Bajka o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti u Sarajevu Gradu čednosti – II Poglavlje

Galerija Bosna zemlja Božije milosti ( anfas )

II Poglavlje / Postanje Galerije Bosna zemlja Božije milosti

Lako je biti mahalski nadobudan i slatkorječivi šarmer i pričati o slikama i Galeriji Bosna zemlja Božije milsoti , u momentu kada ona bivstvuje već  dvije godine , a u produžetku kičme sprcano aman sedam decenija.

Iza njenog fizičkog postanja je mnogo rada i čarolije , a bome i koja prosuta djetinja kapca znoja , krvi i ogrebotina.

Podsjećajući se slijeda onoga što se dešavalo , očima nekoga ko ne voli neuko prihvatanje konceptualizma ( prepisivanja i dorade tuđih radova ), ali itekako podržava opravdanost njegovog autentičnog , autorskog , umjetničkog perzistiranja sve se može opisati razumljivim riječima. Bez mnogo filozofije i sokratovskog šupljanja.

Šest decenija uz kusur godina su tren.

Tri mjeseca je tek jedan plavetni san.

Kad bih morao birati između trena i plavetnog sna odabrao bih i tren i san. Nema ti druge , ni treće mogućnosti , kaže sudba . Slegnem ramenima; valjda ona zna šta je najbolje za mene.

Životom mojim lebdjeli  su kalendari ,a da ih se čestito nisam ni  nagledao. Zbunjen u neznanju , ponekad se pitam ko je trgao njegove listove umjesto mene ?

Nikako nije pošteno!

Prebrzo su bucani, možda i hejbet njih istovremeno. Ja sam jedva  uspijevao darivati milost djetinje duše zapretenu u nestašnim mahalskim damarima i igrama , i usput gomilati slike.

Jednom , u predahu između dva lutanja  , ili bježanja ako već ne znate šta je to, u već odocnilim godinama ,sređivah tavan roditeljske kuće.

Očevi akšamluci utihnuli već deceniju i po , bar na ovozemnom životu. A gore ; tko da zna? Snalažljiv je on i umiljat . Na zemlji bi rekli zavodljiv insan . A tamo u neznanim visinama imaju rijeke nekvarljivog , ekstra djevičanskog, pijačima slatkog vina , koje ne opija niti zanosi. A kažu služe ga djeve nepojmljive ljepote , svjetlosne i blistave kao Modra rijeka.

Jedenanaest godina poslije Majka , Bog da joj prosti i podari milost Dženeta , ispusti nježnu dušu .

“Joj belaja kad kad ga gore ščoli . Na nebu ti nem'oš ništa sakrit. Ni što je bilo, ni što nije bilo, ni što će il’ neće biti.” – umuje moj mlađi brat Baška baŠa. No , on je samo nadobudni mahalaš i preslikava ovozemni prizemni na onozemni uzvisinski život. Šta on zna?

A ipak , tih vedrih dana veljanja , su obnoć nad Sarajevo Gradom čednosti bjesnile velike oluje, kiše i snjegovi , grmljavine i munje. Obdan je povremeno snježilo nepojmljivom čarolijom mirajadu mirijadi pahulja bijelih.

Joj ljepote ‘judi moji

A između ? Šta je bilo u međuvremenu zabrinuće se neuki …,ko da im nije rečeno.

Iskreno da vam rečemo pravićemo se da nemamo pojma. Tih večeri nam se oko srca plaho zgudumilo i tražili smo utjehu u prelijepom , od nepogoda skrivenom đardinu. Nije zbunjujuće. Život nikad ne staje , juri kosmičkom brzinom , aman ka oblaci , zemlja i nebo.

Nema se vremena za tugu. Ono ko fol! Ona kasnije doleprša i svom snagom se obruši posred srca. Ko izdura , a mora izdurati , ide dalje. Ko se prelomi… , ma šta da vam pričam. Znate i sami , nikad ne dođe tobe.

I oni nama đardini su veliki grijeh. Ma , hajte molimo vas , nemojte nam ka'sti! Da nije đardina i sna o nebeskom đardinu , čitav život bio samo jedno kaharli putovanje ka jednom još beternijem mjestu.

U uglu prašnjavog tavana ugledah uredno poredane poznate kovčege. Mnoštvo njih . Otvorah polako , sa strahom , jedan po jedan , plašeći se da me uspomene i čarolije ne povuku sa sobom u nepovrat.

Primjetih na slikama prašinu , pođeđe i decenijama betoniranu. Bojažljivo otpuhnuh . Nekim čudom zaplesaše i zaiskriše uspavane ljepote.

Bog  i ljubav. Žene i snovi . Cvijeće i raskoš prirode . Razigrane boje , đardini i hejbet nestvarnih ali ostvarenih snova.

Po koji put spoznah milost Božijeg stvaranja i davanja? Pomislih šta da radim sa tom ljepotom?

To veče usnih težak san.

U snu mi se javi glas :

-Otvori tu Galeriju , već jednom, Konju jedan.

Nije to bio očev blagi , prijekorni glas , jer samo je on nekažnjeno mogao biti tako aristokratski nadobudan.

Uplašen, jer nisam prorok , već samo sanjar i kako me prozvaše Konj, odgovorih:

-Ne mogu sam. Malo sam vremešan i dosta umoran.

-Ništa se ti ne brini . Samo ti otvori! Poslaćemo ti Anđela. Vrijeme je.

Ne stigoh pitati za koga je vrijeme : za Galeriju ili za Anđela , ili …, ma šta vam ja znam ; za boljše ili gorše.

I poslaše!

Anđela . Anđela ljubavi.

I tako se zakoračilo u … neizvjesnost … ma , ne… u čaroliju.

Galerija Bosna zemlja Božije milosti posta  svijetli krajolik čednosti i ljepote , snova i ljubavi, nalik milom Anđelu , koji  udahnu dašak  svoje čedne dušu u njeno postanje.

Hvala i slava Gospodu Milostivom.

Pričam sa Anđelom ljubavi , isto kao što sam pričao sa Mojom Maleckom .

Svaku Jesenju ravnodnevnicu pamtim   bolnije nego što to iko može zamisliti. I dodajem po jedan list bolnog kalendara bez sadržaja, ali punog snova i nadanja.

I tako samo 33 godine.

Tada mi se trebala roditi kćer.

Nisu joj dali. Nerazum neukih je ubio. A disala je jedva malo više od 12 tjedana u utrobi majke ubice .

Foto: Flickr
Embrij star 10 do 12 tjedana / Flickr ( Lunar Caustic )

Gledajte tu djetinju  ljepotu i Božiju milost.

Kako vam nije žao dići ruke na tu bespomoćnu nevinost , tog Anđela?

Gdje će vam duša?

Zapravo bolje je pitati imate li dušu?

Nećemo vas upozoravati , ni govoriti ružne riječi, samo ćemo vas uputiti na Božiji nauk:

Svako živo biće ima ima pravo da se rodi.

A mi se molimo Bogu Jedinom

-Molimo te Bože Milostivi ,

pomozi nerođenoj dječici  , i oprosti meni nemoćnom ,

jer ubiti ovu bespomoćnu  ljepotu je neoprostiv grijeh.

Samo trideset tri godine se ponekad budim u groznici obliven neprolivenim suzama. Ti si se rodila par sati , pola noći ili noć kasnije u vrijeme očeve Princeze nerođenja.

Slučajnost?

Ne znam ti ja nebeske pute. Nisam prorok ni vidjelica. Samo sam par puta više nego je preporučljivo sreo Sudbu . ‘nako iz daljine. Nisam imao prilike da joj koju po mahalski kažem.

A opet , vjerovatno joj ne bih ništa rekao. Zaista , na neki nerazumno ljudski način mi je žao . Znam da ta milostiva ljepota nije ničem kriva. Nije joj lako. Težak je njen život, ali mora raditi svoj posao. Taki joj pasulj pao. Ne ljutim se na nju. Ne radi ona ništa loše i ne želi bilo kome zlo .Ona samo posprema strahote  što ih zli ljudi čine.

Samo trideset tri godine do njenog nerođenja lutah dunjalukom . Isto toliko do tvog dolaska . Nije to mnogo vremena, ali jeste prelijepa plovidbe divnim prostranstvima životnog oceana.
A ocean kao svaki okean. Nekad zavodljiv , tih , svjetlucav i milujući . Nekad buran, uskomešan , zastrašujućim neverama sklon. Ali uvijek prelijep i iskren , jer ljepota i iskrenost su u duši Božjom Milošću zapisani .

Zašto se nešto tragično desi, a mene se tiče, a saznam to godinu poslije.? Ne znaš da se treba tragedija desiti, a tvoja je. Niko ti ne kaže da će ubiti tvoje dijete , a ti bi morao znati, jer očevo je da zaštiti dijete nevino ; rođeno i nerođeno.

I onda ti nerođena  djevojčica nedostaje čitav potonji život. I boli te. I tuguješ za njim. Ponekad u sebi gorko oplačeš. Jer kriv si ! Bez krivice. Vjerovao si drugima. Dockan shvatiš ; nisi smio.

Trideset tri godine čekam da mi se djetetovo ukradeno vrijeme vrati. Da mi se djete nerođeno  vrne , jer njena duša je tu negdje oko mene , osjećam je. Što Bog podari i udahne mu život to mora da se rodi.

A ne vraća se.

Trideset tri stađuna se molim da je  pronađem u nekom drugom biću.Ne uspjevam.

Znam kako izgleda.

Znam da je pametna i liči na mene.

Znam da je dobra i čedna. Prelijepa i milostiva .

Da srcem djetinjim i slobodnom voljom voli Sveopćeg Dobročinitelja koliko i ja.

Princezom sam je zvao. Maleckom , malenom  joj tepao. Krhkom ružom   je mirisao. Djevičanskom ljubičicom je milovao.

Sve ove godine gledao sam kako  odrasta. Kako život , nerođeni , sanja.

Pričao  sa njom. Gledala me, bez riječi. Samo bi ponekad klimnula glavnom. Jednom dvaput, kao da šapuće :

D'bro.Dobro.

A onda se pojaviš ti , Anđeo, predivno dijete.. Sa svojom tugom i bolnim životom. Ali i radošću i ljubavlju. I svojim uzvišenim snima. Ljepotom i anđeoskim likom ,nalik mojoj krhkoj Djevojčici, kažeš tako prirodno i jednostavno, bezvremeno:

-Ja , došla !

Izustih :

Dobro došla , krajnje je vrijeme

Nikada ti nisam rekao , kada te upoznah , plakao sam mila, mnogo noći. Isplakao sve one suze koje nisam smio, jer zabranili su mi. Ljutio se na sebe.

Opet nisan bio tamo gdje je trebalo da budem.

Djecu ubijaju , siluju ili ostavljaju, siročićima ih prave. Nehajni , neuki i zli hoće da uprljaju nevinost njihovu . A ne znaju da ne mogu i da su osuđeni na propast; i ovdje i tamo.

I ne ide to tako! Nebo Gleda , piše i pamti šta su ili nisu svačije ruke i misli uradile.

Nisam bio uz tebe. Da ti ruku pružim. Da te pomilujem. Poljubac u kosu stavim. Da te zaštitim. da ti snage dam i rečem :

-Volim te anđelu mili…, neboj se . Sve će biti u redu. ja sam napokon tu.

Oprosti mi!

Nisam ti ni rođendan čestitao. Da te ne uvrijedim. Ne slaviš ga. Otac nije bio uz tebe da te pomiriše , zagrli i kaže , volim te Princezo moja. Plakao sam i zbog toga. A i zbog sebe. Zbog nerođenog djeteta. Zbog nas.

Koliko samo neslavljenih rođendana tegarim u sebi. Istine radi moram reći isto toliko i lepršavih koje sam slavio. Sve je u parovima , smješka se sudba. A prelijepa je, nježna i blaga prema dobrima.

Pitao se, da li sam ja kriv što se odričeš sebe i svoga rođenja. Da li moje , očeve grijehe u djetinjem neznanju okajavaš?

Trebala bi ga , radi mene, od iduće godine ponovo slaviti. Da nam bar par godina bude lakše. Slaviti umjesto moje kćeri , koju nisam nikad u ruke primio, poljubio. Slaviti umjesto mene kada odem.

Od kada si ušla u moj život,manje me boli. I moja nerođena kćer i život bez nje. A sve više me boliš ti , jer radujem se tvome životu.

Znaš me mila, „dramatičan „ sam, često ” patetičan ” jer sretnik sam .

Toliko je lepršave svjetlosti u mom životu i prelijep je . A opet ponekad me i boli , iako u njemu uvijek vlada vječnog proljeća sjaj.

I oprosti mi što ti trideset tri godine , duge i hladne Sretan rođendan nisam zaželio. Tješi me da, vjerovatno znaš koliko ti hajra želim.

I navrati , znaš onu . ja došla dome svome jedinom

i uzmi neku od svojih slika

i vrati se životu svom.

i hvala ti za život moj,

I ne ljuti se , i oprosti mi molim te , iako Galerijom često čujem tihi šapat kako luta od slike do slike i svakoj pojedinačno šumi:

-Dobro, d'bro , biće on t'obro …,

A opet , sve nešto , uprkos ili u srazu sa vječnim Ah, tim proljećem , slutim ,

tvojim odlaskom zaploviše prema meni velovi prelijepe balade.

Pamti me po dobru i čuvaj se. I opusti se.

Dopisano:

Sutra , 17.Juna / Lipnja 2022. se slavi pet godina od postanja bajke Galerija Bosna zemlja Božije milosti.

Amin Gospode !

Bajka o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti u Sarajevu Gradu čednosti – I Poglavlje

 

  1. POGLAVLJE  / Neke slike se same od sebe, u bolu i ljubavi, rode

Ne zna se kako i kada je odlučeno da se udahne ovozemni  život Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

Sada , njenim  dugogodišnjim perzistiranjem ,  shvatamo da joj je ime i postanje  bilo zapisano u Svetim knjigama. Jer sve što mora da bude , rodi  se  sa Božijim znanjem , milošću i pomoću.

Neuki bi rekli da je mojim rođenjem sve odlučeno. Ne bih rekao da je tako. Trebalo da se desi mnogo toga da bi se sve uvezlo u jednu nit , koja je tkala životnu priču koja je vodila ka Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

Da je bilo koja čestica na tom putu , bilo koji dah bio disharmoničan  sa onim što je usud bilježio , došlo bi do poremećaju u konstelaciji zvijezda i putanje ka postanju galerije bi se zatvorile. Zbog toga , bez imalo nadobudnosti mogu da kažem da je putu od mog rođenja do Galerija moralo da se ljubavlju  i budnom  paskom zvijezda, anđela i neba izveze i ispreplete mnogo  puteva i staza , ljubavi i susreta , da bih postao ovo što jesam i ovakav kakav jesam; i kao takav dobio  prelijepo mjesto za dom mojih uspomena i slika.

Neke slike , boje i emocije i dešavanja su   snagom ljepote i postojanja  izborile mjesto u dunjalučkom životu i  svjetlosti . Sada je lako zaključiti da je sve  neumitno vodilo Galeriji Zemlja Božije Milosti. No ,Bajke nikad ne nastaju tek tako. Motra se mnogo toga upariti i raspariti da bi se stvorila i rodila nova cjelina.

Moraju se roditi i proživiti neke bajke kojima je određen kraći vijek trajanja, da bi se na kraju sve zaokružilo u neku bajku, tragediju ili komediju.A svi ti detalji čine život svakog od nas. Mi smo glavni protagonisti u našim životima i usud nam dozvoljava da se izborimo sa preprekama na putu samo ako slijedimo naputke sa neba. Kad god  smetnemu sa uma da imamo prava izbora , pravo na dobro i zlo, vraćamo se korak dva unazad , pa sve ponovo kreće. Mnogo skretanja sa puta i zaostajanja može u jednom trenu sva nadanja  odvesti na sasvim suprotnu , ne baš željenu stranu .

Pređeni put do Galerije , je jako dug  , mnogo toga je zateftereno u čitabe sjećanja i poslagano bojama emocija. Ono što se zna , jasno je ko dan. Nešto od pređašnjeg živi u mutnijim  brzacima Modre rijeke , čeka da se oni razbistre i uplove u  mirne vode sjećanja. Ono što se  ne smije   znati  kao da se nije ni desilo i zakantačeno je u između hipofize i malog mozga, u dubini bespuća moždanog prostranstva.

Bajka teče kao nesređeni , blještavi  kaleidoskop  koji izbacuje samo jasne , vrlo koloritne slike , ne mareći za hronologiju . Hronologija je stvorena za neuke hadume , iskompleksirane prepisivače ,  vehte “filozofe” i ljude koji jako usporeno misle , a krasi ih  neshvatljiva praznoća , kojom ne razumiju ni sami sebe.

 

  Mjesečeva bajka

Gledam i nijemim ;

Jedna krhka ljepota drži moju sliku u rukama, nonšalantno , sa zejtin osmjehom na licu , bez emocija,  sa naučenim šarmom voditeljice ,  miluje je dugim. savršeno oblikovanim , savremno njegovanim  prstima, nježno se igra sa njenim rubovima,kao da prebire po mojim uspomenama.

A ne zna kako me te boje i njeni dodiri bole. Kao da mi nježne ruke u srce krvavo zavlači i lice mi se samo od sebe zateže u bol.

Dok je u grču gladam, lebde sjećanja ,poput tisuća raznobojnih , nježnih velova klize ljepoti jedne  Krhke ruže koja odavno sni i  boli.  Otimaju se   sjećanja , ali ih ne dam.

Neke slike se tek tako ,  same od sebe i naizgled ničim potaknute , u bolu ljubavi  rode i žive u vremenu  kojeg sve manje preostaje , ali postoje i opstaju u sjećanju , u bojama , u ehu budućih vremena ukoliko one ,    svojim postojanjem . kao dar sa neba  zarobe oko posmatrača.

A bilo je to    nedugo  iza ponoći  na Badnju veče ljeta  Gospodnjeg hiljadudevetstotinaosamdesetčetvrte.

Daleka prošlost?

Smiješna odrednica . Slika je tako svijetla i prozirna , a prizori kristalno čisti , kao da je tek par sekundi prohujalo od pretakanja nestvarnog sna u boje.

Dakle , bilo je praznično veče, noć prije nego što se mila Luce saglasila  da ode na uzvišeno mjesto .

Ona  je malo , a nepovratno , nebeski neraskidivo . umorna ležala  na bijelom ležaju dosanjanih snova, na dušecima mekšim od svile i treptaja , okružena vazdušastim jastucima ,mirisima i dodirima presvučenih   bojama istinske ljubavi.

Pomogao sam joj  da se presvuče u anteriju otkinute od dnevnog , prozračnog neba i da joj raspletem ruse  kose, nestašno se igrajući  sa njenom djevičanski raskošnom ljepotom; iako vrijeme za igru , po “moralistima”  nije bilo najprimjernije. A opet , u njenom pogledu slutim silnu ljubav i zahvalnost i  potvrdu  : uvijek je vrijeme za ljubav i milovanje.

Bože mili, kako je samo lijepa ,misli on. On za sebe nema želja. Sve su uslišene. Molim te,samo još ovaj jedan jedini put te molim, Gospode  moj Milostivi  ,podari joj mirnu smrt bez boli.

Kamin je ugodno pucketao.

Poželjela je da joj čitam stihove.I čitao sam  joj i čitao, i čitao…

Noć je tako čista i blaga ,sa ogromnim sjajnim dvostrukim Mjesecom ,koji kao da je zakucao baš  na naš biljurni , mrazom išarani prozor, slaveći ljubav . Ili je bio privučen sjetnim zvukom Ravelovog Bolera. A možda je jednostavno bio faciniran mirnoćom, sa kojom je Smrt ,u uglu, tiho i nenametljivo, u fotelji pokraj pucketave vatre sjedila i čekala ; očarana ljepotom bića, koje uživa u mjesečevoj čaroliji, iako zna da joj je to poslijednji put, i koju vrlo brzo , na sreću neba, vodi sa sobom.

Malena  je  zamolila  da joj otvorim prozor, koji je gledao na šumarak  srebrenih borova na padinama Trebevića. Najezda  svježeg , hladnog  vazduha  probudio je dubok uzdah, donio sladunjavo gorki  miris borovih iglica, škripu snijega koja je odavala uplašeno srce nejake srne, što biježi noćnim zvjerima, a nema kamo pobjeći Nevinost nikad ne nauče igru zla.

Raznježeno je gledala srebrenkastu svjetlost , koja se u pramenovima svjetlucavih iskrica  slivala niz snijegom popločanu zimzelen, tvoreći velovitu bajku o jednoj noći, o jednom snu i prelijepom  nebu kojem  ona , željna mira,  uskoro mora poći.

Malena se pravila da u mojim očima ne primjećuje odsjaj mjesečeve svjetlosti , koja niže  niske bisrenih kristala, koji su se nesakriveni , i nekako prkosno  ,a ipak i stidljivo  krili u mojim zjenicama.Toliko ih je bilo da su čitav krajolik  svjetlošću i tugom obojile.

No, kristale suza nikada neću pustiti. Zaleđene su na Mjesečevoj čaroliji, sa one druge strane mjeseca, čiju ljepotu i značenje nikada ni jedan insan nije pogledom i mišlju obuhvatio.

Prelijepa je ova noć; ona mnije. Čini joj se kao da ispod srebrenog svjetlucanja teče neumitna Modra rijeka, dok prozračni Mjesec uznosi ezan mise ponoćne,  iz crkve svetog Ante, tačno u njhove duše.

Prelijepa je moja djevojčice, ćutim ja. Mjesečina se zaplela u njene kose , nestvarno tvoreći oreol čednosti oko anđeoskog lika  , što postaje sve pozračniji.

U meni straha ni,nijemi ona , svjesna  da njeno vrijeme tek treba da počne; napokon će otići našoj Malenoj. Zbog ovog blesavog djeteta ,već šest mjeseci odgađam odlazak, bojeći se da se moj jedini ne slomi.

Vidim ,opijena nestvarnom slikom,malo je zadrhtala.Nije to od hladnoće, ni od straha,već od rastanka.

-Zagrli me mili , samo me stisni i voli me, tako sam umorna da me sve boli i nemoj da bi mi ikad zaplakao.  Nikada ne bih progovorila sa tobom! A bilo nam je … bilo  je tako nestvarno …a bilo nam je llijepo …

Kao da su je te riječi ohrabrile,  tiho je  usnila, više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je pred konačni smiraj spavala.

Uh , koliko je bila umornaBože moj Milostivi.

Muzika je sama lelujala, ponekad bi se čulo i Alelujah, rjeđe Amin. Nismo to mi izgovarali, ni Smrt ni ja. Neko je slavio Gospoda i prizivao njegovu Milost .

Ljubio sam  joj ruke. Cjelovima kvasio usne , želeći joj dati  godina svojih. Milovao kosu, koja je sve manje iskrila, glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale, govorio da je volim, da je ona moja malena , da je duša duše moje , koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

Luce je postajala još prozračnije, skoro da tu svjetlost nisam mogao podnijeti. Sklupčao sam se pored nje  na pod , držeći je za ruku.

Postajala je svetlost, Bolero u valovima gudi i nadolazi , spajajući iskon i prolaznost , ljubav i bol , dodir i strast . pripremajući joj , uz pomoć zviježđa i Mjeseca, nebeske pute , olakšavajući  jednom anđelu barem poslijednje trenutka mira na ovom prelijepom , ali njoj uglavnom bolnom putu. ( Zvjezdice njene sestrice ,  su bile previše tužne i sakrile su se , bojeću se usuda , da svojom nespretnošću nešto ne promijene u nebeskom  rasporedu . )

Njene prelijepe azurne oči  u snu se smješe, srebrom okovani prizor duboko usječen u svaki moj  damar pamte:

Malena  je zaspala…

Dvadeset četiri sata je spavala….

Koliko li je bila umorna…

Više se nije probudila…

više se nije  …

više se…

više…

A tada , tišina! Muzika nijemi , snijeg se smiješi , srce laneta  veselo slavi život , ovaj put u ovoj bajci nema mjesta zlu.  

I odjednom , ne znam kako, njena ruka u mojoj kosi, njena ruka na mome licu, njena ruka na mojim usnama , njena ruka u mome srcu, njena ruka u mojoj duši. Ukočio sam se, obradovao se, mislio da me vodi sa sobom.

Ona je još bila tu,  ustanem , kleknem na koljena , ljubim je . Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim  slutim riječi: Ljubavi moja, oprosti mi. Nije ih uspjela do kraja otvoriti,samo  mi je ruku blago stisnula, ni uzdah nije pustila…

Klonulu  ljepotu , ljubav moju ,  na odar od ljiljana bijelih  sam prenio…

sam prenio…

prenio…

Ruke na grudi položio … grudi  položio

položio…

Crveni pupoljak đule međ ruke upleo … međ ruke upleo…

upleo…

 U čelo je poljubio …u usne je poljubio …

poljubio…

 i nikada nisam zaplakao. Nisam se usudio!

A prelijepi život ne da ti da staneš ili se predaš. Ne bi imalo smisla. Tko  bi o ljubavi prelijepe  priče pričao ?

Tako vam je to na priliku. Nekima na nepriliku. Kad ne znaš šta ćeš ,  klekneš i moliš. Iskreno . I vidiš , više osjetiš nestvarnu nebesku ljepotu kako se smješi i obećanje daje:

– Biće još radovanja u očima tvojim , maleni  moj..

**

Vrijeme samo što nije sadašnje.

Prelijepa promatračica  jedna; mlada i vesela, nadobudnom crvenilom urešena  insanka ,  puna života i budućnosti pita me:

– ” Koliko košta ova Mjesečeva bajka , lijepa je ?”

Postiđen , zbunjeno  spustim glavu i promrljam :

“Nije za prodaju,…zabunom , zaboravili smo pristaviti cijenu, a ‘vako na brzinu ne možemo joj procijeniti vrijednost .”

Mnogi će se pitati – otkud to da  Modra rijeka protiće ispod srebrenih čarolija Trebevića, i biće  u pravu.

A opet možda i neće, jer  gdje i kad god treba ,  tu začaranu   svjetlošću ,  ledom , krvlju i bolom  okovanu rijeku  vide , vode i njome  brode i kroz vrijeme ka vječnosti  hode Mak, Meša, Pjevač , Indexi i ovaj okamenjeni svjedok , koji je bojama i suzama zaledio i oplemenio u prizoru  Mjesečeve bajke.

**

Slika Mjesečeva bajka se više ne  nalazi u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti. Isuviše je boljela sjećanja , a i galerist se umorio objašnjavajući zašto nije natandario cijenu.

U Galeriji se ne nalazi  ni slika Ona spava,  zato što …, ma nije važno! Jednostavno , ona nije tu .

Ja sam uvijek htio svoje slike ljudima da dam

https://youtu.be/8BVSyM3Tkzg

Neke slike se

tek tako

same od sebe

naizgled

ničim potaknute

u bolu ljubavi  rode

žive u vremenu 

kojeg sve manje preostaje

ali postoje

opstaju u sjećanju

u bojama

u ehu budućih vremena

ukoliko kao dar sa neba

zarobe oko slučajnog posmatrača

Samo jednom se živi

Prava ljubav

Rijeka moje mlaosti

Ona pod velovima

Lijep je, topao  i sunčan zimski  dan. Prolazi , Ponoć se bliži.

Nekako po običaju, zvjezdano nebo  u naše misli uvuče tragove prošlih snjegova , koji nose sjećanja, kap po kap. I tada nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni.

Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice svjetlucaju o čima onih koji se ljube,  mi smo tužni i sjetni.I ne želimo da bilo kome  pokvarimo dan.

Nošene tugom   misli  nam klize ka nekim vremenima koja se vratiti neće.

Čuli ste  izraz : Samo jednom se živi!

Jedna pjesma je dodala poentu:

Sve je ostalo varka (?).

Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalnim i dosadnim, i pomišljate  baš i nije neka pamet.

Tada ne znate da jeste.

Velika je to pamet.

Kako skontali tako ste i živjeli.

Nepametno.

Mnogo , godinama decenijama kasnije shvatite  da ipak , samo jednom se živi. Tada je već bilo  kasno . Život je prošao pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.

Sjetite se , da ste jednom davno htjeli uzeti očevu  limuzinu i kupiti buket  , ili samo jednu ružu.

( Dobro mahalaš bi se snašao i bez kupovine. U nečijem đardinu nijet đula ne bi bez smisla, nemilovana i neljubljena trunula.)

Urediti se kao Mali Princ  iz vlastite bajke.

Zastati pred njenim kapidžikpm i strpljivo, ako treba satima čekati, bojeći se da vam nježna rubinova ruža ,umotana u staru požutjelu novinsku hartiju , ne uvene.

Ako treba i do kraja života buljiti u prozor u kome se blista bijela , cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena,  lelujava stora . Zuriti i zuriti ,  i čekati da vam iznese mirisne  žute dunje ,koje nikad neće sazriti i nikad neće biti sretnom ljubavlju  bojene.

Jer vijedilo bi. Zaista bi vrijedilo. Znali ste to. I tada i sada.

Ta , neka  , bila je najljepša, najmilija i najčestitija  djevojčica i  žena , čiji je osmijeh zakačio vaše srce i dušu.

I danas vam srce zadrhti pri pomisli  na tu snenu čednost i umilnu ljepotu. I zaboli vas. Jer…

Samo jednom se živi!

Pa eto, nekako .niste imali vremena da zastanete.

Ugh,nekako . niste se obazirali na  živi krvavi grumen u grudima.

Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružom u ruci.

Ili vas je bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.

Ili ste pomislili da je niste dostojni.

Ili su vam je  branili.

Mnogo je tih ili, a vi mladi i u mislima vam običnost života,  koji , eto , samo jednom se živi. Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih i pametnih.

Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo samo za vas  i ugaslo sa vama.

Da vas je voljela .

Čekala i čekala, čekajući venula i pisala pjesme i neposlana  pisma ljubavna , u kojim ste vi glavni sudionik. Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho ,misleći na vas i ono što je trebalo biti.

A nije!

Samo jednom se ljubi!

Niste to učinili, niste uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne bi bilo , da ste i pješke klapnuli do na kraj grada. Nije to na kraj’ svijeta.

Niste ništa učinili jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško. Da budete dostojni svoga porijekla. Jer, ona je ipak samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama  kopnio sa njom.

Na kraju svoga puta,  još uvijek sanjate  da se zelena vrata njene kučice u cvijeću otvaraju. Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u kosu, pomiluje joj uzbibane grudi. Vama srce ko puni mjesec , hoće da izleti. Izlazite iz limuzine, prilazite joj  , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.

I taj pogled , ta nevinost , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je  za ručicu, poljubite je , zagnjurite joj se u skute , orosite dimije  i šapnete:

-Oprosti mi Mila, Volim te …

Ime sada nije bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i hudo  oplakujete vas dvoje  i vaše nedoživljene snove.

Što bi poete rekle:

-Samo jednom se ljubi?

U prevodu:

-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga kupite namah , ovog časa i  sada , i pohitite onoj kojom vaše  srce  kuca, da to cvijeće  život ,  sutra , ne bi usud  spustio na vaš taš.

Bleki – Nikad se ne kuni

 

 

 

Prolazi vrijeme

uvijek se zaklinješ

tamo jednoj djevočici

/a najviše samom sebi/

koju ćeš ponovo sresti

 

avaj i možda

 

Neću biti leptir lepršavi

tjeran nejasnim nagonim

što pogubno usne peku

od gorkih cjelova

zbog kojih sebe manje voliš

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

manje laži ima

i sviđa se svima

 

 

vrijeme ne staje

uvijek se zaklinješ

dobro znanoj djevojčici

/a najviše samom sebi/

koju ćeš ponovo sresti

avaj i pusti snovi

Bićer lepršavi leptir

tjeran ljubavlju jasnom

dodirujući mirisnu ružu

poljupcima od kojih srce lupa

a tijelo i diša čiste

zbog čega sebe voliš

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

manje laži ima

i sviđa se svima

 

vrijeme ističe

prestaješ da se zaklninješ

djevojčici ljubavi jedinoj

/ a najviše samom sebi /

koji sreo si pije neki dan

onog ponovljenog avgustovskog dana

noseći toplinu sanja

dok sunce je bilo okupano

mirisima nadolazećeg proljeća

koje mi reče

probudi se prinče moj

ja sam tu

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

tome ni snovi  ne šljive

zakletve su proklete njive

 

vrijeme je odavno stalo

sada se ne zaklinješ nikom

/a ponajmanje samom sebi/

ni ljepoti koju voliš

ljubav sama po sebi je zakletva

čisti od grijeha samoće  i tuge

predaješ se bez iluzije

u zagrljaj  proljetne  duge

ljubav je san koji se budan sniva

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

izgubiš mnogo riječi i dana

i ništa nemaš osim sanja

 

ta tako je to bilo

ljeta Gospodnjeg

davne šezdeset i osme

bio je to svijet

stvoren radi cvijeća i nas

bilo je to vrijeme snova i ruža

kad zaklinjati se bilo je smiješno

jer male i velike radosti

koje se ganjaju i jure

bile su testament ljubavi.

 

i zato se nikad ne kuni

duša vene mnogo boli

prestaneš vjerovati sam sebi

znaš ona  nikad neće doći  tebi

 


												

Bleki- Skršeno srce spije

 

Dođi i plači djevojčice

Dođi i plači malena moja

Ništa se ne brini

Ja sam tu kraj tebe.

 

Dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

 

Ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu stavi

jastuk od snova.

 

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

umorno čedo slomljeno.

 

Ležeći spojkojno mirom

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

 

Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih tugu odagnati.

 

Skršena grlice moja.

da obradujem srce tvoje

Spij umorno dijete je spij

milo moje je usnilo.

 

Možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

 

Ne čuje pjesnika

što pjeva i tuguje

tiho,tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

 

iz umorne duge

o suzo iskre tuge

Dijete je zaspalo

i možda umrlo.

 

Ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

ti ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba.

 

U baštama ljepšim od đula sijaju

Zaspala djeca i o ljubavi sniju

Za ruke male se drže cjelove liju

Bolom i tugom što vrišteći vriju.

 

Gitara

piano

milo moje spije

san o ljubavi snije.

 

I spavaju i  spavaju i miruju

Dok  ljubav daruju i miluju

I spavaju i miruju i spavaju

I snivaju ljubičice snivaju.

 

I miluju snove miluju

I snivaju ljubav snivaju

Umorna miruju i miruju.

Djeca ljubavi zamiru.

 

I nježno lagano umiru.

Harfe

Pianissimo

Srce moje spije.

 

Poljubci sijevaju i sjevaju

Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju

I miruju i miruju.

 

I spavaju i spavaju

I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru

Bože mili ta djeca umiru.

 

Orgulje

Pianissimo Immpossibile

Dušo moja mrije

Ne dam je neka sa mojom snije.

 

Ljubav moja spije

bešumno se mazi

Dok sniješ  snovi  ću ti doći

Sunčice moja malena.


												

Bleki – Djeca ( Tvoja Najn i Moje Ne )

 

 

Tvoja i moja Najn i moje Ne

 

Nedostaje mi ta mala Najn

onaj mali vlažni poljubac

što nosi tračak nade

da ti si njena majka.

da nije sanjano

da sam te na trenutak sreo.

 

volim tog Anđelčića bezuslovno

zahvalan sam toj miloj mrvici

što se časak na pijesku sa mnom igrala.

zahvalan na igri i šamarčiću

pod onim istim Suncem i Nebom,

na onom istom moru i pjesku

gdje bjesmo ti i ja.

 

deset godina kasnije

poslije plaveti tvoje i moje Najn

sam dobio svoju Najn.

plava ko sunčev sjaj

mila ko ljubav

nježna ko snježna pahulja

i tatina duša

 

prva riječ joj  bješe  ne

 

mo'š misliti

na isti način je kanticu nisila

prste savijala

tati šamarćiće pokjlanjala

pod istim našim sunce i morem

gdje tren živjesmo ti i ja

poljubce darivala.

I sina i nju sam u momentu začeća zavolio.

takve stavri i znanje su od Uzvišenosti darovane.

ne treba ti ništa više.

 

Čini se.

 

čovjek se rodi nezahvalan

 

Jer ti?

A ti?

 

Da vječna ti!

Ne činiš se se dalekom,.

 

nikad nisam pogledao kćer

a da se nisam sjetio tebe

mile Najn.

 

takav mi usud bio.

sprva je bolno bilo

kasnije se navikneš

skoro

 

sada imam tri radovanja

svakog dana.

o djeci ne mogu da ti pričam

oni su nova bajka

 

ti si daleko

moje prvo radovanje.

 

ti i ja milo moje

rastajući se noću

okivali smo ljubav čeličnim alkama

na crnačkim trgovima ljubavi

gdje ljubavnicu prodaju

ljubavnika bacaju u more

povrijeđeno mu srca

 

mila moja

sjećaš li se one urote anđela.

Sunce je bilo dašak milosti

Mjesec urotnik

Zvijezdice saučesnice

Maglice svjedoci

Bolero opsjenar

more oblaci i vjetar samo krajolik

za sakrivanje

ti i ja žrtve okivanja

dokovima ljubavnim

 

moji ožiljci su još uvijek sasvim svježi i jasni

rane otvorene produbljivane godinama

jer

sve ove godine nisam uspio da te pronađem

i ne znam šta je sa tvojima

 

rastanci su deo života.

tebe mila moja

poznavao sam samo tren

izgubih te u slijedećem

 

neko od kod nas kaže jazuk

neko bi vrisnuo tuga

neko bi pomislio na bol

ja kažem imao sam sreće

 

imma jedna knjiga života

ona je zapisala život svakog čovjeka

sva njegova djela

dobra po dobroti

loša po zlu

činjenje ne činjenje

zvuči previše fatalistički

optimistima beznadežno.

 

nije veruj mi

samo je vrlo vesela

vrlo tužna

jer sve je u parovima

 

knjiga je savršenstvo znanja

pripovjeda – čovjek je tvorac svojih čini

djela su život života.

laicizam sagledava zakutak

 

Zamisli da ima neko uzvišeno Biće

koje može sagledati stvari

dešavanja od početka Univerzuma

do njegovog kraja

 

Tada shvataš koliko je laka spoznaja

život bića čiji život ne traje ni tren

u pojmanju tog vremena

pa se hvataš za svaki djelić sna

koji lebdi na prtinama ljubavi

 

jedina moja

ništa se ne brini

tebe sanjam svaki dan

i bdijem

u mirisnim đardinima moje duše

tvoju sam zakatančio

 

Tako zapisano!


												

Bajka o Yossamin

 

Ah ta plavet

Plavetni beskraj

Plavetni san

Savršena ljubav

 

 

 Bajka o Yossamin

Ima jedno  more prilipo

Jadransko

oduvik duboko

brodica na njemu

leluja

 

 

jedan jarbol

uspravni

čipkano jedro

lagano

a  nestašno  veslanje

 

 

Ocean Tišina i sni

bez tebe samo je plavet

ledena i gorka

izgubljena i daleka

 

Ima jedan mirisni maslinik

podno briga kameni stećaka

kućica u njemu

sanjan je život cili

 

 

Sklopin oči

slike lete

nekad davno

u vrimenu prije vrimena

oteja san zatočenicu

sjajnog kaštela

djevu Yossamin čudesnu

 

 

Ostalo je ka u bajci

mi smo sritni

ka zagrljena kamena  cvita dva

na jednon kavalu

živimo u  sanjivoj  lipoti dodira

uvik i zauvik

 

e

 

skoro zaboravin

šta ti je Žena

 

 

I am zabezeknut

blizanci naši i jube moja

nad mnom bdiju
na odar
žute brnistre

zavjetom ditinstva polažu

molitvu

u sutonima zlaćanin

u drhtavom pijesku

 

 

molin se Nebu

podari miloj lipoti svu sriću koju sanja

i mene ludastog sa njon

da beren čednu rosu

tila bilog

meni sritnom darovanog

 

Sa zahvalnošću  

Yossemin za  vizuelne čarolije






												

Bleki – Vodimo ljubav

 

 

Ti i ja srećemo se

Ti okean ja lađa

Ti ocean ja delfin

Ti me pogleda sa ljubavlju

Vrisnu

šapatom

zaroni sa mnom

mili

zaronih

tebe nađoh ljubavi

vrisnuh do neba

mislima

Mila  vodimo ljubav

 

okean

tišina i sni

Ti mila

i onaj ja Delfin

ta ljubav

tako očajna

tako nestrpljiva

tako bolećiva

ljubav

naša

nije sa ovog dunjaluka

 






												

Bleki – Noć ubica snim

Noć orki

Dan radovanja

Jesenji osvit

Cvijetna mjesečina

Obasjano gorje

Snježni đardin

a Tebe
poput prelijepih ubica
razigranih Orki
u plavetnoj noći
snim
nestašno nasmješenu

a vodiš  me
danom radovanja
obasjanim suncem
tijelom  blaženo talasanjem
u osvit moje kasne jeseni

a lebdi
na cvijetnoj mjesečini
ispod
obasjanog gorja
tvojih snježnih đardina
dok moćna Modra rijeka
sanja cvat božura

a uskomešana nevinost
duše djevojačke
što u snu
sna
cvijetnim vodoskocima
sklapa moj život
zimskim opusom okovanim