Bleki – Bolero,more , Princeza i ja

Princezo

Ovih mjeseci sanjam isti san. Noćima lebdim. Iskopao sam ga iz mladosti. Bio je zapreten godinama mojih traganjem za tobom.

Bože mili , koliko ja to godina imam?

Sasvim dovoljno da počneš stariti.

Aha ,kako ne?

A ti tek dijete!

Ne znam , nekako mi se ne čini da je rapodjela poštena.

San sam nazvao Bolero , more ,Princeza i ja.

Pitam se : Što li sudbo?

Sunce treperavo , se uranja u more koje blista , otvara se i šalje blještavu stazu ka nama.

Staza sjaji i titra poput djevičanskog maslinovog ulja ,po kojem lebde platinom optočeni blistavi dijamanti. I svakim se lahorastim mreškanjem vjetra ,prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi. Ona se stapa sa rumenim nizovima iskričavih rubina i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi, kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke Bolera. Mnogo bolera.

Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć, pretvara se u čežnju koja smiruje ludu djecu u nama.

Mi sada želimo samo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim, iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, zaustaviti Bolero . Odvraćam pogledom , sliježem ramenima, kao da kažem ;nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone. Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me, jer novi akter , bajke ove noći , je nasmijani srebreni nestaško.

Onaj veliki krvavi Mjesec koji se katkad javi , kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta tone u more u bijegu Mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu, koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica, koje se neprestano biserno prelijevaju i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja , stvara onaj isti put sa biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.

Krešendo.

Bolero tuguje.

Tišina.

Oko muzike i nas sve zanijemilo.

Samo naša tijela ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.

Iako moćan , večeras stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih i srebrenih velova pokreću se za muzikom.

Bolero to čuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle i miluju.

Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste djetinje ljubavi.

Krešendo.

Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on , sa odrazom zvijezdica i maglica ,izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće, instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Bolero lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba? Ne , nimalo. Čeka se onaj tren kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza, tko to zna?

Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, tražeći se samo tren u kome se spajaju i ljubav vode.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.

Klizi.Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.Prijekorno gleda Zvijezde, one prigušuju sjaj. Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ,ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac. Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke nestašne, ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale prestajati liti. Od sreće.Niti spajati se.Od ushita.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih odsjaje , što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.

Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno.

Ono je stalo, samo radi ove večeri, ovih maglica, zvjezdica ,Mjeseca , Bolera i nas.

Bolero posustaje.

Uinat njemu , usne su rascvjetali pupoljci.

Mjesec se polako skriva iza oblaka, koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena.

Tvoje i moje.

Proljeće i dobrota. Dva sretna bića , što usred plavetnog ljetnog Oceana žele da uranjaju jedno u drugo.

Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama , briše tragove rađanja. Bolero nestaje nošen vjetrom. Tijela uzbibana,more se talasa.

Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.

Opčinjeni, mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Kasniš ,tek sad svlačiš mokru haljinu , ležerno je spustaš na pjesak i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.

Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se.

Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela.

Ja nemam izbora , trčim ka tijelu ili moru što se pjene.

Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.

Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju , dah zastaje . Ne znamo ko se više uzbibao , naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more.

Na obzorju se svakom zlu izgubilo trag.

„ Vidi , vidi svu tu nestašnost i ludovanje “ – mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“- odmisliš ti.

A znamo, to nas je ljubav svojim svilenim krilima ogrnula.

****

Hoćemo još sna , ali tu , u tom zagrljaju mi se gubi san.

Ne mogu reći da djevojčica ima tvoj lik.

Ali je prelijep i čedan.

Zbog toga mislim da bi mogla biti Ti.

A možda i griješim.

Moram.

Zbog čednosti.

I časnosti.

Laku noć Malena.
Bezbrižni sni.

Dopisano,

Učila si me,

ako se nešto i prećuti , nije laž.

Ipak oprosti mi.

 

Bleki – Pahuljici

Malena,
sva moja stanja   se doraze na slikanje.
Ne idu me slike i boje.
Ne slušaju me.
Izgubila se radost iz slika.
Prisutna je velika zbunjenost i tuga.
Ima mnogo nježnosti,
ali sve je izgubljeno u nedefinisanosti,
nejasnimim obrisima.
Znaju boje  i slike šta mi je u srcu.
Nedostaješ mi mila.
Svakim danom se budim sa nadom
prelijepa djevojčica će mi doći.
Ali drži me nada.
Malena me se nije odrekla i zaboravila.
Doći će?
Čitala si moj san?
U njemu tvoje riječi.
I ljubav naša.
Imam ja još  lijepih, iskrenih i nježnih riječi i osjećanja.
U sehari ljubavi zaključane tuguju.
Ali se susprežemo da ih sve šaljemo.
Bojim se da te ponovo ne uplašim.
Misleći na tebe ,
ja opet sanjam bajku nalik tebi.
Nježnu,a iskričavu.
Čednu , a raskošnu i čulno,
ako trešnjine usne tvoje..
U mojoj,
eh, kad bi smio reći,
u našoj bajci ,
u svojoj  snenosti  blistaš  i lepršaš,
snena  Princeza,
privid.
Nisam te slučajno nazvao princezom.
U mome srcuostaje zaleđena fotografije,
predivne Prineze iz bajke.
I svaki pogled  u tebe ,
sjećanja još uvijek žive i miluju,
raduju  i raznježuju.
Omjehuješ mi se onim  anđeoskim osmijehom,
punim djetinje dobrote i snene  blagosti,
kojim si me zartobila,
i uzvijek iznova pomišljam.
-Bože kako je lijepo ovo dijete,Milosti puno.
Ugodan let Anđele moj.

Bleki – Utihnu gitara

 

Utihnu gitara

nikad više u njihovim đardinima ne zasvira

 

Svirač kad htjede da je spusti

samo je odlepršala

svjetlucavi trag za sobom ostavila

svi je pogledom do neba ispratili

gubi se ali  i dalje svira

 

pogled vrnuše

u Malenu  pogledaše

zamalo ne vrisnuše

 

umorno dete se na ogradu naslonilo

san usnilo

blaženo  spava anđelu nalik

pjesnikove ljubičice nevinosti sanja

 

ukočena sleđena

mrtva se čini

 

dječak prst na usta stavlja

prilazi usnuloj

nježno najnježnije

i još nijansu nježnije

bestežinski

toliko je krhka bila

u ruke je prima

 

ona se meškolji

oko vrata  ruke mu svija

pribija se uz njega

sanja da poslijednji tango sa njim pleše

 

osjeća da sigurna je

ali ne zna da li je to tango amore

ili neki drugi zov ljubavi

niko je više ne može povrijediti

 

Jes’ kak’ ne!

 

on je nosi ka ljuljački

koja se sama njiše

malena osjeća

da sigurna je

to je ritam njihovog  Tanga Flamenga

 

ljuljačka se ukipi u jednom trenu

kad muzika poljubcu nagovještaj da

visi snažna i odlučna

ko ženina noga oko muškog tijela

svija se

odlučno drhti

kad joj njih dvoje prilaze

hoće da se poda

 

on  je kretnja blaga

ona zagrljaj mazini

nježnost sjeda

malena baš ko malo dijete

mu se u krilu meškolji

stišće ga i čvrsto ga grli

 

tango sad sporije suze lije

boji se djevojčica

da snovi ne odlepršaju

sve nešto isprekidano

nemirno diše i uzdiše

kao da jecaje i vrisak stišava

 

lice joj postaje jecavi korak  melodije

on joj kosu miriše i ljubi

misli još uvijek se osjeća na bebu

a tangom se krasi

 

ljuljačka se polako njiše i njiše

njih dvoje se miluju i miluju

i miruju i miruju

samo muzika  boli

 

on joj nešto šapuće

i spavaju i spavaju

muzika vrišti

 

on joj još uvije nešto šapuće

i sanjaju i sanjaju.

0n prestaje da šapuće

i umiru i umiru.

 

Bože mili ta djeca zamiru?

 

muzika ne posustaje

ali se stišava

nije umorna

ali zna

sada su na redu

tišina i tajac

 

ptice će utihnuti

gledati u djecu što spiju

muzika vidi svi su utihnuli

 

iščekuju

da onaj demebel pita

hoće li ta milja

 

on je svoje gatanje zavšio

nimalo ih ne iznenađuje

većme razočarano kaže

da nije usnula

on bi je garant zvekno

jer tango flamenko je to

 

da savim sam siguran

da je to ona ista gitara

sada služi na ispomoć

da se njegovo srce ne skrši

bez otplesanog poslijednjeg tanga

 

zvuk gitare vuče me ko magnet

ja iskačem kroz prozor

 

Da šalim se.

 

još nisam zvizno

skoro

iako nije visoko

samo tri metra i kvarat

oprezno se spuštam

izvijam ruke i visim još sam elastičan

tango iskustva

 

i još sam u trećoj deceniji

njena poslijednja godina.

da visim i lahurim

lako se otpustiti

a opet i  čemu oprez

život je kratka

mila moja

kak bi rekla filjozofi

 

povjerovao sam

više  nikog nikog nemam da mi ruke pruži

da prisloni grudi i noge na mene

da nam srca otplešu poslijednji tango

 

nikom ne rekoh

još su mi mudraci šapnuli

da niko ne čuje

da me ne urezile

da me manje boli

Malena ti se sutra udaje

pa ti vidi šta ti je raditi

 

Bleki – Trešnju sam sanjao

 

Trešnju sam sanjao
bjelinom okovanu
kraj  Modre rijeke
ljepotu sleđenu
a  tugom sni
nema joj ljuljaške ljubavi
zlo je skršilo

maksumče
obećanje dade

jednom
u vremenu kojeg nemam
za jednu
jedinu  trešnju
njenu raskošnu  noć
jednu kapljicu
krvi
Princeze srca svoga
čitav  život
dajem

 

Dan sjećanja na Boga Milostivog

 

 

Najveća vrlina kojom je čovjek obdaren je sjećanje na Boga Jedinog.

Ima onih bolnih dana kada tugom zacvili vaseljana i potrese vaskoliki dunjaluk

i ljudi skupe ruke u nijemoj molitvi Stvoritelju.

 

Tada molitve ožive Oceane Ljubavi i oprosta

i ljepotom nebeskog beskraja

bruji tiha molba,

da se nikad ,nigdje i nikome više

ne desi

dan Srebrenice,

dan utiranja u krvi jednog naroda,

samo zato što su predani Jedinom Stvoritelju svome.

 

Danas se Ocean tišine i molitve nadvio nad Srebrenicu.

 

Umovima ljudi ,

što pognute glave kleče ,

okrenuti prijestolju

Onoga koji sve vidi i zna,

Jedinom i pravednom Sudiji

teku i nariču jecaji majki i sestara srebreničkih

 

-Pomozi Bože

umorna sam,

molitvu svih ovih godina,

ni jednu propustila nisam.

Suđenom času idem ,

a ne nađoh kosti ,

smiraj ,

sinu svome najmlađem.

Svih ovih godina

ta nada mi bijaše sve.

 

Grudi moje razidre vrisak

pomozi Majko

pomozi Sejo.

 

Utrobu moju razdire očaj,

iz tame krik

-Majko jedina,Sejo srebrena

 

Pomozite.

Oči moje pobiljelješe

od šapata

Sine Isa gdje si?

Gdje da te tražim, dobroto majčina najmlađi od sedam nestalih jabuka sine moj?

 

Tišina.

Tišina.

I vrisak…

 

Krv i mrak – užas strahota , aj

U jami , Bože milostivi – Užas taj

 

Sjekira i kama – strahota zverinjih užasa

U jami ,majko mila – užas naših nestajanja.

 

I opet Tišina.

Mnogo tišine.

Vaseljanom lebdi iskonske tišine zvuk

 

-Jao , ljudi i neljudi !

Kuku vama i kuku?

Za vijek vijekova.

Amin.

Hajam – Rubaije 72. i 73.

72

Sa nestankom ruže odlazi proleće,

listove mladosti sa sobom odneće.

I slavuj što tiho pevaše na grani –

da l’ će da se vrati, ili možda neće…

73

Ljubavi! Hajde sa Sudbom

da se udružimo

i žalosne sheme života skršimo.

Rasute komade skupićemo tada

da po želji srca opet sastavimo

Jutro sa Blekijem – Luci , da tebi ljubavi moja

 

 

 

Mila moja

svaki je Bosanac

Bogumil i pjesnik

ljubav prema Bogu Jedinom

ljepoti koju je on Bosni svojoj darovao

na lijepe riječi i milost upućuje

 

Bosancu su riječi kao snovi koje sanja

kao žena koju voli

svaka je riječ ljepša od one prethodne

pa slijedeća i tako redom

dok ne poteku ko potoci što u  rijeke

jezera mora svoju ljubav prelijevaju

 

iza tih riječi se skrivaju čednost i ljubav

i čestitost mila moja

 

 

evo ti, malena Luco moja

ti su ruža

ti si izvor moj

ti si moja modra rijeka

koji sanjam

kada kiša lije i snijeg leprša

i kada te  budan ljubim

 

tvoje su oči

ljubavi moja

sjaj neba koji blista

od čistoće i nevinosti tvoje duše

ruke su tvoje  lagana krila anđela

što miluju moje lice ,

tijelo me ne dodiruju

već treperi i titra

i ja se u njihovoj nježnosti gubim

 

 

tvoje su grudi čvrste

jedina moja

podatne i krhke

i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama

sve se bojim da tu mladost ne oskrnavim

 

tvoje skute  i đardin

rajski  bljesak i hlad

ne smijem ni da diram ili gledam

već samo da sanjam

u noćima tlapnje i bunila

ruke svoje

milujući duge bjelokosne noge tvoje

moram da zastavim

kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih

blizu  roze centifolije sa hiljadu listova

da slučajno dirnem tu milosnicu

tu čednost

sebi bih ruku odrezao

jer dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost

naš  život cijeli

 

i onda ćeš ti meni govoriti

ti si pjesnik mili moj

nisam mila

to ljubav tvoja sama priča

i sni

 

Bleki – Pismo

 

Mila

Bijela damo

ljubavi moja

Hvala ti

na snu

 

Naš san je mnogo sanja skupljenih u jedan vrtlog

koji nas nosi putanjama

maglica

a se isprepliću i dodiruju

u jednoj riječi

ljubav

 

Mnogo toga je sinoć rečeno

odsanjano

dosanjano

Tišina i sni

Sve je ličilo na čudesan susret dva bića

u kojima samo ljubav obitava

dva bića koja zaboraviše na dunjalučki svijet

A ne zaustih

Volim te

san da ne prekinem

 

Tišina i sni

Jedno biće je Krhka ruža

žena djevojčica

milosti i dobrote puna

srce želi samo o njoj da priča i sni

uvijek u svakom krajoliku moje duše

postoji samo ona

nad našim snovima bdi

 

Sinoć htjedoh ponoviti

da se moram stalno zahvaljivati Gospodu

majci tvojoj

na tebi takvoj kakva si

Usudu

što mi te darova

 

Ne zaustih milost da ne uplašim

Tišina i sni

Nisam želio san da prekidam

da treptaj kapljica

što ocean milovanjem nosi

ne probudim

da san ne izgubim

 

Mnogo si mi lijepa mila

mnogim darovima obdarena

mnogo miline

duše

u tebi ima

 

A ne zaustih da te ne uplašim

Tišina i sni

Nikad ne znam sa kojeg kraja tebe da milovanje počnem

Nikad ne znam kako da ga počnem a da tu milost ne povrijedim

Nikad ne želim da milovanja i doticaji tvoji prestanu

Nikad ne želim da izgubim noći prespavane sa tobom

Ne budeći se u zagrljaju tvome

u duši svojoj riječi dvije tvoje nosim

 

Zaronimo mili

Zaranjajući u plavetni ocean

dva bića lepršava

lebde

ruku u ruci

lijeva od srca

desna od radovanja

svijet svoj grade

a doziva

milo mila

vodimo ljubav od iskona darovanu

 

Sjetih se i ne zaustih

prevelika sreća ubija

bojeći se…

Tišine i sna

 

Bojeći se svega

ja svaki dan sa molitvom počinjem

i zaustim

Mili Bože

podari joj svu milost tvoju

 

Volim te

ljubavi jedina

Ti

Oprosti mi

što poklanjam ti

djelića našeg sna

skupljenih u jednu muzičku razglednicu

da plove našom

snenom

ružičastom

od ljubavi

Modrom rijekom

a mi život znači

 

Bleki – Putovanje po tragovima jedne čedne duše

 

 

 

Mila

Hvala Ti na slici

Molim te budi strpljiva

Ti  , oprosti mi ako griješim

 

Htjedoh  ti pričati o impresiji

koju tvoje slika prinosi mojim čulima

 

a shvatih   to su riječi neukih

nisam od njih

damar   ti znam

htjedoš reći dušu

orhidejo sjajna

a dato mi je malo znanja

o tebi

jer tako želiš

 

Kako započeti putovanje a nemati početka?

Nemoguće!

Danima gledah i sliku i ne nalazih početka.

 

Odustah.

Skoro.

Jer usnih…

 

Jedna Bijela gospođica

u san mi dođe

zasjeni me dobrotom i iskrenošću

dražesnom,

elegancijom  skromnosti

 

za ruku me primi

ne reče

više osjetih misao

zagledaj se u moje oči

potom pogledaj u sliku

suza moja

pričaće ti priču

 

Naivan kao uvijek

pogledah sliku

ona titra i mijenja se

začuđen okrenuh se

da pitam…

 

Ona koja sanja nestade nestade

kao Poova Anabel Lee

ne uspjeh da joj kažem Ti

a to govorim samo onima koje volim

 

Jedna druga dama

slikarka duše

Profesorica moga šegrtovanja o životu

u nekim vremenima  pređašnjim

kojoj sam godinama govorio Ti

i volim Te

me učila životu i slikama

 

Ima slika i slika

najljepše su one proročke

Umjetnica ih završi

u srcu joj nježnost

jer bol je svoju izlila

rodilo se još još jedno čedo

odrastanjem o ljubavi nekoj da priča

 

molim

ležaljku  prihvati

najpogodnija je snovima

Bijela gospođice

 

dok nevinost spava

slika se mijenja i raste

 

i vidjeh

ljubav veliku

i osjetih tugu

ogromnu

jer bajka prastara

počinje da priča

 

bila jednom ljubav jedna

za malo savršena

ali nezavršena

 

iz jedna čaše kristalne

dva su cvijeta

život pila

 

jedna čaša od kristala

jantara i žada

u violet ljubavi uranja

 

jedna čaša zlaćana od radosti

dva cvijeta

zelenih korijena

 

dva su cvijeta prelijepa

jedan od srca

krvlju rumeni

 

dva su cvijeta bezbrižna

drugi  od bježanja

trnjem posvećeni

 

jedan cvijet je kreposni

od nježnosti

tišine što  snije

 

drugi cvijet je  nevjerni

od lutanja

putanjama brda prelama

čaša  ljubavna  ispijena

na dna svjetlosti

duše jedne tanane

 

zaljubljena

neslomljena

salomljena

 

violet voljeti je zaboli

od  bola poludi

kapljice tuge zarobi

 

iznad čaše velikih nadanja

okamenjene gromade bitiše

u nježnosti  purpura

 

od čaše ispijene

od violeta boli

okamenjene gromade purpura

razli se nebo plavetno

 

nebo plavetno

njene duše nevine

u led se pretvori

led u redovima

bol u kolonama

očiju zatvorenih

ona dobrotom vlada

 

smjernost  usud

bila jednom ljubav jedna

ostala je cura čedna

žena divna

djevojčica mila

krhka srna

u istini bola

ljubav davnu sniva

 

ne virujte neukom

prorok

nevira ni

 

a ća mu ga znan

nisan kritik

sanjar san

 

samo jubav svuda

radovanje tristeccu

vidim snim

 

 

 

 

Bleki – Bolnoj sam ,vrteški , mili , odila

 

Odi mila samo odi

odi ne trebaš daleko

do stranog svijeta odit

među nama

nerazumni rovare

 

odi ljubavi zaviri u svijet

nježnih i krhkih ljudi

odi do gladnih ljubavi

i ruke prijatelja

reci mi šta si viedjela

 

odila sam mili

vrtešku gledala

odila sam ljubavi

nemoćni i lijepi

vidjela sam

dobrota sušta

prvi sa vrteške padaju

 

odila sam mili

licemjerne gledala

kako se smiju

dušama posrnulim i bolnim

jadu se rugaju

na parčiće čereče

 

odila sam mili

gledala sam

srce me zaboljelo

umišljeni

kamenjem se bacaju

 

odila sam mili

ja Tišina i sni

tužna bila

kako kao slijepci

nerazmni hodaju

duša mi mila ranjena

na ruku koja se pruža

milost traži

niko da je primi

utjehu da

 

odila sam mili

pepelom se krila

nerazumni riječi teške bacaju

i ne boje se

kam i riječ da ne dođu

Milostivom

da ga ne rastuže

a On sve vidi zna

 

žao mi mila

što poslah te da odiš

da jad i čemer kupiš

sve nešto mislim

biće ga manje

Gospod moj

Milostivi

mila neukim će da oprosti

 

nemoj više odit tamo

pruži ruku

bol svoj mi duši ulij

meni je lako

Tišina i sni

bolu sviko sam