Osunčana Modra rijekaCvijetna Modra rijeka Modra rijeka moje mladostiMjesečeva Modra rijekaSleđena Modra rijekaModra rijeka teče Bosnom zemljom Božije milostiModra rijeka kao nevinost dječije duše Blistava Modra rijekaONA JE OSVITSuton okupan mirisom Behara
Modre se rijeke kroz život steru
noću i danju osvitom jureć
kroz cvijetna polja na kraju mora
suncem okupan smiraj dana
U svakom trenu dalekog puta
srce živo i nježno veselo luta
tražeći onu što osvitom sanja
ruku toplu na kraju dana
Kako na kraju tako i na početku
ljeto mi blista zima me mrazi
al život nije da lice suzom mije
uvijek se radost javi na kraju dana
Sve rijeke moje modre i sjajne
sa mnom su tekle kroz život lipi
vječnošću mojom plovile ljepote mile
što ljubav daju snivajuć na kraju dana
Eh modre rijeke vesele i snene
i sve ljubavi moje blistave i vječne
gdje li ste sada kad zima kosu bjelinom boji
u srcu djetinjem ljepota ljubavi vatrom gori
Kalendari moji što počinku lagano brode
milujuć one što mjesečinom u duši hode
ko uspavane princeze na odru bijelom
čekajuć mene hudog i snenog na kraju dana
Prelijepe rijeke žubore mirisom bola i sjeta
upijajuć radost i svjetlost čudesnog svijeta
radosno blješte i nebo kristalima žubora zovu
vode me u luku gje počinak ću naći tu na kraju dana
Polazeći od aksioma da je Uzvišeni Bog , u svojoj savršenoj plemenitosti ljudskim bićima podario milost, ljubav i razum – sve potonje je kristalno jasno. Krajnja granica ljudskih mogućnosti je ona tanka linija koja razdvaja plavet neba i modrinu mora. Kako smo tvorci vlastitih granica i iako nam možnosti kažu da je to apsurd , ništa nas ne sprečava da pokušamo dostići tu liniju. Možda u tom letu dosegnemo neke druge naizgled nedostižne ljepote i čarolije i bar na kratko pobjegnemo od nametnutih ljudskih granica, koje su uglavnom nametnute , vještačke, neubjedljive i promjenljive.
Međutim čovjekovom bitku je prikalemljeno ono čuveno – a l i … :
Učmali okovi malograđanštine u sudrugarstvu sa osobnim kompleksima , zapisani u genomu ,dominiraju skoro vaskolikim pučanstvom. Percepcije svakog pojedinačnog subjektiviteta su kao nakaradno uljepšani odraz u iskrivljenom ogledalu realiteta. Svaka individualnost sebe vidi pametnijom, ljepšom, zanimljivijom, važnijom , posebnijom … , u svakom pogledu respektabilnijim od onoga što je karakteristika date pojavnosti. Uslovno poremećeni modus vivendi dovodi do anoreksičnih i sociopatkih devijacija ličnosti koje često za posljedicu imaju bipolarni poremećaj, čija je psiho patologija mnogo šireg spektra od podnošljivog.
Etablirano psiho-fizičko i materijalno-statusno nasljeđe predaka je duboko urešeno u ljudskom umu . Iz labaratorija odgoja, kovanih teškom roditeljskom paskom , ali i nebrigom za osnovnim potrebama nasljeđa, u sprezi sa kontradiktornim uticajima rigorozno klasno-sociološkog ozraćja , finalizuju datu malenkost, uvodeći je u nepodnošljivo mukotrpnu tlapnju bivstvovanja.
Sve pređašnje postavke su date bez upliva Nebeskog nauma, jer ga većina zaboravlja ili iskrivljuje uzvišenu datost Božije ljubavi, milosti i dobrote. U vlastitoj , ničim utemeljenom nadobudnošću ljudi su jednostavno pobjegli od bezuslovnosti Dobroćiniteljstva. Ili su jednostavno sve Njegovo bacili iza leđa, nemajući vremena i namjeru da se osvrću na predodređenost iskona.
Bježeći od zapisanog , istrajavajući na evidentnom siromaštvu duha , na teži naćin se dolazi do spoznaje da se od usuda ne može pobjeći . Kakav si – takav si ! Neprikosnoveni status quo. Ali tada biva kasno, jer ljudsko vrijeme je neumitno i ograničeno, a leti brzinom svjetlosti. U tom lutanju kroz vjetrometine malograđanštine i udovoljavanju uskotračno egoističnih praznina, insan jednostavno izgubi sebe. Više ne shvata vlastite granice , visine i nizine i postaje nemarno klepetalo opterećeno svojom nesvrsishodnošću , izgubljenošću, jalovošću … i napose ispraznom stvarnošću i neverom prema samom sebi…
( Insert iz nedovršenog romana – “Razgovori sa nerođenom kćerkom” )
Ove godine 8.mat , dan posvećen ženama se ustoličio u njemu.
Svaki Božiji dan je blagorodan – obasjan Njegovom svjetlošću i svetošću.
Kada se dvije uzvišene svetkovine spoje , zapretena nutrina progovori – uzvišenom ljbavlju i bolom.
Tada, po ko zna koji put shvatam lakoću ljepote i prolaznosti života . Ponosno dignem glavu , a srce drhtulji. Nadiru sjećanja obojene mirisima smrtnosti ,vječnih djevičanskih ljubičica , prohujalih kiša i nestašne igre kristalnih pahulja bijelih …
Voljelo se dvoje mladih.
Sevdah i dert.
Finitus postaje in – finitum !
**
Sjećanje na Mariju MagdalenuKrasoticu
Prođe godina , dvije , tri… Tihu idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali. Nema se vremena za tiho umiranje.
Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline , mahalaši , njegovi drugovi su smislili plan. Nisu mu smjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve su bile milosrdne.
U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo , a da oni ne zamuhuraju oproštajnu feštu svojim prisustvom i belajli ugursuzlukom. Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I viđu čuda i jada , svi su imali istu boljku :
-Lat .Dg.Papilloma linguae
Grdelinka i ja smo se i pored svog strahovanja za Dobrog moralie smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem je obznanio i zabilježio da su nezapamćena fešta i cirkus trajali skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; deset dana i devet punih noći.
Dani su , zna se prolazili u spavanju . Noći ko noći ! Duge i besane , proticale se u nespavanju.
Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična , milostiva i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna.
Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i nagovještene ekstraktilne reakcije zbunjenih dotura .
I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj…grabusio .
Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.
Kako Deba reče , ono po mahalski:
-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu , sad već mitsku izraslinu na jeziku .
Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni san. Ne i izbrisao.
Ničim izazvan , Deba je morao priznati da je on mahali proturio baju da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne u smislu funkcije probavnog trakta. To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija , a i prilika da se mahalaši , možda i poslijednji put skupe na „oproštajnu“ feštu. .
Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , Deba je po izlasku sa maksilofacijale mahalom proširio drugu novost. Ne zna on kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavati zašto se Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje se izgubila.
Možete misliti kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna i blažena Luce i Dobri u doktorskoj sobi sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce , ili je Luca postala časna medicinska sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali provodađijskog posla .
Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi , i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez jezičine i sa strahom klimao glavom:
-Ovo neće izaći na Dobro !
I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu i čitabu koji se , možda , mimoilazi sa ovom pričom.
Nekako o tim dešavanjim , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da se je još uvijek na dunjaluku i da se rađa novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu. Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti se mjenjala. Samo je postajala još svjetlija , kristalno prozračnija.
Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.
Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.
Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :
-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama pokušavao spašavati od karanluka , a da sam ga je tjerala što dalje od sebe , tako što bi ga svaki put povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom . Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje.
Kada sam letjela sa drugog sprata nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a ja sam postala sirotica i Grdelinke.
Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari . U njemu je toliko radosti i darovanja , da ih još uvijek sređuje i oplemenjuje. I nikad neće ostariti jer ja sam , uvijek za uvijek , kako to voli reći, navsegda, njegova krasotica.
Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi to bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha – morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.
Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se nije mogao predati drugoj i voljeti je , dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati sve i više od toga.
Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište naše ljubavi. U njemu su , obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali neumitnost.
A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena i da nema nikakve veze sa mojom: -Oprosti mi ,molim te . Nekad zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve veze sa stvarnošću. Ti si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te uvijek doticati. . I pazi se – ljudsko zlo nema granice i težiće da ti otmu Božje milodarje.
Jednog dana u svilenkasto rano predvečerje, mi sa osmjehom i živošću , koji nisu slutili dobro , reče , zapravo zamoli:
-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve tužne aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .
Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena blaga pereza facijalis . Zaista je izgledala kao u najboljim danima , kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac , stotinjak metara nizbrdo, do Dobrog.
On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje. Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.
-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren zaboraviti!
Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne ruke. On se nije bunio . Samo je slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo slobodnim rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on kćerkicu. Neki neupućeni posmatrač bi pomislio :
– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!
Tiho uđosmo. Odvedoh ga do njene sobe. Ona je spavala. Bila je tako smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila prekopreko sedam gora , sve di mora , i dalje na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više nije im mjesto na ovom prolaznom i počesto , zahvaljući ljudima , takarli dunjaluku.
On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg . Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječi , iako on skoro ne otvara usta :
– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.
A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:
-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…
Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki prvovjernik pominjanjem Boga počinje svaki dan , svako novo poglavlje , svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.
Čujem i riječ :
-Amin !
Ali to ne izgovara on , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren budi i ponovo usni.
Ne znam , neka ljepota me ganu i ja zaplakah i glupavo pomislih:
-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.
Sakrijem misao , jer sam naučila da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli. Moja misao kao da nanovo probudi uspavanu ljepotu :
-Dobro mi došao ljubljeni moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.I oprosti mi što se nismo ranije susreli. Znaš , uvijek neki glupi razlozi se ispriječe. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali Bosnom zemljom Božije milosti i Sarajevom gradom čednosti , a mi bili zaljubljena djeca koja žele samo da se vole , igraju i jure. Pričaj mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Čvrsto mi stisni ruku , ne puštaj me. Ne daj mi dati bježim. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo.
I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .
I pričao … nije prestajao pričati.
Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i čvrsto držao joj ruku . Ni jednog moneta joj nije ispušta ruku. Nije joj dozvoljavap da mu opet pobjegne. Ponekad bi je poljubio u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.
Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne prošlosti , jednog snu , jedne bajke koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati i biće zapisana u vječnosti mahalske kaldrme.
-Bila jedna kučica u cvijeću .
U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav jedna uzvišena i vječna .Godinama. Voljeli se jedan mangup i jedna djeva čedna. Navsegda.
Kučica , svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.
Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro. Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.
I bi kao što stari kažu :
-Sve ima svoj početak i kraj?
Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci. Zapadala je velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše se.Devet godina je vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom iskupili.
I evo njega , na koljenima kleči i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.
Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ganuta , rukom mu dostakne usne , ljubi ga i izusti:
-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , da svim srcem te uzimam za muža.
I zatvori oči .
Svešteno lice izgovori : Amin , promrmlja – ostalo znate i u žurbi ode .
Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje nježnosti i opraštanja bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .
On se izu , leže kraj nje . Normalno sa njene lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan, strastven , neprijatnu nijansu grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji oproštaj je zakucao .
Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.
Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
On je i dalje drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga . I priča joj:
-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te. Svom čednošću srca čistog i blaženog voljela je Nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i mene sretnika . I ja nju . Očaran ljepotom njenom , sa njom sam snivao i živio najljepše snove i evo nudim joj svijet na dlanu.
Tugo moja Bijela dama ne odgovara , život kao i uvijek neizostavno mora ići dalje.
Dok bol klizi sleđenim vodopadom, dobro je srce očajno . Navsegda.
Međutim , jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama , nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.
Marija Magdalena Grdelinka je imala trideset jednu godinu kada je Božijom Milošću uznesena na nebo .
Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.
Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane jer život je prelijep.
Na po sekunde sam do tri frtalja vijeka. Mnogo je to kalendara! Kažu – jako mnogo! A pretvoriše se u eon, koji se poput fleš bljeska od nekoliko sekundi , brzinom svjetlosti bliži neumiotnom kraju.
Valjalo bi neku pametnu promubabetiti, prije nego nas hepiend iznenada ščoli iza okuke. Ostaviti za sobom neki muhur poput stećka, makar pismeni pomen, a da nije baš veht , ni vodnjikav. Tek toliko da se ljudi zadeveraju pismenijem , i kažu e’ jes vala plaho pametan bio, i da u toj nepameti ne primjete da je blentovija rikno. Ili crko . Ili krepo. Njima se nikad ne zna. A možda se samo ispare. Oni pametniji usniju. Oni neodređeni se samo tiho , bez pompe presele tamo gdje misle da će im biti bolje.
A opet mene oci učili:
“Jedan dan na ovom dunjaluku je berićetniji nego tisuće godina u nekoj očekujućoj neizvjesnosti, neodređenog i mračnog limba.
Nemam vam ja pametnih. Riječi dakako. Sve sam ih potrošija, pobuco il’ iskanto. Ostale, mere bit, dvi tri. No, one nisu za muhabet. Svijet bi se tada naglo opametio i eto kraja rahatluku.
A život je bajka!
Sve sama ljepota , mir, ljubav i milost.
A bajke se ne pišu same. Za njih se treba izboriti. Život je neprestana, zadivljujuća borba sa usudom za svaki prelijepi trenurak, za svaku želju , čežnju i nadu . I dok ti pregovori traju, usud odluči koje bitke treba da dobiješ jer su ti nanijećene upravo zbog te borbe.
Za takav život ljudi, obično nemaju ni sabura , ni vremena, najćešće ni dara.
Nema u životu ništa na brzaka. Ništa od jadanja, kukanja,samohvale, zla, licemjerja, nepristojnosti, malicioznosti , neodgojenosti, ružne riječi, dodvoravanja, šupljanja,zbijanja u horde, nekulture, idiotizma , i svih raznih izama i tizama kojima su ljudi svikli, a čime hrane svoje bolesne , nestrpljive i neiživljene duše i tijela.
Dobri ljudi nemaju vremena za te infantilnosti . I ne osvrću se! Nastave dalje . Znaju – ako ohanu samo na tren, prelijepi život piči dalje. Bez njih dakako.
I na kraju jednostavno ne trebaju ni podvlačiti crte sumo sumarum – ab ovo. Život ih naučio . Zato što su živjeli ne moraju se pitati:
-Koja su vas bića činila/čine ponosnim i čistim! Zbog kojih ljudi se osjećate izuzetno.
Ta divna bića koja nas dotaknu ne zanima koliko ste pametni ili glupi , siromašni ili bogati. Samo trebaju ljubav i dobrotu.
Bezuslovno im dajte srce svoje, oni će vam pokloniti svoje. Podarite im nježnost i toplu, iskrenu milost i riječ i oni će vam neizmjerno uzvratiti.
Okrenite se unazad. Pogledajte u danas. Sutra vam možda pobjegne. Za koliko ljudi možete reći da su ispunili vaš život?
Što je više slika i uspomena u vašim seharama ljubavi i milosti to ste bogatiji i ponosniji.
I ponizno , najiskrenije se predaju Bogu jedinom. Znaju Božija Milost i Ljubav uvijek nagrađuju dobre .
17.01.2025, u Koniicu održana ceremonija dodjele nagrada u natjecanju za inovativne nastavnike, koje svake godine organizuje Udruženje građana Centar za obrazovne inicijative STEP BY STEP.
Naš saradnik i jedan od osnivača stranice Bosna zemlja Božije milosti Vedad Šabanadžović, je sasvim zasluženo pobjednik u kategoriji Stručni suradnici i saradnici na svim nivoima odgoja i obrazovanja u 2024.godini na takmičenju Nagrada za inovativne nastavnike .
Vedad Šabanadžović je rođen u Sarajevu 1981. godine.Ratne godine je proveo u užasu i strahotama opkoljenog i ubijanog Sarajevs. Nemogućnost normalnog – slobodnog odrastanja i kretanja u prelaznim godinama adolescencije , iz dječaštva u mladalačko doba, je ostavila traga u njegovom potonjem životu kao i u životima sve djece i stanovnika Sarajeva i BiH.
Tih ratnih godina njegov talenat za umjetnost, crtanje ( i slikarstvo ) počeo je bujati i dolaziti do izražaja . Na neki način ljepota njegovih radova i univerzalne , slobodoljubive i pravedne poruke su bile riječiti slikovni bunt protiv monstruoznosti djelovanja nemani koja su čerečila njegov grad i zemlju, ali i općenito protest protiv strahota koje se dešavaju u svijetu. Pored ostalih čimbenika ova životna predispoozicija je u mnogome odredila njegov potonji život , obrazovanje, rad , opredeljenja i stavralaštvo.
Tokom cijelog potonjeg života njegov hobi je prerastao u pasiju, koja je uz permanentno obrazovanje na svim nivoima ,odredila Vedada Šabanadžovića kao vrlo uspješnog i aktivnog multisidciplinarnog umjetnika. Uporedo sa obrauzovanjem u umjetničkoj domeni, poslije završene II Gimnazije vrlo uspješno je okončao je studije za Komparativnu književnost i Bibliotekarstvo pri Filozovskom fakultetu u Sarajevu.
Odabir fakulteta mu se činio sasvim logičnim. Komaparativna književnost je bila potrebna da upotpuni njegovo znanja i metodologiju iz domena širokog spektra umjetnosti kojom se bavi od djetinjstva. Bibliotekarstvo je kao sastavni ličnog segment obrazovanja proistekao iz njegovih naučnih, književnih i umjetničkih premisa da su Biblioteke osnov postanja i znanja svih ljudskih ljudskih civilizacija , a Bibliotekari rizničari tog civilizacijskog blaga.
I kako to sudbina nalaže , za svoj rad , svestranost i izuzetnu odbrotu biva nagrađen onim što je priželjkivao. Zvanično , prvim zaposlenjem je postao bibliotekar u školi JU Deseta osnovna škola Ilidža To mu je omogućilo da nastavi sa svojim radom i obrazovanjem , ali i ostvarivanje zamisli -obrazovanja mlađih naratštaja.
Sada je vrijeme da otkrijemo opseg njegovih umjetničkih opredeljenja. Vedad Šabanadžović je pisac,slikar, grafičar, Pop i strip art autor – stripova i animiranih filmova,karikaturista,ilustrator,autor audio vizuelnih preformansa.., Kroz svoj rad mora pokazati izuzetno poznavanje lingvistike , redateljstva , scenaristike, dramaturgije , kinematografije, fotografije,scenografije, dokumentaristike, kostimografija, animacije,..
Njegov umejtnički rad krunisan je desetinama vrlo prestižnih nagrada na umjetničkim zbivanjima u zemlji i inostranstvu. Jedna od nagrada je i posebna zahvalnica iz 2023.god. Akcijske grupe Nacionalnog dana svjesnosti o bibliotekamau Bosni i Hercegovini Univerziteta u Sarajevu za kontinuiranu promociju bibliotetičko-informacijskih usluga kroz svijet stripa.
Ono što posebno krasi Vedada Šabanadžovića kao ličnost i svojevrsnog pedagoga je i rad sa osnovnoškolskiim učenicima i nesebičan i vrlo stručan prenos vlastitih znanja i iskustava generacijama djece kroz vrijeme koje slijedi. Kontinuirani rad i saradnje sa djecom i mentorstvo je polučilo mnogobrojne vrijedne nagrade u zemlji i inostrantvu . I pored izuzetne skromnosti to nije prošlo nezapaženo , što je rezultiralo pobjedničkom nagradom u kategoriji Stručni saradnici/ce na svim kategorijama odgoja i obrazovanja za 2024. godinu.
Takođe , važno je napomenuti da u stalnoj postavci Galerije Bosna zemlja Božije milosti jednu trećinu izložbenog prostora zauzimaju djela izvandredne umjetničke manifakture Vedada Šabanadđoviča.
Čestitke Vedadu Šabanadžoviću vrlom umjetniku , pedagogu, mentoru , ali i divnom i brižnom suprugu i ocu tri divna sina.
Dođem sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.
On stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.
Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.
Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je odnekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me lakše u čelo ljubi.
Uzima mi tašnu, na stolić je , zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.
Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.
Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji, kožni tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.
Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.
Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.
Bluza je pala sa strane.
Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .
Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.
Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat i na kraju članke.
I masira i ljubi, sve do jednoga i opet još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i da se polako povlači.
Napetosti skoro da i nema.
Sad sam ja u maloj bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.
Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me mami i da uđem i zaronim. On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.
I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše izranjati poslije sedmog dana.
Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on se trzno, na trenutak zamislio pa kaže:
– Nagost žene u ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.
Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti golog ženskog tijela.
Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.
Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:
– Dobro došla kući, mila moja.
Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla, ja mu uzvraćam.
– Bolje te našla, mili moj.
***
Tako vam to ide mile moje.
Još samo treba naći takvog blentoviju. Skoro da su izumrli.
Prelijepi i čudesni su puti Gospoda Milostivog. Uzvišeni i harmonični. U svakom trenu , i svakom prostoru i vremenu tka neraskidive niti u jednu sa vršenu cjelinu.
Ljiudski životi su prekratki da shvate savršenost i zaokruženost Božijeg stvaranja , ljubavi i milosti.
Na rođendan kćeri , malo odmaknut od slavlja , zahvaljujem se Bogu na Milodarju i divim se Njegovoj savršenosti, kojom povezuje niti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
“Petnaesta noć mjeseca ša’bana, osmog mjeseca hidžretskog kalendara, je mubarek noć Lejletu’l-berat. Ta noć se obilježava kao noć u kojoj meleki počinju pisati sudbinu čovječanstva i svakog čovjeka pojedinačno za narednu godinu. Ona navješćuje skori dolazak mubarek mjeseca ramazana.”
Moja kćer je rođena u zoru 16.avgusta, osmog mjeseca po svjetovnom kalendaru. Anologijom , rođena je u noći kada se anđeli povlače sa dunjaluka , gdje su saslušali dunjalučke želje.
To jutro je moja davnašnja želja , zapravo jedan san , bila uslišena. Ne nisam joj dao ime Lejla jer sam obećao da će imati ime mojih snova. A u porodici je već bila rođena jedna prelijepa i uzvišena Lejla istog prezimena.
Šaban je mjesec po kome je porodica dobila ime. Jedan naš daleki predak Alija aga Novljanin sa početka šesnaestog stoljeća, prije ravno pola milenijuma , je u noći 15. na 16.mjeseca Šabana, iz Damaska , sa trgovačkog puta, vođen Božjim proviđenjem naprečac skrenuo na hadžiluk.
Porodična praksa hadžiluka nijetom prvog hadžije ,nije se ni u jednoj generaciji prekidala sve do dvadesetih godina 20 vijeka.
Od odlaska Osmanlija sa južnoslavenskih prostora su za muslimane nastupile teška vremena. U kraljevinama :Austro-Ugarska, Srbija, Crna Gora, SHS, Jugoslaviji se dešavalo isto , u manjem ili većem intezitetu . Otimačine, pljačke, grabeži , paleži i ubistva . Jednom rječju Genocid. A ono što je preostalo su dokrajčili komunisti u NR Jugoslaviji.
No,Hadžije kroz vrijeme ostaju hadžije i Bog milostivi im uvijek daruje zdravlje i sreću , vrijedno potomstvo , nafaku po zasluzi , i mnogo , mnogo ljubavi.
Smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da joj se vrati. Blista onom nedostižnom svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više im nije mjesto na ovozemaljskoj prolaznoj čekaonici.
Ona spava.
Nisu se vidjeli godinama.On Konj, kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg,kao da se nikad rastajali nisu. Položi joj mirisne ljubičice na uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Moli se, iako skoro ne otvara usta :
– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm…
A onda se sjeti da ga ona neće razumjeti i izusti molitvu na njihovom jeziku:
-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…
Kada je završio,čuje se riječ :
-Amin !
Ali to ne izgovara on , već djeva milošću drevne ljetne ljubavi bremenita , koja se u tom momentu na tren budi i ponovo usni. On je strpljivo klečao , za ruku je držao i nastavio se tiho moliti.Molio, klečao i čekao.
Ona se budi.
-Dobro mi došao ljubljeni moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali zemljom , a zaljubljeni bila djeca koja žele samo da se vole , igraju i ljube. Pričaj mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo
I on joj je pričao. Gledao je radosnim ,nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .
I pričao …
Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i držao za ruke . Ponekad bi je poljubio , u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.
Ljubavlju oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne divne prošlosti , jednog sna , jedne bajke koja još živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati i biće zapisana u vječnosti.
-Bila jedna kučica u cvijeću .
U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav vječna .Godinama. Imali su svoj Ocean tišine i sna.
Kučica svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.
Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro.Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno svjetlosno biće , da ih ništa ne rastavi.
I bi kao što stari kažu :
“Svjetlost i tama su par.”
Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci.Zapada velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše ih.Godinama je vladao nerazum i mrak. Nakon godina smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom iskupili.
I evo njega , na koljenima kleči i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.
Prelijepa , prozračna nevjesta, sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ljubi ga i izusti:
-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , svim srcem te uzimam za muža.
I zatvori oči .
Svešteno lice izgovori : – Amin , ostalo znate.- i u žurbi ode .
Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje i nježnosti bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje plavetnog oceana. Zovnu ga rukom. Čeka ga .
On leže kraj nje . Normalno, sa lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća.
Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji je.
Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.
Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
On je i dalje drži za ruke.
Ona spava.
On zna da je još tu i čuje ga . I priča joj:
-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Hana Krasotica sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od djevuške te. Voljela je proljetno nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i oni nju. I njega sretnika . Očaran ljepotom njenom , sa njom je snivao najljepše snove i evo nudi joj svijet na dlanu.
Tugo moja , ona ne odgovara.
Ona spava.
Međutim ,jedna prelijepa grlica ,kao malo ptiće nježno i polako izmili iz grudi njene vjenčanice. Veselo se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama ,nestašno ih kljunom dodiruje, poljubac spušta i kroz otvoren prozor ka nebu prhnu.
U njihovom sjećanju biće zapisano da su se uzeli sedamanestog maja godine te.
Ona sada spava.
A on Konj je u jednom danu postao muž i udovac, sanjajući snove svog usnulog proljeća u oblacima.
Jedna divna žena, Sveta Majka Tereza se pobunila protiv pobačaja, paganskog ,a Bogohulnog običaja :
“U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno djete – i dijete mora umrijeti.”
Bila je poznata po tome , da joj se vanjske stvari, van njene uzvišene misije nisu previše doticali. Ali kad bi nešto prevršilo mjeru, javila bi se. Čvrsto, odlučno i optužujuće. Bez okolišavanja.
Mi ne želimo biti siromašni i pridružujemo joj se u revoltu i pobuni.
Ljudi redovno ili neredovno idu u crkve, đamije, sinagoge ili neke druge Božije hramove. Mole se Bogu i skrušeno poginju glave. Mnogi od njih su podmukle ubice , za koje vjerska zajednica ne zna. Možda i zna , ali šuti.
-“Ne ubijajte svoju djecu radi siromaštva.
Mi hranimo njih i vas:
zaista je njihovo ubijanje veliki grijeh.”
( Kur'an , El-Isra 31. )
-20.13 “Ne Ubi. “( Stari zavjet Knjiga Druga – Izlazak – Deset zapovjesti)
18.16.Ali ih Isus dozva i reče:Pustite djecu neka dolaze meni, i ne branite im, jer je takvih kraljesvstvo Božije.17.U istinu vam kažem Ko ne primi kraljevstvo Božije kao malo dijete , neće ući u njega.(Jevanđelje po Luki)
Oni kjoji ubijaju malu ,nerođenu dječicu su ubice najokorelije vrste. Oni ne dozvoljavaju da Božiji stvor ugleda svjetlost dana.
Kanonizovane religijske institucije su se vrlo tanko i blijedo branile protiv institualizacije abortusa. Države su odobrile genocid na vlastitom populacijom. Brojka pobačajem ubijene djece će uskoro stići cifru od stotinjak miliona godišnje. Može se porediti sa ubijenim i nestalim u šestogodišnjem II svjetskom ratu.
Sada vam biva jasnije: -Ubijanje nerođene djece je postao biznis.
Nećemo o tome . Previše je morbidno i monstruozno. Na vama je da spoznate sve to. I čutite ili…
Ljudi , vjernici da li se zapitate gdje će vam duša?
Ljudi ne shvataju da maleno biće u utrobi već diše, primaju Božiju milost i nauk.
Zločinci, neuki i nehajni bigihulnici ubijaju djetešce koje se iskrenom ljubavlju počelo vezivati za Boga Jedinog i Majku roditeljicu, možda i ubicu.
Svete Nožije riječi (uzete iz Biblije ,potvrđene Kuranom):
“-Ubiti jedno biće je isto kao što je ubiti čitav svijet”
se ponajviše odnosi na ubitstva nerođene djece.
Ljudi nasavjesni i nesvjesni znate li šta je ljubav?
Bože Mili, to oni upravo sada ubijaju jedan cvjetak što nikad neće proputati.
Majko moja, to oni ovog trena ,po nepravdi ljudskoj strugaju djetešce što nikad neće gugutati i smijati se.
Sestrice moja, to oni sada nestaju malu bebicu, koja malom ručicom nikad neće pomilovati majčino ozareno lice.
Ljudi moji, neljudi, prešli ste na klanje nerođene djece iz nekih bezbožnih strahova.
Ljudi Božiji, molimo vas zaustavite masakriranje nerođenih anđelćića.
Ničim se ne mogu opravdati ovi zločini.
Ubiti nerođeno dušicu je jedno od najmonstruoznijih djela koje je bolesni, zločinački um mogao smisliti.
Za ove zločine Nebo im neće ni suditi. Molitve se neće primiti i pokajanje je uzaludno.
Paklena vatra je ubicama je unaprijed određeno boravište.
Ljudi budite milostivi, kao vaš Bog Milosrdni.
Uzmite Stari zavjet, Novi zavjet, Kuran ili neku drugu Svetu knjigu i čitajte.
Sjetite se Abrahama / Ibrahima, Isusa / Ise , Muhameda i svih drugih poslanika koji vam naukuju po tim knjigama.
Sjetite se šta vam se za djecu govori!
Sjetite se da imate djecu koja su ljubav i radovanje!
Sjetite se i zaustavite bol i krik nerođenog djeteta!
Molimo vas, u ime Ljubavi Božije, dozvolite da djetešce udahne vazduh i zaplače.
Molimo vas da Božija nevinost usne prinese majčinom mlijeku i da sa smiješkom usnije.
Molimo vas , učinite nešto, bol dječija na ovom svijetu više ne može naći mjesto da boluje.
Molimo vas , radi vašeg dobra, nemojte biti saučesnici zla!
Amin!
Alelujah!
Dopisano
Nedavno se Majki Terezi pridružio i papa Franjo.
On pobačaj smatra naručenim ubistvom.
Svaka čast i čestitka na pravoj definiciji ubistva nevine djece.
