Bleki – Putovanje po tragovima jedne čedne duše

 

 

 

Mila

Hvala Ti na slici

Molim te budi strpljiva

Ti  , oprosti mi ako griješim

 

Htjedoh  ti pričati o impresiji

koju tvoje slika prinosi mojim čulima

 

a shvatih   to su riječi neukih

nisam od njih

damar   ti znam

htjedoš reći dušu

orhidejo sjajna

a dato mi je malo znanja

o tebi

jer tako želiš

 

Kako započeti putovanje a nemati početka?

Nemoguće!

Danima gledah i sliku i ne nalazih početka.

 

Odustah.

Skoro.

Jer usnih…

 

Jedna Bijela gospođica

u san mi dođe

zasjeni me dobrotom i iskrenošću

dražesnom,

elegancijom  skromnosti

 

za ruku me primi

ne reče

više osjetih misao

zagledaj se u moje oči

potom pogledaj u sliku

suza moja

pričaće ti priču

 

Naivan kao uvijek

pogledah sliku

ona titra i mijenja se

začuđen okrenuh se

da pitam…

 

Ona koja sanja nestade nestade

kao Poova Anabel Lee

ne uspjeh da joj kažem Ti

a to govorim samo onima koje volim

 

Jedna druga dama

slikarka duše

Profesorica moga šegrtovanja o životu

u nekim vremenima  pređašnjim

kojoj sam godinama govorio Ti

i volim Te

me učila životu i slikama

 

Ima slika i slika

najljepše su one proročke

Umjetnica ih završi

u srcu joj nježnost

jer bol je svoju izlila

rodilo se još još jedno čedo

odrastanjem o ljubavi nekoj da priča

 

molim

ležaljku  prihvati

najpogodnija je snovima

Bijela gospođice

 

dok nevinost spava

slika se mijenja i raste

 

i vidjeh

ljubav veliku

i osjetih tugu

ogromnu

jer bajka prastara

počinje da priča

 

bila jednom ljubav jedna

za malo savršena

ali nezavršena

 

iz jedna čaše kristalne

dva su cvijeta

život pila

 

jedna čaša od kristala

jantara i žada

u violet ljubavi uranja

 

jedna čaša zlaćana od radosti

dva cvijeta

zelenih korijena

 

dva su cvijeta prelijepa

jedan od srca

krvlju rumeni

 

dva su cvijeta bezbrižna

drugi  od bježanja

trnjem posvećeni

 

jedan cvijet je kreposni

od nježnosti

tišine što  snije

 

drugi cvijet je  nevjerni

od lutanja

putanjama brda prelama

čaša  ljubavna  ispijena

na dna svjetlosti

duše jedne tanane

 

zaljubljena

neslomljena

salomljena

 

violet voljeti je zaboli

od  bola poludi

kapljice tuge zarobi

 

iznad čaše velikih nadanja

okamenjene gromade bitiše

u nježnosti  purpura

 

od čaše ispijene

od violeta boli

okamenjene gromade purpura

razli se nebo plavetno

 

nebo plavetno

njene duše nevine

u led se pretvori

led u redovima

bol u kolonama

očiju zatvorenih

ona dobrotom vlada

 

smjernost  usud

bila jednom ljubav jedna

ostala je cura čedna

žena divna

djevojčica mila

krhka srna

u istini bola

ljubav davnu sniva

 

ne virujte neukom

prorok

nevira ni

 

a ća mu ga znan

nisan kritik

sanjar san

 

samo jubav svuda

radovanje tristeccu

vidim snim

 

 

 

 

Kamo su nestala naša ljetna proljeća

 

Vesni S. na dar

 

 

Mila Krhka ružo,

Gotovo je.

A ti bi da počnem.

Ne ide to tako.

 

 

Danas sam došao da se oprostim sa tvojim snovima.

Ti uvijek negdje bježiš.

Pa se vratiš.

Ne mogu više dolaziti u njih.

I nikad ne pitaš kako je bez tebe?

 

I znam opet ćeš otići.

Kako li  sve miriše na tebe i nestanak,ili ako ti je lakše odlazak tvoj.

A to boli mila.

Kao da te neko metalnim kanđama grebe po grudima,pa onda žiletom reže i turpijom struže.

Na sve te krvave rane još dodaješ slanu vodu i čisti etanol.

No,to nije ništa.Fizički se bol još može podnijeti.

Sviko sam tome.

 

Ali ima ona tupa bol što udara u grkljan ,pa ga stišće i zavrće,

pa se poput kame u mozak zabija i burgija.

ko vađenje zuba kovačkim mašicama na zdravo.

Hoće   da vrištim od nedostajanja Malene,a ne mogu.

Stid me je.Odrastao sam.Samo djeca plaču kad ih boli.

A u mene djetinje srce,djetinja duša.

Ljubav čista kao bebica što je tek proplakala prvi put.

A ne smijem plakati.

I sve nešto mislim, ako bih počeo plakati,isplakao bih čitav život.

 

A ne može to tako.Ta bol je ništavna.

Jes’ da je moja i da je ne mogu zaboraviti.

Kako ćeš je zaboraviti kad te svakog trena pritišće i boluje?

Ja još uvijek imam one svoje poslove.

 

Treba pomoći djeci i djevojčicama.

Svuda  okolo,i bliže i dalje čujem vrišteće boli kako pomoć traže.

Sav se svijet kupa u bolu?

Koliko djece ima pa ih svakodnevno ukopavaju sa užasima preživljenog?

Koliko djece ima koja ne mogu kriknuti?

 

Usta im začepe ,nož pod grlo,u grlo im stavljaju,

i šta im još sve rade   mila moja.

Koliko djece ima,jedina moja,

koja ne upoznaše koricu kruha,

ni majčinu ljubav?

Morao sam bar jedno dijete spasiti, ljubavi moja.

Ispalo je da sam ih spasio više.

Nisam ponosan na sebe.

Nimalo.

Nisam mogao spasiti sve.

Nisu mi dali.

Ovdje na zemlji faktori kao prostor i vrijeme su ograničavajući.

Ispred njih se ispreče zli ljudi.

Ili imaš vremena ,a prostora nemaš.

Ili imaš prostora,a vrijeme je davno isteklo.

 

Mene malo ljubav potkačila, pa otkačila i ja bih da plačem.

Kažem boli me.

Neće moći.

Ne dam da me boli.

 

Ljubav je radovanje i kad je tužna.

Rastanak znači , neko je volio i voljen bio.

Šta će ti više?

Voljen bio i snove snio.

Milovao i ljubio.Igrao se i jurio.

Znači sretan, presretan je neko bio.

Ljudi su sebični i nestrpljivi.

Hoće sve.Odmah i zauvijek

.Nisu svikli odricati se i poklanjati.

 

Kako bih jadan i siromašan bio, da te kojim slučajem nisam sreo.

I sve one grlice mile,što su mi se na grudi oslanjale ,

grlile i ljubile,mene raznježenom blećku ljubav poklanjale.

 

Sve sam ja to shvatio i to davno ,jedina moja.

Istog trena kad su tvoje riječi presahle.

 

Ali jednom godišnje,na dan našeg poslijednjeg susreta ,

avgusta mjeseca ,bol se nenadano vrati i

poput bumeranga me posred čelenke strefi,

pa se spusti u grkljan ,pa burgija do srca.

Ja mu ne dam da vrišti.

A ti se i ne sjećaš naših susreta.

 

.

Nosim ti je dvanaest pupoljaka bijele ruže,orošene suncem i titram.

Ne hodim ,ne lebdim,već lagano nabadam.

Korak po korak.Titraj po titraj.

To srce ne želi kraj.

Misli ,ako sad odem i ne vratim se,ono će morati ostati na splavu.

Pa se pita kako ću je bez njega?

Na splavi opkoljenoj modrozelenom tišinom djevojčurak neki drijema.

Liči na tebe,ali srce ne titra i ne pleše.

Znam nisi ti.

 

Malo je pogurena i ramena joj se tresu.

Kanda ,plače.

Šta ima plakati na mom splavu?

Nemilosrdno srce moje me pita.

Ja ga korim i kažem:

-Nisi se samo ti pretplatio na bol.

Pusti djete ,da svoj isplače.

Rijeka Djetinja , a Modra je i  velika,primiće je i proslijediti dalje.

Možda stigne do onoga kome je najmjenjena.

Ne obazirući se na ramena koja se tresu,

ja pupoljke slažem jednu po jednu polukrug.

Dvanaest pipoljaka,to je mnogo trnja.

Ja nisam pažljiv zato što ne želim biti.

Trnje me bode,ruke mi krvare,i ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog.

Na daskama splava se  javlja cvijet nalik srcu.

Nisam siguran;mojem ili tvojem.

No kad zadnji pupoljak legne sve zaigra,sve zatitra i …

Ja požurio kao da mi život zavisi od toga.

Srkletiti ne valja,već sve po redu,mila moja.

Ništa mi više ne može pobjeći.

Ponosan sam je.

Niko meni nije kriv što te toliko volim.

Možda mrven  ti , mila moja.

A onda se sjetim nekih tvojih riječi pa se nasmijem.

Ja bih  po običaju lupao ko tele u šarena vrate:

-Ništa ne umijemo zadržati,čak ni vlastiti život.

Ti se ljutila:

-Na mrtvo ću te ubiti  ,ako ne zadržiš život zauvijek.

Trebaš mi, da me voliš i juriš.

 

Jurio sam te mila moja ,čitav život svoj.

Ali se kompas pokvario

i sada tapkam u mjestu.

Ali svjetlosti  ima toliko mnogo,

da ponekad ne znam šta ću sa njom.

Opisujem krugove oko sebe.

Jedan za nas.

Drugi  za ljeto i proljeće..

Treći za pijesak i more.

Četvrti za sunce i mjesec.

Peti za putanje i grlica let.

Šesti za zvjezdice i maglice.

Sedmi za Svjetlost i Milost.

 

Tu bih zastao i zamislio se.

Neparan broj?

Počešao bihse desnom rukom iza lijevog uha i zamislio se.

Kakav me neparan broj se strefio?

Sedam je i simboličan i formilističan broj i svakako je paran.

 

Uostalom svaki moj krug je dat u parovima.

I svaki još po dva osjećanja nosi.

Tako svaki krug ima dvadeset osam značenja za mene.

I dvadeset osam značenja za tebe.

Mnogo  je to parova i ljubavi mila moja.

Sasvim dostatno za nas.

 

Kamo su nestala proljeća naša, mila moja?

 

Kamo su nestali naši nesusreti?

 

Nikad se to nisam pitao.

Nisam ni trebao.

Imao sam ih u sebi.

To mi je bilo dovoljno.

Tako sam naučio da oni koji vole ubijaju one druge koji vole.

Oni drugi koji vole,takođe ubijaju one prve.

Ovi prvi na crni petak  u  tržnici nestalih  kupuju  pupoljke ruže.

 

Dvanaest  pupoljka sunčano crvene boje,naizmjenično prošarane .

Za svaku našu godinu nemilovanja po jedan prekrasni,

orošeni pupoljak ,što u nježnosti ljubavi blista kao suza u mom srcu , mila.

Pada mi na pamet da se prečesto opraštam od tebe jedina moja.

Nije važno,jer znam da voljeću te do groba barem.

Možda i poslije,ali ti to ne mogu zasigurno reći.

Radili smo sve i svašta,ja napose,i zbog toga ću možda u pržun leći.

Tamo ležati i tebe voljeti bilo bi grešno i pretoplo.

Magneti bi tu radili.A to ne želim.

Tih dvanaest pupoljaka sunčano crvene boje,

naizmjenično prošaranih suncem,

za svaku godinu ljubavi naše,

prvi put neću poklanjati tebi jedina moja.

 

Položiću  ih na odar ljubavi našoj,

koji okićen snovima i pjesmama mojim,

blješti u duši djetinjoj.

 

Sješću na pod i gledati azurno dijamantnu anteriju,

što na ležaju decenijama miruje i samuje.

Čeka tebe da joj život udahneš.

Ona već miriše na tebe,

tvoje tijelo bijelo,tvoje tijelo mazno.

 

Ja sam je u mislima na tvoje ukrase stavljao,

da bih je potom skidao i tvoje tijelo milovao.

Da li se ja ovo opraštam od tebe mila moja.

Nije važno,jer znam da voljeću te do groba barem,

a možda i poslije.

To ti ne mogu zasigurno obećati.

 

Radili smo divne stvari i zbog toga raj ćemo možda steći.

A tamo biti i tebe voljeti, ja ne bih smio kriti i i garant ću zgriješiti.

Zato ta, nježno plave anterija što na odru ljubavi leži,

nikad neće biti na tebi jedina moja.

Ostaće samo nijemi svjedok sa mirisima djevičanskim,

tvojim,

da me sjeća na dane praznika neponovljenih naših.

Praznovanja ,kada sam htio  cvjeće brati,krasti,kupovati ,

da bi ih tebi poklanjao.

 

Ne bi to bilo tek tako,neko cvijeće.

Bile bi to ljubičice nježne i mirisave, neubrane.

Ruže snene i opojne, na grmovima sanjive.

Na oluje i munje svikle.

 

Tada bih nestašno skidao snježno plavu anteriju,

koju si upravo obukla.

Igrali bi smo igre mazne,iskonske.

Dva bića a jedno tijelo.Ponekad, dva tijela a jedno biće.

Ruže pupoljke i snene ljubičice sa tvoga tijela bih krao i brao.

Uzimao i milovao ,govoreći da te volim,ljubavi moja.

 

Ti bi mi vjerovala.

Govorila bi mi da me voliš,ja bih ti vjerovao.

Sada bi onaj vječni sumnjivac u meni dodao :

–  Možda?

 

Pa da li se ja to opraštam od tebe jedina moja?

Nije važno.

Znam da voljeću te do groba barem,

možda i poslije,ali ti to ne mogu zasigurno reći.

Ljubav naša bješe jedno jedino čistilište zaljubljenih duša.

Duša i srca što volješe se .

Milovaše i maziše.

Ljubiše i paziše.

Diraše i radiše ,i jošte tražiše svašta nešto .

U travi i cvijeću,u snovima  i na javi.

U halvatima ,na podovima toplin in hladnin,

ležajevima bračnim,francuskim ,mrčnim.

Otomanima starim i novim.Ishabanim i polovnim.

Slomnljenim foteljama i sjajnim.

Jadnim i mekim,turobnim i zaboravljenim.

Izgubljenim i željenim.

Voleći se mnogo,mnogo,preko nekoliko mnogo puta,

i još više i još jače,i još bliže, dalje, jako, nježno,  zaljubljeno,sneno, silovito.

Voljeti se htjeli, i mazno ,toplo. dječije,ljudski,bratski,svojski, ljubavnički.

 

Ne znaš i ne znam da li se ovo ja opraštam od tebe.

Puštam riječi da mi same klize,

A na uskrs kad Hristos se rodi ,

na dan kada od mene u tujinu ti hodi.

 

Nisi vjerovala da tada izgubi mene,

Sa vlakova, pare ,lelujave sjene bježeći od samoće,

ti pobježe od mene.

Džab džaba si tražila , vrištala pomoć.

Ne pomogoše ni sunčeve mjene ,ni mjesečeve sjene.

Zvjezdice i maglice glavu okrenuše .

Izdala si ih ,mila moja.

Meni si leđa okrenula da bi stranjskom svijetu odhodila.

 

Nikad ti nisam pričao za suze mojih jada ,

onih što rodih te sa njima,dvanaest godina prije tebe,

i dvanaest godina poslije tebe.

Sve je u parovima.

Sve dvije po dvije ,letješe,dok ne postaše jedno tijelo,

a polovice dvije nevine.

Snovi,java,uranjanje u tijelo bijelo,tijelo čedno neveselo,

na podovima nekog halvata što ima snove da nas njima ubuhvata.

 

Mila moja koliko sam ti  djetinje ljudskosti htio dati.

Koliko ljubavi i nježnosti, mila,

sam poklanjao tebi da bi radosna bila.

A ti to nisi znala.

 

Toliko sam te volio, jedina ,

tako mi ovih sjedina i pjesama nježnih ,

okean bi ta ljubav ispunila,

a Himelajske gora male bila,

a da je ne potopi ,da je ne zaguši.

 

Činilo se da nikad neće ,ljubav moja, da presuši.

Ipak i opet,unatoč svemu i protiv,čak i lav je lakše krotiv,

sve se uroti protiv nas, ljubavi moja jedina.

 

Čak i ti!

 

Dok padaju ove tužne riječi,

pitam se ,

da li se ja to opraštam od tebe jedina moja.

 

Nije važno.

Znam da voljeću te groba barem.

A možda i  poslije ,to ti zasigurno ne mogu obećati.

Imamo svoju malu planetu spremnu za nas dvoje.

Sve se nešto pitam ,

da li nas isti puti ka njoj vode ili će svako na svoju stranu da ode.

 

Kao i uvijek prije.

 

**

 

Oprosti mi Princezo.

U oku mi nešto zasuzilo,valjda ove jesenje prašine.

Moram prekinuti, bojim se da te ljutnja hvata.

A ne volim kad se Mila djevojčica ljuti.

Ako poželiš završiću priču o našem prvom sastanku ,

koji znači rastanak.

Kasno si došla mila.

Prekasno.

A ni ime ti više ne znam.

Ni kakve snove sanjaš.

 

Ugodnu i laku noć. ti Želim , Proljeće milo.

 

 

 

 

 

Bleki – Bolnoj sam ,vrteški , mili , odila

 

Odi mila samo odi

odi i gledaj

ne trebaš daleko

do stranog svijeta odit

među nama

nerazumni rovare

 

odi ljubavi zaviri u svijet

nježnih i krhkih ljudi

odi do gladnih ljubavi

i ruke prijatelja

reci mi šta si viedjela

 

odila sam mili

vrtešku gledala

odila sam ljubavi

nemoćni i lijepi

vidjela sam

dobrota sušta

prvi sa vrteške padaju

 

odila sam mili

licemjerne gledala

kako se smiju

dušama posrnulim i bolnim

jadu se rugaju

na parčiće čereče

 

odila sam mili

gledala sam

srce me zaboljelo

umišljeni

kamenjem se bacaju

 

odila sam mili

ja Tišina i sni

tužna bila

kako kao slijepci

nerazmni hodaju

duša mi mili ranjena

na ruku koja se pruža

milost traži

niko da je primi

utjehu da

 

odila sam mili

pepelom se krila

nerazumni riječi teške bacaju

i ne boje se

kam i riječ da ne dođu

Milostivom

da ga ne rastuže

a On sve vidi zna

 

žao mi mila

što poslah te da odiš

da jad i čemer kupiš

sve nešto mislim

biće ga manje

Gospod moj

Milostivi

mila neukim će da oprosti

 

nemoj više odit tamo

pruži mi ruku

bol svoj mi duši ulij

meni je lako

Tišina i sni sam

bolu sviko

 

Bleki – Poeta nema u koga pucati

 

 

Poeta je bio poprilično nježnog srca
uvijek u najboljim godinama
kada mu Grad Čednosti
okovaše
granatama i smrću
srbaljskog bjesnila

Slikar naivno gleda
iskru snajpera
kleknu moleći se
nemojte
dolje su djeca i cvijeće

zapjenušana zvijer krvavih očiju
nastavi maloumni nagon
kosovskih gusala da prazni
nestajući djecu i cvijeće

šta će
nemoćno slijegnu ramenima
stade na branik
od snova
a rekoše mu dobrostivo
ubij da ne budeš ubijen

poeta ljubavi muči
duša mu krvari
koga će ti
bolan
slikar života ubiti

stoji na pustopoljini
gleda metke kako mu pored lica
pored srca ranjenog zuje
vrište
ali on pucati neće
kud puklo da puklo

poeta života stisne zube
um je sleđen
na koga će ti
bolan
slikar ljubavi pucati

čuti u nišanu
jadnika preplašenog
zverinje što zavede
a kod kuće ima istu bol
djecu i cvijeće

prst se ne koči
oroz se treperi
grozota muči
metak se raduje
puška je spuštena
nema se u koga pucati

Nebo se smješi

 

A i a

 

 

 

Hvala ti

mila

 

lebdim

A

se tobom budim

 

A

lebdim

mila

 

a

gledam te

usnila si

 

 

A

dušu odmaram

na grudima mi kosa rasutih

ljubav snivaš

 

a

srce svoje tobom radujem

Još si topla

uzdrhtala od trena pređašnjih

 

a

još ti licem

nestašni smješak leluja

damari ti

ispunjeni još titraju

 

a

se uz mene stišćeš

hoćeš i u snu

joj doticaja i milovanje

 

a

te samo prigrlim

nježno

titrajima milujem

 

a

ti mi se prepuštaš

kao dijete kao mače mazno

kad nekom vjeruje

 

A

lebdim

mila

 

a

shvatam

tebi sušta ljubav druga

da stidljivo se pomalja

 

a

strpljenja

trebam

da plane

 

a

se mojom ljubavlju zapleše

stopi

obasja dunjaluk cijeli

 

A

lebdim

mila

milina

 

a

topla i jecajuća

rosiš  damare

 

milina

 

a

ljubav

od koje koža nasrhne

a svaki gen zaigra i nijemi

 

a

čudi

koliko je ljepote u tebi mila

 

a

ja

sretnik

noćima raskošnim

 

a

tvoje kose

milujem

poljubcima

 

a

mirišem

miris djeteta

čudom pitam

 

a

na bebu

na miris čednosti

još uvijek mirišeš

 

a

lebdim

mila

zapanjen bivam

 

a

kako se ona razigrana delfinka

što namah

tren prije

 

a

uranjajući i izranjajući

meni se davala

našoj ljubavi se predavala

 

a

odjednom u nevinost djetete pretvara

Mila moja ja moram

lebdjeti

 

a

oprosti mi

zaluđenom

usne tiho na tvoje spustiti

 

a

šapat poljubcem

da ti sne ne remetim

dušu tvoju dirnuti

 

a

ostani zauviek

čedno dijete

mila molim te

 

a

mi se kao žena vraćaj

svaki onaj put

kada osjetiš da u tebi vatra je

 

a

čežnja za mnom godi

damaru tvom

neugasivi plam ljubavi se opet javi

 

a

da ga ušuškani jedno u drugom

svijamo našim tijelima

tonemo i ronima

 

a

lebdimo u našem svijetu

koji samo iskreno predavanje

ljubav čistu

 

a

prepoznaješ

dobro ti jutro mila

a si lijepe snove snila

 

a ja

a lebdim

a naježen

a milošću okupan

a srastao s tobom

a još uvijek jecam

 

a

sa slasti noći koja mi kao tren sna bježi

moru naših oceana

Tišina i sni

 

Bleki – Bol

 

 

 

*

Bol.

Da , ima jedno osjećanje pod tim imenom.

Neuki ga krste raznim imenima.

Te ova bol, te ona, pa takva i onakva …

 

Bol.

Njena , njegova , naša naša, vaša, naši vaše nadigraše…

Ne bi trebalo tako biti.

A mere.

Ponekad mora.

Insani su poput egzotičnih hajvana i biljki.

Hoćemo mi jabuku jesti.

I kad se pomene bol, prvo na ljubav pomisliti.

 

Bol.

Srećom , mi nemamo boli.

Umjesto slijepog crijeva operisali nam bol.

I sada nas ponekad samo slijepo crijevo boli.

Znate ono, kad mala djeca stave ruke na oči i kažu gdje sam.

Tako i mi.

Mi znamo gdje smo, ali ne znamo gdje se dala Ona.

 

Bol.

Sram nas ne pisati o našoj boli, a ne možemo, jer bi prvo hećima morali tužiti.

Nije nam priopćio da li se radi o kongenitalnoj analgeziji ili greška pri operaciji.

Kako nismo tužibabe , moramo osjećati tuđu bol.

Nije da moramo. Ona nas operisana praznina boli.

Zato ćemo vam pričati o bolu nama bliskih osoba.

Možda neko i sazna šta je to bol.

Možda se , nekom , romantičarska bajka o ushitu i trpljenju učini patetičnom.

A nekom bude lakše, jer ponekad naša bol i nije…

 

Bol.

Ah,Da.

Ona zaista postoji.

Da.

Uz bol ponekad dođe i ona druga jadnica.

Tuga .

Kad se misica i prva pratilja srca nađu zajedno,mora se neizostavno pojaviti i druga pratilja.

Suze.

A čini nam se da suze uvijek krenu prije , boli i tuge.

Nisu baš vaspitane te suze.

One nikoga, niti mole, niti pitaju.

Samo grunuu. Tek tako. Nenajavljene.

Kao što će  večeras Dijete moje.

Zaboljeti ili banuti?

Tko da zna?

Krhke ruže su vam takve.

Mirisne i neprevidljive.

 

Bol.

Kao kapi rose.

Bole.

Kao Tišina i sni.

 

Jutro sa Blekijem – 1968.

 

 

Hiljadu devetstotina šezdeset osma godina.
Ruke pružam prema nekom
nečemu
moto tih dana
tih godina.

Lijepa godina i godine.
Drijemaju snovi
jednom ću vam doći sunčice moje
sada sam malo umoran.

I još poneke poslije
pa i decenije što slijede.
Čednost iskričava
mladost dijeli sve
svu ljubav svoju
lepršaju lekcije.

Sve godine te ,su obasjane mladošću.
Moj život je bio obojen svijetlošću.

Puna mi usta riječi – godine te
i tih.
Puno mi srce ljubavi
bunta i mira
nekih stihova
oalve muzike.

Pune mi uši one što gluši
– Muzike –
te i tih godinapjesme nade
bremena svijeta.

Prepunemi oči ne daj da te koči
– ljepota –
te i tih godina
cvijeća duge
ledina tuge.

Kada se pomene ta
da prostiš
hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina
i neke što netom slijede
sjetim se tebe mila moja.
smejem se tebi ljubavi jedina
i djeci cvijeć
a suze liju
bol je u grudima
radost u duši.

Djete i djeca su voljela Boga
ljude dobre volje
mir nebeski
muziku svoju
cvijeće neubrano.

To je sasvim prirodno.
I tako jednostavno.
Ništa vam nije trebalo više.

Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.
Toga je već manje bilo.
Za slobodu se trebalo dati u ime Boga
Njegove milosti i ljubavi.

Djeca cvijeća nisu imali oružje.
Mislili su da im nije potrebno.

Oružje nosi i krv
mnogo krvi i smrt
mnogo smrti.

Oružje nije izmislio mili nam Bog.

Oružje su stvorili ljudi.
Neki mnogo zli ljudi.

Djeca nisu voljela rat
one koji su ga vodili.
Još manje su voljeli zagrljaje
onih koji su u ime Boga vodili ratove.
Ratove koji su ljudima krali živote i slobodu.

Nisu voljeli ni razmeđja
istok-zapad,sjever-jug
ni bilo kaja druga.

Od boga su poučeni :
„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš
samo vidiš Božju zemlju
ljepotu njenu.
Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina
samo dva ishodišta
dva zahodišta
i toliko ljubavi
nemoguće za izmjeriti i opisati.“

Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.

U parovima sve je
kao materija i antimaterija
nekako jedno bez drugog nikako da opstanu.
ojoš od postanaka univeruma
homo primogeniusa
čovjeka

Ko u toj igri gubi još, nije tajna!
Krajnji pobjednik se zna
I to je ono najdivnije ,zar ne!

A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina?
Tko će vam reći šta je ta godina?
Tko se još sjeća te i tih godina?
Ja ,možda ti mila
skoro nikto više!

Izravnih svjedoka – vrlo malo
sve manje,ispostavilo se.
Mnogima od njih je zaboravjena
večini ništa nije značila.
Nešto je historija zaboravila.
Ostale su šture crtice neke.
Sve su dušebrižnici poslali u zaborav.
Bez milosti
brutalno izbrisavši najbitnije.

Bilo je to vrijeme ruža
kad se ruka ruci pruže
osmjeh za osmjeh traži
cvijet za cvijetom snaži.

Bio je to ruža svijet
svjetine trule slet
Svijet zlih pasa
metaka-tenkova-zala.
Djeca mirisne jubičice brala
sa mirisima ljubavi nestajala.
Bili smo mi,ti i ja sreće
ljubavlju opjevana djeca.

Mislili smo do dna
sve je stvoreno radi sna
one djece cvijeća
neko se toga sjeća.

Osmijeh nekome daš
drugima poklanjaš.
Bilo je to doba mirisnog svijeta
Nevine djece i mladosti sleta.

Ta godina i vremena ta
munuše ko boli sna ljeta
kojem će se rijeke ljudskostki sliti
ali i mnoga zla na ljubavi tlu zbiti.

Te godine mnogi će pamtiti
drugi će vrlo zlopamtiti.
Jednima će život bolno osmisliti
onima ružnim, jadnim obesmisliti.

Unatoč svemu,jednoj miloj mladosti
priznaje se ,pa i mnogo ludosti
mnogima od ludog moštva
godine nade i još štošta.

Bilo je to proljeće vrlo lijepo
djeci grada Libuše
četiri elementa sklada.

 

Bilo je to sunčano krvi ljeto
u kome samo ludo zlo je sveto
djece Fransovog grada svjetlosti
inih pločnika i zlih blaženosti

Dva grada – jedno geto
mnogo čemu sasvim kleto.
Da ,zaista bilo je to ljubavi vrijeme
urokane muzike i obnaženih snova sjeme.

Vrijeme ljeta,duge i proljeća
Francuza, Amera, nas i Čeha.

Da ,svakako i naših
tvojih i pomalo mojih .
Bijeliih dvora
i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.

O nevina mladosti cijelog svijeta
nevina,snena u ljubavi što cvijeta.

Predivne djece ljubavi
putene i sklone naivi
pretočene u riječi novine
peas sestro / peas brother

Make love no war.

Nađoše i moj Dvor.

Bleki – Balada o jednom odru

 

Srce drhti i pjeva

pičim, pičim, pičiću

na Bjelave u moju mahalu

veselo stičiću.

Polako klizim

do ulice iznenadnih poljubaca,

do kučice male trošne.

 

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

Nimalo.

Na vratima Frka u rubin anteriji.

Sa kapidžika se čini malo većom

krupnijom.

Anterija se raspucava i nudi.

 

Priđem i saginjem se

da je poljubim.

Čeljade okreće glavu

poljubac na obraz pada.

Žena se smješi kroz suze .

To nju Dobri za majku zamjenio.

Drago joj i uvodi osjedjelog

zbunjenika u kuću.

 

A tamo,

odar boli i tuge,

muči.

Na odru

svilenom od bjeline

nježnom od ljepote

urešenom đulama svih boja

prekrasno dijete u anteriji

plavičastim safirima optočenoj

sanja

 

strast svoju

neutoljenu

vedrinu svoju

nepatvorenu

žeđ za životom

neugaslu

sa sobom

na nebo nosi

 

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci

i jedna slika.

Znam je,

lica anterijska i nevina sa nje glede.

Igrom slučaja

ja pored nje i zagrlio je,

lagano kosu joj ljubim

.

Sada joj lice mirno i spokojno ;

kao da je odahnula

i smiješi se.

Piano!

I u smrti –

ljubav i muzika sve je.

 

To dijete moje ,

naša ,mala Velika Frka je usnila.

Kraljica vrišteće boli ,

čini se sni.

 

O Frko,Frkice

otvori oči,

mladoženja tvoj ,

Princ Mali je došao.

Čuti dijete, ne progovara.

 

Umorna od čekanja mene neuviđavnog,

umorna bila, pa spije

Oko nje nema nikoga ,

samo kćer joj,

tuga i ja.

 

Kapi kiše po penđerima liju

pjesmu nose:

Ti si nam bila bol u srcu

nevinost u duši mila

 

Priđem meleki

poljubacem joj,kao nekad orosim

onaj dio između kose i čela

i samo jedna jedina suze

kanu na usne njene.

 

Znam sada bi se smejala

ne bi dala da joj tu suzu brišem,

već nestašno čekala da se sama u usne upije.

 

Kćer kaže :

Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.

Sve zna .

Sve joj majka ispričala.

I šta se zbilo

i što se nije zbilo;

a trebalo je da se zbude.

 

Glupava mladost

dušmani neki,

ili jednostavno sudba

na put nekoj sreći

uvijek

nesavladive prepreke nose.

 

Zasrami me ova mlada žena,

načisto.

 

Pianissimo

 

Kćer mi kafu,

žestoke cigar plave kutije

za koju su francuzi ukrali Frke ples,

bez filtera i kurvoazije,

čitav bocun

i dvije kristalne čaše na sto iznijela.

 

Kaže, ma'mo mame joj rekla šta volim,

a i trebaće Vam.

Dignem obrvu na ono ma'mo mame.

Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.

 

Na tacni srebrenoj pismo.

Kaže za vas je.

Osvrćem se i gledam,

nema nikoga doli nas troje.

Mladost se hinjski a čarobno smješi

Mulac je zbunjen

 

Ljepota mila snije.

Ode Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota .

Mila i blaga.

Vrckava i vesela.

Ni tuga to ne može ukrasti.

Diskretna.

Nadam se da je bolju sreću u životu

no ma'mo mame pokupila.

 

U pismu mnogo prelijepih snova

poneka suza

čitam i teško dišem

uspomene klize

svako malo dignem pogled

tako ja nju duši prinosim

ona zna i smješka se

 

Napokon smo noć proveli sami

zajedno

sa ljubavlju i snovima

jedino nismo ljubav vodili

 

Ima i nekoliko riječi

ličnih

samo za mene.

 

Mili moj

uvijek sam te voljela

Ti

oprosti mi

 

Ustajem na usne joj spuštam

poljubac nježni

što sve znači.

nema se šta oprostiti

niti žaliti

samo suze obrisati

pasti na koljena

pogledati ka nebu

skrušeno spustiti pogled

izreći Njegovo ime

pianissimo possibile

voljeli smo se

Bleki – Žao mi mila moja

U vremenima sretnih dana,
naših djetinjih života,
nalik na jedan začarani svijet
iz koga nismo mogli
ili nismo hteli pobjeći,

bilo je odlazaka
u druge gradove
i zemlje ,
sve radi radosti povratka.
Svuda odi
put ptice
svom Gradu čednosti dođi.

Predivni su dvori moji,
mila moja zlaćani od snova,
a bijeli i plavi od čednosti,
puni ljubavi od milosti
dobrote od ljudsjkosti
Da nije tebe
malenih grlica nalik tebi
Nebo ,
moj grad
moja zemlja
bi bili čarobni svijet
u kojem bih tragao za vama,
dok vas ne bih stvorio.

Žao mi
Grad čednosti nikad nisi vidjela.
Više mi žao,
što te kroz njegove čarolije
tajne nisam proveo.
Sigurno bi se zaljubila u njega.
Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega.
On te opije i zarobi i ti nemaš kud.
Samo mu se predaš i voliš ga.
I sanjaš one koje će tebe voljeti
jednako kao ti njih.
Obavezno ih dosanjaš ,
pružiš ruke prema njima,
sklopite ih
zajedno lepršate.
Jedno vrijeme.

Žao mi

Onda se nešto malčice poremeti.

U putu se zagubi jedna riječ.

pa još jedna

Pa pismo.

Sa pismom nestaju dodiri.

I kako reče jedan moj vrli prijtelj

Dvoje se nađe,

pa se poslije ne nađe.

On je škrt na riječima,

a bogat djelima i bolom.

Između onoga:

se nađu

i onog pa se ne nađu,

stane čitav jedan život.

Plav i svjetlucav,

okupan suncem i svjetlošću.

Ima tu i boli.

 

Žao mi

Taj život
poput moje Modre rijeke
što polako klizi kraj moga grada
sa sobom prti mnogo boli
prolazeći uzduž zemlje moje,
da bi ga moru predala.
Ne biva joj lakše.
Toliko je boli
mora teret prebaciti na druge Modre rijeke.
Sve su one okrvavljene.
Neke i previše.
Skoro da su izgubile svoju plavet.
Ali sve su ostale čedne.

Kao naša ljubav.
Ovo je bajka o ljubavi
u njoj mjesta krvavoj boli nije.
Tu bol ćemo poleći u neku drugu
bajku da tamo vrišti i sni.
Sni i vrišti.
Svoju nestalu djecu traži.

Zagubljeno pismo

Ljubavi jedina,

nisi ni svjesna koliko su me obradovale tvoje tvoje dvije riječi:

 

– Dragi moj

 

Decenijama nisam nijednoj Princezi dozvoljavao te riječi.

Tugom su snile moje misli,

bojom tuge  slikale nedostajanje.

 

Kad sam od tebe čuo te riječi,

prvo sam se uznemirio,

a onda me obuzelo ganuće

i toliko nježnosti ,

da sam pomislio:

Bože Milostivi,

koliko volim ovu Djevojčicu.

 

Hvala mila.

 

Nisam ti pričao,

ali dugo vremena sam svjestan ,

da imam pravo još samo na jednu pravu ljubav.

 

Kada sam te vidio ,

prozračnu,

malo preplašenu,

sakrivenu iza nekog kristalnog žubora,

iz koga ljubavi vri,

prekrivenu velovima sanja,

onako nježnu i prelijepu

i naslutio htjenje pripadam ti,

pomislio sam:

 

Žao mi što to ne izgovara,

ovo dijete zaista zna voljeti.

 

Vidio sam ti to u očima , Princezo,

osjetio jecaj u tvom bolu .

Osjetio sam da imaš tu neizmjernu ljubav koju ja trebam.

 

Namah sam ti napisao jedno pismo.

Nisma ga poslao.

Zbog mahalske časti!

Bojao sam se da te ne uplašim i izgubim.

Mislio sam biće vremena poslaću joj ga ,

ako mi počne vjerovati.

I kao i obično takva se pisma zagube.

A ta vremena poslije , se ne zbudu.

 

Nisam se mogoa sjetiti kam sam ga stavio.

Nimalo neobično Mila.

Uzbuđenje što sam te prepoznao,

želja da te volim,

da me voliš da mi pokloniš sebe,

da te kradem,

da me bereš,

je učinilo svoje.

 

Danas je pismo  samo od sebe isplivalo.

Valjda je osjetilo da si mi se obratila.

Onako kako se zaljubljena žena obraća čovjeku kome vjeruje i koji je najiskrenije voli.

 

Osjećam , nisi nas zaboravila ,

u vremenu prije i  preko nekog vremena.

 

Evo pisma Krhka ružo,

koje će ti raći da sam te od prvog dana prepoznao .

Zavolio.

I vidjećeš da me pismo uputilo da te volim onako kako to jedino znam.

**

Mila

 

Svi mi živimo u nekim svojim svijetovima.

Prelijepim i bolnim.

Punih Nade.

Čežnje.

 

Tvoje postojanje ne bi smjelo biti paradoks.

Dat ti je život Princezo.

Tvoje je pravo šta učiniti sa njim,

Ali paradoks je ako ništa ne učiniš.

Barem ponekad.

Pitanje je da li ću ja da dozvolim tebi da te upoznam na tvoj način,

koji vjerovatno podrazumjeva “normalno” upoznavanje?

Naime ja volim pričati , još više slušati Princeze škrte na riječima,

i čitati ono nenapisnao.

 

Nećeš vjerovati koliko znam o tebi,

a opet nedovoljno.

 

Treba ispisati hiljade stranica,

za svaki tvoj veo barem po jedan,

 

pa da budem bar malo siguran ko si ti.

Nemoj loše suditi o ljudima koji iz pogrešnih ,

podlih razloga , žele da ostanu sa tobom.

Neuki su i zli.

 

Ti si ” kriva ” za to.

Ali ne boj se Bog Silni sve vidi i zna.

 

Nemoj loše suditi ni o onim koji su otišli od tebe.

Nisu te dostojni , jer ne znaju šta gube.

 

Još manje sudi onome od koga si pobjegla.

Previše te volio da bi te u akvarijumu sa ostalim Orkama mogao držati.

 

On , nije od onih koji bi ostao i jedan tren duže nego Bijela dama to želi.

Pravilo gospodstva:

Dame biraju, uvijek i u svemu.

I ne mogu se Mila, razočarati u Tebe.

Čak i kada nenadano odiš.

Nikako i nikada.

To bi bio znak da sam neuk ,

da nisam smio zadržati biće,

koje mi je samo Nebo poslalo.

 

Ne znam MIla, ništa o odbačenosti od ljudi.

Mene ni jedna  nikada nije odbacila.

Osim taksistica.

Ili maržoretkinja za volanom očevih limuzine,

obučenih kao snovi Malog princa.

U plavo, bijelo, ljubičasto sa pjegicama skršenog srca

i nježne krhke ruže ,

rasute po nebu rastanka.

 

Znam pustiti Grlice da odlepršaju.

Ka nebu ili đardinu?

To već ne odlučujem ja.

Ja sam , može se skoro sa patosom reći,

decenijama sam, ali nikada nisam zavolio taj osjećaj nedostajanja.

 

Uvijek sam u traganju za onim drugim djelom moga bića.

Onom koji upotpunjava i čini sretnim, kao nekad davno,

dok su anđele  još hodale dunjalukom moje duše.

 

Kalendari me uvijek savjetovali da imam pravo još samo na jedna pokušaj.

Vjerovao sam im.

I pokušavao.

Prečesto ?

Radovati , milovati i cjelivati  nekog  ,

nikad ne zbori da je to suvišno.

 

Kalendari me riikad  nisu prevarili.

Do tebe.

A onda su se nasmijali i okrenuli mi plemenita leđa.

Od tada ,

shvatam ,

da se ljubav nikad ne snalazi u samoći.

 

Treba pogledati u nebo,

prelijepi dan, mirisni đardin

ili samo neki šedrvan u starom dijelu Grada čednosti.

Možda poviše Latinluka ili

ili u kutku  zadužbine Adeline Pauline Irby,

u gdje je moja mladost u traganju za tobom,

koja ćeš decenijama poslije  dolepršati

na mjesto mojih zločina,

plesala i voljela ,

kao konj ili defin.

Ima ih , svjedoče , da sam ponekad bio malo janje ili lane.

 

Proteklo je vremena i vremena.

Sad više i ne znam kojima vjerovati.

A učile me – Život bez ljubavi je praznina bez dna.

 

No šta ja o tome znam.

Ja sam samo sanjar.

Ponekad me neka bića toliko ganu,

da mi se čini da nemam kontrolu nad riječima,

i da previše pričam.

Ali ne mogu si pomoći,

prelijepa djevo moja.

 

Noć je svježa,

okupana Mjesecom i zvjezdicama,

utišana tvojim sjenama.

muzika tiho rovari bilom,

sjećanja stižu snove,

a ja se pitam kako se zoveš.

 

Osjećam šapat imena tvoga,

i koje cvijeće od tebe mirise krade?

Baci mi Mila,

kjljuč nagovještaja ,

kako je tebe sada  voljeti,

da ga poredim sa mojim prošlim,

ili mi pokloni  ,

samo jedan  ,

jedini ,

lat djevičanske ljubičice.

** **

Ti ode prije nego ti pismo poslah.

Srećem te svaki dan.

Modrom rijekom , pored trešnjinog stabla ,

naši snovi vrteškom života zajedno plove.

Slutim , nada je moja ispisala tvoje ime,

u mom poslijednjem dašku.

 

I znam , bolim te Mila djevojčice.

 

Oprosti meni neukom i neuviđavnom.

Neću da te pitam:

– Gdje si ti,

jer znaš gdje sam ja!

**

Dopisano

Ako sretnete nesalomljivu Krhku ružu,

prepoznaćete je po mirisu djevičanskih ljubičica,

i slici okačenoj u njenoj nutrini.

 

I molim vas,

ne recite joj da je volim.

Zasuziće.

 

Takva vam je ona.

Čedna a prelijepa ,

rastancima sklona,

a hodi prozirnim  hodnicima Maksumčetove duše.