Anton Gustav Matoš – Utjeha Kose

 

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

na visokom odru, u agoniji svijeća,

gotov da ti predam život kao žrtvu.

 

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

sumnjajući da su tamne oči jasne

odakle mi nekad bolji život sjao.

 

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

sve što očajanjem htjedoh da oživim

u slijepoj stravi i u strasti muke,

 

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

samo kosa tvoja još je bila živa,

pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Sergej Jesenjin – Breza

Pod prozorom mojim
Bela brezica je
Ogrnuta snegom
Ko srebrna da je.

Na punim granama
Ledenim po strani,
Razvile se rese
Ko beli đerdani.

U tišini stoji
Breza, ko u gaju,
I plamte pahulje
U ognjenom sjaju.

A zora, polako,
Naokolo plovi,
I na strane sipa
Srebrni prah novi…

 

Hajam – Rubaije 56. – 57.

 

 

56

Kad svetlost poželim da ublažim tamu,

nekad jarost tešku, nekad ljubav samu,

ako u kafani samo za tren zasja –

biće mnogo jača no u praznom hramu.

57

Znajuć’ tvoje zamke i vatreni meh

da l’ opasnom stazom lutati ja smeh?

Ti me nećeš, ipak, Sudbom oboriti,

želeći da pad moj pretvoriš u greh.

 

Lord Bajron – Atinjanko

 

Pre neg napustim tvoj kraj,

ti mi moje srce daj,

il kad samotna mi grud,

pa sa njime nemam kud,

ti ga uzmi i uz to

Ζωή μου, σᾶς ἀγαπῶ.

 

Tih vitica nežnih krak,

što ga njiše lahor lak,

i tih veđa čarnih sloj,

ko okvir za obraz tvoj,

i to oko krotko, o,

Ζωή μου, σᾶς ἀγαπῶ.

 

I tih usta slatkih luk,

i gizdavi vitki struk,

i bokori cveća tog,

tog volenja rečitog!

Za svu radost, i sve zlo

Ζωή μου, σᾶς ἀγαπῶ.

 

Atenjanko, idem sad,

pa pomisli na me kad.

U Stambol me vodi put,

al srce mi uz tvoj skut.

Ja te ljubi, makar mro:

Valeri

 

Pisali smo o svjetlosti i bojama. Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave to nam govori da smo sretni ljudi. Samo sretnici sanjaju boje. Svi sanjamo boje, samo se većina ne sjeća obojenih snova.

Kada ih zapitate kakve su te boje, slegnuće ramenima. Neki će biti zbunjeni, a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jedu riječ:

Valeri.

Jesu puno rekli, svaka im čast.

Neuki ljudi se nisu susreli sa tom rječju.

Neke je život vodio stazama gdje je značenje te riječi suvišno. Obično u tom svijetu postoje samo nijanse kiča i šunda.

U medijima se pripjevaju besmislice, naručena i podmetnuta slova; njima je glavna lova.

Svaki dan postaje isti; dosadan , slijep ,tmuran smogovit.

Vidite ljude, šeću ulicama, na lica im nema osmjeha ni radosti. Neki nose burke i zarove,neki maske.Na isto mu dođe.Sakrivaju se ljudi od života.

Samo neke smrknute i zabrinute sjene trepere nad bićima koja nekud žure.

Nemaju vam oni, mili naši, vremena za svjetlost i boju.

Ko će još ganjati ili sanjati valere. Nalet vas bilo.

Ali ipak…

Jedan umoran čovjek, jedna teška žena sa dva cekera u ruci, kući se vraćaju usumrak. Imaju kuluk koji je tanko plaćen i nepodnošljiv. Na vratima ih čeka djetence i mazno se privija uz njihove skute. Sumnorni dan svakodnevnice biva obojen svjetlošću i bojama. Mali valeri titraju u srcima i duši.

Zato se živi i vijedi muku tegariti.

Jedno kišom orošeno biće, na raskršću promrzlo stoji, pored ohrndanih gelendera i minute ko časove broji. U ruci mu cvjetak, u srcu je ljubav. Čeka dragu koja se upravo pojavljuje. Kosa joj leprša , osmjeh joj kišu razmiče. Ona se u zagrljaju smiruje, dok poljubce dragom daruje. Njima se čini da je sve svjetlost i boja.Poljubac je tek jedan valer u nizu onih koji će slijediti.No to su samo njiihovi valeri i naše dalje prisustvo bi ih možda malo uprljalo.

Dva bića pored tople vatre sjede, drže se za ruke i jedno drugom smežurana lica dodiruju. Njih dvoje su godinama sami. Oh, imaju djecu, ali ih put u tujinske zemlje odnio. Neka , nek su samo živa i zdrava. Njima će biti dobro.Zajedno su i ne previše umorni.Vremešnosti ima uspomene da ih hrane i griju. Puno je u njima svjetlosti i boja, dovoljno za više života.Samo ih valeri pomalo bune.Čovjek je čovjek i ponekad nescjesno pravi greške.Starost ih sada čeprka,da na miru odu tamo gdje svi moraju ići.

Sve je izmješano i duše djeteta, oce i majke. dječaka i djevojčice i brižnih staraca naprosto lebde,uronjene u svijetove svojih iluzija.Za njima se svjetlost,boje i valeri lomataju i nad njima neprimjetno bdiju.

Jedan čovjek koji pisaću mašinu za drugu ima, uzima Blekijev pojmovnik i traži stranicu na kojoj je podvučena riječ:

Valer

-nijansa,najtananija nijansa u umjetnosti,sredstvo za modeliranje forme (svjetlost, boja); valer je sve; i sjena i svjetlo čak i boja gdje tama nosi (postaje) kontrast;

-ljudi valer obično vežu za boje, međutim on se kao izraz i forma udomaćio u svim umjetnostima,

-valer pomaže da se pokažu promjene na površini slike, opisa, sklupturi definiše udaljenost,

-valer određuje kvalitet prizora prigušujući grubost izraženih tvorevina; on je objedinitelj ekspresija i impresija, kompletan nadrealizam i sva umjetnbost vrvi od pojma valer i njegove upotrebe,

-od valera i u vizuelnom i u poetskim smislu zavisi sve: on više nije samo mjera svjetlosti, on je sitna skoro neuočljiva razlika u tonalitetu,boja,muzike, poetike;jedva primjetno nijansiranje bilo likovnog bilo poetskog izraza

-valeri slikaju nečiji život; što ih je više, to je život bio vredniji življenja

P.S-

I molimo vas, danas nemojte dopustiti ,da vam dnevni mediji u blagdane i dane svagdašnje banu u kuću, među vaše boje, svjetlosti i valere.

Oni bi vam unjeli krv kojim neljudi rijeke ,zemlju i mora boje. Ili bi vam dočarali kolone izgladnjele dječice što umiru od gladi. Ona nikad nemaju vremena za život i ljubav. Tamo je smrt iskupljenje. O tim sumornim nijansama pišemo svakodnevno.

Ali kako reče Krstitelj: to je jecajući vapaj izgubljenog u pustinji zla.

Vesne Parun – Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

 

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Malecki zapis / Igrokaz na dan 22. Avgust / Kolovoz

 

Danas je Četvrtak 22. Avgust / Kolovoz. 2019. godine 233 dan ove godine a  preostalo je  krhkih 132

dana.

Jako brzo lete dani. Kako i ne bi. Imaju samo dvadeset četiri sata godišnjeg bitka. Baš kao i preklani i

svih prethodnih stađuna.

Dani su vječni i vraćaju se svake godine, novi novcati. A opet,  ne mre ih čovjek  ni prebrojat kako

treba.

Što bi poete rekle:

-Gdje ćeš  ba ljepotu prebrojati.

I svaki put odnesu dio nas. Do jednom , kad nas vaskolike  ščole cijele.

U pevodu:

– Volite se ljudi. I ono što neizostavno ide uz ljubav. Nema veze ako je to takarli.

Aleksa Šantić – Gledao sam

 

 

 

Gledao sam mladu zoru,

kada jutrom istok krasi,

i rumeno lice svoje

kupa mora u talasi.

 

Pred čarobnim likom njenim,

pred zracima silne moći –

drhti, strepi, pada, bježi,

iščezava tavna noći.

 

Pa i meni kad se smrkne,

kad mi bolest grudi slama –

ja pogledam tebe, zoru,

i s duše mi bježi tama.

 

Srce plane vrelim žarom,

i nada se dignu dvori,

pa tad kliknem: “Pjevaj, srce,

ta pred tobom zora zori!”

 

Jovan Jovanović Zmaj – Poneari

 

 

 

Tiho teku razne reke
Uz gradove i kraj sela,
A mutne su, krvave su, –
Sobom nose mrtva tela.

Jedni leže licem gore,
Oči su im otvorene;
A drugima – svejedno je –
Oči dole oborene.

Oni jadni ka da šapću:
Je l’ to bila Božja volja?
Oni drugi ka da kunu:
Nije Božja, već đavolja!

Kad su reke moru stigle,
U more se hučno slile:
Lešine se ukrstile,
U vrtlogu zagrlile.

More slano, isplakano
Dočeka ih čudnim zborom;
More suza, njinih suza,
Dočeka ih sa prekorom…