Ljubav je sve što insan u Gradu čednosti ima

 

 

 

 

grad čednosti forbeger

Modra rijeka sanja   Centofilija

Blažena Luca Copy (3) of ona spavau plavom

ona pod velovima-plava Dijete u oblacima

 

Sanjive ruže Vali

Ljubičice u polju šarenom  Dodir usan i pobjeglo proljeće

 

 

Ljubav Svjetlost blagdana

 

Krhkost  Svjetlost

 

 

Večeras je Novogodišnje veče.

A nije. Nikako nije.

Ovo je noć Uspomena.

Tek je trava počela da cvjeta, a behar u sehare  mirisa odlutao.

Mi tako, ničim ponukani, razmišljajući o ljubavi pozovemo muziku, snove i sjaj nekih noći u pomoć.

Ono maleno i crveno , a krvavo zasnježi i iz zakutka ,svakog djelića njegovog , polako izviru sjećanja koje smo nekad sanjali i kojima smo se nadali.

No , stađuni su minuli . Snovi su ostali ,zaleđeni fotografskim lećama duše.

Grlice, nježna snoviđenja su odlepršala u susret svojim snovima i nadama. Nadamo se da im je ljubav, ona prava doletjela u zagrljaj.

U ovoj lijepoj zvjezdanoj noći bez snijega, sa mjesecem što jeca , u našem srcu , lelujalu nježne pahulje čežnje i ljubavi prema svim ženama , koje su otplesale sa nama neki valcer i tango ,možda i neki bolero i usadile nam ljubav prema svim ženama svijeta.

Sve djevojčice naše generacije : Dubravke Samek . Vokić,Časar i Viskić, Vojka Velimirović, Sanja Ratković, Zvjezdana Čučković, Alma Kurtović, Jelena Grbić, Maja Taubman, Demirović Aida, Ditrich Margita, Jasminka Đubur, Vera Vuković, Maja Taubman, Hadrović Fatma, Nadežda Nikolić, Aleksandra Saša Joković, Dubravka Banjac, Bešlagić Sedina, Vera Kuzmanović, Bakranin Jasminka …su izgledale ljepše i zanosnije nego sve misice svijeta.

(Ima ih još toliko mnogo da ih ne možemo sve pobrojati, trebalo bi nam pola telefonskih imenika našeg doba. Molimo oprost).

A ima ih , kojima smo poetska imena dali i u noćima kad nas tuga strefi, dozivamo njihove likove u blesavi mozak mali .

A ima ih …

Jednom rekosmo, velikog mozga  nemamo jer smo mislili da nam ne treba, ništa osim ljubavi.

I shvatili smo da ga zaista nemamo kad od lutanja mnogih , nismo stigli da zavirimo u duše Princeza ,Malene , Krhke ruže, Bijele dame, Labudice, Krhkog proljeća, mile  Antonelle  , Sunčice,   pupoljka a  labudice, lepršave nevinosti …

A ima ih, ni ime im ne smijemo vrisnuti!

U sve, baš sve, smo bili zaljubljeni. I vjerujte , još uvijek smo.

 

Tada se to nije smjelo spominjati, branili nam. I sada nam brane. I mnogo se pazilo na riječ i čestitost. Previše. Mnogih imena čovjek ne sjeća, godine ih pogubile, pa nam žao, jer osjećamo da nam ih je život oteo.

Grlice male na sve strane dunjaluka odlepršale. Možda kasno, ali poželeli smo im svu sreću. Neke smo sretali, još blistavije i sjajnije nego u dječijim danima . Vjerujemo da im je to ljubav prava donijela. Ljubomorni nismo bili, zaslužile su svu sreću ovog svijeta ,zbog divnih druženja koje smo imali. Čak i nestašluka nekih, kolektivnih buntova i bježanja sa nastave ,poneki Mićkin gaj ili đardin.A Boga mnam Miloga bilo je i mnogo ljubavnjih.

Neka nježna bića smo upoznali za jedno veče,za jedan ples ili jedan pogled,ali smo „neustrašivi“ bili i nikad se više nismo javili.“Ponosni“ na sebe što smo dan,ime ili telefon zagubili,ponosno smo glavu dizali.A srca nam se kidala.Nekada smo greškom  papiriće zagubili.Kada smo ih našli bilo je kasno. Sada ne možemo ni da da se pitamo šta bi bilo da je bilo.

Koliko žena i ne sanja da je bilo voljeno, svim srcem mladih tića što tak na staze života su kretali.Da su znale;neka bi se možda nasmijala;nekoj bi žao bilo što se nije imalo hrabrosti ,jer osjećala je isto.A neke one naklonjenu humoru samo bi slegnule ramenima i rekle:

„Idi,bolan,pa se liječi.”

Svi smo znali da za ljubav nema cjepiva,a Bogami , ni serum protiv poneke zmija tu ne pomaže.Ipak znalo se , neke druge djevojčice su nam lječile skršena srca,kao što smo i mi znali da su one nekim drugim sretnicima ljubav poklanjale.

Koliko naših učiteljica.nastavnica i profesorica nikad nije saznalo da su u našim nevinim snovima obitavali zajedno sa našim grlicama.Većina je je odleprašala ,nadamo se u neki bolji i proljetniji svijet i da još uvijek paze na nas.

Prever nije bio optimista (ili je lažov) kad je rekao:

Poklanjam ti ružu za jedan dan,

a ljubav za čitav život.

Mi smo veći optimisti od njega ( a mi nikad ne lažemo) kada kažemo:

Pokloni mi sebe na koji stađun,

skrši mi srce,

a ja ću te voljeti čitav život.

Mnogo je više žena koje nismo upoznali,dok smo tragali za onom koja će nam srce skršiti.Svima smo željeli ljubav poklanjati.

Sada je kasno da se pitamo da li je neko srce kucalo za nama, a da to nismo znali.

Priče ljubavne koje pišemo su proživljene silinom blesavih muških grudi ,pa bile one uske ili široke.

Imena nećemo pominjati.Bitno je da one to znaju.Sve ljubavi su bile predivne i jedine.Sve ljubavi su prave,osim onih najpravijih.Te skrše i ubijaju svaki damar srca .I zalede su samoj duši za čitav život.

Što bi rekao blesavi Serjoža:

“Tih godina smo sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.”

 

Ali neka,tako treba biti.Prava ljubav je neiscrpni izvor osjećanja,nježnosti i ljubavi za sve buduće ljubavi.

U sjećanja na te dane i iskrenu ljubav poklanjamo svim ženama naše duše,sa kojim nas je milimetar ili atom zvjezdanih putanja dijelio od naših umova i osjećanja.

Da su se kojim nemogućim slućajevim putanje zvijezdica susrele, bilo bi tu još kršenih srdaca.Neka,neka bi.Bitno je da se voli,da se voljelo,a daće Bog Milosti voljeće se i dalje.Još uvijek ima nade i vremena za ljubav..

Ponavljamo:u sve, baš sve djevojčice,djevojke i žene smo smo svi do jednoga bili zaljubljeni. I one koje smo znali,ali i one koje nismo znali. Ako nismo imali hrabrosti da im priđemo ili kažemo za tihe patnje, niko nam nije kriv.

Mnogih imena čovjek ne sjeća, nekih ne smije da se sjeća,a opet neka se ne smiju pominjati,iz poštovanja prema životu.Godine su ih pogubile, pa nam žao osjećamo da nam ih je život oteo:što reče Poe:

“Prije mnogo i mnogo godina,

U carstvu kraj mora to bi,

Djeva je živjela koju su zvali

Imenom Annabel Lee;

S tek jednom je živjela mišlju:

Da voli i da se volimo mi.”

 

Ljubav je ono zbog čega je vrijedilo živjeti. I vrijedi svakog slomljenog srca i sleđene duše.

Ovu veče posvećujemo njima,

jer Cvjetajevoj bješe :

 

“Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.”

 

Kad se sve posloži, neke putanje se moraju sresti i vratiti nas na početak, mile ljubavi naše.

A ako se opet mimoiđu, znajte da vas sve volimo.

I bi suđeno.

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši