Dani veličanstvene i neponovljive Sarajevske Olimpijade 1984. su već odavno prošli.
Bili su to mnogo sretni i bezbrižni dani.
Titov duh je još uvijek snažano bdio i zvjerinje se, pognutih glava skrivalo u podzemlju. Neki su se pržunali.
Činilo se da je sve u redu.
Avaj, avaj i avaj.
Čuti ko fol pjesniče, furaj dalje, svaki dan je blagdan, poetiku traži.
Nađoh je u kutku jednog prelijepog oka, što sjene tuge iskri.
U časopisu Svijet je upriličena mala, uobičajena , pomalo vehta komunjarska zakuska.
Gost je bila, tada, najpopularnija medijska ličnost Jugoslavije, koja je tek trebala da potvrdi svoju više decenijsku dominaciju.
Jedan od Svijetovih promotera je bio Cakan Ćemalović , naš drug. Dobili smo jednu bjanko ulaznicu. Nije trebao; i jedna je previše za nas sedam. Nije to za nas, koji smo svikli u nježnosti đardina, u mirisu đula, ljubav uz muziku sniti i voditi.
Dobro ste anlaisali ako ste skontali. Ako niste , mi smo vam svakako imali namjeru reći.
Radi se o Fahreti Jahić, tuzlanki na stalnom službenom putu u Beogradu i koja je prozvana Lepa Brena. Ona je u stvari postala Brena davno prije toga. Od rođenje. Nije ona bila Lepa, nego prelijepa.
Imala je koncert u Sarajevu da upriliči olimpijadu.
Autori ovih redova, ni zere nisu bili ljubitelji te vrste mrzike, pardon muzike, koju je hablečinama prodavao Slatki grijeh.
Ali urođeno poštovanje prema ženama , njihovim velovitim ljepotama, su ih prisilili da izvlače kraću viljušku, koji će bakso, otići na taj kokuzni domjenak. Nije bitno ko je određen, jer se nikome nije išlo. Svi su se radovali neodlasku.
Njima neukim, tv je bila strana ptica selica. Vazda ista izvlakuša: odakle nam vrijeme frajeri.
Brenu su pamtili kao ljepušlastu , malo punačkiju pjevaljku u šljokicama, koju je neki kreten sa TV pokušavao ismijati.
Odabrani nevolijnik je krenuo na mjesto zločina. Dobio je upute da se ponaša kao kreten, haman onaj iz beogradske selendre. Komunisti drugačije ponašanje ne poznaju.
Malo on kasnio, ali i Fahreta kasnila, tako da mu niko nije zamjerio. Zakuska vehta, iako je niko ne dira. Ne smije, ni zrno kikirikija faliti, dok se Ona ne pojavi. Nigdje cuge, samo šenkrat eno kiselico i po koji šenkrat plaho jabolkov sok. Ni kafu ne nude.
Siromašni, bolan, ovi komunisti. Kod Mare Gatare uvijek dobiješ kafu. Ljudi se navadili ići na džabe kafu. Mari to ne smeta. Doljevuša. Odere ih ko blentovije i ništa smisleno ne izgata. Tak'e vam sve gatalice.
Nevoljnik pognute glave ka vratima, nije navikao na suhoću i praznoću tahtali podmetača, ljut ko puška. Ko ga navrati na ovakav belaj?
Na vratima se natandari na neko djevojče. Vitko i čvrsto, ima je, što jes jes. Dotle mu pogled doticao izgledala je kao rajsko stablo . I još nježnije. Nije oči nekoliko pristojnih trenutaka odmico.Ni nos, koji se zaglavio između dvije okrugle ,uzbibane, mramorne ljepote
Ni mrdo nije , kao da su mu vali jedro poderali.
Joj , majko moja kako ta diše i biba se.
Na trenutak je mali oblak zamalo zaklonio veliko Sunce.
Diže glavu i vidi djevojčurak nenašminkan, malo ublijedio , tek mrvicu snježnog rumenila na rupicama što osmjehom zrače.
Štrecne se i naježi . Vidi u njoj Lucu od prije trinaest godine. U srcu mu tuga. Njegova Luca u zadnje vrijeme poboljevala svako malo. Ne sluti na dobro. Ali osmjeh je ne popušta. Samo ista tuga u oku, šarenom i nježnom, ko u ovog djevojčeta , iskri.
On joj skoro zbunjeno kaže, izvini maleno moje i sklanja se da krasotica prođe.
On ga žačuđeno gleda , veća je od njega barem dlan. Sreća da je niske kundure nosila. U očima joj zaiskri neka blagost , samo na tren, pa se prosu led. Šta on to meni moja malena? Kojim pravom?
Nešto u pogledu te bjondinske ljepote, mrven šatirane, ga duboko kosnu i zaboli.
Taj pogled je njemu poznat. Vidio ga u pogledima mnogih Grlica malih. Neznanih i znanih. I u Frkinom i u Lucinom, Zlatinom, Lele Jele Jelene i Dijane male Meleke. Iako se nejasno sjeća vidio je taj pogled u drugih anđela Cvetajeve; Joplinove, Sonje S. Magi, Meri, Rade i Nade S., Milice M…Da nasluučivao ga je i u Ljiljane M.
Ugh. Brr. Grr.
Pa još jednom.
Joj , jebote i jebote i jebote.
-Sad i psuješ pjesniče ko fol.
-Moram, o Bože jedini , to bole stravične čini.
Nemojte nas, još i vi neuki stišavati i učiti pristojnosti.Toliko boli u očima tih malenih djevojčica ima, da se nebo od suza rasteže i zemlju zavjesama mokrim pristiska.
To je pogled žene djevojčice, uplašene srne , koje je svijet slomio i prije nego što su spoznale njegovu ljepotu. U tom pogledu može se vidjeti zaključana svjetlost i ljepota univerzuma.
Ono nešto preostalih sanja čini pogled milosnijim.
Nevoljnik se okrene Cakanu , pogledom ga pita ko je ova klinka?
Ovaj nešto šareti, ali se ništa ne razumiju. Gomila se sjati oko zbunjenog djevojčurka i nasta opšta gungula.
Ža’ mu tog djetata, što se svi bakću oko njega. On nema vremena za prazne hastale, grupna guranja i šupljanja. Cugne dobar gutljaj curvoasiera iz pljoske koju je uvijek sa sobom nosio, zapali jednu Gitanes slegnu ramenima, okrenu se i ode.
Morao je raport konziliju podnijeti, ali nije znao kako. Ono k'o fol.
Sa vrata:
-Nisam vam ja ni vidio tu vašu Lepu Brenu. Prazna im sofra , ko poslije brst naleta Debe i Ome iz mlađih dana ili Hirošime 1945.
Lenji samo aa.
Herco ništa , na slamčicu pije pivo i diše.
Mojsije zabrinut, novu harmoniku juče sprco na Bistruku , sa željezničkog mosta. Ne obraća pažnju ili nije čuo.
Ome već odavno nema. Žaluje. Kosa se nenadano istopila ko lanski snijeg., a žena mu ultimatum heknula. Konzilij ili ja.
Baška Baša prorijedio, tek mazno neku novu raspuščenicu, a i “producent postao”. Razne pahuljice padale na tu čupri.
Samo Deba konstatuje:
-Nikakva šteta. Pjevaljka ko pjevaljka. Jednom pjevaljka uvijek pjevaljka. Kad vidiš jednu, ne trebaš gledati drugu, Sve su iste.
Da mu kažeš nije tako, ne bi shvatio ili prije će biti, ne bi htio da shvati.
Svaki je insan za sebe i svaki seharu svoga živote na svoj način prti i tegari.
-Imo si pravo ća si se vrno. Mi se ne barkćemo oko luftiguz stolova.
Javi se Mojsije ko muhur.
Te godine, na latinski badnjak i dan poslije je umrla naša Luca. Predivna , mistična žena.
Uh tih nogu, majko mila. Naš dobri duh i naša ljubav. Nevoljniku, onom dobrom, , malo , puno, beskonačno više od ljubavi bila.
Mnogo godina poslije nevoljnik će čuti neku skoro pa ženu, kako pjeva pjesme : Ja sam žena, Okrećeš mi leđa i Ja nemam dom .
Baš tim redom.
Shvati da je ono preplašeno djevojče, ona preplašena srna , bačena u svijet vukova bila Fahreta Jahić. Radi slave prozvana Lepa Brena. A nije bila Lepa nego prelijepa.
Njemu drago , što je prepoznao grlicu olimpijskih dana.
A pjesme, baš kao da ih njemu pjeva i ruži ga.
Čuj molimo te, Lepa Brena djevojčica ; a ona stasita, prekrasna , žena.
On slučajno srete krhku, nježnu i prelijepu djevojčicu. I bolje što je nije upoznao ili ko mahalska odrtina nešto lano i povrijedio mirisnu i krhku ljubičicu.
Nije joj ni imao neki savjet ,neku nježnu riječ pokloniti. Sudba ima svoje zakone koji se ne mogu promjeniti.
Ostaće zapisano da Dobri nije olimpijadu ni zapamtio.
Na katolički badnjak 1984. godine, mu na rukama sa osmjehom u očima umrla malena Luca.
Desetak mjeseci prije Dobri je sreo Prelijepu Fahretu, zvanu Lepa Brena.
A i boli se nakupilo, nema više gdje stati, Malena Velika moja.
Zbog dobrote Dijane ,Luce, Frke , Mirjane, Lele Jele Jelene,Ljetnog Proljeća i svih njegovih Grlica je usud nestao iz života Malog Princa .U njegovom toplom srcu će uvijek biti mjesta za svako krhko proljeća i preslatko dijete u oblacima, nalik mirisnom tananom pupoljku ili procvjetaloj plavetnoj ruži. I svakoj ruci koja se prema njemu pruža.
La vita e bella.
