Bleki – Bol

 

 

 

*

Bol.

Da , ima jedno osjećanje pod tim imenom.

Neuki ga krste raznim imenima.

Te ova bol, te ona, pa takva i onakva …

 

Bol.

Njena , njegova , naša naša, vaša, naši vaše nadigraše…

Ne bi trebalo tako biti.

A mere.

Ponekad mora.

Insani su poput egzotičnih hajvana i biljki.

Hoćemo mi jabuku jesti.

I kad se pomene bol, prvo na ljubav pomisliti.

 

Bol.

Srećom , mi nemamo boli.

Umjesto slijepog crijeva operisali nam bol.

I sada nas ponekad samo slijepo crijevo boli.

Znate ono, kad mala djeca stave ruke na oči i kažu gdje sam.

Tako i mi.

Mi znamo gdje smo, ali ne znamo gdje se dala Ona.

 

Bol.

Sram nas ne pisati o našoj boli, a ne možemo, jer bi prvo hećima morali tužiti.

Nije nam priopćio da li se radi o kongenitalnoj analgeziji ili greška pri operaciji.

Kako nismo tužibabe , moramo osjećati tuđu bol.

Nije da moramo. Ona nas operisana praznina boli.

Zato ćemo vam pričati o bolu nama bliskih osoba.

Možda neko i sazna šta je to bol.

Možda se , nekom , romantičarska bajka o ushitu i trpljenju učini patetičnom.

A nekom bude lakše, jer ponekad naša bol i nije…

 

Bol.

Ah,Da.

Ona zaista postoji.

Da.

Uz bol ponekad dođe i ona druga jadnica.

Tuga .

Kad se misica i prva pratilja srca nađu zajedno,mora se neizostavno pojaviti i druga pratilja.

Suze.

A čini nam se da suze uvijek krenu prije , boli i tuge.

Nisu baš vaspitane te suze.

One nikoga, niti mole, niti pitaju.

Samo grunuu. Tek tako. Nenajavljene.

Kao što će  večeras Dijete moje.

Zaboljeti ili banuti?

Tko da zna?

Krhke ruže su vam takve.

Mirisne i neprevidljive.

 

Bol.

Kao kapi rose.

Bole.

Kao Tišina i sni.

 

Bleki – 1968.

 

 

Hiljadu devetstotina šezdeset osma godina.
Ruke pružam prema nekom
nečemu
moto tih dana
tih godina.

Lijepa godina i godine.
Drijemaju snovi
jednom ću vam doći sunčice moje
sada sam malo umoran.

I još poneke poslije
pa i decenije što slijede.
Čednost iskričava
mladost dijeli sve
svu ljubav svoju
lepršaju lekcije.

Sve godine te ,su obasjane mladošću.
Moj život je bio obojen svijetlošću.

Puna mi usta riječi – godine te
i tih.
Puno mi srce ljubavi
bunta i mira
nekih stihova
oalve muzike.

Pune mi uši one što gluši
– Muzike –
te i tih godinapjesme nade
bremena svijeta.

Prepunemi oči ne daj da te koči
– ljepota –
te i tih godina
cvijeća duge
ledina tuge.

Kada se pomene ta
da prostiš
hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina
i neke što netom slijede
sjetim se tebe mila moja.
smejem se tebi ljubavi jedina
i djeci cvijeć
a suze liju
bol je u grudima
radost u duši.

Djete i djeca su voljela Boga
ljude dobre volje
mir nebeski
muziku svoju
cvijeće neubrano.

To je sasvim prirodno.
I tako jednostavno.
Ništa vamm nije trebalo više.

Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.
Toga je već manje bilo.
Za slobodu se trebalo dati u ime Boga
Njegove milosti i ljubavi.

Djeca cvijeća nisu imali oružje.
Mislili su da im nije potrebno.

Oružje nosi i krv
mnogo krvi i smrt
mnogo smrti.

Oružje nije izmislio mili nam Bog.

Oružje su stvorili ljudi.
Neki mnogo zli ljudi.

Djeca nisu voljela rat
one koji su ga vodili.
Još manje su voljeli zagrljaje
onih koji su u ime Boga vodili ratove.
Ratove koji su ljudima krali živote i slobodu.

Nisu voljeli ni razmeđja
istok-zapad,sjever-jug
ni bilo kaja druga.

Od boga su poučeni :
„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš
samo vidiš Božju zemlju
ljepotu njenu.
Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina
samo dva ishodišta
dva zahodišta
i toliko ljubavi
nemoguće za izmjeriti i opisati.“

Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.

U parovima sve je
kao materija i antimaterija
nekako jedno bez drugog nikako da opstanu.
ojoš od postanaka univeruma
homo primogeniusa
čovjeka

Ko u toj igri gubi još, nije tajna!
Krajnji pobjednik se zna
I to je ono najdivnije ,zar ne!

A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina?
Tko će vam reći šta je ta godina?
Tko se još sjeća te i tih godina?
Ja ,možda ti mila
skoro nikto više!

Izravnih svjedoka – vrlo malo
sve manje,ispostavilo se.
Mnogima od njih je zaboravjena
večini ništa nije značila.
Nešto je historija zaboravila.
Ostale su šture crtice neke.
Sve su dušebrižnici poslali u zaborav.
Bez milosti
brutalno izbrisavši najbitnije.

Bilo je to vrijeme ruža
kad se ruka ruci pruže
osmjeh za osmjeh traži
cvijet za cvijetom snaži.

Bio je to ruža svijet
svjetine trule slet
Svijet zlih pasa
metaka-tenkova-zala.
Djeca mirisne jubičice brala
sa mirisima ljubavi nestajala.
Bili smo mi,ti i ja sreće
ljubavlju opjevana djeca.

Mislili smo do dna
sve je stvoreno radi sna
one djece cvijeća
neko se toga sjeća.

Osmijeh nekome daš
drugima poklanjaš.
Bilo je to doba mirisnog svijeta
Nevine djece i mladosti sleta.

Ta godina i vremena ta
munuše ko boli sna ljeta
kojem će se rijeke ljudskostki sliti
ali i mnoga zla na ljubavi tlu zbiti.

Te godine mnogi će pamtiti
drugi će vrlo zlopamtiti.
Jednima će život bolno osmisliti
onima ružnim, jadnim obesmisliti.

Unatoč svemu,jednoj miloj mladosti
priznaje se ,pa i mnogo ludosti
mnogima od ludog moštva
godine nade i još štošta.

Bilo je to proljeće vrlo lijepo
djeci grada Libuše
četiri elementa sklada.

 

Bilo je to sunčano krvi ljeto
u kome samo ludo zlo je sveto
djece Fransovog grada svjetlosti
inih pločnika i zlih blaženosti

Dva grada – jedno geto
mnogo čemu sasvim kleto.
Da ,zaista bilo je to ljubavi vrijeme
urokane muzike i obnaženih snova sjeme.

Vrijeme ljeta,duge i proljeća
Francuza, Amera, nas i Čeha.

Da ,svakako i naših
tvojih i pomalo mojih .
Bijeliih dvora
i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.

O nevina mladosti cijelog svijeta
nevina,snena u ljubavi što cvijeta.

Predivne djece ljubavi
putene i sklone naivi
pretočene u riječi novine
peas sestro / peas brother

Make love no war.

Nađoše i moj Dvor.

Bleki – Balada o jednom odru

 

 

 

Srce drhti i pjeva

pičim, pičim, pičiću

na Bjelave u moju mahalu

veselo stičiću.

Polako klizim

do ulice iznenadnih poljubaca,

do kučice male trošne.

 

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

Nimalo.

Na vratima Frka u rubin anteriji.

Sa kapidžika se čini malo većom

krupnijom.

Anterija se raspucava i nudi.

 

Priđem i saginjem se

da je poljubim.

Čeljade okreće glavu

poljubac na obraz pada.

Žena se smješi kroz suze .

To nju Dobri za majku zamjenio.

Drago joj i uvodi osjedjelog

zbunjenika u kuću.

 

A tamo,

odar boli i tuge,

muči.

Na odru

svilenom od bjeline

nježnom od ljepote

urešenom đulama svih boja

prekrasno dijete u anteriji

plavičastim safirima optočenoj

sanja

 

strast svoju

neutoljenu

vedrinu svoju

nepatvorenu

žeđ za životom

neugaslu

sa sobom

na nebo nosi

 

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci

i jedna slika.

Znam je,

lica anterijska i nevina sa nje glede.

Igrom slučaja

ja pored nje i zagrlio je,

lagano kosu joj ljubim

.

Sada joj lice mirno i spokojno ;

kao da je odahnula

i smiješi se.

Piano!

I u smrti –

ljubav i muzika sve je.

 

To dijete moje ,

naša ,mala Velika Frka je usnila.

Kraljica vrišteće boli ,

čini se sni.

 

O Frko,Frkice

otvori oči,

mladoženja tvoj ,

Princ Mali je došao.

Čuti dijete, ne progovara.

 

Umorna od čekanja mene neuviđavnog,

umorna bila, pa spije

Oko nje nema nikoga ,

samo kćer joj,

tuga i ja.

 

Kapi kiše po penđerima liju

pjesmu nose:

Ti si nam bila bol u srcu

nevinost u duši mila

 

Priđem meleki

poljubacem joj,kao nekad orosim

onaj dio između kose i čela

i samo jedna jedina suze

kanu na usne njene.

 

Znam sada bi se smejala

ne bi dala da joj tu suzu brišem,

već nestašno čekala da se sama u usne upije.

 

Kćer kaže :

Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.

Sve zna .

Sve joj majka ispričala.

I šta se zbilo

i što se nije zbilo;

a trebalo je da se zbude.

 

Glupava mladost

dušmani neki,

ili jednostavno sudba

na put nekoj sreći

uvijek

nesavladive prepreke nose.

 

Zasrami me ova mlada žena,

načisto.

 

Pianissimo

 

Kćer mi kafu,

žestoke cigar plave kutije

za koju su francuzi ukrali Frke ples,

bez filtera i kurvoazije,

čitav bocun

i dvije kristalne čaše na sto iznijela.

 

Kaže, ma'mo mame joj rekla šta volim,

a i trebaće Vam.

Dignem obrvu na ono ma'mo mame.

Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.

 

Na tacni srebrenoj pismo.

Kaže za vas je.

Osvrćem se i gledam,

nema nikoga doli nas troje.

Mladost se hinjski a čarobno smješi

Mulac je zbunjen

 

Ljepota mila snije.

Ode Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota .

Mila i blaga.

Vrckava i vesela.

Ni tuga to ne može ukrasti.

Diskretna.

Nadam se da je bolju sreću u životu

no ma'mo mame pokupila.

 

U pismu mnogo prelijepih snova

poneka suza

čitam i teško dišem

uspomene klize

svako malo dignem pogled

tako ja nju duši prinosim

ona zna i smješka se

 

Napokon smo noć proveli sami

zajedno

sa ljubavlju i snovima

jedino nismo ljubav vodili

 

Ima i nekoliko riječi

ličnih

samo za mene.

 

Mili moj

uvijek sam te voljela

Ti

oprosti mi

 

Ustajem na usne joj spuštam

poljubac nježni

što sve znači.

nema se šta oprostiti

niti žaliti

samo suze obrisati

pasti na koljena

pogledati ka nebu

skrušeno spustiti pogled

izreći Njegovo ime

pianissimo possibile

voljeli smo se

Marini Cvjetavjevoj – Susret u đardinu

 

 

Mila,

Marina Cvjetajeva

prelijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

 

ne znaš da naša si družica bila

noći si provodila u vrtovima naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj

od ljubavi i snova

prekrili  ga modrinom neba

išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica

mjesec smo obojili čežnojm

 

sa nama u društvu

ti vječiti tragalac

malo bi predahnula

svoju bol bi  sa nama podjelila

bilo bi ti  lakše mrven

ali i to je nešto zar ne

Cvijete naš

 

čak bi se i nasmijala

onom blesavom Debi kad  bi  rekao

zbog tebe bih salto mortale bembašćanske brane

dva puta smandrljo

treći put ne bih smio

zasigurno bi se na smrt slomio

 

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

mignuo na ljubav svoju

Zlata bi rasplela glas

Frka bi postala labud zaplesala

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

njoj je Herco herc slomio

 

znamo boljelo te

rodni grad te nije uspio zaštiti

rođene ti ubio

no muzika i družba  je i lijek

 

Dobri bi ti prišao naklonio se i  ruku prižio

ti bi se časak dvoumila

njegove tužne djetinje oči bi te ubijedile

ruka u ruci i  lagani valcer bi počeo.

ali  je nestašno dijete hoće dodir

valcer prelijeva u tango

ti ga gledaš poprijeko

zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena

molim te budi dobra

ovo su mirisi našilh ljetnih

podmoskovski večeri.

 

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo i

pokreti bi postali  ples dvoje zaljubljenih

 

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila  predala se pokretima

i zagrljajima sjećajući se ljubavi svojih.

 

pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda i nije tango

vidjela istu bol koju ti nosiš

 

pomislila bi evo još jedno biće što tuđe terete prti.

prvila bi se jače uz njega neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće

 

Kao desna i lijeva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

 

tu bi on naglo zastao  i prekinuo

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

tu znam i nastavila gdje je on stade

 

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.

 

on bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna

stid djetinji uvijek poljubce mami

Ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

 

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva

prijateljice naših tuga

 

tebi srce malo omekša

još jedan poljubac daješ

ništa ne košta

a i vi ste već par

misliš nisu ova djeca baš bezazlena

kradu te malo po malo

snove neke nove nose

 

on bi vidio  da si se umorila

odveo te do  malog ležaja počinka

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih

gledao te ne trepćeći

bojeći se da mu ne pobjegneš

 

tvoje  ruke bi  prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna odmora

 

Mojsije je u elementu

večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju

Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja

sada imaju prizvuk valcera sa Sene

Rjabinjuške i Kaline

Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate

sada su one razigrane plavetne Ruskinje

uzbibanih grudi raspojasanih bedara

što grudi mlate um mute

u  haljinama žarkih boja

oplemenjim stotinama ruža

što se iza velova tananih boja kriju i izviru

 

ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja

njih tri više nisu ruskinje

one su divlje  tatarke

ljute kozakinje nježne jermenke

 

toliko ljepote  nježnosti i ljubavi

malena naša

ti nisi vidjela nigdje

mi je tebi svu poklanjamo

govorila su ružina tjela

 

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера , e’ hej  sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio  se

 

Baška Baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on

nova se čudi odakle joj tolika sreća

da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima

 

no ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha

 

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Malena ti bi gorko zaplakala

sjećala se najmilijih

svi bi za tobom plakali.

samo  ne i Dobri

Mali Princ

Ne , oni ne bi.

 

on bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi da je srcem prihvatio tvoju poruku

 

„ Ako se od sreće ne umire,

onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša

mi smo dodali

ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti

 

naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo

one su kucale na naša vrata

i kod nas je bilo tragike

ne i prevelike gladi

 

učila si nas  da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta

otvorila si nam oči

nismo hudili za svojim životima

koje smo krojili po mjeri nas samih

jer si nam pjevala o ljubavi  i istini

 

čudan je ovaj svijet

ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti

ne bi li  njene riječi

negdje u  pustinjama ljudsjkog uma

bar mali eho izazvale

 

ne vide  da je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne može dobiti

ne vide da je to bol svih majki od postanja

koja od nečovječnosti djecu gube

 

ne čuju krik  ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba.

ne shvataju krik djevojčice

majke koja

 

Istinu zna

 

tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju

grlice bi popadale na rosu đardina

sluteći rekvijum

njemu su se ruke  počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije

za Moriće još manje

jer ovdje ubijena majka hoće da sni

 

 

vidjelo se naša centofilija

Marina Cvjetajeva je   potresena i umorna

 

Dobri  je nježno obgrli

laganu ko san

bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja

njjenih i naših,

 

prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja

šapnuo joj

 

Malena naša

 

nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo

mnogo  je ljubavi i milosti  u njima

potrebni su  ovom svijetu.

 

 

Djevojčice naša,

još čutimo tvoje istinite  riječi  tvoje

ljubav kojoj  si nas naučila

sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj.

mi ćemo paziti na tvoje darove

 

Volimo te

 

iste te noći

neko novo dijete hita da pita

 

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

 

– A vrane? – Ostale su vrane.

 

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

 

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

Bleki – Rasuto je srce moje

Ponekad

nekako neočekivano

a sasvim lako

sve se posloži

i ljubav i tuga

i lijep sniježni dan

početkom proljeća

i sjećanja

 

raspoloženje odiše elegijom

onom umilnom

plemenitom da Srce hoće da odleti.

znalo bi ono kamo

ali mu se ne da

još mu vrijeme za let grlica nije

ne pomaže mu ni violine

ni klavir

 

gitaru bi da sa sobom nosi

jer kako će tango bez nje sa grlicama plesati

poželjelo se i njih i plesa

sjedim u kutku sobe

skupio se

ko upokojena petodinarka

 

da dam prostora meštru od nježnosti i plesa

uzimam gitaru

onu čarobnu rubinovu

i prebirem prstima

znate

ja vam ne znam da sviram

ali ljubav i snovi mogu sve

 

odjednom se zvuci preliše u akorde

najdražeg tanga Srcu mome

Tango za Evoru

i vidim

Srce moje

bojažljivo

korak po korak

prilazi Grlici miloj

zar je važno kojoj

 

sve je ono voljelo

ispravka

voli voli voli…

prima je za ruku

ljubi je u obraz

publika nebeska je tu

zagrli i zastane

gleda u mene

 

ja se zastidim

stao sam

jer mi suze vlaže oči

ne vidim strune

uželio sam vas se mile moje

toliko mi nedostajete da me život boli

 

Srce mi šapuće

pusti sada tugu

vrijeme je za snove i ples

gitara zaplače

Srce se priljubi

uz obraz Grlice plavetne

i vali krenu

 

Crvena grudva je samo dekor

Ljepoti u svili

koja leprša u njegovom naručju

začudo krvavi led poprima moj lik

inače nema taj običaj

možda misli

da će Ja konju

kome su noge postale stablo

ukorijenjeno u prošlosti

udahnuti lakoću kojom ono pleše

 

u uglu gitara više nije sama

ima tu jedna milozvučna violina

i hor anđeoskih Romkinja koji se glasa

sve ljubav

slavi slavi…

korak za korakom

okret i okret

i zastoj i stisak

kada u vazduhu dodir gori

slama

dvije i dvije ruke

lijeve i desne

 

noge su ljubavne čežnje korak

o Grlica je muzika

koja sve odjednom

želi želi…

obraz bjeličasti i razigrani

uz onaj ozbiljni i tužni tužni…

bolje da sam ostao da sjedim

ne želim da me sada srce izda

 

neće neće

šapće Ona

ovaj ples moraš odsanjati

potom

sa svakom grlicom otplesati

uželjele se dodira tvojih

strasti što sjećanja na nas nosi

i daj prestani mi lice rositi

nisi valjda pizdun postao

 

sve će ti se oprostiti

ljubav uvijek pobjeđuje

stišći me nježno

ljubavnički

sa onim neugaslim žarom

koji se nikad ne usteže

korak za korakom…

okret za okretom…

zastoj i stisak

i sjedinjena Srca

dva

što se miluju

ljube

ruka u ruci ruci…

o Srca moja moja…

Rasuto Srce 1

Rasuto Srce 1

Nježno tkanje ljubavi 1

Nježno tkanje ljubavi 1

Plavetna duša 1

Plavetna duša 1

Tango 1

Tango 1

Vali se pjene 1

Vali se pjene 1

Bleki – Tuga

I kad ne znam šta

i kada se ne sjećam kako

ništa više ne razumijem

a će riječi kliziti

po ovom oceanu tuge

nošene starim bolima

daleko od tebe

mila moja

tako

ponekad tuga nenajavljena

bane ko sjena

ko valovi

što prijete da ruše sve

i osjetiš da tek kap krhka si

koja samo sni

i uspomene navru

tuga ih nosi

od mene do tebe

 

Sjećanja su tako prelijepa

bliska

milostiva

ljubavi moja

samo pate kroz vrijeme

a bol nepodnošljiva

nikad ne prestaje

oprosti mi

sjeno duše moje

molim te

ako nekad vidiš

kapljicu koja suzom miriše

na licu mom

nikad je ne briši

voljena

jer se u njoj

u toj suzi violetnoj

rađa novi san

dok ležiš kraj mene

i dušu mi miluješ

dobrotom

čiste ljubavi

Bleki – Ni vremena nema

Ni vremena nema

da se krikne

ni vremena nema

da se vrisne

ni vremena nema

da se pomoć traži

ni vremena nema

da se pomoć da

 

vremena ima

za   nestajanje

taj novi poredak sve je

vrijeme je za radovanje

 

Po ko zna koji put

još jedna igla je zasekla venu

po ko zna koji put

još jedno dete nevino je zaspalo

po ko zna koji put

još jedna igla dovršila život

po ko zna koji put

jedan je život uskraćen

 

Taj prelepi život samo jedan

neponovljivi ubijen je

po ko zna koji put

jer očevi se odrekli

jer majke se odrekle

jer ljudi se odrekli

zalutale ovčice

krhke devojčice

Poslijednji put

jedne oči zavrnute u nepogled

poslijednji put

jedan čuperak se mrda

poslednji put

jedne beskrvne usne se bolno stišću

poslijednji put

jedna ruka nemoćno pada

poslijednji put

jedno krhko telo potresa grč

poslijednji put

više snova nema

 

Da bi pagana bogomolje

da bi bezbožnici

da bi kompanije

da bi krvopije

živjeli u vremenima kobnim

u izmetli bogastvu

na  očigled pravednog svijeta

 

 

 

Sve ćemo to lako pozlatiti

Mili i  porobljeni naši

Znaju blagdanima govoriti

Očevi nacija i robijaši

 

Sumnjaći u pomen  zlatnih kašika

pučantvo krv čki iz krvavih bešika

okreće se ka nebu plamti

Živi  sve gleda i pamti .

Bleki – Poeta nema u koga pucati

 

 

Poeta je bio poprilično nježan
uvijek u najboljim godinama
kada mu Grad Čednosti
okovaše
granatama i smrću
srbaljskog bjesnila

Slikar naivno gleda
iskru snajpera
kleknu moleći se
nemojte
dolje su djeca i cvijeće

zapjenušana zvijer krvavih očiju
nastavi maloumni nagon
kosovskih gusala da prazni
nestajući djecu i cvijeće

šta će
nemoćno slijegnu ramenima
stade na branik
od snova
a rekoše mu dobrostivo
ubij da ne budeš ubijen

poeta ljubavi muči
duša mu krvari
koga će ti
bolan
slikar života ubiti

stoji na pustopoljini
gleda metke kako mu pored lica
pored srca ranjenog zuje
vrište
ali on pucati neće
kud puklo da puklo

poeta života stisne zube
um je sleđen
na koga će ti
bolan
slikar ljubavi pucati

čuti u nišanu
jadnika preplašenog
zverinje što zavede
a kod kuće ima istu bol
djecu i cvijeće

prst se ne koči
oroz se treperi
grozota muči
metak se raduje
puška je spuštena
nema se u koga pucati

Nebo se smješi

 

Jutro sa Blekijem – Da li sam te mogao zaboraviti , ljubavi

 

Da li sam te mogao zaboraviti

svih usamljenih dana

pa čak i posjećujući tvoj grad

kada me modrozelena iskrenost  pitala

da li sam te mogao zaboraviti.

 

odogovor je bio još iskreniji

uvijek isti

nisam i nikad  jer nisam ni želio.

 

godinama poslije

kada bi se koja decenija upotpunjavala

svaka je postavljala pitanje onih prethodnih

da li je vrijedilo sve to

 

sve to je podrazumjevalo tebe

tebe i mene

nas dvoje

tu ljubav

te uspomene

sva ona sunca blještava

mjesece znatiželjne

maglice milosne

zvijezdice uzbibane

more nježnosti

pjesak milovanja

dane proljeća letnog

 

i svi potonji sni

i dani ljubavi

 

 

odgovor je bio uvijek isti

jasan i trenutačan

konačan i beskonačan

potvdan i iskren

Ah, da !

vrijedilo je mila moja

svaki dan mog života

u kome si bila ti

bio je neki praznik

najčešće praznik ljubavi i radovanja.

 

tih dana je bilo 17 163 ,

tek toliko da znaš.

a ti sekunde računaj sama

to je tako lako računati

mnogo teže nepodnošljivo teže

je živjeti bez tebe

jedina moja

 

te godine dok sam spavao na splavu

Indexi su nam poklonili onu tužnu

 

 

voljelo se dvoje mladih

dušmani im ne dadoše.

 

mi smo bili tužni

živi

daleko jedno od drugog

 

Ono malo škrtih riječi koje sam vezao za tebe

mi je govorilo

život te vukao da ličiš na Pepeljugu

 

ja sam volio zamišljati

ti si proljeće koje ću

eto

ja Mali Princ

poljubcem probuditi iz dubokog sna

i spasiti ga

 

 

spasiti tebe mila moja

i odvesti te na malu planetu

na kojoj ima mjesta samo za baobab i ružu

nas dvoje i ljubav

Eh da!

malo proširenu i docrtanu

za malo polje mirisavih ljubičica

sa nevidljive strane planeta

 

za čije postojanje niko

osim mene i tebe

pa čak ni Egziperi

nije znao

 

 

to polje ljubičica

što krasi i naša srca nećemo gaziti

ni ti ni ja

ljubičice su tako krhke i nježne

a tako mirisne

 

mi ćemo ih tih dana samo mirisati

pogledima milovati

nema veze ako moramo pričekati

možda samo pedesetak godina

ili nešto više do ponovnog susreta

radosti i poljubaca

 

Vrijeme brzo leti

igra se i juri

a  djeca ko djeca,

šta ona znaju šta su godine

ili četrdeset sedam godina samoće

ljubavi moja.

 

Ih,da!

kako ću te zaboraviti

ljubavi jedina

Bleki – Dan kada te nisam upoznao

Atavistički ,godinama sam mogao biti djete cvijeća,
ali nisam.
Geografska udaljenost?
Premostiva, zakon lebdenja.
Patrijahalni odgoj?
nije ga bilo, zanemarivanje.
Nazori ?
Skromni bez opsesija.
Krutost socijalnog okruženja?
Vehtost se uvijek da zaobići.
Šta onda?
Nećeš vjerovati mila moja,
ljubav me spriječila
da budem dijete cvijeća
koja su sušta ljubav.

Ljubav me vodili tebi
A to je drugi smjer.
Neusmjereni.
Lepršav.
Mnogo sanjiv.

Priznajem urođenu privrženost Bogu Jedinom
nema stroge kanonske definicije,
forma prijateljskog časkanja,
mislila je mladost,
Milosrdni Bog je to uvažavao.
On sve zna.
Nikad od njega nisam pobjegao
Plivajući na putevima
Njegove milosti i ljubavi.
Srce je srce
Duša je duša.

Lična shvatanja ugodnog izgledu
lice bez dlakavih obilježja
želja za dopadanjem
Bogu Blagorodnom
narcisoidnom gledalu
tebi koja ćeš tek doći
mila moja
grlicama
lepršavost mojega života.

Higijene nisu bila dobra preporuka
onome što je nalikovalo revoluciji djeci cvijeća.
Njih nije bilo briga,
Bila im je dovoljna ljubav
hej,muzika na na na
kako bajkovito predivna
kakvi predivni krajolici
lepršavo cviječe koje ne vene

avaj
sva nesebična u davanju
a ja sam tragao za sviđanjem,
naivno odbijajući sve što nije skladno.
Nisam volio predugu kosu
brade bilo kog tipa
eksperimentisalo sa
vrlo,vrlo kratko,tek dan dva
brico umro
ljubav se vodila
pa se zaboravilo.
Ovo ti baš nisam smio reći
šta se može
vazda iskrenost prije pameti

Tada
taj i taj
takav i takav tebe upoznah ljubavi moja.
Još uvijek ne,malo kasnije
Pjesma je iskrenija
istinu zbori.
Ljuti se na tebe,
kasnila si.

Sada su kose osnježene
smiješne bore postale očitije
duboke brazde što iskustvom slove
ono ko fol
djeci ne treba pamet
bilježe mnogo ljubavi
pređenih puteva.
Ipak
Naslućuje se lik
onog dječaka ,
nalik onom ,
odlepršalom Malom Princu.

Ali sam volio tu djecu.
I to jako
neku bezrezervno
bez upoznavanja.
Djeci nije nimalo teško sanjati
i dosanjati bliskost
čarolije susreta i boli.
bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu dešavanja tih godina,
onim milenijumima prije,
decenijama poslije
vrište mila moja
ne pomaže vata u ušima
ne pomaže led u srcima
ne pomažu okovi nad dušama.

Privlačilo me ono što mi je bilo blisko,
njihovo prihvatanje i slavljenja biti života.
Bezuslovna ljubav
Lav lav lav
Ol vi nid iz lav
mir ljudima
pis sist'selam
peas brad’ selam
Avaj My Lord.

Svijet bez rata
Izmisliše ga ljudi neki zli
Zašto podjela bilo kog tipa,
umobolno arijevskih,
svi ljudi braća
križarski trulih
Abraham sleđen
bijedno rasnih, praotac Adam plače
bespolno polnih,
Eve siluju
religijskih a Jedan Bog
nacionalnih i svih drugih podjela
nedostojnih Boga i Ljubavi.

Većina ljudi nemaju pamćenje
ni misli.
Amebe i vinske mušice,
majmuni i roboti
svijet su za sebe.
Humanoidi slijede Darvinovu teoriju evolucije
uglavnom.
Izvinjenje amebama
vinskim mušicama i majmunima
robotima ne
bilo bi glupo
nisu stasali.
Protiv njih nemam ništa
i ne želim ih porediti sa ljudima.

Bog je sve sa svrhom stvorio,
nauka uvijek kaska
krajnji okviri intelektualnih tajni
takar nasljednih dometa
mnogo toga i još čega
ključi sakriveni.
I zato je trebalo nestati djecu cvijeća.
Talasala su tokove ustrojenog života
uškopljenog skicama bespolnog celibata
dvopolni Savletovi testamenti
sterilni duh Ivančice,
zlokobnih proročanstava družbenika pakla…

Bez djece surova stvarmost
sasvim izvjesno postaje
nepodnošljiva i turobna,
ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava.
Niko im neće remetiti učmalost
genocidnu blaženost krvavog mira

Prvi dan je prošao.
Osjećao sam te,
mila moja
ali nisam sreo.
Pjesak je bio tužan.
Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija.
Bio sam umoran od puta
osjećaji su oteknuti i neelastični.
Ljutio sam se na tebe
neznanko ljubavi moja

Nije važno,
djeca uvijek mogu dozvati čaroliju
mogu vidjeti plavkasti led
blješte razasuti biseri moga srca
po livadi naših snova.
Led se ne dira,
biseri se nižu
svjetlucave ogrlice naših budućih dana.
Znam
sutra ću te zasigurno sresti,
punu zanosa sa suncem u kosi
morem čežnje i sanja
sa vanilin sladoledom u ruci
i tada
dva puta dva jesu četiri
mili moj
mila moja
četiri je uvijek par
dvije i dvije ruke
a to je ljubav.
Tujinko moja nestašna.