-Ha , a znaš po vaskoliki dan i noć voljeti, pride sniš i tupiš.To mu dođe isto. Letjeti i sniti. Ti se samo pristavi. Mi se pobrinemo za sve.
Sreća moja, nisu upotrebili izraz šiljiti. Ne sviđa mi se. Nikako mi se ne sviđa.
Nedavno me jedna Mala Velika princeza plaho iznenadila , jer me pita sasvim ozbiljno:
-Tko si ti?
Zbog toga je volim, ne zato što je ozbiljna , već zato što me kao ozbiljno pita nešto , a to njoj smiješno i neozbiljno, a ja znam da me sto posto treha.
Dobro, sasvim je iskreno volim , jer se samo tako ona može voljeti.
– Jes'si se sada pokazo svaka čast ,a poetika, sciencia i licencija, vokacija i naglasak, romantika i semantika.
Ne zna šaptač da muku mučim:
-Znam ja sve šta bi’ reko. Ponekad nešto i zapišem.
Al čim pomislim na nju, ne čim pomislim već i prije toga,( a uvijek mislim na nju) , mene konja, presječe dah ne mogu da dišem. Labrnja mi se objesi i sama pravi grimasu na kojoj se može čitati:
-I am zabezeknut , mila moja . Pusti me da sa tobom sanjam i ne daj da zaspem da mi san ne pobjegne.
Kontam nisam levat ili habllečina , da joj odgovorim tko sam ja, pa mi pobjegne.
A ne mogu ni da joj odgovorim, onako direktno, po mahalski.
Kod nas nema ništa okolo. Naučili,direkt u sridu.
Joj ljudi moji, kako je lipa ta srida. A baška bliža i dalja okolina.
Lukavi smo mi mahalaši i skontali fol.
Mi skupili tu raskoš, tu ljepotu , tu milost , nevinost i dobrotu, a pusta drhti i biba se, na jedno mjesto . U celofan sa cvijećem duginih boja sve zamotali i ljubičastom vrpcom , svijetlije boje, violetne sve zamotali.
Rekoše nam da je to boja ljubavi koja se vješto od nas skriva.
Nije se uspjela sakriti.
Tako sve to sa vrpcom u paketu đardinom prozvali.
I taj nam đardin ne ide iz glave. Posebice, zbog te violetne vrpce svjetlije boje, koja nam po duši rovari.
Srce je već odavno u bandaku , bez daha ostalo , samo se koprca i ponovio bandači.Na dušek i jastuke, dakako.
Otud oni tikovi: Jastučiti i dušečiti. Ima joj puno tih plahih naziva kada se bandači. Ne mremo vam mi sve iskantat. Skontajte vi koji.
Vratimo se tematskom pitanju.
Ovo nas podsjeća na jednu razložnu i časnu diskreciju .
Vidi on da smo se mi đardina dofatili, a kada tako krenemo, zaboravimo šta smo hotili rijeti. I ne izlazimo heftama.
Naučili me nisu da lažem , pa ja sve onako, okolo kere pa na mala vrata:
-Te ovaki sam ti ,te , ovakav, al’ svakav nisam, i da znaš, ako čuješ da sam taki i taki, lažu te bona garant. A jesam taki i taki.
Ni ja sam sebe ne razumjeh ,šta joj nisam ispriča i šta sam zaobišo. Valjda takve sorte rođen ,nema treće. Ili nema diraktno ili zaobilaziš kad te pitaju, mislim stranci. Ne razumiješ. Ne zato što stranjski govore. Nego što sam gluv. Kroz jedno uđe kroz drugo izađe. Biukvalno. Jungfer u ušima.
Kad te male princeze pitaju, ja ko bekan , ko malo janje za maženje, u sebi kontam da sam delfin, ona zna da si konj konjski, ali pušta te da maslaš.
Ne znam kako je zadovolji odgovor. Znam ponovo će me pitati, nije ona džaba kraljevskog roda. Na licu joj piše. Skoro ništa mi ne vjeruje. Ono skoro me tješi, znači ima joj šansi, da skontam ko sam.
A znam ko sam, ali ne mogu joj reći ,uplašiće se dite malo.
Ali jok , šejtan , šeret jedan ima. On joj sve otkucava. Ko fol šali se, da joj se umili. A glupko da ne mere veći biti. Klepetalo. Pa joj reče:
On ti , mila moja , jedina ljubavi , nije od ovog svijeta, ni poetski ni figurativno.
Ovo poetski , znači niko ga ne benda ni ena procento. ( Moram se malo praviti poliglota, šenkrat plaho, moram sam sebe hvalom nafajtat.)
On figurativno ,za insane kao da ne postoji. A njemu milo a je tako, jer rahat mere da sanja i da snove grli.
Il’ se kaže more. Ne mogu i ne znan van ja ti priorodopis oli pravopis, po mjeri onih što turaju ono h i od hajvani i đe triba i najčešće pođeđe gdi ne triba.
Ono figurativno još znači da mu je figura, odnosno jedna noga od figure na onom dunjaluku.
Kako onom dunjaluku? Ko da vi ne znate koji je.
Aba zo, vi mislite jal pržun, jal hladovina.
E nije ni skonto na koji će. Jazuk. On je od dobrih i ima bjanko pozivnicu da bira. Znamo mi za reč blanko, ali mi naučili na ono riva nera, riba bjanka . A bome se često družili sa nekim Bjankama , čak i onom , onog, anamo onog Đegera . Nismo bježali ni od Roze, Bjondine, Negrine…
Joj , mamo mamice. Dobre su one curice, ali nisu ko ove naše.
Bosanske. Mere i Balkanke.
Nema merhameta i dobrotvorstva , samo su dobro karitativne. Ono po Caritasu .
A šta ste vi mislili.
Joj , jesu vam misli otišle otišle anamo onoj finti. Alčaci ste vi. Nećemo vas ružiti.
Ali Bosanke moramo. I Balkanke.
A Mehmeda , a bome i mene je stara majka karala. Zbog zora, jabuka i Zlatija. Joj jesu sve jedre , zlatne i crvene. Haman ko baklavica kad je u ruku primiš.
Šta vi ne volite baklavice. Joj hablečina mila majko stara.
Ne ide mi se u pržun da me tamo čitavu vječnsot roštiljaju, onako ljudski. Jal vruće , jal vrelije.
Vođe, u srcima i ona treća mogućnost: još vrelije.
A ne ide mi se tamo gdje je uvijek hladovina, red i mir. Tamo bih tek nagrabusio. Ima tamo , hejbet mojih jedinih pravih ljubavi i znam , jedva me čekaju.
Čim bi me vidjele , u istoriji/historiji/povijesti đardina ispod koje vječno teku rijeke, bi se prvi put desio veliki incident.
Poletjele bi prema meni sa osmijehom na licu. Meni srce ko amper , pardon empajer state ili barem drvena džamija u Himzarinoj , vrh Sumbul Avdine , Bjelave bluz sistem.
Jes ,kako ne .
Radovanje, aha malo sjutra.
Morao bih začepiti uši:
-Ha , ja ti jedina prava ljubav , ljubavi?
-A gdje si ti do sad , konjino jedna draga?
-Je si li naučio tamburati ili samo nastavi prebirati po ženskoj ljepoti hajvanu mili?
-Vidjela sam ja šta radiš dolje nesrećniče jedan , mili moj?
– Šta si mi donio. Jesam rekla da mi spremiš onu zlatnu narukvicu, milo noje?
Ostale bi zagraktale:
– Šta narukvicu ,vreću bona ,vreću zlata si trebala zaiskati, iako nije riđobradi. Hvala Nebu dragom na Princu Malom.
– Dobar si ti, dobro nam došao, ljubavi
Ne bih vam znao rjeti , da li bi koja šljaga pala.
Da sam zalužio jesam . Što jes’ , jes’.
A i nešto mi se u zadnji vakat omililo biti tu. Makar joj ( omaklo se tebalo još) malo.
Kažem:
Nigdje neću pobjeć. Šta ste navrle.
Ali mene niko ne benda, ne rekoh li.
Ja jado , još uvijek dumam.
-E kako ćeš bolan miloj , princezi , djevojčici tako rekuć, to ispričati.
Ima da te nema ili ima da nje nema.
Grlice su plahe, namah se uplaše i samo prhnu tamo gdje plavet blista. I tišina i sni vladaju.
Ali skonto plan. To se kod nas zove tura jazija. Neki to krste pismo i glava.
Ali bit je ista. Baciš metalnog bugara u vis. Ako padne tura ( pismo) ideš u pržun . Ako padne jazija (glava) ideš Grlicama na vjeronauk . Ako imaš sreće i novčić ostane u zraku ili ga gavran mazne , ostaješ na ovom dunjaluku.
Šta vi mislite koje su mi najmanje šanse? Pravo da vam rečem , ja , neuka bjelavska blesa nikako to ne mogu skontati. Puno je to opcija za nas. Uh tri.
Mi volimo ono ovo ili ono, tećeg nema , osim sride i đardina. Ali tamo ti ni mozak, ni računica ne tribaju. Tamo slavuji i pjesma vladaju.
Ha, čuli ste za Bokača. Niste. Onda ni nemojte. Mane više. Mislim priče.
A ovom ili onom , možemo pričati , samo ako novčić ostane u zraku.
U stvari , ja najčešće sebe pitam :
– Zašto sam.
Decenije i decenije sam protraćio dumajući o tome.
**
Pet mjeseci po Keminoj smrti ,umrla je Frka Frkica velika ljubav našeg k'o fol pjesnika.
Njihov poslijednji susret je obilježila Montenova pjesma Hiljadu pahulja bijelih.
Frka zaslužuje da je se sjetimo epizodom u kojoj gostuje Kemal Monteno.
****
Anterije i nevinost
**
Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.Šta ću,mislim,ne izlazi mi se,pripeklo,ali Frka mnogo toga zaslužila.Uvijek je mudra i čestita žena bila,osim jednom.Prvi put je monstrum unesrećio.Drugi put je prevarili.To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije.A trebala je.Zlo i mladost – ludost.
Sjeli mi u Galeriju,sada neko carsko ime nosi.Poljubimo se u obraz.Svijet gleda, ne mere drugačije.
Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte na se, usred kafane.
Šutim,ništa ne pitam.
Šuti , ništa ne govori.
Mučimo.
Razumijemo se , kao nekada. Još uvijek.
Ne kaže, ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se , hoće kurvoazije. Može rečem konobarici; ma ista ona Esma Drnda iz Šekerove što mi je srce htjela da dere ko Musa jarca ; na živo. Ipak nije. Na vrijeme se drugi put udala.
-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Frko Frkice , žao mi , što ruzaklije i ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čo'ek zaboravio što se nekad guštalo i šta se jednom nije konzimiralo…
Ima još jednog sina i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.
Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,iznimno biće , a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten ili slično.Da je barem srela neku budalu ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika , baksuze birati.Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ život , jal otac.
Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada,pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.
Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno.Ništa ne čujem,gluv ko dva topa.Granate me oglušuile na obje klempe.
Tako to život odredi.Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih, dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh , pa grruuhh , i ja gluv na oba uha,kao top ,plus još jedna. Nisam frajer oglušiti na jedno uho, kad imam dva.Stvar ravnoteže. Sve je u pravoima.
E , eto ti , cereka se usud , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga. Šeret neki , garant!
Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako ću bolan, šuti ona?Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz uši,ovu Frku sve razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda i čudnih stranaca , k'o ovi današnji svijet.
Ima jedna molba,progovori.Zna da ću joj udovoljit,ali red je zamoliti.
Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.
Nema laptop,provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici.Moli da koju epizodu jahačima, harmonikama i njoj, preko reda nabacim.Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.Kaže nema takvog mahalskog kalemisanja nigdje na dunjaluku.
Slike djece pokazuje i unučadi ima,pa ih hvali.Ne pita za nikoga.Ja ne pričam o tim nikoga.Od kako joj poginuo sin , muško je dotaklo nije.Puno je to godina nedoticanja;previše.Ali znam,ako iko može nešto durati,to Frka zasigurno može.
Ja htjedoh nešto progovoriti,ona me šutka,očima ,kaže ne pričaj,nije ono zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim , već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:
Joj,mamo mamice.
Samo jednom vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti tijelo joj bilo spremno.Ali prije toga , Deba ko Deba konjina samo neke svoje finte ganjao.
I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo. O onom kasnije ne smijem pričati . Znam da nas to još uvijek boli.
Taj voz je propustila dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu.
Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’ poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.
Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta zna dijete šta je ubica ili četnik?Povelo i tri druga.Jedan dječak domac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca, crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum , neki Skoko Milenko, tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.
Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.
Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča Sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan , ubila. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.
Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gore od njenog muža prošao.
Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još 5.000 djece što ubijeno,što nestalo.Tek da se zna.
Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj,na našim Bjelavama, živi. Njoj drago, vidim milina joj srcem bije.
Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono, sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići,jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.
Jako vruće,ništa dova ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se mađara kutarišem . Znam zašto me zove.Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.
Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to ja.Mislim , red je , vrijeme je da pođem.Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu novu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:
Hiljadu pahulja bijelih.
Muzika teče, mozak ubija.Sjećanja naviru k'o ozon poslije kiše,samo se prelijevaju u hiljadu pahulje duginih boja.Ni cigar nisam završio,ona se vraća.Pogledam je.
Meni suze niz lice.Treći put u životu jer Ona ulazi bijeloj anteriji,nov novcatoj.
Vrijeme kao da se vratilo na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jemenka ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me.Sretna je što me usrećila izgledom koji mladost doziva.
Kemo tuguje :
Hiljadu pahulja bijelih večeras pada
Umiru pahulje bijele i moja nada
Da li te vjetrovi nose
Jedina moja
Na nekom oblaku mekom duginih boja…
Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu,vlaže oči i lice,nalik su suzama.Dotiču joj nježne ruke,ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.
Ona je ; mila Frka iz Đul bašte kada puna nade i života je bila.Njeno tijleo igra,gori i lebdi.
Sluti se,ništa ispod nema.Grudi i noge djevojačke,boje ćilibara ispod bjelila anterije nestvaran krajolik nude.Ona je mlada , što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.
Njen budući muž , nije dragi , vać očevog prijatelja sa sela sin.
Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku.Gdje god krene,gdje god se makne njena zla sreća je sa osmjehom čeka.Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.
Šteta, mislim,trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati.Možda,a možda i ne?Neće duša Princa malog ,ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.Ništa drugačije ne bi bilo.Samo bi jedna uloga u bajci bila dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.
A ovo dijete malo bi vjerovatno nesretnije bilo,ako je to moguće.
Njoj suze na licu,meni suze na licu,valjda se pahulje tope.Osjetimo; i srca i duše plaču.
Smirimo se,valja izaći pred svijet.Sreća njena ona se nikad šminkala nije.Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa uvijek bila..
Malo se sagnem,poljubim u čelo,uvijek oniža krasotica bila i kažem:
-Čuvaj se dobroto moja milosti puna.
Ona se raznježi,suza samo što ponovo ne pođe,klima glavom,riječi nema.Trgnu se i sa osmijehom reče:
” Ali ima da u komšiluku pukne bruka,od trača i jeda.Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu.Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas glas bije.Neke tvrde da su sa vama bile.Mnogo njih.Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih.I muškinje nas mrze.Ti hadumčari će me najviše olajavati.Ljubomore i pakosti radi.”
Pušta Montena ponovo i pojačava do daske.Prati me,do ulice,vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena.
Muzika titra,bjele sjene nalik anđelima izlaze,kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti razbacuju..
Zavjese u susjedstvu se tresu.
Ljepota moja me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene.Dvije siluete,besprekorne, bijele i blještave na kapidžiki stoje.Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.
Mahala, te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset godina ili pedeset godina.Neki od škiljavca iza penđera nikad.Ni strasnije poljubce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.
U predahu ona šapuće šteta,mogli smo dobri glumci biti.Ja se šalim;nismo vremena za gluposti imali,trebalo je glumiti preteške uloge života.
Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna nikada više ponoviti neće.Ja se ne bunim,uzvraćam joj , za sve naše neljubljene dane i noći;i njene i moje.
Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:
Ti si noćes sva u bijelom
Tamo gdje se pjesma čuje
Pahuljice srca moga
Ko te ljubi i miluje…
Ona se odvaja,suze joj u očima.Ljepota moja nije dobro ,mislim ja! Neka me ledena jeza hvata.
Kažem vratiću se mila,nekog od ovih dana ,da nastavimo gdje smo stali,”ako treba pobjeći od sveg sad…”
Uvijek tiaj Kemo,uvijek ti Indexi,gdje god kreneš,šta god uradiš,pomisliš ili usniješ evo ti njih.Moraju svojim tuč muhurom sve ovjeriti.Neka ih,muzika ljubavi je to,takve više nema niti će biti.
Ona se smješka,neizmjerna tuga sjaji joj u očima.Samo prošaputa;kako ti kažeš,mili.Miluje me ručicom malom po obrazu,dugo,grčevito.Okrenu se i lahko,kao pahuljica odleprša.Vidim bijelu anteriju na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.
Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga,a već bajatog milenija.Trenutak zastane,kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima :ne,ne ,ona ulazi u kućicu malu,trošnu i pritvori vrata..
Zapalih cigar usporeno,duboko udahnuh i izdahnuh.Niz ulicu hodim.Povučem dim,dugo ga otpuhujem.Izvučem pljosku,što bi Mojsije reko alkoholeru,nije kurvoazije sada pijem štok.Nema više tog slatkog vakta.Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.
Ne od štoka.To život se ponovo zbio.Koračam niz brdo,taksi ne tražim.Niz brdo se sve kotrlja.
Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.
To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:
Hvala ti velika čestita i mila ženo,mala Velika Frko Frkice,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala.Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te,svi od reda.Svako od nas na svoj način,iako to nekad nismo znali pokazati.
Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme.Raspisalo se o Jahačima,Harmonici,anterijama i Frki; i pjesmu koju pride.Ništa na haberu nisam objavio.Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti.Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.
Nazovem.Javi se.Ili pospana ili umorna taji joj glas.Može kaže,sutra se o akšamu kog nje vidimo.Sat gore dole ništa ne mjenja.
Suta u podne ; sve natenane,po tabijatu.Žilet,voda,sapun,mirisi i abuzenze vodice,teget plišano odijelo,leptir mašna i prsluk od kadife,glanc cipele,kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.
Srce drhtii pjeva pičim,pičim,pićiču i na Bjelave veselo stičiću.I stigoh.
Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin anteriji.Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom.Anterija se raspucava i nudi.Priđem i saginjem se da je poljubim ,ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.Žena se se smješi kroz suze ;to nju Dobri za majku zamjenio.Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.
A tamo,odar boli i tuge.
Na odru ;svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji plavičastim safirima optočenoj – sanja. Strast svoju,neutoljenu, vedrinu svoju,žeđ za životom sa sobom na nebo nosi.Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika.Znam je,lica anterijska i nevina sa nje glede.Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je,lagano kosu joj ljubim.Sada joj lice mirno i spokojno ;kao da je odahnula i smiješi se.
Piano!
I u smrti – ljubav i muzika sve je.
To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.
Kraljica vrišteće boli čini se sni.O Frko,Frkice otvori oči,mladoženja tvoj Princ Mali je došao.
Čuti dijete.Ne progovara.Bespomoćna od čekanja njega neuviđavnog,umorna bila pa spije.
Oko nje nema nikoga samo kćer joj,tuga i ja.
Kapi kiše po penđerima liju i pjesmu nose:Ti si nam bila u svemu naj,naj,naj;u sve'mu naj.
Priđem meleki i poljubacem joj,kao nekad ,orosim onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.
Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.
Kćer kaže ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.Zna sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da se zbude.Glupava mladost ili dušmani neki,ili jednostavno sudba na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.
Zastidi me ova mlada žena, načisto.
Kćer mi kafu,žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije,čitav bocun i dvije kristalne čaše na sto iznijela.Kaže ma'mo mame joj rekla šta volim, a i trebaće mi.Dignem obrvu na ono ma'mo mame.Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je.Osvrćem se i gledam,nema nikoga oko nas.
Ide ona sada nazvati brata i kasti mu da je majka umrla.Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.
Majka joj znala da ću po običaju zakasniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje.Poželjela jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati.U tom scenariju sa njom se oproštam na njen način.
Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio;skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja bijelih.
Ode Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota mila i blaga.Vrckava i vesela,ni tuga to ne može ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu ma'mo mame pokupila.
Primičem sto odru blještavom i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i čitam joj:
Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.
Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji nešto sprema,a tuga ga mori.
Imamo jednog vrlog prijatelja. Zovu ga Deba.
Možda ga znate?
Vi mislite deb'o čovjek. Jok , nikako, mršav je ko girica.
Onda pomislite da je debil.
Ma jok , odebljo mu mozak od nesuvislih misli.
Dobar je on , jalijaš i mahalaš , a to mu na istu deređu dođe.
Blesav ko jednosmjerna struja izmješana u tri faze i opičen k'o konj kad naganja zebru.
Znači misli u crno bijelom , jednoličnom , a vijugavo sivom koloru.
Išli mi jednom ulicom. Žemskom.
Pitate kako znamo da je žesnka ili otkad se to ulice djele na muške i ženske.
Ako se ulica zove Rave J. ili Lepe DaDe. šta vi mislite je li muška ili žernska?
I nemojte da bi sad nešto implicirali. U smislu i mi volimo curvoasier.
Volio se Deba zagledati u izloge.
Vi mislite, hoće nešto da kupi.
Ma jok, boni.
Uglavnom je dekintiran. Sve potroši na grlice .
I da znate nije na one čaršijske što se lomataju oko šadrvana i od insana se grebu , već na prave orvacate đardinske grlice.
On se zagleda u staklo da vidi koliko je lijep i ima li koja pametna da mu niče iz čela .
A ružan ko glista kad je zgazi auto i nikad ni jene za vas cijeli život nije procuclo nalik na filozofiju.
A izgleda veoma pametno. Ko Rodenov mislilac ili dijete na tuti.
Odjednom , skoro zakuka, ko sinja kukavica kad je uhavte na djelu:
-Oni me mrze.
-Ko to bolan?
-Evo ovi. Natandarili veliki plakat u izlog i jasno i glasno samo što se ne deru kažu : Deba mi te mrzimno.
Neka američka dobrotvorna organizacija. Jes kako nije. Vidimo, zaista jesu, natakarili plakat.. Čitamo:
If you are Racist,
Seksist,
Homophobics or an Asshole
Don't Come in
-Kako znaš da baš tebe mrze.
-Znam sigurno, evo piše plavo na crveno!
-Ma hajde bolan , to se tebi samo čini.
– Nije me'ščini , već sam siguran. Idem rješiti problem. Ne volim da me iko mrzi.
-Nemoj bolan belaja. Šta te briga da te taki mrze? Bitno je da ti misliš da si u pravu.
Namah uđe. Mi nemamo kud, i mi , čoporativno za njim.
Kultura prije svega.
Selam alejkum.
Mrak dama, ne po tenu, njih ne zapošljavaju američki “humanitarci”. Već po fizici . Diše po metra ispred sebe i trepće očima.
-Izvolite, šta ste trebali.
Deba se zableno i unezgodio. Znamo šta mu na um pada.
A opet mu , anglosaksonski naglasak južnog zapada , ne miriše na dobro. Kju – klux – klan je tamo još uvijek glavni. Koliko on zna. A on , ako nešto zna , onda ga beli zna.
-Mi ništa, ali našeg druga mrzite , ko da je crnjo. A vidite da nije. On je samo original bijeli mahalaš.
-Zašto misli da ga mrzimo?
– Hajd’ Deba pričaj.
-Evo ja sam rasist. Volim žene svih rasa. I seksist sam jer se volim seksati sa njima.
-Ma nije to rasizam i seksizam , dapače to je veoma pohvalno sa vaše strane.
-I ja mislim da veoma povalno sa naše strane. I hvala vam i što me vi povaljujete, ako Bog da.
– A dalje?
– Mislio da ćemo se zaustaviti kod povaljivanja, ali idemo dalje. Nisam homofob jer mrzim pederčine, ali volim lezibejke. One mi milina, valja se mnogo pomučiti , a tanka fajda. A to se neutrališe.
-E to je veoma nezgodno, jer jedno ne opravdava drugo. Mislim da se jedno drugim ne može izbrisati. .
-Pa i ja sama istog mišljenja. Đe ćeš pogan porediti sa miomirisnim đardinkama. Evo , molim te reci ti meni ,šta bi ti radila kada bi ti se kojim slučajem jedan peško počeo motati oko sjedalice.
-Molim vas nemojte biti tako lični. Hekunla bih ga stolicom posred glave. Ili pištoljem u čelenkui. Tako oni kod nas na južniom zapadu rade.
– Ti si prava. Vidim dalassko , ti si za brisanje sodomlija i gomorlija sa mape zemaljske. Kako neću biti ličan bona. Vidiš kakva je ta stolica. Vrtoglava, a ja ljubomoran na nju. Sami pliš i kadifa se u nju zavalio. Ne može da diše.
– A ovo zadnje dobri moj čovječe. Šta sa njim?
-Nisam ja baš dobar, nikako nisam. Ali to je malo duža priča , a i za ovo zadnje nisam siguran šta ste mislili? Morali bi to uz neki zalogaj i vince protabiriti, okano moje. Rodi čiko okice lijepe.
I protabirili su. Debelo. Taki je Deba. Bilo je tu mamicanja. Hejbet. Možda ga zato zovu kako zovu.
Poslije devet mjeseci ona kjukluksklanovka iz Dallassa , sjedi gologuza, samo u čizmama na verandi , u sebi se smješka i privija malog mahalaša na grudi. Pljunuti Deba. Samo bi dojkio. Ne miče sise iz ustiju. Vidi se da mu je žao što nema dvoje ustiju. Ha mu makneš ljepoticu iz ustiju dere se ko konj . koji ima samo jednu kobilu.
-Joj levata majko mila. Kako bih u Americi zatrudnila , a da budem sto posto sigurna da će mi dijete biti bijelo.
A Deba?
Ne pitajte. Skonto fol. Nikad neće ženiti Amerikanke sa južnog zapada. Jazuk. I kad jašu mamuze ne skidaju.
Ima u životu onih fićfirića i pehlivana koji na sve strane bacaju parangale,a izvlače prazninu.
Neću ići njihovim stopama.
Ja sam dama.
Idem drito i u sridu.
Kratko postiram:
Rođena sam tog i tog dana(godinu ni za živu glavu ne navedem i mene
hvata strah cifri),nikada u životu nisam dobila pravo ljubavno pismo.
Eh da ima neko, ko bi se sjetio da mi ga napiše.
Bujrum ljepotani.
Niko .Ni je'ne.
Sve se jade o svom poslu zabavili.Ili se kaže o svom jadu.
Ni uobičajene glupave komentare ne daju.Valjda misle,zaboraviće se do rođendana.Sve će to kiše i snjegovi isprati.
Prođe hefta,skoro dvije.Ništa.
Šta ću , da zaboravim da sam rođena!?
Kako ne!
Zaboravim ja'de i odem sa sunčati na ovom plahom jesenjem suncu.
Kad trinaestog dana , lijep broj , aoni kažu nesretan , naletih u porukama,normalno,svojim , neko se raspiso.
Ma,ne čita mi se, ali šta ću?
Pristojna sam i lijepo vaspitana , Bogu ugodna dana,iako nikome nije stalo do toga.
Nisam kao anamo one što laju na sav glas , a samo tri četiri riječi, Milostivom nemile, vrte u krug. Baš su dosadne i otrcane.
Helem piše:
Mila Bebice
Volim te
Hvala ti
Oprosti mi.
Uvijek će tako biti.
Zahvaljivati se na dodirima i nadama,
Blagodetim i tvojim đardinima koje mi darivaš.
Moliti oprost za svaku riječ koja ti se ne svidi,
i svaku tvoju suzu prolivenu.
Biće ih još , to ti obećavam,
i suza radosnica
ali i suza tužnijeh koje oplremenjuju.
Ne želim da te plašim ili da se osjećaš obaveznom,
da ti za uzvrat išćem bilo što.
Čak mislim da to i ne smiješ činiti.
Moja ljubav je bezuslovna.
A ti si tako mlada.
Hoću da znaš da ja ,
Tvoj – Dragi
ovakav i ovakav
kakvog sebe stvorih,
onakav i ovakav kakvog me stvoriše, uz Božiju pomoć,
a sebe podigoh na časnosti imena
kojeg nosim
do zakletve tvojoj čednosti
hoću da te volim do zadnjeg dana
poslije će to biti sasvim lako.
Krhka ružo ,
mila moja djevojčice
kada bi ti ,
kad bih ja ,
kad bi mi,
snili:
„Voljela bih da imam mogućnost da sjedim kraj tebe,
naga,
umotana u čaršaf bijeli,
raspuštene kose,
snenih očiju,
i gledam te,dok pišeš.
Dok slikaš,
Dok kafu odguruješ,jer ja te rasanjujem.
Dok djevičanske ljubičice sa mojih grudiju bereš,
Dok lutaš mislima daleko,
pogleda izgubljenog u prošlost.
Tad bih te ljubila, milovala i nježno dozivala,
ne želeći da te naglo prenem
iz tog blagog stanja neprisutnosti.
Ali dozvoljavala bih ti da lutaš Dragi,
jer takva je tvoja duša.
lutalačka i nježna.“
**
Misliš bi Malena da bih imao vremena da lutam?
Misliš da bih želio da lutam?
Misliš bi da bi mi riječi i slike išle u tonu papiru i boja?
Bilo bi to…
Nije važno.
Mila ,
Ljubavi oprosti mi.
Ne bih ti ja,
labudice moja,
mogao odvojiti pogled
od ruku , usni , tijela,
od tebe.
Raspuštene duge kose,
bujnih uzdrhatalih grudi,
pogleda zaljubljenog ,
srca ustrepatalog od čežnje,
utrobe u strasnim grčevima bibanja,
koje traži dodire i ljubav
do smiraja i ponovnog uzdizanja,
tijela od svile umotanog u snove.
ti sjediš pored mojih snova.
Ja bih trebao biti maloumnik i baviti se umjetnošću ,
dok sama umjetnost , ljubav i život mi se nude i daruju.
Ne mila nije dobar taj tvoj san.
To je samo pola sna.
Najljepše u tom snu si ti,
što želiš da si pored mene.
Ti si umotana u svilu tijela tvog,
ali ti ne treba bijeli pokrivač,
jer čednost je tvoj pokrivač.
Tvoja duša je bjelina,
tvoje srce je čisto.
Tvoja dobrota je tvoja nevinost Mila.
U svojoj dobroti si došla da mi se daruješ.
Ja sam ushićen, ja sam ganut do suza.
Moje ruke su drhtave ,
usne titrave ,
ja se malo bojim.
Strah me da te ne povrijedim,
da ne uzmem nešto,
a nije mi od srca poklonjeno.
Strah me mila ljepote tvoje
i nikad taj strah neće nestati.
Najviše se plašim da te ne uprljam , Mila.
Možda će moja čežnja,
pogled na tu milost ,
ljepotu učiniti da se zaboravim.
Da te prigrlim i polako ,
i do beskraja počnem ubiranje plodove
tek procvjetalih đardina tvojih.
Jedan po jedan ,
poljubcima,
rukama , tijelom.
Nježno i blago ,
zaštitnički,
da te ne povrijedim.
A kad osjetim da si mi se dala a ti srce tako želi,
bio bih ti najnježni i najstrastveniji ljubavnik,
kao nikad prije.
Bio bih tvoj moćni mučkarac kao niko prije.
Bio bih ti mila čista ljubav ,
koja samo sa ljubavlju diše,
i s njom uranja u ljepote tvoje.
Mila znam ,
ne pitaj me kako, za godinu dana,
malo prije o godišnjici našeg prvog susreta , srešćemo se.
Ne prije (pitaš se)?
Do tada ćemo se mila upoznavati korak po korak
i znati jedno o drugom sve,
što voljeni znaju u ljubavi svojoj.
Mila i naš san , današnji ,
moj i tvoj ,
objedinjeni će tada zalepršati među nama.
Dalje šta će biti ne smijem ti reči,
Nije dovoljeno jasno
i ne bi bilo pošteno prema USUDU.
Već i na ove riječi,
klima glavom vrlo ozbiljno.
Zato se moram zaustaviti.
Neko vrijeme poslije ,
možda već sutra ću poželjeti da ti opjevam
kako se naš san nastavlja.
Malena ,
želim da mi budeš sretna i u pravom životu.
Uzmi ,otimaj , kradi, sve što ti se sviđa radi
što ti duša želi snivaj.
Život je mila lijep!
Veoma.
Naš je zeru ljepši i istinitiji.
Jer naš život smo ti i ja .
Čiste duše spojene u ljubavi.
Volim te Ludice mala sa tango nogama.
I ti bi Mila ,
da ja mislima i kistom lutam.
Ne ide to tako mila.
Nisam zbog toga rođen.
Znaš li to?
Zbog tebe dišemn
Jedina ljubavi moja
Plavi cvijete duše moje.
**
Tu je pismo stalo,
mome srcu nježnost dalo,
jer i muzika bješe tu.
Tada primjetim i ispriku:
Moji kalendari me gurkaju i kažu, godina će očas proći,
Deba ga zahvalno gleda, još nije sa Zemljotrskom , ni sebe bajonetirao. To znači da nije ni armiji prisnmrdio i da još fura sa Ankicom i gluposti radi.
Ne boji se on konja. Jok. Može ih on gladiti ,timarit,ljubit,u čelenku zveknut, valjat se snjima po sijenu, al'uzjahat; to jok, nikako. Ni za živu glavu. Boji se visine svega što je više od stolice-Čak i na stolicu se peti zazire. Jok visoko i jazuk je, uzjahat ne ide, to je ambis,ni sa stola ne smije pogledat. A samo koji dan prije se ničeg nije bojo.
To mu Feđa poručio poslije prve harmonike u snu poručio i na mrtvo ga uplašio. Sanja on leti nad Bjelavama ko ptica, ko kobac prvi i koke ganja. Jedna mu se plaho dopala, prsata i guzata i jaka u nogama , a i snažna. Prava kokara.
Takve on volio, jer mogu mnogo toga izdurat, ne može ih čovjek tandarat, koliko one modu durat , a samo kleknu i pomalo krila šire. Ma prave pravcate koke.
Njemu ko u inat uvijek zapadale one slatke, niže i vitkije. Mršavice hin on zvao. Nisu bile mršave, ali u poređenju sa onim kokarama, kost i kože.
I tako on se ustremio na kokaru samo što je nije jamio i samo što ne leti perje na sve strane, kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:
Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.
Deba konta otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli od kako ga onaj istrage vršio i istraživo. Dakako riječima ponajviše.
A on Deba silni , evo leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo takari, nekad i više, a što onaj jado nije znao , ni umio. Nikad onu stvar probo nije ni okusio.
Kako ih je četvorica,a najdeblji otpada, to znači jahat će Herco,Lenji i Dobri. Vrlo logično, konta Deba jer Mojsije nikad nije bio prisutan kad su se jahali đugum Pašinski konji.Nije te sreće bio, a i krilo se to njega, od Frkinog belaja i nestanka.
„Ma ne mogu ja to, tuđi konji, krađa je ovo,šta će ljudi reći.“
Reko bi on. Obrazli je uvijek bio. Hajd’ što bi to reko, nego bi i njima ćeif opoganio.
„Tovari ga (hercu).“ Deba sluša i tovari hercatog tovara na dorata.
Jašu oni na konjima, konji vrani, lip'saneri. Jašu oni od Hrastova do Bjelava. Sto pedeset metara. A tamo Šapa na prozoru prvog sprata pogledava.Kuće mu preko puta stanice milicije.Sjedi i bleji:
„O'kle vam konji?“
Lenjem lenjo objašnjavat. Deblji kao ne umije,Herco se smotao oko konja, ko lisice oko šibicara koji je valjo šibice drotu u civilu. Prvi put jaše i puno ga strah ovakvog jahanja,a i konja, ali neće da prizna. Boji se ako prizna mogo bi ga herc strefiti.
Šapa im se nešto prije požalio da mu treba savjet u vezi neke ženske:
„Ima tome , kontam dugo , nisam bio seksualno aktivan, pa sam malo nervozan.“
„Koliko je to dugo“ ljubazan je Dobri.
Šapa zamuckuje , ne može da se sabere.
„Šta mučiš momka, vidi se da nije bio seksualno aktivan od kada se rodio, a i mozak mu otada baš ne raducka ponajbolje. Malo je usporen.“
Deba je konstruktivan i tvrdi:
„Naći ćemo neko rješenje“
I odjednom se iz čista mira raspričo:
Jednoć, Oma i Ja Deba bili u posjeti jednoj u bolnici. Bolnicu niže ginekološke, u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.
Možda je zbog tih lavova rat izbio. Ko će mu ga znati. Rikom ljude izbezumili, a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat .
Recimo one orosim lepo nikad nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo naučite po naški molim. Jok ,neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovar bio kenjac vazda ostao.
A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo malo , ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.
Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja, u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i beznjedonosnih razloga opće opasnosti po dolželu , zanavik zatvarali.
Ono zbog polnog općenja sa tujincima u sindromu : amore de la heraldika bosnia nisu pominjali. Sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.Čuda jedna nacistička radili.
Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali,po mom takarili. Zbog toga smradaju, a nama ne treba njihov smrad. Bolje što odoše, odahnusmo,nema više prosidba, malo im uvijek bilo.
A za ono zavodljivo ,prosim ubavo mili moj , šenkrat plaho, smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni jene lanut. Mogla bi umobolnica Franja jope proraditi .
Cigare njihov izum ,a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ko da im tujini žene tandaraju; namah onoj majci zvijeri evropi na takarenje prilježiše.
Onoj ženskoj, nije od mojci i ditki, ali da je voljela je joj, mamo maice nije. Jedna od rijetkih. Nikad Dala, Niko Tako. Tako je zvali , ko da je japanka., E njojzi ti plaho; iznenada pozlilo.
To omina Kosa bila.Druga i kratka priča. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledavaju nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.
Kad oni tako kažu nikad ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu ništa opasno ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.
Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.
Zadeverali se Oma i Ja Deba oko dijagnoze, boli glava ! Hem rukopis nečitljiv hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.
Ne gledamo žensku što se baildiše , samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže, trk do Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.
Kažem Ja Deba : Mojsije ti si najprviji od svih ćafira, moš li nam ovo čitabe protumačiti .
U anamo onu materinu grmi Mojsije, ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi ,ukoliko mu herc dozvoljava .
Herco kaže njemu pismena nepoznata nema takijeh u radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna možda nam nešto išareti.
Kod Lenjeg skontaše ništa od mahanja , ubebo se. Pokupiše ga i kod Dobrog.
On se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:
-RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS – med./ lat. dijagnoza (dg.) mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna; laički rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)
Kad je sazno okakva je dijagnoza uspostavljena nije se više smiješio.
Oma i Ja Deba u jedan glas procvilismo:
-E, jes mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezda i nauku;
Lucina pripovijest o onome što se tog prijepodneva poslije Frkinog slamanja desilo.
Dobri naglo ustaje, preskače ogradu verande i trči pored mene prema kapiđiku. Tamo je jedna sjena klonulo naslonjena na drvena vrata. Počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona sjena pada u nesvijest. Tek sada razabirem da je dugokoso žensko.
On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu izgovorio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i damara u njemu ima. Onih koji duboko čute tuđu bol, a koja ga povrijeđuju.
Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.
On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom , ne prestaje da je miluje je po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene.Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:
-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši , ja sam tu. Ne dam da te zlo ,ikad više dotakne.
Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.
To je Kosa , ona čednost za koju je Dobri bio zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je , otrgnuti djelovi vise sa nje i umazana je krvlju i blatom.Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je i diše malo isprekidano. Kao da sanja da je tuku.
-Malena idi ,budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka spavala. Nemjte ulaziti i nemojte gledati Kosu, dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna.Nikad vas više neće moći u oči pogledati. Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.
Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji i zaplače:
-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.
Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Danas je bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina zaplakah, i to na tuđu bol.
On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače.Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.
Šapnu:
-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , postaje joj hladno.
Odem.
Frka spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri ; sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od boli onog sunčanog dana.
Dijete se promeškolji , protegnu se kao mala mazna maca, koju je nešto trgnulo iz sna. Otvori oči ipogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.
-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivil ,a vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.
Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :
-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi ga sada krade?
-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on. Samo što nije. Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretukao. I nemoj me molim te, još i ti zvati malena.
Frka odmah postaje Frkica:
-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce, ali najčešće samo Malena.
-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.
-Ne tračamo Malena, majke mi. Nikad nismo progovorili o tebi , ni jedne riječi. Ja te od sestre i iz njegovog dnevnika znam. A tamo samo… I gdje si ti ove četiri godine. Svuda te tražio, pa bolio ga tvoj nestanak. Nego pusti priču, šta nam je raditi.
-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.
Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:
-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio, sve da je Kosa dobro i voljna. Nego znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.
Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo na peškun pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.
Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.
Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina , koja čini da je vrijeme stalo. Pomislih , ova djeca toliko vole i poštuju tu krhku ljepoticu da i ne znajući zašto, i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.
Eto njega.Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.
-Sada je dobro. Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije svjesna, ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite i pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.
I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.
Frka mi otima riječ iz usta:
-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala. I kakav neodložan posao u ovom belaju more iskrsnuti?
A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.
Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka nadovezuje na moje misli:
-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamo li u svijet. Nešto silno će se desiti.
Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je i čedna. Dobri joj malo napuderiso lice Frkinim puderom. Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj mladoj. I ovako ranjava i izgrebana , najljepše je to biće koje smo nas dvije vidjele. Zaista, najiskrenije ,nema tu nikakve ljubomore. Istina je istina.
Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.
Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:
-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je i sekunde pomislio ,da bi se mogla probuditi. Zna da bi se uplašila i postidjela nas. Ona je njemu došla, jer nema kome.Samo njemu vjeruje. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Bezuslovno. Onaj njen , Oma, je k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet, ne bi je razumio , reko bi joj otac je otac i vrno bi je kući
Prođe skoro sat , kad eto ti njega. Osvježen i presvučen u skoro istu odjeću u kojoj je otišao.
I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad kez visi na licu. Ni prije, ni poslije nisam vidjela u njemu ni malo zloće..
-Mile dame moje , sve je pod kontrolom. Ništa se ne bojte.
Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu i sjede na ivicu kreveta u visini Kosinih grudi.
Stisne joj ruku i brzo odmakne.Osjeti struju, a to im sada ne treba.
-Ne boj se Anđele, više te nikad niko neće povrijediti.
I nije.
Ona se okrenu prema njemu ,samo ispruži ruku,nježno dotakne njegovu,zadrži se na njoj ,lijeva ruka od srca,u desnoj izdajničkoj,od bjegova,i ne otvarajući oči uzdahnu sa olakšanjem, i prošaputa:
On njoj malena, a veća od njega garant deset centi. I toliko kila teža. I trinaest godina starija. To i nije toliko bitno. Odakle njemu pravo da je tako zove. I tako pokroviteljski, kao da je ona neka njegova mahalska treba.
I onda je štrecnu. Naježi se. Tako je samo Dodo zvao. Niko drugi nije imao prilike. Ni pravo. Šta si ovaj mahalaš umišlja? Odlutaše joj misli. Osmijeh joj se zaledi u nekim davnim sunčanim vremenima, kada su ona i Dodo lebdjeli proplancima, milovali djevičanske ljubičice , jurili makadamom, dizali prašinu samo da ptice preplaše.
-Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a pravi se hrabra. Ti jesi hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo. Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosa. Nije dobro.
Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog, a opet zabolilo je.
Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove u oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.
Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek čuje kako joj šapuće:
-Ne brini se, maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.
Hej!
Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.
On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut. Možda mu nezgodno što je ovako rano sam sa njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da prebrodi taj strah.
A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog straha od ljudi. Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, ali to je sve.
-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota. Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.
-Šta joj je?
– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća. . Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv, crveni svjetići koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi oštri nož. Nije ljubav, Kosa je ima.To je obilježje smrti. Dobra bića kad umiru ili imaju cvijeće ili krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a je bila prelijepa. Nije uopte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio , legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila. I više se nije probudila. Vidiš Mila, Kosa je najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste najnevinija bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut.
Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli Luca. Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj. Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju , boje je se i govore da ima kamen mjesto srca. Njoj to odgovara i takvu sliku gradi.
A on njoj anđele. Pazi da te ovaj anđeo ne spenga. Šuti, jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.
-Malena, nisma ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.
Kosa je u našem društvu više od godinu dana. Skoro dvije.Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, nedokazane. Manje više svi.
Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.
Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je, nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.
A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer bi nas mogla debelo zaboljeti.
-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne misliš ozbiljno da će se nešto zlo desiti.Mislila sam da si iznad tih mahalskih bulažnjenja.Koliko sam je Luca vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do kasnih sati a da joj jadni otac ne zna.
-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja samo sujevjerni glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.
Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i Luca je osjetila kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci.
-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te , na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.
Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji. On o njoj zna više nego iko drugi. Ona je ubijeđena da o njemu skoro ništa ne zna , iako se dobro informisala. I on joj čita misli. Tek sada je shvatila, da čitavo veče odgovara na njene misli. Mislila je da su sva pitanja ostala u njenoj glavi.
-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?
Htjedoh konačno nešto odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, grubo i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.
Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.