Ako se ikad budemo ponovo sreli
u svetlosti usnulog grada
repoznaću tvoje mirise
opojne kao polja ljubičica
na domaku našeg raja
Obasjavši ljubavlju,
mene koji sam samo
jedan covjek između drugih,
koji plovi običnim tokom,
pokretan voljom
promjenljive milosti sveta.
dala si mi mesto
tamo gde pesnici svih vremena
donose svoje darove.
gde ljubavnici u ime vječnog
pozdravljaju jedan drugoga
kroz stoljeća podarenih milošću.
Ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu –
ne opažajuci kako je moje telo postalo
dragoceno od tvog milovanja,
ne znajuci da u sebi nosim tvoj poljubac
kao sto sunce nosi u svojoj svjetlosti
vatru božanskog dodira,
kojom sija vječito.
Gazeći travu na stazi,začuh:
‘Poznaješ li me?’
Osvrnuh se, pogledah je i rekoh:
‘Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice’
Ona odgovori:
‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’.
Njene oci su blistale kao rosno jutro.
Pocutah trenutak, a zatim zapitah:
‘Jesi li iscrpla sav teret suza?’
Osmehnu se i ne odgovori.
Razumeh da je njen plac
imao vremena da nauči govor osmeha.
‘Nekada’,
prošapta ona,
‘govorio si da ćes uvek voleti svoju tugu’.
Zbunjen, rekoh:
‘Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav’.
I uzimajući njenu ruku u svoju,
dodadoh:
‘ I ti si se promjenila.
Nekadašnja bol postala je vedrina’.
Srećan sam što me ne gledaš
više sažaljivo.
Zlokobna čar noći
i odjek mojih riječi
koje kazuju zbogom,
prestrašene od očajnog naglaska,
dovele su me do ivice plača.
Ali dan će se roditi,
moje srce će biti opet tvrdo,
i neće biti više vremena za suze.
Ko kaže da je zaborav nemoguć?
Samilosna smrt buja
u samom srcu života,
obuzdavajući njegovu ludu
želju za trajanjem.
Burno more na kraju otpočine
u svojoj pokretnoj kolevci;
šumski požar zaspi
u postelji od pepela.
Ti i ja se rastajemo,
i tragove će pokriti
živa trava i cvijeće nasmijano
na suncu.
Nazad na vrh
trebamo ići dole
s ljubavlju.