Bleki – Praznike snim

 


Tirkizni snovi

 

Nježna muzika ljubavi

 

Praznik ljubavi

 

 

A ja ?

Znaš me Malena

I dalje samo snim.

I osjećam da si još uvijek tu.

Neki dan sam slavio praznik Ljubavi i tebe u njemu ljubavi moja. Tvoje usne na mojim usnama, tvoje usne, usne meke, vlažne, vrele, pohotne, pune i blage, usne za ljubljenje što mirišu na sreću i jorgovam bijeli.

Juče sam slavio praznik radosti sa tobom mila moja. Tvoje grudi u mojim rukama, tvoje grudi djevojačke, čvrsta bista ustrptjela, milodarja , radovanja , a mirišu na strast i pupoljak ruže. Grudi milovanja.

Poslije ću slaviti Praznik čežnje .Tvoje tijelo moje tijelo , tvoje tijelo na mom tijelu, tijelo djevojke, mirisno, raskošno, podatno, rosno, miriše na nevinost i ljubičice, tijelo za milovanje.

Ali danas slavim Praznik snova , jer tvoje oči na mom licu , tvoje oči mile, nježne, blage, sjajne, snene, zaljubljene mirišu na mladosti i more. Oči za sanjanje.

 

 






												

Bajka o Sveznanki ili zapis o jednom nemožnom , ali čudesnom putovanju

Boje i krugovi

Bijela dama

Ah to proljeće

Tirkizni snovi

Jesenja idila

Sveznalica je , s Božijom pomoću , rođena dana kada me prvim udahnućem dunjačućke have trebala radovati nerođena kćerka .

Zauvijek ću joj biti neizmjerno zahvalan što mi je sjećanja , za tri mjeseca naše suncem obasjane tirkizne bajke , vraćala plemenitijim , jasnijim i cjelovitijim nego su ikad bila. Što mi je vratila slobodu i život , možnost da volim i obasjala me svojom dobrotom .

Nenadano je hrupnula u moj život , ispunila mene i Galeriju zadivljujućom svjetlošču i blagoslovljenom milinom . Kasnije spoznah da nam je Nebo poslalo . Htjedoh joj to reći , ali bješe kasno. Kako došla tako ošla! Puf ! Poput lahorca koji lebdi.

Tiho i lagano poput anđela smjernog osmjeha razgledala je slike . Popela se u galeriju Galerije . Kao nekom silom privučena zagledala se u sliku Boje i krugovi. Potom , tako jednostavno , tako prirodno i sigurno , kao da se od ezela vakta znamo , rekla :

– Ova slika je moja.

Dan prije nego će odlepršati ( normalno blentovija tu bježaniju nije predosjetila ) , kao slučajno zastade pred svojom slikom , zaboravivši da je u sudbinskoj ukupnosti galerije , svaka četvrta slika njena i sjetnim glasom , skrivajući pogled svečano objavi:

– Čuvajte mi Boju i krugove . Za vik vikova , moji su . Vrnuću se jednog umilnog i sunčanog avgustovskog dana .

I vratila se , da mi rane vida. Zaista je bio sunčan i prijatan trinaesti avgustovski dan.

Rekoh joj:

-Oh , ja tebe znam . Ti si jedna od sveznalica , što ne haju za vrijeme i nemire ljudskih srca i dolaze i odlaze kad misle da ih trebaju i ne trebaju . D'bro Dobro , nećemo se čuti . Recimo najtijekraće kazano :

-Ti si divna bijela djeva anđeoskog lika , što brodi kroz vrijeme i potrebitim ljubav dariva.

Ruka moja bi mogla ispisati tisuće čarobnih riječi o maestresi dove , muzike , plesa , lijepe riječi , umjetnosti i života . Ženi od ljepote , ljubavi , vjernosti, dobrote i boli. Roman bih ktome mogao sročiti o djetetu koje leprša poput anđela , što ljepotom , milošću i ljudskošću plijeni . Osjećam je sestrom , nježnu , požrtvovanu i plemenitu , anđela lakih krila labudice bijele , što nenadano dopliva u srca onih koji znaju šta je umjetnost , ljubav , milost , gracioznost i ljepota. I sve to , batalila i halalila , uglavnom , radi uzvišene i iskrene ljubavi prema Bogu , jer ona je iskonom pramajke mi Eve / Have i moja brižna i časna mati.

Kad god je sretnem ili ne sretnem , više srcem , blentavim i ludim , čujem ili slutim tihi glas koji me miluje :

-Ja došla , mili moj

U dobroti njenoj čini joj se da mnogo prijateljica i prijatelja ima . Ipak dijeli samo ono što je znano , jer čitav život kao da je svjetlost obasjavala i branila od zla njen umilni lik i njene lepršavu umjetničku nutrinu . Ali mnoge svoje misli o bolu , tajname zapretene , radosti i tuge vješto skriva .

I još dosta toga sam spoznao našim nesusretanjem , ili njenim bjegovima (da vam pravo rečem ) jer u mene se utkala . Ali , u nekim besanim noćima , u kojima je ona moja najbolja druga , kada me mjesec vodi nevinim putanjama u kojim nisam grlio i milovao , vrlo često mi na um padnuvaju tako prozaična pitanja tipa :

Zašto ?

A ja odgovore nijemim , jer ih ne znam.

Znaš to , jednoć , kad mi je vrlo sklisko , skoro pogibeljno , životu bilo , a ja nemoćan i zaleđen , eto ti nje . Ničim , ali sebi svojsrvenim sveznanjem i zvanjem izazvana , samo se , tek tako , pristavila:

” Ja došla :”

I osmjehom nježnim pomalo zabrinutim , pitanje uputila nebu :

-Kako ću ja to …moja ruka nikad muška gola leđa nije dotakla . faj mi snage i oprosti mi grijeh Bože milosti i Ljubavi

Dovom i ručicama svojim bijelim i nježnim dotaknu me i povi rane žive i krvave , svilenim koncima išarane . I lagano još , da ovi blentavi gluhač ne čuje , nervozno huknu i bismillu prozbori . Vjerovali ili ne , rak rane skoro u trenu zacijeliše . I drugi put je na slične rane usud nepozvanu navede . No , sada je već meštrica moga zdravlja i zavoja bila i nije mogla , nit je pogled krila.

Ako sam straha i imao , ova sestrica mila je svojom ljubavlju sve , namah , iscjelila i odagnala.

(Ne pitah je , da dijete ne preplašim :
-A šta ćemo jube moja , sa ovom neprebolnom ranom u grudima , grumenom krvavim i ludim , što prijeti da se u kam pretvori? )

I kako je insan k'o plemeniti konjski hajvan ne bi zavolio ?

A jesam ! Iskreno i istinski , bezvremenski i beznadežno , petnaest mjeseci prije. ( No , to je za neko drugo pismenije . )

Moja najveća vrlina je što nisam znatiželjan , skoro nimalo i rijetko kad pitam. Uvijek sam vjerovao – ako mi je suđeno da znam , reći će mi se. A opet ponekad bih nešto nesuvislo pitao ( voliš li me i slične “tričarije ” ) , ali ne ide . Ne znam ja to . I tada bih htio da vrisnem , da pesnice stežem , ali ni to ne znam. Nikada nisam naučio .

A evo pet i po godina i sedamdeset i dva dana na mom srcu …i ona bi da mi molitvom rane liječi :

-Kako želite da dovim za vas?

Mahalaš samo što ne zausti ( ili zakuka ; da bidnem impresivniji , il se kaže ekspresivniji . A ća mu ga znan , kad mi je ko malom bekanu mozak smuntala , ko fišek košpica , natakaren naopako damare istumbala. ) :

-Dođi bona ne bila , ljepoto voljena , pa mi poljubcima rane liječi , umrijet ću ti nazdravo i na tašte , a da nisam tvoje rumen usne ljubio .

U sebi bolnom dušom nijemo umim – neću da je gubim i puštam poetu da joj zbori :

-Jedno nježno i milozvučno ja došla bi sve zaliječilo. Uz ono obavezno d'bro , d'bro baš si nerazuman mili moj.

I jopet , ta djevojčica , to sušto radovanje i dobrota , srcem mi se smijala i životu me učila :

-Ih, jašta bi , stisnite zube inšallah, tu sam ja, … ne brinite .

Vidjeh , ona je zube stisnula , jezik skoro pregrizla ( ” nije mi se učinilo ” ) , ali nije izustila ono mili moj, samo je dodala :

-Manite se patetike i zahvalite Bogu što ste dobro i što vam je dao kuveta da izvodite bijesne gliste.

A siguran sam da je i tada , kao i s prvine , kao i sada znala koliko i kako je volim i …

Više se zla ne bojim i ne brinem . Ona je uvijek tu . Inšallah

Eh , malena , malena !

Svaki zapis , kao i bajka mora naravoučenije dunjaluku iskantat.

I tako dođosmo do tvog imena kojim te jednom davno zamuhurah.

Sveznalica

Neobično , mistično , nestašno umno i pomalo intrigantno , krugovima i bojom prepleteno ime , koje miriše na tajanstvenost i uzvišenost , nauk i poetiku , nebesku širinu i putanje .

U brizi nedostajanja ponekad mi se čini da, ja u stvari , osim onih neizvjesnih i varljivih sjećanja što slutim , osjećanja koja ti bezuslovno darivam , o Tebi skoro ništa ne znam , milo moje .

Tko si Ti i, zašto si Ti , dijete  milo , što ti ime nebom diše ?

Ili jednostavnije , po ( nezaobilaznom , univerzalnom i bezvremenom ) Maku :

” A kto je ta sta je ta da prostis

Gdje li je ta

Odakle je

Kuda je ta

Sveznanka

Koju

Inom

Slove

Rekti “

*

A opet i opet istinu znam i zborim :

Milo moje ,

nikad nisam ni bolan ni tužan od kada te upoznah.

Čak sam dubokog ubjeđenja da nikad slobodniji i sretniji nisam bio.

Kao što vidiš i osjećaš moje djetinje srce je radosno i samo ljubav , radovanje i dobrotu sanja i pleše.

Ma džab – džabe ti je , voli ja tebe.

I ne pitaj koliko?

Zamisli , onako djetinje :

Okreneš se prema Suncu , široko , najšire  raširi ruke i ispruži ih ka Nebu milostivom i iskonskom , nebu   plavetnom  Bosanskom , prošapćeš umilnim djetinjim glasom_

-Evo vl'ko te volim mili moj , navsegda.

Sretno Sveznalice , anđelu mili , čuvarice duše nđmoje i nek ti Milostivi podari blagorodne đardine .

*

Aj , skoro zaboravih !

Iako nikako me smijem , tebi ću otkriti jednu veliku tajnu :

Smrt ne postoji jube moja . A ja , smotani i dobri , ćekaću i vječnost ako treba , da mi dođeš , ruku pružiš …

Znaš ono iskonsko : ruka u ruci , lijeva u desnoj ….

… a nad Sarajevom Gradom čednosti , u Bosni Zemlji Božije milosti , kraj vječne Modre rijeke , kao i uvijek nevino rose hiljade pahulja bijelih…

*

 
Pada snijeg

Sniježna rijeka

Savršen snježni dan

Boje sa mirisom nevinosti

Neuzvraćena ljubav














												

In memoriam – Kemal Monteno – Priča o Lidiji

Četrdeset devet  poslije nastanka  pjesme Lidije Kemal je odlepršao poput pahulje bijele.

Koga će čekati?

1966. godine Montenova je Lidija napustilla Sarajevo da se nikad više ne vrati u njega.

Sjećam se tog vremena s kraja šezdeset pete i proljeća godine poslije. Jedan golobradi mladić, skoro dječak sa jedva izraženim ožiljkom na preklopu desne strane brade i vrata je dolazio u moju ulicu. Moja ulica nosi ime jedinog mladobosanca koji nije skinut sa popisa nepoželjnih nosioca imena ulica.

Još uvijek kao da gledam njene valovite guste plave, skoro riđe ,kose koja je padala preko ramena. Narod bi rekao ruse kose curo imaš, daješ li ih ti. Kemi ih je dala na kratko , a on je pretvorio u vječnost. U modi su bile kovrđe, mnogo kovrđi. Čini mi se da je tada Monteno nosio tarzanku. Tatrzan nikad nije bio , osim po emocijama. Lidijina kosa je uokvirivala okruglo lijepo lica posuto sitnim pjegicama , koje kao da su isticale živahne modrozelene oči, u čijim se dubinama Kemal zasigurno gubio.

Zamislite Širli Meklein sa nijansu-dvije svjetlije kose. Dobro i oblo građena, naginjala je punoći. Visinom, Kemi idealna partnerka. Lidijia je bila očeva ljubimica i on, samo što nije postao kapetan, je bio veoma strog po pitanju momaka.

Moja ulica se dodiruje na dva mjesta sa ulicom u kojo je Lidija živjela. Više gornje tačke Monteno je uvijek stajao u društvu sa mojom vrlo blaženom komšinicom Antonijom K. Ona je bila i glavna kurirka u bajci – tu na kapiji noći. Lidijina majka, teta Ruža kako smo je mi zvali, je bila drugi posrednik ljubavi – tu nadomaku grada.

Preko puta Lidijine zgrade, koju smo mi zvali oficirska stanovala su Braća Vukašinović;Milić i Vukas i sestra im Mara sa roditeljima. Malo više Mojsije i još više ovo blebetalo.

Monteno je bio strpljiv i u društvu čestite Antonije je satima znao čekati i osluškivati  odlazak Lidijinog oca na posao. Volio bih da je zbog Montenove strpljivosti ime Lidijine ulice, kasnije krajem devedesetih preinačeno u Čekaluša, ali nije.Raniji naziv je bio na listi onih koje su nepodobne u novom rasporedu snaga.

Kada bi tata otišao na posao, slijedećeg trenutka ste mogli vidjeti  kako dvoje djece držeči se za ruke bježe uz Sumbul Avde, kroz Himzarinu , preko Višnjika, pored kuće Meše Selimovića, pored nage kamene sarajevske afrodite, iznad bolnice do onih ledina, bašči, đardina i tratina na kojima je poslije izgrađeno naselje Breka.

Tu na domaku grada,u osami pomalo smotani Monteno bere ljubučice, bagreme, jorgovane, ruže,zumbule…ovisno o stađunima i poklanja ih Lidiji koja veze vjenćiće. Jedan za njega,druga dva za mamu i sebe.Ocu šipak,normalno. Rjeđe je brao poljsko cvijeće jer je ono ostavljalo mirise koji ne odgovaraju mirisu cvijeća kojim je oficirski stan, ponajviše Keminom zaslugom obilovao.

Monteno je tih dana zbog Lidije učio svirati gitaru;uz gitaru ide i stih i rima.

Uobičajeni razgovor djece koja se vole,a koja skoro da pojma nemaju o mnogo toga; završavali su na brzinu kradenim poljubcima. Lidijia je na dar dobiljala poneki nevješti stih. Tada bi se Kemo crvenio ko boliglava, ona se smijala, mazno izvijala i bockala ga:

“To ti o meni.”

“Ja kome ću , bonićko.”

Kemi oko srca toplo, rumen zalazećeg sunce mu se na lice smjestio. Dan za danom voljelo se dvoje mladih. Ona je svirala klavir , a Monteno bi njegove zvuke slušao pod prozorima njenim.

Pa opet bijeg. Pa cvijeće, pa poljubci, sad vičniji, nježniji i duži, što milovanje zovu. Pa duša , pa gitara, nekad poslije i klavir , pa pola stoljeća pjevanja do neba.

Romeo Monteki nalikuje onom Kemal Monteno i oba su italijanskog porijekla. Lidija se rimuje sa Julija. Lidijinog oca smo zvali kaput,jer smo ga viđali u šinjelu tokom cijele godine. Prezime Kapuleti je nalik na kaput.

Tata je saznao za ljubav. Uvijek ima dežurnih ažbaha i dušmana. Ljubav se nije dala i bol samo tužna bol  ženska i muška je trajala sedamdeset i dva dana i nije nikad prestala.

Izgledalo je da je sve stalo u jednu pjesmu,možda  i u mnogim od mnoštva Keminog. Zlobnici kažu da su ga te prve ljubavi iznevjerile. Ni to nije tačno.

Lidija je morala napustiti grad, time i Mointena. Bilo je to jedne noći kad hiljadu pahulja pada i sa njima se gasi svaka Kemina nada.

Bila je oficirska kći na ivici maloljetstva. Oficiri su morali trčati za službom, tata za kapetanskim činom. Bila su to vremena kada su djeca morala slušati roditelja. Uz to tata nije volio da njegovoj princezi neko u osami  pjeva, ‘nako za svoju dušu.

Mnogi su ubijeđeni da je Lidija bila Kemina prva ljubav. To jednostavno ne može biti istina. Njegova prva ljubav je bilo Sarajevo – ljubavi moja, to uopšte ne znači da i Lidija nije bila prva.

Iduće godine , tu u centru grada, zbio se sudbonosnbi susret . Hladnoću rastanka hiljadu pahulja bijelih pelijeva u toplinu jedne noći u decembru. Decembar zauvijek ostaje u Keminom srcu.

Sarajevo nikad ne ostavlja svoju djecu.

Mnoga djeca ga napuštaju i zaboravljaju blagodati, život i ljubavi koje im je poklonio. Ti nisu dostojni velelepnog dvora , Grada čednosti. Neki shvate pogrešku, u tujini im se srce slomi pa se vrate slomljenih krila. Ima i onih koji se stide svog bijega. Ne treba se stidjeti svoje trenutne slabosti.

Kemale Monteno ti nikad nisi napustio svoj grad, nisi ni mogao, tvoj grad te nikad puštao nije, a ti ga nisi mogao izbaciti iz srca. Neko će pomisliti da si ti od onih o koje se Grad čednosti ogriješio, ali nisi.

Evo molimo te ; Mak, Meša, Pjevač, Indexi, Sarajevo i sva njegova iskrena  dejca:

“Monteno oprosti nam. Bio je to nesporazum. Ti si jedan od onih Kamenih spavača – Skamenjenih svjedoka da je u Bosni i Sarajevu uvijek vladala ljubav, a samo tren, malo duži je bio rat.

Četrdesetdva mjeseca ubijana su njihova djeca, nemilice, neštedimice na očigled onog zlog svijeta. Ti ga nisi htio ostaviti samog. Što bi reko Davorin Popović:  

“Šta bi bilo sa mojim Sarajevom da sam ja otišao. “

Ti si mislio isto. I mnogi od nas.

Božja milost i čednost njemu mile djece ostaviše Bosnu i Sarajevo u životu.

Neki ljudi, oni zli odoše iz Grada čednosti. I neka su. Nastaniše u bližim i daljim predvorjima. Tako je i trebalo da bude. Ovi Leheba rod i prijetelji se vratiše. Bolje da nisu. Dovedoše svu silu onih kojim su Bosna i Bog strani, Grad čednosti još straniji. Dakle dođoše oni koji sa Bosancima i Sarajlijama nemaju dodirnih tačaka. Ti počeše širiti kužni bazd zla sličnog onome od koje se Palata branila, odbranila i na kraju  abortirala.

E’ da znaš, ti mediokretiti Te ,a ne tvoje Sarajevo, otjeraše i skoro sve ti oteše. Nisi jedini. I mnogi drugi su  nastradali na isti način kao ti.

Onih koji zlo rade o vakat će proći, i oni se o svom zlu i jadu se zabavili.

I Lidija, i Branka i sve one divne žene zaljubljene u ljubav i tvoju gitaru i pjesme uvijek ste u srcima našim.

Doviđenja Monteno,

Sršćemo se opet.”

P.S.

Nadam se da mi nećeš zamjeriti ovu indiskreciju.

I još se nadam da će mi oprost dati Jedna noć iz decembra i dama iz te pjesme.

Dama koju je naš Monteno volio, uz gitaru, vino i kamin, pjesme snio i ljubav vodio.

 Lidija

   

Tu, na kapiji u noci

mi smo poceli tu

tu, na domaku grada

mi smo trazili mjesto

 

Sva si drhtala ti

vjetar je ljuljao noc

cesta bila je prazna

rijeci smo gubili mi

 

Ref.

A vjetar sad nam

njise i ruke

u svijetu mi smo

sami sad

 

Lidija, ako sutra ime

zaboravis moje

sanjaces one dane

kad smo lutali sami

 

Svaki suncani dan

koji doneses ti

meni znacice zivot

novi zivot za nas

 


												

Piši mi – Pismo vraćeno

Mila

Poslah Ti pismo prije monogo stađuna.

Vrnu mi se prije nekoliko vakata.

Biljeg : Adresa nepoznata

Predočavam ga.

Možda ga vidi tvoja duša uboga,   koja mi jednom reče :

Idi.

****

Ona Sanja

Srce od kristala  Tuga nebeska Ljubav kao boja snova

Bijela dama Krajolik plaveti i ljubavi II Rose dan

Mila moja

Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.

Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.

Glas Tvoj miluje moje  ljubavi i sjećanja, i  u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.

Piši mi

Pjesma ova , već neko vrijeme

od kada je prohodala i meni doletjela me tišti.

Nekada davno,

sunce bilo je purpurno,

nebo safirno,

trava smaragdna,

srce milostivo,

a duša nevina.

U toj ljepoti se gubim

i vidim

Tebe,

malena moja.

Osmijeh si prekrasni , krajoliku poklonila, a plače ti se.

Pišeš mi pismo, a boli Te.

Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.

Samo pitaš da li  volim Te

i koja me tada ljubljaše.

Ponosna si žena ,

djevojčica ,

srna ,

a moje ćeš laži i nevjeru

preboljeti  samo da ostanem.

To me zabolilo mila.

Ponos

Ti nisam mogao oprostiti.

Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju,

A  si mi poklanjala.

Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.

Ali ne znam gdje si Ti,

kako da Te pronađem.

a

Pišem Ti ,

jer nemam ,

skoro da i nemam  kom.

Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.

Sve moje ljubavi su otišle tamo gdje bol ne stanuje..

Pišem Ti ,

jer sada razumijem

Tvoju ljubav i Tvoju tugu.

Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?

Malo je žena voljelo kao  kao što si Ti

imalo osmjeh i pjesmu

što se Ljubav zovu.

Umorna od čekanja mene neuviđavnoga Ti mi pobježe.

Ne znadoh gdje!

Kad saznah , kasno bi za sve.

Al’ viđam Te.  Još si  mi ista, mila moja.

Prelijepa i krhka.

Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica ,

što željna  radosti osta gladna ,

jer nevinost ne želi kljucati.

Takva si Ti.

Izvini, nije pošteno , ali rečiću :

Ista ja.

Srce daješ, a ne pitaš ništa.

Sebe darivaš,  a boli Te.

Sanjaš jednu ruku ljubavi ,

usne zaljubljene.

da Ti djetinje lice  rose i miluju

Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.

Sram me mila moja .

Pustih Te da odlepršaš

ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.

Stidim se mila moja.

Dozvolin san ,  da Te oni bezumnik ,

oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu,

međ’ tujine odvede,

a ne progovorin,

ni jenu

ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.

Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje,

kao što su tamo tujinci htjeli.

Pišem i ne tražim da mi kažeš

kako je  srce Tvoje umorno.

Ne želimčuti da je skršeno.

Da i neugodno mi je,

što više ne znam od kojih pjesama

tebi bude lakše i koja tebe tišti.

Ali molim te vrati se, biće nam lakše.

Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti,

makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala,

a ja u snježnim  danima kajanja.

Možda će nas  još više boljeti,

ta blizina

ali bićemo na pola koraka ,

na dohvat one djetinje  ruke što miluje i voli.

Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.

I oprosti mi.

P.S

Mila moja,

Volim te

toliko

da vrnuo  bih Ti  sve pjesme i ljubav tvoju.

Ali pomislim, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih.

I pjesama da mi dušu steru.

Kosara ili zapis o jednoj nevinosti

Iz Arhiva

BY ADMIN15. JANUARA 2016.GRAD ČEDNOSTI, LJUBAV

Ona spava

Svjetlost

Ljubav je , ah samo ljubav





Jednom davno , u vremenima kada je Čednost bila sluškinja neba , Anđeli krhkih kristalnih krila lebdjeli Sarajevskim mahalama i krvlju se rosila nježna ljubavna pisma , napisah svojoj čarobnoj prijateljici jedno pomalo tužno pismenije .

Nažalost . čast ili um mi zabraniše da joj ga dam. Srce nevjerno i izdajničko se samo tišinom povuklo i sa tugom plesala oproštajni tango ljubavi .

I dan danas se borim mišlju da li sam pogriješio? Ne neslanju pisma , dakako .

U sjećanju duši njenoj blaženoj dadoh joj ime Innocence , bježeći od njenog krsnog imena Kosara . Bješe žena prijatelja mog , a i intuitivno ( valjda ) sluteći i poistovjećujući njenu sudbu sa zlom kobi Dizdarove Kosare.

“Innocence, čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu.

Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onon nepostojećen i bolnon – samo JEDNOM !

Ugh… kada bi blo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas .

A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , ljepota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveće blentovije klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće . Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila . A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav živi vječno , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Dopisano

Kosara je naprečac usnila i pretvorila se u svjetlost , par dana prije nego je zlatnu zavjetnu bukagijicu stavila na prelijepi klavir prst i pošla u novi život obavijena bijelim velovima lepršave čednosti .

Ugh … Ona je svoje brige preboljela i nalazi se na nekom mjestu gdje nema boli .

A ja , neupućen i smjeran , pitam se da li se tamo negdje u tom nebeskom đardinu ono neostvareno JEDNOM postaje ostvareno Zauvijek.

Počivaj u miru Malena , milo djetešce moje.

Alelujah !

*

*

Otgnuti fragment – Recept za otklanjanje umora

Moj povratak sa posla

Počelo je nekako umorno.

Dođem  sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je odnekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

Uzima mi tašnu, na stolić je ,  zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji,  kožni  tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene  malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .

Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me  mami i da uđem i zaronim.  On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.

I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše  izranjati poslije sedmog dana.

Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on  se trzno, na trenutak zamislio pa  kaže:

– Nagost  žene u  ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me  srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.

Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

***

Tako vam to ide mile moje.

Još samo treba naći takvog blentoviju. Skoro da su izumrli.

Sjećanja – Ljiljanu / Bijahu to prelijepa, nevina vremena

Djevojka purpurnih snova

 

Usnula ljubav

 

Nada

 

Prazan halvat odraz u prozoru

 

Našoj braći Ciganima i ostalim Romima sretnu i berićetnu Vasilicu od srca želimo.

Povodom blagdana osjetili smo se ponukanim da i mi damo svoj udio u četvorodnevnom feštanju.

 

( Crtica iz romana  Oni jašu a Mojsije harmonike baca)

(Bilo je to vrijeme ruža…kad smo prvo cvijeće brali  . Bio je to svijet  stvoren radi nas…  Eh ti Indexi , uvijek rovare po malom mozgu.)

Jedared uzeo Mojsije  go'šnji. Uzela Zlata pola godišnjeg. Ona nešto malo starija bila, a on pripravnik . Mislili se malo osamiti, da Mojsije pošteno odradi pripravničke ispite. Hejbet njih . I šta ti mi znamo , jošten nešto svašta raditi. Možda mu je to je'no te isto. Ali samo ono što je ljucki i što priliči, kao na primjer  kada golubica i golub ostanu sami na osami, a nešto ih zasvrbi. Tada oni nisu krivi za svoja djela i  što perje leti na sve strane. Jok, nipošto. Krivi preci što su ih take rodili. Čista genetika.

Dobar plan, ali imo jednu falinku. ( Mahalsku.)

Zlata se povjerila Leli Jeli Jeleni. Ona Herci.

Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki.

Frka Debi, Deba Baška Baši, Baška Baša onoj svojoj najnovijoj  raspušćenici , ona – ja kome će nego  Lenjem.

Ovom bilo mrsko dalje vehtu novost širiti. Samo uzo megafon, stao na vrh zidina Bijele oliti žute tabije , ća ga on znan ,  njemu sve boje iste . Nije bio daltonista. Jok.  Nego mu lenjo bilo misliti koja je boja koje boje ;  rokno topom i kuiso:

– Biće vino piju age sarajlije , mezetluke  Zlata sprema . Biče dobrog svježeg  mesa, garant . Vakog  i nakog. I roštiljanja, vakog i nakog. Kod Mojsija na dnu Bjelava.

A’ mahala ko mahala. Po čaršije je očas znalo da se dobri akšamluci kod Mojsija spremaju. Dođoše skoro svi.

Njima pozivnice u principu nisu ništa značile. Za muziku i mezetluke se da lahko  srediti.

Jedino Dobrog niđe . Jazuk .  Još jedna falinka . (Lutajuća i nevjerna.)

U to doba Dobri nešto sa nekom Vesnom  iz jedne od Avdinih ulica  , na drugom parnom  broju ,  podno Gorice , se finio i šaretio.  Djevojka aman ciganka , čak i sefardske pjesme pojila ko Zlata. I gitaru dobro prebirala i još štošta vezla.

Prvi dan Dobri ne dođe. Neko uvaljo ublehe mahali . Nije bio sa Vesnom iako je kreno njoj.  Jadna Vesna ,  magla joj um safatala . Ali po baksuzluku umjesto nje  slučajno sreo Ljilju sa Marin dvora i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj  i svoj ahbaba  Ibre Piljka   i njegove vesele jatagan  čerge.

Kad peh hoće on se ne da zaustaviti, samo se lomata i mreže plete oko pehli insana. A taki vam je Dobri sa ljepot ženama bio . Peh do peha. Baksuz pa baksuz , da većeg na dunjaluku nije bilo. Pođe onoj , smota ga ova. Ode od ove uhvati ga ona. Ma , nije kreno a potonja ga jami . Joj  pehli insana i belejli žena oko njega , ljudi mili. Za nevjerovat.

Cigani ko i mahalaši , samo im treba razlog za slavlje. Nekada ni on. Namah zasjednu i iz čista mira nešto slave.Tako ih život naučio. Nikad se ne zna, koji ih belaj sutra , neštedimice  iz zasjede , mere zaskočiti i satrati .

Ehej romalen – tara'buka mali od tarabuka  ; došo Ljiljin mili i dragi u švrakin čergeraj, slavnu Jatagan ma'lu , pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj. Tandaranje vako i nako se razgodilo na sedam dana.

Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić.  Kroz mali pendžer im hranu i tekućine doturaju, da ne pobjegnu. Prisnila im se ciganska svadbu. Ibro i njegovi se vesele  i provode . Kako ne bi , samo bo'ca fali  da se ugovori belaj svadba. Joj , opšti takeraj.

A zaključani ? Djeca, ko djeca . Mila i draga , a prelijepa . Falinka treća.  ( Nevjernička . Srdašca im nježna i milosna al nevjerna. ) U  halvatiću se  ne  dosađuju. Ne pada im na pamet . Sve i da nisu mislili, igraju se grlica.

Šesti dan blagdana , slavlje i slavljenici malo posustali. Zaboravili šta slave . Poneko se baildiso , a poneko i nije. Oni što su se baildisali , ti se ubebali , drijemaju i ništa ne znaju i ništa ne mogu. Oni  drugi, šta će, nego gradivo obnavljat. Ma kakvi školsko ! Nego ono što ga cigani uz ćemane  i ples najviše vole. Znali i oni onu latinsku: Ponavljanje je majka svih znanja. 

Daklen ,  šestog dana neznanja ko i šta s kim , anđelak mili , jedna prelijepa , ljuborodna  mala cigančica ključ od halvata ukrala i rođaki  Ljilji kroz  penđer  proturila.

Ljilja u nedoumici: za tijelo i ten  bolje se igrati grlica, za dušu ,  istina i sloboda melem. Srcem dobrim misli ,  takariš danas tijelo, duša je preča, a tijelo je lako nadolmiti. Uglavnom. Zna i njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija. I još istinu  zna ; njima nije suđeno. Već nauk vidjelice naučila.

Oni kroz prozor,  u prvi taksi ,  pravac Bjelave  . Tek tada , zajednički, ono ko iskreno , skontali da su mogli odavno kroz prozor noge se igrati. Sada ih mrzilo  bježat kroz vrata , zbog ukradenih ključeva, da anđelak ne nagraiše. I prave se da ne znaju , šta im je pamet smutilo.

Namjeravali obići njegovu obiteljsku kuću; prazna zvjera , nema mu staraca i oni na morju ko Mojsijevi .  Valja im jastuke, šiltete i dušeke prozračiti i presložiti.  Rekli mu roditelji svaki čas . Nema mu druge . Baš su pehli insani , uvaljuju se u novi takarli belaj .

Skoro depresivno ( ono ko fol ) se pogledaju , smješkaju i  sliježu ramenima :
– A ća mu ga mereš. Roditelji se moraju slušati, sad pa sad …

A ponekad zaborave da Suđaja pomno prati onu mahalsku pamet:
– Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu .
I pravedno sudi. E neka im. Hoće oni pametovati.

Eh, Umo  , prelijepa Umeja , gdje si sad ?

( Tako je Ljiljani po rođenju upisano ime.)

 


















												

Sretna ti nova 2023. godina Bosno naša

 


Bosna zemlja Božije Milosti

 

Sarajevo Grad čednosti

 

Modra rijeka

 

Poštovana rajo, pučanstvo, građanstvo i sugrađani,

Bosne zemlje Božije milosti i šire,

za nevjerovat dočekasmo i ovu Novu 2023. godinu.

 

Zarad neprekidne borbe za opstanak, unatoč svim zlim silama,

Gospod nas svojom  milošću uvodi u novu , treću godinu treće decenije ,trećeg milenijuma.

Puno je to trica. Mnijemo , treća od treće  sreće, pa još triput toliko.

Propuštali smo  eonske šanse da budemo dobri ljudi dostojni  Stvoritelja.

U Njegovpj strpljivosti , blagosti i ljubavi  živimo svoje , kakve , takve  dane.

 

Možda je vrijeme da svijet krene stazama Gospoda Jedinog.

Da voli bližnjeg , a bome i daljnjeg svoga i bude milostiv.

 

Glede tih razmišljanja  i mi počinjemo ovu godinu s ljubavlju.

Volimo sve ljude dobre volje .

Dio naše ljubavi poklanjamo i onima koji to nisu; možda se osvijeste.

 

Sretna vam i blagoslovljena 2023. godina.

 

Alelujah.

 






												

Sretna vam i blagoslovljena Nova 2023. godina





Bosancu su riječi kao snovi koje sanja

kao žena koju voli

svaka je riječ ljepša od one prethodne

pa slijedeća i tako redom

dok ne poteku ko potoci što u  rijeke

 jezera mora svoju ljubav prelijevaju





Sretna vam nova 2023. Godina

i sve potonje do suđenog kraja





Iza tih riječi se skriva sva   ljubav Sarajeva Grada čednosti i Bosne zemlje Božije milosti svoj djeci bosanskoj , dobrim  i nama  dragim bićima i svim ljudima dobre volje.





Slavite, volite se , plešite i radujte se,

jer samo jednom se živi.

Marina Cvetajeva,naša Malena i njena bol

 

 
 

Približava se dan koji slavi čitav svijet.

A nama je svaki dan takav.

I mi ih jednostavno , i neizostavno samo volimo i mazimo.

Hiljade pahulja bijelih lepršaće uvijene u snove ljudi koji domu hitaju.

 

U domu slatka žena u kecelji,ruke joj brašnjave.

Dječak i djevojčica,možda i više njih lete u zagrljaj. Jedno brzo ćao i

smok i nestaju.Tamo ih,darovi ispod božičnih jelki čekaju.

Na stolu razasuti kolači ,još samo ćurka nedostaje.Doletjet će ona. Poslije. Još se peče.

Sve miriše na Milost i Ljubav.

 

Ljudi se trude biti radosni.

Negdje drugo,oca nema.Majka je silovana.U uglu kolibe se poderane skute sakriva.

Skuplja se u fetus i pokriva stid šestorice vojnika u  šljemovima

ili šubarama.Sada ,sasvim ,svejedno je.

Troje djece  se skupila oko nje i miluju je.Jedno je mrtvo.

Umrlo je od gladi.Druge djevojčice je muž juda.Sinćić je već

siroćić.Miluju je i ne plaču.Gladni su ,a hljeba ne išću.

Žedni nisu,puna im usta leda.

 

U nekoj ne tako dalekoj daljini čuju se zvuci vatrometa i zvona koji

na misu pozivaju.

Djeca samo slegnu ramenima.Znaju za njih četvoro nade nema.

 

Zato mi dane božićnih i novogodišnjih radosti , nosimo sa tugom.

Svake godine bi nam se otkinuo jedan lat sa naših centofilija ljubavi.

Nije bitno ako  neke   nismo upoznali.

Osjećali smo ih u srcu. Ćutili smo ih kao naše mile grlice i doživljene ljubavi.

Njih je rodila i vodila ista čežnja kao i nas.

U svijetu putanja uvijek se neki sni okrznu i iskra padnu na nečije

srce.

 

Naša najvoljenija pjesnikinja je bila Marina Cvjetava, koja nam je davno prije nas poručila:

„Razbacani u prašini trgovina

Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,

Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,

Doći njihov red.“

 

I došao je, mila naša proročice.

Neki blesavi , bjelavski mahalaši su tvoje snove u srcima nosili i

pokušavali da ih učine živim.

 

Mila,

Prelijepa li su ti imena.Podjećaju na plavo utočište,đardin i mirise ljubavi.

Naša si družica bila.

Noći si provodila u vrtovima naših ljubavi.

Imala si svoje mjesto.

Između šadrvana i đula smo postavili široki ležaj od snova.

Obojili  smo ga zajedno , modrinom neba, išarali zvjezdicama i obasjali

putanjama maglica. Mjesec smo zaiskrili čežnojm.

 

Sa nama u društvu, u našem cvijetnom đardinu , okupana mirisima đula i zumbula , TI vječiti tragalac i neumornik putnik kroz vrijeme bi malo predahnula.

Na tren, svoju bol bi sa nama podjelila. Bilo bi ti  lakše. Mrven. Ali i to je nešto.

Čak bi se i nasmijala blesavom Debi kad  bi ti rekao:

– Zbog tebe bih se  saltom mortale sa bembašćanske brane natandario .

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri, a Zlata zapjevala. grlice bi joj se pridružile u horskoj harmoniji šumeći Nevski prospekt.

Boljelo bi te, rodni grad te nije uspio zaštiti kao naš nas. No, muzika je i lijek.

Dobri bi ti prišao ,naklonio se ,ti si se časak dvoumila.

Njegove djetinje tužne oči bi te ubijedile.

Pružila bi ruke i lagani valcer ,bi počeo.

 

Ali Dobri je dijete, hoće dodir i sada se valcer prelijeva u tango.

Ti ga gledaš poprijeko, zakrečući glavu. On te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi milostiva ,ovo su mirisi naših snenih sarajevskih večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila ,prislonila lice uz njegovo i to bi postao ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju,ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila  i predala se pokretima i zagrljajima , sjećajući se ljubavi svojih.

 

Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom, jer tango bez pogleda i dodira i nije tango.

Vidjela bi istu bol koju ti nosiš.

Pomislila b i,evo još jedno biće što tuđe boli prti.

Prvila bi se jače uz njega , neka te sjećanja tjerala i čula bi kako ti

taj bekrija ,sa kojim lagano kliziš kroz iluzije , šapuće:

 

“Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.”

 

Tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu, tu znam i nastavila gdje je on stade:

 

“Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila. “

 

On bi se postidio, iako je znao da samo si nestašna. A stid djetinji,

uvijek poljubce mami. I ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.

 

Tebi srce malo omekša. I još jedan poljubac mu daješ.

Misliš nisu ni ova djeca baš bezazlena.

Vidio bi da si se umorila. Odveo bi  te do  ležaja snovima tkanog . Sjeo do tvojih nogu, obgrlio ih i gledao te, ne trepćeći , bojeći se da mu u treptaju ne pobjegneš.

Tvoje ruke bi  prinosio usnama i grijeo mekim dašcima. Ti bi polako tonula u san , željna odmora.

Mojsije je u elementu.Večeras Veliku Poetesu i Damu Tuge , za gošću imaju. Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja. Muzika ta ima prizvuk Valcera sa Sene , Rjabinjuške i Kaline.

Lela Jela Jelena  bi uzela Frku Frkicu za ruku i povela je do Zlate. Sada su one razigrane ruskinje u  haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.

Ruže se prelijevaju u tisuće boja.I njih tri više nisu ruskinje , one su divlje  tatarke , ljute kozakinje , nježne, razigrane jermenke.

Toliko ljepote , malena naša ti nisi vidjela nigdje . A mi je tebi svu poklanjamo, govorila su ružina tjela milih ljuba.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:

-Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja …

Tu bi mu glas zamro. Umorio bi se.

Baška baŠa bi zagnjurio glavu u jedre , grudi nove dame, da mu ne vide suze. Muško je on. Nova se čudi , odakle joj tolika sreća , da zaviri u ovaj đardin ,u kojem toliko   života , snova  ljubavi i muzike  ima.

No , ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :

“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto tužna si ti?”

 

Ti bi gorko zaplakala , sjećala se najmilijih.

Svi bi sa tobom plakali.

Samo  ne i Dobri,   Mali Princ. Ne , on ne bi.

On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu i u svoju seharu bola ih skalanjao.

 

Znala si , da smo srcima prihvatili tvoju poruku koja je postala naša istina:

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša,

Mi smo dodali:

Ni od tuge se ne umire, neko samo presvisne , a mi se zaledimo poput tebe.

 

Mnogo je neukih ljudi na svijetu . Oni te nazivaju „jednim  od najraskošnijih talenata  , a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka” .

Nisi ti talenat , ti si jedna od najraskošnijih riječi poezije . Ne ruske i ne 20.vijeka , već Zemljine poezije od njenog Postanja.

Da , bilo je tragike u tvom životu . I stvarne boli i gladi . Revolucija , ne Majčica Rusija, te odbacila. Ne može se istina podnijeti.

Djecu si u dom dala da prežive . Trogodišnja kćerka Irina ti u njemu umire. Zbog starije Arijadne će revolucija ubiti tebe . U svakom slučaju si bila nepodobna. Majka njemica-poljakinja,otac  i majka aristokrati, muž bjelogardejac, zet , Arijadnin muž zapadni špijun(?)!

Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina .Ona bi te ubila .Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini. Kažu bio je ludo hrabar , kao da je želio da pogine, jer , ostao je neutješno sam na ovom takarli svijetu.

 

Grlice naša,

Nismo progutali njihovu , revolucionarnu “bajku” da si se ubila i ne želimo , sve da je i istinita . Decenije gladi i tragedija  si prebrodila, da bi te tek tako , malo ruske zime slomilo.

Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom bilo. Gdje će ti duša  Soso Džugašvili .

Ti, maestresa poetike da odabereš krvnikov kraj: vješanje konopcom.Ne, toga se izgladnjele ruke ženske , ruke nježne i ljubavne ne bi dosjetile. I grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.

A mi smo djeci , nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,

San na stepskom konju samo što nije.

– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.

Moj labud beli, znaš, tamo ti je…

 

Među onim dalekim i neupoznatim , ima i ljudi sa srcem i damarima za ljepotu , uvišenost i vrsnost. Mi smo te iz hladne grobnice zaborava, oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju , preko vaskolikog dunjaluka.

I dolepršaju u naše mahale i đardine. Držali smo se tvoje poruke:

„dom svaki tuđ, a hram pust”

i svoj Grad čednosti nikad nismo ,čak ni za rata napustili. Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili samog , na cjedilu.

I ne pitaj , mila!

A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala. Prag i Pariz , pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi .Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla. Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:

“Ja sam stranica tvoga pera.

Bela stranica. Ja sve primam.

Ja sam čuvar tvoga dobra.

Ja uvek stostruko vraćam.

Ja sam selo i crna zemlja.

Ti si moje sunce i moja kiša.

Ti si Bog i Gospodin, a ja

Crna zemlja i bela hartija.”

 

Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo. I one su kucale na naša vrata, i kod nas je bilo tragike i gladi.

Učila si nas da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta . Otvorila si nam oči. Nismo hudili za svojim životima , koje smo krojili po mjeri nas samih , jer si nam pjevala o slobodi i istini.

Zahvalni smo ti na tome.

Rastužuje nas kad o tebi kažu:

„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludne kćeri koja u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“

Ne vide bezumnici , svu onu ljubav i zabrinutost za male obične ljude , koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u slobodi . Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti , ne bi li njene riječi , negdje u  pustinjama ljudskog uma  ,bar mali eho izazvale.

Ne vide  da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi,a pomoći ne može dobiti.

Ne , ne vide da je to bol svih majki od postanja , koje od nečovječnosti djecu gube…

Ne čuju krik  ljudskosti zaljubljene u život , u ljubav po mjeri neba.

Ne shvataju krik žena koja:

“Istinu znam! Bivše istine na stranu!

Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!

Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!

O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?

Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.

Skoro će mećava zvezda u nebu stati.

Pod zemljom ćemo evo usniti i mi

Što na njoj ne dadosmo jedno drugom spati.”

 

Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju. Grlice su popadale na tlo đardina, sluteći rekvijum.

Njemu su se ruke  počele kočiti . On pogledava ka gošći , ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije , za Moriće još manje , jer ovdje ubijena majka , hoće da sni.

Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.

Dobri  je nježno obgrlio. Laganu kao san,  bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja. Njenih i naših . Prekrio je velovima ljubavi , cjelov joj   na čelo, tamo gdje se sa bujnom kosom spaja spustio , i šapnuo joj:

 

Voljena naša

Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.

Mnogo  je ljubavi i milosti  u njima.

Potrebni su  ovom svijetu.

Ali , u  ljudi  kao da se vremena za njih nema.

A i neki zli ljudi ne daju da se te uzvišene ljepote  nađu i cvjetaju.

 

Djevojčice naša,

Još čutimo tvoje istinite  riječi  i ljubav kojoj  si nas naučila.

Sada se malo odmori i mirno spij.

Ništa se ne boj.

Mi ćemo paziti na tvoje darove.

Ljubljuju vas…navsegda .