Bosna Zemljo moja

 

Eh,

Da  , da

ima taj jedan san

da prostite i ne prostite

ima ta jedna čednost snena

neuništiva Bosna zemlja Božje milosti

 

Ah ,

Da , da

u dobroti svojoj

moleći  i ne moleći

milodarje svoje nudi svima

znanom i neznanom uvijek dobrodošlom

 

Uh

Da , da

u tuzi svojoj

prašta i ne prašte

zlu što bi da skrnavi čednost njenu

vjekovnim jahačima paklene apokalipse

 

Ih

Da , da

u ljepoti svojoj

viđenoj i ne viđenoj

čudesne latice svoga bića

širi plavetnim svodom nebeskom

 

Oh

Da , da

u vječitosti njenoj

ko je ne bi volio i volio

mnijem modrom još luđe i još huđe

u iskonskom  beskraju ljubavi i milosti Božije

 


												

Bleki – Odlučih da pošaljem ovo pismo

 

Malena

Ocean koji sam nazvao Tišina i sni,

je moj život.

Njime su ronile i igrale se Sirene i Vile.

A onda je par Meleka zaplesalo sa mnom tango života.

I iznenada je sve stalo.

Decenijama.

 

U ocean bi navratila

koja Orka ili ajkula,

iako bi ponešto otele

one nisu imale šta da traže,

Kao ni girice .

Već tada,

Ljubavi,

prije nego si se

rodila,

udružio sam se sa Suđajama.

 

Zaledio sam Ocean ,

povukao se u Tišine i sne.

I čekao.

I čekao.

I slikao.

I pisao . O sjećanjima.

Čežnji i ljubavi .

Ponekad o boli.

 

I osluškivao.

I sanjao.

O ženi koja se u snovima javlja.

O tebi mila.

Znao sam da ćeš mi doći.

Upravo onakva kakvu te moje oči prvi put ugledaše.

Prelijepu u snenosti tvojih očiju.

 

Kasnila si tri decenije.

Ali Mila,

nisam ja kriv.

Vjeruj mi.

Neki anđeo se malo zbunio.

Znano je , računica im malo strana.

ili su ih me one  tri zezatorske

zamajavale.

 

Umoran od čekanja

tebe suđene

na kraju puta

kleknuh i ugledah

Nevino dijete u oblacima

Vidjeh te Malena

iza velova ljubavi

iza čaše od kristala

bojenu jantarom, i žadom

usnulu ženu

koja čežnju spava

u kojoj prepoznah

nevinost djevojčice u oblacima

 

ne znam kako

slike iz prošlosti oživješe

iskrenošću zalepršaše

kao ljubav

kao Bijela dama

a klečeći na koljenima

moli nebo

ili bere crvene Krhke ruže

a možda samo pruža ruke

da ih neko sebi primi

 

Vode Ocena Tišina i Sni

uzburkaše se

izroni duša moje Nade

na izvoru ljubavi

podari mi san o trešnji

i Princezi

koja u bjelini svoje haljinke

njiše zakletvu pred nebom

Volim te Dragi moj

 

Vjerujem ti Mila .

Zbog tebe lopov postah

kradem tvoju  Galeriju

koja mi snove slikama boji

I eh , što ti je dijete!

Crveni cvijet.

I život je prelijep.

 





												

Bleki – Pst , samo tiho i nježno

 

 

Tiho snježi

Nježno

Duga

Usamljena duša

Usamljena duša

Bol i tuga

Snježni most

Snježni most

Još nježnije

Mjesečeva ruža

Ona je osvit

Ona Sanja

Ona sanja

**

 

Pst samo tiho i nježno

dijete dolazi krhkim sutonom

ne reci ništa

ne plači mjesec je mlad

kada slama se duga

a skršenim srcem blista

voljena tuga

jedna usmaljena duša

brodi putima pustim

ledenim mostom

skreće na trg samotnog života

u očima noseći djetinje snove

okovane grijehom rastanka

 

pst još tiše i nježnije

žena nestaje čarobnim osvitom

ne reci ništa

ne plači mjesec je plav

čedna ruža neubrana

stisni kristalnu suzu

dok djevojka iz pjesama tvojih

usnama svojim sluti

miris prošlih proljeća

bisernim grudima osjeća

nestašni dašak vjetra

što prošlosti se otima

ona sanja

staklom razlivene boje

slika djetinje galerije






												

Jednog usnulog poslijepodneva

Jednog usnulog poslijepodneva dojedrio mi anđeo.

Tepah joj:

Mila djevojčice.

Ona se ljutila.

Meni je to bilo vrlo zavodljivo.

Mirisalo je na grijeh.

U  vatri svoje nevinosti bila je prelijepa.

A volim ljepotu.

Ne znam da li to ima veze , s tim što volim ženu, nebesku milosnicu.

Kada se prestala ljutiti ,

znao sam da se zaljubila i   više je nisam  zvao Mila djevojčice.

Postala je  Dama, šta god mu to značilo.

Nije da mi se  nimalo  nije sviđalo to njeno novo ime. Samo bez  prefiksa ili sufiksa, bilo je falično.

Nedovoljno da opiše njeno ozračje , samo njoj svojstveno , blještavo od nekih novih, tek otkrivenih velova.

Mistična , raskošna, cvijetna, razigrana ,tajanstvena, puna nježnosti , dobrote i ljubavi.

Nadasve čedna. U potrazi za snovima…

Uvijek je odisala jednom uzvišenom bjelinom, nalik na svjetlost anđela.

Prozvah je Bijela damo.

I takva  , u čednosti i milini svojoj ,ostaće Mila  Djevojčica u mome srcu za čitav život.

I vike vikova.

Bleki – Vrišteća kraljica boli

 

Znate li onu plahu srnu

Frku proljećnu

Pa još Frku frkicu

Nesrećnu.

 

Lirik, pjesnikinja

Reći ćete – kanda

Frka da – nikad luđakinja

Donekle – valjda..

Ali – vapaja ljubavi

Krika ljubavi

Željna

I posne korice hljeba

I gladna ljubav  traži

Hoće da se da.

 

Njen očaj krik

Plaši

Muškarce

– biti kukavice

Bola krik

Plaši

ženskinje

– zle vučice

Muškarce na kuje sviklih

Ne na Srne u ljubavi niklih.

Žene na grubosti obučene

Na prinčeve male naučene

gutat i blatit

 

Ne  na ljubav frkičavu

Neštedimice što se daje

Ljubav majke preplašene

Bol-žene ostavljene.

Bol djeteta dobrote

Anterija od safira

Nježne mile krasote

Let malog  leptira.

Bol srne ljubavnice

Što u jadu vremena

Što u jadu jada

Što u jadu sjemena

Što u jadu pada

Ne želi potkovice

 

Bol košute majke

Troje djecu što ljubi

Dvoje spašava od hajke

Sina od istih neljudi gubi

Put rubina želi da kroči.

 

Srna Ljubavnica

Srna prijateljica

Srna poetesa

Srna umorna

Uvijek samo nježne žene

Bijelini anterije da iskoči.

U ljubavi uzlet vidi

A bila je samo – lane

Što hoće da se svidi

U proljeća snene – dane

 

Golubica u sve dane ružne

Kraljica vrišteće boli

U sve njene snove  tužne

Nikada nikoga ne moli.

Starog a novog zadnji dan

Dragana milog spoznala

Ostvari se djevojčaki san

Al’ se njemu nije dala.

Dugo se molilo i snilo

Za hiljadu pahulja dan

Nekako se dockan zbilo

Iako bio je dugin dan.

 

In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti.

I jednoj poetesi što umire u bolu usamljenosti.






												

Bleki – Djete me boli , Bože jedini oprost molim

 

Jedno dijete

jedan bol

djetinji

 

Jedna djevojčica

jedan san

očinji

 

Boli dijetinja duša

boli očev život

slomljeni

 

Nerođeno dijete

ljubav očevu sni

oče pomozi mi

 

Otac kleči

hvaljen si Gospode

vratiše je

 

Al to ne bješe ona

jedno dijete jedna bol

djetinja

 

Horski bučno

neuki bezumno

nego ko

 

aha jes kako ne

otac ćuti drugu dječiju bol

odgovor nijemi

 

Zajedno kleknu

otac i djetinje boli

Milostivi oprosti grešni smo

 










												

Bleki – Samo sam zurio

 

Otišao sam pred tvoju kuću

trošno posivjelo zadanje

sunce je od njega skretalo sjaj

činilo se da nikog u njemu ni

u lijevom uglu jedao okno

razbijen zvjezdanim otiskom

tužan i neopran

poderana zavjesa visi i leprša

njiše se tuguje i tiho poji

vrati se mila domu svom

 

stajao sam satima i zurio

prišao je jedan policajajc

rekao da se sklonim

izazivam sablazan

još samo minut

molio sam ja

tuga nekad i zakon gane

 

ostao sam do večeri i zurio

ostao sam do ponoći i zurio

ostao sam do jutra i zirio

ostao bih do vječnosti i zurio

i zureći u kam bih se pretvorio

 

ali

prilazili su policajci

jedan po jedna dva po dva

govorili izazivam sablazan

još samo minut

molio sam ja

tuga nekad i zakon gane

 

zurio sam petnaest dana i noći

samo sam zurio

upijao svaku prašku na slomljenom prozoru

znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti

samo sam zurio

upijao svaki pokret i vapaj poderane zavjese

znao sam to je zavjesa tvoja potrgane mladosti

 

samo sam zurio i

upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče

samo sam zurio

ostao bih do vječnosti i zurio

klanjajući se sobi djetinjstva tvoga

moleći se krhotinama zvjezdanog otiska

i dalje zureći samo sam poželio

vrati mi se jedina moja

 

nisi se vratila

ja još uvijek zurim

i samo zurim

policajcima je postalo dosadno

više ne izazivam sablazan

i samo zurim

okamenjena gromada zuri

u razbijene prozore moga srca

tražim zvjezdani otisak poslijednjeg plesa

gdje još uvijek stanuješ ti ljubavi moja.

 






												

Jutro sa Blekijem – Nikad se ne kuni

 

Prolazi vrijeme

uvijek se zaklinješ

tamo jednoj djevočici

/a najviše samom sebi/

koju ćeš ponovo sresti

 

avaj i možda

 

Neću biti leptir lepršavi

tjeran nejasnim nagonim

što pogubno usne peku

od gorkih cjelova

zbog kojih sebe manje voliš

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

manje laži ima

i sviđa se svima

 

vrijeme ne staje

uvijek se zaklinješ

dobro znanoj djevojčici

/a najviše samom sebi/

koju ćeš ponovo sresti

avaj i pusti snovi

Bićer lepršavi leptir

tjeran ljubavlju jasnom

dodirujući mirisnu ružu

poljupcima od kojih srce lupa

a tijelo i diša čiste

zbog čega sebe voliš

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

manje laži ima

i sviđa se svima

 

vrijeme ističe

prestaješ da se zaklninješ

djevojčici ljubavi jedinoj

/ a najviše samom sebi /

koji sreo si pije neki dan

onog ponovljenog avgustovskog dana

noseći toplinu sanja

dok sunce je bilo okupano

mirisima nadolazećeg proljeća

koje mi reče

probudi se prinče moj

ja sam tu

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

tome ni snovi  ne šljive

zakletve su proklete njive

 

vrijeme je odavno stalo

sada se ne zaklinješ nikom

/a ponajmanje samom sebi/

ni ljepoti koju voliš

ljubav sama po sebi je zakletva

čisti od grijeha samoće  i tuge

predaješ se bez iluzije

u zagrljaj  proljetne  duge

ljubav je san koji se budan sniva

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

izgubiš mnogo riječi i dana

i ništa nemaš osim sanja

 

ta tako je to bilo

ljeta Gospodnjeg

davne šezdeset i osme

bio je to svijet

stvoren radi cvijeća i nas

bilo je to vrijeme snova i ruža

kad zaklinjati se bilo je smiješno

jer male i velike radosti

koje se ganjaju i jure

bile su testament ljubavi.

 

i zato se nikad ne kuni

duša vene mnogo boli

prestaneš vjerovati sam sebi

znaš ona  nikad neće doći  tebi

 














												

Bleki- Skršeno srce spije

 

Dođi i plači djevojčice

Dođi i plači malena moja

Ništa se ne brini

Ja sam tu kraj tebe.

 

Dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

 

Ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu stavi

jastuk od snova.

 

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

umorno čedo slomljeno.

 

Ležeći spojkojno mirom

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

 

Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih tugu odagnati.

 

Skršena grlice moja.

da obradujem srce tvoje

Spij umorno dijete je spij

milo moje je usnilo.

 

Možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

 

Ne čuje pjesnika

što pjeva i tuguje

tiho,tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

 

iz umorne duge

o suzo iskre tuge

Dijete je zaspalo

i možda umrlo.

 

Ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

ti ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba.

 

U baštama ljepšim od đula sijaju

Zaspala djeca i o ljubavi sniju

Za ruke male se drže cjelove liju

Bolom i tugom što vrišteći vriju.

 

Gitara

piano

milo moje spije

san o ljubavi snije.

 

I spavaju i  spavaju i miruju

Dok  ljubav daruju i miluju

I spavaju i miruju i spavaju

I snivaju ljubičice snivaju.

 

I miluju snove miluju

I snivaju ljubav snivaju

Umorna miruju i miruju.

Djeca ljubavi zamiru.

 

I nježno lagano umiru.

Harfe

Pianissimo

Srce moje spije.

 

Poljubci sijevaju i sjevaju

Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju

I miruju i miruju.

 

I spavaju i spavaju

I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru

Bože mili ta djeca umiru.

 

Orgulje

Pianissimo Immpossibile

Dušo moja mrije

Ne dam je neka sa mojom snije.

 

Ljubav moja spije

bešumno se mazi

Dok sniješ  snovi  ću ti doći

Sunčice moja malena.