Category Archives: K'o fol roman

No comments

Mojoj Gitanes , dobroti milosnoj

  By K'o fol roman, Oni jašu

Iz serijala

Kad blaženi jašu Mojsije harmonike baca

Epilog – Mnogo mnogo godina kasnije Blaženi jašu Mojsije harmonike baca

Svi mi imamo nešto cigansko u sebi. Pogotovo Cigani , muzikanti i ljudi koji nisu zaboravili svrhu života. A po pramajci Evi i praocu Adamu svi cigani su i moja braće . Pojedine Ciganke koje sam milošću Božijom upoznao ustručavam se nazvati sestrama. Jazuk . A bome miriše na grijeh.

Nebo nam kao svrhu života dalo da se igramo i zabavljamo . uz neka moralne i etičke norme koja moramo poštovati , radi ličnog dostojnstva i časnosti . A onda sveštena lica i vlastela se počeli igrati strogoće . Počeše braniti pučanstvu ono što sebi u naopakom, poganom smislu dozvoliše.

U mojoj mahali postoji ulica Tahtali sokak u kojoj su nekad živjeli Cigani . Naši prijatelji su bili čuveni Ibro Piljak , vječni putnik kroz vrijeme i njegova čerga , sa posebnim ličnim emocionalnim pretenzijama ka nekoliko Gitaneski iz njegove vesele kalvarije . Ko je koga i kako učio životu , igri , muzici , zabavi i još koječemu lijepome , trajnom i izvišenom, sad više nije bitno , a i “zaboravilo” se . Krečana , šta li?

Jedna bajka , posvećena odiseji marindrvorske Ljiljane sa Dobrim i mandal apsani u Švarakinom , je prebrodila susret sa javnošću . Mnogi zapisi objavljeni na stranici Bosna zemlja Božije milosti su ispunjeni blagorodnim , dostojanstvenim i biranim riječima o Ibri Pijljki i pripradnicima njegove etničke ( Gitanes ) skupine, a naših sugrađanki , sugrađana i saboraca. Uz dužno poštovanje i izvinjenje , pismenija su se nekako više krasile ljepotom , mirisima i čarolijom pripadnice ženske uzvišenosti. .

*

Jednoć , osamdesetih godina , valjda prošlog vijeka, možda koju godinu prije … zađuturumilo se , a i nikad nismo marili za vrijeme , Ibro mi se požalio:

-Ni Cigani više nisu cigani jer ih nestaše . Postali su Romi .

Kratko i jasno , bez suvišnih riječi i dubokoukmnosti . I iselio se sa Bjelava . Otišao na vrh Gorice , sklepo neku pleh bajtu , provrtio se par mjeseci . Vraća se do nas mahalaša , muči i odmahije glavom :

-Jok -kaže – ni na Gorici više nema Cigana . Sve sami Romi.

Mi se naježismo od njegove tuge.

I jopet se iselio. Jednoprežnim galopom doperja ,sa restom čerge do Švrakina sela , uz Goricu najveće jatagan ma'lu u Sarajevu.

Tamo se još malo , sasvim slabašno osjećao miris ljubavi i graja razigranih cigana čergara . Nikad mu život više nije bio isti. Onda ga totalno natakariše . Krkanske rage donesoše uredbu da se konji više nemereju jahati , ni kaskati po gradu. Zatim , te i te životinje , pogotovu velja marva se ne more napasati i držati u gradu . Normalno , za neproduktivne i niškorisne hajvane – cuke i mace , ptice , gmazove , razne žohare i akvarijumske hajvane gospoda bespolni mulci , hadumi , pederi i oni koji se zbog vjere nisu ubračili izboriše pravo sustanarstva.

I na kraju balade , zarad zimske olimpijade , zakrhaše mu ga do balčaka. Poče definitivno raseljavanje Cigana čergara . Dadoše mu zasluženi stan na Dobrinji . I pazite ove logike : u ulici Trg sarajevske olimpijade; a zna se čergari se uvijek dunjalukom raseljavali , poput ptica selica bježeći od zime i zimskih sportova. Useliše se on i njegova raskošna Šerherezada u dvosoban stan . Dvije po majci bjelopute trendi ćere odoše živjeti u gradu Starog mosta , stideći se oca Ciganina,

Šerherezada mu bješe druga žena , nasljednica čuvene Hanke , koju je jednoć , nedugo poslije , il’ neznano prije Ljiljanine i moja nesuđene svadbe , par puta po grudima bujnim čakijom bušno . Srećom , ne duboko , srce mu i ponos nije imalo snage da prikolje dublje . To je bilo prvo i koliko se zna jedino pomračenje njegovog uma , u njegovim nebrojenim životnim milenijumima . Ko se zatelebo u tu anđeosku ljepotu i svjetlosnu dušu taj bi jedva osto živ a da nije abortiro pamet. A oni drugi , nezetelebani , su bili već pomenuta pogan : bespolni mulci , hadumi , sveštena lica i pederi .

Preživi ljepota i dobrota i oprosti mu . Država jok. Tregirala strogoću na “ostalima” .Sedam kuka stroge bajbokane za pokušaj umorstva u KPZ Foča . Luce ga , molećivošću njenog mezimca prebacila u Centralni . Mogo i moro izlazit kad hoće i kad neće. Nakon godinu dana mu dosadilo to izlaženje i neizlaženje i nije se više u zindan vrno. Začudo država ga zaboravila i nije ga više nikad tražila. U međuvremenu ,dok je on u kazamatu dovio i dušom se djelio , Hanka se samo tako poigrala sa sudbom i pobjegla u Rusiju , a on zbokso Šerherazadu. Tako vam je to . Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu , jer sve je u parovima . Pa se jopet novo dvoje nađe , pa se poslije ne nađe. Vrzino kolo rekli bi neuku . A jok! Životne frtutme zapisane u kitabima prije birvaktile vremena , a ća mu ga znan , najprije će biti od iskona.

Vrtio se Ibro Piljak par godina po Sarajevu, od mahale do mahale , ukrug i u vrtlog , pa jopet iz vrtloga u krug ,ko pas koji ima buhu u repu , a ne može joj dohakat , sve više razum gubeći , tražeć čerge kojih više nema , kljusina kojih nestadoše i radost života ubiše.

Samo sa Dobrim , urijetko , poneku oćuti , kahvu sa lokumom zasladi i nastavi da sanja da se oko njega čerge vrte i bez tragova u snježnim nanosima blude i odlaze nekud u daljine , slijedeči nevidljive prtine njegovih sanja. Umni čovjek nikako da shvati da bez Cigana i konja čerge nikad nije bilo i ne mre biti.

Rat ovaj serbljanskih i rvackih zlih hordi smrti i manijaka nekako dočekao. Raseljene sarajevske čergaše i Rome okupio . Sve bez izuzetka . Nije se imalo vremena za ono njegovo čuveno ” pohiti polako ” . Grad čednosti zajedno sa mahalašima odbraniše.

Jednom poslije rata dva ratnika se sretoše na Čaršiji , haman kraj Sebilja . Obdan , od podnevnog ezana i glasanja crkvenih zvona , laganice , ko dva rođena brata , haman ko Dobri i Baška baŠa sve poznate mehane obišli . U pauzi između dvije ture hodočašća krugove praviše. Od Sebilja ka Begovoj , od begove ka Sabornoj , od saborne do Katedrale , od katedrale do Hrama judejskog , od hrama judejskog do Stare pravoslavne . Od stare pravoslavne do Sebilja … Okolo – uokolo dok im se nije zamantalo.

Vrtili se vrtili , ko munjeni autisti koji znanje znaju , ali ga ipak nikom ne obznanjuju. Traže li traže , i mjerkaju nebo , ptice , drveće , dućane i asvalt , maršrutu i arhitekturu ; sve isto , al nešto ne štima . I ništa nije isto.

Ezani megafonima paraju uši i ježe . Hodže se ulijenile , teško im se na minaret popet i kako Nebo propovjeda – umilnim glasom kroz šake sklopljene sa ušima u obliku srca pozivat narod na molitvu.

Zvona crkvena disharmonično otkucavaju ure i sate . I sveštenstvo se dobrano ulijenilo . Neukim ministrantima i priučenim liturgistima prepustilo teglenje i cimanje teškog zvonarskog užeta . To mlataranje užetom ponekad potrefi udar klatna u zvono , ponekad ne.

Pažljivom slušaocu se čini da sa njegovim satom nešto nije u redu , ili kasni ili brza , par sahata ili uri. A jopet , znaju da vakti više nisu isti . Da je u ovom užurbanom i nerazumnom vremenu zlohudih ljudi sve moguće , pa ne haju . Svjetina pognute glave , savijenog vrata i leđa , ko da im vodeničkim kamen oko vrata visi , nekako izgubljeno jurca , ko da su nevidljivim uzgenijama vezani i ko da ih tronacionalistička vlastela kandžijama u torove ugoni . Svaka u svoj , ne zna se koji je morbidniji i nečovječniji ; tagičniji i bolesniji .

Nepoznatih ljudi u kafana se klonuli jer vonjaju smradom i tupošću najdonjeg provijancilizma . U svakoj poznatoj se sa insanima pozdravili i piće drmnuli.

A opet jazuk neštimanje . Nema mazne Fazile da halal mezetluke sprema , a lohotno piće bez mezetluka život isušuje. Nema ni ljepot Šuhre da sa vojnicima cikće i muhabeti . Golobradih vojnika sa petokrakom na čelu više nema , neman ih obeščastila , pa ona jadnica svisnula.

No, ko mere mahalašu i čergašu , okrvavljenim i ranjavanim ratnicima za nebo i slobodu , dohakat il perce odbit . niko osim …

Pučanstvo se ibreti . Milicija , sad zamaskirana policija zabezeknuta , ne zna šta joj je činiti .

Golubovi i vrapčići se raduju , gugutaju i dživ-dživuću . Slijeću i vrane i švrake i pokoja grlica plaha. Osjećaju iskon i dobrota na česmama sebilja ruke miju i časne obraze umivaju . Samo ćurki i pjetlova nejma , skoro sve ih za rata nestaše . Jal granattom , jal minom , jal snajperom , jal žeđu i glađu. Najviše neljudskošću i bolesnim umom.

Na stepenicama Sebilja zasjedoše dva ratnika u uniformama sa kravatama i lakovanim čizmama. Pred njima dva aščinička hastala puna mezetluka; bureka , ćevapćića , brizli, bijelih i normalnih hajvanskih bubrega, pohovanog mozga i jetre, bilesim se i furdenjača nađe. Pride još suhotine i sireva raznih fela , turšija i domaćih kiselica , nešto slatka i voća , te par kutija francuske Gitanes cigarete bez gaća i Drine sa gaćama ( onu Blekijevu bez gaća Aljini lopovi ukinuše) . Ispod hastala ušlepali dvi-tri flaše , po jednu štoka i kurvoazijea , par gajbi sarajevskih klipača i bocun , crnog punomasnog , pitkog domaćeg abuzenzi vina . Takva vina na Olimpu pogančerski bozi i božice medovina zvali .

Slute vizijama vidjelica biće nenadanih gostiju , koje valja naukom dobrog domačinstva počastiti , poslastiti , najest i napit.

Akšamluk se veliki sprema , kore sintetički bošnjaci i velikački pobjeguljci , te lukavi istočnjaci i sanđaklije , što su doperjali u Bosnu , ha je njena armija mhalaša i cigana čergara oslobodila . Ono Roma ne mremo preko usta prevaliti , ne ide nam . A i Ibru Piljka bi ražalostili. Hrišćani svoje negodovanje lijevom i desnom rukom zbrzavanje od čela preko ramena do pupka iskazuju. Prepoznaju se peto i troprstaši : odaje ih sučeljeni , lijevi i desni religijski formalizam u pristupu molitvi.

Policija , koja se nekad milicija zvala , kradom nestade . Vide niko ne ugrožava javni red i sigurnost . Niko ne izaziva sablazan na javnom mjestu. , ko neki političari koji iz bahatosti , neukosti i neodgoja , dva put godišnje ispred Begove džamije dijele par cenera od penezi , iz sehare opljačkanog narodskog blaga. A mir , kao i rat je relativna i subjektivna premisa.

Dvije , sad već sve više omalovažavane i ponižavane , ka kontejnerima gladnih gurane , uniforme u lakovanim čizmicama skoro i ne zbore. Dobri imena izgovara , Ibro Piljak ni jene ne progovara i samo glavom niječe.

-Šeća?

Ibro odmahuje.

-Rica?

Odmahivanje.

-Vesna ?

Odmahivanje….

– E'stela?

Odmahivanje…

-Esmeralda ?

Odmahivanje…

-Karmen ?

Odmahivanje…

-Šuhreta?

-Ma , daj Dobri uduni i ne pitaj me više , boli me svako dijete i žena koje monstrumi pobiše , Živ damare derem , živ mrijem , sanka u očima nemam , a ne mogu ni na tašte umrijeti..

-Oprosti mi , još samo jedna , molim te !

Prije nego se izgovori Ljiljanino ime , Ibro zakopa pogled duboko u zemlji , najdublje što je mogao , sklopi oči , diže pogled ka plavetnom, uskoro akšamskom nebu i rezignirano slegnu ramenima.

Dobrom suze u očima . Vrišti bol svakog djeteta i svake žene . Ubijenih ili nestalih , što nožem i kamom , što mesarskom satarom i macolom , metkom ili granatom .

Ibro ga zagrli , očinski pomilova po kosi:

-Da i Ljiljana nestadoše Dobri čovječe . Nikad te nije prežalila!

-Ni ja nju! Ni ja nju … vječni čovječe.– bolno muči Dobri čovjek.

Ibro Piljak strogo pogledava u Dobrog ko da mu se kroz oči u hipofizu zavlači i istinu čupa. Dobri ko da je led i kam , mirno u odsutnosti nervoze , bez treptaja odgledava kroz Piljkove zjenice i spoznaje beskrajna , mirisna i veličanstvena prostranstva , sad već izvjesno je Melkisedekovog uma .

– Vjerujem ti . A i nikad nas nisi lagao.

Dobri se skupi ko malo dijete na velikoj wc šolji , koje se boji – ako neko pusti vodu , da će ga ona povući. Muk. Nema se više šta reći. A akšam se spušta i besanu noć i tamu u srcu doziva.

Situaciju neprebolnu, kao i obično nagrdiše i spasiše bjelavski mahalaši.

Eto Mojsija , prvi od konzilija , u Šokovom inatnom crvenom taksiju , tačno pred sebilj sa bijelom ramunjik na ramenima sišo i izišo i klimoglav pozdravom se natandario.

Eto ti Ome i Herce. Oma dva gusarska poveza unakrst preko očiju natakario da mu sunce slijepilo ne nabaci. Herco stentove i katetere po rukama premeće . Nemaju mu ih više gdje u srce ugraditi , pa mahalski doturi našli caku da prebačeni preko ruku mogu poslužiti. Niko nije pojma imo kako i zašto , ali Herco posto življi i još tužniji . Preko stentova svjetiljčice božićne nabacio , pa ko novogodišnja jelka čaršijom svjetluca, da bi se hajvani imali čemu ibretiti.

Mojsije zabrinuto gleda u fiću što ispred susjedne aščinice haman do izloga i begove čorbe zakantaše .

-Ko je vozio ?

-Nisam ja stentova mi .- odbranaški se trza Herco .

-Ma ja sam . – prizna Oma nehajno . – Stabilizirala mi se i ujednačila dioptrija , minus i plus deset i po . I tek sad dibidus , ko slijepac ništa ne vidim , al me moj stari fićek ko singerica služi , a i Herco dobro navigava. Jedini problem je kad zakunja. Onda vozim po sjećanju. Moram jer mi kočnice ne rade.

Odjednom od Miljacke zatarabuka veliki ciganski doboš .

-Deba i Lijeni garant. – kliberi se Mojsije.

-Kako znaš.- sumnjičavo će Herco.

-E vala , samo su nam još jedino ovi blentavi jetimi falili , eto kako znam.

Lenji u invalidskim kolicima krnetom gudi vino piju nano , ago Sarajlije , a Deba mu kontra basira velikim ciganskim dobošem i gura ga . Sve pogledava imal kakav jendek da ga isprca , jer zna da Lenjem ništa nije , osim što je , s godinama zaboravio hodat.

Lijeni se jedini od mahalaše puške se nije prifaća, već se međ hadume civilne zaštite uvalio . U mahalaša mu rejting na nuli , možda i u minus pao , ni tromboza i ljenost mu kao izvlakuše nisu mogle proći . Trpe ga jer se stidi i muči . Više , skoro i ne progovara. Samo klarinet gudi. .

Svi sjedoše i poredali se ko rukometni klub za slikanje pred tekmu i nijeme. Ni jene. Osjećaju nešto veliko se sprema . Sati se lome oni šute ; nekad u zemlju , nekad u nebu bleje .

Uto jedan vitka grlica , iz niotkud prhnu i na Dobroga rame umorno zaleže. Vidi se , napriliku je neki dug put izmorio. Dobri je beztežinski nježno pomilova po svjetlucavom perju , u dlan sipnu vode i malo meda i pod kljun je nutka . Dušom miriše , očima boje ljubavi mu se zahvaljuje , na Frkicu , ljepotu milu mu liči. Ispod krila izvlači pisamce , nehajno preleti pogledom preko njega i protura ga Mojsiju.

Mojsije čita i vješa zejtin usne od hau do hau i sebi svojstveno prevodi:

-Konj jedan konjski . Od Baška baŠe je . Jebo ga pas , da ga jebo!. Poručuje ne mre doći . Neka ga raspuštenica , jal udovica , ne mere se prokužiti , iz nekog Desenzano del Garda načisto svojom raskošju omanđijala i zabukagijala , na nekom jezeru Lago di Garda . Tamo neđe na nama bližem ili daljem zapadu , ne merem frštuljit , ali znam da je to blizu mezarja onih blentavih jetima Omera i Đule. Ne mre se maknuti od nje ko da su pupkovinom vezani. A i bolje mu je sa njom nego sa ovim vehtijašima .

Mora Deba bez truna ljubomore zamuhurat :

-Aha pupkovinom , pazi da nije! Uvijek je take baksuz sreće bio . Baksuz dovika ostaje baksuz .Vazda ga žene proganjale i sa njim se sijamskih blizanaca igrale. Jal raspušćenice , jal udovice , jal djevojke , jal udate žene , a pođahkad i junferice . Najgore u svemu tome je što se on ko pravi mahlukat nikada nije bunio, ni previše biro. Žena je žena , a zapisano – svaka žena je cvijet.

-E ta ti valja. Romeo i Julija u našim mahalama bi se zvali Omer i Đula.A Baška baŠa uvijek bio plaho za – tu sei romantica.

-Jes mi vala taj merhum neke pehli sreće . Ko sijamac hudi se uvijek na istom mjestu , žvaljavim , prsnim i bedrenim mesom spajao .– dodaje živi mrtvac Lenji – I eto zaglavio na trulom zapadu. E neka mu ,hoće se on blizanaca sa blizankom i bliznakinjama igrati.

-Šut’ pogančeri jedni , ne lajte , ni jene . Nemojte nam dunjaluk poganiti . I Istok i Zapad su Božiji . I Njegovom Mudrošću i Milošću imaju dva Istoka i dva Zapada . Za dobre i za loše Božije stvorove po jedan . Bliski i Daleki istok. Zapad i Dvilji zapad. A Bosna zemlja Božije milosti između. – Ljutito protestuje i dovi Mojsije.

Da bi nervozu ( ko fol ) prikrili mezu nabadaju i cugu tamane. I ispotiha svako malo otamburaju . Prvo tamburom i dobošem usitne onu Čerge , za brata svoga koji svoje tuge skriva i srcem zahvaljuje svojoj iskrenoj i vjekovnoj braći.

Zatim zatamburaju onu tamburalo momče uz tamburu…pa cugnu i zameze , pa sitnije primovski zatamburaju kad ja pođoh na Bembašu … pa zameze i cugnu , pa zacvile one …voljelo se dvoje mladih i ne klepeći nanulama, pa ga dobro šuknu i zameze …

…dođoše do one Višegrade grade … i napose one aj , dvije su se vode zavadile , aj Čehotina i krvava Drina . Ibro Piljak ih svekolike opomen pogledom strefi usred malog mozga . Muzika se namah ukinu , muzikanti se namgrodiše i već otežalih mjehurova , izvjesno je , odoše žuborit tražeć sjenovitije čoškove, kako koji i kako gdje . Bez imalo stida i ženiranja vodu pustiše. Jesu'l , il nisu za te budžake i kaldrme ginuli i krvcu prolijevali?

Nisu oni bešćutni i nepristojni bili . Jok , nikako! Već su kivni na svjetske vladare života i smrti , posebice zapadne što nakaradno vladaju svijetom i dozvoliše u srcu univerzuma najkrvaviju klanicu od svjetskih ratova . I još su bješnji što je vaskolika svjetska svjetina nijemo posmatrala monstruoznu klanicu kao neku sapunicu , prethodnicu Matriksa koji će uskoro smutiti i u čvor pamet vezati blentavim insanima . To su oni na te vladare i nerazumnu svjetinu , i ovdašnje truhle narodske krvopije u nemoći svojoj , vodu , pjenušavu od piva puštali.

Vrnuše se i ponovo cugnuše i zameziše . Mojsiju ranjeni damari ne dadoše mira i on ispotiha skoro nečujno poče da gudi Nizamski rastanak . Krneta se stidljivo priključi. Doboš harfskom profinjenošću nenametljivo daje takt . Tambura jeca , violina cvili , nebo šalje rosu …krneta tek ponekad jaukne…

*

*

Ibri Piljku suze vodopadima iz očiju vriju i niz lice plaze, ko bistri potoci sa ciganskih izvora , što u kristalnu Modru rijeku se pretakaju . Koliko mi znamo otvorile mu se slavine čemera i tuge prvi put u životu . Ali šta mi znamo , njegovi su vakti mnogo duži od ukupnosti naših života. Kad je do kraja otsluša zavapi :

-Nemojte tu molim i ko panju vas i ljubim , braćo moja .

Muzika sa zadnjim akordom u tren napravi rez . I onda sve utihnu. I oni , i noć , i Mjesec i zviježđe i miris neba , i cvrčci , i šapat trave. Samo šadrvan šaputavo i beznadežno vabi Emine , dok zvuk katedralskih tornjeva najavljuje ezan.

Mislima se kotrljaju mrtvi mahalaši i čergaši što uz njihova ramena i na njihovim ramenima zaginuše za Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti. Hajd , nekako , njih mogu i prežaliti i suzu ne pustiti . Muško je to . Ratnici ! Heroji ! Uzeli puške u ruku i išli slobodu , zemlju, grad , žene i djecu na Božijem putu i molitvom na ustima braniti. Znali su , neki moraju zaleći i doma međ voljene na tabut tahti se vrnuti il ne vrnuti .

O Bože Milostivi kako , kamo i kuda ćemo sa skoro nautičku milju puta 1601 komat , na milenijskom parametru , ubijene maksumčadi preboljeti , u duši sahraniti .

Gospode naš slavljeni i ljubljeni kako , kamo i kuda ćemo više od deset tisuća nestalih grlica , kanarinki , labudica , ljubičica i poljskog cvijeća prežaliti i bol srca zatomiti.

Ezan se javi . Kod ih čuo neki se osvješćeni hodža na minaret Begove popeo i poziva na molitvu. Tih , sjetan , umilan glas , pun Neba . Blentovijama se čini i nekako svečano tužan , kao da neki veličanstveni , oproštajni , nebeski adađo sluti .

Zora samo što nije zarudila . A nevidljiva nit noći i dana nikako da se raspukne i dan otkanta noć . Vrijeme se smrzlo sjećajući se stotina hiljada nevino ubijenih Bosanaca i neće da otkucava .

Inatno , Deba zaškrguće lohotnim zubima , zatreperi prstima i tarabuk lagano najavi – O ciganko moja. Lenji se rasani i nikad življi , krnetom tugaljivo povuče H i E mol, naizmjenično , Mojsije se nadoštiklava jedva čujno pulzirajućim A molom , Ibrina tambura skoro neprimjetno žice C dur prebire , a Debin tarabuk je samo treptaj prebiranja po svilenoj ženskoj koži . Nije bitno , jal po grudima , jal po bedrima , jal po vratu , jal po skutima , jal … ( Hej , poeto uozbilji se , malo , zauzdaj pogled i ruke , skrajno si od teme . )

Polako ustaju i još laganije se kreću ka Miljacki . Ispred njih se nekako sasvim očekivano pojavljuju , lepršaju i plešu veličanstvene i blagorodne sjene njima poznatih bića kojih više nema.

Obasjani svjetlošću dolazećih blaženih čednosti nevinog srca , krenuše prema Bistriku. Sedam kontura se spontano lelujaju prema mezarju Sedam braće.

Stari sebilj , Čaršija i mostovi Grada čednosti se sjećaju :

Čerge idu na nebo / Cigani lete nebu

*

*

Na putu do turbeta stigoše do Latinske čaršije . Nasred mosta zastadoše i sluteći mnoge privremene rastanke pustiše muzici da uzme maha . Ne one mahalaške , već lepršave i sjetne ciganske pjesme . A to mu je jedno te isto . Ljubav se jednako svira , pjeva , igra i damarima unosi u srca svakog čestitog zemljanina i na svim jezicima svijeta.

Na mostu zaigraše sjene njihovih najmilijih koje su nemani nestali. Oko mosta , u latinluku do Ćumurije i Drvenije i nazad Obalom do Vječnice i Bembaše i ponovo do Latinske ćuprije počeše se skupljati i seni svih onih nevino ubijenih čeda našega šeher Sarajeva grada Čednosti.

Zaplesaše i zaigraše sve sjene ubijenih bosanskih nevinosti slaveći Boga Mudrog , Vječnog i Živog.


I odjednom , vođene Velikom ljubavlju zaiskriše sjena mrtvih , kao svjetlost kandilja sa tisuće džamija u blagoslovljenoj noći . Zatreperiše i polako uzdižući se krenuše uvis , ka nebu . Tada bi u visinama , poput iskričavih munja brzinom zvijezda padalica , jedna po jedna nestajala na obzorju , u pravcu doma svoga , doma milosnoga , podno arša Gospodara svoga…

Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedmoro mahalske braće koje nastaviše da hode ka mezarjiu Sedam braće , nestajući u izmaglici rađanja novog slavlja , jer Erdelezi je .

Nikad ih više nisu vidjeli zajedno .

Legenda kaže , svojom blesavom srećom su pronašli jedan majušni procijep u zakrivljenom postoru i nepostojećem vremenu i prešli na drugu stranu . Nije poznato da li je Mojsije odozgo hekno harmoniku. Nije imo razloga ???

-Ha , ha , ha! ,

Oćutiše mahalaši .

Na kraju ili početku svih puteva zastadoše , obasjani maglicama zabezeknuto diveći se ljepotama Božijeg stvaranja.

-Joj Bože Jedini ,koliko su čudesni i vječnom slavom i ljepotom obasjani puti tvoga stvaranja!

Ljudi cijelog svijeta će zauvijek biti braća i sestre , reče Milostivi Bog stvarajući Adema i Havu .

Hvala i Slava Gospodaru svijetova.

Amin za vjeke vjekova …

*

*

Dopisano

*

*

Ibro Piljak , poslijednji čergar ,vječni Žid , preminuo je polovinom Avgusta 2023.

Nikad nije imao rodni list , niti mu je trebao. Niko nije znao koliko mu je godina. A kažu da je aktivno nazočio ubistvu pretolonasljendika eF.eF. i još prije bijegu osmanlija iz Bosne, nazočio paljevini Eugena Savojskog po nalogu bludnice sa sedam brijega i đavolje svete lige , dušmana bosanskog bitka.

Zadnji rat u Bosni mu slomio nevino djetinje srce.

Nije bilo sahrane.

U noći bdijenja tijelo mu pred gutom svjedoka jednostavno isparilo u havu.

Niko, ni hitna , ni sudstvo , ni milicija , hablečine pogotovu ,nije vjerovao u tu bajku. Mislili neka ujudrma mahalaša i cigana čergara.

No , nisu ništa našli. Ibru Piljka pogotovu. Nema ga . Nesto . Hava ! I niko ga nije tražio. Jalov posao i jazuk pomisao .

Ispod ” samrtnog” jastuka našli dva srebrenjaka i pismo za Dobrog.

Srebrenjaci kažu da mu još nije vakat za lađara rijeke Stiks i podzemni svijet. Dok je Dobri čitao srebrenjaci nestadoše . Niko ne zna ko je od prisutnih klepio srebrenjake . I oni isparili u havu.

Pismo je Dobrog uputilo u Holandiju .Nevoljko je otišao. Obećao sebi da iz Grada Čednosti neće micati bez prijeke potrebe.

Moro poslušati Ibru Piljka. Zaslužio Veliki čovjek.I nije pogriješio. Mudrac zna sve tajne.

Dobri se vratio veseo i pun nade. Ponekad nije sve crno kako se čini.

I zato je zamoljen da ponovi ovi zapis. Valjda neka “holanđanka”.

U njemu je jedno pitanje na koje je našao odgovor.

Rane su se ponovo otvorile i svježe su , a on je još u nevjerici. Istinu zna , ali ne smije je ispričati. Boji se da će čarolija nestati. A mora ponovo mnoga pitanja preispitati . I tražiti nove odgovore na stara pitanja.

Jednog dana,kad se sabere i eventualno pronađe odgovore možda ispriča istinu o pismu i šta je tražio i našao u tujini, i poslije nje.

Uh , život je toliko lijep da ponekad zaista do dna duše i suza zaboli svojom ljepotom.

No comments

Blekijeve priče – Sanaiija

  By Blekijeve priče, K'o fol roman

“Ponekad se zaprepastimo kad shvatimo koliko volimo one koje nismo upoznali, one koji su samo osjećaj da postoje. I da nedostaju. No, jedan pogled u djetinje oči boje sna , nestašni , zarobljavajući smješak na usnama boje alice , par riječi i znate da tog nekog poznajete čitav život. Nema važno ako se nikad više ne sretnete.”

*

Nikad nisam htio biti ni Suljo , ni Mujo , ni anđeo , ni džin jer mi nije dato.

Rečeno je budi od dobrih, otac , slikar i poeta.

I kad se kaže budi – ono biva.

Umornom od umnosti i licemjera dadoše mi Galeriju, da slavimo ima Boga Jedinog.

I tako vremenom su u suton padali dani, svitanjem se dizali . Svaki Božiji daj je prelijep, jer život je takav.

Jednog prelijepog listopadnog dana , kada sve ruja , zlatno lišće lebdi, leluja i pada , zlaćano sunce se dobrano otklonilo od podnevnog ezana i blještećim zracima obasjava izloge galerije , primoravajući pogled da sklopi trepavice. Odjednom olakšanje u očima, Svjetlost je zaklonjena. Vitka sjena na vratima stoji.

Mislim anđeo je. Ne nalazim drugi izbor. Dobrotu, milost, čednost i ljepotu slutim. Kažem slutim – jer ne vidim ništa osim sjene, koju sunčeve zrake meni, od praga ka nutrini poklanjaju. Razaznajem djevojka je , mlada i smjerna. Pokrivena odjećom vjere – nikabom od glave do pete , koji umjesto burke upotpunjavaju naočale, koje bezuspješno pokušavaju sakriti djetinji sjaj u očima .

Mnogo kalendara mi je u poleđini. Okruglo 75. Par dekika gore dolje. Nikad nisam upoznao nikoga kome su sve lične značajke , osim očiju pokrivene religioznom odjećom. Nisam se zbunio. To je bilo toliko prirodno, da sam skoro zažalio što se susret nije desio mnogo , mnogo ranije. Normalno to je bilo sasvim nemoguće. Ovo dijete jedva da je punoljetsvo zaiskrilo ispod bogobojazne odjeće. Ime joj nije Saniia , ali nazvao sam je tako radi dva istovjetna slova ” ii ” slavne imenakinje , velike vjernice i veoma umne žene, opjevane u vječnosti svetih knjiga.

Uveo sam ih. Bilo su to četiri predivne i smjerne djevojčice. Dvije sam poznavao. Jedna je slavila veliki životni uspjeh. Igrom slučaja Galerija im je zaželjala dobrodošlicu i pridružila se slavlju.

Moja galerija je svijetla, prozračna i čista , skoro pa umiljato djetence. Nalik djevojčicama koje su obradovale srebrene velove mojih godine. Širom je otvorila je srce i ljepotu svojih tkanja , bezuslovno se nudeći gošćama. Uvela ih je u mistiku boljeg dijela zdanja – galeriju Galerije.

U godinama koje nadolaze , sve više imam problema sa mnoštvom glasova koji se odjednom glasaju. U glavi i van nje. Tada se mozak se isključuje i koncentrira na bitnost. Jedna od dama koju otprije poznajem, se ponovo upoznavala sa slikama koje su se nudile i željele da budu dopadljive i prepoznate. Druga djevojčica, koja nekada davno svojom smjernošću i vrijednoćom uveliko pomogla da Galerija poprimi uzvišenu i plemenitu svjetlucavost , je sa trećom gošćom imala reminiscentni omaž povratka u prošlost.

Saniia , djevojčica sa mikabom se nije uplašila srebrenih talasanja na mome tjemenu. Razlike u godinama još manje. Mudrošću djeteta koje sve zna, htjela se približiti onome što slike ljubavlju složenim bojama zbore i osjetiti ono što zanos i umjeće slikanja nose..

Imala je tisuće vrlo jasnih , vrlo inteligentnih pitanja i razmišljanja . Na svaki je dobila odgovor i opširno obrazloženje. Iskustvo i poznavanja umjetnosti dugog šest i po decenija . Ona sve prihvata , asimilira i nikad se ne ponovlja. Svakom novom riječju, odgovorom i obrazloženjem ona uči i raste. Upijajući tonalitete, tematske diskurse i kompozicijski sustav slika iz obrazloženja stvaraoca , pitanja su postajala sve šira i raskošnija.

Jednostavnost i lakoća izraza u formulisanju znatiželje, pomažu slikaru da rječitije , jezgrovitije i plemenitije objasni suštinu slikarskog umjeća, odnose boja i misli , ponavljajuću interventnost kista , ushićenje završnim potezima i radost pogleda na stvoreno djelo.

U njenim očima se prepoznaje razumjevanje i prihvatanje svake riječi , opisa svake pojedine slike i ukupnosti izloženih radova. Mislim da nikad nisam naišao na komplimentarnijeg sagovornika o mojim slikama i radu , i umjetnosti općenito.

Nakon određenog vremena pitanja su se pretvorila u konkretniji odnos boja i boja , boja i platna, kao višeslojnosti i raznovrsnosti pojma – tehnika slikanja. Sve više je opažala da u se mojim slikama preliejvaju nijanse uljanih i akrilnih boja , koje počesto , tamnijim kontrastom zarobe pigmentne boje . Dok im akvarel ili tempera daju note nježnosti i iskrice svjetlosti. To nijansiranje pomaže da slike dobiju patinu realizma, nadrealizma, impresionizma , ili ekspresivnog aktivnog apstraktnog slikarskog umjeća.

Onda je malo zašutjela, ustala i prošetala galerijom. Spustila se u prizemlje pa se vratila. Vjerovao sam u nju. Znao sam da će donijeti neki sud koji drugi teško mogu dokučiti. Bila je nijansu veselija , malo uzbuđenija i življa u rječitosti.

No, tu se upleo onaj moj problem sa slušnošću ( ratni aferimi ) .

Veselije nijanse riječi i brži igovor čine prepreku komunikaciji. I dosad sam jedva uspijevao sto procentno razumjeti njene riječi, jer je mikab jako ublažavao jasnost njenog u smejrnosti jako tihog , iako milozvučnog glasa. Sada je to bilo skoro nemoguće. Kao dijete sam slegnuo ramenima, okrenuo dlanove prema stropu, i sjetno rekao:

-Oprosti , žao mi je. Moj sluh ne prepoznaje riječi.

Dijete , dobro dijete je krenulo da skine mikab i omogući nastavak komunikacije. Mala , nježna ruka njene prijateljice je strogo i čvrsto zaustavila u pokretu:

-Mikab se u stranom muškom društvu nikad ne skida bez izuzetno neglašene i opravdane potrebe.

Osjetio sam da je djevojčicia bila zatečena , da joj je bilo neprijatno , ali je prihvatila sugestiju. Tako je moralo biti. Ali dijete kao svako dijete , je obdareno sveznanjem, dok ga odrasli ne ubiju ili uguše.

U ovom slučaju , kad se razgovor kretao nefomalnim tokovima umjetničke provinijencije , bez upliva ličnih konotacija i osjećanja, smjernost može biti prepreka sporazumjevanju. Djevojka je žrtvovala tihost i progovorila kristalno čistim djevojačkim glasom.

-Vidim da je u vašem radu plava boja najdominantnija. i ja volim plavu boju. To je moja neomiljenija boja. Nju najbolje osjećam i ona me smiruje.

Njena prijateljica , a moja davna saradnica me smješeći se pogledala i vrteći glavom , slegnula ramenima:

-Dijete , e pa to ti je!

Znam, mislila je djeca vole da se igraju.

Kada smo, Saniia i ja počeli govoriti o plavoj boji i njenom mjestu među ostalim bojama i prirodi , ostale su ušutjele i pomno slušale razgovor. Možda su ponešto naučile. A možda im se jednostavno pomalo vraćalo djetinje sveznanje.

Plava boja je sve. I nebo , i more, i zviježđe. I ljubav , i milost i vjernost i smjernost. I razum. Da nema plave boje život ne bi bio prelijepi život, već isprazna tlapnja , poprskana bojama boli, tuge i zla.

Nedugo poslije toga Galerija je utihnula i zamislila se. Znala je nešto što sam ja tek u nadolazećim danima shvatio.

Dijete je otišlo i neće se vratiti.

Nikad ?

Ne znam! Nisam vidjelica , ni prorok.

Vremena je sve manje. Strahovito ubrzava . Preostale stepenice su sve malobrojnije , tanje i skliskije. Ponor između prolaznosti i trajnosti sve bliži.

Jedno znam , to mi Galerija i plava boja mi šapuću:

-Njeno je srce filigranski izbrušeni dragulj i ne treba joj veličanstveno prijestolje  ukrašeno obiljem zlata, srebra, bisera, safira, dijamanata i drugog dragog kamenja. Njena kristalno čista duša pripada Bogu Jedinom i On će je čuvati od zla.

I uvijek će živjeti okružena milošću i sveukupnošću plavih boja. A možda ponekad zaiskri sjećanje na jedno dobrotom i milošću obojeno poslijepodne u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

No comments

Ona spava

  By Blažena Luca, K'o fol roman

Autor

Hajro Šabanadžović

XVI Dio

Badnjak/Božić 1984.

Ponedaljak / utorak 24./25. presinac/decembar

Volim i  voljena sam, a spava mi se

Sve ćešće je pogledavao kroz prozor. Neki nemir ga je vukao u baštu, među cvijeće koje je prektio snijeg. Udisao je svježinu blagoslovljenog dana . a ispod oka je , da ja ne primjetim , pogledavao na prozor , iza kojeg sam se odmatrala. Češkao se desnom rukom za resicu ili kosu iza lijevog uha. To je radio kada je razmišljao ili se pravio da razmišlja.To je radio kad je bio nervozan i napet. To je radio kada je imao problem.

On nikad nije razmišljao. Nikad nije bio nervozan i napet i nikad nije imao problem. To je radio kada je želio da izbjegne nesporazume koji donose razmišljanje , nervozu , napetost i probleme.Taj nemir sam bila ja. Bio je zabrinut za mene . I mnogo tužan. Nije želio da to primjetim.

Od kako se Nadin rodila moje zdravlje se narušilo. Njenom smrću sve je odjednom postalo akutno. Da nije njega življenje ne bi imalo smisla. Morala sam biti jaka i još neko vrijeme ostati tu. Dok ne preboli Nadin. I skupi snage da mene preboli i nastavi dalje. Ako se ne pogubi?

Neplanirano je uletio u moj život , udomaćio se i svu me poremetio. Isprva sam mislila povalio me ko najveću bekanku. A opet , sve sam svjesnija da sam to podsvjesno očekivala. Da sam znala da će se to desiti.

Ništa nije tražio . Ništa nije pitao. Nikad se nije ljutio.Nikakve priče i zamajavanja. Samo me ubrao. Kao da je to najednostavnija i najnormalnija stvar na svijetu.

-I jeste Mila. Ljubav je najednostavnija stvar na svijetu. Ljubav je spontana .Zbog nje postojimo. Ruka u ruci , lijeva u desnoj. Sjaj u oku , svjetlost u duši, čežnja u srcu. Miris ljubičica , okus trešnje , I dodir. I to je to. Nebeski dar. Ljubav se rodi.

Poslije trinaest dana sam ga zamolio da ode. Nije se bunio. Nije riječi progovorio. Njegove oči su se zatvorile za moje misli. Zamolio me da samo još jednu noć prenoći u kučici u cvijeću. Nagli izlazak iz sna u stvarni svijet je bolan i može ubiti.

Zaspala sam i sanjala da mi zbog nekog grijeha kerubini čupaju srce. Ja sam oplakala i molila ih da mi objasne:

-Koji grijeh? Šta sam zgriješila? Da li je ljubav grijeh?

Oni su me nježno pogledali i namah nestali. Shvatih – nije to zbog ljubavi , već zbog gušenja ljubavi . Probudila sam se sa mišlju da mu kažem, da sam bila ludača , da ga volim više nego sebe, da ostane jer mi treba.

Pružila sam ruke prema njemu, smješkajući se – dvije ruke nježne , lijeva u desnoj . Jedna ruka mala na ramenu njegovom spava. Njegova ruka ispod moga srca položena. I okret. To je već tango. I ponovo. I opet okret.To se ljubav vodi.

Ruka moja dotiče prazninu. Mjesto na jastuku pored mene je bilo hladno. Otovrim oči, njega nema. Napadaj panike. Ne! Samo tuga. Otišao je moja Maleni, moj voljeni. U dobroti svojoj poslušao je mene – glupaču.

Znate , pisala sam već. Vratio se dvije godine poslije. Umoran , izbuban , slomljen ali moj.I opet sam ga poslije trinaest dana otjerala, recimo zamolila da ode. Opet se na isti način iskrao. Shvatih – on ne zna ili neće da moli. Vjeruje u moje prosudbe. A u meni vatra gori, sve vrišti:

-Ne vjeruj mi mili moj. Ne odlazi. Trebaš mi. Volim te najviše na svijetu.

Baš sam dijete . Dok to izgovaram širim ruke prema nebu i misao se smiješi dok se ruke skroz ne ispruže i zagrle svo zvjezdano obzorje u naručje :

-Evo ovoliko!

I svake godine sve isponove . Trinaesti avgust, trinaest dana dana ljubavi i sna. I nogatrans. A od 1973. bi o badnjaku navratio . Ostao bi tri dana. Znao je svojim djetinjim sveznanjem da sam tih dana najusamljenija žena na svijetu. Svetost te tri noći nismo kvarili fizičkim dodirima. Samo pogledi i stisak ruke – lijeva u desnoj. I uspomene , bez budućnosti.

I tako sve do do sedamdeset pete. Te , sada već znano oproštajne trinaeste večeri ne zaspim. Posjednem ga u krilo , među noge, licem u lice. Stegnem mu butinama kukove, a nogama leđa.. Nagi smo. Hoću ozbiljno da razgovaram s njim. Grijeh ovog ludila mora prestati. Zauvijek.

Ali on ne voli ozbiljne razgovore. Kaže – kradu vrijeme , a sve je unaprijed određeno. Smješka se . Izmigolji se , povali me.

Okrene se bočno prema meni , malo pomiluje Lucice, skrene pogled sa pubičnog dijela, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Meni toplo u grudima, vali se prosuše tijelom. Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje.

Znam šta misli. Nigdje nam se ne žuri. Naglo okreće glavu da mu ne vidim suze. Znao je moramo se rastati. I vodili smo ljubav do jutra. Brao me i krao, Čitavu noć. Ja sam se predavala i jecala. Plakala i molila se:

-Bože mili ,kako sam sretna sa njim. Molim te oprosti mu grijehe moje. Dijete je.

Koliko me samo boljela ta ljubav; toliko me ispunjavala. I napravila ženom i majkom. Nestvarno čudo. Proviđenje. Da i mnogo sreće koja boli.

Od te 1976. do 1979. smo se sreli samo jednom.

Sedamdeset prve, poslije onog našeg prvog košmarnog ludila sam napustila SUP. Povukla se i 1975. definitivno zaredila. Više nisam bila iskušenica. Postala sam Karmelićanka. I Dobri je to shvatio i prihvatio. I zaista , nikad me više nije “iskušavao”. Krajem te godine zaposlila sam se na maksilofacijalnoj hirurgiji.

Opet sam prolazila kroz njegovu ulicu, ali se on nikad nije pojavio na ulaznim vratima kuće njegovih roditelja. Prolazeći pored kuće, pognula bih glavu i zacrvenjela se ko bulka. Nije se čulo ono nježno i umilno:

-Dobar dan.

Nedostajalo mi je . Toliko su mi nedostajale te dvije riječi i on , da sam, neko vrijeme , sva u suzama svaku veče usnila i njega sanjala. Stoji i šapuće – dobar dan. A onda su jednog dana zatitrale zavjese na prozoru. Srce mi je reklo da je to on. Moje srce je dvaputa zaigralo i nikad me nije prevarilo. To mi on maše, pozdravlja i poručuje:

-Volim te Luce Malena, najviše na svijetu i sretno ti bilo.

To titranje zavjesa me obradovalo . Znala sam da se vratio i da je dobro. Prelijepi život ide dalje. Nebo i ljubav slavi.

Avgusta 1977. ne sjećam se datuma, jer su ti dani ponovo uzburkali sne i damare, dolazeći na posao učinilo mi se da sam vidjela Dobrog. Od prijemne ambulante je zamako u lift i nestao. Stresla sam glavom. Svašta. Počeo mi se priviđati na radnom mjestu. Pomislih neko nalik njemu. Dvije pune godine sam bila pomirena sa sobom i vjerom.

Odjednom :

-Aha, učinilo ti se. Niko ne može ličiti na njega. Znaš blentačo da ga ne možeš izbaciti iz glave. On nikud iz nje nije išao. Ni  iz srca.

-Oklen sad ti pakosnice. Odavno te nije bilo . Pusti je na miru. I možda joj se ne pričinjava. Um vidi što mu srce kaže.

-Ne znam da li joj se pričinjava ili ne pričinjava. Ali ludača ima jake misli i ludo zaljubljeno srce. Sigurno će ga prizvati. Evo njega danas ili sutra do vas – garant.

-Što će on ovdje. Nije doktor ili brat. A malena ga Luce izbacila iz glave.

U prijemnoj kancelariji sjedi sudba, gleda ih i smješka se:

– Aha , kako ne! Bumo vidli.

Sutradan 8'30 , jutarnja vizita , svakodnevni obilazak pacijenata. Primarijus, docent dr.mr. spec. med. dr. Vranić pogleda jednog pacijenta na kraju reda bolničkih kreveta, klimnu mu i nasmješi se. Zbrza obilazak ostalih bolesnika i stvori se pred onim u zadnjem krevetu.

Ukočim se. Ono juče nije mi se učinilo. Bio je to Dobri.

Zurio je u mene kao u duha . Zatresao je glavom kao da odagnava priviđenje. Slegnu je ramenim i nasmješio. Ke sera , sera – govorio je osmjeh mog najmilijeg dječaka. Ma šta najmilijeg? Mog jedinog voljenog dječaka.

Dr.Vranić mu priđe:

-Šta ćeš ti ovdje?

-Papiloma linque.

-Znam to . Ja sam je dijagnosticirao. Nego mislio sam što nisi u onoj jednokrevetnoj sobi koja je određena za tebe.

-Nema veze. Dobro je meni i ovdje.

-Sigurno je došlo do neke zabune- kaže Dr Vranić i okreće se meni:

-Sestro sredite to sa administracijom i pobrinite se za ovog pacijenta.

U prvi mah sam htjela protestovati, misleći da je neka mućka. Ali vidjevši da Dobri nemoćno sliježe ramenima i molećivo gleda u mene, nisam imala izbora. Sredila sam to i brinula se “ovog” pacijenta . trinaest dana, avgusta mjeseca 1977.

Petog dana je operisao papilome lingve. Nakon sedam dana došao patahistološki nalaz. Nije bio maligni , već obični papilom lingve. Benigna izraslina na sredini desne strane jezika. Dan poslije identificiranjea kakvoće izrasline Dobri je otpušten. Ostao u bolnici tačno četrnaest dana. Od toga se trinaest dana nismo razdvajali.

Ih , što sam se tog avgusta naradila prekorednih sati i dežura i zaradila prekobrojnih i dvostukih dnevnice za noćne dežure. Potreba službe. Skoro da nema veze sa Dobrim.

Naime na Bjelavama je zavladala pandemija papiloma lingue, U par dana, je na kliniku pristigao kompletan bjelavski mahalski konzilij. Trebalo je tu pandemiju sanirati. Butum maksilofacijala , posebice ženski dio se dao u sređivanje stanja.

Mahalaši ostali petnaest dana o trošku države na odmoru i pomogli kliniku kako su znali i umjeli. Joj , ljepote. Ne mogu vam tajne kazivati. trojica su bila oženjena. Ako bi otkrili šta su na maksilofacijalnom odmoru radili oni neoženjeni , ne bi bilo fer prema oženjenim. S pravom ili ne , vaskoliki dunjaluk bibez mnogo dvoumljenja, najlogičnije skonto da su i oženjeni radili isto što oni bez belenzuka.

A normalno šta drugo bi skontali ,nego da se konzilij kao i uvijek prije i mere bit poslije igrao đardina , akšamluka , branja cvijeća i tako toga. A bilo bukadar grlica zrelih za lepršanje I grlica let.. Ne mogu reći za nevjerovati, ali sasvim izvjesno je letjelo perje na sve strane. No, to nije dio moje priče i ne mogu potvarati osoblje.

Za boravka na maksilofacijali Dobri i ja smo smo bili aman kao brat i sestra. Ponekad bi se poljubili u obraz, blago zagrlili i to je to. Jedina iznimka su bile duge priče, gledanja zaljubljenih i stisci ruku, lijeva u desnoj, desna u lijevoj.

Veče prije nego će ga otpustiti nismo oka sklopili. Nismo mnogo pričali, ali bili smo veseli i rasterećeni. Nebo i život su nam poklonili ono najvrijednije : Ljubav. Uzeli smo najbolje od nje i ispunili se uspomena koje će trajati do zadnjeg daha, naših djetinjih duša na ovozemaljskom kratkom boravku.

Moj zavjet je odredio granice. Sve preko toga bi bio grijeh i hula.

Više se nismo se viđali. Ja sam našla drugi put , koji je isključivao prolaz pored njegove kuće. Nije bio ništa duži. Za utjehu, pri kraju puta, kad sam već trebala ući u moju ulicu, na uglu između drvene džamije i Debine kuće pogled bi mi kliznuo do Dobričine kuće i onog prozora koji je nekada tako veselo žmirkao. Vrata se nisu vidjela. Osjećaj da mi je Dobri u blizini ,  da gap o prijekoj potrebi  uvijek mogu dozvati stišavao je moje želje i smirivao je potrebu za dodirima.

Međutim , avgusta 1979. izdaleka vidim sjenu malu , koja malo pognuto i zamišljeno sjedi kod bivše česme na uglu Drvene džamije. Prstima kao da nešto piše u prešini koja se skupila na asvaltu. Kiša dugo nije pala. Ne dižući pogled, čekajući da mu priđem , slegnuo je ramenima , kao da je neki veliki teret odbacio sa leđa , ustao je , bez riječi mi prišao uzeo mi ruke u ruke. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Poljubio ih naizmjenično, prinio čelu vratio usnama i sve ponovio.

-Oprosti mi Luce Malena. Treba mi tvoj savjet. Idemo se skloniti sa ulice i sunca. Ima mnogo znatiželjnika i budnih.

Odveo me svojoj kući. Bila je prazna. Neka ugodna tišina, hladovina i slatkasti miris ljubičica se širio unutar zidova od trostrukog reda zazidanih cigli.

-Sami smo. U ovo doba svi moji su na moru. Ne plaši se Mila. Ovo je dom čestitih i Bogu predanih ljudi.

Uveo me u onu krajnju sobu do ulice, čije zavjese znaju same od sebe zaigrati. Na stolu ponude za mene. Posluženje se sastojalo od niza predjela, što hladnih što toplih. I meni znanih slatkiša i voćki koje na slatki belaj mirišu. Ne znam zašto zadnje misli mi se ne javiše. Nije bilo ni vremena. On se prvi put progovori ko pravi mahalaš. Ne smjerno i razložno kao Dobri , već ono – riječi drito u čelenku.

-Bližim se tridesetoj. Svi moji drugovi i poznanici, osim Mojsija se poženili. Neki i dvaput. Otkako te nema , imam jednu djevojku. Dobre je duše i čestita, Mojih godina. Otac mi kaže. Zavlačiš je ! Uskoro neće prispjeti nigdje. Ili je ženi ili je pusti da traži sreću. Meni treba tvoj blagoslov.

Zanijemila sam . Srce se zaledilo. Mog Malenog će ukrasti druga žena. Nisam mogla doći do daha. Suze samo što ne grunuše.

-Oprosti mi. Zatečena sam pitanjem. Moram do toaleta da se smirim.

Odveo me do kupatila.

-Idi sad , daj mi desetak minut avremena.

Vidim mirno , bez riječi se okreće i odlazi. Zatvorila sam vrata i sjela na šolju. Osjetim da ću dobiti. Znam da mi moja tašna neće pomoći , jer je ovo došlo iznenada i prekoredno. Sjetim se da u ovoj kući imaju dvije žene. Majka i kćerka. I zaista u ormariću desno od česme do zida, pronađoh higijenske potrebštine za ovu priliku. Nije bilo potrebe. Lažna uzbuna . Samo bol u preponama.

Olakšanje i suze. I bol u grudima. Mnogo suza bez glasa. Zaista gorkih suza, osjetih njihovu oporost na usnama. I bol koja ne prestaje. I nikad neće prestati. Dok sam se smirivala , suze uminuše, bol se oplemeni i pusti me da dišem.

Da li me čuo kako izlazim iz kupatila ili me čekao , nađosmo se u hodniku. On me uze za ruku i vratismo se u sobu. Nismo ništa pričali. Ja sam zaista bila gladna. Tog dana je bila neka uzbuna na klinici i nisam stigla ništa objedovati. Šutke sam jela i gledala ga. On po običaju nije jeo . Nije pio u ovo doba, to znam. A evo i ne puši. Samo gleda u mene.

Zaljubljeno i nježno. Kao da upija svaku sjenu , svaku pjegicu , svaku poru i kapilar, svaki damar na licu svoje Malene , ljubavi jeidne. Kao da se oprašta , pozivajući uspomene za svjedoke.

Smirena i koncentrirana rekoh mu:

-Daj mi par dana da vidim šta mi je raditi.

-Hvala ti Luce Malena.

Nije se imalo šta reći. Ispratio me do vrha ulice , do raskršće drvene džamije. Ponovio ritual sa rukama i gledao me kako odlazim uspravna , ukočena i zaleđena. Nisam se okrenula ni pogledala u nebo odakle su, odjednom iz čista vedra neba ruknuli vodapadi kiše. U par sekundi sam bila mokra do kože. Karmelićanske halje su otežale , ali i skrivale obline koje su pokušavale da se otkriju.

Nisam ni požurila. Nisam znala gdje ću. Nisam znala šta ću. Nisam imala misli. Ništa više nije imalo smisla.Samo neka tupa bol koja se širila u grudima i postajala sve reskija. Osjetih da se gubim i tonem u bezdan.

Sanjala sam neke lude , nadrealne snove. Kerubini se vratili , ali me kroz kišu na dugim ukrštenim mačeviima nose i polažu kraj Modre rijeke, ispod trešnje mojih zavjeta. Tu ne pada kiša. Gusta krošnja joj ne da da me dotiče. Ali mi postaje hladno i ja se tresem.

Vidim neke demone bez očiju, sa oštrim zubima i kanđama na rukama. Nije me strah. Meni , bez Dobrog živote nije i svejedno je šta će biti. Demoni , sve novi i grđi nadolaze u valovima, ali i odlaze. Vide da za njih ovdje posla nema.

Ali lukavci izmišljaju nove pošasti. Toliko ih je da se zbijaju u Modru rijeku. Novi u nju pristižu i ona se izlijeva. Plavi tlo oko mene i povlači me sa sobom. Olakšanje. Ništa ne osjećam. Voda je odjeću strgla sa mene. Naga sam i lagana. Eterična. Avaj. Vrelina počinje da me bije, i ja se smrzavam i tresem. Hladnoća postaje nesnošljiva. Mješa se sa vrelim valima i hoću da vrištim:

-Boli me . Sve me boli . Molim te pomozi mi.

Iako u bunilu i bez svijesti čujem glas one dječije prokletinje:

-Ništa se ne plaši mila djeovjčice. Ja sam tu . Izbaci bol iz sebe i vrati mi se.

Osjetim njegovo golo tijelo , na moje nago tijelo . Znam grije me svojom ljubavlju i ne da mi da mu pobjegnem. To me smiruje . Pribijam se uz njega i svetim mu se. Otimam damare i toplinu njegovog tijela. Utonem u miran san. Spavala sam dvadeset četiri sata. Kako mi zbrkana svijest kazuje , ni jednom , ni jednog momenta se nije odvojio od mene. Slijedeča dvadeset četiri sata sam se oporavljala. On me tetošio i hranio kao da sam mala bebica.

Kada sam došla sebi , nahranjena i razumna , zavela sam ga i vodili smo ljubav slijedeća dvadeset četiri sata. Bio je to naš oproštaj. Zaspali smo u osvit , dok se zvuk katedralskog tornja mješao sa ezanom , slaveći nebo i ljubav.

Ja sam se pravila da spavam. Tiho bez daha , da ne probudim umorno dijete koje me je u život vratilo i nebesku jubav poklonilo. Gledala sam ga dugo i plamtila ljubavlju. Bila sam sretna, a on miran, Nisam se bojala ničega . Sve demone, i njegove i moje sam isplakala i odagnala. Bićemo mi dobro. lahorac poljubac mu na usne stavila, iskrala sam se i zauvijek (!?) otišla.

Devet mjeseci kasnije, polovinom maja rodila se Nadin. Božije davanje i proviđenje.

Ja nisam mogla roditi. Kao djevojčica imala sam cistu. Spalili su je. Utvrđen mi je prirodni sterilitet. Imala sam negativni rezus faktor, i bila sam prestara za rađanje. Imala sam četrdeset jednu godinu kada sam zanijela. On dvadeset osam.

Preko svojih supovskih veza provjerila sam njegovu djevojku. To je bio razlog zašto sam željela da odgodim blagoslov. Nisam željela da ga neka loša žena, mahalski rečeno : opajdara spenga. Djevojka je bila skoro besprijekorna, školovana ( pravnica) i zaposlena. Njena obitelj je takođe bila uzorna. Dala sam mu bladoslov , a da se nismo sreli. Uvijk sam se “bojala” susreta sa njim. Mutili mi um, rađajući ljubav i sreću.

Nisam mu prijavila trudnoću. Ni rođenje kćeri. Pogotovo je to postalo bespredmetno i besmisleno zato što se on mjesec dana po rođenju naše kčerkice oženio. No, krila sam sama od sebe da Nadin nije dobro.

Kada se rađala sve je krenulo po zlu. Vjerovatno zbog mog negativnog rezus faktora i zakašnjele prve trudnoće. Došlo je do komplikacija prilikom poroda. Djetetu se oko vrata vezala pučana vrpca. Glava se zaglavila u nerazvijenoj rodnici. Prirodni porod se morao okrenuti na carski red. Nadin je rođena sa urođenom srčano-arterijskom manom – Bikuspidna aortna valvula u akutnom stanju. Srčana aorta nije imala nastavke. Završavala se slijepim ogrankom. Nije bilo lijeka. Predviđali su joj tri mjeseca života. Ostale reference nisu bile bitne. Malenoj nema lijeka , ni spasa.

Nisam se mogla sama izboriti sa ovim tragičnim problemom. I mene je porod iscrpio.   Nikako nisam bila dobro.Ni psihički, ni fizički, ni finansijski. Morala sam se obratiti Dobrom.

Pustila sam da bezbrižno provede bračno putovanje i da sabere prve utiske. Tada sam ga pozvala da dođe. Prvi put sam ga vidjela blijedog i uplašenog. Znao je da sam ga zvala zbog nekog debelog problema. Mislio je da se meni dešava neko zlo. Uzdah olakšanje mu je preletio licem. Poletio je prema meni. Zagrlio me blago i poljubio u obraz. Nisam bila zatečena nedostatkom rituala lijevih i desnih ruku. Autista se pogubio.

A onda je ugledao je bebicu u bešiki. Pravoj starinskoj bešici. Ja se od poroda nisam osjećala dobro. Nisma imala snage da je nosam i ninam. Sve me iscrpilo. Moja krv se pomiješala sa Nadininom . Još uvijek je trajala borba antitjela , i u meni, i u njoj. Nažalost Nadin je izvukla lošiji kraj.

 Osmjeh mu se ozario i raširio licem kao svjetlost zaljubljenog punog Mjeseca. Pažljivo , nježno kao da osjeća da je bolesna, podigao je iz bešike i naslonio je na lice , pa je onda uzeo u zagrljaj. Bila je plavokosa, vrlo nježna , prozračna i krhka. Toliko je ličila je na ovog mog Malog princa da sam zaplakala. Mješala se ogromna sreća i još veča tuga. Imam dvoje najdivnije djece na svijetu, a jedno , koliko sutra mora umrijeti.

On me upitno pogledao vidjevši suze. Zamolila sam ga da sjedne. Nije ispuštao Nadin iz ruku. Njihao je i ponekad blago pritisnuo lice uz lice i gledao me zaljubljeniom pogledom punim iskonske zahvalnosti.

-Nadin nije dobro. Ima problema sa srčanom aortom. Disfunkcionalna je. Doktori joj ne daju više od tri mjeseca. Drugi ističe. Ne znam šta radim. Ne mogu podnijeti. Ni njenu, ni moju bol. Razboljela sam se, slaba sam i slomiću se , a nema ko da se brine o nama. Molim te pomozi nam.

Zaridala sam i okrenula se u fetusni položaj , na drugu stranu kreveta, Pokrila se jorganom preko glave plakala. On je polako , ne ispuštajući bebicu iz ruku, povukao jorgan sa mene , nježno me dohvatio za ruku i uspravio u sjedeći položaj.

– Ljubavi moja jedina, nemoj nam se izgubiti. Ttrebaš nam. Nećemo dati Nadin. Borićemo se za nju. Bog milostivi će nam pomoći. Neće nam je sad uzeti. Podario nam je kao blagoslov. Da slavimo nebo i ljubav. Vjeruj mu.

I nije je uzeo .

Smirila sam se i četiri godine se sa Dobrim , iz dana u dan , iz noći u noć borila za Nadin. Bili smo bića određena da se bore za život svoje malene djevojčice i pokušaju…

*

*

Ovdje se Dnevnik Blažene Luce završava

Dopunio ga je Dobri i svojim riječima zamuhurao epilog.

24. Decembra 1984. sam znao da će me ljubav jedina moja , Luce Malena napustiti. I pored neizmjerne ljubavi , vidjelo se da više nema prostora za bol.

Ali ona je umrla pet mjeseci ranije, kada nam je na rukama umrla naša malena.
Zvala se Nadin , imala je samo četiri godine.

Uvijek kažem niko nije kriv.

I nije kriv.

Slabe pantljike , neodgovoran razus faktor, problemi na porođaju, djetešcetova glava se zaglavila, na izlazu u život, pupčana vrpca se oko vrata zagmotala. Prinudni carski rez u po porođaja.

Danima su se moja jedina ljubav Luce i moje sunce , moja malena Nadin, borile za život. Nebo je uslišilo moje molbe i vratilo mi ih radi radovanja. Još četiri godine prelijepog života i sna.

Nedugo poslije se vidjelo da je moje maleno srce rođenje iscrpilo. Bila je bolešljiva i prozračna. Znao sam da se svakim danom i dahom bori za život. I Lucino tijelo je počelo popuštati.


I tako četiri godine. Bol i nada, svaki dan bol i nada.


Koliko li je ljubavi , radosti i ljepote bilo u našoj ljepotici, princezi malenoj , našoj Nadin bilo, dostatno za dva ljudska vijeka. Dovoljno da se ponekad zaboravi neumitnost.
Smrt je usred radosti i nada nenadano (da,li?) došla 24. Juna 1984. Detalje ostavjam zaključane.

Do jednom, Ispisani su, ali ne žele da izađu na vidjelo. Nije im vakat. A i tužni su. Previše bole. To je dokrajčilo moju Luce. Radi mene se borila dugo vremena. Još šest mjeseci. Bolio je život, bolila je utroba, ali toliko me je voljela, da je željela još malo da ostane, da provede još neko vrijeme sa mnom i s našom tugom.

Znala je da mi neće biti lako.
I nije. Nije bilo lako.
I nikad više neće biti lako.

Vrijeme , poklonjeno vrijeme , ljepota življenja i radost koju smo imali , su dovoljni da me miluju snovima čitav moj život i nešto malo poslije toga.

A onda nepunu godinu kasnije saznam da je jedna nerazumnica u martu te iste godine kada su Nadin i Luce umrle , svjesno ubila  moju nerođenu kćerku . Da ubila je! Znala je da je za mene svaki abortus najkrvoločnije ubistvo. Ubiti nerođeni bespomoćni život je hula na Boga.

Još uvijek se pitam:
– Molim vas recite mi koga da krivim.
Nebo koje mi je dalo sve te ljubavi, radovanja i nade?

Ne , ne ide to.

“Od svega smo stvorili po par, ne bi li se vi opomenuli.”

( Ja  sam citirao 49. Ajet 52.Poglavlja (Ez.Zarijat ))

Život – smrt, ljubav – mržnja , radost – tuga, čarolija – bol , žensko – muško …su parovi.

Ne želim da držim predavanje o vjerovanju , svako se nosi s svojim izborima kako mu je najlakše.

Najlakše je ponekad loš izbor.

I uvijek postoji :

Vrijeme rađanja, vrijeme života i ljubavi, radosti i boli i vrijeme umiranje. ( Parafraza , Propovjednik ).

I to bi bilo sve .

Niko nije kriv.

A to nije sve.

Uvijek se pitam šta bi bilo da nisam sreo Lucu, da se Nadin nije rodila. Da nisam sva ta Božanska davanja proživio.

*

Frka Frkica nije bila zadovoljna onim što je Dobri zapisao. Suviše šturo i hladno .Među njegovim bilješkama je našle neke restlove i pristavila završetak po svom ćeifu.


**

**

Bila je Badnja noć.

Veče prije nego što je mila Luca odlučila da ode na bolje mjesto .

Bila je malo , a neumitno umorna. Ležala je uspavaćoj sobi na bijelom ležaju snova, presvučenom u nebeske boje ljubavi.

Dobri joj je pomogao da se obuče u anteriju boje plavetne svjetlosti punog Mjeseca. Raspleo joj ruste kose. Miluje ih. Ljubi je u ćelo gdje se kosom spaja i mnije:

-Bože mili, kako je samo lijepa. Ja za sebe nemam želja. Sve su uslišene. Molim te,samo još ovaj jedan jedini put, Oče moj podari joj mirnu smrt.

Kamin je ugodno gorio.

Poželjela je da joj Dobri čita stihove.

Onda se uspravila i zamolila ga da joj da jednu cigaretu. Onu žešću, da je malo prodrma.

On je zamolio da se strpi samo tren. Iz dnevne sobe je dogurao bife kolica. Na njimu su bili: flaša kurvoazijea, dvije neotpakovane kutije cigareta, plave i bijele boje; Gitanes i Drina bez gača, zlatni upaljač, grozd rozaklije, zdjelica ribizli. tulumba i baklava.

Prestala je da se pita odakle mu zimi ribizle. Odavno je shvatila da ima tako jako nježne snove , nevino srce, savršenu ljubav, tako da sve može.

Luca se nasmiješila. Sigurno ima dvadeset dva zrna ribizli i dvadeset četiri zrna rozaklije.. Njihov je, paran broj , a njoj se nešto ne broji. Gleda kako on radi to što radi. Za trinaest dana njihovog ljeta, trinaest godina njihovih ljeta i jedanaest njihovih Badnjaka i Božića, ona se divila njegovom savršenom autizmu. Nikad ništa nije zaboravljao. Ni slijed , ni raspored, ni balans , ni odnos. Ljubav ponajmanje.

Na um joj pade neka scena iz jednog požutjelog pismena:

Poče pjesma . Dobri uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Dobri hoće da skine celofan. Ima on, i onu svoju omiljeniju , Drinu bez filtera, ona je otvorena. Spušta Gitanes, uzima Drinu ,otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , pa zastane, nešto se premišlja. Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori na na Grbavici i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , pa Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak. Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se valja, nebo se smješi, čerge lete u nebo, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju. Biće dobro, konta Lenji, nikog nije moro moliti, ni šaretiti. Zna, zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan. Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Ham'eta i O'teleta zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklenih perli.

Uhvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko: nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio .Pogled mu se utopio u slova. Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati. Jes kad pitac ne bi znao da Dobri u to doba osim – vule vu kuše ave’ ko mu'a i tako – tih tričarija ,od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.To je dovoljno da Deba i Lenji počnu dijalog na visokoj nozi.

-Baš si glupak Deba, ne čita, on boju gleda.

-Natakarila te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-I jel’ prosuto po vešu.

-Kakav te veš spopo, ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žena veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo, barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno nije luda. A i što će joj gaće uopšte, ako ih treba svako malo skinuti. Gubljenje vremena.

-A ako boja procuri, jal bijela jal crvena.

-Nak uzme praznu flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj poganluk, on po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.Jel godina  dobra za berbu bila. Il je možda prije vakta obajatio….

Naglas se smijem i pitam se kakve finte sada blesani rade.

Dobri mi odgovara.

-Garant su se akupili crkvi Svetog Ante na ponoćki. Mole biskupa da ne počinje sa misom , odocnio im jaran Mujo.

Vikar Vilić će pitati :

-Kakav vas sad Mujo spopo?

-Kako ba , koji Mujo , to je naš jaran Deba.

-A koji si mu ti?

-On je Lenji ,Mujin jaran.

-A koji si mi ti?

-On je Herco ,Lenjeg pajdo.

-A Brada koji si mu ti?

-On je Mojsije propovjednik i najbolji prijatelj Malog Princa ,kojeg od milja zovu Dobri.

-Ko je sad pa taj Dobri i ko ga tako zove ?

-Svi mi, samo ga Frka i onaj plavokosi anđelak , što ga od nas krije zovu Mali Prinče moj.

-A koji si mi ti?

-On je Baška Baša, raspuščenica san.

-A koja si mi ti lajavušo jedna, ovo je nebeski hram?

-Ona je Zlata Mojsijeva ljubav.

-Koja si ti firaunko jedna.

-Nije ti Lela Jela Jelena firaunka,mater ti je.- ne bi dala Frka na Lelu Jelu Jelenu ,koja se izmicala ustranu od Herce.

Uto bi ušo Deba, svi bi se okrenuli biskupu:

-Eto sad možeš početi misu. Mujo došo. Požuri , što si zino, ti sada docniš!

Deba bi prišo konziliju i tako tiho da su ga čak u Katedrali sasvim jasno čuli:

-Nigdje ne nađoh Dobrog. Mora da su ga one ljepot noge opet privele.

Malo me nasmijo,malo me u jednoj šali proveo kroz konzilij. Nije zaboravio ni moje noge sa prvog susreta pomenuti, a ni dane našeg prvog ljeta. Sve naše godine je ubacio u par riječi.

Ustaje, malo Lucice pomiluje, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Meni toplo u grudima, vali se razliše tijelom.Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Zapravo hoću da to bude. Nigdje nam se ne žuri.

Bože mili , kako sam bila sretna sa njim. Koliko me samo boljela ta ljubav. Oplemenila , upotpunila i načinila ženom i majkom.,

Uzeo je flašu, zagledao je, obrnuo, okrenuo i nasu dva kurvoazijea u kristalne čaše. Prvo onu lijevu do srca od srca. Zatim onu desnu nevjernu, lutaličku. Uzeo bi kutiju žtanke , blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi. Onda bi nježno , sasvim blago odvojio celofan. Ciganka bi zaplesala. Otvorila bi se kutija, stavio dvije cigare usta , pripalio ih. Meni stavio među usne jednu, sebi drugu. Meni lijevu ,onu ljubavnu od srca. Sebi ono desnu,nevjernu skitalačku.

Povukli smo dim, istovemeno i otpuhnili ga neistovremeno. Ja ga nisam otpuhnula. Ja sam se zakašljala, poslije godina nije mi prijala.

-U zadnje vrijeme cigare su sve lošije, neku krđu stavljaju u njih. Pokušaj tanji dim.

Poslušam ga i više ne kašljem i uživam u njoj.

Tada počinje igra rozaklije, ribizli , baklave i tulumbe.

Jedno zrno grožda ja njemu, on zrno meni. Komadić baklave ja njemu, komadić tulumbe on meni. Ja njemu zrno ribizle, on meni. I tako dvadeset dva puta. Između svakog po dva poljubca. Ja njemu jedan, on meni jedan. Nekad bi me prešao pa mi dva , uzastopna poljubca poklonio. Tada bi kao nespretan bio, ispala bi mu rozaklija ili ribizla. Nije se stidio što mu tulumba ili baklavica ispadnu. Našao bi se u poslu. Onda bi ih tražio, dotaknuo i dirkao bi mi butine, nekad grudi, nekad stegna, ništa nije ostavljao na miru.

Nespretnjaković jedan. Čak bi ponekad i usne mašio i u lice , uši, vrat i grudi bi zalutao i ljubio, kao da traži ono što mu ispada. Ja sam se smijala, odgurivala ga. Govorila mu da je sramotan , smotan i blesav. Njegove su oči iskrile, sve bi mi je bliži bio .

Taki vam je on kada mu slastice ispadaju. On ih traži i nalazi. Sa njima i neke druge slastice kojima ne može odoljeti. A ja nemam srca da mu branim, jer je tako sladak i ozbiljan kada to čini.

Odjednom sam naga i uzbuđena , a da toga nisam ni svjesna. I onda mu je bilo lako da me ubere. Tako je bilo i ovo veče. Meni nije padalo na pamet da bih mogla voditi ljubav. A evo ja je vodim, i isti žar iz mene izbija kao onu našu prvu veče, prije trinaest godina. Valovi ljubavi iz mene biju, on ih prima i jača. I šta ću nego se predati i vrisnuti:

-Joj,Dobri Dobrice , volim te jedina ljubavi moja.

On me ljubi i ljubi, nježno miluje i uranja se još samo tren i mi postajemo jedna bjelokosna statua . Onda me preplavi zahvalnost i ja ga stišćem i ne dam da mi opet bježi.

I dok se grčevi polako smiruju, otvaram oči i vidim on je vesao , smješi se i kaže:

-Volim te ljubavi moja jedina.

Smrt je strljivo , u uglu sjedila i čekala.

I razmišljala. O ljudima. Životu i smrti. I slijegala ramenima:

-Ne, ništa vi ne znate

Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne znate. ,malo vi znate., malo ih je koji to znaju.

Znate li vi kako vas sve boli , a vi se igrate radosti.. Ne, ne znate.

I bolje vam je. Srećni ste. Vi vidite da se život, ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde, neki katil u srce kamu zabada.. Rana boli, toliko da se morate štipati, sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete. I da joj ih čitate. Jer u njima je čitav njen život.

Znate li kako je to kad joj pjevate, voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće. A zna život joj migolji.

Ne , ne znate. Malo je sretnika koji to znaju. I znaju da voljeće se i poslije života.

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju, a znate da je to poslijednji put?

Ne, ne znate. Nemojte ni pokušati zamisliti. Boli, očajnički boli. Sve u vama plače, a vi ste delfin što uranja u plavetne dubine , dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan koji hoće da vrišti i raznese vam tijelo u paramparčad.

Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli, a neće da jaukne, glas da pusti jer ponosna grlica je ona. Ne , ne znate. Nemojte ni pokušati zamisliti. Osim onih koji znanje u srcu nose. Njima biva lakše.

Jedino vam preostaje da je zagrlite, nježno ko bebicu, i još nježnije kao nevinu Božiju ovčicu, jer sve je boli.

I dodir, i život, i ljubav i milovanje i snovi kojih više neće biti.

Znate li kako izgleda kad bol umine i ljubav jedina usnije. Ne ne znate. Baš ste sretnici. Jer niste se molili, četrdeset dana i noći pored raspuštenih kosa plavih, sa rukom u ruci, usnama na kosi, dušom u grlu, srcem na čerečenju, dok se ona odmara do slijedeće boli, što joj utobu čupa.

Ne, nikako se niste molili jer bi vam se život slomio, što molite Nebo da je uzme što prije, samo da je manje boli.

Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao. Uh, ne mogu vas u tu radost petljati. Žao mi vas.

Bolero svira, njene prelijepe oči se u snu smješe. Ljubav uvijek pobjeđuje.

Ja Smrt strpljivo ,iz uglu sve to gledam.

On me vidi i zamoli da malo prošetam u snježnu noć i osvježim se.

Niko neće pobjeći. Svečano obećava.

Ja smrt sam se postidjela i izašla.

On joj čita. Pjesmu koju ona nikad neće čuti jer usnila je.

I onda se muzika još jednom okrenula. Tokata i fuga u D molu i Bolero su se izmješali i malo stišali.

Malena je  zaspala,, više se nije probudila. Dvadeset četiri sata je spavala. Toliko je bila umorna. Želio je da je to san ozdravljenja. I čitao joj pjesme njihove. I čitao i čitao, muzika je samo lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah. Nisu to oni izgovarali. Ljubio joj ruke. Cjelovima kvasio usne želeći joj dati godina svojih.

Milovao kosu koja je sve manje iskrila. Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale. Govorio da je voli. Da je ona njegova malena, koju je iz snova iznjedrio da mu ljubav bude.

Luce je postajala sve prozračnije. Skoro da to nije mogao podnijeti. Sklupčao se na pod držeći je za ruku. Ne zna kako, nije smio podići pogled, da ne izgubi milovanje, njena ruka na njegovoj kosi, njena ruka na njegovom licu, njena ruka na njegovim usnama, njena ruka u njegovom srcu, njena ruka u njegovoj duši.

Ne znate kako je to? Šteta. Uzdrhtao je od miline, ukočio se, obradovao se, mislio je da ga vodi sa sobom. Mali Princ u njemu je pogasio sva svjetla, otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj. Ona je još bila tu. Postajala je svetlost, kojoj on prilazi i ljubi .

Ja Smrt ih gledam i vidim;

Suze koje ne žaluju, već ljubav slave, na usne joj spušta. Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim Dobri i on se od nekud pojavio, sluti riječ:

Ljubavi moja jedina , volim te.

Nije ih uspjela otvoriti. Samo mu je ruku blago stisnula. Znala je da su tu, sva trojica. I Dobri, i Fini i Mali princ. U troje se sve lakše podnosi. Ni uzdah nije pustila. Tek jedna grlica plava im slijeće na lijevo rame. jednom po jednom kljunom im dotiče usne. Vesela je , razigrana , al ioni znaju da mora ići.

I puštaju je. Odlerpršala je. Dobri ju je čeznutljivo gledao, Mali princ je mahao, Fini je ko godina plakao, ako znate kako je to. Mislim da ne znate. Niste bili prisutni, dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih i leprešala ka nebeskim dverima i iščezla u bjelini svjetlosti.

Oni ne znaju šta im je. Nema sunca, samo pahulje ,a oči im vlaže. U blistavu Modru rijeku pretvorili. I zahvalni su – molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu, pred samu ponoć; tačno u vrijeme kada su prvi put ljubav vodili I ovaj poslijednji.

Ja Smrt sam kasnila jedan dan.

To je bio moj poklon njegovoj malenoj. Rastali su se u blagoslovljenoj noći.

Alelujah

No comments

Ona spava

  By Blažena Luca, K'o fol roman

Autor

Hajro Šabanadžović

XV Dio

U susret Badnjaku 1984.

Ponedeljak 13. avgust 1973.

Sjećanja

Kada se Dobri one srijede 13 avgusta vratio domu srca svoga jedinom, ja sam se izgubila u naletima sreće. Kada sam ga vidjela da leži podno šadrvana vrištala sam i skala od sreće. Neki ludi smijeh , nega nerazumna groznica me uhvatila . Skakala sam i smijala se. Gledala u nebo i zahvaljivala se.

Razum se potpuno ugasio. Gutala sam kapi kiše želeći da me podmlade. Došao mi Maleni moj. Vratio se. Htjedoh da zaplešem s njim. Pružih ruke prema njemu , on se ne osvrće na nju. Bio je ležerno oslonjen na šadrvan, malo bočno , ruku opruženih uz tijelo, blago povijenih nogu; skoro fetalni položaj.

Vodopadi kiše su među nama. Primakoh mu se licu i vidjeh da spava. Kiša mu se slijevala sa kose poput suza djeteta koga su povrijedili i koje sustižu jedna drugu, tvoreći neprekidni niz potoćića. Umor i bolni grč su se ocrtavali na prelijepom, još uvijek djetinjem licu.

Nisam bila tužna. Sreća me nije napuštala. Znala sam da mu neće biti ništa. Ja Luce Malena ću izliječiti svoje maleno dijete, ljubav jedinu moju. Zna kako. Ljubavlju I nagošću toplog ženskog tijela, uz nago,pothlađeno djetinje tijelo.

Sabrah se , skupih snagu , podigoh ga. Jedva. Ne znam kako , ali ću ga odvuć sa ovog kijamet. Osjetim da drhti. Čini se da je malo teži nego prije dvije godine. On kao da je osjetio da sam tu i da ga želim odvesti u sigurnost , na toplo. Privije se uz mene i poče da korača. Polako , umorno, nesvjesno, poklizujući.

Uvedoh ga u kuću i nekako ga povalih na trosjed, koji je carovao dnevnom sobom zadnju godinu dana. Otrčah u banju i pripremih toplu kupku. Zna se pjenušavi miris djevičanskih ljubičica. Njegov omiljeni. Iako je to i moj omiljeni miris , ponekad sam bila ljubomorna što je bio i njegov. Često sam se pitala koliko je mirisnih ljubićica brao i mirisao na svojim lutanjima. Pređašnjim , sadašnjim i budućim.

Vratila sam se u dnevnu sobu. Vidim – on gleda u mene malo mutnim pogledom. Oči mu se polako bistre i javljaju se iskrice. Pa se gase. Pa se opet jave i jačaju. Na kraju mu se pogled izbistri. Svjetlost prodre u njih. Prepozano me je. Blagi osmjeh se preli preko usana , zahvati lice i  pogled zasja ljubav. Čista , nepomućena , blistava ljubav.

-Dobar veče ljubavi moja jedina . reče pokušavajući da ustane.

Sila teže ga povuče nazad. Nisam se uplašila. Znala sam da će sve biti u redu Samo nek je on meni došao. Sve će ova Luce srediti. Ima u meni toliko ljubavi da bi vas dunjaluk mogla grijati. Odvedem ga do banje, posadim na tabure.

On se smješka i gleda u mene. Nadoknađuje izgubljene godine. ne pokušava da me dodirne. Znam šta misli. Nije čist. Uprljali ga prostor i vrijeme izbivanja.

Polako i nježno, ko bebicu svučem ga. Prvo prsluk. Zatim kravatu. Vidi molim te . Promjena. Nije više leptir mašna. Da li to znači da misli da je odrastao. Potom košulja i potkošulja Otkopčavam kaiš i polako svlačim pantalone.

On se smješka i kaže :

-Deže vu?

Šutim. Stid me je ovog djeteta. Nikad ga nisam svlačila , a da je bio svjestan. Na pločicama leži svučena odjeća. Ostao je u kratkim gačicama. Miran je , ne miče se . Samo me uporno gleda i smješka se. Čini se da uživa u mojim mukama. Znam , zasigurno znam, osjeća da me je stid i da ne znam kako da mu skinem gačice.

Sebi dajem predah , polako skupljam garderobu sa pločica i još sporije je slažem u korpu za veš . Onu istu u koju je on prije dvije godine odlagao moj veš. Malo se osjehnem. Stid me poče prolaziti. Pomislim nek pukne što puknut mora i okrenem se ka njemu.

A on u kadi . Lagano zavaljen, opušten u ne prestaje da se smješka. Gleda u mene i uživa. Takav vam je on. Voli da se igra. Zahvalna sam mu što me spasio neugodne situacije i dok mu prilazim , poput bljeska se jave prizori od prije tačno dvije godine.**

Dođem sa službe predveče , prvi put poslije njegovog privođenja. Bilo je kasno predvečerje. Tražim ključ – vrata se otvaraju. On stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu. Pantalone i prsluk . Ispod , košulja bijela, okrugli okovratnik. Još mu samo krila anđela trebaju. Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću. Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež, a ništa vrijedno nisam držala tu na osami, u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Sutradan je od nekud neku šćemlijicu zboksao, da me ne saginje , a da me lakše u čelo ljubi.
Uzima mi tašnu, na stolić je zajedno sa kapom spušta. Službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu kači . Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem. I odmah me iz hodnika u kupaonicu vodio.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , samo bi me ka kupatilu skrenuo. Toliko sam umorna da nemam snage da se za bilo šta bunim. Naporan je moj posao. A ja sam ga krvnički radila. Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim. Miris ljubičica, malčice hladnija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio roskasti kožni tabure. Znam da nije moj i pored kade ga stavio. Na njega me posjeda , kosu raspetljava.

Bilo je to vrijeme punđi i šnala. Lagano prstima prolazi kroz nju i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem . Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove, a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i usporeno, ne želi da me dodirne. Osjetim u vrat , mi dva lahaorac poljubca, sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi? A opet ugodno mi i nježno , koža se od miline ježi. Ne pravi on nikakve nagle pokrete , da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.Bočno dugme malene suknjice moje, ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i pored kade odlaže. Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su mala, uzima u ruku i polako prste masira. Jedan po jedan, miluje i u vrh ljubi. Pa onda nokat i na kraju članke. I masira i ljubi, sve do jednoga i opet još jednom. Joj rahatluka nono moja. Osjećaj da se sav umor među prste spušta i polako povlači.

Napetosti skoro da nema. Sad sam ja u maloj bikini kombinaciji; grudnjaku i uskim gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se, pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave golotinje, od moje ljepote. Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me mami uđem i zaronim. On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime koje sam na brzinu skinula i u košaru odlaže. “

**

Prilazim mu , privučem tabure , sjednem, naginjem se i u čelo ga ljubim, tamo gdje se sa kosom spaja. Tiho , nježno kao da je bebica. Primam ga za za ruke. Prvo lijevu , okrećem joj dlan , na lice ga polažem , pa na usne . Ljubim ga u ruku. Tiho , nježno kao da je bebica.. Dižem je ka mome čelu , dodirujem ga njome, pa je vraćam usnama i tako još jednom. Zatim prinosim njegovu desnu ruku mome licu. Milujem je njime, okrećem dlan, usnama ruku dodirujem . Tiho , nježno kao da je bebica.

Otkako sam ga privela … otkako sam ga privela…bljeska mi u umu. Taj bljesak sada odgurujem . Ima vremena. Znam vratiće se misli.

Počeh se ustajati da se okrenem njegovim nogama. Ali on me povuče u kadu.Voda se izli. Krcata sam je i raskošna oblinama. U tren i ja sam naga. Zagrlio me čvrsto , muški, da ga ne otjeram.

Naše se usne spojiše. Titravo , grčevito . Kao u bića koja se spremaju zaplakati, pa im se usne počinju trzati i grčiti. Nismo ih mogli odvojiti. Kao da smo se bojali – ako se razdvojimo da će san nestati.

Ipak dah je presudio. Kad je kiseonik ponestao i nismo mogli disati morali smo se odvojiti. Poslije smo se malo pipkali, gurkali. Ovlaš ljubili, u oči neoprekidno gledali. Tiu glad za dodirima, pogledima i poljbcima nikada više neće moći utoliti. Znala sam to. Tako nam suđeno. Da se volimo i rastajemo.

Odjednom grč mu preleti preko lica, Zabrinuto ga pogledah. On se malo nasmješi:

-Oprosti mila , malo sam ti umoran. Nije išlo dobro zadnjih godinu dana. Nešto je krenulo po zlu. Nije meni ništa. Fizički sam dobro. Um mi je dobar.Ali me san neki safato , samo bih spavao.

Otrijeznih se. Zaboravih da je je bez svijesti spavao po najvećem prolomu. Očajnička radost ponovog susreta me smutila. Shvatih – prvi put ga vidim svjesnog a bespomoćnog. Izletih iz kade. Nije me stid.

-U ljubavi ženska nagost je toliko lijepa i čedna… i ja se nje ne stidim…

Izađe i on. Usporeno, gubeći dah. Gola i vlažna odvedem ga do našeg bračnog kreveta. Rekoh mu.

-Sačekaj ljubavi , samo tren. Idem nam donijeti odjeću . Odmah ću ja.

Potražim duboko zapretenu, onu savršenu anteriju boje nevinosti ljubičica , za koju sam mislila da mi više nikad neće milovati tijelo. Navučem je na osvježenu nagost. Iz sehare izvadim odjeću Malog princa od prije dvije godine. Savršeno čistu, besprijekorno ispeglanu i obojenu mirisom moga tijela .

Dok sam se vratila , on se samo naslonio i zaspao tvrdim snom. Neka ga neka spava. ova žena više nije preplašena žena, Malena Luca pizdunka. Ona je voljena žena. Žena od soli i bola.  Žena koja voli. Bezuslovno i djetinje iskreno.

Šta ću(?) i ja se svukoh i legoh pored njega. Nježno ga zagrlih i prislonih na grudi. i gledam ga. Više nije u grču. San je dubok . Ponekad ga prekine neki drhtaj i uzdah,pa nastavi mirno spavati. Vremenom , moje ga je tijelo grijalo i umirivalo. Drhtaji su postajali sve rjeđi. da bi se oko ponoći u potpunosti umirili.

Gledam ga. prelijep je. I čedan. Možda me ta njegova djetinja blagost osvojila? Ne znam. I nisam dala da mi ga privedu. Nikada ja to ne bih sebi , niti ikome drugom , pogotovo njemu učinila.

-Na ljuljački koja se sama ljulja, dvoje djece spava i možda mriju … i ja se zaljubljujem u njih.

Tog dana smo se povezali za čitav život. Sve se odvijalo strahovito brzo. Ostaloj djeci sam pomogla da ih moji u svitanje bezbjedno prebace u mahale, kućama. Ja sam sa Dobrim ostala da se pobrinemo za Frku Frkicu.

On je na rukama prenio u kuću , na krevet. Meni omogućio da je operem i presvuče, Sve mi je pripremio. Peškire,lavore, toplu vodu u ibriku, gazu, spužvu , odjeću , l onda se diskretno povukao.

Nije želio da pogledom skrnavi tijelo mile prijateljice, iako je to tijelo , bez odjeće imao u rukama , mazio , milovao i ljubio. Njegov pojam časnosti i ljepote nagog ženskog tijela.

Poslije smo sjedili na verandi i pričao je sa mnom kao da se oduvijek znamo.Vjerovao mi je. Pričao je o onome što ga tišti . O zloj kobi njegove dvije najmilije djevojčice. Prelijepih Marija Magdalena. Nikad nisam bila ljubomorna na nijih,

Pritisla ga tuga i nemoć. I sam je bio dijete. Ispovjedao se , kao da pričom traži naći rješenje. Ne, nije on tražio ni savjet, ni pomoć, samo je molio da imam razumjevanje za ta prekrasna bića.

I kad je Kosara , krvava , prljava u ritama dječije pidžame se medvjedićima, banula i onesvjestila se na njegovim rukama, shvatila sam koliko duboka i uzvišena može biti djetinja ljubav.

On je uvijek znao šta da radi. One su uvijek znale da mu se mogu obratiti za pomoć. Zato sam ih zavoljela i pomagala koliko sam mogla.

No, mene je opčinla njegova dobrota, časnost i nevinost u ophođenju prema Marijama. Bilo je to neke iskonske , nezemaljske , bezuslovne , nematerijalne ljubavi. Ljubavi radi same ljubavi. Vrlo iskrene i požrtvovane ljubavi.

To me toliko dojmilo i okupiralo da nisam prestajala misliti o tim dešavanjima. Kažem zaljubila sam se u tu djecu i kao kobac sam ih počela pratiti da im se nešto ne dogodi.

Ali od sudbine se ne može pobjeći. Kosara je naprečac umrla. Dobri se slomio.Boljelo ga je što je otišla i što svom anđelu nije mogao pomoći. Frka Frkica mu je pokušala pomoći. Nije joj bilo teško. Oduvijek ga je voljala. Ali njima dvoma nije bilo suđeno. Ne tada. Ono poslije je bio samo tihi huk prošlih vremena.

Sudba u vidu zlih ljudi se opet umješala. Razdvojili su ih. On više nije imao vjere ni u šta , osim u Boga jedinog. Međutim bio je dijete. Nedovoljno upućen u svoje vjerovanje. i slomio se i počeo gubiti. Odvojio se od mahale i mahalskih drugarica i drugova. Odvojio se od “konzilije”.

Roditelje nije previše interesovao.Voljeli su ga, dali mu sve što roditelji mogu pružiti. Bio je odrastao i oduvijek je bio nezavisan. Znao se snaći i bespogovorno  su mu vjerovali. Znali su da ne može učiniti ništa loše. To je bilo dostatno da ga puste da živi svoj život.

Ja ga nisam poznavala toliko dobro. Znala sam o njemu kroz njegov odnos prema svojim drugarima i djevojčicama. A on se odvojio od njih. Počeo je zalaziti u “popularne ” i kafane gdje se skupljalo društvo sumnjivog miljea – polusvijeta. Sve ih je znao . Poštovao ih je i oni su njega poštovali. Tada je čast bila na prvom mjestu. I svi su imali svoj kodeks poštenja. Njega su ostavljali na miru i nisu ga uvlačili u svoje “poslove”.

Žene su ga voljele , jer je bio dobar, pošten, pristojan i gospodin par ekselans, vrlo široke ruke. Nikad nije bio sklon alkoholu. Povremeno par čašica cokcujućeg kurvoazije radi društva. Namjenski par čaša ohlađene graševine sa nekom grlicom u osami četiri zida. Uvijek u kasnijim noćnim satima. Preko dana nikad. I nikad nije pio sam.

Imao je pametnijeg posla. Volio je bezgranično. Navsegda, O ljubavi snivao i pisao. I slikao.  Pisao i zapisano u slike prenosio.  Svaki dan. Svaki tren života. To ga je smirivalo I spašavalo od pogibelji. Odvajalo od realnog svijeta.

Sada skoro nije izbijao iz kafana. jedino kada se trebalo presvući, toaletu obnoviti ili sa nekom djevojčiicom se u osamu povući. Oči su mu postajale umornije i vodnjikavije. Sve sam ja to Luce Malena sa tugom iz prikrajka pratila.

Nikom nije nedostajao. Svi su bili zabavljeni samim sobom. Život uvijek ide naprijed. A Dobri je, očevidno sve više zaostajao.

Nisam mogla da se petljam. Ne mogu ja liječiti slomljena srca, jer moje je slomljeno. Ne mogu ja spasiti nikoga, jer sebe ne mogu spasiti. A onda me je jedan dan ispred supa sačekala Frka Frkica.. Kad je vidjela da izlazim , zaletjela se u mene kao dijete koje vidi mamu poslije mjeseci otmice. Zagrlila me čvrsto i počela grčevito da plače. Jedva sam je razumjela:

-Molim te pomozi mu. Ubiće se. Slomile su ga tri Marije Magdalene. Ne snalazi se. Skršen je. Gubi se. Molim te Luce pomozi mi.

Zagrlila sam je , odvela do auta, i ubacila je na suvozačevo sjedište. Sjela , dala joj maramicu. Nije pomagalo suze su same išle. samo je ponavljala:

-Spasi ga Luce molim te. Samo ga ti možeš spasiti. Tebe će poslušati šta god da ga savjetuješ. Ti ga jedina nisi nikad iznevjerila.

Frka Frkica je bila očajna. Imala je malu bebu i plašila se susreta sa Dobrim. Udala se da bi ga zaštitila. Plakala je i nije se smirivala.

-Molim te Lucija pomozi mu. Nikad vas više neću iznevjeriti. Ni Boga Milostivog, ni tebe, ni njega. Samo mi ga spasi.

– Hoću , ali samo ako se ovog trena smiriš.

Pogleda me u nevjerici i naglo prestade sa plačom i zapomaganjem.

-Hvala ti Lucija Malena. Znala sam da me nećeš iznevjeriti, moje  dobro dijete.

Nasmijah se od srca. Malena, skoro dijete Frka Frkica ženi dvadest pet centi i trideset kila plusa, petnaest godina u šteku pride, kaže meni – moje dobro dijete.

Pomilujem je po glavi. Kažem joj da će se sve srediti i da se više ne brine. Smiri se . Osmjeh joj se nabaci na nježno lice. Voljela sam to njeno veselo lice. Bez obzira što je život nije štedio, bila je izuzetno vesela, smjerna i pozitivna djevojčica. Ljubav prema Dobrom je čitav život držala, činila plemenitom, uzvišenom i čestitom.

Odvedoj je kući , gore iznad Sedrnika. Dopratih je do kapije. Zvala me da uđem. Nisam mogla .Imala sam nekog neodložnog posla . Obećah joj da ću navratiti čim nešto uradim za Dobrog. Odlazeći , krajičkom oka vidjeh trešnju staru i ljuljačku koja se sama njiše.

Ne znam da li su sunce i blagi vjetar igrom svjetla i sjenki previli privid , ali je vidjeh dječaka kako u krilu drži djevojčicu , a ljuljačka se sama ljulja. Stresem glavom da odagnam viziju. Nisam više pizdunka. Postala sam sanjarka.

-I meni se Luce malena ta slika često priviđa. Kao da su trešnja i ljuljačka odlučile  da tu scenu zadrže dok mi živimo.

Tih dana sam bila u nekoj gužvi i skoro zaboravih na Frku i Dobrog. Onda se sjetih da je u stanici milicije Lugavina komadir Eso Mraković, milicajac koji je volio mahalaše , Dobrog posebno. Govorio bi:

-Oni su dobri , zato što ga poštuju i cijene njegovu dobrotu.

Nazvah ga. Rekoh mu u čemu je problem. Odgovori mi:

-Izvini mi šefice, ali se ti ne brini za njega. Neće se njemu ništa desiti. Viđam ga ponekad u Starom satu. I ja ponekad tamo navratim, i radi službe i radi družbe. Popijemu jednu dvije i podsjetimo se nestvarnih vremena..

-U redu je to Eso. Ali moram da se lično uvjerim. Obećala sam onoj zlaznoj djevojčici Frki Frkici ako se sjećaš.

-Kako da ne! Milo dijete. Nadam se da je bolje sreće i da je dobro.

-Dura. Ali se brine za Dobrog.

Dobro uradićemo nešto, obeća mi Eso. Nakon par dana eto poziva.

-Eso na telefonu. Imaš li malo vremena . Dobri je kod mene u kancelariji.

Odmah se uputim u Lugavinu. Čak upalim rotaciona svjetla, uključim sirenu i dam gas. Svi se sklanjaju. Od Fisa do Lugavine je šest minuta brže policijske vožnje. Stigla sam za tri I po minuta..

Kad me ugledaše , u stanici svi popadaše sa svojih stolica. Kojim dobrom strašna Luca dolazi kod njih? Užurbaše se klanjajući i pozdravljajući. Odmahijem rukom , otpozdravljajući i uletim u Esinu sobu.

Njih dvojica sjede zavaljeni u fotelje. Eso je volio komoditet i o svom trošku opremio komandirsku sobz.Iako ni jedan ne pije preko dana, Ispred njih tri čokanja o,5 dcl. Meka meraklijska šljiva 33 grada. Garant. Znam i da je onaj treći čokanj meni nijećen. Ne zna da li da se ljutim ili smijem.Mahalš i Gorštak! Kombinacija snova i posebna prilika.

Bez dobar dan il pomozi bog Eso grunu:

-Evo ti ga šefice tvoj je. Vodi ga samo da se kucnemo. Nikad nismo zajedno nazdravili.A bila su prelijepa vremena.

U tom momentu sam znala da ovo neće izaći na dobro. Na brzinu digoh svoj čokanj, kucnuh njihove , liznuh malo spustih čokanj i hladno ali odrešito i užurbano rekoh:

-Hvala Eso. Hajdemo Dobri.

Dobri i ja izađosmo iz stanice, Već me poćela panika hvatati, ali sam još uvijek mirna i pribrana. Otvorih zadnja vrata desna vrata službenog automobila i ozbiljnim , oprobanim policijskim glasom rekoh :

-Upadaj Dobri.

Sutra su Stari sat , milicijska stanica Lugavina i po čaršije bubali:

-Luce privela Dobrog. Šta joj bi?

Deba se sa Bjelava svako malo podrignuo . Čulo se do Starog sata i Logavine , da bi se urlik se zaledioo na Ćaršiji:

-Luce bonička, pazi se dobro. Moš ograjisati.

Bila sam bijesna ko ranjena lavica, okružena hijenama.

I nisam ga uošte privela. Samo sam htjela pokušati pomoći Frki Frkici. a i njemu. Zašto da ne? Zaslužio je. Eso ga je samoincjativno pozvao na piće u po bijela dana da meni olakša. Znao je da ću ga potražiti. On ga je prvi sreo i zadržao dok ja ne dođem.

Oneraspoložila sam se zbog toga što je prvi susret , poslije dugo vremena djelovao isprazno i sirovo. Bila sam ljuta na sebe i na njega. Na sebe, jer nisam mogla poreći činjenicu da je nesvrstani i neupućeni posmatrač moga pomisliti da privodim Dobrog. Na njega jer se samo , bez riječi “nevino” smješkao , kao da ga čitava situacija zabavlja.

To me činilo nervoznom i napetom. Ipak blagost i nevinost smješka u njegovim očima me podsjetila na nešto čega ne želim da se sjećam. Nešto što sam potisnula toliko duboko u nutrinu , da sam to skoro zaboravila.

Taj nestašni, razoružavajući pogled je imao onaj mili baksuz , moj Dodo. Doduše , njegov pogled je bio boje vedrog neba , a ovaj je bio nalik dubini oceana koga noćna tama i zviježđe grle.

Ne razmišljajući , pokušavajući odbaciti poređenja i vraćanje u nešto što ne želim, nisam ni primjetila kuda vozim. Tek kada smo došli na Vrelo Bosne , na zemljani put koji vodi meni znanoj livadi, zaustavila sam automobil. Isključila motor i slomila se. Polegla sam na volan i razvalila plakati ko godina. Ako znate kako to izgleda. Sirena je pod težinom moje glave počela vrištati. Ja sam samo jecala, pa sam pustila da sirena vrišti mjesto mene. Izgubila sam se. I više se ne ničega sjećam.

Svijest , ali ne i misao mi se polako vraćala. Podsvjesno razaznajem šum Modre rijele i osjećam treperavi hlad stare trešnje. Iste one na kojoj sam se nekada njihala do nebe i zvijezda , dok mi se od sreće ne bi zanebesalo. Zanebesalo. Tada bi me Dodo uzeo u narućje i prebacio na ćebe boje duge. Stavio mi glavu u krilo , milovao po licu i pričao o ljubavi.

Osjetim ćebe pod sobom . Toplina mi kaže da je moje. I znam da mi je glava položena u nečije krilo, Neka ruka mi miluje lice. I čujem riječi:

-Ljubav je sve što imamo. Milost darovana od Neba.

Glas jasan ,umirujući i nježan. Ali nije Dodin. Sličan je, ali jednu oktavu niži. Naslutih o kome se radi. Htjedoh se naljutiti. Odakle mu pravo da me ušuška u krilo. Odakle mu pravo da me miluje po licu. Odakle mu pravo da mi priča o ljubavi. Odakle…

A onda shavtim da mi se našo kad sam nestajala. Da me izvukao iz auta i položio na moje ćebe iz gepeka. Da me stavio u krilo da bi mi obrisao suze i šminku koja se razlila poput pijavica. Da je pričao o Božijoj ljubavi koja daje hrabrost da živomo i volimo.

I znala sam da me gleda onim blagim jagnjećim pogledom, koji vam se upija u dušu i smiruje je. Pogledom punom topline i plemenitosti koji vas zbunjuje , koji vas plaši jer ga ne poznajete I niste naviknuti na plemenitost.. Uče vas da se bojite nepoznatih. I to s pravom. Ali ovaj mi nije nepoznat i ja se njega ne plašim.

lajaviica:

-Aha, kako ne. A što ti to srce titra i strah te šta se može desiti.Jesi li ga zbog toga  ovog zamlatu.privela.

Dobrica.

-Opet ti i tvoje bezobraštine. Da ga je privela bio bi u zindanu.

-Joj, jesi naivna ko serijska udovica. Prevrnula je nebo i zamlju da ga pronađeš i privede.I sada pizdi.

-Šut’, ne laj pogančerko! Zar vidiš  bona da ga je dovela pored Modre rijeke , na livadu ljubavi,  a ne u apsanu.

-O tome ti govorm naivko jedna. U apsani joj ne bi mogao ništa nažao ućiniti, a ovdje – šta ga znam. Plašim se i da mislim.

– Ih, da joj ovo dijete , ovo maksumče nešto učini. Tebi su te tvoje nastrane fantazije mozak isčašile. Zaveži više.

-Kad je tako , što ga ne opauči? Šta je ima balo maziti i o ljubavi tupiti?

-Kako ćeš ba slatko dijete dirati. Božiji je stvor.

-Vas dvije ste iste i uvijek iste izvlakuše rabite. Ljutne vas ono, ljutne vas ovo – odakle mu pravo ovo , odakle mu pravo ono, i zveknule bi ga, i naučile pameti. Ali dijete je lijepo i umiljato, slatko i dobro.

-Ti si ljuborna na nju . Krivo ti što ga ti ne moš “privesti!, Skontala sam ja to odavno. I zato uduni više. Bez veze trućiš.

-Kako hoćete. Neću više ni je'ne. Dobro je deba kuisao – pazi Luce ograjisaćeš. Ja ću vam prevesti: Kad vas Dobri podobri , ili po mahalski zvekne, nemojte mene u pomoć zvati.

I ode bezobraznica prema rijeci, skide odjeću prije nego uđe u nju. I zaroni. Ne pojavi se više, ostavivši ove dvije blentače zabezeknute.

Dobrica samo prošapta:

-Ja budaletina majko mila. Moram za njom. Svašta blesi može pasti u njenu nerazumnu glavicu.

Sudbina , ona ista , sa druge strane strane rijeke, iz prikrajka se smješka i potvrđuje nešto što već zna:

-Budaletina. Aha , kako da ne!

No comments

Ona spava

  By Blažena Luca

Autor

Hajro Šabanadžović

XIV dio

Trinaesti dan

Srijeda 25. Avgust

Pustila sam ga  

Doručkovali smo. Ja u krevetu. on se na tabureu posluživao sa njegovog “batlerskog” stolića. Ugodna tišina je prijala utoljavanju gladi , poslije udarničke noći. Završivš sa doručkom , tacnu sa praznim tanjirićima sam gurnula na donju policu pokretnog bifea. On takođe. Dok sam to pospremala , ćebe se odvojilo od mene. Ukazala se bjelina probuđenog  tijela.

Ustaje, prilazi , malo pomiluje Lucice , poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo .Od dodira , meni toplo u grudima , vali ljubavi se prosuše tijelom . Ja ga sa čežnjom gledam , on lagano  priljubljuje svoje usne na moje . Znam šta bi juče mislio – nigdje nam se ne žuri .

A sada ?

Svukao se do gačica i legao: Prvi put nije bio potpuno nag. Časnost, poštovanje? Ponos i kapric? Odlučujem se za prvu varijantu. Ne mogu zamisliti da njegov um može situaciju vidjeti drugaćije.

Bože mili , kako sam sretna s njim . Tada nisam znala  će me ta ljubav boljeti i čistiti slijedećih trianest godina. I dvati snagu godinu za godinom. Svukao se i legao. Zatim se nešto zamislio , prebacio desnu ruku preko glave i počeo češkati lijevo uho.

Reče :

-Izvini Malena , sa'ću ja.

Ustao se i ne stideći se nimalo ,gologuzav samo u gačama, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, prihvatio je i pogurao bife preko sobe i nestao u hodniku. Neko kratko vrijeme tišina , a zatim se ćulo lupkanje vratašca i posuđa u kuhinji.

Vratio se gurajući krcati bife. Nije se vratio u krevet. Kako bi to ona rekao – imao je preča posla.

Prišao mi je. Podigao me uz uzglavnu stranicu bračnog kreveta. kleknuo je na koljena , razdvojivši ih , da moje noge stanu između njih. Dugo , dugo , dugo me gledao. Bez rijeći pokreta i dopdira. Blago i zaljubljeno. U očima sam mu vidjela svjetlost i ljubav. I nježnost, mnogo plemenite i nevine nježnosti. Nigdje ni sjenke tuge.

Primio me je za lijevu ruku , okrenuo dlan i poljubio ga. Dlan je prinio čelu , pa ga vratio usnama. Ponovo ga poljubio prinio čelu i vratio usnama. Na vlas isto je učinio sa desnom rukom. Zatim je obje ruke primio svojim rukama. Lijeva ruka u desnoj , desne u lijevoj I pogled oči u oči . Nježno , usporeno i bez daha smo se čitavo vrijeme gledali u oči , ne skrećući ni za tren pogled.

Da li je to on upijao moj lik za čitav život ili sam ja upijala njegov? Nevažno. Vrijeme nije postojalo. Samo četiri , blago, a nekako očajnički stisnute ruke i oči koje postaju jedan dah univezuma , jedna svjetlost koja se spaja i ljubi. ljubi. I ne prestaje da se ljubi. Polako , nježno,skoro netjelesno, jer ni prostor više ne postoji. Naši dodiri su puni neke sjetne konačnosti , jer osjećaju da se dvije putanje razilaze.

Čujem :

-Volim te Malena , jedina ljubavi moja. I oprosti mi što ne mogu da te zadržim. Molim te ,daj mi blagoslov i pusti me da idem dok još mogu.

Ni ja nisam tužna. Lagana sam i puna ljubavi. Prema Bogu Milostivom i ovom djetetu. I odjednom misao se vraća na našo prvo vođenje ljubavi.

On me gleda , ljubi i miluje . odjednom sam  uzbuđena a da toga nisam ni svjesna . I onda mu je bilo lako da me ubere .

Tako je bilo i  ovo jutro . Meni nije padalo na pamet da bih mogla voditi ljubav . Zavjet mi priječio. A evo ja je vodim , i isti žar iz mene izbija kao onu našu prvu veče , prije šest dana. Valovi ljubavi iz mene biju , on ih prima i jača ih. Šta ću nego se predati i vrisnuti :

Joj , Dobri Dobrice.

A i onu prvu noć je krenulo veoma nježno .

Bio je malo blijed , izmoren događajima prethodna dva dana . Kada se probudio nikad više nije progovorio o danu i noći velikih kiša .Njemu su kiše uvijek mirisale na smrt . Uvijek bi ga smorile do smrti , a onda bi ga anđeli i vile nosali..

Nije pominjao ni da sam kraj njega ležala puna srama , moleći milostivog da mi oprosti grijeh. Naga žena leži pored bolesnog djeteta koje možda mre . Morala sam to učiniti . Bilo mu je toliko hladno , mrznuo je , a i gubio mi se .

Da , meni se gubio !

Tog trena spoznah da ga volim . Iz dubine duše . To milo dijete nikad ništa nije tražilo od mene . Samo mi želje iz očiju krao, ko malo slatko kuče oko mene skakutao  ispunjavao ih I tetošio me.

 On me ljubi i ljubi , nježno miluje i uranja se još samo tren i onda me preplavi zahvalnost i ja ga stišćem i ne dam da mi opet bježi . I dok se grčevi polako smiruju , otvaram oči i vidim on je vesao , smješi mi se i kaže:

-Volim te ljubavi moja jedina.

Dok vodimo ljubav , čarobno je i bolno . Duše plešu poslijednji ples. Nema zemaljske muzike , samo tišina i blaga ponoćna mjesečeva svjetlost šumi blagost zvježđa . Da to je to. Nebo spušta svoju muziku da se jedna prelijepa ljubav uznese do neba.

Pitam ga :

-Da li je to oproštaj?

Poljupcem mi upija usne , hoće još samo jedan dašak ljubavi da ukrade i kaže:

-Ne mila to je samo početak novog puta.

Ja vrištim kao nikad, Tijela plešu prvi zajednički ples. polako , naizgled bojažljivo . Duše su uvijek čedne i plahe. Srca plamte i polako ih guraju preko ruba. Nema zemaljske muzike, samo tišina i blaga ponoćna mjesečeva svjetlost šumi blagost zvježđa.

-Da ,to je to. Mila moja – tužno joj  šapće bolno srce njegovo – nebo spušta svoju muziku da se jedna prelijepa duša uznese.

Ponovo ga pitam :

-Da li je to oproštaj ?

Poljupcem mi upija usne, hoće još samo jedan dašak ljubavi da ukrade i kaže:
-Ne mila to je samo početak novog puta.

Ja vrištim kao nikad, iz mene se otkidaju komadi leda. Tope se,  postaju kipuća voda koja mi pali utrobu. Nije ni bolno, ni neugodno, samo neizdrživo ekstatično. Polako mi se iz rodnice vrisak vraća na mjesta koje on upravo ophodi usnama. Grudi, dojke, vrat, usne… sve je uzburkao vrelinom koja mi zaustavlja dah.

A nedugo prije toga…skoro na isti način je počela noć ljubavi I sna.

On me zamolio da se strpim samo tren. Iz dnevne sobe je dogurao kolica. Na njemu je bila flaša kurvoazijea, dvije neotpakovane kutije cigareta, plave i bijele boje; Gitanes i Drina bez filtera , zlatni upaljač, grozd rozaklije, zdjelica ribizli. tulumba i baklava.

Prestala sam da se pitam odakle mu sve to. Odavno sam shvatila da ima  jako snove i neizmjerno mnogo ljubavi, tako da je mogao sve.

Nasmiješila, sigurno ima dvadeset dva zrna ribizli i dvadeset četiri zrna rozaklije. Njihov je, paran broj , a meni se nešto ne broji. Gledam kako on radi to što radi. Za trinaest dana njihovog ljeta, trinaest godina njihovih ljeta i trinaest njihovih Božića ona se divila njegovom autizmu. Nikad nije zaboravljao ništa, ni slijed ni raspored. Ni jedan detalj. Ljubav ponajmanje.

On je tako ljubazan ,uviđavan i uslužan uvijek bio.Sada, na odlasku , ni da mrdne. Kao da mi se sveti za sve osornosti moje. Pušta me da se nelagodno osjećam i crvenim. To me ljuti i ja hoću što prije da anteriju skinem. Ali ona se ne da , a on me moli:

-Polako milo moje! Kako ti nije žao ovu ljepotu tek tako zguliti sa sebe. I molim, te nemoj mi svoje darove na mah iznijeti. Zamisli da sam poeta , a tvoje tijelo moja buduća pjesma, čiju ljepotu treba slovo po slovo, slog po slog, prvo u riječ, pa u stih da pretočim. I nemoj se stidjeti. Hoću da te riječima slikama , da bih dok ti sniš, mazna , otošena i naga,  slikom iskazao tiječi i ono što osjećam. U ljubavi nema srama ni grijeha. Samo srce i duša. Srce za ljubav Duša za molitvu. Oboje za milost, darove i radovanje.

Takve prizore samo rijetki sretnici imaju da vide.

To veče , nedugo poslije poslijednjeg branja zabranjene voćke šalim se:
-Ti si onu veče posred đade išao , samo da ne bi sa mnom ljubav vodio.

-Nisam mila. Znao sam da ću sa tobom ljubav voditi, još ono jutro kad sam na ljuljašći drijemao.

-Vidio si me znači. Ko bi rekao. Blefer se pravio da spava.

-Kakav blefer mila. Mene miris ljubičica i svjetlost ruža tog jutra probudio. Mislio da sanjam vilu , pa nastavio spavati, ali mi se san prekidao i srce se upijao miris vile. Poslije mi rekli da vila nije vila, već strašna Luca iz supa, koja je ko upis vila. Meni odmah bilo lakše. Dakle ipak sam sanjao anađela i vilu koju od Medijeve smrti svako malo srećem. I to uvijek kada mi je najteže. I tada sam prvi put osjetio da nam je suđeno nešto više od neodređenih i nejasnih susretanja , svakih nekoliko godina.

Čitav dan i noć smo vodili ljubav , držali se za ruke i gledali. I vrlo malo smo pričali. Nije se imalo o čemu pričati. Kad si ispunjen ljubavljuljubav , budućnost se zatvori i šuti. Umoreni zaspali smo. Poslijednje što sam čula je bila moja misao:

-Nemoj ići maleni , molim te. Ne ostavljaj me samu. Volim te.

Ne znam da li je čuo , ali kad sam se probudila njega nije bilo. I ne samo to . nestao je , Niko nije znao gdje je. Ni njegovi. Ni mahalaši.

Ni Frka Frkica. Jedino ona je bila tužna. Nedostajao joj je. Niko se nije brinuo šta je s njim. Znali su da će biti dobro. Uvijek je lutao. I uvijek se vraćao. Malo ugruvaniji. Nijansu tužniji i mnogo bogatiji ljubavlju.

Svašta se pričalo. Jedina pouzdana činjenica je bila da ga nema . I da mi nedostaje toliko da su mnoge kišne noći bile od mojih suza tkane.

Vratio se dvije godine poslije.

13. avgusta 1973. u akšam. Sjećam se Ezan je pozivao na molitvu , crkveni tornjevi su otkucavali dvadeset časova. Kiša je već treći dan sipila , onim dosadnim listopadnim ritmom. Bilo je prohladno. Ja sam upravo sjela kraj prozora ogrnuta ćebetom. To je jedino moje mjesto , svakog dana , svakog svitanja , svakog sutona , svakog dana tokom ove dvije godine.

Čekala sam ga. Pogledom dozivala otvaranje vrata.Znala sam da će mi doći jednog kišnog avgustovskog predvečerja.

Tada sam , instiktivno pogledala prema šadervanu , koji nestašnim žuborom dvije godine nije slavio rađanje i smiraj dana. Nadala sam se da će jednom proraditi.

Kroz neprozirnu tišnu zavjesu šadrvan živnu. Pomislih – hude žene. Pričinjava mi se da radi. Pomilsih to je od kiše.

Dvije godine ih nisam čula. Iako su mi trebale. Bez njih vrijeme je bilo jako tmurno i užasno bolno je prolazilo. Odjednom javiše se.

Zlobnica:

-Joj zacopane ludače. Đe će ba kiša uvis padati. A baš ti je oni blećak smutio razum.

Dobrica:

-NIje te bilo dvije godine i  odmah je mučiš. Pusti je na miru. Da sam u njneoj koži meni bi se priviđalo da ljubav sa neba pada.

-Ma ja to samo onako .Da joj zadeveram mozak glupostima.

-Uh jesi plaho dobronamjerna. Što joj ne kažeš – doći će ti mila djevojjčice.

-Ih! Šipak će joj doći. Ko joj kriv što ga je šutnula.

-Pazi kako se izražavaš, poganuljo jedna. Nije ga šutnula, nego ga fino zamolila da ode ,jer je dala zavjet nebu.

-Ma , šutnula ga , dala mu nogu nego šta. Bez pardona.

-Ma, vidiš bona da se dvije godine sa dušom dijeli i moli Boga da joj ga vrati.

-Aha vratiće se , malo poslije. Nije frajer. Pun dunjaluk mlađahnih ljepotica željnih ljubavi , a on da se vraća naivki koju je tako lako zvekno. Isćeifio se i jedva dočeko nogu.

-Šut bezobraznice .Nije mlatno , nego ubro ko mirisni cvijetak.

-E sada mi je jasno što naš mirisni cvijetak vene, evo dvije godinice ravne.

-Pazi bogati. I ti neku pametnu znaš nabosti. Zaista je danas dvije pune godine otkako ga je onomad privela.

-Ma, zato ti je ova stuha danas toliko tužna. Samo što nije česme odvrnula. Joj blentovuše ljudi mila. On će se vejati , a ona će pizditi.

-Ne laj lajavice. Nije veljača pa da se velja. Kolovoz je.

-I prije dvije godine su se kola vozila , ali njima to nije smetalo da se na sav mah vejaju i ubacuju gas do daske..

Luce ih nije pomno slušala. Pitala se gdje li je Dobri, njen Maleni. Šta radi? Da li je dobro?

Uto čuje Lajavicu:

-Da sam na njenom mjestu ja bi sad otišla do šadrvana da provjerim. Možda je zaista proradio. Onoj malenoj stuhi se nikad ne zna.

Prvi pu otkako su s njom Dobrica nije imala odgovora. Nije protuslovila zlobnici.

Luca je osjeltla da je to znak koji je trebala. On je tu negdje. Zbacila je ćebe sa sebe i istrčala u suton, koji se naglo spustio. Nije se obazirala na druge koje nisu voljele kišu i nisu joj se htjele izlagati. Više su voljele ostati kraj prozora.

Kiša je lila potocima.Jedva su je raspoznavale. Haljina joj se pripila uz tijelo , otkrivajući prelijepu raskoš.

– Joj , jes dobra , za apsolvirat za desetku-,podrigno bi se sada Deba na sav glas, samo da je vidi. Šteta što onaj baksuzni Dobri nije tu da je vidi i ubere – misle Lucine lajave družbenice iste misli.

Tada vide Lucu da se saginje , zahvalno diže ruke prema nebu, smije se . Ne, ona vrišti smijeh i skakuće ukrug kao indijanac koji plesom priziva kišu. Još joj samo tomahavk u ruci nedostaje pa da scena bude potpuna.

A onda se smiri ne gubeći pobjednićki osmjeh sa lica. Ove dvije blesače se odahnuše. Znaju da joj više nisu potrebne . Oni mili dječak , dozvan kišom i mirisom agustovskog predvečerja se vratio njihovoj maloj djevojčici. Odoše.

Da li će mi nekad biti potrebne? Tko da zna.

–

No comments

Ona spava

  By Blažena Luca, K'o fol roman

Autor

Hajro šabanadžović

XIII DIO

Dvanaesti dan

Utorak 24. svagust 1971,

Tuga u njegovim očima

Zadnjih dana u njegovim očima vidim nemir i sve izraženiju tugu. Mnijem nešto ga mući. Pitam ga, šta mu je- Gleda me, osmjeh mu se vraća na lice , veselo odgovara:

-Volim te Malena moja. Bog mi je svjedok. Najviše na svijetu. Ne znam kako to drugačije opisati.

Zagrlim ga i stisnem toliko jako da me grudi zabolješe. On uzvrati , usne nam se nađoše i poče labuđi pjev. Nisam to znala. On je vjerrovatno slutio nešto. Pomislim otuda tuga u njegovim očima. Čini mi se da smo prvi put vodili ljubav žestoko očajnički , a opet nekako nježno i usporeno. Nisam znala da se ljubavlju može zaustaviti vrijeme.

Poslije smo zaspali. Pa se probudili . I opet vodili ljubav. I opet. Ne znam , zaista ne znam koliko puta. Zora je svanula, a mi smo još uvijek vodili ljubav. U meni je sve vrištalo – volim ga , volim ga, volim ga. Neizmjerno ga volim. I kada se ezan drugi put javio zaspali smo.

Kratko sam spavala. Nešto me probudila . Neka nejasna slutnja. Razmišljam .Sretna sam . Zavoljela sam ovo dijete. Dao mi sebe, svoju nevinu, djetinju  ljubav i učinio me ženom. ne treba mi ništa više , a opet ja sam Božije biće. Odgovorno prema Bogu Jedinom , sebi i tom djetetu. 

Imam trideset tri godine , on dvadeset. Ja sam završila škole , imam dobar posao , situirana sam ,odrekla se svjetovnog života i sve podredila Bogu Ljubavi i Milosti. Moj život više ne pripada ovom svijetu. I ne milsim mijenjati raspored stvari. Znam da mi je tako suđeno. A i plašila sam se . Za godinu dvije ću biti starica sa borama, obudovjelog lica.

A on? On je još dijete. Na insistiranje oca pisao je medicinu. On je odogovorno i vrlo poslušno dijete. Voli i poštuje roditeta. Medicinu je napustio već u drugom semestru, početkom 1970. god. Reče ocu:

-Žao mi mili oče, nisam za dotura. Ne mogu ja ljudima rezeati tijelo i bol nanositi.Ne bih mogao podnijeti da mi neko umre na rukama , a da se ne pitam zašto ga nisam mogao spasiti.

Sada je na građevini. Mama je uvije željela da ima sina inželjera. Da li je on imao izbora? U ovom trenutku dobro gura. Druga je godina. Ali dug je put pred njim.

Svanulo mi je. Znala sam šta mi je raditi.

Prvi put otkako je “priveden ” uzela sam Novi zavjet i krunicu u ruke , sjela kraj prozora i molila se.

-Oče naš koji jesi na nebesima , neka sveti se ime tvoje…

Bože Milostivi hvala ti za sreću koju si mi darovao. Znam da se sada Dobri i ja moramo rastati ili će mu se nešto desiti. Obećala sam vratiću ga Ti ga , samo ne daj da mi umre. Ti si rekao budi i on je ozdravio.skoro odmah. Sada je vrijeme da ja ispunim svoje obećanje. Moram ga pustiti da ode svom životu. Molim te daj mi znak.

Kao da me Nebo slušalo , počeo je svitati prelijepi dan. Krvav , nježan i mističan. Neka tiha tuga je iskrila iz svanuća. Bilo je mnogo ljepote u tom savršenstvu i meni kliznu suza niz lice. Za njom druga. I stadoše odmah ispod očiju. Htjedoh rukom onom od srca da ih brišem, ali je jedna ruka nježna zaustavi

-Neka ja ću!

Prvo mi onu sa desne , od milosti strane pokupi usnama i upi u sebe. Zatim mi onu drugu do srca strane pokupi i upi.

-Gorke su mila. Šta te muči?

-Znaš da moraš otići . Da se moramo rastati.Tako je nebo odlučilo.

-Sigurna si ?

-Da. Kada si umirao dala sam Mu obećanje da ću te pustiti ako mi te ne uzme. Nije te uzeo. Ja te sada moram učiniti slobodnim.Ne smijem te više doticati I zadržavati.

-Dobro mila. Biće kako ti kažeš. Molim te dozvoli mi da prespavam još uvu noć. Sve je došlo iznenada . Još nisam spreman da te napusitm. Ne boj se, neću te dirati. Zavjet je zavjet.

Pogledala sam ga sa ćuđenjem. Ovakvu reakciju nisam očekivala. Zapravo, u sebičnosti odluke nisam razmišljala kako će reagovati. Znala sam da neće praviti scene. Vjerovala sam da se neće ljutiti . Ali da će čutke primiti rastanak to nisam očekivala i nije me obradovalo. Vidjelo se da nije ravnodušan , ali njegovo skoro hladno prihvatanje moga tjeranja, pod plaštom nebeske odluke, mi je počelo otvarati put pitanjima.

-Nemoj se ništa pitati ljubavi moja. Ja ne smijem stati između Boga Milostivog i tebe . Bilo bi to sebično. Idem se okupati. Molim te napravi nam nešto za doručak.

Prvi put otkako je ozdravio nije ustao i otišao napraviti doručak. Kao da je odjednom postao svjestan da ovo nije njegova kuća , da je on samo privremeni gost i da tako treba da se ponaša. To me rastužilo. Ipak ,kao za neki inat pripremila sam nam onaj njegov “dječiji ” doručak.

Došao je svjež i blistav.U novoj odjeći. Ljubazan i mio. Ponovo sam zaključila:

-U njega se bilo lako zaljubiti i zavoljeti ga. Navsegda.

Činilo se da je sve u redu. Bili smo pri apetitu i šalili smo se. Jedini je tuga u njegovim očima postala nijansu prozračnija. Kao da lebdi. Ne znam da li je to dobar ili loš znak.

Jednom , godinama poslije , kada je Nadin umrla i kada mi je Frka Frkica pravila društvo dok je on lutao, upitah je odakle tuga u njegovim očima.

Znaš to mila Luce. Sigurna sam.

Prvo je bbilo jedno umiljato rundavo kučence , imenom Medi, njegova medena bebica kad je imao šest godina. Diođoše ljudi zli , šintori , o trotoar rascopaše njegovu glavu, po asvaltu prosuše mozak njegove male bebice. Htio je da i njega nema. Da i on nestane. Otišao je rijeku , ušao u nju i sjeo na dno. Voda ga je prekrila.Nije želio da se makne.

Pričao mije da ga je napolje izvukla blistava svjetlost. Ustao je i pogledao u pravcu svjetlost i vidio plavog anđela na mostu kako mu maše.

Onda mu se slike brišu i ne sjeća se ničega dok nije napunio devet godina. Uskoro je upoznao Dijanu. Tu priču znaš. Pričaju da si joj ti prva prišla i čaršafom pokrila njenu oskrnavljenu nevinost.

Imao je četrnaest godina kad je sebe poklonio jednoj Krasotici. Čudno – i ona se zvala se Marija Magdalena. Tek sada shvatih da su mu mladost obilježile tri Marije Magdalene.On ne priča šta se desilo. Samo kaže – otišla je.

Imao je sadamnaest godina kada je upoznao neko djevojćicu koju je zvao Proljeće. I ona je nestala. I dio nejgovog srca sa sobom odnijela.Toliko znam i ništa više.

Onda su godinu dana poslije jednom paketu, u par mjeseci došle i otišle dvije Marije Magdalene. Kosara i ja . O Kosarinoj smrti sve znaš.

To ga je zamalo ubilo. Ja sam pokušala da ga izvučem i držala ga da ne potone , jer je on mene godinama hranio dobrotom i iskrenom neuslovljenom ljubavlju. I uspjevala u tome. A onda sam morala da ga ostavim i se udam da ga onaj moj neotac ne bi ubio. Počeo je tonuti , onda si ga ti privela. Pa si mu i te godine  nadodala svoje breme tuge.

U međuvremenu je lutao svijetom i sakupljao ljubav i tugu , jer kako on reće:

-Jubav nije ljubav ako ne boli i ne vrišti svaki damar. Sve mimo toga nije ljubav.

I eto , otkud tuga u njegovim očima I napokon ,eto odakle njemu skoro iskonsko znanje o ženama , a posljedično i ogromna ljubav i nježnost prema Bogu, ženama i djeci. 

Blondinka plače ko godina. Sve jauče.

-Mili moj, oprosti mi. Nisam znala. Nisam kriva, ljubavi. Nikad mi o svojoj boli ne pričaš. Samo me voliš i štediš. Kaži mi bona Frkice kako ću ga sada u oči pogledati?

-Isto ko i do sada. Zaljubljeno i sa ljubavlju. I samo ga voli. To njemu treba. Ljubav i ti. Ih , jesi se raspozdila ko junferica koju takar zaobilazi. Sve mi nešto šapuće da si prije njega bila…

-Psst., tihho. Nemojmo o tome. Baš ste vi mahaluše raskopuše. Sve vas živo interesuje.

-Ma nije to. Hoću da znam sve o vama. On je bio moj, a nije mi suđen. Samo ste mi ga krale. Ne žalim se ja. Nisi ti kriva. Pogrešni i pravi tenuci i nevakat. Daj naspider još jednu. Što se stisla, ko jun…Dobro neću više. Ali nisam ti ja došla radi priče o Dijani i tuzi u njegovim očima. Ti me pitala. A i nije više jako tužan od kada je sa tobom. Sada je samo tužan.Onako kao Maksumče za skršenim srcem.

-Čekaj , me reći ćeš mi zašto dođe. Samo da donesem neko slatko. On me učio alkohol nije dobar bez kuvetli podloge.

Ode plava beštija. Ovo ljubomora progovara iz mene. A nisam ni ljubomorna. Skoro. Ako ga iko zaslužuje to smo nas dvije. Halal joj bio.

Evo je, vrnula se. Nosi srebreni tabak. Baš takav sam ja željela čitav život. Na njemu rozaklija, ribizle, tulumba i hurmašice.

Pogledam je poprijeko:

-Jel, ti to mene malo u zdrav mozak dolmiš?

-Ne bona, nikako. Ali uvijek imam spremno za njega, sve ove kerefeke. Kaže on; nek ima može neko naići. Treba gostima ponude dati. A niko mi ne dolazi, osim tebe i Lele Jele Jelene. A i vas dvije urijetko. On nikad ne okušava. Kaže nekako mu srce ne da skrnaviti jedno  tužnu veče, jedan nedosanjani san. Nego bujrum. Kojim dobrom?

-Vidiš , Malena, nemoj se ljutiti na ovo Malena. On te tako zove i nikako drugačije. Jedno pismo njegovo mi nekako dopalo. Ma nije nekako. Onaj blesavi Mojsije, pokupio pismo  u autu. Ispalo ovom našem, dok je bio u komi. Mislio ne bi bilo dobro da ga ti vidiš. Glupko. A tebi upućeno. Možda meni, ne znam. Ali meni nikako ne pristaje. A možda nije ni nama, nego Dijani ili svim ženama sa kojim je bio. A možda onoj nesrećnoj krasotici što se bacila na njega.

Evo čitaj ga. Ja ga držala godinama. Znam ga napamet i plakala svih tih godina. Željela sam da je pisano meni. A ne znam. Nikad nije bio u smrtnoj opasnosti, osim ono jednom , prvih dana boravka  kod tebe. Ono kada ga je ona nesretnica , moja imenakinja htjela povući sa sobom.

Uze plavuša pismo. Jes lijepa i čedna . Pravo dijete. A starija od mene petnaest godina. Tako nekom Nebo da sve, a nekom vrlo malo. Valjda po zaslugama. Ko da na nebu vladaju zakoni socijalizma.

Okreće pismo, pa ga obrće. Prinosi ga nosu i miriše. Znam osjetiće njegov miris i njegovo dječije srce. Baš su njih dvoje jedno za drugo. Dvije nevinosti se našle i gore od ljubavi i strasti. A nije im suđeno. Kod njih je svake godine vrijedila ona mahalska, koju je možda baš Dobri izmislio i koja je njega neumorno pratila kroz život.

-Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.

Otvara kovetu. Osmijeh joj se razlijeva licem. Biće da je prepoznala okruglasta skoro dječija slova.

Ne stidi se. Čita naglas. Lijep joj glas. Pismen. Tako nježan i zavodljiv. Malo tužan. Budi damare. Oči joj iskre. Oči zaljubljene žene. Riječima poklanja dušu i ja se ježim. Osjećam da izvire ljepota. Glas i riječi se sjedinile.

Ljubavi moja

Tebi koja si krhka ruža.

Izvukao sam se. Čini se. Smrtnost me upozorila da ja nemam mnogo vremena.

Jednom davno sebi sam dao četiri godine da naučim neke stvari i da čist  izađem pred ljubav svoju. Izgubio sam te.

Sada više tih godina nemam. I zato ću pred tebe izaći malo uprljan , ali  poslijednji put, da bih se vremenom  oprao.

Reći ću nešto što nikako ne smijem, što će te naljutiti i zauvijek odvojiti od mene. 

Evo priznajem ti :  Volim te mila.

Volio sam te kao dijete, predivno ranjivo čedo, malo nesrećnu Krhku ružu. Djevojčicu slomljenog krila i ženu koja se budi.

Sanjah snove  u četrdeset osam sati koja su prijetila bivstvovanju mome.

U bunilu  spoznah da te volim , kao  čarobnu ženu , kao ljubavnicu. Umirao sam i vodio   ljubav sa tobom. I ti mi uzvraćala.

Mnogo osjećaja ima zapretenih u čovjeku, a da ih on i ne osjeti.

Tek ih grozničavi snovi otkriju.

Meni se se nikad ne dešavaju napadaji panike.

Mislio sam da mi nije data.

Ali sada smo na neko vrijeme izgubili kontakt. Onih nesretnih dvanaest sati.

Čovjeku koji voli , samoća i  bolest nikako nije dobar drug.

On bez ljubavi ne može disati.

A moja  ljubav  prema tebi nije ljubav.

Ona je nešto što nije sa ovog svijeta.

Mnogo sam volio. Još voljeniji bio.

Nisam nikad osjetio tu vtoglavicu koja se nadvila nad nama,

koja se pretvara u pijavicu tornada i usisava me.

Stanje neprestanene uzbuđenosti, htjenja da se dodiruje ,čežnja da  se uranja , da se privija pretvara se u pasiju. 

Pijavica, vrtlog me vuče, uvlači . Postajem svjestan da sam potpuno sam. Nema tebe da mi ruku daš , da se stisneš uz mene da me upiješ, da ti se dajem. Odjednom osjetih prazninu koja hoće da me povuče sa sobom u bezdan, koji nema veze sa nama , sa mojom  ljubavlju i mahnitanjem.

Da li sam na tren usnio, da li me san savladao , ne znam. Postadoh svjestan , neće biti dobro ako se ne vratim. Znam to je provalija iz koje nema povratka Bio sam svjestan , ako se ne trgnem nestadoh. Trgnem se, i probudim se , ne iz sna , već iz delirijuma u koji  nas je gurnula naša čarolija , moje  mahnitanje.

Sledih se mila .Sleđenog me znoj oblije. Uvijek sam bio blag prema sebi. Nisam imao potrebe za strogoćom. Par puta kad sam imao krivnju. Oprošteno mi je. Ali neki , ne glas   urlik mi pogodu slušnice:

Šta to radiš idiote ?

Šra radiš tom djetetu skote jedan?

Znaš li da je tek punoljetsvo uzela? Nema veze ako je malo starija od tebe.

Znaš li da u tim godinama riječi , pažnja, milovanja iskusnijih gode?

Znaš li konju jedan da se hormoni tada bude i ne mogu kotrolisati?

Nema opravdanja, punoljetna je,

Kad si izgubio čast , monstrume jedan.

Dijete zavodiš, kako te nije stid.

Zabolile su me te  riječi.

Nisu to bile misli mila. To je bila glasna jeka ,koja mi još uvijek odzvanja u ušima.

Javi se ona panika kad čovjek ne zna šta bi sa sobom. Da sjedi , leži, hoda, bježi iz kože izađe.

Nema se mira mila. Samo se rukom odmahuje. I ponavlja sram , sram , sram…

Nešto se slomilo u meni.

Zaplakao sam nad djetetom  kome sam danima, noćima  i još malo vremena mozak mutio, nažao učinio.

Činilo mi se mila kao da sam silovatelj. Hladnokrvni i beskrupolozni. Nije pomagalo pozivanje na ljubav.

Kakva te ljubav spopala starče jedan?

Znam starija si koju godinicu od mene, ali nevinost tvoja me boli.

Ali zaplakao sam i nad sobom. Pitajući se zašto sad da mi ljubav dođe , da me ubija. Zaplakao sa jer nisam htio da čarolija nestane. Htio sam te dozivati da mi dođeš,da te uzmem odmah , bez pitanja. Onako sirovo , osvetnički za oproštaj.

Pomislio sam kako bih se osjećao da to mome još nerođenom djetetu neko čini. Ta pomisao šta ti radim. bila je jezovita. Još veća šta mi želje nose. A tebe nema da mi se javiš, da mi kažeš da ti ništa nažao ne činim

Da se igra , čarolija dvije dječije duše može nastaviti.I sjedoh i u trenu napisah pismo koje u   napisah. Nisam ništa mislio, samo sam pisao. Riječi su ispadale kao sa pokretne trake. Mislio sam ako stanem neću moći završtiti.

Ali mila ništa nije pomagalo . Savjest , čast je pisala rastanak. Noć prije ljubav i  strast su vodili ljubav sa tobom. Još žešće još silovitije.Ti se nisi bunila mila. Ti se se davala . Upijala me.Nisi mi dala da se  odmaknem od tebe.

Stisla si me i i zagrlila jako, najžešće.Utonuli smo ,mila,  u borbu  bez suvišnih pokreta. Samo blago talasanje , zaronjeni duboko jedno u drugo. Okovima strasti stegnuti za sva vremena. Od iskona do ove večeri. I nazad do Ezela vremena. Vrijeme je stalo mila. Zapravo nije postojalo. Izgubilo se u nama.

Ti I ja. I jecaji što tiho iz grudi , iz srca izbijaju. A tijela raspomamljeno vrište kao da će se rasplinuti i nestati.

To je ljubav . To se ljubav vodi. I kada se tijela napinju , propinju da bi se dala i uzela, što jače , što dublje vrisak tvoj mi um ledi. Ti si u agoniji , tijelo ti se grči i još žešće se pribija uz mene. Propinje i malaksava uz jecaj. Mili , moj…

Ja nisam uman. Ja ludim jer nešto nije u redu. Osjećam to. Ne sada , tijela naša govore da se ljubav desila. U bunilu završnih zagrljaja i ekstatičnih sudara  dva uzavrela tijela, u mojoj duši se javlja bol. Ogromna i nezamisliva.

Odjednom  u glavi  mi se dekor se mijenja.

Dva labuda bijela  na jezeru ljubav vode. Tren ,djelić sekunde prije nego se prosu krik agonije koja vrhunac nosi, odjednom, niotkud ih poklopi stašni mrčni oblak. Nestadoše u njemu.

Iz tame se vrati Bijeli labud. Oblaci se raziđoše. Na obali ležaše Bijela  labuduca.Slomljeno srce nju je  izdalo

Labud tužno pogleda mrtvu družicu. Lagano zatrepta krilima, pomiluje je kljunom, pa krilom. Nježno milosno, kao da ljubav vode. Ništa ne pomaže. Ona  ga  ne čuje. Njeni  su snovi završeni

On mora dalje. Sam. Život je to.

Milo moje ,   snova nalik ovome  snu  je bilo previše i različiti su. Stalno mi se vrte u glavi.

Nekada mi se činilo da me voliš i uzvraćaš ljubav. Da smo slomili santu u tvome srcu. A opet, periodi bez groznice pozivali su me na čast.

Kasno je bilo mila. Ljubav se nenadano uvukla u moje djetinje ali bolno srce. Sada mi preostaje da se oprostim od tebe , jer se bojim ostati. Moj ostanak znači tvoju smrt.

Ne znam kada će to biti, ali moram bježati, jer ako nisam tu, mnijem , neće ti se ništa desiti, i sve će biti u redu. Obećavam ti da ću za neko vrijeme  pokušati da napišem  roman 

Krhka ruža, jedan san i jedna ljubav ( radni naziv).

Kada bude gotov , poslaću ti ga da znaš koliko sam te volio i da mi oprostiš bijeg moj.

Budi mi sretna ljubavi,

Moje Molitve će uvijek biti uz tebe.

Hvala ti za divne dane , uz cvijeće i svijeće, uz Bolero i Tokatu i fugu u d-molu

Molim te

Oprosti mi

Ako ti išta znači nisam htio da se to desi, zunao sam da činimo grijeh , ali vjeruj –  nije mi nimalo žao.

Jednog dana , za vremena , možda se sretnemo. Dužan sam ti. Spasila mi život. Dva puta. A olakšala si mi.

Jednom mi reče:

-Nauči sebe da ostaviš sve ono… čijeg se gubitka plašiš .

Dobri “

Od tog trrena se baš ne sjećam daljeg toka boravka Frke Marije Magdalene kod mene te večeri. Bila sama smušena , uplakana i bolna. Yato sam yamolila milu djevojčicu da mi pomogne vratiti sjećanja.

“Ova haustorka opet razvalila plakati ko pivska cisterna.  Šta joj je sada? Opet je moram zagrliti , položiti na grudi, i ko malu bebu poljubiti u kosu i ninati je. Ja metar i žilet , a ona metar osamdeset i kusur . Nije fer.

Mene je samo Dobri ljuljao kao bebu. Jedno vrijeme.

Šta ću ja sada sa njom?

Dobri gdje si ti?

Trebaš nam.

Zvono na vratima…

Zvono na vratima…

Zvono na vratima…

Čudno!

Pred vratima nikoga nema.

Ulice opustjele. Liju one beskonačne,  hladne  septembraske kiše , koje kažu da je ljetu odzvonilo i da se insani pripreme za ledene dane. Objema nam se učinilo. Obadvije  , ko najveće frajerke pomislile , evo njega. Jes’ kako ne. Nije levat , po ovom kijametu, iz topla kreveta i uzavrelih uzbibnanih djevojačkih grudi i skuta mislit na nas.

Sada bi se najradije malo odmorila  od druženja sa Lucom i pošla doma, pomišlja Frka. Ali ko će po ovom kijametu  , nosa promoliti. A i on me zamolio da je pripazim dok njega nema. Kaže malo je bolešljiva i treba joj pomoć. Nenametljiva. Usamljena je i treba joj društvo.

Lukav je ovi naš Dobri i brižan.

Zna da sam ja usamljena , da usamljenija  ne mogu biti. Zna on da me od njega niko dotako nije. A opet i neka. Ostanu sjećanja. Bilo je toliko ljubavi i ljepote da se tegobe i boli mogu i moraju pregrmjeti. Nastavi se živjeti i sanjati prošli dani.

Ova Malena mazna ko neka velika beba. I teška brate. Ima je , što jes jes. Osam banki u kg. i koji pride.

Ne znam kako oni moj Dobri ovo savladava. Jes moj je, ne dam joj ga. Prvo sam ga ja imala , pa ga poslije nisam imala. I ona ga ima, pa ga nema. Hem viša od njega deset centi minimum i deset kila baška mu se viška natandari. On uvijek u nekom poslu. Traganju.

Pitam je što ga pušta da lunja, znam da je voli više nego sam sebe.

Kaže:

-Moram,,, morala sam , radi njegovog dobra. Ne puštam ga , nego ga otjeram , svake godine krajem avgusta. Kažem posao i zavjet ne trpe muškarca u mom životu.

-Kakvog dobra bona. Jebali te , da prostiš i posao i zavjet.Nađeš čoeka života, jes’ da je djetetu nalik, i ti ga tjeraš. Matere mi , nisi normalna.

-Ko mi kaže. Ti ga imala, pa se udala. Radi njega, da mu se zlo ne dogodi. O on, ništa ne govori, ali znam da misli da bi sve zajedno  predeverali. I znaj da te volio i uvijek će te voljeti. Nekad te iz ljubomore, valjda, pomenem i falim. Te ovaka si , te onaka si. Ništa ne lažem.

On ni jedne ne progovara. Šuti. Samo mu o lijevom oku zaiskri ona suza. Izdajnička. Od ljubavi. On tada okrene glavu na drugu stranu. Ja nikad ne mogu da vidim da li ta suza klizne, i da li je on usnama upije. Tada se okrene, zagrli me, čujem da mu srce drhti i jeca. Poljubi me i kaže mi>

– Volim te Malena.

I osjetim da me neizmjerno voli , ali da i tebe još uvijek voli , barem kao mene.

-Aha, kako ne.

Kažem ja , a cvjetam kao bulka na mjesečini, jer znam da Luca govori istinu. Nikad žena u životu nije slagala. Nevina i naivna kao janje. Kao  Isus kome se zavjetovala. I prelijepa kao duša od kristala na srebrenoj mjesečini. Kad nekog Stvoritelj podari milošću , onda ga zaista podari. Samo , nekako mi je žao. Znam ja, zna i ona sve je u parovima. Neće izaći na dobro.

 Kad je bila djevojčica jedva osamnaest godina, izgubila je dragog , Dodu , jedinu ljubav svoju. Trinaest godina je umirala i Bogu se molila da je uzme, da ode njemu. Srce je zaledila i stavila ga u gradsku hladnjaču. I još se zavjetovala, da je nijedan drugi muškarac neće dotaći.

A onda došo ovi moj, ovo moje maksumče, ovi moj Mali Princ i smunto je. Što bi mahalaši rekli, imao je naopak ulet. Sam samcat po ledenoj jesenjoj kiši, usred mraka , kada su i ulične pse beskućnike sklanjali po podrumima i šupama,  unio joj pet metara drva i tri tone ćumura. I normalno – slomio se. Svako bi se slomio i sigurno ne bi ni pola unio. Skoro da je umro. A ona, dobrica , nije smjela dozvoliti da još jedno dijete radi nje zagine.

 Zaboravila sve. I zavjet i svijet , i grijeh i čednost i gola legla pored njega , da ga ugrije, da ga spasi. I spasila ga. I zaljubila se u to dijete. Bilo je to tri godine prije nego su se zaveli. Ne znaju ko je koga zaveo. Ona kaže desilo se , on šuti . Ja mislim on je nju zaveo dobrotom i čednošću. A onda pomislim , a možda je i ona njega zavela svojom nevinošću i milošću. Ne znam , ko od njih dvoje ima naivniju i čistiju dušu.

Ona ko da mi čita misli, nastavlja.

-Mlađi je , mila moja, trinaest godina od mene. Nemamo mi,  nikad nismo imali  budućnosti. Naša Nadin je došla krajnje nevjerovatnim slučajem. Meni su rekli da ne mogu zanijeti. Kao djete , dole operisala cistu. A eto desilo se i dobismo dijete i umri nam ta sreća, ljepotica naša.

I za nju , po rođenju rekoše neće dugo. Da Bogdo izdrži tri mjeseca. A ona nam darova četiri godine , boli i tuge, radosti i nježnost, mamina duša jedina.

Nedostaje mi Frkice, boli me koliko mi nedostaje. Srećom neću ni ja dugo. Mislila sam odmah za njom. Ali znam da bi ga to dokrajčilo. Preda mnom se pravi hrabar, kao ne tuguje toliko za svojim čedom. Da meni bude lakše. A znam da je volio najviše na svjetu. Baš koliko i mene ili sina svoga. Hoću da se malo privikne da ću i ja skoro otići, pa odugovlačim.

Priča žena, skoro mirno. Vidim duša joj se lomi , a neće da zaplače. Ako krene neće tri dana prestati, a on može svaki čas doći. Obečao joj  večeras  do ponoći eto njega.

Skorom će ponoć mislim ja , pa je pitam:

– A ti ? Šta s tobom? Zar za tih vaših trinaet godina nisi ni jednom pomislila , a šta sa mnom mili moj.

-Jesam i nisam. Nije to bilo trinaest godina, mila moja. Bilo je to trinaest dana avgusta nekoliko uzastopnih godina. I poneki Božić. To mi je moralo biti dovoljno ljubavi  za čitavu godinu sanja o nama, o njemu i našoj ljubavi. Kada je bio sa mnom, nije mi padalo na pamet da planiram bilo šta. Kako ću bona, djetetu milom uništiti život?

-Milo dijete , a  jedino si njega u životu imala, a bome i svašta nešto s njim radila i predeverala. 

-Desilo se Frkice draga. Ne znam kako , ali se desilo. Grijeh je, to bio veliki.  Grize me savjest i ne da mi mira. Svaki veče se molim Bogu da mi oprosti. I znaš šta. Kada pomenem grijeh maleni anđeo moj se uvijek  nasmiješi ,  pa se uozbilji i  kaže mi:

-Ne boj se mila. Ja sam ti sve grijehe oprostio i preuzeo na sebe . Vjerujem i Bog Milosti i Ljubavi će.

-Ajd, ne budalesaj. Koji grijeh.

-Kako nije. On je imao dvadeset  godina ,  ja trideset tri.  Zavukla ga još devet. Kakve smo mi budućnosti imali. I taj zavajet moj. Još veći grijeh. Ja osim Boga nisam smjela nikog voljeti.

-Što si ti naopaka. Bogu Božija ljubav, njemu tvoja zemaljska ljubav. Prosto ko pasulj. A godine. Ko ih šiša. Njemu nikad nisu bitne godine. Niti bilo šta . Samo ljepote i bjelina duše. I iskrenost i ljubav. A u tebe bogami toga ima , kolko ho'š. Kad te vako gledam ima te bona na sve strane. A ti o grijehu.Kad se dvoje srcem i iskreno voli nema tu zere grijeha. Kako bona neće zgriješiti. I ja bih , namah, da mi kojim slučajem naraste.”

Te riječi izrečene iskrenom i nevinom dječijom dušom ,mile Frke Frkice , Marije Magdalene izrečene pred kraj koji sam osjećala , su učinile da mirnije uđem u poslijednje dane. Dale su mi nadu da će mi Bog Milostivi oprostiti grijehe i da ću uspjeti otići kod Nadin našeg  usnulog , milog ana]ela .

Na kraju rekoh:

-Imam jednu molbu, Čuvaj mi ga mila Frka kada odem. Pogubiće mi se. Znam to. Milsim da više ne može podnijeti rastanke. I nemoj mi sada biti tužna ,molim te. Odlazim sretna i ispunjena. Nisam znala da je Bog Milostivi imao ovaj savršeni plan za mene. Ne znam čime sam to zaslužila. I hvala tebi mila prijateljice što mi nikad nisi zamjerila i što si me uvijek voljela.

Zagrlile smo se i nismo plakale. Bile smo jake. Iskreno prijateljstvo nas je duboko povezalo. I dok se grlimo i ne plačemo čujemo ključ se okreće u bravi. Ponoć je za par minuta. Nije slagao. Dolazi na vrijeme.

-Evo ga -kaže Frka- on nikad ne laže!

No comments

Ona spava

  By Blažena Luca, K'o fol roman

Autor

Hajro Šabanadžović

XII dio

Jedanaesti dan 

Ponedeljak 23. avgust 1971.

Kosara Marija Magdalena

Često sam sjećanje vraćala na ljuljačku koja se sama ljulja, na dvoje djece u koju se ja zaljubljujem. Mnogo puta sam poželjela uobličiti i svojim riječima ispričati ono što se dogodilo tog jutra kada je sve utihnulo. Nažalost pizdunka u meni je uvijek pobjeđivala i ja nisam nalazila riječi. Samo suze.  Osjećala sam krivicu što sam na neki način pokrenula lavinu sudbosnih dešavanja. Jednom stisnug zube , zakapijam slavine i ukradoh Dobrom dio jednog njegovog romana. Ne sjećam se kojeg.  

Valjda sam vam pričala  da je oduvijek lijep pričao, pisao i slikao Priče i pjesme su mu bile prelijepe pune nade , milosti i ljubavi. Nije ih on bojio tragikom, suzama i tugom. Tako se dešavalo. On je samo zapisivao i davao im nježnije tonove. plemenitije tonove.

Slike su bile drugačije. Valjda riječi oplemeni ljubavlju  i pretoči ih u vema lijepe i nježne slikovne zapise. Kad bolje razmislim riječima i slikama je razbijao tugu i pokušavao radovati  sve nas. To je bio njegov način da se izbori sa onim dijelom stvarnosti koji nam nije bio po volji.

Njegove riječi obojih svojim svojim sjećanjima i zapisah. Na kraju mi se učini da je to ljubav nas koji smo je voljeli ,  pisala o  Kosari Mariji Magdaleni.

Ono jutro kada sam umarširala u njihov život sve sam rasčistila. Drotove otpustila. Onog jednog što je blenuo u kćer, a da pojma nije imao da se tako kasno po mahali smuca prvog sam otkantala.

-Vodi je kući, šta čekaš?

Ostale kamarade sam sa onom drugom djecom na Bjelave uputila. Da ih razvezu , da im se ništa ne desi.

Kada su se svi razišli, Dobri je u kuću unio Frku, na bračni krevet položio. Potom izašao. Ja je presvukla i ko malo janje pod plahte položila . Poljubila je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu.

Ostadoh sama sa Dobrim. Izađosmo na verandu , da ne smetamo usnulo dijete. Zapravo , iako naaše  susretanje seže unazad više od trinaest godina , progovorismo prvi put više od one dvije  riječi: :

-Dobar dan!

Nije počelo dobro.

 -Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog milicajca .To je najčestitija , najtananija djevojčica u našim mahalam. I prelijepa u svojoj snenosti I nevinosti.. Najposebnija koju znam, osim tebe. Anđeo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.

Gledam u njega , ne znam šta reći. Sve je objasnio , izvinio se. To je on, takvog ga se sjećam, brižnog i uljudnog,   a opet zaboljelo je.

Nešto sam malo osjetljivija od kada ih vidjeh na ljuljašci. Tako smo se Dodo i ja uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi. Često bih usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi me Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čujem kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasanim se, trgnem se iz sjećanja i pogledam ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam sa mnom.. Možda me se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah. A opet , ono što znam o njemu, a znam skoro sve, mi govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, i posredno njegove bliže, ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosara nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini da je na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti.

Kada umiru dobra bića imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu, sa crvenom ogrlicom i ona je  odlepšala u nebo. Prepoznao sam u njoj Kosaru Mariju Magdxalenu. Bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca.

I još sam vidio – legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste od onih  najnevinijih  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju, i za tebe .

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luca.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće strašna Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I mislim– šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj – ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šutim,  jer me interesuje ova priča o Kosari i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti. Nikad nisi.

Kosra je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se milom djetetu.

A opet, tako je usud htio. A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer je znala  bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snoviđenja. Koliko sam je Luce  vidijela, Kosraa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati , a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i ja  Luce  osjetih  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van .

 Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku ili kad blentovije neke rusvaje prave.. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci, mnogo bučniji , ali i iskreniji. .

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub  ne na takav način i ne prema ženama i djeci. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskrneo vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji.  

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro  i nabusito, ali vidim – on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć.

Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i  damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije !

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara Marija Magdalena, ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je. Diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči, pa sa jecajem uzdahne. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . On je tada stisne uz svoje grudi i ona se smiri.

-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu. Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu milu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu. Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosara drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Odem.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mala maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on.   Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosara Marija Magdalena  nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me, molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču. Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga, on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod pazuha i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamo li u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk. Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava i uspavana najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar,  ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u navlas  istu odjeću u kojoj je otišao, samo skroz novu. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri čovječe .

Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći  -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao ; i slomio kao krhku grančicu.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca. Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom smješeći se , i u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica oprasmo je , Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti , nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.

Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.

Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce . Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom . Uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju. Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne je njihati. Polako , nježno,  ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.

U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora . Hvala vam mile djevojčice.”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše. Naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Martija Magdalena Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe.

Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila, jer uvijek sam bila tu, na dežuri. Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom , iako skoro I nije bilo potrebe. U svojoj čednosti bila je kristalno čicta. . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se prelijepi  život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za  neumitnost koja slijedi.

Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako, nježno poput majke. i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da djetinjarije izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu onim starostranjskim jezikom piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o onom prelijepom plavetnom sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale. O njihovoj miloj  Bosni zemlji Božije milosti.

Dobrom se srce kršilo , zatomio je i  zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti I zahvaljivao se Bogu što mu je podario ta znanja . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen izmičući, koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u veličanstvenu vječnost.

Pri kraju tog dana i slućenog djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Kosara , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – SAMO JEDNOM !

I onom drugom : NAVSEGDA!

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče :

-Voljela je i voljena bila . Navesgda!

A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio tvoje vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

NAVSEGDA

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne sa okusiom tršnje  , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

”-Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi i hvala ti …

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Prelijepa  Kosara Marija Magdalena je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da , grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise …

Naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode veličanstvenom domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj bijele halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Ezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravih ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.

Kosara Marija Magdalena je odlepršala  tiho, nečujno i lako poput anđela prozračnih krila.Takva je i ona bila. Prelijepo kristalno tkanje  , nebeske ljepote. Prekrasni tihi  anđeo velikog nježnog srca .

Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh,  tako se i Kosara ukrale, i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je. A osta u srcima svih nas –  santa leda neprebolna .

No comments

Ona spava

  By Blažena Luca, K'o fol roman

Autor

Hajro Šabanadžović

XI Dio

Deseti dan

Nedelja 22. avgust / kolovoz 1971.

Tri godine prije

Tiho sam . Malo kvasna oko očiju , ali mirna . Duboko i jednolično dišem , ne znam da li spavam ili sanjam. Jer lebdim i ganuta sam . Nutrina hoće da plače , ali srce se smije . Oboje od radosti . Sada sam još ubjeđenija da je naša ljubav od neba darovana .

Češkao se desnom rukom za resicu ili kosu iza lijevog uha . To je radio kada je razmišljao ili se pravio da razmišlja .To je radio kad je bio nervozan i napet . To je radio kada je imao problem . On nikad nije razmišljao . Nikad nije bio nervozan i napet i nikad nije imao problem . To je radio kada je želio da izbjegne nesporazume koje donose razmišljanje , nervozu , napetost i probleme.

Ja ne znam šta je sa mnom . Ja odjednom plačem , ja vrištim, mene sve boli , ja sam vrišteća bol . Ja sam voljena žena . Srce moje upija sve te potoke ljubavi , koji polako počinju da se slijevaju niz grudi , preko stomaka , preko i unutar procvjetalog ljubljenog đardinskog brežuljka , niz noge u bijele čizme sa plavom vinjetom i lijevu i desnu .

Val se ponovo vraća,  još jači , veći . Ima ga toliko , on je cunami koji se dijeli . Zapljuskuje i plavi scrce, leti ka umu zbriše ga i polako utonu u čednu dušu .Tu se smiri .

Onda se skoro postidim .Malena Luca je postala žena .Ona je naga i u zagrljaju svog voljenog Malog Princa.

Ja znam šta je sa mnom , ja više ne plačem , mene ništa ne boli , ja sam zaljubljena grlica koja slabašno uzdiše i bibanje tijela svoga smiruje .

U ponoć , tačno u ponoć se to desilo.

Mislite da ću vam pričati .

Ne sada .

Možda jednom . Sada nije vrijeme skidati velove te noći .
Jer ljepotu njenu bi zaledile tragedije koje slijede .

Neke detalje priče sam malo izokrenula . Da me ne bi odmah osuđivali . Neke sam ofarbala nekim valerima koji su se desili , ali su možda mrven bili drugačiji . Suština priče ovog dnevnika je ljubav .

Moja bezuvjetna i neprikosnovena ljubav . Samo sam žena . Od krvi i mesa . Ali i svijetle duše . Nikad nisam imala izbora šta ću biti . To za ovaj dio priče i nije važno . Nakon nekog vremena će biti važno . Da dovede u red zbrku , koju sam u životima Malog Princa i moga napravila.

Kod mene , vam ništa ne može biti obično .

Malog Princa sam upoznala kada je imao šest godina. Spasio me grijeha. Mislila sam da je anđeo poslat da me spasi. Htjela sam sa mosta u rijeku skočiti jer nisam imala nikoga u ovom svijetu bola.

Dodo je bio mrtav. Ubili su ga. I ja sam umrla sa njim. Nisam imala volje živjeti.U momentu dok se uspinjem na ogradu mosta , iz vode , niotkud zranja prelijepo dijete, glda u mene I smiješi se. pomislim – ovako se anđeli smješkaju i spašavaju ljude.

Zastidim se svoga beznađa.  Odvežem šal i vežem ga za srednju prečku, kao pomen neučinjenom nerazumu. I pobjegnem da me anđeo ne dostigne.  

Četiri godine poslije vidjeh tog anđela uplakanog i vrištećeg . Zagrlih ga , ali ga ne uspjeh smiriti , osjetih bol ogromnu dok se otimao i vrišteći bježao. Njegovu su  milu djevojčicu, njegovu djetinju ljubav tog jutra silovali i ubili..

Sedam godina poslije čuh :

-Dobar dan.

Bilo je to tri godine prije onog  viđenja  na ljuljački , kad sam se opet u njega zaljubila . I u Frku Frkicu . Sjećate se ljuljačke i pomisli da su…

A prvi put sam se u njega  zaljubila…

Bilo je to jedne kijametske avgustovske večeri tri godine prije . 1968. godine.Velike su kiše padale . Potoci , bujice se niz mahale slivale.

Oni nerazumni  Kaliman , sa svoja dva konja i batal zapregom , doveo je u kasnu veče tri tone ćumura i tri matra drva . Zaprega se raspala pod teretom . Njega nije bilo briga . Samo je ispregao i poveo konje hitajući  da se skloni sa kijameta.

Nas četiri nismo baš sa ovog svijeta . Ne znamo nikoga , tu u mahali . Odemo do susjede , koja nam je ponekad služinske poslove obavljala . Uputi nas na kuću nekog hadžijinog sina, koji ima troje muške djece , momćići , koji đeparca radi rade sve što mahala zaište.

Samo je jedan bio kod kuće . Oni srednji . Viđala sam ga i ranije , ali nisam pretpostavila da bi mogao biti od hamala koji unose drva i ćumur za novac . Bila sam neuka . To je u mahali običaj . Mlađarija  pomaže  i ima đeparac . Čula sam vrlo često ne uzimaju novac starijim, potrebitim i siromašnim..

Svaki dan , dva puta prolazim kroz njegovu ulicu . Na posao i sa posla. U neko doba vidjeh da on  uvijek stoji pred vratima kuće svojih roditelja . Poslije sam shvatila . To on mene čeka. Upozno mi vakte . Nikad ne progovori ništa osim :

-Dobar dan .

I gleda u mene . Skoro zaljubljeno , ali više radoznalo .

Nakon mnogo vremena mi je rekao , sasvim ozbiljan , tonom u kojem nije bilo dileme da se uvijek pitao da li sam ja njegov anđeo . Nije vjerovao da sam insanka . Susretao me u pogibeljnim situacijama. Spašavala i dizala sam ga. Zato mi nije smio ništa više reći . Bojao se da nešto ne pogriješi.

Mene je njegov dobar dan zbunjivao . Vidim dijete je , goluždravo tiće . Druge malje ga tek dohvatile .Ja sam tada imala trideset godina . I skrušen pogled . A on toliko čednosti u tom pogledu, da me to me tjeralo da se ponekad zagledam u te djetinje oči . Sramila sam se , iznevjeravala sebe i zavjet , ali sam ga morala gledati . Nikad nije promjenio nježni zainteresovani pogled , niti išta više rekao osim :

-Dobar dan.

Ponekad se desilo da ne susretnem njegov pogled . Izbivao je negdje . Ja bih tih dana , u groznici sanjala te oči pune dobrote . I tuge . Bože mili , koliko su tužne te nevine oči bile , dok me je gledao .

Boljelo me kad nisam vidjela to dijete, te oči . Željela sam da je sa njim sve u redu. Da ga opet ljudi nisu povrijedili.

A onda bi se on vratio i kao kula stražara, ukočen , zeru veseliji  bi mi, dva puta na dan govorio:

-Dobar dan.

Ako bih mu se nasmiješila  i on se meni nasmješio . Ako bih u pokori sagnula glavu – i on je svoju saginjao .Svidjelo mi se što nikad nije prilazi i to što ništa nije tražio . A osjećala sam da je navikao da samo daje.

I to dijete, taj moj dobar dan nam, te kišne noći, ozbiljnim glasom odraslog insane, sasvim mirno  reče:

-Ništa ne brinite , sredićemo to . Odite , sklonite se sa kiše . Brzo ću ja , samo da nađem još nekoga da mi pomogne . Malo je prevelik posao za jednoga .

Malo se zadržao. Mi smo već pomislile da neće doći pa smo same počele unositi . Bile smo na ivici plača. Hladno nam je , promrzle smo i prokisle . Teško je i ne znamo kako se to radi . Ruke smo izgrebale, nokte lomile , plakale , jer je boljelo.

Ipak jeste , zaista je brzo došao. Nama se učinilo da je vječnost prošla. . A nije morao . I nikog nije našao da mu pomogne . Znale smo da je slagao kad je promrmljao :

-Brzo će pomoć doći. Dok se presvuku .

I nije nam dao da se mučimo :

-Odite unutra . Hladno je . Kiši . Nije ovo posao za žene . Saće pomoć! Uskoro će pomoć doći.

Ušle smo. Nadstojnica nam je rekla da se pomolimo za mladog ćovjeka , njegovu velikodušnost i hrabrost.  Drva i ćumur su bili ispod mog prozora. Nisma bila znatiželjna . Nisam ni smjela biti. Ali nešto vuklo da vidim kako će to unošenje izgledati. Iz sigurne udobnosti sobe , u mraku , sa distance, da da ne budem primjećena, gledala sam u kišu koja je zarobila ogrev i dječaka. Da, dječaka. U neprozirnom vodopadu kiše zaista je iugledao kao sjena nekog dječaka.

Potpuno je otvorio prozor podruma koji je služio kao skladište za ogrev. Bio je vrlo metodičan . Prvo je polako usporenim ritmom, pažljivo ubacivao drvene cjepanice u podrum. Nije se obazirao ako bi neka cjepanica promašila otvor. Kada bi se tih cjepanica nakupilo toliko da bi smetale prolazu drugih , on bi se primakao otvoru u sve ih je , sa bliske distance ubacivao u mračni tvor.

To je potrajalo nešto više od jedan sat. Kad su sve cjepanice završile u podrum on se kroz prozo spustio unutra. Ništa se nije čulo. Znala sam da slaže cjepanice na bočni zid uz sama vrata .

Nakon pola sata je izašao. Vjerovatno je završio sa slaganje drvenog ogreva i oslobodio i pripremio prostor za ugalj. Sada je trebalo odraditi teži dio posla. Borba sa drvenim komadima  je trajala ravna dva sata,

Njemu kao da se nigdje žurilo nije. Iako prokisao do kože , vjerovatno nije osjećao hradnoću. Tijelo se zagrijalo od naporne aktivnost. Povremeno bi se povukao u sjenu nadstrešnice ulaznih vrata , pa iz prsluka, koji je okačio na šteku ulaznih  vrata , izvadio cigarete. Bijela kutija.

Sjećam je se . Poslije ću se navići da je susrećem. Njegova sarajevska Drina bez filtera. Sjeo je na betonske stepenice isopred ulaza i mirno , bez žurbe izvadio cigaretu , zatvorio kutiju. Cigaretom dva tri puta lupnuo o kutiju i pripalio upaljaćem , koji je ličio na moj, koji nisam već par godina koristila.

Koliko toliko zaklonjen od kiše , sasvim polako je guštao uvlaćeći dim duboko u pluća. Na tren dva bi ga zadržao . Vidjelo se da uživa u njegovom zauzimanju pluća, i onda bi polako , pod uglom od 45 stepeni istisnuo dim iz pluća. Onda , pri kraju cigarete , negdje poslije njene drge trećine , je  pogledao ostatak, bacio pogled na ugalj i slegnuo ramenima. Ustao je , ugasio opušak u bujicu koja se nije stišavala. 

I tada , tri sata , stoosamdeset minuta, iz minute u minutu , sistematično ho-ruk lopatanje ugljena. Duboki zaron i klizanje lopate po vrhu asvalta . Puna lopata. Zamah ne staje, samo se diže uvis i laganim ravnomjernim pokretima se sadržina lopate proslijeđuje kroz prozor u podrum. Za čitavo vrijeme niti jedan promašaj. i samo tri cigaret pauze.

Kiša se nije ni jednog jedinog trenutka nije umorila niti zastala. On je prkosio kiši kao da joj je želio poakzati da čovjeku ne može ništa nauditi. Normalno , ako se uzda u Boga Jedinog. Prođe sat , prođoše dva sata, približava se kraj trećeg. Takmaci ne posustaju. Hrpetina je sve više postajala hrpica. Svih pet sati je sebi u njedra ponavljao : Saće pomoć! A ironični kez mu nije silazio sa lica.

Dođe na red i zadnja lopata , do pola puna. Lakoća te lopate kao da ga iznenadi i on prvi put promaši prozor otvora. Nekoliko preostalih komada breze udariše u sivkastu fasadu iznad otvora podrumskog prozora. Kiša prestade da pada. U trenu se razvedri i sunce obasja kišom isprano mjesto, gdje je prije pet sati bila ogromna hrpa ogreva.. On odloži lopatu i rukama komad po komad ubaci preostali ćumur u podrum.

Pozvoni na vrata . Znak da je završio . Otvori vrata , sjede na betonski pod u hodniku., naslonivši se na priškrinuta vrata. I zaspa. Sa poslijednjim svjesnim treptajem njegovih mokrih trepavixa javi se ezan i zvuk katedralskog tornja.

Bio je petak,  akšam , 20.00 sati ,  8. avgusta 1968. godine.

Nadstojnica nije znala šta će tim okamenjenim dječakom. Poslala me do njegovih roditelja da im kažem da ga prebace doma, jer je od umora zaspao u našem hodniku. Njegovi su to veče imali eminentne goste i nisu mogli prekidati sijelo. Samo neka ga ostave u hodniku i poture mu kakvo staro ćebe pod glavu. Veliki je, biće on dobro.

Nadstojnica je , sa vidnom nelagodom , pokazala da ima srca. U znak zahvalnosti , vjere ili ljudskosti rekla je sestrama da ga prebacimo u moju malenu sobu koja je prije moga dolaska bila predviđenu za iznenadne potrebe male karmelićanske družbe.

Sestre ga unesoše. Jedva da sam stigla ja postavih čaršaf prije nego ga heknuše . Bez milosti .  I izletješe iz sobe kao da su se riješile neke gubave balasti.   Ostadosmo glavna i ja. On nije jekno , jer ne može ili neće. Nije pri svjesti .I nije bio dobro. Bio je u groznici. Pokisao , mokar, pothlađen i umoran , obeznanjen, a tijelo mu je gorilo. On se tresao , i povremeno bi se razaznao šapat – saće pomoć.

Nije dobro, nikako nije dobro. Konstatuje nadstojnica, nešto što je evidentno. Pokušaj mu pomoći, Znaš šta ti je raditi . Školovala si se za to i radila si jedno vrijeme sa najtežim bolesnicima..Rekavši to zađe i ona iz sobe . One su svoje završile.

Ja po peškire , toplu vodu , termofor , ćebad i zastanem . Treba ga skinuti . Kako ću ja to , jadna li mi majka . Ne bi se reklo , ali nikad muškarca nisam skinula.  Moram ga skinuti , i vidjeti ga golog . A nikad golog muškarca ili bilo kakvog muškarca u  svojoj sobi i vaskolikom  životu nisam imala, niti vidjela.

On odjednom otvori jedno oko . Ono lijevo  Pomislih ono od djetinjeg srca. On mene ne vidi. On mene osjeća . Kristalno oko mi poručuje :

-Snaći ćeš se ti .  Bog Milosti i Ljubavi  je uvijek uz tebe.

I snašla sam se , jer Njegova Uzviišenost sve čini mogućim :

Svukla sam ga , ali pogled na golo muško tijelo me ukoči . Kako ću ja to ? Golo muško  tijelo moja ruka nije nikad dotakla .  Zatvori lijevo oko , ono od ljubavi . Otvori djetinje desno oko od milosti .

On mene ne vidi . Znam to , jer oko mu uvrnuto ko u nedoklanog kurbana , kojeg hoće još jednom da prikolju .Biserno oko mi poručuje :

-Snaći ćeš se ti . Ljubav i milost su u tebi I svuda oko tebe.

I snašla sam se. Strah od još jednog gubitka čini čuda :

Posuših mu kosu. Počeh ga prati  alkoholom . Prvo noge, da tu golotinju  što prije završim i pokrijem plahtom. Bi mi lakše. Zatim lagano oprah grudi i vrat ,pa leđa i ruke. Kada dođoh do dlanova suze mi na oči krenuše.

Nisu to bili dlanovi . Tosu bile krvave  rane iz kojih je nezdrava krv curila. Tamo gdje je lopata rodila desetine žuljeva, ona ih je pretvorila u kašastu masu nalik komadićima mljevenog mesa. ON počinje da drhti i da se grči.

Čujem kucanje na vratima . Otvaram . Nadstojnica je diskretno okrenuta leđima. Neće da gleda u golog dječaka:

-Ne peri ga . Sada je najpreče da osjeti ljubav i toplinu , inače tko da zna. Jadničak. Igrao se hrabosti i junaka, samo da spafi ženske glave od pogibelji. Samo lezi pored njega i čvrsto ga zagrli . I pjevaj mu psalame , bez prestanka dok se ne smiri. On ih se neće sjećati , ali um će ih priahvatiti i on ozdraviti i tijelo  će sesmiriti. Valjda ! Ako ne krene po zlu. Molićemo se za njega.

I ode . Ni  savjeta , ni riječi ohrabrenja  Samo jedno kratke:

-Lezi pored njega , ako treba i gola i pjevaj mu. Jedino ga to može spasiti. Možda?

Lako je mudrovati. Ni što , ni kako , ni radi čega . Samo se okrenula  i otišla . U meni se javi bunt , nalik na pakost:

-Hajd ti bonaićka lezi pored njega . I ti mu pjevaj borbene , dok će on umirati u zagrljaju nepoznate žene. Lako je nešto iskantat. Ni što , ni kako , ni radi čega . I samo se  okreneš i odeš .  A ti se Luce privijaj uz samrtno biće

Kasnije , mnogo kasnije sam saznala da je njena ljubav umrla na njenim rukama , a ona je bila bespomoćna i shavtila da nije za ovaj svijet. Zato se zaredila. Iz istog razloga kao i ja. I njena je ljubav umrla njoj na rukama.

Zatvorim vrata ,  legnem pored pored njega. I zagrlim ga. Čitavim tijelom ga obgrlim. i počnem psalamiti. I odjednom nije me ni stid ,niti mislim da je grijeh. Biće šta mora biti. Znam da je Bog Jeidni uz mene. On drhti li drhti. Grči i bacaka ko pijetlić kome su otfikarilu glavu. Ili kao da ima goropadicu. Više nisam na muci i ne pitam se:

-Kako da se skinem kad nikad nisam gola pored muška legla. Kako da ga ugrijem kad ne znam kakav je dodir muškog tijela.

On se ukoči , uspravi, zakoluta očima , pa se počne talasti.

 -Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina .

Šta ću ja moram plakati . To jadno , dobrio dijete umire i o ljubavi nekoj jedinoj sanja. Baš sam neka razmažena pizdunka . Barem se svučena i čvrsto ga zagrlim. Čvrsto, da mi ga groznica ne ukrade. I još jače, da mi ga smrt ne odnese. Nisam osjetila nikakvu bojazan , ni sram. Samo vrelinu tog gorućeg tijela koje se sa dušom  dijeli . Tačno mi se priviđa da pehlivani na tankoj , najtanjoj liniji.

Jedan glas u meni sluti da je ovo dijete posebno i da ga trebam sačuvati. Odjednom na tren osjetim   misao koja bljesnu i ugasi se prije nego je zapamtih. Prava bol će doći godinama poslije. I ubiće nas.

Vreo je , kao vazduh u pustinji . I znam – sada je usamljen . Najusamljenije biće na ovom svijetu . Bori se . Trza se . Ne da se. Tek ponekad jekne :

-Nemoj , mila . Ne čini to .

Znam ne govori meni . Ja mu ništa ne činim. Samo ga umotavam u svoje toplo tijelo , pjevam i plačem. Stišćem ga i grlim . Glavu mu na grudi uzbibane stavljam . Ne znam zašto , on se okreće i odmiče . Valjda i besvjestan neće da skrnavi bjelinu moga tijela .Onda sam prestala pjevati . Imam prečeg posla . Stisnem ga da ne bježi . Ljubim ga u krhki vrat i meku kosu koja miriše mojom mladošću .

-Nemoj da bi mi sada umro maleni.   

Suze mi počinju još jače teči . Vrele su . Bol ih zapekla . Prelivaju se na njegovu kose , pa na vrat , preko leđa , čitavog ga zapljuskuju . Ja hoću da ga obrišem . Uzimam paškir . On me uhvati za ruku i slabašno je stisne . Pokušava da mi brani da ga brišem . Prvi put je učinio pokret koji nije padanje u ponore , iz kojih se mnogi ne vraćaju .

-Nemoj , ne čini to.

I drhti ,užasno drhti I trese se. Počinje tiho ječati .

 I sada mi tu , na mojim čvrstim bjelokosnim dojkama , na mojim lucicama , još jedan dječak umire .  Vrati se maleni i zagrli me. Tek toliko da znam da si tu. . Molim te . Ili me povedi s tobom . Molim te . Gore imam nekog ko čeka na mene.

Nije me zagrlio . Nije me sa sobom poveo . I neće . Povratio je na moje gole tijelo . Modrozelenu zindansku tekučinu . Litre nje . Začudo mirisala je na ljubučice i nebo .

Klonuo je . Pao nauznak .Više mi nije bilo svejedno . Znala sam da se vratio . Posljedice moždanog udara , pregrijanpog mozga ili potresa mozga je povraćanje. I onda sve bude u redu . Ili ne bude . Osmijeh na licima onih bezobzirnica koje su sve to bez riječi gledale i koje sada bez riječi  odlaze, mi kaže da će dječak ostati .

Tekućina je odmah isparila , legoh pored njega . Pokrih nas ćebetom nade , zagrlih ga čvrsto, nježno i šapnuh mu.

-Hvala ti što si se vratio hrabri I lijepi dječače moj.. Znala sam da će sve biti dobro , jer on prisloni lice na dlan moje  lijeve ruke , reče samo jedno nesvjesno :

-Znam . Sada…

Okrenu leđa mom golom tijelu, da  ne skrnavi njegova golotinja ,ali ne i mirisima ljubičica  , jer ne ispušta moju ruku.  Držeći je na usnama usni mirnim snom  . I ja sa njim .
Spoznah : Kad on usnije , morate i vi sa njim .

No comments

Ona spava

  By Blažena Luca, K'o fol roman

Autor

Hajro Šabanadžović

Deseti dio

Deveti dan

Subota 21. avgust / kolovoz1971.

Ozdravljenje

Budim se . Ne , ne budim se . Sretnim se . Sunce je visoko . Pružam ruku , plahta pored mene je prazna i hladna . Ne opet . Ne mogu , to ponovo podnijeti.

Ovog jutra se , moje umorom pokošeno tijelo , ulijenilo i prepustilo toplini snova. Tuga kao da se rasplinula u hiljadama onih piksela  o kojima je Dobri pričao . Svaki moj damar je mirisao i cvrkutao ljubavlju . Svaka moja pora je vapila i molila :

-Nemojte mi ga sada oteti .

Tog jutra, za koji sam podsvjesno znala da je od onih koji rađaju sreću , i moj um se ulijenio . Sanjam da latice bijele ruže padaju po meni i prekrivaju me svojim oblačastim mirisima . Prelijepi anđeo lebdi , krilima svojim me štiti i miluje . Latice se boje krvlju i stežu me u grudima tako da ne mogu da dišem . Nikako da dođem do vazduha dođem. Hoću da zovem Dobrog da mi pomogne , ali nemam snage.

Osjetim da je on na vratima i da me gleda . Uvijek je tako . Kada ružno sanjam i teško dišem on me posmatra sa vrata. Kao da brani da mi se zlo dogodi.

Anđeo u snu , anđeo na vratima . Pa nek se ugušim . Ništa mi više ne treba . Sretna sam u ovom svijetu anđela i sanja.

 Ulazi , spušta mi jedan poljubac na usne , lagano da me ne probudi , drugi utiskuje na čelo , tamo gdje se ono spaja sa kosom . Ne vidim mu oči , ali osjetim jednu suzu na mom licu kako me peče i miluje . Poljubi mi ruke , i lijevu i desni i čelu ih prinosi . I srcu ih prinosi . Znam da ih je duši prinosio . Blagost me neka i osjećaj sigurmosti učinio lakom ko leptiricu razigranih krila . Blijed je kao avet , ali ispunjen nježnošću .

Osjetila sam da me njegova duša miluje , ali sam zaboravila gdje mu se duša nalazi . Vrlo blizu srca. U to sam sigurna , jer sam vidjela da srce moje luđakom nadom bije . Nevoljko je pošao , ne odvajajući pogled sa moga otkrivenog tijela u cvatu , zastao je na vratima , poljubac , dječiji , rukom mi šalje , okreće se ,tiho zatvara vrata i odlazi.

Danima poslije ga pitam , kako ga nije sram gledati golo žensko tijelo dok žena spava.
On se nasmije i sasvim ozbiljno kaže :

-Veče prije , kad ne znah za se , ti si me grudima i skutima milovala i gnječila , još i sada mirišem na tebe . Nisi se ni ti sramila , jer znaš da u ljubavi nema stida , samo poštovanje I milost. Mnogo milosti.. Onda mi mozgom munja sjevne. To se on opet iskrada . Odlazi. Opet mi bježi.

Vrne se i poljubi me , malo jače , da se rasanim .
-Ne bježim mila . Idem da se zahvalim onim mahnitovima .

Tek tada postadoh svjesna da me muzika probudila . Mahalaši uvijek feštom i muzikom varaju smrt i život slave.Dovoljno je da im odškrineš vrata i oni samo hripnu u tvoj dom i udomaće se.

-Dobri su oni, ali ne znaju mjeru. Upravo zbog toga ih volim i beskrajno im vjerujem . I onom tvom Esi . Mrak čovjek . Kao da je sa Bjelava . A gore , malo više njih , ima i Gornja i Donja Mrakuša . Sve same bašče , đardini , grlice i ljubav . Često smo ga viđali kako jorgovane miriše .

-Čije i kakve ?

-E , jesi radoznala . Pitaj ga , možda ti nešto lane . Bolje nemoj , nećeš od njega ni slova izvući . I nikad niko nije . A zastidjećeš ga . Nismo sigurni , ali Deba kaže da je po jednoj od te dvije Mrakuše i prezime  Mraković skonto. Valjda od Gornje . Ta bi mu bolje čehri pristajala .

Neka ih još malo , dok se vratim . Samo poslić da obavim . Eso će me odvest i vrnuti . To je, da opet nešto ne zabrljam . I da se ne brineš . I ode . Ni kamo , ni zašto . Uvijek neki poslići, a život mu bucakaju ko budala novine . I ne znam šta mi je ? Ja skroz pošandrcala . Počela da pričam i pišem ko mahnitovi sa Bjelava.

Taki vam je on . Samo se okrene i ode . A ti Mila Luce plači i strahuj.

Uvijek bi me zvao Mila , vrlo rijetko mila moja, Rekao mi je :  imena su previše štura i suviše opšta, da bi  mogla pokazati kako me doživljava i osjeća . Mila je milina koju mi stavraš u duši. Mila je bol od prevelike ljubavi koju gajim za tebe. Nikad me nije zavao Luca, Luco ili Lucija kao drugi.

Kad bi nas vođenje ljubavi raznježilo ili bio raznježen mojom dječijom nevinošću zvao me Luce moja . Tako me zvala nesritna mater moja . I Dodo moj. On je znao kako će me raznježiti i rasplakati . Osjećala sam se tako sićušna u njegovom zagrljaju i uvijek bih isplakala svoje boli . On bi rekao Luce moja , ja bih plakala.

On bi rekao , ne boj se mila Luce moja . Ja bih se isplakala. On bi rekao ne boj se Luce , ljubavi moja . Ja bih ridala . Zeru po zeru , suza po suzu i ja sam ozdravila. Ozdravivši shvatila sam da ga volim toliko da ne mogu bez njega . A morala sam. I to odmah , bez odlaganja . Zaklela sam se i poklonila sebe , tijelo I dušu Bogu Milostivom. Znala sam , to bi nas kasnije moglo ubiti.

Kada je bio u groznici , u bunilu , u umiranju , kad su mu oči bile zavrnute ka mozgu , glas iz te tame me ne pita , nego samo konstatuje i zabada , gura zadnji cenat sablje kojom me danima kasapi i kolje .

-Ti si izgleda zaboravila da si od dobrih ljudi rođena . Nikad ne pričaš o njima . I nastavi da ječi i da se trza , ko struna ćemaneta kad u nju ciganin istresa svoju dušu .

Tek tako , to reče i zajeca :


-Nemoj to činiti , mila moja.

Moj mozak nijemi i vidim da se vijuge ravnaju i brišu , kao u umrlog priključenog na sisteme održavanja živots . Alarmi se glasaju , linija je ravna , svi se uzmuhaju i užurbaju, a pomoći nema : Samo neko uplakano čeljade bolno vrišti . I ja čujem u ovoj sobi se javlja vrisak . To nije vrisak, to je zvuk zaboravljenih alarma koji upozoravaju na iznenadni I ubistveni atomski napad .

Okrećem se po sobi . Nikog sem Dobrog i mene nema .Vrištanje ne prestaje samo se pojačava . Gledam Dobrog : on tihom skoro bešumno ječi i trza se . Ne glasa se . Pa odakle ta nepodnošljiva rika hajvana , kojeg macolom u mozak zatucaju .

I tada shvatim;  to ja , šestogodišnja djevojčica stojim iznad tijela mrtvih roditelja , u njihovoj spavaćoj  sobi i vrištim . Znam da su mrtvi . Ne miču se i mrtvi su. I krvavi. Mnogo je krvi . Tata je zagrlio mamu . Pritišće joj jednu sisu , onu koju sam više voljela da dojim . Kroz prste mu još uvijek prodire krv .Njemu fali oko . Tu je dada samo crni krvavi otvor .

I odjednom ja , šestogodišnja Luce prestanem vrištati . Sjetila se riječi onog svećenika koji me volio pipkati , da smrt nije ništa . Ljudi odu na nebo i tamo čekaju svoje .

Sad samo plačem . Više zbog mame , ona je uvijek vesela bila. I uglavnom tužna . Otac , vremenom postajao čutljiv i mrgudan . Vidjela sam da je mamu vrlo često vezao .Ne sjećam se zbog čega , ali znam da je bilo neophodno.

Jedan krvavi trag vodi do prozora , Zavjesa strgnuta i pokriva onog čiku koji je uvijek nasmijan bio . Sjećam se da bi me tada mama , sa bedinerkom slala da odim na rivu . Voljela sam te odlaske . Uvijek bih dobila vanilin sladoled . I to dvije kugle . I koktu .

Sjela bih na klupu na rivi I gledala barke kako se mimoliza I plove na kristalno ,plavim talasima, vješto mimoilazeći jedna drugu. Iznad njih uzbuđeni I razigrani  galebovi kriču, ponirući u plavet I slavodobitno se vraćajući sa ribom u nezasitnom kljunu. Oni ljrenji otimaju djrevojčicama kao što sam ja njihove sendiviče iz ruku bez imalo straha. Ne mogu ih ljudi ni stići ni uplašiti.

Ja šestogodišnja djevojčica gacam u crvenoj boji . Skoro da nisam ni svjesna , da je to krv . Satima gacam i školicu igram . Krvlju je nacrtana . Nikog nema , svud je tišina oko mene. Gladna sam . Probam krv . Malo slankasta . Bljak .

Sišla sam sa sprata i sjela na stepenice . Znam da će bedinerka  uskoro naići . Došla je i povela me sa sobom .

Sutradan je došla mamina sestra Ane i rekla da ću ići sa njom u Sarajevo . Tamo ona sa nonom živi . Više nikad niko nije pomenuo moje roditelje . Nisam ni ja . Jedno vrijeme sam se molila za mamu , ali sam prestala . Više ih se nisam sjećala.

U Sarajevu se ljudi ne mole toliko mnogo , kao kod nas u Splitu . I manje idu u crkvu.Imaju neke građevine koje se dižu visoko u vis i koje me posjećaju na najviše  vatrogasne tornjeve kojima su podarili špicasti vrh.

U tim zgradama, u njihovim dvorištima ljudi se stoje pa se saginju, pa kleče na koljenima, onda prislanjaju čelo na pod. To me zbunjivalo. Nisam to vidjela prije , ali je u menoi djevojčici izazivalo neko nejasno strahopoštovanje. Kasnije sam spoznala da ke to način na koji se mole bogu , želeći njegovu milost. mole.

Ljudi  nisu toliko opaljeni suncem  kao kod nas u Splitu. Vrlo su blijedi i providni . Valjda sam svoju svijetlu put zarazom primila od njih .

Nema veze što je Luce dijete samo par trenutaka vrištala . Ja vrištim i dalje , ali pogled na dijete koje umire me presječe . Pa ja stvarno nemam nikoga , osim njega .

Nona je presvisnula od tuge za kćerkom , mojom mamom, kad sam imala dvanaest godina. Tetka je umrla malo poslije Dodine pogibije . Nikad se nije udavala . Bila sam joj kao dijete , i ja sam često zaboravljala da mi nije mati .

Ljutim se na Dobrog iako se sa životom dijeli .

Taki vam je on . I kad ga groznica drma i kad ne zna za sebe , dušu čeprka i ja moram vrištati.

Ali on , onaj jutrošnji , se vraća . Nije nigdje išao , samo me pustio da osjetim samoću i da mi sjećanja rade. Zagrlio me , pa sageo glavu , usnama mi skupljao suze i pio ih . I kao da nikad nije vidio suze zbunjuje se :

-Vidi , vidi , baš su slane . I slobodno vrišti i plači . Kao prava pizdunčica .

Šta ću nego se nasmijati . Zagrlim ga , zažmirim i poljubim . Čvrsto , jako , ljubavnički , kao Dodu nekada . On se odmiče i ustaje . Šta mu je . Da nije…

-Nisam mila . Ja želim da ljubiš mene , a ne prošlost . Idemo da onim napolju otkaz uručimo .
Oni napolju ,ustadoše ko vojnici pred starješinom i nakloniše mi se . Mojsije i Lenji mi poljubiše ruke . I jednu i drugu .

Deba mi oprilazi i cereka se:

-Jel’ te na…

Nije zavšio . Dobio je dvije noge u potkoljenice . Jedna Mojsijeva , druga od Lenjeg. Eso malo sporije trza i za pendrek . Hoće da ureduje , šeficu  da brani.

-Šta vam je konji jedni ? Šta se ritate . Samo hoću meleku da pitam , da li je ovaj naš slunto sinoć nasekirao . Ništa više .

No, ja sam radosna , vas bih dunjaluk izljubila.

-Nije Deba , nije me sinoć natakario . Tebi bih prvom rekla, bez da me pitaš . Dušom se dijelio . I uplašio me toliko , da sam mislila , da će mi srce puknuti . Uplašila sam se toliko da bih ga umlatila da mi je umro . Sad ga je groznica popustila . A nadam se i da je još mrven ostalo, da ga opet grijem . Ostalo je u Božjim rukama.

– Onda će sve biti dobro . On ima neke veze gore . Nego ga , za svaki slučaj opet , ovih večeri, plaho pripazi . Hajmo se , mahlukati , maknuti odavde i sada za pravo zapiti . A ti nam malena javi ako te bude diro ili sekiro , ili ružio kako ne treba , da ga mi malo naerendamo.

I odoše. Sva trojica i vuku Esu sa sobom. Idu u votaži ljubav slavutu Taj život im uzeo sedam dana. Kasnije sam čula da se Eso Mraković jedva uspio opravdati kod žene. Išli mu mahalaši , sa drugama kući , da ga opravdaju . Samo je nasmijali i dever joj napravili . Tri joj dana sa imanja nisu mrdali . I nije im vjerovala .

Vidi Aiša da i njima i drugama viri iz očiju ono što je i njoj nekada virilo . Sada malo manje , dvije kćerke su tu . A Esi vatra iz očiju niti manjka niti se stišava . Ko konj vrani gazi. I neka ga.. Neka je taki dok je živ . Da nije taki ne bi ga ona begenisala , niti ćeri sa njim izrodila . Ne bi dever trpila da nije taki . Nije ona ljubomorna , samo se boji neka će joj ga ukrasti . Vrijedan je on i veseljak . A kad udruži osmjeh , gitaru, glas  i oči ; santu leda bi na šilte namamio .

Gledali smo u predvečerje koje nam se poklanjalo . Kao i uvijek ljeti , sunce polako mimoilazi Igman , smješta mu se sa one strane od srca , iznad blažujske raskrsnice i šalje pupur ka dolini u kojoj sve odiše Ljubavlju i Milošću .

Grad bliješti kao mlada koja se stidi ljepote i rumenila svoga , a željna je branja . Slatkasti mirisi ružica i baklava , mješaju se brašnjavim mirisima somuna . Mogu se naslutiti zveckanja tisuća sofri i zahvalne molitve Bogu Jedinom , a svojim milosrđem neizmjerno ih dariva .

Mio je je ovaj naš Grad čednosti i prelijep u ovoj Blagoj noći . Svaka njegova noć je blaga i okupana Milošđću Božijom. Rekli su joj da niko ne zna tačno koje se noći javlja . Ja želim da ona bude  ove noći . I iduće, i tako redom , da se ponavlja sve dok je on tu ili mi se duša ne uznese na nebo .

-Noć i dan su prošli mila . Svašta se dešavalo . Hvala ti, Malena moja . Idemo se osvježiti i presvući . Večeras nema uzmicanja i bježanja .

Ja sam u panici i u žurbi . Pa onda smirena i odugovlačim . Istuširam se . Šminku ne stavljam nikad mi nije trebala . Stavljala sam je da ljudima pružim masku koju očekuju . Nemam ideju šta da obučem . Nisam više ona napadna , strašna Luce . Ja sam mala djevojčica , kojoj srce i duša vape da se žena u  njoj probudi i rodi . Vrijeme je . Sinoć sam osjetila da pupam. Možda je vrijeme da procvjetam .

Da nije njegovih anterija , večeras ne bih imala šta za ovu priliku-nepriliku obući . A opet nije li to to previše napadno i prozirno . Sjetim se da je jednom rekao .

-Žena bez anterije je kao cvijet bez mirisa . Žena u anteriji je kao pupoljak ruže . Skine je , pupoljak otvori lati , jedan po jedan i polako se rađa centofilija . Žena sa stotinu velova  I tisuću valera i boja.

Obučem onu bijelu ljepoticu koju mi je neku veče dao i zbog koje su mi suze iskrile . U njoj sam sam savršena,  nježna , krhka i čedna . Nekoliko uvojaka sam uvila i jednu pletenicu na strani srca pustila .

Nemam potrebe za ogledalom . Znam kako izgledam , već sam se u njoj vidjela . Šta ću , taka sam .Bez življe , da lažne skromnosti , prelijepa . Vila . Uzimam lančić sa safirom . Dojke su mi malo ustreptale i nemirne, želim da  ih dodir zlata i safira umiri.

Sada sam spremna . Za šta ? Možda se sve ovo meni prisnilo . Nije . Čujem lagano kucanje . Srce mi počinjem tući kao ludo , ko nekoj balavici , ja moram pod hitni do zraka doći , zato mu kaže:

-Samo malo .

Sjednem i duboko dišem . Uh . Uh . Joj , mamo majčice . Šta sad ? Misao mi leti na onaj dan kada sam se ovako usplahireno i radosno osjećala . Vidim Dodu , kako se niz Džidžikovac na svom harleju klizi . Ja mu mašem i jedan poljubac šaljem . Škripa kočnica … Zatresem glavom .

-Ludačo , sada si našla da misliš o tome . E , svaka ti čast. Hoćeš li neko zlo da zazoveš ?

Misli mi se vraćaju na poljanu kraj izvora Modre rijeke . Dodo i ja ležimo . Sretni smo i zaljubljeni . On mi priča o tome kako su svi Bosanci pjesnici , jer ih ljubav i Božija milost tome od rođenja uče . I vidim malo dalje na Mostu duge Mali Princ stoji i tužno me gleda . Tada sam mislila da je to neki voajer koji je upečio oči u dvoje zaljubljenih među cvijećem , Sada znam da je to on bio .

Nisu to čista posla . Ali nije me briga . Moje smirivanje se oduljilo . Bojeći se da mu čekanje dosadi i da mi može pobjeći , sledim se i disanje se uravnoteži . Izlazim . Nije pobjegao. Neuobičajeno širok osmjeh mu blista . Prelijep je i kada se smješi . Vidim prikriveno divljenje . Ono je obostrano .

Prima me za ruku , ispreplićemo prste , malo šeretski , kao djeca koja se spremaju da zijane u cvijeću čine . Vodi me u baštu iza kuće . Sve je tako jednostavno , neprepoznatljivo , a blisko mi i svečano .

Bašča nikad nije izgledala urednije i ljepše . Neko , a tko drugi no on , je upriličio šedervan , koji nikad nije bio tu . Bašta više nije bašta . Ona je đardin koji se prelijeva u tisuću boja . Ruže i još ruža . I cvijeće i još cijeća . I rosi ih , veseli žubor iskrica vode , koje se razlijevaju sa mramora .

Bijeli mramor iluminozno svijetli ispod violetne neonske sijalice , koja noć i bjelinu pretvara u fluoroscentni bjeličasto , ljubičasto , plavetni san .

Malo dalje na ivici violetne svjetlosti naziru rubinovi peškuni od mahagonija . Nisu moji .

Zapravo kad bolje razmislim moja je bašta , cvijeće i ja . Baštu je uzurpirao , cvijeće posuo svojim bojama . Šta li će tek meni uraditi ? Nije bitno , sada kada mi se vratio .

Noć je onakva kako sam uvijek željela da bude . Nježna i blaga kao pahulje na plačnom kapku , koji se boji da ga tugu ne povrijedi .

Zvijezdice su manje sjajne i sramežljive , pogleda okrenutog ka svjetlosti u đardinu . Osjećam , da bi mnoge od njih željele da su na mom mjestu . Mjesec polako oblake lovi . Za sobom vuče jedan smotan u obliku snova . Kada dođe vrijeme zakloniće se iza njega . Uvijek je bio nestašan , ali sramežljiv .

Zviježđe se sada igra . Kao da žmirka . Približava se i udaljuje . U jednom momentu se toliko približi i izgleda da će se svakog trenutka strmoglaviti na nas . A onda shvatim da samo pleše slijedeći ritam moga srca . To je bolero. Možda i tango .

Više ne znam šta je šta . Smućena sam i ustreptala . Nisam zbunjena ni munjena , ali me malo strah.

Sofra je pristavljena . Sa mjerom i ukusom . Gladna sam . Muzika krenu . Ništa određeno . Lagani , nedefinisani , sefardski  zvuk  gitare , koja se višeslojno rasipa po đardinu , da bi se vratio i i srce doticao . Ono osjeti da je muzika ljubavna i prepusti joj se .

Nema veze što je ovo naša veče . Znači i njegovo . On ne sjedi . On čak nije ni konobar. On je ukočeni batler koji samo treba da mi prozbori :

-Da, miledi.

Samo ga osmjeh spašava da ne zakucam kašikom po sahanu i kažem:

-Batler , slijedeće jelo , pliz .

Ta mi pomisao zazove smijeh . Koliko je samo miledi miledilo batlera svojih . On mi se pridruži , dodade mi kristalnu čašu što podsjeća na ružu , sebi uze drugu , malo je podiže i reče:

-Sa srećom , miledi .

Obrok je bio po mom ćeifu , kafanski: teleći medaljoni sa sufleom od gljiva , koji je preliven preko umaka od rajčica , vanilije i češnjaka . Dodatak je bio pregršt u vodi kuvanog pasulja , blago posoljenog i jedva pobiberenog , pristavljenog u pasirani grašak sa češnjakom i korpicu od prženih krompirića , posuto sjeckanim peršunovim listom. Salata obična : paradajz-krastavac . Nikad čula jelovničku  kombinacija , ali vrlo ukusna i pikantna.

Tada mi pade na pamet , da ga u stvari nisam nikad vidjela jede . Uvijek bi stavio nešto od jela na tanjirić ,i grao se viljuškom , jelo ubadao i obrtao , a ništa u usta nije stavljao . On se skoro nasmije i kaže:

-Dobro si to primjetila mila moja. Meni je neugodno jesti u društvu ljudi. Suviše su upečeni i šablonizirani . Jedem sa njima kad moram , ali mi ne prija . Nisam primitivac , ako si primjetila. Ali jelo je ritual koji nosi zdravlje . Ja sve jedem rukama . I ljudima to ne prija . Neki se zgroze . Jedem rukama , jer su mi za jelo date ruke . Ne jedem ništa što traži kašiku , viljušku i nož . Da mi trebaju za jelo Nebo mi umjesto ruku dalo pribor za jelo .

-Kako jedeš supu i čorbasta jela ?

-Bolje ti je da ne znaš . Šalim se. Srčem ih iz zdjel , kao azijati..

Gledam ga zapanjeno . Pred kraj dvadesetog vijeka neko ne upotrebljava ekscajg . Zagledam ga i pitam se da li je normalan i sa ovog svijeta . Ili me laže.

-Normalan sam mila moja , probaj i ti jednom . Možda ti se dopadne .

Više ne čudim što se nadovezuje na moje misli . Navikla sam , a i on mi malo pojasnio , da on to ne umije i ne smije raditi . On čita ljude . Nije me uvjerio . Čuj molim te ; čitati ljude.

-Šta misliš kad bi ljudi bili rođeni sa viljuškama , noževima i kašikama . Kako bi ljubav vodili .Zamisli tog cirkusa , tuge, jeze i straha . Cirkus jer dvoje se upinje da se miluju , a ne mogu i samo metalne zvukove rade . Tuga , jer da joj grudi , bradavice , milodarje koje mu se nudi , stegne , pomiluje ne može . Strah te , jer ne znaš sa kakvom zvijeri ležeš i šta ona može činiti.

-A zato ti od mene bježiš . Strah te i ne vjeruješ mi . Evo vidi mi ruke . Ženske su i meke . Čak i nemaju duge nokte .

-Nije zbog toga mila moja . Tebi bih dao da me miluješ da imaš giljotine ili garotu umjesto ruku . Tvoja je duša tako čedna i neokaljana da se bojim za nju. Ti ne znaš kako večeras izgledaš . Zamisli neku meleku , koja je djevojčica i u kojoj se žena rađa. Želi to i nije je strah čina i velikog grijeha i možebitnog bijesa neba. Oprostiće Milostivi. Valjda. ljubav nije grijeh.

Strah me je da ne učinim neko zlo ovom djetetu . Znam da to dijete njoj nikad ne može učiniti zlo , osim ako je moranje ili sudbina da vode ljubav zlo . Zamisli plavetnu meleku čija dobrota toliko voli ,da je boli i sama pomisao da nešto krene po zlu. Zamisli prekrasnu meleku koja svoju ljepotu nikad nije darovala jer je tuga sa putanja ljubavi skrenula . Uvijek zastani i osluškuj svoju dušu mila . Nikad nećeš pogriješiti i sve će ti biti rečeno . I znaj , šta god da odlučiš , meleke nikad ne griješe. Nije im dato.

I ne bježim ja . Samo pazim da se stvari dešavaju redoslijedom kako im je suđeno . Srklet radi grozne stvari i može ih obrnuti na zlo . Mnogo toga ti ne znaš mila moja . Ali te tvoja čednost štiti . I volim te mila moja . Za čitav život . Nemoj to nikad zaboraviti.

Obično bi me poslije toga ovlaš poljubio . Djetinje . I sada me poljubio . Ali ne ovlaš i dječije . Pokupio mi je usne u jednom dahu , kada sam se najmanje nadala . Prislonio je svoje onako kako to obično čini . Nježno i blago u desni ugao . Ali sada nije stao i odmakao se . Sada je nastavio da lagano klizi ka lijevom uglu mojih usana , pritiskajući ih duž putanje svojih usana. Tada su nam se usne cijelim svojim ružičastim dijelom spojile prvi put . Tada je zastao . Usne su nam bile spojene i titrave . Tražile su još dodira .

Osjetim da je otvorio oči i moje se otvore i vidim da mu u lijevom oku iskri suza . Ona koja nikad ne pada . A u kojoj ja vidim slike . Ovog časa u toj suzi ja vidim proplanak sa violetnim ljubičicama i bijelim ružama . Orošene su i svjetlucaju . Sasvim lagani vjetar ih jedva primjetno talasa .

I još osjetim da su se to njegova čista duša i ljubav spojili u proplanak , koji on meni poklanja . Ja nisam kao on . I moje suze su nevaspitane i same padaju , dok srce upija te darove njegove djetinje duše. Ja osjetim da su i moje oči počele da šalju slike . Vidim kako se on ogleda njima , zadovoljno se smješi . Nikad prije , a ni kasnije nisam vidjela toliko sreće i dobrote u tim djetinjim očima koje su govorile:

-Večeras živimo za tebe mila naša djevojčice .

Na čas , samo na čas mislim da ludim . Jer , eto , umom se povezujem sa očima . Nije mi žao ako i poludim , jer se učim da tijelo može da govori . A ono što se meni govori je tako iskreno i možda malo naivno , ali gane do srži.

Sjedne pored mene .Opet me prime za ruke , prinosi ih usnama , čelu pa usnama , pa čelu , pa još jednom usnama . Prije me taj ritual smetao . Mislila sam neko mahalsko pre… uveličavanje datosti . Činio mi se kao pomalo primitivan i servilan način ispoljavanja privrženosti . Sada me taj čin ježio do miline , od koja nasrhne koža . I željela sam da to što češće čini . Bilo je u tim dodirima toliko toga mističnog i tajanstvenog , punog neke snage i uzvišenosti , koja odiše blagošću i koja čovjeka svog obuzme i ugodno opušta.

Naglo se odmakne , sagne  i kupi suđe .

Ja sva treperim kao list na grani , prije nego što ga vjetar razigra . Sve u meni je buna damara i košmara. Napokon….

A on . Glupan . Prelijep je . Mio i drag . Uslužan i dobar . Ali glup . On je sada našao da skuplja suđe i da ih slaže . Zamislite , nabavio je barska kolica na kojima se gura posluženje . kao da mu je to zanat, pa želi da ga lakše obavlja. Glupi slugan !

Gledajući ga , bura u meni se ne stišava , postaje prijatnija i ugodnija . Nisam više nestrpljiva. Vatreni damari su se preoblikovali u čežnju i ljutnju . Odjednom ja mogu da ga čujem . Misli mu čitam :

-Bože mili , kako je samo lijepa i čedna . Ja za sebe nemam želja . Sve su uslišene . Podari njoj sreću , molim te , Oče naš…Ti oprosti mi .

I još čujem:

-Ako u nečijim očima nešto vidiš , to je odraz tvoje duše ili tvoje pomisli da to trebaš da vidiš.

Mislim da je to vezano za dan prije i  njegove muke . Ali o tome ništa ne vidim , niti čujem , niti znam .

Shvatih da sam se našla ispred zida šutnje . Te večeri kada su ga izmrcvarenog donijeli , svi su imali nekog posla ili se pravili da ga imaju . Niko ni jedne jedine da progovori šta se tamo negdje desilo , ili šta se njemu desilo .

Ni moj Eso . Kažem moj , jer radi za mene . Pitam ga šta je bilo , on ne spušta pogled kao lažovi . On diže pogled nebu kao da se moli za oprost :

-Ne znam . Malo se popilo i ja zadrijemo .

Znam da laže , ali opraštam mu . Spasio ga je i donio .

Poslije , mnogo poslije , kada su lutanja i traganja nosila boli , Lela Jela Jelena mi ispričala šta je bilo . Vjerovatno ne bi ni ona . Slamala se , jer joj je Herco slomio srce . I dijete koje je izgubila.

Ta priča je bila njena osveta Bjelavskim mahalašama . Poslije kada se sabrala , reče :

-Draga moja , ovo što ti ispričah , samo je mahalski trač . A znaš ti mahalu . Od slona pravi muhu ili obratno . Ja baš ne vjerujem u tu priču . Nekako mi nije sa ovog svijeta. A opet nekako mi sve liči na Dobrog i njegove mahalaše. Samo su oni mogli iznjedriti takvu nadnaravnu priču.

Ja je zovnula , nisam imala mira . I bila sam strašno usamljena . Nedostaje mi mili moj. Mnogo mi nedostaje. Toliko , da mi dunjaluk  izgleda kao tunel bez svjetla , ili oblačna noć bez mjesečine i zviježđa . Sve je golo , tamno i prazno .

Bilo je predvečerje kada je došla . Iznijela joj kafu i hurmašicu . On malo peči lice ljepuškasto lice, diže obrve, sliježe ramenima  i kaže :

– Nisi morala . Barem da je tulumba . I nešto ljutice . Težak vakat . A lijepa noć. Biserje se prosulo , miris zviježđa nas kupa , a u nama pelin je. Naših  blentovija nema . Tvoj će se vratiti , i obasjati i ispuniti i tebe i tvoj đardin . On se uvijek vraća . A moj je za mene mrtav . Neka ga Gospod poživi ,  ne kunem ga ,  dobar je on . samo nije nam se dalo. A priča ti izgleda ovako :

-Onomad , kada si dala privesti Dobrog , nije se bunio . Znaš to . Samo se smješkao . Znao je da će to da se zbude . Ne pitaj me kako znam . Onaj Mojsije je kao nekakav Prorok . Oni Oma je kao neki veliki Čarobnjak . Deba je samo ludi uskotračni filozof . Lenjije fatalist , koji svijet pokreta vidi iz svog ležećeg ugla mirovanja i nemisli. Baška Baša dijeli svijet onako kako najbolje zna . Ljubavlju , uglavnom fizičkom . Ali ljubav je uvijek ljubav . I pesnicama se probija kroz život . Moj Herco nije toliko slab koliko se čini . Samo je njegovo srce trošno . Tako rođeno . A u tom srcu samo vizije , ljubav i snovi .

A taj tvoj  Dobri ti ima djetinje srce koje sve osjeti i spaja sve njih . Spaja i vidi onu ukupnost svega postojećeg . I voli Boga svoga Jedinog . Nikad nije rekao : ja Ga vjerujem , jer to se podrazumjeva . Samo kaže : ja Ga Volim . Za njega je ljubav sve. I vjerovanje i milost i bezuslovlje . Odakle mu znanje ? Ti izaberi i nećeš pogriješiti .

Nikad ti on nije maknu iz kuće . Osim u dvorište i najčešće u baštu. Umoran ti je on , bona. Preumoran. Tu , kod tebe se odamrao , radeći oko cvijeća i sanjajući ljepotu i dobrotu na ovom dunjaluku. Kada mu je nešto trebalo, nazvo bi me i ja bih mu obavila posao . Ne pitaj zašto je mene izabrao , jer to ne znam . Bilo koju od nas da je bilo šta zamolio , bilo bi mu učinjeno .

Možda je to zbog mojih anterija i moga ukusa , jer je znao da su one moj odabir i kroj . Svaka koja je zaplesala pred očima naših blentovija je moj rad . Joj, da samo znaš koliko su oni blentavi i dobri . I kako srce ženi mogu svezati u čvor , pa ga onda Damoklovim mačom presječi. Da ti mozak stane , a srce ne prestaje da krvari .

Svaku anteriju , koja je tebi poklonjena , ja sam uradila onako kako je on to zaželio . Svaku unešenu stvarčicu ja sam mu izabrala i donijela . Preko bašči , jer nije želio da tvoji kerovi išta vide i da se zabrinu .

No , oduljih , taki smo ti mi mahalaši . Razvezemo priču i nikad kraja . I onom drugom , najljepšem nikad ukraj ne možemo stati . Vjerovatno i ne želimo .

On je znao da će se ono zlo desiti . Da li mu je Mojsije nešto šanuo ili je on samo pozvao njega, Debu i Lijenjeg radi društva i pomoći ne znam . Omu nije zvao jer slabo vidi , i često mu se zlo prisniva . Hercu nije zvao jer bez mene nije znao disati , a ženskim tu nije bilo mjesta . Baška Baša ? Njega nikad niko nije mogu uhvatiti ni stići . Uvijek u nekom pokretu, traganju , samo njemu znanom I svojstvenom.

Nikad prije nisu bili u Brezi , ni jedan od njih. To ti mogu garantovati . Niti jedan! Kako su znali gdje će se parkirati , to ni ptice ne znaju . I zašto su fešatali ? To je bar lako reći . Oni od svega prave cirkus . Kažu tako su život i zlo podnošljiviji . I njima je sve lako . Imaju zavodljivo i bolečivo oko . Žene na to padaju ko mala janjad .

Kad oni feštaju , to je poj slavuja ili let grlica u đardinu ili barem bašti . Tu mozgu nije mjesto. I obavezno mora biti trešnja . Da li je prije njihovog dolaska ispred te trokatnice bila bašta i trešnja ne znam , ali je tog dana trešnja drugi put rodila . Odjednom preko noći . I mještani se ibretili . Ali i uplašili . Drugo sazrijevanje u jendoj godini uvijek priziva neko zlo i belaj. .

Organizovali oni pravi teferić , samo se Dobri malo izmako . Žao mu , ali ne smije teferičiti. Mora biti spreman . Pitaš zašto ? Joj , jesi nestrpljiva i naspi'der jednu bona . Onaj njegov hlađeni Kurvoasier , znam da je uvijek spreman . Može nalećet . Tko mu ga zna ?

A i život je nekad prava kurva . Nisam došla samo da ti pričam . Hoću dušu da ti isplačem . Kome ću ako neću tebi ? Treba ti učiteljica . Letjeti može svako i to je barem lako . Ali pasti i krhotine skupljati ? E , zato ti treba nauk mila moja . A ja sam tako pala , slomila  , da se nikad više neću sastaviti .

Gledam je . Nije okusila ni kafu ni slatko . Jesam luda . Dobri kaže : Slatko i kafa se pristave na kraju , da insan ima čime predahnuuti i ruke zabaviti , jer najčešće poslije dolazi ono glavno . Prije bih bila u čudu i mislila , vidi glupače , ne zna šta zbori . Ili je pijana ili je luda . Vidim nisam pijana , a znam da nisam luda . Barem do juče nisam bila .

Više nisam naivka kao prije i nisam u čudu . I u pravu je . Ne može se na prazan stomak pričati . Uz priču ide piće . Uz piće meza, uz mezu muzika , uz muziku ljubav , uz ljubav , … ma znaš već šta i krug nikako da se zatvori .

Odem , zadržim se malo i donesem nam piće , tri četiri tanjurića meze i zrnastog voća. Na njegova batlerska kolica natovarila i dogurala. Dobri me naučio :

– Piće bez meze je otrov . Sto bez voća sluti bolest . I flašu obavezno stavi pored stola . Može zatrebati, a insan nije ringišpil da se svaki čas diže . Flaša na stolu bez veze smeta . Ljudi vole mahati rukama , može se proliti i sluti na nekontrolisanu žeđ .

Skontam priča će potrajti , čim se Lela Jela jelena naštelila za priču. Da ne bih ponovo ustajala , vrnem se i donesem čitavi flašu .

Ona podiže čašu u visnu očiju , čeka da je ja podignem , nasmiješi se , povučemo po gutljaj . Nasmiješimo se i coknemo .

-Poznato , zar ne ? Došla bih ti ja prije . Dobri me zamolio . Kad god uzmogneš , kaže , ti joj odi . Trebaćeš joj . Krhka je ona . Ne daj da mi se slomi . Ja kontam šta on to zbori ? Bedevija od , haman dva metra da se slomi , zbog bale od metra i dva žileta . Hajd’ , nemoj facu motat u papirni fišek pun vode . Samo se šalim . Čovjek bi ga na srce privijo. A bogami kod tebe veliko , ima se na šta privijati.

Dobri se na ledini osamio , okrenuo leđa drugarima i bulji u jedan balkon na drugom ili trećem spratu i dva prozora sa strane . Nikakav mig , zvuk ili bilo šta da se javi . I njemu ne smeta , jer on postaje kip .

Mojsije drži harmoniku pored sebe , sa lijeve strane . Da je Zlata tu , on bi je teška srca prislonio na desnu butinu . Malo je zamišljen , nadrko onu crnu , desnu obrvu , reko bi čovjek ovi nikad ne može zaspati .

Deba po navici  neke folove prosipa . Ženske koje su se primakle se valjaju od šege , muškarci su malo dalje , ne smiju prići , jer ih niko ne zova . Čini se Deba je samo dekor , koji treba popuniti prostor , jer Lenji ne mrda i ne diše samo ponekad mrdne palcem lijeve ruke (ljevak je, a Deba kaže I levat.) i izusti :

-A – a.

To daje znak da je živ . Ja razgulila priču ko hodža teraviju , a ženama se žuri večeru na sofru pristaviti . Ti ko na iglama . Takve smo ti mi mahaluše . Volimo haustorke mezetit i krv na slamčicu batrgati. Jes da si naša postala , ali uglavnom njegova i to te vadi . Inače ni riječi ne bi čula .

Organizovao Mojsije kadu , vodu , šlauf mjesto šedrvana , mezu iz aščinice i jedan teferički hastal . Baš ko da su rođeni u Brezi . Jedna mu djevojčica i dječak nabraše sve trešnje sa grane . Ispade čitav sepet . On sepet na leđa , ode do rječice , zagazi do nasred nje , onako u haljinkama i mokasinama i butum sve tršnje izli u rijeku . Ljudi se čude  krste, zašto trešnje niz vodu bacat. . On kratko :

-Otrovne su i da zlo ne zazivaju . A i ribe ih neće . Osjete bolest Otplivaće do mora . Tamo će so zlo izjesti .

I samo što su se oni razmjestili dođaše oni tvoji drotovi . Parkirali se sa strane. Deba ih ne gleda , nema dobro iskustvo sa organima reda . Instiktivno bubrege gladi . Mojsije zove jednog čovjeka , dade mu tri pive i reče :

-Dvi za one plave , jedna za tebe .

Dođe i mjesna policija , ali brzo odoše . Tvoji ih otpraviše . Kažu :

-Luca naredila bez intervencije , njeni su , ili belaj.

Ženske moljakaju da se malo zasvira . Jok kaže Mojsije , nemamo klarinet . Lenji malo živnu ali se vrne u besvjesni položaj. Deba ga pita šta je sa tarabukom . Mojsije se okreće damama i bespemoćno širi ruke.

– Eto nemamo ni tarabuk za ovog blentovana .

Donesoše i klarinet i ogromni ciganski doboš , nije bilo tarabuka . Deba zino , rasplako se ko dijete u poljskoj ćenifi ,  kada ima tvrdu stolicu i kaže Mojsiju .

-Hvala ti brate i gdje čuo i gdje čuo . Otkako sam se rodio , sanjam da bubam i hekam u cigansko ćemane. Joj što volim cigančice .

-Da znaš što ne znaš , bježo bi od cigančica ko gušter od poplave .

Ispotiuha i ukratko mu muhabeti Mojsije. Uto , nasta škripa kočnica , i tvoje drotove probudi. Izleće Oma ljut ko dva- tri šiptara kada se vrnu kući , a ne prodaju sve košpice i kikiriki na tekmi . Prilazi policijskom autu i dere se :

-Jebo vas pas , niste nas zvali da dođemo sa vama .

Za njim ubrzano stiže moj Herco i vuče ga za ruku :

-Ćuti Oma bolan , zar ne vidiš da su to Lucini drotovi . Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Donjoj . Ne vidi vam ovi Oma dalje od nosa . Smotala ga ćoravost . Hoće on zlo viđeti na sve strane , pa ga po očima poklopilo . A možda mu se refleksija baterije kada je tražio crvuljak o mozak obila .

-Pa kako ste stigli dovde kad ništa ne vidi ?

– Dobro iugodno. . Ja mu navigavo . Samo vozi desnom stranom i ne brini . Kad se umoriš ti opet skreni desno i opet vozi desnom stranom . Ni za živu glavu nemoj lijevo . Odosmo u helać . Valjda se držo uputa . Ja se malo uspavo , da me srce ne strefi . Lud je kad vozi , a ništa ne vidi . Samo otvori prozor i viče:

-Sklanjaj te se sputa ide zima ljuta.

Normalno da mu niko ne vjeruje . Đe ćeš polovinom avgusta u Bosni zazivati zimu . Ajd da je prtkraj avgusta to i nekako .

-Jes , kada bi ja znao gdje je desno . Odakle slijepac zna gdje desni žmigavac. Za lijevo je lako. Nemaš pojma gdje je i kako god voziš ideš u ulijevo. Ovako ja vozio na ćoravo , ko ruski rulet . Ništa ne vidim i kontam , jebo ga pas . Sada je mora zaspati . A ja niti vidim , niti znam gdje je desno, a ni kočnice mi ne rade . Sreća da sam to znao . Inače bih se nervirao što ne rade .

Prilazi Mojsije . Deba neće , ljut na sve dunjalučke drotove. A o drotuljama je imao sasvim oprečno mišljenje. Ali nije smio misliti , odmah bi ga optužili za neposluh Iipredoumišljaj. I devedest dana čadovine u zindanu , garant. .

-Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Gornjoj . Jel’ ti se posrećilo . A , smješkaš se lijo. Vidim da si omastio brk sa nekom kokicom .

Herco protuvriječi . Mora radi istine . Srce je u pitanju . Ako rikne svaka istinita će mu se gore kantat :

-E nije bio u Gornjoj nego u Donjoj.

-Kako znaš ?

-Što će se penjati u Gornju nije lud . Bliža je Donja i normalnija . Očas su uniđe u nju . I što će se penjati u Gornju kada se može finu spuščati posred Donje.

-Kako će se spustiti kada je Gornja iznad Donje.

-Iz Budakovića , konju jedan , eto odakle će se spustiti.

-Joj , ta ti , valja . Ti ko neki prorok sve znaš . I gdje treba spustiti , i gdje ne treba.

-Ne baljezgaj . Nego Eso , nemoj onoj zaćorenoj ništa više javljati . Počeće paničariti . I nikad ni jene o bilo čemu, ovođe što se strefi. Tako ti je suđeno . Akšam će uskoro . Muzika i belaj počinju .

Tu Jela Lela Jelena zasta , duboko uzdahnu i dignu čašu , zaboravila da se i meni pije , i popi je naiskap .

-A onaj moj slunto samo se za srce drži i ode kod Lenjog i prileže . Reko bi čovjek meit do meita se složio. Nego bona ima li neke muzike ovdi . Samo pet minuta da ohanem . Nisam ovoliko pričala od kako me Herco prvi put zvekno . Najčešće sam jaukala . Znaš onu našu jalijašku :

-Što ćeš pričati . Odakle ti vrijeme frajerko.

Šta ću , ja pristavih gramafon , dodadoh joj ploče . Ona odabra jednu . Neka pakost joj se javi u licu , poče da savija ploču kao da će je prepoloviti , ali onda se naglo raznježi , poljubi je , suza joj iz oka kanu i prošapće :

-Bleso blesavi , natakareni smo i ja i ti .

Stavi je i prosu se glas :

O Jelo Lelo Jelena…

A onda se Lela Jela Jelena zavali u jastuke na šiltetima , pogleda me i pita :

-A šta te ova priča interesuje . To nije tvoje i od ovog svijeta . Bitno je da je on tvoj . A ono što i zašto prije tebe , zaboravi . Čak i ono što će biti poslije . Uživaj dok jeste . Zaviri u nutrinu svoju . I pogledaj . Dobro pogledaj . Ono što vidiš razluči na prije i sada . Ono prije zaboravi . O onome poslije i ne pomišljaj . A sada je samo ovaj tren važan i ako ga propustiš , razmišljajući o onom prije ili onom poslije neće izaći na dobro . Otrovaćeš se i nećeš život živjeti . Uhvati tih nekoliko trenutaka, koji se sada zovu , koliko više možeš , da ti bude dostatno za uspomene i sanjanje , dok ga nema ili čekaš da se doma vrne .

Evo moje srce je ranjeno i skoro da se skrši . Ali ga lijepe uspomene , onih prošlih sada dana, drže na okupu , da se ne prospe na milje komadića . I zato je dio mene ponosan i sretan . Dio mene svaki dan umire , ali ne sa crnilom nego nježnom tugom , koja me budi i miluje .

Hercino srce je raspršeno na hiljade djelića , a on to ne zna . Tek kasnije , dok ga zanos novine prođe , će shvatiti svoje sada , biće dockan i hvatat će se za glavu : šta učinih .

Nije on ništa učinio . Nisam ni ja . Tako se desilo . I to je najgore od svega , ta bespomoć . A ja mu ne mogu oprostiti njegovu bespomoć . Mahalaš je trebao znati kako da mi pomogne. I sebi . A ne da se tješi sa drugom .

Nešto krene po zlu , dvoje to znaju . Misle sve će biti u redu i prepuste se iluzijama prošlih dana , misleći da će sutra biti bolje . To sutra ne dođe . Ne njihovo . Jer njihovo sada im je bez riječi pobjeglo , i ono poslije su samo snovi i boli . Boli su dobre. Znače da je čovjek živ i da je volio I bio voljen .

Ti si sada voljena . To je ono radi čega valja živjeti . Pusti magiju prošlosti , bilo čiju . Mogu ti ja pričati i slagati ako želiš i misliš da će tebi biti lakše . Ti ne možeš i ne moraš , obavezno, znati da li je to istina . Jer nije tvoja . Ni ja ponekad ne vjerujem svojim mislima . Pitam se da li je nešto bilo ili mi se samo prisnilo.

A mahalaši uvijek tako . Baljezgaju . To ih spriječava da misle . Jer neće da misle . Drugi ih uče kako da misle . Od malih nogu . Praoci , oci , škola , učiteljice i ljubavnice, komšiluk , društvo , vlast , policija. Svi ih uče . ne daju im mira .

I samo čuju : vako , vako , vako i ovako . To, to, to i to . I nikako drugačije. I još – Nemoj , nemoj , nemoj i nemoj. O daj , daj , daj i daj.

A oni prestali da misle , jer bi se onda pitali :

-A gdje smo tu mi ?

Znaju da su nigdje i da ih nikad ne bi pustili ako misle svojom glavom . I samo belaj . Ludara ili pržun . A među normalne im se ne ide . Puno su ozbiljni i “previše” učeni . A to nije dobro. Tako se ne živi.

Dok oni baljezgaju i Esi mozak mute , akšam pada . Svi zasjedoše ispod trešnje i muzika poče . Bez poja . Neki lagani sevdah , nešto od srca i samo njima znano . Toplo , nježno i tužno . Nisam bila prisutna , ali kažu – žene su plakale , muški su sakrivali suze , a oni se u pauzama smijali . Deba je primjetio :

-Ovo je dobro . Mi takarimo muziku , a dunjaluk rida . Valjalo bi nam češće među svijet . Bolje vako da suzu puste , nego da nad životom kukaju.

Dobri, nakon sati izigravanja stećka ispred muzeja, napokon živnu . Upališe se svjetla na balkonu na drugom spratu i dva prozora oko njega . Okrene se , pogleda u Mojsija i klimne mu glavom . Ovaj mu otklima .

Muzika ne staje , ali postaje sasvim tiha . Tarabuk je nijansu jači , ali jednoličan . Tam , tam , glasnije tap tap i reskije tapa , tapa , tapa , tap . Pa klarinet samo povuče akord tuge , zastane , ali se akord i dalje razlijeva . Harmonika tek titra kao da prati nevidljivu pjevačicu , koja tek treba da pusti umilni glas čežnje i nesrećne ljubavi .

Ja ti to ne mogu opisati .Takve tonove ja često čujem , ali nikad nisu isti i jednako tužni . I uvijek se razlijevaju kada nekog nešto treba zaboli . Nikad prije .Nikad poslije . Ova veče je bila izuzetak . Ništa se ne dešava , a muzika kao neki  bauk kruži i priziva tugu i bol .U grudi prisutnih javlja se tuga i nejasna zla slutnja.

Svi se zagledali u svirače . Deba je u centru pažnje . Nikad ozbiljniji nije bio . Sav je ton , on je prim , njegov ogromni ciganski tarabuk daje patos koji zove neumitnost  i izaziva usud . Krneta gudi , Lenji je preporođen . Živ, živahniji nikad nije bio , osim…

Herco našao neki dugački čaršav , omoto ga oko grudi i stegao . Misli dobra preventiva da ga srce ne prekine . Boli ga ta muzika . Osjeća da vabi i  njegovu zlu kob. Oma stalno skida i briše naočale . Dioptrija deset minus i deset plus . Skoro . Još nije , ali biće . Brisanje ne pomaže . Naočale su ili vlažne ili suze liju . Tako mu je to nanijećeno otkako je Kosa usnila. Plaču naočale umjesto njega. A i njegovoj ženi sumnjive te dioptrije .

Nije Oma razrook i manit da ne zna koje mu je koje oko i da nije moguće imati kod jednog insana minus i plus deset u isto vrijeme. Ali Oma je mahalaš, a oni pojma nemaju o medicini. Osim onih koji je završe. A među doturima ima najviše jalijaša i mahalaša. Naukovanje kupili u mahali.

Mojsije svakim akordom sijedi i blijedi . Lijeva obrva mu više nije nadrkana , već ponizno u dubokoj molitvi ka zemlji pogledava . Naglo dignu glavu i u Dobrog gleda . Dunjaluk za njegovim pogledom muči .

Dobri prisloni glavu zemlji . Jednom pa drugi put . Ruke ka nebu pruža i ustaje . Čebe ispod sebe polako , poravnava . Jedan kraj , pa drugi , pa treći . Četvrtom prilazi i polako ga diže u visinu grudi . Zastaje još jednom u Mojsije gleda , opet mu klima .

Diže pogled ka balkonu .Vrata  se otvaraju izlazi djevojka  u bijelom , vrane kose je raplela , svjetlost je vilom nestvarne ljepote čini . Na desnom oku, onom od milosti  joj nacrtana plava suza vjernosti . Na lijevom oku onom od ljubavi , crna suza beznađa .

Duboki uzdah probi se ka nebu .To dunjaluk ljepoti čast odaje . Znali su je , ali nikad nisu mogli shvatiti zašto je tolika ljepote i umilnosti jednom biću darovano . Ljepota polako , jako usporeno , skoro pospano prilazi ogradi balkona i pogledava dolje .

Dolje , Dobri  stoji i gleda u nju. I on sav u bijelom , naliaak mladoženji , ruku na srce stavio. Kroz ruku mu krv probija , odjeću rosi , i mirno je gleda i šuti . Ona preplašeno uzmakne kad, ga njeno srce prepozna :

-Šta ćeš ti ovdje ?

-Meni je mjesto tamo gdje me srce vodi . Ti bar znaš .

-Miči se , nećeš me spriječiti .

-Znam , ali ni ti mene ne možeš spriječiti .

Skida ruku sa srca . Krv , kao crvena  voda sa izvora, curi mu niz ruku . On joj se smješka I ruku ka njoj pruža :

-Evo ti opet nudim ljubav svoju .

-Idi molim te , tvoje čarolije mi više nisu potrebne .

Dunjaluk je zaibrećen .Nije mu jasno šta se dešava i ne čuju kako Mojsije šapuće Debi i Lenjom :

-Sada .

Njih trojica spuštaju ćemane iz ruke , lete ka Dobrom i razastrtom ćebetu i hvataju ga za tri slobodna kraja. Svaki po jedan . Čebe se zateže . Na vrijeme .

Ljepota sa suzama na licu – plavom ispod desnog , crnom ispod lijevog oka , sa rasplatenom kosom koja leprša i svejtluca  na vjetru, koji naglo zapuha iz sve snage . penje se  na zid balkona . Zastaje , gleda u nebo .

Bljesak munje se razli u hiljadu zmija . Zagrmi , kiša pljusnu i ona samo zakorači i kliznu dole . Savršen let u prazno  sa nogama naprijed . Zapravo klizanje niz bujicu kiše , koja u tren smoči njenu samrtnu vjenčanicu , kroz koju se probi nagost i ružičastost savršeno skladanog tijela .

Prisutni odaslaše u kišu jednoglasni i uskomešani krik:

-Joj !

Nesrećnica udari o ćebe , ko kamena lopta u tepih , zateže ga , pokosi trojicu , ono popusti . Čebe je odbaci na onog  četvrtog sa krvavim srcem u rukama , što joj ljubav u dockan čas nuđaše . Njih dvoje postadoše svjetlost i nestadoše .

Mojsije je ljut i zaviruje se ispod ćebeta , iako zna da nisu tu .

-Koji od vas dvojice konjina nije držao kako treba ?

Lenji molećivo gleda u Debu , ko veli , sviro sam krnetu , držo ćebe , ne mogu još i govor držati . Deba se cereka i sa smiješkom odgovara :

-Eh , kaki si . Vazda na nas dižeš frku. Nismo ti mi ništa krivi . Ona je . Ko je tjerao da leti . Pod jedan . Nisi vidio da je ona u poslijednjem trenu naskočila na Dobrog . Pod dva . Kao da je htjela da ga povede sa sobom . Pod tri . Jes ga vala naskočila . Ko jahačica u finišu takara . Pod četiri . On ništa , samo ja zagrlio i čvrsto je drži , ko najveći levat . Pod pet . Ja bih ludaču namah zvekno , sve da je sa petog skočila . Pod šest . Joj , jes dobra , pojo bih joj nešto ko sjeckani burek , bar tako razmišljam , ali ona heknu po njemu i nema ih . Hava . Pod sedam . Načisto puhnuše . Pupa hava . Pod osam . Jes , vala ovo žensko , prava koka zraka . Taka ljepota da nam ubije havera. Neka mu. Hoće on mutiti na sve strane.

-Daj ba Deba  , uduni . Matere ti . Nije ti ovo nabrajalica o anamo onoj ili capinu .

Tišina bi bila mukla , da kiše ne lije , da munje nebo ne paraju , zmije grme i Mojsijeve oči ne sijevaju .

-Eso pali makinu . Idemo. Znam gdje su .

Okreće se Omi i Herci .

-Vi ste krivi za sve . Da ne dođoste , sve bi bilo u radu . Prorijedili ste havu svojim udisajima. I poremetili gustinu  sekunde svojim sljepilom i umorom . Vozi nas našem gradu , polako i pažljivo , što brže možeš . Kiša lije , on je na rukama nosi . Oboje su mokri  i dibidus helać . Ona manje , on više . Ali uskoro će se to promijeniti . Ako odocnimo najebali su . On misli da je spasio . Nije ga briga za sebe . Možda uspiju , ako stignemo na vrijeme . A vidim da nećemo.

Eso htjede da upita :

-Kako znaš ?

Lenji mu prstom šareti :

-A-a, i a.

Deba neodređeno prevodi :

-Ništa ne pitaj , luda , takarli bez takara noć. Sve ti je Eso moj zapisano u onim zvjezdama što se nikada ne vide . Ove što ih insan svako veče kuži su navlakuša . Oblanda . Da se insanski hajvani zablenu u tu ljepotu i da ne vide dalje od nosa . Nego uključi brisače do daske , možda nas poguraju . I ne znam što tegarimo ovu kilavu mrcunu sa sobom . Evo ga hrče , a ono dvoje riknjavaju . I to je naka poetika scientia . Mrtvac hrče , ljepota se gasi i gubi.  Da nismo u žurbi sad bi ti reko da samo zeru prikočiš , da Lenjeg isprcam kroz vrata , da se riješimo balasti i brže plovimo po ovom kijametu.

-Ne znam bona , kako su oni mogli toliko izdržati da ništa ne cugnu .

Zamorila me ta priča i grlo mi osušilo , pa sam morala malu pauzu napraviti .

-Tebi grlo suho , a šta misliš kako je meni budali , koja ti o budalama pričam .

-Ne reče mi što ti i Herco više niste skupa . Kakav je belaj napravio .

-E vala ne sazna šta je bilo . Ne ove ture . Ti bi da ja glasnice trošim , a valja mi na kraju večeri zapjevat jednu . Samo za nas dvije . Ili neću , nego pustiti jednu što mi se godinama mota po duši i rovari ko lud kamen ili sihire . Što ti ne bi ispričala kako te Dobri zvekno ? Hajd’ , dobro , ispravljam se ; što ti ne bi ispričala kako ste vas dvoje vodili ljubav prvi put . Prvi put je epopeja ili sranje . Nema treće . Vidim po tebi da je to bilo ovo prvo i malo pride toga . Osjećam to i dobro znam , kako to sa Dobrim ide.

Ja je gledam , malo sumnjičavo i zaprepašteno . Ona i Dobri ko bi reko . Zar mu Herco nije jedan od dražih mahalaša . Skoro da sam uvrijeđena .

-Ne budi , blesa . Ja i Dobri odakle ti to . Znam da mu se sviđam i da me poštuje . Ali ja sam mu samo ženski drug . Uvijek me je tako izdvajao . U početku sam bila počašćena . A onda kad sam skontala šta radi , bila sam ljuta . No , brzo me prošlo . On mi je stavljao do znanja da ono što ne mre biti , neće biti . A tako je i bolje . Nemam ja srca viška i za bacanje , pa da ih svaki mahalaš , pomalo ledi i svoj dio leda nosi , a meni sante ostavlja . I nikad ne mislim šta bi bilo kad bi bilo . Jer znam kako to sve izgleda . Harco me naučio . Svemu i preko toga . Jedino mu srce u takaru jako , a prema meni slabo . Bilo . I biće . Njegovo je proklestvo neprebol . Moje mirenje sa bolom .

Ja se zagledam u nebo . Mjesec plovi , zviježđe žmirka , povjetarac lahori , đule mirišu , Dušeci su udobni . Ja i Lela Jela Jelena udobno zavaljene , pijuckamo kurvoazije , žmarimo slatko i pušimo život . A njih nema, pa nema.

Ne proklinjemo jer nam nije dato . Dato nam je da imamo , pa nemamo . Ja imam neka nadanja , Lela Jela Jelena je izričita . Kaže :

-Nisam ga ja prekrižila , ni srce moje , ni duša . Ljubav naša je prejaka . Nikad on neće odseliti iz njih . Tu je njegov dom . Ali ponos je sve zakapijo lancima i katancima i u čeličnu seharu turio , a ključ u vulkansko grotlo bacio . Gorimo , ali ne dosežemo ključe , da se oslobodimo .

Ponekad mislim da je mnogo puteva Gospodnjih , koji ka nama vode . A mi najčešće biramo upravo onaj pogrešni , koji nije naš . A od nas samo jedan put vodi . Ili dva , ako bolje razmislim . Jedan vodi u život , drugi u smrt . Trećeg nema . Zapravo ima , ali taj dođe poslije smrti i zavisi od činjenja na ova dva prva puta .

Samo ponekad pomislim da ovi tvoj mališa , ima mnogo više od dva puta kojim hodi . Nemoj misliti da je to dobro . Ni tebi , još manje njemu . Gledam ga  svih ovih godina koliko se znamo . Nije on uvijek  tužan , osim poneked kada se zagleda iza zviježđe . Rekao bi čovjek da ne gleda , već čeprka iza njih , kao da nešto traži i osluškuje . I čini se , tek kada to nešto  nađe,  tada postane tužan .

I odluta . Jedini od mahalaša on nekud stalno luta . I vraća se . Sekund pogrbljeniji . Tren tiši. Dlaku umorniji i upravo za tu dlaku bjelji . Ne sijedi on . Samo ja vidim kako mu se dlake bijelo boje. Po povratku sa tih svojih puta , od Jedinog datih , samo nam kaže :

-Dobri ste vi , najbolji .

Blesane potapše po ramenu , nas grlice , tako nas zove , primi za ruke , stavlja ih na usne , pa na čelo i opet tako . Njih ne glada . Znam da to nije dobro i da on zna ono što oni ne znaju . Nas sa nježno gleda i kaže :

-Život je lijep , grlice mile . Saznaćete jednom . Sakupljajte lijepe uspomene . One su danas rijetkost .

Sa tih lutanja bi nam uvijek poklone donosio . Ništa skupocjeno , ali uvijek osebujno . I uvijek bi donio nakoliko kašeta kurvoazijea i ž'tanki . Navikli se mi na njegove rituale i mirnoću . Izgurao bi barska bife kolica . Na njima iće i piće . On ih uz našu pomoć  spravlja i priprema . Znao je kako i šta ko voli .

Prvo bi uzeo flašu kurvoazijea , zagledao je , obrnuo , okrenuo i nasuo svima prst srednji , položeni , do pola visine i nasuo u kristalne čaše . Prvo one lijeve do srce za naša srca . Zatim bi nasuo onu izdvojenu , desnu desnu čašu , nevjernu , lutaličku .

Potom bi uzeo kutiju žtanke , blago bi pomilovao celofan, do se Ciganka probudi . Onda bi nježno , sasvim blago odvojio celofan . Ciganka bi mu zaplesala . Otvorio bi kutiju , svakome ponudio , pripalio ih . Podijelio pića i sjeo . Podigao bi čašu i coknuo gutljaj . Đardin bi zapojio milinom od coktaja

-Molim vas grlice mile , pristavite sofru , blesani su vam gladni , a ja sam zeru umoran I mnogo sjetan. .

I kako da ga ne voliš malena . Svakom od nas je davao sve i više od toga . I svi smo mu značili sve . Zapravo kad bolje razmislim nije nikoga imao do nas i svih onih grlica , nama poznatih i nepoznatih.

Nikad ništa nije tražio za uzvrat . Ne za sebe . Za druge jeste . Kad god bi taj neko trebao pomoć , a on je stizao davati i moliti se .

Ti se sigurno pitaš zašto ti sve ovo pričam ?

Misliš da sve znaš . Nešto znaš , ali mnogo toga ne znaš . Kada pomisliš da si sve naučila , i počinješ da žališ , dolazi kraj . Zato ne srkleti , ni u čemu . Sve će biti onako kako treba da bude . Pa voljela ti to ili ne . I polako sa učenjem . Neznanje pa spoznaja je najljepša moguća stvar . Mnogo spoznaja čini život neiznenađujućim i dosadaim .

Pričam ti bona , da mu oprostiš , sve što misliš da mu možeš zamjerati . Olakšaj mu . Težak je  teret  njemu nanijećen . I samoća , mila , mnogo samoće u koju tek djelići tvoje svjetlosti u nju mogu prodrijeti .

Eto i ovu nesrećnicu je on spašavao . Bila mu je ljubav i sebična postala . Htjela je sve , a on tek dijete u odrastanju i pri nauku . I već duboko usamljen , na stazi koja vodi do mnogobrojnih puteva koji bježe jedan od drugoga , a svi su njegovi i svima mora proći .

Ona je njega napustila , jer je težila nečem višem , Dobri joj je bio nezreo . Suviše djetinjast i sanjarski zagledan u nebo. Slutim da je on je podigao ruke u visini ramena , okrenuo dlanove prema nebu , zatresao malo ramenima , jedna suza u desnom oku  visi a crvena je i nikada ne pada .

-Oprosti mi . Pokušao sam , ali mnogo toga ja ne znam . Naučiću , Mila . Valjda , ako mi je suđeno .

Kada je dostigla to više , ono je odvelo iz njenog , našeg Grada čednosti i srce joj je napuklo . Ostalo se naslućuje . Ono što je dostigla nije bilo njenoj duši dostatno . Srce na jednoj strani , čezne za Saraj dvorima , Malim Princem i njegovom nježnošću , ljubavlju i djetinjom pričom i neukošću.

Ponos je preči da mu se vrne . I tone ona . I tone . I tone svakog dana sve dublje i sve dalje . Nikog nema da joj ruku pruži. Dobri je par puta posjetio , kada je kući bježala . Ona se pravila da je sve dobro i da joj nikada nije bolje .

Oboje znaju da to nije prava istina, ali im njen ponos ne dozvoljava da prave riječi kažu . Ona ne želi da se ponizi i moli za pomoć , on ne želi da je ponizi i ne nudi joj pomoć , samo nježno i tužno kaže kaže :

-Ako ti nekad bude trebala pomoć samo zovi , ljubavi moja jedina , ja ću ti doći . Ti nemaš drugi dom doli ljubavi u srcu mom .

Nikad ga nije nazvala . Doli jednom , veče prije nego što se ovaj belaj desio . Nije ništa progovorila . Bio je to huk mećave bez tona . On je znao da je to ona i zato je odletio u pomoć, a mene zamolio da mu mahalaše pozovem u pomoć . I zato nije spavao sa tobom , da te ne povrijedi.

Htjedoh da pitam…

Ona mi stavlja prst na suta i kaže :

-Ne žuri sa pitanjem . Insan je stvoren od žurbe . Kada ti sve ispričam biće ti jasno , da je on samo veliko  dijete, koje ima svoje pojmanje časti .

Uze viljušku , žustro razgrnu komad tulumbice , pa ga prepolovi, pa ga učetvrti ,  u osmini, stavi ga usta i kaže :

-Upravo onakav kakav treba da bude . Sočan, nabrekao i sladak.

Takva su vam mahalska djeca . Samo se igraju.

-Nije bona  samo da se igramo. Svašta nešto radimo . Samo lijepe stvari . I čuvamo tajne koje nas najviše bole . I nikome ih ne pričamo . Imamo mi neki blesavi kodeks šutnje . Daj pusti nam ovu kasetu , ja je ponjela , znam da ti nemaš vakih za plač , nešto što miriše na naše blentovije .

Pustim , slušam skamenjena i plačem…

Sačuvaj tajnu ljubavi moja…

Ovi iz mahale baš umiju da rasplaču .

-Oduljila ja ko Šeherezada , a i srce me počesto boli od kada sam svoju nerođenu djevojčicu i Hercu izgubila .

Ispričava se Lela Jela Jelena .

-Evo sada će ponoć , a oni tvoj baš u ponoć , veče prije nego će belaj biti , sanjo san da ona jadnica leti i pada . On ruke pruža i lomi ih , iz ramena mu ih čupa , ali ne može da je zaustavi. I ne boli ga . I on sa njom pada na travu , a  ona se na jedan jedini kamen kilometre ukrug  nabija ljepot  glavicom i umire na njegovim skršenim rukama . On se budi u znoju i suzama , ne može ruke pomaknuti . Slomljene su . To se samo njemu čini i on sam sebi prijeti:

-Nemoj je pustiti bleso jedna , da ti opet kroz ruke klizne .

Razmišlja šta da se radi . Nema se tu puno šta mudrovati . Ispod pendžera , ispod balkona gdje će letjeti neku zamku treba postaviti . Ali ne može sam . Treba mu pomoć.

U to mu telefon zvoni , javlja se Mojsije i reče mu :

-Znam šta si sanjo . I ja sam . Samo u mom snu je nas četverica u ćebe faćamo i sve će biti dobro , mada će nečijom greškom ukrivo odskočiti i ti ćeš najebati. Dibidus . Skoro pa skroz , bezbeli , možda i naskroz , ako te ta drotulja , što se oko nje natežeš , ne spasi . Ako to ne učini , onda ti mogu reći da si tek tada najebo ko žuti . Eto tako ti stvari stoje . Pa ti vidi šta ti je raditi . I da znaš , ni mi te ža . Hoš ti mnogim stolicama svoje jedno dupe poklanjati .

-Dobro , dobro . Zaslužio sam . Nego samo onu dvojicu , najblentavijih pozovi . Nikog drugog . Grlice pogotovu . Nije to za njihove oči . A i kako ćeš se , ba , pored njih koncentrisati .

Ti se to jutro uspavala ko mlada poslije takara , samo što ga ti nisi fasovala , već se u našeg merhuma zaljubljivala i sretnila. Taki ti je on . Ni jedne o ljubavi ne govori , a ti se do za vrata zaljubljuješ i pizdiš . I čekaš da te mlatne .

Kad si vidjela da taksi za ugao zalazi i kad si kavonoz vode preko praga , ko da je veliko ribanje , zalila, oni su već bili na po puta . Ti si mogla samo sjesti na beton , plakati i moliti da ti se Dobri vrati .

A on negdje po kiši , sav slomljen sa nerećnicom luta . Oni tvoj Eso juri da nesreću spriječi. Mojsije navigava , Deba konta kako da Lenjeg isprca iz auta , jer je zalego i spava ko da se ništa ne dešava .

Odmako je Dobri pet kilometara pješke . Sredinom ceste , najsigurnije je , da ih nešto ne satare i vodi malenu nazad , domu svome, Sarajevu Gradu čednosti . Tamo im je mjesto i lijek .

Ne zna se da li je to svjesno ili nesvjesno mislio , ali je nogu za nogom vukao .Teturao se i klecao , a nju je čvrsto u rukama nosio , na srce je naslonio , da joj ono pjesme ljubavne pjeva. Tepo joj i govorio :

-Ništa se ne brini Mila , sad smo opet zajedno .

Nemoj me ništa gledati , kaže mi Lela Jela Jelena , Tada još nije bio tvoj i još ti nije dao da ga ubereš . Sada valjda iznaš zašto . Mahalska čast i poštenje .

-Gotovo je – kaže Mojsije – kasnimo pola minute , iza prve su okuke , sada na njih auto ide . Okerapit će ih , iz voleja ko Musa keseđija Miloša Obilića. Džaba on ide sredinom džade , da ih ništa ne satare .

Dobri vidi auto koji juri im u susret i zna da neće moći zakočiti i da ih neće mašiti . Okreće mu leđa , da zakloni ljubav , da auto njega spuca .

I Eso vidi , okuku su upravo prošli , na cesti dvije prozračne , pokisle sablasti počalp mile , leđima njima okrenuti . Oboje su bijeli i mokri ko da su oni kiša . Dobri zastaje jer čuje zlokobni zvuk auta, čiji farovi osvjetljavaju njihova mokra tijela. Čvrsto je zagrlio siroticu i ne pušta . Pogrbio se .

Metal škripi , kočnice vrište . auto malo kasni kasni sa zastojem , ne uspijeva se obuzdati , posklizava i udara Dobrog postrance . Ovaj pokleknu , ali se ne da , jer u ruci blago od kristala ima . Neće mu se sada polomiti . Ne dok je on živ.

Auto zastade , na nogama i leđima , prilike u bijelim , sada već  ritama. On kleči ,  jedva se vidi . Onda sjedne . Na fantomsko auto se naslanja , milu djevu u rukama drži , čvrsto , ne ispušta je i šapuće joj nešto .

Jedino Mojsije zna , to je njihova davna , ljubavna pjesma , što su je skladali dok su prvi put ljubav vodili .

Svi izlaze iz kola . Eso hoće da odleti ka nesrećnicima , Mojsije mu ne da . Kaže mu :

-Ne diraj ih . Njima je tako , kako je . Ni dobro , ni loše . Ako ih prekinemo , slomoće se ko suha  grančica , zauvijek . Sada oni ljubav vode . Anđeosku .

Deba ga pogledom pita :

-Jel je stvarno takari ?

Mojsije odmahuuje rukom ko veli :

-Nikad ti pameti nećeš doći .

Deba ramenima sliježe ko da mu odgovara:

-Šta ima ako se malo natakare . I ja , kad bih trebo mrijeti , volio sa takara na pute gornje krenuti.

Uto se Lenji iz auta izvlači i pita :

-Ko koga takari .

Osjete da ih Dobri gleda , smješka se , usne mu se razmiču i kiša im donosi :

-Hvala vam .

Sklopi oči i usni . Spavaju dva insana , dvije ljepote blesave , krvave i mile . Nije im to trebalo , po ovoj kiši ; konta Eso . A opet razumije ih . Mladost ludost . Valjda će izić na dobro .

Spavaju dva anđela , svuda kiša oko njih , a na njih više ni kap ne dolijeće . Prelijepi su . Iako su usnuli , ima se osjećaj da bi svaki čas mogli poletjeti . Toliko u bjelini i vlažnosti liče jedno na drugo , da Eso mora da pita :

-Jesu li njih dvoje brat i sestra ?

Mojsije i ne progovara , ali svi ga razumiju

-Eh , što ti je život . Bili su jednom toliko bliski , ko što ni jedan brat i sestra nikad neće bit .

Dođe hitna , Esin kompanjon u njoj . Eso u Mojisija gleda , ovaj odmahuje glavom i prilazi mu:

-Samo još deset minuta . Nego jami se gitare , idemo im praviti društvo.

Uto stiže fićo . Herco vuče Omu za uho i prijavljuje Esi :

-Nije htio da vozi sredinom džade . Kaže boji se da ne naleti na Dobrog i onu padavicu . Zna da će ih neko spucati , ali ne zna jal’ on , ti ili neko treći . Kako su njih dvoje ?

-Vehto , on malo vehtiji , iako se smješe . To o ljubavi sanjaju , koju više nikad niko neće moći skrpiti . A možda ni njih .

Kaže Eso , iako ne zna odakle mu te riječi izviru . Ko da nisu njegove . Da nije mahalaš postao.

No comments

Duša Starih mostova ili Zov Emina i Koštana utkana u krvi predaka

  By Blekijeve priče, K'o fol roman
KRUNOSLAV KIĆO SLABINAC – OTIŠ'O JE S MIRISIMA JUTRA / Lyrics – Song
La Mamma – Charles Aznavour / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik
Oni plemeniti i blagi ezani i harmonični zvuci crkvenih tornjeva, kao pozivi na molitvu , koji su mirisali na Nebo, Milosrđe i Ljubav su odavno minuli. Ni Emina, ni Koštana više nema. Smrću mog oca, sve akšamlijsko, nježno i sjetno, duboko i ljudsko, prekriveno je maglom nekih novih vremena koje ja ne razumijem. I ne pokušavam shvatiti. Prekasno je.

Neki drugi, uglavnom sivkasti velovi, vetrovi i talasi, koji bi da zbore očežnji i ljubavi, skoro da i nema. Oni u čijoj lepoti i dan-danas umirem, odavno su me zarobili. I persistiraju u svojoj uzvišenosti i ljepoti.

Bližio se mart 2004. Otac se već par mjeseci nije osjećao dobro, ali to nije htio priznati. Uvijek je bio veoma hrabar i dostojanstven čovjek. I samo svoj.

Znam sam da nije dobro i da mu se bliži kraj već od kraja ramazana 2003. godine. On nikada nikoga mišta nije molio. Bio je od nadobudnih , autoritativnih , časnih ličnosti :

-Ti to, ti to, a ti to.

I sve je funkcionisalo. Život u najoptimalnijem blagostanju koji socijalizam može ponuditi. Nikad nije bio komunista. A to je tada bila velika mana. Nije da ih je mrzio, jer nije naučen mrzjeti, ali bilo je izvjesno da ih nije previše volio. Blago rečeno – nisu mu se dopadali. U ime predaka i opljačkane djedovine. Tamo gdje su kraljevstva počela, sustigli i prestigli su komunisti.

Prvog dana bajrama 2003. koji se potrefio na dan Republike BiH 25. novembar / 1. ševval 1424. h. god. me zamolio da ako je to ikako moguće, nađem mogućnosti da s njim slavim dolazak Nove 2004. godine. Bio je čovjek od vakta. Poštovao je i svoje i tuđe vrijeme i planove. Htio je na vrijeme da se obezbjedi.

Nisam ništa odgovorio. Tada sam … Nije sada važno šta, ali recimo unazad godina sva moja novogodišnja slavlja su bila u znaku … slavlja. Što novogodišnjih , što… sinoć joj je ruža procvjetala. Možda i crven fesićI u dragana njenog. I tako to. Ništa neobično. Usud predaka.

On nije insistirao. Taj razgovor se završio bez mog odgovora. Iako sam u trenu postavljanja pitanja bio apsolutno siguran da ću ostaviti sve , da bih tu noć moga provesti s ocem. Ne zbog molbe . Kod mene molbe ne pale. Ako nisu zaslužene. A otac moj je zaslužio i više od toga.

Kažem zaslužio je. Zbog mnogo čega, ali najviše zbog toga što mi je bio mentor u slikarstvu, iako blago rećeno, da mi njegova časna duša prosti – on nije ima blage veze o slikanju. Djelomično i mjestimično u snovima i pisanju. Oduševljavale su me njegove jednostavne lekcije o slikanju neba , modrih rijeka, starih mostova . I traganju za dušom!

Nekako sam slutio da će mi u svečanosti novogodišnje noći i časnosti druženja dati neku osebujnu finalnu pouku.

Dođe ta noć, Sto postavljen hadžijski i aganlijski. Svega na sofri . Ne mogu reći da je mater prevazišla samu sebe, jer je uvijek bila u svom elementu. Plemenita supruga, blagoslovljena majka četvoto djece i vrsna domačica. A tanana i prelijepa. Sušta ljubav.

Možda će vas interesovati sadržaj poslijednje akšamlijske sofre mog rahmetli oca , Sve i da vam ne godi , radi sjećanja na oca i sebe ću se vratiti u tu mubarek noć.

U kući mojih roditelja mnoge birvaktile stvarčice se nisu bacale, ni prodavale. Jedan od njih je bila klasična sehara. Iza nje je bila sofra. Drvena , niska , okrugla sinija. Zatim ogromna bakrena , kalajisana tepsija veličine sofre i uvijek blistavi sač. Srebreni ibrik , bakarni lavor, srebreni sahani i drugo skupocjeno posrebreno i kalaisano posuđe su se turali u seharu , sa još nekim birvaktile, porodičnim dagocjenostima.

Dakle ovim redom nižem mezu:

-sahan sudžuke sa vlašičkim sirom rezanim na zalogaje

-sahan tanko rezanog hercegovačkog junećeg pršuta sa kajmakom u zalogajima, odvađenih kafenom kašikom,

-čufte suhe, ćufte u paradajz sosu i ćufte u sosu – jogurt – mileram , bijeli luk i peršun, so i biber

-sitni ćevap

-brizle

-lešo teletina i zapečena teleća glavuša sa krompirom ispod sača

-begova čorba sa teletinom ( nije beg cicija uvijek bi govorio rametli otac – piletina je za hamale)

-kuvana jaja izrezana na pljoske

-turšija i kiseli kupus ( ev. dostupna sezonska salata)

-domaća lepinja koju normalno ne bi ni okusio.

Mom ocu je to bila uobičajena akšamlijska meza. Bilo musafira, il ne bilo. Normalno nije sve mogao pojesti. Ni šesti dio. Po završetku njegovog akšamluka , to je bila večera za nas ukućane. Nas je šestero. Mater, otac, kćerka i tri sina. Reći ćete čista i čestita hadžijska ili aganlijska porodica. Nećete pogriješiti.

Od polovine šezdesetih godina , kada se moja poriodica , nažalost, počela uklapati u socrealistički “modernizam” , minderi i bračni kreveti postaju prošlost.

Sofre, fijakeri , sačevi, mengele , mašice , ibrici, džugumi, sahani, sehare … su otišle skoro u u zaborav. Skrajnute su u pomoćnu zgradu u dnu dvorišta. Pravilo domaćinskih kuća : ništa se ne baca. Kvalitet je nepoderiv i neuništiv. Uvijek mere nešto zatrebati.

Neke stvari su se ipak zadržale u kući. Između ostalih dušeci , šilteta , jastuci , drolje, tepisi , tepih staze, sedžade . Valjda su otud nastali izrazi šiltetiti, jastučiti , dušečiti…Na sedžadama i tepih stazama se molilo , pa je bilo jazuk na njih kalemiti grijeh.

U osvit te 2004 g. moji roditelji ulaze u 56. godinu braka. Majka još uvijek čita očeve želje iz njegovih zavodljivih očiju. I zaljubljeno ga gleda kao jako udata mlada. Otac je ponosan i vješto skriva nježnost u pogledu , plaho zadovoljan sedamdesetrogodišnjom nevjestom, njenm svježinom, živahnošću , a bome i ponudom na sofri. Na ovom mjestu ću stati sa ostalim benefitima. Roditelji su uvijek roditelji, a djeca su uvijek djeca.

Za tu priliku po njegovoj želji dnevni sto je izmaknut. Na njegovo mjesto uz ugaone elemente, kao naslon, u dnevnoj sobi postavljena tri šilteta . Unutar njih sofra sa bogatom ponudom.

To veče sam htio ugodno iznenaditi oca. Odlučio sam se da s njim , radi njega i njegovih adeta, pijem njegovu omiljenu , meku domaću šljivu, Gradačanku 33 grada. Otac kaže – nigdje na dunjaluku bolje šljive.

On se od srca nasmijao i rekao:

-Neka , ostani ti pri svom kurvoazijeu. Volim da ti majci kažem koja je blentovija njen sin. Čuj molim te: mezetluci i konjak. To nikad nije bilo! Niti će!

I ja sam se nasmijao. Zaista sam blentovija uvijek bio i kurvoazije pio, ali nisam mario. Imao sam mnogo sreće. I još uvijek imam. Sin svoga oca. I nisam ja kriv. Emine i Koštane me naučile. A bome bilo je i Nadalina. Ća se mere?

Noć je bila prava novogodišnja. Prohladna i svježa, sa povremenim snježnim provejavanjima. Krhki bijeli kristalići su se lomili na staklu pokušavajući da opstanu i prave nesvakidašnje kristalne šare. Nisu uspjevali. Ovu noć im to neće poći u dodirima sa penđerom. Noć i nebo su željeli zaviriti u svjetlost i svetost časnog doma.

Atmosfera je bila je udobna i svečarska , skoro iskonska. Kako ne bi!? Poslije godina i godina se poravnilo na šiltetu , za sofrom. Iz stare šamotne peći iskričavava vatra je pružala  ugodnu toplinu Otac je jedino vjerovao ogrevnoj vatri i pucketanju drveta. Zaista je bilo nešto drevno , a tako blisko i prijatno u toj staroj peći. U vatri su pucketale iskrice prošlosti , veriga i blasgostanja , koje dozivaju seni predaka.

I tada , sasvim očekivano, onako bez preudmišljaja i zadrške, drito u čelenku , otac prozbori. Znao sam da je to njegov način da me uvede u svoje očinske reminiscencije:

-Imaš pedeset tri godine, ratnik si, otac dvoje zlatne djece , kaki taki, ne loš muž i po običaju ne pretržeš se od posla. Čuj molim te? Postati penzioner sa nepunih pet banki. Vrlo pametno! Izvlakuša na ratne eferime. To može skontat samo moja blentovija. Zbog čega? Dosadilo mu radit? Da bi imao više vremena za mazanje i … , ele nejse. Nećemo mater sekirati tabirenjem sitnica koje život znače. U neznanju je spas. Jesi li ti meni dobro?

-Jesam, dobro sam , koliko ja znam. Ono što ne znam , bolje je da ne znam. – odgovorih ono što se očekivalo od mene.

-Pusti ti meni – dobar si. Ozbiljno te pitam. Jesi li se skrpio poslije svih ratničkih igara. Nisi valjda zaboravio da sam i ja bio ratnik i da znam šta se u glavi umornog ratnika talasa?

-Duram!

Znam ne vrijedi zaobilaziti istinu. Za mog oca ljudi su Bukvar.

-Znači još uvijek slikaš , voliš ko konj i u svemu tražiš dušu. U kamenu starih mostova , nebu , šumu vjetra iznad modrih rijeka, cvijeću i letu grlica?!

-Šta mi preostaje?

-Na vakat ćeš skontat. Što prije to bolje. Nisi baš u cvijetu mladosti, ali si u najboljim godinama. I ja sam u najboljim godinama., ali sam svjestan neumitnosti. Zbog toga sam odlučio da ti poklonim moje dragocjeno vrijeme na ovu noć u kojoj se sva neukost svijeta izjednači i slavi kao da sutra nema. A svaki dan je stvoren za slavlje. Noć posebice. Znaš već?- doda tišim glasom da ne uzburka ženin sluh .

Nije pomoglo. Žene čuju i kad ne čuju. Trag smješka na majčinom prelijepom usnulom licu , brzo zamjeni nerasanjujuće, vrteće klimanje glavom i neartikulisanost:

-Uh… mmm.. pa ja…akšami…

-Ne petljaj mi se u monolog, bona. A ti mazalo slušaj! Zbog toga sam te zvao. Mater ti na tavanu nađe neke tvoje bojarije i pisarije. Ne zna šta će sa njima. Kaže neće ćafirskih djela pod svojim krovom. Žao joj baciti ili poderati. I još kaže- ne da joj srce hairlijin trud preko praga zafrljačiti. Gleda u me onim svojim bolešljivo , urokljivim telećim pogledom i istrese mi u cugu:

-Ti si ko biva još glava porodice. E pa lijepo ti ćeš mu to ljepše kasti.

-Pa evo kažem ti – nosi mi ta čafirska, idolopoklonička boguhuljenja ispod majčinog krova.

Tišim glasom, toliko tihim da sam jedva razanao šta zbori, dodade:

-Oprosti , morao sam radi matere biti ovako nesuvislo netolerantan. I ne moraš ih ni sklanjati. Ni majka to ne bi voljela. Samo se mora praviti da joj smetaju jer je pravovjernica. Eto vidiš šta se zbog djece mora predeverat. A i navikla se da ponekad zaviri u te čafirske bojarije. I da se ibreti:

-Vidi ti mog hairlije. Samo o ženama, cvijeću i ljubavi slika. Na koga li je – da mi je samo znati?

I onako ispod oka gleda u mene i sumnjičavo vrti glavom. Ko da sam joj ja kriv što ti slikaš, to što slikaš. Ako si ti na mojim akšamlucima primjetio neku Koštasnu ili Eminu – ko ti kriv. Znači, nisi bio dovoljno posvećen slikanju neba , modrih rijeka , starih mostova , nego si škiljio u zaluđujuće nebeske subjekte, zbog kojih smo nogirani iz miomirisnih dolina u kojima uvijek teku pitke rijeke.

Mislio sam dio noći provesti sa roditeljima , dio … na nekom drugom mjestu. Nisam. Čitavu veče sam podijelio sa roditeljima. I uglavnoim slušao oca. Pričao je o ljubavi, domu, djeci i porodici. O milosti Božijoj i ljepoti življenja.

Tu veče shvatih zašto treba tragati za dušom starih mostova. I da ih svako na svoj način, na svom putu treba barem jednom dodirnuti. I još jedno shvatih. Zov Enina i Koštana je utkana u krv mojih predaka. I normalno ja nisam kriv što je to tako. Čista genetika.

Da li je spoznaja učinila da se osjećam bolje? Nije! Ali nije mi bilo ni gore. Jednostavno bilo mi je lakše. Od zova predaka se ne može pobjeći.

Od te Novogodišnje večeri sam se skoro svaki dan susretao sa roditeljima i provodio vrijeme , koje je odjednom postalo bremenito lijepom prošlošću i nježnim uspomenama. Osjećao sam da otac nije dobro. Nikako nije dobro . Pravio da mu ništa nije, jer je želio da vjeruje da je tako za sve najbolje.

Umor ga je sustigao 6. marta te 2004. godine u 5'00 časova. Dženaza mu je bila 8.marta. . na dan Žena , ljubavi, ruža i karanfila . Koincidencija ili upliv nebeskih putanja. Tko da zna?

Umro je kako je i živio. Dostojanstveno i gospodski. No, to je, ako Bog da , za neki drugi zapis.

Njegova supruga , brižna majka se zadržala na ovom prolaznom staništu još tačno deset godina. Pravedno! I opravdano. Imala je upravo toliko godina manje od supruga i našeg oca. Imala je još posla na ovom dunjaluku . Brinula se i čuvala unuke. U milosti Božijoj dočekala je i praunuke.

Velika im hvala.

Molim Boga Jedinog da im podari oprost i milost.