Bleki – Rasuto je srce moje

Ponekad

nekako neočekivano

a sasvim lako

sve se posloži

i ljubav i tuga

i lijep sniježni dan

početkom proljeća

i sjećanja

 

raspoloženje odiše elegijom

onom umilnom

plemenitom da Srce hoće da odleti.

znalo bi ono kamo

ali mu se ne da

još mu vrijeme za let grlica nije

ne pomaže mu ni violine

ni klavir

 

gitaru bi da sa sobom nosi

jer kako će tango bez nje sa grlicama plesati

poželjelo se i njih i plesa

sjedim u kutku sobe

skupio se

ko upokojena petodinarka

 

da dam prostora meštru od nježnosti i plesa

uzimam gitaru

onu čarobnu rubinovu

i prebirem prstima

znate

ja vam ne znam da sviram

ali ljubav i snovi mogu sve

 

odjednom se zvuci preliše u akorde

najdražeg tanga Srcu mome

Tango za Evoru

i vidim

Srce moje

bojažljivo

korak po korak

prilazi Grlici miloj

zar je važno kojoj

 

sve je ono voljelo

ispravka

voli voli voli…

prima je za ruku

ljubi je u obraz

publika nebeska je tu

zagrli i zastane

gleda u mene

 

ja se zastidim

stao sam

jer mi suze vlaže oči

ne vidim strune

uželio sam vas se mile moje

toliko mi nedostajete da me život boli

 

Srce mi šapuće

pusti sada tugu

vrijeme je za snove i ples

gitara zaplače

Srce se priljubi

uz obraz Grlice plavetne

i vali krenu

 

Crvena grudva je samo dekor

Ljepoti u svili

koja leprša u njegovom naručju

začudo krvavi led poprima moj lik

inače nema taj običaj

možda misli

da će Ja konju

kome su noge postale stablo

ukorijenjeno u prošlosti

udahnuti lakoću kojom ono pleše

 

u uglu gitara više nije sama

ima tu jedna milozvučna violina

i hor anđeoskih Romkinja koji se glasa

sve ljubav

slavi slavi…

korak za korakom

okret i okret

i zastoj i stisak

kada u vazduhu dodir gori

slama

dvije i dvije ruke

lijeve i desne

 

noge su ljubavne čežnje korak

o Grlica je muzika

koja sve odjednom

želi želi…

obraz bjeličasti i razigrani

uz onaj ozbiljni i tužni tužni…

bolje da sam ostao da sjedim

ne želim da me sada srce izda

 

neće neće

šapće Ona

ovaj ples moraš odsanjati

potom

sa svakom grlicom otplesati

uželjele se dodira tvojih

strasti što sjećanja na nas nosi

i daj prestani mi lice rositi

nisi valjda pizdun postao

 

sve će ti se oprostiti

ljubav uvijek pobjeđuje

stišći me nježno

ljubavnički

sa onim neugaslim žarom

koji se nikad ne usteže

korak za korakom…

okret za okretom…

zastoj i stisak

i sjedinjena Srca

dva

što se miluju

ljube

ruka u ruci ruci…

o Srca moja moja…

Rasuto Srce 1

Rasuto Srce 1

Nježno tkanje ljubavi 1

Nježno tkanje ljubavi 1

Plavetna duša 1

Plavetna duša 1

Tango 1

Tango 1

Vali se pjene 1

Vali se pjene 1

Bleki – Tuga

I kad ne znam šta

i kada se ne sjećam kako

ništa više ne razumijem

a će riječi kliziti

po ovom oceanu tuge

nošene starim bolima

daleko od tebe

mila moja

tako

ponekad tuga nenajavljena

bane ko sjena

ko valovi

što prijete da ruše sve

i osjetiš da tek kap krhka si

koja samo sni

i uspomene navru

tuga ih nosi

od mene do tebe

 

Sjećanja su tako prelijepa

bliska

milostiva

ljubavi moja

samo pate kroz vrijeme

a bol nepodnošljiva

nikad ne prestaje

oprosti mi

sjeno duše moje

molim te

ako nekad vidiš

kapljicu koja suzom miriše

na licu mom

nikad je ne briši

voljena

jer se u njoj

u toj suzi violetnoj

rađa novi san

dok ležiš kraj mene

i dušu mi miluješ

dobrotom

čiste ljubavi

Jutro sa Blekijem – Ni vremena nema

Ni vremena nema

da se krikne

ni vremena nema

da se vrisne

ni vremena nema

da se pomoć traži

ni vremena nema

da se pomoć da

 

vremena ima

za   nestajanje

taj novi poredak sve je

vrijeme je za radovanje

 

Po ko zna koji put

još jedna igla je zasekla venu

po ko zna koji put

još jedno dete nevino je zaspalo

po ko zna koji put

još jedna igla dovršila život

po ko zna koji put

jedan je život uskraćen

 

Taj prelepi život samo jedan

neponovljivi ubijen je

po ko zna koji put

jer očevi se odrekli

jer majke se odrekle

jer ljudi se odrekli

zalutale ovčice

krhke devojčice

Poslijednji put

jedne oči zavrnute u nepogled

poslijednji put

jedan čuperak se mrda

poslednji put

jedne beskrvne usne se bolno stišću

poslijednji put

jedna ruka nemoćno pada

poslijednji put

jedno krhko telo potresa grč

poslijednji put

više snova nema

 

Da bi pagana bogomolje

da bi bezbožnici

da bi kompanije

da bi krvopije

živjeli u vremenima kobnim

u izmetli bogastvu

na  očigled pravednog svijeta

 

 

 

Sve ćemo to lako pozlatiti

Mili i  porobljeni naši

Znaju blagdanima govoriti

Očevi nacija i robijaši

 

Sumnjaći u pomen  zlatnih kašika

pučantvo krv čki iz krvavih bešika

okreće se ka nebu plamti

Živi  sve gleda i pamti .

Bleki – Da li sam te mogao zaboraviti , ljubavi

 

Da li sam te mogao zaboraviti

svih usamljenih dana

pa čak i posjećujući tvoj grad

kada me modrozelena iskrenost  pitala

da li sam te mogao zaboraviti.

 

odogovor je bio još iskreniji

uvijek isti

nisam i nikad  jer nisam ni želio.

 

godinama poslije

kada bi se koja decenija upotpunjavala

svaka je postavljala pitanje onih prethodnih

da li je vrijedilo sve to

 

sve to je podrazumjevalo tebe

tebe i mene

nas dvoje

tu ljubav

te uspomene

sva ona sunca blještava

mjesece znatiželjne

maglice milosne

zvijezdice uzbibane

more nježnosti

pjesak milovanja

dane proljeća letnog

 

i svi potonji sni

i dani ljubavi

 

 

odgovor je bio uvijek isti

jasan i trenutačan

konačan i beskonačan

potvdan i iskren

Ah, da !

vrijedilo je mila moja

svaki dan mog života

u kome si bila ti

bio je neki praznik

najčešće praznik ljubavi i radovanja.

 

tih dana je bilo 17 163 ,

tek toliko da znaš.

a ti sekunde računaj sama

to je tako lako računati

mnogo teže nepodnošljivo teže

je živjeti bez tebe

jedina moja

 

te godine dok sam spavao na splavu

Indexi su nam poklonili onu tužnu

 

 

voljelo se dvoje mladih

dušmani im ne dadoše.

 

mi smo bili tužni

živi

daleko jedno od drugog

 

Ono malo škrtih riječi koje sam vezao za tebe

mi je govorilo

život te vukao da ličiš na Pepeljugu

 

ja sam volio zamišljati

ti si proljeće koje ću

eto

ja Mali Princ

poljubcem probuditi iz dubokog sna

i spasiti ga

 

 

spasiti tebe mila moja

i odvesti te na malu planetu

na kojoj ima mjesta samo za baobab i ružu

nas dvoje i ljubav

Eh da!

malo proširenu i docrtanu

za malo polje mirisavih ljubičica

sa nevidljive strane planeta

 

za čije postojanje niko

osim mene i tebe

pa čak ni Egziperi

nije znao

 

 

to polje ljubičica

što krasi i naša srca nećemo gaziti

ni ti ni ja

ljubičice su tako krhke i nježne

a tako mirisne

 

mi ćemo ih tih dana samo mirisati

pogledima milovati

nema veze ako moramo pričekati

možda samo pedesetak godina

ili nešto više do ponovnog susreta

radosti i poljubaca

 

Vrijeme brzo leti

igra se i juri

a  djeca ko djeca,

šta ona znaju šta su godine

ili četrdeset sedam godina samoće

ljubavi moja.

 

Ih,da!

kako ću te zaboraviti

ljubavi jedina

Bleki – Dan kada te nisam upoznao

Atavistički ,godinama sam mogao biti djete cvijeća,
ali nisam.
Geografska udaljenost?
Premostiva, zakon lebdenja.
Patrijahalni odgoj?
nije ga bilo, zanemarivanje.
Nazori ?
Skromni bez opsesija.
Krutost socijalnog okruženja?
Vehtost se uvijek da zaobići.
Šta onda?
Nećeš vjerovati mila moja,
ljubav me spriječila
da budem dijete cvijeća
koja su sušta ljubav.

Ljubav me vodili tebi
A to je drugi smjer.
Neusmjereni.
Lepršav.
Mnogo sanjiv.

Priznajem urođenu privrženost Bogu Jedinom
nema stroge kanonske definicije,
forma prijateljskog časkanja,
mislila je mladost,
Milosrdni Bog je to uvažavao.
On sve zna.
Nikad od njega nisam pobjegao
Plivajući na putevima
Njegove milosti i ljubavi.
Srce je srce
Duša je duša.

Lična shvatanja ugodnog izgledu
lice bez dlakavih obilježja
želja za dopadanjem
Bogu Blagorodnom
narcisoidnom gledalu
tebi koja ćeš tek doći
mila moja
grlicama
lepršavost mojega života.

Higijene nisu bila dobra preporuka
onome što je nalikovalo revoluciji djeci cvijeća.
Njih nije bilo briga,
Bila im je dovoljna ljubav
hej,muzika na na na
kako bajkovito predivna
kakvi predivni krajolici
lepršavo cviječe koje ne vene

avaj
sva nesebična u davanju
a ja sam tragao za sviđanjem,
naivno odbijajući sve što nije skladno.
Nisam volio predugu kosu
brade bilo kog tipa
eksperimentisalo sa
vrlo,vrlo kratko,tek dan dva
brico umro
ljubav se vodila
pa se zaboravilo.
Ovo ti baš nisam smio reći
šta se može
vazda iskrenost prije pameti

Tada
taj i taj
takav i takav tebe upoznah ljubavi moja.
Još uvijek ne,malo kasnije
Pjesma je iskrenija
istinu zbori.
Ljuti se na tebe,
kasnila si.

Sada su kose osnježene
smiješne bore postale očitije
duboke brazde što iskustvom slove
ono ko fol
djeci ne treba pamet
bilježe mnogo ljubavi
pređenih puteva.
Ipak
Naslućuje se lik
onog dječaka ,
nalik onom ,
odlepršalom Malom Princu.

Ali sam volio tu djecu.
I to jako
neku bezrezervno
bez upoznavanja.
Djeci nije nimalo teško sanjati
i dosanjati bliskost
čarolije susreta i boli.
bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu dešavanja tih godina,
onim milenijumima prije,
decenijama poslije
vrište mila moja
ne pomaže vata u ušima
ne pomaže led u srcima
ne pomažu okovi nad dušama.

Privlačilo me ono što mi je bilo blisko,
njihovo prihvatanje i slavljenja biti života.
Bezuslovna ljubav
Lav lav lav
Ol vi nid iz lav
mir ljudima
pis sist'selam
peas brad’ selam
Avaj My Lord.

Svijet bez rata
Izmisliše ga ljudi neki zli
Zašto podjela bilo kog tipa,
umobolno arijevskih,
svi ljudi braća
križarski trulih
Abraham sleđen
bijedno rasnih, praotac Adam plače
bespolno polnih,
Eve siluju
religijskih a Jedan Bog
nacionalnih i svih drugih podjela
nedostojnih Boga i Ljubavi.

Većina ljudi nemaju pamćenje
ni misli.
Amebe i vinske mušice,
majmuni i roboti
svijet su za sebe.
Humanoidi slijede Darvinovu teoriju evolucije
uglavnom.
Izvinjenje amebama
vinskim mušicama i majmunima
robotima ne
bilo bi glupo
nisu stasali.
Protiv njih nemam ništa
i ne želim ih porediti sa ljudima.

Bog je sve sa svrhom stvorio,
nauka uvijek kaska
krajnji okviri intelektualnih tajni
takar nasljednih dometa
mnogo toga i još čega
ključi sakriveni.
I zato je trebalo nestati djecu cvijeća.
Talasala su tokove ustrojenog života
uškopljenog skicama bespolnog celibata
dvopolni Savletovi testamenti
sterilni duh Ivančice,
zlokobnih proročanstava družbenika pakla…

Bez djece surova stvarmost
sasvim izvjesno postaje
nepodnošljiva i turobna,
ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava.
Niko im neće remetiti učmalost
genocidnu blaženost krvavog mira

Prvi dan je prošao.
Osjećao sam te,
mila moja
ali nisam sreo.
Pjesak je bio tužan.
Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija.
Bio sam umoran od puta
osjećaji su oteknuti i neelastični.
Ljutio sam se na tebe
neznanko ljubavi moja

Nije važno,
djeca uvijek mogu dozvati čaroliju
mogu vidjeti plavkasti led
blješte razasuti biseri moga srca
po livadi naših snova.
Led se ne dira,
biseri se nižu
svjetlucave ogrlice naših budućih dana.
Znam
sutra ću te zasigurno sresti,
punu zanosa sa suncem u kosi
morem čežnje i sanja
sa vanilin sladoledom u ruci
i tada
dva puta dva jesu četiri
mili moj
mila moja
četiri je uvijek par
dvije i dvije ruke
a to je ljubav.
Tujinko moja nestašna.

Bleki – Utihnu gitara

 

Utihnu gitara

nikad više u njihovim đardinima ne zasvira

 

Svirač kad htjede da je spusti

samo je odlepršala

svjetlucavi trag za sobom ostavila

svi je pogledom do neba ispratili

gubi se ali  i dalje svira

 

pogled vrnuše

u Malenu  pogledaše

zamalo ne vrisnuše

 

umorno dete se na ogradu naslonilo

san usnilo

blaženo  spava anđelu nalik

pjesnikove ljubičice nevinosti sanja

 

ukočena sleđena

mrtva se čini

 

dječak prst na usta stavlja

prilazi usnuloj

nježno najnježnije

i još nijansu nježnije

bestežinski

toliko je krhka bila

u ruke je prima

 

ona se meškolji

oko vrata  ruke mu svija

pribija se uz njega

sanja da poslijednji tango sa njim pleše

 

osjeća da sigurna je

ali ne zna da li je to tango amore

ili neki drugi zov ljubavi

niko je više ne može povrijediti

 

Jes’ kak’ ne!

 

on je nosi ka ljuljački

koja se sama njiše

malena osjeća

da sigurna je

to je ritam njihovog  Tanga Flamenga

 

ljuljačka se ukipi u jednom trenu

kad muzika poljubcu nagovještaj da

visi snažna i odlučna

ko ženina noga oko muškog tijela

svija se

odlučno drhti

kad joj njih dvoje prilaze

hoće da se poda

 

on  je kretnja blaga

ona zagrljaj mazini

nježnost sjeda

malena baš ko malo dijete

mu se u krilu meškolji

stišće ga i čvrsto ga grli

 

tango sad sporije suze lije

boji se djevojčica

da snovi ne odlepršaju

sve nešto isprekidano

nemirno diše i uzdiše

kao da jecaje i vrisak stišava

 

lice joj postaje jecavi korak  melodije

on joj kosu miriše i ljubi

misli još uvijek se osjeća na bebu

a tangom se krasi

 

ljuljačka se polako njiše i njiše

njih dvoje se miluju i miluju

i miruju i miruju

samo muzika  boli

 

on joj nešto šapuće

i spavaju i spavaju

muzika vrišti

 

on joj još uvijek nešto šapuće

i sanjaju i sanjaju.

0n prestaje da šapuće

i umiru i umiru.

 

Bože mili ta djeca zamiru?

 

muzika ne posustaje

ali se stišava

nije umorna

ali zna

sada su na redu

tišina i tajac

 

ptice će utihnuti

gledati u djecu što spiju

muzika vidi svi su utihnuli

 

iščekuju

da onaj demebel pita

hoće li ta milja denari

 

on je svoje gatanje zavšio

nimalo ih ne iznenađuje

većme razočarano kaže

da nije usnula

on bi je garant zvekno

jer tango flamenko je to

 

da savim sam siguran

da je to ona ista gitara

sada služi na ispomoć

da se njegovo srce ne skrši

bez otplesanog poslijednjeg tanga

 

zvuk gitare vuče me ko magnet

ja iskačem kroz prozor

 

Da šalim se.

 

još nisam zvizno

skoro

iako nije visoko

samo tri metra i kvarat

oprezno se spuštam

izvijam ruke i visim još sam elastičan

tango iskustva

 

i još sam u trećoj deceniji

njena poslijednja godina.

da visim i lahurim

lako se otpustiti

a opet i  čemu oprez

život je kratka

mila moja

kak bi rekla filjozofi

 

povjerovao sam

više  nikog nikog nemam da mi ruke pruži

da prisloni grudi i noge na mene

da nam srca otplešu poslijednji tango

 

nikom ne rekoh

još su mi mudraci šapnuli

da niko ne čuje

da me ne urezile

da me manje boli

Malena ti se sutra udaje

pa ti vidi šta ti je raditi

 

Bleki – Bolero,more , Princeza i ja

Princezo

Ovih mjeseci sanjam isti san. Noćima lebdim. Iskopao sam ga iz mladosti. Bio je zapreten godinama mojih traganjem za tobom.

Bože mili , koliko ja to godina imam?

Sasvim dovoljno da počneš stariti.

Aha ,kako ne?

A ti tek dijete!

Ne znam , nekako mi se ne čini da je rapodjela poštena.

San sam nazvao Bolero , more ,Princeza i ja.

Pitam se : Što li sudbo?

Sunce treperavo , se uranja u more koje blista , otvara se i šalje blještavu stazu ka nama.

Staza sjaji i titra poput djevičanskog maslinovog ulja ,po kojem lebde platinom optočeni blistavi dijamanti. I svakim se lahorastim mreškanjem vjetra ,prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi. Ona se stapa sa rumenim nizovima iskričavih rubina i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi, kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke Bolera. Mnogo bolera.

Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć, pretvara se u čežnju koja smiruje ludu djecu u nama.

Mi sada želimo samo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim, iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, zaustaviti Bolero . Odvraćam pogledom , sliježem ramenima, kao da kažem ;nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone. Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me, jer novi akter , bajke ove noći , je nasmijani srebreni nestaško.

Onaj veliki krvavi Mjesec koji se katkad javi , kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta tone u more u bijegu Mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu, koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica, koje se neprestano biserno prelijevaju i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja , stvara onaj isti put sa biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.

Krešendo.

Bolero tuguje.

Tišina.

Oko muzike i nas sve zanijemilo.

Samo naša tijela ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.

Iako moćan , večeras stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih i srebrenih velova pokreću se za muzikom.

Bolero to čuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle i miluju.

Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste djetinje ljubavi.

Krešendo.

Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on , sa odrazom zvijezdica i maglica ,izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće, instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Bolero lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba? Ne , nimalo. Čeka se onaj tren kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza, tko to zna?

Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, tražeći se samo tren u kome se spajaju i ljubav vode.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.

Klizi.Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.Prijekorno gleda Zvijezde, one prigušuju sjaj. Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ,ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac. Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke nestašne, ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale prestajati liti. Od sreće.Niti spajati se.Od ushita.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih odsjaje , što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.

Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno.

Ono je stalo, samo radi ove večeri, ovih maglica, zvjezdica ,Mjeseca , Bolera i nas.

Bolero posustaje.

Uinat njemu , usne su rascvjetali pupoljci.

Mjesec se polako skriva iza oblaka, koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena.

Tvoje i moje.

Proljeće i dobrota. Dva sretna bića , što usred plavetnog ljetnog Oceana žele da uranjaju jedno u drugo.

Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama , briše tragove rađanja. Bolero nestaje nošen vjetrom. Tijela uzbibana,more se talasa.

Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.

Opčinjeni, mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Kasniš ,tek sad svlačiš mokru haljinu , ležerno je spustaš na pjesak i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.

Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se.

Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela.

Ja nemam izbora , trčim ka tijelu ili moru što se pjene.

Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.

Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju , dah zastaje . Ne znamo ko se više uzbibao , naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more.

Na obzorju se svakom zlu izgubilo trag.

„ Vidi , vidi svu tu nestašnost i ludovanje “ – mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“- odmisliš ti.

A znamo, to nas je ljubav svojim svilenim krilima ogrnula.

****

Hoćemo još sna , ali tu , u tom zagrljaju mi se gubi san.

Ne mogu reći da djevojčica ima tvoj lik.

Ali je prelijep i čedan.

Zbog toga mislim da bi mogla biti Ti.

A možda i griješim.

Moram.

Zbog čednosti.

I časnosti.

Laku noć Malena.
Bezbrižni sni.

Dopisano,

Učila si me,

ako se nešto i prećuti , nije laž.

Ipak oprosti mi.

 

Bleki – Pahuljici

Malena,

 

sva moja stanja   se odraze na slikanje.

Ne idu me slike i boje.

Ne slušaju me.

Izgubila se radost iz slika.

Prisutna je velika zbunjenost i tuga.

Ima mnogo nježnosti,

ali sve je izgubljeno u nedefinisanosti,

nejasnimim obrisima.

 

Znaju boje  i slike šta mi je u srcu.

Nedostaješ mi mila.

Svakim danom se budim sa nadom

prelijepa djevojčica će mi doći.

 

 

Ali drži me nada.

Malena me se nije odrekla i zaboravila.

Doći će?

 

Čitala si moj san?

U njemu tvoje riječi.

I ljubav naša.

 

 

Imam ja još  lijepih, iskrenih i nježnih riječi i osjećanja.

U sehari ljubavi zaključane tuguju.

Ali se susprežemo da ih sve šaljemo.

Bojim se da te ponovo ne uplašim.

 

Misleći na tebe ,

ja opet sanjam bajku nalik tebi.

Nježnu,a iskričavu.

Čednu , a raskošnu i čulnu,

kao trešnjine usne tvoje..

 

U mojoj,

eh, kad bi smio reći,

u našoj bajci ,

u svojoj  snenosti  blistaš  i lepršaš,

snena  Princeza,

privid.

 

Nisam te slučajno nazvao princezom.

U mome srcu ostaje zaleđena fotografije,

predivne Prineze iz bajke.

I svaki pogled  u tebe :

sjećanja još uvijek žive i miluju,

raduju  i raznježuju.

 

Omjehuješ mi se onim  anđeoskim osmijehom,

punim djetinje dobrote i snene  blagosti,

kojim si me zarobila,

i uzvijek iznova pomišljam.

 

-Bože kako je lijepo ovo dijete,Milosti puno.

 

Ugodan let Anđele moj.

 

 

Bleki – Trešnju sam sanjao

 

Trešnju sam sanjao
bjelinom okovanu
kraj  Modre rijeke
ljepotu sleđenu
a  tugom sni
nema joj ljuljaške ljubavi
zlo je skršilo

maksumče
obećanje dade

jednom
u vremenu kojeg nemam
za jednu
jedinu  trešnju
njenu raskošnu  noć
jednu kapljicu
krvi
Princeze srca svoga
čitav  život
dajem

 

Hajam – Rubaije 72. i 73.

72

Sa nestankom ruže odlazi proleće,

listove mladosti sa sobom odneće.

I slavuj što tiho pevaše na grani –

da l’ će da se vrati, ili možda neće…

73

Ljubavi! Hajde sa Sudbom

da se udružimo

i žalosne sheme života skršimo.

Rasute komade skupićemo tada

da po želji srca opet sastavimo