Mak Dizdar – Poruka

Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera

I srušiti do temelja moj grad

Blažen u sebi

Veleći

 

Uništen je on sad

I uništena je

Nevjerna

Njegova

Vjera

 

I čudit ćeš se potom kad čuješ kako

Ponovno koračam

Tih po gradu

Opet te

Želeći

 

Pa tajno ćeš kao vješt uhoda sa zapada

Moje žilište sažeći

Do samog dna

I pada

 

I reći ćeš onda svoje tamne riječi

 

Sada je ovo gnijezdo već gotovo

Crknut će taj pas pseći

Od samih

Jada

 

A ja ću začudo još na zemlji prisutan sniti

Pa kao mudar badac sa istoka

Što drugom brani da bdije i snije

Sasut ćeš

Otrov

U moj studenac

Iz koga mi je

Piti

 

I smijat ćeš se vas opijen

Kako me više neće

Biti

 

(Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim

Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem

Ti ne znaš ništa

O hladnom zdencu

Iz koga ja

Pijem)

 

Sa juga lukav robac prerušen kao trgovac

Vinograd ćeš moj do žile sasjeći

Pod nogama ubogim da

Bude manje hlada

I ponor

Veći

 

I više glada da ima

U staništima

 

A ja ću ti ovako iz daljine

Svoju prastaru

I pravu

Istinu

Izreći

 

(Ti ne znaš ništa o znacima vinograda

Niti vinogradara

Njegovog

 

Ti ne znaš vrijednost takvoga dara)

 

Da tavorenje moje na tvrdoj zemlji

Veoma je kratko

Ali opako

 

Ništeći njegove prave pojave

Utvrđuješ ti

Upravo tako

Njegove

Jave

I

Njegove

Sne

 

Oružnik si najzad najstroži

I istražnik božiji

Krvav do očiju

Do očaja

Bijesan

Od borbe

Za žive

I mrtve

Robe

 

Zapalit ćeš me znam na kraju priče

 

Zapalit ćeš me znam

Na tvojoj presvetoj

I svijetloj

Lomači

 

Koja

U

Tebi

Eto

Već

Niče

 

A ja se na tome tvome strasnom

I strašnome

Stratištu

Neću

Niti

Po-

Ma

Ći

 

I bit ću vjeruj kao stanac kamen

Dok posao svoj ne svršiš

I ne svrši

Posao

Tvoj

Plamen

 

Taj kraj takav slavit će

Tvoj trikrati

Amen

Amen

Amen

 

Na mome mjestu

Ležati će pepeo

Za kojim će se otimati žene

– – – – – – – – –

 

Al ostat će zato poslije mene

Na prvoj kamenoj gromači

Iz nekih dobrih

I bolnih ruka

Procvala

Cvjetna

Poruka

 

Kada učini ti se da cilj tvoja je

Svrhi tvojoj najbliža –

Znaj da jest

I tijelo to

Njegovo

Bilo

Samo

Častita

Njegova

Hiža

Ti tijelo njegovo tek uze

 

A tijelo to bijahu za njega –

Zatvor njegov

I njegove

Suze

 

(Ne rekoh li ti već jednom

Da o meni zaista ne znaš ništa –

Da ne znaš ništa o mome luku i strijeli

Da ništa ne znaš o mome štitu i maču

Da nemaš pojma o tim

Ljutim oružjima

Da ne znaš ništa o mome bijednom tijelu

Niti kakav on žarki plamen

U sebi

Ima)

 

Čekam te

Jer te znam

Doći ćeš opet jednog dana

 

(Zakleo si se čvrsto na to

Na kaležu na križu na oštrici mača

Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)

 

Pa

Dođi

Navikao sam davno na tvoje pohode

Kao na neke velike bolesti

Što stižu iz daleka

 

Kao na goleme ledene i strašne vode

Što donosi ih sve jača

Ova noćna rijeka

Tmača

Emili Bronte – Often rebuked, yet always back returning / Prevod na Bosanski

 

 

 

Often rebuked, yet always back returning

To those first feelings that were born with me,

And leaving busy chase of wealth and learning

For idle dreams of things which cannot be:

 

To-day, I will seek not the shadowy region;

Its unsustaining vastness waxes drear;

And visions rising, legion after legion,

Bring the unreal world too strangely near.

 

I’ll walk, but not in old heroic traces,

And not in paths of high morality,

And not among the half-distinguished faces,

The clouded forms of long-past history.

 

I’ll walk where my own nature would be leading:

It vexes me to choose another guide:

Where the gray flocks in ferny glens are feeding;

Where the wild wind blows on the mountain side

 

What have those lonely mountains worth revealing?

More glory and more grief than I can tell:

The earth that wakes one human heart to feeling

Can centre both the worlds of Heaven and Hell.

 

 

 

 

 Često ukoreni, uvijek se nazad vraćaju

 

Često ukoreni,  uvijek se  nazad vraćaju

Ti prvi  osjećaji , koji su sa mnom rođeni

I  traganje za  bogatstvom i učenjem napuštaju

Zbog  lakih snova o onome što ne može biti

 

Danas,ja ne tražim predjele sa sjenom

Njihovo beskrajno prostranstvo postaje turobno;

I raste vizije   , legija za legijom,

Donose nestvarnom svijetu  blizinu tako čudno.

 

Ja ću hodati, ne u starim tragovima herojskim

I  ne u stazama  moralnosti visokim,

I ne među raznim licima visoko  uzdignutim

Prošlosti  zamagljenim oblicima dalekim

 

Ja ću hodati, gdje ću svoje prirode biti vodeća:

Turobno mi je od  drugog vodiča biti izabrana

Gdje sivim jatima u papretnim dolinama  je hrana

Gdje divlji vjetar duva sa planinskih strana;

 

Šta  će nam to usamljena planina   proreći

Više slave i više tuge nego što mogu izreći:

Zemlju koja budi jedno ljudsko srce za osjećanja

Moguću središnicu oba svijeta  i pakla i  raja.

 

 

pB

Bleki – Dani lepršaju

 

Već je hejbet  dana  odlepršalo.

Skoro neprimjetno  .

Svi su oni prepijepi za življenje.

Mnogi insani ih neki ne shvataju i ne vide tako.

Mnogi im se pridruže u nestajanju.

Dani ih zvaraju, ali se svake godine vraćaju.

Šta biva sa insanima.

Dočekaju pravi socijalizam ili komunizam?

Svakome po zasluzi. Nem tu cile mile.

I jop nešto !

Ljudi se bune jer misle da je odabir putnika sa ovog dunjaluka na drugi,

nasumičan, haotičan.

Malo sutra.

Neko nije dostojan ovozemaljskog života i treba ga skrajnuti.

Neko neće biti dostojan i njega treba nestati da ne pravi nered.

Nekome bi opet život donio toliko tegoba da ga je bolje poštedjeti.

Neko bi sebi nasilja činio , pa ga treba spriječiti.

 

Tatjana Lukić – Lov na srce

 

 

 

Stavim ruku pod lijevu sisu

tu ono obično traje

stavim ruku a nema ga

 

kako nema gdje je gdje je

 

pa udesno za dva prsta mičem

tu ono pokatkad otkucajem skrene

i pomjerim ruku i nema ga

 

kako nema gdje je gdje je

 

nogama se ponajlakše ruka spušta

ponad nogu vlažno granje pretražujem

ovdje ono ne bi potrajalo

 

u koljenu ni u rebru

ni pod desnom sisom nije

 

poludjeću ne znam šta ću

tko me stvori bez kucanja

ima li me i kamo ću

 

pa za glavu ruku hvatam

ne tražeći klanjajuć se besrcenju

a glava me smijehom zdravim

i porugom raspameti

otkucajem

srca krajem

Bleki – Danas je večeras

 

 

Ima dana i dana.

Dani imaju noći.

Noći imaju snove.

Kroz vrijeme beskraja plove.

Tiho i  lepršavo.

Nikad ne prestaju

Takvi su kakvi su .

Ljudi ih najčešće zaboravljaju.

Ne bi trebali,  njihovi počeci  čine naše biće..

Zato ne vide šte je zapisano u sjećanjima.

Ljudi se uzohole.

Zaborave šta im se sprema.

Prepisuju i misle da su mnogo pametni.

Ogavne stvari javno rade.

Razgolićuju bijedu svoga tijela i duše.

Bljutavo.

I uvijek se kasno sjete  za oprost moliti ,

tek kad ih poklopi ono što ne očekuju da ih poklopi.

Večinu toga sebi pripreme milseći da su nedodirljivi.

Aha , kako ne.

Sve do jednom,

Tada će svaki čovjek polagati račune.

Što bi poete rekle

Jao li se i kuku , većini. Nemarnim.

U prevodu:

Nema prevoda , zajedno sa paklom osuđenim ,  titl nam izgorio.

 

Biseri bjelavskih mahala 361* – 366*

361*Ruži i ženi reba samo jedno srce da ih voli i jedna duša da ih miluje.

362*Ako čovjek riješi problem strana i nauči razlikovat lijevo i desno , po nauku srca on postane vjeran samo sebi,ali ne i doslijedan,jer voli krivine.

363*Što ti je insan? Malo ga radosti u malu krvavu grudu strefi , i on namah um gubi.

364*Prošlost je izgubljena,budućnost je neizvjesna ,sadašnjost ne postoji ; samo smijeh , igra i ljubav . Mnogo radosti , svjetlosti i ljubavi . I to je to. Sasvim dovoljno za prelijepi život .

365* U polumraku , uz svijeću je najugodnije sjediti . Misli su sporije , manje teške i ne vide se .

366* Život nije metalni strug što stišće , već grlica bijela što pokušava da leprša .

 

Anabel Torres – Slatke djevojke

Ovo su
slatke djevojke
koje odu na premijere
naviknute biti eho,
pripremljene biti mali okrugli kamenčić u srediđtu
dodirnut u koncentričnim krugovima
dok se valovi razmiču  dalje i dalje na pučinu.
To su djevojke
sa kožom glatkom
i dušom još glatkijom
bez asimetričnih uglova.

 

pB