Dani.
Baš su krhki.
Prozračni i blagi.
Samo trepneš i nema ih .
Godinama , milenijima tako.
Ne m're ih se čovjek ni nauživati.
Što bi poete rekle:
Uživali ne uživali i vi ćete sa njima.
A žao nam .
Ne toliko dana , nego što će nas jednom pokupiti.
A nismo se baš nauživali.
Mislili smo ima vremena.
U pevodu:
Bilo bi dobro da se opustite,
usporite i svoj život i svaki poklonjeni dan.
Uživajte dok možete.
To su tople kcerke vlaznih zavjetrina.
Skrivene i njezne, za suncem se zute.
Bez mirisa, na dnu zutih krvi slute
skora isceznuca s dolaskom vrelina.
Kao da su mrtve. Ali one cute
u srcima zutim strast mlakih toplina.
U njedrima vrije sok, sruji svjezina,
al primule meke i titrave sute.
U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
u caskama bijelim procvalih ponoci,
zaplakase oci skrivenih primula:
u zvanutne svile lat se po lat runi,
one osjetise da ce skoro proci
i da ce ih nekud odvest vreli juni.
II
Osjetise dragost mekih milovanja,
ali kcerke zute napustene cvatu.
Zeljele bi grlit prste bijelih tkanja,
strast necijih dlana cutjeci na cvatu.
Nalise se oci zutine i sjanja.
Svaka skriva dusu titranjima stkatu
i u zavjetarja zutu ljubav sklanja,
dokle orhideje trepere na vlatu.
Neko s brijega slazi. Osoja miruse.
Cekaju ga pune rascvalih ceznuca
s cevrmama tankim prezutoga zlata.
To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.
I rastkane ceznjom vruceg povinuca
njih opaja miris iz njegove duse.
III
Mislile su pomrijet kada gizdav stize,
i zasjase caske jagorcika jarih.
On snazno mirise, iskri se i zari
i, niz tkiva noci, sve nize i nize
nad njih pada. Klone. Zuti nektar lize
i zitkoga soka sto ga vracar stari
za primule zute u venama svari
svakoj po kap kane i pijan se dize.
S vlacu bijelog sunca u dnu zute caske,
ko sutonske zvijezde u srebrne sjene
cekaju ga da se opet mrtav spusti.
A on kao vitez zavjetrina gustih
prepun zadnje zore siplje prve praske
na njih sto mu s daha strepe prestravljene.
IV
O davno si, davno, Dijete puti bijele,
otislo gdje i sad mozda koja cvjeta!
Al primule jare mog su srca svele
sto raskrise caske s prsta ti i peta.
I, sad, kada cutim u pozare ljeta
na kapcima scvalim teske dlane vrele,
i kad zitki podnev s kora i drveta
ljuljov miris toci sokovine zrele,
na dnu svih sazrenja, niz jecmove plamne
i sad prsti moji davnu mlakost slute
koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:
niz snijeg sto ne kopni, u gudure tamne
slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,
kao mlijeko tece u primule zute.
V
I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.
Niz jecmove lutam, scvalih trepavica,
da sagorim ceznjom jedrih zetelica
od sunca i srpa uz duh boliglava.
Zita su visoka, plava i preplava.
Niz medje mirisu sunca ivancica.
O ocvale kcerke mojih prvih trava,
u srcu mi zgara sjeme vasih klica.
da vas barem ubrah u prvome jaru,
da vas bar poklonih srcu koje duse,
sad bih imo brata da uz mene luta
niz sjedrala zita, zuta i prezuta.
I, sad, ne bih gino, pun klonule suse,
znam: vi biste cvale po mome mezaru.
Usnuo na dnu,
Nisi dopustio d ate čuvam.
Zaspao si
Zaboravio da dani lete.
Kroz opjesme lišće gledam,
Snivaš, očima otvorenim.
Ne budi te ni rub moje
Bijele haljine.
Ni kiša koju cijedim iz moga jastuka,
Ni snažan vjetar mojih grudi
Kopji se za uzdahe hvata.
Ne budi te.
Bezbrižno spavaš.
Kako je svijet velik!
Jedan pod Isarom,
drugi na Oceanu.
Dva svijeta,sva borilišta
dva različita životan svetilišta.
A karav prolazi…
Kako je svijet malen!
Štip i Žoal,
Jedan pod Isarom ,
drugi na Oceanu.
A iste ljubavi,
ista talasanja,
iste potske muke i maštanja.
Dva grada mala i skoro bezimena.
A oba istom ljubavlju zbratimljena.
Pošto sam pehar tvoj, još pun, usnama tako;
Pošto u tvoje ruke zaronih blijedim čelom;
Pošto dah blagi katkad udisao sam lako,
Dah tvoje duše, miris tamnim ovijen velom;
Pošto mi bješe dano da te još čujem reći
Riječ onu što na srce svoj tajni melem toči;
Pošto viđeh u tuzi, pošto viđeh u sreći
Tvoja usta na mojim, a pred očima oči;
Pošto vidjeh gdje mi je nad sretnom glavom sjala
Zvijezda tvoja, avaj, uvijek maglom omotana!
Pošto vidjeh gdje mi je na val života pala
Latica s ruže otrgnute od tvojih dana!
Ja mogu godinama sada žurnim da velim:
– Letite dalje, jer će starenje moje stati!
Odlazite odavde s tim vašim cvijecem svelim,
Ja imam cvijet kog nitko ne moze uzabrati!
Udrite krilma, prosut nećete moći njima
Tu čašu tako punu iz koje sada pijem.
U meni više plama, no u vas pepela ima!
Više no vi zaborava, ja ljubavi krijem!
Odjedared od smijeha nasta plač
Nečujan i providan kao magla
I od stisnutih usana pjena
I od isprepletenih ruku strah.
Odjedared od tišine nasta vjetar
I obrisa iz očiju trag poslednjeg plama
I od strasti nasta zla slutnja
I od trenutka spokoja drama.
Najednom ,odjedared baš
Ljubavnike obuze tuga
I ko bijaše radostan osta sam.
Postade stranac od bližnjeg druga
A od života lutanja duga
Najednom, odjeraded baš.
pB
Jutro je. Oštar mraz spalio zeleno lisje,
A tanak i beo sneg pokrio polja i ravni,
I sniski, trščani krov, u daljini gube se brezi
I kruže vidokrug tavni.
U selu vlada mir. Još niko ustao nije,
A budan petao već, živosno lupnuvši krilom,
Pozdravlja zimski dan i zvučnim remeti glasom
Taj mir u času milom.
Il’ kadkad samo tek zviždanje jasno se čuje
I težak, promuko glas. To lovac prolazi selom,
I brže mameći pse, poguren u polje žuri,
Pokriven koprenom belom.
Svuda je pustoš i mir. Noćna se kandila gase
A sveži, jutarnji dah, preleće doline mirne,
I šum se razleže blag, kad svojim studenim krilom
U gole grančice dirne…
Što mi te imat potrebno bilo,
dijete ti lijepo, dijete ti milo,
meni mladoj djevojci, i nevjenčanoj materi? —
Otac su kleli, bili me,
nada mnom mati jadali se;
moji su srameć se skrivali,
drugi me prstom kazivali.
On, što je bio dragi moj,
on, što je pravi otac tvoj,
Bog zna kud svijetom luta sam;
Julaluma
Kao pep’o siv je sav nebeski svod,
Sklupčalo lišće svenule tajne –
Uvelo lišće u sne očajne;
Samotni Oktobar usporio hod –
Godine moje te prenesećajne;
Tmine i tmuše zatamnjuju rod –
Zgran – jezero strepi od zebnje beskrajne
Sred utvarne Gore, zvane Nedohod,
Gde su gule grobne – mračno zavičajne.
Jednom, kroz aleju kiparisa zgranski’
Sa svojom tu dušom ja jezivo bludih –
Sa dušom, sa Psihom, kad srcem, vulkanski,
Rekama od zgure bujicom poludih –
Kad lava uzrujnih bogaze pregudih
Sumpornim vrtlogom niz slom velikanski –
Ka polarnom krugu susrete kad budih;
O kako urliče prizor severjanski:
Cik promuklih zora borelano ludih.
Razgovor nam bio ozbiljna i krut,
Al’ misli, te misli od grca, od plaha –
I pamćenje nade izdajničkog maha –
Okrobar je smrkli presazdao kut
(Koje li nas noći obavio skut?) –
Ne znadasmo noći kretanje, ni put,
(Mada smo već jednom sišli u taj slut):
Sve nam van sećanja, uzavrela daha –
Ta gora utvarna i tog Zgrama ćut.
Pa dokle se Noći naginjala ravan,
Jutru usmeravo zvezdanik je sat –
Jutro uskoravo zvezdanik je sat –
Odjednom, gle, zvežđa mutni grumen tavan
Izroni na nebu dvorog čudno stravan,
Bledi srp Astarte, maglen neboklat –
Dragulj dijamantski smamljen i prizvat:
Tako razgovetan i dvorogo stravan.
Rekoh: ”Od Dijane topliji je On;
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran –
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran;
Vide da se suza ne osuši zvon
Sa obraza ljudskih, gde suza zgon,
Pa je došo zračan, i ljubavan, On,
Iz sazvežđa Lava, da nam kaže, veran,
Gde je zaborava umir neizmeran –
Da pokaže neba zaton tihobon –
On da nam osvetli i zračan i smeran:
Gde je večnog mira prenebesni tron;
Sa ležaja Lava dojezdio On.”
Al’ Psiha podiže prst u vis, pa tmurno:
”Ovoj zvezdi, avaj, ne poklanjam vere –
Bledilu tom njenom ne poklanjam veru –
Nego ne oklevaj, prenimo se žurno:
Bežimo što dalje izvan smisla, mere;
To jedino osta – samo bekstvo burno!”
U strahu grcaše, ko gonjeno zvere
Klonuše joj krila – bezumno ih stere –
Padoše na zemlju da ih blato ždere –
Na zemlju joj pade okrilje biljurno.
A ja odgovorih: ”To su snova sanje;
O, daj u biljurni da greznemo zrak!
O, daj da prepurni prečeznemo zrak!
Sibilski taj blesak blešti nam: Uzdanje,
Nada i Lepota njegovo su tkanje –
Gle: prolomi nebo i opak mu mrak!
O, verujmo mirno u to nadbliskanje:
Vodiće nas pravo, to je uzdan znak –
Ta vidiš da noću prolomi se mrak,
Graknu iz noći promukao grak:
Prolomi se mraka teško očajanje.”
Smirio sam Psihu, poljub’ dadoh njoj
S mnogo bolne strasti s mnogo žalnog šuma
I ubedih Psihu, sred pečalnih gluma;
Tad pođosmo dalje; kad, jezivo: Stoj!
Pred nama Grobnice izvio se kroj
Sa natpisom nekim vrh svoda, vrh huma!
”Šta piše, o Sestro, kom za upokoj?
Kome, izgubljenom, slova žalinh roj?”
Odgovori ona: ”Piše: Julaluma;
Počiva u njemu tvoja Julaluma.”
Tad, ko pep’o siv mi dođe srca svod,
Ko lišće sklupčano u sne očajne –
Ko lišće klonulo u svenule tajne;
Zavikah: ”Oktobar usporio hod,
Pre godinu dana tu dobrodih brod –
O, tu je donesoh, strepnje mi beskrajne,
Tu sam je doneo mrtvim u pohod:
O sad prepoznajem i taj Nedohod,
I sve što je u njemu najprisniji rod:
Zgran, jezero magle, i te misli vajne –
Kroz utvarne gore gulom zavičajne.”
Tri palidrvca jedno po jedno pale se u noći
Prvo da bi se vidjelo tvoje lice
Drugo da bi se vidjelo tvoje oči
Poslijednje da bi se vidjela tvoja usta
A mrka okolo da me podsjeti na sve t0
I da te stegnem u svoje ruke.