Bleki – Zvjezdica je sve gledala

 

 

Mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen i tužan

a ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

iza kavala provirivala

vidjela sam da mu je ona tiho na uho  pjevala

bolno svu  svoju ljubav mu je ispjevala

svu svoju čežnju umotala  u  pjesmu

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

te večeri kraj žubora šadrvana

ispod sestrica ispod maglica

na očigled mjeseca i cvjetnog đardina

u ulici skršenih srdaca

što se  prije njih

maslinasta kala  zvaše

 

 

mjesec se sakrio iza oblaka

i samo plovio

pokunjen i tužan

a ja zvjezdica sam  znatiželjno  iskrila

provirivala

vidjela  kad je  suze sakrivala

vidjela   i kad je on zaspao

a ona se pravila da spava

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

i za nju plakala  jer ona nije mogla

jer ona je bila ja

a ja sam bila ona.

 

 

mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen

a ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

provirivala

vidjela  kad je on snove prigrlio

a ona se pravila da spava

pa se polako izvukla napravila srce

od šala ribizli i rozaklija

malo kičasto sli iskreno dječije

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

uzela je  njegov upaljač kurvoazije nasula

jednu njegovu ciganku zapalila

popušila ispila ružicu na peškunu poderala

viljuškom

ustala upaljač u ruku sakrila

ukrala

 

mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen

a ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

provirivala

vidjela  ruku srcu njegovom je prinjela

srce je zadrhtalo kao površina jezera

kad ga lahorac napadne

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

poljubac mu je lagani dala

nježno djetinje da ga ne probudi

moralo se ići  iskrasti da on ne zna

za njih nade nema

osim snova

 

 

mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen

ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

provirivala

vidjela  da mu je poljubac lagani na obraz

spustila i tiho se ka kapiji iskrala

pobjegla

i još vidim jasno pamtim

izlazi a druga djevočica pred nju banu

ona zastane u njoj straha nema

za njega mjesta nema

svu  joj dušu  bol uzela

gleda drugu  pačenicu ništa ne govori

ona je zagrli i pita iako zna

 

 

Šta sada malena moja,

Kamo bježiš

Kamo kaniš stići

 

Bilo kamo

Slomili su me

oni koji me vole

Ne želim uprljatii ljubav

 

 

Bleki – Ona , Yossemin

 

 

Paprati i travke

Paprati i travke

 

Paprati,travke i šaš

Paprati travke i šaš

 

Prekrasno jutrp

Prekrasno jutro

 

Ona sa cvijećem u kosi

 

Sunčana dolina

 

Sunčana dolina

 

Zaravan

Zaravan

 

More

 

 

 

 

Paprati i travke

nad glavom mojom šušte

more plavetno neverom diše

šaš u maslinama se ljuti

nije pomenuta

ovog prekrasnog jutra

kad meni brodi

 

Ona

 

ispravljam se

papravti travke i šaš

nad mojim minulim danima lebde

sunčana dolina postaje tiša

u masline

podno kavala

se uspela

 

Ona

 

posjetilac stalni

koja još uvijek  ljubav svoju boli

i miluje tratinu moje seni

već zatrpanu okamenjenom prošlošću

 

Ona

 

sa sobom prti

tirkizno more  neisplakanih suza

dok u mome ispijenom oku

radost iskri

ja joj vjetrom šuštim

volim te Yossemin

 

Ona

 

nemoj sada da te štosom mlatnem

pobjeguljo jedan

i ja tebe neizmjerno volim

ako će nam biti lakše

 

Ona

 

meni

po mahalski

zna da bi mi bilo drago

da me još jednom mlatne

kako to kaštelanke rade

e-he-ej nekada

 

a uvik

i zauvik

 

Ona

sa tirkiznim očim

plavetnim sjajem

neizmjerne dobrote

 

 

Bajka o Yossamin

 

 

 

 

 

Ah ta plavet

 

Plavetni beskraj

 

Plavetni san

 

Savršena ljubav

 

 

 Bajka o Yossamin

 

Ima jedno  more prilipo

Jadransko

oduvik duboko

brodica na njemu

leluja

jedan jarbol

uspravni

čipkano jedro

lagano

a  nestašno  veslanje

 

Ocean Tišina i sni

bez tebe samo je plavet

ledena i gorka

izgubljena i daleka

 

Ima jedan mirisni maslinik

podno briga kameni stećaka

kućica u njemu

sanjan je život cili

 

Sklopin oči

slike lete

nekad davno

u vrimenu prije vrimena

oteja san zatočenicu

sjajnog kaštela

djevu Yossamin čudesnu

 

Ostalo je ka u bajci

mi smo sritni

ka zagrljena kamena  cvita dva

na jednon kavalu

živimo u  sanjivoj  lipoti dodira

uvik i zauvik

 

e

skoro zaboravin

šta ti je Žena

I am zabezeknut

blizanci naši i jube moja

nad mnom bdiju

na odar žute brnistre

zavjetom ditinstva polažu

 

u sutonima zlaćanin

u drhtavom pijesku

molin se Nebu

podari miloj lipoti svu sriću koju sanja

i mene ludastog sa njon

da beren čednu rosu

tila bilog

meni sritnom darovanog

 

 

Bajka o Yossemin ( Fragment I )


 

 

Obično se dešava kao i obično;

onako sudbinski  nasmiješeno.

Tada počinju bajke.

Bar tako kažu.

Budim se .

Sanjiv i nesvsjestan

rukom milujem uzglavlje kraj sebe.

Hladno je i prazno.

Duboko kompromitovana memorija se pita

u kojem sam okruženju;

san ili java.

Neprikosnoveno talentovani ,

uglavnom blentavi

napokon

beznadežno zaljubljeni IQ ,

koji mi uvijek spotiče noge

se cereka:

-Baš si verlav.

Zar je to bitno

šta aje šta

kad si zaljubljen

kad voliš  neizmjernu nježnost

dobrotu suštu?

 

Sanji Š. za rođendan

Sanji Š./ Sjećam se dana kada se moja djevojčica udavala

  Sanjino lepršavo srce

 

Svijet korala Čudesna plavet Mostovi povjerenja

 

Mjesec i Modra rijeka Vizija sanjine budućnosti Britkost uma Čeda mog

 

Milo dijete moje,

Bebice moja

i ti danas odlaziš.

Znaš da sam te ja rodio.

pričali su ti

mater te samo nosila.

nije bila od dvoje djece.

 

Život sam isplakao ,

moleći se Bogu Milostivom

dušu sam slomljenu

ponovo lomio

da mi podari tebe.

 

upamti milo dijete,

Bog je moj Dobar reče mi

neka joj Sanja bude ime

sedam godina je sanjaš

Gospoda svoga moliš.

 

kad On reče budi

ono biva.

danas ruku tvoju dajem

moram radostan biti

a boli

mila moja.

 

boli a ja ću sa zaljubljenim pogledom

sa tobom plesati naš oproštajni tango

i praviti se

život je igra

svavšeni krug.

 

ti ćeš stajati u bijelom

putevima tvojim oditi

očeva Grlica svija svoj dom

a njemu se srce kida.

 

Mila moja

ako vidiš suze u oku mom

pomisli da sam u sunce predugo gledao

ili me grize dim cigarete koje nema

ili neku Grlicu

moju Tišinu snim

da mi bude lakši odlazak tvoj

ili rastanaka naš

to već svejedno je.

 

Malena moja

sretno ti bilo

ne misli da se ja ovo opraštam od tebe

imam još malo nekog posla

ovdje

još riječi

nježnih i milosnih

ima u duši mojoj

onih što sam tebi pjevao

a ti se smijala

i nježila

riječi su čudne

samo klize

Miloj djevojčici

da ih čednošću svojom

oplemeni

 

Kovitlac snova

 

Sanjino drvo živopta Ona Noć Makova

Ugodnu i lepršavu noć svima želim.

P.S.

Mila

Pjesme

koje ti poklanjam su slike života moga.

Ti odaberi najljepše i nosi ih dušom tvojom.

Mjesečeva molitva

 

 

Mjesečeva bajka

 

Ziumska noć špunog mjeseca

 

U vrtlogu mjesečine

 

 

 

Puni mjesec

ljubavlju

prikrao se  utrobi žene

u malsinama sjejnim

 

ona je mjesec

mjesec je žena

ona je more plavetno

more prelijepo

more Jadransko

 

ona plovi

ona jedtri

ona plavi

gori od čežnje

utrobe svoje

 

 

zarobljen vrtlogom nerazuma

godinama nijemim

godinama bolnim

dragog nema

da je zatrudni

ljubavlju svojom

 

 

Žena mjesečeva

žena čudesna

podno Kavala

krunicu bijelu

na usne stišće

Bože mili

osvjetli mu pute

pomozi djevi neljubljenoj

da me moj  dragi

grli ljubi

 

 

 

Bosna Zemljo moja

 

 

 

Eh,

Da  , da

ima taj jedan san

da prostite i ne prostite

ima ta jedna čednost snena

neuništiva Bosna zemlja Božje milosti

 

Ah ,

Da , da

u dobroti svojoj

moleći  i ne moleći

milodarje svoje nudi svima

znanom i neznanom uvijek dobrodošlom

 

Uh

Da , da

u tuzi svojoj

prašta i ne prašte

zlu što bi da skrnavi čednost njenu

vjekovnim jahačima paklene apokalipse

 

Ih

Da , da

u ljepoti svojoj

viđenoj i ne viđenoj

čudesne latice svoga bića

širi plavetnim svodom nebeskom

 

Oh

Da , da

u vječitosti njenoj

ko je ne bi volio i volio

mnijem modrom još luđe i još huđe

u iskonskom  beskraju ljubavi i milosti Božije

 

 

Begunice

 

Secam se toga dana

kada si bežala

pljusak je besneo

pa se smirio

i ponovo počeo čudljiv

pomalo svadljiv

zavijajući vetrom

 

uzeh svoju spravu za tonove

nemarno prebirao prstima

nehotice muzika je pratila

ritam naleta vjetra i kiše

i miris tvoga tijela

 

ti si  krišom ostavila svoj posao

sanjarke

zastala kod mojih vrata

dvoumeći se pobegla

vratila se

ostala trenutak naslonjena na zid

najzad si tiho ućla u sobu

sela do mojih skuta

pognute glave hitro okrećući iglu u tišini

vezeš naše dodire

uskoro zaostaješ

ideš da pogledaš kroz prozor

drvored taman od kiše.

upi taj jedan čas kišnog popodneva

punog senki prošlosti

pesme mladosti

tišine buduće

nista drugo

ništa novo

 

te noći ispevao sam

jednu pesmu tužnu

ali ti nisi bila tu

pronašao sam reci

ispod dovratka

kuda je kiša klizila

vlažeći tragove tvojih stopa

iskreći reči

koje sam  vazdan uzalud trazio

 

Jes’  tako mi tebe

nepozvane

bez pardona

iz nedara nocne tisine

one su se slile u svirku

dok su se zvezde palile

jedna za drugom

ali ti nisi bila tu

 

hteo sam jutros

da ti pevam pesmu svoju

ali iako nisam zaboravio melodiju,

buntovne reci mi izmiču

sada kad kraj  mene sii ti

 

zadrhtacu bez sumnje

ako se ikad budemo sreli

u drugome životu

u svetlosti udaljenog sveta

zaustavljajuci se

prepoznacu tvoje oci

tamne kao jutarnje zvezde,

i znacu da su pripadale

zaboravljenom sumraku

predjašnjeg života

 

reći ću

čar tvoj lica nije samo u njemu

u nju se utkala zarka svetlosti

moga pogleda pri susretu

koji se ne pamti

moja ljubav joj je dala

tajnu koja se nije  izgubila

 

uvećala si me

svojom ljubavlju

mene koji sam samo

jedan čovek od neobičnih

autista koji plovi svojim  tokom

pokretan voljom

promenljive milosti sveta boja i reči

 

dala si mi mesto

tamo gde pesnici svih vremena

donose svoje darove

gde ljubavnici u ime večnog

pozdravljaju ljubav  kroz stoleća.

ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu

ne opažajuci kako je moje telo postalo

dragoceno od tvog milovanja

ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac

kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi

vatru božanskog dodira,

kojom  večito sja

 

nježno gazeci travu na stazi

izbjegavajući krhke ljubice

začuh

‘Poznaješ li me’

osvrnuh se, pogledah je

začuđeno  rekoh

‘Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice’

Ona odgovori

‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’

Njene oči su blistale kao rosno jutro.

Poćutah trenutak

zapitah

‘Jesi li iscrpila sav teret suza?’

osmehnu se i ne odgovori

razumeh da je njen plač

imao vremena da nauci govor osmeha

‘Nekada’

prosapta ona,

‘govorio si da ces uvek voleti moju tugu’.

Zbunjen rekoh

‘Istina je

ali prošle su godine

došao je zaborav’.

I uzimajuci njenu ruku u svoju,

dodadoh

‘ I ti si se promenila.

nekadašnji bol postao je vedrina’

srecan sam sto me više ne gledasš

sažaljivo i mokro

 

zlokobna blagost noci

i  sumnjivi odjek mojih reči

koje kazuju zbogom

prestrašen od očajnog naglaska,

dovele su me do ivice plača

ali naučio sam mudrost

dan će se ponovo roditi,

moje srce ce biti opet tvrdo

i neće biti vise vremena za suze

 

ko kaze da je zaborav nemoguc

samilosna smrt buja

u samom srcu života

obuzdavajuci njegovu ludu

želju za trajanjem

burno more na kraju otpocine

u svojoj pokretnoj kolevci;

šumski pozar zaspi

u postelji od pepela

Ti i ja se rastajemo

i rastanak ce pokriti

živa trava i  mirisne ljubičice

nasmejane na suncu.

 

 

Bleki – U noćima dugim

 

U noćima dugim

samotnijim

od traganja

mislima blijedim

jer znam da postoji

negdje ima

jedno mjesto

zaboravljeno od ljudi

okupano morem

obasjano zvijezdama

 

a tiho osunčano

blago sjajno

i jošte nježno mila

poput tebe

pitomo drago

velikodušno bistro

ozračeno

ljubavlju

davanje nesebičnošću dana

umilnom dobotomžsanja

mirisavo do ljubićica

sneno

od nevinosti

blaženo od plodnosti

pomalo umorno od čekanja

mene neuviđavnoga

 

tada sretoh tebe

zaboravljenu od ljudskosti

priglrlih tvoje srce

utopih se u tvome tijelu

orošenom od mora

lepršavijom od  maglica

tihom blagom

nježnom pitomom

valikodušnom od davanja

 

izgubih se u tvom pogledu

što zasja ljubavlju

umilnom dobrotom

 

zapletoh se u tvojoj duši

mirisnoj

iskrenoj

kao cvijetna snenost

zauvik

Bleki – Djevojčica u Milosti stvorena

 


Prozračna milost

 

Lebdeće ruže

 

Djevojčica sa lutkama

Nevinost MBS

 

 

Jednoć davno

još dijete bijah

nadobudno rekoh

bio sam dobar

podari mi milost

stađun za stađunom

cvjetale krhke ruže

milovale mi snove

ispunjene

dobrotom nježnom

srećan i orošen  sitnicama

koje prelijepi život boje

ljubavlju i spokojem kraja

zahvalih se Nebu

neizmjerno

i gle čudna mi čuda

nenadano nepozvana

meni neopreznom

u život  banu žena

blagorodna i bezgrešna djevojčica

sretan i tužan dane slavim

poslijednje slike i rime skladam

djevojčicu u Milosti ljubavi stvorenoj

u čednosti njenoj

moram od sebe da štitim