Na današnji dan : Otvara se Galerija Bosna zemlja Božije milosti

 

 

 

 

Na današnji dan 17.juna 2017. otvorila se Galerija Bosna zemlja božije milosti.

Uoči otvaranja je rečeno:

 

Vlasnik galerije, i umjetnik, Hajro Šabanadžović je u šezdeset šestoj godini ostvario svoju želju otvorivši vlastiti umjetnički kutak. Poručuje da nikada nije kasno.

 

„Ovih dana posložih nekako sve kockice i napravih Galeriju. Nije mi dugo trebalo. Samo šezdeset šest godina. O tome šta radim trebalo bi mi pedeset godina priče. O tome zašto otvaram galeriju, zašto je nisam prije otvorio, isto toliko godina. Barem.

Slikam jer volim: Boga Milostivog, njegova stvaranja, ljepotu, ženu, prirodu i boje.

Sama pomisao na sve to, sveže mi mozak u čvor, a ruka poludi jer nema kontrole i kad se osvijestim, imam sliku za koju pomišljam da sam ja naslikao. Niko se drugi nije javio kao autor, pa je to vjerovatno dokaz da su moje. Ili mi ih je neko podvalio stideći se svoga djela.

Ja se ne stidim. Moje slike su moja djeca.

Da sam bilo kada prije izašao u javnost sa bilo kojom slikom, to bi bilo kao da sam pokušao prodati vlastito dijete. Sada me uveliko pritislo breme mnogobrojnih kalendara, spremaju se da me potope. Uplaših se za slike, djecu moju. Šta će biti sa njima?

One najbolje i najljepše će udomiti. One druge, plašljive, stidljivije, neobičnije će zatvoriti u neke memljive podrumske prostorije sumnjive kakvoće. A meni su sve lijepe, slatke, razigrane, raskošne, neobične, mjestimično lijepe i savršene, samo svoje, jogunaste, ali i umiljate. Nadasve, jasno, uočljivo, ljudskom rukom miješane.

Eto, zato, odlučih da udomim slike. A kako ih udomiti? Naći dobre ljude koji će mi platiti udomljavanje vlastite djece. I to vam je priča za medije. O nekim drugim ne smijemo pričati, kažu još uvijek ne vjeruju mahali. Dođite i pogledajte slike. One će vam reći sve.

Ne plaše se one iskrenog suda. Ma kakav on bio“.

 

U Galeriji ćete moći pogledati više stotine slika, ali i kupiti neke od njih po pedeset posto sniženoj cijeni.

 

Srdačno pozivamo predstavnike medija da propratite otvaranje galerije u subotu u 18 sati. Galerija „Bosna zemlja Božije milosti“ se nalazi u ulici Trg Sarajevske olimpijade bb, na Dobrinji III.

 

Pozivnica se nalazi u attachmentu ove poruke.

Srdačno Vas pozdravljamo i unaprijed zahvaljujemo na interesu,

Galerija Bosna zemlja Božije milosti ”

 

 

Tri godine poslije može se konstatovati:

 

Bile su to lijepe i  uspješne godine.

Posjetioci su bila zadovoljni vđenim.

Mnoge slike su našle novi dom.

Nove su ugledale svjetlo dana i oplemenile Galeriju.

 

Hvala svima koji su na bilo koji način pomogli da se slika o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti

uljerpša i proširi.

 

Biseri bjelavskih mahala 535* – 540 *

535* Zakukaće pogan , ali kome? Kukali  ili ne kukali ništa se ne može promjeniti. Ni ono što je bilo , ni ono što će biti; koliko god opljačkanog blaga za otkup nudili.

536*Vlast je slast, a pržun je nagrada.

537* Ne budite ribolovci . Štukajte se , ništa vam se ne m're desiti, svakako, ‘vako il’ ‘nako ćete riknuti.

538 * Ljudi su sebični i nestrpljivi. Hoće sve.Odmah i zauvijek .Nisu svikli odricati se i poklanjati.

539* Ljubav je radovanje i kad je tužna i kad je bolna. Rastanak muhura :neko je volio i voljen bio.

Šta će ti više ! Voljen biti i snove sniti, milovati  i ljubiti , igrati se i juriti , znači sretan, presretan je

biti.

540* San je dio života , naše nade  , naše  želje. Snovi uvijek postanu taoci života.

 

Josip Broz Tito – 7. svibnja 1892. – 4. Maj 1980.

 

Možda bih trebao početi sa :

Hvala ti za sve što si učinio za svoj narod.

Ali ne ide!

Oprosti nisam nezahvalan ,

saćekaću tvoju reakciju na jednu malu molbu.

 

Druže Broz ,

davno se nismo čuli, još od devedeset i neke  prošlog vijeka.

Umišljati nije loš  fakat.

Mnijem , imam neka prava.

Davne 1974./1975, su me poslali da položim ako treba i svoj život za tebe.

Nećemo sad o tome da li su me pitali ili nisu.

Imao sam dobar i simpatičan  CV i neophodnu   visinu.

i poslaše me na Dedinje i ponekad u Karađorđevo.

Jednom sam , ko’ slučajno , na petanest dana zalutah u Dobanovce,

Volio si ; hajd’ recimo,prirodu

Kažu pazi nam na   Tita.

Jašta ću drugo raditi  , nego paziti.

Te godine skoro da mi nije dozvoljeno da imam pametnijeg posla.

 

O danas šta  da ti rečem Stari?

Velim , nema potrebe da ti pričam, vidiš i sam šta se dešava.

Gledaš nas , a žaloste te ljudi zli koju nam ubijaše Majku domovinu

prelijepu i časnu Jugoslaviju.

Još više te boli plemeniti narodi koji ko stada kurbana , janjadi za klanja,

šutke prihvataju da ih zatvaraju u torove ,

i prinose kao žrtve na sotonske / šejtanske oltare .

 

Znam , tužan si jer i  dalje ubijaju tvoje časno pučanstvo.

I pljačkaju ga i porobljavaju , u fašističke ih konc torove trpaju.

Četiri decenije zla je previše da bi to nevini ,

napaćeni narod mogao izdržati.

Ali trpi.

Dokle ,pitaš se?

Eh , i ja se pitam!

 

Neću ti puno tupiti štovani druže.

Volio si da te oslovljavaju sa druže Tito,

jer bio si najveći tovariš.

a veći si dinGospo od svih monstruma zajedno,

svih onih zlotvora i ubica   , koji te ruše ,

i uzludno guraju  tamo gdje je njima mjesto ,

na smjetljušte historije/istorije/povijesti.

 

Imam samo jednu skromnu molbu .

Za tebe prava pravcata sitnica.

Ti si uvijek imao veza i znao prave riječi koja otvaraju  svaka čarobna vrata.

Daj molim te , potegni neka poznanstva , tamo gore , progovori koju.

Mislim da je vrijeme da se  sva fašistička , nacionalistička ,mafijaško – pljačkaška bagra i fukara m

pomete sa lica zemlje i uputi u mjesto koje joj po zasluzi pripada:

u pržun oliti pakao.

 

Hvala unaprijed i drugarski pozdrav.

 

Do tada:

Smrt fašistima / fašizmu , sloboda narodu.

I HVALA ti za sve.

 

Biseri bjelavskih mahala 529 * – 534 *

529* Ništa se ne mere sakriti, ni zrnce gorušice. Lagali vi ne lagali, sve se zna, zapisano je  .

530* Nije muzika i sevdah  u ćemanetu , u insanu je , u damaru. I kad te oni jame nema tu pomoći.

531* Ko se štuka taj zlo ne misli.

532*Možete mislit’ ! Onaj  ‘omerov  čova, Edip , imo Edipov kompleks. Koja slučajnost?

533*Život sa smrću nema nikakve veze , već vrijeme.Ako proživiš čitav život najebo si. Ili te herc bubne ili alzejhamer hekne. A ako si srećan nešto te satare, pa opet najebeš. Po nekoj poetskoj pravdi vremenom ili rikneš ili krepaš , a poneko i crkne.

534* Ovdje na zemlji  anđelima tjelesnim,prostor i vrijeme su ograničavajući. Ispred njih se ispreče                ljudi zla. Ili imaju vremen,a a prostora nema ,ili ima prostora a vrijeme je davno isteklo

 

Zaboravljene ljepote Božije ljubavi i darivanja zaleđena kistom ( I dio )

 

Zaboravljene ljepote Božije ljubavi i darivanja ,

zaleđena kistom u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

 

Uvod

Pitali nas kako nastaju mjesečeva i druge slikovne bajke.

Nismo sigurni da bi nas razumjeli,

jer  ponekad ni sami  ne shvatamo kako nam boje pomute um

i misleno se prospu po platnu , sledivši se za vječnost.

Ako kažemo sve počinje s ljubavlju ,

u redu je;  istina je.

 

Ali ipak , to nije sve!

 

Mnogo je ljubavi i poetike utkano u svaku sliku.

Prvenstveno Božije ljubavi i milosti,

koje se posredstvom umjentikovih ruku

i zabezeknutog uma pokušavaju prenijeti na platno.

 

Fasciniranost  Božijim blagodatima ,stvaranjima i stvorenjima ,

djeluje na boje i one postaju  odane i razigrane,

nježne , plemenite , pune radosti i ushićenja.

No , to se  ne može  u jednom zapisu opisati,

ako se ikako može razumljivo objasniti,

jer mi ljudi smo uglavnom neuki i nemamo vremena za takve sitnice.

A i  svaki zaleđeni kadar  ima svoju  priču , osjete  i svoje boje.

 

Često se zamislimo:

Odrekli smo  se Boga Jedinog  radi žurbe i “egzistencije “!?

Trpamo i trpamo, preko tijela braće gazimo, samo da je nama dobro.

Zaboravljamo da se dobro  samo od Boga dariva, i dobrim vraća.

Dobra koja pribavljamo , a uz koja nije pomenuto Božije ime i Božija milost nije dobro.

 

Mislite da smo skrenuli od naših slika?

Nismo, nikako nismo. One su dio uvijek ustreptalih damara.

 

Svi mi imamo/nosimo Božije darove u sebi.

Istovjetne i neslućene, od samog rođenja.

 

Još u majčinim  utrobama, dok smo  jedno krhko

i prelijepo ništa , tek začetak jednog posebnog mikrokosmosa ,

Bog milostivi nam  udahnjuje dušu ,

darujujući ljubav ,milost i znanje.

 

Rođenjem počinjemo gubiti ono što nam je dato.

 

Roditelji, okolina, škola,društvo nas

( upravo tim redom )

počinju sputavati ,braniti nam i ograničavati.

 

Dok smo djeca ne razumijemo odrasle – “učitelje”.

Želimo se samo igrati i “dječijoj” mašti ,

toj božanskoj iskrici pustiti na volju.

 

Budi miran,budi dobra,ne prljaj se,

ako ne budeš dobar ili poslušna ukrašće te neko,

oni drugi zli ljudi…

 

Prosto sluđujemo djecu koja nevino i sa radošću

hoće samo da uživaju u Božijim blagodatima…

 

Oni koji uspiju sakriti ili sačuvati svoju djetinju dušu

ili dio nje , kad “odrastu” nastave se igrati

i stvarati svoje nove , predivne svijetove .

 

U narednom periodu ćemo vas , vizuelno i riječima,

upoznati sa nekim  čarolijama i biserima Galerije

Bosna zemlja Božije milosti.

 

Slika 1.

 

Mjesečeva bajka

 

( Slika u porodičnom vlasništvu )

 

Slika Mjesečeva bajka je vrlo neobična ,

jedinstvena u poznatom svijetu slikarstva.

Po svim značajkama odudara od bilo čega do sada naslikanog .

Bijeg od bilo kog poznatog  pravca ,teksture  ili tehnike?

Jednostvana kombinacija , dvije boje, bijela i plava  u tisuću valera .

 

Nebo, Mjesec , Planina , golet (možda srebrena zimzelen)

i Modra rijeka u uskovitlanom  zagrljaju snježne noći.

Sve se prelijeva i iskri , obasjano  mjesečevim srebrom,

naizgled statično, a tako puno života.

 

Predah između dvije sniježne oluje išaran je munjama?

Snaga olujnog  neba koje prijeti ,

uzavrelost nabujale rijeke koja nosi  sve pred sobom ,

nasuprot mirnog ,tihog, dvozračnog mjeseca ,

koji , uz pomoć snježnih kristala prosijava,

svjetleći planinu nadrealnom čipkastom bjelinom  ,

koja blješti i obasjava noć vizurom iskona.

 

Umjetnikov krhki univerzum nema jasno bojenih granica.

Sve je u naznakama , a tako nježno i jasno tkano i pleteno.

Upitno je  gdje se završava planina , a gdje počinje noć?

Da li na obodima čipkastih zmijica ili visoko gore do samog Mjeseca.

A možda , u tom beskrju  snijeg ponovo počinje bojažljivo da leprša ,

strahujući  da ne baci sjenu na Srebrenu svjetlost ,

koja se vlastelinski ustoličila na blago osjenčenim zidinama

i hridima u vrhovima planine.

Jedino se neukrotiva ljepota , uvijek nestvarne Modre rijeke ,

kao neki perpetum mobile ,

iznova , kao nekim prividom vraća , da  upije milost Mjesečeve bajke.

 

Posmatrač je u prilicu da sam povuče neke granice

i subjektivnom percepcijom odredi da li se to bjelasaju nebeska bespuća,

goleti planine ili srebrena zimzelen.

Ili , možda , zabezeknuti  slikar , opijen mirisom eteričnog ozona,

bojuom neštedemice posipa krajolik, i ledi tisuće iskričavih zmijica.

 

A opet ima tih vječito zaljubljenih sanjalica  ,

rukom u ruci,  ljubavlju na usnama, srcem krvavim i živim na dlanu

koji prepoznaju uzvišenu nježnost i blagost ,

kojom se  Božija ljubav, milost i dobrota ,

prelijevaju obzorjem djetinjih snova.

 

Ipak uputićemo vas u jednu tajnu:

-Svaka ljepota je u oku posmatrača.

 

A mudraci nas od iskona uće :

– Oči su ogledalo duše.

 

Bog je Milostiv ,

Hvala ti .

 

 

Artur Rembo – Prvo veče

Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

U moju je fotelju sela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tela
Nožice treptahu na tlu.

Pogledah zračak koji bludi
– Iz krošnje leptirasti let –
U njezin smešak i na grudi,
Ko mušica na ružin cvet.

Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj greh
Čuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lep i surov smeh.

Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: „Dosta s tim!“
– Tu prvu smelost dopuštenu
Kaznila smehom veselim!

Drhtuljke jadne, oči njene,
Dodirnuh usnom lagano.
Nežno mi glavu tad okrene:
„Oh, sviđa mi se, sviđa to!

Ali ti moram reći zato…“
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Začuh njen smeh što znači: da.

Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

 

Antun Gustav Matoš – Samotna ljubav

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi –
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi-
Poginut ću noćas i za dragom poć.
– Ljubav nije sreća! – znaš li kad mi reče?-
– Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
– Ljubav boli, boli, kao život boli,
– Teško, teško onom koji jako voli. –
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam – ko kamen.

Prever – Jednog lijepog jutra

Nije ga bilo strah ni od koga

Nije ga bilo strah ni od čega

Ali jednog lepog jutra

On je mislio da vidi nešto

Rekao je Nema nikog

I bio je u pravu

Bez ikakve sumnje

Nije bilo ničega

Ali istog jutra njemu se činilo da je čuo nekog

I on je otvorio vrata

I zatvorio ih govoreći Niko

I bio je u pravu

Bez ikakve sumnje

Nije bilo nikog

Ali odjednom osetio je strah

I shvatio je da je sam

Ali nije bio sasvim sam

Jer tada je video da NIŠTA

Živi ispred njega

Ljudi nepovratno griješe /Igrokaz – Na dan 18. Marta / Ožujka

 

 

Danas je Srijeda   18.Mart/ Ožujak 2020. godine.

Dani  se poredali k'o cjepanice , misle neuki – 78 / 288-   prošli / budući.

 

Ljudi misle; svi će dani biti prošli. Griješe.  Debelo . Nepovratno griješe.

Sasvim  je izvjesno da će ljudi  će biti prošli , a dani , svi do jednoga će se ponovo vratiti. Čak i onaj jedan  pride,  što  greškom ljudi nasta, i što   obilazi  dunjaluk, prostor i vrijeme svaki četvrti stađun.

Takvi su vam ljudi. U nepameti misle da su mnogo pametni.

A sve je jednostavno. Od Iskona ih uče jednostavnoj računici.

Život je samo zabava i igra.

Gizda i taština.

Ljubav i milost.

Ali jok , hoće oni da pametuju. A u pličacima uma svoga , samo zlo i krv nalaze. I likuju:

-Mi smo najbolji. Mi smo navjeći. Niko nam nije ravan.

Teške su to riječi. Preteške. Nebesima nepodnpošljive.

 

Što bi poete rekle:

– Samo je Jedan Veliki. Najveći.

 

U prevodu :

-Bojte se Boga  Jedinog , Silnoga , Mudroga,

ako sebi želite dobro.