Sretan ti rođendan Sarajevo Grade čednosti,
rođeni grade moj.
Uh ,
valja nama preko rijeke.
Bosna zemlja Božije milosti sanja
Grad čednosti – Čežnja
Modra rijeka moje mladosti
Modra rijeka Ćežnja
Napola poslato pisamo
Ljpoto Mila ,
jube moja
Mala Velika princezo , kraljevskog roda
Oprosti , ali moram ti onoga hamala što se sa Tobom često u snovima druži, malo otračati.
Valjda ljubomora , šta li ?
Inače nemam običaj nikom iza leđe jade činiti. Pogotovo o nama, a izgubio sam iz vida koliko nas je. Meni ništa lakše nego se multiplicirati . U dva tri insana , a ko ljubim i više.
Sada mi se novi merhumi počeli šlepati, čuli za tvoju ljepotu i dobrotu. Ne m'reš ih se kutarisati. Svaki svoju šćemlijicu natakario nasred sobe. Blenu u displej ( Joj , što sam se tehnikum naštelia . ).
Onu malu kutijicu šro je sada haber slikovitom pričalicom zovu u ruci stišču i svako malo pogledavaju. Kontaju mogla bi ih ti odnekud nazvati.
Aha, Malo šjutra.
Nemaš ti drugog posla nego mahalskog blećka zvati.
Ova trojica klonova blenu u moju ljepot vilu i hoće da mi je kradu.
Ne dam te mila, nikako ne dam. Al’ mi drago što te gledaju. Nek vide šta srećni mahalaš voli.
Oni tvoj Bolero , ona tvojom ljepotom skršena stakla mi oči isplakale , evo , mere bit da bidne , hejbet godina. A i bez toga plaćem li , plačem.
Plačem ko godina, poneki dio mene i ko dvije. godine .Ako znaš koliko je to suza, biće mi lakše . Malo sam se i umorio. A i nakupilo se u tom čekanju guta godina…
Sada se, mila ljepoti moja , ti natandarila (oprosti mila tako se kod nas u mahali kaže) u moje mubarek srce , a oni djetinji , blesavi hamal rahmetli majku pominje.
-Ne kuni me majko , za nju…
Sve neštvo o kletvi. Te ne kuni me , te ne ruzi me , pa jopet isponove.
Đe će ga, ba majka zbog ljubavi kleti. Pogotovu kad ovake ljepote i dobrote.
I tako vazdan i obnoć. Ne prestaje.
Jok, nikako ne prestaje. Načisto zvizno.
A jel , mahlukatu to valja?
Ne valja , nikako , ne valja.
Jel mu bolje, nikako mu nije bolje. Samo gore mere biti.
I meni se , ne kuka , nego vrišti. Ak’ mučim.
Dobro , priznajem, pretužan sam što te ne možgu pomilovati ,za ruku primiti, prstiće poljubiti, jer kraljevkog si roda . Ljepot čarobnica Kirka ti prarod bila. A ti još ljepša i kršnija od nje. I tananija i krhkija i pride zavodljivija.
Ruku tvoju na grudi staviti da osjetiš , bona ne bila , kako lupa, ko dva Unska vodopada sa Plive i pride Modre rijeke slapovi. Da nas ogrneš ljepotom svojom , usnama svojim bilo čim.
Svaki od nas kvatropliciranih sliku nabavio. Četiri čoška sobe , u svakom uglu po jedan mahlukat se sakrio, skupio , sliku gleda, sliku ljubi , dušu gubi , na srcu je prislanja i uzdiše:
–
S rukon za ruku su četri stađuna
Moji se dani kroz vrime vuku,….
A oni jado bi da ide u kafanu , da tamo loče i crkava od tuge. Ne ide to mila. Jedva ga zadržavamo.
-Daj bona , promuhabeti mu koju, možda se devraniše i vrne se , da mi društvo u ovom belaju od čežnje praviš .
Izgorih ti mila, sagorih .
Al ne kukam . Nisam ti ja ,bona pi…le.
Nemoj nikada pomisliti tako nešto bonićka , dobroto mila .
Kad te ljubav u blentaru strefi , nema druge nego o njoj sniti i boje i pjesme liti. Muziku umjesto cuge dolivati. Tanane pokrete tvoje , leptirice let , labuđi ples u snove dozivati .
I sanjati da me grliš bilo čim.
A da mi se ponekad ne oklizne neki gutljaj. Oklizne . Ljudski je. Grijeh ne ide u usta. Otrov bljuje iz usta. A ljubav iz srca .
Volim da moje pjesme, boje , slike , i tvog umilnog plesa muzika vrište i kazuju:
-Joj kakva je dunjaluče , naša rajska vila , ljubav naša.
Ne zamjeri i selam ti veliki ,
mila moja , Sunčice mila.
***
Prođoše stađuni. Bukadar njih.
Tračaroša upitaše:
Posla li ti ono pismo?
-Kako da da pošaljem ljudi moji! Toliko u njemu ljubavi ima , a mi se ni susreli nismo .
Evo obijelih , a ona krasotica , tuga moja, nikako da je susretnem , nikako da mi se javi, da mi adresu da ,da mi umor s duše skine.
Šta ću, radostan ja , nego još uvijek se nadam. Nadu susretanja mi ne mogu ubiti.
Srešćemo se mi . Jal’ vamo jal’ tamo.
Bolje joj je da smisli dobru izvlakušu zašto mi nije haberili ruku dala.
A svakako ću je dobro naružiti. Ono po đardinski. I neće se ljutiti. Plesaće mi okupana mirisima ljubičica i plavetnog mora Jadranskog , raj za oči moje i neće se ljutiti što je ružim , za sev ove godine nesusretanja.

Neizmjerno sam tužan i bijesan . Prošlo je dvije godine a istine nema…
Ponekad mi biva žao što živim u svijetu u kome prelijepi dvogodišnji Božiji anđeo može nestati bez glasa i traga.
Mnogo je godina iza mene , ali nikako se ne mogu navići na ljudsku bezbožnost , monstruoznost i bezdušnost.
Dvogodišnja djevojčica Danka Ilikć, mili Anđelak nikome zlo nije učinila. Tek je prohodala , nije još naučila glasovni govor . Djetinje se radovala i igrala , i bila ljubav i centar jednog nevinog svijeta punog Neba i nade . Jedva da je bila svjesna svijeta oko sebe.
Nestali su je. Tek tako , bez imalo ljudskosti i straha od Boga Jedinog .
Vrijeme će , vjerujem dati odgovore .
Molim(o) se Bogu Milostivom da se djevojčica vrati kući živa i neozlijeđena.
Molim(o) ljude da se smiluju i da pomognu da se Božije dijete vrati doma.
Bog je Milostiv i Pravedan . Sudi i prašta po pravdi .
Alelujah.
Hvalite ime Gospodnje,
hvalite ga ,sluge Gospodnje
koji ste u domu gospodnjem
u dvorištu doma Boga vašega!
Hvalite Gospoda, jer je Gospod dobar,
pjevajte imenu njegovom, jer je blago.
Jer Jakova izabra sebi Gospod,
izabra Izraela za naslijeđe svoje.
Ja znam da je Gospod velik
da je Gospod naš iznad svih bogova.
Sve što hoće,to Gospod tvori
na nebesima i na zemlji,
i u morima i u svim bezdanima.
Izvodi oblake od krajeva zemlje,
munje pušta ispred kiše
i izvodi vjetar iz riznica svojih.
On prvence u Egiptu pobi,
od čovjeka i od životinja;
On pokaza znake i čudesa usred tebe,Egipte,
na faraonu i na svim slugama njegovim.
Udari narode velike,
i kraljeve siklne pobi.
Siona kralja Amorejskoga,
i Oga,kealja vasanskoga
i sve kraljeve hananske,
i dade zemlju njihovu u nasljeđe,
u nasljeđe Izrailju,narodu svome.
Gospode,ime tvoje je vječno;
Gospode spomen jetvoj od kolena na koleno.
Jer će Gospod suditi narodu svome,
i na sluge svoje smilovaće se.
Idoli su naroda srebro i zlato,
delo ruku čovječijih.
Ustra imaju,a ne govore
oči imaju,a ne vide,uši imaju,a ne čuju,
niti ima disanja u ustima njihovim.
Kakvi oni tako će postati i svi oni koji ih grade
i svi oni jkoji se u nuiigh uzdaju.
Dome Izrailjov,blagosiljaj Gospoda!
Dome Aronov,blagosiljaj Gospoda!
Dome Levijev,blagosiljaj Gospoda!
Koji se bojite Gospoda,blagosiljajte Gospoda!
Blagoslovljen sa siona Gospod
koji sjedi u Jerusalimu!
Alelujah.
Lipanj je . Lipe cvatu. Miomiris ispunjava moju nutrinu ljubavlju i uspomenama . Sjećanje na nevine dane kada su se cvjetovi lipe brali , da bi se zimi uz ugodnu , pucketavu vatru fijakera čeifio lipov čaj i prsti se pretvarali u garež dok se gulio vreli kesten.
Poslije cjelodnevnog rajskih – zimskih igrarija i radosti , sankanja i grudvanja , tri toplote su grijale promrzlu djecu. Roditeljska ljubav , vatra iz peći i lipov čaj.
Joj, kako se poslije lijepo i bezbrižno spavalo.
*
Mojim rodteljima , s Ljubavlju
Neka im Gospod Milostivi podari đardine u kojima vječno teku rijeke .
Stari most
Most i izmaglica
Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)
Snježni most
Mostovi povjerenja
**
Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.
Učio me slikati.
Blago rečeno , uz dužno poštovanje i ljubav, pojma on nije imao o slikanju,
jer rekoše mu :
-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.
Al’, mnogo toga je znao o duši.
Onol'ko kol'ko to dobri očevi znaju.
Dovoljno.
Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.
Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:
-Plaćao sam da te uče slikati?
-Hvala oče!
-Ne zahvaljuj , konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?
-Misle da jesam , malo me ko razumije.
-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.
-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.
-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog jednog dunjaluka.
Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.
On ćejfio , a ja oči , u polumraku gubio i bečio, osluškujući žubor kristalne vode , tražeći dušu mosta.
On bi zasjeo sa drugim agama i ” ‘adžijama ” i polako akšamlučio.
Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada i bukadar meze i mezica.
Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori – prošlost , sadašnjost i budućnost.
Stari most se natkrilio i tajne ljubavi vječne šapuće.
Uh , neba mi, obavezno su tu i prelijepe , tople , raskošne i rosne žene,
s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.
A Stari most tada mudro nijemi , svjedoči i pamti.
Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,
def zadamaro ,jecaji harmonike bi se stopili sa bolom Modre rijeke,
Sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,
a mjesec šaputao:
-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”
A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti , svaku uzdišući milovao i zazivao:
-Eh , moja prelijepa Emina
natočider nam…
-Koštano mori mome ubavo,
boli , mnogo me boli život moj…,
zapjevaj mi onu moju što svaki damar ubija…
Po mahalski – boli dertli glava od ljepote tih Anđela.
Ovo materi nikada nisam spominjao.
Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.
Nek mi duši prosti.
Sada garant sve zna. Na nebu nema tajni.
Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.
Aha !
Daj Bože!?
Jednom , kad počeh cvjetati i bubriti , radi jedne Koštane ili Emine,
potonjim decenijama svejedno je , zanesen neizmjernom ljepotom i
haremskim glasom , pokušah , aman ,prekršiti očev zeman i pridružiti se
akšamluku.
-Jok! – veli.
Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom , tek kada naslikaš dušu mosta ,
koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove priča.
U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.
Do nekog vremena , nisam ni imao vremena.
Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama, dakako ženskim ,
i takozvanim smislom života , najčešće nalateći besmisao,
udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.
Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.
Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;
kao da nam ih neko ukrade.
Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.
Prestao sam se buniti kada mi reče:
-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš – luk ako ne umiješ rukom ,
povučeš krivuljarom, dvije kose linije trokutom razvučeš. Osjenčiš tabije,
dodaš modrila ispod , objesiš pun mjesec na tamnu plavet iznad , ni veliki
ni mali , samo nek je okrugao ko karpuza.
I eto , ko biva natandario si most.
-Eh ,sine moj, a gdje je tu duša? Ona što nas oplemenjuje ,ona što je Starac
svakodnevno upija i poklanja. A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš
zanavijek ćafir biti.
Dođe rat , nestadoše Stari Most.
Reče mi otac:
-Sada si zreo. Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti
bio , umiješ ti to.
U mome vaktu , ostavštini mojih otaca, morale su se bez pogovora slijediti
očeve želje.
Naslikah most, skoro pa minjatura. Nije se imalo ni boja, ni platna.
Mnogi ni života.
Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.
-“Biće nešto od tebe! Znao sam se da imaš dušu. Sin si mi. Natandari jedan
čempres nasred Ćuprije, radi uroka. Molim te ! I to je to.”
Oćutim . Pored očeva, za čjim mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija
moraš tragati, nekako saburu svikneš.
Pomislih – sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina
slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među
skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.
Jedna štura Nada, prije natuknica, da će “nešto od mene biti ” i savjet – natakari čempres
nasred mosta.
Nije loše, za ” početnika”.
Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.
Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .
Ipak , sve nešto mnijem, dobro sam prošao.
Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako je otac proživio još desetak godina.
I naravno , akšamlučilo se do kraja života. Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.
Valjda zbog onog čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:
-Kurvoazije i akšamluk. Blentovija uvijek ostaje blentovija. Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.
Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se
najviše dopadale , bio nalik, pomirio sa mojom bojama uokvirenom
sudbinom.
Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi frizirani Stari most.
Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran?
Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:
-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.
I za onu:
-Tamo gore teku rijeke vina koje ne zanosi i ne opija , kojeg ti prinose djevice
čiste kao biser . Joj mamo, mamice. Mo'š misliti ljepote i rahatluka, a niđe
mamurluka.
I napose onu:
-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.
Lijepe godine, lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja… poklopila je tišina sjećanja.
I još jednom:
“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”
Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu
milostivom se zahvaljujem…
I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.
Dva poslijednja nisam poderao.
-Most i izmaglica.
-I most na slici Bosna zemlja Božije milosti.
Ni dva prije njih.
-Snježni most.
-Mostovi povjerenja.
Nešto me priječi.
Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo?
Il’ možda :
-Djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.
Una mattina mi sono alzato
O bella ciao, bella ciao, bella ciao, ciao, ciao
Una mattina mi sono alzato
E ho trovato l'invasor
O partigiano, portami via
O bella ciao, bella ciao, bella ciao, ciao, ciao
O partigiano, portami via
Ché mi sento di morir
E se io muoio da partigiano
O bella ciao, bella ciao, bella ciao, ciao, ciao
E se io muoio da partigiano
Tu mi devi seppellir
E seppellire lassù in montagna
O bella ciao, bella ciao, bella ciao, ciao, ciao
E seppellire lassù in montagna
Sotto l'ombra di un bel fior
Tutte le genti che passeranno
O bella ciao, bella ciao, bella ciao ciao ciao
E le genti che passeranno
Mi diranno: “Che bel fior”
E questo è il fiore del partigiano
O bella ciao, bella ciao, bella ciao ciao ciao
Questo è il fiore del partigiano
Morto per la libertà
E questo è il fiore del partigiano
Morto per la libertà
O Bella ( Lijepa ) zdravo zdravo
Jednog jutra se probudih
O bella zdravo, bella dravo, bella zdravo, zdravo, zdravo
Jednog jutra se probudih
a osvajač bješe tu
U partizane, vodi me
O Bella zdravo , lijepa zdravo, bella zdravo, zdravo, zdravo
U partizane, vodi me
iako osjećam da idem u smrt
A ako poginem kao partizan
O bella zdravo, lijepa zdravo, bella zdravo, zdravo, zdravo
A ako poginem kao partizan
Ti me moraš pokopati
Pokopati tamo gore u planinama
O bella zdravo, lijepa zdravo, Bella zdravo, zdravo, zdravo
Pakopati tamo gore u planinama
U hladu prekrasnog cvijeta
I svi ljudi koji će prolaziti
O bella zdravo, bella zdravo, lijepa zdravo zdravo zdravo
I svi ljudi koji će prolaziti
Govoriće mi: “Kako lijep cvijet”
A ovo je cvijet partizana
O lijepi zdravo, lijepi zdravo, lijepi zdravo zdravo zdravo
Ovo je cvijet partizana
Umro je za slobodu
A ovo je cvijet partizana
Umrlog za slobodu
Od kada smo se probudili jedna misao nam se vrzma po glavi:
-“Ništa se ne može sakriti; ni mudrost, ni glupost, ni zvjerstvo , ni laž. Čak ni ljubav. A zvjezda nam – ni ono. Tako nebo odredilo.”
Poznata nam ta misao i znamo da je naša, ali žao nam je napustiti.
Pogledamo kroz prozor ,a nad Sarajevom se nadvila proljetna svježina. Otvorimo prozor da je malo pustime među snene zidove. Prvo ugledamo Trebević, koji se kao neki sudrug sjedinio sa Mahalama. Sa Bjelava se pogled pruža ka Bjelašnici i Igmanu, koji se zaštitnički nakrilili nad svojim čedom.
Dok se pluća pune blagosatima jutra ,pri molitvi uvijek pmislimo na svoju Zemlju i svoj Grad.
” Bosna zemlja Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti.
-Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. U termosici da ne izvjetri ili se pomiješa sa surogat vazduhom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.
-Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova”…
Kad god se pomenu snovi ,padnu nam na pamet nježne grlice, ljubavi naše koje su odlepršale. Neka nas tuga safata i težina nas pritišće. Molimo se da su dobro i da im je život poklonio ono što mi nismo mogli ili nismo znali.
Znao je Deba i pametnu lupiti, ili dvije.
-Dvoje, muško i žensko se najprije nađu , pa se onda poslije ne nađu; a život odi dalje.
-Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari osloviti ili imentovati. Mere vam se o glavu slomiti.
A mi nismo pazili. Mislili smo ljubav može sve podnijeti. Neizmjernost naših duša, nije se mogla boriti sa skučenom stvarnošću, jer mi smo pokušali živjeti sevdah.
– Sevdah se samo može osjetiti i živjeti, ali prvenstveno oni koji imaju srce i dušu.
Reći će vam sevdah je: ljubav, čežnja,strast, neko će dodati zanos i i ushićenje, “mudriji” vođenje ljubavi . Malo njih zaljubljenost i bliskost.
Grci su poetici dali ime patos.
Sevdah je sve to, i poetika i patos , i bol , i tuga , i jad i čemer, i pjesma i ples , i haremski i haramski, bolero i balada ,harmonika i gitara, daire i kastanjete. Pride i neizostavno ruke. Ruke ljubavi i dvije i dvije. Lijeve i desne . Lakše se ljubav prihvata i daje.
Sevdah je riječ za tragedije i komedije.
Sevdah je, nikad do kraja ispričana priča o životu. Sevdah traje prije, za vrijeme i poslije fizičkog kraja života.
Ta riječ koja se živi , je samo Bosancima od neba poklonjena.
Bili smo premladi da shvatimo da sevdah nije samo vino piju nano age sarajlije, crven fesić joj mamo mamice i Kiseljak kiseljak, kiseljačke djevojčice.
U kutku srca imali smo sjećanje na pretke i mislili smo da će nas sreća i njihova neuništivosti uvijek štititi.
-Bogumili su Pravovjernici, (babuni, patareni, bogomili) hrišćanska vjerska frakcija koja se odvojila od Vatikana. Osuđujući Rim za paganstvo, bogaćenje na račun naroda i pripadnost đavolu po proročanstvu Jovana jevanđeliste. Za patarene su vatikanske crkve bile heretičke i sklonište antihristu, izazvali su njegov bijes. Naši preci su svoje upotište nalazili u Hristovu nauku odbacujući Savletova/Pvaletova i Vatikanska , antihrišćanska, bulažnjenja.
Naš život je sve više počinjao ličiti na:
-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS .ba.
To što je život je sve više ličio na behar, na koji pada snijeg nije nas zabrinjavalo.
Počele su nas pritisakti žute dunje:
-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS
med./ lat. dijagnoza (dg.) mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama;smrt neminovna
Laički: rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude.
Jedna grlica je postala anđeo,drugu je usud skršio, mi smo bili zbunjeni i zatečeni i samo smo još više pomahnitali. Tako smo krili našu tugu. Tuga je orosila krila grlice koje su se svijale oko nas zajedno sa nama učeći se ljubavi. Rosa se pretvorila u bujice koje prijetile da odnesu krhke ptice.
I šta su one mogle učiniti?
Pogledati nas sa tugom , diće iznad nas ,napraviti oproštajni trepet i odlepršati. Mi bi smo samo slegnuli ramenima, ne smijući gledati u Nebo . Tamo Svjetlosti ima koja suze zaziva.
-Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost.
Svaka naša molitva priziva Svjetlost.
Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.
U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.
Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću.
Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti.
Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.
Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.
Sada, vječitim sanjarima , sa svakom grlicom koja leprša u nebo, snovi postaju sjajniji i bolniji.
Vjerujte nam i mi smo Božja djeca.
Ljudi rade i griješe.
Mi se trudimo da budemo što jasniji i da imamo što manje grešaka.
Znamo, ne može se sve predvidjeti.Potkrade se neka greška ili komentar ,koji se može dvojako tumačiti i može povrijediti ili rastužiti ljude koje ne želimo povrijediti
Iz dubine srca se izvinjavamo svim onim vjernicima koji iskreno i pošteno ispovjedaju čistu vjeru našeg zajedničkih praočeva Abrahama(Ibrahima ) ,kao što su to činili i Mojsije (Musa a.), Isus (Isa ) i Muhamed a.s.
Nijednog momenta nam nije palo na pamet da povrijedimo njihova osjećanja i vjerovanje.
Svi zapisi koji dođu iz naših pera a koji se odnose na religiju je prvenstveno obračun sa religijskom oligarhijom svih religija. Jer te pučanske krvopije, zaradi ličnih interesa,a u svrhu sticanja vlasti i moći, su skrenuli sa pravog i jedinog Božjeg puta i duboko ogrezli u sve ono što je samo po sebi suprotnost korjenima istinskog vjerovanja u Boga Jedinog.
To su oni koji sebe deklarišu kao „mojsijevci, isusovci,muhamedanci,budisti..“ koji svojim djelom i naukom odbacuju ili zanemaruju pravu i iskrenu Abrahamovu (Ibrahimovu) vjeru.I vjerozakone Božijih pomazanika koji su ga naslijedili
Ako uporedimo riječi i djela Abrahama, Mojsija,Isusa,Muhameda i riječi i djela njihovih tzv.sljadbenika, uočićemo nepromostivu razliku,totalno mimoilaženje.
Zašto?U ime čega?
U ime tužnog i bijednog ponavljanja historije; ne one istorije za koju stari latini kažu da je učiteljica života, nego historija krvi i bola.
Historia est magistra vitae.Kakva oridinarna glupost?!
Kako,kad i koga je to istorija naučila? Da je učiteljica života ,zar bi se se svako malo historija ponavljala?Ne samo tužna i bijedna već užasnija,krvoločnija,katastrofalnija i tragičnija.
E’ da ,historija bi mogla biti učiteljica života ,ali samo pod uslovom da smogne hrabrosti ,znanja i umijeća da se oslobodi balasti svih onih Mojsijevih,Isusovih,Muhamedovih sveštenika koji svjesno u ime ovozemaljske moći ,slave i bogatstva iskrivljiju i zanemaruju osnove pravog Božjeg učenja.
Mi okušavamo progovoriti u ime svih onih koji to nisu,ne mogu i neće moći učiniti jer im nije dozvoljeno ili su jednostavno pobijeni.
Zapravo, sva naše pisanja je molba da se zamisle svi oni kojima je Jedan Jedini Vječni Milosrdni Bog u srcu.Od njih oprost molimo.
Moj povratak sa posla
Počelo je nekako umorno.
Dođem sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.
On stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.
Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.
Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je odnekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me lakše u čelo ljubi.
Uzima mi tašnu, na stolić je , zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.
Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.
Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji, kožni tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.
Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.
Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.
Bluza je pala sa strane.
Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .
Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.
Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat i na kraju članke.
I masira i ljubi, sve do jednoga i opet još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i da se polako povlači.
Napetosti skoro da i nema.
Sad sam ja u maloj bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.
Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me mami i da uđem i zaronim. On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.
I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše izranjati poslije sedmog dana.
Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on se trzno, na trenutak zamislio pa kaže:
– Nagost žene u ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.
Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti golog ženskog tijela.
Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.
Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:
– Dobro došla kući, mila moja.
Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla, ja mu uzvraćam.
– Bolje te našla, mili moj.
***
Tako vam to ide mile moje.
Još samo treba naći takvog blentoviju. Skoro da su izumrli.


Sandri Dragoj Mamici
sve njaljepše i mnogo sreće
žele
sinovi Vanja , Vedran, Alek , oni dobri princ Vedad i Deda
Sandrin univerzum
Sandrina duša Djetinja radost
Djelić tvoga neba Mali princ – maksumče
Vrijeme ljubavi Plišani dodiri
Tirkizni snovi Ona u vrtlogu proljeća
Čudesni djetinji sni Razigranost
Tisuću velova jedne žene Nesalomljiva krhka ruža
Krhki dodiri
Vanjin poklon Dragoj mami
Dječija igra Behar i trnje