Noć ribizli i rozajklije
Mi ne tugujemo,mi ljubav slavimo i kada nas odlazak ili smrt nečija mori.
Poslije onoga skršenja mi Frku zvali kad Debu, Omu i Lenjog nismo zvali. Jedino bi tako došla. Mojsiju oprostila- Zna kriva je. Skrnavila i kršila mu cvijeće. Treću najveću ljubav.
Srdačno bi se poljubila sa drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke nježne uzele u kuću uvele. Ni đugumi joj ljepotu ruku i nježnost zagrljaja nisu mogli skršiti.
Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinje. Imala gutu plavih i bijelih haljinki i dvije gute kombinacija i bijelih i plavih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Pa kombinacija sa suknjicama i vrućim pantalonicama . Imala i pantalone bijele i plave, ali one sakrivale ljepot noge Afrodite , mrven vitkije.
Mogla mila je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , jer je tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je Grčke božice vajao .
Maržoretkinu odoru bi joj skinule , anterju obukle. Bijelu , prema duši djetinjoj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena safir anterije. Sada njih tri , tri čovjeka imaju, tri princa po njihovim anterijama skrojena.
One blentovije su malo skrajnuli. No , vratiće se oni. Još blentaviji. Oprostiće im se . Mladost , ludost .
Ljepota mila, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog mnoštva. Pokunjeno bi spuštala glavu kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčurak pred prvi poljubac.
Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste. Ponekad bi joj pogled bljesnuo kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa se smirila.
Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj prišao, uvijek tamno modrom kadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i onaj dio čela, pri samoj kosi , dašak poljubcem orosio.
Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali niti čuli.
Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:
-Dobroto moja ,dobro mi došla … mila moja, evo mene ništa se ne brini sve će biti u redu, …malena moja čini mi se da te malkice volim i da se zaljubljujem u tebe.
Ili samo jedno :
-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.
Jedne potonje večeri Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio za jazuk zijan , niti će ikad.
Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu, zvanu rane moje – nesrećnicu. Vrti se ukrug, improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.
Lelujaju umilni akordi, usporeni , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi, zvijezdice žmirkaju, maglice su u zasjedi, sve u nekom blagorodnom iščekivanju.
Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka , kao stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvorom svezali. Tada bi se ko ašik ćurke smješili, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.
Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro, bol izbaci Frko mila .Bilo ga je toliko mnogo da ga nikad, za života, nije stigla izbaciti. Bol se gomilala, jer je nova u talasima nadolazila. I čini se nikad nije stala nadolaziti.
Za večerašnje suze je krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok ih ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjete se tako sitno i bespomočno, u grudima ih nešto probada i stišće i pomoći nema i ne želiš je : suze ne prestaju liti. Nebo, jedno jedino,neponovljivo samo takve molitve prima. Stvoritelj se zato pobrinuo.
Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin , okupan svježinom sarajevske noći . Šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica. One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se pored njih isplakala Kraljica vrišteće boli.
Vraća se Mito bekrija, kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra (?) . Frka je mudraca naučila; podučila, kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca. Nema tu jakih i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa i Mitinog usuda.
Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom koji pjesmu uznosi do srca , do boli, jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.
Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, ne da. Ne odustaje; jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i poentom tragične. Zbog toga im treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos.
Mojsijev Mito je uvijek bio sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od neizliječive bolesti – ljubavi. Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.
Ovaj đardin je umirujući. Tako je pun neba i ljubavi. Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.
Usud, pravedni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda. Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboljeće ih kad saznaju, da će im se svaki damar u kam kameni zalediti.
Univezumu je to, sve tako blisko , a tako daleko , jer uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.
Troje već nije par, to je nerazum.
Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo i poklanja se djetinjoj ljubavi.
Sedefaste klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić. Ovaj stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka – traži pomoć, maestro ga podržava. Akord dva nijansu snažnije se glasaju pa ih vraća nazad, hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.
Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.
Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna , zna da se njenom draganu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno , a tako bolno počinje i objavljuje:
“Ponoć već je prošla
Vreme je da se spije “
Glas je tih jedva čujan, to je šapat, molitva nebu koja moli : zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje , ali još uvijek se ne da naslutiti jasnost kristala.
Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći, njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prihvata, nije mu uopšte strana.
“Srce joj je budno
Davnu želju krije “
Frka je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu: krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete, preplašena srna i ljubavnica , i hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja – evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena koja samo što ne vrišti.
Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalazi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu oči polako nadvladava, on je tjera, ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.
“Ej, kraj penđera stojim
Čekam da ti vrata otvorim.”
Sada je ona goruća čežnja koja mira nema . Ona i šeće, i strpljivo stoji, ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo jer ona otvarajući vrata, želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu u skute naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj noći?
Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer zna da je za njega on kriv. I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On – on je Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna, čije djelove može i mora podijeliti. Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spržilo.
Dobri pribro misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko, u ovoj bajci treba da kleči i oproštaj moli – to je on. Zagrli je i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:
“Zašto, dušo ne dođeš
Da me kući povedeš
Da ti svoje srce predam
Da ti staru majku gledam
Dobri, Dobri bekrijo. “
Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka , njen glas i Dobri . To je obostrana bol ljubavi , zapretena u blagosti noći , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol; kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.
Ovo ona pjeva u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas, koji svoju kristalnost koristi da nježno moli , da po nju dragi dođe , da mu srce preda i da se njegovo srce napokon slomi i otvori za njene snove .
Glas odzvanja i ona hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ova put refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna , da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.
Dobri osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila kao da želi da upije i tetovira taj vrisak – iz svoga uma u njegove snove. On vidi tu bol kojom lavica odlučuje ubiti svoje čedo.
On zna da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo. Ili nije?
“Obećo si Dobri
Da ćeš jedne noći
Kad se varoš smiri
Ti po mene doći
Ej, cvijeće tvoje bijelo
Već je čekajući uvelo.”
Ona je čestito dijete, blažena žena, neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak razigranog lahorca , koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i nevinih snova neumitno vene . Njena velika dječija duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom. Bitno je da ljubav opstane.
Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio. Glas ga ledio, vrisak ga bolio, nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ja sam zaljubljeno dijete , ali ne može – valjda ga glas izdao.
A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli. On je bio samo Mali usamljeni Princ koji je htio jedino da ga puste da voli.
Ona se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilu,
“zašto…Dobri bekrijo….
Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ima lik i stas, i neku nježnu dobrotu koja Miti nedostaje. Nije to, tamo neka , opsjena iz pjesme.
Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da dođe i kući je vodi, oslobađa glas. On postaje još bolniji, pjesma ubjedljivija.
Molba se ponavlja, refren bruji.
Muzika postaje tek sjena lahorca; koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija tuga utkana u njenu bol, bol žene što gubi.
Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida. Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi. Niko od prisutnih nije zatečen.
Krasotica je svoju nevinu dušu u prekrasni đerdan nanizala, pa ga skršila i bisere blještave po đardinu rasula. Svima je mnogo toga poklonila. Više se nije imalo ništa reći. Ona je svoje isplakala.
Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene . Ili koje je krala.
Vremenom će oprostite sebi? Možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca, osim onih koji su bili zvijeri.
Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala. Slagao je i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila.
I zato se ovo drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njena velikodušna duša je dal mig da i njeno skršeno srce bude milostivo.
A, on? On se već naučio kako da ljubav sanja i voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i opet ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni.
Snovima žao Malene Princeze i Malog Princa što ne mogu da se vrate u one dane, kada bi jedno pred drugo mogli čisti i nevini stati. Oni to i sada jesu, možda, tek malo, sasvim malo , kojom praškicom zaprljani. To malo je njima veliko i ne mogu ga oprati. Nisu to oni htjeli , to su im drugi učinili. Noć je odmakla. Još mnogo ima do sabah zore.
Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli i ona mu kaže :
– Dragi vreme je da se spije.
Oni su bili samo djeca koju su ranjavali i koje hoće svoju djetinjost da vrate. Sada ne žele drugima da se svide.
Nisu se obazirali na Lelu Jelu Jelenu i Zlatu; na Mojsija i Hercu još manje.
Ostaviše ih same.
Četiri sjene , nemaju kud , uđoše u kuću.
Frka Frkica uze ibrik, sapun i peškir u ruke, frkičasto povede Dobrog do šadrvana .
Odrvrnu česmu, inatno , zavuče ruku u njedra, onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodim. I ta se česma malo naherila. Skide anteriju, bez imalo stida, onako kako to djevojčice rade, jer to je sasvim jednostavno i dječije normalno. Dodade anteriju Dobrom. Ispred njegovih očiju ostade samo uzbibana bjelokosna ljepota.
Podiže kosu , pa je u punđu zamotava. Slavuji budni, poznati poj ih probudio, znatiželjno gledaju prekrasnu bjelinu i ne okreću glavu. Što bi ptice rekle, to je sasvim prirodno.
Odrvrnula drugu česmu, malom ručicom, skoro djetinjom šakicom , vodu zagrabila, ko grlica srknula, jednom . pa još jednom. Inatno , onu prvu razrooku desnu dojku još jednom poli hladnom vodom .Plaknu se, ne , jako se isprska , zali vodom, i onu drugu istrlja. Od žudnje gorila , od tuge sagorila, bol ispirala. Tijelo je rosila, pa se mila umorila.
Dobri zamišljeno pogledava maglice. Neko bi reko , gleda da vidi jesu li im zvijezde naklonjenjene. I bez toga je znao da njima dvoma pomoći nema. Ne zna zašto i odakle mu to , ali on nerazgovjet jasno sluti i muči .
Trznu se, razbistri oči , pa sa druge strane šadrvana, zaklonjenom od pogleda sa prozora, anteriju polaže na šadrvan. Košulju , pantale, cipele i čarape skida , hoće da se pere i umiva. Frka se već oprala, dodaje sapun, bliže, jako blizu mu prišla, pa ga mazno bokovima gurka. Bijele grudi , grudi jedre, djevojačke, rukama njegovim prinosi. On se njenom nestašluku smije i gurka je od sebe.
Ona natoči ibrik hladne vode, pa ga proli i ponovo natoči. Dade mu da vodu proba, on je proba , pa joj klimnu glavom. Uze ona ibrik i pljusnu ga cijelom sadržinom.
Kaže:
-Kad ti je dobra evo ti je. Ispod mokrih gaća pripijenih uz tijelo pokvašeni slavuj se uspravlja i nečujno glasa, kao da cvrkuće.
Gola Frka Dobrog oko struka zagrlila, pa se pribija. On je za ramena drži, ljubi je u lice, usne, kosu, međ mirisna ramena usne uvlači; ona drhti i još jače se pribija. On joj pruža anteriju ona je navlači. Dosta je golotinje, svijetlosti ima, pa je do ležaja vodi.
Zagrljeni, polako se vrate do otmana. Nigdje im se ne žuri. Ovo je njihova prva mladalačka noć, ništa ne može po zlu poć.
Aha , kako da ne!
U svojoj ljepoti i uzvišenoj opstojnosti ceri se sudba, vrlo ironično kao da je boli i jedi zla kob koja večeras, ponovo mora da se mota oko dvoje zaljubljenih . Žao joj , ali ona tu ništa ne može. Takav joj posao.
Otoman raširen, dva tri čaršafa razastrto, blještavilo vezenih jastuka i pokrivač od plavoga brokata. Pored njega bijeli peškun.
Na peškunu : dvije kristalne čaše na niskim nogama. Između njih u simetriji, nestašno strči flaša Courvoisiera, malo ustranu Gitanes bez filtera, sedaminpedeset i kristalna pepeljara pored .
Ispred zdjela, a u njoj grozd rozaklije, u grozdu dvadeset pet zrna , jedna smokvica, rumena breskvica , poveća tulumba između malene baklavice i nijansu veće ružice. Preko puta kurvazijea mala zdjelica crvenih ribizli na kojima pupaju bijele ljubičice.
Frka gleda u Dobrog , raznježena i dirnuta , ali njena veselost samo što ne prsne u smijeh, on je ozbiljan, svečan i kaže.
-Ne broj , nema potrebe, dvadeset četiri ribizle su tu.
Oboje rukama prikrivaju i prigušuju smijeh. To ih obijesna Zlatica , rubinova mladica , Mojsijevog bolera leptirica , malo gosti i puno zeza. Damare im namješta. Svega se dosjetila i prisjetila. Još im kasetofon pristavila. Ne trebaju ni to pogađati. Ima u njemu jedna divna Meri Cetinić. Samo pritisneš dugme i ona nabraja njihova četiri stađuna. Ovo je bilo suvišno. Ne miriše na dobro. Dobri to sasvim izvjesno zna, ali ništa ne govori.
To je bilo ono što su oboje voljeli i snivali i to je njihovo samo njihovo zajedničko bilo.
Posjede je Dobri i kleknu na koljena, uze je za ruke, poljubi ih i prošapta:
Uzmi me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
kad zvijzde za nas bdiju
dodirni me
u ovom trenu sna
kada milujemo se kao djeca
kao labudovi
koji tajnu svaku znaju
a se boje
neko ukrašće im igru tu
Uzmi me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
usnama od snova
grijeh što nose
u ovom beskraju
kada tijela umiru
od jecaja i bola
a nose ih
uzavreli otkucaji srca
kao bura usred oceana
Uzmi me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
šapatom zvijezda
na ovom splavu davljenika
dodirni me u ovom očaju kao da je zadnji put
i ljubi me samo ljubi me
molim te
Uzmi me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
i čuvaj me
stisni jako da boli do neba
i ne daj
mili aneđelu
da nam ovaj treptaj sna
ukradu
jer volim te
jer voliš me
jer se volimo mi
Frka Frkica, ne može suze da zadrži i bez glasa plače. Njoj nikad niko nije poklonio pjesmu ili barem stih. Osjeća, iskrena ljubav je to Zna, samo veliki sanjari i ljubavnici pjesme o ljubavi snivaju i kad ljubav žele da vode.
Samo , zašto tuga pita se? Zar zna koju će joj bol vjetrovi sutra šumjeti?
Dobri je voli, zna to , ali je neizmjerno tužan . Zašto ta tuga, ne pita se on. Ustaje , gleda je u oči i lagano, nježno, kao dijete kada se ljubi prvi put dotakne joj od čežnje, mirisom trešanja otekle usne.
-Volim te , velika malena moja , ljubavi moja.
-Znam velika srećo moja, ja sam tebe uvijek voljela.
Sjedaju, on joj pomaže da polako svuče anteriju. Ona drhti, uplašena je , kao da joj je to prvi put. On se smiješi i kaže:
-Jeste mila , ovo nam je prvi put. Ono prije nigdje u nebeskim knjigama ljubavi nije zapisano.
Na prozora dvije anterije, rubinova i safirove , ruke jedna drugoj stišću i grle se . Malo prije su gledale i maglice i molile se svaka na svoj način. U molitvama zaželjele da nebo podari sreću onom djetetu u bijeloj anteriji.
Možda su pogriješile što i onom drugom djetetu nisu sreću poželjele. Suđaje su ljubomorne i osvetoljubive , rekoše stari Grci. Ne bi se reklo , kliče život.. Tko da zna?
One još malo žele da gledaju kako se đul bašta darovima i svježinom natkrilila, svojim mirisima ispunila ležaj. Ptice su se već prije povukle, pjesme su ih dirnule i umirile. Sreća se nikad niže zemlji nije tako, na dohvat daha približila.
Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice krik.
I vide, ona trči i vrišti , trči bjesomučno lupa na vrata , i vrišti. Trese ih, razvaljuje, vrišti i uleće. One trče sa sprata. Čuju Frka grčevito vrišti i jezovito plače . Ona ne plače, ona riče i rida . Ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:
-Joj, mamo mamice. Joj, seje sejice.
Gubi svijest i klone na ružičasto bijeli mramorni pod jevrejske kuće.
Bjelina na ružičastim gravurama boji se kao raspukla ruža. Ima tu puno krvi.
Dobri , skamenjena gromada , ništa ne shvatajući , omamljen polako ka kući ide, približava se vratima, hvata se za pozlaćenu šteku, hoće da je povuče i ugleda;
-Oh usude , usude .
Tri kapi krvi , prvo sićušna, zatim veća i na kraju krupna što se u malu baricu pretvara. To je ona ženska krv, koja ima onu boju koja nije zdrava.
Šuti on veliki tajac, šuti tišina. Ništa ne govori, novu ogromnu bol ćuti. On tu više ništa ne može da učini. To su već ženska posla. Ispušta kvaku, vraća se do otomana , sjeda do na kraj sami do peškuna. Skupio se, nešto ledenije izgleda, nalik okamenjenoj gromadi sa izvora Modre rijeke.
Otvara kurvo-azije i sipa , po prst kažiprsta položenog, rubin tekučine u čaše, prvo u onu od srca lijevu, pa onu izdajničku desnu. Spušta flašu otvara kutije sa cigaretama . Prvo sedaminpedeset, pa ž'tan na kojoj jermenka pleše. Iz svake kutije vadi po jedan cigar i stavlja ih u usta i zlatnim upaljačem pali. Jednu bez filtera međ titrajuće usne ostavlja, drugu, onu sa filterom u ruci drži i gleda.
Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To će se pjesma desiti sedam godina kasnije, ali Dobri ima prelijepe snove i i čistu dušu da može snove i pjesme iz bilo kojeg, u bilo koji stađun dozvati.
Čiste klavijature zvuk vodi nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas. U misli mu pohrle dva nježna safira, što se sjetne oči zarobili i sa iskrama modrih ljubičica plešu. Blagost i dobrota se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, more plavetno i otoci mogu i moraju roditi. Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.
Umilna tuga, čini se poznata, ali to nije Frke glas. Glasa se isto , treperi i boli isto , ipak onaj stađun više, što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku. Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad ništa značio nije. Svima nama stađuni na sličan način u zagrljaj jure.
Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad ih nismo brojali. Kako ćeš izbrojati toliku ljepotu i ludosti. Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare snove polagali.
Meri to o jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri stađuna i još sedam godina ih dijele, ali ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštrica zvana usud za sve se pobrine.
“Sa rukom za ruku sa četiri stađuna
moji se dani kroz vrime vuku
s teplin i ladnin život se miša
žari me sunce , pere me kiša
Sa rukom za ruku sa četiri stađuna
a daje gazim vrime mi biži
stađuni moji još od početka
korak po korak , kraju su bliži
Stađuni ,stađuni moji
di je sad ono proliće cvitno
stađuni, stađuni moji
i lipo lito vedro i sritno
dok jesen stere lišće na stazi
ruke me stišću o zime mrazi
stađuni, stađuni moji
Sa rukom za ruku
ko će izdura do kraja gazit
jedni će nestat ko da ji nima
na me će pazit još samo zima.”
Zna Dobri ova pjesma priča o onom nekog drugom proljeću i zagubljenim stađunima , koji su eto , vrlo bliski ovom vaktu.
Cigare , ona u ruci i ona u ustima dogorjevaju. Gasi ih , uzima nove, stavlja među usne i pali. Slobodnom rukom hoće da opet obrne pjesmu.
Jedna ručica mala, jedno milovanje nježno, pogladi ga po licu . Iz ustiju mu vadi cigaru njoj namjenjenu pored njega sjeda, podiže mu desnu ruku, na svoja uzdrhtala pleća je stavlja. Drugom tipku gasi. Ta druga krasota, oni drugi predivni glas, ovdje nema šta da traži. A ni vrime joj ni. Stavlja cigar usta.
Kao po dogovru , oboje , istovremeno udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se ne gledaju , se čašama ne kucaju.
U očima praznoća , srećom zajednička, i nema suza, otpijaju po gutljaj. Bilo bi sasvim normalno da ona kraći, on puno jači cug ima. Međutim sada su ravnopravni, prinose čaše ustima , ne cokću i zabacujići glavu unazad ; polako do kraja ispijaju zlatnu tekućinu.
Mramorna se Afrodita zgrcnu, brzo dođe do daha. On ništa, u kam kameni se pretvorio, u kamenu gromadu ubistio.
Ona ga gleda i šali se:
-Baš je ovaj život ponekad prava kurva,mili moj.
On je ne gleda i ne šali se:
-Dobro došla , ponovo u naš svijet, mila moja.
Meri in gleda ali nauk ne privata. Njoj se to ni i ne m're desiti. Još uvik. Oči joj ljubavlju zasljepljene.
Šute i kraju privode cigare. Lica im nježnija i bjelja od tisuću pahulja bijelih.
On opet sipa kurvoasier , kažiprst položeni rubin tekučine . Prvo u onu lijevu od srca, izdajničku, pa zatim u onu desnu povratničku.
Kao po dogovoru, oboje stavljaju istovremeno cigar usta, udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se gledaju, a se čašama kucaju.
U očima im led ledeni malo se mućka i plovi. Srećom zajednički , nema suza, otpiju po srk, ona malo manji, on malo veći i cokću, i ne zbacuju glave unazad.
Ona se ne zgrcnu i nema borbe za dah, samo se malo strese i mramor se prosu u vesele iskrice maglica. Gromada se malo opustila, više je žalosna vrba.
Gledaju u prelijepo , raskošno nebo zajednički , skoro sinhronizovano.
Ona ga ne gleda i raznježeno kaže:
-Baš je ovo nebo uvijek prekrasno, dobri bekrijo moj.
On je gleda i zaljubljeno kaže.
– Ti si uvijek tako prelijepa , krasotice moja.
Poslije su ležali poluskupljeno na bokovima ; jedno ka drugom okrenuti , samo su se u oči gledali ; u oči ljubili. Po licu rukama milovali kao dva slijepca koja hoće da upamte, svaku crticu; svaku boru i poru i sve, u duše , u mali mozak da ih unesu.
Sa prozora ih s glede četiri sjene male i daleke , a uplakane .
Zatim su se njih dvoje nježno zagrlili i blago milovali. Ona je oko struka imala srebreni šal , onaj isti , koji je imala, kad je život proplakala.
On se nasmija i reče joj:
-Srebrom si označila garnicu.
Ona uzvrati:
-Bolje srebrom nego crvenom đuvezijom.
Prsnuše u smijeh.
Ona se meškolji i polako se uvlačii na njegove grudi. On je blago grli, miluje i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.
On je stišće , nježno šapuće:
-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život opet počinje nov.
Ovaj put je bio u pravu.
On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.
Netom, stišava se i glas tanani, milozvučni, samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima? Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli , bježi od mjesta gdje je pred ponoć nastao:
…
Ponoć’ već je prošla
vremeee jee da se spijeee…
Eeeej’,cvijeće’ tvoje bijelo
Već je’ čeka'jući u'vel'o..”
U predahu, dok bi ona smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije . Da ne prepadne prelijepo dite malo.
A i pogano je.
Ona bi pjesmu ponovo počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno večeras nema suza. A kasnije ? Nemojmo biti zlehudi…
Zato je samo grčevito stišće , u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriće se u jecaj, jecaj u krik , krik u bol , bol u nerazum i slomiti dijete.
Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:
“Sa drugari svoji
po meane odiš
s vino i sa pesma
noći ti provodiš
ej,mladosti pusta prođe
mili Dobri
ti po mene ne dođe. “
Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna? Izvjesno je da ga pušta u meane, i da više ništa ne moli.
-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.
Mudruje Dobri tonući u san.
-Život je bol i tuga, i prelijep , a suza je sve manje.
Žaluje Frka ne tonući u san.
Budna je.
Jezivo budna i pribrana . Vrlo pribrana ! Kao čeljade koje svoju sudbu vrlo dobro zna i prihvata . Mireći se i bez pobune.
One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se, idu da spiju. Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu , pomoglo se siročićima, možda se jednu mrven iskupio.
Dobri , kučkin sine, srećan si ti bekrija jedan. Tri su ti djeteta i život i ljubav poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet ona sama – ljubav je?
Čudi se odakle mu ona pogana psovka!
Frka polu budna usni, neki zbrkan san. Srce jeknu joj ili jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.
Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega.
Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi da taj prizor zauvik gleda. Da ga utisne u sjećanje.
Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. Nažalost ona mora svojim putem poći …
Jutro je svanulo.
Dobri sanja da se na zdjelu natandario onaj nezaobilazni i uporni gvaran sa Dijaninog groba i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu. Ne može da otvori oči , sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi zaista jedan gavran smokvicu kljuca.
Što ti je san! U uživot se petlja i zadire.
Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.
Shvati, nije samo gavran , to njega i neki plač budi.
Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa, po čaršafu do sebe. Prazan je i hladan. Siguran je. Nema je. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice.
Žene nisu nimalo lijepe kad plaču, misli on. Ako ni zbog čega , ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka im se razmaže, pa iz očiju kao da crne guje niz lice slaze i truju djevojačke obraze.
Malo je začuđen, šta će Zlata na otomanu kraj njega i još bunovan traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena , šakama sakrila lice i jeca.
Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati.
Ne sluti na dobro.Toliko suza sabahilden in the morning nikako ne sluti na dobro.
Šta mu to kriju?
Opet mu se oko srca javi ona sinoćnja reska bol. Ne boji se on. Zna , nije Herco da ga hercika strefi. Dosta je jedan slabašni herc u konziliju.
Nalakti se, pa zbunjeno češka po kosi. Ono naopako , desnom rukom iza lijevog uveta. Nije da je zbunjen. Očekuje on odavno ovo neko novo zlo. Samo prebrzo je došlo , netom iza onog Kosarinog. Ne zna kakvo je to zlo , ali zna da je suštinsko. Ono koje nenadano , da li baš (?) , dođe i život naopačke istumba.
Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se raspored poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitanes i cognak skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mu iz duše.
Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran , i ne zagleda zvjerinji lik i pogled klizi dalje.
Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset četiri crvene ribizle i dvadeset pet rozaklija izvezenih u srce. Bijele, djevičanske ljubičice, malo uvele , u sred Frkinog srca i jedna svjetlucava kameja od žada . Na kameji uplakano dječije lice.
On miriše ljubičice, predivan je to miris, još sasvim svjež , opijajući Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku i diže ih usnama, tek slabašno dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica prestaje plakati i velike crne oči se smiješe.
Kako je taj osmijeh krcat djetinjom dobrotom , blagosti pun!
Uvije kameju u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.
Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i zrno crvene ribizle , jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce.
Pere ih , pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa do peškuna ponovo odlazi i opet zrno ružičaste rozaklije i zrno crvene ribizle uzima , jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.
Dvadeset peto zrno rozaklije stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom, desne rese desnom rukom. Izravna ih .
Tačno na njegovom srcu , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca krvavo i živo se dodirnu i spoji sa onim na šalu i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani, ljubav zvani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Ukorena srca se potišteno smiruju i jecaju.
Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena podigla glavu i više ne jeca.
Zinule i bulje zaprepašteno.
Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle. Kao da je luđak kojeg kroz tamnički ili luđački prozorčić gledaju; a on to zna i pravi se da je miran i razborit , ne bi li im prevario radoznale i budne umove.
Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.
Kad eto i njih ! Iz kuće idu dva najprisebnija čudaka konzilija. To se Mojsije i Herco približavaju. Polako se zanose, jer se hamala igraju . Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše. I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.
Privlače peškun. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije sa peškuna, zamahuje i tekućinom pogađa zid iznad leje žute jagorčevine , pored gavrana koji se kezi . Tisuću dijamantića se prosipa po žutini krhkog cvijeća . Krhki cvjetići namah usahnuše. Crni gavran ni mukajet . Zna znanje! Njemu insani ništa ne mogu . Statični su i izgubili sponu sa prirodom, iako je on mnogo stariji od njih.
Mojsije se zgrcnu i pocrveni:
-Obajatio .
Kaže, žao mu jagorčevina , previdio uzročno poslijedične odnose. Baš sam blesavi katil. Lako je po cvijeću, ko po ženi.
Svima se čini , Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema. U svih šest čaša sipa piće.
Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa otrov , a ni oni, uglavnom. A na kraju krajeva , što će tu šesta čaša , nema Frke Frkice .
Nikoga ne pita gdje je? A kad ne pitaš , ni odgovora nema. Čak i ne želi da mu iko odgovori na nepostavljeno pitanje.
Otišla, ostavila ga. Tačka . Bez zapete ili uskličnika! Šta se tu može?
Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.
Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mati nije nikad bila ovako uviđavna, kao ova mila djeca. I ova žena koja nije, a jeste dijete . Veliko . Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.
Mojsije onako, svojski , jaranski , muški i po mahalski kako je naviko ,ni jen ni dva , ni tri ni četiri , nego drito , hek u čelenku , tek toliko da potrese i razdrma mali i veliki mozak I ganglijama zaledi srce i dušu . A bome i utrobu.
-Frku odveli u Vranje , večeras je udaju.
Dobri se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist , nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.
Glava mu još uvijek puna miline i tuge djetetovag glasa.
-Ne da’ bajka, nikako. Dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..
Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Vraća Mojsiju njegovu i udahnjuje dubok dim i gleda u vrh cigare polako ga otpuhuje , kao da mu je to jedina briga na dunjaluku.
Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, poluprazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.
Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.
Dobre su to žene, neka im nebo podari svu sreću koja će im biti potrebna. A biće im prijeko nujna .
Pa se ponavlja:
-Još je prejako to proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…
Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.
Dobri se okreće Herci i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:
“Snijeg pade na behar na voće,
Neka ljubi ko god koga hoće.”
Mojsije odahnuo. Ne puno , ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.
Herco je zatečen, ali zapjeva je.
Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao maločas bačene rozaklije i ribizle.
Zna se, jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu , po jednu prao, pa ih na peškun stavljao. Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu rozakliju ,onaj drugar, mangup gavran sa Dijaninog mezara ispred nosa ukrade .
On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao tegeri i radi.
Mojsije se opet zabrinuo. I ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.
Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio, stavi bobe na sto i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđe. Svi se štrecnuše .
Tada sjede. Uzme Frkinu čašu, ponovo je napuni i prosu je preko lijevog ramena. Zatim je heknu na isto mjesto gdje se kurvozije još po jagorčevinama cijedi.
-Neka joj je hairli !
Zapali cigar i svoju čašu do kraja isprazni, blagim pogledom , zabezeknute grlice pomilova:
-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike ,da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.
Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze. Znaju dobro će sa Dobrim sve u redu biti. Valjda ?
Sjedaju, jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane. Dobrog u lice ljube , o vrat mu se objesile.
Muzika i Herco su već u zamahu .
Baštom prolijeću i jure novi oproštaji i živi ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti. Kad tad.
No, pjesma o Vranjanki je skeptična.
Život ide dalje,misli Dobri, ne usuđuje se pogledati u sunce, oči mu vlažne , a sunce ko sunce, izaziva suze, uvijek .
Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža , iza kapidžila ili šedervana sa kezom na debilskim usnama iskočit Debe i obajene zažagat:
-Ja bih je natakario , da je tri puta bolesnija i poganija bila…
On mu ne bi odgovorio:
-Ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.
Tada se Deba ne bi zamislio i pitao :
-Šta tu ima da se misli ili ljubav da se petlja u takar…
Začuje se topot.
Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.
Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.
U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.
Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbile jedna do druge. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u krdo zbiju.
Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta zagrebe, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.
Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom od četiri lista. Onaj što no ga je za Frkinu nogu lijevu Dobri jednom prikačio. Ona ga nikad više nije skinula i uvijek je lepršao , dok se grlica bijela igra i graciozno njiše .
Spušta ga na peškun ispred Dobrog . Tik do njegove ruke i ovaj uzima lančić. Kobila ga mazno po ruci liznu, još je slatka od onih skršenih boba.
On ustaje, grli i kobilu miluje po glavi. Gledaju ga oči, crne ,sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola. Iskri neki topli insanski smiješak, koji zavodi.
Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.
On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna, uz veselu njisku, iz đardina jurnu.
Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao , ni okrenuo se nije.
Lela Jela Jelena djetinje pita :
-Hoće li se vrnuti?
Šutnja.
Nije se vratio , samo je odjahao.
Tako su se za sve njih završili nevini galopi snova.
Iza ugla, odmah do kapidžika đul bašte u cvatu , u busiji , su čekala neka nova, takarli vremena, vremena stampeda.
