Zaboravljene ljepote Božije ljubavi i darivanja zaleđena kistom ( I dio )

 

 

 

Zaboravljena ljepota Božije ljubavi i darivanja zaleđena kistom u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

 

Pitali nas kako nastaju mjesečeva i druge slikovne bajke.

Nismo sigurni da bi nas razumjeli, jer  ponekad ni sami  ne shvatamo kako nam boje pomute um

i prospu se na platno , zaleđene za vječnost.

 

Ako kažemo sve počinje s ljubavlju , u redu je, jer je istina.

Ali to nije sve!

Mnogo je ljubavi i poetike utkano u svaku sliku.

Prvenstveno Božije ljubavi i milosti, koje se posredstvom umjentikovih ruku i zabezeknutog uma

pokušavaju prenijeti na platno.

Fasciniranost  Božijim blagodatima ,stvaranjima i stvorenjima djeluje na boje i one postaju  razigrane,

nježne , plemenite , pune radosti i ushićenja.

No , to se  ne može  u jednom zapisu opisati, ako se ikako može razumljivo objasniti,

jer mi ljudi smo uglavnom neuki i nemamo vremena za takve sitnice.

A i  svaki zaleđeni kadar  ima svoju  priču i svoje boje.

 

Često se zamislima:

Odrekli smo  se Boga Jedinog  radi “egzistencije “!?

Trpamo i trpamo, preko tijela braće gazimo, samo da je nama dobro.

Zaboravljamo da se dobro  samo od Boga dariva, i dobrim vraća.

Dobra koja pribavljamo , a uz koja nije pomenuto Božije ime i Božija milost nije dobro.

 

Mislite da smo skrenuli od naših slika?

Nismo, nikako nismo. One su dio uvijek ustreptalih damara.

 

Svi mi imamo/nosimo Božije darove u sebi. Istovjetne i neslućene, od samog rođenja.

Još dok smo u majčinim  utrobama, dok smo  jedno krhko i prelijepo ništa , tek začetak jednog

posebnog mikrokosmosa  ,Bog milostivi nam  udahnjuje dušu i daruje ljubav ,milost i znanje.

Rođenjem počinjemo gubiti ono što nam je dato.

Roditelji, okolina, škola,društvo nas ( upravo tim redom ) počinju sputavati ,braniti nam i ograničavati

nas.

Dok smo djeca ne razumijemo odrasle – “učitelje”.

Želimo se samo igrati i “dječijoj” mašti , toj božanskoj iskrici pustiti na volju.

Budi miran,budi dobra,ne prljaj se,ako ne budeš dobar ili poslušna ukrašće te oni dugi zli ljudi…

Prosto sluđujemo djecu koja nevino i sa radošću hoće samo da uživaju u B0žijim blagodatima…

Oni koji uspiju sakriti ili sačuvati svoju djetinju dušu ili dio nje , kad “odrastu”nastave se igrati

i stvarati svoje nove , predivne svijetove .

 

U narednom periodu ćemo vas , vizuelno i riječima upoznati sa nekim  čarolijama i biserima Galerije

Bosna zemlja Božije milosti.

 

****

Slika 1.

Mjesečeva bajka

( Slika prodata)

 

Slika Mjesečeva bajka je vrlo neobična  , jedinstvena u poznatom svijetu slikarstva.

Po svim značajkama odudara od bilo čega do sada naslikanog , bijeg od bilo kog poznatog  pravca ,

teksture  ili tehnike.

 

Jednostvana kombinacija , dvije boje, bijela i plava  u tisuću valera .

 

Nebo, Mjesec , Planina   , golet (možda srebrena zimzelen)  i Modra rijeka u

zaleđenom zagrljaju snježne noći.

Sve se prelijeva i iskri , obasjano  mjesečevim srebrom, naizgled statično, a tako puno života.

 

Predah je između dvije sniježne oluje.

Snaga olujnog  neba koje prijeti , uzavrelost nabujale rijeke koja nosi  sve pred sobom ,

nasuprot mirnog ,tihog, dvozračnog mjeseca koji , uz pomoć snježnih kristala prosijava

planinu  nestvarnim čipkastomom bjelinom  , koja blješti i obasjava noć nadnaravnom svjetlošću.

 

Sve je u naznakama , a tako nježno i jasno tkano  pleteno.

Umjetnikov krhki  univerzum nema jasno bojenih granica.

Upitno je  gdje se završava planina , a gdje počinje noć.

Da li na obodima čipkastih zmijica ili visoko gore do samog mjeseca.

A možda , u tim visinima  snijeg ponovo počinje bojažljivo da leprša , bojeći se da ne baci sjenu na

Srebreni Mjesec koji se gospodarski ustoličio na blago osjenčenim zidinama i hridima u vrhu planine.

Jedino se neukrotiva ljepota , uvijek nestvarne Modre rijeke , kao neki perpetum mobile , iznova

vraća da  upije milost Mjesečeve  bajke.

 

Posmatrač je u prilicu da sam povuče neke granice i svojom impresijom odredi da li se to bjelasaju

goleti planine ili srebrena zimzelen.

 

A možda neka zaljubljena sanjalica  prepozna  da se to Božija ljubav, milost i dobrota prelijevaju u

krajolik djetinjih snova.

 

Ipak uputićemo vas u jednu tajnu:

-Svaka ljepota je u oku posmatrača.

A mudraci nas od iskona uće :

– Oči su ogledalo duše.

 

Artur Rembo – Prvo veče

Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

U moju je fotelju sela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tela
Nožice treptahu na tlu.

Pogledah zračak koji bludi
– Iz krošnje leptirasti let –
U njezin smešak i na grudi,
Ko mušica na ružin cvet.

Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj greh
Čuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lep i surov smeh.

Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: „Dosta s tim!“
– Tu prvu smelost dopuštenu
Kaznila smehom veselim!

Drhtuljke jadne, oči njene,
Dodirnuh usnom lagano.
Nežno mi glavu tad okrene:
„Oh, sviđa mi se, sviđa to!

Ali ti moram reći zato…“
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Začuh njen smeh što znači: da.

Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

 

Antun Gustav Matoš – Samotna ljubav

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi –
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi-
Poginut ću noćas i za dragom poć.
– Ljubav nije sreća! – znaš li kad mi reče?-
– Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
– Ljubav boli, boli, kao život boli,
– Teško, teško onom koji jako voli. –
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam – ko kamen.

Prever – Jednog lijepog jutra

Nije ga bilo strah ni od koga

Nije ga bilo strah ni od čega

Ali jednog lepog jutra

On je mislio da vidi nešto

Rekao je Nema nikog

I bio je u pravu

Bez ikakve sumnje

Nije bilo ničega

Ali istog jutra njemu se činilo da je čuo nekog

I on je otvorio vrata

I zatvorio ih govoreći Niko

I bio je u pravu

Bez ikakve sumnje

Nije bilo nikog

Ali odjednom osetio je strah

I shvatio je da je sam

Ali nije bio sasvim sam

Jer tada je video da NIŠTA

Živi ispred njega

Ljudi nepovratno griješe /Igrokaz – Na dan 18. Marta / Ožujka

 

 

Danas je Srijeda   18.Mart/ Ožujak 2020. godine.

Dani  se poredali k'o cjepanice , misle neuki – 78 / 288-   prošli / budući.

 

Ljudi misle; svi će dani biti prošli. Griješe.  Debelo . Nepovratno griješe.

Sasvim  je izvjesno da će ljudi  će biti prošli , a dani , svi do jednoga će se ponovo vratiti. Čak i onaj jedan  pride,  što  greškom ljudi nasta, i što   obilazi  dunjaluk, prostor i vrijeme svaki četvrti stađun.

Takvi su vam ljudi. U nepameti misle da su mnogo pametni.

A sve je jednostavno. Od Iskona ih uče jednostavnoj računici.

Život je samo zabava i igra.

Gizda i taština.

Ljubav i milost.

Ali jok , hoće oni da pametuju. A u pličacima uma svoga , samo zlo i krv nalaze. I likuju:

-Mi smo najbolji. Mi smo navjeći. Niko nam nije ravan.

Teške su to riječi. Preteške. Nebesima nepodnpošljive.

 

Što bi poete rekle:

– Samo je Jedan Veliki. Najveći.

 

U prevodu :

-Bojte se Boga  Jedinog , Silnoga , Mudroga,

ako sebi želite dobro.

 

 

HAFIZ – Gazela 64

 

 

 

Bolje od gozbe, cvjetnjaka i proljeća, što je?

Vinotoča gdje je, razlog čekanja što je?

Lijepi trenutak kada se pruži, cijeni!

Jer nikome znano nije kraj života što je?

 

Tok života ovisi o niti, pazi!

Za sebe brini, briga za život što je?

Smisao vode života i zemaljskoga raja,

osim obale potoka i slatka vina što je?

 

Pijana il’ trijezna – istog je roda,

kojoj da srce dam, izbor, što je?

Otkud bi znao svod nebeski tajnu iza zavjese, šuti!

Hej, ti koji zboriš, sukob s Komornikom što je?

 

Moj grijeh, moja greška, ako Mu ne vrijedi,

smisao milosti i oprosta Milostivog što je?

Zahid je tražio rijeku Kevser , a Hafiz samo čašu,

vidjet će se, Stvoritelja volja što je?

 

 

 

Hajam – Rubaije 44. – 46.

44

Taj moćni Mahmud*, gospodar ljudi,

svakog kod kog se sumnja probudi

u crnu hordu nevernih stavlja

i britkim mačem seče i sudi.

45

Ostavi mudre neka se bave sobom,

ciljevima sveta i opštom teskobom.

Dođi sad sa mnom, daleko od buke, i

igraj se s’ onim ko se igra sa tobom.

 

Musa Ćazim Ćatić -JEDNOJ BOGATAŠICI

 

 

Mojih dana minulije’!…

 

JEDNOJ BOGATAŠICI

Ne gledaj me ljepote ti tvoje!

Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.

Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta

Mom sevdahu zagrađeni puti…

Ti si kćerka bogatstva i sreće,

Odrasla si u zlatu i svili,

Tvojom dušom nikad se nijesu

Oblakovi teške tuge vili.

Tvoj je život ko jezerce mirno,

Po kom vazda zlatna radost pliva;

Ne poznaješ uzdaha i suze,

Što je svijet u svom krilu skriva.

A ja pjesnik gola sam sirota,

Za me radost tek je pusta bajka.

U kolibi pod čađavim krovom

Rodila me siromašna majka.

Od djetinjstva udes me je vitl'o

Kroz sve m'jene patničkog života,

Baš ko vihor na pomamnom krilu,

Slabu slamku kad vitla i mota.

Vidiš evo ovu tamnu mrežu

Krupnih bora povrh moga čela,

Ta nju mi je hrapavijem perjem

Gorka zbilja, – gorka tuga splela.

Pa ta tuga zar da i Tvoj život,

Tvoju sreću tako bistru muti?

– Ne gledaj me; ta do tvog su skuta

Mom sevdahu zagrađeni puti!

Ah! Ja nemam nigdje ništa svog