Category Archives: Bajke

No comments

BAJKA SREBRENA Bosne zemlje Božije milosti – IV Dio

  By Bajke, Poezija k'o fol

 

Bajka Srebrena

 

 

Licemjerne demokrate

arijevski zapad za otpad zreo

fašistička neman Vatikana

bludnice sa sedam brežuljaka

ubijaju porobljavaju

 

i rekoše

embargo siroćiću

golorukoj žrtvi

još samo treba vezati ruke pomisli neko

onak’ hrišćanski

i sasvim očekivano

vezaše

i još rekoše

kakva zaštićena zona

kolji redom

ne upiri prstom na nas

 

poslušani su

poslušnici predvodnicima novog

koljačkog svjetskog poretka

 

učiniše to

na način

i na priliku

mentora njihovi slugani

ti srbačji

ti kroatji

i četrdeset mjeseci kolju

 

Sreberenom gradu u pohode

dođoše neki od srbalja –

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

 

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni sa šest vjekova

tam – tam'a gusala

i kukavičluka

sa kosovskih ravnica

što dozivaju duhove mrtvih

 

dođoše neke srpske zvijeri

neljudi

 

siročiće kolju

na očigled

očiglednog svijeta

 

Tuku i kolju

Siluju Tuku Kolju

Ubijaju Siluju Tuku Kolju

Žive spaljivaju

Neštedimice

Bez milosti

sve odreda

 

I Bože milostivi

anđeli mili

 djecu

malu djecu

nježnu nevinu maksumčad

sjekli su na komade

porili trbuhe

bez razlike

 

i trudnicama Majčice

i djevojčicama Sestrice

silom trudne glave nestajali

 

mutni prljavi

ti

abortusi tame

ružni krvavi

zli

tri prsta

đavolja klica

u ime krsta

ubica

Modro zelenu

Okamenjenu

Pospanost nevinu

Oskrnavljenu

Od nebesa poklonjenu

Tišinom opkoljenu

 

U proljeće

Početkom ljeta

Kao staricu neku

Il’ Modru rijeku

Zavijale

U krvave odore crne

I posnu

I kad duša od bola trne

U vječnost slala

Bosnu

 

A se ona nije dala

Zemlje Božje Milosti

A se ona zvala

 

ubijala

ta

zla klica

Okamenjenu

Oskrnavljenu

na raspeće

U proljeće

Početkom ljeta

stavljala

u crno zavijala

 

Bosnu

Snenu

A se ona nije dala

Zemlja Božje Milosti

A se ona zvala

 

mutna prljava

ružna krvava

tri prsta

Modro zelenu

Pospanost nevinu

Od neba poklonjenu

Tišinom opkoljenu

Kao staricu neku

 

 

Il Modru rijeku crnu

U krvave odore

a duša od boli trne

U vječnost slala

Zemlja Božje Milosti

A’ se ona zvala

 

Srok mi htio kliknuti

Stih mi htio blistati

Rime su me htjele paziti

Pjesma me je htjela maziti

 

Avaj! Avaj! – Uzaman.

Jao! Jao! – Nedoklan.

 

Majčice

ali sin ponosan

i brat radostan

sestrice

Progovori mater

progovori Majčica

saluti ljepot sina svoga

 

Znaj

sine najmlađi moj

ni tugu nositi

više ne mogu

ni suze proliti

do molitve Bogu

izustiti

 

iz sred grudi

sa dna mozga

iz cijele rodnice

ko kliješta kovačka

čupa mi dušu

šestero braće tvoje

hude zlosrćne

i bol tvoja

ljubimca moga

 

ko drobilica kamenoloma lome mi život

braće šesterice tvoje

hude zlosrećne

I mladost tvoja

 

zapjenjeno i bjesomučno

gladna raja

vjekovni robovi

prokleti pogani

đavoljeg sjemena zvijeri

gmižu iz brloga svojih

 

bijesni neprijajatelji

Božji

Hitler Atila Irod

Brtlomejska noć

male mace

naspram ovih

ovih…

ovih…

 

Oh Bože Milostivi !

reci mi

kako da in nazovem

naziv za takve ne postoji

tek treba smisliti

samo se zna

da su nasljednici

potomci pavla paklenog

zvanog savle

 

ti neki srbi

o da

ti  neki od srbalja

ali i neki

od kroatjana

ti europljani

stara ofucana evropska bludnica

zemlja rakomornih presjednika

umokrenih inih generala

ti amerikanci sijači atoma

svi ti koji se u Isusa zaklinju

dok Isus umire

svaki put

kad neko Bogu milo biće umire

njihovom slavom umire

 

Zemlja i kamen

Zapisuju. Pamte.

Oblak i nebo.

Plaču. Plamte.

Sunce i zvjezde – svjedoci

Vaseljana u razbijenoj – boci.

****

 

Kraj IV dijela












												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				BAJKA SREBRENA Bosne zemlje Božije milosti – III DIO
			

						

				  By     Bajke   			

			
		
		

			  
						
												

						
BAJKA SREBRENA 


 


 


  


 


Žedan sam ti – Majčice


Klečim na izvorima,a ne mogu piti


Grlo mi klali


ko kurbanu– Sestrice preklali


 


Znam Majčice


U h u kam si se pretvorila


U h  u kam kameni


Majko mila – Srebrena


 


Znam mila Sejo


U h u led si se pretvorila


U h u  led ledeni


Sestrice mila – Srebrena


 


Boli me – Majčice


Mnogo me boli – Sesstrice


Trinaest i po godina mojih


Samo trinaest godina imah


I ljubav jednu neizljubljenu


 


Čuješ li Majko kako vjetar jauče


Čuješ li Sejo kako nebo urliče


 


Umoran sam ti Majčice


Umoran od lutanja Sestruce


Sna – smiraja ja nemam


Poljima lutam – Majko


Šumama lutam – Sejo


 


Oj Majčice


Majko Srebrenička


Majko skamenjena


Oj Sestrice


Sejo Srebrena


Sejo sleđena


 


u krajičak neba krvava


zelen-zemlja crvena


osušeni tragovi krvavih suza


poljima neobranih kukuruza hode


Aj Srebrenice – Vaj Srebrenice


Vaj i ti ptico ševo – nesretnice


Ljudskom roku –kraj ti slutiš


Zašto sada pusta šutiš


 


Oj ,majčice


Majko Srebrena


skamenjena


Oj sestrice


Sejo Srebrena


sleđena


 


godinama srebrenim dolima  hodim


hodim kroz tišinu


nikoga i ničega nema


samo sjene male


izgubljene


i tišina


ukleta tišina


 


sjene poput mene


iskasapljene


okrvavljene


tužne lutaju


mira nemaju


 


lutaju


neka bez nogu


neka bez glava


neka bez ruku


neka sa crijevima i – i iznutricoma


visećima


neka sa srcem u rukama


neka sa mozgom razlivenim


po krpicama majčinog poslijednjeg dodira


 


najtužnije su one bez očiju


to tijela tragaju za dušom


to duše tragaju za tijelom


kada se tijela i duša napokon nađu


sjene se smire


i nestaju put svjetlosti


 


Ne ne i dječije sjene


ništa ne znaju


nema ko da ih vodi


 


njihove sjene su još tužnije


skoro


od onih najtužnijih bez očiju


djeca mala hode


hode i plaču


traže roditelje svoje


ne znaju da su mrtva


 


ponekad se skupe


I hoće da se igraju


I samo što počnu


sjete se roditelja


I počnu da vrište


I vrište I vrište


I vrište


 


Il’ vide krv


Na grudima


Na rukama


Na stomacima


Na nogama


U grudima


U mozgu


U grlu


 


I nastavljaju da vrište


I vrište I vrište


I vrište


 


pomoć traže


aha dobiće je


jes kako ne


a od koga


svi poklani


pa bagerima isjeckani.


 















												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				BAJKA SREBRENA Bosne zemlje božije milosti II DIO
			

						

				  By     Bajke   			

			
		
		

			  
						
												

						
 




BAJKA SREBRENA  


 




 






II Dio


****8


I mene Maksumčeta


Majčice draga


i mene Malog princa


Sejica mila


*
međ tisućama


kamama sasječenim


macolom zatučenih


testerom metalnom prepolovljenih


sjekirom drvosječnom pogubljenih


među tisućama bagerima zatrpanim


mene ko janje


ko kurbana


nedozrela preklaše


prekla zvijerinje


Majčice


preklaše trinaest i po nedužnih godina mojih


Sejice


preklali a nedoklali


u žurbi živog zakopali


u grob zajednički


u jamu tavnu – u planini


nestali



od deset i pol hiljada


blaženih čista srca


neki od srbalja što poklaše


dio nas ko trulo meso baciše


Hiljadudvijestotinečetrdesetri


odrasla muškarca


i


tristotinadevedesetdevet


što žena što nejake djece


jetima – majčice draga


od dva mjeseca do moje dobi


u sumrak –Sejice mila


u jame pobacali


bagerom zatrpali


bagerom zatrpali – tenkovima poravnali


u bestragu


da nam traga ne ostane



u zlaćani sumrak


sa lišćem zelenim


lišćem kravavim


sa travom zelenom


travom krvavom


sa zemljom crnom


zemljom krvavom


u duboku jamu


jamu krvavu


krečom posuli


krečom krvlju zagašenim


bagerom zatrpali


pored neputa


ispod nemosta


gdje prolazi malo vode


gdje protiče mnogo krvi


bagerom krvavim


uz gusle


pijane horda zla – srpske


orgije pravila


 


umoran sam ti Majko


godinama hodim i lutam


sa rukom na preklanom vratu


ni šala nema da ga vežem


ruku jednu na njemu držim


drugom jetima nekog uvijek tješim



prolazim pored mrtvih


žicama bodljikavim vezanih


prolazim pored mrtvih


bajonetom preklanih


prolazim pored mrtvih


u rukama što nose glave


drvosječkom sjekirom odrubljenim



više ne obaziremo jedni na druge


svako se o svom nestanku zabavio


susprežem se dati kažem Majko


e imadoh ni četranaest godina


kad me preklaše


sve sam znao


a ništa počeo


tek neki stih


o ljubavi



O


Milosti Božijoj


i dobroti



i srcu zaljubljenom


dječačke snove nedosanjane


pjesme neispjevane


pjesnik – poeta – Majčice draga


to sam htio biti


sanjar – snivač – nikad neću postati Sejice mila


**** 9


Aj Mačice mila


O Majko srebrena


Kako da ti kažem – Majko


Mimoilazim se sa duhovima mrtvih


Što obilaze Srebreni Grad


livade rosne njegove


Kako da ti kažem – Majčice


Babu nam Ibrahima u žice vezaše


u žice bodljikave – Sejice


žicom bodljikavom on Mamo draga oči iskopa


oči iskopa Sejo moja oči svoje iskopa


Da ne vidi kako mene ko jagnje


Ko kurbana na panj položoše


i preklaše trinaest i po nevinih godina mojih


prekla srpska zverinjad


trinaest i po ih vijekova zlo pratilo


preklaše nedoklaše


živog me u jamu baciše



kako mi se krik iz preklanog grla oteo


kad babi Ibrahimu – Majko


zverinje glavu podsječe


sjekirom – Majčice


Joooj ,Sejice


teškom drvosječkom sjekirom


 


kako da ti kažem majkom


aa babinu glavu nogom


niz strminu šutnu – srpsko zverinje


dokotrlja se mila glava do mene


njegovog preklanog mezimčeta


a iz očnih šupljina


krvavih šupljina bez očiju


žicom iskopanih


zasja svjetlost,čuh riječi


sa usana jož živih


ništa se ne boj Isa – sine mili


Bog je jedan


nema Boga osim Alaha






















												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				BAJKA SREBRENA Bosne zemlje Božije milosti – I Dio
			

						

				  By     Bajke   			

			
		
		

			  
						
												

						
 




Može biti umjetnost




 


 


BAJKA SREBRENA 


 


**


 


„ Čitaj počinjući Imenom


svog Gospodara koji je sve stvorio. “*


 


Oh, moj Gospodaru


Svaki Tvoj dan je stvoren za rađanje.


Svaki Tvoj dan je savršen za življenje.


Svaki Tvoj dan je divan za umiranje.


Svaki Tvoj dan je prelijep za pjevanje.


O Tebi Bože Jedini.


O Bosni  zemlji Tvoje Milosti.


O Sarajevu Tvome Gradu čednosti.


O Modroj rijeci bisernoj


O Gradu srebrenom Tvojem


O nama


O ljubavi


O oprostu


J o j  samo treba da krene


ova blagorodna bajka


Oh , my Lord


Oh , my Lord


**




Bajka srebrena


 




I Dio


**


U ovom – od svih ratova


najhrišćanskijem


Majko Srerbrenička


Sestro Sreberna


Bosna


zemlja Božije milosti


klana je


četrdeset mjeseci


dan za danom


bez prestanka


 


Zemlja ista


imena ista


četrdeset godina poslije


istorija se ponavlja


 


protagonisti ko’ drugi ali nisu


samo dvije generacije


i šest vijekova mlađi su


 


U zemlji srebrom optočenoj


U Zemlji Božje Milosti


 


Na brdovitom balkanu


 


deset i pol hiljada


djece-žena-ljudi


zvjerski je mučeno


pa onda ubijeno


u


jednom jedinom


najkrvavijem


od svih


monstruma danu


 


O Majčice draga


Majko Srebrenička


 


vodili su sela u potocima


sve odreda


žene – djecu  – muškarce


 


Oj, Sejice mila


Sestro Srebrena


 


vodili su sela u žicama


žene- djecu – muškarce


ne ostaviše nikoga


 


Bijaše – nas deset i po hiljada


pod suncem


sleđenim


 


dođoše neki od srbalja –


ostavština homo primogeniusa


kanibalisa


 


oni’ sa vjekovnim ludilom


oni sa šest vjekova


tam – tam'a gusala


i kukavičluka


sa kosovskih ravnica


što prizivaju duhove mrtvih


 


dođoše srpske zvijeri


neljudi


 


Oj, Majčice draga


Majko Srebrenička


Sunce sleđeno –


kuda sa svojim hiljadama


 


Oj , Sejice mila


Sestro Srebrena


Sunce sleđeno


kuda sa svjim hiljadama


 


Ostade – nas devet i po hiljada


po putevima


krvavim


u žice vezanih


 


dođoše neki od srbalja–


ostavština homo primogenisa


kanibalisa


 


oni’ sa vjekovnim ludilom


oni’ sa šest vijekova


tam-tam'a gusala


i bijede


 


dođoše srpske zvijeri


neljudi


 


Oj ,Majčice draga


Majko Srebrenička


Putevi krvavi


Kuda sa svojim hiljadama


 


Oj ,Sejice mila


Sestro Srebrena


livade krvave


kuda sa svojim iljadama


 


0stade – nas 0sam i po hiljada


po gorama


zelenim


 


dođoše neki od srbalja


ostavština homo primogenius


kanibalisa


 


oni’ sa vjekovnim ludilom


oni’ sa šest vijekova


tam-tam'a gusala


i jada


dođoše srbi sa kandžama


neljudi


 


Oj, Majčice draga


Majko srebrenička


Gore zelene


kuda sa svojim hiljadama?


 


Oj , Sejice mila


Sestro Srebrena


Gore zelene


kuda sa svojim hiljadama


 


Ostade – nas sedam i po hiljada


po poljima


Zlaćanim


dođoše neki od srbalja-


ostavština homo primogenius


kanibalisa


 


oni'sa vjekovnim ludilom


oni’ sa šest vijekova


tam-tam'a gusala


i čemera


dođoše srbi sa rogovima


neljudi


 


Oj, Majčice draga


Majko Srebrenička


Polja zlaćana


kuda sa svojim hiljadama


 


Oj Sejice mila


Sestro srebrena


Polja zlaćana


kuda sa svojim hiljadama


 


Ostade – nas šest i po hiljada


na tratinama


Rosnim


 


dođoše neki od srbalja-


0stavština homo primogenius


kanibalisa


 


oni’ sa vjekovnim ludilom


oni’ sa šest vijekova


tam-tam'a gusala


i čemera


dođoše srbi sa kamama


neljudi


 


Oj, Majčice draga


Majko Srebrenička


Tratine rosne krvave


kuda sa svojim hiljadama


 


Oj Sejice mila


Sejo Srebrena


Tratine rosne krvave


kuda sa svojim iljadama


 


ostade – nas pet i po i hiljada


po njivama


Plodnim krvlju uzoranim


 


dođoše neki od srbalja-


ostavština homo primogeniusa


kanibalisa


 


oni’ sa sa vjekovnim ludilom


oni’ sa šest vijekova


tam-tam'a gusala


i ropstva


dođoše srbi sa sjekirama drvosječkim


neljudi


 


Oj,Majko draga


Majko Srebrenička


Polja plodna krvlju uzorana


kuda sa svojim hiljadama


 


Oj, Sejo mila


Sestro srebrena


Polja plodna krvlju uzorana


kuda sa svojim hiljadama


 


ostade – nas četiri i po hiljade


pod nebom


Plavim žalosnim


 


dođoše neki od srbalja


ostavština homo primogeniusa


kanibalisa


 


oni'sa vjekovnim ludilom


oni sa šest vjekova


tam-tam'a gusala


i vukoderina


dođoše srbi sa žicama bodljikavim


neljudi


 


Oj, Majčice draga


Majko Srebrenička


Nebo plavo žalosno


kuda sa svojim hiljadama


 


Oj, Sejice mila


Sestro srebrena


Nebo plavo žalosno


kuda sa svojim hiljadama


 


Ostade – nas tri i pol hiljade


Kraj potoka


Bistra krvava


 


dođoše neki od srbalja


ostavština homo primogeniusa


kanibalisa


 


oni’ sa vjekovnim ludilom


oni’ sa šest vijekova


tam-tam'a gusala


i sluganstva


dođoše srbi sa žicom bodljikavom


neljudi


 


Oj, Majčice draga


Majko srebrenička


Potoci bistri krvavi


Kuda sa svojim hiljadama


 


Oj , Sejico mila


Sestro srebrena


Nebo bistro krvavo


kuda sa svojim hiljadama


 


0stade – nas dvije i pol hiljade


na polju ljiljana


Bijelih krvlju orošenih


 


dođoše neki od srbalja


ostavština homo primogenius


kanibalisa


 


oni’ sa vjekovnim ludilom


oni'sa šest vijekova


tam-tam'a gusala


i mržnje


dođoše srbi sa tri prsta u ime krsta


neljudi


 


Oj, Majčice draga


Majko srebrenička


ljiljani bijeli krvlju orošeni


kuda će te sa svojim hiljadama


 


Oj , Sejo mila


Sestro srebrenička


ljiljani bijeli krvlju orošeni


kuda će te sa svojim hiljadama


 


ostade nas još hiljadu i petsto


žena i djece


kraj izvora


krvlju okupanim


 


dođoše neki od srbalja-


ostavština homo primogenius


kanibalisa


 


oni’ sa vjekovnim ludilom


oni'sa šest vijekova


tam-tam'a gusala


i mržnje


dođoše srbi sa testerama čeličnim


neljudi


 


Oj , majčice draga


Majko srebrenička


o izvori krvlju okupani


kuda ćete sa svojom hiljadama


 


Oj Sejice mila


Sestro srebrena


o izvori krvlju okupani


kuda ćete sa svojom hiljadama


 


Ostade petsto djece – Majčice draga !


Pet stotina nevine djece – Sejica mila!


Na mirisnim đulama – Majčice voljena!


Na djevičanskim ljubičicama – Sestrice voljena!


 


Dođoše neki od srbalja-


Ostavština homo primageniusa


kanibalisa


 


oni’ sa vjekovnim ludilom


oni'sa šest vijekova


tam-tam'a gusala


i zlobe


dođoše oni’ – neljudi


zakrvavljeni srbi od serbalja


dođoše zvijeri sa lomačama


dođoše sa kamama


i


poklaše djecu nevinu


djecu blaženu čistog srca


 


Aj,Majčice mila


Majko Srebrenička


Aj , Sejice mila


Sestro Srebrena


Đule mirisne


Ljubičice djevičanske


Kuda sa svojim dječicom nevinom?


Kuda sa djecom blaženom čistog srca?


 


Svo to vrijeme sunce se  bolno kretalo


Zatim se pojavio rasplakani mjesec


Zatim su zvijezdice izbezumljene plutale


Zatim se mjesec sakrio


Zatim je Dince jaukalo


Zatim su se zvijezde izbezumljene vrištale


 


a oni neljudi


zakrvavljeni srbi od serbalja


zvijeri sa lomačama


monstrumi sa kamama


zakrvavljeni srbi od serbalja


dođoše zvijeri sa lomačama


dođoše sa kamama


u ime krsta sa tri prsta


su klali klali klali


klali klali, klali


bez prestanka


 


Oj , Majčice draga


Majko Srebrenička


O Sejice mila


Sestro srebrena


 


svijet pretvoren u noć


nebo dolina suza


oblaci zid plača


vaseljana oaza boli


 


Pod suncem sleđenim


Na putevima krvavim


Po gorama zelenim


Po poljima zlaćanim


Na tratinama rosnim


Na oranicama plodnim


Pod nebom plavim


Kraj potoka bistrih


Na poljima


Ljiljana bijelih


Đulala mirisnih


djevićanskih ljubičica


neutješnih


ne osta više niko


 


– Majčice draga


sve ih nestadoše


– Sejijce mila


nestadoše


 


Zverinje ih pokla


Ko bijesni vukovi


– krv


usred ljudskog zbijega


– im popi


 


Ništa ne osta


– Majčice draga


Niko ne osta


–Sejice mila


Samo praznina


 


Bol – tišina


Muk – tuga


I prokletstvo


Veliko – najveće


Božije – vječno


Za vjeke vjekova


 


Kraj I dijela





































												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Ćao Malena, nosi i ureži očevo ime sa ponosom
			

						

				  By     Bajke, Poezija k'o fol   			

			
		
		

			  
						
												

						
 


Ne sjećam se imena jedne bebice


ne sjećam se mnogo toga


bila su zla vremena


samo pamtim jedan geler


a ona je imala samo sedam mjeseci


ali sjećam se nje


vidjeh je onog dana


rekoh joj


zatvori uši i zažmiri Mila


 


otac joj Merhum Islamović


naš mahalski drug


dobri blento k'o mi


zaljubljen u grad i zemlju bio


Grad čednosti i Zemlju Božije milosti


dvadeset sedam u zao čas imao


kad ga strefi geler


manji od vrha špenadle


 


Brekin potok je bio tih i zelen


tog prelijepog julskog dana


Sunce se postavilo visoko iznad šumarka


malo niže minobacač hinjski vreba


neoprezni smo tada bili


kontamo ne može nam metal ništa


hitali u pomoć


Dobrinja gori


 


počeše padati sa brda ko kamenje


jedna ispored jedna iza


jedna slijeva jedna zdesna


ova slijedeća


nečujna


će nas pokupiti


kaže Meho


ona je naša


 


i pokupi nas upravo ta


imena naša u njoj upisana


ponajviše njegovo


 


intedant raportuje


jedno stopalo


pride potkoljenica minus


jedna noga i jedna ruka helać butum


jedna glava nije loše skoro dobra


malo krvi malo kosti sljepoočne


i po skalpa fali ali biće dobro


Bosanska je


ne mreš joj ništa


Meho zijan


 


nemoj ti meni Meho zijan


pričaj šta bi tovaru konjski


cijelu priču


sada se bar vremena ima


 


kako šta bi


ništa nije bilo


samo se rat među braćom zbio


granata upala nepozvana među njih sedmoricu


sreća raštrkani bili osim Merhuma


on  malo zaosto


i onako kršan  grupiso sam sebe


brao ljubičice da ih kćer miriše


dok on svoj Grad čednosti brani


 


on pozadi


granata deset metara ispred


mislili ste mimoišli se


aha kako da ne


gdje ćeš se na deset metara mimoići sa granatom


a još ljudinu metar i devedeset


da je bio moje visine


samo bi mu lijevo oko iscurilo


 


nije čuo kako fištuće i znao je da je njegova


takve stvari jednostavno znaš


a baš sinoć lijepo sanjo kako leti


ona puče ono jako gruuuhha pa buum


on samo sjede


nije ni letio


 


nasloni se na jedno drvo i jedan kamen


nije imao vremen travu birat


čini se hoće da otpočine


ko umorio se


bilo je tu uzbrdice


misliš ništa mu nije


ljudina uzima predah


 


đe ćeš ba uzimati predah


dok granate rokaju


pojma nemate


o vi neuki


 


vidi se hvata dah


ne može da ga zajmi


pritrčavaju jarani


granate još sviraju rekvijume


stvorovima Božijim od kostiju


od krvi i mesa


punih Bosne i ljubavi


tečnih od snova


sve je manje svakim danom


a plaho krvare


 


Meho Islamović koluta očima


pruža ljubičice


nije dobro


nikako nije dobro


pozdravite mi Malenu


i milo ljubljeno slavlje moje


mater njenu


 


zatvorio oči ali diše


Bogu milostivom se moli


 


na vratu na kucavici ubod igle


ni krvi nema


biće dobro


mahalske blentovije misle


 


lako je  dobri čovjek ispustio dušu


misleći na Malenu i ljubav svoju


konstatuje hećim po sata poslije


motanja u šatorsko krilo


trk uz brdo


valja nama preko potoka


a nove vesele gromade metala lete


 


Malena moja


ime ti upamtio nisam


ne sjećam se mnogo toga


ali znam


ovih dana imaš dvadeset četiri godine


 


Sretan ti rođendan


i dvadeset četiri rođendana


dvadeset četiri godine samoće


bez divnog oca


molim te nemoj mu zamjeriti


i nemoj plakati


njemu je sigurno još teže


gladati tugom umiveno lice tvoje


 


Ti si svikla samoći on nije smio


djete raste a zaštitnika nema


čednost raste a nježne očeve ruke nema


djevojka raste a ukor riječi nema


 


džaba je sad da ti pričam koje je snove tebi snio


da je jako dobar čovjek i muž i nježan otac bio


 


to si skontala


mater ti pričala


ono kratko vrijeme


dok na zemlji bijaše


poslije je postao još bolji


tiši i nježniji


nisi ga zato osjetila Mila moja


iako je svakim danom nad tobom bdio


 


smotani i smeteni drugovi oni


zaboraviše ljubičice


sve do jedne bijela


zaboraviše mnogo toga


ne i druga svoga


 


Nažalost tvoj otac Meho je bio samo prvi


od naših drugova koga zlo nestade


poslije su na red došli drugi


večina su očevi i muževi bili


bilo je i onih koji to nisu


svima smo imena noktima


u meitski taš urezivali


 


pitaš se što ti nismo navrnuli neki put


umorili smo se Malena


mnogo smo jurili Bosnom da bi je branili


mnogo smo mrtvih na leđima izvlačili mila


mnogo smo ranjenih sa lakoćom kući ponijeli


mnogo smo mrtvih ženama majkama i ćerama donijeli


a i njih su ubijali i čerečili


 


poslije kad je stalo trabalo je prtiti bol i tugu


odrvenilo se i zaledilo


mnoge su nevinosti nestali


sve je postalo nemar svejedno je


 


i stid Malena mnogo stida Mila


toliko stida da se duša ponekad sama od sebe crveni


 


kako doći pred dijete i reći mu žao mi oca tvoga


dobar je čovjek bio


a ti živ gradom hodiš


korake i mezare nestalih brojiš


 


svaki korak jedan mezar


nemamo više koračaja za svakog nestalog heroja


ljiljana zlatnog Bosne ponosne


svakih kvarat dana hoda jedno dijete mrtvo


plače hodi i majku svoju doziva


i ne zna da više nije od ovog svijeta


 


nemamo više daha za mrtvu nevinost


suze nismo isplakali ne pomažu


tugu nismo odbolovali ubija


a i zarazna je


 


znamo da si dobro


slavljena mama se dobro brine


nekad nas sretne i ne prepoznaje


oči su joj izblijedile


Mehu muža


oca ti snijući


 


naše vrijeme polako ističe


zato riječi ove


ni jednog druga nismo nikad zaboravili


ni bol njihovih najmilijih


ni grad nije


ni Bosna nije


 


oni koji se čine  ljudi


a monstrumi su


nikako nijesu


vrijedni spomena


 


Ćao Malena hodaj ponosno


sa urezanim likom oca 


u djetinjem srcu


i oprosti nam


 














Brekin potok juli 1992. - Sarajevo ,Bjelave  2016.














































												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Begunice
			

						

				  By     Bajke, Poezija k'o fol   			

			
		
		

			  
						
												

						





 


Secam se toga dana


kada si bežala


pljusak je besneo


pa se smirio


i ponovo počeo čudljiv


pomalo svadljiv


zavijajući vetrom


 


uzeh svoju spravu za tonove


nemarno prebirao prstima


nehotice muzika je pratila


ritam naleta vjetra i kiše


i miris tvoga tijela


 


ti si  krišom ostavila svoj posao


sanjarke


zastala kod mojih vrata


dvoumeći se pobegla


vratila se


ostala trenutak naslonjena na zid


 


najzad si tiho ušla u sobu


sela do mojih skuta


pognute glave hitro okrećući iglu u tišini


vezeš naše dodire


 


uskoro zastaješ


ideš da pogledaš kroz prozor


drvored taman od kiše.


upijaš taj jedan čas kišnog popodneva


punog senki prošlosti


pesme mladosti


tišine buduće


nista drugo


ništa novo


 


te noći ispevao sam


jednu pesmu tužnu


ali ti nisi bila tu


 


pronašao sam reči


ispod dovratka


kuda je kiša klizila


vlažeći tragove tvojih stopa


iskreći nedostajuće akorde


koje sam  vazdan uzalud tražio


 


Jes’  tako mi tebe


nepozvane


bez pardona


iz nedara nocne tisine


oni su se slile u svirku


dok su se zvezde palile


jedna za drugom


ali ti nisi bila tu


 


hteo sam jutros


da ti pevam pesmu svoju


ali iako nisam zaboravio melodiju,


buntovne reci mi izmiču


sada kad kraj  mene ti si


 


zadrhtacu bez sumnje


ako se ikad budemo sreli


u drugome životu


u svetlosti udaljenog sveta


 


zaustavljajuci se


prepoznacu tvoje oci


tamne kao jutarnje zvezde,


i znacu da su pripadale


zaboravljenom sumraku


predjašnjeg života


 


reći ću


čar tvog lica nije samo u njemu


u nj’ se utkala zarka svetlosti


moga pogleda pri susretu


koji se ne pamti


moja ljubav mu je dala


tajnu koja se nije  izgubila


 


uvećala si me


svojom ljubavlju


mene koji sam samo


jedan čovek od neobičnih


autista koji plovi svojim tokom


brodeći tišinom sna čarolije tvoje


promjenljive milosti sveta boja i reči


 


dala si mi mesto


tamo gde pesnici svih vremena


donose svoje darove


gde ljubavnici u ime večnog


pozdravljaju ljubav  kroz stoleća.


ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu


belokosti ne opažajuci kako je moje telo postalo


dragoceno od tvog milovanja bogatije za ljubav tvoju


 


ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac


kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi


vatru božanskog dodira,


kojom  večito sja


dukat za koji


me prodaše


 


nježno gazeci travu na stazi


okovanih ljubavlju


izbjegavajući krhke ljubice


začuh


‘Poznaješ li me’


osvrnuh se


pogledah je


začuđeno  rekoh


‘Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice’


Ona odgovori


‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’


Njene oči su blistale kao rosno jutro.


 


Poćutah trenutak


zapitah


‘Jesi li iscrpila sav teret suza?’


osmehnu se i ne odgovori


razumeh da je njen plač


imao vremena da nauci govor osmeha


 


‘Nekada’


prosapta ona,


‘govorio si


da ces uvek voleti moju tugu’.


 


Zbunjen rekoh


‘Istina je


ali prošle su godine


došao je zaborav’.


I uzimajuci njenu ruku u svoju,


dodadoh


‘ I ti si se promenila.


nekadašnji bol postao je vedrina’


srećan sam sto me više ne gledasš


sažaljivo i mokro


 


Zlokobna blagost noci


i  sumnjivi odjek mojih reči


koje kazuju zbogom


prestrašen od očajnog naglaska,


dovele su me do ivice plača


ali naučio sam mudrost


dan će se ponovo roditi,


moje srce ce biti opet tvrdo


i neće biti vise vremena za suze


 


ko kaze da je zaborav nemoguc


samilosna smrt buja


u samom srcu života


obuzdavajuci njegovu ludu


želju za trajanjem


 


burno more na kraju otpocine


u svojoj pokretnoj kolevci;


šumski pozar zaspi


u postelji od pepela


Ti i ja se rastajemo


i rastanak ce pokriti


živa trava i  mirisne ljubičice


nasmejane na suncu.


 















												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	
	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Dijete me boli , Bože jedini oprost molim
			

						

				  By     Bajke, Poezija k'o fol   			

			
		
		

			  
						
												

						

 




 


Jedno dijete


jedan bol


djetinji


 


Jedna djevojčica


jedan san


očinji


 


Boli dijetinja duša


boli očev život


slomljeni


 


Nerođeno dijete


ljubav očevu sni


oče pomozi mi


 


Otac kleči


hvaljen si Gospode


vratiše je


 


Al to ne bješe ona


jedno dijete jedna bol


djetinja


 


Horski bučno


neuki bezumno


nego ko


 


aha jes kako ne


otac ćuti drugu dječiju bol


odgovor nijemi


 


Zajedno kleknu


otac i djetinje boli


Milostivi oprosti grešni smo


 















												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Jovano mori Jovo Jovanke
			

						

				  By     Bajke   			

			
		
		

			  
						
												

						






Nije  ti Sofka , niti Koštana , a ni prelijepa  Jela Jelena suđena, već najljepša Jovana mori Jovo Jovanka . 





Tako mi gatala Jedna Ciganka , krtasotica kakvu više nikad ne vidjeh. . Normalno vremena se mjenjaju , pa se umjesto na travi gatalo u ubrzanim vozovima.  





Sjećam se dobro , bijše jednog maja 1984. godine u predvečernjim satima. Voz je ulazio u Rumu . Sunce je bilo nisko polegnuto, zarobilo nepreglednu ravnicu , krvavo i zloslutno . Čitav krajolik je gorio vatrenim plamenovima , kao da se sprema Sudnji dan.





Ciganka mi gatala , u oči me gledala i plakala . U dlan mi nije gledala, Nije dolazila do riječi od suza koje nije štedjela ,koje su se niz lice slazile u vezenu haljinu se upijale . Grlila me i molila , uzmi me momče ubavo , biću ti bolja  od svih onih koje će ti nestajanjem srce čerečiti .





Tuga u oku , bol u uzdrhtalim grudima , očaj u stisnutoj pesti … sve prekri milovanje  nježnim usnama boje višnje ,  čudesni šestororučni  zagrljaji  i zlokobni zvuk lokomotive.





Jovano mori Jovanke cvijete moj ,  krhki prelijepi  , Jube moja što kratko , djetinjom ljepotom,  nježila si tišinu moga čardaka  bojama i ljubavlju tkanog .





Tišinu milostivu čednošću zalivenu , tad  remetiše povremni krikovi stakla što se tumba i krši ,  niz drvene basamke , na putu do počinka , što dijele san i javu. 





Devedeset i dva dana srcem se smješi i leprša ,  i  tada veselo , dječije zacvrkuta  odoh ja  ! 





I ne vrnu  se više . 





I ne vrnu se jadna li joj majka . Ode iz doma svog da tujinske jasle sprema. 





Vrne se  ponekad kada  nepogrešivo zna da je trebam u milosti njene djetinje dobrote..





Nisam je zaustavljao .  niti je ikad molio da se vrati . Znala je , od prvog dana je znala ,  čardak , galerija ni na nebu ni na zemlji  je njen dom , jer njemu je poklonila srce i ruke svoje. 





Eh , Jovano Jovanke jube ubava. 





I još je znala sedamdeset i dva dana , godine mnoge pride , tugujem za njenom mladošću , za njenim rukama . Ne rodiše se njene ručice za podove tujinske ; ne bjehu njena koljena za podove drvene, ne bješe njeno tek procvalo pupoljak  tijelo za  bjeljenje haljina tujinskih. Nije njeno srce djetinje za ćemer jasle komšijske , već za ljubav nježnu , iskrenu .  





Nisam  joj trebao reći , znala je , da je nužno bilo livade  pelina bi usnama brao ,samo da me njene ruke miluju .da se moralo na tutun polja bih odio , sa mladim tutun beračicama bih pluća crnio , samo glavu umornu na skute da  joj prislonim. 





Nisam joj smio reći koliko je voljena , trošan poeta i slikar , na lošem glasu , bijah ja , a ona dijete u cvatu , nektarom i mirom nebeskim orošena . Znala je , iza sedam gora i sedam mora Feniks ptičije mlijeko bih joj donio samo da me njene oči ,boje nevinosti i nade miluju.





Bijahu njene ruke za razboj da tkaju anterije i košulje mladenkine , da vezu  postelje i čaršafe  mirazne i da poje ašik pjesme svatovske. I razboj bih joj kupio i snove ispunio.  Bijaše njeno srce tanano za ljubav iskrenu i piće selsebil izvora mladosti .





Prođoše sedamdeset i dva dana, a rana nije od bolesti , ni od tuge i žalosti već od nedolaska ljepot anđela.





Prođe prva godina  ona ne dolazi , mene tuga izmori , teret nezdravi na leđa natovari. Ona neupućena doleti  , rukom me dodirnu , rane mi povi i zlo mi odagna. 





Reče dobro je , d'bro i sa osmjehom , i bez riječi  opet ode . Ovo d'bro je značilo , čuvajte se , inače ću se ljutiti. Kako   poput leptirice tiho došla , tako još tiše , poput grlice sramežljive  ošla.





Nisam je zaustavljao jer znala je srce živo krvavo , da je trebalo  , na dlan bih joj  položilo . Da je trebalo i mrijet bih mogao samo vodu mladosti da bih joj donio. 





Eh Jovano  Jovanke   mome more ubava .





Nisam je zaustavljao , ali sam ime njeno šaputao :





” Jovano , Jovanke jube moja ubava što mi ne dođeš , vrata čardaka da otvoriš , da Božije ime ljubavlju slavimo.”





Šapćući njeno ime , srce jedva izdržalo , al’ grlo nije. Ne znam , od tuge , od umora , od nedostajanja , od šaputanja imena njenog  il žalosti na grlu zlo me potkači drugi put.





Ne smjeh je dozivati :





 ”  Mori Jove Jovano , djevojče ubavo , samo još jednom dođi , za ruku me primi , na čardak me povedi, sa eden baknež  lice umorno pomiluj . “





Ali dođe i rane mi povi i za sedam dana sve zacjeli. I ode.





Dijete je , a ne žalujem ja za mladošću! Život je prelijep bio. Eh, da znaeš mori mome Jovana , Jovanke 





Da znaeš mori Jube ubava kolka je žal za tobom namah bi se vrnula rukama blagorodnim rane zacijelila. I mirisom jasmina mi dom obasjala.





I evo mori me treća rana , na leđima otvorena , rana od teretli damara , odlaska ljubavi neprebolnih i ljepote mile cigančice što jednom mi život izgatala i sebe nudila. 





Ej , Jove Jovane , Jovanke , cvijete najljepši , miči ruke iz kabašli vode tegobne ,  stavi platno ke ga beliš za tujine . Dojdi meni na čardak  ,uzmi košulju bijelu svilenu , izvezi haljinu svatovsku. Poji mi pjesmu ljubavnu dok ranu prebolim , jal ne prebolim i tebe mladu udovom ostavim.

												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Asji  , navsegda
			

						

				  By     Bajke, Poezija k'o fol   			

			
		
		

			  
						
												

						









  •  Ona sanja










  • Ljubavna čarolija





  • Svileno ljeto





  • Sleđeni vodopad

























Put me vodio Elisejskim poljima





od Podmoskovskih večeri





jer pola vijeka prije  





kad željezna zavjesa





ljubavi našoj  zapret je dala





zavjetova me prelijepa Asja










Odi u Pariz 





Grad svjetlosti





za nas dvoje





u Sakre Ker





upali svijeću





klekni 





sedždu 





Bogu Jedinom 





učini





pomoli se 





za mene 





za nas 





nek bazilika bjelinom 





čednosti svoje





bude svjedok ljubavi naše





navsegda










Šume i ne šume 





Podmoskovske večeri





i grlice moje glas je utihnuo





a bila je tako lijepa 





kao punog Mjeseca sjaj










Ispred trošnog Kaštela





svjedoka tihih noći 





jecaja bez sna





bijela mramorna ploča





nad  poljskim cvijećem 





i snijegom oplastanim humkom





druga mojim suzama





i ljubavi bez kraja





i dodirima nježnim 





koje smo jedno drugom 





očajnički poklanjali





jednog svilenog stađuna





a se više nikada vidjeli nismo  










O Asja Asjuška





šumi i jeca Volga





u srcu mome





ljepoto mila





zašto tužna si ti





kad sretni smo bili mi





Bože Ljubavi i Milosti





čuvaj je od zla










Na mramoru bjeličastom





nalik njenim grudima





i anđeoskom licu





epitaf poruka 





za mene





za nebo





za vječnost





nježnošću samuje 





ljubav slavi i svjedoči










Ovdje počiva Asja 





zaljubljenog ljeta 1968. 





voljela i voljena bila 





navsegda










Na koljenima 





u prtini klečim





dok pada





i ne pada snijeg 





suzama bijelim





niz moje lice slazi





procesiju boli 





u duši mi stere





za ljubav usnulu 





se 





Bogu Milostivom molim 





i 





gorko mnijem










Eh da bogdo ovo 2018. godina nije





da je barem samo dvije godine prije










Oj , rabina rabinjuška





zašto žalosna si ti





reci i ne reci





dal sa tvojim lišćem





nestao je dan





u kome je živio 





jedan





nadnaravni san










u  krhkosti pahulja bijelih





u podmoskovlju





u beskraju





u nezaboravu 





ote se krik sleđenog vodopada










ja ljublju vas Asja





djevuško moja





ljepoto srca moga





navsegda