Hajam – Rubaije 60 – 63.

 

 

60

Ćupovi* što stoje ovde od davnina

nemi su i mirni, svuda je tišina.

Al’ jedan nestrpljiv iznenada viknu:

„Ko je ovde lončar, a ko li je glina?“

61

Uzalud ne beše što sam hteo znati

da li grudvu zemlje mogu sobom zvati.

Onaj ko mi od nje ovaj oblik dade

nekad me razdrobi i zemlji me vrati.

62

Nikad srdit dečak ćup iz kojeg je pio,

sanjama i srcem i oblik njegov slio,

poželeti neće da taj spomen slomi,

ni u strašnom besu, ma kakav taj bio.

63

U grobnoj tišini, kad utihnu buka,

ružni lonac reče: „Tuđa je to bruka.

Smejete se meni, al’ niko ne pita

da li je grnčaru zadrhtala ruka?“

Zbignjev Herbert – Dvije kaplje

 

 

Šume su gorele –
a oni su
oko vratova splitali ruke
kao bukete ruža

ljudi su trčali u skloništa –
on je govorio da žena ima kosu
u koju mogu da se sakriju

pokriveni jednim ćebetom
šaptali su bestidne reči
litanije zaljubljenih

Kada je bivalo veoma zlo
skakali su u oči nasuprot
i čvrsto ih zatvarali

tako čvrsto da ne bi osetili vatru
koja je stizala do trepavica

do kraja su bili hrabri
do kraja su bili verni
do kraja su bili slični
kao dve kaplje
zaustavljene na kraju lica

 

Jesenjin – Do viđenje druže

 

Do vidjenja druze, dovidjenja!

U zivotu ima mnogo zala

svaki korak prati nova patnja

na ovom svijetu srece nemam ja.

 

Do vidjenja! Tiho gasnu svijece

pred moj put u mrak i vjecni san.

citav zivot cekah malo srece

al’ u noci ipak ostah sam…

 

Do vidjenja bez stiska, bez rijeci

cemu bol i vrelih suza zar?

Za nas nije nista novo mrijeti

ni sam zivot nije nova stvar!

 

 

Marina Cvetajeva – Noćna mjesta

 

 

 

Najtamnije od noćnih

Mjesta: most. Ustima u usta!

Zar ćemo svoj krst

Nositi na mjesta ružna i pusta.

 

Tamo: u uveseljavajuću plimu plina

U očima, u plinu…U Sodomu gdje sve se plaća?

Na postelju, gdje toliko nas ima.

Na postelju, gdje nismo samo par.

 

Ni mi, ni iko…Gasi se svjetiljka.

Savjest će usnuti-možda!

(Od svih mjesta noćnih je najsigurnija

-Smrt!) Od plaćenih tjeskoba

 

Noćnih- blaža je voda!

Voda-glatka, bez neravnine!

Voljeti-o, kakav hir i bjeda!

Onamo- put hladne modrine!

 

Da nam je da u vjeri veka

Ustanemo! Ruke sklopimo!

(Tjelu je laka-rjeka,

I bolje da spavamo-no da živimo!)

 

Ljubav: groznica uz hrbat goli!

Ljubav: usijanja bjela!

Voda- svršetke voli.

Rjeka-voli tjela.

Aco Šopov – Zaigraj ples mrtvih

 

Zapjevaj svoju pjesmu nebesku,

zaigraj ples mrtvih

na ovom grobu gdje ležim živ zakopan

i nemam očiju da te vidim

samo osjećam tvoju ljepotu

kako kroz zemlju struji do mene.

Tvoja ljepota šro osmišljava plovonost rijeke

i pripitomljuje vode oceana,

tvoja ljepota što okreće dva godišnja doba

kao dva vrtuljka sudbine neumoljive:

vrtuljak suše i vrtuljak ivernaža.

(U jednom takvom vrtuljsku suše

kada su sve životinje umirale na putovima

okrenuio mi se,pomračio um i onesviješćen

padoh.

 

Mada još uvijek živ

živog su me zakopali pred kućom robova).

Tvoja ljepota što kao zdravlje struji do mene

u ovom grobu gdeje ležim živ zakopan

i sporo,polako izluđujem,a sve ljude gorko

uveseljavam,

jer nem očiju da te vidim niti s epak usuđujem

da te dotaknem,da me natkrili ta tvoja ljepota,

ta tvrđava zdravlja i života.

Bodler – Albatros

 

 

Dokoni mornari od zabave love
često albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne, tihe pratilice
ladja shto nad ljutim vrtlozima plove.

Na daske od krova spuste ih sputane.
Kraljevi azura, nevešti, zbunjeni,
belim i ogromnim krilima skunjeni
mašu k’o veslima na obadve strane.

Maločas prekrasan, a sad smešan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

Tom knezu oblaka i pesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.

 

HAFIZ – Gazela 142

 

Kad dohvati dragana vrč u ruku, idoli se smjesta, svi povuku.

Plačem pred nogama njenim, hoće li primit’ moju ruku?

Poput ribe sam u moru, možda me draga ulovi u mrežu!

Tko vidje joj oko reče: stražar gdje je, da ulovi p’janu?

’Ko Hafizu nek’ zaigra mu srce, tko dobije vina vječita čašu.

Filip Larkin – Sjeverni brod

IV

Zora

Probuditi se i petla čuti
U daljini dok se glasi,
Podići zavjesu i vidjeti
Oblake u promicanju –
Kako je srcu čudno
Što je bez ljubavi, ravnodušno ko sve ovo.

X

U snu mi reče:
Poljubimo se,
U ovoj sobi, na tom ležaju,
Al kada sve se svrši
Sresti se više ne smemo.

Čuvši poslijednje reči,
Ne bješe više noći-za-jagnjenje,
Ni ptice olujom-nošene,
Ni ledom okovanog korjena –
Da hladni su kao moje srce.

XXVI

Ovo je prvo
Što sam shvatio:
Vreme je eho
ose u stablu.

Marina Boroditskaya – Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca

 

 

Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
bez nekog posebnog razloga
jednom mi se u Parizu konobar obratio
nemoj zaboraviti cigarete, draga!

Tražeći gramofonske ploče u Londonu
na nekoj sam tržnici zalutala
lokalni trgovac je, uzdišući, rekao
što mogu, ljubavi, kad im je cijena porasla!

A u New Yorku, u zračnoj luci,
pokazujući mi izlazna vrata,
postariji crnac stalno je ponavljao
samo me slijedi, bez panike, mala!

Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
što sam im to, kvragu, učinila?
ostani samo na nebu, Mjeseče
mirno spavaj, biseru, na dnu oceana.