Modiljani , Đejn i Blentovije / Iz serijala Oni jašu a Mojsije harmonike baca – XI Epizoda , IV dio

 


Oni još uvijek jašu , a Mojsije harmonike baca, ono kad ih mere bit ima , a pođahkad i ograišu.
Dugo se mahalom i Jahačima i Mojsiju  prepričavalo svašta nešto.

Ponešto zapišemo, ali samo ako ima vjerodostojnih svjedoka koji su svojom nazočnošu i takarli damarom mogli muhurat istinitost.

I dan danas , na sam pomen konzilija ,   poneka ženska suza zaiskri, srce zatitra a tijelo se uskomeša i preplavi se dobro poznatim trncima . 

Priču koja slijedi je  jednom ispričo Mojsije , najvjerodostojniji hroničar i prorok njihovog  belajli vakta .
Kome ćemo vjerovati , ako nećemo mahalašu sa takim časnim imenom, koji još uvijek nosi  lakovane čizme, đah ljeti,đah zimi. A mošte misliti i u proljeće i jesen.A redovno tegari ramunjik od 120 basa, ono da se bolje glasa. Nije bio rasist tako da mu boja harmonike i nije bila osobito važna. Samo je pazio da se uklopi u enterijer tog i tog đardina , a mere biti i Zlatinog ponajviše.

Jošte je i slikar, ali odavno ne slika , prevarila ga umjetnost, pride , kao što pretpostavljate  svira harmoniku i nije imo vremena za boje i tuševe. Uglavnom majstor u prebiranju. Po dirkama, i dugmićima . Jakako. A najviše volio podešavati one dugmiće nalik dugmićima onih birvaktile Teslinih ili Portorož radija.
 
Obrni okreni dok ne ufaćaš pravu frenkvenciju . A tada ;  joj miline i harmonije ljudi mili!
Mojsije  volio pričati priče iznebuha.Ništa uvod,ništa poetika ,ništa stilizacija , ništa nagovještaji , diskurs . Čak i bez ikakvog  motivacijskog prosedea. .Po staromahalski drito u čelenku.
-Reče Dobrom , jedna prelijepa Dama , koja je tada bila sama:
Podsjećate me na nekog slikara , ali ne znam kojeg.
Dobri ,  pas ga ne takario, kao uvijek ko zapeta puška na usluzi žemskom rodu, od šesnest do šezdeset, ono radi zakona, a kažu nije mu bilo  mahane i koju jedva dozrelu razdeliju po mahalskim đardinima skupljati ,  brati I razdjeljivati. Pripovida , šteta ih ostaviti , mogu pasti neubrane  , a more se i kaki neuki zalećet u zabranjeno , jedva dozrelo voće i eto jazuka.
-Ah, vi vjerovatno mislite na Modiljanija!?
Ona oduševljeno:
-Kako znate?
-Pretpostavio sam, jer sam slično ludi, a i rod smo.
-Pa to je divno! Sada mi je ta sličnost jasnija.Kakav ste rod?
-Moja baba i njegova majka pod istim nebom, sličnim  štipaljkama, na grubom lanenu kanafu veš sterale. A bome i sušile i ćumurušom peglale. Joj , što su voljele zadizati suknje. Ono da ih voda ne pokvasi , dabome. Vi namah pomislili tako nam se očevi potrefili. Prije se pralo jal u potoku, jal u rijeci. Joj, što su se naprale plahti i posteljina,  zadižući suknje il haljine. I prtljačom ih klepale i bubale ko da su im one krive za svaki nesuđeni takar . A bome i za neki nakrivo suđeni.
-Baš je to lijepo , a tako ste mi vi ,ljepotom i bojama  i srcu prirasli.
-Pa i jesmo vrlo slični ,a i nismo nimalo nalik.

-???

-Jesmo , jer ljepoti ženskoj ne možemo odoljeti,a slikamo mimo akademskih zakona i nije nas briga šta ko misli o našim slikama. Malo ih ko frštulji. Nama bitno je da su nježne , prelijepe, raskošne i nalik djevojčicama koje snimo , koje nam aktove poklanjaju   I da se ženama sviđaju. Lijepi smo i pametni ,i nije nam mrsko, što nas ljepote vole , a muškarci mrze. I on i ja smo počeli kao skluptori, ali nismo ludi umarati se  tucajući kamen. Zamorno , a ne baš učinkovito i plaho žuljevito, ma koliko kamen mramoran i sedefast bio. Nismo ludi kamen tucati ,  kada možemo bez napora i sa uživanjem vajati najljepši nebeski dar.
Volimo  akšamluke, jer čitav život je niz neprekinutih akšamluka. A akšamluk bez žene, tog anđeoskog cvijeta je samo prazno , maglovito ništa i nesuvisla pijanka . I volimo se belsirati, iako nismo blentovije.

-U čemu ste različiti?

-Ma to je malo nezgodno za izgovoriti , a i ne mere se tek tako objasniti. Pogotovo ne riječima . Nismo toliko bliski da bih vam se,sada vako , praktički  na brzinu povjerio ili pokušao nešto riječima bez dodira. Samo ću reći da sam malo sporiji od njega, u …
Zašuti Dobri i zagleda se u njene oči.
Nakon nekog vremena ili par osvita on joj otvori dušu.
-Vidiš mila, Modiljani je  glupan bio i umro sa  trideset pet  , a meni naka izgatala sedamdeset  i koji stađun pride., haman osamdeset . A ako budem pošican možda i sa kalendarima prebacim normu prebacim
-I ti joj vjeruješ?
-Normalno da vjerujem. Bila je malo luckasta pa… recimo uz ostalo , uzela je samo jednu sliku  za … sve noći gatanja i uspomena. Takva joj sudbina!
-Ista ko i Modiljaniju? Šta je on tu mogo?

-Pa što je nije prevario ili podmitio?
-Kako?
-Pravio se da je ne primjećuje ili joj poklonio  portret.
-Ti vjeruješ da Suđaja ima lice .
-Jok, ti imaš, da prostiš!
-Ovo je bilo bolno i ružno.
-Nije mila moja,to je bilo nježno i prelijepo.Svaki anđeo ima predivni lik, pa tako sasvim normalno imaš i ti.
-To je već bolje; izvukao si se.Po čemu se još razlikujete?
-On je volio sutonom, a ja osvitom slikati, a u intermecu…eh, znaš već.
-Ah, znam već i  zato te nisam nikad vidjela da slikaš?
-Kako ćeš vidjeti , spavalice jedna?
-Ti si kriv.
-Uglavnom. A Modiljani se još verao po krovovima , da tamo boji i travu  i zelenu vilu ljušti. Ja jok. I imo je lakovane ćizme pride. Levat ! Štoš se penjat po krovovima , u lakovanim cipelama , sa travama il zelenim vilama , kad imaš pravu vilu na šiltetu , jal dušeku, kad…uh, ma , znaš već.
-Da, znam već, naučila sam.
-Nisam glup sudbinu izazivati i propuštati svilene dodire. A i na kraju krajeva, poslije je čednije slikati i zadoovljnu i nagu žensku ljepotu pogledima milovati. A šta misliš ,ako  se  sudbi neka moja slika ne bi svidjela,  da li bi mi išta  pomoglo osim da pomislim :
-I pad je let.
-Ne sluti zlo, bleso mila.
-Ma ne slutim ja ništa, a mnogi su ničim izazvani zazvali takvo nešto.
-Šta to?
-I pad je let, a nisu bili anđeli, ko ti il ja, pa da krila imaju .
-Baš si mi plaho pametan.Da te ne znam pomislila bih da si uobraženi idiot.
-Ma nisam nepametan, ili nisam ko Modiljani, iako još nikad nisam poletio.
-Kako to?
-Njemu jedna ljepota bila dostatna za dvadeset šest  portreta.
-Pa?
-Meni je dvadeset šest krasota jedva dovoljno za jedan portret.
Tajac.
On čeka.
Tišina.
On je u oči uporno gleda , ona muči.
Suza joj u oku klacka.
-Šta je malena, nešto upalo u oko ili ti se sunce zaplelo među trepavice.
-Nije ništa slično?
-Nego?
-Tužna sam  što neću imati svoj portret.
-Kako znaš?
-Pa reče maloprije , dvadeset šest žena za jedna portret.
-I ti mi vjeruješ?
-Normalno da ti vjerujem,nikad me nisi slagao.
-Ne brini se ,  ti vrijediš za još dvadeset šest  žena  . Ti si najređa krhka ruža i ime ti je Đejn, iako ja nikada nisam bio Tarzan, već samo Srećo , čim te život u moje odaje poslao. Imaćeš ti dvadeset šest slika i jedan portret , ha  nakupimo dovoljan broj osvita. “
Mojsije klima glavom i zaključuje priču:
Da bi je odvukao na dušek Modiljani je svojoj Žani rekao :
“-Kada ti budem znao dušu, nacrtaću ti oči .”
-A Dobri ?
-Šta Dobri ?
-Šta je on rekao svojoj Žani?
-Kad ti upoznam tijelo , poljubiću te u oči i naslikati dušu.
-I jel je natakario ?- zabrinut je Deba.
-Što mene pitaš. Nisam ti ja biro za izgubljene informacije. Pitaj njega.
-Ih , nisam levat da ga to pitam. Znaš da je ko meit taš po tom beglenu.  A i nisam glupko , jer  glupaci  kažu pogled u žemske oči je pogled u njenu dušu. Aha, kako ne. Pogled u njene oči te vodi u rajske đardine ili pržun. A ponekad se i poleti. Jer i pad je let . Nego ne reče nam ; šta bi dalje?
-Nakupio se dovoljan broj osvita.-lakonski će Mojsije.
Deba:
-Jel ženska dobila svih dvaset sedam slika?
-Jesi glup,kako to moš pitat. Znaš Dobrog,  nikad ne laže, a kad ljubi glavu gubi,valja ova.
Lenji će:
-Ti ko da si u lakovanim cipelama , i  to je sve?
-Vidiš li da sam u lakovanim čizmama , konju jedan. Šta im fali?
-Ništa , samo se ne moš se u njima verati po planini i skidati snijeg sa krova; eto što im fali.
-A što bi se ja to vero po planinama u lakovanim cipelama. Il skido snijeg u njima.
-Ne znam , možda bude neke preše?
-Kake preše konju jedan konjcki?
-Možda neka Žana zakuka – upomoć zino vuk .
-I ti misliš da će žensko zvrištati zino vuk   i da će baš mene pozvati u pomoć.
-Nikad se ne zna , a ja bih te pozvo.
-Šta imaš ti mene  pozivati upomoć, konju lipcanerski jedan, nisi peder.
-Mislim , moš se okliznuti i strmeknuti niz kaku liticu il s krova da Lenji i ja kontamo na koji si način presvisno; jal si crko , jal si krepo, jal si rikno , jal lipso, mandrkno  ili si samo vrat slomio.
-A šta se vas dvojicu debila  tiče kako ću ja skončati?
-Normalno da nas se tiče , jaran si nam. Deba, dobar mu ovi izraz skončati, ko da ga je Dobri nacifrao.
-Jes, al ima jednu falinku.
-Koju?
-Neće neupućeni  čojk znati kako je Mojsije skončo.
-A vi ćete ,ko biva znati mahlukati blesavi.
-Jašta ćemo nego znati.
-Kako?
-Fino , Dobri će naslikati mjesto zločina i onda ćemo ocijeniti kako si skončo.
-Dobri, i ti'š me naslikati ako se strmeknem?
-Hoću ako išta od tebe ostane i ako me njih dvojica nagovore da prije slikanja skinem lakovane čizme, da se i ja  ne strmeknem.
-Kako misliš , ako šta od mene ostane i čije čizme.Moje ili tvoje.
-Zavisi  kako si zamislio – i pad je let. Ako je predugačak , na belaju si, ništa ne ostaje. Jok moje il Debine.
-Što njegove, kad ih nikad nije obuo. A i tolikačke  brojeve od laka ne prave.
-Nagovoriće ga Lenji da obuče lakovane čizme , makar i tri broja manje ne bi li se i Deba strmekno.
-Zašto bi se on strmekno?
-Pa jesi li mu jaran ili nisi?
-Deba jesam li ti ja jaran.
-Normalno da nisi.
-Zašto?
-Kako ćeš mi biti jaran ,ako u lakovanim cipelama poletiš spasavati neku Dobričinu hanumu,ha ona poviče  zino vuk, pa se strmekneš ,prije nego vidiš koji je to vuk zino. Taki levati mi nisu nikad bili jarani.
-Joj, kad vuk zine to je belaj.Nikad nahraniti.
-I ti bi hranio vuka?
-Normalno da ne bih, nisam lud.
-A vučicu?
-E to je već nešto …
Dobri se smješka;taki su oni .
Umjetnici u presipanju šupljeg u prazno i obrtanju pameti u nepamet , sve jedna od druge imaginarnija i životnija, a bome i dobre pouke nose.
Zapravo ponekad su tako životinjski živopisni  da razmišljaju da izdaju zbirku basni. Normalne ne o njima. , nego o drugim insanima.
Nećemo sad o poukama , misle mahalaši, nekad ih možda zapišemo i prosvijetlimo neuke prepisivače..
A Mojsije cvjeta , blentovije nisu ni primjetile da nije završio priču o Modiljaniju i našem mazalu. A možda i jesu . Nisu oni baš tolike neosjetljive odrtine i idioti kako se čini. A i znaju kraj priče o suprotnostima njihka dvojice.
Modiljani umro od tuberkuloze , iako prepisivači kažu da je umro od upale pluća. Dobrom gatalica i vidjelica rekla da da će umrijeti od starosti. To je onaj ljepši dio priče .
Tužniji dio kaže da je dan nakon Modiljanovije smrti , njegova žena , trudna Žana Ebitern  počinila “i pad je let ” skočivši iz stana svojih roditelja sa petog katu.  Valjda nije voljela izraz “dok nas smrt ne rastavi”!? Pokopali su ih zajedno.
A sve ljubavi našeg blentovije su vako il nako , mlade nestajale , a on se sa mahalaškim ponosom nije udostojio da ga pokopaju sa bilo kojom. Čak je toliko sebičan postao da je poslijednju svoju ljubav , koje li koincidencije  Žanu ,  iz sebičnosti pustio da ode od njega . Ne zna se zbog čega ( Da li baš? ) !

Oni jašu , Mojsije harmonike baca – Epizoda : Zlo prekriženih nogu ( + Naučni ekspoze)





To veče Baška baŠa je slavio rođendan . Nije bitno koji , samo nek se akšamluči . Svi se okupili , sve je potaman . Muzika lahuri , grlice nabacile anterije i velove , a prije toga na sofru iznijele brizle , džigerice i mozak , vako i nako ,bijele bubrege , begovu čorbu , slastice od mliječnih mezetluka , suvotina svh fela … Bilesim tufahije , ružice i baklavice pristavile. Mezetluci butum mahalu mirisima zarobili a slavljenika niđe .

Čak se i njegova nova pristavila .Čudan je on svat. Najviše voli da mu je ona njegova nova. Čudo jedno koliko može nabešat novih insanki.

Svaki čas pogledi klize kapidžiku ; ali jok , mahnitova nema pa nejma. Sve nešto misle – neka ga uhitila i ne mre pobjeći . Gospodin je on . Nikad od fine i čestite čeljadetuše on nije zaždio . Naprotiv. On se samo prihevta . Il se kaže prikalemi? I anamo onoj nema druge. Mora zaleć, iako nema migrenu. Radi preventive.. Joj jeset blesavi! Kakvo je to pitanje : Gdje? Među jastuke i dušeke , ja gdje drugdje. U mahali kontaju da su od tog zaleganja nastali svjetski fenomeni, univerzalne fonetike – jastučiti i dušečiti!

I šta će hairlije ? Koga nema , ko ga šljivi? Oli – bez njega se mere . Posegnu za čokanjče , coknu , al jok , ne ide. Tako je vazda bilo. Ako neki od mahnitova izostane , ostalima treba bar po sata da dođu sebi i da onda , ko u inat , bjesomučno navale . Na šta? Na bilo šta , samo da se akšamluči. I uvijek bi neka ,ili više njih nagraisala. Meza , muzika , piće… dabome . I tako to! A šta ste vi u svojim upaljenim blentarama skontali?

Taman Mojsije trebao armonikom zazvonit početak slavlja , evo ti Baška baŠe . Garib se nije ni sredio za svoje slavlje . U dnevnim , može se slobodno reći radnim haljnkama , iako još uvijek nije ni dana radnog primirisao , a kamol nabo , nogom otvara kapidžik .

Neko htjede prosvjedovati , ali se sjeti da je to Baška baŠin i halvat i ulazna zelenobojna bukovina kapidžika i rođendan . A i čojk pristavio vrlo takarli čehru . Jazuk u belaj pozamašan i obiman glavu turat. Gura japaner, pun papira , gajbi piva i rakijetina . Normalnom insanu bi se mozak , možda i stomak prevrno od te alkoholne simbioze u civarama, ali mahalašimo se oči raširiše od strahopoštovanja . Miriše to na sedmodnevni akšamluk . Taman po njihovj mjeri. Nauk ciganski prihvatili.


Baška baŠa nii jen – ni dva , još manje tri , kroz cvijentjak i tisućbojne i krhke mačuhice i karanfiliće drito do Mojsija. Usput pogleda Debu i Lenjeg i podiže palac ka nebu.

-E , hevo ti bukadar nauke da je takar iz raja izašo.

-Ja odakle će drugo .- potvrđuje Deba.

-Aha – vrlo sadržajno muhura Lenji .

-Što to meni takariš pred nos? – nevoljko će Mojsije. – Pusti nauku , hajmo se prifaćat rođendana.

I poče štimati 120 basova. Natenane . Jedan po jedan.

-Nemoj ti meni hajmo slavit. Frka , molim te , dodaj mi jenu hladnu klipaču. Osafunjo sam se skroz naskroz . Ko bi reko da je ova nauka teška? Ovi takarli problem moramo riješiti sad pa sad i za sva vremena .

-Ajd kad ti kažeš – živio ti meni bar još ovih par dana , da ovi mezetluci ne propadne – kucnu Mojsije čokanjče o klipaču,koje se u Baška baŠinoj ruci namah stvorila.

-Nemoj ti meni hajmo slavit , a iskonsko pitanje ja prostro po đardinu i u ime svih đardinki , prisutnih i nažalost neprisutnih .

-Dobro , đe zapelo?

-Zapelo je u nogama !

-Kakvim bolan nogama , jad te zaobišao .

-U ženskim , ja kojim će drugim?

-Kolko znam ti nisi imo nikakvih belaja sa ženskim nogama.

-I nisam , al hoću da izbjegnem svaku moguću opasnost od belaja prekrštenih ženskih nogu , Oliti prekriženih , kako bi demokrišćani navigavali.

-I ti baš na vlastiti rođendan skonto neku belaj priču o ženskim nogama.

-Ja na čiji ću, nego na svoj rođendan , u svojoj kući , u svom đardinu jednom za sva vremena udunut nebuloze o takaru i raju . I nije belaj nego i medicinska i vjerska analiza postanja takara. Zato ću ja ko svaki demostrant ići tragom naučnih i vjerskih ekspertiza , predočit ih pučanstvu i qed-irati.

-Jesul , pardon , da li su Eva i Adama nogirani iz raja zato što je Eva raširila noge , a oni se junferli blećak Adam naklatio na ogoljenu – u tom momentu niko tako , doduše zabranjenu voćku . Dabome da jesu! To je prvi dokaz. Strogo religijski , ali mnogo ljudi , previše, ne vjeruje ili ne prihvača taj nauk. Kažu dajte naučne dokaze.

Mi se mahalaši ibretimo kad neko hoće da poveže um , nauku , sa ženskim nogama i takarom . Joj budaletina ! Gdje ba u žemskim nogama i takaru ima zere uma , logike ili nauke. Da ima , zar bi Eva i Adem da su imalo razboriti bili , dopustili da ih zbog je'nog jedinog takara heknu iz hladovite vječne ljepote , u sumnjivu kratkoću zemaljskog bivstvovanja.

Ele nejse ! Ha su aterirali u zemaljske bašće , namah se javiše prvi žreci i sveštena lica , Kainovi potomci. I uveli ženama pravilo trojno:

U ime šestokrake i krsta ima da sjedite prekriženih , čvrsto stisnutih nogu. Ovi sa polumjesecem su bili malo popustljiviji . Kažu navucite dimije i šalvare o sjedite kako hoćete , al pazite šta vam je činiti.

Ne znamo šta je ovim sveštenim hadumima , ali svi odreda vole neka trojstva:

-Tri prsta , sveto trojstvo u Egiptu , sveto trojstvo na Olimpu , sveto trojstvo u Hinduizmu i Budiznu , sveto trojstvo u hršćanstvu , pravilo trojno ,… Jedino ih Arhimed natakario i dao konstantu Pi. Mora da je porijeklom bio zapadni balkanac , a ponajprije Bosančeros. Niko anamo onu nije bolje definisao u dva slova , pretvarajući je u beskonačnu kružnu konstantu , odnosno matematički je odredio kao perpetum mobile za vijek vjekova.

E sad ti bespolni hadumi , (ne vrijeđamo mi nikoga, oni sami sebi izbrisali pol ) uče žene :

-Sjediti prekriženih nogu je vjerski utemeljena poza , koju mnogi insani treba da prakticiraju , pogotovo žene  koje vole suknje i haljine . A ni onima sa uskim tajicama , pantalama i tangicama nek se ne nađu mahane. A ni vrtirepkama i silikonkama. Čak ni onim što , gluho bilo čine prostiture.

Mnoge žene sjede upravo tako – prekriženih nogu , jer ih ubijediše da je to vrlo elegantno , iskonski šik, koketno i zavodljivo .

Vjerovatno je to postao Pavlovljev refleks  , genezom u birvaktile  vremenima ; pretpostavlja se poslije prvih Evinih kćeri .  Eve nije imala  potrebe da zavodi jer je ona zavela onog jetima Adema i ustoličila matrijarhat , koji je dugo odoljevao  atacima muških blentovija. 

Prelijepe i promućurne žene – su bespolne i lohotne muškinje ubijedile da je to ne samo elegantno i ženstveno već i zavodljivo sjediti , ili bolje ležati kako prilika ili neprilika nalaže Tada muški tovari samo blenu i puste mozak na pašu . Kao , tako lukavice , bar  privremeno , u monogamne muško žemske odnose , perfidno uvode patrijarhat.

No , propagirana elegancija i zavođenje prekriženih nogu ima jednu , ali mnogo značajnu pogubnost po ljudsko zdravlje , napose žena . Što nas dovodi do glavne teze da je takar izašao iz raja.  

Mnoge studije Blekilijevog Instituta za kardiovaskularne i hipertonične bolesti , u saradnji sa sličnim institutima  pri univerzitetima širom svijeta (Kembridž , Harvard , Oksford, Princeton, Yale , Sorbona , Sarajevo…)  objavljene u eminentnim medicinskim časopisima   , skreću pažnju da sjedenje prekriženih nogu nije nimalo zdrav , ni preporučljiv genetski stav i poremećaj , sa implikacijama na loše posljedice u mnogim segmentima  fizioloških , zdravstvenih i socioloških osobenosti  svakog pojedinca , poglavito pojedinke.

Naime, prakticiranje učestalog sjedenja prekriženih nogu , bez obzira koliko ih premetali sa jedne na drugu bandu , uzročno posljedične opasnosti su višestruke i anatomski vrlo neprihvatljive . Studije ukazuju na moguće pogubne  reprekusije na sveukupno zdravstveno stanje pojedinaca , sa posebnim osvrtom na žensku populaciju.

Dakle , nadalje citiramo osnovne teze naučnog rada ” Transgressus crura et takar , – us (Lat.)” ( Prekrižene noge i takar – i (Bh) – ( opa) .

“…Ukoliko  se sjedenje prekrštenih nogu dešava češće i na duže vremenske  vremenske periode  , vrlo lako  može doći do paralize peronealnog živca ,  što oslabljuje mišiće zadužene za podizanje stopala. “N. peroneus (fibularis) communis ( L4 – S2), je manja grana n.ischiadicusa i nervira ( iritira ) mišiće i kožu anterolateralnog dijela potkoljenice i dorzalnu stranu stopala.

Od gornjeg kuta poplitealne jame pa uzduž medijalnog ruba . bicepsa te zavija oko njega, ide oko vrata fibulae i dolazi u lateralni dio potkoljenice. Dijeli se na dvije završne grane : n. fibularis superficialis et profundus. Prije podjele na površinski i dubinski peronealni živac, odvaja se n. cutaneus surae lateralis. Taj živac probija kruralnu fasciju i dolazi na lateralnu stranu i dio stražnje strane potkoljenice, koju osjetno inervira. Daje ogranak r. communicans fibularis, kojim se spaja s osjetnim ogrankom tibijalnog živca, n.cutaneus surae medialis, te oba zajedno nastavljaju tok po stražnjoj strani potkoljenice kao n.suralis.

Mali ogranci zajedničkog fibularnog živca inerviraju i koljenski zglob. .Osim one koja često drže noge prekrižene, ova paraliza pogađa i mršave ljude vezane za krevet i koje često leže skupljenih nogu . Isto tako oni koji nisu dovoljno stabilni u invalidskim kolicima su veoma podložni ovom zdravstvenom poremećaju. U svim slučajevima  je najbolja reakcija / tretman polaganje na krevet i opetovanom širenje nogu.  

 Isto tako učestalost i  hronična  navika dugog sjedenja prekriženih nogu povisuje krvni tlak u tijelu čak i ako problemi s tlakom  inače ne postoje. Ponekad u nekim težim oblicima dolazi do lakših i težih oblika poremećaja krvnog pritiska , odnosno pojave abnormalnih srčanih ritmova (aritmija) . Bez obzira na prvotnu benignost ovih pojava , ne tako rijetko može doći do akutnijih poremećaja srčanog ritma , na koji se nadovezuju slabost, nizak krvni pritisak, bolovi u grudnom košu, teško disanje i gubitak svijesti.

Elektrokonverzija je postupak koji se koristi za ispravljanje određenih vrsta abnormalnih srčanih ritmova (aritmija). Ona može biti izvršena u hitnim situacijama ili kao ne-hitna procedura za liječenje postojećih aritmija. Elektrokonverzija takođe može biti izvedena pomoću lijekova. Većina elektivnih ili ne-hitnih kardioverzija se izvodi za liječenje atrijalne fibrilacije ili atrijalnog flatera, benignih poremećaja srčanog ritma.


U hitnim situacijama se koristi da ispravi nepravilan brz ritam srca vezan uz slabost, nizak krvni pritisak, bolove u grudnom košu, teško disanje i gubitak svijesti. To može dovesti do nekih abnormalnih ritmova koji mogu biti opasne po život. Tu se prventstveno misli na tahikardiju i ventrikularnu fibrilaciju , čije  liječenje može biti dugotrajno , bolno i sa nekim dodatnim reprekusijama. Maksimalno ozbiljno se preporučuje izbjegavanje sjedenja prekriženih nogu , i prelazak na aktivno odmaranje  raširenih nogu , što automatski  vodi boljoj cirkulaciji , a time i smanjenje opasnosti od komplikacija u zdravstvenom pogledu.

Tahikardiju i ventrikularna fibrilacija u sprezi sa pojavom abnormalnih srčanih ritmova vodi ozbiljnim poremećajima u dopremi kiseonika staničnim jedinkama što izaziva umor , apatiju i anksioznost širokog spektra.

Jedna , ne manje štetna posljedica sjedenja prekriženih nogu može dovesti do neravnoteže u zdjelici  . Dugotrajna izloženost unutarnjeg bedrenog mišića pritiscima izazvanih ovim načinom sjedenja uslovljava da on postaje kraći   , a vanjski bedreni mišić postaje sve duži. Takvo stanje potencijalno može povećati  rizik od pomicanja zglobova iz ležišta .

Ono što bi žene moglo posebno brinuti sa estetske , ali i zdravstvene strane je da ova poza  povećava šanse  za nastanak tzv. paukovih vena. Iako kod pojave vidljivih vena   genetika ima važnu ulogu  ,  sjedenje prekriženih nogu također može biti uzročnik  nastanka vidljivih vena .  Naime, u svim krvnim sudovima  postoje mali ventili koji onemogućuju da krv teče u pogrešnom smjeru. Skupljene ( prekrižene )  noge  pojačavaju pritisak na krvne sudove   i otežavaju  protok krvi.

Sveobuhvatna istraživanja  veoma jasno pokazuju   kako sjedenje s prekriženim ( skupljenim) nogama duže od tri sata na dan može dovesti do pogrbljenog držanja tijela, što dovodi do pojave  bolova u donjem Lumboischialgičnom pojasu leđa i stvaranja nelagodnog osjećaja u bokovima i karlici . A sve to ima odraz  na bolove u kičmenom stubu , koji se širi do  kičme u vratnom dijelu. To sve vodi da bolova u koštanim dijelovima ,  sve do sulkus vertebralis atlas, arterioskleroze , glavobolja i migrena.

Navedeno sasvim argumentovano implicira da sjedenje sa prekriženim nogama nije nimalo bezazleno sa zdravstvenog aspekta , a uzročno posljedično vodi do psiholoških problema. Isto tako neke druge studije tog istog Blekilijevog instituta vrlo jasno su se odredile o blagodatima  permanentnog , relaksirajućeg i aktivnog  širenja nogu , po mogućnosti u ležećem položaju. I sve će boljke biti prošlost. 

I zato , dame  , zarad genetike , zdravlja , psihe , estetike  i ličnog užitka oprez i što manje skupljajte noge u bilo koju pozu  , a više širenja u ležećem položaju  , je osnovna preporuka svih studija.”

**

Baška baŠa se nije usudio falsifikovati naučni ekspoze i neprimjetno ubaciti ličnu opservaciju o dimijama i šalvarama kao doprinos suzbijanju pandemijske pošasti prekriženih nogu. Takođe se nije želio baviiti moralnim spodobama i paganstvom vezano za dehumanizirajuću bljutavost opscene prostitus (- re ) i eventualne koincidencionalne implikacije glede naučnog ekspozea. Znao je da će to auditorij podrazumjevati i prihvatiti.

Kad završi prezentaciju ovog naučnog i iscrpnog ekspozea, strese se , kao da je neku strašnu boljku otfikario sa leđa, jer je znao da se ova tema omalovažava , i od klera , lažnih moralista i malograđanštine na vile i bajonete dočekuje . A oni zli iskompleksirani pogančeri ; jumferi , pederi i hadumi kamama i macolama prijete.

 Mojsije se cereka i gladi Zlatu po butinama .

-Viđu ovog jada. Zna sam ja da si ti pametna , proniciva i oštroumna žena.

Deba ” zgranut” besjedom se okreće Miki :

-Nemoj da bi mi ikad više skupila noge , inače belaj. Vidi bona šta nauka , a bome i religija kazuju. I upamti za sva vremena zdravlje je najpreče .

Herco skriva suze u Jele Lele Jelene grudima :

-Joj , jesam pametan ko nilski konj. Ma , nikad ti ne dadoh da skupljaš noge , čak ni kad hoš da zaspiš.

Lenji se gledajući Malu guzu zakocjenio od smijeha . Svi skrivaju glave i okreću ih od Male guze , da ne bi prasnuli u smijeh. Opšte poznata je činjenica da je njene špicaste karlične kosti žuljaju pri sjedenju , A prekrstit noge živa bol. Zato ko i Lenji najviše voljela ležat i … Ma dobro , i naučno preporučljivo širiti noge . Iz zdravstvenih razloga dakako.

-Aha, jašta .- upečatljivo zaključuje Lenji.

Oma se češka po glavi i gorke suze lije. Svi pognuli glave . Znaju na pameti mu rahmetli Kosara . Umrla ni dvadeset ljeta napunila , a ni jednom nije raširila noge. A Oma sebe krivi . U svoj svojoj mahalaštini i blentovluku igrao se časnosti. Nije atakavao na njenu čednost , i niti jedan od prisutnih blentovija. Čednost je lični izbor i treba ga poštovati i cijeniti ; ali ostaje žal kad ljepota umre , a život je skoro dotakao nije.

Dobri sjetno , skoro tužno gleda u u nebo , ko da se obraća nekom i nemoćno sliježe ramenima . Zna da je sve tako , ali prelijepi život ne čeka , ide dalje . Ako za tren zastaneš put postaje nesiguran , džombast , blatnjav sa mjestimičnim odronima i često vrlo pogibeljan. A onda se nasmješi. , jer zna koja homogenizirajuća pouka heterogenom pučanstvu slijedi.

– Joj ljepote, – misle mahalaši. – Eh , da  sve žene   hoće  poslušati ove naučne konkluzije i bezrezervno početi  širiti noge , to bi bio raj na zemlji . Ne bi pučanstvo imalo vremena za zle rabote i ratove i dunjalukom bi bivstvovaosveopšti takarli raj.

Normalno , sve za cirkulaciju i zdravlje krasotica .

A šta ste vi pomislili ?

Baš ste , blago rečeno , za…frkani.

Nama to nikad ne bi palo na pamet. Ono ,  da tu  vašu pomisao prezentiramo javnosti.

Osim ako bi govorili o priraštaju , porastu i drastičnim  razlikama u natalitetu glede  skupljanja i širenju noga i slijednih fizičkih reprekusija .

Ali , to je već za neke druge , već postojeće i  dugo očekivane naučne ekspoze il’ studije , koje nam  niko ne bi zamjerio, osim ako bi ih povezivali sa fenomenom raširenih nogu i takarli vremenima kada su… ali o tome drugi put.

Dakle mile naše,  i nauka vam preporučuje da ne skupljate noge.

Radi zdravlja!

Širite ih što više i  što češće možete . Po mogućnosti u ležećem stavu . Tada je najsvrshishodnije i najučinkovitije. I garant nema migrena i anksioznih belaja.

Kao što vidite širenje nogu ima veze sa religijom , rajem i pržunom , fiziologijom , hemijom , bilogijom , genetikom  , filozofijom , tradicijom , natalitetom…, a bome i sa estetikom i umjetnošću.

Na taj način se održava i linija .

Pleše se : balet , tango , valcer , samba , … čak i salsa i lambada , a pametni i hudi čak i stiskavac . Slikaju se dobre slike , portreti i još poneki dijelovi tijela. Recimo i ruke i noge . A bome oni zaguljeniji i ono što je među njima.

A dobro  je i za ten.

Ma , bukadar blagodati .

Dobro razmislite šta vam je raditi. A valja se i paziti. Jerbo …

Ma , ća vam jeman pripovidat ?

Pametne ste vi grlice. A one su plahe i sramežljive . U tišini i skrovito , daleko od očiju puka , svijaju svoja gnijezda. I sasvim izvjesno legu tiće. Ili bar rade na tome. Zakon preživljavanja i opstanka.

I na kraju da unesem svoju notu u ovaj ekspoze. Lako je teoretisati. To može svako – valjda. Da bi svijest o nehumanom belaju prekriženih nogu postala općepoznata i opšteprihvaćena pojava , svako od nas bi trerbao da posveti posebnu pažnju na prekticiranju blagodeti raširenih nogu. Što češće i što sveobuhvatinije upražnjavati praktičan rad , pri kome svako malo uključivati nove sljedbenice pokreta raširenih nogu. I u zermlji, i u inozemstvu.

*

Dopisano

Koje li koncidencije? Baška baŠin rođendan se potrefio sa terminom objavljivanja ovog zapisa. Ne volimo slučajnostim her ponekad nose obaveze. i ljubipitljivost. Evo moramo mu čestitati rođendan. To je u redu. Zaslužio je. I zaželjeti mu uspješan nastavak emancipacije insanski, glede boljitka praktične primjene prapočelne teorije raširenih nogu.

I polako! Nigdje nam se ne žuri. Život je kratka – kak bi rekel filjozofi. I prelijep, poručuje mahala.

Nedovršeni roman o Kosari ili bajka o jednoj čednosti / Odlomak

Kosa je je odlepršala nježno,nečujno i lako kao anđeo prozračnih krila.Takva je i ona bila prelijepo kristalno tkanje  , vazdušaste ljepote ,prekrasni tihi  anđeo velikog nježnog srca . Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna.

A tako se i Kosara ukrale,i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je a osta u srcu svih nas , santa leda neprebolna .

Ome nema, Blentoviji se Kosa kasno u umu desila. Odletjela grlica dok je on budalesao. Konta gdje je pogriješio. Tegari dijete krivicu bez krivice. Niko nije kriv. Da nije budaleso ne bi je zabavio , radovao i srećnom činio.

On njoj malena, a veća od njega garant deset centi. I toliko kila teža. I trinaest godina starija. To i nije toliko bitno. Odakle njemu pravo da je tako zove. I tako pokroviteljski, kao da je ona neka njegova mahalska treba.

I onda je štrecnu. Naježi se. Tako je samo njen Dodo zvao. Niko drugi nije imao prilike. Ni pravo. Šta si ovaj mahalaš umišlja? Odlutaše joj misli. Osmijeh joj se zaledi u nekim davnim sunčanim vremenima, kada su ona i Dodo lebdjeli proplancima,  milovali djevičanske ljubičice , jurili makadamom, dizali prašinu samo da ptice preplaše , da im ne zavide na ljubavi.

-Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.

Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zabolilo je.

Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.

Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čuje kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah.

A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti. Dobra bića kad umiru ili imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio ,   legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe .

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luca.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj  ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosa je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.

A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih bulažnjenja. Koliko sam je Luca  vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci, ali mnogo bučniji .

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskrneo vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji. On o njoj zna više nego iko drugi. Ona je ubijeđena da o njemu skoro ništa ne zna , iako se dobro informisala. I on joj čita misli. Tek sada je shvatila, da čitavo veče odgovara na njene misli. Mislila je da su sva pitanja ostala u njenoj glavi.

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro  i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

Lucina pripovijest o onome što se dešavalo tih dana poslije Frkinog slamanja

“Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i  damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

 Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je  po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije !

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je i diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . 

-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Odem.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od onog sunčanog  dana kada je Dodu crna limuzina CK na smrt pokupila.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mala maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on. Samo što nije. Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me ,molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dibar m ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u skoro istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri čovječe .

Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći . -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica oprasmo je , Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Izađosmo iz sobe . Frka nam na sto pristavi jelo , podgrijane ostatke lude večeri i svježe , domaće mliječne đakonija raznih fela . Iako nam se činilo da nIsmo gladne , po prvom zalogaju , ko vučice , bez riječi i zvuka smazasmo sve do poslijednje mrve. Posljedica bola , teške i sumorne noći.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.

Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.

Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom , uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.

U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .

Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila., jer uvijek sam bila tu, na dežuri.Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da ludosti izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale.

Dobrom se srce kršilo , zatomio je zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.

Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Innocence , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – samo JEDNOM !

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila . A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

” Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …”

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da , grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Eezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravih ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.

Sjećanja i ljubav nikad ne umiru II dio

 

Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih / II Dio

 
 Iz Arhiva





























Bjelina snova

  
 
 
 
 Ni harmonike , ni violine ni ,  samo gitara u ušima, i muzika neka mi šapuće znane riječi :
  " -Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom..."
  No , glasnija je muzika naše mladosti , krneta jeca , cvili , guši i ubija.

   Nježno najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.
  Darujem..
   Darujem...
   Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir mojih usana što život znače.
   Pendžer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela sa rubin ogrlicom , na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.
   Dugo , snenim  pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. 
  Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome. Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.
   Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, djetinji ,  skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.
   Grlica mi na lijevo rame doleprša.
   Čitamo.

 "  Dobri moj,
   Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj. Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.
  Davno nekada , dok sam "dijete"  bila,nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo, ono neko , veliko nešto.
   Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepota neka, koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju. Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao. Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.
   Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Neko druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu , to sam znala. 
   Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ''poslovima'' zauzet bio. 
   Uh , te tvoje tamne  oči. Nikad se nisu od mene odvajale . Kako su iskrile i  koliko sam ih voljela.
   Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.  U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. jedno vrijeme nisam smjela, a poslije... Recimo bilo je kasno. Tada ti je ona prekrasna plavet ušla malo dublje od srca.
   Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga djeteta i plaveti.
   Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila. Moje radosti i ljubavi. Život je često bio podnošljiv.
   ''Srećom'' nisam dugo tugovala kao ti, koju godinu gore dolje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.
   Dogodilo se , to što se dogodilo. 
   Za neke sam stvari kriva, za većinu nisam. Ljudi i neki pogrešni odabiri su krivi.
   Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude. Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.
   A tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve , nisam mogle. A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka one noći , još uvijek čuvaš. Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.
   Od djetinjih trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.
   Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala. Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti. Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.
  Htjela sam da se sjećaš one Frke, one tvoje  Malene , tvoje djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama , mahalama naših srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša , ka oblacima i iznad njih.
 One tvoje Malene koja je nepogrešivo znala kada te najviše boli , kad te umor svlada i snage skoro nemaš , da kreneš dalje. Tada sam plesala i pjevala samo za tebe , samo za nas. I vidjela da te moja pjesma i moj ples još više bole i da se gubiš u njima. Bol ti u pogledu ,suze  u očima ,  , a ti u njima snagu tražiš i nalaziš . Jer mora se dalje. Život je prelijep.

   Mili moj
   uvijek sam te voljela
   Ti
   oprosti mi.
   Znam da ću te boljeti više od ijedne druge.
   
  Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.
   Zauvijek tvoja mala Frka
  
  Dopisano , 

   Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna, a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.
   Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija. Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.
   Ako želiš i bajku tvoju, onu skrivenu, mi pročitaj . Neće me više boljeti."

   Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono usnilo.
   Noć je bila trptaj sna i ljubavi.
   Dijete je samo to od života htjelo.
   Ljubav i ništa više.
   Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.
   Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama.
   Sve slavi usnulu ljepotu. Poziv molitvi tiho jeca i bruji. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta sa neba mojoj malenoj Grlici šalje.
   
  Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.
   Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.
   Poljubi me Grlica bijela. Shvatam to se Frkina duša oprašta sa mnom.
   Spremna je.
   Tiho odleti. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice, svoje druge. Znam , tamo ćekaće me . Ako oprost dobijem. To će biti vrlo teško. Varalo je srce moje.Mnogo.  
   Odleti i dio moje duše sa njom.
  Djetinji glas mi šapće ,:
  -Ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam , ,meni je sad dobro. I čekam te .
   Uskoro eto i tebe meni. Ne brini, zaslužio si.
   I nek ti druga grlica otpjeva, onu istu pjesmu. I to si zaslužio. 
  Muzika utihnu.
   Bol kao santa leda zaleže u dušu , koju ona u tisuće kockica ledenih u srce prenese. 
   Dvije kockice leda u očima. Jedna plava , iz oka na strani srca nikako da padne. I nikad neće.
   Druga crvena kockica iz onog nevjernog oka, koje nije na strani srca je kanula. Kako je to zaboljelo. Ali se odmah tu, ispod oka i zaustavila. I sada, godinama poslije  i peče i boli. Naročito kada se tango ili zvuk neba javi.
   A u međuvremenu? Tajac. Tišina.
   Tišina i tajac.
   Samo pitanja.
   Kako, šta i zašto?
   Odgovori ?
   To će poslije doći, kontam. 
   Ili neće. Bolje da sniju.
   Frku, moju Malenu ljepotu i Frkicu uzvišeno biće  uvijek u duši prtim i bolim. I moje oči nisu lažne. Svjetlucave su i nježne, samo vole da lutaju, jer su oči estete. Toliko ljepote na dunjaluku ima , na svakom koraku. A insan ko hajvan u polju ljubičica, ne mere a da ne utone u njih , dok ih svu ne upije...
   A lutanja krše srca. Mnogo njih . Sada to znam. Al' džabe...)
  Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći , posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.
  Lijep dan bio.
  Davno prije jednu sam  pjesmu  sročio. Njoj i svima ženama što bol i jecaj u srcu nose.
  Malo je sjetna , možda za damar viška nevesla. Šta se tu može! Znam Frku, sigurno bi je u damar strefila i malo nasmijala. Takva je bila djevojčica mila .Boli je , a ona se smije. Janje malo iz mog sna  na tren odlutalo.
  Za sve mile djevojčice što mrenjem ljubavi kroče:
   
  Vrišteće kraljice boli
   
  Znate li onu plahu srnu
  Frku proljećnu
  Pa još Frku frkicu
  Nesrećnu.
  Lirik, pjesnikinja
  Reći ćete – kanda
  Frka da luđakinja nikada
  Donekle – valjda..
   
  Ali – vapaja ljubavi
  Krika ljubavi
  Željna
  I posne korice hljeba
  I gladna ljubav  traži
  Hoće da se da.
  Njen očaj krik
  Plaši
   
  Muškarce
  – biti kukavice
  Bola krik
  Plaši
  ženskinje– zle vučice
  Muškarce na kuje sviklih
  Ne na Srne u ljubavi niklih.
  Žene na grubosti obučene
  Na prinčeve male naučene.
  Ne  na ljubav frkičavu
  Neštedimice što se daje
   
  Ljubav majke preplašene
  Bol-žene ostavljene.
  Bol djeteta dobrote
  Anterija od safira
  Nježne mile krasote
  Let malog  leptira.
   
  Bol srne ljubavnice
  Što u jadu vremena
  Što u jadu jada
  Što u jadu sjemena
  Grlica let sanjaju
  Ne želi potkovice.
   
  Bol košute majke
  Troje djecu što ljubi
  Dvoje spašava od hajke
  Sina od istih neljudi gubi
  Put rubina želi da kroči
   
  Srna Ljubavnica
  Srna prijateljica
  Srna poetesa
  Srna umorna
  A je zaspila.
   
  Uvijek samo nježna žena
  Bijelini anterije da iskoči.
  U ljubavi uzlet vidi
  A bila je samo - lane
  Što hoće da se svidi
  U proljeća snene - dane.
  Golubica u sve dane ružne
   
  Kraljica vrišteće boli
  U sve njene snove  tužne
  Nikada nikoga ne moli.
  Starog a novog zadnji dan
  Dragana milog spoznala
  Ostvari se djevojčaki san
  Al' se njemu nije dala.
   
  Dugo se molilo i snilo
  Za hiljadu pahulja bijelih dan
  Nekako se dockan zbio
  Iako bio je dugin dan.
   
  / In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti.../ 





												

Sjećanja i ljubav nikad ne umiru

Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih

Iz Arhiva

  •  

Pet mjeseci po Keminoj smrti ,umrla je Frka  Frkica  velika ljubav našeg k'o fol pjesnika i slikara.

Njihov poslijednji susret je obilježila  Montenova pjesma Hiljadu pahulja bijelih.

Frka zaslužuje da je se sjetimo  epizodom u kojoj  gostuje Kemal Monteno.

****

Anterije  i nevinost

**

Nazvala me Đugum Frka Frkica i zamolila da se vidimo.Šta ću,mislim,ne izlazi mi se,pripeklo,ali Frka je mnogo toga zaslužila.Uvijek je mudra i čestita žena bila,osim jednom.Prvi put je monstrum unesrećio.Drugi put je prevarili.To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije.A trebala je.Zlo i mladost – ludost.

Sjeli mi u Galeriju,sada neko carsko ime nosi.Poljubimo se u obraz.Svijet gleda, ne mere se drugačije.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte na se, usred kafane.

Šutim,ništa ne pitam.

Šuti , ništa ne govori.

Mučimo.

Razumijemo se , ćutanjem kao nekada. Još uvijek.

Ne kaže, ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se  ,  hoće kurvoazije. Može rečem konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca ; na živo. Ipak nije. Na vrijeme se drugi put udala.

-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Frko Frkice , žao mi ,  što ruzaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čo'ek  zaboravio što se nekad guštalo i šta se jednom nije konzimiralo…

Ima još jednog sina i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,iznimno biće , a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika , baksuze birati.Neko bi rekao usud , zla kob , šta li?. Nije birala, tako joj nematali; jal životni puti, jal otac.

Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno. Ništa ne čujem,gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi.Jal nećeš u mladosti slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih, dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh , pa grruuhh ,  i ja  gluv na oba uha,kao top ,plus još jedan. Nisam frajer oglušiti na jedno uho, kad imam dva.Stvar ravnoteže. Sve je u parovima.

E , eto ti , cereka se usud , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga. Šeret neki , ovi usud ;  garant!

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako ću bolan, šuti ona?Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz uši,ovu Frku sve  razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda i čudnih stranaca , k'o ovi današnji svijet.

Ima jedna molba,progovori.Zna da ću joj udovoljit,ali red je zamoliti.

Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Nema laptop,provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici.Moli da koju epizodu jahačima, harmonikama i njoj, preko reda nabacim.Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.Kaže nema takvog mahalskog kalemisanja  nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima,pa ih hvali.Ne pita za nikoga.Ja ne pričam o tim nikoga.Od kako joj poginuo sin ,  muško je dotaklo nije.Puno je to godina nedoticanja;previše.Ali znam,ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti,ona me šutka,očima ,kaže ne pričaj,nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim , već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

-Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali  prije toga , Deba ko Deba konjina samo neke svoje finte ganjao.

I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo. O onom kasnije ne smijem pričati . Znam da nas to još uvijek boli.

Taj voz je propustila dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo devet godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu : crvene bobe , bobice

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je ubica ili četnik?Povelo i tri druga.Jedan dječak domac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca, crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum , neki Skoko Milenko, tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča Sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan , ih ubila. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gore od njenog muža prošao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još 2000 ,  5.000 , milioni , milijarde  djece što ubijeno,što nestalo.Tek da se zna. Jer ubiti jedno , jedino dijete ko da si pobio čitav jedan  svijet.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti uz onu uzvrdicu ,  sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Šalim se . Zbog nje bi i Mont Everest pješke u salonkama  i prsluku kreno i leptir mašnu usput vezo .Spustiila se ona niže, sa Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj, one naše nesretne Sirotice , na našim Bjelavama, živi.

Njoj drago što je pratim , vidim milina joj srcem bije. Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono, sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.

Jako vruće,ništa dova podvornika ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se  mađara kutarišem i dok bar malo vrućina ne umine . Znam zašto me zove. Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to  ja.Mislim , red je ,  vrijeme je da pođem.Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu novu , ovih novih dana haber slikičnu kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Muzika teče, mozak ubija.Sjećanja naviru k'o ozon poslije kiše,samo se prelijevaju u hiljadu pahulje duginih boja.Ni cigar nisam završio,ona se vraća.Pogledam je.

Meni suze niz lice.Treći put  u životu jer  Ona ulazi u bijeloj anteriji,nov novcatoj.

Vrijeme kao da se vratilo  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jemenka ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me.Sretna je što me usrećila izgledom koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja…

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu,vlaže oči i lice,nalik su suzama.Dotiču joj  nježne ruke,ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte kada puna nade i života je bila.Njeno tijelo igra,gori i lebdi.

Sluti se,ništa  ispod nema.Grudi , struk , bedra , noge … sve djevojačko,boje ćilibara ispod bjelila anterije nestvaran krajolik nude.Ona je mlada , što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Sjećanja sežu ; njen budući muž  , nije ovaj mili i dragi ,  vać očevog prijatelja iz Vranja sin.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku.Gdje god krene,gdje god se makne njena zla sreća je sa osmjehom čeka.Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim,trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati.Možda,a možda i ne?Neće duša njenog Princa malog ,ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.Ništa drugačije ne bi bilo.Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.

A ovo dijete malo bi vjerovatno nesretnije bilo,ako je to moguće.

Njoj suze na licu,meni suze na licu,valjda se pahulje tope.Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se,valja izaći pred svijet.Sreća njena ona se nikad šminkala nije.Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa Malena uvijek bila..

Malo se sagnem,poljubim  je u čelo,uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj se  dobroto moja milosti puna.

Ona se raznježi,suza samo što ponovo ne pođe,klima glavom,riječi nema.Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka,od trača i jeda.Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu.Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas glas bije.Neke tvrde da su sa vama bile.Mnogo njih.Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih.I muškinje nas mrze.Ti hadumčari će me najviše olajavati.Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske.Prati me,do ulice,vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena.

Muzika  titra,bjele sjene nalik anđelima izlaze,kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti razbacuju.

Zavjese u susjedstvu  se tresu. Pogledi budnih upijaju slike kao fotografski aparati.

Ljepota moja me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene.Dvije siluete,besprekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje.Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala, te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset ili pedeset godina.Neki od škiljavca iza penđera nikad.Ni strasnije poljubce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta,mogli smo dobri glumci biti.Ja se šalim;nismo vremena za gluposti imali,trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna  nikada više ponoviti neće.Ja se ne bunim,uzvraćam joj , za sve naše neljubljene dane i noći;i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje…

Ona se odvaja,suze joj u očima.Ljepota moja nije dobro ,slutim ja! Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila,nekog od ovih dana ,da nastavimo gdje smo stali,”ako treba pobjeći od sveg sad…”

Uvijek taj Kemo,uvijek ti Indexi,gdje god kreneš,šta god uradiš,pomisliš ili usniješ , evo  njih.Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.Neka ih,muzika ljubavi je to,takve više nema , niti će biti.

Ona se smješka,neizmjerna tuga sjaji joj u očima.Samo prošaputa;

-Kako ti kažeš,mili.

Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo,grčevito.Okrenu se i lahko,kao pahuljica odleprša.Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne i zrelih osoba   novoga,a već bajatog milenija.Trenutak zastane,kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima :ne,ne ,ona ulazi u kućicu malu,trošnu i pritvori vrata..

Zapalih cigar usporeno,duboko udahnuh i izdahnuh.Niz ulicu hodim.Povučem dim,dugo ga otpuhujem.Izvučem pljosku,što bi Mojsije reko alkoholeru,nije kurvoazije ,sada pijem samo štok.Nema više tog slatkog vakta.Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio.Koračam niz brdo,taksi ne tražim.Niz brdo se sve kotrlja. a i prija mi silazak u svježi i mirisni  suton.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

Hvala ti velika čestita i mila ženo,mala  Velika Frko Frkice,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala.Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te,svi od reda.Svako od nas na svoj način,iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme.Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama , Luci i Frki; i pjesmu koju pride.Ništa na haberu nisam objavio. Mislim,iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti.Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem.Javi se.Ili pospana ili umorna taji joj glas.Može kaže,sutra se o akšamu kod nje vidimo.Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne ; sve natenane,po tabijatu.Žilet,voda,sapun,mirisi i abuzenze vodice,teget plišano odijelo,leptir mašna i prsluk od kadife,glanc antilop ,cipele sa bijelim pertlama,kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhtii pjeva . pičim,pičim,pićiču i na Bjelave veselo , svojoj djevi  stičiću.I stigoh.

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin  anteriji.Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom.Anterija se raspucava i nudi.Priđem i saginjem se da  je poljubim ,ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.Mlada žena  se smješi kroz suze ;to nju Dobri za majku zamjenio.Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo,odar boli i tuge!

Na odru ;svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji plavičastim safirima  optočenoj –  sanja. Strast svoju,neutoljenu, vedrinu svoju,žeđ za životom sa sobom na nebo nosi.Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika.Znam je,lica anterijska i nevina sa nje glede.Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je,lagano kosu joj ljubim.Sada joj lice mirno i spokojno ;kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka usnula.

Kraljica vrišteće boli čini se sni.O Frko,Frkice otvori oči,mladoženja m  tvoj Princ Mali je došao.

Čuti dijete.Ne progovara.Bespomoćna  od čekanja njega neuviđavnog, umorna bila pa spije.

Oko nje nema nikoga samo kćer joj,tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:Ti si nam bila u svemu naj,naj,naj;u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj,kao nekad ,orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.Zna , sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da  se zbude.Glupava mladost ili dušmani neki,ili jednostavno sudba na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu,žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije,čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.Kaže ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi.Dignem obrvu na ono ma'mo mame.Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je.Osvrćem se i gledam,nema nikoga  oko nas.

Ide ona sada nazvati brata i kasti mu da je majka umrla.Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  po običaju zakasniti, kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje.Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati.U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio;skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota ; mila i blaga.Vrckava i vesela,ni tuga to ne može ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i pripremam se da joj  čitam .

Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji  nešto sprema,a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

Kraj I dijela


												

Bajka o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti u Sarajevu Gradu čednosti – III Poglavlje

















III Poglevlje / Humor boli krije

Galerija mrsi blještave ali i one malo ledenije dane prošlih vremena , vodeći ih neumitnom smiraju , kao što Blistava Modra rijeka nosi sjećanje naših djedova od Ezela vakta ka iskonu.

Prebirući po riječiima i slikama često sam osupnut ljepotom , radošću , svjetlošću ali i naivnom tersluku kojom su se nepatvoreni pregaoci mahalskih ašik bašći igrali sudbinom i životima. Nisu bili ni svjesni da svojom igrom direktno utiču na slijed potonjih dekika u srazu sa kosmologijom.

Tada danima ne izbivam iz Galerije. Kao da me prošlost zarobi i ubacuje se u moje slike , platna , boje , kistove ili samo u kalem koji sam od sebe zapisuju, prepravlja i dorađuju  i ponovo živi ono što će , zaokruženo u cjelovitosti , uz Božiju pomoć , jednom ugledati danju svjetlost.

Gledam oko sebe i čudim se koliko je akšama i sabaha i sjajnih mjesečevih druga proteklo mojim modrim rijekama , raznoseći ljubavi krojenih i življenih u mahalskim đardinima?

Koliko li je ljepot anđela zaplesalo , zapjevalo i radost ljubavi poklanjalo blentovijama koje nisu marili za vrijeme i usud , već su živjeli, jednostavno i nerazumno , onako kako su svikli i djelili se svojim ljubama.

Čeprkajući po galeriji , slikama i zapisima nabasah jedan isječak izgubljen od svih , i nepriklonjen ni jednom čitabu. Pomislim, vrijeme je da ga prihevtam uz ovu Bajku. Nisam baš siguran , da će se tu zauvijek udomiti , jer ove riječi je prva ugledala i pročitala u nekom skoro zaboravljenom vremenu jedna čudesna žena , koje više ni.

Bijaše to ljeta Gospodnjeg 19…

Otvorim oči, a njegov pogled jedan valer tužniji. Iz čakšira vadi omot pisma, izgužvan i žut. Pruža mi ga i kaže:

-“Ti znaš šta je bol, ali se ne boriš sa njim. Ti ga trpaš i gušiš. Misliš da si ga zaboravila. Nisi malena.

Ti misliš da me znaš. Da li je baš tako? Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da bol nije rezervisan isključivo za nas. Svako od nas neko breme nosi.

Odoh da zagrabim malo Modre rijeke, ona je ljekovita. Donijeću i tebi. Trebaće ti.”

Ode. Ni poljubca na kraju balade…. Uh , jesam glupa. Odakle mi to. Čuj da dozvolim da me maksumče ljubi. Šta može hudoj žemskoj pasti na um, to ne mre nikome. Pih , pih, nalet me bilo.

Čitam:

Humor boli krije ( naslov)

Đul baštom razli se zvuk ćemaneta. Dobri , kao da ga muzika zaobilazi , uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Hoće Dobri da skine celofan. Ima on, i onu svoju sarajevsku , isto tako bez gaća , ona je otvorena. Spušta francuske, uzima Drinu , otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , zastane, nešto se premišlja.

Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori u istražnom , i ne trepće , da se ne bi odao.

Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , na kraju i Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega. To je dobar znak.

Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, podmoskovlje šumi , more se pjeni, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju.

Biće dobro,sluti Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti. Zna , zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan. Pa pogled skrene na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera črtvoroperaca naspram ovoj mahalskoj igri staklennih perli.

Jami bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio. Pogled mu se utopio u slova i bleji .

Čovjek bi pomislio da nešto čita ili ne zna čitati. Jes kad ne bi znao da Dobri osim j'taime , vule vu kuše ave’k mu'a , c’est la vie , non Je ne regrette rien , au revoir mon ami i takvih tričarija , od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.

To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi, počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita , on boju gleda.

-Jebala te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu?

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žensko veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno, nije luda. A i što će joj uopšte gaće ako ih treba svaki čas skinuti?

-A ako boja procuri jal bijela jal crvena?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj tvoj poganluk. On po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek uhavizat. Prije ni jedne nisi htio beknut. A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti . Sve jasno i razumljivo. A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da insan konjak može pomladiti?

-Može, može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut?

-Ja ne mislim riknut.

-Znam, ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!?

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?

-I Dobri mi jaran a on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknuti?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?

-Šta Mojsije?

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači i on će crknuti.

-Neće.

-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve. On će krepat.

-Kako znaš blentovijo pametna?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnije ne može biti?

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati i jednostavno će krepati.

Debi se odmah prosvjetlilo.

Okreće se harmonikašu što Moriće titra.

-Mojsije, kako ćeš krepati?

-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan?

-Lenji. Kaže , ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ!

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.

-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi’ išta u životu volio onda je to da umrem na njoj. A i Lenji ne bi imo ništa protiv, kolko ga anlaišem.

-Dobro Lenji reče, ti nećeš riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

-Eto , ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš?

-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju-

-A što ti, Mojsije ne bi madrkno, ko sav pošten svijet.

-Natakariš pošten svijet. Sve same ublehe ,hođe, svećenici, učeni ljudi , političari , hadumi , hadum tetke , pederi , hanumice , ekolozi , prepisivači i humanitarci. Nije to za nas mahalaše.

–A ja opet nešto mislim kako bi bilo da Lenjeg sprcamo međ’ taj pošteni svijet.

:A što mene fićfiriću jedan ? Eto ti Mojsija pa njega uvaljuj u belaj. Meni krepat i madrknut zvuče  skorom isto.

Zagrmiše basovi.To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče. Vidi on, ova bi se biti ili ne biti  filozofija bi se mogla vrtiti, barem, dva tri dana.

Skonto pričo im  ti ili ne pričo na isto mu dođe. Blentavi  ko blesavi mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Jedino im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.

I on zvizno. Počelo mu , na bigajri hak , neštimat sa Zlatom.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto autista ili se sprema da postane autista. Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri mog'li ja dobiti te neotpakovane cigare.

Lenji zakuka:

-Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti. Celofan je u pitanju.

Znam ; kaže Dobri i dodaje kutiju Debi.

Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem. Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa; pa celofan miluje, ciganku u kosu ljubi, tijelo nježno miluje , suze mu grunuše na oči.

Plače Deba ko godina, ako znate šta je to?

Kutiju cigara ž'tan na grudi privija. Jedna Cigančica mu se u oči pristavila.

Svi zanijemili. Čuj, blesan plače. Ne, nem're to tako…

Nije fer. Gdje si vidio, da odrtina osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast, mere zaplakat?

Može, misli Dobri i te kako može. Ona priča o crknut, riknut i krepat ga bacila trinaest godina unazad kada je dijete bio i imao deset godina. A i na Frku ga podsjećala.

Nije ba , on bio konjina i fićfirić, neotesani i grubi blento ,da ne m're grublji biti. Autista skoro postao?

Jok!

To se njemu srce sledilo, to njemu duša zamrla. To on lijepo krhko biće, onu svoju dušu veliku , Bogom datu , u mali mozak, u hipofizu zakopao. Zakopao, cementom sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio. Da se sve slijepi i zaledi. A ako neko počne čeprkat, da se duša samozapali.

On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane njegove, njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana , dijete u oblacima . Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i pameti.

Pošli oni u četvrti razred herojeve škole. To su one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak dječak , mogo bi joj postati momak.

Sva bi im se djeca mogla rugati, a njemu milina oko srca:

“Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.”

Eh, da je barem tako bilo, misli on.

Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa ko hablečinu kad god poželi.

Ali nije tako bilo.

Ali nije tako bilo…

Nikako nije bilo tako!

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama sanjati.

Bilo je to tako, ko da me neka mračna sila svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.

Ja sam nemoćan i ne mogu  da dišem, niti da vrištim , a bol  se veća javlja. Prvo ti desna slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini  vuče. Bol  te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.

Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi.Ne moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa.Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko jako skuvani rezanci , posuti paprenom paprikom.

Čudim se mene ništa ne boli i sve se nadam da će mi sada i tijelo i kosti samljeti. Ne ništa. Jok,bolan , ne da dušman lakoće. Tu samljevenu masu poli sa litar tečnog azota i u grudi mi sve to vrnu.

Bilo je to tako kao da ti dušu ,onu auru, onaj balonćić mali , katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca. Balonćić pane i puf nestane. Ali se duša vrati, malo veća od balončića. Ne znaju  krvnici da je duša od Boga data, da čuva i štiti nevinost i čestitost njegove djece.

Zvijer krhku dušu svaki put vraća na ležaj od klamfi  tkani. Ona se vraća još veća i jača.Kad neman vidje da joj ništa ne može, vrati je u moje grlo, pa je pogura malo niže.Ona se zaglavi ni dolje ni gore i samo prhnu ko grlica bijela  ka nebu svome.Znam da će  me gore , kad mi smrtni stađun dođe čekati, da me pomiluje,da se izmirimo i sa mnom da Dijanu traži..

Dijana je bila moja mala božica lova.Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz bajkovite šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju, djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje  im polako godinama odrasli ubijaju,  da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi  se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću. Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom domu . Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan ka spomenik neznanom junaku, samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju.Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju, ali im sama pomisao na njega neku toplinu stvara.

Dijana i Dobri  nikog ne primjećuju ,samo se za ruke drže i grčevito stiskaju. Kao da će ih neko, nepoznato nešto razdvojiti. Znaju ,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja. Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je idušman što u sebi mržnju nosi,

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema. Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše , ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga škuri oblak zaklonio i uporno ga u  korak prati. Ne da mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

Dobri nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže  i neka zlokobna tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do Dobrog dođe. On izleti, jurnu , kroz zatvorena vrata suknu i po gradu krik raznese.

Trči Dobri , vrisak s njim.

Trči  Dobri a čini mu se da su mu  noge  ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli. Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema ,klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto,ali  urliku se pridružuje, i on vrišti , cvili i plače.

Dobri trči, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog  bradatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini , monstrumu lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije,a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće Dobri  u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.

Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je. Vidi krv  kako polako mu na ruku kapa. Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno,neljudsko  tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane , ljepote njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti.  Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije to prije znao, nikad je nije probo. Pa se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu ,on joj priđe,ona mu šapuće i kaže:

Poljubi me i zagrli me molim te. Tako sam umorna , a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori. Misli Dobri moja djevojčica je umorna i pošla je da spije. Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja između njih dvoje prhnu . Prozori se treskom otvoriše , vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznese se put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišto . Dijanin vrisak se  kovitla mahalama. Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Dobrom drago , jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva,kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju. A ona čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva,pjesmu umilnu, pjesmu predivnum pjesmu Stvoritelju:









Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim.





Radosna i vesela ničega mi žao nije

Mrijet svakako valja kasnije ili prije

Molim sačuvaj mi Dobrog blentavoga

Mog  drugara smiješnoga i jedinoga.





Nesuđenu ljubav moju

a blentavu ovcu tvoju

trebaće mu pomoć tvoja

iskrena kao ljubav moja.









Dobrog tek tada hladnoća,led ledeni obuzima , jer  vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena. Satara ,pala mesarska, više nje blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa  ga u bijeli čaršav zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.

Gurnuše Dobrog van ,na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome Dobri sada pripada?

Tijelo mu sa živima. Duša za grlicom odlijetjela.

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila. Dobrog nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su   Dijana njegova mila i on dobri  i blentavi , zaljubljeno zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Preko dana bi dijete bilo na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče bi spavao ispod hrasta i snovima o Dijani  se pokrivao.  Dijete , jako deset godina , snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura , ljubavnica nije bila; sniva.

Nije ni jednu ciglu riječ tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

Ukopaše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća i dvije ljubićice u novinski fišek uvio i na odar položio.Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva djevičanski mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio. Misli dijete; šta će mu , nema više male božice, pa mu ni ne treba.

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta , kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo. Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je  i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris cvijeća će je privući pa će se njegova  Malena vratiti.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Zaključiše , onako uzgred , veliki je: Ima deset godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu, i u cijeloj zemlji , i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od deset godina na snalaženje. I mlađu , i stariju . I malo im to, još ih pride kolju , siluju i ubijaju.

Ćetvrtog dana u sabah Dobrog   probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom  nivou Raspotočja. Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući  dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džab džabe čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti:

“Idi kući Dobri i ne tuguj više.Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se  slučajno slomio,mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni.Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo me više ne može dotaći.

Dobri za kamen ,da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova,vrana,švraka i galebova se okolo groblja na žice  natandarilo i natakarilo  i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio inače si naj…grabusio.“

Vidi Dobri  da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala,sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao ka stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka,  a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga. Nikad nije. Ni vrno se nikad na groblje nije.

Kad je kući došao , sjeo je i jeo  i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili..On bi  odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu  vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu  čekat nije mogo,toliko je pregladnio,već je doksate drvca počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelašća  malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i poče povraćati.

Povraćo je ravno deset sati. Svaki sat za jednu Dijaninu prestalu godinu. Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih deset sati, svaki sat za svoju jednu beternu godinu.

Nikad više nije povraćao.Osim jednom. I nikad se više nije najeo,osim jednom. No , o tome drugi put. Sada napuštamo Dobrog da se do kraja i dobrano zaledi i da se u punom sjaju među jahačima pojavi.

Kao Anđeo  bez ličnih  damara.

.

.

.

Bajka o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti u Sarajevu Gradu čednosti – Uvod

 

Prihajalna besjedo in navodilo , oliti pred muhabet na dan otvaranja Galerije Bosna zemlja Božije milosti.

*
  
Imamo Galeriju ; nijeme, gluho bilo ,insani.
  
Ovu množinu će jednog dana vrapčići objasniti , a možda neće biti ni potrebno.
  
Mlađi brat Galeriste , poprilično samobitni Baška baŠa , pomalo šeret , malo više mahalaš i vječni đuvegija , na dan otvaranja Galerije , u društvu nekih drugih obavezno nepozvanih , ali neizostavno prisutnih prelijepih mahalkinja i nešto manje ugodnih mahalaša, usporeno , mahalski precizno, natandari muhabet :
  
“Uvijek si slovio kao pametan čovjek , ali sada znam da si izuzetno pametan.
Dok si bio mlad rasipao si energiju i vrijeme . Mora se priznati da si bio vrijedan baštovan i , ma, uvijek si volio cvijeće i đardine,i još svašta nešto.
Iskustvio i nauk su  učinili svoje. Što ćeš rasipati energiju i gubiti dragocjeno vrijeme koje ti odjednom ponestaje. Nisi frajer!
  
Otvorio si Galeriju da ti ljepote dođu na noge , na dohvat ruku i skuta  i dive se njihovim rukotvorinama ,umjeću , životu i  ljubavi. 
Znaš i sam ; muškarci k'o muškarci , uglavnom blentovije i hablečine , se k'o hajvani ili manje , razumiju u poetiku, kulturu i umjetnost. Ostavljaju prostor za estetsko bitisanje isključivo nježnim ženskim dušama , rukama i šta ti ja znam u čemu još.
  
U saučešnistvu i divljenju  prema umjetnosti se rađa simpatija , iz simpatije razumjevanje , iz razumjevanja sazrijeva  ranjivost i nježnost, i onda tebi , kao đent'lmenu ne preostaje ništa nego da odaberaš i bereš zrele jabuke , jal’ ostale voćke i slastice.
  
Znam reći ćeš takarli vremena brate moj! Moralo se !

Aha , kak’ ne! Ali to kod mene ne pije hladnu vodu sa bjelavskih česmi . Kod tebe uvijek neki takarli, damarli, dertli vakt'i. Idi bolan, pa se leči.”
  
A i Mojsije umjetnik i prorok se mor'o nadovezati:
  
-“Ne samo pametno , već i jako lukavo. Pored toliko ekspresivnih mjesta u gradu , nađe impresiju i kotu na 17 cm od Love bridge ,salona Beauty gdje samo ženske noge lepršaju. Koje li milimetarske slučajnosti?”
  
A rahmetli Deba , preranoletač u nebeske visine ,( dugo očekivani  belaj  u jeku priprema za otvaranje galerije) i belajsuz po vokaciji, bi zasigurno ( jes’ kad bi mu pržun bar na tren dopustio da ohane ), sletio i zakatančio završni naturalistički eglen:
 
-” Joj lava ljudi moji! Boli glava! Atelje , poetski , muzički i umjetnički kafe salon, za damarli divana dušu dao i još mu ljepote druženje plaćaju kupovinom slika, ‘oću reći finansiraju ovu podmuklu barabu. A ime mu je Dobri. Aha , kako ne.”
  
Znamo ih svakog pojedinačno i svakog sve ukupno , proširiće se u mahali nesvrstana priča. Osnovana ili neosnovana, nije bitno. Svaka će mahalska blentovija dodati svoj obol na kantar taze mahalskeog prosedea i eto belaja. Ode obraz, namah i bez diskursa.
  
Skoro totalno nevinašce, u još neobranom grožđu ; ni zabranjene voćke brao , ni slastice dirao i mirisao i u njima uživao , a Galerija već  na lošem glasu.
  
Iako se pretpostavljalo da će se broj posjetiteljki vremenom povećati , dal’ zbog “lošeg glasa ” il’ neobičnog i prelijepog galerijskog kolorita i ambijenta , a mere biti i zbog slika ( tko da zna ) , moralo se nešto poduzeti i razbiti preuranjeni muhabet prije nego postane mahalska istina.
  
Strogoća i Mudrost , godine , a i vaspitanje priječe da se švera ok'o kere pa na mala vrata i razuvjeravaju mahalski kuloari , sa akcentom na kuloarice, jer su one uvijek bile pogubni izazov za lični ego i jednostavnu mahalsku filozofiju ,"dvoje se nađu pa se poslije ne nađu" , prozvani se odlučio za manje popularni i isto tako nesvrhishodni javni demantij.

To vam je k'o mač sa dvije oštrice: jal’ upali , jal ne upali!? Hoće se reći jal’ u sridu’ , jal’ ukrivo, a to mu dođe skoro na isto. Pitajte Maru , jal’ Daskaru , jal Gataru.
  
Zvuči malo poznato i odbranaški ,ali izbora se nema, jer istina je uglavnom  bar malo ljepša i drugačija i uvijek ,  ama baš uvijek između...( Quod erat demonstrandum ) .
  
Prepuštamo , šenkrat plaho , riječ sveznajućim i prelijepim naratoricama , u mahali prokuženim kao poznavateljkama umjetnosti, 'vake i 'nake.
  
Srećno i hairli bilo.

I Galeristi i  mnogo poštovanim i blagorodnim posjetiteljkama.

 

    
 
 
 
  
  

 
 

												

Begunica

Secam se toga dana, kada si bežala. I zauvek pobegla. Pljusak je besneo, pa se smirio i ponovo postao  čudljiv, pomalo svadljiv, zavijajući vetrom. Upravo su ti otrgli dete iz utrobe. Imala si samo sedamnaest godina. Nismo bili dovoljno stari za brak, a i sami smo bili djeca , različitih dimenzija po mnijenju dušmana. Ti ne beše po volji mojih, ja sam još manje bio u fokusu nerva simpatikusa tvojih. Tebe su poslali na struganje , mene u park gdje se okivaju nepodobni

Vrištala si:

-Mili moj , pomozi mi , ne dam našu bebu. Ubiće je.

Nije pomoglo, jer ti nisam mogao pomoći. Nisu dozvolili da dete udahne vazduha , a bilo je živo. Prelepo. Božje stvorenje je imalo nevinu dušu , prekrasne mamine plave oči i nežno očevo srce. Nerođena djevojčlica nije ništa razumela. Prvo i poslednje što će spoznati je :

-Veliko zlo živi u ljudima , dok uz zvuke vodokotlića, jednu malenu , nerođenu Božiju dušu puštaju da kroz vlažni mrak toaletno slivnika traži svoj put ka Njegovom uzvišenom prestolju, oni se smeju.

Tebe, krvavu i raspamećenu , poluludu i nesvesnu skrajnuše od mene u neki samostan. Mene poludelog, bez umnosti , izgrebanog, u modricama, ugrnutog košuljom sa mnogo kaiša koji se spengavaju na leđima, zatvoriše u sobu bijelih zidova, bez prozora.

Kada je zvuk dolazećih lokomotiva , koje su bjesomučno tutnjale mrakom uma , malo popustio i manje bolio u uskom tunelu, zamišljao sam da uzimam svoju spravu za tonove koju si mi ti poklonila. Crvenu gitaru od trešnjinog drveta , one iste trešnje o koju sam ti ljuljačku kačio i snove polagao.

Mrkli je mrak. Misli nemam. Ne znajući šta radim , nemo prebirem prstima . Muzika je nehotice pratila ritam naleta vetra i kiše. Miris tvoga tijela se iznenada javi u bezdanu moga uma , kao bljeskak groma , koji obasjva tamu.

Ti si  krišom , usporila svoj posao grebanja vune , ne želeći uplašiti budne , koji su pomno pratile svaki treptaj paučinaste mase koju se smanjivala i pretvarala u niti bez misli. Nakon godina , zapreteni lik sanjarke se javi, u isti tren kad i bljesak groma u mome umu.

Zastala si kraj vrata moga uma koji se ponovo porađa. Nije ti se svidela tama. To nisam ja , tvoj dragi koji samo svetlost ume da sni. Krzmajući se, pobegla si. Ipak srce ti je zadrhtalo, vratila se , ostala trenutak naslonjena na zid . Rukama se uhvatila za rešetke nacrtane crnom bojom na zidu bez porozora , pokušavajući da osvjetliš moju nutrinu.

Privučena mrakom i tišinom , najzad si tiho ušla u sobu, sela do mojih skuta. Pognute glave hitro okrećući iglu u tišini, vezeš naše izgubljene dodire. Uskoro zastaješ, ideš da pogledaš kroz prozor ,koji se pojavi sa mirisom tvoga tela. Bacaš pogled na neprobojni drvored taman od kiše i nemanja misli i upijaš taj jedan čas kišnog popodneva, punog avetinjskih senki prošlosti.

Pesme mladosti, nečujni krik deteta koga stružu i ubijaju, tišine buduće, nista drugo, ništa novo. Te noći ispevao sam jednu pesmu tužnu. Ali ti nisi bila tu da joj osmeh daš. Pronašao sam reči ispod dovratka, kuda je kiša klizila, vlažeći tragove tvojih stopa, iskreći nedostajuće akorde, koje sam zagubio i uzalud tražio u mraku što je godinama obitavao u beloj sobi bez prozora.

Jes’ , tako mi tebe – nepozvane i otrgnute , bez pardona iz nedara noćne tisine, i mraka, oni su se slili u svirku, dok su se zvezde u mome umu palile, jedna za drugom. Ali ti nisi bila tu! Hteo sam jutros da ti pevam pesmu svoju. Ali, iako nisam zaboravio melodiju, , buntovne reci mi izmiču, sada kad njome dozvah te i kraj  mene ti si.

Zadrhtacu bez sumnje, ako se ikad budemo sreli , u ovom ili nekomu drugom životu , u svetlosti udaljenog sveta,. Zaustavljajuci se, prepoznacu tvoje oci tamne kao jutarnje zvezde. Znacu da su pripadale zaboravljenom sumraku predjašnjeg života. Reći ću:

-Čar tvog lica nije samo u njemu. U nj’ se utkala zarka svetlosti moga pogleda pri susretu koji se ne pamti. Duša naše nerođene bebice i naša ljubav mu je dala tajnu koja se nije  izgubila. Uvećale ste me svojom ljubavlju, bitkom i postanjem u godinama mraka , kada suze nisu nalazile put do neba. Ispunile ste mene, koji sam samo još jedan od onih neobičnih autista koji plove svojim tokom, brodeći tišinom sna – čarolije tvoje i sanja nerođenog deteta. U tom mraku, promenljive milosti sveta boja i reči, dale ste mi mesto , tamo gde pesnici i slikari vih vremena, rasađaju i donose svoje darove, gde ljubavnici u ime večnog pozdravljaju i eonima slave ljubav .

Još i danas ljudi žurno prolaze ispred mene , kroz mene i iza mene, na trgu belokosti, ne opažajuci kako je moje telo postalo dragoceno od tvog milovanja. Bogatije za ljubav tvoju i svetlost nerođene duše.

Ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac i njen dah, kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi vatru Božanskog dodira, kojom  večito sja , kao dukat za koji me prodaše . Nežno gazeci travu na stazi , kojojoj hrle oni okovani ljubavlju, izbjegavajući krhke devičanske ljubice , začuh šapat:

-Poznaješ li me?

Osvrnuh se, pogledah je , začuđeno  rekoh:

-Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice.

Ona odgovori:

-Ja sam prva velika tuga i bol tvoje mladosti, majka naše nerođene bebice.

Njene oči su blistale kao rosno jutro. Poćutah trenutak, pa zapitah:

-Jesi li iscrpila sav teret suza?’

Osmehnu se i ne odgovori. Razumeh da je njen plač imao vremena da nauci govor osmeha.

-Nekada – prosapta ona – govorio si da ces uvek voleti moju tugu.

Zbunjen rekoh:

– I ti si se promenila. nekadašnja bol postala je vedrina. Srećan sam sto me više ne gledasš sažaljivo i mokro.

Zlokobna blagost noci i  sumnjivi odjek mojih reči koje tami kazuju zbogom, prestrašen od očajnog naglaska, dovele su me do ivice plača, ali naučio sam mudrost:

– Dan će se ponovo roditi, moje srce ce opet biti tvrdo ili neće, ali neće biti vise vremena za suze.

Ko kaze da je zaborav nemoguć? Samilosna smrt buja u samom srcu života, obuzdavajuci njegovu ludu želju za trajanjem. Burno more na kraju otpocine u svojoj pokretnoj kolevci. Šumski požar zaspi u postelji od pepela.

Ti i ja se zauvijek i uvijek iznova rastajemo … rastajemo…

Rastanak ce pokriti siva trava zaborava i  mirisne ljubičice nasmejane na suncu, svjedoku boli i rastanaka . Zar ne krhko proljeće moje.

Kad blaženi čista srca jašu Mojsije harmonike baca / VII Epizoda

 





Noć ribizli i rozajklije

Mi ne tugujemo,mi ljubav slavimo  i kada nas odlazak ili smrt nečija mori.

Poslije onoga skršenja  mi Frku zvali kad Debu, Omu i  Lenjog nismo zvali. Jedino bi tako došla. Mojsiju oprostila- Zna kriva je. Skrnavila i kršila  mu cvijeće. Treću najveću ljubav.

Srdačno bi se poljubila sa  drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke nježne uzele u kuću uvele. Ni đugumi joj ljepotu ruku i nježnost zagrljaja nisu mogli skršiti.

Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinje. Imala gutu plavih i bijelih haljinki  i dvije gute kombinacija  i bijelih i plavih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Pa  kombinacija sa  suknjicama  i vrućim pantalonicama . Imala i pantalone bijele i plave, ali one sakrivale ljepot noge Afrodite , mrven vitkije.

Mogla mila je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , jer je tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je Grčke božice vajao .

Maržoretkinu odoru bi joj skinule ,  anterju obukle. Bijelu , prema duši djetinjoj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena  safir anterije. Sada njih tri , tri čovjeka imaju, tri princa po njihovim anterijama skrojena.

One blentovije su malo skrajnuli. No , vratiće se oni. Još blentaviji. Oprostiće im se . Mladost , ludost .

Ljepota mila, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog mnoštva. Pokunjeno bi spuštala glavu kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčurak pred prvi poljubac.

Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste. Ponekad bi joj pogled  bljesnuo kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa  se smirila.

Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj  prišao, uvijek tamno modrom kadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i  onaj dio čela,  pri samoj kosi , dašak poljubcem orosio.

Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali niti čuli.

Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:

-Dobroto moja ,dobro mi došla … mila moja, evo mene ništa se ne brini sve će biti u redu, …malena moja čini mi se da te malkice volim i  da se zaljubljujem u tebe.

Ili samo jedno :

-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.

Jedne potonje večeri Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio za jazuk zijan , niti će ikad.

Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu, zvanu  rane moje – nesrećnicu. Vrti se ukrug,  improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.

Lelujaju umilni akordi, usporeni , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi, zvijezdice žmirkaju, maglice su u zasjedi, sve u nekom blagorodnom iščekivanju.

Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka , kao stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvorom svezali. Tada bi se ko ašik ćurke smješili, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.

Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro, bol izbaci Frko mila .Bilo ga je toliko mnogo da ga nikad, za života,  nije stigla izbaciti. Bol se gomilala, jer je nova u talasima nadolazila. I čini se nikad nije stala nadolaziti.

Za večerašnje  suze je  krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok ih ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjete se tako sitno i bespomočno, u grudima ih nešto probada i stišće i pomoći nema i ne želiš je : suze ne prestaju liti. Nebo, jedno jedino,neponovljivo samo takve molitve prima. Stvoritelj se zato pobrinuo.

Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni  nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin , okupan svježinom sarajevske noći . Šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica. One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se  pored njih  isplakala Kraljica vrišteće boli.

Vraća se Mito bekrija,  kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra (?) . Frka je mudraca naučila; podučila,  kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca. Nema tu jakih  i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa i Mitinog usuda.

Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom koji pjesmu uznosi do srca , do  boli, jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.

Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, ne da. Ne odustaje;  jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i poentom tragične. Zbog toga im  treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos.

Mojsijev Mito je uvijek bio  sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od   neizliječive bolesti – ljubavi. Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.

Ovaj đardin je umirujući. Tako je pun neba i ljubavi. Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.

Usud, pravedni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je  napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda. Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle  u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboljeće ih kad saznaju, da će im se svaki damar u kam kameni zalediti.

Univezumu je to, sve  tako blisko , a tako daleko , jer uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.

Troje već  nije par, to je nerazum.

Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo i poklanja se djetinjoj  ljubavi.

Sedefaste klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić.  Ovaj stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka –  traži pomoć, maestro ga podržava. Akord  dva  nijansu snažnije se glasaju pa ih vraća nazad, hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se  i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.

Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.

Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna , zna da se njenom draganu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno , a tako bolno počinje i objavljuje:

“Ponoć već je prošla

Vreme je  da se spije “

Glas je tih jedva čujan, to je šapat, molitva nebu  koja moli : zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje , ali još uvijek se ne da naslutiti jasnost kristala.

Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći, njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prihvata, nije mu uopšte strana.

“Srce joj je budno

Davnu želju krije “

Frka je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu:  krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete, preplašena srna i ljubavnica , i hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja – evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena koja samo što ne vrišti.

Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalazi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu  oči polako nadvladava, on je tjera,  ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.

“Ej, kraj penđera stojim

Čekam da ti vrata otvorim.”

Sada je ona goruća  čežnja koja mira nema . Ona i šeće,  i strpljivo stoji, ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo jer ona otvarajući vrata,  želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu  u skute naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj noći?

Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer  zna da je za njega on kriv. I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On – on je Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna,  čije djelove može i mora podijeliti. Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spržilo.

Dobri pribro misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko, u ovoj bajci treba da kleči i oproštaj moli – to je on. Zagrli je  i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:

“Zašto, dušo ne dođeš

Da me kući povedeš

Da ti svoje srce predam

Da ti staru majku gledam

Dobri, Dobri bekrijo. “

Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka , njen glas i Dobri . To je obostrana bol  ljubavi ,  zapretena u blagosti noći  , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol;  kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.

Ovo ona pjeva  u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas,  koji svoju kristalnost koristi da nježno  moli , da  po nju  dragi dođe , da mu srce preda i da  se njegovo srce  napokon slomi i otvori za njene snove .

Glas  odzvanja i ona hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ova put  refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna , da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.

Dobri  osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih  očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila kao da želi da  upije i tetovira taj vrisak – iz svoga uma u njegove snove. On vidi tu bol kojom  lavica odlučuje ubiti svoje čedo.

On zna da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati  da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo. Ili nije?

“Obećo si Dobri

Da  ćeš jedne noći

Kad se varoš smiri

Ti po mene doći

Ej, cvijeće tvoje bijelo

Već je čekajući uvelo.”

Ona je čestito dijete, blažena žena, neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak razigranog lahorca , koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i nevinih snova neumitno vene . Njena velika dječija   duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom. Bitno je da ljubav opstane.

Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio. Glas ga ledio, vrisak ga bolio, nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ja sam zaljubljeno dijete , ali ne može – valjda ga glas izdao.

A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli. On je bio samo Mali usamljeni Princ koji je htio jedino da ga puste  da voli.

Ona se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilu,

“zašto…Dobri bekrijo….

Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ima lik i stas, i neku nježnu dobrotu koja Miti nedostaje. Nije to, tamo neka , opsjena iz pjesme.

Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da dođe i kući je vodi, oslobađa glas. On postaje još bolniji, pjesma ubjedljivija.

Molba se ponavlja, refren bruji.

Muzika postaje tek sjena lahorca; koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija tuga utkana u njenu bol, bol žene što gubi.

Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida. Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi. Niko od prisutnih nije zatečen.

Krasotica je svoju nevinu dušu u prekrasni đerdan nanizala, pa ga skršila i bisere blještave po đardinu rasula. Svima je mnogo toga poklonila. Više  se nije  imalo   ništa reći. Ona je svoje isplakala.

Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene . Ili koje je krala.

Vremenom će oprostite sebi? Možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca, osim onih koji su bili zvijeri.

Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala. Slagao je i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila.

I zato se ovo drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njena velikodušna duša je dal mig da i njeno skršeno srce bude milostivo.

A, on? On se već naučio kako da ljubav sanja i voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i opet ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni.

Snovima žao Malene Princeze i Malog Princa što ne mogu da se vrate u one dane, kada bi jedno pred drugo mogli čisti i nevini stati. Oni to i sada jesu, možda, tek malo,  sasvim malo , kojom praškicom zaprljani. To malo je njima veliko i ne mogu ga oprati. Nisu to oni htjeli , to su im drugi učinili. Noć je odmakla. Još mnogo ima do sabah zore.

Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli i ona mu kaže :

– Dragi vreme je da se spije.

Oni su bili samo djeca koju su ranjavali i koje hoće svoju djetinjost da vrate. Sada ne žele drugima da se svide.

Nisu se obazirali na Lelu Jelu Jelenu i Zlatu; na Mojsija i Hercu još manje.

Ostaviše ih same.

Četiri sjene , nemaju kud , uđoše u kuću.

Frka Frkica  uze ibrik, sapun i peškir u ruke, frkičasto povede Dobrog do šadrvana .

Odrvrnu česmu, inatno , zavuče ruku u njedra, onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodim.  I ta se česma malo naherila. Skide anteriju, bez imalo stida,  onako kako to djevojčice rade,  jer to je sasvim jednostavno i dječije normalno. Dodade anteriju Dobrom. Ispred njegovih očiju ostade samo uzbibana bjelokosna ljepota.

Podiže kosu , pa je u punđu zamotava. Slavuji budni, poznati poj ih probudio, znatiželjno gledaju prekrasnu bjelinu i ne okreću glavu. Što bi ptice rekle, to je sasvim prirodno.

Odrvrnula drugu česmu,   malom ručicom, skoro djetinjom šakicom , vodu zagrabila, ko grlica srknula, jednom . pa još jednom. Inatno , onu prvu razrooku desnu dojku još jednom poli hladnom vodom .Plaknu se, ne , jako  se isprska , zali vodom, i onu drugu  istrlja. Od žudnje gorila , od tuge sagorila, bol ispirala. Tijelo je  rosila, pa se mila umorila.

Dobri zamišljeno pogledava maglice. Neko bi reko , gleda da vidi jesu li im zvijezde naklonjenjene. I bez toga je znao da njima dvoma pomoći nema. Ne zna zašto i odakle mu to , ali on nerazgovjet jasno sluti i muči .

Trznu se, razbistri oči , pa sa druge strane šadrvana, zaklonjenom od pogleda sa prozora, anteriju polaže na šadrvan. Košulju , pantale, cipele i čarape skida , hoće da se pere i umiva. Frka se već oprala, dodaje sapun, bliže, jako blizu mu prišla, pa ga mazno bokovima gurka. Bijele grudi , grudi jedre, djevojačke, rukama njegovim prinosi. On se  njenom nestašluku smije i gurka je od sebe.

Ona natoči ibrik hladne vode, pa ga proli i ponovo natoči. Dade mu da vodu proba, on je proba , pa joj klimnu glavom. Uze ona ibrik i pljusnu ga cijelom sadržinom.

Kaže:

-Kad ti je dobra evo ti je. Ispod mokrih gaća pripijenih uz tijelo pokvašeni slavuj se uspravlja i nečujno glasa,  kao da cvrkuće.

Gola  Frka Dobrog  oko struka zagrlila,  pa se pribija. On je za ramena drži, ljubi je u lice, usne,  kosu, međ mirisna ramena usne uvlači; ona drhti  i još jače se pribija. On joj pruža anteriju ona je navlači. Dosta je golotinje, svijetlosti ima, pa je  do ležaja vodi.

Zagrljeni, polako se vrate do otmana. Nigdje im se ne žuri. Ovo je njihova prva mladalačka noć, ništa ne može po zlu poć.

Aha , kako da ne!

U svojoj ljepoti i uzvišenoj opstojnosti ceri se sudba, vrlo ironično kao da je boli i jedi zla kob koja večeras, ponovo mora da se mota oko dvoje zaljubljenih . Žao joj , ali ona tu ništa ne može. Takav joj posao.

Otoman raširen, dva tri čaršafa razastrto, blještavilo vezenih jastuka i pokrivač od plavoga brokata. Pored njega bijeli  peškun.

Na peškunu : dvije kristalne čaše na niskim nogama. Između njih u simetriji,  nestašno strči flaša Courvoisiera, malo ustranu Gitanes bez filtera, sedaminpedeset   i kristalna pepeljara pored .

Ispred zdjela, a u njoj grozd rozaklije, u grozdu dvadeset pet zrna ,  jedna smokvica,  rumena breskvica , poveća tulumba između malene baklavice i nijansu veće ružice. Preko puta kurvazijea  mala zdjelica crvenih ribizli na kojima pupaju bijele ljubičice.

Frka gleda u Dobrog , raznježena i dirnuta , ali njena veselost samo što ne prsne u smijeh, on je ozbiljan, svečan i kaže.

-Ne broj , nema potrebe, dvadeset četiri ribizle su tu.

Oboje rukama prikrivaju i prigušuju smijeh. To ih obijesna  Zlatica , rubinova mladica , Mojsijevog bolera leptirica ,  malo gosti i puno  zeza. Damare im namješta. Svega se dosjetila i prisjetila. Još im kasetofon pristavila.  Ne trebaju ni to pogađati. Ima u njemu jedna divna Meri Cetinić. Samo pritisneš dugme i ona  nabraja njihova četiri stađuna. Ovo je bilo suvišno. Ne miriše na dobro. Dobri to sasvim izvjesno zna,  ali ništa ne govori.

To je bilo ono što su oboje voljeli i snivali i to je njihovo samo njihovo zajedničko bilo.

Posjede je Dobri   i  kleknu na koljena, uze je za ruke, poljubi ih i prošapta:

Uzmi me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
kad zvijzde za nas bdiju
dodirni me
u ovom  trenu sna
kada   milujemo se  kao djeca
kao labudovi
koji tajnu svaku znaju
a se boje
neko ukrašće im igru tu

Uzmi me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
usnama od snova
grijeh što nose
u ovom beskraju
kada tijela umiru
od jecaja i bola
a nose ih
uzavreli otkucaji srca
kao bura usred oceana

Uzmi me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
šapatom zvijezda
na ovom splavu  davljenika
dodirni me u ovom očaju kao da je zadnji put
i ljubi me samo  ljubi me
molim te

Uzmi me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
i čuvaj me
stisni jako da boli do neba
i ne daj
mili aneđelu
da nam ovaj  treptaj sna
ukradu
jer volim te
jer voliš me

jer se volimo mi

Frka Frkica, ne može suze da zadrži i bez glasa plače. Njoj nikad niko nije poklonio pjesmu ili barem stih. Osjeća, iskrena ljubav je to  Zna, samo veliki sanjari i ljubavnici pjesme o ljubavi  snivaju i kad ljubav žele da vode.

Samo , zašto tuga pita se? Zar zna koju će joj bol vjetrovi sutra šumjeti?

Dobri  je voli, zna to , ali je neizmjerno  tužan . Zašto ta tuga,  ne pita se  on. Ustaje , gleda je u oči i lagano, nježno, kao dijete kada se ljubi prvi put dotakne joj od čežnje, mirisom trešanja otekle usne.

-Volim te ,  velika malena moja  , ljubavi moja.

-Znam velika srećo moja, ja sam tebe uvijek voljela.

Sjedaju, on joj pomaže da polako svuče anteriju. Ona drhti, uplašena je ,  kao da joj je to prvi put. On se smiješi i kaže:

-Jeste mila , ovo nam je prvi put. Ono prije  nigdje u nebeskim knjigama ljubavi nije zapisano.

Na  prozora  dvije anterije, rubinova i safirove ,  ruke jedna drugoj stišću i grle se . Malo prije su gledale i maglice i molile se svaka na svoj način.  U molitvama  zaželjele da nebo podari sreću onom  djetetu u bijeloj anteriji.

Možda su pogriješile što i onom drugom djetetu nisu sreću poželjele. Suđaje su ljubomorne i osvetoljubive , rekoše stari Grci. Ne bi se reklo , kliče život.. Tko da zna?

One još malo žele da gledaju kako se đul bašta  darovima i svježinom natkrilila, svojim mirisima ispunila ležaj. Ptice su se već prije povukle, pjesme su ih dirnule i umirile. Sreća se  nikad  niže   zemlji  nije tako, na dohvat daha približila.

Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice krik.

I vide,  ona trči i vrišti , trči bjesomučno lupa na vrata , i vrišti. Trese ih, razvaljuje, vrišti  i uleće. One trče sa sprata. Čuju Frka grčevito vrišti i jezovito  plače . Ona ne plače, ona  riče i rida .  Ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:

-Joj, mamo mamice. Joj, seje sejice.

Gubi svijest i  klone na ružičasto bijeli  mramorni pod jevrejske kuće.

Bjelina na ružičastim gravurama boji se kao raspukla ruža. Ima tu puno krvi.

Dobri , skamenjena gromada , ništa ne shvatajući , omamljen polako ka kući ide, približava se vratima, hvata se za pozlaćenu šteku, hoće da je povuče i ugleda;

-Oh usude , usude .

Tri  kapi krvi , prvo sićušna, zatim veća i na kraju krupna što se u malu baricu pretvara. To je ona ženska krv, koja ima onu boju koja nije zdrava.

Šuti on veliki tajac, šuti tišina. Ništa ne govori, novu ogromnu bol ćuti. On tu više ništa ne može da učini. To su već ženska posla. Ispušta kvaku, vraća se do otomana , sjeda do na kraj sami do peškuna. Skupio se, nešto ledenije izgleda, nalik okamenjenoj gromadi sa izvora Modre rijeke.

Otvara kurvo-azije i sipa , po prst kažiprsta  položenog, rubin tekučine u čaše, prvo u onu od srca lijevu, pa onu izdajničku desnu. Spušta flašu otvara kutije sa cigaretama . Prvo sedaminpedeset, pa ž'tan na kojoj jermenka pleše.  Iz svake kutije vadi po jedan cigar i stavlja ih u usta i zlatnim upaljačem pali. Jednu bez filtera međ titrajuće usne ostavlja, drugu, onu sa filterom u ruci drži i gleda.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To će se pjesma desiti sedam godina kasnije, ali Dobri ima prelijepe snove i  i čistu dušu da može snove i pjesme  iz bilo kojeg, u bilo koji stađun dozvati.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas. U misli mu pohrle dva nježna safira,  što se  sjetne oči zarobili i sa iskrama modrih ljubičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, more plavetno i otoci mogu i moraju roditi. Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga, čini se poznata, ali to nije Frke glas. Glasa se isto , treperi  i boli isto ,  ipak onaj  stađun više, što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku. Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad ništa značio nije. Svima nama stađuni na sličan način u zagrljaj jure.

Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad ih nismo brojali. Kako ćeš izbrojati toliku ljepotu i ludosti.  Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare snove polagali.

Meri to o jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštrica  zvana usud  za sve se pobrine.

“Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

moji se dani kroz vrime vuku

s teplin i ladnin život se miša

žari me sunce , pere me kiša

Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

a daje gazim vrime mi biži

stađuni moji još od početka

korak po korak , kraju su bliži

Stađuni ,stađuni moji

di je sad ono proliće cvitno

stađuni, stađuni moji

i lipo lito vedro i sritno

dok jesen stere lišće na stazi

ruke me stišću o zime mrazi

stađuni, stađuni moji

Sa rukom za ruku

ko će izdura do kraja gazit

jedni će nestat ko da ji nima

na me će pazit još samo zima.”

Zna Dobri ova pjesma priča o onom nekog drugom proljeću i zagubljenim stađunima , koji su  eto ,  vrlo bliski ovom vaktu.

Cigare , ona u ruci i ona u ustima dogorjevaju. Gasi ih , uzima nove, stavlja   među usne i pali. Slobodnom rukom hoće da opet obrne pjesmu.

Jedna ručica mala, jedno milovanje nježno, pogladi ga po licu . Iz ustiju mu vadi cigaru njoj namjenjenu pored njega sjeda, podiže mu desnu ruku, na svoja uzdrhtala pleća je stavlja. Drugom tipku gasi. Ta druga krasota, oni drugi predivni glas, ovdje nema šta da traži. A ni vrime joj ni. Stavlja cigar usta.

Kao po dogovru , oboje , istovremeno udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se ne gledaju ,   se  čašama ne kucaju.

U očima praznoća , srećom zajednička, i nema suza, otpijaju po gutljaj. Bilo bi sasvim normalno da ona kraći, on puno jači cug ima. Međutim sada su ravnopravni, prinose čaše ustima , ne cokću i zabacujići glavu unazad ; polako do kraja ispijaju zlatnu tekućinu.

Mramorna se Afrodita  zgrcnu, brzo dođe do daha. On ništa, u kam kameni se pretvorio, u kamenu gromadu ubistio.

Ona ga gleda i šali se:

-Baš je ovaj život ponekad prava  kurva,mili moj.

On je ne gleda i ne šali se:

-Dobro došla , ponovo u naš svijet, mila moja.

Meri in gleda ali nauk ne privata. Njoj se to ni i ne m're desiti. Još uvik. Oči joj ljubavlju zasljepljene.

Šute i kraju  privode cigare. Lica im nježnija i bjelja od tisuću pahulja bijelih.

On opet sipa kurvoasier ,  kažiprst položeni rubin tekučine . Prvo u onu lijevu od srca, izdajničku, pa zatim u onu desnu povratničku.

Kao po dogovoru, oboje stavljaju istovremeno cigar usta, udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se gledaju, a se čašama kucaju.

U očima im  led ledeni malo se mućka i plovi. Srećom zajednički , nema suza, otpiju po srk, ona malo manji, on malo veći i cokću, i ne zbacuju glave unazad.

Ona se ne zgrcnu i nema borbe za dah, samo se malo strese i mramor se prosu u vesele iskrice maglica. Gromada se malo opustila, više je žalosna vrba.

Gledaju u prelijepo , raskošno nebo zajednički , skoro sinhronizovano.

Ona ga ne gleda i raznježeno kaže:

-Baš je ovo nebo uvijek prekrasno, dobri bekrijo moj.

On je gleda i zaljubljeno kaže.

– Ti si uvijek tako  prelijepa , krasotice moja.

Poslije su ležali poluskupljeno na bokovima ; jedno ka drugom okrenuti , samo su se u oči gledali ; u oči ljubili. Po licu rukama  milovali kao dva slijepca koja hoće da upamte, svaku crticu; svaku boru  i poru i sve, u duše , u mali mozak da ih unesu.

Sa prozora  ih s glede četiri sjene male i daleke , a uplakane .

Zatim su se njih dvoje nježno zagrlili i blago milovali. Ona je oko struka imala srebreni šal , onaj isti , koji je imala, kad je život proplakala.

On se nasmija i reče joj:

-Srebrom si označila garnicu.

Ona uzvrati:

-Bolje srebrom nego crvenom đuvezijom.

Prsnuše u smijeh.

Ona se meškolji i polako se uvlačii na njegove grudi. On je blago grli, miluje  i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

On je stišće , nježno  šapuće:

-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.

Netom,   stišava se  i glas tanani, milozvučni, samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima?  Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer  to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli , bježi  od mjesta gdje je pred ponoć nastao: 

Ponoć’ već je prošla

vremeee jee da se spijeee…

Eeeej’,cvijeće’  tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..”

U predahu, dok bi ona  smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije .  Da ne prepadne prelijepo dite malo.

A i pogano je.

Ona bi pjesmu ponovo  počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno večeras nema suza. A kasnije ? Nemojmo biti zlehudi…

Zato je samo grčevito stišće ,  u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriće se u jecaj, jecaj  u krik , krik u bol , bol u nerazum i slomiti dijete.

Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:

“Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri

ti po mene ne dođe. “

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna?  Izvjesno je da ga pušta u meane,  i  da više ništa ne moli.

-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.

Mudruje Dobri  tonući u san.

-Život je bol i tuga, i prelijep , a suza je sve manje.

Žaluje Frka  ne tonući u san.

Budna je.

Jezivo budna i pribrana . Vrlo pribrana !  Kao čeljade koje svoju sudbu vrlo dobro zna i prihvata . Mireći se i bez pobune.

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se,  idu da spiju.  Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu ,  pomoglo se siročićima, možda se jednu mrven iskupio.

Dobri , kučkin sine,  srećan si ti bekrija jedan. Tri su ti djeteta i  život i ljubav  poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet  ona sama – ljubav je?

Čudi se odakle mu ona pogana psovka!

Frka polu budna  usni, neki zbrkan san. Srce jeknu  joj ili jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.

Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega.

Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi da taj prizor zauvik gleda. Da ga utisne u sjećanje.

Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. Nažalost ona mora svojim putem poći …

Jutro je svanulo.

Dobri sanja da se na zdjelu natandario onaj nezaobilazni i uporni gvaran sa Dijaninog groba  i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu. Ne može da otvori oči , sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi zaista  jedan gavran smokvicu kljuca.

Što ti je san! U uživot se petlja i zadire.

Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i  odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.

Shvati,  nije samo gavran , to njega i neki plač budi.

Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa, po čaršafu do sebe. Prazan je i hladan. Siguran je. Nema je. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice.

Žene nisu nimalo lijepe kad plaču, misli on. Ako ni zbog čega , ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka im se razmaže, pa iz očiju kao da crne guje niz lice slaze i truju djevojačke obraze.

Malo  je začuđen, šta će Zlata na otomanu kraj njega  i  još bunovan traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena , šakama sakrila lice i jeca.

Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati.

Ne sluti na dobro.Toliko suza sabahilden in the morning nikako ne sluti na dobro.

Šta mu to kriju?

Opet mu se oko srca javi ona sinoćnja reska bol. Ne boji se on. Zna  , nije Herco da ga hercika strefi. Dosta je jedan slabašni herc u konziliju.

Nalakti se, pa zbunjeno  češka po kosi. Ono naopako , desnom rukom iza lijevog uveta. Nije da je zbunjen. Očekuje on odavno ovo neko novo  zlo. Samo prebrzo je došlo , netom iza onog Kosarinog. Ne zna kakvo je to zlo , ali zna da je suštinsko. Ono koje nenadano , da li baš (?) ,  dođe i  život naopačke istumba.

Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se  raspored  poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitanes i cognak  skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mu  iz duše.

Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran , i ne zagleda zvjerinji lik i pogled klizi dalje.

Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset četiri crvene ribizle i dvadeset pet  rozaklija izvezenih u  srce. Bijele, djevičanske ljubičice, malo uvele , u sred Frkinog srca i jedna svjetlucava  kameja od žada  . Na kameji uplakano dječije lice.

On miriše ljubičice,  predivan je to miris, još sasvim svjež , opijajući   Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku  i diže ih usnama,  tek slabašno  dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica  prestaje plakati i velike crne oči se smiješe.

Kako je taj osmijeh krcat djetinjom dobrotom , blagosti pun!

Uvije kameju u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc  bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.

Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i  zrno crvene ribizle , jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce.

Pere ih ,  pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa do peškuna ponovo odlazi i  opet zrno ružičaste rozaklije i zrno crvene ribizle uzima , jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.

Dvadeset peto zrno rozaklije stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom,  desne rese desnom rukom. Izravna ih .

Tačno na njegovom srcu  , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca krvavo i živo se dodirnu i  spoji sa onim na šalu  i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani, ljubav zvani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Ukorena srca se  potišteno smiruju i jecaju.

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.

Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg kroz tamnički ili luđački prozorčić  gledaju; a on to zna i pravi se da je  miran i razborit , ne bi li im prevario radoznale i budne umove.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

Kad eto i njih !  Iz kuće  idu dva najprisebnija čudaka konzilija. To se Mojsije i Herco  približavaju. Polako se zanose, jer se hamala igraju .  Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše. I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.

Privlače peškun. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i tekućinom pogađa zid iznad leje žute jagorčevine , pored  gavrana koji se kezi . Tisuću dijamantića se prosipa po žutini krhkog cvijeća . Krhki cvjetići namah usahnuše. Crni gavran ni mukajet . Zna znanje! Njemu insani ništa ne  mogu . Statični su i izgubili sponu sa prirodom, iako je on mnogo stariji od njih.

Mojsije se zgrcnu i pocrveni:

-Obajatio .

Kaže, žao mu jagorčevina , previdio uzročno poslijedične odnose. Baš sam blesavi katil. Lako je po cvijeću, ko po ženi.

Svima se čini ,  Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema. U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa otrov ,  a ni oni, uglavnom. A na kraju krajeva  , što će tu šesta čaša , nema Frke Frkice .

Nikoga ne pita gdje je? A kad ne pitaš , ni odgovora nema. Čak i ne želi da mu iko odgovori na nepostavljeno pitanje.

Otišla, ostavila ga. Tačka .  Bez zapete ili uskličnika! Šta se tu može?

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mati nije nikad  bila ovako uviđavna, kao ova mila djeca. I ova žena koja  nije, a jeste dijete . Veliko . Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski , jaranski , muški i po mahalski kako je naviko ,ni jen ni dva , ni tri ni četiri , nego  drito , hek u čelenku , tek toliko da potrese i razdrma  mali i veliki mozak I ganglijama zaledi srce i dušu . A bome i utrobu.

-Frku odveli u Vranje , večeras je udaju.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist , nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu još uvijek puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako. Dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Vraća Mojsiju njegovu   i udahnjuje dubok dim i gleda u vrh cigare polako ga otpuhuje , kao da mu je to jedina briga na dunjaluku.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, poluprazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna. A biće im prijeko nujna .

Pa se ponavlja:

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

“Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.”

Mojsije odahnuo. Ne puno , ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen, ali zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu , po jednu prao, pa ih na peškun stavljao. Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu rozakliju  ,onaj drugar, mangup gavran sa Dijaninog mezara  ispred nosa ukrade  .

On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao  tegeri i radi.

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio, stavi bobe na sto  i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđe. Svi se štrecnuše .

Tada sjede. Uzme Frkinu čašu, ponovo je napuni i prosu je preko lijevog ramena. Zatim je heknu na isto mjesto  gdje se kurvozije još po jagorčevinama cijedi.

-Neka joj je hairli !

Zapali cigar i svoju čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike ,da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze. Znaju dobro će sa Dobrim sve u redu  biti. Valjda ?

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane. Dobrog u lice ljube , o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i živi ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti. Kad tad.

No, pjesma  o Vranjanki je skeptična.

Život ide dalje,misli Dobri, ne usuđuje se pogledati u sunce, oči mu vlažne , a sunce ko sunce, izaziva suze, uvijek .

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža , iza kapidžila ili šedervana sa kezom na debilskim usnama iskočit Debe  i  obajene zažagat:

-Ja bih je natakario , da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio:

-Ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao :

-Šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u takar…

Začuje se topot.

Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbile jedna do druge. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u krdo zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta zagrebe, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom od četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio. Ona ga nikad više nije skinula i  uvijek je lepršao , dok se grlica bijela  igra i graciozno njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog . Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić. Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih skršenih  boba.

On ustaje, grli i kobilu miluje po glavi. Gledaju ga oči, crne ,sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola. Iskri neki topli  insanski smiješak, koji zavodi.

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna, uz veselu njisku, iz đardina jurnu.

Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao , ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita :

-Hoće li se vrnuti?

Šutnja.

Nije se vratio , samo je odjahao.

Tako su se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla, odmah do kapidžika đul bašte u cvatu , u busiji , su čekala neka nova, takarli  vremena, vremena stampeda.

Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih / II Dio

 

Ni harmonike nema, samo gitara u ušima, i muzika neka mi šapuće znane riječi :

 -Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom. No , glasnija je guši i pobija.

 Nježno najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.

Darujem..

 Darujem…

 Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir mojih usana što život znače.

 Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela sa rubin ogrlicom , na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.

 Dugo , pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.

 Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

 Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.

 Grlica mi na lijevo rame doleprša.

 Čitamo.

 Dobri moj,

 Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj. Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

Davno nekada , dok sam “dijete”  bila,nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo, ono neko , veliko nešto.

 Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepota neka, koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju. Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao. Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.

 Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Neko druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu , to sam znala.

 Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

 Te tvoje skoro crne oči. Kako su iskrile .o koliko sam ih voljela.

 Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.

 U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. Jedno vrijeme nisam smjela, a poslije…

 Recimo bilo je kasno. Tada ti je ona prekrasna plavet ušla malo dublje od srca.

 Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga djeteta i plaveti.

 Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila. Moje radosti i ljubavi. Život je često bio podnošljiv.

 ”Srećom” nisam tugovala kao ti, koju godinu gore dolje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.

 Dogodilo se , to što se dogodilo.

 Za neke sam stvari kriva, za većinu nisam. Život i neki pogrešni odabiri su krivi.

 Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.

 Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.

 I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve , nisam mogle. A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka one noći , još uvijek čuvaš. Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.

 Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.

 Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala. Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.

 Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.

 Htjela sam da se sjećaš one Frke, one tvoje malene   djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.

 Mili moj

 uvijek sam samo tebe voljela

 Ti

 oprosti mi.

 Znam da ću te boljeti više od ijedne druge.

 

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

 Zauvijek tvoja mala Frka

 P.S. Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti, našoj Bosni zemlji Nožije milosti –  Novi je vakat , dijete skoro ništa ne zna, a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

 Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija. Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.

 Ako želiš i bajku tvoju, onu skrivenu, mi pročitaj . Neće me više boljeti.”

 Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono usnilo.

 Noć je bila trptaj sna i ljubavi.

 Dijete je samo to od života htjelo.

 Ljubav i ništa više.

 Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.

 Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama.

 Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i rumori. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta sa neba mojoj malenoj Grlici šalje.

Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.

 Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.

 Poljubi me Grlica bijela. Shvatam to se Frkina duša oprašta sa mnom.

 Spremna je.

 Tiho odleti. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice, svoje druge. Znam , tamo ćekaće me . Ako oprost dobijem. To će biti vrlo teško. Varalo je srce moje. Mnogo.

 Odleti i dio moje duše sa njom.

 Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te .

 Uskoro eto i tebe meni. Ne brini, zaslužio si.

 I nek ti druga grlica otpjeva, onu istu pjesmu. I to si zaslužio.

Muzika utihnu.

 Bol kao santa leda zaleže u dušu , koju ona u tisuće kockica ledenih u srce prenese.

 Dvije kockice leda u očima. Jedna plava , iz oka na strani srca nikako da padne. I nikad neće.

 Druga crvena kockica iz onog nevjernog oka, koje nije na strani srca je kanula. Kako je to zaboljelo. Ali se odmah tu, ispod oka i zaustavila. I sada i peče i boli. Naročito kada se tango ili zvuk neba javi.

 A u međuvremenu? Tajac. Tišina.

 Tišina i tajac.

 Samo pitanja.

 Kako, šta i zašto?

 Odgovori ?

 To će poslije doći, kontam.

 Ili neće. Bolje da sniju.

 (Frku, moju Malenu ljepotu i Frkicu uvijek u duši prtim i bolim. I moje oči nisu lažne. Svjetlucave su i nježne. samo vole da lutaju, jer su oči estete. Toliko ljepote na dunjaluku ima , na svakom koraku. A insan ko hajvan u polju ljubičica, ne mere a da ne utone u nju , dok je svu ne upije…

 A lutanja krše srca. Sada to znam. Al’ džabe…)

Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći , posla imao. Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.

Prekrasan dan   bio , na blistavu Modru rijeku me podsjetio.

 

/ In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/

/ In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/