Nisam ti pričao

 On je tako sam

Nisam ti pričao

 

 

Ne znaš

nisam ti pričao

bio sam ti ranjen mila moja

nosili me na rukama drugari

mahalaši

dođosmo do vilinog proplanka

rekoh im spustite me ovdje

vi krenite dalje vas život čeka

moja se ljube uželjela

mojih cjelova

eno nježne ruke mi pružaju

 

vidim prolaz u cvijetnu zemlju

u kojoj ćemo se svi voljeti

čuje se lavež zvijeri

za mnom na ljudskost jure

stanem ispred otvora

pustim svu krv iz rana

moje crvene hridine rastu i straše

horde zla

duše svoje

čkiju i bježe

 

žao mi mila

moram zastati ovdje

umorio sam se od traženja

nenalaženja tebe najvoljenije

znaj boli to

više od rana krvavih

ali šta je tu je

moramo još samo malo čekati

šta znaju djeca šta su hiljade godina

očas posla

 

stari hrast

još uvijek raste

tamo gdje smo se ljubili

poneki mu izblijedjeli platan sudrug

oni isti što su naše zagrljaje krili

pored njih suzne Modre rijeke teku

boli i slanost ljudskg tijela nose

 

Sjene male podno planina

Grada čednosti i Srebrene varoši

zauvjek sjećanja najmilijih žive

budi hrabra kao nevinosti te

nek te ne moli smrt moja

za tugu i boli

jer

Bosna je moja

snena i prelijepa poput tebe malena

i ktomu Zemlja Božije milosti

u kojoj snovi neprestano lebde

i ljubav

joj kakva je pusta.

 

I znaš

valjda si skontala

nisam ti sutradan došao.

Bleki – Mnogo boli kada se dijete skrši

 

 

ona spava Mali princ Kanal Snježni most

Zaljubljene duše Smiraj Portret anđela  Srce

Svijet ruža Duša boli Krik ljubavi Mrtva priroda

 

Dođi i plači djevojčice
Dođi i plači malena moja
Ništa se ne brini
Ja sam tu kraj tebe

Dok spiješ snove
jednom ću ti doći
sunčice moja
pokloniti ljubav svoju.

Ispod mostova duge
na ležaj bola i tuge
pod glavu stavi
jastuk od snova.

Djevojčice malena
kraj mene tužnoga
djetešce je zaspalo
u morno čedo slomljeno.

Ležeći spojkojno mirom
snove će pronaći
pokrila se tamom
pokrivačem neba.

Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.
dok odmaraš bolne snove
ja ću se prikrasti
zaći u njih jad odagnati.

Skršena grlice moja.
da obradujem srce tvoje
Spij morno dijete  spije
mila moja je usniloa

Možda je na tren umrla
to nije važno
ona mirisna polja
djevičanskih ljubičica sanja.

Ne čuje pjesnika
što pjeva i tuguje
tiho,tiše, molim ljude
što stupaju i struje.

Uz umorne duge
o suzo iskre tuge
Dijete je zaspalo
i možda umrlo.

Ne dam te maleno moje
ne dam da te biju i čereče
ti ljudi zvijeri i neljudi
tek procvali pupoljak neba.

U baštama ljepšim od đula sijaju
Zaspala djeca i o ljubavi snivaju
Za ruke male se drže cjelove biju
Bolom i tugom što pomalo vriju.

Gitara
piano
milo moje spije
san o ljubavi snije.

I spavaju i spavaju i miruju
Dok ljubav daruju i miluju
I spavaju i miruju i spavaju
I snivaju ljubičice snivaju

I miluju snove miluju
I snivaju ljubav snivaju
Umorna miruju i miruju
Djeca ljubavi zamiru.

I nježno lagano umiru.
Harfe. Pianissimo. Srce moje spije.
Poljubci sijevaju i sjevaju
Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju
I miruju i miruju
I spavaju i spavaju
I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru
Bože mili ta djeca umiru
Orgulje
Pianissimo Immpossibile.

Dušo moja mrije
Ne dam je , nek sa mojom snije.
Ljubav moja spije
Bešumno diše

Dok sniješ snove
Ja ću ti doći
U san ljetne noći
Sunčice moja malena.

Samo jednom se živi

 


Lijep je, topao  i sunčan zimski  dan. Prolazi , Ponoć se bliti.

Nekako po običaju se zvjezdano nebo  u naše misli uvuče tragove prošlih snjegova , koji nose sjećanja, kap po kap. I tada nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni.

Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice svjetlucaju o čima onih koji se ljube,  mi smo tužni i sjetni.I ne želimo da bilo kome  pokvarimo dan.

Nošeni tugom nam   misli   klize ka nekim vremenima koja se vratiti neće.

Čuli ste  izraz : samo jednom se živi.

Jedna pjesma je dodala poentu:

Sve je ostalo varka.

Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalan i dosadan i pomišljate  baš i nije neka pamet.

Tada ne znate da jeste. Velika je to pamet.

Kako skontali tako ste i živjeli. Nepametno.

Mnogo , godinama decenijama kasnije shvatite  da se ipak samo jednom živi. Tada je već bilo  kasno . Život je prošao pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.

Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu  limuzinu i kupiti buket cvijeća.

Urediti se kao Mali Princ  iz bajke.

Zastati pred njenim kapidžikpm i strpljivo, ako treba satima čekati, bojeći se da vam crvene ruže umotane u novinsku hartiju ne uvene.

Ako treba i do kraja života buljiti u prozor u kome se blista bijela , cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena,  lelujava stora . Buljiti i čekati da vam iznese mirisne  žute dunje ,koje nikad neće sazriti i ljubavlju biti bojene.

Jer vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.

Ta neka bila je najljepša, najmilija i najčestitija  djevojčica, a žena čiji je osmijeh zakačio vaše srce i dušu.

I danas vam srce zadrhti pri pomisli  na tu snenu čednost i umilnu ljepotu. I zaboli vas. Jer…

Samo jednom se živi.

Pa eto, nekako niste imali vremena da zastanete.

Nekako se niste obazirali na   živi krvavi grumen u grudima.

Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.

Ili vas je bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.

Ili ste pomislili da je nisti dostojni.

Ili su vam je  branili.

Mnogo je tih ili, a vi mladi i u mislima vam običnost života,  koji samo jednom se živi. Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih.

Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo za vas  i umrlo sa vama.

Da vas je voljela .

Čekala i čekala, čekajući venula i pisala pjesme i neposlata  pisma ljubavna u kojim ste vi glavni lik. Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho ,misleći na vas i ono što je trebalo biti. A nije.

Samo jednom se živi.

Niste to učinili, uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne bi bilo , da ste i pješke klepnuli na kraj grada. Nije to na kraju svijeta.

Niste ništa učinili jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško. Da budete dostojni svoga porijekla. Jer, ona je ipak samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama  kopnio sa njom.

Na kraju svoga puta,  još uvijek zamišljate  da se zelena vrata njene kučice u cvijeću otvaraju. Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u kosu, pomiluje joj uzbibane grudi. Vama srce hoće da izleti. Izlazite iz limuzine, prilazite joj  , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.

I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je  za ručicu, poljubite je i šapnete:

-Volim te mila…

Ime nije sada bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i oplakujete vas dvoje  i vaše nedoživljene snove.   .

Što bi poete rekle:

-Samo jednom se živi.

U prevodu:

-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga kupite, da ga život ne bi spustio na vaš taš.

 

– Ne , ništa vi ne znate

 

 

 

Prelijepi dani Nije se predala ni poklekla

Ljubav milosti puna Rose dan

 

Noć kada su zvijezde snova padale Miris tamjana

 

 

 

 

Ne ,  ništa vi ne znate

 

Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

 

Znate li vi kako vas sve boli,

a vi se igrate radosti.

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Srećni ste.

 

Vi vidite da se život,

ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde

neki katil u srce kamu zabada.

Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.

I da joj čitate.

Jer u njima je čitav život njen.

 

Znate li kako je to kad joj pjevate,

voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće.

A on joj migolji.

 

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju.

I znaju da voljeće se i poslije života.

 

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,

a znate da je to možda i poslijednji put.

Ne ne znate.

 

Nemojte ni pokušati.

Boli, očajnički boli.

Sve u vama plače,

a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan

koji hoće da vrišti i raznese vam tijelo u paramparčad.

 

Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli, a neće da jaukne,

glas da pusti

jer ponosna grlica je ona.

 

Ne , ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose.

Njima biva lakše.

 

Jedino vam preostaje da je zagrlite,

nježno ko bebicu,

i još nježnije ,

jer sve je boli.

I dodir,

i život,

i ljubav

i milovanje

i snovi

kojih više neće biti.

 

Znate li kako izgleda kad bol umine i ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.

Baš ste sretnici.

 

Jer niste se molili,

četrdeset dana i noći

pored raspuštenih kosa plavih,

sa rukom u ruci,

usnom na kosi

dušom u grlu

srcem na čerečenju

dok ona odmara do slijedeće boli,

što joj utobu čupa.

 

Ne, nikako se niste molili jer bi vam se život slomio,

što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

 

Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

 

Bolero svira,

njene prelijepe oči se u snu smješe.

Ljubav uvijek pobjeđuje.

 

Smrt strljivo ,u uglu čeka.

Ja je zamolim da malo prošeta

u snježnu noć i osvježi se.

Niko neće pobjeći.

Obećavam.

 

Smrt se postidjela i izašla.

 

I onda se muzika još jednom okrenula.

Tokata i fuga u D molu i Bolero

su se izmješali i malo stišali.

 

Malena  je zaspala,

više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Želio sam da je to san ozdravljenja.

I čitao joj pjesme naše.

I čitao i čitao,

muzika je sama lelujala.

 

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Nismo to mi izgovarali.

 

 

 

 Ljubav kao boja snova  

Dodir djeteta Lik moje Nade

 

Most nad plavetnom provalijom Tuga nebeska

 

Ljubio joj ruke.

Cjelovima kvasio usne

želeći joj dati godina svojih.

 

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.

Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.

Da je ona moja malena

koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luce je postajala prozračnija.

Skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.

 

Ne znam kako,

nisam smio podići pogled,

da ne izgubim milovanje.

 

Njena ruka na mojoj kosi,

njena ruka na mome licu,

njena ruka na mojim usnama

njena ruka u mome srcu

njena ruka u mojoj duši.

 

Ne znate kako je to.

Šteta.

Uzdrhtao sam od miline,

ukočio se,

obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Mali Princ u meni je pogasio sva svjetla,

otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj.

Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,

kojoj on prilazi i ljubi je.

 

ja ih gledam

a suze koje ne žaluju,

već slave ljubav,

na usne joj spušta.

Ona zatrepće očima,

 

u zakutcima njihovim Dobri

i on se od nekud pojavio,

sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

 

Samo mi je ruku blago stisnula.

Znala je da smo tu.

sva trojica.

U troje se sve lakše podnosi.

 

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava nam slijeće na lijevo rame.

jednom po jednom

 

Kljunom nam dotiče usne,

vesela je ,

razigrana ,

ali mi znamo da mora ići.

 

I puštamo je.

Odlerpršala je.

 

Dobri ju je čeznutljivo gledao,

Mali princ je mahao,

ja sam ko godina plakao,

ako znate kako je to.

 

Mislim da ne znate.

Niste bili prisutni,

dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih

i leprešala ka nebeskim dverima

i iščezla.

 

Ne znamo šta nam je.

Nema sunca,a nama oči vlaže.

Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorile.

 

A zahvalan sam,

molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu,

pred samu ponoć;

 

tačno u vrijeme kada su  prvi put

ljubav vodili

i ovaj poslijednji.

 

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj noći.

Aleluja.

Bleki – Ničim ponukan šaljem ti ovo pismenije

 

 

 

**

     

Božija milost      /                      Božije blagodati

  

Tirkizno talasamke        /       Veloviti dan

   

Tirkizni snovi                /  Ona je osvit

 

**

Princezo

Ti si dijete i pri tom ne mislim na godine.

Velika , malena mazna djevojčica.

 

Sada ću opet , po ko zna koji put ,nabaciti malo narcizma i reći da jako dugo slikam, i skoro isto toliko pišem.

Neki kaže da nisam rđav.Egoizam mi brani da razmišljam o onim neukim , koji drugačije misle.

 

Poenta ove konstatacije je u tome, da sam slikajući i pišući , odavno naučio razlikovati i odvajati lijepo i ružno.

Vremenom , ružno sam odstranjivao i zaboravljao , a ljepotu sam opažao u svim njenim valerima i prigrlio.

Kada te sudba, mojojm sretnom zvijezdom , dovela u okrilje moga djetinjeg srca ,

Pomislih,

evo još jedne prelijepe djevojčice.

 

Ali to meni ne bješe ništa novo.

Nekako normalno je ,

što sam tokom života upoznao mnogo prelijepih djevojčica.

Svaki novi dodir me uvijek radovao , ali i rastuživao.

Radovao zbog dodira, bliskosti i nježnosti,

ali nad radost bi se nadvila tužna sjena – neminovnost rastanka .

 

Malena ,

Ti si od onih posebnih djevojčica,

kojima je sudba podarila izgled i čednost anđela.

Svakim našim dodirom , svakom tvojom slikom ili rječju ,

otkrivam ljepotu i krhkost djevojčice ,

koja se morala naučiti izboriti sa sivilom i vulgarnošću okruženja.

 

Nekad kasnim eonima.

Nekad stignem na vrijeme .

Nekad samo sklopim oči i uživam.

 

I uvijek, bez izuzetka bivam nagrađen ,

time što se osjećam užvišeno dok gledam oči boje sna i osjećam dodir anđela.

 

Sretna mi bila , ljepoto Mila.

 

 

 

 

Bleki – A ime ti ne smijem izgovoriti

 

 

sjećam se bijaše lijep dan

negdje duboko srcem zakopane

violine su svirale tango

vazduh je treperio milošću

ti se pojavila sa svjetlošću

što naglo obasja kalendare umorne

reče

ja došla

sakrih pogled

da ne vidiš suzu krvavu

u oku lijevom

onom na strani srca

što uvijek o ljubavi iskri

i kad boli

a ne smijem ti ime izgovoriti

nebu kriknuti

ostani

 

zbunih se

rekoh ili reče tiho

d'bro

smijeh djetinjeg lica

ili mekih bora

u uglovima očiju

ne sjećam se više

uzvratiš još tiše

dobro d'bro

kao da pitaš

koje ćemo sada slike bojiti

tvoje moje

ili naše

pa možemo i koju slomiti

šta fali

naslikaćemo ljepše

barem onu rubinovu

trnovitu

na kojoj zapisnaćemo

neuzvraćena ljubav

a sjećanja ne blijede

i kad boli

a ne smijem ti ime izgovoriti

nebu kriknuti

ostani

 

sjećam se bijaše lijep dan…

a ime ti ne smijem izgovoriti

nebu kriknuti

ostani

 

 

Ti si … moja Malena

 

 

Malena

sinoć sam imao osjećaj da se dobro zabavljaš.

Vidim ti osmjeh čaroban, u njemu bih dušu svoju mogao kupati.

Bilo mi je veoma  drago  uroniti u te oči boje ljubavi.

Moram sam iskoristiti tvoje raspoloženje,

da od tebe saznam ponešto o nama.

Poslije kada si morala naglo otići,

da bi mi se sa ljepotom na usnama mogla vratiti,

palo mi je na pamet da se nastavim šaliti sa tobom, kao da si tu.

 

Pa sam zamišljao :

Gledaš me kao dijete jednim okom ,

a prelijepa si.

Uvijek neke kamenćiće u moje misli bacaš,

a prelijepa si u čednosti svojoj.

 

I kad apomsilim da me voliš,

ti mi iskreno, djetinje pokažeš jezik,

ja ozbiljni jarac se moram nasmijati

i pokloniti lizalo tvojoj savršenoj ljepoti.

I nekako mi sve liči na Mjesečevui bajku.

Kojoj pružih Ruku ljubavi,

da me pomiluje Pijete u oblacima,

koje biva mojom Bijelom damom,

zarobljena Mostom i izmaglicom,

ispod ljubavno Proljetnog vodopada

 

a

monica bellucci - one beautiful specimen. Golly gee wizzzzzzzzz! However, I'm not feeling the whole "one eye" symbol by covering up one eye. I get it. Not alllllll of us are ignorant Monica!    Monica Bellucci.

monica bellucci    Monica Bellucci

 

 

 

   

 

  

 

Ti si …

Ti si čarobna sjena
nježna kao vala pjena

Ti si tihi ocean
kao snovi mojih sanja

Ti si Krhka ruža
što ka meni ruke pruža

Ti si suton
u kome moja duša odmara

Ti si pobješnjelo more
koje srce moje smara

Ti si mjesečeva bajka
koja mojom dušom sni

 

Bleki – Jednoj nevinosti

 

 

Malena

sva tvoja stanja velovi se odraze

na moje slikanje

ponekad ne idu me

slike i boje

ne slušaju me

izgubila se radost iz slika

 

više me ne prepoznaješ

izgubih se na lutanjima svojim

zavolih dijete

sada ne mogu prepoznati ženu

prisutna je velika zbunjenost

tuga

mnogo nježnosti

ali sve je izgubljeno u nedefinisanosti

nejasnimim obrisima

 

platno vrišti

gdje je žena

izgubljene čednosti

znaju boje

nedovršenih slike

prazninu srca

 

nedostaješ mila

svakim danom se budim sa nadom

prelijepa djevojčica će doći

drži me Nada

Malena me se nije odrekla

zaboravila

doći će

 

a h a d'bro

čitaš li moje sne njimu tvoje riječi plove

i ljubav naša

imam još iskrenih otkucaja

krvavog srca

rosi kristalnoj nalik

koliko sjećanja

u sehari ljubavi zaključane

tuguju

 

susprežemo sve da ih šaljemo

bojim se da te ponovo ne uplašim

bojiš se da me ne zaboliš

misleći na tebe

ja opet sanjam bajku čudesnu nalik tebi

nježnu a iskričavu

čednu a raskošnu i čulnu

kao trešnjine usne tvoje

u mojoj

 

eh kad bi ti smjela vrisnuti

a da te ne zaboli

u našoj bajci

u čednosti lepršaš

snena Princeza

privid

 

nazvah te princezom

to ti po rođenju pripada

u srcu ostaje zaleđena fotografija

predivne Djeve iz bajke

u polutami mojeg sjećanja

svaki pogled u ružičasto

sjećanja

još uvijek žive i miluju

raduju i raznježuju

 

Omjehuješ mi se onim anđeoskim osmijehom

punim djetinje dobrote i snene blagosti

kojim si me zarobila

i uzvijek iznova pomišljam

Mili Bože

kako je lijepo ovo dijete

milosti puno

ugodan let Anđele moj

Jesen u meni ljepotom njenih snova zbori

 

 

Jesen je, a ljepotom zbori

jedno prelijepo dijete dok u meni sni.

Nježno, umilno , zlaćano

kao i moji kalendari .

 

Jesen ,

ugodna i blaga.

Titrava i uzbibana.

Prelijepa.

Pada lišće zlatno.

 

Sve vodi ljubav sa zalazećim suncem,

nudeći nestvarnu bujicu koji opija i zavodi.

Kao čarobna Djevojčica a Žena .

Kao prelijepa …eh, rano moja ej..

 

Dobro?

Idemo dalje!

Dlanovima ispruženim prema Levantu.

 

Boje pripisujem magiji,

Te ,

nestvarne milosti

anđela boli moje.

 

Poželim da se nikad ne mjenjaju.

Ni moja tuga djetinja , ni jesenje boje .

 

Ni moje svilene ručice.

Da uvijek nose radost mome srcu .

Uz nježnu pjesmu razbijenog stakla

slika što tvoju ljepotu kradu.

 

Ponekad jeseni nosi kišu i tmurnije , nešto hladnije dane.

Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život.

Jedna radost. Ljubav.

U meni jesen je.

A zima ide.

Osjećam je.

Dani postaju kraći. Noći duže i hladnije.

Grijalice ne rade.

 

A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba.

Od Milsotivog nam darovi stižu.

 

Ko je Tebe meni poslao Malena?

Kazna za grijehe?

Ne želiš to biti.

Boljeće te.

 

Djete me boli , Oprost molim

 

 

Jedno dijete

jedna bol

djetinja

 

Jedna djevojčica

jedan san

očinji

 

Boli dijetinja duša

boli očev život

slomljeni

 

Nerođeno dijete

ljubav očevu sni

oče pomozi mi

 

Otac kleči

hvaljen si Gospode

vratiše je

 

Al to ne bješe ona

jedno dijete jedna bol

djetinja

 

Horski bučno

neuki bezumno

nego ko

 

aha jes kako ne

otac ćuti drugu dječiju bol

odgovor nijemi

 

Zajedno kleknu

otac i djetinje boli

Milostivi prosti grešni smo