Svijet spava i dvije strane zagovara, svaka svoju.
Demokratija Zapada je izabrala genocid , nacizam i fašizma , kao i uvijek do sada.
Muslimanski svijet po ko zna koji put izdaju svoju braću Palestince.
Kina i Rusija ubiru poene ne totalnom genocidu izraelaca.
Ni Hitler ,ni Musolini ,ni nacisti , ni fašisti nisu ovako stravično , krvoločno i zvjerski na očigled pospanog i mozgova ispranog svijeta uništavali narode.
Večeras krvoloci, antikristi , sotonini sljedbenici , neljudi , pogan , bezbožnici i šljam ljudski navalio na goloruki nevini narod da ga uništi .
No , zaboravljaju silnici. Uvijek ima pravde.
Ne reče li Izraelićanima Bog pravedni :
Oko za oko… rane za rane uzvratiti …
Ubiti nevinog ko da si ubio čitav svijet.
I čitavu historiju , po njihovom Zavjetu , njihovom petok njižju , Mojsijevim zakonima, i silnim prorocima im se prijeti:
Budite pokorni Bogu ili ćete biti uništeni i raseljeni.
Vratiće im se zlo zlim i nestaće u nebeskom gnjevu
Većeras svijet nevinih i nemoćnih nijemi , nemaju pomoći i oči su im uoprte u Nebo. Jedino im ono može pomoći.
Svijet šuti i jalove rezolicije već 75 godina ne može da rodi. Sve sami abortusi ljudskosti.
A svijet zla će se urušiti sam od sebe.
Molim te Bože Milostivi i Mudri , neuk sam i nemoćan . Ne znam tvoje pute ni harmoniju tvojih stvaranja.
Neću pitati Zašto? Jer znam da ti imaš odgovor na sve . Svo znanje je u tvojoj moći.
Klečim i molim:
Bože ljubavi i milosti , jedini, sveopći dobročinitelju podari milost nevinom narodu Palestine. Izbavi ih od zla.
Akšam, umilno vrijeme kada dan više nije dan, a noć još nije postala noć. Prospu se te boje po krajoliku, često vam se glavi zavrti misao da se to jesen kupa u zlaćanim rubinovim bojama, ali sjetite se da je ljubav pored vas. I znate da mora biti proljeće i ni jedan drugi stađun.
Nekako , baš u akšam su počinjala sva druženja u onim nevinim vremenima, kada smo bili anđeli koji su činili sretnim svoje ljube. Činili sretnim, nježili i sve do jedne unesrećili silinom ljubavi.
I uvijek , neizostavno, smo pomišljali na Sergeja Aleksandrovića Jesenjina.
Mogli smo se družiti sa Serjožom. Nema veze , rodom sa sela , bio bi pravi konzilijaš, bjelavski mahalaš.
Malo bi se isticao među nama. On svjetlokos i nervičak; zagledan u horizonte revolucije koja je izdala narodne mase. Njega ubila.
Mi mutni i bez srkleta; zagledani u čarobne žene koje koje ćemo izdati. Ne sada , već jednog dana.
Mahalski rečeno: sad pa sad.
Ali, i on i mi smo bili zaljubljeni u ljubav, žene i domovinu.
Snene žene u akšam bile su samo početak snoviđenja koje traje čitav život.
Njemu je bijeli veo ljubav odnjeo. Izdražao bi to on. I prebolio smrt Dankanove. Da ju je doživio. Imao je još mnogo ljubavi u sebi, za sve one žene prekrivrene velovima raznobojnih čarolija.
Taman što je krenuo u novi juriš. dežurni žbiri revolucije ga preklaše; od uha do uha. Istina je, revolucija ubija i guta svoju čedno djecu.
I još mu namjestiše tri samubistva u nizu i jedno neuspjelo, u pokušaju. Bila je prava revolucionarna redaljka od samoubistava.
E, naš dobrii , naivni Sergej Aleksandrovićč Jesenjin. Nisi znao da nikad nije vrijeme za nove revolucije. Ni za ljubav, dok ona traje. Ne da zvijer narodu da ljubav slavi.
Često smo mislili na tebe i na neke koji su na naša druženja odocnili ili nikad nisu stigli. A opet sve smo ih naše đardine pozivali i sakupljali
Neka oprostićemo.
I grlicama našim. I bjegovima. Njihovim i našim.
Boli nas,manje druženja manje pjesama o ljubavi i milosnicama našim.Mnaje iskonskih dodira.
Svi ste nam oporučili toliko lijepih stihova i uspomena ljubavnih.
Ko nije priočitao tvoju Anu Sneginu, taj nije spoznao ljepotu stiha.
Mi smo tvoja dva stiha stavili u našu Bajku o Gradu čednosti.
“Tih godina smo mi sve voljeli
a tako malo su voljeli nas.”
Ipak shvatili smo grešku ,jer i ti si se ispravio (na kraju i mi):
Tih godina smo mi sve voljeli
a Bogami su i one voljele nas.
U ime ljubavi tvoje, Dankanove , Ane Snjegine i naših ljubavi zamišljamo kako svaku veče:
Danas je utorak , 3. oktobar/listopad, ljeta 2023.
Nanizali smo nisku od 275. dana. Do kraja godine ostalo je još 90 dana.
Ravno tri niske brojanice. Dovoljno vremena da se čovjek posveti molitvi. A mi napišemo:
Slovo o molitvi
Molitva je ona jedina obaveznost koju trebamo raditi svakog dana. Neizostavno i bez razmišljanja.
Ljudi su neuki i griješe.
Misle da je molitva izmišljena da se klanjaju Bogu Jedinom.
A nije tako.
Milostivom nije do toga da mu se ljudi klanjaju reda radi ili zato što im je to rečeno.
On je molitvu izmislio radi ljudi i njihove dobrobiti.
Vrijeme posvećeno molitvi je najduhovnije i najplemenitije u ljudskom životu.
Sama pomisao na Stvoritelja odaganava sve strahove i neprijatna osjećanja.
Vrijeme molitve je vrijeme odsustva zla u ljudskoj duši.
Ona postaje čistija i uzvišenija.
Dostojna svoga Gospoda i njegovom nauka.
Duboka molitva, u osami, daleko od prisustva bilo kakvih posrednika , čine čovjeka primječivijim za Milost i Ljubav Božiju.
Obuhvaćena uzvišenim osjećanjima ljudska duša razmišlja o neizmjernosti Božije dobrote, strpljivosti i oprostu. I uvijek zanijemi od veličanstvenosti Božijeg stvaranja.
Tada se javlja težnja da se učini sve što je u čoviječijoj moći, da se isprave greške i grešnost svede na minimum. Da se dobrota , razumjevanje i oprost podari svijetu. Da se čini dobro i sije ljubav i milost. Da se oprosti sestri ili bratu koji greše.
Rekoše,:
Ljudski je griješiti, Božanski je praštati. I uzvišeno.
Jer život je jako kratak. Često prekratak. Ljudi su smrtniji nego to misle. A nose teška bremena na svojim leđima. Molitva im pomaže da bar neko vrijeme budu ljudi.
No čovjek je satkan od žurbe. Ili nema vremena za molitvu ili vrlo brzo zaboravi njene blagodati. ( Naći će te da su žene postojanije i predanije molitvi.)
Zato je učestalost molitve jako poželjna. Više se vremena posvećuje okrenutosti dobroti i milosti , uzvišenim stvarima. Manje je vremena za zlo i smutnje. A molitva i milodarja koje ona nosi su jako potrebni u ovim nestalnim i surovim vremenima. U vremenima kada čovjek sve manje zna i osjeća drugog čovjeka.
Zato vas molimo , zaviriti u svoje duše, pronađite preostala zrnca ljepote , okrenite se Nebu i zamolite Boga Jedinog za oprost.
Oprosti će vam se grijesi vaši , da bi vi drugima Božjom milošću mogli da oprostiti.
Samo četiri pjesme su Indexi obilježili ženskim imenima: Ana, Hana, Anđela i Sonja.
Ana je bila i djete i žena
Srce nevjerno o’ usta i od laži…
Ana je ime koje je pristajalo stihovnosti već i zbog samih – Poa i Jesenjina. Dobro, imao je od uticaj njeno mjesto u nečijem sretnom srcu. A taj neko snio u njenim očima plavim.
Sve Ane su bile počašćene odabirom, obzira nema dal nevjerne bile. Nismo sigurni da joj je to bilo puno ime.No, to nije važno i ona je sobom odnijela dio nas, tog ljeta ruža i koga nema i zaista nema više, zato danas plačemo nad Sarajevom je jesen i padaju hladane kiše.
Moja Hana
Malena još je sva
Maše mi rukama nešto mi nosi
I to je lijepo znam…
Hana je bila slatka mala kćerkica jednog nebeskog članova Indexa.Neka druga Hana je imala mjesta u nečijem srcu.Sve Hane su bile raznježene odabirom, bez obzira što je neka možda,postala Ana. No sigurni smo da tog ljeta ruža nema više, odnijela je Hana radosti srca i obećanja, još nam se smiješi, rukama maše, i zna sigurno zna, zašto sve prolazi i gubi sjaj.
Anđela
Ptice pjevaju na prozoru
Već je proljeće
Andela je bila ljubav sunca jednog od Indexa.I neka druga Meleka je bila u nečijem srcu. SveAnđele i Meleke su bile zadovoljne odabirom.Sve one su imale mjesto u našim srcima i pile kafu sa nama. Da jačui malo slađu, što nekad postajala bi gorča. Daljina sasvim je izvjesno, bez obzira da li Anđela obukla ili svukla haljinu, bez obiza da li jutroljubavnike zatiče uspavane čini svoje. Još uvjek ti dani bruje, nama nama sretnim to sniju i pjevaju: mila, slavićemo ljubav ljubav našu.
Pozdravi Sonju
i reci joj da ne mogu bez nje….
Sonja je bila ljubav jednog vojnika koji nije bio od Indexa već od prijatelja. I neke druge Sonja su bile u našim srcima. srcu. Sonje sve naše djevojčice mile, od srca pozdravljaju odabir. Nema ih više , i nema nje. Nismo ni ljubezni mlađ, ni one djevojčice naše ne zaboravljamo da snovi ne traju dugo ili svako veče, čekajuć neke druge, one prave Sonje očekuju da im se mnogo puta kaže volim te ja.
Zato molim te pozdravi Sonji i reci joj da ne mogu bez nje.
Stihovi svih pjesama tako jednostavni a lični.Svi pjevaju o ljubavi i nama.
Pjesma Pozdravi Sonju odiše vrlinama Indexa – skromnost i poštenje
Promjenom samo jednog slova mogli su dobiti ime žena koje su na mnogonačina obilježilo život, poetiku i emocije nekih od Indexa. Mi nećemo govoriti o ženama sa tim imenom jer su opjevane u pjesmama bez imena.
Ime Sanja se kod Indexa ne pominje kao lično, kao i imena onih drugih koje su sve bacale niz rijeku.
Sanja Popović, Sanja Rihtman i Sanja Redžić je trolist četvorolisne djeteline.
Muzićka akademija Indexi je mnogo članova brojala. Možda se pojavi još neka Sanja.
Ako ne, autor ove poetike. će morati u sretnu djetelinu ubaciti nedostajući dio: svoju kćerkicu Sanju.
Mnoga bezimena lica i stvari manje bole ili više raduju.
Sada bi ovdje bilo dobro zastati i reći – svejedno je.
Ne zastajemo i ne kažemo to. Kažemo; ne bi bilo ispravno prema vojnikui njegovoj djevojci, ni prema svim Sonjama, ni prema nama.
Na kraju početaka to ne bi bilo pošteno ni prema samim Indexima i cvijeću,mnogo cvijeća što je darovano.
Pjevali su svojim ljubavima prošlim i sadašnjim, o ljubavi djece cvijeća prošloj, o ljubavi sve djece svijeta prošloj, sadašnjoj i budućoj.
Kad smo prvo cvijeće brali
Nemojmo zaboraviti pjevali su o svojim i našim, jedinim ljubavima.
Bio je to svijet stvoren samo za nas
Oni su pjevali nekoj nepoznatoj univerzalnoj jedinoj ženi, nekoj običnoj djevojčici iz naše ulice, svim nježnim ružinim golubicama primorskih kala, najnježnijim pupoljcima svijeta.
Kad smo smo samo za ljubav znali.
Pjevali, suze lili, radosni i tužni pili i ljubav i nju sanjali:
Danas je prelijep , sunčan i zasnježen dan . Slavljenički.
Još jedna grlica, našom greškom ,odlazi iz naših prelijepih nadanja.
Tada se ,obično u naše misli zavuku tragovi prošlih kiša koja nose sjećanja, kap po kap. I ne znamo zašto , odjednom , nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni.
Vjerovatno smo tužni i sjetni. I ne želimo da bilo kome pokvarimo dan. Danas , na današnji dan nekih snenih prelijepih vremena , misli nam klize ka njima iako znamo da se vratiti neće.
Čuli ste izraz : samo jednom se živi.
Jedna pjesma je dodala poentu:
Sve je ostalo varka.
Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalan i dosadan , i mislite baš i nije neka pamet.
Tada ne znate da jeste.
Velika je to pamet.
Kako neshvatili , tako ste i živjeli.
Nepametno.
Mnogo , godinama , decenijama kasnije shvatite da ipak samo jednom se živi.
Tada već biva kasno .
Život je prošao pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.
Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu limuzinu i kupiti buket cvijeća.
Urediti se kao Mali Princ , iz bajke sa srećnim završetkom.
Zastati pred njenim kapidžikpm i strpljivo,
ako treba satima , danima , decenijama , čekati.
I čekati!
Bojeći se jedino da vam crvena ruža umotane u novinsku hartiju ne uvene.
Ako treba i do kraja života čekati i buljiti u prozor u kome se blista bijela ,
cvjetićima , njenom nježnom , djevojačkom rukom izvezena zavjesa.
Jer vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.
Ta neka , je bila najljepša, najmilija i najčestitija djevojčica – a žena,
čiji je osmijeh zakačio vaše srce i dušu.
I danas vam srce zadrhti pri pomisli na tu snenost i ljepotu.
I zaboli.
Jer…
Samo jednom se živi.
Pa eto, nekako niste imali vremena da zastanete.
Nekako se niste obazirali na živi krvavi grumen u grudima.
Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.
Ili vas je bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.
Ili ste pomislili da je nisti dostojni.
Ili su vam je branili.
Mnogo je tih ili, a vi mladi i u mislima vam običnost života, koji , samo jednom se živi.
Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih.
Nepametnih.
Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo za vas i umrlo za vama.
Da vas je voljela .
Čekala i čekala.
Čekajući uvenula i pisala pjesme i neposlata pisma ljubavna, u kojim ste vi glavni lik.
Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho misleći na vas i ono što je trebalo biti.
A nije.
Samo jednom se živi.
Niste to učinili, uzeli očevu limunzinu ili barem taksi.
A ništa vam ne bi bilo , da ste i pješke klapnuli ako treba i na kraj grada.
Nije to na kraj’ svijeta.
Niste ništa učinili, jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško.
Da budete dostojni svoga porijekla.
Jer, ona je ipak samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama kopnio sa njom.
Na kraju svoga puta, još uvijek zamišljate da se zelena vrata njene kućice u cvijeću otvaraju.
Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u kosu, pomiluje joj uzbibane grudi.
Vama srce hoće da izleti.
Izlazite iz limuzine, prilazite joj , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.
I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je za ručicu, poljubite je i šapnete:
-Volim te mila…
Ime nije sada bitno.
Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i oplakujete vas dvoje i vaše nedoživljene snove.
Što bi poete rekle:
-Samo jednom se živi.
U prevodu:
-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga odmah , ovog trena kupite,
Ljepota rubinovog predvečerja . okupanog mirisama ljeta , uvijek nosi i jednu sjenu tuge. One umilne tuge , kada snovi polako, u tišini klize, ali ne pitajući um, raduju srce. I snovi samo trepere , kao nestašni leptir i na tren zastanu tamo gdje najviše boli.
Tada i Moja tišina sni.
Danas nam je milosni šarenko zastao u prelijepom ljetnom danu 1994. godinu, kada su našu Grlicu milu , granatom zaskočila čudovišta sa guslarskih vukoderina.
Htjedosmo o tom nebu i tuzi da pišemo, ali nam se ruka skupila u pesnicu koja hoće da nekome prijeti, pa se ukočila i ne može da drži plajvaz.
A i suze nam liju. U mahali se to kaže ko godina. Ako znate šta to znači?
Ovaj put ne možemo reći da je pogled na Sunce kriv za Modru rijeku što iz očiju vrije .
Zaklonili ga oblaci. Ili da ne znamo zašto.
A opet, kada se sjetimo Nje, kako visoko uzdignute prelijepe glave,
Malena grlica nas je često napuštala. Onako kako to grlice rade. Samo prhnu, tiho, neprimjetno ,iznenada. Pa nam se vraćala nasmijana.
Nježno, blago, malkice umornijih krila. Mi bi je prigrlili udahnuli koji dašak nježnosti i iskrica što se ljubav zovu.
I tako tri puta.
A neparan broj, nije nikakav broj.
Priziva nesreću.
Poslijednji put kad nas je napustila, rekla je : neće se vratiti.
Kaže, bole je odlasci njeni ili rastanci naši. Da,upravo tako, i neka teška slutnja poput more je proganjala. Ne može da diše. Skoro da se u kam kameni pretvorila.
Sa svakim rastankom bol je nosila sve teža i jača strahove djetinjstva. Njih je nama poklonila i još mnogo pregršti stihova i ljubavi sa svojih nejakih djevojačkih grudi.
Ono što nam nije mogla reći,u noćima dugim , bojeći se da bi nas moglo zaboljeti , kazivala nam je stihovima koje nam je poklanjala, ali i krala. Mi smo je neoprostivo voljeli. Nisu nam bili potrebni stihovi da je razumijemo. Dovoljna jedna gitara i par pjesama u đardinu ljubavi . To uvijek spaja dvije i dvije ruke, lijeve i desne.
A ona je pjesnikinja , riječima boji nebo ,mjesec, zvijezde i maglice. Ništa nam više nije tebalo. Osim vazduha, do kojeg grudi u zanosu , ponekad , teško stižu.
Stihovima je obogatila naš svijet i noći, duge i tople, kao sjaj srca njenog. Nadamo se da smo joj mi i Dvori podarili koju godinu predaha i ljepote, u njenom kružnom lutanju , koji se završavavao među slikama i bojama naših srca. Bojama ljubavi i snova . Drugačije ne umijemo.
Baš kada smo dogovarali novo viđenje, zlo je sve poremetilo. A zlo je bilo ono od čega je Tanjuška bježala , da bi se nama vraćala.
Nije mogla podnijeti zlo, a ono se uvuklo u njenu domovinu. Nije bila žena od parčića snova i dijeljenja. Njena domovina je bila ona velika ,divna majka Jugoslavija što ubiše je zlotvori , nečasni izdajnički kurvini sinovi, i raskomadaše ko bijesne zvijeri.
Otišla je među Aboriđane, da tamo nevinost svoju traži. Možda je tražila i pticu, nalik sebi, koja nabijajući se na trn umire pjevajući .
Ostavivši nas , damar za pjesme je zagubila. Nije joj bilo do pjevanja. Mora da je je bolio odlazak ili rastanak naš. Sada,sasvim sve jedno je. Još uvijek smo se nadali susretu.
Tako vam je to sa snovima i ljubavlju. Nikad ne umiru.
Juraj Martinović će zapaziti da u poeziji poetese Tatjane Lukić preovladava izuzetno intelektualan pogled prema svijetu i životu , o posebno ka unutra.
Marko Vešović primjećuje da nas poezija Tatjane Lukić plijeni kao najfinija smjesa nevinosti i iskustva.
Oni su bili recezenti i vidjeli su samo njene stihove. Marko Vešović skoro da je otkrio iz čega izvire poezija Tatjane Lukić.
Zaboravili su da dvadeset petogodišnju djevojčicu srce muči i slama, a ona mu još sve odgovore ne zna reći.
Naša se poetese čas upušta u raspravu sa filozofima i malo starijim od sebe, a čas kao djevojčica nabraja čega se na ovom svijetu plaši i strahove zagrljajima lomi.
Da, sasvim je izvjesno, recezenti su zaboravili koliko je široka i krhka djevojačka duša.
Mi nismo. Prigrlili smo je . Zauvijek.
Deset godina u tujini ni stiha da nam baci , o zvjezdicama ili maglicama , nježnim sestricama. Shvatila je , bježeći od zvijeri ,tamo u tom stranom svijetu , ima puno krvoločnih dinga , otrovnica i svinja.
Mnijemo , riječ joj zapela u grlu; tamo gdje duša stanuje. Teško je disala, bolovala i plakala, dok su joj zemlju čerečili.
A onda je opet krenula rijeka stihova. Ali tuga je pritisla, učinila lakšom od balona i samo je prsnula i odletjela ka nebu. Mislimo da je shvatila da je svoju poetsku magiju ostavila u zemlji otaca i Sarajevu ; i da tamo , u tujini nema kome pjevati. Tamo živi neki hladan i užurban svijet.
Da li je mila naša, tamo negdje daleko usred Oceana , našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama ,o Sarajevu Gradu čednosti prije smrti najljepšu pjesmu ispjevala? I našla smiraj za kojim je čitav život tragala.
Vjerujemo da jeste, Aboriđani su mili , vječni i velikodušni ljudi. Oni su je zasigurno uputili ka vrelu istine.
Jedan raskošni đardin poezije, Tatjana Lukić , slavujka naša, se ugasila mjeseca kada je i rođena . Avgusta našeg, ljubavlju i mirisima ljepotom djevojačkom obasjanog.
Mi nikad ne tugujemo za našim djevojčicama.
Valjda?
Pomislimo na ljubav , dodire i snove naše , i šta ćemo, do li život prelijepi slaviti.
Dok čekamo da ona , njena neispjevana pjesma doleprša do nas, mi osluškujemo nebo , zahvaljujemo se malenoj i puštamo da nam srce miluju lepršava nježnost njenih riječi: