Crveno i crno po Stendalu
O čemu god počnete pričati ili bilo šta radili morate se neizostavno sudariti sa crnim.
Mi smo mladi i nas srce vuče ka najuzvišenijim i najsvjetlijim osjećajima, a duša ka ljepotama Stvoriteljvog djela.
Ne mogu se naše mladalačke misli i pero dugo družiti sa tamom ljudi koji su sigurni putnici za tamu vatrenog pakla..
Ali neizostavno moramo biti objektivni i nezavisni posmatrači. Zato se smo odugovlačili da se susretom sa “pravim” životom. A u stvarnom životu druga moguća varijanta koja briše i podvlači razlike je odnos između Crvenog i Crnog.
Mladost je sklona da ramantičnim sanjarenjima ,svojim treptavim, ali ipak još uvijek neispisanim dušama, traži uzore tamo gdje se slikaju ljudska srca, duše i misli na iskren i nježan način. Više puta smo preletjeli preko naslova naslova Crveno i crno nekog tamo , nama još neupoznatog Francuza – Anrija Bel Stendala. Baš je ovo ime Anry u Francuza popularno. I prije i kasnije. Gdje god se makneš nabasaš na nekog Anrija.
Sigurno piše o vatri, krvi i smrti. A onda nam neko reče da je najveći dio života proveo u Italiji. Svojom voljom. Nešto u ovoj lijepoj zemlji je vuklo da živi u njoj. I on ju je zavolio.
Odlučimo da prelistamo tu knjigu, tek toliko, iz nekog mladalačkog pijeteta prema zemlji u kojoj je naš Baška baŠa zaglavio i ne misli se vrnut doma. Šteta. Tujina je tujina , a dom je dom.
I odmah na početku se zapletemo u zamku. Hej, pa taj čovjek piše, ne, on pjeva o ljubavi. Ma ne Baška baŠa . Nije lud pisati o životu. On je uvijek volio živjeti život i da po njemu kroje romane.
A ona prvotna opaska je o Stendalu.Njegova estetika leprša kroz Lijepo, Ljubav i San. Ipak naglasak je na poetici i umjetnosti. One mu pomaže da sreću promovira za samu ukupnost života.
Ipak ,malo nam pomuti naše romantične predožbe o lijepom sanjanju ljubavi. On u svoje riječi ubacuje stvarni život iz kojeg pokušava da potisne religiju.Očito je da mu smeta licemjerstvo „pobožnih„ ljudi. Oni su ti koji su uvijek prepreka ljudskom traganju za srećom.
Život je danas brži od onih gigabajta koji nam kradu vrijeme. Moraćemo ukratko da kažemo šta se zbiva u Crveno i crno.
Radnja je smještena u vrijeme Burbonske restauracije, dvadesetih godina , za parižane zlatnog 19. stoljeća. Napoleon je upravo pao. Na prijesto su vraćeni Burboni. Ma ne viski već dinastija.Ali stvarnu vlast imaju ultrarojalisti, bogati zemljoposjednici, nekadašnje izbjeglo plemstvo i sveštenstvo. Za uspjeh u društvu ponovo je dobrano presudno plemićko porijeklo.
Glavni junak romana, Žilijen Sorel, je oduševljen Napoleonom i njegovim vrtoglavim i brzim usponom. Vojska (crveno) više ne pruža mogućnosti za brz uspjeh. Ali Napoleonu su njegova želja za visinama i česti pomutili realnost i on je dosta brzo aterirao na tlo. Ili još bolje na ostrvo iz kojeg nema izlaza.
Mladalaški snovi o sablji i činovima se raspršila ko mjehurići sapunice. No, Sorel je inteligentan mladi čovjek i ispravno procenjuje da sveštenički poziv (crno) može zadovoljiti njegove ambiciozne planove o uspjehu, bogatstvu , slavi, časti… priznanju u društvu.
Žilijen Sorel je sin seoskog drvodjelje. Siromašna obitelj, nedostatak ljubavi, višak batina , težina bijede i siromaštva, ga još kao dječaka čine ambicioznim. Uči i samo uči. Novi zavjet je usvojio od a- w. Sklonost župnika obezbjeđuje mu posao kod nemaštovitog i dosadnog mjesnog načelnika Renala.
Ali za Sorela taj posao Crnilo djetinjstva i školovanja zamjenjuje uzburkano i nerazumno crvenilo mladosti – prva ljubav.
Bojazan da će ga prihvatiti isključivo kao slugu raspršava raskošna gospođa Renal, koja vrlo brzo postaje ljubavnica plahog, ali jako ugodnog i pristalog mladića. To je usud svih zapostavljenih žena, čija srca vape za ljubavlju i nejžnošću , ili bar romansom.
Sorel zavoli gospođu de Renal koja mu je uzvraća ljubav sa još većom strašću. Protokom vremena on je zadovoljio svoje neiskustvo, ali iz „straha“ da javnost i gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu napušta načelnikovu kuću, neutješnu ljubavnicu i vraća se u sjemenište.
Zapravo, iskrneo govoreći ,zasitio se ,a gospođa Renal mu stoji na putu ambicija. Sredina i krug oko Renalovih je jako uska i ograničena. Vrlo prvincijalna i ipak jako skromna za njegove namjere.
Mđutim povratak sveštenstvu mu teško pada. Njegova probuđena čula i senzibilitet ne mogu podnijeti krutu i licemjernu svećeničku sredinu i on vrlo rado prihvaća poziv da radi kao sekretar markiza La Mola u Parizu. Sorel jpostaje žongler koji se izuzetno dobro snalazi u svim prilikama, pa i u uglađenom aristokratskom pariškom društvu.
Uz prilično očaravajući izgled , evidentni šarm, pronicljivost i zavodljivostj, negov vrtoglavi uspon u društvu je neodoljivi mamac na koji se navukla ponosita gospođica de La Mol. Lak plijen za iskusnog ljubavnika.
On je ošamućen uspjehom pobjednika, jer mu je ljubav na drugom mjestu. Ali njega muči njegova krivica, ali i nepoželjnost njegovog niskog roda. Ipak, Sorel ima jake saveznike. Ljubav gđice de La Mol i podršku markiza, koji čini sve da obogati budućeg zeta. Da, malo nevoljko, ali ipak daje pristanak za brak njegove miljenice i siromašnog mladića sa sela.
Ljudi uvijek zaboravljaju usud. On vreba i naplaćuje greške prošlosti i spriječava da se haos nastavi u budućnosti. Prošlost i sadašnjost se uvijek moraju izbalansirati, i tada ili postaju prepreka budućnosti ili je oplemenjuju.
Crveno postaje crno.
Ostavljena i ponižena žena, se može pretvoriti u najvećeg protivnika. Društveni uspjesi i mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, samo pojačavaju bol ostavljene žene. Gđi Renel je osveta važnija od ugleda . Ona piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu i karijeristu. Markiz ne želi takvu sreću kćerci, povlači dozvolu za brak.
Crno postaje još crnje.
Sorel gubi sve. I um. On dobro zna navike bivše ljubavnice. Ulazi u crkvu, usred molitve, prilazi gospođi Renal, vadi pištoj, puca u nju.
Potez je vrlo kukavički ocjenjuje javno mnijenje. Povući pištoj na nenaoružanu ženu, u crkvi pred njenom djecom i njenim mužem je nedolično čina bilo kojeg muškarca koji ima pretenzije da bude uzoriti gospodin.
Ljudi zaboravljaju da gubitak snova i pad na dno , povratak u bijedu i siromaštvo vodi očaju i bezumlju. No, ipak mormao se složiti
Hapšenje, odlazak u zatvor. On je presretan, jer zatvor je pokora , iskupljenje, poetska pravda za sve njegove krivice ,počinjene grijehove i grižnje savjesti.
U zatvoru saznaje saznaje da rana nije bila smrtonosna i da je gđa. Renal živa.Presretan je. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio.
Poslije oporavka u gospođi Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen je osuđen na smrtnu kaznu i pogubljen.
Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.
Crno je potisnulo ono crveno i sada je sve crno.
Čovjek je rođen u beznađu. Crno.
No, on je hrabar i jak. Crnilo ga očvrsnulo.
Krene u susret životu i na prvom koraku naiđe na ljubav. Doživi je i ispije je punim peharom, naiskap. Njemu crveno. Njoj Crno. Ili obratno . Nikad se ne zna kako će se zvijezde rasporediti na nebu i kome će zasjati.
Ali čovjek hoće više. Hoće let. I poleti. Još crvenije.
Let je divan i raskošan. Dvije crvene grlice. Ljubav i nježnost. Navsegda je normalna pratilica svih početaka.
Ali prošlost stiže. Sve se vraća, sve se plaća. Crno. I još crnje.
Slomljeno se nikad zalijepi. Crnilo prekriva sve i traje, dok junaci mriju.
Roman je, rekosmo zasnovan na istinitoj priči. U toj priči nesretnog junaka je posjetila Svjetlost. I on se obasjan njome zdušno molio za oporost grešne duše.
Zna – Bog je Milostiv.
