…Ako ikad Anđeli po zemlji budu hodali , biće to u mom Sarajevu , Gradu čednosti.
Ova gitara je moja i Dodina . Dodo me naučio da sviram i to dobro , jer on je bio umjetnik . Sve što je radio , radio je savršeno . Odjednom mogu razmišljati o Dodi , a da me ne boli . Odjednom mi uspomene dolaze , a da ih ne odgurujem . Grlim ih i milujem . Odjednom život nije metalni strug što stišće , već grlica bijela što pokušava da leprša . Odjednom život nije praznina i tupost. Odjednom…
Gitara me gurka i šapće :
-Život je prelijep.
Poslije mi je Dobri opisao kako se to njemu činilo . Ne , nije rekao : činilo . Njemu se to prisnilo.
Ti , plava i stasita , okupana crvenilom rubinove anterije , koja hoće da bježi , da prepukne , da otkrije ljepotu koja se ne bi smjela noću skrivati , život počinješ da budiš. I prelijepa i mila , brmenita oblinama i sjajem , sa likom djevojčice koja sanja , obasjana zvježđem i ljepotom koja postiđuje krajolik , pružaš ruke . Iz tebe se mila moja , tuga se gubi , tek malo sjete titra , koja uvijek može da se vrne u tugu i bol.
Javlja se osmijeh koji obasjava đardin . Meni se se činilo , ruke hrle prema mojim .Htio sam da koraknem , da ih prihvatim , da se u tvome zagrljaju utopim , ali ljubomorna gitara me preduhitri .
Uleti u tvoje naručje , počne da ti miluje ruke i da zadovoljno prede . Cik malog mačeta koje traži sisu , vrisnu , gitara odgurnu mače , više joj ne treba . Sada joj trebaju dugački ženski prsti , koji će milovati strune i natjerati reski i umilni glas da pusti čežnju i prospe bol.
Đardin je zanijemio , Mjesec i Zviježđe su se spustili nisko kao nikad prije . Iskon im šalje znanje , čuje kako se jedna grlica nabija na trnje ruže , krvari i voli , ali svoju tugu ne da nikome.
Tada ti čuješ akorde Dodine najdraže pjesme , kako se slijevaju iz tvog srca , u tvoje ruke i gitara počinje da prosipa , neznano dugu čežnju i ubijenu tugu:
-Jutros mi je ruža procvjetala…
Milosni šapat se razlijeva tišinom , zvuk gitare nježno titra, cvili . Damari jecaju , suze ti teku, ti im se raduješ, a tužna si.
Tužna , toliko te boli da bi radije vrištala nego pjevala.
Boli te toliko da bi kose čupala , ali se odjednom iz tvoga glasa ruža otrgla i pristavila se pred našim očima .
Bjelina je nestvarna . Ruža je čudesna . Tačno stotinu lati ima. Znamo to i ne brojeći. Trepće svakim tvojim uzdahom . Svaka lat titra i svaki plače . Svakim titrajem struna rubovi im postaju krvaviji , ali polako se boje plavetnilom ove noći i zvijžđa koje nose nadu.
Ruža ti šapuće , ali ja je razabirem:
-Izdrži bar ovu pjesmu , malena . Pokloni mi milosti , i uznesi moju bol do kraja . Barem me , prije nestanka svog , rodi mila.
Glas ti je napukao , vazduha u plućima nema , srce ti se cijepa na dvoje . Niji ni za onog , ni za ovog svijeta .
Ali ne ide to tako , mila moja . Ne može se srce tek tako pocijepati . Treba birati , a pjesma ne može birati umjesto tebe . Treba odlučiti , a ruža je slabašna.
Ako ne prepukne , nema tvoje mladosti , ljubavi jedine , tvog milog Dode.
Ako ne prepukne , ostaju ti samo daleke uspomene , sjene nedoživljenih radosti.
Ako ne prepukne , uludo je bačeno trinaest godina radovanja .
Ako prepukne , nema više ovog nesnosnog derišta sa suzama u očima koje ne padaju , i daška na usnama koji ljubi , ali zato više bole i gode .
Ako prepukne , nikad više nećeš osjetiti njegovo lice na svom dlanu.
Ako prepukne , nema više ovakvih blagih noći.
Ako prepukne i prekrasna ruža tvoja umire sa tobom.
Ako prepukne nema …
Znam nije pravedno mila. Ova noć kasni samo trinaest godina . Ali,šta znaju djeca i anđeli šta je vrijeme . Oni znaju samo da se igraju i vole . Izbriši ih, te godine . Zapravo one se već same počele da se brišu.
Pjesma je tužna , ti još tužnija . Rastaješ se od nečega što ti je trpalo boli, koje si prinosila samoći svojih dana . Boli su bile tvoja radovanje . Bol i tuga te hranili . Bili zavjet nedorečenim snovima .
Osjećaš da se zaboravljeni život vraća u tvoje vene .
Ruža gubi sve boje osim svjetlosti . Miluje ti kožu i plovi ka srcu i puni ga toplotom . Znaš, ledu tu više mista ni . Možda će trebati vremena , ali odlediće se on .
Pjesma klizi . Misliš , dakle tako izgledaju poslijednji jecaji umirućih snova . Lakše dišeš , nije taj jecaj ni tako bolan , kao što muzika i srce pjevaju.
Sa tim poslijednjim jecajima , ja vidim Dodu kako te ljubi u polju djevičanskih ljubičica , kraj izvora Modre rijeke.
Miluje ti kose , ljubi onaj nestašni čuperak plavi . Tebi je toplo i ugodno , jer sunce kasnog proljeća vas miluje . Ušuškavaš se ljubavlju i čvrsto stišćeš uz njega . Ne želiš da ti dodiri ikad prestanu .
Ti ne vidiš da je on tužan i sleđen . Danima ga nosi prelijepa , a zlokobna vizija , a neće da ti je kaže , da te ne uplaši .
Vidi tebe , poput labudice , svu u bijelom , samo ti na čizmama izvezeni plavi listići nalik srcu . Prelijepa u plaveti dana , ti stojiš upravo na tom vašem proplanku , kao najmirisaviji cvijetak i veselo mu mašeš . Jedan poljubac rukom , kao dijete na oproštaju , mu šalješ.
I on je poput labuda sav u bijelom ; samo mu na bijelim čizmama plavbičasti vez nalik krstu remeti bjelinu.
A onda , sunca nestaje , tama je svud , ti blještiš i lice ti se stravom grči , pretvaraš se u gromadu od leda sačinjenu . On osjeća da gromada hoće da vrišti , ali ne može , neko joj ukrao glas i damare . I ti si samo santa leda u mračnoj noći.
Vidim kako ti prilazi ljubi i suze briše . Vi ste dva labuda bijela koja ljubav vode.A onda ti on maše i nestaje .
I još vidim kako mu suza na tvoje lice kanu . Ti je osjetiš ,zapeče te . Pridižeš se , hoćeš da je obrišeš . On ti ne da , bijelom maramicom ti briše vlažnost sa lica . Na maramici ostaje crveni trag , ali on skriva da ne vidiš . Ti si sumnjičava i pitaš ga :
-Mili, zašto plačeš ?
-Ne plačem mila , to je jedna grlica od sreće suzu kanula .
I zaista dvije bijele grlice , jedna sa plavetnim , a druga sa rubinovim prstenom veselo doletješe iznad njih , napraviše par razigranih krugova , kao da žele da podijele zajedničku sreću prelijepog dana.
Dodirnuše se vrhovima krila . Vazduh se ispuni ljubavlju i ozonom . Cvrkut , sijevanje i odjek groma stopiše se i ispuniše livadu sa cvijećem . Munja se provuče između grlica udari u visoki jablan nasuprot tebe i Dode .
Veća grlica , ona sa rubinovim prstenom na vratu , pade na livadu . Manja , se bez glasanja spusti do nje , dodirnu je kljunom . Jednom , pa drugi put . Polegnuta ptičica ne mrda . Malena duša se uznijela na nebo . Ali , možda ne i sama . Kao da je ponijela i dušu ove drugu, jer ona poput insana , položi glavu na grudi mrtve grlice .
Nebo se skroz smrači , poče strhoviti pljusak .Ti si sleđena , pogled ti se ne miče od malih ljepotica . Glas ti zastao u grlu . Otvaraš usta , ali tona nedostaje.
I Dodo i ja slutimo samo jednu riječ :
-Zašto ?
Hoćeš da priđeš onoj što joj se grudi još miču . Da je skloniš sa kiše , u grudi sakriješ , da njen bol , koji osjećaš do srži , prigrliš sebi.
I Dodo je prestravljen i rastužen . Malo mu srcu lakše , misli to je bilo obistinjenje njegove vizije .
Jes , kako nije?
Tiho , da ne preplaši grlice , zagrli te i kaže :
-Idemo mila , pokisnućeš.
-Ne mogu je ostaviti samu .
-Biće ona dobro . Nadam se . Idemo mila moja .
Ti ne ideš , tebe Dodo vuče . Ti ne skidaš pogled sa grlice što diše . Kako se udaljavaš , ona je sve manja i ti je odjednom više ne zamjećuješ . I u tvojim mislima ostaće zauvijek dilema , da li je presvisnula ili je skupila snagu da ponovo uzleti.
Poslije četrdeset dana si saznala. na dan vašeg vjenčanja Dodo je poginuo i dio tebe sa sobom odnio , a ti si ostala sama i bolna.
Poslije trinaest godina si saznala da je tako moralo biti. I zato ova noć , ovaj bol , ovo sjećanje i bol koja vraća u život.
Znam da se pjesma bliži kraju . Mnogim grlicama i labudicama je procvjetala ruža u noćima poput ovih.
Moje oči su pomalo umorne . Teško je kriti pogled od tebe , Malena moja i držati ga okrenutog Nebu i Zvijezdama . Vrat se ukoči.
Ne mogu da se protegnem . Ti si tu.
Ti više nisi insan , ti si meleka koja se u pjesmu pretvorila i svoj bol istočila . Pjesma više nije o tvojoj ruži , već o svim onim tužnim ženama i njihovim ružama koje su hajvani ostavili . Ja sam zabezeknut . Mnogo sam ljepota vidio i sreo na svojim putovanjima , ali tvoja…
Tebi žao svoje i svih drugih ruža . Koliko tuge na ovom dunjhaluku ima .
Upitaš se kako je onoj jadnici , koja na onoj malenoj planeti samuje , čekajući da se njen Mali Princ vrne.
Pomisao na tu Kruhku ružu što vene u samoći, ti pomaže da shvatiš , da ne možeš dozvoliti da ti srce prepukne . Moraš ovom malom blentovanu izbrisati suze iz očiju i pokušati da mu srcu vratiš , duše njegovih izgubljenih ruža i grlica.
Dok okrećeš glavu prema meni , ti ne možeš da vidiš da se ruža , ta svjetlost tvoje duše , tebi vratila i rumenilom života obojila vrhove jagodice tvoga lica . Oči ti više nisu ledena plavet Postaju nježni Ocean Tišina i sni dubok kao istina .
Ali ja sam ipak tužan . Srce mi zebe . Znam da je sve dato u provima . Nekom drugoj grlici ili ruži , bliskoj srcu mome , srce će da prepukne…
Lapsus memoriae su ponekad brže od naših emocija i misli , posebice ako su uzrokovane duboko kompromitovanom kognitivnom percepcijom date stvarnosti i nesusretanjem dugim mnoštvom vakata , koji neumitno , nošeni vjetrom, snijegom i kišom klize smiraju.
-Ih jesi nam puno reko ! – ibretili bi se moji mahalaši kojih više ni , ali bi tiho , svako za sebe , prelomio kroz stusnute žvalje .
-Hvala ti , blentovijo dobra ,gdje čuo i nečuo .
Taki su vam oni . Ponosne konjine .
Znali bi šta sam hotio rijeti.
To je moje izvinjenje svim dobrim ljudima , prenstveno ljudicama i ludicama , Božijim ljepot anđelima i djeci , svojoj i ovog dunjaluka , za svaki Lapsus calami , Lapsus linguae , Lapsus memoriae i sve druge znane i neznane pogreške .
*
Maj je mjesec . I kiši . Danima . Sunca na kapaljke ; i one infuzijske su obilatije.
U predgrađu , daleko od mahala , međ velikačkim zgradama , sakrio se jedan mali parkić sa tri klupe , pet lipa , tisuću ruža , obiljem zelenila , bukadar janja i maslačaka . Tek pokoja kopriva kao opomena djeci koja u zelen zaluta , da nije sve bajka , ali i nauk , da za sve ima lijek ako ljubav u srcima titra .
U parkiću , minjaturnom gaju , Galerija Bosna zemlja Božije milosti , daleko od vreve i žurbe , obitava. Svojom bjelinom i prozračnom ljepotom utočiste je poeti i slikaru koji u njoj stoluje , voli , slika , piše i sni . Prebire po strunama silnih kalendara što se takarli , a prelijepi život zovu . I sa radošću ih tegari .
Ma , on vam ne zna i ne mari za vrijeme . Nema ga :
-Odakle ti vrijeme frajeru jedan mahalski !
Zima nikako da se odmakne i pusti malo topline u cvijetno ostrvo sreće . Uspomene kao da su se zarobile u danima punim bjeline i sanja . I sjećanja
Sniježi . Vani je prohladno i bajkovito. Blagoslovljena je noć . Prelijepim nebeskim anđelima , prozirnih , svjetlucavih krila su otvorene sve putanje i svi kapidžici neba . To oni silaze da insanske želje prime i steru pred Arš .
Bjelina je kristalnim pahuljama okupala dunjaluk. Čuje se škripa snijega pod nogama okašnjelih šetača . Buka auta već odavno nema. Snijeg je zapadao i pučanstvu se ne izlazi iz ugodne topline doma.
Samo vremešni galerista ćuri u plavetnu nevinost. Očekivano. Galerija je odavno zatvorila vrata. U ovo doba nema ni slučajnih prolaznika. Tišina vreba i samuje. Jedini svjedoci su snijeg , tisuće pahulja bijelih , tri klupe , tri fenjera , pet lipa , on , Galerija Bosna zemlja Božije milosti i slike.
Iako se čini da je družina velika , osjeti se neka neodređena , nedorečena praznoća . Skoro mrtvilo . No , svjedoci znaju da će se uskoro pahulje uskomešati i da će banuti očekivani gosti.
Galerist izlazi van , ostavljajući vrata širom otvorena , da žmirkava svjetlost obasja pute dolazećih .Podsvjesno želi malo nježne svježine i ljepote blage zimske noći uvući u prostor u kome svjetlost i čarolija boja vladaju.
Polako prelazi mali plato , slazi niz četiri i po stepenice , i već je u parkiću . Pravi prtinu preko puteljka pokraj koga je smještena riznica njegovih slika . Ništa sem tišine , svjetlosti i bjeline ne postoji. Okolne zgrade su ostale odsječene tamom noći i bjelinom pahulja . Svud okolo je zalegao ugodni mir . Tišina i sni . Oćarajavući . Spokojni i nedostižni .
Kao neka čarolija u zavejanom obzorju , u svjetlosti uličnih svjetiljki lebde rojevi tisuća bjeličastih kristala, što nalik marljivim pčelicama , kule od snijega , u ovoj noći uspomena i želja , grade.
Da , da . Parkić , Galerija i snijeg postaju oaza svjetlosti , u pustinji zvanoj uspavani Grad Čednosti .
Sva svjetla u Galeriji su upaljena i poput kandilja sa minareta blagorodno zrače svjetlost u ovu Blagoslovljenu noć . Toplina što plazi van kao da lagano vitla i veje pahulje . One nemaju kud i počinju da plešu nježni tango sa njegovim uspomenama.
Klupa na suprot vrata je dobrano krcata snijegom , ali galerista osupnut ljepotom i milinom noći ne mari i sjeda zagledan u vrata . Zna uspomene će sa snijegom , sa laganim vjetrićem , sa čudesnom bjelinom plesati tango do konca noći ; do one tnake niti koja je razdvaja noć od svanuća, san od jave..
Nada se da će mu Anđeli u posjetu doći. Vrijeme je . Poželio ih je . Godinama , decenijama ih već čeka .Bog Milosti i ljubavi zna koliko u njegovim molitvama i srcu ljubavi i nježnosti ima.
Prvo se javi jedno nejako vav va vau vav. To preslatki , bucmasti Medi gegajući svoju pseću rundavu stražnjicu , veselo doziva svoga drugara , sad već vremešnog galeristu , što se na zasnježenoj klupi nježi . Nema veze , razmak od šest i po decenija pride dva stađuna kao da se nije desio. Davno usnuli Medi je tu . Veseli , mali razigrani mahnitovčić.
I dok on sa nadom vrti malenim repićem očekujući djetinji zagrljaj , prilazi mu Luce , domačica svih njihovih noći koje iskonu zovu. Stasita , visoka , raskošna , a u bjelini svojih halja ,krhka kao zaljubljena ivančica . Čvrsto priljubljena uz njene skute se nesigurno gegucka slatka četvorogodišnja djevojčica . Krhkija i prozračnija od pahuljica koje joj padaju po kosi. To je Nadin , njihova nestvarna , rano usnula djevojčica.
Djevojčica nešto veselo cvrkuta rundavku . Ovi se ponosno šepuri , skakuće naprijed nazad , tobože ne da se uhvatiti . Utom , niotkud , iz bjeline , skoro stidljivo iskorači djevojčica sa krvavim šalom oko vrata. Po koja rubinova kapca krvi , iz vrata još uvijek crvenilom škropi bjelinu .
Svi je znaju . To je Dijana , mili Anđeo ,prelijepa plavokosa djevojčica od nepunih desetak godina. Blijeda i prozirna kao dah pahuljice na staklu :Da je on srcem punim blagosti i ljubavlju ne prepoznaje, pomislio bi da je Snježna princeza . Toliko je nalik ovoj prelijepoj noći , u kojoj se dobra Božija bića vraćaju da raduju onoga koji ih neizmjerno , beskonačno voli.
Djevojčice su radosne i lepršave , vragolasto nestašne i poletne . Čak je i Dijana , skakutava i iskričava, anđeoski prelijepa, kao sto kao što je bila . Sve do onog dana , četiri kuka pride šest decenija , kada je veliko zlo nestalo. Miluje Medija i šapće mu:
-Sa'će on!
Pogledava ka klupi i vidi da se snijeg stopio sa galeristinom kosom . Ne razaznaje se gdje završava kosa , a gdje počinje da se taloži snijeg. Njegove oči kroz stusnute , trepavice zaljubljeno glede u sjene male pred vratima galerije , iskreći nježnost i ljubav.
Iz galerije , neznano otkud banu Vesna S. noseći dva taburea . Spusti ih na snjegoviti beton , pomilova Medija , zagrli djevojčice , tako bestjelesno kao da je od paučine , poljubi ih u čelo i upita :
– Kako ste ljepote mile?
Luce se smješi i klima joj glavom . Veća djevojčica se pribije uz nju . Zagrljaj Vesne i Dijane kazuju da su već odavno nebeske druge . Medi skakuće oko njih vav vau vav vau , ljepota mala šapće da je usnuli galerista ne čuje :
-Ma ja sam od usnuća dobro . Nego se brinem za Dobrog , mog milog blentovog drugara . Djeluje mi umorno i kao da nas ne prepoznaje.
-O ,ne boj se Mila . Ništa to ozbiljno nije. Znaš ga . Ljepota , ljubav , dobrota i čarolija anđela ga uvijek gane i raznježi . Skoro ga obore sa nogu i treba mu vremena da dođe sebi . Najbolje je da ga ne gledamo . Sad nas se malo stidi , sakriva pogled pun boli , jer misli da je kriv što nas je pustio da odemo.
Sjedoše na tabure.Dvije odrasle ljepote sa još ljepšom djecom međ skutima. Pas se nestašno zaleće na pahuljice i skuplja jednu po jednu, želi ih pokazati sjenovitim likovima. Ali mu to ne uspijeva. Pahuljice nestaju kroz njegovu prozračnost.
-Zašto sjedimo napolju ? – vragolasto se iz dubine Galerije frkičasto glasa Frka Frkica .
-Budi mi pozdravljena ljepoto mila .- Smješeći joj se puna radosti , diže se Luce i kao nešto najrođenije je grli .
– On sada sjećanja svoja sanja . Ne smijemo ga ostaviti samog . Znaš ga kakav je ? Snovit i krhak . Zaljubljen u život i sve svoje dane . Sanjajući , može se pogubiti i usniti , a vrijeme mu još nije…
-Al duga je noć , još mnoge , na okup moraju doć . Zalediće se.
-Ma neće , ne boj se ! Srce mu je jako , uspomene su vrele i bole , a ljubav ga beskrajana miluje . Ako otvori oči , izgubiće nas . Opet. To ga najviše boli .
-To znam . Jutrom se sve teže budi . Da mu nije djece , unuka , i one što ponekad na njega umilno frkiše D'bro Dobro , već odavno bi zaboravio da se budit treba .
-Da , da . Ima još dva , tri dunjalučka posla završiti i eto ga nama.
-Hoće li nama ili …- ne doreče Frka Frkica.
-Niko to osim Milostivog ne zna . Toliko ljubavi i dobrote u njemu ima , da vjerujem da će mu se lutanja oprostiti . Nadam se i molim.
-I ja , pet puta na dan . – Još jedna sjena velovita sa gitarom trešnjine boje u rukama , iz pahulja bijelih izranja …
… i još jedna , pa još jedna ..
Sjene male , anđeoske , prozračne izranjaju iz velova hiljada pahulja bijelih , koje se talasaju i kupaju u svjetlosti galerije i tri fenjera , tvoreć nestvarnu sliku koja zamagljuje paučinaste niti sna i jave …
Ujutro je u parkiću osvanuo prelijep majski dan obasjan suncem. Ruže , tisuću njih , upile mirise blagoslovljene noći , smješkaju se ivančicama i maslačcima . Žara i travke se umile rosom , paprati i šaši ovdje mjesta još uvijek ni , lipe još nisu procvale ; dan miga , samo što nisu.
Na srednjoj klupi galerista sanja da snijeg veje , hiljade pahulja bijelih pada li pada , a ljubavi njegove još uvijek plešu u noći sa hiljadu velova bijelih . U svakom velu jedna nada , jedan dodir , jedan san , a jedna želja .
Hvala vam za sve dane i ljubav koje ste mi poklanjale .Uskoro ću vam doći mile moje. Još koji dan , još koji tren , još koja noć , još koji san , još malo ljubavi ovom dunjaluku da dam. I eto mene .
Svuda okolo snijeg i stud. Ljudi užurbano hode. Prolaze pored parkića , pognute glave , zabrinutih , namrgođenih lica , sa tovarima svojih i tuđih briga na leđima . Nemaju vremena da zastani, da pogled dignu , zavire u srce svoje , u kome mnogo nepoklonjene ljubavi i radosti tuguje i jeca .
I ne vide da u parkiću svjetlo nebesko sja i grije. I ljubav vri. Galerija se smješi , galerist snen od ljubavi gleda u nebo , radosno , djetinje širi ruke prema njemu , kao da ga želi jednim zagrljajem obuhvatiti i raznježen kliče :
Epilog – Mnogo mnogo godina kasnije Blaženi jašu Mojsije harmonike baca
Svi mi imamo nešto cigansko u sebi. Pogotovo Cigani , muzikanti i ljudi koji nisu zaboravili svrhu života. A po pramajci Evi i praocu Adamu svi cigani su i moja braće . Pojedine Ciganke koje sam milošću Božijom upoznao ustručavam se nazvati sestrama. Jazuk . A bome miriše na grijeh.
Nebo nam kao svrhu života dalo da se igramo i zabavljamo . uz neka moralne i etičke norme koja moramo poštovati , radi ličnog dostojnstva i časnosti . A onda sveštena lica i vlastela se počeli igrati strogoće . Počeše braniti pučanstvu ono što sebi u naopakom, poganom smislu dozvoliše.
U mojoj mahali postoji ulica Tahtali sokak u kojoj su nekad živjeli Cigani . Naši prijatelji su bili čuveni Ibro Piljak , vječni putnik kroz vrijeme i njegova čerga , sa posebnim ličnim emocionalnim pretenzijama ka nekoliko Gitaneski iz njegove vesele kalvarije . Ko je koga i kako učio životu , igri , muzici , zabavi i još koječemu lijepome , trajnom i izvišenom, sad više nije bitno , a i “zaboravilo” se . Krečana , šta li?
Jedna bajka , posvećena odiseji marindrvorske Ljiljane sa Dobrim i mandal apsani u Švarakinom , je prebrodila susret sa javnošću . Mnogi zapisi objavljeni na stranici Bosna zemlja Božije milosti su ispunjeni blagorodnim , dostojanstvenim i biranim riječima o Ibri Pijljki i pripradnicima njegove etničke ( Gitanes ) skupine, a naših sugrađanki , sugrađana i saboraca. Uz dužno poštovanje i izvinjenje , pismenija su se nekako više krasile ljepotom , mirisima i čarolijom pripadnice ženske uzvišenosti. .
*
Jednoć , osamdesetih godina , valjda prošlog vijeka, možda koju godinu prije … zađuturumilo se , a i nikad nismo marili za vrijeme , Ibro mi se požalio:
-Ni Cigani više nisu cigani jer ih nestaše . Postali su Romi .
Kratko i jasno , bez suvišnih riječi i dubokoukmnosti . I iselio se sa Bjelava . Otišao na vrh Gorice , sklepo neku pleh bajtu , provrtio se par mjeseci . Vraća se do nas mahalaša , muči i odmahije glavom :
-Jok -kaže – ni na Gorici više nema Cigana . Sve sami Romi.
Mi se naježismo od njegove tuge.
I jopet se iselio. Jednoprežnim galopom doperja ,sa restom čerge do Švrakina sela , uz Goricu najveće jatagan ma'lu u Sarajevu.
Tamo se još malo , sasvim slabašno osjećao miris ljubavi i graja razigranih cigana čergara . Nikad mu život više nije bio isti. Onda ga totalno natakariše . Krkanske rage donesoše uredbu da se konji više nemereju jahati , ni kaskati po gradu. Zatim , te i te životinje , pogotovu velja marva se ne more napasati i držati u gradu . Normalno , za neproduktivne i niškorisne hajvane – cuke i mace , ptice , gmazove , razne žohare i akvarijumske hajvane gospoda bespolni mulci , hadumi , pederi i oni koji se zbog vjere nisu ubračili izboriše pravo sustanarstva.
I na kraju balade , zarad zimske olimpijade , zakrhaše mu ga do balčaka. Poče definitivno raseljavanje Cigana čergara . Dadoše mu zasluženi stan na Dobrinji . I pazite ove logike : u ulici Trg sarajevske olimpijade; a zna se čergari se uvijek dunjalukom raseljavali , poput ptica selica bježeći od zime i zimskih sportova. Useliše se on i njegova raskošna Šerherezada u dvosoban stan . Dvije po majci bjelopute trendi ćere odoše živjeti u gradu Starog mosta , stideći se oca Ciganina,
Šerherezada mu bješe druga žena , nasljednica čuvene Hanke , koju je jednoć , nedugo poslije , il’ neznano prije Ljiljanine i moja nesuđene svadbe , par puta po grudima bujnim čakijom bušno . Srećom , ne duboko , srce mu i ponos nije imalo snage da prikolje dublje . To je bilo prvo i koliko se zna jedino pomračenje njegovog uma , u njegovim nebrojenim životnim milenijumima . Ko se zatelebo u tu anđeosku ljepotu i svjetlosnu dušu taj bi jedva osto živ a da pamet nije abortiro pamt?. A oni drugi , nezetelebani , su bili već pomenuta pogan : bespolni mulci , hadumi , sveštena lica i pederi .
Preživi ljepota i dobrota i oprosti mu . Država jok. Tregirala strogoću na “ostalima” .Sedam kuka stroge bajbokane za pokušaj umorstva u KPZ Foča . Luce ga , molećivošću njenog mezimca prebacila u Centralni . Mogo i moro izlazit kad hoće i kad neće. Nakon godinu dana mu dosadilo to izlaženje i neizlaženje i nije se više u zindan vrno. Začudo država ga zaboravila i nije ga više nikad tražila. U međuvremenu ,dok je on u kazamatu dovio i dušom se djelio , Hanka se samo tako poigrala sa sudbom i pobjegla u Rusiju , a on zbokso Šerherazadu. Tako vam je to . Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu , jer sve je u parovima . Pa se jopet novo dvoje nađe , pa se poslije ne nađe. Vrzino kolo rekli bi neuku . A jok! Životne frtutme zapisane u kitabima prije birvaktile vremena , a ća mu ga znan , najprije će biti od iskona.
Vrtio se Ibro Piljak par godina po Sarajevu, od mahale do mahale , ukrug i u vrtlog , pa jopet iz vrtloga u krug ,ko pas koji ima muhu u repu , a ne može joj dohakat , sve više razum gubeći , tražeć čerge kojih više nema , kljusina kojih nestadoše i radost života ubiše.
Samo sa Dobrim , urijetko , poneku oćuti , kahvu sa lokumom zasladi i nastavi da sanja da se oko njega čerge vrte i bez tragova u snježnim nanosima blude i odlaze nekud u daljine , slijedeči nevidljive prtine njegovih sanja. Umni čovjek nikako da shvati da bez Cigana i konja čerge nikad nije bilo i ne mre biti.
Rat ovaj serbljanskih i rvackih zlih hordi smrti nekako dočekao.Raseljene sarajevske čergaše i Rome okupio . Sve bez izuzetka . Nije se imalo vremena za ono njegovo čuveno ” pohiti polako ” . Grad čednosti zajedno sa mahalašima odbraniše.
Jednom poslije rata dva ratnika se sretoše na Čaršiji , haman kraj Sebilja . Obdan , od podnevnog ezana i glasanja crkvenih zvona , laganice , ko dva rođena brata , haman ko Dobri i Baška baŠa sve poznate mehane obišli . U pauzi između dvije ture hodočašća krugove praviše. Od Sebilja ka Begovoj , od begove ka Sabornoj , od saborne do Katedrale , od katedrale do Hrama judejskog , od hrama judejskog do Stare pravoslavne . Od stare pravoslavne do Sebilja … Okolo uokolo dok im se nije zamantalo.
Vrtili se vrtili , ko munjeni autisti koji znanje znaju , ali ga ipak nikom ne obznanjuju. Traže li traže , i mjerkaju nebo , ptice , drveće , dućane i asvalt , maršrutu i arhitekturu ; sve isto , al nešto ne štima . I ništa nije isto.
Ezani megafonima paraju uši i ježe . Hodže se ulijenile , teško im se na minaret popet i kako Nebo propovjeda – umilnim glasom kroz šake sklopljene sa ušima u obliku srca pozivat narod na molitvu.
Zvona crkvena disharmonično otkucavaju ure i sate . I sveštenstvo se dobrano ulijenilo . Neukim ministrantima i priučenim liturgistima prepustilo teglenje i cimanje teškog zvonarskog užeta . To mlataranje užetom ponekad potrefi udar klatna u zvono , ponekad ne.
Pažljivom slušaocu se čini da sa njegovim satom nešto nije u redu , ili kasni ili brza , par sahata ili uri. A jopet , znaju da vakti više nisu isti . Da je u ovom užurbanom i nerazumnom vremenu zlohudih ljudi sve moguće , pa ne haju . Svjetina pognute glave , savijenog vrata i leđa , ko da im vodeničkim kamen oko vrata visi , nekako izgubljeno jurca , ko da su nevidljivim uzgenijama vezani i ko da ih tronacionalistička vlastela kandžijama u torove ugoni . Svaka u svoj , ne zna se koji je morbidniji i nečovječniji ; tagičniji i bolesniji .
Nepoznatih ljudi u kafana se klonuli jer vonjaju smradom i tupošću najdonjeg provijancilizma . U svakoj poznatoj se sa insanima pozdravili i piće drmnuli.
A opet jazuk neštimanje . Nema mazne Fazile da halal mezetluke sprema , a lohotno piće bez mezetluka život isušuje. Nema ni ljepot Šuhre da sa vojnicima cikće i muhabeti . Golobradih vojnika sa petokrakom na čelu više nema , neman ih obeščastila , pa ona jadnica svisnula.
No, ko mere mahalašu i čergašu , okrvavljenim i ranjavanim ratnicima za nebo i slobodu , dohakat il perce odbit . niko osim …
Pučanstvo se ibreti . Milicija , sad zamaskirana policija zabezeknuta , ne zna šta joj je činiti .
Golubovi i vrapčići se raduju , gugutaju i dživ-dživuću . Slijeću i vrane i švrake i pokoja grlica plaha. Osjećaju iskon i dobrota na česmama sebilja ruke miju i časne obraze umivaju . Samo ćurki i pjetlova nejma , skoro sve ih za rata nestaše . Jal granattom , jal minom , jal snajperom , jal žeđu i glađu. Najviše neljudskošću i bolesnim umom.
Na stepenicama Sebilja zasjedoše dva ratnika u uniformama sa kravatama i lakovanim čizmama. Pred njima dva aščinička hastala pun mezetluka; bureka , ćevapćića , brizli, bijelih i normalnih hajvanskih bubrega, pohovanog mozga i jetre, bilesim se i furdenjača nađe. Pride još suhotine i sireva raznih fela , turšija i domaćih kiselica , nešto slatka i voća , te par kutija francuske Gitanes cigarete bez gaća i Drine sa gaćama ( onu Blekijevu bez gaća Aljini lopovi ukinuše) . Ispod hastala ušlepali dvi-tri flaše , po jednu štoka i kurvoazijea , par gajbi sarajevskih klipača i bocun , crnog punomasnog , pitkog domaćeg abuzenzi vina . Takva vina na Olimpu pogančerski bozi i božice medovina zvali .
Slute vizijama vidjelica biće nenadanih gostiju , koje valja naukom dobrog domačinstva počastiti , poslastiti , najest i napit.
Akšamluk se veliki sprema , kore sintetički bošnjaci i velikački pobjeguljci , te lukavi istočnjaci i sanđaklije , što su doperjali u Bosnu , ha je njena armijama mhalaša i cigana čergara oslobodila . Ono Roma ne mremo preko usta prevaliti , ne ide nam . A i Ibru Piljka bi ražalostili. Hrišćani svoje negodovanje lijevom i desnom rukom zbrzavanje od čela preko ramena do pupka iskazuju. Prepoznaju se peto i troprstaši : odaje ih sučeljeni , lijevi i desni religijski formalizam u pristupu molitvi.
Policija , koja se nekad milicija zvala , kradom nestade . Vide niko ne ugrožava javni red i sigurnost . Niko ne izaziva sablazan na javnom mjestu. , ko neki političari koji iz bahatosti , neukosti i neodgoja , dva put godišnje ispred Begove džamije dijele par cenera od penezi , iz sehare opljačkanog narodskog blaga. A mir , kao i rat je relativna i subjektivna premisa.
Dvije , sad već sve više omalovažavane i ponižavane , ka kontejnerima gladnih gurane , uniforme u lakovanim čizmicama skoro i ne zbore. Dobri imena izgovara , Ibro Piljak ni jene ne progovara i samo glavom niječe.
-Šeća?
Ibro odmahuje.
-Rica?
Odmahivanje.
-Vesna ?
Odmahivanje….
– E'stela?
Odmahivanje…
-Esmeralda ?
Odmahivanje…
-Karmen ?
Odmahivanje…
-Šuhreta?
-Ma , daj Dobri uduni i ne pitaj me više , boli me svako dijete i žena koje monstrumi pobiše , Živ damare derem , živ mrijem , sanka u očima nemam , a ne mogu ni na tašte umrijeti..
-Oprosti mi , još samo jedna , molim te !
Prije nego se izgovori Ljiljanino ime , Ibro zakopa pogled duboko u zemlji , najdublje što je mogao , sklopi oči , diže pogled ka plavetnom, uskoro akšamskom nebu i rezignirano slegnu ramenima.
Dobrom suze u očima . Vrišti bol svakog djeteta i svake žene . Ubijenih ili nestalih , što nožem i kamom , što mesarskom satarom i macolom , metkom ili granatom .
Ibro ga zagrli , očinski pomilova po kosi:
-Da i Ljiljana nestadoše Dobri čovječe . Nikad te nije prežalila!
-Ni ja nju! Ni ja nju … vječni čovječe.– bolno muči Dobri čovjek.
Ibro Piljak strogo pogledava u Dobrog ko da mu se kroz oči u hipofizu zavlači i istinu čupa. Dobri ko da je led i kam , mirno u odsutnosti nervoze , bez treptaja odgledava kroz Piljkove zjenice i spoznaje beskrajna , mirisna i veličanstvena prostranstva , sad već izvjesno je Melkisedekovog uma .
– Vjerujem ti . A i nikad nas nisi lagao.
Dobri se skupi ko malo dijete na velikoj wc šolji , koje se boji ako neko pusti vodu , da će ga ona povući. Muk. Nema se više šta reći. A akšem se spušta i besanu noć i tamu u srcu doziva.
Situaciju neprebolnu, kao i obično nagrdiše i spasiše bjelavski mahalaši.
Eto Mojsija , prvi od konzilija , u Šokovom inatnom crvenom taksiju , tačno pred sebilj sa bijelom ramunjik na ramenima sišo i izišo i klimoglav pozdravom se natandario.
Eto ti Ome i Herce. Oma dva gusarska poveza unakrst preko očiju natakario da mu sunce slijepilo ne nabaci. Herco stentove i katetere po rukama premeće . Nemaju mu ih više gdje u srce ugraditi , pa mahalski doturi našli caku da prebačeni preko ruku mogu poslužiti. Niko nije pojma imo kako i zašto , ali Herco posto življi i još tužniji . Preko stentova svjetiljčice božićne nabacio , pa ko novogodišnja jelka čaršijom svjetluca, da bi se hajvani imali čemu ibretiti.
Mojsije zabrinuto gleda u fiću što ispred susjedne aščinice haman do izloga i begove čorbe zakantaše .
-Ko je vozio ?
-Nisam ja stentova mi .- odbranaški se trza Herco .
-Ma ja sam . – prizna Oma nehajno . – Stabilizirala mi se i ujednačila dioptrija , minus i plus deset i po . I tek sad dibidus , ko slijepac ništa ne vidim , al me moj stari fićek ko singerica služi , a i Herco dobro navigava. Jedini problem je kad zakunja. Onda vozim po sjećanju. Moram jer mi kočnice ne rade.
Odjednom od Miljacke zatarabuka veliki ciganski doboš .
-Deba i Lijeni garant. – kliberi se Mojsije.
-Kako znaš.- sumnjičavo će Herco.
-E vala , samo su nam još jedino ovi jetimi falili , eto kako znam. Lenji u invalidskim kolicima krnetom gudi vino piju nano , ago Sarajlije , a Deba mu kontra basira velikim ciganskim dobošem i gura ga . Sve pogledava imal kakav jendek da ga isprca , jer zna da Lenjem ništa nije , osim što je zaboravio hodat.
Lijeni se jedini od mahalaše puške se nije prifaća, već se međ hadume civilne zaštite uvalio . U mahalaša mu rejting na nuli , možda i u minus pao , ni tromboza i ljenost mu kao izvlakuše nisu mogle proći Trpe ga jer se stidi i muči . Više , skoro i ne progovara. Samo klarinet gudi. .
Svi sjedoše i poredali se ko rukometni klub za slikanje pred tekmu i nijeme. Ni jene. Osjećaju nešto veliko se sprema . Sati se lome oni šute ; nekad u zemlju , nekad u nebu bleje .
Uto jedan vitka grlica , iz niotkud prhnu i na Dobroga rame umorno zaleže. Vidi se , napriliku je neki dug put izmorio. Dobri je beztežinski nježno pomilova po svjetlucavom perju , u dlan sipnu vode i malo meda i pod kljun je nutka . Dušom miriše , očima boje ljubavi mu se zahvaljuje , na Frkicu , ljepotu milu mu liči. Ispod krila izvlači pisamce , nehajno preleti pogledom preko njega i protura ga Mojsiju.
Mojsije čita i vješa zejtin usne od hau do hau i sebi svojstveno prevodi:
-Konj jedan konjski . Od Baška baŠe je . Jebo ga pas , da ga jebo!. Poručuje ne mre doći . Neka ga raspuštenica , jal udovica , ne mere se prokužiti , iz nekog Desenzano del Garda načisto svojom raskošju omanđijala i zabukagijala , na nekom jezeru, Lago di Garda . Tamo neđe na nama bližem ili daljem zapadu , ne merem frštuljit , ali znam da je to blizu mezarja onih blentavih jetima Omera i Đule. Ne mre se maknuti od nje ko da su pupkovinom vezani. A i bolje mu je sa njom nego sa ovim vehtijašima .
Mora Deba bez truna ljubomore zamuhurat :
-Aha pupkovinom , pazi da nije! Uvijek je take baksuz sreće bio . Baksuz dovika ostaje baksuz .Vazda ga žene proganjale i sa njim se sijamskih blizanaca igrale. Jal raspušćenice , jal udovice , jal djevojke , jal udate žene , a pođahkad i junferice . Najgore u svemu tome je što se on ko pravi mahlukat nikada nije bunio ni biro .
-E ta ti valja. Romeo i Julija u našim mahalama bi se zvali Omer i Đula.A Baška baŠa uvijek bio plaho za – tu sei romantica.
-Jes mi vala taj merhum neke pehli sreće . Ko sijamac hudi se uvijek na istom mjestu , žvaljavim , prsnim i bedrenim mesom spajao .– dodaje živi mrtvac Lenji – I eto zaglavio na trulom zapadu. E neka mu ,hoće se on blizanaca sa blizankom i bliznakinjama igrati.
-Šut’ pogančeri jedni , ne lajte , ni jene . Nemojte nam dunjaluk poganiti . I Istok i Zapad su Božiji . I Njegovom Mudrošću i Milošću imaju dva Istoka i dva Zapada . Za dobre i za loše Božije stvorove po jedan . Bliski i Daleki istok. Zapad i Dvilji zapad.A Bosna između. – Ljutito protestuje i dovi Mojsije.
Da bi nervozu ( ko fol ) prikrili mezu nabadaju i cugu tamane. I ispotiha svako malo otamburaju . Prvo tamburom i dobošem usitne onu Čerge , za brata svoga koji svoje tuge skriva i srcem zahvaljuje svojoj iskrenoj i vjekovnoj braći.
Zatim zatamburaju onu tamburalo momče uz tamburu…pa cugnu i zameze , pa sitnije primovski zatamburaju kad ja pođoh na Bembašu … pa zameze i cugnu , pa zacvile one …voljelo se dvoje mladih i ne klepeći nanulama, pa ga dobro šuknu i zameze …
…dođoše do one Višegrade grade … i napose one aj , dvije su se vode zavadile , aj Čehotina i krvava Drina . Ibro Piljak ih svekolike opomen pogledom strefi usred malog mozga . Muzika se namah ukinu , muzikanti se namgrodiše i već otežalih mjehurova , izvjesno je , odoše žuborit tražeć sjenovitije čoškove, kako koji i kako gdje . Bez imalo stida i ženiranja vodu pustiše. Jesu'l , il nisu za te budžake i kaldrme ginuli i krvcu prolijevali?
Nisu oni bešćutni i nepristojni bili . Jok , nikako! Već su kivni na svjetske vladare života i smrti , posebice zapadne što nakaradno vladaju svijetom i dozvoliše u srcu univerzuma najkrvaviju klanicu od svjetskih ratova . I još su bješnji što je vaskolika svjetska svjetina nijemo posmatrala monstruoznu klanicu kao neku sapunicu , prethodnicu Matriksa koji će uskoro smutiti i u čvor pamet vezati blentavim insanima . To su oni na te vladare i nerazumnu svjetinu , i ovdašnje truhle narodske krvopije u nemoći svojoj , vodu , pjenušavu od piva puštali.
Vrnuše se i ponovo cugnuše i zameziše . Mojsiju ranjeni damari ne dadoše mira i on ispotiha skoro nečujno poče da gudi Nizamski rastanak . Krneta se stidljivo priključi. Doboš harfskom profinjenošću nenametljivo daje takt . Tambura jeca , violina cvili , nebo šalje rosu …krneta tek ponekad jaukne…
*
*
Ibri Piljku suze vodopadima iz očiju vriju i niz lice plaze, ko bistri potoci sa ciganskih izvora , što u kristalnu Modru rijeku se pretakaju . Koliko mi znamo otvorile mu se slavine čemera i tuge prvi put u životu . Ali šta mi znamo , njegovi su vakti mnogo duži od ukupnosti naših života. Kad je do kraja otsluša zavapi :
-Nemojte tu molim ko panju vas i ljubim , braćo moja .
Muzika sa zadnjim akordom u tren napravi rez . I onda sve utihnu. I oni , i noć , i Mjesec i zviježđe i miris neba , i cvrčci , i šapat trave. Samo šadrvan šaputavo i beznadežno vabi Emine , dok zvuk katedralskih tornjeva najavljuje ezan.
Mislima se kotrljaju mrtvi mahalaši i čergaši što uz njihova ramena i na njihovim ramenima zaginuše za Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti. Hajd , nekako , njih mogu i prežaliti i suzu ne pustiti . Muško je to . Ratnici ! Heroji ! Uzeli puške u ruku i išli slobodu , zemlju, grad , žene i djecu na Božijem putu i molitvom na ustima braniti. Znali su , neki moraju zaleći i doma međ voljene na tabut tahti se vrnuti il ne vrnuti .
O Bože Milostivi kako , kamo i kuda ćemo sa skoro nautičku milju puta 1601 komat , na milenijskom parametru , ubijene maksumčadi preboljeti , u duši sahraniti .
Gospode naš slavljeni i ljubljeni kako , kamo i kuda ćemo više od deset tisuća nestalih grlica , kanarinki , labudica , ljubičica i poljskog cvijeća prežaliti i bol srca zatomiti.
Ezan se javi . Kod ih čuo neki se osvješćeni hodža na minaret Begove popeo i poziva na molitvu.Tih , sjetan , umilan glas , pun Neba . Blentovijama se čini i nekako svečano tužan , kao da neki veličanstveni , oproštajni , nebeski adađo sluti .
Zora samo što nije zarudila . A nevidljiva nit noći i dana nikako da se raspukne i dan otkanta noć . Vrijeme se smrzlo sjećajući se stotina hiljada nevino ubijenih Bosanaca i neće da otkucava .
Inatno , Deba zaškrguće lohotnim zubima , zatreperi prstima i tarabuk lagano najavi – O ciganko moja. Lenji se rasani i nikad življi , krnetom tugaljivo povuče H i E mol, naizmjenično , Mojsije se nadoštiklava jedva čujno pulzirajućim A molom , Ibrina tambura skoro neprimjetno žice C dur prebire , a Debin tarabuk je samo treptaj prebiranja po svilenoj ženskoj koži . Nije bitno , jal po grudima , jal po bedrima , jal po vratu , jal po skutima , jal … ( Hej , poeto uozbilji se , malo , zauzdaj pogled i ruke , skrajno si od teme . )
Polako ustaju i još laganije se kreću ka Miljacki . Ispred njih se nekako sasvim očekivano pojavljuju , lepršaju i plešu veličanstvene i blagorodne sjene njima poznatih bića kojih više nema.
Obasjani svjetlošću ,dolazećih blaženih čednosti nevinog srca , krenuše prema Bistriku. Sedam kontura se spontano lelujaju prema mezarju Sedam braće.
Stari sebilj , Čaršija i mostovi Grada čednosti se sjećaju :
Čerge ( Cigani ) idu na nebo / Cigani lete nebu
*
*
Na putu do turbeta stigoše do Latinske čaršije . Nasred mosta zastadoše i sluteći mnoge privremene rastanke pustiše muzici da uzme maha . Ne one mahalaške , već lepršave i sjetne ciganske pjesme . A to mu je jedno te isto . Ljubav se jednako svira , pjeva , igra i damarima unosi u srca svakog čestitog zemljanina i na svim jezicima svijeta.
Na mostu zaigraše sjene njihovih najmilijih koje su nemani nestali. Oko mosta , u latinluku do Ćumurije i Drvenije i nazad Obalom do Vječnice i Bembaše i ponovo do Latinske ćuprije počeše se skupljati i seni svih onih nevino ubijenih čeda našega šeher Sarajeva grada Čednosti.
Zaplesaše i zaigraše sve sjene ubijenih bosanskih nevinosti slaveći Boga Mudrog , Vječnog i Živog.
I odjednom , vođene Velikom ljubavlju zaiskriše sjena mrtvih , kao svjetlost kandilja sa tisuće džamija u blagoslovljenoj noći . Zatreperiše i polako uzdižući se krenuše uvis , ka nebu . Tada bi u visinama , poput iskričavih munja brzinom zvijezda padalica , jedna po jedna nestajalla na obzorju , u pravcu doma svoga , doma milosnoga , podno arša Gospodara svoga…
Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedmoro mahalske braće koje nastaviše da hode ka mezarjiu Sedam braće , nestajući u izmaglici rađanja novog slavlja , jer Erdelezi je .
Nikad ih više nisu viddjeli zajedno .
Legenda kaže , svojom blesavom srećom su pronašli jedan majušni procijep u zakrivljenom postoru i nepotojećem vremenu i prešli na drugu stranu . Nije poznato da li je Mojsije odozgo hekno harmoniku. Nije imo razloga ???
-Ha , ha , ha! ,
Oćutiše mahalaši .
Na kraju ili početku svih puteva zastadoše , obasjani maglicama zabezeknuto diveći se ljepotama Božijeg stvaranja.
-Joj Bože Jedini ,koliko su čudesni i vječnom slavom i ljepotom obasjani puti tvoga stvaranja!
Ljudi cijelog svijeta će zauvijek biti braća i sestre , reče Milostivi Bog stvarajući Adema i Havu .
Hvala i Slava Gospodaru svijetova.
Amin za vjeke vjekova …
*
*
Dopisano
*
*
bro Piljak , poslijednji čergar ,vječni Žid , preminuo je polovinom Avgusta 2023.
Nikad nije imao rodni list , niti mu je trebao. Niko nije znao koliko mu je godina. A kažu da je aktivno nazočio ubistvu pretolonasljendika eF.eF. i još prije bijegu osmanlija iz Bosne.
Zadnji rat u Bosni mu slomio nevino djetinje srce.
Nije bilo sahrane.
U noći bdijenja tijelo mu pred gutom svjedoka jednostavno isparilo u havu.
Niko, ni hitna , ni sudstvo , ni milicija , hablečine pogotovu ,nije vjerovao u tu bajku. Mislili neka ujudrma mahalaša i cigana čergara.
No , nisu ništa našli. Ibru Piljka pogotovu. Nema ga . Nesto . Hava ! I niko ga nije tražio. Jalov posao i jazuk pomisao .
Ispod ” samrtnog” jastuka našli dva srebrenjaka i pismo za Dobrog.
Srebrenjaci kažu da mu još nije vakat za lađara rijeke Stiks i podzemni svijet.Niko ne zna ko je od prisutnih klepio srebrenjake . I oni isparili u havu.
Pismo je Dobrog uputilo u Holandiju .Nevoljko je otišao. Obećao sebi da iz Grada Čednosti neće micati bez prijeke potrebe.
Moro poslušati Ibru Piljka. Zaslužio Veliki čovjek.I nije pogriješio. Mudrac zna sve tajne.
Dobri se vratio veseo i pun nade. Ponekad nije sve crno kako se čini.
I zato je zamoljen da ponovi ovi zapis. Valjda neka “holanđanka”.
U njemu je jedno pitanje na koje je našao odgovor.
Rane su se ponovo otvorile i svježe su , a on je još u nevjerici. Istinu zna , ali ne smije je ispričati. Boji se da će čarolija nestati. A mora ponovo mnoga pitanja preispitati . I tražiti nove odgovore na stara pitanja.
Jednog dana,kad se sabere i eventualno pronađe odgovore možda ispriča istinu o pismu i šta je tražio i našao u tujini, i poslije nje.
Uh , život je toliko lijep da ponekad zaista do dna duše i suza zaboli svojom ljepotom.
Jedared uzeo Mojsije cijeli go'šnji. Uzela Zlata pola godišnjeg. Ona starija bila, a on pripravnik .
Mislili se malo osamiti, da Mojsije pošteno odradi pripravnički.
Lukavica mu hejbet zadaće nagovjestila. I šta ga mi mi znamo , jošten nešto svašta naumila sa jetimom raditi. Nismo valjda ludi sada detaljisati i potvarati čestite insane.
Možda mu je to je'no te isto. Ali mnijemo radiće samo ono što priliči,
kao na primjer ono, kada golubica i golub ostanu sami,
a nešto ih zasvrbi i onda , obajene leti perje.. Misle , tada oni nisu krivi za svoja djela.Jok,nipošto.Krivi preci što su ih take rodili. Čista , takarli genetika.
Dobar plan,ali imo jednu falinku.
Zlata se povjerila Leli Jeli Jeleni.Ona Herci.
Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki.
Frka Debi,Deba Baška Baši,Baška Baša Lenjem.
Ovom bilo mrsko dalje novost širiti. Nebio lenj, uzo megafon,
stao na vrh zidina Bijele oliti žute tabije,ča ga on zna i grmio:
-Biće dobrog svježeg mesa.I piletine. Vakog i nakog. I roštiljanja. vakog i nakog. Kod Mojsija.
Al'mahala ko mahala.Po čaršije je očas znalo da se dobri akšamluci kod Mojsija spremaju.Dođoše skoro svi.
Njima pozivnice u principu nisu ništa značile.
Za muziku se da srediti.
Jedino Dobrog niđe.Dobri nešto mutio sa nekom Vesnom iz Avde Jabučice sa br.4 podno Gorice.
Žemska aman ciganka , čak i sefardske pjesme pojila ko Zlata.
I gitaru dobro prebirala i još štošta.
Prvi dan Dobri ne dođe.
Slagali,nije bio sa Vesnom, nego slučajno sreo Ljilju sa Marin dvora i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj Ibre Piljka i njegove porodice.
Cigani ko cigani,samo im treba razlog za slavlje.Nekada ni on.
Namah zasjednu , poneka i zalegne , i iz čista mira nešto slave.
Tako ih život naučio.Nikad se ne zna, koji ih belaj sutra može iz zasjede zaskočiti.
Uzbunila se čitava kamarija . Došo Ljiljin momak u švrakin čergeraj,
slavnu Jatagan ma'lu , pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj.
Tandaranje vako i nako se razvalilo na sedam dana.
Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić,kroz prozor im hranu doturaju,da ne pobjegnu. prisnila im se ciganska svadbu.Ibro i njegovi se vesele i provode . kako ne bi , samo što se ne ugovori belaj svadba. Joj , opšti takeraj.
A zaključana djeca? Djeca, ko djeca . U halvatiću se ne dosađuju. Nije im na kraj pameti. Sve i da nisu mislili, igraju se grlica.
Šesti dan blagdana , slavlje i slavljenici malo posustali. Poneko se baildiso , a poneko i nije. Oni što su se baildisali ,ti se ubebali i ništa ne mogu. Oni drugi, šta će, nego gradivo obnavljat. Ono što ga cigani uz ćemane i ples najviše vole.
Neki anđelak,jedna mala cigančica ključ ukrala i Ljilji kroz penđer dodala.
Ljilja u nedoumici: za tijelo bolje se igrati grlica,za dušu istina i sloboda melem.Misli takariš danas tijelo,duša je preča,a tijelo je lako nadolmiti.Uglavnom.
Zna i njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija. I još zna ;nije im suđeno. Već nauk vidjelice naučila.
Oni kror prozor,pa u prvi taksi pa pravac Bjelave.
Tek tada , zajednički,ono ko fol, shvatili da su mogli odavno kroz prozor, noge se igrati.
Sada ih mrzilo bježat kroz vrata , zbog ukradenih ključeva, da anđelak ne nagraiše. I prave se da ne znaju ,šta im je pamet smutilo. Ko da im magla danima damare smirivala.
Skontali obići njegovu kuću;prazna zvjera ,nema mu staraca i oni na morju. Valja im jastuke, šiltete i dušeke presložiti.Možda i prozračivati. Svaki čas.
Putem ih taksista Šaćir Šok obavjestio o akšamluku kod Mojsija.Šok to vam je onaj hrvač što je velika jalija i izbacivač bio.
Ljilja i Dobri nemaju kud,usput im bilo svratit kod Mojsija, u kontrolnu misiju…
Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca, do malene kučice u cvijeću u kojoj ljubav stoluje.
Pred vratima plavim i ispranim Frka u rubin anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.
Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku Mariju zamjenio.Gledam je .Bijaše dijete kada je zadnji put vidjeh. Znao sam da će na majku ličiti. Malo je krupnije , valjda je nedavno rodila. Drago joj što je se sjećam i uvodi prosjedog zbunjenika u kuću.
A tamo, odar boli i tuge.
Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj skoro sinoćnjoj , plavičastim safirima optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu, žeđ za životom, nevinost neugaslu sa sobom, na nebo nosi.
Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.
Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i samo mene čeka da na pute kreće. Smiješi se.
Piano!
I u smrti – ljubav i muzika sve je.
To dijete moje Mala Velika Frka Frkica je usnula.
Kraljica vrišteće boli , čini se sni.
O Frko, Frkice , Marijo ljubljena , otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.
Čuti dijete. Ne progovara. Neispavana od čekanja mene neuviđavnog, umorila se, pa spije .
Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.
Kapi kiše po penđerima liju i pjesmu nose:
-Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj….
Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.
Znam , sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.
Kćer kaže :
-Ma'ma bi htjela i poljubac nježni koji sve znači.
Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da se zbude. Glupava mladost ili dušmani neki zli, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.
Zastidi me ova mlada žena, načisto.
Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke Frkice ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše na sto iznijela.
Kaže, ma'mo mame joj rekla šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.
Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga doli nas troje. Žami , persira me .Zaboravilo dijete da joj je čika dobri napravio kavez za grdelinku.
Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Otac ga tamo povukao.Nije bio doma već pet godina.
Majka joj znala da ću , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju sa njom se oproštam na njen način. Nema vrdanja.
Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio. Bjehu to dani ljubavi , dosanjanih snova i grijeha. I pride , za rastanak ,ona nestavrna veče bjeline i oproštaja .Veče milovanja , iza zatvorenih vrata i hiljadu pahulja bijelih.
Ode Frkina kćer u drugu odaju.
Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.
Primičem sto odru blještavom i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu prinosim usnama i ljubim je.Prinosim čelu i opet usnama , i opet čelu i usnama.
I čitam joj.
Izgubi se pojam o vremenu.Ponekad mi se čini da me njena ruka stisne kad je nešto u srce bolno dotakne. Ja bi je u lice pogledao. Ali ona miruje . Tišinom miruje i smiješi se.
Predah pravim, hoću da joj ljepotu upijam . Znam joj svaku nevidljivu pjegicu na licu. Svaku otpalu trepavicu . Sve nevidljive dlačice što se iza osmjeha kriju.Čak i sada vidim nejasne obrise onih bora koje se nikad neće roditi.
Cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. ;mnijem , dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat , da je truje. I piće bacila. Samo joj kafa ostala. U praznu ispijenu šolju gledala ,Okretala je, iz navike u njoj znamenje tražila.. A mene nema pa nema. Znala je da tako mora biti. Ne treba joj fildžan za to.
Kurvoazije sipam i cokćem.
Čašu odlažem i Mariju čudorednu gledam.
Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji nešto sprema, a tuga ga mori.
Joj,Frko Frkice,ljubavi moja gdje si sad?
Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada su anterije bile sve .
Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. A kako li su Mariji , ljepoti mojoj pristajale..Imala je instikt proročice . Nepogrešivo je znala kada sam umoran , utučen od boli i skitanja.
Tada bi Jeli Leli Jeleni prišla i nešto joj šapnula. Zlate se pomalo ustručavala. Plašila se ozbiljnosti njenih godina. Jela Lela Jelena bi s eozarila i šapat Zlati prenijela . Ova bi zagrlila Frku Frkicu i sve tri bi ušel u kuću.
U kuću bi ušle tri prelijepe insanke , iz kuće bi izašla tri nestvarna anđela , tri nebeske hurije , u anterijama različitih boja.
Mojsije i Herco bi se baildisali . To njihove ljube za njihove duše ples nebeskih hurija spremaju. Harnmonika bi zatitrala. Tarabuk bi se tupom tišinom oglasio. Krneta bi zajaukala, gitara bi zacvilila.
Furije bi se rukama dotakle ,šalove u vis bacile i muzika bi krenula.Lagano , iz daljine , kao da se javlja iz dubine duše .
Ruke bi treperile , pogled se ka nebu uzdisao , velovi bi lebdjeli, praćeni bolerom , koji je i valcer , i tango , ali nešto novo. Mahalski bolni sevdah sa ciganskim zovom duše.
Frka Frkica je bila mlađa . Njen ples je bio malo drugačiji , življi i radostan , pa postajao sporiji i tužniji.; Bio je to ples jermenke , haremske čengije , koju su od dragog oteli i u harem zatvorili.
Zlata je iskustvom srednjoškolske prvakinje u trbušnom plesu Mojsiju mozak ko kanapu u čvor vezala. On bi dušu u harmoniku izlijevao , a zlata je to srcem i plesom uzvraćala.
Jela lela Jelena bi do Herce odlutala nježno se uvijala ne radeći nagle pokrete skutima i grudima da ga hercika ne bi heknula.
Frka Frkica je bila mlađa i najljepša od tri hurije. Njen ples je bio malo drugačiji , vođen usudom Koštanine čežnje i tuge . Bio je to ples jermenke , haremske čengije , koju su od dragog oteli i u harem zatvorili.
Svi su znali , to ona svom Dobrom pleše. Na njegovom licu traži dopadanje i nježnost kao refleksiju njenih pokreta.
Ja bih je netremice gledao ,u časnom čekanju da godine njene zrelost za ljubav sustignu i tane o bolu skrivao , da dijete ne uplašim.
Usporen ritam se polako pojačavao , hurije su lepršale. Muzikanti su glavu gubili, instrumenti su plakali , jecali , cvilili. Ali život je prelijep . On neće tugu rastanaka , hoće ljubav , hoće radost dodira .
Anterije lebde , žene ih ne stišću , raskoš ponekad bljesne. Muzika već divlja skoro da izmiče kontroli , a onda naglo prestaje.Prvo ukipi gitara .Za njom krneta tiho pisne i utihne.Harmonika ostaje bez basova i samo vjetar šimi. Tarabuk samo tri lagana zvuka dijeli:
Tam …Lela Jela Jelena do skuta Herčinih liježe.
tam … Zlata se pored Mojsija Gnijezdi.
tam…. Frka Frkica koljena Dobrog grli.
On bi je u kosu ljubi i skrivao milsi:
-Eh Marijo ,ženo vječna gdje se se gube naša proljeća sretnaa.
Tišina. Mirišu zvijezde.Srca su puna ljepote i ljubavi.
Muzika teče, uspomene mozak ubijaju. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.
Pogledam je.
Meni suze niz lice. Ono skoro. Jedna izdajnička suza , u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put u životu, jer Ona ulazi u bijeloj anteriji, nov novcatoj, samo jednom , nekad davno , u jednom snu obučenoj Mislim da u onoj suzi , Marija može vidjeti svu ljepotu i tugu naših dana.
Vrijeme kao da se vratilo , na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.
Ili kada su se vratili oni neki dani koje je grijeh pominjati. Kada se ta ista aarterija oblačila da bi se malo poslije radi ljubavi svlačila .
Kemo tuguje :
Hiljadu pahulja bijelih večeras pada
Umiru pahulje bijele i moja nada
Da li te vjetrovi nose
Jedina moja
Na nekom oblaku mekom duginih boja
Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Normalno to je retoričko pitanje koje nameće licentie poetica .Ne mogu reći ; Frka Frkica je nadmašila sebe. Uvijek je bila takva. Nenadmašna u čaroliji koja oko posmatrača miluje i okovima nevinosti veže.
Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj nježne ruke, ona ih podiše , one lelujaju , tijelo se uvija i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.
Ona je ; mila Frka Frkica iz Đul bašte , kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.Niz anterija se prelijeva krhkost hiljadu pahulja bijelih
Slutim, ništa ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje kraljevskog ćilibara , ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore. Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć igrokazom uz tužnu melodiju oplakuje.
Tužna je , budući muž , nije njen dragi , već očevog prijatelja iz Vranja sin. Dragi će tu noć usniti i ona će se iz zagrljaja iskrasti i uplakana pobjeći.
Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne, njena zla sreća je sa osmjehom neljudi čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri, neko joj ništavilo utrobu kida, priziva slijedeću nesreću.
Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki Frkici , onoj čednoj Mariji što na krlilima ljubavi je htjela da živi.
Kad pjesma stane , ona na pod do mojih koljena klonu , obgrli ih i prozbori:
-Umorna sam ti mili moj . Nizlječivo umorna .Mnogo je godina samoće i želje u mome tijelu. .Samoće i ljubavi bez tebe i dodira tvojih dobri i jedini čovječe moj.
Neznam da li se to PTSD vraća , ili je ostala navika da se mogu odvojiti od tijela bsitrog senzorja i gledati sebe kako se usporeno krećem kroz vrijeme; sadašnje , prošlo , ponekad i buduće.
I vidim:
Dvije sjene male na podu pored mindera sjede.Ona mu obgrlila koljena i jeca. On je zagrlio , u kosu je ljubi Nešto joj šapuće , ali to ne mogu razbrati. Ne anlaišem , da li radi moje gluvoće ili joj dušom zbori.
Ona se polako smiruje Igleda ga puna čežnje i nade.
I gledam:
On je zbunjen. Vrijeme mu je da idem, a ne može je ostaviti . Diže je . Ljubi je , kao da se nikad rastajali nisu. Ljubi je . Radoznalo , plahovito , osluškujući zov njenog srca , što kroz usne ljubav pjeva.
Ona uzvraća poljubac kao djevojčica koja se prvi put ljubi. Radoznalo , nesputano , prirodno kako to samo djeca znaju.
Usne im se spajaju . Oči se gledaju. Ruke se još čvršće oko tijela savijaju.
Znam:
Oboje misle : Šta da se radi? Život je ponekad prelijep i ne treba ga odgurivati. Ako je i grijeh, ponekad treba zažmuriti . Oprostiće se. Ljubav nikad nije veliki grijeh.
I polako okrećem glavu , jer znam :
Podinuće je na ruke . Ona će mu sviti ruke oko glave. I ljubiće ga. Zatvariće oći. Vid im neće trebtia. Za sjećanja ne treba vid. On će je nositi , pa zastati. Došli su do vrata.. Ona će lijevom rukom tražiti šteku . Naći će je i otvoriti vrata. Ulaze i zatvaraju mi vrata pred nosom.
Shvatam :
Moja nazočnost bi svjedočila grijehu , a to ovom prelijepom danu ne bi bilo poželjno. Zatvaram oči . Tama me obuizma , misao se javlja:
-Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i oteti od zla , i čitav život voljeti i brati.
Možda?
A možda i ne?
Neće duša Marijinog Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici bojenoj čarolijom ljubavi ,subjektivne isključivosti.
Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga u bajci bila dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.
A ovo , dijete malo, bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Princ bi u traganju za istinom i u svojoj dobroti , opet odlutao.
Eh , kako je lijepo imati nekog , za ruku ga držati , ljubiti , u sobu odvesti , na dušeke i jastuke meke položiti, i ljubav do zore voditi.
Kada se dvoje voli vrijeme ne postoji .
Izlazim.prije nego se vrata zatvore vidi se postelja u neredu.
Njoj suze ko biserna rosa na licu, meni suze u očima, valjda se to pahulje tope.
Osjetimo; i srca i duše plaču.Slute rastanak. Njoj bez nade, u meni radost skorog viđenja.
Smirimo se, valja izaći pred svijet. Još nismo sigurni da li je isti ili sutrašnji sabah . Sinoćnji ili novi , današnji akšam.
Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.
Malo se sagnem, poljubim u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:
-Čuvaj se dobroto moja, milosti puna. Volim te. Čim završim pismenija eto mene tebi, što prije.
Ona se raznježi i naježi ,, suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:
” Kako ti kažeš mili moj.. Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Nemaju šta raditi već samo olajavatii , tuđe brige voditi.Sve tračaruše odreda u džamije ili crkve idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas grlice glas bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”
Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti po avliji razbacuju…
Zavjese u susjedstvu se njišu.
Ljepota moja, me zagrlila , čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine nas nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na nama, dok se pahulje lome i ne tope.Dva nestvarna prozirna anđela , očajnički kradu poslijednje poljubce iz ispijenog vrča ljubavi.
Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu anterije nije vidjela četrdeset ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.
U predahu ona šaljivo šapuće : -Šteta, mogli smo dobri glumci biti.
Ja se ne šalim: -Nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.
Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna, nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.
Dok se rubini zalazećeg sunca presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:
Ti si noćes sva u bijelom
Tamo gdje se pjesma čuje
Pahuljice srca moga
Ko te ljubi i miluje.
Ona se odvaja, teško i nevoljko , sli se ipak odvaja. Suze joj u očima.
Nije dobro ,mislim ja! Nikako nije dobro . Neka me ledena jeza hvata.
Kažem, trudim se da zvučim veselo:
-Vratiću se ljubavi moja, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći ćemo od sveg tad…
Uvijek taj Kemo i ti ti Indexi! Gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Ko sudbina. Moraju svojim tuč muhurom sve ovjeriti. Neka ih, muzika ljubavi je to. Takve više nema,niti će biti.
Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:
-Kako ti kažeš, mili.
Miluje me ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju na vratima kako se i njiše i maše i poljubce djetinje šalje.
Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.
Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava se zatrese i klima : ne .Ona ulazi u kućicu malu, trošnu i zatvara vrata.
Tišina .U njoj nestaju sinoćnji sni.
Pred kapidžikom zapalih cigar , usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.
Ne od štoka.To život se ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja.
Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.
To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:
-Hvala ti velika čestita i mila ženo, djete milo , mala Velika Frko , najdivniji prijatelju i dobrota naša. Hvala ti za sve što si nam darovala. Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te, svi od reda. Svako od nas na svoj način, iako to nekad nismo znali pokazati.
Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.
Nazovem. Javi se. Jal pospana , jal umorna , taji joj glas. Može kaže, sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.
Sutra pred akšam sve natenane, po tabijatu.
Topka , skoro vrela voda , sapun, četka , žilet i miris.Češalj i kare glanc. . Potom teget plišano odijelo, bijela košulja , leptir mašna i svjetlo plavi pojas od kadife, glanc modre cipele. Ostaje još da nabacim zejtin osmijeh na ouareno lice i pičim.
Srce drhti i pjeva: -Pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.
Nismo se zastidjeli ni zacrvenili. Nemamo vremena za te neprijatnosti, koje izazivaju neiskrenost i prisustvo drugih.
Nastavi gdje je stala. Voz nadanja i snova je propustila dok je žalovala sina. Dika njena, ponos maleni , samo je sedam godina imao.Isti otac , moj Mali Princ. Znao si to zar ne ,mili moj?
Ćutim . Neću da je prekidam . Znam koliko je taj sin , to sjećanje boli.
Popelo se dijete na trešnju, mamile ga crvene bobe.Tepo im, tiho i blago. k'o malo djete djetetu. Radovao im se .Htio svoju nježnu djetinju ljubav sa njihovom slašću podijeliti i koju svojoj majci Mariji odnijeti.Da zna koliko je njen sin voli.
Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića, jal’ poviše Sedam šuma, jal’ sa Trebevića.
Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta zna dijete šta je manijak horde zla. Tri druga sa njim pošla.Jedan dječak domac bio.
Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca,ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.
Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.
Ni cvrknt nisu mogli pustit. Ni dahnuti.Jedno Grruuhh i nema ih.
Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led ,već u antartik i arktik se namah pretvorila i do danas , do ovog se poljubca nije odledila.
Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni. Samo su par nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu , i ništa više, mili i ljubljeni moj.
Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila :
– Bože Mili Jedini:, otkud toliko zla u ljudima.Nikome ta nevina djeca nisu ništa skrivila.
Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad nisam otišla. Znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.
Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.
Muž i prije pio. U inostranstvu se par godina primirio ,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.
Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Ili možda nije. Mere bit da bidne da joj lakše biva kad sa mnom tragediju podijeli. I moja je. Kako neće , mnijem ja .
I pričam joj , što nikad nikome nisam i neću.
Ja sam se poslije rata odrvenio . Za rata nisam imao vremena. Morao sam za domovinu , za Bosnu svoju Zemlju Biožije milosti, za Sarajevo Grad čednosti život nuditi.. Bilo mi je suđeno da preživim rat.
Poslije godinama nisam ničega svjestan bio. Živ sam . Znam to , a ništa ne osjećam. Ljudi mi pričaju, ja ih ne čujem ili ne razumijem.Vrijeme ne osjećam. Stađune ne brojim. Steru me hridi , mraz i kiše. Bije me žega , često i glad. Hrane ima , ali ne mogu jesti.Sve me boli , a ne mogu uprijeti prstom gdje.Ništa ne osjećam. Ništa nije stvarno. Sve je iluzija. I košmarni snovi .Mnogo je mrtvih u njima. Mnogo eksplozija i nestalih.
Ne sjećam se mnogo toga. Tek , tamu svuda vidim i slutim.Tek poneku iskru ljepote uhvatim kada na Boga Mudrog i Silnog pomislim.
Kažu doturi neki PTSD te ko šejtan proganja. Još kažu ; kako ne bi . Roknut si više puta nego to insansko tijelo može podnijeti.
Roknut a živ. Misao i duša sa pobijenom djecom , tjelo među živima. Nikako da mi svane kome ja pripadam.
Kao i nju , sin i kćer me spasili. I nevina djetinja jubav njihova uz Božiju pomoć . Morao sam se životu vratiti radi djece . Šta bi oni bez tatka svog na ovom svijetu? Bili bi siročići. A zar svijetu nije dovoljno siročića bez njih.
Bog Milosrdni me prosvijetlio .Još ti nije vakat. Moraš svjedočiti o svemu što znaš., Kad dođe vrijeme znaćeš kako i o čemu.
Poslušah Ga. Morao sam se životu vratiti radi djece . I tebe . Na kraju i radi sebe.
I vrato sam se . I pisao i pisao. Zapisivao i zapisivao.Slikao i slikao. Danima i noćima.I volio. Bože milostivi koliko si mi ljubavi darovao.I Bogu se molio .
Ljubav tražio i nalazio. U Bogu Jedinom , djeci , u ženama, u sjećanju , u danu sadašnjem , u nebu , u noći budućoj , zvjezdama …i nalazio.
Joj Bože milostivi koliko je ljubavi u svakom tvom stvaranju.
I u tebi Marija , ženo čudesna. Uvijek si bila uz mene i sa mnom kad mi je bilo najteže. Bila si moja vjerna ljubav. Najveća . i najduže od svih.
-Uvijek sam te volio , Frka Frkice djetešce moje milo.
Ona mi mazno obgrli ruku i stisnu se uz mene Znam da mnije :
-Tako malo treba za ljubav. Srce iskreno i vjera .
Osjetim da se sjedenje odužilo i da se sjena umora navlači na djetinje lice.
Ja je ispratih do kuće. Taksijem naravno. Ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Ratni aferimi. Spustiila se ona niže od Pašina brda. Odavno , od osamdesetih u kućici maloj, trošnoj, na našim Bjelavama, živi. Mnoge se lijepe uspomene vežu za tu kučicu u cvijeću .Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.
Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .
Ja po običaju sređen i uglađen, iako skoro već đuturumim. Sav u bijelom. Ono da se složi sa kosom koja počinje sijedilom da se šatira . Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć navike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.
Jednom se u jesen sedamdeset i neke se zaljubih … nije dobro prošlo. Jednom se u jesen neke druge sedamdeset i neke oženih …još lošije prođoh. E vala zakleh se u stađune :
-Neće meni jesen više navlakuše i sačekuše raditi.
I nije. Nisam bio baš čovjek od riječi kad su ljepote vladale mojim prostorom.Ali sam oprezan bio. I evo sada , jako je ljeto i vruće je .Gorim , a znam da nije od vremena.
Ona me pozva sebi na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove.U meni nikad nisu stanovale nepodobne pomisli. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Tek poneku zaustimo i shvatimo, da sve znamo i da je sada sve prošlo vrijeme. Ništa se ne da vratiti , ni ponoviti. Kao ni izbrisati.
Ponekad jedno drugom ruku nježno stisnemo i poljubimo Nismo previše tužni,više nostalgični. Čak nam je radovanje susreta malo topline u srca unijelo.
Ustajem,kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti.Krajnje je vrijeme da krenem. Jer pomalja se ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to ja. Kažem:
-Vrijeme je da pođem.
Kaže sjedni, još jednu zapali. Ajd’,poslušam je. Sad će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:
Nazvala me najljepša Marija , Frka Frkica , neprežaljena i nezaboravljana , nikad savršenstvom okrunjena ljubav moga života. Zamolila da se vidimo.
Pripeklo. Mađar blješti i dere ko da je neko bacio atomsku. Ne bi mi se izlazilo , no radosno srce ne časi ni časa . Eheej , to me Marija čudesna žena zove . A čednost mila je mnogo toga , i više od toga zaslužila. Zaslužila je beskonačnost koja se može ogranićiti u riječi – S V E .
Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Prvi pu je njenoj nevinosti zlo zulum učinilo. Drugi put su je u njenoj naivnosti prevarili.
To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je.Mladost , ludost.
I mi smo svoje tajne imali. Znalo ih još četvoro i niko više. Trač se nije širio.
Sjeli mi u onu birvaktile Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz,kao stari znanci . Il ljubavnici . Nema veze , svejedno je . Bitno je da s,mo opet skupa. Svijet budno škilji . Neko ispod oka gleda ..
Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte na se ,usred kafane.i po ovom zindanu?
Šutim,ništa ne pitam.
Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo.. Predomisli se:
-Hoću kurvoazije.Nostalgija.
Može kažem, konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da dere ko Musa jarca; na živo; donekle i uspjela:
-Donesi nam malena dva kurvoazijea, jednu tulumbu i jednu ružicu.Može i baklava sa dvije kafe sa strane. Žao mi što rozaklije i ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se . Čo'ek zaboravio što i kako se nekad guštalo. I šta se jednoć nije havljalo. Ah, ta prelijepa vremena. Neće se nikad ponoviti. O vraćanju nema ni govora. Neko je najčvršće zamandalio pute bez povratke.
Ima još jednog sina i kćer, pa je nekako na noge stala. Morala radi djece. Oboje se ubračili. Nek su joj živi i zdravi . Sada sama živi. Muža više ne pominje, već mi rekla, neki put prije , od pijanca se davno rastavila. No , drago joj . U tujini došo sebi.
Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala. Sve neki idiot, mahnitov , kreten ili slično.Da je barem srela neku budalu ili blentoviju, bolje bi joj bilo. To mu dođe kao neka navika baksuze birati. Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ orkuženje , jal otac.
Samo jednom njeno srce jednog odabralo.U nevakat., a za čitav život. Ona neuko dijete žejjno ljubavi. On mladić , skoro čojk , ali častan. Čeko da odraste , U čekanju voz prošo. Žali Bože! Mahal je šaputala :
-Joj ,kakav bi par bili , samo da je malo više sabura bilo. Sreća bi ih potrefila . Na ovom , a i onom dunjaluku im ravnog ne bi bilo.
A sa srećom je lako. Mislimo mi. Il’ je imaš ili nemaš. Nekad je imaš, a nekad nemaš. Pođeđe te ostavi , na drugom mjestu te sačeka i nevino se smješi. I uvijek zavisi od naših izbora. Zapravo sreća nam se uviejk smiješi , ali mi ne znamo uvijek ootrefiti pravu stranu.
Kaže, čita redovno sve što pišem. Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i ko fol smješnije stvari. U politiku se nikad nije razumjela, sada još manje, ali mi vjeruje.A tek slike !?Dah joj stane. Sve ih razumije , sve joj vizije mladosti i snove prošlog života vraćaju. U mnogima prepoznaje sebe. I druge. Ponekad , poneku oplače. Od dragosti , ali i tuge.
Ponio ja ono puce što se u uho natandari, pa insan k'o fol bolje čuje. Ratna kolatelarka. Meni svejedno metno ga ja ili ne metno; mislim puce. Ništa ne čujem, gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.
Tako to život odredi!
Jal nećeš slušati starije , pametne il bilo koga? Evo ti granata,jedna, pa druga, pa milione njih dok te dvije tri ne potkače. I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha, ko stari zarđali top iz muzeja revolucije.
Šuti’, gluhiš i nijemiš. Joj rahatluka ljudi mili.Niko te ne anlaiše niti zarezuje. Uzvraćaš reciprocitetom . Tante za tante , što bi novo latini rekli.
E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,
Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti. Kako će bolan. Nika dnije prestala da uči. I osluškuje. Nisam ni ja, mislim u sebi. I skidam bubu iz ušiju, Frku sve razabiram i anlaišem .. Ona uvijek razgovjetno, tečno i čisto govorila. Nije mumljala poput međeda, ko ovi današnji svijet. A i ne trebaju nam riječi. Još uvijek joj iz očiju misli kradem.
Uh , ni ljepotu nije izgubila .Oplemenila je i profinila se . Ko Princeza pred svatove. Zavodljiva i čedna , a nikad toga niej bila svjesna. U meni damari cvile: -Joj , frko Frkice prelijepa djevuško života mog.
-Joj Bože koliko je lijepa. Eh , blento blentavai , da si onomad znao zeru onog što sada znaš ne bi joj…
No, kasno je . Čini se. Sada je tako kako je: tugo moja , žalosti moja, Frko Frkice vječna. Gledam je i ježim se. Koliko je ljepote , plemenitosti i nježnosti u tom djetetu , to se jednostavno ne može bez ganuća i suza podnijeti. Oči mi zasuziše.
Primim joj lijevu ruku u moju desno. Pogledam je u oči . Ona se smiješi . Zna me. To u mome srcu bolero plešemo.Ja je u vrhove prstića , dašak poljubcem ljubim Prinosim ruku čelu, pa opet prstiće ljubim i prinosim ruku ćelu, i opet je ljubim.
U Imperijalu svima oči na drške iskočile. Većina i ne zna šta se zbiva. Bleje i vrte glavama. Misle ovo neki štos ili skrivena kamera snima.
Ima jedna molba,kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti.
Ide ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.
Znam da laže, ali šutim. Nikad se nija naučila lagati. Uvijek je prokužim.Naučila je Marija Magdalena da se iskrenost uvijek isplati i da se dobrom vraća.
Nema laptop, a i šta će joj.Ima ona svoju seharu znanja. Biblioteku , ocean tišina i sni. I sjećanja. Glupo joj ga tegariti , samo da svijet vidi da ga ima. Provjerila;nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da joj koju epizodu o jahačima, harmonikama i mere bit o njoj preko reda zapišem i nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.
Kaže nema takvog mahalskog pisanja nigdje na dunjaluku . A njeno srce , misao i ljubav rođeni i živjeli u mahali..
Dok to priča , gleda me i smješi se. I radost i tuga se mješaju. Znam da joj sada umom sjećanja , prošlost i emocije titraju i griju je.Strese se . Šuti. Diže čašu u visini očiju i gleda me.Dugo, mirno i jasno . Kao fotografske leće koje se spremaju da sliku zapišu za vječnog svjedoka..
Ja podigoh svoju čašu . I gledamo se.Otpijamo gutljaj kurvoazijea . I gledamo se. Zapalim dvije cigarete ne skidajući pogled s nje. Ljepota njena kao magnet vuče mi misao u dane kad je ljepota bila moja. Čini se da i nju more iste slike, jer oboje se stresemo i isto vrijeme. Nak hladnoća nas obuzima , ali toplina srca je nadječa i mi se zatiđeni mislima crvenimo.
Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali.
Ne pita za nikoga.Sve zna . Naučila slušati šta mahala šumi.
Ja ne pričam o tim nikojim. Nema potrebe. Nema ih. Nestali ili zastali u prošlosti. Samo mahala ponekad nešto zašumi. I utihne. Jer i nju su budni skoro ubili..
Od kako je zanijela sina koji je poginuo , muško je dotaklo nije.
Puno je to godina nedoticanja; previše. Ali znam, ako iko može nešto durati, to Marija zasigurno može.Mene nešto tjera da se ispričavam. Nije savjest , prije će biti časnost .
Htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, prst na moja usta stavlja .Kaže ne pričaj, nije ono zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim ,već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:
-Joj,mamo mamice.
Samo jednom vrlo davno, one divne prošlosti ; one večeri anterija i nevinosti tijelo joj bilo spremno.Ali jednostavno nam se nije dalo.
I ti me na vakat prije iznevjeri. Drugoj dade ono što je meni pripadalo. Ne žalim se; samo kažem kako je bilo.
A onda su joj se suđaje smilovale i dale joj da ubere ljubav njenu, kada se najmanje nadala. Da mili , iskupio si se i u belaj nas uvalio.Nije raznišljala i mamicala je. Mamicala i grijeh skupljala:
-Joj , mamo mamice.
I molila se , najponiznije i svakodnevno ,da sav grijeh ide na njenu dušu. Ja nisam bio ništa kriv , Nisam tada bio svoj.Ona se u potonjim godinama nadala da ima nade za nas. Da će nešto iskrsnuti i ponovo nas vezati , ovaj put za čitav život.
-Ali , jedini moj , nama se zaista nikad nije dalo.
I suza joj kliznu niz obraz. Ogromna , kristalna rosna.
Ja bih da joj je usnama upijem , ali svi gledaju u nas. Pružim joj maramicu. Svijetlo plavu sa bijelim prugama oko ivica.Mirišu na njenu čednost.Ona je uze , grčevito je steže.I gleda u mene. Ukočeno , ali s ljubavlju i nadom .
Banana sećija je široka Ja joj primaknem i usnama , nježno i polako , kao da dotičem rosu sa njenih grudi upijem suzu. Slatka je i pitka, kao tijelo njeno .Nema nimalo soli i gročine.Kao da je svaki njen djelić satkan od nevinosti njene ljubavi.
Ona me i dalje gleda. Sada je pogled postao mekši , ali je i dalje uporan i smion.
Sa tri prsta lijeve ruke prihvatim joj meku bradu. Podižem joj lice. Gledam u bijeli dugi vrat, polako mu primičem nos i usne , mirišem je. Da , sjećanje me ne vara , još uvijek miriše na bebu i ljubičice,Klizim dahom po vratu , skoro da je ljubim . Usporeno , slou mošn , davnih vremena rekli bi kinematografi ,.
Na tren se dah zaustavlja na bradi , a usne polako pritišću zaobljeni vrh . Sada sam na kraju puta . Vidm uči . Svjetlucavo crne , sa ljubičastim iskricama koje ljubavnu čaroliju sniju, mole me , vape.
-Poljubi me mili moj.
Usne boje trešnje pred branje ,cvjetaju i nude se.Moje , suncem i vjetrom opaljene ,nemaju izbora, ne mogu se oteti toj magiji , rastvaraju se , i polako , pipajući po mekoći , spuštaju se na njene. Vlažne su i osčne , nabrekle od decenija čekanja , živeći za ovaj tren , da ih njen dragi ubere.Spojiše se dva vrela, dva izvora ljubavi . Grčevito i očajnički. A onda se smiriše , jer prepoznaše se. Misle sada će biti sve u redu. Ima vremena i nade za njih dvoje.
Imperijalom se prolomi pljesak. Par djevojčice , sa suzam ganuća u očima prepoznaše ljubav i zapljeskaše.Vide ; njihovi momci izbečili oči i nijeme . One se nadaju možda su nešto naučili.
Ovih nekoliko godina kod Magdalene su napravile veliku prekretnicu u mom životu. Na bolje i na gore. U svakom slučaju nisam loše prošla. Mužu smo nedostajali , i djeca i ja.Rijetko nas je viđao , pogotovo zadnjih godinu dana , jer sam zbog pogoršanja Grdelinkinog zdravlja rijetko išli kući .A iskreno , nije mi se išlo u dom u kome nema ljubavi i u kome me sve podsjeća na bol..
Muž kao da se promjenio. Nije išao u kafane. Nije se opijao. Vodio je kućanske i baštenske poslove kao da mu je to jedina briga u životu. Dok smo se družili , igrali i učili sa Lepom primjećivali smo promjene u kući .I bilo je vrijeme, ali…
Namještaj iz Mitinog vakta se zbog neodržavanja pohabao i propao. Moj muž je komad po komad mjenjao . Stari izbacivao , novi ubacivao.Kada smo se definitivno i konačno vratili kući poslije Magdaleninog usnuća, namještaj je bio skroz promijenjen.
Nažalost u krivoj zamjeni. Ovaj novi je bio jeftin , kičerski i od lošeg materijala. I djeca i ja smo žalili za udobnošću Grdelinkinog starinskog namještaja. Čak nam je nedostajala masivnost i jednostavnost Mitinog izbora.No, šutjeli smo i navikavali se.
I ja i djeca smo zazirali od muža.Nikad nismo bili bliski , a ovaj odlazak od kuće nas je još više udaljio. U domu opet nije bilo spontanosti ni radosti. Djeca i ja smo bili jedan svijet , a muž drugi. Mi smo rasli , učili i napredovali . Muž je stagnirao i zaostajao u Mitinom vremenu i sjeni očevog nedjela.
Odnosi se nisu promjenili. On je jedno vrijeme , ponovo pokušavao da mi se približi. Ja sam bila ukočena i hladna.Nikako nisam njegovog oca izbaciti iz glave . Znam greška loših odnosa je bila do mene. A vjerujem da je i njegovoj glavi bila blokada , iako se svim silama trudio da mi udovolji, jer sigurna sam volio me do fascinacije.
On bio tipični provincijalac , malo drvenastog mozga , skoro neobrazovan , prosječne vanjštine i romantičan ko krampa.U suštini bio je veoma dobro biće. I takav oženio je prelijepu Sarajku , vrckavu , elokventnu i samosvjesnu. No to je bila njihova druga neprebolna tačka.Nismo imali o čemu razgovarati.
Mene je još progonila ljubav prema Dobrom . On za nju nikad nije saznao.Nisam željela mješati svetost svoje ljubavi u gorku vezu osuđenu na propast. Instinktom primitivca on je osjetio da osim njegovog oca i njegovog smaknuća , prisilne udaje i Mitinog bauka , ima još nešto što mu krijem.
Polako se sve vraćalo na ono staro . Normalno to je loše.; i to nije bilo normalno. Njeno obrazovanje kod Grdelinke joj je dalo mi jednu novu vrlo široku intelektualno notu i on je uvidio da se jaz među njima produbio na njegovu štetu.
Kada je Marija Magdalena sahranjena Dobri mi je dao ključeve kučice u cvijeću:
– Marija Magdalena je meni dala ovlaštenje da se brinem o kući i okućnici i raspolažem sa njom. Jedini uslov je da ti imaš neogrničeni i bespogovorni pristup biblioteci . Želi da nastaviš sa učenjem i obrazovanjem.Da neometana imaš svoj Ocean tišine i sna. Postigla si mnogo , i u Grdelinkino ime te molim nemoj nikada ubiti tu glad za znanjem , šta god se desilo.
Sin se sve više priklanjao ocu .Vođen instiktom edipovog kompleksa vidio je kako blejim u Dobrog , iako sam to pokušavala zatomiti. Bilo mi je žao , jer između Dobrog i mene nije bilo ništa i ne smije biti . U braku sam . I ja kao i on poštujem svetost braka, bez obzira kakav on bio.A i buntovnost pubertet je imao udjela u rasuđivanju.
Vremenom sam subotom počela odlaziti Magdaleninoj kući. Znala sam da Dobri subote posvećuje obitelji. Kćerku sam vodila sa sobom. Sin nikada nije išao sa nama , ali je vođen muškom ljubomorom znao nenajavljeno banuti. Meni je bilo svejedno . Nisam radila ništa loše , ni skriveno. I naučila sam :
-Šutnja je zakon! Što manje priče i objašnjavašnja, to je manje prostora za neuka i neprimjerena pitanja i neumjesna zaključivanja.
Kćerka je cvjetala i rasla. I marljivo učila. Bila je veoma radoznala i željna znanja. Na majku. Postale smo prijateljice. Kada je molila da joj pomognem u njenom neshvaćanju težih zadataka, zvala me mama Marija.Meni je srce raslo ko Mongolfijeov balon, a srce bubalo ko zvona svetosavske crkbe na Jurjevo. nas dvije smo zaista uživale u miru i tišini našeg Oceana.
Iako sam nevoljko prihvatila ključeve, jer su nosili ogromnu obavezu , bilo mi je drago zbog ogromnog povjerenja i nade kojeg su Magdalena i Dobri imali i polagali u neme.Kasnije će se ispostaviti da je to bila spasonosna odluka za mene i djecu i našu budućnost.
Muž je opet počeo piti i izostajati. Ponekad ne dolaziti kući. Nije imao ljubavnicu. Osjetila bih to. Radio je nešto gore. Počeo je kockati.Nesređen bračni život vodi alkoholu. Alkohol u meanu. U meani imaš dva izbora: ženske ili kocka. I jedno i drugo je jazuk , veliki belaj i ogromni trošak.
Gubio je posao za poslom. Ali uvijek je uspijevao da nađe novi. Kasnije , kada se Luce več upokojila , a Dobri bio tek dobri duh kojeg sam rijetko viđala , naučila sam da čitam jezik mahale. Saznala sam da su mu Luce i Dobri svaki put, kada bi jedan izgubio ,našli novi posao . Preko povjerljivih posrednika , da niko ne zna za njihovo dobročinstvo i uplitanje.
Usukao se i užutio, Postao je neuredan.Silila sam ga da se upristoji. Još uvijek sam imala koliku toliku kontrolu nad njim.Povremeno bi se primirio , ali slast kocke je bila jača i ponoov bi se vratio novom poroku. Čak mi se čini da je u tom zlu niklo jedno dobro. Manje je pio. Vjerovatno zato što je redovno gubio i nije imao novaca za velika opijanja.
Ali jedno zlo nikada ne isključuje drugo . I onda krene lavina. U jednoj raciji uhapsili su ga i zatvorili , zajedno sa grupom koja je dijelila strast prema krivičnoj kocki. Svi su osuđeni na zatvorska kazne. On je dobio najmanje. Šest mjeseci. Bio mu je to prvi prekršaj , a mislim da je i Luce povukla neke veze.
No to nije sve. Dugovao je jako mnogo novca na sve strane. Normalno da su vjerovnici mene pritisli. U prvi mah bila sam izbezumljena i raspamećena. Onda sam se sabrala. Znala sam šta mi je raditi.
Uz saglasnost sestara , koje su se odrekle očevine u moju korist ,prodala sam Mitinu kuću i imanje, sa rokom iseljenja od par mjeseci . Dok se snađem.Podmirila sam sve dugove i meni je ostalo dosta novaca na računu.
Prodaja Mitinog imanja meni je donijelo veliko olakšanje. Kao da sam odbacila neki ogromni teret sa leđa. Mora su postale blaže i sve rjeđe. Strah je polak nestajao. Nisam se više okretala i bilo me je manje strah nepoznatog.
Prvi put sam imala svoj novac i bila sretna . Jes da je bila očevina , ali ipak , zaslužila sam ga. Da bih izbjegla bilo kakvu nesreću tražila sam rastavu i dobila je u kratkom roku. Muž nije pravio probleme.
Za ostatak novca nisam mogla kupiti nikakvu kuću, čak ni kućerak. Oldučila sam iznajmiti neku kučicu na Bjelavama.
Nisam morala.
Kada belaj krene onda on krene i ne zaustavlja se dok se nesreća ne umori. A kad krene razum , on umnožava sreću.
Nikad nisam prestala subotom ići u Ocean tišine i sna , odnosno Magdaleninu kuću. Traganje za srećom nije prošlo nezapaženo. Nedugo pošto sam postala raspuštenica , jedne subote prvi put od Magdalenine smrti sam vidjela Dobrog, kako ulazi u dvorište.
Kćerka ga se sjećala i radosno mu potrčala u susret. Zagrlio je i poljubio u kosu. Kao i obično u ruci je nosi dva paketa. Nije zagledao okolo , kao da je znao da mi sina nema. Dao je pakete kćerki i rekao : -Ovaj je za tebe , a ovaj drugi za tvog brata. Molim te da mu ga ti lićno daš.
Sjeli smo na trem , kao u Magdalenina vremena. Ja sam iznijela kafu i limunadu, izvinjavajući se što nemam slatko. Nisam očekivala uvaženog gosta koji se , sto , poslije godina udostojio posjetiti me.
On se nasmješio , obradovan i zadovoljan mojim sarkazmom. Otvori fasciklu koju je držao u ruci. Izvadio je list papira.
-Molim te pročitaj!
Njegov svečani i ozbiljni ton me malo kosnu.Uzeh papir i stadoh čitati :
Ugovor o darivanju
Marija Magdalena iz Sarajeva , ulica Č. bb br.LK … koju će u odsustvu po punomoći br. 296.. od 10..09.1978. zastupati i Dobri Š. Iz Sarajeva , ulica S.br. LK …
i
Marija R. Iz Sarajeva , ulica Sedernik bb brj LK … ,
sklopili su 14.09.1979.
UGOVOR O DAROVANJU
Član1. Marija Magdalena posredstvom Dobri Š. (u daljnjem tekstu:Darovatelj) ovim ugovorom daruje svojoj prijateljici i dugogodišnjoj družbenici Mariji R. (u daljnjem tekstu: Daroprimatelj ) svoju nekretninu, tj. kuću sa okućnicom 480 m2
Član2. Nekretnina iz člana 1. ovog ugovora se sastoji od kuće koja se se sastoji iz dnevne sobe, dvije spavaće sobe, dječije sobe kuhinje i trpezarije ,tavanske prostorije ( biblioteke) kupaonice , toaleta , predsoblja i trijema ukupne površine 78 m2 i okučnice površine 402 m2
….
Prestala sam čitati. Papir mi je ispao iz ruke.Sledila sam se . Pribrah se. Podigoh pogled i susretoh se sa budnim i zantiželjnim Dobričinim očima.
-Tvoje je da se samo potpišaš i odeš sutra sa mnom da ovjerimo ugovor i izvšimo knjiženje. Sređeno je da se sve obavi odmah.
-Ovo ja ne mogu primiti . Ja ovo nisam zaslužila.- usne su mi se počele tresti i suze su mi krenule.
-Ehej , polako Malena. Čemu suze.Marija Magdalena bi bila tužna da je ovdje.A sigurna sam da i gore negoduje. Vjeruj mi zaslužila si svaki milimetar nekretnine. Ti i tvoja djeca su jedina porodica koju je on ikad imala. Imala je oca , mater i baku ali oni su živjeli svoje živote i skoro da nisu imali vremena za nju. Odratsla je sam i sama se o sebi brinula. Poslije je imala mene.Ali kratko vrijeme . Par godina. Bilo je kasno .Mi joj nismo mogli pružiti mir , spokoj i radost kao vi. Ona nije bila od puno riječi. Ali rekla mi je da ne postoji ništa čime vam se može odužiti. Njneo srce je ogromno , i kad nekog zavoli onda je u stanju da da i svoj život.
-Nemoj me siliti molim te. Ne mogu ja to.Ja se njoj ne mogu odužiti na ljubavi , podršci , utjehi i strpljenju. Prihvatila me u svoj dom jedno neuko ,nesrećno i ranjivo dijete . Kao rod najrođeniji . Izašla sam kao samosvjesna obrazovana dama.
-Milo moje . Zadnje tri godine ste joj vi bili sve. I radost , i smijeh , i društvo i rod , i oslonac i pomoć Umrla je sretna i ponosna zato što je imala vas. Bez vas bi proživjela par gorkih , turobnih i samotnih mjeseci, umirući na parčice i velikom bolu;fizičkom i mentalnom.
– Ne mogu to prihvatiti. Ti si joj muž. To je tvoje.
-Znam to , milo moje. Ali ti si nas spojila ;I njena poslijednja želja je da te usrećimo kao što si ti nju i nas .I moja želja je istovjetna mila. Da nije bilo tebe i djece , Marija Magdalena i ja ne bi imali četrdeset dana sna , da proživimo sve one dane koje smo živjeli i bar malo nadoknadimo vrijeme koje nam je pobjeglo.
Priđe nam njena kćerka . Zasitila se paketa:
-Zašto plaćeš mamice?
– Bi li ti voljela živjeti u ovoj kući? Mam plače jer joj je teta Lepa poklonila kuću.
-Jupi . Mamice.Kada ćemo preseliti. Jedva čekam. Hoćete li mi čika Dobri napraviti kučicu za jednu Grdelinku. Vidjela sam Pticu malecku da već nekoliko puta pravi gnijezdo, ali joj ga druge ptice kvare.
– Hoći mila. Već danas ću ti napraviti kuću za prelijepu Pticu malecku, nalik duši naše Grdelinke.
Kćerkina radost i njegove rijeći su me prelomile.
Napokon sam imala svoj dom . Pravi dom. Jedini dom. U njemu ću ostati do kraja života. Srećna i voljena. Tužna i nemilovana. Radosna i neljubljena.
Osim onomad…,eee i uh!
Grijeh veliki je o tome pričati. Jer krivac je kao i obično nikad prežaljeni Dobri.Možda jednom , da olakšam duši kad mi se vakat istine približi.
Prođe godina , dvije , tri… Tihu idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali.
Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline , mahalaši , njegovi drugovi su smislili plan. Nisu mu htjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve su bile milosrdne.
U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo , a da oni ne zamuhuraju feštu svojim prisustvom . Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I viđu čuda i jada , svi su imali istu boljku :
-Lat .Dg.Papilloma linguae
Grdelinka i ja smo se i pored svog strahovanja za Dobrog morali smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem je obznanio da su nezapamćena fešta i cirkus trajali skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; deset dana i devet noći.
Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna. Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i ekstraktilne reakcije zbunjenih dotura .
I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj..grabusio . Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.
Kako Deba reče , ono po mahalski:
-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu mitsku izraslinu na jeziku .
Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni san. Ne i izbrisao.
Deba je morao priznati da je on mahali proturio baju da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne u smislu funkcije probavnog trakta. To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija , a i prilika da se mahalaši skupe na „oproštajnu“ feštu .
Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , po izlasku sa maksilofacijale mahalom je proširio drugu novost.Ne zna kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavati zašto se Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje se izgubila.
Možete misliti kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna sestra Luce i Dobri u doktorskoj sobi sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce , ili je Luca postala časna medicinska sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali posla .
Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi , i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez teksta i sa strahom klimao glavom:
-Ovo neće izaći na Dobro !
I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu koji se , možda ,mimoilazi sa ovom pričom.
Nekako o tim dešavanjim , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da se je još uvijek na dunjaluku i da se rađa novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu.Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti se mjenjala. Samo je postajala još svjetlija , skoro prozračna.
Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.
Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.
Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :
-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama pokušavao spašavati od karanluka , a da sam ga je tjerala što dalje od sebe , tako što bi ga svaki put povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom . Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje.
Kada sam letjela sa drugog sprata nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a ja sam postala sirotica i Grdelinke.
Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari. Niti će, jer ja sam , uvijek za uvijek , njegova krasotica.
Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha : morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.
Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se nije mogao predati drugoj i voljeti je ,dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati sve i više od toga.
Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište naše ljubavi. U njemu su , obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali neumitnost.
A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena i da nema nikakve veze sa mojom: -Oprosti mi ,molim te . Nekad zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve veze sa stvarnošću. Ti si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te ponekad dotaknuti. I pazi se – ljudsko zlo nema granice.
Jednog dana u predvečerje mi sa osmjehom i živošću , koji nisu slutili dobro , reče , zapravo zamoli:
-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve tužne aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .
Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena pereza facijalis . Zaista je izgledala kao u najboljim danima , kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac stotinjak metara niže do Dobrog.
On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje.Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.
-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren zaboraviti!
Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne ruke. On se nije bunio . Samo je slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo slobodnim rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on moju kćerkicu. Neki neupućeni posmatrač bi pomislio :
– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!
Tiho uđosmo. Odvedoh ga do njene sobe. Ona je spavala. Bila je tako smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više nije im mjesto na ovom prolaznom dunjaluku.
On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg , Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječ , iako on skoro ne otvara usta :
– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.
A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:
-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…
Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki prvovjernik pominjanjem Boga počinje svaki dan , svako novo poglavlje , svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.
Čujem i riječ :
-Amin !
Ali to ne izgovara on , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren budi i ponovo usni.
Ne znam , neka ljepota me ganu i ja glupavo pomislih:
-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.
Sakrijem misao , jer sam naučila da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli.Moja misao kao da nanovo probudi uspavanu ljepotu :
-Dobro mi došao ljubljeni moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali zemljom , a zaljubljeni bila djeca koja žele samo da se vole , igraju i ljube. Pričaj mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo
I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje . I pričao …
Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i držao joj ruku . Ponekad bi je poljubio , u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.
Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne prošlosti , jednom snu , jednoj bajci koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati i biće zapisana u vječnost.
-Bila jedna kučica u cvijeću .
U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav vječna .Godinama .
Kučica svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.
Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su ;ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro.Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.
I bi kao što stari kažu :
-Sve ima svoj početak i kraj?
Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci.Zapada velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše.Devet godina je vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom iskupili.
I evo njega , na koljenima kleči i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.
Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ljubi ga i izusti:
-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , svim srcem te uzimam za muža.
I zatvori oči .
Svešteno lice izgovori : Amin , ostalo znate i u žurbi ode .
Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje i nježnosti bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .
On se izu , leže kraj nje . Normalno sa lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji je.
Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.
Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
On je i dalje drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga . I priča joj:
-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te.Voljela je nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i oni nju. I mene sretnika . Očaran ljepotom njenom , sa njom sam snivao najljepše snove i evo nudim joj svijet na dlanu.
Tugo moja , ona ne odgovara.
Međutim ,jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiće mu se usnama ,nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.
Marija Magdalena Grdelinka je imala trideset jednu godinu kada je Božijom Milošću uznesena na nebo .
Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.
Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane.