Ogledi sakupljeni u Kalvariji svevremenske babilonske biblioteke

( Zapis : Ljubav , poetika , život … i duša / neobavezno štivo )

Ljudi zaista tako malo znaju o duši da se to graniči sa nerazumom. Posebice o ženskoj i djetinjoj , dušama dobrote . nije nikakvo opravdanje :

ž Znanje o dušama je u Boga Jeidnog.

Da bi se krenulo putanjama kojima svijetle tragovi krhke ženske i djetinje duše , pored Božijeg proviđenja i neposrednosti , potrebno je dva jednako ili ravnopravno zainteresovana aktera. Ukoliko to izostane , svaka duša je kauzalno osuđena na nepoželjno ishodište . U traganju za nekom putanjom , u kojoj će naći svjetlosnu nalik svojoj potrebno je mnogo sreće , podrške Usuda i bar dekiku samosvjesti. IAko nešto od toga izostane , poslije prvobitnog uzleta sve se preokrene u onu čuvenu : I pad je let.

A jopet , ako sve krene i vako i nako , treba se zadovoljiti iskreninm pokušajem u kojem obitava barem podnošljivo dohodište..

U beskonačnosti nebeskih putanja iskonsko je pravilo :

Dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.

Izuzetak koji potvrđuje to pravilo je jedna jedina sekunda u kojoj se dvoje pogledaju i odmah prepoznaju da su nađeni za čitav život.

Nažalost ili na sreću azimut je veoma klizak i polikratno odredljiv ugao gledanja . U svim putanjama i kutovim, konstanta  π  je uvijek beskonačan broj koji se primjenjuje subjektivnom procjenom . Shodno tome i oni koji se poslije nisu našli , u dijelu zajedničkog putovanja vjeruju ili bar pomišljaju da je to nalaženje za čitav život. I uvijek ama baš uvijek barem jedno bude povrijeđeno , oliti natakareno. suđaje tvrde – oba učesnika u tom vrlo takarli odnosu.

U tom kolopletu putanja , susretanja i raskantavanja – nekom se ” osmjehne ” tragika , a nekom prelijepi život . Međutim , kako je sve u parovima i zaslugama , poslije tragizma uvijek slijedi buđenje “razuma” i adekvatne sukladnosti ljepote življenja . No ,ponekad su živci i strpljenja tanji od paukove mreže , i konačna tragika skrši tanku nit koja dijeli ovostrano i onostrano.

Sve u životu , pa i pisanje se može svesti u ravan Idiot i svih ostalih idiota Dostojevskog i drugih časnika kalvarije babilonske kule . Kolaborirajući jedna sa drugom , idiotske bezrazložnosti zamagljuju neopravdanu tragiku sunovrata svake stvarnosti Takva , tegobna i nerazumna stvarnost baca sjenu na čaroliju prelijepog života krojenog po najmilosrdnijoj zamisli Jedinog Stvoritelja.

Može se početi od vehtih , ali ( ono kao ne znamo zašto ) hvalospjevima proturenih prihvaćenih Borhesovh Ogleda i Izmišljaja , na koje je nasjeo i veliki Kiš sa Grobnicom za D. … do Nojevog kovčega i cijeli stvaralački opus zasnovan na hermetizmu zaključane sobe . Međutim , evidentna praznoća uma , koje se reflektovala na stranice , nam sugerira da tu bespolnu , samonaglašenu individualnost namah skrajnemo u zaborav.

Međutim nikako se ne smije zanemariti Po , kao preteču svih potonjih ogleda , procesa , zapisa , od savršenog stila i stroge forme pisanja , do idejnog vodstva u razmim žanrovima poezije , nadrealizma i simbolizma … Nizom fantastičnih i autentičnih putovanja u svijet nadrealnog i onostranog , on je jedan od rijetkih koji se svejsno izgubio u traganju za dušama voljenih , koje bez nekog naizgled pravog povoda , jednostavno usniju i odu .

Da li će se prije ili možda poslije toga sunovrata stvarnosti izroditi u Kafkin neponovljivi i neprocesuirani Proces . Osterovo Putovanje u skriptorijum ili Orvela i njegovih inačica , odnosno bilo kojeg Orvela .

Mešin opus izrastao iz tragike Sjećanja , preko vrlo opipljive Tišine , Šabe i Derviša nas uvode u “traganje duše “ čime se opus Sjećanja završava nedovršenim Krugom , koji kao da malo skreće sa osnovne linije klasičnog romana . Ali ga apsurd egzistencijalizma i konceptualizam moderne i Makova Modre rijeke i Kameni spavač proglašavaju stećkom velike riječi i mudrosti.

Nadovezujući se na Poova i Makova traganja i lutanja u normalnom poetskom slijedu se javlja fantazmogoričnih Sto godina samoće Markesa , Koeljov Alkemičar i St, Egziperijev Mali Princ vračajući nas u umilna vremena nevinosti anđela , koji još uvijek žive među nama , ali se moraju kriti da ih zlo ne prepozna i uprlja .

No , kratkotrajni bljesak čednosti i idile zauvijek biva prekinut bezvremenom aktuelnošću Bokačovog Dekamerona , čiji će naturalizam jednakim žarom slijediti i slikati Zola i Viktor Igo

Prustovo beskrvno i beznadežno bespolno , ali donekle svrhishodno Traganju za izgubljenim vremenom , potpomognuto realitetom Kunderine Nepodnošljive lakoće postojanja , nas svraćaju u bezvremenost Stendalovog Crveno i crno .

Vješto zakukuljena i ispeglana nevinosti Ž. Sorela je samo uvod u pitkost Mopasanovih Bel Amilica i fatalizam i tragiku Floberove Madam Bovary , Tolstojeve Ane Karenjine , Puškinove Tatjane Larine , nadnaravne poetike Marine Cvjetajeve i apsurdnosti njene životne tragike , Jesenjinove Ane Snjegine , Dobar dan tugo Saganove …

Isto tako se ne smije zaboraviti nevinost , lepršavost i ples Isidore Dankan, Žizele , Esmeralde , Karmen , Zona Zamfirove , Koštane , Hanke , Fatima , Ljiljane … Ovi nedovoljno osvijetljeni i neupoznati blaženi svijetovi i cvjetovi nevinog srca , ž'tanskih i balkanskih damara kojim miriše svaka žena , su ljepota i bol , čednost i tragika vaseljane.

Šta reći o vanvremenskoj čednosti , naivnosti i dobroti zarobljenih u umu i tijelima presvjetle Taide , nadnaravno čedne Remedios La Belle , Blažene Luce …

U nemogućnosti nabrajanja tisuće drugih opravdano ili neopravdano prešućenih dijela i likova , sakupljenih u Kalvariji svevremenske babilonske biblioteke , zahvalni smo autorima što sa nama dijele tajne svojih reminiscencija i traganja .

Ni Lenjin nije nio tako loš . Postavio je jedno vrlo životno pitanje:

“-Kako i šta treba naučiti?”

Mi dodajemo : I pisati !

Nakon uzleta i putovanja , vreve , lutanja i žurbe , na sreću , često svojim samoćama i sumiranjima ostajemo sami sa sobom , u sobi bez vrata , sa otškrinutim prozorima , pred praznim arkom papira , slikajući već viđeno , ili ono željeno viđeno , čak i neviđeno , ne obazirući se na one druge “objektivne” aktere i slike zacrtane datom stvarnosšću , koja nimalo nije ružičastaNi sada , ni u bilo kom vremenu..

Što više riječi ispišemo i u njima prepoznamo život , to ćemo bolje razumjeti i aktere , ali i sebe kao stvaraoce koji kreiraju život i nastoje da prežive ovih par časaka prinudnog ovozealjskog života. Nije bitno da li ti zapisi podražavaju život, vjerno ga preslikavaju ili imaju konotacije nadrealnih , magličastih impresionističkih vizija nečega što je moglo biti , ali eto voljom aktera , možda i naratora nije bilo.

E sad , koliko tu udjela ima usud , a koliko naš izbor nije bitno , jer ipak, na kraju krajeva suđeno je da pravimo izbore. I najčešće griješima . Naš Stvoritelj ima daleko ljepše i savršenije planove za nas , nego ih mi možemo svojim izborom sebi podariti.

Mi nikad ne razumijemo pogrešno. Samo u prevelikoj dobroti ili zloći svojoj ponekad pogrešno čujemo i prepoznamo ono što nam časno srce i djetinja duša, onakv kakvi su Bogom dati , želi prepoznati. A drugi nam tada sugeriraju ( podmeću ) da smo nešto pogrešno shvatili . Baš su neuki!

A ima dosta toga što se ne može i ne smije pogrešno shvatiti. Prvenstveno harmonija , ljubav , milost i dobrota , jer čitav Univerzum je zasnovan na tom osnovnom kauzalitetu svih bitaka.

Bože Milostivi boli kako ta djeca brzo odrastaju

 

Znate li kako vam se može zgudumiti, a srce vam puno ljubavi i radosti. Natekne vam srce od neke prevelikog ponosa , pa boli.

Pitate se odakle vama tako milo i lijepo dijete, prepuno dobrote,  koje je isto vi, i malo više vi,  nego što ste to ikada bili.

Htjeli bi da ga nosite na rukama, kao nekad.  A ne možete. I onda vas   nešto  jako žigne, negdje između srca i žile kucavice, skoro pa na pola presječe .

Bože Milostivi , boli, kako ta djeca brzo odrastaju.

Koliko prekjuče , jednog 28. aprila , moje djetence je bilo  malo veće od starinskog mlina za kafu,   ružičasto i krhko da me je  bilo skoro strah uzeti ga u ruku , bojeći da ga ne povrijedim .

Ali ga ipak uzmete i srce vas zaboli, koliko se topi od miline koja zamanta  mozak. Privijate ga na srce, na mjesto gdje mislite da je duša.

Pune vam oči suza kad dižete pogled ka Nebu i zahvaljujete. I plačete. Ničim potaknuti i obaveznao , svaki put .

U mahali se to kaže plačem  k'o godina, ma šta mu to značilo. Ne znate zašto , ali plačete i boli vas.

Ne stignete da se poigrate sa njima kako treba, misleći ima vremena.

A nema!

Zaboravili ste da su vas učili, što možete učiniti danas, ne ostavljajte za sutra.

Juče je grozni , genocidni  rat tutnjao ovim dunjalukom.

Danas  imam velikog  , odraslog sina. Ljudinu .

A  taj zli , nesretni rat ukrade vašem djetetu   četiri godine  djetinjstva , četiri godine očevog milovanja, jer otac mora ići tamo , gdje ga drugi dio srce zove. Braniti svoju  rodnu grudu –  Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti . A čereči  se srce,  čereči i krvari , k'o jako zaklani kurban.

Djete ima jedanaest godina, a otac se puške mora fatati i igrati “kauboja i indijanaca „ , igre u kojoj  u kojoj samo smrt ima dobotni broj . 

Dijete ne shvata zašto oca nema i po sedamdeset dana.Odi na teren , jer i tamo se Čednost i Milost brani.

Dijete ne razumije zašto otac svakog dana postaje sve tiši i tužniji. Nijansu pogrbljeniji .

Ne zna dijete , iako djetinjim bilom sluti , da svakog dana nestaju ljude . Mnogo ljudi    koje on zna   , i one mnogobrojnije  koje ne zna , samo zato što su na ognjištu svome ostali.

Ne zna dijete kako je svakog jutra  umirati i moliti se Bogu Milostivom . Pa onda svako podne i večeri. Dok to nije bilo svake sekunde, moliti se da se djeci njegovoj ništa ne desi, dok on po rovovima skita i  luta ,a pojma nema  u kojoj mahali danas djeca ginu.

Ne znate kako je, kad osjetite da je granata u vašu mahalu pukla, a telefona nema i niko vam ne može reći gdje je roknula i koliko je djece poginulu. I kako se zovu.

Hroničarima su djeca brojke, a ne znaju zbrajati. Kažu poginulo toliko i toliko djece. Zaboravljaju da je za njima umrlo barem još dvoje insana. Roditeljima su djeca sve. A o djeci koju ubijena djeca neće roditi , niko nikad ne govori.

Dijete vidi da mu otac blijedi , bijeli ,  muči, i škrguće zubima, toliko da se oni lome, a ono  ne zna zašto. Ali brzo  uči i uskoro će sve znati. Jedino neće imati odgovor na pitanje : 

-Kome je on , nevino dijete išta skrivio ? Ko će polagati račune za izgubljeno djetinjstvo.

Prođe rat, a dijete iz rata izašlo kao petnaestogodišnji mladić.

Ne možeš se miline i ljepote nagledati.  Ali bol što se više ne možeš  igrati sa vlastitim djetetom muti sliku . Ne moš  ga krilo ga staviti, na srce prisloniti, u kosu poljubiti i reći mu:

– Volim te djetešce , moje  milo. Loši ljudi su otišli ka vrelim putanjama u susret .

Eto , to je rat učinio. Ali Hvala Bogu Jedinom, živi se.

A opet , safata vas neki sram što drugi ne žive. I još veći bol što su tolike nestali.

Mahinalno kreneš ka djetetu, pa sa zatomljenim  krikom na usnama , bolom u grudima staneš. Jer dijete je čovjek, a ti hoćeš da mu ljubavi i milovanja ko djetetu daš. Samo gas pomiluješ po stomaku il grudima , i milošte pljesneš po gujici.

Kažu prošo voz.

Kako boni prošo voz.? Ko ga je vidio?  Niko !  Dijete je uvijek dijete , i hoću da ga uvijek volim i milujem kao da je ono malo , prelijepo i krhko mlince dijete.

A taj prošo voz se uremizio   u grudima , zajedno  sa vrelom  kompozicijom  dugom četiri godine  nemilovanja. Četiri duge godine nemaženja i nešaputanja očinje ljubavi, :što bole čitav život. Mogu se dva kruga oko istoka i zapada napraviti. Pride još jedan i po oko polova. Parkirala se  sa bolom i čemerom, tegobna   kompozicija krcata krivnjom i grižom . Ne mrda   i ne izbiva. Ne možeš od nje disati, a pokrala  sve riječi, zagrljaje i milovanja.

Kako djetetu reći:

-Izvini sine, imao sam preča posla.

Ne možete to reći , jer sin može upitati:

-Zar nije najpreči posao otac biti.

Ruke stišćeš da ne bubaš u betonske zidove. Onako po mahalski, krvnički iz sve snage.  I rukama i nogama i glavom. Dok vas ne prokrvariš i poplaviš.

Džaba ti oče. Prošo voz .

Sve da glavu na panj turiš , ništa se ne može vratiti, ni nadoknaditi.

Sada , to moje dijete , koje su mi  nekako ukrali, ima tri   prelijepa sina sa milom Grlicom jednom.

Meni u srcu malo lakše. Otpade nekoliko vagona kompozicije. No, glavninu ću tegariti i na onu stranu.

I sve nešto mislim i nadam se , da mi sin  zna kako djeca brzo rastu. I da je najpreči posao biti otac.A ne mogu savjet dati, jer me stid što sam to morao zanemariti 

Samo se molim i tješim da zna da ga nikad, niti jedne sekunde nisam prestao voljeti.

Ne znam zašto , ali i danas ponekad  zaplačem , željan tih nemilovanja i nemaženja , punih ljubavi i sreće . U mahali se  kaže : plače blentovija k'o godina ,  ma šta mu to značilo.

Sretan ti rođendan , milo , maleno djetence , sine  ljubljeni moj.

Ponekad zastani i zaustavi vrijeme  i uvijek voli i miluj  te tri svoje ljubavi . I onu Grlicu što ih   , uz Božiju volju , donese na ovaj prelijepi dunjaluk.

Ponekad im , neobavezno , tiho da ih ne probudiš sviraj uspavanku , onu o bolu , kojom , Hvala Bogu , ne stigoh te uspavljivati.





Moj otac , Stari most i ja

Mojim rodteljima

 

  

Stari most

 

Most i izmaglica

 

Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)

 

Snježni most

 

 

Mostovi povjerenja

**

Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Blago rečeno , uz dužno poštovanje , pojma on nije imao o slikanju,

jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.

Al’, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kol'ko to dobri očevi znaju.

Dovoljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

 

Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj , konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

 

Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.

On ćejfio , a ja oči , u polumraku   gubio i bečio, tražeći dušu mosta.

On bi zasjeo  sa drugim agama i ” ‘adžijama ”  i polako akšamlučio.

 

Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada

i  bukadar meze i mezica.

Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori prošlost , sadašnjost i budućnost.

Uh , neba mi, obavezno i prelijepe , tople ,  raskošne i rosne žene,

s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.

A Stari most mudro nijemi , svjedoči i pamti.

 

Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,

def zadamaro ,jecaji  harmonike bi se prosuli Modrom rijekom,

sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,

a mjesec šaputao:

-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”

 

A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti ,

svaku uzdišući milovao i zazivao :

Eh , moja  prelijepa  Emina

natočider nam…

Koštano mori mome ubavo,

boli , mnogo me boli život moj…,

zapjevaj mi onu moju…

Po mahalski – boli dertli glava  od ljepote tih Anđela.

 

Ovo materi nikada nisam spominjao.

Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.

Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna. Na nebu nema tajni.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće. Aha ! Daj Bože!?

 

Jednom , kad počeh cvjetati , radi jedne Koštane ili Emine,

 potonjim decenijama  svejedno je ,

zanesen neizmjernom ljepotom i haremskim glasom ,

pokušah , aman ,prekršiti  očev zeman i pridružiti se akšamluku.

-Jok! – veli.

Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom  ,tek kada  naslikaš dušu mosta ,

koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove nam priča.

 

U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.

Do nekog vremena ,  nisam ni imao vremena.

Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama,

dakako ženskim ,

takozvanim smislom života , najčešće nalijetavši na besmisao,

udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.

Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.

Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;

kao da nam ih neko ukrade.

 

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš – luk povučeš krivuljarom,

dvije kose linije trokutom razvučeš, osjenčiš tabije, dodaš modrila ispod ,

objesiš pun mjesec na tamnu plavet  iznad , ni veliki ni mali ,

samo nek je okrugao ko lubenica.

I eto , ko biva natandario si most.

Eh ,sine moj, a gdje je tu  duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac  svakodnevno upija i poklanja.

A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.

 

Dođe rat , nestadoše Stari Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo. Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti  bio , umiješ ti to.

U mome vaktu , ostavštini mojih  otaca, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura. Nije se imalo ni boja, ni platna.

Mnogi ni života.

 

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

-“Biće nešto od tebe! Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka. Molim te ! I to je to.”

Oćutim . Pored očeva, za čjim  mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija

moraš tragati, nekako saburu svikneš.

 

Pomislih – sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina 

slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među

skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.

Jedna štura Nada da će “nešto od mene biti ”  i  savjet – natakari  čempres nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

 

Ipak , sve nešto mnijem,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučilo se do kraja života.  Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se najviše dopadale , bio nalik, pomirio sa mojom bojama uokvirenom sudbinom.

 

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran?

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanosi i ne  opija , kojeg ti prinose djevice čiste kao biser . Joj mamo, mamice. Mo'š misliti ljepote i rahatluka,a niđe mamurluka.

I napose onu:

-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

 

Lijepe godine, lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja… poklopila je tišina sjećanja.

I još jednom:

“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”

 

Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu milostivom se zahvaljujem…

I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.

 

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

 

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

 

Nešto me priječi.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo?

Il’ možda ,

Djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.

 


















												

Još jednog Anđela su nestali

Slika može predstavljati 1 osoba i beba

Neizmjerno sam tužan i bijesan .

Ponekad mi biva žao što živim u svijetu u kome prelijepi dvogodišnji Božiji anđeo može nestati bez glasa i traga.

Mnogo je godina iza mene , ali nikako se ne mogu navići na ljudsku bezbožnost , monstruoznost i bezdušnost.

Dvogodišnja djevojčica Danka , mili Anđelak nikome zlo nije učinila. Tek je prohodala , nije još naučila glasovni govor . Djetinje se radovala i igrala , i bila ljubav i centar jednog nevinog svijeta punog Neba i nade . Jedva da je bila svjesna svijeta oko sebe.

Nestali su je. Tek tako , bez imalo ljudskosti i straha od Boga Jedinog .

Vrijeme će , vjerujem dati odgovore .

Molim(o) se Bogu Milostivom da se djevojčica vrati kući živa i neozlijeđena.

Molim(o) ljude da se smiluju i da pomognu da se Božije dijete vrati doma.

Bog je Milostiv i Pravedan . Sudi i prašta po pravdi .

Genocidna tvorevina tzv. republika srpska

Nas su uvijek učili da časni ljudi slave dane posvećene Božijoj milosti.

A ima i onih koji slave nastanak bezbožnih dana i bogohuljenja – krvavih pokolja , silovanja , raseljavanja , umu neshvatljivih zlodjela počinjenih u ime pripadnosti jednom narodu.

Da li se ljudi koji slave četiri godine masovnih ubijanja,klanja , genocida , silovanja , protjerivanja , rušenja Božijih hramova mogu nazvati ljudima?

Da li njihova zemlja poškropljena krvlju stotinama hiljada mrtvih , uvijenih, silovanih i prognanih ima pravo na slavlje ili na postanje – pitanje je sad?

Niko ne zna svoj usud .

Još manje se može dokučiti Božiji naum.

Predani i pravovjerni se uzdaju u Milost i Ljubav Boga Jedinog ,Pravednog.

Šta očekuju oni koji su Bogu sailnome okrenuli leđa?

Saznaće , kad – tad!

Amin Gospode naš Milostivi!

Blekijeve priče – Kako se postaje Dobri Čo'jk

Moj zavjet , dan za danom

Svako ljudsko biće je jedinka za sebe. Posebno i neponovljivo. U toj svjesnosti nikad se nisam pokušavao indentifikovati sa drugima , niti želio pripadati mnoštvu drugih.

U svojoj individualnosti , uz Božiju pomoć , izgradih vlastiti univerzum po mjeri koja je kompatibilna mojim psihofizičkim kvalitetima i samobitnosti.

Osnov svih svjetova ,pa tako i moga su svjetlost i ljubav….i zahvalnost.

Bože Milostivi molim Te, uputi me da ti se svakog dana zahvaljujem na blagodatima kojima si me darovao.“

*

Meki ralasi jutra nadolaze,nježno dodirujući obale svijesti ,otvarajući sedefaste ivice sna . Znak da po ko zna koji put treba ustati ostavljajući za sobom dveri noćnih putovanja kroz ljubav .Koloplet mirisnih snova koji nestaju u bespuću šarenih iskrica svjetlosti, koje s ljubavlju probijaju proreze jave,poput hiljada blještavih maglica najavljujući ponovno rađanje života.

Da , odavno shvatih da je svaki novi dan poklon svjetlosti za početak novog života. I svaki taj dan treba živjeti kao da je on – život jedini.

Prošlost je nesigurna , maglovita , obavijena iluzijama subjektiviteta onoga što se desilo , i onoga što se (nije) moglo desiti.

Sutra je neizvjesna i pomalo zlokobna svjetlica koja zavodi i bludi u nadrealno i ima mogućnost da nas pomete i odnese u pravcu koji nije ono što sanjamo.

Budeći se,shvatam imam oči da vidim, jer plavet neba se oslikava u mislima koje se tek rasanjuju. Dobro je , još uvijek sam tu. Poznat mi je krajolik.

Hvala Ti na milosti Gospode moj.

Odgrćem pokrivač . Oh , imam dvije ruke , pokretljive koje osjećaju meke dodire tkanine . Eh , daće Bog , možda i danas pomilujem sedefastu bjelinu ustrptale ženske puti.

Ustajem , spuštam noge pored ležaja , Oh i one su tu . Čvrste su i jake da me vode putevima kojim ljubavi moje hode.

Pogledam okolo. Slike dosanjanih dana i arci papira ispisani ljubavlju su rasuti po zidovima i tlu.

Znaci koji zbore: “Eh , i sinoć se voljelo.”

Otvaram prozor i čujem kako tišina novog dana ulazi u moje uši. Zahvlajujući se Nebu , još uvijek čujem.

Sagnem se da uzmem ogrtač nešto me , na potezu bijelih i tamno smeđih bubrega žignu.Dakle i to je tu i čini se u redu.Preskočim zahvaljivanje.Bilo bi patetično i nesuvislo.

Sjednem da se odmorim. Tek sam ustao. Nigdje mi se ne Žuri. Dan je dug.Noći još duže.Imam vakta za spoljni svijet i njegov srklet.

Sjedim , nešto nježno se razliva grudima , koje rastu i postaju neizmjerne. . Prave mjesto uspomenama..

Sjećam se mladosti , ko da je juče bilo . Pisah:

“Sanjah te sinoć mila moja

Zvala si me u svoje đardine

baštovanko  njina

mirisi tvoga tijela su mi šaputali

uđi u baštu mili moj

miriši i beri  voće moje.





Odgovorih ti





Tvoje bašte su moji snovi

Koje sanjam u snovima mojim

Vidim kako cvatu

Ne mogu da dišem

Želim plodove tvoje bašte

mila moja

ali

Ne ide to tako





Ništa ne brini

Doći će vrijeme

Bašta tvojih.

Došlo je s ljubavlju,

pa onda više nije došlo

I zako čitav život . Dan za danom . Život za životom. Bilo se i nije se bilo.

Ali ljubav je uvijek tu. Sveprisutna .U svakom danu , u svakom dodiru ,u svakom snenom biću koje je polagalo snove na mom jastuku.

I svaki dan radosti pun, je odletio  putem nenadanog rastanka, baš kao svaki život.

Sa tugom i nježnošću , bolom i nadom da srešćemo se opet.

Još uvijek sviješću umotanom u snove prelijepog života , stojim pred ogledalom i kvasim lice hladnom vodom , ispirajući tragove noćnih suza radosnica.

Par kapi mi kliznu na usne.Zagrabih vodu dlanom i prines je usnama. Joj Bože mili koliko je slatka i pitka ova blagodet tvoja, baš kao i svaki dodir tvoj.

Oprostite mi ljube moje, ako se nismo ponovo sreli.

Bejah častan i dobar i još uvijek sanjam neubrane bašte čuvarica srca moga.

Ah , da i danas je srce sa mnom. Čisto i bolno. Nježno i puno ljubavi.

A duša?

O njoj je znanje kod Milostivog.

I svakog dana se molim za nju.

Hvala Gospodaru svijetova

Bog je milostiv

Danas pomendan sv. Ivana, apostola i evanđeliste.

On nam je rijetko bio u fokusu interesovanja, osim kad smo se sporili sa njim i njegovim istomišljenicima. Ni on ni sljedbenici nam nisu nikad odgovorili na naša pitanja i primjedbe. A i skeptični smo prema sljedbenicima muškog roda.

Nećemo o njemu.Elektronički mediji puni informavcija o tom liku; a mi smo svoje uglavnom rekli.Možemo dodati da je zaštitnik  teologa, pisaca, bibliotekara, izdavača knjiga i novina, skladatelja, slikara, prijateljstva.Većinom stavki su obuhvaćena bića koja volimo.

Nama je Apokaliptičar važan što se 27.12., zahvaljujući njemu, obilježava kao spomendan svim Ivanama(Jovanama i inačicama); pređašnjim , ovovaktnim i potonjim..

A u naš život su svojom ljepotom, nevinošću i dobrotom grunule tri Žane i zauvijek ostale u srcima .

–  Jeanne d'Arc, fransuska heroina, koja je svojom nevinošću, vizijama i hrabrošću odbranila Francusku. Mnogi su mišljenja da je za uzvrat kralj Karlo VII , kojeg je ona štitila , prodao Englezima i oni su je spalili na lomači.

– Jeanne Hébuterne , prlijepa mlada slikarica koja se svog umijeća odrekla zbog jedne hude blentovije koja je slikala iznimne slike i uništavala se do besvjesti. Kada je umro ostavio je brojnu umjetničku ostavštinu , ali je svojim nerazumom , na svoj tas teških djela stavio tragičnu smrt žene koja ga je bezgranično voljela i svom ljepotom svoje djetinje duše vjerovala u njega.

-Jovana , kraj Modrata rijeka snove plete i uspomene stere dok belo platno vjenčanice beli. No i avaj! O oblačenju bjeline ona ne pita. a mi joj ni ime svoje , ni snove , ni ljubav ne smijemo pominjati.

Jovano, Jovanke
Kraj Modrata reka sediš, mori
Belo platno beliš
Belo platno beliš, dušo
Sî na gore gledaš.

Jovano, Jovanke
Jas te tebe čekam, mori
Doma da mi dojdeš
A ti ne doađaš, dušo
Srce moe Jovano.

Jovano, Jovanke
Tvojata majka, mori
Tebe ne te pušta,
Kaj mene da dojdiš, dušo
Srce moe Jovano.


Osnovno i po nama jedino značenja imena Ivana je

-Bog je milostiv.

Među sveticama katoličke crkve ime Ivana je najviše puta spominjano i opetovano .

Sretan vam imendan prekrasni anđeli.

Danas pomendan sv. Ivana, apostola i evanđeliste.





On nam je rijetko bio u fokusu interesovanja, osim kad smo se sporili sa njim i njegovim istomišljenicima. Ni on ni sljedbenici nam nisu nikad odgovorili na naša pitanja i primjedbe. A i skeptični smo prema sljedbenicima muškog roda.

Nećemo o njemu.Elektronički mediji puni informavcija o tom liku; a mi smo svoje uglavnom rekli.Možemo dodati da je zaštitnik  teologa, pisaca, bibliotekara, izdavača knjiga i novina, skladatelja, slikara, prijateljstva.Većinom stavki su obuhvaćena bića koja volimo.

Nama je Apokaliptičar važan što se 27.12., zahvaljujući njemu, obilježava kao spomendan svim Ivanama(Jovanama i inačicama); pređašnjim , ovovaktnim i potonjim..

A u naš život su svojom ljepotom, nevinošću i dobrotom grunule tri Žane i zauvijek ostale u srcima .

–  Jeanne d'Arc, fransuska heroina, koja je svojom nevinošću, vizijama i hrabrošću odbranila Francusku. Mnogi su mišljenja da je za uzvrat kralj Karlo VII , kojeg je ona štitila , prodao Englezima i oni su je spalili na lomači.

– Jeanne Hébuterne , prlijepa mlada slikarica koja se svog umijeća odrekla zbog jedne hude blentovije koja je slikala iznimne slike i uništavala se do besvjesti. Kada je umro ostavio je brojnu umjetničku ostavštinu , ali je svojim nerazumom , na svoj tas teških djela stavio tragičnu smrt žene koja ga je bezgranično voljela i svom ljepotom svoje djetinje duše vjerovala u njega.

-Jovana , kraj Modrata rijeka snove plete i uspomene stere dok belo platno vjenčanice beli. No i avaj! O oblačenju bjeline ona ne pita. a mi joj ni ime svoje , ni snove , ni ljubav ne smijemo pominjati.

Jovano, Jovanke
Kraj Modrata reka sediš, mori
Belo platno beliš
Belo platno beliš, dušo
Sî na gore gledaš.

Jovano, Jovanke
Jas te tebe čekam, mori
Doma da mi dojdeš
A ti ne doađaš, dušo
Srce moe Jovano.

Jovano, Jovanke
Tvojata majka, mori
Tebe ne te pušta,
Kaj mene da dojdiš, dušo
Srce moe Jovano.


Osnovno i po nama jedino značenja imena Ivana je

-Bog je milostiv.

Među sveticama katoličke crkve ime Ivana je najviše puta spominjano i opetovano .

Sretan vam imendan prekrasni anđeli.

Vesna Višnjevac – In Memoriam 28.02.1978. – 4.12.2011.

 

4.decembra 2011.u 21 sat sve je stalo

Zvijezde su pojačale sjaj

Zviježđe se razmaklo

Bilo je veoma svijetlo

jer

kristalnim suzama Mjesec je slavio

Vesna Višnjevac je usnila.

Još jedan Anđeo se uspeo na nebo.

**

Vesna Višnjevac -28.02.1978. – 4.12.2011.

*

 

*

  

Ona spava/ Nevinost

Proljeće u oblacima

Ruže i još ruža

Dodir usana i pobjeglo proljeće

Rijeka rastanka

**

Ćao Malena

Princezo ,

vrijeme prolazi , a …

 

Ne čitamo tvoje nove pjesme dvanaest godina.

Mnogo je to neispisanih riječi

kojima si mogla ljubav sniti,

našim srcima radosti liti

i bar jedno dijete roditi.

 

Ne čujemo tvoj glas 4383 dana.

Mnogo je to dana bez osmjeha i  radovanja,

bez nježnih ruku dobrote i milovanja.

Ne gledamo ,predugo ,tvoje oči boje radosti.

Dugo je to zaustavljenog vremena

bez tvojih snenih usana boje ljubavi.

 

Mnogo je to nedostajanja.

Još više boli.

Niko  da prošapće – nedostaješ nam.

Nijemimo.

Sleđeni smo.

 

Lako je meni.

Ja svoju bol u pjesme,snove ,slike pretočim.

Naslikam oblak i vidim Te.

Naslikam zviježđe

i znam da gore si

Zamislim Modru rijeku,

a Ti ploviš njom,

bijelim čamcem nevinosti.

 

Nije nimalo lakše , ali eto živi se.

Najteže je tvojoj sestri.

Boliš je mila,

a bol ona ne smije bolovati.

Mora biti hrabra majci ti,

jedino radovanje na ovom dunjaluku biti.

 

Teško je to breme.

Mora biti jaka , kažem,

a vidim , srce si joj sledila.

Hrabra je i šuti i radovanjem zrači ,

ali da je niko ne vidi ,svaki dan otplače.

 

Ubija se radom i čednošću.

Bojim se ,život će proći pored nje,

a ne zna , da ti je najveća želja ,

da joj daškom anđela pomiluješ kćer.

Biće Tebi , Vesni nalik.

 

Bojim joj se reći:

Nema u tebi grijeha Mila.

Neće razumjeti. Dijete je još.

A majka Ti šuti.

I radi što nikada radila nije.

 

Izađe na livadu , motiku u ruku

i bubaj i krhaj po zemlji,

k'o ona joj kriva što te uzela.

Kopa ,Mila, toliko krvnički rinta,

da je leđa , kičmu slomila .

 

Eno je kri'va, jedva hoda.

Narod misli boli je noga.

A nije Princezo, boliš je ti

nedostajanje tvoje.

Niko ne vidi – život je boli

polako slama.

 

A ponekad, kada dvije sleđene kamene gromade tuge,

slomljena majka i sleđena sestra Ti, pobjegnu sobama svojim,

tada ja , na drugom kraju grada ,osjetim te vrišteće boli,

zarovljene u posteljinu,natopjenu suzama što krvare

i odćute izgrižene usne.

 

Oprostiće mi tvoja majka, slomljena tuga ,

mene malo više boli tvoja sestra.

Pred njom je život , a ukopala se.

Pred njom su radovanja , a postala je plemeniti stećak.

Sve vidi i opaža, a šuti.

Svoje misli samo razumnim nudi.

Urijetko.

A takvih je sve manje. Znaš i sama.

Oni nerazumni su i tebe boljeli i otjerali.

 

Znaš da prelijepa je tvoja sestra,

jer svaki dan je gledaš,

a ona se boji pogledati u svoju čednu dušu.

krijući da u njoj živiš Ti i vapiš ,

da želiš da ona umjesto tebe živi,

ono što Ti nisi mogla.

 

Malena, Vera je ista je Ti.

Nevinost – Anđelu nalik.

Moj pogled se osramoćen vrati,

jer ne mogu vas razlikovati,

a ne mogu sjesti pored nje,

kao ni do tebe Tebe ,

zagrliti , kosu pomirisati , poljubiti i pričati:

 

Prelijepa si, kao djevičanska ljubičica ,

sa livade kraj kristalne Modre rijeke,

na kojoj na terešnjinom stablu,

još uvijek vaša se ljuljačka njiše.

 

Nježna si, kao kapljice rose na mirisnoj crvenoj ruži ,

nalik tvojima,kojima nisi dala dala da procvjetaju ,

iako vrijeme je bilo.

Da znam , uvijek si krhki pupoljak bila i o ljubavi snila.

U svojoj čednosti , ljepotu i čaroliju si u svima vidjela.

Često se zateknem kako pomišljam na tugu i postidim se:

 

-Bože Milostivi ,

koliko je ljepote ,dobrote,svjetlosti i nevinosti ,

u toj djetinoj duši bilo.

A ja neuk, u svojoj žurbi ne stigoh da te upoznam.

 

Oprostićeš mi Mila,znam to.

Uvijek nekud lutam i sanjam.

Ponekad se zaboravim , zalutam.

Uvijek si mnogo praštala ,

svima, a svoje boli vješto skrivala.

Oprostila si , i sestri Veri i majci Radi ,

što ne mogu da ti oproste tideset tri godine tvoje nebu poklonjene ,

što ne mogu da te puste, da odiš tamo gdje pripadaš .

 

I ponekad me posjetiš u snovima.

Tada shvatim da nedostajanje nema smisla.

Blago i tiho kako si samo ti znala,

pričaš mi o sebi, o ljubavi, snima,bolu…

kao o trenucima koji su se morali desiti.

Možda je sve moglo biti drugačije , a ipak nije.

 

Žao ti majke i sestre.

Kažeš, tebi je dobro gore.

Oprostili ti djetinji nerazum , jer Anđeo si.

Tebe više ništa ne boli.

Tebi se više ništa loše ne može desiti.

Napokon sretna si.

našla željeni mir.

Tamo gdje si , sve je svijetlo,

Puno ljubavi i milosti.

Čista ljubav.

 

Tvoj otac te za ruku drži.

Ti sada devet godina imaš.

Tačno onoliko koliko si imala, kada je on morao otići,

a ti ga čitav život bolovala.

 

Dobro Malena , shvatio sam.

Reći ću usamljenim ženama:

Vesna je dobro.

Voli vas.

Nikad prestajala nije da vas miluje svojom dobrotom.

 

Mama, ti si bila život moj, ne plači,živi,

i manje se sveti zemlji.

Pazi mi na Seju,najnježniju drugu moju.

Sejo,moj ležaj čuvaj za moju netjaku

koju treba da mi rodiš.

Mater mi svako jutro čvrsto stegni.

Mnogo me bole boli vaše.

I molim da mi oprost date.

 

Hvala ti Malena,

Dašku proljeća nalik

što još o nama brineš.

Takva si ti.

I kad nas boliš,

i kad nam tugu nosiš,

ti si naše radovanje.

Vesna ,proljeće naše,

Hvala ti za sve

 

















Pregledaj članak






												

Prokleti da su cionisti

Svijet spava i dvije strane zagovara, svaka svoju.

Demokratija Zapada je izabrala genocid , nacizam i fašizma , kao i uvijek do sada.

Muslimanski svijet po ko zna koji put izdaju svoju braću Palestince.

Kina i Rusija ubiru poene ne totalnom genocidu izraelaca.

Ni Hitler ,ni Musolini ,ni nacisti , ni fašisti nisu ovako stravično , krvoločno i zvjerski na očigled pospanog i mozgova ispranog svijeta uništavali narode.

Večeras krvoloci, antikristi , sotonini sljedbenici , neljudi , pogan , bezbožnici i šljam ljudski navalio na goloruki nevini narod da ga uništi .

No , zaboravljaju silnici. Uvijek ima pravde.

Ne reče li Izraelićanima Bog pravedni :

Oko za oko… rane za rane uzvratiti …

Ubiti nevinog ko da si ubio čitav svijet.

I čitavu historiju , po njihovom Zavjetu , njihovom petok njižju , Mojsijevim zakonima, i silnim prorocima im se prijeti:

Budite pokorni Bogu ili ćete biti uništeni i raseljeni.

Vratiće im se zlo zlim i nestaće u nebeskom gnjevu

Većeras svijet nevinih i nemoćnih nijemi , nemaju pomoći i oči su im uoprte u Nebo. Jedino im ono može pomoći.

Svijet šuti i jalove rezolicije već 75 godina ne može da rodi. Sve sami abortusi ljudskosti.

A svijet zla će se urušiti sam od sebe.

Molim te Bože Milostivi i Mudri , neuk sam i nemoćan . Ne znam tvoje pute ni harmoniju tvojih stvaranja.

Neću pitati Zašto? Jer znam da ti imaš odgovor na sve . Svo znanje je u tvojoj moći.

Klečim i molim:

Bože ljubavi i milosti , jedini, sveopći dobročinitelju podari milost nevinom narodu Palestine. Izbavi ih od zla.

Amin!

Zapis o Serjoži i Grlicama

 Iz Arhiva

Afroditina čarolija 

Afroditine čarolije

otmjenost-dardina

Otmjenost đardina

srebrena-mjesecina-nad-modro-zelenom-rijekom

Srebrena mjesečina nad Modro zelenom rijekom

djelic-krajolika-otrgnutog-iz-snova

Djelić krajolika otrgnutog iz snova

snovi-o-zeni

Snovi o ženi

nesalomljiva-krhka-ruza

Krhka ruža

Modra rijeka 1

Modra rijeka

grad čednosti

Grad čednosti

Bosna

Bosna zemlja Božije milosti

Akšam, umilno vrijeme kada dan više  nije dan, a noć još nije postala noć. Prospu se te boje po krajoliku, često vam se glavi zavrti misao da se to jesen kupa u zlaćanim rubinovim bojama, ali sjetite se da je ljubav pored vas. I znate da mora biti proljeće i ni jedan drugi stađun.

Nekako , baš u akšam su počinjala sva druženja u onim nevinim vremenima, kada smo bili anđeli koji su činili sretnim svoje ljube. Činili sretnim, nježili i sve do jedne unesrećili silinom ljubavi.

I uvijek , neizostavno,  smo pomišljali na Sergeja Aleksandrovića Jesenjina.

Mogli smo se družiti sa Serjožom. Nema veze , rodom sa sela , bio bi pravi konzilijaš, bjelavski mahalaš.

Malo bi se isticao među nama. On svjetlokos i nervičak; zagledan u horizonte revolucije koja je izdala narodne mase. Njega ubila.

Mi mutni i bez srkleta; zagledani u čarobne žene koje koje ćemo izdati. Ne sada , već jednog dana.

Mahalski rečeno: sad pa sad.

Ali, i on i mi smo bili zaljubljeni u ljubav, žene  i domovinu.

Snene žene u akšam bile su samo početak snoviđenja koje traje čitav život.

Njemu je bijeli veo ljubav odnjeo. Izdražao bi to on. I prebolio smrt Dankanove. Da ju je doživio.  Imao je još mnogo ljubavi u sebi,  za sve one žene prekrivrene velovima raznobojnih čarolija.

Taman što je krenuo u novi juriš. dežurni žbiri revolucije ga preklaše; od uha do uha. Istina je, revolucija ubija i guta svoju čedno djecu.

I još mu namjestiše tri samubistva u nizu i jedno neuspjelo, u pokušaju. Bila je prava revolucionarna redaljka od samoubistava.

E, naš dobrii , naivni Sergej Aleksandrovićč Jesenjin. Nisi znao da nikad nije vrijeme za nove revolucije. Ni za ljubav, dok ona traje. Ne da zvijer narodu da ljubav slavi.

Često smo mislili na tebe i na neke koji su na naša druženja odocnili ili nikad nisu stigli. A opet sve smo ih naše đardine pozivali i sakupljali

Neka oprostićemo.

I grlicama našim. I bjegovima. Njihovim i našim.

Boli nas,manje druženja manje pjesama o ljubavi i milosnicama našim.Mnaje iskonskih dodira.

Svi ste nam  oporučili toliko lijepih stihova i uspomena ljubavnih.

Ko nije priočitao tvoju Anu Sneginu, taj nije spoznao ljepotu stiha.

Mi smo tvoja dva stiha stavili u našu Bajku o Gradu čednosti.

“Tih godina smo mi sve voljeli

a tako malo su voljeli nas.”

Ipak shvatili smo grešku  ,jer i ti si se ispravio (na kraju i mi):

Tih godina smo mi sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.

U ime ljubavi tvoje, Dankanove , Ane Snjegine  i naših ljubavi zamišljamo kako svaku veče:

Akšam polako pada

u srcima našim nada

ljubav i radost se budi

a  muziku snovima sudi.

Tako vam je Mile moje.

Bez vas života nije nikada bilo.

A noćas …

A noćas  ako ona sluša

nek ćuti bol …