Begunice

 

Secam se toga dana

kada si bežala

pljusak je besneo

pa se smirio

i ponovo počeo čudljiv

pomalo svadljiv

zavijajući vetrom

 

uzeh svoju spravu za tonove

nemarno prebirao prstima

nehotice muzika je pratila

ritam naleta vjetra i kiše

i miris tvoga tijela

 

ti si  krišom ostavila svoj posao

sanjarke

zastala kod mojih vrata

dvoumeći se pobegla

vratila se

ostala trenutak naslonjena na zid

najzad si tiho ućla u sobu

sela do mojih skuta

pognute glave hitro okrećući iglu u tišini

vezeš naše dodire

uskoro zaostaješ

ideš da pogledaš kroz prozor

drvored taman od kiše.

upi taj jedan čas kišnog popodneva

punog senki prošlosti

pesme mladosti

tišine buduće

nista drugo

ništa novo

 

te noći ispevao sam

jednu pesmu tužnu

ali ti nisi bila tu

pronašao sam reci

ispod dovratka

kuda je kiša klizila

vlažeći tragove tvojih stopa

iskreći reči

koje sam  vazdan uzalud trazio

 

Jes’  tako mi tebe

nepozvane

bez pardona

iz nedara nocne tisine

one su se slile u svirku

dok su se zvezde palile

jedna za drugom

ali ti nisi bila tu

 

hteo sam jutros

da ti pevam pesmu svoju

ali iako nisam zaboravio melodiju,

buntovne reci mi izmiču

sada kad kraj  mene sii ti

 

zadrhtacu bez sumnje

ako se ikad budemo sreli

u drugome životu

u svetlosti udaljenog sveta

zaustavljajuci se

prepoznacu tvoje oci

tamne kao jutarnje zvezde,

i znacu da su pripadale

zaboravljenom sumraku

predjašnjeg života

 

reći ću

čar tvoj lica nije samo u njemu

u nju se utkala zarka svetlosti

moga pogleda pri susretu

koji se ne pamti

moja ljubav joj je dala

tajnu koja se nije  izgubila

 

uvećala si me

svojom ljubavlju

mene koji sam samo

jedan čovek od neobičnih

autista koji plovi svojim  tokom

pokretan voljom

promenljive milosti sveta boja i reči

 

dala si mi mesto

tamo gde pesnici svih vremena

donose svoje darove

gde ljubavnici u ime večnog

pozdravljaju ljubav  kroz stoleća.

ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu

ne opažajuci kako je moje telo postalo

dragoceno od tvog milovanja

ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac

kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi

vatru božanskog dodira,

kojom  večito sja

 

nježno gazeci travu na stazi

izbjegavajući krhke ljubice

začuh

‘Poznaješ li me’

osvrnuh se, pogledah je

začuđeno  rekoh

‘Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice’

Ona odgovori

‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’

Njene oči su blistale kao rosno jutro.

Poćutah trenutak

zapitah

‘Jesi li iscrpila sav teret suza?’

osmehnu se i ne odgovori

razumeh da je njen plač

imao vremena da nauci govor osmeha

‘Nekada’

prosapta ona,

‘govorio si da ces uvek voleti moju tugu’.

Zbunjen rekoh

‘Istina je

ali prošle su godine

došao je zaborav’.

I uzimajuci njenu ruku u svoju,

dodadoh

‘ I ti si se promenila.

nekadašnji bol postao je vedrina’

srecan sam sto me više ne gledasš

sažaljivo i mokro

 

zlokobna blagost noci

i  sumnjivi odjek mojih reči

koje kazuju zbogom

prestrašen od očajnog naglaska,

dovele su me do ivice plača

ali naučio sam mudrost

dan će se ponovo roditi,

moje srce ce biti opet tvrdo

i neće biti vise vremena za suze

 

ko kaze da je zaborav nemoguc

samilosna smrt buja

u samom srcu života

obuzdavajuci njegovu ludu

želju za trajanjem

burno more na kraju otpocine

u svojoj pokretnoj kolevci;

šumski pozar zaspi

u postelji od pepela

Ti i ja se rastajemo

i rastanak ce pokriti

živa trava i  mirisne ljubičice

nasmejane na suncu.

 

 

Bleki – Djevojčica u Milosti stvorena

 


Prozračna milost

 

Lebdeće ruže

 

Djevojčica sa lutkama

Nevinost MBS

 

 

Jednoć davno

još dijete bijah

nadobudno rekoh

bio sam dobar

podari mi milost

stađun za stađunom

cvjetale krhke ruže

milovale mi snove

ispunjene

dobrotom nježnom

srećan i orošen  sitnicama

koje prelijepi život boje

ljubavlju i spokojem kraja

zahvalih se Nebu

neizmjerno

i gle čudna mi čuda

nenadano nepozvana

meni neopreznom

u život  banu žena

blagorodna i bezgrešna djevojčica

sretan i tužan dane slavim

poslijednje slike i rime skladam

djevojčicu u Milosti ljubavi stvorenoj

u čednosti njenoj

moram od sebe da štitim

Bleki – U noćima dugim

 

U noćima dugim

samotnijim

od traganja

mislima blijedim

jer znam da postoji

negdje ima

jedno mjesto

zaboravljeno od ljudi

okupano morem

obasjano zvijezdama

 

a tiho osunčano

blago sjajno

i jošte nježno mila

poput tebe

pitomo drago

velikodušno bistro

ozračeno

ljubavlju

davanje nesebičnošću dana

umilnom dobotomžsanja

mirisavo do ljubićica

sneno

od nevinosti

blaženo od plodnosti

pomalo umorno od čekanja

mene neuviđavnoga

 

tada sretoh tebe

zaboravljenu od ljudskosti

priglrlih tvoje srce

utopih se u tvome tijelu

orošenom od mora

lepršavijom od  maglica

tihom blagom

nježnom pitomom

valikodušnom od davanja

 

izgubih se u tvom pogledu

što zasja ljubavlju

umilnom dobrotom

 

zapletoh s eu tvojoj duši

mirisnoj

iskrenoj

kao cvijetna snenost

 

Bleki – Sretan 8. Mart / Ožujak

 

I evo nas opet na početku početaka.

Žena!

Savršena da bude voljena i da voli.

Majka!

Jedinstvena i uzvišena.

Sestra!

Iskrena i neponovljiva.

Kćer!

Srce srca i duša duše.

 

Hvala vam Mile moje , od srca.

Meni ostavite ovu noć za tugu.

Bole me one kojih nema.

Ja ću vam poklanjati sve ostale dane ,

a bome i poneku noć za nečije radovanje.

Davno zagubljeno pismo pisano krvlju ranjenika

 

Odocnio sam  ti Ljubavi

Kasnim ti dvadeset četiri godine.

Sitnica.

Ti tada nisi mogla znati da sam te uvijek volio.

Tebe  Jedina.

Kao da te gledam  prvi put, a vidim da te znam., jer sve te vodilo meni.

 

U srcu si mi rođena., radi nas ljubavi moja.

Znam da si bila ljuta na mene i povrijeđena ,

Nisi shvatala zašto ne dolazim da te spasim.

 

Trebao sam ti.

Oprosti mi Bijela damo. Kriv sam.

Imao sam “preča ” posla.

Bio sam ranjen . Borio sam se za život.

Pismo je pisnao krvlju, jer tada nismo imali tinte,

ni olovki, mnogi ni života.

 

Trebao sam ti ,

za neka  kasnija vremena , kad posustaneš.

Da ti kažem:

Dođi Nevjesto moja , dođi meni Milom tvom.

zagrli me čvrtso, najčvršće.

I ne plaši se , sve će biti dobro . Obećavam.

 

Sada me razumiješ i nisi više ljuta na mene.

Možda malo bijesna.

Pričam sa tobom da shvatiš  , da mi oprostiš ,

da nam dođeš i spriječiš dvoje bezumnika da se ubiju.

Prelijepa si , ljubavi.

Nikad ti nisam rekao koliko te volim, koliko se molim za tebe.

 

I slikao sam te  Lubavi , pokušavao naći pt do tebe.

I našao ga.

Ova ti , Nevjesta muka moja ,

nikako da shvati da mi nismo uzalud krenuli ka kućici u cvijeću.

 

Ne boji se ona posla i steranja veša i mojih umazanih ruku.

To nikako.

Boji se sebe i onih koji su je povrijedili.

 

Molim te Bijela damo, tužnih očiju i nježnog djetnjeg srca , uđi joj u misli i reci joj:

– „Ludice zar nevidiš da nas  taj blento sa nježnim rukama i promuklim glasom voli,

kao što niko nije volio. Ludo jedna,  nas dvije smo hrabre ljepote sa mirisom jasmina,

ničega se ne bojimo.

Ali  znaj , ako ubiješ njega , ubićeš i mene, predivno dijete koje skrivaš od drugih.“

 

 

Preponosna Bijela damo srešćemo se , obećavam ti.

Pronaći ću te u  najljepšim očima , bojenim našom ljubavlju.

Volim te jedina.

 

I pamti me po dobru i opominji našeg   tihog  ubicu nježnosg srca.

Uvijek sam te   volio više od bilo čega , više od sebe samoga.

Ako ovo pismo ne dođe do tebe , znaj da sam usnio.

Umorilo se djetinje srce pa usnilo.

 

Bleki – Ovi dana sretoh smrnost , zaboravljenu još od rata.

 

 

 

Krhka ružo

 

Mila

Prijateljice , Ljubavi, Miljenice, Čedo moje,

Krhka ružo, Princezo,Malena,Prelijepa ženo

Mnogo sam ti tepao

još više mazio

Oprosti mi

 

Nisam bunovan , ni u groznici ( pretpostavljam).

A opet ne znam šta pišem?

Pismo. Oproštaj. Dodatak testamentu

 

 

Ovi dana sanjah  smrtnost , zaboravljenu još od rata.

 

Nisam je se uplašio. Prigrlio sam je.

 

Prije nego me dodirnu dobrota tvoja rado bih je prigrlio.

 

Otišao bih na onaj proplanak, sjeo ispod nekog stabla.

Onog mog trešnjinog nema. Zlobnici ga nestadoše.

Ali ih ima od divljih jabuka i krušaka.

 

Našao bih o koju djevičansku ljubičicu da mirišem

Pričao sam ti, sretnik sam ja.

Poželio sam mila tamo da odem. Da me niko ne nađe.

 

Sjeo bih.

Sastavio bih ruke na stomaku , ne na grudi.

Grudi su mi prebolne.

I zbog kašlja i  prošlosti.

 

Prste lijeva ruke ljubavi bih ukrstio sa prstima , desne ruke  one od dobrote.

Postajući smrtan , shvatih i zbog tebe me bole grudi  mila.

 

Gledao bih u plavetno Nebo i bio u dilemi.

Gore ili dole?

Gore je privlačno i spokojno.

Gore me čekaju.

 

Predvečerje je.

Moj najdraži dio dana. Kao i veče. Kao i jutro . Kao i podne.

Zapravo moj najdraži dio dana je čitav dan.

Suncem ili mjesecem obasjan. Čak i kad obalci plove meni je najljepši.

U svakom prelijepom danu ja snove i ljubav polažem.

 

Predvečerje je.

Nedaleko od mene Modra rijeka je okupana suncem koje u njoj ponire ,

da traga za   novim danom .

 

Za mene , moje snove i ljubavi.

 

U momentu zlaćana sjena miluju zakutke mojih očiju .

Iz njih se po poljani prelijevaju snovi i likovi meni najdražih bića.

Iskre na ljubičicama ,kao odbljesci snova u svijetlosti dana koji nestaje ,

vodeći mene  u  vrijeme koje nije sa ovoga svijeta.

 

 

Onda bih ugledao jednu jedinu kapljicu rose , kako mi na ruku polako klizi,

miluje me, ko grlice dah. .

Okrenem dlan , nježno polako , prihvatim je.

Kap blista u ljepoti  duginih boja, tako čedna i moćna.

Kapljica  a život.

I još vidim , u njoj se kupa tvoj lik.

 

Ukočih se.

Pa ja još imam neke stvarčice za obaviti, ovdje dolje.

Još u meni  snova i ljubavi ima.

Moram , makar još koji dan prboraviti dolje.

I dolje  mi se nadaju.

 

Odjednom se smrtnost malo od mene  udaljuje.

Ali ja je vidim. Nije daleko.

Kao da mi kaže:

-Nemaš ti vremena maleni. Pazi šta ti je raditi!

Ne znam šta joj reći.

Ja ništa ne znam osim ljubav voditi i o njoj sniti.

 

 

Smrtnost klima glavom i osjetim joj  misli.

-Živi! Moj poklon za Krhku ružu.

I ode.

 

Ne znam da li sam sretan ili tužan.

Išlo mi se ,

ali kako ostaviti tebe ,

prelijepa ženo?

 

Bleki – Žao mi mila moja

 

 

U vremenima sretnih dana

naših djetinjih života

jedan začarani svijet

iz koga nismo mogli

ili nismo hteli pobjeći

 

bilo je odlazaka

u druge gradove

i zemlje

sve radi radosti povratka

svuda odi

put ptice

svom Gradu čednosti dođi

 

Predivni su dvori moji

mila moja

Zlaćani a bijeli i plavi

puni ljubavi

dobrote

da nije tebe

malenih grlica nalik tebi

Nebo

moj grad

moja zemlja

ne bi bili čarobni svijet

u kojem bih tragao za vama

dok vas ne bih stvorio

 

žao mi je Grad čednosti nikad nisi vidjela

više mi žao

što te kroz njegove čarolije

tajne nisam proveo

Sigurno bi se zaljubila u njega

vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega

On te opije i zarobi i ti nemaš kud

samo mu se predaš i voliš ga

i sanjaš one koje će tebe voljeti

jednako kao ti njih

obavezno ih dosanjaš

pružiš ruke prema njima

sklopite ih

zajedno lepršate

Jedno vrijeme

 

onda se nešto malčice poremeti

u putu se zagubi jedna riječ

pa još jedna

onda i pismo

sa pismom nestaju dodiri

i reče jedan moj vrli prijtelj

Dvoje se nađe

pa se poslije ne nađe

on je ponekad škrt na riječima

a bit nose

a bogat djelima i bolom

između onoga

se nađu

i onog

pa se ne nađu

stane čitav jedan život

Plav i Svjetlucav

okupan Suncem i Svjetlošću

ima tu i boli

 

taj Život

poput moje Modre rijeke

što polako klizi kraj moga grada

sa sobom prti mnogo boli

prolazeći uzduž zemlje moje

da bi ga moru predala

ne biva joj lakše

toliko je Boli

mora teret prebaciti na druge Modre rijeke

sve su okrvavljene

Neke i previše

skoro da su izgubile plavet

ali sve ostadoše čedne

 

Kao naša ljubav

ovo je bajka o ljubavi

u njoj mjesta krvavoj boli nije

tu bol ćemo poleći u neku drugu

bajku da tamo vrišti i sni

Sni i Vrišti

svoju nestalu Djecu traži

Bleki – Imala si petnaest godina

 

 

Da , imala si  petnaest godina

samo

poslije petnest godina bola

 

dugo sam te čekao

da mi dođeš

da mi snove prospeš

Proljeće, milo moje

ili koji dan više

kad brdima si leprašala put leptira šarenih

letjela godinama začarana

kroz aleju

preko polja

preko rijeke

preko mora

 

mene tražila

i nisi me nalazila

 

molio sam da lepršaš

da me nađeš

da mi tugu tjeraš mila

 

 

ne gubeć nadu

a se u snove vraćala

nestašno lijepa

mirišljavo razigrana

nepodnošljivo cvijetna

da bi uvijek u srce moje sletjela

i svu tugu daljine i samoće

traganja i rastanka

moje i tvoje

jednim osmijehom izbrisala

 

 

molio sam se da me nađeš

da mi dođeš

da mi suze piješ mila

ti koja svijetom lutaš

ti od koje cvijeće mirise krade

ti koja samo za moju ljubav živiš

ti koja sa suncem sjaj dijeliš

ti koja meni ljubav daruješ

ti koja mi dušu miluješ

ti iz koje izranja ljepota duge

ti koja si izvor radosti

ti koja nevinost djeteta nosiš

ti koja preko brda i trnja hodiš

ti koja plavetnilo neba oslikavaš

ti koja dubinom mora zračiš

ti koja zvijezde u očima nosiš

 

molio sam da mi dođeš

da me ljubiš

ljubav sa mnom  vodiš

dođi mila moja da ti snove poklonim

dođi jedina moja da zajedno pjesme pojemo

dođi ljubavi moja uhvati me rukom toplom

dođi živote moj zagrli me čvrsto jako

dođi meni ljubavi svojoj ljubavi jedina

dođi i ne boj se više mila

 

ne lepršaš više mila

ne nalaziš puta prava

tuga osta boli mila

suze liju kao uvek

ne ljubiš me

ne vodismo ljubav mila

 

al se ljubav nije  zagubila

 

Bleki – Ja zlatousti i molitva

 

 

 

Eh kada bih tvoje riječi i želje

ja zaltousti pretočio u ocean,

odavno bih upokojeno risao  nove

ljepše svijetove muzike mira i ljubavi.

 

 

sreća  pao je mrak

pobjegao sam  na ulicu

crvenilo nije tako upadno

neon radi iluziju

ljudi se ibrete ,

odakle sad  crvenokožac blijede puti

zadovoljstvo snijegom prti

 

 

Život je satkan od momenata

kada te neko gurne sa litice

radi tvoga dobra

 

ponekad je to riječ d'bro

često nježni osmijeh

napose samojedan jedini stisak ruke

blagi djetinji pogled

i neizgovoreno – dobro

 

Ne preostaje ti ništa drugo

samo zažmiriš  prepustiš se dubinama

dok misao nijemi sve će biti dobro

 

kad skrpiš dah nemoj se tužiti

život mi nosio mnogo sreće

darivao me nježnim dodirima

divnih anđeoska bića

već pusti da riječi plove nesputano

 

u ganuću  ja siromah i narcis

nemah ničega osim dobrote i srca

da im milujem dušu

moleći se da skupim dovoljno hrabrosti i umjeća

a im nadahnuće i ljubav uzvratim sobom

 

 

Bleki – Zapis o rastanku

 

 

Princezo mila,

Da,

i ovaj dan ,

kao i svaki drugi je savršen.

za ljubav i snove

i rastanak

 

Tuge su tako snovite u ovi vakat.

Sve počinje da treperi,

krajolik diše novom nježnošću,

đardini jecaju od čežnje

prelijepih krhkih boja.

 

Priroda bacila mamac.

Zove nas.

A u nama eho prošlih vremena.

Uspomena , što raduju i bole ,

rovare…

 

Nema predivnih Anđela ,

koje su me primale za ruke,

grlile, voljele,…

A kojima sam srce poklanjao.

Eh, prelijepi život odi dalje.

 

Proći će ta sjeta ,

bol prošlih vremena,

jer sutra će biti ljepši dan .

Valjda!

A onda?

Tko da zna…

 

Mila,

ničim se ne opterećuj,

ni prošlošću ,

ni elegantnim cvjetanjem.

Svaki dan vrijedi živjeti.

Pa koliko juče , brinuo sam se za tebe.

I volio te.

 

Sada želim samo radost na tvom licu.

Eh, da ti povjerim jednu tajnu.

Ne brinem se ja za svoju d'bru djevojčicu

prelijepu krhku ružu.

 

Jaka je moja malena.

jedinstvena kao žar ptica.

Vratiće se još jača ,

nesalomljivija i vedrija,

da radost sije.

 

Volim dopisati

šta ću takav sam

ne volim zalazak dodira

Volim te Sunčice.

Javi se ponekad ,

tek da znam da lepršaš.