenčiš tabije, dodaš modrila ispod ,
objesiš pun mjesec na tamnu plavet iznad , ni veliki ni mali ,
samo nek je okrugao ko lubenica.
I eto , ko biva natandario si most.
Eh ,sine moj, a gdje je tu duša?
Ona što nas oplemenjuje ,ona što je Starac svakodnevno upija i poklanja.
A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.
Dođe rat , nestadoše Stari Most.
Reče mi otac:
-Sada si zreo. Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti bio , umiješ ti to.
U mome vaktu , ostavštini mojih otaca, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.
Naslikah most, skoro pa minjatura. Nije se imalo ni boja, ni platna.
Mnogi ni života.
Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.
-“Biće nešto od tebe! Znao sam se da imaš dušu. Sin si mi.
Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka. Molim te ! I to je to.”
Oćutim . Pored očeva, za čjim mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija
moraš tragati, nekako saburu svikneš.
Pomislih – sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina
slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među
skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.
Jedna štura Nada da će “nešto od mene biti ” i savjet – natakari čempres nasred mosta.
Nije loše, za ” početnika”.
Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.
Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .
Ipak , sve nešto mnijem, dobro sam prošao.
Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako je otac proživio još desetak godina.
I naravno , akšamlučilo se do kraja života. Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.
Valjda zbog onog čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:
-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.
Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se najviše dopadale , bio nalik, pomirio sa mojom bojama uokvirenom sudbinom.
Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi frizirani Stari most.
Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran?
Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:
-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.
I za onu:
-Tamo teku rijeke vina koje ne zanosi i ne opija , kojeg ti prinose djevice čiste kao biser . Joj mamo, mamice. Mo'š misliti ljepote i rahatluka,a niđe mamurluka.
I napose onu:
-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.
Lijepe godine, lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja… poklopila je tišina sjećanja.
I još jednom:
“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”
Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu milostivom se zahvaljujem…
I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.
Ponekad mi biva žao što živim u svijetu u kome prelijepi dvogodišnji Božiji anđeo može nestati bez glasa i traga.
Mnogo je godina iza mene , ali nikako se ne mogu navići na ljudsku bezbožnost , monstruoznost i bezdušnost.
Dvogodišnja djevojčica Danka , mili Anđelak nikome zlo nije učinila. Tek je prohodala , nije još naučila glasovni govor . Djetinje se radovala i igrala , i bila ljubav i centar jednog nevinog svijeta punog Neba i nade . Jedva da je bila svjesna svijeta oko sebe.
Nestali su je. Tek tako , bez imalo ljudskosti i straha od Boga Jedinog .
Vrijeme će , vjerujem dati odgovore .
Molim(o) se Bogu Milostivom da se djevojčica vrati kući živa i neozlijeđena.
Molim(o) ljude da se smiluju i da pomognu da se Božije dijete vrati doma.
Bog je Milostiv i Pravedan . Sudi i prašta po pravdi .
Nas su uvijek učili da časni ljudi slave dane posvećene Božijoj milosti.
A ima i onih koji slave nastanak bezbožnih dana i bogohuljenja – krvavih pokolja , silovanja , raseljavanja , umu neshvatljivih zlodjela počinjenih u ime pripadnosti jednom narodu.
Da li se ljudi koji slave četiri godine masovnih ubijanja,klanja , genocida , silovanja , protjerivanja , rušenja Božijih hramova mogu nazvati ljudima?
Da li njihova zemlja poškropljena krvlju stotinama hiljada mrtvih , uvijenih, silovanih i prognanih ima pravo na slavlje ili na postanje – pitanje je sad?
Niko ne zna svoj usud .
Još manje se može dokučiti Božiji naum.
Predani i pravovjerni se uzdaju u Milost i Ljubav Boga Jedinog ,Pravednog.
Šta očekuju oni koji su Bogu sailnome okrenuli leđa?
Svako ljudsko biće je jedinka za sebe. Posebno i neponovljivo. U toj svjesnosti nikad se nisam pokušavao indentifikovati sa drugima , niti želio pripadati mnoštvu drugih.
U svojoj individualnosti , uz Božiju pomoć , izgradih vlastiti univerzum po mjeri koja je kompatibilna mojim psihofizičkim kvalitetima i samobitnosti.
Osnov svih svjetova ,pa tako i moga su svjetlost , ljubav. milost…i zahvalnost.
Bože Milostivi molim Te, uputi me da ti se svakog dana zahvaljujem na blagodatima kojima si me darovao.“
*
Meki ralasi jutra nadolaze,nježno dodirujući obale svijesti ,otvarajući sedefaste ivice sna . Znak da po ko zna koji put treba ustati ostavljajući za sobom dveri noćnih putovanja kroz ljubav .Koloplet mirisnih snova koji nestaju u bespuću šarenih iskrica svjetlosti, koje s ljubavlju probijaju proreze jave,poput hiljada blještavih maglica najavljujući ponovno rađanje života.
Da , odavno shvatih da je svaki novi dan poklon svjetlosti za početak novog života. I svaki taj dan treba živjeti kao da je on – život jedini.
Prošlost je nesigurna , maglovita , obavijena iluzijama subjektiviteta onoga što se desilo , i onoga što se (nije) moglo desiti.
Sutra je neizvjesna i pomalo zlokobna svjetlica koja zavodi i bludi u nadrealno i ima mogućnost da nas pomete i odnese u pravcu koji nije ono što sanjamo.
Budeći se,shvatam imam oči da vidim, jer plavet neba se oslikava u mislima koje se tek rasanjuju. Dobro je , još uvijek sam tu. Poznat mi je krajolik.
Hvala Ti na milosti Gospode moj.
Odgrćem pokrivač . Oh , imam dvije ruke , pokretljive koje osjećaju meke dodire tkanine . Eh , daće Bog , možda i danas pomilujem sedefastu bjelinu ustrptale ženske puti.
Ustajem , spuštam noge pored ležaja , Oh i one su tu . Čvrste su i jake da me vode putevima kojim ljubavi moje hode.
Pogledam okolo. Slike dosanjanih dana i arci papira ispisani ljubavlju su rasuti po zidovima i tlu.
Znaci koji zbore: “Eh , i sinoć se voljelo.”
Otvaram prozor i čujem kako tišina novog dana ulazi u moje uši. Zahvlajujući se Nebu , još uvijek čujem.
Sagnem se da uzmem ogrtač nešto me , na potezu bijelih i tamno smeđih bubrega žignu.Dakle i to je tu i čini se u redu.Preskočim zahvaljivanje.Bilo bi patetično i nesuvislo.
Sjednem da se odmorim. Tek sam ustao. Nigdje mi se ne Žuri. Dan je dug.Noći još duže.Imam vakta za spoljni svijet i njegov srklet.
Sjedim , nešto nježno se razliva grudima , koje rastu i postaju neizmjerne. . Prave mjesto uspomenama..
Sjećam se mladosti , ko da je juče bilo . Pisah:
“Sanjah te sinoć mila moja
Zvala si me u svoje đardine
baštovanko njina
mirisi tvoga tijela su mi šaputali
uđi u baštu mili moj
miriši i beri voće moje.
Odgovorih ti
Tvoje bašte su moji snovi
Koje sanjam u snovima mojim
Vidim kako cvatu
Ne mogu da dišem
Želim plodove tvoje bašte
mila moja
ali
Ne ide to tako
Ništa ne brini
Doći će vrijeme
Bašta tvojih.
Došlo je s ljubavlju,pa onda više nije došlo
I zako čitav život . Dan za danom . Život za životom. Bilo se i nije se bilo.
Ali ljubav je uvijek tu. Sveprisutna .U svakom danu , u svakom dodiru ,u svakom snenom biću koje je polagalo snove na mom jastuku.
I svaki dan radosti pun, je odletio putem nenadanog rastanka, baš kao svaki život.Sa tugom i nježnošću , bolom i nadom da srešćemo se opet.
Još uvijek sviješću umotanom u snove prelijepog života , stojim pred ogledalom i kvasim lice hladnom vodom , ispirajući tragove noćnih suza radosnica.
Par kapi mi kliznu na usne.Zagrabih vodu dlanom i prines je usnama. Joj Bože mili koliko je slatka i pitka ova blagodet tvoja, baš kao i svaki dodir tvoj.
Oprostite mi ljube moje, što se nismo ponovo sreli.
Bejah častan i dobar i još uvijek sanjam neubrane bašte čuvarica srca moga.
Ah , da i danas je srce sa mnom. Čisto i bolno. Nježno i puno ljubavi.
