Sada sam nogama metar i dva kvarta do zelenila pri ivičnjaku. Moram skočiti , jer osjećam da će glas uskoro izmiliti i utopiti se u muzici.
Skačem i dobro je. Ništa me ne boli .Osim duše. Srce samo jeca.
Riječi krenu i vidim ženu u bijeloj svili sa velovima i plavom ružom umjesto srca. Ja sam na koljenima ispred te bjeline sa plavim srcem. Moja košulja krvari. Začudo srce još uvijek iz leda ispušta ispušta crvenu boju.
Ljepota ja naslonjena na zid koji pravi sjenku.Znam da je ljepota ,jer sam navikao da samo ljepote ulaze u moj život.
Svaka Žena je ljepota. Ja ovoj ne razabirem lik. Vrlo je mračno.
Tamu, očekivano, osvjetljava glas.
Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem
Nakon teške noći umorna i snena
Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem
Ili kad te ljubim
…Ja sam samo žena voljena i snena
Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći
Šapat ili dodir, luda igra sjena
Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći
Čudna je to igra
…Ja sam samo žena voljena i snena
Ja sam žena
Žena što voli
Žena od suza
Strasti i boli
Skršena ruža
Ja sam žena
Žena od tuge
Žena u tuzi
Žena od duge
Bolom u suzi
Ne traži da ti pričam baš sve moje snove
Možda čuješ laži kad izlaza nema
Ne žuri se da saznaš što je bilo jučer
Ne pitaj me ništa
…Ja sam samo žena voljena i snena
Ja sam samo žena
Što je dragi ljubi.
Samo nježna sjena
Srce za njim gubi
Čuh te riječi , žene krik, na Lapadu , jedne avgustovske noći,sad već davne osamdesete godine.
Dok su se zvuci gitare mješali sa blagim smješkom zvjezdica, koje su žurno zamirale u iznenadnoj oluji,osjetih tebe mila.
Bijaše to tvoj glas i tvoj lik ,uronjen u čežnju drugog prastarog grada i drugih prastarih, bijelih sunca zidina.
Ja te prepoznah.
Ti si se pravila da nisi ti. Tako ti lakše bješe. Manje si varala.
Osjetila si da sam taj dana stavio prsten na ruku neke druge žene. Srce te boljelo, ali praštala si. Doletjela si da se oprostimo. Ništa više.
I sam bio zatečen tin činom i boljelo me.
Nije me umorilo čekanje. Umorila me samoća i traganje.
Drugi su slavili moj udes.
Ja sam se išuljao da sobe, da poslijednji put , još čedan od ljubavi tvoje, pogledam u maglice i vidim šta mi govore.
Šutjele su i skretale pogled u stranu.
Nije to ništa dobro. Možda mi nisu praštale izdaju. Tebe ,mila moja.
Ili šumile rekvijum našoj ljubavi. To je već nemoguće. Ja je nikome ne dam. Zakopao sam je u jednom dašaku duše. Niko je neće naći.
Zvjezdice su mi žmirkale da se varam. Sve ih je ganula tuga plave ruže i krvavog otiska na košulji.
Kao vjenčani dar poslale su mi tvoju bjelinu , gitaru i tugu znanu.
-Zdravo mili moj. Tujine.
-Zdravo mila moja. Tujinko.
To su prve naše riječi te dosanjane noći.
Šćućurila si se u mom zagrljaju. Tijelo ti je drhtuljilo. Naslutih oblike žene. vrste,uzbibane i gladne. Iznenadna hladnoća pred buru, probijala je velove tvoje bijele haljine i sanja.
Ona druga hladnoća bila je gora. Nje se za života nećemo moći riješiti. Usud . Nikad nećemo moći biti zajedno.
Znala si da nas Mali Princ napušta. Možda zauvek.
Nekako si manje žalovala mene i sebe.
Šta će ovaj svijet bez njega ?
Ko će bol dunjaluka nositi i male grlice tješiti.
Vrijeme se pokrenulo i okrenulo.
Mirisalo je kao i pretposljednjeg dana naših proljetnih dana onog ljeta ‘68..
Da li ga sjećaš ljubavi moja?
Susret je započeo vjetrom, kiša je počinjala, pa stala. Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.
-Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.-zimsko tužno dijete ja.
„Jagode i malina u polju, eto slatkog dara.“ – proljetno nestašno dijete ti.
Te riječi i nisu bile tako čudne, bili smo okruženi snovima.
Pomišljaš li da nikad se nismo susreli u zatvorenom.
Bojali smo se. Zatvoriće nas i neće nam dati izaći. A mi smo djeca koja samo žele da se igraju i jure.
Dakle, počela je noć koju, tamo daleko negdje na jugu , zovu noć coprnica, a ovdje noć beštija ili jednostavno noć vještica. U zraku je lebdjelo nešto moćno i svježe. Noćna tama je nosila nešto teško i upitno. Postaje tmurna, skoro jeziva. Nagomilani crni oblaci se ne kraću. Mi znamo , mi prepoznajemo tu noć. Zajedno, mi smo dosanjali tu noć.
Kiša prestaje padati. Mi nismo na plaži.Mi smo na kamenim pločama par metara od mora. Tidesetak metara od hotela Neptun.
Lijepo ime. Gospodar mora i hladne turističke sobe za mladence.
Zanamo nije udobno ni u sobama ni na hladnom betonu, a fantazija juriša. Moramo pronaći rješenje. Ponašli smo ga. Djeca još uvek stanuju u nama.
Nešto dalje ima pjeska. Kopakabana.
Miriše na Rio i sambu i mnogo kreolske ljubavi.
I Dubrovnik, mnogo plavetne bjeline.
Ovaj put sam se sjetio primaći onaj jedan suncobran od hiljadu. Savjet djeteta malog zlata vrijedi.
Znali smo šta slijedi!
Grmljavina iz daleka, s kraja nevidljive daljine najavi:
-A sada spektakl!
Ipak, ovo je samo ugrijavanje.
Spektakl je čekao fanfare da bi umogao da počne.
Ti si uzela gitaru i zvuk katedralskog tornja se prosuo niz talase, da bi se nama vratio.
Potmuli zvukovi su se približavali. Nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.
Glebova nigdje ni, negdje odoše, sakriše se, izgubiše. Iako ih ni : njihovikrikovi, vriskovi ko da ih neko žive čerupa dolaze niotkus sa kamenih hridi. More krikovima bjesni. Vri škripa huka i buka. Bijes se stapa u zvukove koje um prazne.
Misli nema. Mrak se može sijeći gust, tvrd. Leden. U njemu nešto upitno lebdi.
Nama je sve to poznato, a i nemamo se vremena plašiti. Znamo da ovo nije neka igra kojoj je cilj da se sve pretvari u karneval valcera, huke i boja.
Ne! Ovo je perpetum mobile, zvaršetak kruga započetog prije, na ovaj dan prije dvanaest godina.
Odjednom, skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri. Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže odsjaj nasuprot nebeskog crnila. Sada se u morskom odrazu stvarala staza popločana plamenim pramenovima.
Ni ovu veče nam nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu. U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži. Stotine, moda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano, sve dvoje po dvoje.
Sjede zagrljeno i tiho gledaj u tmurno nebo čiju dubinu niko ne nazire. Blažen, upitno glupav osmijeh, se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.
Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa, ni sjekira ni gomile zajedništva što razoružava. Ne bojimo ni prizora što slijede. Znamo da ono neobično, čarobno mora da se ponovi.
Niko ne obraća pažnju na nas. Mi ne obraćamo pažnju na ikoga. Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što.
Svi gledaju u more, u nebo, u prazninu pozorno, bez daha i zvuka. Iščekuju.
Gledamo i mi, i iščekujemo.
Sve se stapa u muk, tišina, tajac.
Onda je sve prestalo. Noć je postala svijetlija . Oblaci su se naglo dizali. Maglice nas nisu dale. Ovo je ipak naša noć. Moja i tvoja.
Drugima mjesto nije ovdje.Oluja je skrenula ka Stradunu i malo lijevo prema Pilama.
Masa je razočarana, moraju trčati da bi uhvatila koprnice. Valjda su shvatili da im noćas , na ovom pjesku mjesto ni.
Odoše ,ostadosmo sami. Crna koprena se ponovo navlači. Munjevito.
I tada…
Prasak,ne prasak .To je rika saturn rakete, što šatl iznosi van granica zemlje, izvan misli ,u susret zvijezdicama. Mnogo je reskiji i prirodniji.
I odmah potom bljesak munje. Bljesak, prasak, bljesak. Bljesak prasak. Kao ubrzani rafali topova prošlosti, sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad Lovrijencom vijekovima,gruvaju.
To nam nebo poklanja vatromet boja, zvukova i mirisa koje samo Univerzum može stvoriti.
Munje lete ka pučini jedna za drugom. One usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru. Svaki prestanak pojedinog bljeska u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.
More se zapalilo. Nebo je pozelenilo.
Munja – maglica. Kad munja zaroni u pučinu, eksplozije svjetlosti , kao spiralne igle spojene ušicama nalik spljoštenim galaksijama, vijugaju u potrazi za družicom. U ružičastim, zelenim, u ljubičastim, žutim, u plavim, crvenim , u obodima svih boja i valera hitsju sa neba ka moru, od pučine ka nama do plaže, od plaže nazad do neba plovi munja za munjom. Krik za krikom.
Mi se stišćemo. Grudi nam titraju. Tvoje igraju i bibaju. Bibaju i bujaju. Ja ih milujem i ljubim. Ruke više nisu ruka u ruci. Ruke su hobotnice što uzavrele plodove kradu.
Usne su jecaj što u slast rone , gube se i vraćaju poput vala. Veliki, veliki i još veći , pa maleni. da se predahne pred nalet orkana.
Pored nas bjela vjenčanica samuje traži druga. Da ,evo ga . Satenska traka prva stiže, volani bijeli sa krvavom mrljom se pridružuju. Da tu su i radosne plave čakšire od samta, jednog smotanog, plišanog Malog Princa.
Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom , jedna sa dvije , jedna sa tri. Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu, nalik tvome, mome, nalik na svakog od onih sretnika sa neke druge plaže.
Nekad rubinovo srca, nekad kristalne duše čini se da munje oslikavaju. Dvije sa tri, tri sa dvije i još dvije, tri sa četiri, dvije i pet, kombinacija mnogo. Sedam munja kao da je optimalan formulističan broj.
U toj raspomamljenoj fešti boja i krikova sa početka nevidjela , skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza. Na zidinama titraju, plešu, dvije ružičaste uzdhtale sablasti.
Tvđava se sve više nadvija nad nas kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ kao sablasni čuvar plaže, sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme: do kraja noći.
Ta tvrđava si ti mila moja. A ja tek slabašno dijete, rob, koje je treba tvrđavu osvojiti. No, šta se može to se i mora . A dijete ne zna šta je moguće , a šta je nemoguće. Još uvijek nije naučilo zakone ljudi i njemu je sve moguće.
Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju, i one i njihov ples. I naš ples, ljubavi moja.
Ples kovitla oblake, oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje, munje ne mogu da pobjegnu oblacima. Mi se tražimo i nalazimo.
Ružičaste aveti vrište.
Jedna je munja nalik na granu sa grančicama. Više grana, mnogo više grančica , stabla u vrtu. Sedam grana, šumarak. Ja i ti smo šumarak u kojem krijemo jecaje i uzdahe.
Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja, mahnitanje oluje hoće da zapali nebo , progutaju oblake i nebo. Ti se nebo , ja oblak što se u njemu krije i talasa.
Mi se stopili u jedan đardin koji gori i uzlijeće. Pa zakreće, u krug se vrti kovitla. Sve jače i žešće.
Nebo se čini tamna dubina bez dna, luda igra probadajućih munja mu muti pamet i ono zaboravlja, da je jače od oblaka i munja, i đardina što u njemu iskonske nestašluke dvoje djece rade.
Krešendo.
Neprestano pet , šest, pa opet pet, šest pa sedam munja. Bljesak, blic, bljesak. Sad su gore , pa za tren dolje. Pa opet, pa opet i opet. Lijevo pa desno. Nikad kraja talasima munja i sanja. I evo u sridu i u sridu. Oh , mili u sridu. Nikad kraja stapanju , uzimanju i davanju.
Onda, odjednom , sasvim jasno osam munja , jedna za drugom, zasjaje na nebu, u nebu, u tebi mila moja. Boje vrište; modra, žuta, smeđa, zelena, roza, plava, ljubičasta i ne bježe. Drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih poput potke, poput kvočke okuplja i sve se zajedno utapaju u moru.
Osam pucnjeva sa neba, pa sedam, pa šest, pa pet, pa četiri, tri, dve i jedan – kao rafal. Crveni bljesak oduzima um i boli. Kako samo slatko boli, joj mamo mamice. Nebo se potrese dva , tri, četiri puta. Ti se za njim grčiš i pribijaš se uz mene. Grčiš i upjaš me. Krik jedan, pa jecaj , skoro plač, pa smijeh. Nisi više dijete. Ti si žena što se rađa i spoznaje tajnu mjesečine.
Tišina. Tajac. Zaglušene uši , boli ta tišina.
Munje su popadale u moru.
Mi se rasuli po pijesku, čvrsto stegnuti jedno uz drugo.
Totalna pomračina na nebu.
Totalna radost u nama.
Vazduh se puni ozonom koji se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka uvlači u nosnice u usne šupljine.
Glupavi- demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja. To je ljubav radi ljubavi. Nikome se ne žuri, ponoć je tek prošla, do jutra se može…
Suvisle misli namjerno bježe, nije ima mjesto na toj plaži, i ne osvrčući se lete u zagrljaj morskih dubina.
Vatre se gase. Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže. Više nikakva svjedočenja neće biti moguća. Sve što se desilo na plaži neće ostati na plaži. To ostaje u nama i nosimo u srcima za čitav život.
Ti i ja priklanjamo se govoru srca, mirisima ozona ,naumu tijela.
Sve se čini sasvim jednostavnim prirodnim. Nije nas briga što hoćemo činiti ono što smijemo i što želimo.
Mi opet ne možemo da dišemo. Vazduh u plućima postaje sve rjeđi. Osjećaj kao da smo petom metru morske dubine i treba se vratiti na površinu.
Ali mi se ne želimo vratiti. Nije nas briga. Tonemo,tonemo, davimo se gubimo svijest.
Polako otkopčavam dugme po dugme kože tvoje. To su mirisi tisuću po tisuću utkanih ljubičica. Ljubim te i uvlačim miris ozona iz tvoje kose , sa tvojih usana. Milujem te lagano, ti se opuštaš, ja se gubim u vatri što se u tebi ponovo rađa.
Ni daha više nemamo.
Staklene perle poskakuju, ogrlice nas guše. Polako rukom dolazim do srca , hoću da otklonim još jednu prepreku, da se ušulljam u tvoju dušu.
Kažem ti :
-Mirišeš na djevičanske ljubičice.“
Ti šapućeš :
– Čuti i voli ma – mili moj, jer te volim.
Još kažem :
“-Hoću – oprosti mi .Volim te , jedina moja.“
Poslijednje izgovorene riječi kao da su vraćale um, umirili perle. Novi vali su nenadano jurnuli. Nije više bilo neba, zvijezdica i maglica. Bljeskale su munje i grmili ljuti gromovi u nama.
Sve se povuklo , noć je pripadala nama. Mnogo kasnije bljesak i krik i nekakav ogorman teret pada sa prsiju, opet možemo da dišemo, blizu normale.
Ti se trgneš. Svijest se vratila. Ti se ne osjećaš nelagodno, samo užurbano. Ustaješ i brzo navlačiš haljinu. Grliš me, stišćeš se uz mene, čvrsto ,očajnički. Uskoro će svanuti.
Pepeljuga se mora vratiti domu svome.
Dug mekan, nježan poljubac. Ruka u ruci, one dvije ruke, lijeva i desna. Ona dva dječija srca, ona jedna djetinja spojena duša. Duša je ljubav naša. Snovi su srca naša. Lijeva i desna ruka su zavjet naš. Zagrljaj je rastanak naš.
Da li si jecala? Nisam siguran . Bila je mrkla noć. A ja sam bio tužan.
Znam – htjedoh reći – nije važno, mila moja, sve će biti u redu. Neka sila me spriječi.
Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.
Nikad više ništa neće biti u redu za nas dvoje milo,moje.
Nema ni zlatnog sata , ni djetinjeg glasa da prozbori:
-Od nje je.
Još uvijek mogu osjetiti tu konačnost :
Od nje je.
Da tako je to bilo, te noći u Dubrovniku dvanaest godina poslije.
Nije nam se snilo. Mila moja.
La vita e bella,zar ne Jedina moja?
Univerzum i nebo sve znaju.
Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj, slaveći nas, našu ljubav, ljubavi moja.
Poslije na Indaxi poklanjaju onu našu , tužnu i mirisnu:
„Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“
Fatma je bila malo krhkija od nas. Mi se nismo dali i još uvijek sanjamo.
-Kad izgubiš sebe izgubiš sve- ubjeđivala si me.
-Kada izgubim tebe , jaizgubiću sve -nisam se složio ja.
Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.
U vazduhu se osjećala konačnost rastanka.
Od pijeska tri traga vode.
Jedan nečitki prema moru.
Valjda sirena.
Drugi prema nebu.
Možda Mali Princ.
Treći nazad u život.
Vjerovatno u ljubav , zaljubljeni blento sa plaom ružom i krvavim srcem na košulji.
Maglice se te večeri nisu vratile.
Danica je još neko vrijeme sijala, ali nije otkrivala tajnu koga će takarli dani u ćelenku spucati.
Bilo je rano za sve, osim za snove i ljubav.
Zar ne milo moje.
