O kako te se spomenem…

Stani na najvišu stepenicu stubišta-
Nasloni se na bastensku urnu-
Utkaj, utkaj sunca sjaj u svoju kosu-
Privi cveće na grudi u bolnom soku-
Tresni ga o zemlji i idi
S prolaznom mržnjom u oku:
Al’ utkaj, utkaj sunca sjaj u svoju kosu.

Želeo bih, znači, da on ode,
Znači želeo bih da nju patnja bode,
Da ode on, da ode,
Kao što duša odlazi od tela ranjenog i bolnog,
Kao što duh odlazi od tela iskorišćenog.
Našao bih
Neki način neuporedivo lak i vest,
Lak za obostrano shvatanje,
Lak i bezveran kao osmeh, kao rukovanje.

Otišla je, ali je jesen kao sen
Robi mi maštu dane i dane,
Mnoge dane i mnoge čaše:
Njene kose preko ruku, njene ruke- žive vaze.

I pitam se kako su mogli skupa!
Trebalo je da se lišim pokreta i poze.
Katkad ove bludnje uznemire
Nemirnu ponoć i podnevni mir.

Medijska personalizacija i spektakularizam politike   / iz predmeta odgoj za medije /

Uvod

Veći dio dvadesetog vijeka bio je obilježen  grčevitom borbom za prevlast oštro sukobljenih ideologija kapitalizma i komunizma, kojima se u jednom periodu suprotstavio najmračniji vid nacional fašizma. U tim previranjima XX vijeka iskristaslizirala su se  tri modela propagandnog komuniciranja komunistički, fašistički i demokratski.

Bez obzira na sve različitosti i antagonizme tih ideologija ovi modeli  su manje ili više naslijedili i koristili oprobani recept  rimo-katoličke crkve u profiliranju i ustrojstvu javnog mijenja, naravno svaki u skladu sa svojim ideologijama, i bili  sredstva ideloškog,političkog i oružanog nadmetanja velikih sila.Osnovne karakteristike i metode ovih modela u krajnosti su manje više istovjetne i polaze sa  istog stanovišta:

-organizovane i planske propagandne akcije koje su usmjerena na formiranje,kontrolisanje i usmjeravanje svijesti širokih masa u ciljanom pravcu,

-stvaljanje svih medija pod strogu kontrolu državnog aparata, publikovanje propagandnih materijala,brošura,plakata,panoa i obilježja koji asociraju na zajedništvo i supermaciju,

-marginalizovanje, onesposobljavanje i uništavanje komunikativnih sisteme koji nisu na kursu vladajuće ideologije,

-stvaranje jedinstvenog propagandnog komunikacijskog sistema iz kojeg se pod strogim nadzorom odabranika orkestrira i vode ideološke i ostale akcije vlastodržaca

-pretvaranje komunikacija u veoma značajne i vrlo snažne propagandne instrumente vlasti, koji u sprezi sa silom i represalijama (oružje,ekonomska moć) obezbjeđuju prevlast

-satanizacija svega onoga što odudara od zvanične ideologije, represivnost, pozivi na „linč“,

-fabrikovanje informacija metodama ubjeđivanja, identifikacije, mržnje, prilagođavanje istine kroz širenja poluistina i laži, prećutkivanje, podmetanje, cenzuru…

-omasovljenje i homogenizacija oko zajedničkog cilja i ideologije do krajnjih granica fanatizma i sveopšte histerije,

-propagandna glorifikacija sistema i društvenih odnosa, kao i „velikih vođa“ zvanične ideologije,

-pretvaranje medija u veoma značajan instrument vlasti,

-fabrikovanje informacija shodno potrebama režima, služeći se oprobanim receptom širenja poluistina i laži, prećutkivanjem, cenzurom…

 Na krajnjim polazištima komunikacija su komunikator i recipijent, a oni su u većini slučajeva  politička, društveno – socijalno i kulturno-religijski angažirana bića (itd.). I ma koliko oni težili objektivnosti i nezavisnosti njihovi oformljeni subjektivni pogledi na svijet i odnose u njemu uveliko su određivali karakter i prijemčivost  poruke kao spone između njih.

Propaganda je nedjeljivi dio komunikacija, čiju su snagu i moć maksimalno u svoje svrhe iskorištavale vladajuće oligarhije. Komunikacije i propaganda su vrlo dugo, do polovine XX vijeka koristili jednoznačno, kao sinonimi; a i danas vrlo teško uočiti razliku između komunikacija i propagande.

Ideološka propaganda je skoro uvijek određivala vrstu, kvalitet i sadržaj komunikacije; bez  povratnog uticaja komunikacija na propagandu. Vrijeme je pokazalo da je gospodar komunikacija uvijek bio vodeći nosilac vlasti i ujedno kreator historije. Bez obzira na stepen razvoja komunikacija vlast je bila ta koja je baratala i manipulisala informacijom. Strogo uzevši, komunikacije (u sprezi sa propagandom) su uvijek imale karakteristiku društvenih procesa i odnosa, imajući vidnu i odlučujuću ulogu u modeliranju tih procesa.

Komunikacije su uvijek bile eksponenti vladajućih ideologija i nosioci ravnoteže straha čiji je zarobljenik cjelokupna svjetska javnost. I pored naglog progresa i promjena društvenih odnosa ipak se koncentracija moći i međunarodnih odnosa odvijala po šemama prethodnih era.

Sveukupna slika o komunikacijama i uticaju propagande na njih ali i cjelovitu stvarnost personalizacije  je neprihvatljiva sa humanističke tačke gledišta.Zbog neprimjernog  načina djelovanja i katastrofalnog učinka na ostvarivanju , u krajnjoj liniji nehumanih ciljeva,sasvim je izvjesno da se propaganda (personalizacija) komunikacija  sasvim slobodno može dovesti u kontekst nehumane društvene prakse.

Većina teoretičara savremene komunikacije obilježavaju kao ideologizirane.Svete knjige,savremena antropoligija i biologija navode na zaključak da svi ljudi vuku korijene od istih predaka i da su po svim svojim psihofizičkim i biološkim svojstima ravnopravni.

Fašistička propaganda uči da su bijeli ljudi rasno superiorni i kao takvi terebaju vladati svijetom. Komunistička propaganda je na stanovništu da se ravnopravnost može postići samo represalijama i silom većine koju predvode „odabrane svjesne vođe“ nad manjinom. Demokratska propaganda je na stanovištu da su (prividno) svi ljudi ravnopravni,ali da su  određeni slojevi puno ravnopravniji i shodno tome,među sobom određuju i raspodjeljuju centre svjetske moći vlasti i uticaja.

Jednostavno, propagandne komunikacija nisu nikako u skladu sa potrebama humanog i pozivitističkog pristupa međunarodnim i međudruštvenim problemima i težnjama stvarne demokratske javnosti.Ideološka propaganda nije ništa dobro donijela svijetu XX vijeka.

Komunikacije sa propagandom/personalizacijom  je izuzetno aktivni i mobilizirajući modelator, saučesnik i oslonac svih režima; i komunističkih i fašističkih i demokratskih, u svim ratovima i sukobima dvadesetog stoljeća koji su rezultirali smrću i sakaćenjima stotina miliona ljudi,stravičnim pustošenjima i razaranjima

Sadašnje stanje u globalnim odnosima sasvim realno podjećaju na jednu od osnovnih konstanti fašističke ideologije koji promovirao sam Hitler:

“Propaganda nas je dovela na vlast, propaganda nam je omogućila da sačuvamo vlast; propaganda će nam omogućiti da ovladamo svijetom.“

To poređenje  potvrđuje „historijsko“ načelo propagande i komunikacija, koje se proteže i na suvremenu eru elektronskih medija u kojima dodatno preovladavaju :

-politilkanstvo, personalizacija i spektakularizam politike

Princip je isti, sve ostalo su nijanse.

1. Savremeni mediji

A. Osvrt

Savremani mediji , pored  oblika djelovanja navednih u uvodu, a svojstvenim za sve epohe, svoju uspješnost sve više zasnivaju  personalizaciji  i spektakularizmu.

Današnji čovjek nema vremena za šire obrazovanje. Pritisnut egzistencijalnim problemima i tempom koji nameće život,sve manje je u mogućnosti da sam donosi jasno definisane stavove o životu, pa svoje „poglede“ traži i medijima.

I normalno, postaje laka žrtva medija,  jer iza medija su uvijek stajali kapital i politika. Kako je taj kapital uvijek u rukama vlasti (onih koji vladaju) sasvim je logičan odgovor ko je vlasnik medija i u čijoj su oni funkciji.

Osavremljene komunikacije su postale još poželjnije i pogodnije sredstvo za masovnu propagandnu manipulaciju. Međutim. to nikako nije značilo i pravu slobodu,objektivnost i neovisnost medija (komunikacija). Zapravo komunikacije (mediji) nikad nisu izborile stvarnu  slobodu i nezavisnost u djelovanju. Na to je uticalo više faktora:

Neosporna je činjenica da su komunikacije XX. vijeka uvele civilizaciju u novu eru u svim segmentima života, rada i odnosa među ljudima. Sadašnjica je nezamisliva bez modernih sredstava komunikacija kao prenonosica progresa, znanja, nauke, kulture, umjetnosti, školstva i drugih relevantnih faktora neophodnih ljudima. Veoma bitan je odnos, prožimanje i uticaj komunikologije sa drugim naukama.

Istodobno sa ekspanzijom razvojnih mogućnosti javnih medija i povećavao se i uticaj komunikacija na kreiranje društvenih odnosa. Međutim to nije značilo i pravu slobodu,objektivnost i neovisnost medija (komunikacija) na koje je uticalo više faktora.

– Na krajnjim polazištima komunikacija su komunikator i recipijent,a oni su u većini slučajeva  politička, društveno – socijalno i kulturno-religijski angažirana bića (itd.). I ma koliko oni težili objektivnosti i nezavisnosti njihovi oformljeni subjektivni pogledi na svijet i odnose u njemu uveliko su određivali karakter i prijemčivost spone između njih, odnosno poruke.

– Na bazi prethodne činjenice otvara se široko polje za djelovanje vladajućih ideologije kao dodatnog, često odlučujućeg faktora u usmjeravanju i profiliranju komunikacija.

Historija komunikacija/medija  se preklapa sa historijom čovječanstva. Vrijeme je pokazalo da je gospodar komunikacija uvijek bio i vodeći nosilac vlasti i kreator historije. Bez obzira na stepen razvoja komunikacija vlast je bila ta koja je baratala informacijom, u svakom pogledu.

Strogo uzevši, komunikacije su uvijek imale karakteristiku društvenih procesa i odnosa, imajući vidnu ulogu u modeliranju tih procesa, određujući njihovu sadržinu i usmjeravajući ih u željenom pravcu. S obzirom da zadiru u svaku poru života komunikacije su vremenom postale veoma kompleksan psihološko-sociološki segment svake stvarnosti obezbjedivši sebi naučni legimitet.

Idejni tvorac fašističkog modela komunikacija i njegovo „budno oko“ je bio Josef Gebels, ministar Trećeg njemačkog rajha. Jedna njegova misao ukazuje na apsurdnost tog modela:

– ”Deset puta ponovljena laž postaje istina”.

To je postala realnost današnjih medija  , uz sve jače prisustvo  tekovina novih oblika pritisaka na svijest recepijenta.

B. ŠTA JE OZNAČIO ULAZAK INTERNETA U NOVINARSTVO?

Da su klasični mediji, na izvjestan način, prinuđeni da mijenjaju svoj način rada pod uticajem novih medija (web izdanja medija)

Da su klasični mediji dobili konkurenciju u novim medijima (blog kao najočitiji primjer)

Da klasični mediji uključuju nove medije (i “nove novinare”) u svoj program (IReport na CNN)

Klasičnim medijima zamjera se činjenica da informacije prezentiraju uz “lažnu objektivnost“ Informacije su uvijek “umotane u celofan”,često se potenciraju krive stvari da bi skrenuli pozornost sa onihbitnih, ili da bi u potpunosti sakrili bitne.

Osim toga, novinari su često i sputani “višim” interesima, poput onoga da novinar neće često pisati negativan tekst o kompaniji koja se oglašava u njegovom mediju.

Zanimljivo, bloggerima se također zamjera “lažna objektivnost”, odnosno objavljivanje informacija bez ikakve provjere, često i bez argumenata, u sigurnosti intime i privatnosti koju blog donosi.

Potražite li malo po Internetu razmišljanja novinara o blogu,često ćete naći argumente koje možemo  lako staviti u jednu rečenicu:

“Novinar mora stati iza svog teksta njegovim potpisivanjem, dok je blogger uvijek

skriven nadimkom.”

Ipak, to ne umanje utjecaj onoga što u blogu piše, ako se radi o argumentiranim stavovima.

Danas se novinarstvo mijenja i prilagođava utjecaju i snazi bloga, a u tom procesu se mijenja i blogosfera,

barem onaj njen dio koji se bavi ozbiljnim, političkim ili društvenim temama .

Kvalitetnih tekstova, vijesti i informacija naći ćete i u klasičnim medijima i na blogovima.

Isto kao i jeftinog senzacionalizma i spektakuralizma! Stvar je čitatelja koje će informacije prihvatiti, koje ne i kako će ih prihvatiti.

Zato je medijska kompetencija publike ključni pojam.

2.Medijska personalizacija

U uvodu je posebna pažnja posvećena komunikacijama i propagandi.Činjenice govore da su mediji postali glavni nosioci komunuikacija , a personalizacija je u stvari identična propagandi,  najblaže rečeno  njena produžena ruka,oblikovana u skaldu sa svremenim tehnološim mogućnostima i potrebama savremene oligarhije.

Uočljiva je  razlika    propagande u prošlim vremenima i personalizacije u savremenim vremenima.

Tokom historije nosilac bio jedan religijsko-aristokratski sistem, sa bogom datim oligarhom.Dakle  sistem , jednog nepoznatog strukturalnog mnoštva koje izvršnu vlast prepušta autokrati , koja zadovoljava potrebe onog dijela pučanstva koje ga zorno podržava.

“Novo vrijeme” personalizacijom stvara nove autokrate, koji nisu bogom dati vladari, ali su neprikosnoveni i jedini mogući spasioci nacije.

Personalizacija kao sastavni dio medijskog djelovanja na neki način postaje  osnov ideološke dominacije i legimiteta moći vladajućih oligarhija u kontekstu new age, ali koji se tako jasno širi i obuhvata i ove naše balkanske prostore.

Personalizacijom se postiže pojednostavljenje sadržaja i namjera medija spram recipijenta , eliminacijom sadržaja koje korisniku nisu zanimljive.Naručioci/korisnici personalizacije su  dakako finansijeri , koji leže u izvorima moći i vlasti. Ali personalizacija ima i širi karakter. Jednom uspješno realizovana mogućnost prilagođenpotreba jednog korisnika, može se upotrebiti ( sustavno) na svakog slijedećeg zainteresovanog korisnika.

Možda to na prvi pogled izgleda sumnjiva konstatacija , ali ako pođemo od pretpostavke da je sposobnost medija da kreira korisnikove potrebe,kroz funkcionalni  sadržaj, dojmljivu prezentaciju identitata korisnika na način koji je to najprihvatljiviji i najzavodljiviji za onoga koji upija , odnosno „kupuje“  informaciju koja je prezentirana.

Nekad se presonalizacija pojavljuje u jasnom eksplicitno izraženo, tako rekuć u agresivnom pojavnom obliku.To je eksplicitna personalizacija , koja se temelji na informaciji koju pruža sistem ili sam korisnik.Ali isto tako sve se veže za korisnikov profil , koji se upija , pa prezentira sve karakteristike  povezane sa korisnikom na jedan prijemčiv, vrlo popularan i dojmljiv način.Eksplicitna peronalizacija je je sve više prisutna u današnjim medijuma, jer se recepijent već navikao na agresivni pristup medija u prezentiranju informacija kojim želi doprijeti do ciljane grupe , da bi time psotigao efekat na zadovoljstvo korisnika personalizacije.

Ima još jedna veliki efekat koji se može postići eksplicitnom personalizacijom.Na ovaj način se sustavno predefiniraju statusi korisnika i grupa.Poslije toga ostalo je samo da se sistem sam po sebi održava ( reproducira u zacrtanom smjeru) i slijedi pravila utvrđena personalizacijom,

Implicitna peronalizacija je malo teža za pojavnost u medijima , jer se postiže na osnovu uobičajenih standarda/obrasca korisnikovog ponašanja. Neke rutine se ne mogu sadržajno  filtrirati i ad hoc odmaknuti od oka posmatrača, tako da je medij prisiljen da to čini mimo treutne potrebe korisnika pesonalizacije.

Na personalizaciju politike utiče mnogo konkretnih , uslovljenih faktora sa jasno određenim ponašanjima prema pojedinim segmentima duštvenih tokova i odnosa, ali i individualnog ljudskog života i djelovanja:

Tradicionalne vrijednosti, podanički mentalitet, autokratski obrasci ponašanja, peternalizam, nacionalne,  vjerske, ksenofobičlne i druge isključivosti.

Na tlo Balkana, i Bosnu presonalizacija je poprimila mnogo negativnije konotacije od uvriježenih u zemljama zapadne „demokratije“. Raspad Jugoslavije je stvorio vrlo pogodno tlo personalizaciji politike na bazi  rascjepa u društvu,duboke ideološke, nacionalne, sociološke krize i podjele, koje se uz kolektivnu psihozu straha, ekonomsko egzistencijalnu nesigurnost , trasirale puteve ka kolektivnim  pshiozama straha i nesigurnosti. U tim situacijama se otvara put ka pojavi velikog vođe,spasitelja…

Personalizacija poprima oblik liderske promocija.Javlja se niz vođa i vođica koji su kao instrument dnevnih politika uvukli Jugoslavio u krvavi haos.Rat se završio, ali se tendencije straha i terora putem personalizacije /propagnde najprizemnijeg kova nastavlja.

Uspješnost medija / medijskog  predstavljanja i svrhe koja se želi postićihe dobro provedena personalizacija. Ona prevazilazi sve moguće zamke statičnosti medijskog informisanja i postaje moćno oružje koje pruža željene i specifične informacije  po želji nalogodavaca. Tako  se sveukupno djelovanje prema recepijantu temelji na protoku efektnijih, efikasnijih i bržih informacija,i svojim djelovanjem lakše dopiru do svijeati onih kojima je namjenjena.

Ponekad se personalizacija čini apsurdnom i izaziva gnušanje , ali se pokazujer vrlo efikasnom i uspješnom.Vremenskim protokom, nekad brže , nekada sporije u zavisnosti od dnevno političke potrebe,perasobnalizacijom se vrlo uspješno mobilizira narod / recepijent na željenom i nametnutom  osnovu.

3.Spektakularizam politike neraskidivo vezana za personalizaciju

Politička zbivanja, njena moć i uticaj na medije su vidljivi toko cjelokupne pisane historije čovječanstva.Na neki način personalizacija i spektakularizam su oduvijek bili prisutni u komunikacijama prošlosti.

Politička zbivanja su uvijek na isti ili vrlo sličan način determinisana.Uvijek se javlja potreba za liderom / vođom kao ključnim faktorom u   materijalizaciji vlasti.Pored lidera, osnovne političke konotacije ,od prapočetaka ,imaju svoje podjele na „pobjednike“,“krivce“,“žrtve“, što potvrđuje da je personalizacija politike samo prastaro načelo propagande.

Priče o političkim borbama, osvajanju vlasti , pa i ratovima , uvijek su prvenstveno zasnovane na imenima konkretnih historijskih ličnosti. Stiče se dojam ,da su to individue odvojene od od širih osnova, i uglavnom vrlo je teško otkriti stvarnost  u kojoj postoji grupacije koje stoje iza tih ličnosti.

Zbog toga se vrlo često poimanje stvarnosti, aktuelne politike i historijska pozornica identifikuju  sa datim ličnostima, njihovim djelovanjima,kroz prikaz drame individualnih karaktera i sudbina.

Tokom dvadesetog vijeka u masovnosti i pristupačnosti medija se tokom sedamdesetih godina se prvenstveno  iz SAD , svom snagom se javlja  pristup personalizacije politike kada se nasuprot tradicionalnim lojalnim partijskim likovima, javljaju izazivači u likovima „zgodnih momaka“.

Zapravo na neki način tu se otvaraju vrata opšteprihvaćenom  spektakularizmu politike.

Pojedinac postaje konkretna medijska ličnost , koja komunicira sa medijima, masom , koji postaje nosilac političkih zbivanja .Na neki način , marginalizuju se  složeni mehanizmi društvenih zbivanja pojednostavljuju se i prećutkuju, uvodeći  konkretne  ličnosti u centar zbivanja. Njihove vrline i mane, sa posebnim osvrtom na vrline

Opšteprihvaćeni “demokratski” model komuniciranja je zasnovan na baštini fancuske buržoaske revolucije koja je proklamovala principe: sloboda, jednakost i bratstvo, i njega su prihvatile sve zapadne demokratije. Ova demokratska načela je kasnija nauka preformulisala na naučnim osnovima, tako da sada pojam demokratije obuhvata:

-ljudska prava i slobode u svakoj zemlji

-slobodu i pluralizam informisanja

-kodifikacija prava i sloboda u globalnim okvirima.

Demokratsko komuniciranje proklamiralo je djelovanje na tim principima kojima su dodati atributi objektivnost, istinitost i nezavisnost. Sve to trebalo je da omogući ravnopravne i demokratske dijaloge i odnose među svim ljudima, koji bi vodili napretku i daljoj humanizaciji odnosa u svim oblastima: društveno-političkim, socijalno-ekonomskim..

Međutim realnost savremenih medija nam ukazuje na nešto sasvim drugo.

Za potvrdu ove konstatacije dovoljno je navesti tek nekoliko primjera:

-medijska šutnja tokom većeg dijela stvaranja i djelovanja fašističkog čudovišta. Neki objektivni posmatrači od uma i nauke tvrde da je tome uzrok grižnja savjesti zbog „očinstva“ koje je pospiješilo rađanju tog monstruma.

-najbrutalniji i najžešći medijski rat protiv komunizma tokom čitavog njegovog postojanja. Najpoznatije žrtve antikomunističke historije su bračni par Julius i Etel Rosenberg, koji su pod pritiskom“ javnog mjenja“ pogubljeni juna 1953.g kao sovjetski špijuni, bez ikakvih dokaza. Posthumna revizija njihovog procesa ih je rehabilitirala i dokazala da je prethodni proces bio montiran[.

-aktivno i histerično učešće u tzv. Makartijevom lovu na vještice pedesetih godina, odnosno progon, hapšenja, zatvaranja i protjerivanja svih slobodoumnih i liberalnih mislioca čije se  ideje nisu slagale,što je kulminiralo osudom na smrt Bračnog para

-pasivno posmatranje ili čak aktivno učešće u latentnim rasnim i religijski animozitetima i predrasudama. Npr. u SAD 100 god.nakon ukidanja ropstva problem rasizma je bio veoma aktuelan, i do danas nije riješen u većini zemlja „zapadne demokracije“. Stalno prisutna antiislamska, antisemitska, orijentacija demokratskih komunikacija pojačale su se padom komunizma, jer zapadnim demokratijama uvijek treba „strašan“ neprijatelj kako bi učvrstile svoju svjetsku supermaciju, ali i skrenule pažnju domaćih javnosti sa vlastitih problema koja se veoma slobodno mogu vezati za osnovne pojmove demokratije, ali i ljudske egzistencije.

Antiislamska histerija kulminira posljednjih godina do ratnih razmjera, tako da su nedavno objavljene karikature proroka Muhameda samo trivijalna i beznačajna posljedica te histerije.

Međutim demokratske komunikacije poslijednjih decenija prati proces globalizacije mas medija, što otvara nove mogućnosti u oba pravca:u pojačanoj ideologizaciji, ali i većoj neovisnosti medija  u segmentima koji i nisu toliko bitni vladajućim ideologijama.

Politička zbivanja, njena moć i uticaj na medije su vidljivi toko cjelokupne pisane historije čovječanstva.

Politička zbivanja su uvijek na isti ili vrlo sličan način determinisana.Uvijek se javlja potreba za liderom / vođom kao ključnim faktorom u njenoj materijalizaciji.Pored lidera, osnovne političke konotacije ,od prapočetaka imaju svoje podjele na „pobjednike“,“krivce“,“žrtve“, što potvrđuje da je personalizacija politike samo prastaro načelo propagande.

Priče o političkim borbama, osvajanju vlasti , pa i ratovima , uvijek su prvenstveno zasnovane na imenima konkretnih historijskih ličnosti. Stiče se dojam da su to individue odvojene od od širih osnova, i uglavnom vrlo je teško otkriti stvarnost  u kojoj postoji grupacije koje stoje iza tih ličnosti.

Zbog toga se vrlo često poimanje stvarnosti, aktuelne politike i historijska pozornica identifikuju  sa datim ličnostima, njihovim djelovanjima,kroz prikaz drame individualnih karaktera i sudbina.

Tokom dvadesetog vijeka u masovnosti i pristupačnosti medija se tokom sedamdesetih godina se iz SAD  svomsnagom se javlja  pristup personalizacije politike kada se nasuprot tradicionalnim lojalnim partijskim likovima javljaju izazivači uu likovima „zgodnih momaka“.

Zapravo na neki način svi ovi primjeri govore u prilog da  se odavno otvaraju vrata opšte prihvaćenom  spektakularizmu politike.

Pojedinac postaje konkretna medijska ličnost , koja komunicira sa medijima, masom , koji postaje nosilac političkih zbivanja .Na neki način , marginalizuju se  složeni mehanizmi društvenih zbivanja pojednostavljuju se i prećutkuju, uvodeći  konkretne  ličnosti u centar zbivanja. Njihove vrline i mane, sa posebnim osvrtom na vrline

Na personalizaciju politike utiče mnogo konkretnih , uslovljenih faktora sa jasno određenim ponašanjima prema pojedinim segmentima duštvenih tokova i odnosa, ali i individualnog ljudskog života i djelovanja:

Tradicionalne vrijednosti, podanički mentalitet, autokratski obrasci ponašanja,peternalizam, nacionalne, vjerske,ksenofobičlne i druge isključivosti.

Na tlo Balkana, i Bosnu presonalizacija je poprimila mnogo negativnije konotacije od uvriježenih u zemljama zapadne „demokratije“. Raspad Jugoslavije je stvorio vrlo pogodno tlo personalizaciji politike na bazi  rascjepa u društvu,duboke ideološke, nacionalne, sociološke krize i podjele, koje se uz kolektivnu psihozu straha, ekonomsko egzistencijalnu nesigurnost , trasirale puteve ka kolektivnim  pshiozama straha i nesigurnosti. U tim situacijama se otvara put ka pojavi velikog vođe,spasitelja…

Personalizacija poprima oblik liderske promocija.Javlja se niz vođa i vođica koji su kao instrument dnevnih politika uvukli Jugoslavio u krvavi haos.Rat se zavrđio, ali se tendencije straha i terora putem personalizacije /propagnde najprizemnijeg kova nastavlja.

Politička zbivanja, njena moć i uticaj na medije su vidljivi toko cjelokupne pisane historije čovječanstva.

Politička zbivanja su uvijek na isti ili vrlo sličan način determinisana.Uvijek s ejavlja potreba za liderom / vođom kao ključnim faktorom u njenoj materijalizaciji.Pored lidera, osnovne političke konotacije ,od praočetaka imaju svoje podjele na „pobjednike“,“krivce“,“žrtve“, što potvrđuje da je personalizacija politike samo prastaro načelo propagande.

Priče o političkim borbama, osvajanju vlasti , pa i ratovima , uvijek su prvenstveno zasnovane na imenima konkretnih historijskih ličnosti. Stiče se dojam da su to individue odvojene od od širih osnova, i uglavnom vrlo je teško otkriti stvarnost  u kojoj postoji grupacije koje stoje iza tih ličnosti.

Zbog toga se vrlo često poimanje stvarnosti, aktuelne politike i historijska pozornica identifikuju  sa datim ličnostima, njihovim djelovanjima,kroz prikaz drame individualnih karaktera i sudbina.

Tokom dvadesetog vijeka u masovnosti i pristupačnosti medija se tokom sedamdesetih godina se iz SAD  svomsnagom se javlja  pristup personalizacije politike kada se nasuprot tradicionalnim lojalnim partijskim likovima javljaju izazivači uu likovima „zgodnih momaka“.

Zapravo na neki način tu se otvaraju vrata opšteprihvaćenom  spektakularizmu politike.

Pojedinac postaje konkretna medijska ličnost , koja komunicira sa medijima, masom , koji postaje nosilac političkih zbivanja .Na neki način , marginalizuju se  složeni mehanizmi društvenih zbivanja pojednostavljuju se i prećutkuju, uvodeći  konkretne  ličnosti u centar zbivanja. Njihove vrline i mane, sa posebnim osvrtom na vrline

Na personalizaciju politike utiče mnogo konkretnih , uslovljenih faktora sa jasno određenim ponašanjima prema pojedinim segmentima duštvenih tokova i odnosa, ali i individualnog ljudskog života i djelovanja:

Tradicionalne vrijednosti, podanički mentalitet, autokratski obrasci ponašanja, peternalizam, nacionalne, vjerske,ksenofobičlne i druge isključivosti.

Na tlo Balkana, i Bosnu presonalizacija je poprimila mnogo negativnije konotacije od uvriježenih u zemljama zapadne „demokratije“. Raspad Jugoslavije je stvorio vrlo pogodno tlo personalizaciji politike na bazi  rascjepa u društvu,duboke ideološke, nacionalne, sociološke krize i podjele, koje se uz kolektivnu psihozu straha, ekonomsko egzistencijalnu nesigurnost , trasirale puteve ka kolektivnim  pshiozama straha i nesigurnosti. U tim situacijama se otvara put ka pojavi velikog vođe,spasitelja…

Jačanje liderskog karaktera partijske strukture  i personalizacija kampanja protokom vremena postaju sve izrazitiji način komuniciranja

Personalizacija poprima oblik liderske promocija.Javlja se niz vođa i vođica koji su kao instrument dnevnih politika uvukli Jugoslavio u krvavi haos.Rat se završio, ali se tendencije straha i terora putem personalizacije /propagnde najprizemnijeg kova nastavlja.

Zaključak

Savremena stremljenja medija , kroz različite oblike medija uz  nagli razvoj društvenih mreža u 21. vijeku vidno su promijenili način komunkacije i omogućen je protok sadržaja i informacija, djeljenje sadržaja na novim osnovama. Uz olakšano oglašavanje i neometan pristup ciljanim grupama ,pa i političkim grupacijama.

Niski troškovi, izuzetno veliki broj recepijenata/korisnika, jednostavan  skoro neometan i besplatan pristup, su okosnica onoga što društvene mreže čini vrlo interesantnim izvorima lobiranja, privlačenja, višesmjerna komunikacija i umrežavanja korisnika.I ono veoma bitno: kroz interakciju se korisnicima mreža može „prodati“  ono što vlasnici mreža i medija žele, a u u cilju postizanja finansijskih efekata, a što je još značajnije širenjem uticaja grupacija kojima pripadaju.

Dakle opet se vraćamo na propagandu, odnosno njenu inačicu na početku XXI vijeka – personalizaciju sa dalekosežnim posljedicama. Personalizacija se ne zaustavlja na politiku/geo politiuku, već na svaki segment djelovanja međuzavisnih odnosa u društvu koji donose profit.

Savremene medije karakterišu digitalnost,multimedijalnost, hipertekstualnost i kubernetički prostor koji je lako dostupan svim korisnicima. Neslućeni i sveobuhvatni razvoj interneta omogućio je stvaranje ideje o elektroničkoj , onosno cyber demokratiji.Ovaj novi medij postaje sve važniji činilac u predstavljanju i etabrliranju političara cjelokupnoj javnosti.Napredak u komunikaciji i korištenje svih pogodnosti novih medija, grupacije sa ofromljenom liderskom strukturom, pokušavaju ( i uspijevaju )  da građanima nametnu svoje izabranike koristeći sve refleksije aparature u ,  koja na bazi savremenosti, a u skladu sa agitprop  / propagandnim trikovima i agresivnošću izraženom na način vijekovnih težnji za dominacijom, uvode političare u domove korisnika medija , na jedna novi način.

Odjednom političari postaju (normalni?) obiteljski ljudi, sa istim problemima ,kao i svaki obični čovjek.  Ali , eto, igrom slučaja je on taj osviješćeni, koji će narodu donijeti blagostanje i prosperitet.Na taj način se pokušava što više približiti recepijantima,omasoviti ih , potčiniti i staviti u službu aktuelne stranačke dominacije.

Personalizacja koje potiču novi mediji,uz očevidni upliv lobija na vlasti , oblikovanjem novih tehnološko-ekonmskih obrazaca  , postaje nova  paradigma sveukupnih odnosa u sferi komunikacija i dubokih promjena u svim dijelovima društvenog života..

Promjena logike medijskog  djelovanja i odnosa su postali pogodno tlo za veliki  uticaj  i medijski monopol konglomerata.Istovremeno , taj uticaj ima višestruko dejstvo.

Konvergencija se   lingvinistički može odrediti    i kao težnja za istim ciljem.Da li je baš tako.Težnja medijskih konglomerata i onih koji stoje iza njih je stvaranje globalnog sela , koji pojaćava rizik  homogenizacije sveukupnih društveno političkih , makroekonomskih  i kulturnih  odnosa  u e-informacijskom druđtvu , ali i u konkretnim zavisnim komunuikacijskim odnosima na više razina.

Utječući na svijest percipijenta/publike mediji/nalogodavac postižu svoj cilj.Ostaju na izvoru moći , kapitala i supermacije.

Dolazimo da jasno izraženog modela personalizacije u našim uslovima, koji utiču na našu sadapšnjost , ali i budućnost. Zaštitni znak jedne partije, jedne politike , kao zaštitini znak postaje partijski lider.  Propagandni tim gradi njegovu ličnost na principima ispitivanja želja javnog mjenja,stvarajući čovjeka od ugleda, sa jako izraženim (vrsnim)  individualnim kvalitetima , koje su „podređene“ interesima javnog mnijenja kojem se obraćaju.

Ponekad se personalizacija čini apsurdnom i izaziva gnušanje , ali se pokazuje vrlo efikasnom i uspješnom.Vremenskim protokom, nekad brže , nekada sporije u zavisnosti od dnevno političke potrebe,perasobnalizacijom se vrlo uspješno mobilizira narod / recepijent na željenom i nametnutom  osnovu.

Određujući vodeći kolektivitet ,sa neprikosnovenim liderom koji teži homogenizaciji ciljane mase, mediji postaju medijator i eksponent autoriteta i prestiža onih na vlasti kao , možćda najača karika  u promociji vlasti i njenih lidera.

U vremenima neposredno pred izbore, pojačava se liderski karakter stranke na vlasti i personalizacija kampanje postaje sve izrazitiji.Ako se uzmu o obzir veoma učinkovita dejstva

Neprikosnoven status partijskih lidera ima vrlo značajnu  ulogu u sveopštim medijskim prezentacijama i personalizaciji. Pažnja medija se koncentriše  na njihovu aktivnost, dodajući note poželjne za sluh mnijenja.Friziranje, retuširanje, sklanjanje pod tepih i sve druge moguće smicalice, su dozvoljene da bi  lider ostao čist, poželjan, „naš čovjek“ -spasilac našeg naroda, regiona, šire ekonomsko političke zajednice, globalnog sela.

Personalizacija i spektakularizam postaju nedjeljive i počinju da korespodiraju sa sveukupnom društveno-ekonomskom stvarnošću , na jedna način koji sve više liči na prizemne holivudske scenarije.

Politika nije samo nauka o vođenju države ,več ozbiljan i odgovoran posao  rukovođenja ljudimai državom , a time i ljudskim sudbinama.Međutim to se pretvorilo u   vječna borba za vlast i potčinjavanje masa. Adekvatno tome, politikom se bave ljudi željni vlasti.

Teorije politike i prava su jedna , teoretska strana medalje, praksa je nešto drugo, i na osnovu nje se rađa željeno/nepoželjno strujanje u društvu , koji rađaju poremećene odnose u iskrivljenoj percepciju etičkih načela. Dobro jednih ,  nosi zlo drugima.

Tako dolazimo u paradoksalnu situaciju. Narod da vlast nekome , da bi ih taj neko vodio zu pravcu koji on želi, a potrebe naroda se stavljaju na operacioni sto , u igru gdje se ne zna hoće li pacijent preživjeti.

Tako dolazimo do konstatacije da je danas na djelu politikanstvo,neprofesionalno bavljenje politike,u ime vlasti a na šteti naroda.

I ovom radu smo htjeli pisati da  političari moraju biti školovani ljudi i na koji način treba da se obrazuju ti kadrovi.

A onda shvatimo da su ma žalost, mnoge  doktorske titule bile u službi diletntizma, politikanstva,najcrnjeg  nacionalizma, utemeljivači  zločina, na prostorima bivše Jugoslavije – Dr.Pavelić,Dr.Tuđman,Sr.Plavšič,Dr.Koljević,Dr.Karadžič,Dr. Šešelj, Dr Čosić , a što ne reći i najveći DR  kasapljenja od svih Milošević.Doktorske titule i intelektualnost u službi okrvavljenih pečata djelitvorne prakse nestajanje stotina hiljada nevinig naroda u ime njegovog boljitka.

Nit koja djeli politku od politikanstva, vrlo uspješno premošćuju mediji , personalizacijom i spektakularizmom u politici, tako da neuki narod vješto nasjeda na bajke prezetirane os strane medija u rukama vlasti i potkupljivih medija.

Literatura

1.- Luciana Dodolia i Manlia Maradeia, za Jugoslaviju preuredio i dopunio Radošin Rajović –

Svijet poslije Drugog svjetskog rata / SLOBODA Beograd 1975.

2.- Enciklopedija britanika 2010.

3,-Meyer, T.: Mediokracija: Medijska kolonizacija politike, Politička misao, Zagreb,  (2003)

4.-Debord G.,: Društvo spektakla, Arkzin, Zagreb,  (1999)
5.- Prof.dr.Šemso Tucaković – Propagandno komuniciranje / Univerzitetska knjiga – Sarajevo 1999.

6.- Prof.dr. Šemso Tucaković – Historija komuniciranja / Univerzitetska knjiga – Sarajevo 2000.

 7.Kečo-Isaković, Emin a- Komuniciranje i ideologija   / “Veselin Masleša”,Sarajevo 1986.

Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitari
prsti tvoji igraju i kruže.
Zagrcnuo bih se u dimu i jari,
moj poslednji i jedini druže.

Nek ti oči na grivnu ne sleću,
nit na svilu što blista beskrajno.
Tražio sam u toj ženi sreću,
a propast sam našao slučajno.

Nisam znao da ljubav duboka –
zaraza je, da je kuga … strijela.
Prišla je i zaklopljena oka
banditu je pamet oduzela.

Pjevaj, druže, nek se vrate dani
i negdašnje naše zore plam.
Nek poljupcem ona druge hrani,
preživelo đubre, divni šljam.

Ah, zastani! neću da je diram.
Ah, zastani! ne kunem je ja.
Daj mi da ti o sebi zasviram
na debeloj žici koja sja…

Blista mojih dana kube jasno,
u duši je još zlato starinsko.
Mnoge cure ištipo sam strasno,
mnoge žene u uglu sam stisko.

Na zemlji je još istina živa,
opazih je i ja detinjim okom:
ližu kučku dok joj se sok sliva
svi psi redom, na juriš i skokom.

Ljubomoran – zar da sam na tebe?
Zar ovakvog da me snađe jad?
Naš je život – postelja i ćebe
Naš je život – poljubac i pad.

Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mašu:
kobni zamah – kobi će doneti…
Čuj … nek idu svi u … pivsku flašu…
Nikad, druže, ja neću umreti.

ne, nisam se zadesila na trgu kad je pala granata
jeste, ranjen je tada netko meni drag
ne, nisam spavala u podrumu
jeste, telefoniram svaku noć onima koji su spavali tamo
ne, nisam muškarac i nisu me odveli u logor
jesam, srela sam jednoga koji je izašao iz žice s metkom u plućima
ne, nisam vidjela nikoga kako umire
jesam, gledala sam leševe kako plutaju rijekom
ne, nisam umirala od gladi
jesam, prodala sam vjenčani prsten i kupila hljeb i mlijeko
ne, nitko me nije istjerao iz moje kuće
jeste, netko je promijenio brave i legao u moj krevet
ne, nisam kupila mali pištolj koji sam jednom vidjela u izlogu
a jeste, svidio mi se, u džep bi sasvim fino stao
ne, nisam ja birala obalu rijeke na kojoj ću se zadesiti
a jesam, znam, mogla sam naučiti da plivam
ne, nije me bilo strah
a jesam, plakala sam gledajući avione kako tutnje
ne, nisu me čuli, bila sam predaleko, na samoj zemlji
jesam, znala sam da će baciti bombu u tvoje dvorište
ma ne, u stvari, nisam znala, samo sam brinula da bi je mogli baciti
jeste, sjećam se svega
ne, nije bilo hladno, to ljeto je bilo prekrasno
izvodila sam svoju bebu u kolicima u šetnju i pjevala joj
po cijeli dan
šta sam joj pjevala?
o oblacima i pticama,
o željama i zvijezdama,
la la la,
eto to, i ništa više

2003.

… Apolonov prst prizilazi

iz Brda umjetnosti ili Sunčanog brda.”

**

ovo ti je sunčev prst

prstenjak

on nije za ures

imaš ga za čudo

prije divljeg pohoda na dlan

tu se gnijezdi

odbjegla

linija života

njome dereš mrežu

gusto tkanje sudbe

božijim noktima usječene mliječne staze

i prečice

njime mrsiš hod zloduha

i remetiš tajni plan

on ne šara laže

iz njega se pile novi puti glave

izvlači se pijavica – nova crta srca

i ružičnjak procvjetava – nov venerin brijeg

svi predjeli dlana

-križ položen modar otok

pritajene četvorine

po mjeti su tvoga bila

ta sunašca što izlaze iz ovog prsta

tvoj su rodoslov

-svojim dahom izrezbaren

rodni list

i umrlicu