Mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen i tužan

a ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

iza kavala provirivala

vidjela sam da mu je ona tiho na uho  pjevala

bolno svu  svoju ljubav mu je ispjevala

svu svoju čežnju umotala  u  pjesmu

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

te večeri kraj žubora šadrvana

ispod sestrica ispod maglica

na očigled mjeseca i cvjetnog đardina

u ulici skršenih srdaca

što se  prije njih

maslinasta kala  zvaše

mjesec se sakrio iza oblaka

i samo plovio

pokunjen i tužan

a ja zvjezdica sam  znatiželjno  iskrila

provirivala

vidjela  kad je  suze sakrivala

vidjela   i kad je on zaspao

a ona se pravila da spava

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

i za nju plakala  jer ona nije mogla

ona je bila ja

a ja sam bila ona

mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen

a ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

provirivala

vidjela  kad je on snove prigrlio

a ona se pravila da spava

pa se polako izvukla napravila srce

od šala ribizli i rozaklija

malo kičasto sli iskreno dječije

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

uzela je  njegov upaljač kurvoazije nasula

jednu njegovu ciganku zapalila

popušila ispila ružicu na peškunu poderala

viljuškom srebrenom

ustala upaljač u ruku sakrila

ukrala

mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen

a ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

provirivala

vidjela  ruku srcu njegovom je prinjela

srce je zadrhtalo kao površina jezera

kad ga lahorac napadne

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

poljubac mu je lagani dala

nježno djetinje da ga ne probudi

moralo se ići  iskrasti da on ne zna

za njih nade nema

osim snova

nedosanjanih 

mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen

ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

provirivala

vidjela  da mu je poljubac lagani na obraz

spustila i tiho se ka kapiji iskrala

pobjegla

i još vidim jasno pamtim

izlazi a druga djevočica pred nju banu

ona zastane u njoj straha nema

za njega mjesta nema

svu  joj dušu  bol uzela

gleda drugu  pačenicu ništa ne govori

ona je zagrli i pita iako zna

Šta sada malena moja,

Kamo bježiš

Kamo kaniš stići

Bilo kamo

Slomili su me

oni koji me vole

Ne želim uprljatii ljubav

njegovu i moju

Mila moja imam ti nešto za reći.

Znam nećeš mi mnogo zamjeriti.

Upoznao sam jednu grlicu bijelu, plavetnu.

Osmijeh me njen ubija , kao nekad  tvoj.

Ima isto godina kao ti ,kada ti je  ruža procvjetala

da bih je  krao i mirisao.

Plavetno oko i veseli žuti čuperci krase lice mile djevojčice,

kao da ih je posudila sa slike tvoje koje je utkana duboko u mojoj duši.

Visoka i stamena kao ti ,moja malena

svako malo mi leprša pred očima.

Kad mi na um padneš,

stavim pred sebe ciganku

i  flašu kurvoazijea,

i polako, nježno,

kao sa ženom

coktaj po coktaj.

Nigdje mi se ne žuri,

a uspomena hejbet.

Sve ljepše i milosnija od druge.

Pomislim na tvoju ,

valjda mogu reći i moju kućicu u cvijeću.

Moje utočište od lutanja dugih ,

Moje konačište  od tuge i umora,

bjeg i skrivanja u tvojim skutima i njedrim.

Samo mogu reći,

J'taime mon  Amour ,  Merci.

Ne govorim ti ja Francuski,

kao što znaš.

Ovo nabadam ,

ne moraju svi da znaju šta ti poručujem.

Plavetni osmijeh,

tako je zovem,

mnogo mi radosti pruža u ovim ne baš veselim vremenima.

Pomisao na tebe me čini sjetnim, nikako tužnim.

Ako krene na tugu ja  ovu novu  pozovem

i ona odamah doleprša.

Krila pjesme su najbrža.

Znam ako je istina da svaki čovjek ima  svog dvojnika,

negdje u bijelom svijetu,

koji je sve manje bijel,

a sve više krvav,

onda bi to ona mogla biti tvoj.

I glasom i  čini mi se svim ostalim.

Skoro.

Ovo skoro, me spašava,

da me odozgo čime ne hekneš.

Evo pripremio sam ti  neke slike pa ih pogledaj.

Da , imaju i zvuk.

Vrijedi poslušati.

Kada se sretnemo ,

reći ćeš mi da li sam bio u pravu.

Inače Ruskinja, 

možda francuskinja ,

možda čak i Engleskinja

a najprije će biti Dalmatinka

 jedva da znaju da postojim.

Ime joj je prelijepo, podsjeća me na

more , mjesec  i ljubav.

I sve  one druge,

jedine ljubavi moje.

Zove se  Marina, 

a nije Cvjetajeva .

a možda se vabi i Frančeska

a nije di Rimini,

a ima i neka Patricia

koja lebdi a ne Kass-ka

kako naivni misle.

Ima miris jamsina 

iako cvijetak nije

Ostalo ćeš sama skontati.

Tvoj pogled je najljepši.

P.S.

Moje ostale muzičke grlice znaš.

Neke su sa tobom. Njih mi pozdravi.

Ove ovdje se dobro drže.

Kako koja.

Glasom  i stasom nisu posustale.

Znaš onu o vinu.

i kakav mene glas bije.

https://youtu.be/VYBu0pdaIbk?si=OactZkzL5AZg9P6G

Za sve mile djevojčice što mrenjem  na put nove   ljubavi kroče.

Kraljica boli 

Znate li onu plahu srnu

Frku proljećnu

Pa još Frku frkicu

Nesrećnu.

Lirik, pjesnikinja

Reći ćete – kanda

Frka nikad luđakinja

Donekle – valjda..

Ali – vapaja ljubavi

Krika ljubavi

Željna

I posne korice hljeba

I gladna ljubav  traži

Hoće da se da.

Njen očaja krik

Plaši

Muškarce

– biti kukavice

Bola krik

Plaši

ženskinje

– zle vučice

Muškarce na kuje sviklih

Ne na Srne u ljubavi niklih.

Žene na grubosti obučene

Na prinčeve male naučene.

Ne  na ljubav frkičavu

Neštedimice što se daje

Ljubav majke preplašene

Bol-žene ostavljene.

Bol djeteta dobrote

Anterija od safira

Nježne mile krasote

Let malog  leptira.

Bol srne ljubavnice

Što u jadu vremena

Što u jadu jada

Što u jadu sjemena

Što u jadu pada

Ne želi potkovice.

Bol košute majke

Troje djecu što ljubi

Dvoje spašava od hajke

Sina od istih neljudi gubi

Put rubina želi da kroči

Srna Ljubavnica

Srna prijateljica

Srna poetesa

Srna umorna

Uvijek samo nježne žene

Bijelini anteriji da iskoči.

U ljubavi uzlet vidi

A bila je samo – lane

Što hoće da se svidi

U proljeća snene – dane.

Golubica u sve dane ružne

Kraljica vrišteće boli

U sve njene snove  tužne

Nikada nikoga ne moli.

Starog a novog zadnji dan

Dragana milog spoznala

Ostvari se djevojčaki san

Al’ se njemu nije dala.

Dugo se molilo i snilo

Za hiljadu pahulja dan

Nekako se dockan zbilo

Iako bio je dugin dan.

In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti.

Pjesnik je volio trešnju

Beharli grane, tanane i lepršave kao  Ženina duša

Maksumče je uvijek uživalo u trešnji

Podatna sjajna  obala  sočna kao Ženino postanje

Pjesnik  a  maksumče je naučio slikati

da bi mogao ljepotom bojiti  Trešnju i Ženu

A onda je spoznao nju Princezu

Srce mu reče   Ona  je njegova Krhka ruža

Slikao je i slikao

Želio je da joj pokloni Čaroliju

U   očima  boje sna vidje dugu

Duga obasja Njen Univerzum

Pomisli to su Ah , to su Naši snovi

Moraju biti jer Ona je ljubav

Sve postade čarolija Osvita

Zov ljubavi  Njenih hiljadu velova

Miris Cvijeća u plavoj milosti Djetinjih snova

Ples svjetlosti slikama  snivao pjesmama pjevao.

I volio  da   volio kao što Nebo voli.

I bolio da   bolio kao što led boli.

U ljubavi    u boli svojoj

zaboravi da   Trešnju obdari   ljuljačkom.

Nedostajala je sasvim mala , obična ljuljačka.

Ljuljačka za Princeze da Krhku ružu ljulja i ljubavlju miluje.

I tek tako ode Ona

Što ti je žensko

Prelijepo i  Čedno

Anđeo

Slikar je svoju umjetnost na lomaču rastanka bacio

okrenuo se ka Trešnji

pogledao u nebo

spustio se na koljena 

i nijemo izustio

Molim Te

Oprosti mi

Hvala ti

**

Božija milost      /                      Božije blagodati

Tirkizno talasamke        /       Veloviti dan

Tirkizni snovi                /  Ona je osvit

**

Princezo

Ti si dijete i pri tom ne mislim na godine.

Velika , malena mazna djevojčica.

Sada ću opet , po ko zna koji put ,nabaciti malo narcizma i reći da jako dugo slikam, i skoro isto toliko, ako ne i bocu duže pišem.

Neki kaže da nisam rđav.Egoizam mi brani da razmišljam o onim neukim , koji drugačije misle.

Poenta ove konstatacije je u tome, da sam slikajući i pišući , odavno naučio razlikovati i odvajati lijepo i ružno.

Vremenom , ružno sam odstranjivao i zaboravljao , a ljepotu sam opažao u svim njenim valerima i prigrlio.

Kada te sudba, mojojm sretnom zvijezdom , dovela u okrilje moga djetinjeg srca ,

Pomislih,

evo još jedne prelijepe djevojčice.

Ali to meni ne bješe ništa novo.

Nekako normalno je ,

što sam tokom života upoznao mnogo prelijepih djevojčica.

Svaki novi dodir me uvijek radovao , ali i rastuživao.

Radovao zbog dodira, bliskosti i nježnosti,

ali nad radost bi se nadvila tužna sjena – neminovnost rastanka .

Malena ,

Ti si od onih posebnih djevojčica,

kojima je sudba podarila izgled i čednost anđela.

Svakim našim dodirom , svakom tvojom slikom ili rječju ,

otkrivam ljepotu i krhkost djevojčice ,

koja se morala naučiti izboriti sa sivilom i vulgarnošću okruženja.

Nekad kasnim eonima.

Nekad stignem na vrijeme .

Nekad samo sklopim oči i uživam.

I uvijek, bez izuzetka bivam nagrađen ,

time što se osjećam užvišeno dok gledam oči boje sna i osjećam dodir anđela.

Sretna mi bila , ljepoto Mila.

Moj život

Ah , ta magična žena

Ljubav

Čežnja

Listajući kalendare

nijemeći prepisujem

jednom obećani

ničim izazvani

životom obilježeni

nokturno

žene su žene

od blata

rebra i cvijeća

takve su kakve su

uvijek nove

kao djevojčice

uvijek mlade

kao život

prelijepe i nepredvidljive

kao planinski potočić bistri

razuzdane i mirisne

krhke ljubičice rošene

proljentim lahorcem

zaljubljive i rasplakane

blistavim  nježnim dodirom

vesele i jogunaste

janjeći svilene

raskošne sanjalice

bajkovitih dana

osvetoljubive i podatne

ljubomorne ljubavnice

očajne rasplakane majke

otkrivenih okrvavljenih grudi

u naletu strasti

zaboravom nudeći med

umjesto usahlog mlijeka

tužne  umorne  utopljenice

u sivilu pločnika

ali uvijek

i prije svega

tanana bića

veloviti anđeli naših duša

Dok tiha muzika

prebire velove uspomene

jedna suza

izdajnička

slazi niz lice

milujući umorne usne

ljubljene uspomenama

a ja sretnik

neodlučan i prozračan

u bjelini svojoj

ne znam koju dozvati

da mi nježnu ruku

noćas pruži

Ustane

priđe mi

klekne

gleda me molećivo

lijevom rukom prima moju desnu

onu od milosti

prinesi je čelu

pa usnama mekim

poljubi je

pa je opet prinese čelu

prisloni je na obraz

spušta  je

usne i  poljubac dodir lahora

prislanja je na svoje srce

ono bije

i  vrišti

ja ne razumijem što

zatim

desnom rukom krade moju lijevu

onu od srca

nježno

daškom bez dodira  ljubi je

prinosi čelu

miluje je obrazom

i opet ljubi

prislanja je na svoje srce

ono bije

i vrišti

ja se pravim da ne razumijem što

nisam mu ja tamo neka Bjelavska djevojčica

molim te

mila

nemoj mi ubiti tu djevojčicu u sebi

ubij bol

nju pusti da zaleprša

da  se raduje

igra i juri

tu zastane

kaže mora nešto završiti

ode

mislim

hoću da vjerujem

da je izašao samo da ne bih vidjela

da plače nad  sudbinom

živo zakopane djevojčice u meni

ja zaplačem

ali se brzo smirim

ne ide to

neću da vidi moje suze

hrabra sam ja

uzalud

nije se  vratio

kao ni onaj moj

oni koje otjeramo

tragove duboke ostavljaju

posute ljubavlju

i obećanjem 

vratiću se mila

kad se ljubičice jave

dobri se nikad ne vraćaju

šapće mi zaljubljeno srce moje