Prokleti da su cionisti

Svijet spava i dvije strane zagovara, svaka svoju.

Demokratija Zapada je izabrala genocid , nacizam i fašizma , kao i uvijek do sada.

Muslimanski svijet po ko zna koji put izdaju svoju braću Palestince.

Kina i Rusija ubiru poene ne totalnom genocidu izraelaca.

Ni Hitler ,ni Musolini ,ni nacisti , ni fašisti nisu ovako stravično , krvoločno i zvjerski na očigled pospanog i mozgova ispranog svijeta uništavali narode.

Večeras krvoloci, antikristi , sotonini sljedbenici , neljudi , pogan , bezbožnici i šljam ljudski navalio na goloruki nevini narod da ga uništi .

No , zaboravljaju silnici. Uvijek ima pravde.

Ne reče li Izraelićanima Bog pravedni :

Oko za oko… rane za rane uzvratiti …

Ubiti nevinog ko da si ubio čitav svijet.

I čitavu historiju , po njihovom Zavjetu , njihovom petok njižju , Mojsijevim zakonima, i silnim prorocima im se prijeti:

Budite pokorni Bogu ili ćete biti uništeni i raseljeni.

Vratiće im se zlo zlim i nestaće u nebeskom gnjevu

Većeras svijet nevinih i nemoćnih nijemi , nemaju pomoći i oči su im uoprte u Nebo. Jedino im ono može pomoći.

Svijet šuti i jalove rezolicije već 75 godina ne može da rodi. Sve sami abortusi ljudskosti.

A svijet zla će se urušiti sam od sebe.

Molim te Bože Milostivi i Mudri , neuk sam i nemoćan . Ne znam tvoje pute ni harmoniju tvojih stvaranja.

Neću pitati Zašto? Jer znam da ti imaš odgovor na sve . Svo znanje je u tvojoj moći.

Klečim i molim:

Bože ljubavi i milosti , jedini, sveopći dobročinitelju podari milost nevinom narodu Palestine. Izbavi ih od zla.

Amin!

Zapis o Serjoži i Grlicama

 Iz Arhiva

Afroditina čarolija 

Afroditine čarolije

otmjenost-dardina

Otmjenost đardina

srebrena-mjesecina-nad-modro-zelenom-rijekom

Srebrena mjesečina nad Modro zelenom rijekom

djelic-krajolika-otrgnutog-iz-snova

Djelić krajolika otrgnutog iz snova

snovi-o-zeni

Snovi o ženi

nesalomljiva-krhka-ruza

Krhka ruža

Modra rijeka 1

Modra rijeka

grad čednosti

Grad čednosti

Bosna

Bosna zemlja Božije milosti

Akšam, umilno vrijeme kada dan više  nije dan, a noć još nije postala noć. Prospu se te boje po krajoliku, često vam se glavi zavrti misao da se to jesen kupa u zlaćanim rubinovim bojama, ali sjetite se da je ljubav pored vas. I znate da mora biti proljeće i ni jedan drugi stađun.

Nekako , baš u akšam su počinjala sva druženja u onim nevinim vremenima, kada smo bili anđeli koji su činili sretnim svoje ljube. Činili sretnim, nježili i sve do jedne unesrećili silinom ljubavi.

I uvijek , neizostavno,  smo pomišljali na Sergeja Aleksandrovića Jesenjina.

Mogli smo se družiti sa Serjožom. Nema veze , rodom sa sela , bio bi pravi konzilijaš, bjelavski mahalaš.

Malo bi se isticao među nama. On svjetlokos i nervičak; zagledan u horizonte revolucije koja je izdala narodne mase. Njega ubila.

Mi mutni i bez srkleta; zagledani u čarobne žene koje koje ćemo izdati. Ne sada , već jednog dana.

Mahalski rečeno: sad pa sad.

Ali, i on i mi smo bili zaljubljeni u ljubav, žene  i domovinu.

Snene žene u akšam bile su samo početak snoviđenja koje traje čitav život.

Njemu je bijeli veo ljubav odnjeo. Izdražao bi to on. I prebolio smrt Dankanove. Da ju je doživio.  Imao je još mnogo ljubavi u sebi,  za sve one žene prekrivrene velovima raznobojnih čarolija.

Taman što je krenuo u novi juriš. dežurni žbiri revolucije ga preklaše; od uha do uha. Istina je, revolucija ubija i guta svoju čedno djecu.

I još mu namjestiše tri samubistva u nizu i jedno neuspjelo, u pokušaju. Bila je prava revolucionarna redaljka od samoubistava.

E, naš dobrii , naivni Sergej Aleksandrovićč Jesenjin. Nisi znao da nikad nije vrijeme za nove revolucije. Ni za ljubav, dok ona traje. Ne da zvijer narodu da ljubav slavi.

Često smo mislili na tebe i na neke koji su na naša druženja odocnili ili nikad nisu stigli. A opet sve smo ih naše đardine pozivali i sakupljali

Neka oprostićemo.

I grlicama našim. I bjegovima. Njihovim i našim.

Boli nas,manje druženja manje pjesama o ljubavi i milosnicama našim.Mnaje iskonskih dodira.

Svi ste nam  oporučili toliko lijepih stihova i uspomena ljubavnih.

Ko nije priočitao tvoju Anu Sneginu, taj nije spoznao ljepotu stiha.

Mi smo tvoja dva stiha stavili u našu Bajku o Gradu čednosti.

“Tih godina smo mi sve voljeli

a tako malo su voljeli nas.”

Ipak shvatili smo grešku  ,jer i ti si se ispravio (na kraju i mi):

Tih godina smo mi sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.

U ime ljubavi tvoje, Dankanove , Ane Snjegine  i naših ljubavi zamišljamo kako svaku veče:

Akšam polako pada

u srcima našim nada

ljubav i radost se budi

a  muziku snovima sudi.

Tako vam je Mile moje.

Bez vas života nije nikada bilo.

A noćas …

A noćas  ako ona sluša

nek ćuti bol …

Slovo o molitvi / Igrokaz na dan 03.Oktobar/ Listopad

 

Danas je utorak , 3. oktobar/listopad, ljeta 2023.

Nanizali smo nisku od 275. dana. Do kraja godine ostalo je još 90 dana.

Ravno tri niske brojanice. Dovoljno vremena da se čovjek posveti molitvi. A mi napišemo:

 

Slovo o molitvi

 

Molitva je ona jedina obaveznost koju trebamo raditi svakog dana.
Neizostavno i bez razmišljanja.

Ljudi su neuki i griješe.

Misle da je molitva izmišljena da se klanjaju Bogu Jedinom.

A nije tako.

Milostivom nije do toga da mu se ljudi klanjaju reda radi ili zato što im je to rečeno.

 

On je molitvu izmislio radi ljudi i njihove dobrobiti.

 

Vrijeme posvećeno molitvi je najduhovnije i najplemenitije u ljudskom životu.

Sama pomisao na Stvoritelja odaganava sve strahove i neprijatna osjećanja.

Vrijeme molitve je vrijeme odsustva zla u ljudskoj duši.

Ona postaje čistija i uzvišenija.

Dostojna svoga Gospoda i njegovom nauka.

Duboka molitva, u osami, daleko od prisustva bilo kakvih posrednika , čine čovjeka primječivijim za Milost i Ljubav Božiju.

Obuhvaćena  uzvišenim osjećanjima ljudska duša razmišlja o neizmjernosti  Božije dobrote, strpljivosti i oprostu. I uvijek zanijemi od veličanstvenosti Božijeg stvaranja.

Tada se javlja težnja da se učini sve što je  u čoviječijoj moći, da se isprave greške i grešnost svede na minimum. Da se dobrota , razumjevanje i oprost podari svijetu. Da se čini dobro i sije ljubav i milost. Da se oprosti sestri ili bratu koji greše.

Rekoše,:

Ljudski je griješiti, Božanski je praštati. I uzvišeno.

Jer život je jako kratak. Često prekratak. Ljudi su smrtniji nego to misle. A nose teška bremena na svojim leđima. Molitva im pomaže da bar neko vrijeme budu ljudi.

No čovjek je satkan od žurbe. Ili nema vremena za molitvu ili vrlo brzo zaboravi njene blagodati. ( Naći će te da su žene postojanije i predanije molitvi.)

Zato je učestalost molitve jako poželjna. Više  se vremena posvećuje okrenutosti dobroti i milosti , uzvišenim stvarima. Manje je vremena za zlo i smutnje. A molitva i  milodarja koje ona nosi su  jako potrebni u ovim nestalnim i surovim vremenima. U vremenima kada čovjek sve manje zna i osjeća drugog čovjeka.

Zato vas molimo , zaviriti u svoje duše, pronađite preostala zrnca ljepote , okrenite se Nebu i zamolite Boga Jedinog za oprost.

Oprosti će vam se grijesi vaši , da bi vi drugima Božjom milošću mogli da oprostiti.

Hvaljen  je Gospod , za vijek vjekova.

Amin.

Alelujah.

 


												

Indexi – Priča o četiri imena i četiri Sanje

Bilo je to vrijeme ruža

Samo četiri pjesme su Indexi obilježili ženskim imenima: Ana, Hana, Anđela i  Sonja.

Ana je bila i djete i žena

Srce nevjerno o’ usta i od laži…

Ana je ime koje je pristajalo stihovnosti  već i zbog samih –  Poa i Jesenjina. Dobro, imao je od uticaj  njeno mjesto u nečijem sretnom srcu. A taj neko snio u njenim očima plavim.

Sve Ane su bile počašćene odabirom, obzira nema dal nevjerne bile. Nismo sigurni da joj je to bilo puno ime.No, to nije važno i ona je sobom odnijela dio nas, tog ljeta ruža i koga nema i zaista nema više, zato danas plačemo nad Sarajevom je jesen i padaju hladane kiše.

Moja Hana

Malena još je sva

Maše mi rukama nešto mi nosi

I  to je lijepo znam…

Hana je bila slatka mala kćerkica jednog nebeskog  članova Indexa.Neka druga Hana je imala mjesta u nečijem srcu.Sve Hane su bile raznježene odabirom, bez obzira što je neka možda,postala Ana. No sigurni smo da tog ljeta ruža nema više, odnijela je Hana radosti srca i obećanja, još nam se smiješi, rukama maše, i zna  sigurno zna,  zašto sve prolazi i gubi sjaj.

Anđela

Ptice pjevaju na prozoru

Već je proljeće

 

Andela je bila ljubav sunca jednog od Indexa.I neka druga Meleka je bila u nečijem srcu. SveAnđele i  Meleke su bile zadovoljne odabirom.Sve one su imale mjesto u našim srcima i pile kafu sa nama. Da  jačui malo slađu, što nekad postajala bi gorča. Daljina sasvim je izvjesno, bez obzira da li Anđela obukla ili svukla haljinu, bez obiza da li jutroljubavnike zatiče uspavane čini svoje. Još uvjek ti  dani  bruje, nama nama sretnim to  sniju i pjevaju: mila, slavićemo ljubav  ljubav našu.

Pozdravi Sonju

i reci joj da ne mogu bez nje….

Sonja je bila ljubav jednog vojnika koji nije bio od Indexa već od prijatelja. I neke druge Sonja su bile u našim srcima. srcu. Sonje sve naše djevojčice mile,  od srca pozdravljaju odabir. Nema ih više , i nema nje. Nismo ni ljubezni mlađ, ni one djevojčice naše ne zaboravljamo da snovi ne traju dugo ili svako veče, čekajuć neke druge, one prave  Sonje očekuju da im se  mnogo puta kaže volim te ja.

Zato molim te pozdravi Sonji i reci joj da ne mogu bez nje.

Stihovi svih pjesama tako jednostavni a lični.Svi pjevaju o ljubavi i nama.

Pjesma Pozdravi Sonju odiše vrlinama Indexa – skromnost i poštenje

Promjenom samo jednog slova mogli su dobiti ime žena koje su na mnogonačina obilježilo život, poetiku i emocije nekih od Indexa. Mi nećemo govoriti o ženama sa tim imenom jer su opjevane u pjesmama bez imena.

Ime Sanja se kod Indexa ne pominje kao lično, kao i imena onih drugih koje su sve bacale niz rijeku.

Sanja Popović, Sanja Rihtman i Sanja Redžić je trolist četvorolisne djeteline.   

Muzićka akademija Indexi je mnogo članova brojala. Možda se pojavi još neka Sanja.

Ako ne, autor ove poetike.  će morati u sretnu djetelinu ubaciti nedostajući dio: svoju kćerkicu Sanju.

Mnoga bezimena lica i  stvari manje bole ili više raduju.

Sada bi ovdje bilo dobro zastati i reći – svejedno je.

Ne zastajemo i ne kažemo to. Kažemo; ne bi bilo ispravno prema vojnikui njegovoj djevojci, ni prema svim Sonjama, ni prema nama.

Na kraju početaka to ne bi bilo pošteno ni prema samim Indexima i cvijeću,mnogo cvijeća što je darovano.

 Pjevali su svojim ljubavima prošlim i sadašnjim, o ljubavi djece cvijeća prošloj, o ljubavi  sve djece svijeta prošloj, sadašnjoj i budućoj.

 Kad smo prvo cvijeće brali

Nemojmo zaboraviti pjevali su o svojim i  našim, jedinim ljubavima.

 Bio je to  svijet stvoren samo za nas

Oni su pjevali nekoj nepoznatoj univerzalnoj jedinoj ženi, nekoj običnoj djevojčici iz naše ulice, svim nježnim ružinim golubicama primorskih kala, najnježnijim pupoljcima svijeta.

 

Kad smo smo samo za ljubav znali.

Pjevali, suze lili, radosni i tužni pili i ljubav i nju sanjali:

 

„ Hmm – Ti i ja ,šapat naš i sunca sjaj.“

 

To Love.

 

 













Sjećanja ili samo jednom se živi

Danas je prelijep , sunčan i zasnježen dan . Slavljenički.

Još jedna grlica, našom greškom ,odlazi iz naših prelijepih nadanja.

Tada se ,obično  u naše misli zavuku tragovi prošlih kiša koja nose sjećanja, kap po kap.
I ne znamo zašto , odjednom ,  nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni.

Vjerovatno  smo tužni i sjetni.
I ne želimo da bilo kome pokvarimo dan.
Danas , na današnji dan nekih snenih prelijepih vremena ,
misli nam klize ka njima iako znamo da se vratiti neće.

Čuli ste izraz : samo jednom se živi.

Jedna pjesma je dodala poentu:

Sve je ostalo varka.

Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalan i dosadan , i mislite baš i nije neka pamet.

Tada ne znate da jeste.

Velika je to pamet.

Kako neshvatili ,  tako ste i živjeli.

Nepametno.

Mnogo , godinama , decenijama kasnije shvatite da  ipak samo jednom se živi.

Tada  već biva kasno .

Život je prošao pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.

Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu limuzinu i kupiti buket cvijeća.

Urediti se kao Mali Princ ,  iz bajke sa srećnim završetkom.

Zastati pred njenim kapidžikpm i strpljivo,

ako treba satima , danima , decenijama , čekati.

I čekati!

Bojeći se jedino da vam crvena ruža umotane u novinsku hartiju ne uvene.

Ako treba i do kraja života čekati i  buljiti u prozor u kome se blista bijela ,

cvjetićima ,  njenom nježnom , djevojačkom rukom izvezena zavjesa.

Jer vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.

Ta neka , je bila najljepša, najmilija i najčestitija djevojčica – a žena,

čiji je osmijeh zakačio vaše srce i dušu.

I danas vam srce zadrhti pri pomisli na tu snenost i ljepotu.

I zaboli.

Jer…

Samo jednom se živi.

Pa eto, nekako niste imali vremena da zastanete.

Nekako se niste obazirali na živi krvavi grumen u grudima.

Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.

Ili vas je bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.

Ili ste pomislili da je nisti dostojni.

Ili su vam je branili.

Mnogo je tih ili, a vi mladi i u mislima vam običnost života, koji , samo jednom se živi.

Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih.

Nepametnih.

Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo za vas i umrlo za vama.

Da vas je voljela .

Čekala i čekala.

Čekajući uvenula i pisala pjesme i neposlata pisma ljubavna, u kojim ste vi glavni lik.

Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho misleći na vas i ono što je trebalo biti.

A nije.

Samo jednom se živi.

Niste to učinili, uzeli očevu limunzinu ili barem taksi.

A ništa vam ne bi bilo , da ste i pješke klapnuli ako treba i na kraj grada.

Nije to na kraj’ svijeta.

Niste ništa učinili,  jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško.

Da budete dostojni svoga porijekla.

Jer, ona je ipak samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama kopnio sa njom.

Na kraju svoga puta, još uvijek zamišljate da se zelena vrata njene kućice u cvijeću otvaraju.

Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u kosu, pomiluje joj uzbibane grudi.

Vama srce hoće da izleti.

Izlazite iz limuzine, prilazite joj , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.

I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je za ručicu, poljubite je i šapnete:

-Volim te mila…

Ime nije sada bitno.

Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i oplakujete vas dvoje i vaše nedoživljene snove.

Što bi poete rekle:

-Samo jednom se živi.

U prevodu:

-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga odmah , ovog trena kupite,

da ga život ne bi spustio na vaš taš.





*

http://bosnazemljabozijemilosti.ba/?p=31392

Bleki – Medi i Crni

Imao sam psa

Bio je meden

Rundav i crn

Nisam ga zvao rundavi

Tako sam mu tepao

Nisam ga zvao crni

Tako sam ga mazio

Zvao sam ga Medi

Tako sam ga volio

Pas i dječak

Medi i Crni

Igra i radost

Jedno ljeto mnogo smijeha

Tri mjeseca sna

Dječaku bješe šest godina

Psu četiri mjeseci

Mislili su zajedno će rasti

Živjeti čitav život snom

Dođoše ljudi neuki

Dođoše ljudi zli

Dođoše ljudi sa plićakom uma

Žicu oko psa staviše

Žicu oko vrata Medenog saviše

Žicu oko života moje bebice zategnuše

Zacvili štence

Zacvili dječak

Zacvili nebo

Nije se dao Medi

Nije ga dao Crni

Ugrizoše dvojicu od neljudi

Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri

Zvijeri djete na zemlju bacaju

Jedan monstrum hvata rundavog

za zadnje noge

Diže dječakovog medenog dugara

Visoko najviše

I Crni očajnički

Nemoćno

Osjeti zlo se sprema

Sa zemlje vrisnu

Joj Mama mamice

Šućmuraste okice Medenog

Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

Ni oči nisam zatvorio

Ni Bogu Jedinom se pomolio

Ni pomoć pružio

Glavom Medija protrese ubica

trotoar

Prosu se mozak

Crvenkasto bijela masa

Na sivom asvaltu

Drhtulji duša djetinja

U zvejrinjem smjehu

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

Možda me zato zovu Dobri Bleki









Zapis o Jednoj Grlici

 





Ljepota rubinovog    predvečerja  . okupanog mirisama ljeta , uvijek nosi i jednu sjenu tuge. One umilne tuge , kada snovi polako, u tišini klize, ali ne pitajući um, raduju srce. I  snovi samo trepere , kao nestašni leptir i na tren zastanu tamo gdje najviše boli.

Tada i Moja tišina sni.

Danas nam  je  milosni šarenko zastao u prelijepom ljetnom danu  1994. godinu, kada su našu Grlicu milu , granatom zaskočila čudovišta sa guslarskih vukoderina.

Htjedosmo  o tom nebu i tuzi da  pišemo, ali nam se ruka skupila u pesnicu koja hoće da nekome prijeti, pa se ukočila  i ne može da drži plajvaz.

A i suze nam liju. U mahali se to kaže ko godina. Ako znate šta to znači?

Ovaj put ne možemo reći da je pogled na Sunce kriv za Modru rijeku što iz očiju vrije .

Zaklonili ga oblaci.  Ili da ne znamo zašto.

A opet, kada se sjetimo Nje, kako visoko uzdignute prelijepe glave,

obrubljene raskošnim mrežičastim šeširom širokog oboda ,

sa tijelom na kojoj bi joj svaka bijela vila pozavidila ,

ponosno hodi našim Sarajevom, Gradom čednosti  i uzdahe mami ,

ne pada nam na pamet da žalujemo.

Mnogo je radosti i ljubavi u Šeći D. bilo i ona je svima poklanjala.

Jednom   srećniku posebno. Nećemo reći kojem  samo zato što se Dobri zvao.

Njoj posvećujemo ova sjećanja ukradena iz Spomenara naših ljubavi.

Malkice su obojena elegijom i taštinom , ali takva vam je Grlica bila.

Nije zgodno

Tamo niže

u ulici Prkosa

krvavoj do ludila

moja mila Grlica

usnila al’ zaspala ni

uvijek zaboravna ona bi

granata monstruma je napala

glavu joj milu načisto otfikarila

Grlica tijelo ispotiha moli i kumi

priđi mi bar malo bliže molim te

nije zgodno da nas dvije atraktivne

na nebeske putanje hodimo odvojene

Alelujah!


												

Tatjana Lukić – In memoriam 25 August 1959 – 10 August 2008

Ponos

Pomirenje

Odlazak

Ledeni svijet





Eh, Tatjana ,Tanja , Tanjuška mila djevuška

Malena grlica nas je  često napuštala. Onako kako to grlice rade. Samo prhnu, tiho, neprimjetno ,iznenada. Pa nam se vraćala nasmijana.

Nježno, blago, malkice umornijih krila. Mi bi je prigrlili udahnuli koji dašak nježnosti i iskrica što se ljubav zovu.

I tako tri puta.

A neparan broj, nije nikakav broj.

Priziva nesreću.

Poslijednji put kad nas je napustila, rekla je : neće se vratiti.

Kaže, bole je odlasci njeni ili rastanci naši.  Da,upravo tako, i neka teška  slutnja poput more je proganjala. Ne može da diše. Skoro da se u kam kameni  pretvorila.

Sa svakim rastankom bol je nosila sve teža i jača strahove djetinjstva. Njih je nama poklonila i još mnogo pregršti stihova i ljubavi sa svojih nejakih djevojačkih grudi.

Ono što nam nije mogla reći,u noćima dugim , bojeći se da bi nas moglo zaboljeti , kazivala nam je stihovima koje nam je poklanjala, ali i krala. Mi smo je neoprostivo voljeli. Nisu nam bili potrebni stihovi da je razumijemo. Dovoljna jedna gitara i par  pjesama u đardinu ljubavi . To uvijek spaja dvije i dvije ruke, lijeve i desne.

A ona je pjesnikinja , riječima boji nebo ,mjesec, zvijezde i maglice. Ništa nam više nije tebalo. Osim vazduha, do kojeg  grudi u zanosu , ponekad , teško stižu.

Stihovima je obogatila naš svijet i noći, duge i tople, kao sjaj srca njenog. Nadamo se da smo joj mi i Dvori podarili  koju godinu predaha i ljepote, u njenom kružnom lutanju   , koji  se završavavao među slikama i bojama naših srca. Bojama ljubavi i snova . Drugačije ne umijemo.

Baš kada smo dogovarali  novo viđenje, zlo je sve poremetilo. A zlo je bilo ono od čega je Tanjuška bježala , da bi se nama vraćala.

Nije mogla podnijeti zlo, a ono se uvuklo u njenu domovinu. Nije bila žena od parčića snova i dijeljenja. Njena domovina je bila ona velika ,divna majka Jugoslavija što ubiše je zlotvori , nečasni izdajnički kurvini sinovi, i raskomadaše ko bijesne zvijeri.

Otišla je među Aboriđane, da tamo nevinost svoju traži. Možda je tražila i pticu, nalik sebi, koja nabijajući se na trn  umire pjevajući .

Ostavivši nas , damar za pjesme je  zagubila. Nije joj bilo do pjevanja. Mora da je je bolio odlazak ili rastanak naš. Sada,sasvim sve jedno je. Još uvijek smo se nadali susretu.

Tako vam je to sa snovima i ljubavlju. Nikad ne umiru.

Juraj Martinović će zapaziti da u poeziji poetese Tatjane Lukić preovladava izuzetno intelektualan pogled prema svijetu i životu , o posebno ka unutra.

Marko Vešović primjećuje da nas poezija Tatjane Lukić plijeni kao najfinija smjesa nevinosti i iskustva.

Oni su bili recezenti  i vidjeli su samo njene stihove. Marko Vešović skoro da je otkrio iz čega izvire poezija Tatjane Lukić.

Zaboravili su da dvadeset petogodišnju djevojčicu srce muči i slama, a ona  mu još sve odgovore ne zna reći.

Naša  se poetese  čas upušta u raspravu sa filozofima i malo starijim od sebe, a čas kao djevojčica nabraja čega se na ovom svijetu plaši i strahove zagrljajima lomi.

Da, sasvim je izvjesno, recezenti su zaboravili koliko je široka i krhka djevojačka duša.

Mi nismo. Prigrlili smo je . Zauvijek.

Deset godina u tujini ni stiha da nam  baci , o zvjezdicama ili maglicama , nježnim sestricama. Shvatila je  , bježeći od zvijeri  ,tamo u tom stranom svijetu ,  ima puno krvoločnih dinga , otrovnica i svinja.

Mnijemo , riječ joj zapela u grlu; tamo gdje duša stanuje. Teško je disala, bolovala i plakala, dok su joj zemlju čerečili.

A onda je opet krenula rijeka stihova. Ali tuga je pritisla, učinila lakšom od  balona i samo je prsnula i odletjela ka nebu. Mislimo da je shvatila da je svoju poetsku magiju ostavila u zemlji otaca i Sarajevu ; i da tamo , u tujini nema kome pjevati. Tamo živi neki hladan i užurban svijet.

Da li je mila naša, tamo negdje daleko usred Oceana  , našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama ,o Sarajevu Gradu čednosti prije smrti najljepšu pjesmu ispjevala? I našla smiraj za kojim je čitav život tragala.

Vjerujemo da jeste, Aboriđani su mili , vječni i velikodušni ljudi. Oni su je zasigurno uputili ka vrelu istine.

Jedan raskošni đardin  poezije, Tatjana Lukić ,  slavujka naša, se ugasila  mjeseca kada je i rođena . Avgusta našeg, ljubavlju i mirisima ljepotom djevojačkom obasjanog.

Mi nikad ne tugujemo za našim djevojčicama.

Valjda?

Pomislimo na ljubav , dodire i snove naše , i šta ćemo, do li život prelijepi slaviti.

Dok čekamo da ona , njena neispjevana pjesma doleprša do nas, mi osluškujemo nebo  , zahvaljujemo se malenoj i puštamo  da nam srce miluju lepršava nježnost njenih riječi:

Strah Šesti

od tmine

po studeni što prste obrgrli

pri dodiru reze

već znam





i noćas je netko

u izbi mojoj boravio





tat

sramežljiv ljubavnik

ili sami vrag?





nerado i noćas ovdje

potkradao mirisao moj zrak





ovako ne ostavih čiste hartije i nož

tko ih zbliži čega li je ovo znak?





nad posteljom sliku svitanja i rijeke

okviruju zidne plijesni





ne bješe ih





zagledam ih okom dirnem

staje voda

hlape plovci





satno klatno presječeno





sparina je





nevidljivim lokotima

zabravljena avaj su okna





moji mi kutovi učas tuđi

ne glasa se ni jedna prema meni ne pomjera





zle je čini bacio nanovo neznani

na moj zid





predstoji iznova znani trud

-svu noć trag neznančev vodom otirati





Srebrenica – Krik Bosne

 

 

Vremena prolaze , rane ne srataju.

Teško je shvatiti zvjerinji nerazum i ogromno zlo,

a još teže podijeliti bol sa skršenim dušama i bolnim srcima.

 

Molim se Bogu da mi oprosti

što nemam snage da i drugim danima bol i nadu podijelim sa drugima.

Bolne riječi i slike što nikako ne prestaju da se rađaju,

um da mute, do ludila…

 

 

Bolna je Srebrenica u svojoj tragediji

razmjera neshvatljivoj maglicama,

kada i Nebo suze suzdržati ne može.

 

 

Krv i bol Srbrenice je samo završni

očajnički krik Bosne

Bogu Milostiom

molimo Te

podari nam milost

zaustavi kame monstruma,

zaustavi krvavi ples zverinja

Drina i Modre rijeke više ne upijaju krv

majke i sestre obnevidjele od krvavih velova

u Bosni zemlji tvoje milosti

koja ne prestaje da krvari

 

 

I kao uvijek hiljadama godina prije

Njegovom dobrotom i oprostom ponovo se  desi

Bosna zemlja Božije milosti.

 

 

Amin za vjeke vjekova!

 

 

Sleđena smrt gleda i pamti

 

Krvave kame

 

Krvavi ples

 

Bosna zemlja Božije milosti Krvari

 

Krvavi velovi

 

Krvava Drina

 

Krv i Bol


												

Srebrenički Šehidi – vrijeme života i vrijeme tuge

Iako istinito teško je ovo što ćemo sada reći.

Ne bojimo se nerazumjevanja , bojimo se da ćemo povrijediti nečiju bol.

Uz dužno poštovanje prema svim koji žaluju za svojim , moramo  se prisjtiti:

„I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“!

( Kur´an / El-Bekare, 154 )

Prema  riječima  vjerovjesnika Muhameda a.s. , Šehidi su Božijom milošću blaghoslovljeni posebnim

častima kojima nije podario ni jednom drugom čovjeku , ni jednom poslaniku   ( parafraziramo) :

– šehidi umiru tako to im Allah izravno , Svojom moći i miloću uzima dušu;

-šehidi se ne gasule ( kupaju poslije smrti)  jer  njihovo tijelo nema potrebe za zemaljskim čišćenje

vodom;

– šehidi ne oblaće u ćefine jer su njihove duše umotane u Božiju milost;

-za sve vjerovjesnike kaže se da su mrtvi, a  za šehide kaže da su živi;

-vjerovjesnicima se daje pravo zauzimanja za druge samo na Sudnjem danu ,a šehidi imaju pravo

na šefa´at svaki dan za one za koje se  oni zauzimaju.

Postoji vrijeme života i vrijeme smrti.

Postoji vrijeme raadosti i vrijeme tuge.

A doći će i vrijeme ponovnog proživljavanja.

Ali , Božijom milošću i ljubavlju šehidi su vječno živi i u Njegovim blagodetima..

Njima su dodijeljene posebne časti i milosti.

Pomozite im da se osjećaju dobro tamo gdje im je Gospod Jedini podario počasno mjesto.

Sjećajte ih se sa radošću i milošću.

Zar  mislite da ih ne boli tuga vaša? Zar mislite da ih ne boli vaša bol?

Radujte se svojim šehidima,ne tugujte više za njima.

Pomozite im da rade ono za šta ih je Bog odredio.

Da se zauzimaju za dobre ljude i da budu Božji svjedoci na Božijem sudu  za činjeno zlo i svakom

monstrumu pojedinačno , za počinjeni udruženi Genocid i stravične pokolje, nepojmljive i Nebu i

Zemlji.

Dozvolite  da  njihove seni i duše  ,plaše i izluđuju zlotvore do njihovog crkavanja.

Milostivi je odredio da monstrumima , ubicama  nevinih  , Anđeli smrti duše čupaju silom i naživo ,

i da takvi zločinci  i njihovi jataci crkavaju u najgorim  mukama.

Mi žalujemo za ljudima koji su mučki ubijene  i odajemo poštovanje onima koji su preživjeli,

i pokazali hrabrost , nesalomljivost i istrajnost u traganju za istinom, uprkos tugi i bolu  za onima

koje su zlotvori mučki i bezbožnički ubili.

Sretni smo i ponosni što ćemo kada bude vrije  imati hrabre,časne i vjerodostojne zaštitnike i

zagovarače dostojne Božije milosti.

Fatiha i Selam Srebreničkim i svim Bosanskohercegovačkim Šehidima

A  njihove najmilije neka pomiluje  spas Božiji i milost Božija.