Svakog se dana sada budim s radošću i mukom.
Prije sam se budio bešćutno; budio sam se.
Ćutim radost i muku stoga što gubim ono što sanjam,
a mogu prebivati u stvarnosti gdje se nalazi ono što sanjam.
Ne znam što ću sa svojim čuvstvima.
Ne znam što ću sa sobom kad sam sam.
Želim da mi ona nešto reče da se ponovo probudim.
Trebala sam te ukiseliti
I sačuvati za koji obrok,
A ovako trula,
Ne vrijediš mi ništa.
Trebala sam ti bar
mašnu staviti,
Da te prepoznam među drugim
Djevojčicama
Zanijemih,
Jedan jedini put
Kad me neki čovjek
upita:
“Ko si ti?”
Na to će Almitra: Pričaj nam o ljubavi.
I on podiže glavu i pogleda ljude,
a po njima polegnu tišina.
I on progovori glasom silnim:
Kad vas ljubav pozove, podjite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se,
Premda vas mač, skriven medju perima njenim,
može povrijediti.
A kad vam progovori, vjerujte joj,
Premda vam glas njen može uništiti snove,
k'o sto sjeverac opustoši vrt.
Jer, baš kao što vas kruniše,
ljubav će vas i razapeti.
Isto kao što vas podstiče da rastete,
tako će vas i okresati.
Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam
grančice najtananije što trepere na suncu,
Tako će se spustiti i do vašeg korijenja
i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja pšeničnog,
sakupiće vas u naručje svoje.
Omlatiće vas, da bi vas ogolila.
Prosijaće vas, da bi vas otrijebila od kukolja.
Samljeće vas, do bjeline.
Umijesiće vas, dok ne postanete gipki;
A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hljeb
za svetu Božju svetkovinu.
Sve će vam to ljubav učiniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali dio srca Života.
Budete li, pak, u strahu svome tražili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svijet koji ne poznaje godišnja doba
gdje ćete se smijati, al’ ne punoćom smijeha svog
i plakati, al’ ne do posljednje suze svoje.
Moja noći, kada ćeš mi proći?
– Nikad!Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
– Nikad!Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javit?
– Nikad!Nikad!
Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?
– Nikad!Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
– Nikad!Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
– Nikad!Nikad!
/Nema ga, ali biće.Ako Bog da.Koliko sutra!/
Danas je Nedelja 14. Decembar / Prosinac 2025. tankosav o snježne godine nove ere. Dakle , konačno smo utvrdili da je bila i neka stara era. preskočili smo srednju eru, što ne znamo da li je dobro ili nije. Kažu ko žurio , vrat slomio. Šta se dešavalo u godinama te srednje ere to nam još niko nije otkrio.
A vrlo smo tanki danima ove godine. Svakim danom sve tanji bez nade da će se stanje popraviti. Eto, samo 17 (sedamnaest ) dana ostalo do kraja godine. A zaždilo nam 348 dana.
I snijeg nam se sakrio, a najavljuju ga ; te hoće , te neće.
Ni minusi nisu kakvi. Kažu tuhafli , đah hoće . đah neće da smrzavaju vodu.
A voda se smrzava na nula stepeni. Joj, jes to neko pametan skonto. Ako je plus jedan nema leda. Ako je minus jedan guta leda. Ono na nuli tek se počelo lediti, ha pirne južni vjetrić , nema leda.
U višim predjelima i zabjelasa, a kod nas samo kose bjelasaju, a srca zebu.
A srce zebe na 35, 6 stepeni. I to je neko pametan skonto, par stepeni gore – dole i ima da te ima i ima da te nema . Zato vam je ponajbolje ne kupovati toplomjere.
Mi skontali dobar fazon. Ako ne mjerimo tjelesnu toplotu ( joj jesmo pismeni, k'o veterinari napriliku) nećemo znati koliko nam je ona toplota. Ako ne znamo koliko smo vrući , nemamo bojazni od jazuka. Plaho nam dobra ova računica. I to bez kalkulatora. Joj, još da smo upotrebili kalkulator gdje bi nam kraj bio.
Što bi rekle poete:
-Na kraju krajeva kraj.
U prevodu :
Ne slušajte blentovije, ipak vi kupite mjerač tjelesne toplote. Nikako termometar. Dok njime izmjerite tjelesnu toplotu mo'šte riknuti.
Neko kaže i crknuti. A ima pametnjakovića pa kažu krepati. Oni koji o vama imaju lijepo mišljenje kažu možete umrijeti. Oni koji vam loše misle reći će vam;
Joj , jeste se natakarili.
Taki vam je današnji svijet nakrivo nasađen ili natandarem.
A može se komotno reći i belejsuzli.
343*One koje odu – sretno im bilo. Onim koji ostanu zahvalni smo.Oei koje ne upoznamo tužne su.
344* Ko se vatrom igra , tog i dim opeče.
345*A oni nama nemojte zgriješiti.Hadumi.Kada je ljubav buila grijeh?
346*Nevažna je zadnja kap koja prelije čašu. U tečnost u čaši je gorčina koja više nema gdje.
347*Ništa se ne mere sakriti, ni zrnce gorušice.Lagali vi ne lagali,sve je zapisano , sudbini i pržunu se ne može pobjeći.
348*Kada insan razmišlja ,kažu to je filozofija ili bitak. Glupaci. Pojma oni nemaju.
Čista filozofija je kada čovjek razmišlja o ničemu. Pun mu mozak ničega.
Ma kakva filozofija? Nirvana!
Hvala ti zivote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oci, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno, jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave, tako sjajno i kad se budim
vidim u tom mnostvu, lice koje ljubim…
Hvala ti zivote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne cuje lazi,
a slusa djecaka kada ljubav trazi.
I cuje u noci sto je iza vrata
korak prijatelja, ili korak tata…
Hvala ti zivote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti jos imam, i nisam bez dara,
da zavolim voce, koje covjek stvara.
Dijelili smo udes, dobar ili zao,
kad u moje oci tvoj je pogled pao
Hvala ti zivote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmjeh, ucio me placu.
Sve sto ne znam danas, mozda sutra znat cu.
Ti si dao njeznost koja pjev moj cini,
ponoru me dao, i dao visini
Za sve što mi ote
hvala ti, zivote.
31
Iz utrobe Zemlje, kroz sedam kapija,
uspeh se i sedoh na sâm tron Saturna*.
Mnoge tad dileme na putu razreših,
al’ ne šta je to Smrt i šta je Sudbina.
Stavim ruku pod lijevu sisu
tu ono obično traje
stavim ruku a nema ga
kako nema gdje je gdje je
pa udesno za dva prsta mičem
tu ono pokatkad otkucajem skrene
i pomjerim ruku i nema ga
kako nema gdje je gdje je
nogama se ponajlakše ruka spušta
ponad nogu vlažno granje pretražujem
ovdje ono ne bi potrajalo
u koljenu ni u rebru
ni pod desnom sisom nije
poludjeću ne znam šta ću
tko me stvori bez kucanja
ima li me i kamo ću
pa za glavu ruku hvatam
ne tražeći klanjajuć se besrcenju
a glava me smijehom zdravim
i porugom raspameti
otkucajem
srca krajem
Dan je lijep i vedar.
Prethodnih dana nas je zima uplašila. Pomislili smo da se vraća da iskiše svoje . Izgleda da je otišla ili se primirila , a možda je svoje odgodila za neki drugi put. Provešće ona svoje. Kad tad. Na koji način i kada ? Mi to ne znamo. Nismo gatare.
Pitajte one is takozvane islamske zajednice. Oni su tata mata za sve. Tako im na neuki um palo. Sihre i fetve bacaju, bajaju i kiše doziva. Ako se neko drzne da mimo njih misli žigošu i anatemišu. Obzirom da su sa hanefijama u talu, uskoro bi mogli da ubijaju.
No, o tom potom. Ako nam Jedini Bog udjeli Milosti svoje moraćemo te samozvance jopet protabiriti i muhure na djela bricinog unuka, njegovog poslužitelja i njihove slugane . Muhur sad pa sad. Pa opet muhur sad pa sad.
Ne bojte se , neće nam nestati muhura. naši su jal od drveta jal od tuča. A ti su pojaki i poteški.
Kažemo dan je lijep. Nećemo žuriti pa reći krasan, jer sve je relativno. Nemo svane, nekom se smrkne.
Eto recimo na priliku , oni zlotvor , ona vukojebinjaška prokletinja, oni počkovički kasapin, oni zlotvrski jado, se jutros probudio i namjerno ustao na desnu nogu. Džab – džabe mu. Na stolu stoji ferman i tablete za smirivanje. Nisu se od juče makli. I ostaće mu pred nosom dok je vika i pučanstva. A onda će ići dalje . Bolje vam je da ne znate kakvo je to dalje.
Čuli ste za Etnu i Vezuv? ma sigurno jeste. Niste vi takoi neuki kako vlast hoće da budete. E , središta tih talijanski mora su male umiljate mace naspram onoga što ono đubrište od nečovjeka čeka.
Ferman mu kaže kako neljudi i zločinci završavaju.
Ferman mu kaže vidi kako si radio i sijo tako će ti biti na ovom svijetu. Samovanje u pržunu dok ne dok ne rikneš. Pogrešno smo se izrazili. To je mahalska poetika za čestite insane. Trebali smo reći dok ne crkneš. Tako završavaju sve niškoristi i ljudska bagra.
A na onom svijetu te čeka vječni pržun. Ponesi puno losiona i leda,mada ti neće ni zere pomoći, čak da sve ledenjake dunjaluka uprti na kukavička leđa.
Tablete su za stišavanje tonusa i za eventualne odluke tipa tvoga bracike Slobodana Miloševića. Pregršt u ruku i prije odeš u pakao. Ljekari ti spase čast i kažu zločinačko srce prepuklo.
Kad nekom smrkne, nekom svane. Eto gospođa Ljiljanka Zelena dušom dahnula. Molitve su joj uslišene. Više je nikad onaj počković neće pomokriti. Dosta je njegovog bilo.Trideset godina je svakog jutra ustajala počkana, do za vrata.
U stvari nas pogan Radovan Karađić ne insteresuje. I nikad nije. Mi samo sekund lake dišemo. Jedno zlo je je maknuto sa dunjaluka. Jeste da njegova genocidna tvorevina još postoji, ali neka. Neka je. Opomena svijetu na šta je zlo spremno.
Tu genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku svaka haška osuda žigoše. Toliko je zvaničnih osuda da cifra dostiže haman šestinu njenog pučanstva. Kada bi se sve osudili broj bi se približio polovini po glavi genocidnog stanovnika .
Rakcije na katilov pržun , kao i sve reakcije na osude ostalih zločinaca genocidne tvorevine i šire.
Ne znamo zašto ljudi uopšte dižu džefu i reaguju.
Presuda je presuda i samo je druga sudska presuda može promjeniti , dok ona ne postane konačna.
Svi reaguju onako kako se to od njih očekuje. I svi misle da elokventni, da pamet prosipaju i da su patrioti.
Ne, oni samo pokazuju da su glupi nacionalisti. I ovi i oni. Zamazuju oči i kupuju poene kod gladnog naroda kojeg terorišu i pljačkaju.
Pučke krvopije.
A obično pučanstvo, obično onaj dio od papanluka , nije bitno, gornjeg ili donjeg, kliče :
– Tako je.
Vjerujte nam , dan je i dalje lijep i vedar .
U dilemi smo, možda se do kraja dana odlučimo i kažemo kako bi pjesnik rekao:
-Oh, kakav krasan dan.
A život teče dalje.
A prevodilac u suzama bi poželio:
-Eh, kad bi život bio tako sunčan, ali ipak prelijep je. Nemamo drugoga.