Miroslav Mika Antić – Romansa

Nemoj da odeš više u onaj grad tuge,
gde smo od sebe zaboravili pola.

Nikad sa zvezda nije teži pad,
nego na beton sa kafanskog stola.

U očima sam sve gugutke podavio,
pa sam im dugo šaptao smešno opelo.

I sve sam svoje osmehe okrvavio,
nije sve belo, što liči na belo.

Peroni katkad plaču kišom,
sat i koferi …
Svako nekud žuri noćas.

Iscepam kartu.
Neću da se vratim.
Za svakim vozom ostaje samoća.

I samo mraka napune se prsti.
Ne vredi.
Sad smo drugačiji, zacelo.

Bar ti sve ptice iz očiju pusti.
Nije sve belo, sto liči na belo.

Malarme – Zdravica

Ništa, stih čedni, ova pena
Da naznače tek sjaj pehara:
Tako daljinom kao para
Nauznak tone roj sirena.

Mi plovimo, o nebrojena
Družbo, za mene krma stara
Vi slavni pramac koji para
Val gromova i nevremena.

Pjanost mi krasna daje daha
Ljuljanjem njenim da bez straha
Zdravicu držim tu uspravno

Samoćo, hridi, zvezdo vedra
U ime svega što je ravno
Brižnosti beloj našeg jedra

Jutro sa Johan Volfgang fon Gete – Jutarnja tužaljka

O, nestašna i draga djevojko,
Kaži meni, što sam ti skrivio
Da me stavljaš na muke goleme,
Da zadanu riječ svoju kršiš?

Sinoć si mi prijazno stiskala
Ruke, milo šaputala riječi:
Da, doći ću, sigurno ću doći,
Predjutro, u tvoju sobu, dragi.

Pritvorena ostadoše vrata,
Kada dobro preispitah šarke,
Sav radostan što nisu škripale.

Kakva li je noć čekanja prošla!
Bdijah brojeć svaku četvrt sata;
Ako i zaspah na koji trenutak
Srce osta budno bez prestanka,
Budilo me iz lakog drijemeža.

Kako tada blagoslivah tmine
Koje tako mirno sve zastiru.
Veselih se sveopćoj tišini.
U tišini slušah, prisluškujuć,
Neće li se koji glas pokrenut.

«Da su njene misli kao moje,
Da osjeća kao što ja ćutim,
Ne bi ona do jutra čekala,
Već bi došla ovoga trenutka.»

Ako mačka skoči na tavanu,
Ako miš u uglu zašušketa,
Makne li se bilo što u kući,
Ponadam se da tvoj korak čujem,
Uvijek mislim da tvoj stupaj čujem .

ležao sam tako dugo, dugo,
Pa već i dan zače da se rudi,
Stade žamor na četiri strane.

«Jesu l’ njena vrata? Da su moja!»
Podnimljen, u krevetu svom sjedim,
Gledam vrata poluosvijetljena,
Neće li se ipak pomaknuti.
Oba krila stoje pritvorena,
Mirno vise na tihim šarkama.

A dan posta svjetliji i veći.
Čuh već škripu vrata susjedovih
Koji žuri zaslužit nadnicu;
Čuh uskoro zatim štropot kola.
Već se i vrata grada otvoriše:
Raste metež nemirnoga sajma.

U kući je odlaz i dolazak
Uza stube i niz njih, katkada
Škrinu vrata, koraci zatutnje;
A ja kao od lijepog života
Još ne mogu rastat se od nade.

Najzad, kada omrznulo sunce
Obasja mi prozore, zidove,
Skočih i požurih prema vrtu
Da svoj topli dah, prepun čeznuća,
Pomiješam sa svježim zrakom jutra,
Da u vrtu možda sretnem tebe.
Ali tebe nema u sjenici,
Ni u starom drvoredu lipa.

 

Rabindranat Tagore – Ti i ja

Ti ispunjavaš moje misli
Dan za danom
Pozdravljam te u samoći
Van svijeta
Ti si zagospodarila
Mojim životom i smrću.

Kao sunce na izlasku
Moja duša tebe netremice gleda
Kao jedino oko.
Ti ličiš na uzvišeno nebo,
Ja ličim na beskrajno more
A između pun mjesec plavi.

Ti si vječito spokojna
Ja sam bez počinka trajno
Pa ipak na dalekom horizontu
Mi se stalno srećemo.

Ljermnontov – Priđi Mi Bliže

 

Priđi mi bliže, lepotane mladi!

što si mi stidljiv! – Ta zar ženske grudi

to tvoja ruka prvi put sad gladi?

Ti čitav čas u zagrljaju bludi

već ležiš – nikako taj strah da svladaš…

Teže na grudi, no pred noge padaš?

Za tren života tvoga samo molim…

Ta šta je, zlato? – Ja te volim, volim!…

 

Oh, što si lep! – Uz prozor s prvim mrakom,

dešavalo se, čekah, želja puna,

da prođeš ti, i bivalo je tako –

da l’ pamtiš to? – Dok posrebrena luna

sred oblaka, ko s grešnim anđel sveti,

bludeći, k tebi bledim zrakom leti.

Ja bejah ponosna što najzad treba

na suparnicu da računam s neba.

 

U svetu prezir prema meni vlada,

no gde je pravda kad te tako vaga?

gde je vrlina, ako je stid pada

ne ponižavanje – već samo ljaga?

Nevinih žena nigde nema, rode,

ne bude samo predmeta il’ zgode.

Kad ljube one k sebi nisu stroge:

Jedna će jednog, ta – sve, treća – mnoge!

Noć punog mjeseca

 

Mjesečeva bajka , Januar 1984. / Hajro Šabanadžović

 

Mjesec.

Božija milost čkudima.

 

Predivan i zagonetan.

Čaroban i zavodljiv.

O njemu se ispredaju nevjerovatne priče.

 

Ljudi zaboravljaju da bi bez njegove svjetlosti,

svijet bio veoma mračno mjesto za življenje.

 

Mjesec je  u svim fazama prelijep.

Ali puni mjesec je prelijep i blistav.

Jednostavno očaravajući.

 

O nožima punog mjeseca su ispredene mnoge bajke.

Istinite. mistične  , ali i nevjerovatno. i

 

Plima i oseka bujaju.

Libido raste.

Žene su ljepše, čarobnije , požljnije i zavodljivije.

Muškarci postaju pohotniji.

Potreba za dodirima i milovanjima ,koja kulminira spajanjem

i vođenjem ljubavi ,je zapisana u hronikama od pećinskih zidnih novina ,

do današnjih dana.

 

Opustite se i uživajte večeras.

Mjesec će vam pomoći da obradujete ljubav i bližnje.

 

 

Bajron – Jednoj gospi

 

 

Kad Čovjek, istjeran iz Raja,
Za časak zasta pokraj vrata,
Svaki ga prizor bivšeg sjaja
Nagna klet’ kob što mu je data.

Al’ iduć kroz daleke kraje,
Nauči snosit grijeh svoj prijek;
Tad drugo vrijeme ču mu vaje,
U radu svome nađe lijek.

Tako će, gospo, sa mnom biti,
Ne smijem vidjet čar vaš, jao:
Dok krzman, uz vas, neću kriti,
Uzdišem zbog sveg’ što sam znao.

Mudriji bit će bijeg moj taj
Od napasti što vreba samo;
Ne mogu gledat u svoj raj
Bez želje da ne živim tamo.

Rajner Marija Rilke – Uspavanka

Kada izgubim te ja,
da li ćeš bez mene moći
da spiš: bez lipe što u noći
šumori vrh tvoga sna?

Bez mojih reči što se roje,
gotovo kao trepavice,
na tvoje grudi, na tvoje lice,
i na celo telo tvoje?

Bez mene, da te najzad tu
ostavim s tobom sasvim samu,
kao vrt kroz čiju struji tamu
miris plodova koji zru?