Duhovna golotinja ili bijeda duha

Mnijemo , svi ljudi su od iste pramajke i praoca rođeni, a opet svi su tako različiti u svojoj bitnosti i još više u svojoj nebitnosti.

Kažu – stvar genetike.

Da, da!

Atavizam predaka obilježava svaki korak.

Zagovarajući sveobuvatnost pouke vanvremenske priče o Kainu (Kabil) i Abelu (Habil) nema se mnogo toga dodati.

Oduvijek ostoje dobri i loši ljudi.

U svim vremenima persistiraju plemeniti i zli ljudi.

Zapravo podjela je jednostavnija :

Imaju ljudi i neljudi.

A bivaju i izrodi i abortusi tame.

Bogobojazni i pogan.

Iskonska priča o žitu i kukolju.

Javna fizička golotinja je postala skoro ništa.

Trenutak bijede koja se ne mora ponoviti. Opetovanje ili ne opetovanje je samo stanje duha.

Duhovna giolotinja je uglavnom očitija i trajnija. Reklo bi se konstanta individualne bijede i siromaštva duha.

Sve počinje sa rječju.

Ima starinska narodna izreka:

Progovori i reći će ti se ko si i šta si!

Dodajemo : I kako živiš!

Po govoru je lako razlučiti ljude od onih koji to nisu .Ili onih koji su manje vrijedni časti – biti čovjek.

Bogobojazan ,iskren , čist, plemenit i uzvišen govor i djelo Nebo sa blagonaklonošću gleda i prima. I uslišava ga.

Pogan,primitivan,ružan , zao i ružan govor i nedjelo Nebo je žigosalo kao nečist i prokletstvo. I odbacuje ga.

Kakva duša , takva riječ.

Sve je u parovima.

Bogatstvo i siromaštvo!Dobrota i zlo!

I još nešto:

Bog Milostivi je u Svojoj uzvišenosti i ljubavi ostavio čovjeku slobodu izbora i kretanja.

-Ići pravim putem ili skretati .

Što bi poete rekle:

-Dobrota ili kretenizam.

Meni je lako, jer mi nije dato pravo izbora.

Uz pomoć Boga,predaka i svih onih koje su mi poklanjale bezuslovnu ljubav , nevinost , plemenitost i milost , meni je u duši, u srcu,u damaru , u iskonu zapisana lijepa ,umilna i iskrena riječ.

Za sve nesporazume :

-Izvinjavam se.

-Oprost molim.

Bog je milostiv.

Hvala Gospodu.

Amin!


												

Tisuću ena biser Bjelavskih mahala 877* – 882 *

877* U tami su misli sporije i ne vide se. Zato više bole. I dunjaluk i ljude.

878* Aferim po aferim i eto belaja. A od belaja do pržuna samo korak nas dijeli.

879*Kad baksuzluk  hoće , on hoće. Ne mereš ga zaustaviti – samo krene. Tako , zlo ne bilo, ne treba mu puno , samo zerica i bez kucanja ulazi u ljudske živote i darmar totalitaris pravi.

880*Mnogi misle da im se posrećilo. Tako se samo činilo. Pa se uzobijeste . A onda im se nije posrećilo. Dapače . Zakon parova.

881* Ća se mere? Ko stinu jami i prti , garantovano je tegari do smrti. U začaranom krugu života sve ima svoje zato. Jer: -ON je gori , a mi smo doli. I to je to.

882*Šutnja u ljubavi je rijetko znak  odobravanja. Najčešće nosi bol.

Osmi mart i karanfili – reminiscencije









Ah to proljeće

Lebdeće ruže

Ah , ta magična žena

Osmi mart je kompleksan i veoma svet pojam i opomena bešćutnom svijetu , izgubljenom u neprestanim izlivima mržnje i nasilja. Ali i tanani i vječni stećak nježnom , ali veoma hrabrom i presvjetlom liku i djelu svake žene.

Nije naše da učimo druge koje implikacije i tragiku nosi taj dan . To se milošću otaca uči , nauči , slavi ili zaboravi , sjeća u dobrim dušama ili zakopa u tabula raze umovima neukih i neosjetljivih.

Naše je da saosjećamo sa ljepot anđelima i da im darivamo ljubav , milost i zahvalnost za svaki dan koji provedemo na dunjaluku . I poklanjamo osam krvavih karanfila .

Ah da , i svjedočimo o uzvišenoj i jedinstvenoj ljepoti divnih bića, koje u molitvi , skrušenosti i tlapnji rađaše nevinu djecu ovom dunajluku.

Davno rekoše : Žena je mirisna ruža !

Mi širimo pojam i kažemo : Žena je najmirisaviji, najnježniji i najuzvišeniji nebeski cvijet.

I kakvim god mi cvijetom željeli potvoriti našu ženu , ona se boji i miriše onako kako je naše blesavo i nestašno srce ljubavlju miluje u njenim očima.

Pramajka , baka , majka, sestra,voljena žena , kćerka, unuka … nam čitav život ulijevaju milost i ljubav , učeći nas kako se postaje milostiv čovjek, biće koje zna da voli i da prašta.

Što više tih milodarja prihvatimo , usvojimo i naučimo – šanse da budemo ljudi dostojni Božanske milosti i stvaranja su veće .Ako nas kojim slučajem povrijede praštamo im , jer znamo da smo negdje pogriješili i nanijeli im bol.

Ako tokom života uspijemo usrećiti bar jednu ženu ,koja nam rodoslovljem nije data u radovanje, ako zavirimo u nutrinu njenu , prepoznamo njenu iskonsku nit, shvatićemo bol svih žena svijeta i svetost svih onih dana , ne samo 8.marta , koje su one krvlju ,hrabrošću i ljubavlju izborile za potonje naraštaje.

Muškarci su kao djeca , ili barem leptiri. Vole cvijeće i opojne mirise kojima ih privlače . Leptiri nemaju vremena da nauče istinu ., jer život je kratka , kak bi rekel filozofi i fataljisti.

Poneko dijete se pretvori u Malog princa i shvati da je miris jedne jedine ruže ,utkane u vlastitom srcu , ponekad opojniji i iskreniji od bokora, koji opija i mami , ali ipak ne može priuštiti čaroliju one , srcem obasjane ruže.. Neko se prevari i avaj …Tada , uglavnom , kasno je za sve – i za ljubav i za sreću i za tugu …

Ali blentovije razigranih srca glume hrabrost i čini se da nisu naučili lekciju.A jesu! Samo se prave jakim .U njima ostane toliko ljubavi da je moraju poklanjati i drugom cvijeću.

Kad god vidim suze , tugu ili bol na ženskom licu dobijem poriv da kleknem , dodirnem joj haljinke i izustim :

-Oprosti mi svoj bol mili Anđelu, bio sam neuk i sačuvaj tajnu ljubavi naše…

Mnijem , njeno srce bi zeru zacijelilo, mnoge rane bi nestale…a ljubav i nada našim srcima pjevaju:

-Nikad , nikad , ne reci za ljubav i sreću kasno je…,il” nešto slično , baš o nama lično.

Osmi mart je jedini dan kada poklanjam cvijeće . Osam mirisnih karamfila i sebe hudog , ustreptalog i opijenog ljepotom i mirisima ŽENE , najljepšeg cvijeta srca moga.

Odakle ti vrijeme za tugu , pored toliko prekrasnog cvijeća na dunjaluku , frajeru jedan srećni , govorili bi moji mahalaši. i sjetno dodali:

-Dvoje se nađe , pa se onda ne nađe!

A – bilo je to vrijeme ruža…

Yossamin – Breme ljubavi









na trideset i neki

moj

rođendan

(dok san spremala kolače)

zazvoni zvono

na vratima





U žurbi

otvorih vrata

Tebi





U rukama si ima

najveće breme ljubavi

koje ikad vidjeh

s osmjehon na licu

i onin ludastin

iskricama u očima

pružio si

breme ljubavi meni

na poklon





srce se uzlupalo od veselja

ruke malo uzdrhtale

pa ga

nespretno prihvatih

i umalo mi iskliznu iz ruku





tvoje ruke prihvatiše moje

a breme ljubavi

ostade među nama





pozvah te da uđeš

na rođendansku tortu

okrenuh da te propustin

na se prsti ne mogaše

razdvojiti





breme ljubavi zaljepilo nan ruke

pa se sve vragolasto smijucka





nismo se previše bunili

jer nam dozvoli

da rastavimo

povremeno

jednu ruku

kako bi pomilovali

jedno drugo





od tog dana

skupa smo

hodali

jeli

spavali





u nekoj noći

snivajući

ušuškana tvojom jubavi

zoron osjetin teret

na grudima





breme ljubavi

ležalo je na mojim prsima

čvrsto me ogrlilo oko vrata

a

ruku tvoji nije bilo





tek

ožiljci po mojim prstima ostadoše

Yossamin – Prija





Imam jednu priju

Neda se zove,

gori iza Klisa

prema Sinju i Rudi

di je polje veliko i plodno





Zoron ranon , sa prvin jutarnjin zvonon

sa crkve

i cvrkuton ptica,

moja se prija diže

jer vridne ruke

ne mogu mirovat,

Bogu pomoli i posla uvati,

ili u polju.

ili oko blaga,

ili kruve peć za pazar





nikad se prija ne žali,

bilo lito i žega,

ili zima mrazi,

uvik joj osmih na licu





pa kad se javi kroz smješak pita

” šta je s vama kako ste

jeste li svi dobro

kako si spavala”

i razvezemo priču biće

oko po ure u šali i

dnevnim događanjima





prije dvi tri godine

u žaru posla

prija slomi nogu





Pitan je ” kako je draga moja”

Veli ona

“dobro, fala Bogu proće i ovo

kako si ti”

A bilo ružno vrime

minjalo nakišu

bole zglobovi , trnu, gnjave

al diš kukat priji

Ona nogu lomi i jopet jon dobro





Rekupertala se prija , s ton nogon,

prošlo biće i godinu dana

kad jedno jutro

digla se prija ka i uvik

na uranku

oko blaga

spremat za pazar

a,

bila jaka zima i

sledila vodu

u priši

sklizne prija na komad leda

i opet slomi nogu

ovaj put drugu





E ljudi moji žene,

ko stina jaka

ma kad bolje promislin

kažen ja njoj

“Znaš šta

lani slomila jednu nogu

ove godine drugu,

fala Bogu sad si mirna

nemaš više nogu za lomit”

a prija se smije





poslali priju u toplice

nogu rehabilitirati,

na moru

A tu priču

O buvelu , šeširu i plivanju

ću ispričati drugi put…


												

Yossamin – Molitva









Duga je noć,besana

Ona

se stisla u kantun,

u kući godi svića,

jedna

ovična žarulja,

vanka bisni oluja,

nevira okriće bore,

grane mlate o prozore

munje paraju nebo

i od groma podrhtava tlo





On

je negdi daleko,

na moru

a Ona ćuti

svaki udar vitra o brod

i diže ruke uvis,

nijemo moleći

zavite svoje,

hoteć

zaustaviti podivljale vale

i umirit more

za njega

Yossamin – Putko









Zvizde su pale priko zvizde

zablistale nebo

ko da je posuto bilin biserin

nadomak kuće reve magarc

ostavljen

u poju do ove kasne ure





iz daljine

tamo od mora

čuje se muzika

litnje je doba

Putko , mali crni terijer,

lino leži ispri kučice

napola uvan+ljen u rupu

šta je iskopa u zemlji

za uvatiti malo lada

priko dana

S vrimena na vrime

malo difne jedno uvo,

otvori oči ka da

oće viditjel sve kako triba





A je

Yossamin – Cvit u kamenu













U lipoti krša

priko cile Gredež

teške zimske bure

škrape su dubile





Po šumarcin zgrtale

mrvice zemlje i šušnja,

pa vijele njima

priko kamenja i škrapa

sa par kapi kiše

s vrimena na vrime





i u sri litnje žege

kad sve gori i miruje

uzdiga se cvit u škrapi

blistav od lipote

da

prkosi suncu

korjena udubljeni

u tvrdu stinu

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera – Crni petak koji nosi nesretan broj 13 , kao epilog




Epilog

 

„Blaženi koji su čista srca, jer će Boga vidjeti. (Matej 5.8.)

„I kako ga jednako pitahu, ispravi se i reče im:

Ko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju.“ (Ivan 8.7)

 

Dvije misli, dva različita slučaja, jedan mudrac , Božiji pomazanik Isus Nazarećanin.

Svi ljudi žele dostići susret sa Bogom Milostivim. Ali ljudi su skloni grijehu.Bog prašta sve , osim da mu se pripisuje drug ili sudionik u vlasti. ON je Jedan Jedini.

Ove dvije misli upućuju i opominju svakog čovjeka. No , ljudi to zaboravljaju i otuda toliko Crnog, otuda toliko nezamislivog Crnila na ovom svijetu.

Par puta u ovom pismeniju smo bili vrlo blizu da se dotaknemo onoga o kome ćemo sada pričati. Mimoilazili smo se njegovog pomena u djeliću sekunde. Ostavili smo ga za kraj, jer je tako najsvrshishodnije.

Sve se zbivalo na razmeđi stare i nove ere. Rođen je čovjek na čijem su nauku i djelu , njegovi nasljednici izgradili novu religiju. Dobro ,to je sasvim u redu.  On je nauk primio milošću Boga Pravednog .I imao Njegovo puno suglasje u onome što je radio.

Mi nećemo govoriti o religiji ili životu Isusa Nazarećanina. Nećemo govoriti o raspeću i uskrsnuću. O vjerovanju ili nevjerovanju. Svako svoje vjerovanje okačeno o vlastiti ktdz nosi. Jer tu ima i crnih, i svjetlih i svih nijansi svih boja. Ali i duginih.

Govorićemo o cnom petku. Noći kada je , po predanju svih Jevanđelja i kanonskih i apokrifnih , čak i laičkih ,sve krenulo naopako.

 

Ili se sve dešavalo po znanju Isusovom.?

Uče nas da je Juda  izdao Isusa Hrista.

Da li je baš tako?

 

Slijedićemo Jevanđelja, ali  i iz ugla malo poznatog, apokrifnog Judinog Jevanđelja

Na Posljednjoj večeri sjeđaše njih trinaestorica. Isus i dvanaest apostola. Trineaest postade nesretan i zloslutan broj. Jer jedan izdade ravija (?) .

Ni jedno jevanđelje  ne pominje prisustvo  Marije Magdalene, Marije Jakovljeve, Salome, Jovane ili neke druge žene na Svetoj večeri.

Šta je sa njima? Mi smo ubjeđeni da je bar jedna žena bila prisutna!

Te časne žene su svu svoju imovinu i novac žrtvovale da bi bile uz Isusa. Zapravo one su bili glavni izvor prihoda Isusovih učenika koji su mahom bili vrlo siromašni. Osim Jude, koji je takođe sve trošio na Isusov nauk i apostolsko djelovanje.

One su biledobre da kupuju mirise i pomažu mrtvoga Isusa. Nihovo prisustvo bi razbile famu da je trianest nesretan broj. A i potonja , izdajnička crkva nikad nije željela da joj se žene motaju po Jevanđeljima, Crkvi i sveštenom rodu , redu i radu. Tipično muško, šovinističko razmišljanje.

O (ne) prisustvu žena u završnom činu Isusove smrti, sva četiri Jevanđelja su saglasna . 

A šta je bilo poslije večere?

 

Kažu noć je bila bez mjesečine i toliko Crna da se prst pred okom nije mogao vidjeti.

Da , bila je to zaista crna noć i crni petak.

 

Isusa Nazarećanina izdadoše  svi muškarci nazočni na Tajnoj večeri  , osim žena, i možda Jude Iškariotskog.

„Svi su se apostoli  razbježali, jedan je čak i nag pobjegao, niko mu nije pritrčao u pomoć, tako da je samo Juda ostao pored zarobljenog Isusa.“  ( Juda 21:17-22, 22:7-8)

 

Petar jeste odsjekao uho, jednom od vojnika. Ali , Petar je tri puta zanijekao da poznaje Isusa i tvrdio  da nije od njegovih učenika. To je učinio čovjek koji se kleo da Isusa niko ne voli kao on.

Dakle tri puta ga je izdao prije nego je pijetao zakukurikao. Da se obistini Isusovi nagovještaj. Ili riječ jevanđelista dobije na važnosti.

 

Slagao apostol ” kojeg je Isus tajno ljubio” u svetom hramu, Božijoj kući. Crnilo i nepoštivanje. Izdaja i crni tonovi.

Isusu sude,  a Jovan je na suđenju, i ne boji se. U svom jevanđelju tvrdi da poznaje pravosveštenika . Niti jednu riječ da prozbori u korist svog Ravija. Ne znamo kako je mogao gledati  Isusa u oči dok ga prvosveštenik i farizeji crne , šalju Pilatu i time osuđuju na smrt.

 

Matej ima poseban osjećaj krivice. Neki neprovjereni podaci i navodi iz “nevažećeg” Jevanđelja po Judi , tvde da je nag pobjegao ispred straže, koja je došla odvesti Isusa.

Da, ovde se radi o svestranoj izdaji.

Crnilo je to  , kada učenici i sljedbenici bježe i izdaju učitelja u čiju svetost ne sumnjaju.

A opet i nije sve tako crno.

Da se izdaja nije desila, da crni petak nije  pocrnio , Isus ne bi bio najvoljeniji čovjek kojeg je žena rodila.

 

Imamo jednu nit koja povezuje sve storije .

Žilijen Sorel je sin drvodelje, ali je bježao od posla.

 Bosančeros svetog  imena Islam – amerikanac je i drvodelja. Znanje mu je pomoglo da lakše sahrani svoje grlice.

Benito Musolini je sin kovača. Kovači ne mogu raditi posao bez drvodelja, a ni drvodelje bez kovača. Benito je  napravio toliko posla drvodeljama i kovačima, širom svijeta, da su mu oni trebali biti zahvalni, ali nisu.

Isus Hrist je sin-posvojenik drvodelje koji ga je naučio zanatu.

U svim vremenima najunosniji je posao drvodeljin. I uvijek za njega ima posla. Mnogo se ratuje i umire. A kovčega i tahti nikad na pretek , a drveća sve manje.

 

A opet, drvodelje imaju puno posla praveći kolijevke za tek rođenu djecu.

Poslije toga toj djeci prave bračne krevete.

Znači drvodelje prate čovjeka od njegovog rođenja do smrti.

U tome što je Isus drvodelja ima simbolike. Drvodeljstvo je najstariji “pravi” zanat, u kome je simbolika svijeta. Za zanat je potrebna izuzetna vještina i strpljivost. To nam zvuči tako poznato.

 

U hrišćanskom svijetu Isus  prati skoro svakog čovjeka od rođenja do smrti. I ljudi se pouzdaju u njega, jer samo pominjanje njegovog ime nosi nadu da  Crnila u ljudskim životima neće biti.

Crnila neće biti?

Mora da se šalite!?

Univerzum je beskonačan i taman  , baš kao i ljudski nerazum i zloća.

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera- Crno i crveno po Stendalu




Crveno i crno po Stendalu

O čemu god počnete pričati ili bilo šta radili morate se neizostavno sudariti sa crnim.

Mi smo mladi i nas srce vuče ka najuzvišenijim i najsvjetlijim osjećajima, a duša ka ljepotama Stvoriteljvog djela.

Ne mogu se  naše mladalačke misli i pero dugo družiti sa tamom ljudi koji su sigurni putnici za tamu vatrenog pakla..

Ali  neizostavno moramo biti objektivni i nezavisni posmatrači. Zato se smo odugovlačili da se susretom sa “pravim” životom. A u stvarnom životu druga moguća varijanta koja briše i podvlači razlike je odnos između Crvenog i Crnog.

Mladost je sklona da ramantičnim sanjarenjima ,svojim treptavim, ali ipak još uvijek neispisanim dušama, traži uzore tamo gdje se slikaju ljudska srca, duše i misli na iskren i nježan način. Više puta smo preletjeli preko naslova naslova Crveno i crno nekog tamo , nama još neupoznatog Francuza –  Anrija Bel Stendala. Baš je ovo ime Anry u Francuza popularno. I prije i kasnije. Gdje god se makneš nabasaš na nekog Anrija.

Sigurno piše o vatri, krvi i smrti. A onda nam neko reče da je najveći dio života proveo u Italiji. Svojom voljom. Nešto u ovoj lijepoj zemlji je vuklo da živi u njoj. I on ju je zavolio.

Odlučimo da prelistamo tu knjigu, tek toliko, iz nekog mladalačkog pijeteta prema  zemlji u kojoj je naš Baška baŠa zaglavio i ne misli se vrnut doma. Šteta. Tujina je tujina , a dom je dom.

I odmah na početku se zapletemo u zamku. Hej, pa taj čovjek piše, ne, on pjeva o ljubavi. Ma ne Baška baŠa . Nije lud pisati o životu. On je uvijek volio živjeti život i da po njemu kroje romane.

A ona prvotna opaska je o Stendalu.Njegova estetika leprša kroz Lijepo, Ljubav i San. Ipak naglasak je na poetici i umjetnosti. One mu pomaže da sreću promovira za samu ukupnost života.

Ipak ,malo nam pomuti naše romantične predožbe o lijepom sanjanju ljubavi. On u svoje riječi ubacuje stvarni život iz kojeg pokušava da potisne religiju.Očito je da mu smeta licemjerstvo „pobožnih„ ljudi. Oni su ti koji su uvijek prepreka ljudskom traganju za srećom.

Život je danas brži od onih gigabajta koji nam kradu vrijeme. Moraćemo ukratko da kažemo šta se zbiva u Crveno i crno.

Radnja je smještena u vrijeme Burbonske restauracije, dvadesetih godina , za parižane zlatnog 19. stoljeća. Napoleon je upravo pao. Na prijesto su vraćeni Burboni. Ma ne viski već dinastija.Ali stvarnu vlast imaju ultrarojalisti, bogati zemljoposjednici, nekadašnje izbjeglo plemstvo i sveštenstvo. Za uspjeh u društvu ponovo je dobrano presudno plemićko porijeklo.

Glavni junak romana, Žilijen Sorel, je oduševljen Napoleonom i njegovim vrtoglavim i brzim usponom. Vojska (crveno) više ne pruža mogućnosti za brz uspjeh. Ali Napoleonu su njegova želja za visinama i česti pomutili realnost i on je dosta brzo aterirao na tlo. Ili još bolje na ostrvo iz kojeg nema izlaza.

Mladalaški snovi o sablji i  činovima se raspršila ko mjehurići sapunice. No, Sorel je inteligentan mladi čovjek i ispravno procenjuje da sveštenički poziv (crno) može zadovoljiti njegove ambiciozne planove o uspjehu, bogatstvu , slavi, časti… priznanju u društvu.

Žilijen Sorel je sin seoskog drvodjelje. Siromašna obitelj, nedostatak ljubavi, višak batina , težina bijede i siromaštva, ga još kao dječaka čine ambicioznim. Uči i samo uči. Novi zavjet je usvojio od a- w. Sklonost župnika obezbjeđuje mu posao kod nemaštovitog i dosadnog mjesnog načelnika Renala.

Ali za Sorela taj posao Crnilo djetinjstva i školovanja zamjenjuje  uzburkano i nerazumno  crvenilo mladosti –  prva ljubav.

Bojazan da će ga prihvatiti isključivo kao slugu raspršava raskošna gospođa Renal, koja  vrlo brzo postaje ljubavnica plahog, ali jako ugodnog i pristalog mladića. To je usud svih zapostavljenih žena, čija srca vape za ljubavlju i nejžnošću , ili bar romansom.

Sorel zavoli gospođu de Renal koja mu je uzvraća ljubav sa još većom strašću. Protokom vremena on je zadovoljio svoje neiskustvo, ali iz  „straha“ da javnost i gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu napušta načelnikovu kuću, neutješnu ljubavnicu i vraća se u sjemenište.

Zapravo, iskrneo govoreći ,zasitio se ,a gospođa Renal mu stoji na putu ambicija. Sredina i krug oko Renalovih je jako uska i ograničena. Vrlo prvincijalna i ipak jako skromna za njegove namjere. 

Mđutim povratak sveštenstvu mu teško pada. Njegova probuđena čula i senzibilitet ne mogu podnijeti krutu i licemjernu svećeničku sredinu i on vrlo rado prihvaća poziv da radi kao sekretar markiza La Mola u Parizu. Sorel jpostaje žongler koji se izuzetno dobro snalazi u svim prilikama, pa i u uglađenom aristokratskom pariškom društvu.

Uz prilično očaravajući izgled , evidentni šarm, pronicljivost i zavodljivostj, negov vrtoglavi uspon u društvu je neodoljivi mamac na koji se navukla ponosita gospođica de La Mol. Lak plijen za iskusnog ljubavnika.

On je ošamućen uspjehom pobjednika, jer mu je ljubav na drugom mjestu. Ali njega muči njegova  krivica, ali i nepoželjnost njegovog niskog roda. Ipak, Sorel ima jake saveznike. Ljubav gđice de La Mol i podršku markiza, koji čini sve da obogati budućeg zeta. Da, malo nevoljko, ali ipak daje pristanak za brak njegove miljenice i siromašnog mladića sa sela.

Ljudi uvijek zaboravljaju usud. On vreba i naplaćuje greške prošlosti i spriječava da se haos nastavi u budućnosti. Prošlost i sadašnjost se uvijek moraju izbalansirati, i tada ili postaju prepreka budućnosti ili je oplemenjuju.

Crveno postaje crno.

Ostavljena i ponižena žena, se može pretvoriti u najvećeg protivnika. Društveni uspjesi i mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, samo pojačavaju bol ostavljene žene. Gđi Renel je osveta važnija od ugleda . Ona piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu i karijeristu. Markiz ne želi takvu sreću kćerci, povlači dozvolu za brak.

Crno postaje još crnje.

Sorel gubi sve. I um. On dobro zna navike bivše ljubavnice. Ulazi u crkvu, usred molitve, prilazi gospođi Renal, vadi pištoj, puca u nju.

Potez je vrlo kukavički ocjenjuje javno mnijenje. Povući pištoj na nenaoružanu ženu, u crkvi pred njenom djecom i njenim mužem je nedolično čina bilo kojeg muškarca koji ima pretenzije da bude uzoriti gospodin.

Ljudi zaboravljaju da  gubitak snova i pad na dno , povratak u bijedu i siromaštvo vodi očaju i bezumlju. No, ipak mormao se složiti

Hapšenje, odlazak u zatvor. On je presretan, jer zatvor je pokora , iskupljenje, poetska pravda za sve njegove krivice ,počinjene grijehove  i grižnje savjesti.

U zatvoru saznaje saznaje da rana nije bila smrtonosna i da je gđa. Renal živa.Presretan je. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio.

Poslije oporavka u gospođi Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen je osuđen na smrtnu kaznu i pogubljen.

Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.

Crno je potisnulo ono crveno i sada je sve crno.

Čovjek je rođen u beznađu. Crno.

No, on je hrabar i jak. Crnilo ga očvrsnulo.

Krene u susret životu i na prvom koraku naiđe na ljubav. Doživi je i ispije je  punim peharom, naiskap. Njemu crveno. Njoj Crno. Ili obratno . Nikad se ne zna kako će se zvijezde rasporediti na nebu i kome će zasjati.

Ali čovjek hoće više. Hoće  let. I poleti. Još crvenije.

Let je divan i raskošan. Dvije crvene grlice. Ljubav i nježnost. Navsegda je normalna pratilica svih početaka.

Ali prošlost stiže. Sve se vraća, sve se plaća. Crno. I još crnje.

Slomljeno se nikad zalijepi. Crnilo prekriva sve i traje, dok junaci mriju.

Roman je, rekosmo  zasnovan na istinitoj priči. U toj priči nesretnog junaka je posjetila Svjetlost. I on se obasjan njome zdušno molio za oporost grešne duše.

Zna – Bog je Milostiv.