Category Archives: Ljubav

In memoriam  Debi – Dvije godine odlebdješe, a on i dalje sni.

Zatečeni smo.

Nismo šokirani. Na ovom dunjaluku nas više ništa ne može povrijediti.

Samo su nam poremećeni planovi.

Mi ne volimo kad nam se poremete planovi. Naročito kad to činimo   sami sebi.

Onda moramo raditiu ono za što nismo spremni ili ne umijemo.

Mi smo navikli na radost i smijeh, muziku kao dekor , a sve da bi slavili naše grlice male i ljubav.

U jednom periodu smo trpili blizinu smrti. Ali se nismo navikli na nju. Nije nam u krvi.

Sada moramo raditi ono što uvijek  radimo , a to može izazvati sablazni.

Mojsije je , prvi put od rata , natakario na leđa harmoniku. Ostali su ponijeli , ono u ćemu su najbolji. I bukadar meze i pića. I malo sjete u srcima.

Jedan instrument će nam nedostajati. Tarabuk i, ali ne obični , već veliki ciganski doboš.

Nedostajaće nam i čovjek koji ga je decenijama grlio i nosio u naručju.

I budalesao sa nama. Blesan. Sad je našo bježati.

Idemo udovoj na žalost. Nećemo nositi cvijeće , ni paliti svijeće. Ni tugu oblačiti . To je za druge. Ne za nas.

Nosimo ono što nam je preostalo. Ljubav i snove.

Upotrijebili smo i riječ koja nas ponekad dotakne:

Sjeta.

Ovo je pravo veče za nju. Da sjedi pored nas i uživa u radosti.

Znamo , udova se neće ljutiti. Ona je jedna od naši milih grlica. Puno je toga predeverala sa našim dembelom i sa nama.

I praštala. I voljela. Pa opet praštala. Toliko je praštala da je ne možemo nazvati praštalicom, već sretnicom. Koliko ljubavi i  snova još u njoj ima, nismo ni svjesni.

Skoro!

Znamo mi to, ali   kod nas je to sasvim normalno i ne obraćamo pažnju na te „sitnice“.

Jedino što   ovoj prilici ne pristaje, su naše riječi : crkno, rikno, krepo.

Naš se blesa sinoć izmorio , uzeo klipaču, sjeo na pod ,rekao malenoj:

-Navij mi onu tebi najdražu , naspi sebi  štok ili onaj drugi konjak, ako ga nismo sinoć  dokusurili. Zapali nam po Gitanes, sjedi pored mene, samo me ovlaš poljubi, primi me za ruku i gledaj me nježno, kako si me uvijek gledala. Onda se nasloni na moje grudi da malo  rahatlučimo.

Nju zebnja tišti , jer za svih njihovih nestašnih  godina , nikad nije bio tako tih i usporen.

Ustade, nasu sebi kurvoazije, ostalo je.Nisu više pri cugu, a i nisu imali vremena.Sinoć je bilo prečih stvari. Joj, mamo mamice. Prhnulo im da se podsjete mladosti. I dobro se podsjetili. Opetovano.Pa još jednom. A onada se uparili četvrti put.Sve je u parovima.

Pristavi pjesmu,ovlaš ga poljubi, uhvati ga za ruku nježno ga pogleda, zahvalna za sinošnju noć i čitav život.Nasloni mu se na grudi

Noć je tiha,blaga. Muzika je sjetna, ali suze doziva.Nju njegov dah golica po vratu i rosi kosu.

Mili Bože , podsjeti me da ti se zahvalim za ovu sreću i tugu koju si me darovao,misli ona…

A pet godina prije ove večeri mjedne slične večeri kada su zvjezdice sanjivo i rosno žmirkale  i ona je usnila. Više od tog vremena našem dembelu srce nije moglo podnijeti samoću.

Pjesma se završila, ona skoro da je snove prigrlila. Osjeti da joj se vratom diže jeza, jer lahorac je prestao, a i glava joj, kao da je na kamenu.

Polako u strahu podigne glavu i pogleda . Njen Blesan gleda u nju. Osmijeh mu na licu , ljubav još uvijek iz očiju iskri. Cigar  među usnama  gori , ali se ne dimi. U uglu donje,  lijeve trepavice plava  suza visi i neće da padne.

Ona je pokupi, usnama nježno, polako da mu san ne poremeti.  Nisam znala da usne mogu biti slatke , misli i jubi ga dugo, očajnički.Spusti mu kapke. Ode u sobu, iz sehare na dnu troklinog ormara, izvuče dva zlatnika, dva šorvana , koje je on pripremio , vrnu se i stavi mu ih na oči.

Misli:

– Trebaće mu , dobar je bio ,ali ,  ljubavi  mnogo mnogo si griješio.

Blesa se umorio i dubok sanak usnio.

Znamo da ona još nije svjesna da je čekaju jutra bez poljubaca. Znamo da ne misli o tome da joj se više neće motati oko nogu. A takara nam i između. Znamo mnogo toga o praznini, koja će doći, i ona će naučiti.

No, jako je ona.Izdržaće.

Jer večeras je umilna veče, stvorena za takar . Muzika nek svira, cuga nek teče, život je lijep, konju jedan. Ne možemo mu ime izgovoriti, još se nije ohladilo.

Ali zato  možemo  ovu noć posvetiti njegovoj grlici i njemu.

Imamo  vesele  teme danas.Razlog za radovanje.

U mnogim  domovima se i srcem slavi.

Nisu važna predubjeđenja, samo neka se slavi.

Ko slavi zlo ne misli!?

Časni i ponosni.

Imao sam psa

Bio je meden

Rundav i crn

Nisam ga zvao rundavi

Tako sam mu tepao

Nisam ga zvao crni

Tako sam ga mazio

Zvao sam ga Medi

Tako sam ga volio

Pas i dječak

Medi i Crni

Igra i radost

Jedno ljeto mnogo smijeha

Tri mjeseca sna

Dječaku bješe šest godina

Psu četiri mjeseci

Mislili su zajedno će rasti

Živjeti čitav život

Dođoše ljudi neuki

Dođoše ljudi zli

Dođoše ljudi sa plićakom uma

Žicu oko psa staviše

Žicu oko vrata Medenog saviše

Žicu oko života moje bebice zategnuše

Zacvili štence

Zacvili dječak

Zacvili nebo

Nije se dao Medi

Nije ga dao Crni

Ugrizoše dvojicu od neljudi

Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri

Zvijeri djete na zemlju bacaju

Jedan monstrum hvata rundavog

za zadnje noge

Diže dječakovog medenog dugara

Visoko najviše

I Crni očajnički

Nemoćno

Osjeti zlo se sprema

Sa zemlje vrisnu

Joj Mama mamice

Šućmuraste okice Medenog

Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

Ni oči nisam zatvorio

Ni Bogu Jedinom se pomolio

Ni pomoć pružio

Glavom Medija protrese ubica

trotoar

Prosu se mozak

Crvenkasto bijela masa

Na sivom asvaltu

Drhtulji duša djetinja

U zvejrinjem smjehu

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

Možda me zato zovu Bleki

Znate li kako vam se može zgudumiti, a srce vam puno ljubavi i radosti. Natekne vam srce od neke prevelikog ponosa , pa boli.

Pitate se odakle vama tako milo i lijepo dijete, prepuno dobrote,  koje je isto vi, i malo više vi,  nego što ste to ikada bili.

Htjeli bi da ga nosite na rukama, kao nekad.  A ne možete. I onda vas   nešto  jako žigne, negdje između srca i žile kucavice, skoro pa na pola presječe .

Boli, kako ta djeca brzo odrastaju.

Prekjuče , moje djetence je bilo  malo veće od starinskog mlina za kafu,   ružičasto i krhko da vas je skoro strah uzeti ga u ruku , da ga ne povrijedite.

Ali ga ipak uzmete i srce vas zaboli, koliko se topi od miline koja vrti mozak. Privijate ga na srce, na mjesto gdje mislite da je duša.

Pune vam oči suza kad dižete pogled ka nebu i zahvaljujete. I plačete.

U mahali se to kaže plačem  k'o godina, ma šta mu to značili. Ne znate zašto ,ali plačete i boli vas.

Ne stignete da se poigrate sa njima kako treba, misleći ima vremena.

A nema.

Zaboravili da su vas učili, što možete učiniti danas, ne ostavljajte za sutra.

Juče je rat tutnjao.

Danas on ima sina.

A onda taj nesretni rat ukrade vašem djetetu   četiri godine očevog milovanja, jer otac mora ići tamo , gdje ga drugi dio srce zove. A ono se čereči i krvari , k'o jako zaklani kurban.

Djete ima jedanaest godina, a otac se puške mora fatati i igrati „ kauboja i indijanaca „ .

Dijete ne shvata žašto oca nema i po sedamdeset dana.Odi na teren jer i tamo se Čednost i Milost brani.

Dijete ne razumije zašto otac svakog dana postaje sve tiši i tužniji.

Ne zna dijete da svakog dana nestaju ljudi mnogo  koje on zna, i one koje ne zna, samo zato što su na ognjištu svome ostali.

Ne zna dijete kako je svakog jutra  umirati i moliti se Bogu Milostivom . Pa onda svako podne i večeri. Dok to nije bilo svake sekunde,da se se djeci njegovoj ništa ne desi, dok on po rovovima luta ,a pojma nema  u kojoj maghali danas djeca ginu.

Ne znate kako je, kad osjetite da je granata u vašu mahalu pukla, a telefona nema i niko vam ne može reći gdje je pukla i koliko je djece poginulu. I kako se zovu.

Hroničarima su djeca brojke, a ne znaju zbrajati. Kažu poginulo toliko i toliko djece. Zaboravljaju da je za njima umrlo barem još dvoje insana. Roditeljima su djeca sve.

Dijete vidi da mu otac bijeli i muči, i škrguće zubima, toliko da se oni lome, a ne zna zašto.

Prođe rat, a dijete iz rata izašlo kao mladić.

Ne možeš se više igrati sa vlastitim djetetom . U krilo ga staviti, na srce prisloniti,u kosu poljubiti i reći mu:

– Volim te djetešce , moje  milo. Loši ljudi su otišli ka vrelim putanjama.

Eto to je rat učinio. Ali Hvala Bogu jedinom, živi se.

A opet i neki sram što drugi ne žive. I još veći bol što su tolike nestali.

Sve kreneš ka djetetu, pa staneš. Jer dijete je čovjek, a ti hoćeš da mu ljubavi i milovanja ko djetetu daš.

Kažu prošo voz.

Kako boni prošo voz. Ko ga je vidio. Niko.

Parkirao se voz u grudima  sa kompozicijom  dugom četiri godine  nemilovanja. Četiri duge godine nemaženja i nešaputanja očinje ljubavi, što bole čitav život. Može dva kruga oko istoka i zapada napraviti.Pride još jedan i po oko polova. Parkirala se bolom i čemerom, tegobna   kompozicija krcata krivnjom i grižom . Ne mrda   i ne izbiva. Ne možeš od nje disati, a pokrala  sve riječi, zagrljaje i milovanja.

Kako djetetu reći:

-Izvini sine, imao sam preča posla.

Ne možete to reći , jer sin može upitati:

-Zar nije najpreči posao otac biti.

Ruke stišćeš da ne bubaš u betonske zidove. Onako po mahalski, krvnički iz sve snage.  I rukama i nogama i glavom. Dok vas ne prokrvariš i poplaviš.

Džaba ti oče.

Sve da glavu na panj turiš , ništa se ne može vratiti, ni nadoknaditi.

Sada , to moje dijete , koje su mi  nekako ukrali, ima svoje  prelijepo dijete sa milom grlicom jednom.

Nedavno dođe i drugo.

Meni u srcu malo lakše. Otpade nekoliko vagona kompozicije. No, glavninu ću tegariti i na onu stranu.

I sve nešto mislim i nadam se , da mi sin  zna kako djeca brzo rastu. I da je najpreči posao biti otac.A ne mogu savjet dati, jer me stid što sam to morao zaboraviti.

Samo se molim i tješim da zna da ga nikad, niti jedne sekunde nisam prestao voljeti.

Ne znam zašto ,ali i danas ponekad  plačem. U mahali se to kaže k'o godina, ma šta mu to značilo.

Sretan to rođendan , djetence ljubljeno moje.

Krhka ruža

nenadano sleti na dlan

probudi

Nadu donese

od iskona prepoznat

godinama što prolaze

Jedna bajka prastara

svoje snove odmara

i počinje da sanja

snove ljubavne

mnošto snova

prelijepih dana

ispod kape nebeske

čarolija

umilni snovi

svijet iskri

u vrtlogu duge

stepenica do raja

oh tuge nebeske

srce od kristala

Ona sanja

šapat dobrote

Volim te

ali ja nisam taj

dušo duše moje

Ti oprosti mi

ja nisam taj

ja nisam taj…

Životi prolijeću i nestaju  pred nama tako brzo  da mi   nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.

Znamo, reći ćete , ali zadeverali su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati.

Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da  se druge stvari više ne primjećuju.

Sve će proći i bol i tuga.Mrtvi će otići tamo gdje vječno proljeće vlada i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.

A mi ćemo ostati sami sa svojom praznoćom i beznađem.

Ne mora tako biti.

Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Pričali smo o bojama, a pomenuli smo Svjetlost.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan dok ne usnijemno. Kad usnijemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti.

I tako čitav naš život; koji traje kao let krhke grlice. Sve se kreće brzinom od 50 000 kilometara na sat ali se ništa ne mijenja.

Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Svjetlosti pa tek onda o bojama.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

A Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili  razvastavanja.

Samo Svjetlost i Harmonija.

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi – iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu o svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to , da bi joj hladna tama pomogla, da sve u Univerzumu bude potaman.

Dok se širila ,svjetlost je hodila jednom određenom mjestom u toj tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala i smotala  prašinu jedne zvijezde koja bi mogla biti dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije osmišljena je plava planeta iz spektra boja koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla.Toliko detalja i detaljčića ,koji su do u valere morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi i Milosti je udahnuo svoja čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari tim čedima razum i svoje osobine: Svjetlost i Ljubav.
To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane ,a plava planeta je samo jedna.

Njeno puno  ime je:  Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi.

A čeda toliko nerazumna bivaju da pretvaraju plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izazivaju.

Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog Univezuma.

Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.

Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću.

Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

Svaka bezrazložna smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.

“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnija vizura svjetlosti koju smo mi sali da bi je doveli u odnos sa bojama.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boja.”

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šta god hoće.

Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija,drugi oblik Svjetlosti koja Ljubavlju drži Univerzum na okupu.

A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubavi raznježe iskreno Božijem čedo i koje se riječima ne može objasniti.Ni okom obuhvatiti.

No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe,naivne i jednostavne.

Hvala na darovima Bogu Jedinom Gospodaru svjetova.

I svi bi se trebali ustati , pokloniti se i reći :

-Halelijah.

-Amin!

Od kada smo  se probudili jedna  misao nam se vrzma po glavi:

-“Ništa se ne može sakriti; ni mudrost, ni glupost, ni zvjerstvo , ni laž. Čak ni ljubav. A zvjezda nam – ni  ono.  Tako nebo odredilo.”

Poznata nam ta misao i znamo da je naša, ali žao nam je napustiti.

Pogledamo kroz prozor ,a nad Sarajevom se nadvila proljetna svježina. Otvorimo prozor da je malo pustime među snene zidove. Prvo ugledamo Trebević,  koji se kao neki sudrug sjedinio sa Mahalama. Sa Bjelava se pogled pruža ka Bjelašnici i Igmanu, koji  se zaštitnički nakrilili nad svojim čedom.

Dok se pluća pune blagosatima jutra ,pri molitvi uvijek pmislimo na svoju Zemlju i svoj Grad.

” Bosna zemlja Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti.

-Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. U termosici da ne izvjetri ili se pomiješa sa surogat vazduhom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.

-Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova”…

Kad god se pomenu snovi ,padnu nam na pamet nježne  grlice, ljubavi naše koje su odlepršale. Neka nas tuga safata i težina nas pritišće. Molimo se da su dobro i da im je život poklonio ono što mi nismo mogli ili nismo znali.

Znao je Deba i pametnu lupiti, ili dvije.

-Dvoje, muško i žensko se najprije  nađu , pa se onda poslije ne nađu; a život odi dalje.

-Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari osloviti ili imentovati. Mere vam se o glavu slomiti.

A mi nismo pazili. Mislili smo ljubav može sve podnijeti. Neizmjernost naših duša, nije se mogla boriti sa skučenom stvarnošću, jer mi smo pokušali živjeti sevdah. 

– Sevdah se samo može osjetiti i živjeti, ali prvenstveno oni koji imaju srce i dušu.

Reći će vam sevdah je: ljubav, čežnja,strast, neko će dodati zanos i  i ushićenje, “mudriji” vođenje ljubavi . Malo njih zaljubljenost i bliskost.

Grci su poetici dali ime patos.

Sevdah je sve to, i poetika i patos , i bol , i tuga , i jad i čemer, i pjesma i ples , i haremski i haramski, bolero i balada ,harmonika i gitara, daire i kastanjete. Pride i neizostavno ruke. Ruke ljubavi i dvije i dvije. Lijeve i desne . Lakše se ljubav prihvata i daje.

Sevdah je riječ za tragedije i komedije.

Sevdah  je,  nikad do kraja ispričana priča o životu. Sevdah traje prije, za vrijeme i poslije fizičkog kraja života.

Ta riječ koja se živi ,  je samo Bosancima od neba poklonjena.

Bili smo premladi da shvatimo da sevdah nije samo vino piju nano age sarajlije, crven fesić joj mamo mamice i Kiseljak kiseljak, kiseljačke djevojčice.

U kutku srca imali smo sjećanje na pretke i mislili smo da će nas sreća i njihova  neuništivosti uvijek štititi.

-Bogumili su Pravovjernici, (babuni, patareni, bogomili) hrišćanska vjerska frakcija koja se odvojila od Vatikana. Osuđujući Rim za paganstvo, bogaćenje na račun naroda i pripadnost đavolu po proročanstvu Jovana jevanđeliste. Za patarene su vatikanske crkve bile heretičke i sklonište antihristu, izazvali su njegov bijes. Naši preci su svoje upotište nalazili u Hristovu nauku odbacujući Savletova/Pvaletova  i Vatikanska , antihrišćanska,  bulažnjenja.

Naš život je sve više počinjao ličiti na:

-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS .ba.

To  što je život je sve više ličio na behar, na koji pada snijeg nije nas zabrinjavalo.

Počele su nas pritisakti  žute dunje:

-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS  HABITUS SCIENTIE  ET  ASTRIS

med./ lat. dijagnoza (dg.)  mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama;smrt neminovna

Laički: rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde  sude.

Jedna grlica je postala anđeo,drugu je usud skršio, mi smo bili zbunjeni i zatečeni i samo smo još više pomahnitali. Tako smo krili našu tugu. Tuga je orosila krila grlice  koje su se svijale oko nas zajedno sa nama učeći se ljubavi. Rosa se pretvorila u bujice koje prijetile da odnesu krhke ptice.

I šta su one mogle učiniti?

Pogledati nas sa tugom , diće iznad nas ,napraviti oproštajni trepet  i odlepršati. Mi bi smo samo slegnuli ramenima, ne smijući gledati u Nebo . Tamo Svjetlosti ima koja suze zaziva.

-Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost.

Svaka naša molitva priziva Svjetlost.

Svaka naša suza rastužuje Svjetlost. 

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću.

Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti.

Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti  toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Sada, vječitim sanjarima , sa svakom grlicom koja leprša u nebo,  snovi postaju sjajniji i bolniji.

Tirkizni snovi

Nježna muzika ljubavi

Praznik ljubavi

Sandri  Dragoj Mamici

sve njaljepše i mnogo sreće

žele

sinovi Vanja , Vedran, Alek i  oni Vedad   i Deda

Savršen snježni dan                                                               Čarolija

Sandrin univerzum

Sandrina duša                                                      Djetinja radost

Djelić tvoga neba                                                   Mali princ – maksumče

Vrijeme ljubavi                                                        Plišani dodiri

Tirkizni snovi                                                              Ona u vrtlogu proljeća

Čudesni djetinji sni                                                        Razigranost

Tisuću velova jedne žene                                                                Nesalomljiva krhka ruža

Krhki dodiri                                                                                      Školjka

Vanjin poklon Dragoj mami

Dječija igra                                                                   Behar i trnje