Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu ljeti pali veliki snjegovi.

 


Neobjavljena epizoda serjala : Oni jašu a Mojsije harmoniuke baca

*

Poklon za rođendan našoj domovini Jugoslaviji

*

Dobro smo prošli

Onomad po zdogovoru,negdje malo prije akšama, slučajno , u njegovoj bašći sretosmo Lenjeg u hladu jasmina sa nogama u velikoj kadi , u kojoj nekoliko punih gajbi piva, pletaru brlje i dva bocuna kurvoazijea šlaufom zalijeva ko najljepše đule.

Ne znamo kako i zašto,ali žena mu se zaista zvala Emina , a po porijeklu je lako mogla u miraz donijeti bar jedan džugum.Jedino nikad nije stajala u hladu,više je lepršala po mahali, od kone do kone.

Po običaju klipača pred njim.Dugačka slamčica iz boce viri .

Ništa neobično , mislimo mi.Ko će na ovom zvizdanu dizati bilo šta teže od čačkalice.

Za Lenjog je i to jazuk. Preteško.

Progovori , a mi se zagledasmo, nije njegovo da govori od kako je prohodo ,progovorio u sedmoj godini i reko:

– Ja gladan.

Sada ko iz topa odape:

-Znajte da ste dobro prošli!

-Znamo ,kako ne znamo, ha smo se u mahali rodili.

-Ma ne to blečci , nego eto sve nešto danima dumam i ibretim se,kako je sve sređeno do savršenstva.

-Šta to?

-Skonto sam zašto snijeg ne pada ljeti .

-Mora da si nešto , beli pametno skonto.

-Normalno da je pametno. Šta čojk u hladu jasmina, čija se žena zove Emina, a udala se sa ibrikom u ruci, duška u kadi , oko njega đenetske blagodeti ,mere skontat nego pamet.

– Pa reci!

-Ma ne znbam kako ću, stid me .

. -Hajd nemoj se prenemagati ko magare na tuti ili junferica kad se treći put udaje. Kada je tebe bilo ičega stid ,osim nešto radit.

-E u tome grmu leži sova.

-Daj ne beri kvake,niko nije pomeno rad i ne baljezgaj nego zbori.

-Koji bi luđak po ovom zvizdanu čistio snijeg?

-I to je po tebi razlog što ljeti ne pada snijeg.

-Ja vala, vela havle vela kuvetile, ja koji bi drugi bio.

-Nisu ti sve na broju.

-Normalno da nisu.Sluđen sam.Eto ,kažu ,tamo gdje su najveći zindani , čojk može vjenčat više hanuma.Nikako nije pravo. Vljada im zvizdan mozak ispio.Ja sve gledam , kako mi se valja kutarisat ove jedne jedine.

-Daj ne budalesaj.Nije Emina baš toliko loša.

-Ne kažem, ali uvijek ima bolja. Eto recimo…

-Koja ti je bolja , crko dabogda crkotino jedan … – odnekud zabrund Eminin glas.

-Oklen bona ti? Ja mislio ti još razmjenjuješ recepte sa konama.Nije još vakat akšamu.

-Šta te briga oklen ja.Nego kojom bi to ,majke ti,mene mjenjo.

-Nikojom .Ne bi te bona mjenjo ni za četiri hamamskih djevice.

-Jesi mi plaho pametan.Otkad to u haremu ima djevica.

-Pa zato kažem.Ne bih te ni za jednu ,a kamoli za sve četiri mjenjo.

-A zašto ne bi , šta im fali?

-Ko bi mi bona čistio snijeg iz avlije ,ako se slučajno potrefi da snijeg zapada ljeti, po najvećem zvizdanu. A bome i sa krova.

-Ma ,ti si moje jedno veliko pametno srce.Znala sam ja.Odok na još jednu turu recepata ili heklanja.Ne znam šta je sad na redu u našem mahalskom kružoku.Čuvaj mi se.Nemoj da bi gdje mrdno ili nešto teško podigo.

-A ako zapada snijeg?

-Ne brini se eto mene , ponijela sam metlu , očas ću doljećet.

I ode Emina, možda odletje,šta ga mi znamo, mahaluše mogu sve ; ne reče nam ni mu, ni hu, ko da smo njenog Lenjeg lanjski snijeg.

Kada zvekir zazveči, što je biljeg da je Emina zaždila, Lenji, osvrčući se na sve strane iz potiha , bojažljivo progovori:

-A ja bi jope’ volio da ponekad velikii snjegovi zapadaju kad je najveći zvizdan.

-Zašto konju jedan konjski? – ne mogaše da oćuti Mojsije.

-Znaš ga kakav je ,šta se ljutiš.- ubacuje se Deba.

-Hajd reci mi ti, ondak ,kad si tako mozgali.

-Pa reko nam je,zar nije.Vidiš ako padne snijeg po najvećem zindanu ti i ja smo pravo naj…grabusili.

-Hajd ti ,nije me briga , a zašto ja?

-Zato što bi ti moro skidat snijeg sa krova i iz avlije.

-A ti ne bi?

-Normalno da ne bih.

-A zašto ne bi?

-Platio bih hamala .

-Ta ti valja.A zašto i ja ne bih mogao platiti hamala.

-Jednostavno ne bi.

-Kod tebe sve nešto jednostavno i normalno.

– I jeste.A i ti znaš da od tvog hamala nema ništa.

-Ma znam , samo srcu odušku dajem.

-A zašto ne bi mogo platiti hamala.Ako nemaš penezi možemo ti mi posuditi.-pravi se nevješt Dobri.

-Ma nije to imam cekina.

-Ma nemojte čojka na muke pristavljati, đe će se čojk na krov sa ramunjik penjati.Može se otkliznuti i vrat slomiti.Zalud osta harmonika pusta.Nije lud.-Lenji je zabrinut za svog horovođu.

-Šuti konju konjski i ko je reko da ću se ja penjati i čistiti snijeg.

-Zlata .-Sva trojica horski.

-Jes vala , tu ste pravo potrefili.Van taka je u svemu , ali cicija je što se penezi tiče.Što će hamala plaćati kad ima mene?

Lenji će:

-Ko da je čifutkinja!

Deba će:

-Ma nije ,subotarka je.

Dobri ih ispravlja:

-Nemojte tako ,Jevrejka je iz dobre kuće i u pravu je. Mojsiju ništa ne bi bilo da se popnena krov.Ne mora harmoniku nositi sa sobom.A ako se strmekne ,ko mu kriv što mora slušat ženu.

Deba će:

-E ta ti valja , ako hekne sa krova,neće biti velike štete, barem će harmonika ostat čitava.

Lenji se zamislio:

-Zlata bi je garant prodala.

-Da plati Mojsijevu dženazu?

-Nije luda.Što će plaćat pogreb .mere ga u kakav jendek heknuti, a ima i veza u La benevolencija.

-Ja, imaš pravo, ima i u Dobrotvoru i Merhametu.

-Ma bistra je Zlata.Od svih bi uzela ukopninu , možda i od komunista.

-Ma šta to baljezgate mazgovi jedni.Vi to ko biva mene riješiste i nđoste pare za preseljenje na ahiret.Neće biti velike štete?E ta vam baš po jaranski valja.

-Ma nismo mi krivi, ne griješi nam dušu,nego je sve zakuhala tvoja Zlata.

-Zašto bi me se ona kutarisala ?

-A šta misliš ko će te sahraniti kad otegneš papke?

-Odakle vam ta ideja da ću riknuti?

-Možda neš riknuti,možda neš crknuti, a ako budeš čistio snijeg, koji ljeti zapada po najvećem zzvizdanu, garant si obro bostan.

-Kako znaš?

-Reko ti Lenji , a i ne znaš bez harmonike ravnotežu držat.

-Pa onda se neću penjat bez harmonike.

-Aha.

-Zašto aha.

-Taj film nećeš gledati ovaj put.

-Nego koji.

-Ni jedan.Ja čuo kad neko jal rikne,jal crkne nema više filmova.

-A ako krepa?

-E baš si pametan.Što bi krepaština imala privilegiju.

-Ma krepaština mi nekako tugaljiva.Ja bih svakom krepanom, odredio da ima pravo ponijeti barem na jedan portabl tv.

-Ko da tebe neko pita za take stvari?

-Ma znam da se ja ne pitam i al ‘ zato bih ,uinad , svakome uvalio po jedan portabl tv,Ne mora ga nositi,samo neka ga kupi.

-Od kada si postao tako merhametli?

-Ma nisam merhametli ,nego mi Frka uvalila par tisuća portabl tv da ih tušnem.

Mojsije zavapi:

-Dajte ljudi prestanite više ,još će nas snijeg u sred ljeta odvesti u Saharu.

-Eto vidiš Dobri da je sve istina što Lenji skonta, čim Mojsije zna!

-Šta ja to znam konji konjski?

– Lenji skonto, ha veliki snjegovi kod nas ljeti ,za najvećeg zvizdana zapadaju, idemo u Saharu sladoled prodavati.

-Ko to mi?

-Ti ,Lenki i ja?

-A Dobri, zašto on ne ide?

-Ne znam, Lenji kaže kvario bi nam prosjek IQ.

-A šta ti je to?

-Oklen ja znam, možda je i to Lenji u čarobnoj nepameti smislio?

-Ne moraš objašnjavati.Mora da je nešto poametno, ko i uvijek.

-Jašta da je pametno.Da nije pametno morali bi Dobrog povesti sa sobom.

-A zašto ga ne bi poveli, jaran nam je.

-Baš zato što nam je jaran nećemo ga voditi.

-To nekako nije logično. -Kako nije logično?Ako njega povedemo nećemo ništa zaraditi od prodaje sladoleda.

-Kako znate?

-Duga priča,mere drugi put.

-More, ko ga šljivi ,ko mu je kriv kad može da zakoči prodaju sladoleda u Sahari. A znate li gdje bi prodavali sladoled?

-Dabome da znamo!

-Pa gdje?

-Pa rekoh ti u Sahari. -Ma ne to konju ,nego na kom mjestu konkretno, na kojoj lokaciji konju mahniti.

-A to , što ne kažeš?Pa lokalitetu Sahare ,zar ti nisam reko.

-Blento jedan .Evo kod nas, primjerice onaj šiptar Izeti je prodavo košpice na čošku Bjelava,Čakalušei Đižikovca;možda raskršće niže.Na takvu sam lokaciju mislio.

-Joj budale žene, oklen u Sahari Džižikovac ,Bjelave ili Čakaluša.

-A prodavač košpica, jema li on?

-Nema. šta će jedan šiptar raditi u Sahari?

-Pa, prodavati košpice valjda , ili se praviti filozof, a ća ga ja znam?

-Niko nije lud prodavati košpice i pamet u Sahari.

-A zašto?

-Izgubio bi se ili bi ga strefila sunčanica,ili bi ošo u zindan.

-Znači rikno bi.

-Ne znam , možda bi i krepo ako ga na vrijeme ne nađe Bernandinac,ili bi crko ako ne bi naletio na našu lokaciju sa sladoledima.

-Zar Bernandinci nisu specijalizovani za planine i snijeg.

-Ako Lenji može prodavati snijeg u Sahari , zašto ja ne bi poveo Bernandica sa sobom.

-Zašto bi ga ti poveo sa sobom?

-Zbog burenceta.

-A zašto zbog burenceta?

-U njemu bih prokrijumčario kurvoazije.

-Nisi normalan.Zašto ne bi kurvoazije stavio sa sladoledom i poštedio pašče znojave.

-Vidi ta ti je pametna.Nisma se toga sjetio.A opet žao mi paščeta.Šta će on bez burenceta?

-Kupi mu čuturu.

-Misliš neće primjetiti razliku.

-Šta te briga, nemoj mu mjeriti IQ.

-Misliš ako mu ne mjerim neće nam pokvariti pametli prosjek?

-Tako nekako, a možda bi se i Dobri ljutio.

-A zašto bi se on ljutio.

-Ne znam, ja to tek tako reda radi kažem.Ko da je mene briga hoće li se on ili bilo ko drugi ljutiti.

Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu zapadali veliki snjegovi, usred ljeta po najvećim zvizdanima..

***

Ne , tu nije kraj al’ ko će slušati mahnitove kako pametuju.

Al’ se nekad lijepo živjelo.

Rahatluk , radost , a bome i mnogo takar ljubavi.

*

A onda , godinama poslije probudi se zverinja pogan, sve sama fašistička i nacistička bagra i fukara iraskomadaše nam prelijepu majku našu , Jugoslaviju.

Sretan ti rođendan Mila domovino.

 

Neke slike se same od sebe, u bolu i ljubavi, rode – Mjesečeva bajka

 

 

 

Mjesečeva čarolija

 

**

 

Gledam ; jedna krhka ljepota drži moju sliku u ruci,miluje je dugim. savršeno oblikovanim ,

savremno njegovanim  prstima, nježno se igra sa njenim rubovima,kao da prebire po mojim

uspomenama.

A ne zna kako me te boje i njeni dodiri bole.Kao da mi ruke u srce krvavo zavlači i lice mi se samo od

sebe zateže u bol.

Dok je u grču gladam, lebde sjećanja ,poput tisuća razbojnih , nježnih velova klize jedne druge Krhke

ruže koja odavno sni ,boli, i otima se sa slike, ali joj ne dam.

Neke slike se tek tako ,  same od sebe i naizgled ničim potaknute , u bolu ljubavi  rode i žive u

vremenu  kojeg više nema, ali postoji i opstaje u sjećanju i  u bojama , ukoliko one  uspiju zarobiti oko

posmatrača.

 

 

A bilo je to  odmah,par trenutakai  iza ponoći  na Badnju veče 1984.

Daleka prošlost?

Smiješno. Slika je tako svijetla i prozirna , a prizori kristalno čisti ,kao da je tek sekunda protekla od

tog nestvarnog sna.

 

Dakle , bilo je praznično veče, noć prije nego što je mila Luce odlučila da ode na bolje mjesto .

Ona  je malo , a nepovratno , nebeski neraskidivo umorna, ležala  na bijelom ležaju dosanjanih

snova, na dušecima mekšim od svile i treptaja , okružena mekim jastucima ,mirisima i dodirima

presvučenih   bojama istinske ljubavi.

 

Pomogao sam joj  da se obuče u anteriju otkinute od dnevnog ,prozračnog neba i da joj raspletem

kose,nestašno igrajući ,se sa njenom djevičanskom raskošnom ljepotom;iako vrijeme za igru nije bilo

najprimjernije, a opet u njenom pogledu slutim ljubav i zahvalnost; potvrđuje – uvijek je vrijeme za

ljubav i milovanje.

 

Bože mili,kako je samo lijepa ,misli on.Ja za sebe nemam želja.Sve su uslišene.Molim te,samo još ovaj

jedan jedini put, Oče moj ,podari joj mirnu smrt.

 

Kamin je ugodno pucketao.

Poželjela je da joj čitam stihove.I čitao sam  joj i čitao.

 

Noć je tako čista i blaga sa ogromnim dvostrukim Mjesecom ,koji kao da je zakucao baš  na naš

biljurni prozor,slaveći ljubav , ili je bio privučen sjetnim zvukom Ravelovog Bolera,ili je jendostavno

bio faciniran mirnoćom, sa kojom je smrt ,u uglu, tiho i nenametljivo, pokraj vatre sjedila i sama

očarana ljepotom bića, koje uživa u mjesečevoj čaroliji, iako zna da joj je to poslijednji put, i koju vrlo

brzo , na sreću neba, vodi sa sobom.

 

Malena  je  zamolila  da joj otvorim prozor, koji je gledao na šumarak  srebrenih borova na padinama

Trebevića.Nalet svježeg vazduha  probudio je dubok uzdah,donio sladunjavo gorki  miris borovih

iglica,škripu snijega koja je odavala nejaku srnu, što biježi noćnim zvjerima, a nema kamo pobjeći , jer

nevinosti nikad ne nauče igru zla, raznježeno je gledala srebrenkastu svjetlost ,koja se u pramenovima

slivala niz snijegom popločanu zimzelen, tvoreći velovitu bajku o jednoj noći, o jednom snu ,i jednom

nebu na koji ona , željna mira,  uskoro mora poći.

 

Malena se pravila da u mojim očima ne primjećuje odsjaj mjesečeve svjetlosti ,koja niže  niske

bisrenih suza, koje su nesakrivene , i nekako prkosno  , ipak stidljivo  krile u mome pogledu.Toliko ih

je bilo da bi čitav krajolik  svjetlošću i tugom obojile. No, njih nikada neću pustiti. Zaleđene su na

Mjesečevoj čaroliji, sa one druge strane mjesec, čiju ljepotu i značenje nikada ni jedan insan nije

pogledom i mišlju obuhvatio.

 

Prelijepa je ova noć; ona mnije, čini mi se kao da ispod srebrenog svjetlucanja teče moja Modra rijeka,

a ovaj prozračni Mjesec uznosi ezan mise ponoćne,  iz crkve svetog Ante, tačno u njhove duše.

 

Prelijepa je moja djevojčice, ćutim ja.Mjesečina se zaplela u njenu kosu ,nestvarno tvoreći oreol

oko anđeoskog lika  , što postaje sve pozračniji.

 

U meni straha ni,svjesna sam da moje  vrijeme tek počinje;napokon će otići našoj Malenoj, zbog ovog

blesavog djeteta ,već šest mjeseci odgađam odlazak, bojeći se da se moj jedini ne slomi.

 

Vidim ,opijena nestvarnom slikom,malo je zadrhtala.Nije to od hladnoće, ni od straha,već od rastanka.

 

-Zagrli me mili , samo me stisni i voli me, tako sam umorna da me sve boli i nemoj da bi mi ikad

zaplakao. Nikada ne bih progovorila sa tobom!

 

Kao da su je te riječi ohrabrile,  tiho je  usnila, više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Muzika je sama lelujala,ponekad bi se čulo i Alelujah, rjeđe Amin,nismo to mi izgovarali, ni smrt ni ja.

Ljubio sam  joj ruke.cjelovima kvasio usne ,želeći joj dati godina svojih.milovao kosu,

koja je sve manje iskrila,glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale,govorio da je volim,

da je ona moja malena ,koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luca je postajala prozračnije,skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.

 

Postajala je svetlost,Bolero gudi , spajajući iskon i prolaznost ,pripremajući ,uz pomoć neba i Mjeseca,

nebeske pute ,olakšavajući  jednom anđelu barem poslijednje trenutka mira na ovom prelijepom , ali

njoj uglavnom bolnom putu. (Zvjezdice su bile previše tužne i sakrile su se ,bojeću se usuda , da

svojom nespretnošću nešto ne promijene u svome  rasporedu . )

 

Njene prelijepe oči  u snu se smješe,srebrom okovani prizor duboko usječen u svaki moj  damar,

pamte.

 

Malena  je zaspala…Dvadeset četiri sata je spavala….Toliko je bila umorna…Više se nije probudila,

više se nije probudila…više se…

 

I onda, odjednom ,ne znam kako,njena ruka na mojoj kosi,njena ruka na mome licu,njena ruka na

mojim usnama ,njena ruka u mome srcu,njena ruka u mojoj duši.Ukočio sam se,obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Ona je još bila tu, ljubim je ,ona zatrepće očima,u zakutcima njihovim  slutim riječi:

-Ljubavi moja, oprosti mi.

Nije ih uspjela otvoriti,samo mi je ruku blago stisnula, ni uzdah nije pustila…

….

Nikada nisam zaplakao.Nisam se usudio.

**

 

Vrijeme sadašnje.

Prelijepa promatračica jedna; mlada i vesela, nadobudna , puna života i budućnosti pita me:

– ” Koliko košta ova Mjesečeva čarolija?”

 

Postiđen , zbunjeno  spustim glavu i promrljam :

“Nije za prodaju, zabunom , zaboravili smo prikantati cijenu.”

 

A mnogi će se pitati – otkud to da  Modra rijeka protiće ispod srebrenih čarolija Trebevića, i biće u

pravu,

A opet možda i neće, jer  tamo je vode i njome  hode Mak, Meša,Pjevač  i ovaj   kameni svjedok , koji

je bojama i suzama zaledio i oplemenio prizore  iz Mjesečeve bajke.

 

**

 

Slika se nalazi u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti

Dobrinja III

Trg Sarajevske olimpijade bb

tel. 033 465 404

 

( A ima jako, jako  mnogo , lijepih i nježnih slika sa neokačenim cijenama; i još više neokačenih

prizora, koji samuju , šute u Seharama uspomena i ljubavi ,  i još uvijek i svjedoče i sniju o ljepoti

života.)

 

 

 

Fragmenti o Bolu – Dio VII – Posudba II dio

 

Dio II

 

 

( Posudba / Blažena Luca  – V Dio )

 

Dijana je bila mala božica lova koja je mene. Makasumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja.

Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.

Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan , samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.

Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držli i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti.

Znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.

Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.

Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

On nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i mrazna tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do njega dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , urlik poznati suknu iz grudi i po gradu krik raznese.

Trči on,vrisak s njim.
Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli.Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema, klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto, ali urliku se pridružuje, i on vrišti i plače.

Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura.

Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.

Kroz noge trećem drotu se baca i klizi.

Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako mu na ruku kapa.

Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo.

On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:

-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori.

Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.

Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu .

Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.

Dijanin vrisak se kovitla mahalama.

Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje.

Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju, a ona umire pjevajući. I čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva, pjesmu umilnu, pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim

 

radosna i vesela ničega mi žao nije

mrijet svakako valja kasnije ili prije

molim sačuvaj mi ovog blentavoga

mog drugara smiješnoga i jedinoga

 

Nesuđenu ljubav moju

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena kao ljubav moja

 

Njega tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena.

Satara , pala mesarska više nje blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa ga u bijeli čaršav zavio.

Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.

Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome on sada pripada.

Tijelo mu sa živima. Duša sa grlicom odlijetjela.

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.

Maksumče , jako devet godina, snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća dvije ljubićice i srce u novinski fišek uvio i na odar položio.

Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio.

Misli dijete; šta će mu ,nema više malog anđela, pa mu ni ne treba, nek odi s njom.

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.

Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris njegovog cvijeća i srca će je privući pa će se vrnuti.

Nevinost dječija ne zna; mrtvi se ne vraćaju. U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umire.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje. I još mlađu.

I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.

Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja, poslije eksplozije metana.

Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti:

-Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova,  se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.

Vidi on da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.

Nikad nije.Ni vrno se nikad na groblje nije. Znao je da se nikad ovom dunjaluku ne bi vratio. A to bi naljutilo Dijanu.To mu ne bi oprostila.

Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.

On muči.

Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.

Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.On bi odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.

Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.

Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.

No o tome drugi put. Sada napuštamo Maksumče da se do kraja i dobrano ispovraća i zaledi, da se u punom sjaju među grlicama i jahačima pojavi.

Kao autist bez damara.

Fragmenti o Bolu – Dio VII -Posudba I dio

 

 

( Posudba / Blažena Luca  – V Dio )

 

Otvorim oči, a njegov pogled jedan valer tužniji. Iz čakšira vadi omot pisma, izgužvan i žut. Pruža mi ga i kaže:

Ti znaš šta je bol, ali se ne boriš sa njim. Ti ga trpaš i gušiš. Misliš da si ga zaboravila. Nisi malena.

Ti misliš da me znaš. Znam da sam malo simpatičan. Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da bol nije rezervisan samo za nas. Svako od nas neko breme nosi.

Odoh da zagrabim malo Modre rijeke, ona je ljekovita. Donijeću i tebi. Trebaće ti.

Ode. Ni poljubca. Uh , jesam glupa. Odakle mi to. Čuj da dozvolim da me maksumče ljubi. Šta može ženskoj pasti na um, to ne mre nikome. Pih , pih, nalet me bilo.

Čitam:

Humor boli krije ( naslov)

Poče pjesma . Dobri uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Hoće Dobri da skine celofan. Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera, ona je otvorena. Spušta Gitanes, uzima drinu , otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , zastane, nešto se premišlja.

Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće.

Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , na kraju i Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega. To je dobar znak.

Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se pjeni, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju.

Biće dobro, konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna , zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Prihvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio. Pogled mu se utopio u slova.

Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati. Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ ko mu'a i takvih tričarija , od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.

To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi, počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita on boju gleda.

-Jebala te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu.

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žensko veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno, nije luda. A i što će joj uopšte gaće ako ih treba svaki čas skinuti?

-A ako boja procuri jal bijela jal crvena?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj tvoj poganluk. On po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat. Prije ni jedne nisi htio beknut. A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji. Sve jasno i razumljivo. A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da insan konjak može pomladiti?

-Može, može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut?

-Ja ne mislim riknut.

-Znam, ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!?

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?

-I Dobri mi jaran a on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknuti?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?

-Šta Mojsije?

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće.

-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve, on će krepat.

-Kako znaš blentovijo pametna?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne može biti?

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati i jednostavno će krepati.

Debi se odmah prosvjetlilo.

Okreće se harmonikašu.

-Mojsije, kako ćeš krepati.

-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan.

-Lenji. Kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ!

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.

-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio onda je to da crknem na njoj.

-Dobro Lenji reče, ti neće riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

-Eto , ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš.

-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju

Zagrmiše basovi. To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče. Vidi on, ova bi se filozofija mogla vrtiti, barem, dva tri dana.

I on zvizno. Sa Zlatom počelo neštimati. Skonto pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe. Blantavi ko blesavi mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Jedino im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto autista ili se sprema da postane autista. Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri mog'li ja dobiti te cigare.

Lenji zakuka:

Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti. Celofan je u pitanju.

Znam kaže Dobri i dodaje kutiju Debi.

Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem. Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa; pa celofan miluje, ciganku u kosu ljubi, tijelo nježno miluje , suze mu grunuše na oči.

Plače Deba ko godina, ako znate šta je to?

Kutiju cigara ž'tan na grudi privija.

Svi zanijemili. Čuj, blesan plače. Ne,m're to tako…

Nije fer. Gdje si vidio, da odrtina osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast, mere zaplakat?

Može, misli Dobri i te kako može. Ona priča o crknut, riknut i krepat ga bacila trinaest godina unazad kada je dijete bio i imao devet godina. A i na Frku ga podsjećala.

Nije ba , on bio konjina i fićfirić, neotesani i grubi blento ,da ne m're grublji biti.Autista skoro postao.

Jok.

To se njemu srce sledilo, to njemu duša zamrla. To on lijepo krhko biće, onu svoju dušu veliku u mali mozak, u hipofizu zakopao. Zakopao, cementom sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio. Da se sve slijepi i zaledi. A ako neko počne čeprkat, da se duša samozapali.

On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane njegove, njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana. Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i pameti.

Pošli oni u treći razred guslareve škole. To su one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak djećaćić, mogo bi joj postati momak.

Sva bi im se djeca mogla rugati, a njemu milina oko srca:

Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.

Eh, da je barem tako bilo, misli on.

Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa ko hablečinu kad god poželi.

Ali nije tako bilo.

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama odsanjati.

Bilo je to tako, ko da me neko svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.

Ja sam nemoćan i ne mogu da dišem, niti da vrištim ,a bol se veća javlja.

Prvo ti desna , slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini se vuče.

Bol te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.

Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi. Na moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa. Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko ja'ko skuvani rezanci , posuti paprenim kečepom.

Čudim se mene ništa ne boli i sve se nadam da će mi sada i tijelo i kosti samljeti. Ne ništa. Jok,bolan , ne da dušman lakoće. Tu samljevenu masu poli sa litar tečnog azota i u grudi mi sve to vrnu.

Bilo je to tako kao da ti dušu , onu auru, onaj balonćić mali , katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca. Balonćić padne i puf nestane. Ali se duša vrati, malo veća od balončića. Ne znaju krvnici da je duša od Boga data, da čuva i štiti nevinost i čestitost njegove djece.

Zvijer krhku dušu svaki put vraća na ležaj od klamfi tkani. Duša se vraća još veća i jača. Kad neman vidje da joj ništa ne može, vrati je u moje grlo, pa je pogura malo niže. Ona se zaglavi ni dolje ni gore i samo prhnu ko grlica bijela ka nebu svome. Znam da će me gore kad mi stađun dođe čekati, da me pomiluje, da se izmirimo i sa mnom Dijanu traži.

Kraj I dijela.

(Drugi dio u 21 09.)

A gdje si ti , i zašto sam ja


Mene nikad ne pitaju:

– A gdje si ti?

Nemaju potrebe.

Znaju da sam još uvijek tu.

Na mene sve vrebaju ko Meleke.

Hoće da me uznose u visine.

Ja im kažem:

-Nemojte mene ne znam letjeti.

-Ha , a znaš po vaskoliki dan i noć voljeti, pride sniš i tupiš.To mu dođe isto. Letjeti i sniti. Ti se samo pristavi. Mi se pobrinemo za sve.

Sreća moja, nisu upotrebili izraz šiljiti. Ne sviđa mi se. Nikako mi se ne sviđa.

Nedavno me jedna Mala Velika princeza plaho iznenadila , jer me pita sasvim ozbiljno:

-Tko si ti?

Zbog toga je volim, ne zato što je ozbiljna , već zato što me kao ozbiljno pita nešto , a to njoj smiješno i neozbiljno, a ja znam da me sto posto treha.

Dobro, sasvim je iskreno volim , jer se samo tako ona može voljeti.

– Jes'si se sada pokazo svaka čast ,a poetika, sciencia i licencija, vokacija i naglasak, romantika i semantika.

Ne zna šaptač da muku mučim:

-Znam ja sve šta bi’ reko. Ponekad nešto i zapišem.

Al čim pomislim na nju, ne čim pomislim već i prije toga,( a uvijek mislim na nju) , mene konja, presječe dah ne mogu da dišem. Labrnja mi se objesi i sama pravi grimasu na kojoj se može čitati:

-I am zabezeknut , mila moja . Pusti me da sa tobom sanjam i ne daj da zaspem da mi san ne pobjegne.

Kontam nisam levat ili habllečina , da joj odgovorim tko sam ja, pa mi pobjegne.

A ne mogu ni da joj odgovorim, onako direktno, po mahalski.

Kod nas nema ništa okolo. Naučili,direkt u sridu.

Joj ljudi moji, kako je lipa ta srida. A baška bliža i dalja okolina.

Lukavi smo mi mahalaši i skontali fol.

Mi skupili tu raskoš, tu ljepotu , tu milost , nevinost i dobrotu, a pusta drhti i biba se, na jedno mjesto . U celofan sa cvijećem duginih boja sve zamotali i ljubičastom vrpcom , svijetlije boje, violetne sve zamotali.

Rekoše nam da je to boja ljubavi koja se vješto od nas skriva.

Nije se uspjela sakriti.

Tako sve to sa vrpcom u paketu đardinom prozvali.

I taj nam đardin ne ide iz glave. Posebice, zbog te violetne vrpce svjetlije boje, koja nam po duši rovari.

Srce je već odavno u bandaku , bez daha ostalo , samo se koprca i ponovio bandači.Na dušek i jastuke, dakako.

Otud oni tikovi: Jastučiti i dušečiti. Ima joj puno  tih plahih naziva kada se bandači. Ne mremo vam mi sve iskantat. Skontajte vi koji.

Vratimo se tematskom pitanju.

Ovo nas podsjeća na  jednu razložnu i časnu diskreciju .

Vidi on da smo se mi đardina dofatili, a kada tako krenemo, zaboravimo šta smo hotili rijeti. I ne izlazimo heftama.

Naučili me nisu da lažem , pa ja sve onako, okolo kere pa na mala vrata:

-Te ovaki sam ti ,te , ovakav, al’ svakav nisam, i da znaš, ako čuješ da sam taki i taki, lažu te bona garant. A jesam taki i taki.

Ni ja sam sebe ne razumjeh ,šta joj nisam ispriča i šta sam zaobišo. Valjda takve sorte rođen ,nema treće. Ili nema diraktno ili zaobilaziš kad te pitaju, mislim stranci. Ne razumiješ. Ne zato što stranjski govore. Nego što sam gluv. Kroz jedno uđe kroz drugo izađe. Biukvalno. Jungfer u ušima.

Kad te male princeze pitaju, ja ko bekan , ko malo janje za maženje, u sebi kontam da sam delfin, ona zna da si konj konjski, ali pušta te da maslaš.

Ne znam kako je zadovolji  odgovor. Znam ponovo će me pitati, nije ona džaba kraljevskog roda. Na licu joj piše. Skoro ništa mi ne vjeruje. Ono skoro me tješi, znači ima joj šansi, da skontam ko sam.

A znam ko sam, ali ne mogu joj reći ,uplašiće se dite malo.

Ali jok , šejtan , šeret jedan ima. On joj sve otkucava. Ko fol šali se, da joj se umili. A glupko da ne mere veći biti. Klepetalo. Pa joj reče:

On ti , mila moja , jedina ljubavi , nije od ovog svijeta, ni poetski ni figurativno.

Ovo poetski , znači niko ga ne benda ni ena procento. ( Moram se malo praviti poliglota, šenkrat plaho, moram sam sebe hvalom nafajtat.)

On figurativno ,za insane kao da ne postoji. A njemu milo a je tako, jer rahat mere da sanja i da snove grli.

Il’ se kaže more. Ne mogu i ne znan van ja ti priorodopis oli pravopis, po mjeri onih što turaju ono h i od hajvani i đe triba i najčešće pođeđe gdi ne triba.

Ono figurativno još znači da mu je figura, odnosno jedna noga od figure na onom dunjaluku.

Kako onom dunjaluku? Ko da vi ne znate koji je.

Aba zo, vi mislite jal pržun, jal hladovina.

E nije ni skonto na koji će. Jazuk. On je od dobrih i ima bjanko pozivnicu da bira. Znamo mi za reč blanko, ali mi naučili na ono riva nera, riba bjanka . A bome se često družili sa nekim Bjankama , čak i onom , onog, anamo onog Đegera . Nismo bježali ni od Roze, Bjondine, Negrine…

Joj , mamo mamice. Dobre su one curice, ali nisu ko ove naše.

Bosanske. Mere i Balkanke.

Nema merhameta i dobrotvorstva , samo su dobro karitativne. Ono po Caritasu .

A šta ste vi mislili.

Joj , jesu vam misli otišle otišle anamo onoj finti. Alčaci ste vi. Nećemo vas ružiti.

Ali Bosanke moramo. I Balkanke.

A Mehmeda , a bome i mene je stara majka karala. Zbog zora, jabuka i Zlatija. Joj jesu sve jedre , zlatne i crvene. Haman ko baklavica kad je u ruku primiš.

Šta vi ne volite baklavice. Joj hablečina mila majko stara.

Ne ide mi se u pržun da me tamo čitavu vječnsot roštiljaju, onako ljudski. Jal vruće , jal vrelije.

Vođe, u srcima i ona treća mogućnost: još vrelije.

A ne ide mi se tamo gdje je uvijek hladovina, red i mir. Tamo bih tek nagrabusio. Ima tamo , hejbet mojih jedinih pravih ljubavi i znam , jedva me čekaju.

Čim bi me vidjele , u istoriji/historiji/povijesti đardina ispod koje vječno teku rijeke, bi se prvi put desio veliki incident.

Poletjele bi prema meni sa osmijehom na licu. Meni srce ko amper , pardon empajer state ili barem drvena džamija u Himzarinoj , vrh Sumbul Avdine , Bjelave bluz sistem.

Jes ,kako ne .

Radovanje, aha malo sjutra.

Morao bih začepiti uši:

-Ha , ja ti jedina prava ljubav , ljubavi?

-A gdje si ti do sad , konjino jedna draga?

-Je si li naučio tamburati ili samo nastavi prebirati po ženskoj ljepoti hajvanu mili?

-Vidjela sam ja šta radiš dolje nesrećniče jedan , mili moj?

– Šta si mi donio. Jesam rekla da mi spremiš onu zlatnu narukvicu, milo noje?

Ostale bi zagraktale:

– Šta narukvicu ,vreću bona ,vreću zlata si trebala zaiskati, iako nije riđobradi. Hvala Nebu dragom na Princu Malom.

– Dobar si ti, dobro nam došao, ljubavi

Ne bih vam znao rjeti , da li bi koja šljaga pala.

Da sam zalužio jesam . Što jes’ , jes’.

A i nešto mi se u zadnji vakat omililo biti tu. Makar joj ( omaklo se tebalo još) malo.

Kažem:

Nigdje neću pobjeć. Šta ste navrle.

Ali mene niko ne benda, ne rekoh li.

Ja jado , još uvijek dumam.

-E kako ćeš bolan miloj , princezi , djevojčici tako rekuć, to ispričati.

Ima da te nema ili ima da nje nema.

Grlice su plahe, namah se uplaše i samo prhnu tamo gdje plavet blista. I tišina i sni vladaju.

Ali skonto plan. To se kod nas zove tura jazija. Neki to krste pismo i glava.

Ali bit je ista. Baciš metalnog bugara u vis. Ako padne tura ( pismo) ideš u pržun . Ako padne jazija (glava) ideš Grlicama na vjeronauk . Ako imaš sreće i novčić ostane u zraku ili ga gavran mazne , ostaješ na ovom dunjaluku.

Šta vi mislite koje su mi najmanje šanse? Pravo da vam rečem , ja , neuka bjelavska blesa nikako to ne mogu skontati. Puno je to opcija za nas. Uh tri.

Mi volimo ono ovo ili ono, tećeg nema , osim sride i đardina. Ali tamo ti ni mozak, ni računica ne tribaju. Tamo slavuji i pjesma vladaju.

Ha, čuli ste za Bokača. Niste. Onda ni nemojte. Mane više. Mislim priče.

A ovom ili onom , možemo pričati , samo ako novčić ostane u zraku.

U stvari , ja najčešće sebe pitam :

– Zašto sam.

Decenije i decenije sam protraćio dumajući o tome.

Sada na kraju puta znam.

Odgovor je tako jednostavan i lijep.

Kao i život.

Kao ljubav i tuga.

Rođen sam ,

da bih volio

Tišina i sni.

Lipo mi je.

Ne da mi se buditi.

Tebe ne pitam:

A gdje si ti?

I sama znaš ;

u  mom srcu djetinjem.

 

Ode Moto da se Mota.

Ode Oto da se Ota.

San o neznancu i umoru

 

 

Počelo je nekako umorno.

 

Dođem  sa posla predveče .

Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki.Sav u modrom plišu.

Ispod , košulja bijela, okrugli okovratnik.

Još mu samo krila anđela trebaju.

Ništa se ne čudim.Sve mi izgleda normalno.

Nemam straha.

Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

 

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik,

zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju,

kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela,

tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi.

Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta.

Kasnije će od nekud neku stoličicu zboksati,

da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

 

Uzima mi tašnu, na stolić je zajedno sa kapom spušta,

kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.

Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila.

Toliko umorna da nemam snage da se bunim.

Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radim.

Mnogo je posla oko…

A ja sam savjesna .

 

 

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.

Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene.

Odnekud se stvorio roskasti kožni  tabure.

Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.

Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je.

 

Meni ugodno, napetost zaposlene,usamljene žene  malo popušta,

ja se dadilji , tom neznancu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .

 

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.

Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac ,

sa jedne i druge strane spušta.

Sledim se .

Odakle mu pravo da sve to radi.

A opet ugodno mi i nježno.

Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

 

Bočno dugme suknje moje,ono jedino otkopčava,

feršluz otkopčava i suknju hvata prije nego padne.

Tak tada mi štikle skida i odlaže .

 

Zatim jednostavno u jednom potezu,

ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva,

mrežaste mi najlonke skida i pored suknje polaže.

 

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala,

uzima u ruku i polako prstima masira.

Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.

Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.

Joj rahatluka mati moja.

Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

 

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama.

Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se ,

pokrivam golotinju rukama.

Kršna žena se stidi neznanca kojeg je u snove pustila.

Gledajući ga pomislim da je on  čedan kao neko dijete.

On se pravi da je u poslu.

Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.

Čini mi se da se malo zarumenio.

 

Uzima bluzu, suknju i čarape , lagano , sa poštovanjem,

polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže.

Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu,

u svježinu. koja me  mami ; uđem i zaronim.

 

On zna da sam u vodi do grla .

Okreće se, uzima krpice intime ,okrećući glavu od njih

Da ih pogledom ne obeščasti,i u korpu nježno stavlja.

I tako svaki potonji put   koliko je proboravio kod mene.

 

Jednom godinama poslije ,bijah nestašna i pitah ga

zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,

on  se trznuo, čini mi se zacrvenio, na trenutak zamislio pa  kaže:

Nagost žene…

 

Znala sam šta će reći.

Vjerovala sam mu.

Te riječi su bile tako nevine i iskrene ,

kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  neke poznate pojesme.

Kaže  na nježnost neba miriše,i ljubav moju koja se rađa.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.

Moje tijelo kao da ne postoji.

Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu,

prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

 

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.

Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim.

Mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini

i u riječima samim.

Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

 

A u mislima mi bruji:

Neću da se budim.Hoću još ovoga.

I sanjala sam isti san trinaest dana.

I uvijek bila odmorna i svježa.

 

Četrnaesti dan sam se malo zabrinula.

Ušuškana ljepotom snova to jutro zaboravih ključ na stoliću.

Pomislih kako ću ući.

 

Prilazeći vratim, čvrsto stisnem trepavice i poželim…

…vrata se otvaraju.

On  stoji obučen k'o princ neki…

 

Bitno je sanjati.

I moliti se Milostivom da se sni obistine.

Tko da zna?

 

 

 

 

 

Sjećanja i ljubav nikad ne umiru / Iz Arhiva

Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih


**
Pet mjeseci po Keminoj smrti ,umrla je Frka  Frkica  velika ljubav našeg k'o fol pjesnika.

Njihov poslijednji susret je obilježila  Montenova pjesma Hiljadu pahulja bijelih.

Frka zaslužuje da je se sjetimo  epizodom u kojoj  gostuje Kemal Monteno.

****

Anterije  i nevinost

**

Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.Šta ću,mislim,ne izlazi mi se,pripeklo,ali Frka mnogo toga zaslužila.Uvijek je mudra i čestita žena bila,osim jednom.Prvi put je monstrum unesrećio.Drugi put je prevarili.To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije.A trebala je.Zlo i mladost – ludost.

Sjeli mi u Galeriju,sada neko carsko ime nosi.Poljubimo se u obraz.Svijet gleda, ne mere drugačije.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte na se, usred kafane.

Šutim,ništa ne pitam.

Šuti , ništa ne govori.

Mučimo.

Razumijemo se , kao nekada. Još uvijek.

Ne kaže, ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se  ,  hoće kurvoazije. Može rečem konobarici; ma ista ona Esma Drnda iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca ; na živo. Ipak nije. Na vrijeme se drugi put udala.

-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Frko Frkice , žao mi ,  što ruzaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čo'ek  zaboravio što se nekad guštalo i šta se jednom nije konzimiralo…

Ima još jednog sina i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,iznimno biće , a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika , baksuze birati.Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ život , jal otac.

Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada,pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno.Ništa ne čujem,gluv ko dva topa.Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi.Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih, dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh , pa grruuhh ,  i ja  gluv na oba uha,kao top ,plus još jedna. Nisam frajer oglušiti na jedno uho, kad imam dva.Stvar ravnoteže. Sve je u pravoima.

E , eto ti , cereka se usud , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga. Šeret neki , garant!

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako ću bolan, šuti ona?Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz uši,ovu Frku sve  razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda i čudnih stranaca , k'o ovi današnji svijet.

Ima jedna molba,progovori.Zna da ću joj udovoljit,ali red je zamoliti.

Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Nema laptop,provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici.Moli da koju epizodu jahačima, harmonikama i njoj, preko reda nabacim.Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.Kaže nema takvog mahalskog kalemisanja  nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima,pa ih hvali.Ne pita za nikoga.Ja ne pričam o tim nikoga.Od kako joj poginuo sin ,  muško je dotaklo nije.Puno je to godina nedoticanja;previše.Ali znam,ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti,ona me šutka,očima ,kaže ne pričaj,nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim , već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali  prije toga , Deba ko Deba konjina samo neke svoje finte ganjao.

I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo. O onom kasnije ne smijem pričati . Znam da nas to još uvijek boli.

Taj voz je propustila dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je ubica ili četnik?Povelo i tri druga.Jedan dječak domac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca, crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum , neki Skoko Milenko, tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča Sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan , ubila. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gore od njenog muža prošao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još  5.000 djece što ubijeno,što nestalo.Tek da se zna.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj,na našim Bjelavama, živi. Njoj drago, vidim milina joj srcem bije.

Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono, sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići,jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.

Jako vruće,ništa dova ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se  mađara kutarišem . Znam zašto me zove.Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to  ja.Mislim , red je ,  vrijeme je da pođem.Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu novu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Muzika teče, mozak ubija.Sjećanja naviru k'o ozon poslije kiše,samo se prelijevaju u hiljadu pahulje duginih boja.Ni cigar nisam završio,ona se vraća.Pogledam je.

Meni suze niz lice.Treći put  u životu jer  Ona ulazi bijeloj anteriji,nov novcatoj.

Vrijeme kao da se vratilo  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jemenka ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me.Sretna je što me usrećila izgledom koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja…

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu,vlaže oči i lice,nalik su suzama.Dotiču joj  nježne ruke,ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte kada puna nade i života je bila.Njeno tijleo igra,gori i lebdi.

Sluti se,ništa  ispod nema.Grudi i noge djevojačke,boje ćilibara ispod bjelila anterije nestvaran krajolik nude.Ona je mlada , što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Njen budući muž  , nije dragi ,  vać očevog prijatelja sa sela sin.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku.Gdje god krene,gdje god se makne njena zla sreća je sa osmjehom čeka.Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim,trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati.Možda,a možda i ne?Neće duša Princa malog ,ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.Ništa drugačije ne bi bilo.Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.

A ovo dijete malo bi vjerovatno nesretnije bilo,ako je to moguće.

Njoj suze na licu,meni suze na licu,valjda se pahulje tope.Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se,valja izaći pred svijet.Sreća njena ona se nikad šminkala nije.Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa uvijek bila..

Malo se sagnem,poljubim  u čelo,uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj se  dobroto moja milosti puna.

Ona se raznježi,suza samo što ponovo ne pođe,klima glavom,riječi nema.Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka,od trača i jeda.Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu.Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas glas bije.Neke tvrde da su sa vama bile.Mnogo njih.Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih.I muškinje nas mrze.Ti hadumčari će me najviše olajavati.Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske.Prati me,do ulice,vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena.

Muzika  titra,bjele sjene nalik anđelima izlaze,kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti razbacuju..

Zavjese u susjedstvu  se tresu.

Ljepota moja me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene.Dvije siluete,besprekorne, bijele i blještave na kapidžiki stoje.Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala, te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset godina ili pedeset godina.Neki od škiljavca iza penđera nikad.Ni strasnije poljubce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta,mogli smo dobri glumci biti.Ja se šalim;nismo vremena za gluposti imali,trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna  nikada više ponoviti neće.Ja se ne bunim,uzvraćam joj , za sve naše neljubljene dane i noći;i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

 

Ko te ljubi i miluje…

 

Ona se odvaja,suze joj u očima.Ljepota moja nije dobro ,mislim ja! Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila,nekog od ovih dana ,da nastavimo gdje smo stali,”ako treba pobjeći od sveg sad…”

Uvijek tiaj Kemo,uvijek ti Indexi,gdje god kreneš,šta god uradiš,pomisliš ili usniješ evo ti njih.Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.Neka ih,muzika ljubavi je to,takve više nema niti će biti.

Ona se smješka,neizmjerna tuga sjaji joj u očima.Samo prošaputa;kako ti kažeš,mili.Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo,grčevito.Okrenu se i lahko,kao pahuljica odleprša.Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga,a već bajatog milenija.Trenutak zastane,kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima :ne,ne ,ona ulazi u kućicu malu,trošnu i pritvori vrata..

Zapalih cigar usporeno,duboko udahnuh i izdahnuh.Niz ulicu hodim.Povučem dim,dugo ga otpuhujem.Izvučem pljosku,što bi Mojsije reko alkoholeru,nije kurvoazije sada pijem štok.Nema više tog slatkog vakta.Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio.Koračam niz brdo,taksi ne tražim.Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

Hvala ti velika čestita i mila ženo,mala  Velika Frko Frkice,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala.Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te,svi od reda.Svako od nas na svoj način,iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme.Raspisalo se o Jahačima,Harmonici,anterijama i Frki; i pjesmu koju pride.Ništa na haberu nisam objavio.Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti.Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem.Javi se.Ili pospana ili umorna taji joj glas.Može kaže,sutra se o akšamu kog nje vidimo.Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne ; sve natenane,po tabijatu.Žilet,voda,sapun,mirisi i abuzenze vodice,teget plišano odijelo,leptir mašna i prsluk od kadife,glanc cipele,kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhtii pjeva pičim,pičim,pićiču i na Bjelave veselo stičiću.I stigoh.

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin  anteriji.Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom.Anterija se raspucava i nudi.Priđem i saginjem se da  je poljubim ,ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.Žena se se smješi kroz suze ;to nju Dobri za majku zamjenio.Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo,odar boli i tuge.

Na odru ;svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji plavičastim safirima  optočenoj –  sanja. Strast svoju,neutoljenu, vedrinu svoju,žeđ za životom sa sobom na nebo nosi.Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika.Znam je,lica anterijska i nevina sa nje glede.Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je,lagano kosu joj ljubim.Sada joj lice mirno i spokojno ;kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.

Kraljica vrišteće boli čini se sni.O Frko,Frkice otvori oči,mladoženja tvoj Princ Mali je došao.

Čuti dijete.Ne progovara.Bespomoćna  od čekanja njega neuviđavnog,umorna bila pa spije.

Oko nje nema nikoga samo kćer joj,tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:Ti si nam bila u svemu naj,naj,naj;u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj,kao nekad ,orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.Zna sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da  se zbude.Glupava mladost ili dušmani neki,ili jednostavno sudba na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu,žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije,čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.Kaže ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi.Dignem obrvu na ono ma'mo mame.Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je.Osvrćem se i gledam,nema nikoga  oko nas.

Ide ona sada nazvati brata i kasti mu da je majka umrla.Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  po običaju zakasniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje.Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati.U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio;skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota mila i blaga.Vrckava i vesela,ni tuga to ne može ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i čitam joj:

Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji  nešto sprema,a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

 

Kraj I dijela

Oni jašu a Mojsije harmonike baca – Prekoredna epizoda (Jednočinka)

Deba i mržnje oliti fobije

Imamo jednog vrlog prijatelja. Zovu ga Deba.
Možda ga znate?

Vi mislite deb'o čovjek. Jok , nikako, mršav je ko girica.
Onda pomislite da je debil.
Ma jok , odebljo mu mozak od nesuvislih misli.

Dobar je on , jalijaš  i mahalaš , a to mu na istu deređu dođe.
Blesav ko jednosmjerna struja izmješana u tri faze i opičen k'o konj kad naganja zebru.
Znači misli u crno bijelom , jednoličnom , a  vijugavo sivom  koloru.

Išli mi jednom ulicom. Žemskom.
Pitate kako znamo da je žesnka ili otkad se to ulice djele na muške i ženske.
Ako se ulica zove Rave  J. ili  Lepe DaDe. šta vi mislite je li muška ili žernska?
I nemojte da bi sad nešto implicirali.  U smislu i mi volimo curvoasier.

Volio se  Deba zagledati u izloge.
Vi mislite, hoće nešto da kupi.
Ma jok, boni.
Uglavnom je dekintiran. Sve potroši na grlice .
I da znate nije na one čaršijske što se lomataju oko šadrvana  i od insana  se grebu , već na prave orvacate  đardinske grlice.

On se zagleda u staklo da vidi koliko je lijep i ima li koja pametna da mu niče  iz čela .
A ružan ko glista kad je zgazi auto  i nikad ni jene za vas cijeli život nije procuclo nalik na filozofiju.

A izgleda veoma pametno. Ko Rodenov mislilac ili dijete na tuti.

Odjednom , skoro zakuka, ko sinja kukavica kad je uhavte na djelu:
-Oni me mrze.
-Ko to bolan?
-Evo ovi. Natandarili veliki plakat u izlog i jasno i glasno samo što se ne deru kažu : Deba mi te mrzimno.

Neka američka dobrotvorna organizacija. Jes kako nije. Vidimo, zaista jesu, natakarili plakat.. Čitamo:

If you are Racist,
Seksist,
Homophobics or an Asshole
Don't Come in

-Kako znaš da baš  tebe mrze.
-Znam sigurno, evo piše plavo na crveno!
-Ma hajde bolan ,  to se tebi samo čini.

– Nije me'ščini , već sam siguran. Idem rješiti problem. Ne volim da me iko mrzi.
-Nemoj bolan belaja. Šta te briga da te taki mrze? Bitno je da ti misliš da si u pravu.

Namah uđe. Mi nemamo kud,  i mi , čoporativno  za njim.

Kultura prije svega.
Selam alejkum.
Mrak dama, ne po tenu, njih ne zapošljavaju američki “humanitarci”. Već po fizici  . Diše po metra ispred sebe i trepće očima.
-Izvolite, šta ste trebali.

Deba se zableno i  unezgodio. Znamo šta mu  na um pada.

A opet mu ,  anglosaksonski naglasak  južnog zapada , ne miriše na dobro. Kju – klux – klan je tamo još uvijek glavni. Koliko on zna. A on ,  ako nešto zna , onda ga beli zna.

-Mi ništa, ali našeg druga mrzite , ko da je crnjo. A vidite da nije. On je samo original bijeli  mahalaš.
-Zašto misli da ga mrzimo?

– Hajd’ Deba pričaj.

-Evo ja sam rasist. Volim žene svih rasa. I seksist  sam jer se volim seksati sa njima.
-Ma nije to rasizam i seksizam , dapače to je veoma pohvalno sa vaše strane.
-I ja mislim da veoma povalno sa naše strane. I hvala vam i  što me vi povaljujete, ako Bog da.
– A dalje?
– Mislio da ćemo se zaustaviti kod povaljivanja, ali idemo dalje. Nisam  homofob jer mrzim pederčine,  ali  volim lezibejke. One mi milina,  valja se mnogo pomučiti , a tanka fajda. A to se neutrališe.
-E to je veoma nezgodno, jer jedno ne opravdava drugo. Mislim da se  jedno drugim ne može izbrisati. .
-Pa i ja sama istog mišljenja. Đe ćeš pogan porediti sa miomirisnim đardinkama. Evo ,  molim te reci ti meni ,šta bi ti radila kada bi ti se kojim slučajem jedan peško počeo motati oko sjedalice.
-Molim vas nemojte biti tako lični. Hekunla bih ga stolicom posred glave. Ili pištoljem u čelenkui. Tako oni kod nas na južniom  zapadu  rade.
– Ti si prava. Vidim  dalassko , ti si za brisanje sodomlija i gomorlija sa mape zemaljske. Kako neću biti ličan bona. Vidiš kakva je ta stolica. Vrtoglava, a ja ljubomoran na nju. Sami pliš i kadifa se u nju zavalio. Ne može da diše.
– A ovo zadnje dobri moj čovječe. Šta sa njim?
-Nisam ja baš dobar, nikako nisam. Ali to je malo duža priča , a i za ovo zadnje nisam siguran šta ste mislili?  Morali bi to uz neki zalogaj i vince protabiriti, okano moje. Rodi čiko okice lijepe.

I protabirili su. Debelo.  Taki je Deba. Bilo je tu mamicanja. Hejbet. Možda ga zato zovu kako zovu.

Poslije devet mjeseci ona kjukluksklanovka iz Dallassa , sjedi gologuza, samo u čizmama na verandi ,  u sebi se  smješka i privija  malog mahalaša na grudi. Pljunuti Deba. Samo bi dojkio. Ne miče sise iz ustiju. Vidi se da mu je žao što nema dvoje ustiju. Ha mu makneš ljepoticu iz ustiju dere se ko konj . koji ima samo jednu kobilu.

-Joj levata majko mila.  Kako bih u Americi  zatrudnila , a da budem sto posto  sigurna da će mi dijete biti bijelo.

A  Deba?

Ne pitajte. Skonto fol. Nikad neće ženiti Amerikanke sa južnog zapada. Jazuk.  I kad jašu mamuze ne skidaju.

Ludnica.

 

Blažena Luca – Infiltrirana priča

 

Moraću da prekinem priču svoga dnevnika ,da ubacim jednu čaršijsku priču,koja me svojevremeno iznervirala.U prvi mah.A onda sam joj se iz sveg srca nasmijala.

Naš narod je vrlo maštovit.Priče iz ničega zna složiti.Jal potrefiti jal profuliti.To nije bitno bitno je da se priča i da se glas po čaršiji veze i nadograđuje.Dobro je Deba reko:

Pustiš vjetar u mahali,u čaršiji zemljotes.

Priča vam na priliku izgleda vako,od riječi do riječi:

Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu ,sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio, ali moro.

Srela ga Luca slučajno u gradu,nije ga poznavala.A možda i jeste.Njojzi se nikad ne zna.

U tom momentu je nešto  baš  gadno zasvrbilo.Nije da svrbi, gori ko planine poslije kavazove dove.

Gospodična Lucija uvijek nacifrana bila.

Ide ona  ponosno uzdignute glave, a dolje je svrbi toliko ko da ima svrab u petoj fazi.Dođe joj da vrišti.A ne smije.

Ugledna je ona i krakata ženska.Joj kakva je pusta.Svakom insanu bi grudima zatvorila usta,a plavim očima dušu slomila.

Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto.Jok.

Kad se Luci neko svidi ona svaki dan dvojicu u apsanu šalje , dok ne dobije onog pravog.Ima da ga ima ili ima da ga ima,treće nema.

Dobra u svakom pogledu bila,a volila i anamo ono i te kako voljela?Krvnički.

Nećemo detalje , nismo vam mi za trača,ali tu je i perje i kože letjela.Ni sebe ni ikog nije štedjela.Znalo je tu i oguljenih glava pasti.Ni Mujin majmun to ne bi dobro proveo.

Zato ona u apsane slala sve,ali nikad ni jednog od bjelavskog kolegija.Nikad ljubomorna nije bila.Sve znala šta joj se u gradu radi. Čak joj pomalo simpatični bili, osim onog što se podrugivo.Taj joj na živce išao.Ona taman da zajauče ono joj mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima.I prekine je u po posla a ona posna osta. Dala da se stvar ispita.

Imala moć u supu,haman   ko Wolf. Ako bi se neki jado,levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu ,nije mu gino pržun.

Izbirljiva bila haman ko kraljica Marija Tereza,ona Muje našega takarenka.Ako izgledom i stasom nije za titove ili kraljičine garde nije dobar ni za Lucu.Od 15 do 90 dana se dobijalo za podbačaj plana,zavisno od nezasluga.

Vidio Deba Lucu,nije se podrigno nego uzdahno,nježno,čeznutljivo,hajvanski zablenuto..Čuj Deba zaboravio ne podrigivanje.Kad je došo kući,podrigno  se Deba sa Bjelava I

– Nije ti neka kazna Luco. Ja bih pet pet u cugu za tebe prodevero bonička moja predobra.

On se još jednom,za siguro podrignuo i preodero ,ga ona čuje.

Čula ga ona i prvi put,nije bilo preše za drugim.

Debu nije  dopalo ono čemu  se nado.Dopalo ga ono čemu se ni u snu nije nado.

Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i  pručulo.

Ima levata i ljubavnika.

Levati misle da mogu, pa nagraišu.

Ljubavnici znaju da mogu  čak i više nego što mogu,:takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.

Pametna Luca bila imala pet anterija.Joj judi moji, ne zna se koja je krcatija, koja se više biba i koja je podatnija.

U  momentu onog svrbeža ,sa početka priče,prolazio pored nje onaj od konzilija.Ovdje usud nema nikakvu ulogu.Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.

Ona lagano vrisnu : Upomoć.

Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w.

Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži,a drugom za pendrek.

-Gdje gori.

Ona ga opauči,gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom govoriti gdje gori.Ne bi on to shvatio.Vodi onog u apsanu.Reko Wolf da ga ja ispitam.Nasamo;ima neke povjerljive informacije,niko ne smije čuti.

Dva drota ispred apsa.Dva ispred podruma,dva na spratu.Niko ne smije ući.To je bilo prvi i poslijednji put da je Luca u podrumu supa bilo koga ispitivala.Čuje šest drotova,čuje vas cijeli sup i čitav Fis pride,Luca jauče vrišti i cvrkuće joj mamo mamice.Drotovi misle:

Joj,mamo mamice kakve li to strašne tajne Luca otkriva.Ispitivanje trajalo čitav taj dan i čitavu noć.Jedva se prekinulo.

Moro doći sam Wolf i sa sprata se derati:

-Luco dosta informacija.

Nije smio prići bliže.Luca zafrkana bila,nije dala da je bilo ko u ispitivanju prekine.

Luca od tog ispitivanja načisto zviznula.Svaki dan patrolu pred akšam po konzilijaša ,da ga Luci na noge u njenu vikendicu ispod Čoline kape,podno Trebevića.Spuste se malo niže i čitavu noć dežuraju.Po sabahu ispitanika odvedu kući.

Pukla priča po gradu  dapojavio se veliki narodni neprijatelj,jer se Luca bakče i ispituje , tog nekog ubačenog  elementa,već šest mjeseci i  ništa ne uspjeva.

Narodu opet sumnjivo.

Luca se tih stađuna plaho nakupovala i nanosila  anterija.Kažu patrole neprijeteljski element tvrđi od stijena trebevićkih.

Luca od muke vrišti, plače,kose čupa i leleče.Nikako tvrdog  elementa slomiti.Onaj jado muklo stenje i škrguće zubima uh,uh,uh, ko kad insana u apsu tuku,a on se junak pravi i šuti.

Moro Wolf opet  intervenisati.

Luca ga ništa ne sluša.Svoje pa svoje.Ispituje li,ispituje,ne popušta.Julio ne bi bio Wolf da ne skonta caku.Skonto on nju namah,ali nije htio Lucu odamah u  poslu prekinuti. Zna on kako to izgleda.

A i Luca se osilil i skoro pa  preuzela kontrolu nad vaskolikim supom.On moro preurediti sistem i ispremještati svo ljudstvo da bi preuzeo kontrolu.Kad je to završio,prvog sabaha poslije toga,otišao iznad Lucine vikendicu,nije smio ispod,i megafonom je moli:

-Ajde Luco ,ajde zlato ,kriminal u gradu porastao do neba ne može se disat.

Čuše Lucu kako zajauka :

-Joj, mamo mamice.

Nikad se iz grudi ženske ,visoko rangirane drotovske sekretarice , nije prolomio takav krik bola i očaja.Tako narod mislio.Jedan dio.Onaj drugi nije smio zucnuti. 15- 90 dana nije šale.

Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica.

Crni lakovani kožni đački kačket,nalik kapetanskoj, ispod koga viri plamena oblajhana kosa.Bakam lice,duge zasjenjene oči i rubinove usne stišavaju reflektorski osmijeh od uha do uha.

Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe.Nešto je  kraći,strukiraniji i utegnutiji.

Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u mrežastim crnim najlonkama blješte tako da se tamne naočale moraju nabaciti i oči od ljepote zaštititi.

Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi na razlete i gledaoca ne ošamute,raspamete i obeznane.ili slučajno klepe po glavi.Mogla bi mrtva glava pasti, koliko su te kugle kamene.

Strukiranija i diskretno izvezena tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti  dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija.Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu, kada se srce ili medne usne na ljiljan nabijaju.

To poručuje ona knjiga o pticama: Ptice umiru pjevajući ,ne mi,čaršijski telali.

U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija ,ali se ni na šta ne nabija dok umire.Ubija se da bi se jopet rodila i ponovo na nešto nabijala.

Eto šta vam je nauka skontala.

Neka se nabija da bi umrla,druga se opet ne nabija,pa umire dabi se rodila da se opet nabija.

Ne može ćovjek ništa uhavizati.

Joj ludijeh ptica ili još blentavijih nauka.

Samo bi se nabijali.

Aman ko Luca i ubačeni elemenat.

A oni pametni?

Oni se nabijaju i izdišu,ali ne umiru.Nisu ahmaci mrijeti dok se nabijaju.Ako ih prekine srce ,prekine.Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i umrijeti.

Moji razgovori sa neznancem / III .Dio

 

 

Čekam.

Šuti.

Čekam .

Šuti,

 

Očekivala sam nastavak.Sedam dana – šuti.

Idem ga naljepit, ko bebica zvečku.

 

Nazovem ga.

Eh,pitaćete odakle mi telefon.

Oglasio čovo da mu treba saradnica.

 

-Dobar veče.

-Dobar veče.Izvolite ga.

 

Joj kretena, ali glas mu po mojoj volji, promukao i nerazumljiv.

Prešuti.

A možda je neki nepismeni jado,pa se u njegovoj vukoderini tako avazi sa ženama.

Zašto po mojoj volji?

Jednostavno ne volim slušati muškarce da zbore.

Mnogo ga tupe i prave se važni.

Hajd to mogu pregrmiti,ni po jada.

Ali što mogu pametovati?

Rekli bi ljudi svaki od njih ,najmanje Sokrat.

A kompleksaši manje vrijednosti,ha se isprečiš ispred njih.

 

 

-Ja po oglasu.

-Kojem oglasu?

 

Vidim ja hablečina.Ne mre pamtiti ni svoj oglas.

-Za saradnicu.

-Koju saradnicu.

-Saradnica za saradnju.

-Što će mi saradnica.

-Tako mi rekli u birovu.

-Kojem „birovh“, da nije slučajno „burov“ u pitanju.

 

Rekoh li ja pametni moraju pokazati svoj um.

 

-Birov za posa.

-Aba zo.

 

-Znaš li slikati.

-Ne ja.Ni slučajno.

-Ne pada mi napamet.Takva saradnica. Čuj saradnica a ne zna slikat.

-Hajd…

-Nemoj reći zdravo.Nego znaš li čistiti?

-Štttta?

-Ma sve.Valjd ačistiš po kući.

 

Trebala mi lova, malo dekintirana,mnogo mi dugoju za radove,šta ću odvalim.

 

-Ja sam profesionalna spremačica.I preko mrtvih  leševe ako treba gaziti.

-Dobila si poso.Vidim ja pametna si ti.Normalno, gdje si vidjela da se gazi prkeo živih leševa.

 

I hek slušalicu.

 

-Hud ili lud nema treće.

 

A u pravu je.Imam ja pravo.Gdje sam vidjela da se gazi preko živih leševa.

Nigdje.Ali nisam vidjela ni da s egazi preko mrtvih leševa.Samo ih zakopaju.

 

A ne znam ,što me bar ne pita za ime.

Nisam ni ja njega , ali ja sam dama.

Dame biraju.

Joj, jesam dobro izabrala,postadoh higijeničarka.

 

Krah trećeg dijela.