Category Archives: Bajke

U noćima dugim

samotnijim

od traganja

mislima blijedim

jer znam da postoji

negdje ima

jedno mjesto

zaboravljeno od ljudi

okupano morem

obasjano zvijezdama

a tiho osunčano

blago sjajno

i jošte nježno mila

poput tebe

pitomo drago

velikodušno bistro

ozračeno

ljubavlju

davanje nesebičnošću dana

umilnom dobotomžsanja

mirisavo do ljubićica

sneno

od nevinosti

blaženo od plodnosti

pomalo umorno od čekanja

mene neuviđavnoga

tada sretoh tebe

zaboravljenu od ljudskosti

priglrlih tvoje srce

utopih se u tvome tijelu

orošenom od mora

lepršavijom od  maglica

tihom blagom

nježnom pitomom

valikodušnom od davanja

izgubih se u tvom pogledu

što zasja ljubavlju

umilnom dobrotom

zapletoh se u tvojoj duši

mirisnoj

iskrenoj

kao cvijetna snenost

zauvik

Prozračna milost

Lebdeće ruže

Djevojčica sa lutkama

Nevinost MBS

Jednoć davno

još dijete bijah

nadobudno rekoh

bio sam dobar

podari mi milost

stađun za stađunom

cvjetale krhke ruže

milovale mi snove

ispunjene

dobrotom nježnom

srećan i orošen  sitnicama

koje prelijepi život boje

ljubavlju i spokojem kraja

zahvalih se Nebu

neizmjerno

i gle čudna mi čuda

nenadano nepozvana

meni neopreznom

u život  banu žena

blagorodna i bezgrešna djevojčica

sretan i tužan dane slavim

poslijednje slike i rime skladam

djevojčicu u Milosti ljubavi stvorenoj

u čednosti njenoj

moram od sebe da štitim

Godinama poslije slučajno sretoh istinu

milo moje pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam

tad bila si dijete

čujem tvoje misli odnekud veselo lepršaju

nema veze mili moj ni ja o tebi

ti kao dijete malo veće

htio bi sve da znaš

mnogo mi nedostaje ta godina mila moja

mnogo mi nedostaješ jedina moja

nikad više sunce i mjesec

ogledat se u nama neće

zvjezdice i maglice

pravit nam smicalice

more i pijesak

biti saučesnici

niti će izgledati i namigivati isto

ponekad , tek ponekad

u pravo proljeće kada kiši

i život buja ka nama stremi

naslučivao sam jeku

mirise ljetnih dana našeg proljeća

koje smo zagubili

u samo jednom jedinom

zagubljenom pismu

svako malo osjetim laki titraj

tvoju ruku malu na mom licu

tvoje ruke nježne na mom uzdrhtalom tijelu

malo teže je naći tvoj vrat

ramena grudi plišane mi bježe

još teže ono što nisam trebao 

a dobio sam

uglavnom to mi nije žao

možda bih bio samo jedan od bijednih

od onih koji nevino dijete blate

djevojčice moja

boli sve to ljubavi moja

i nedostaje

mnogo mi nedostaješ maglice moja

ni plakat ne mogu

nisi me tome naučila

još uvijek se smijem i radujem

oči i osmjeh tvoj još ponizno čuvam

i sve poljubce osjetit mogu

ponekad sjednem kada kiša pada

i brojim ih

skidam jedan po jedan

umatam ih u celofan od biljura

poležem ih u seharu prošlih dana

na kojoj piše

sačuvano od zaborava

mila moja

Tvoja i moja Najn i moje Ne

Nedostaje mi ta mala Najn

onaj mali vlažni poljubac

što nosi tračak nade

da ti si njena majka.

da nije sanjano

da sam te na trenutak sreo.

volim tog Anđelčića bezuslovno

zahvalan sam toj miloj mrvici

što se časak na pijesku sa mnom igrala.

zahvalan na igri i šamarčiću

pod onim istim Suncem i Nebom,

na onom istom moru i pjesku

gdje bjesmo ti i ja.

Deset godina kasnije

poslije plaveti tvoje i moje Najn

sam dobio svoju Najn.

plava ko sunčev sjaj

mila ko ljubav

nježna ko snježna pahulja

i tatina duša

prva riječ joj  bješe  ne

mo'š misliti

na isti način je kanticu nisila

prste savijala

tati šamarćiće pokjlanjala

pod istim našim sunce i morem

gdje tren živjesmo ti i ja

poljubce darivala.

I sina i nju sam u momentu začeća zavolio.

takve stavri i znanje su od Uzvišenosti darovane.

ne treba ti ništa više.

Čini se.

čovjek se rodi nezahvalan

Jer ti?

A ti?

Da vječna ti!

Ne činiš se se dalekom,.

nikad nisam pogledao kćer

a da se nisam sjetio tebe

mile Najn.

takav mi usud bio.

Sprva je bolno bilo

kasnije se navikneš

skoro

sada imam tri radovanja

svakog dana.

o djeci ne mogu da ti pričam

oni su nova bajka

ti si daleko

moje prvo radovanje.

ti i ja milo moje

rastajući se noću

okivali smo ljubav čeličnim alkama

na crnačkim trgovima ljubavi

gdje ljubavnicu prodaju

ljubavnika bacaju u more

povrijeđeno mu srce

mila moja.

Sjećaš li se one urote anđela,

milo moje?

Sunce je bilo dašak milosti

Mjesec urotnik

Zvijezdice saučesnice

Maglice svjedoci

Bolero opsjenar

more oblaci i vjetar samo krajolik

za sakrivanje

ti i ja žrtve okivanja

dokovima ljubavnim

moji ožiljci su još uvijek sasvim svježi i jasni

rane otvorene produbljivane godinama

jer

Sve ove godine nisam uspio da te pronađem

i ne znam šta je sa tvojima

rastanci su deo života.

tebe mila moja

poznavao sam samo tren

izgubih te u slijedećem

neko od kod nas kaže jazuk

neko bi vrisnuo tuga

neko bi pomislio na bol

ja kažem imao sam sreće

imma jedna knjiga života

ona je zapisala život svakog čovjeka

sva njegova djela

dobra po dobroti

loša po zlu

činjenje ne činjenje

zvuči previše fatalistički

optimistima beznadežno.

Nije veruj mi!

Samo je vrlo vesela

vrlo tužna

jer sve je u parovima

knjiga je savršenstvo znanja

pripovjeda – čovjek je tvorac svojih čini

djela su život života.

laicizam sagledava zakutak

Zamisli da ima neko uzvišeno Biće

koje može sagledati stvari

dešavanja od početka Univerzuma

do njegovog kraja.

Tada shvataš koliko je laka spoznaja

život bića čiji život ne traje ni tren

u pojmanju tog vremena

pa se hvataš za svaki djelić sna

koji lebdi na prtinama ljubavi

jedina moja

ništa se ne brini

tebe sanjam svaki dan

i bdijem

u mirisnim đardinima moje duše

tvoju sam zakatančio.

Tako zapisano u zvijezdama!

Eh Malena  Malena

Jedini cvijete moj

Prigušio sam  poslijednju želju

Tako nebo htjelo

Usnih te

Djetinje lice bezgrešne svjetlosti

Tužno mi se smješi

Vidim nevinost i bol se spleli

Grijeh je anđela dodirnuti

I grijehom ga potvoriti

Nisam tužan

Sretna sam ja Konjina

Mnoge sam anđele ljubio

Nijednog izgubio

Samo usnuše i odlepršaše

A tebe ne dam

Da odiš za njima

Jedini

Ljubljeni

Nedodiru moj

Srce iz njedara bolnih

Krhka ružo

Mila

Prijateljice , Ljubavi, Miljenice, Čedo moje,

Krhka ružo, Princezo,Malena,Prelijepa ženo

Mnogo sam ti tepao

još više mazio

Oprosti mi

Nisam bunovan , ni u groznici ( pretpostavljam).

A opet ne znam šta pišem?

Pismo. Oproštaj. Dodatak testamentu

Ovi dana sanjah  smrtnost , zaboravljenu još od rata.

Nisam je se uplašio. Prigrlio sam je.

Prije nego me dodirnu dobrota tvoja rado bih je prigrlio.

Otišao bih na onaj proplanak, sjeo ispod nekog stabla.

Onog mog trešnjinog nema. Zlobnici ga nestadoše.

Ali ih ima od divljih jabuka i krušaka.

Našao bih i koju djevičansku ljubičicu da mirišem

Pričao sam ti, sretnik sam ja.

Poželio sam mila tamo da odem. Da me niko ne nađe.

Bilo bi proljeće .

Maj , juni ili neki mjesec naš.

Sjeo bih.

Sastavio bih ruke na stomaku , ne na grudi.

Grudi su mi prebolne.

I zbog  prošlosti i bezdaha.

Prste lijeva ruke ljubavi bih ukrstio sa prstima , desne ruke  one od dobrote.

Postajući smrtan , shvatih i zbog tebe me bole grudi  mila. I nemam daha.

Gledao bih u plavetno Nebo i bio u dilemi.

Gore ili dole?

Gore je privlačno i tako spokojno.

Gore me čekaju.

Predvečerje je.

Moj najdraži dio dana. Kao i veče. Kao i jutro . Kao i podne.

Zapravo moj najdraži dio dana je čitav dan.

Suncem ili mjesecem obasjan.

Čak i kad obalci plove , meni je svaki dan najljepši.

Tim prelijepim danima ja snove i ljubav polažem.

Kažem , predvečerje je.

Nedaleko od mene Modra rijeka je okupana suncem koje u njoj ponire ,

da traga za   novim danom .

Za mene , moje snove i ljubavi moje.

U momentu zlaćana sjena miluju zakutke mojih očiju .

Iz njih se po poljani prelijevaju snovi i likovi meni najdražih bića.

Iskre na ljubičicama ,kao odbljesci snova u svijetlosti dana koji nestaje ,

vodeći mene  u  vrijeme koje odavno nije sa ovoga svijeta.

Onda bih ugledao jednu jedinu kapljicu rose , kako mi na ruku polako klizi,

miluje me, ko grlice dah .

Okrenem dlan , nježno polako , prihvatim je.

Kap blista u ljepoti  duginih boja, tako čedna i moćna.

Kapljica  a život.

I još vidim , u njoj se kupa tvoj lik.

Ukočih se.

Pa ja još imam neke stvarčice za obaviti, ovdje dolje.

Još u meni  snova i ljubavi ima.

Moram , makar još koji dan prboraviti dolje.

I dolje  mi se nadaju.

Odjednom se smrtnost malo od mene  udaljuje.

Ali ja je vidim. Nije daleko. Prelijepa je i anđeoski čedna.

Blista puna ljubavi kada mi kaže:

-Nemaš ti još mnogo vremena maleni. Pazi šta ti je raditi!

Ne znam šta joj reći.

-Ja ništa ne znam osim ljubav poklanjati , ljubav  voditi i o njoj sniti. Ali hvala ti, i molim te oprosti meni grešnom.

Smrtnost klima glavom i osjetim joj  misli.

-Živi! Moj poklon za Krhkost djetinje duše .

I ode.

Ne znam da li sam sretan ili tužan.

Išlo mi se,

ali kako ostaviti tebe ,

prelijepa dijete, čedo moje najrođenije?

Miljenici

Djevojčici što piše prekrasne pjesme

Gdje su sada anđeli

Da mi te vrate

O Lelo Jelo Jelena

Tišina i sni voljena

Oči su  mi zamrle

Snove mi suze ubile

O Lelo Jelo Jelena

Tugo  proljeća ogromna

Još samo jednom

Lice milo da pomilujem

O Lelo Jelo Jelena

Krhka moja malena

Zar toliko mora boljeti

O Lelo Jelo Jelena

Da znam a  nisi mi suđena

Duša  moja bila bi sleđena

Princezo mila,

Da,

i ovaj dan ,

kao i svaki drugi je savršen.

za ljubav i snove

i rastanak

Tuge su tako snovite u ovi vakat.

Sve počinje da treperi,

krajolik diše novom nježnošću,

đardini jecaju od čežnje

prelijepih krhkih boja.

Priroda bacila mamac.

Zove nas.

A u nama eho prošlih vremena.

Uspomena , što raduju i bole ,

rovare…

Nema predivnih Anđela ,

koje su me primale za ruke,

grlile, voljele,…

A kojima sam srce poklanjao.

Eh, prelijepi život odi dalje.

Proći će ta sjeta ,

bol prošlih vremena,

jer sutra će biti ljepši dan .

Valjda!

A onda?

Tko da zna…

Mila,

ničim se ne opterećuj,

ni prošlošću ,

ni elegantnim cvjetanjem.

Svaki dan vrijedi živjeti.

Pa koliko juče , brinuo sam se za tebe.

I volio te.

Sada želim samo radost na tvom licu.

Eh, da ti povjerim jednu tajnu.

Ne brinem se ja za svoju d'bru djevojčicu

prelijepu krhku ružu.

Jaka je moja malena.

jedinstvena kao žar ptica.

Vratiće se još jača ,

nesalomljivija i vedrija,

da radost sije.

Volim dopisati

šta ću takav sam

ne volim zalazak dodira

Volim te Sunčice.

Javi se ponekad ,

tek da znam da lepršaš.