Modiljani , Đejn i Blentovije / Iz serijala Oni jašu a Mojsije harmonike baca

 

(Oni još uvijek jašu , a Mojsije harmonike baca, ono kad ih ima , a ponekad i ograišu.)

Dugo se mahalom o Jahačima i Mojsiju  prepričavalo svašta nešto.

Ponešto zapišemo, ali samo ako ima vjerodostojnih svjedoka za

garantovati istinitost.

I dan danas  poneka ženska suza zaiskri, srce zatitra a tijelo se uskomeša.

Priču koja slijedi je  jednom ispričao Mojsije.

Kome ćemo vjerovati , ako nećemo mahalašu sa takim časnim imenom,

koji uvijek nosi  lakovane čizme, đah ljeti,đah zimi.A mošte misliti i u proljeće i jesen.

Jošte je i slikar,ali odavno ne slika , prevarila ga umjetnost, pride  svira harmoniku, uglavnom majstor

u prebiranju. Po dirkama, jakako.

On volio pričati priče iznebuha.Ništa uvod,ništa poetika ,ništa stilizacija , po staromahalski drito u čelenku.

Reče Dobrom , jedna prelijepa Dama , koja je tada bila sama:

-Podsjećate me na nekog slikara , ali ne znam kojeg.

Dobri ,  pas ga ne takario, kao uvijek ko zapeta puška na usluzi

žemskom rodu, od šesnest do šezdeset, ono radi zakona,

a kažu nije mu mane i koju jedva dozrelu razdeliju po mahalskim

đardinima skupljati i brati, kaže šteta ih ostaviti neubrane, (a more se i kaki neuki zalećet i eto jazuka):

-Ah, vi vjerovatno mislite na Modiljanija!?

Ona oduševljeno:

-Kako znate?

-Pretpostavio sam, jer sam slično ludi a i rod smo.

-Pa to je divno!Sada mi je ta sličnost jasnija.Kakav ste rod?

-Moja baba i njegova majka pod istim nebom, istim štipaljkama, na isti štrik veš sterale.

-Baš je to lijepo , a tako ste mi vi ,ljepotom i bojama  slični,

i srcu prirasli.

-Pa i jesmo vrlo slični ,a i nismo nimalo nalik.

-???

Jesmo jer ljepoti ne možemo odoljeti,a slikamo mimo akademskih

zakona i nije nas briga šta ko misli o našim slikama.Bitno je da su

nježne , prelijepe, raskošne i nalik djevojčicama koje snimo  i da se ženama

sviđaju.

Lijepi smo i pametni ,i nije nam mrsko, što nas ljepote vole , a muškarci mrze.

I on i ja smo počeli kao skluptori, ali nismo ludi umarati se  tucajući

kamen.Zamorno , a ne baš učinkovito i plaho žuljevito, ma koliko on i

mramoran i sedefast bio. Nismo ludi to raditi kada možemo bez napora

i sa uživanjem vajati najljepši nebeski dar.

Volimo  akšamluke, jer čitav život je niz neprekinutih akšamluka,

a akšamluk bez žene, tog anđeoskog cvijeta je samo prazno maglovito ništa.

I volimo se belsirati, iako nismo blentovije.

-U čemu ste različiti?

-Ma to je malo nezgodno za izgovoriti.Nismo toliko bliski da bih vam se,

sada vako na brzinu povjerio.

Samo ću reći da sam malo sporiji od njega, u …

Zašuti Dobri i zagleda se u njene oči.

Nakon vremena ili par osvita on joj otvori dušu.

-Vidiš mila, Modiljani je  glupan bio i umro sa  trideset pet  ,

a meni naka izgatala sedamdeset dvije, i koju pride.

-I ti joj vjeruješ?

-Normalno da vjerujem. Bila je malo luckasta pa… recimo uz ostalo ,

uzela je samo jednu sliku  za … gatanje i uspomenu.

-Takva mu sudbina!

-Pa što je nije prevario ili podmitio?

-Kako?

-Pravio se da je ne primjećuje ili joj poklonio  portret.

-Ti vjeruješ da Suđaja ima lice .

-Jok, ti imaš.

-Ovo je bilo bolno i ružno.

-Nije mila moja,to je bilo nježno i prelijepo.Svaki anđeo ima predivni lik, pa tako sasvim normalno imaš i ti.

-To je već bolje; izvukao si se.Po čemu se još razlikujete?

-On je volio sutonom, a ja osvitom slikati, a u intermecu…eh, znaš već.

-Ah, znam već i  zato te nisam nikad vidjela da slikaš.

-Kako ćeš vidjeti , spavalice jedna?

-Ti si kriv.

-Uglavnom. A Modiljani se još verao po krovovima , da tamo boji i

zelenu vilu ljušti. Ja jok. Štoš se penjat po krovovima ,

kad imaš pravu vilu na šiltetu , jal dušeku, kad…uh,znaš već.

-Da, znam već, naučila sam.

-Nisam glup sudbinu izazivati i propuštati svilene dodire.A i na krjau krajeva, poslije je čednije slikati i nagu žensku ljepotu pogledima milovati. A šta misliš ,ako  se  sudbi neka moja slika ne bi svidjela,  da li bi mi išta  pomoglo osim da pomislim :
I pad je let.

-Ne sluti zlo, bleso mila.

-Ma ne slutim ja ništa, a mnogi su ničim izazvani zazvali takvo nešto.

-Šta to?

-I pad je let, a nisu bili anđeli, ko ja.

-Baš si mi plaho pametan.Da te ne znam pomislila bih da si uobraženi idiot.

-Ma nisam nepametan, ili nisam ko Modiljani, iako još nikad nisam poletio.

-Kako to?

-Njemu jedna ljepota bila dostatna za dvadeset šest  portreta.

-Pa?

-Meni je dvadeset šest krasota jedva dovoljno za jedan portret.

Tajac.

On čeka.

Tišina.

On je u oči uporno gleda , ona muči.

Suza joj u oku klacka.

-Šta je malena, nešto upalo u oko ili ti se sunce zaplelo među trepavice.

-Nije ništa slično?

-Nego?

-Tužna sam  što neću imati svoj portret.

-Kako znaš?

-Pa reče maloprije , dvadeset šest žena za jedna portret.

-I ti mi vjeruješ?

-Normalno da ti vjerujem,nikad me nisi slagao.

-Ne brini se ,  ti vrijediš za još dvadeset šest  žena  ,jer ti si najređa krhka ruža i ime ti je Đejn,

iako ja nikada nisam bio Tarzan, već samo Srećo , čim te život poslao u moje odaje.

I imaćeš ti dvadeset šest slika i jedan portret , ha  nakupimo dovoljan broj osvita.

Mojsije klima glavom i zaključuje priču:

-Glupaci kažu pogled u nečije oči je pogled u njenu dušu. Aha, kako ne. Pogled u njene oči te vodi u

rajske đardine ili pržun. A ponekad se i poleti.

Pita Deba :

I šta bi dalje?

-Nakupio se dovoljan broj osvita.-lakonski će Mojsije.

Deba:

-Jel ženska dobila svih dvaset sedam slika?

-Jesi glup,kako to moš pitat. Znaš Dobrog, i više ,nikad ne laže, a kad ljubi glavu gubi,valja ova.

Lenji će:

-Ti ko da si u lakovanim cipelama , i  to je sve?

-Vidiš li da sam u lakovanim čizmama , konju jedan. Šta im fali?

-Ništa , samo se ne moš se u njima verati po planini, eto što im fali.

-A što bi se ja to vero po planinama u lakovanim cipelama.

-Ne znam , možda bude neke preše?

-Kake preše konju jedan konjcki.

-Možda neka Žana zakuka – upomoć zino vuk .

-I ti misliš da će žensko zvrištati zino vuk   i da će baš mene pozvati u pomoć.

-Nikad se ne zna , a ja bih te pozvo.

-Šta imaš ti mene  pozivati upomoć, konju lipcanerski jedan.

-Mislim , moš se okliznuti i strmeknuti niz kaku liticu, da Deba i ja kontamo na koji si način

presvisno;jal si crko , jal si krepo, jal si rikno , jal lipso, mandrkno  ili si samo vrat slomio.

-A šta se vas dvojicu blentovija  tiče kako ću se ja skončati?

-Normalno da nas se tiče , jaran si nam.Deba, dobar mu ovi izraz skončati, ko da ga je Dobri nacifrao.

-Jes, al ima jednu falinku.

-Koju?

-Neće neupućeni  čojk znati kako je Mojsije skončo.

-A vi ćete ,ko biva znati mahlukati blesavi.

-Jašta ćemo nego znati.

-Kako?

-Fino , Dobri će naslikati mjesto zločina i onda ćemo ocijeniti kako si skončo.

-Dobri, i ti'š me naslikati ako se strmeknem?

-Hoću ako šta od tebe ostane i ako me njih dvojica nagovore da prije slikanja skinem lakovane čizme,

da se i ja  ne strmeknem.

-Kako misliš , ako šta od mene ostane i čije čizme.Moje ili tvoje.

-Zavisi  kako si zamislio – i pad je let. Ako je predugačak , na belaju si, ništa ne ostaje. Jok Debine.

-Što njegove, kad ih nikad nije obuo. A i tolikačke  brojeve od laka ne prave.

-Nagovoriće ga Lenji da obuče lakovane čizme , makar i tri broja manje ne bi li se i Deba strmekno.

-Zašto bi se on strmekno?

-Pa jesi li mu jaran ili nisi?

-Deba jesam li ti ja jaran.

-Normalno da nisi.

-Zašto?

-Kako ćeš mi biti jaran ,ako u lakovanim cipelama poletiš spasavati neku Dobričinu hanumu,ha ona

poviče  zino vuk, pa se strmekneš ,prije nego vidiš koji je to vuk zino. Taki levati mi nisu

nikad bili jarani.

-Joj, kad vuk zine to je belaj.Nikad nahraniti.

-I ti bi hranio vuka?

-Normalno da ne bih, nisam lud.

-A vučicu?

-E to je već nešto …

Dobri se smješka;taki su oni .

Umjetnici u presipanju i obrtanju pameti na pamet , sve jedna od druge imaginarnija i životnija, a

bome i dobre pouke nose.

Zapravo ponekad su tako životinjski živopisni da razmišljaju da izdaju zbirku basni. Normalne ne o

njima.

Nećemo sad o poukama , misle mahalaši, nekad ih možda zapišemo i prosvijetlimo neuke prepisivače.

 

Sretan je ovi D'bri / Iz serijala oni jašu

 

Jednom za lijepog ljenog sutona , Mojsije će iznebuha:

-Pas ga ne takario , sretan je ovi D'bri.

Deba:

-Rikno?

Lenji:

-Jašta će on riknuti .Nije lud. Prepametan je on za dunjalučke tabut tahte. On će  samo dodati gas

i preseliti se na viši nivo.

-Ma, rikno ili dodo gas isto ti se kanta, crkno vako ili krepo nako ,mandrk rikavela ti slijedi.

-Što meni,još nisam skončo?

-Ma nije to konjine konjske, nije zbog toga sretan, a ako nastavi vako presvisnuće svakako.

-Nego zbog čega je sretan.

-Nešto sam razmišljo…

-Čuj ti razmišljo.Otkad si to posto pametan. Prvih triset četiri godine te pametna riječ krasila,a nisi mozak upotrebljavo.Ha si mislio ,belaj te strefio.

-Pusti čojka na miru.Da mu vidimo pamet, možda opet od Zlate dobije nogu.

-Vako napriliku.Jel Dobrom prva žena bila štovana Izraelićanka ?Jest!Jel ga prevela na judaizam?

Normalno nije.

-Kakve  veze čifutkinja ima sa srećom.To ima veze sa dobrim takarom ili kamatama.

-Uduni’ bilmezu jedan, ne prekidaj.Jel mu druga žena bila prečasna Katolkinja. Jest!Jel ga prevela na katolicizam?Nije.

-Ih jes mu naka sreće ženio se dva puta , a nije se mjenjo.Zadrt je on vazda bio.Žene pa žene.Evo ja , rečemo biva , sa svakom sam bio njene vjere i veći vjernik od nje, i od pape , i rabina i arhiepiskopa i od reisa ako je trebalo.

-Ne puštaj kvake, papa ti bio pogan ko mnoge pape.

-Moj papa je bio ćafir, duša čafirska da mu prosti, ali  papa atesita, zar ima i toga.

-Odrtine , udunite.Je’ mu treća bila presvijetla Pravoslavka ? Jest! Jel'…

-Što jes’ jes’ bila je vala blijeda ko avet na groblju.

-Ne prekidaj firaunu jedan čafirski, dok ja teftišim.Jel’ ga prevela među Kopte ? Nije.

-Kako će ga ba’ prevesti međ Kopte kad nije tamne puti? Namah bi ga prokužili da folira.

-Ne baljezgaj.Jel mu četvrta  bila Ciganka.

-Misliš Romkinja?

-Ma kakva te romkinja strefila.U ovo naše , zlatno doba jema samo ciganki i cigančica. I život je bio prelijep. Kasnije,mnogo kasnije će im neko narediti da su odsad Romi.I nema prigovora i tačka.

Jel ciganka ga prevela na budizam.Nije?

-Čuj ciganka i budizam?

-A jašta će no biti. Jesul’ Cigani sa indijskog potkontinenta?Jesu!I šta će drugo biti nego budisti.

-Možda muslimani?

-Baš si glup , da nisi pametan bio bi glupko. Oklen prije dvije tisuć ljeta mnogobošcima u Indiji međ

hiljadu sekti jedan bog.Ne razvaljuj žvalje bezveze .

-Slutim da je ovo neki traktat o religiji, jer se i hriščanstvo i Islam podijelili u hiljadu sekti. I svaka

svoje znanje sebi prti i hvali.Otelo se kontroli.Ne sluti na dobro.

-Kakva te religija spopala, nalet te bilo.Daleko joj kuća od moje pameti.

-Sad si me razočaro.Ja mislio ti vjeruješ u Boga Jedinog.

-I vjerujem , iskreno i predano, ali vjerovanje u Boga nema veze sa religijom. Religija je opijum za

pljačkanje naroda.

-E ta ti valja, da si žensko sad bih te pomilkio.

-Da sam žensko glavu  bi ti otfikarila.

-A š'o?

-Većeg komada teletine u životu ne bih vidjela.

-Daj ba, vas dvojica ,manite se ćorave priće.Šta bi sa jadnim Dobrim. Hoće li se on do jutra svoje

sreće dohvatiti, il’ će je, zahvaljujući vama , gluperdama , morati po đardinu po vas cijelu noć

naganjati.

-Otkud znaš šta sma mislio rjeti?

-Šta to?

-Kako sam skonto da je D'bri sretan mulac?!

-Valjda zato što mu je peta žena bila ateistkinja.Ta ga nije imala đe prevoditi, osim drito u pržun.

-Nije ga ni ta pržunu prevela, a ni Muslimanka ga ne izvede na pravi put.

-A ona što je po džamirisjkom tabijatu zapiso za navjestu, ona vjenčana  šamanka što mu zamal oči nije iskopala.

-E pa vidiš, sada si valjda shvatio zašto je D'bri sreten čojk.

-Jok ja , tebe mi.

-Vidiš ljubomorna  Šamanka mu sihru bacila. veli ako ne moš moj biti, nećeš ni jedne.

-I?

-Potrefila i pogriješila. Potrefila ,jer  više nije bio  njen i nikad se više nije ženio.Pogriješila, jer je sada

svake žene koja ga molećivo pogleda.

-Kako to?

-Iz očiju mu istina viri.

-Misliš takar, ha?

– Joj budale žene, Jok ba !Vide mu u očima da mu vjera nije važna, da ne moraju misliti hoće li

ih ženiti , jer neće, i znaju da će ih plaho pripaziti ,  jer hoće. Šta će im više?

-I kakva je to sreća?

-Ne znam , nikad je nisam taku okusio, ali znam da je oko njega u đardinu mnogo smijeha i cvrkuta,

a većina ihke i zakuka :joj, mamo mamice.

-Čuj, ti skonto da je D'bri sretan jer mu ženske cvrkuću i mamicaju.

-Ma i to , ali uglavnom što nema vremena za ljudske  gluposti.

-Kako će ga bolan imati ,kad nema vremena ni za šta osim za tak…

Odjednom se diže strašan vjetar , crn ko antracit sa svjernog pola i hukom vrisnu:

-Udunite blentovije, od vaših gluposti  i oluji se nadiglo ; da takari pošten svijet.

 

 

 

 

Zapisi o Ljubavi i Bolu – Poglavlje III

 

 

( Posudba / Blažena Luca  – V Dio )

 

Otvorim oči, a njegov pogled jedan valer tužniji. Iz čakšira vadi omot pisma, izgužvan i žut. Pruža mi ga i kaže:

Ti znaš šta je bol, ali se ne boriš sa njim. Ti ga trpaš i gušiš. Misliš da si ga zaboravila. Nisi malena.

Ti misliš da me znaš. Znam da sam malo simpatičan. Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da bol nije rezervisan samo za nas. Svako od nas neko breme nosi.

Odoh da zagrabim malo Modre rijeke, ona je ljekovita. Donijeću i tebi. Trebaće ti.

Ode. Ni poljubca. Uh , jesam glupa. Odakle mi to. Čuj da dozvolim da me maksumče ljubi. Šta može ženskoj pasti na um, to ne mre nikome. Pih , pih, nalet me bilo.

Čitam:

Humor boli krije ( naslov)

Poče pjesma . Dobri uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Hoće Dobri da skine celofan. Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera, ona je otvorena. Spušta Gitanes, uzima drinu , otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , zastane, nešto se premišlja.

Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće.

Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , na kraju i Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega. To je dobar znak.

Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se pjeni, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju.

Biće dobro, konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna , zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Prihvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio. Pogled mu se utopio u slova.

Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati. Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ ko mu'a i takvih tričarija , od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.

To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi, počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita on boju gleda.

-Jebala te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu.

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žensko veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno, nije luda. A i što će joj uopšte gaće ako ih treba svaki čas skinuti?

-A ako boja procuri jal bijela jal crvena?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj tvoj poganluk. On po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat. Prije ni jedne nisi htio beknut. A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji. Sve jasno i razumljivo. A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da insan konjak može pomladiti?

-Može, može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut?

-Ja ne mislim riknut.

-Znam, ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!?

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?

-I Dobri mi jaran a on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknuti?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?

-Šta Mojsije?

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće.

-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve, on će krepat.

-Kako znaš blentovijo pametna?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnije ne može biti?

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati i jednostavno će krepati.

Debi se odmah prosvjetlilo.

Okreće se harmonikašu.

-Mojsije, kako ćeš krepati.

-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan?

-Lenji. Kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ!

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.

-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio onda je to da umrem na njoj.

-Dobro Lenji reče, ti neće riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

-Eto , ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš.

-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju

Zagrmiše basovi. To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče. Vidi on, ova bi se filozofija mogla vrtiti, barem, dva tri dana.

I on zvizno. Sa Zlatom počelo neštimati. Skonto pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe. Blentavi ko blesavi mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Jedino im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto autista ili se sprema da postane autista. Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri mog'li ja dobiti te cigare.

Lenji zakuka:

-Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti. Celofan je u pitanju.

Znam ; kaže Dobri i dodaje kutiju Debi.

Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem. Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa; pa celofan miluje, ciganku u kosu ljubi, tijelo nježno miluje , suze mu grunuše na oči.

Plače Deba ko godina, ako znate šta je to?

Kutiju cigara ž'tan na grudi privija.

Svi zanijemili. Čuj, blesan plače. Ne,m're to tako…

Nije fer. Gdje si vidio, da odrtina osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast, mere zaplakat?

Može, misli Dobri i te kako može. Ona priča o crknut, riknut i krepat ga bacila trinaest godina unazad kada je dijete bio i imao devet godina. A i na Frku ga podsjećala.

Nije ba , on bio konjina i fićfirić, neotesani i grubi blento ,da ne m're grublji biti.Autista skoro postao.

Jok.

To se njemu srce sledilo, to njemu duša zamrla. To on lijepo krhko biće, onu svoju dušu veliku u mali mozak, u hipofizu zakopao. Zakopao, cementom sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio. Da se sve slijepi i zaledi. A ako neko počne čeprkat, da se duša samozapali.

On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane njegove, njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana. Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i pameti.

Pošli oni u treći razred guslareve škole. To su one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak djećaćić, mogo bi joj postati momak.

Sva bi im se djeca mogla rugati, a njemu milina oko srca:

Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.

Eh, da je barem tako bilo, misli on.

Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa ko hablečinu kad god poželi.

Ali nije tako bilo.

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama odsanjati.

Bilo je to tako, ko da me neko svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.

Ja sam nemoćan i ne mogu da dišem, niti da vrištim ,a bol se veća javlja.

Prvo ti desna , slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini se vuče.

Bol te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.

Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi. Na moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa. Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko ja'ko skuvani rezanci , posuti paprenim kečepom.

Čudim se mene ništa ne boli i sve se nadam da će mi sada i tijelo i kosti samljeti. Ne ništa. Jok,bolan , ne da dušman lakoće. Tu samljevenu masu poli sa litar tečnog azota i u grudi mi sve to vrnu.

Bilo je to tako kao da ti dušu , onu auru, onaj balonćić mali , katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca. Balonćić padne i puf nestane. Ali se duša vrati, malo veća od balončića. Ne znaju krvnici da je duša od Boga data, da čuva i štiti nevinost i čestitost njegove djece.

Zvijer krhku dušu svaki put vraća na ležaj od klamfi tkani. Duša se vraća još veća i jača. Kad neman vidje da joj ništa ne može, vrati je u moje grlo, pa je pogura malo niže. Ona se zaglavi ni dolje ni gore i samo prhnu ko grlica bijela ka nebu svome. Znam da će me gore kad mi stađun dođe čekati, da me pomiluje, da se izmirimo i sa mnom Dijanu traži.

**

Dijana je bila mala božica lova koja je mene. Makasumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja.

Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.

Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan , samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.

Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držli i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti.

Znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.

Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.

Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

On nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i mrazna tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do njega dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , urlik poznati suknu iz grudi i po gradu krik raznese.

Trči on,vrisak s njim.
Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli.Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema, klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto, ali urliku se pridružuje, i on vrišti i plače.

Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura.

Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.

Kroz noge trećem drotu se baca i klizi.

Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako mu na ruku kapa.

Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo.

On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:

-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori.

Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.

Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu .

Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.

Dijanin vrisak se kovitla mahalama.

Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje.

Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju, a ona umire pjevajući. I čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva, pjesmu umilnu, pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim

 

radosna i vesela ničega mi žao nije

mrijet svakako valja kasnije ili prije

molim sačuvaj mi ovog blentavoga

mog drugara smiješnoga i jedinoga

 

Nesuđenu ljubav moju

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena kao ljubav moja

 

Njega tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena.

Satara , pala mesarska više nje blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa ga u bijeli čaršav zavio.

Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.

Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome on sada pripada.

Tijelo mu sa živima. Duša sa grlicom odlijetjela.

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.

Maksumče , jako devet godina, snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća dvije ljubićice i srce u novinski fišek uvio i na odar položio.

Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio.

Misli dijete; šta će mu ,nema više malog anđela, pa mu ni ne treba, nek odi s njom.

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.

Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris njegovog cvijeća i srca će je privući pa će se vrnuti.

Nevinost dječija ne zna; mrtvi se ne vraćaju. U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umire.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje. I još mlađu.

I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.

Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja, poslije eksplozije metana.

Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti:

-Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova,  se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.

Vidi on da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.

Nikad nije.Ni vrno se nikad na groblje nije. Znao je da se nikad ovom dunjaluku ne bi vratio. A to bi naljutilo Dijanu.To mu ne bi oprostila.

Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.

On muči.

Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.

Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.On bi odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.

Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.

Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.

No o tome drugi put. Sada napuštamo Maksumče da se do kraja i dobrano ispovraća i zaledi, da se u punom sjaju među grlicama i jahačima pojavi.

Kao autist bez damara.

Placebo efekat / Oni jašu…insert

Placebo efekat i mahalaši

 

Jednom će Lenji Debi , nako jaranski , oznebuga:

-Baš si glupko!

-Što?

-Pušiš , eto što.

-Pušiš i ti.

-Jašta ću raditi nego pušti.

-Zar onda i ti nisi glup?

-Jok ja!

-Kako to?

-Ja se pravim da sam glup i onda cigarete ne djeluju na mene.

-A kako znaš da  djeluju na mene?

-Eto , na priliku , da ne pušiš sada bi imo barem devedeset godina, garant

-Kako znaš?

-Rekli naučnici da cigarete smanjuju insanski vijek?

-I ti im vjeruješ?

-Naravski da ne vjerujem, nisam frajer?

– E onda im ni ja neću vjerovati.

-Kasno Lenji druže moj.

-Zašto ?

-Placebo efekat?

*

A jopet , neki drugi put Deba će Lenjem  :

-Baš si glup!

-Opet?

-Piješ ,eto što.

-Dobro da si mi reko.Sad m ije već lakše.

-Ti ni jene, ni muhabera. E baš si glup. Ja bi se zabrino.

-Zašto?

-Naučnici dokazali da piće smanjuje insanski vijek do krepaštine.

-Ni ti se ne brineš!

-Za mene to ne vrijedi.

-Kako znaš?

-Mara gatara mi gledala u međunožje i izmudrovila ;  dokle god piješ živjećeš.

-Zašto ti je gledala u međunožje?

-Baš si glup. Neće mi valjda gledati u laktove ili pete.

A sem toga pasulj nam skuvala za ručak. Natakarila se , do poslijednjeg zrna.

Mnogo godina poslije Debea rikno , a nije presto piti.

Misli Lenji:

-Nije moro ići svako malo kod Mare ili neke druge gatare.

Sve samo upaljeno , prevrtljivo  ( ono : vole se prevrtati , da ne bi bilo zabune ) žensko čeljade.

Znao sam da će riknuti  ako ne prestane piti.

-Kako si  znao?

Prepade Lenjeg  poznati glas , ali koji više nije sa ovog dunjaluka.

-Rekla mi Mara gatara da te slagala. U oni vakat joj  bilo teško naći dobrog zagonđiju,

kojem po vazdan moš gatalinkom kreketat u međunožje i gatat ,  i pride  da  vjeruje u ljubav i

budućnost, i jošten voli popit.

 

Narovoučenije:

-Što ti je Placebo efekat?

Isto ko insan.

Čas ga ima , čas ga nema!

(Osmjehuje  se natakareni Deba  sa onoga svijeta i mnije:

-Baš je ona Mara veštica, doklen god  sam živio , ja sam pio.)

 

Oni jašu a Mojsije harmonike baca – Prekoredna epizoda (Jednočinka)

Deba i mržnje oliti fobije

Imamo jednog vrlog prijatelja. Zovu ga Deba.
Možda ga znate?

Vi mislite deb'o čovjek. Jok , nikako, mršav je ko girica.
Onda pomislite da je debil.
Ma jok , odebljo mu mozak od nesuvislih misli.

Dobar je on , jalijaš  i mahalaš , a to mu na istu deređu dođe.
Blesav ko jednosmjerna struja izmješana u tri faze i opičen k'o konj kad naganja zebru.
Znači misli u crno bijelom , jednoličnom , a  vijugavo sivom  koloru.

Išli mi jednom ulicom. Žemskom.
Pitate kako znamo da je žesnka ili otkad se to ulice djele na muške i ženske.
Ako se ulica zove Rave  J. ili  Lepe DaDe. šta vi mislite je li muška ili žernska?
I nemojte da bi sad nešto implicirali.  U smislu i mi volimo curvoasier.

Volio se  Deba zagledati u izloge.
Vi mislite, hoće nešto da kupi.
Ma jok, boni.
Uglavnom je dekintiran. Sve potroši na grlice .
I da znate nije na one čaršijske što se lomataju oko šadrvana  i od insana  se grebu , već na prave orvacate  đardinske grlice.

On se zagleda u staklo da vidi koliko je lijep i ima li koja pametna da mu niče  iz čela .
A ružan ko glista kad je zgazi auto  i nikad ni jene za vas cijeli život nije procuclo nalik na filozofiju.

A izgleda veoma pametno. Ko Rodenov mislilac ili dijete na tuti.

Odjednom , skoro zakuka, ko sinja kukavica kad je uhavte na djelu:
-Oni me mrze.
-Ko to bolan?
-Evo ovi. Natandarili veliki plakat u izlog i jasno i glasno samo što se ne deru kažu : Deba mi te mrzimno.

Neka američka dobrotvorna organizacija. Jes kako nije. Vidimo, zaista jesu, natakarili plakat.. Čitamo:

If you are Racist,
Seksist,
Homophobics or an Asshole
Don't Come in

-Kako znaš da baš  tebe mrze.
-Znam sigurno, evo piše plavo na crveno!
-Ma hajde bolan ,  to se tebi samo čini.

– Nije me'ščini , već sam siguran. Idem rješiti problem. Ne volim da me iko mrzi.
-Nemoj bolan belaja. Šta te briga da te taki mrze? Bitno je da ti misliš da si u pravu.

Namah uđe. Mi nemamo kud,  i mi , čoporativno  za njim.

Kultura prije svega.
Selam alejkum.
Mrak dama, ne po tenu, njih ne zapošljavaju američki “humanitarci”. Već po fizici  . Diše po metra ispred sebe i trepće očima.
-Izvolite, šta ste trebali.

Deba se zableno i  unezgodio. Znamo šta mu  na um pada.

A opet mu ,  anglosaksonski naglasak  južnog zapada , ne miriše na dobro. Kju – klux – klan je tamo još uvijek glavni. Koliko on zna. A on ,  ako nešto zna , onda ga beli zna.

-Mi ništa, ali našeg druga mrzite , ko da je crnjo. A vidite da nije. On je samo original bijeli  mahalaš.
-Zašto misli da ga mrzimo?

– Hajd’ Deba pričaj.

-Evo ja sam rasist. Volim žene svih rasa. I seksist  sam jer se volim seksati sa njima.
-Ma nije to rasizam i seksizam , dapače to je veoma pohvalno sa vaše strane.
-I ja mislim da veoma povalno sa naše strane. I hvala vam i  što me vi povaljujete, ako Bog da.
– A dalje?
– Mislio da ćemo se zaustaviti kod povaljivanja, ali idemo dalje. Nisam  homofob jer mrzim pederčine,  ali  volim lezibejke. One mi milina,  valja se mnogo pomučiti , a tanka fajda. A to se neutrališe.
-E to je veoma nezgodno, jer jedno ne opravdava drugo. Mislim da se  jedno drugim ne može izbrisati. .
-Pa i ja sama istog mišljenja. Đe ćeš pogan porediti sa miomirisnim đardinkama. Evo ,  molim te reci ti meni ,šta bi ti radila kada bi ti se kojim slučajem jedan peško počeo motati oko sjedalice.
-Molim vas nemojte biti tako lični. Hekunla bih ga stolicom posred glave. Ili pištoljem u čelenkui. Tako oni kod nas na južniom  zapadu  rade.
– Ti si prava. Vidim  dalassko , ti si za brisanje sodomlija i gomorlija sa mape zemaljske. Kako neću biti ličan bona. Vidiš kakva je ta stolica. Vrtoglava, a ja ljubomoran na nju. Sami pliš i kadifa se u nju zavalio. Ne može da diše.
– A ovo zadnje dobri moj čovječe. Šta sa njim?
-Nisam ja baš dobar, nikako nisam. Ali to je malo duža priča , a i za ovo zadnje nisam siguran šta ste mislili?  Morali bi to uz neki zalogaj i vince protabiriti, okano moje. Rodi čiko okice lijepe.

I protabirili su. Debelo.  Taki je Deba. Bilo je tu mamicanja. Hejbet. Možda ga zato zovu kako zovu.

Poslije devet mjeseci ona kjukluksklanovka iz Dallassa , sjedi gologuza, samo u čizmama na verandi ,  u sebi se  smješka i privija  malog mahalaša na grudi. Pljunuti Deba. Samo bi dojkio. Ne miče sise iz ustiju. Vidi se da mu je žao što nema dvoje ustiju. Ha mu makneš ljepoticu iz ustiju dere se ko konj . koji ima samo jednu kobilu.

-Joj levata majko mila.  Kako bih u Americi  zatrudnila , a da budem sto posto  sigurna da će mi dijete biti bijelo.

A  Deba?

Ne pitajte. Skonto fol. Nikad neće ženiti Amerikanke sa južnog zapada. Jazuk.  I kad jašu mamuze ne skidaju.

Ludnica.

 

Na badnje veče ; A bilo nam je lijepo

 

 

 

 

 

Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne , sigurno ne znate.Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju

Znate li vi kako vas sve boli,a vi se igrate radosti?

Ne, malo vi znate.

I bolje vam je.Srećni ste.

 

Vi vidite da se život,ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde neki katil u srce kamu zabada.

Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.I da joj čitate.

Jer u njima je čitav njen život.

 

A bilo nam je lijepo.I tu veče , kao i svaku drugu.

Mjesečina je razlila srebro .

Grad čednosti je slavio nevinost.

Nebo se otvaralo da primi svog anđela.

 

Znate li kako je to kad joj pjevate,a bilo nam je lijepo,

voljeću te do kraja života,jer ona tako hoće.

A život  joj migolji.

Ne , ne znate.Malo je sretnika koji to znaju.

I znaju da voljeće se i poslije života.

 

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,

a znate da je to možda i poslijednji put.

Ne ne znate.

Nemojte ni pokušati.Boli, očajnički boli.

Sve u vama plače,a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan,

koji hoće da vrišti od bola i raznese vam tijelo u

paramparčad.

 

Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli,

a neće da jaukne,glas da pusti , jer ona je

ponosna grlica .

Ne , ne znate.Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose.Njima biva lakše.

 

Jedino vam preostaje da je zagrlite,nježno ko bebicu,

i još nježnije jer sve je boli.I dodir,i život,

i ljubav i milovanje i snovi kojih više neće biti.

 

Znate li kako izgleda kad bol umine i ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.Baš ste sretnici.

Jer niste se molili,četrdeset dana i noći,pored raspuštenih kosa plavih,

sa rukom u ruci,usnama na kosi,dušom u grlu . srcem na čerečenju ,

dok ona odmara do slijedeće boli,što joj utobu čupa.

Ne, nikako se niste molili ,jer bi vam se život slomio,

što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

 

Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

Bolero svira,njene prelijepe plave oči se u i snu smješe.

Znajte ; Ljubav uvijek pobjeđuje.

 

Smrt strpljivo ,u uglu čeka.

Ja je zamolim da malo prošeta u snježnu noć i osvježi se.

Niko neće pobjeći.

Obećavam!

Smrt se postidjela i izašla.

 

I onda se muzika još jednom okrenula.

Tokata i fuga u D molu i Bolero su se izmješali i malo stišali.

Malena je je zaspala,Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

Više se nije probudila.

 

Želio sam da je to san ozdravljenja.

I čitao joj pjesme naše.

I čitao i čitao,muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.Nismo to mi izgovarali.

Ljubio joj ruke.Cjelovima kvasio usne ,želeći joj dati godina svojih.

 

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.Da je ona moja malena , koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

Luce je postajala prozračnije.Skoro da to nisam mogao podnijeti.

 

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.

Ne znam kako,nisam smio podići pogled, da ne izgubim milovanje.

Njena ruka na mojoj kosi,njena ruka na mome licu,

njena ruka na mojim usnama, njena ruka u mome srcu,

njena ruka u mojoj duši.

 

Ne znate kako je to.

Šteta!

Uzdrhtao sam od miline,ukočio se,obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Mali Princ je u  meni  pogasio sva svjetla, otvorio prozor ,

okrenuo se ka malenoj.

Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,kojoj on prilazi i ljubi je.

Ja ih gledam, a suze koje ne žaluju,

već  ljubav slave, na usne joj spušta.

 

Ona zatrepće očima,u zakutcima njihovim Dobrii,

on se od nekud pojavio,sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

 

Samo mi je ruku blago stisnula .Znala je da smo tu.sva trojica.

U troje se sve lakše podnosi, i dobro i loše.

 

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava nam slijeće na lijevo rame.jednom po jednom

Kljunom nam dotiče usne,vesela je ,razigrana ,ali mi znamo da mora poći.

I puštamo je. Odlerpršala je.

 

Dobri ju je čeznutljivo gledao,Mali princ je mahao,

ja sam ko godina plakao,ako znate kako je to.

Mislim da ne znate.Niste bili prisutni,dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih

i leprešala ka nebeskim dverima i iščezla.

 

Ne znamo šta nam je.Nema sunca,a nama oči vlaže.Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorile.

A zahvalan sam,molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu,pred samu ponoć; tačno u vrijeme kadasmo

prvi put ljubav vodili i ovaj poslijednji.

 

A bilo nam je lijepo.Trinaest ljeta , kao i tu veče , kao i svaka druga.

Mjesečina je razlila srebro . Grad čednosti je slavio nevinost.

Nebo se otvaralo da primi svog anđela.

 

Smrt je kasnila jedan dan.To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj noći.

 

Aleluja.

 

 

Blažena Luca – Infiltrirana priča

 

Moraću da prekinem priču svoga dnevnika ,da ubacim jednu čaršijsku priču,koja me svojevremeno iznervirala.U prvi mah.A onda sam joj se iz sveg srca nasmijala.

Naš narod je vrlo maštovit.Priče iz ničega zna složiti.Jal potrefiti , jal profuliti.To nije bitno ; zabremedet  je da se priča i da se glas po čaršiji veze i nadograđuje.Dobro je Deba reko:

Pustiš vjetar u mahali,u čaršiji tajfun.

Priča vam na priliku izgleda vako,od riječi do riječi:

Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu ,sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio, ali moro.

Srela ga Luca slučajno u gradu,nije ga poznavala.A možda i jeste.Njojzi se nikad ne zna.

U tom momentu je nešto  baš  gadno zasvrbilo.Nije da svrbi, gori ko planine poslije  hodžine dove.

Gospodična Lucija uvijek nacifrana bila.

Ide ona  ponosno uzdignute glave, a dolje je svrbi toliko , ko da ima svrab u petoj fazi.Dođe joj da vrišti.A ne smije.

Ugledna je ona i krakata ženska, što no bi rekli karakterna.Joj kakva je pusta.Svakom insanu bi grudima zatvorila usta,a plavim očima dušu slomila.

Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto.Jok.

Kad se Luci neko svidi ona svaki dan dvojicu u apsanu šalje , dok ne dobije onog pravog.Ima da ga ima ili ima da ga ima,treće nema.

Dobra u svakom pogledu bila,a volila i anamo ono i te kako voljela?Krvnički.

Nećemo detalje , nismo vam mi za trača,ali tu je i perje i kože letjela.Ni sebe, ni ikog nije štedjela.Znalo je tu i oguljenih glava pasti.Ni Mujin majmun se tu ne bi dobro proveo.

Zato ona u apsane slala sve,ali nikad ni jednog od bjelavskog kolegija.Nikad ljubomorna nije bila.Sve je  znala šta joj se u gradu radi. Čak joj pomalo simpatični bili, osim onog što se podrugivo.Taj joj na živce išao.Ona taman da zajauče ono joj mamo mamice; kad neki strašni lav , joj zaurliče među ušima.I prekine je u po posla, a ona osta posna . Dala da se stvar ispita.

Imala moć u supu,haman   ko Wolf. Ako bi se neki jado,levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu ,nije mu gino pržun.

Izbirljiva bila haman ko kraljica Marija Tereza,ona Muje našega takarenka.Ako izgledom i stasom nije za titove ili kraljičine garde nije dobar ni za Lucu.Od 15 do 90 dana se dobijalo za podbačaj plana,zavisno od nezasluga.

Vidio Deba Lucu,nije se podrigno nego uzdahno,nježno,čeznutljivo,hajvanski zablenuto.Čuj Deba zaboravio ne podrigivanje.Kad je došo kući,podrigno  se Deba sa Bjelava :

– Nije ti neka kazna Luco. Ja bih pet stađuna u cugu za tebe prodevero bonička moja predobra.

On se još jednom,za siguro podrignuo i prodero ,ga ona čuje.

Čula ga ona i prvi put,nije bilo preše za drugim.

Debu nije  dopalo ono čemu  se nado.Dopalo ga ono čemu se ni u snu nije nado.

Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i  pručulo.

Ima levata i ljubavnika.

Levati misle da mogu, pa nagraišu.

Ljubavnici znaju da mogu  čak i više nego što mogu,:takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.

Pametna Luca bila imala pet anterija.Joj judi moji, ne zna se koja je krcatija, koja se više biba i koja je podatnija.

U  momentu onog svrbeža ,sa početka priče,prolazio pored nje onaj od konzilija.Ovdje usud nema nikakvu ulogu.Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.

Ona lagano vrisnu : Upomoć.

Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w.

Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži,a drugom za pendrek.

-Gdje gori?

Ona ga opauči,gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom govoriti gdje gori.Ne bi on to shvatio.Vodi onog u apsanu.Reko Wolf da ga ja ispitam;nasamo;ima neke povjerljive informacije,niko ne smije čuti.

Dva drota ispred apsa.Dva ispred podruma,dva na spratu.Niko ne smije ući.To je bilo prvi i poslijednji put da je Luca u podrumu supa bilo koga ispitivala.Čuje šest drotova,čuje vas cijeli sup i čitav Fis pride,Luca jauče vrišti i cvrkuće joj mamo mamice.Drotovi misle:

Joj,mamo mamice kakve li to strašne tajne Luca otkriva.Ispitivanje trajalo čitav taj dan i čitavu noć.Jedva se prekinulo.

Moro doći sam Wolf i sa sprata se derati:

-Luco dosta informacija.

Nije smio prići bliže.Luca zafrkana bila,nije dala da je bilo ko u ispitivanju prekine.

Luca od tog ispitivanja načisto zviznula.Svaki dan patrolu pred akšam po konzilijaša ,da ga Luci na noge u njenu vikendicu ispod Čoline kape,podno Trebevića dovedu.S Potom se spuste  malo niže i čitavu noć dežuraju.Po sabahu ispitanika odvedu kući.

Pukla priča po gradu  pojavio se veliki narodni neprijatelj,jer se Luca bakče i ispituje , tog nekog ubačenog  elementa,već šest mjeseci i  ništa ne uspjeva.

Narodu opet sumnjivo.

Luca se tih stađuna plaho nakupovala i nanosila  anterija.Kažu patrole neprijeteljski element tvrđi od stijena trebevićkih.

Luca od muke vrišti, plače,kose čupa i leleče.Nikako tvrdog  elementa slomiti.Onaj jado muklo stenje i škrguće zubima uh,uh,uh, ko kad insana u apsu tuku,a on se junak pravi i šuti.

Moro Wolf opet  intervenisati.

Luca ga ništa ne sluša.Svoje pa svoje.Ispituje li,ispituje,ne popušta.Julio ne bi bio Wolf da ne skonta caku.Skonto on nju namah,ali nije htio Lucu odamah u  poslu prekinuti. Zna on kako to izgleda.

A i Luca se osilil i skoro pa  preuzela kontrolu nad vaskolikim supom.On moro preurediti sistem i ispremještati svo ljudstvo da bi ponovo preuzeo kontrolu.Kad je to završio,prvog sabaha poslije toga,otišao iznad Lucine vikendicu,nije smio ispod,i megafonom je moli:

-Ajde Luco ,ajde zlato ,kriminal u gradu porastao do neba , ne može se disat.

Čuše Lucu kako zajauka :

-Joj, mamo mamice.

Nikad se iz grudi ženske ,visoko rangirane drotovske sekretarice , nije prolomio takav krik bola i očaja.Tako narod mislio.Jedan dio.Onaj drugi nije smio zucnuti. 15- 90 dana nije šale.

Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica.

Crni lakovani kožni đački kačket,nalik kapetanskoj, ispod koga viri plamena oblajhana kosa.Bakam lice,duge zasjenjene oči i rubinove usne stišavaju reflektorski osmijeh od uha do uha.

Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe.Nešto je  kraći,strukiraniji i utegnutiji.

Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u mrežastim crnim najlonkama blješte tako da se tamne naočale moraju nabaciti i oči od ljepote zaštititi.

Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi na razlete i gledaoca ne ošamute,raspamete i obeznane.ili slučajno klepe po glavi.Mogla bi mrtva glava pasti, koliko su te kugle kamene.

Strukiranija i diskretno izvezena tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti  dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija.Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu, kada se srce ili medne usne na ljiljan nabijaju.

To poručuje ona knjiga o pticama: Ptice umiru pjevajući ,ne mi,čaršijski telali.

U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija ,ali se ni na šta ne nabija dok umire.Ubija se da bi se jopet rodila i ponovo na nešto nabijala.

Eto šta vam je nauka skontala.

Neka se nabija da bi umrla,druga se opet ne nabija,pa umire dabi se rodila da se opet nabija.

Ne može ćovjek ništa uhavizati.

Joj ludijeh ptica ili još blentavijih nauka.

Samo bi se nabijali.

Aman ko Luca i ubačeni elemenat.

A oni pametni?

Oni se nabijaju i izdišu,ali ne umiru.Nisu ahmaci mrijeti dok se nabijaju.Ako ih prekine srce , prekine.Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i umrijeti.

A gdje si ti , i zašto sam ja

Mene nikad ne pitaju:

– A gdje si ti?

Nemaju potrebe.

Znaju da sam još uvijek tu.

Na mene sve vrebaju ko Meleke.

Hoće da me uznose u visine.

Ja im kažem:

-Nemojte mene ne znam letjeti.

-Ha , a znaš po vaskoliki dan i noć voljeti, pride sniš i tupiš.To mu dođe isto. Letjeti i sniti. Ti se samo pristavi. Mi se pobrinemo za sve.

Sreća moja, nisu upotrebili izraz šiljiti. Ne sviđa mi se. Nikako mi se ne sviđa.

Nedavno me jedna Mala Velika princeza plaho iznenadila , jer me pita sasvim ozbiljno:

-Tko si ti?

Zbog toga je volim, ne zato što je ozbiljna , već zato što me kao ozbiljno pita nešto , a to njoj smiješno i neozbiljno, a ja znam da me sto posto treha.

Dobro, sasvim je iskreno volim , jer se samo tako ona može voljeti.

– Jes'si se sada pokazo svaka čast ,a poetika, sciencia i licencija, vokacija i naglasak, romantika i semantika.

Ne zna šaptač da muku mučim:

-Znam ja sve šta bi’ reko. Ponekad nešto i zapišem.

Al čim pomislim na nju, ne čim pomislim već i prije toga,( a uvijek mislim na nju) , mene konja, presječe dah ne mogu da dišem. Labrnja mi se objesi i sama pravi grimasu na kojoj se može čitati:

-I am zabezeknut , mila moja . Pusti me da sa tobom sanjam i ne daj da zaspem da mi san ne pobjegne.

Kontam nisam levat ili habllečina , da joj odgovorim tko sam ja, pa mi pobjegne.

A ne mogu ni da joj odgovorim, onako direktno, po mahalski.

Kod nas nema ništa okolo. Naučili,direkt u sridu.

Joj ljudi moji, kako je lipa ta srida. A baška bliža i dalja okolina.

Lukavi smo mi mahalaši i skontali fol.

Mi skupili tu raskoš, tu ljepotu , tu milost , nevinost i dobrotu, a pusta drhti i biba se, na jedno mjesto . U celofan sa cvijećem duginih boja sve zamotali i ljubičastom vrpcom , svijetlije boje, violetne sve zamotali.

Rekoše nam da je to boja ljubavi koja se vješto od nas skriva.

Nije se uspjela sakriti.

Tako sve to sa vrpcom u paketu đardinom prozvali.

I taj nam đardin ne ide iz glave. Posebice, zbog te violetne vrpce svjetlije boje, koja nam po duši rovari.

Srce je već odavno u bandaku , bez daha ostalo , samo se koprca i ponovio bandači.Na dušek i jastuke, dakako.

Otud oni trikovi: Jastučiti i dušečiti. Ima joj puno  tih plahih naziva kada se bandači. Ne mremo vam mi sve iskantat. Skontajte vi koji.

Vratimo se tematskom pitanju.

Ovo nas podsjeća na  jednu razložnu i časnu diskreciju .

Vidi on da smo se mi đardina dofatili, a kada tamo krenemo, zaboravimo šta smo hotili rijeti. I ne izlazimo heftama.

Naučili me nisu da lažem , pa ja sve onako, okolo kere pa na mala vrata:

-Te ‘vaki sam ti ,te , ‘vakav, al’ svakav nisam, i da znaš, ako čuješ da sam taki i taki, lažu te bona garant. A jesam taki i taki.

Ni ja sam sebe ne razumjeh ,šta joj nisam ispriča i šta sam zaobišo. Valjda takve sorte rođen ,nema treće. Ili nema diraktno ili zaobilaziš kad te pitaju, mislim stranci. Ne razumiješ. Ne zato što stranjski govore. Nego što sam gluv. Kroz jedno uđe kroz drugo izađe. Biukvalno. Jungfer u ušima.

Kad te male princeze pitaju, ja ko bekan , ko malo janje za maženje, u sebi kontam da sam delfin, ona zna da si konj konjski, ali pušta te da maslaš.

Ne znam kako je zadovolji  odgovor. Znam ponovo će me pitati, nije ona džaba kraljevskog roda. Na licu joj piše. Skoro ništa mi ne vjeruje. Ono skoro me tješi, znači ima joj šansi, da skontam ko sam.

A znam ko sam, ali ne mogu joj reći ,uplašiće se dite malo.

Ali jok , šejtan , šeret jedan ima. On joj sve otkucava. Ko fol šali se, da joj se umili. A glupko da ne mere veći biti. Klepetalo. Pa joj reče:

On ti , mila moja , jedina ljubavi , nije od ovog svijeta, ni poetski ni figurativno.

Ovo poetski , znači niko ga ne benda ni ena procento. ( Moram se malo praviti poliglota, šenkrat plaho, moram sam sebe hvalom nafajtat.)

On figurativno ,za insane kao da ne postoji. A njemu milo a je tako, jer rahat mere da sanja i da snove grli.

Il’ se kaže more. Ne mogu i ne znan van ja ti priorodopis oli pravopis, po mjeri onih što turaju ono h i od hajvani i đe triba i najčešće pođeđe gdi ne triba.

Ono figurativno još znači da mu je figura, odnosno jedna noga od figure na onom dunjaluku.

Kako onom dunjaluku? Ko da vi ne znate koji je.

Aba zo, vi mislite jal pržun, jal hladovina.

E nije ni skonto na koji će. Jazuk. On je od dobrih i ima bjanko pozivnicu da bira. Znamo mi za reč blanko, ali mi naučili na ono riva nera, riba bjanka . A bome se često družili sa nekim Bjankama , čak i onom , onog, anamo onog Đegera . Nismo bježali ni od Roze, Bjondine, Negrine…

Joj , mamo mamice. Dobre su one curice, ali nisu ko ove naše.

Bosanske. Mere i Balkanke.

Nema merhameta i dobrotvorstva , samo su dobro karitativne. Ono po Caritasu .

A šta ste vi mislili.

Joj , jesu vam misli otišle otišle anamo onoj finti. Alčaci ste vi. Nećemo vas ružiti.

Ali Bosanke moramo. I Balkanke.

A Mehmeda , a bome i mene je stara majka karala. Zbog zora, jabuka i Zlatija. Joj jesu sve jedre , zlatne i crvene. Haman ko baklavica kad je u ruku primiš.

Šta vi ne volite baklavice. Joj hablečina mila majko stara.

Ne ide mi se u pržun da me tamo čitavu vječnsot roštiljaju, onako ljudski. Jal vruće , jal vrelije.

Vođe, u srcima i ona treća mogućnost: još vrelije.

A ne ide mi se tamo gdje je uvijek hladovina, red i mir. Tamo bih tek nagrabusio. Ima tamo , hejbet mojih jedinih pravih ljubavi i znam , jedva me čekaju.

Čim bi me vidjele , u istoriji/historiji/povijesti đardina ispod koje vječno teku rijeke, bi se prvi put desio veliki incident.

Poletjele bi prema meni sa osmijehom na licu. Meni srce ko amper , pardon empajer state ili barem drvena džamija u Himzarinoj , vrh Sumbul Avdine , Bjelave bluz sistem.

Jes ,kako ne .

Radovanje, aha malo sjutra.

Morao bih začepiti uši:

-Ha , ja ti jedina prava ljubav , ljubavi?

-A gdje si ti do sad , konjino jedna draga?

-Je si li naučio tamburati ili samo nastavi prebirati po ženskoj ljepoti hajvanu mili?

-Vidjela sam ja šta radiš dolje nesrećniče jedan , mili moj?

– Šta si mi donio. Jesam rekla da mi spremiš onu zlatnu narukvicu, milo noje?

Ostale bi zagraktale:

– Šta narukvicu ,vreću bona ,vreću zlata si trebala zaiskati, iako nije riđobradi. Hvala Nebu dragom na Princu Malom.

– Dobar si ti, dobro nam došao, ljubavi

Ne bih vam znao rjeti , da li bi koja šljaga pala.

Da sam zalužio jesam . Što jes’ , jes’.

A i nešto mi se u zadnji vakat omililo biti tu. Makar joj ( omaklo se tebalo još) malo.

Kažem:

Nigdje neću pobjeć. Šta ste navrle.

Ali mene niko ne benda, ne rekoh li.

Ja jado , još uvijek dumam.

-E kako ćeš bolan miloj , princezi , djevojčici tako rekuć, to ispričati.

Ima da te nema ili ima da nje nema.

Grlice su plahe, namah se uplaše i samo prhnu tamo gdje plavet blista. I tišina i sni vladaju.

Ali skonto plan. To se kod nas zove tura jazija. Neki to krste pismo i glava.

Ali bit je ista. Baciš metalnog bugara u vis. Ako padne tura ( pismo) ideš u pržun . Ako padne jazija (glava) ideš Grlicama na vjeronauk . Ako imaš sreće i novčić ostane u zraku ili ga gavran mazne , ostaješ na ovom dunjaluku.

Šta vi mislite koje su mi najmanje šanse? Pravo da vam rečem , ja , neuka bjelavska blesa nikako to ne mogu skontati. Puno je to opcija za nas. Uh tri.

Mi volimo ono ; ovo ili ono, tećeg nema , osim sride i đardina. Ali tamo ti ni mozak, ni računica ne tribaju. Tamo slavuji i pjesma vladaju.

Ha, čuli ste za Bokača. Niste. Onda ni nemojte. Mane više. Mislim priče.

A ovom ili onom , možemo pričati , samo ako novčić ostane u zraku.

U stvari , ja najčešće sebe pitam :

– Zašto sam.

Decenije i decenije sam protračio dumajući o tome.

Sada na kraju puta znam.

Odgovor je tako jednostavan i lijep.

Kao i život.

Kao ljubav i tuga.

Rođen sam ,

da bih volio

Tišina i sni.

Lipo mi je.

Ne da mi se buditi.

Tebe ne pitam:

A gdje si ti?

I sama znaš ;

u  mom srcu djetinjem.

 

Ode Moto da se Mota.

Ode Oto da se Ota.

I tako svaki dan , dok čekaju Godoa.

Neke slike se same od sebe, u bolu i ljubavi, rode – Mjesečeva bajka

 

 

 

Mjesečeva čarolija

 

**

 

Gledam i nijemim ;

jedna krhka ljepota drži moju sliku u ruci,miluje je dugim. savršeno oblikovanim ,savremno

njegovanim  prstima, nježno se igra sa njenim rubovima,kao da prebire po mojim uspomenama.

A ne zna kako me te boje i njeni dodiri bole.Kao da mi nježne ruke u srce krvavo zavlači i lice mi se

samo od sebe zateže u bol.

Dok je u grču gladam, lebde sjećanja ,poput tisuća razbojnih , nježnih velova klize ljepote jedne druge

Krhke ruže koja odavno sni ,boli, i otimaju se sa slike, ali ih ne dam.

Neke slike se tek tako ,  same od sebe i naizgled ničim potaknute , u bolu ljubavi  rode i žive u

vremenu  kojeg više nema, ali postoje i opstaju u sjećanju i  u bojama , ukoliko one  uspiju zarobiti oko

posmatrača.

 

 

A bilo je to  odmah,par trenutakai  iza ponoći  na Badnju veče 1984.

Daleka prošlost?

Smiješno. Slika je tako svijetla i prozirna , a prizori kristalno čisti ,kao da je tek sekunda protekla od

pretakanja tog nestvarnog sna.

 

Dakle , bilo je praznično veče, noć prije nego što je mila Luce odlučila da ode na bolje mjesto .

Ona  je malo , a nepovratno , nebeski neraskidivo umorna, ležala  na bijelom ležaju dosanjanih

snova, na dušecima mekšim od svile i treptaja , okružena mekim jastucima ,mirisima i dodirima

presvučenih   bojama istinske ljubavi.

 

Pomogao sam joj  da se obuče u anteriju otkinute od dnevnog ,prozračnog neba i da joj raspletem

kose,nestašno igrajući ,se sa njenom djevičanskom raskošnom ljepotom;iako vrijeme za igru nije bilo

najprimjernije, a opet u njenom pogledu slutim ljubav i zahvalnost; potvrđuje – uvijek je vrijeme za

ljubav i milovanje.

 

Bože mili,kako je samo lijepa ,misli on.Ja za sebe nemam želja.Sve su uslišene.Molim te,samo još ovaj

jedan jedini put te molim, Oče moj ,podari joj mirnu smrt.

 

Kamin je ugodno pucketao.

Poželjela je da joj čitam stihove.I čitao sam  joj i čitao.

 

Noć je tako čista i blaga sa ogromnim dvostrukim Mjesecom ,koji kao da je zakucao baš  na naš

biljurni prozor,slaveći ljubav , ili je bio privučen sjetnim zvukom Ravelovog Bolera,ili je jendostavno

bio faciniran mirnoćom, sa kojom je smrt ,u uglu, tiho i nenametljivo, pokraj vatre sjedila i sama

očarana ljepotom bića, koje uživa u mjesečevoj čaroliji, iako zna da joj je to poslijednji put, i koju vrlo

brzo , na sreću neba, vodi sa sobom.

 

Malena  je  zamolila  da joj otvorim prozor, koji je gledao na šumarak  srebrenih borova na padinama

Trebevića.Nalet svježeg vazduha  probudio je dubok uzdah,donio sladunjavo gorki  miris borovih

iglica,škripu snijega koja je odavala nejaku srnu, što biježi noćnim zvjerima, a nema kamo pobjeći , jer

nevinosti nikad ne nauče igru zla, raznježeno je gledala srebrenkastu svjetlost ,koja se u pramenovima

slivala niz snijegom popločanu zimzelen, tvoreći velovitu bajku o jednoj noći, o jednom snu ,i jednom

nebu na koji ona , željna mira,  uskoro mora poći.

 

Malena se pravila da u mojim očima ne primjećuje odsjaj mjesečeve svjetlosti ,koja niže  niske

bisrenih kristala, koji su se nesakriveni , i nekako prkosno  ,a ipak i stidljivo  krili u mome

pogledu.Toliko ih je bilo da bi čitav krajolik  svjetlošću i tugom obojile.

 

No, njih nikada neću pustiti. Zaleđene su na Mjesečevoj čaroliji, sa one druge strane mjesec, čiju

ljepotu i značenje nikada ni jedan insan nije pogledom i mišlju obuhvatio.

 

Prelijepa je ova noć; ona mnije, čini mi se kao da ispod srebrenog svjetlucanja teče moja Modra rijeka,

a ovaj prozračni Mjesec uznosi ezan mise ponoćne,  iz crkve svetog Ante, tačno u njhove duše.

 

Prelijepa je moja djevojčice, ćutim ja.Mjesečina se zaplela u njenu kosu ,nestvarno tvoreći oreol

oko anđeoskog lika  , što postaje sve pozračniji.

 

U meni straha ni,svjesna sam da moje  vrijeme tek počinje;napokon će otići našoj Malenoj, zbog ovog

blesavog djeteta ,već šest mjeseci odgađam odlazak, bojeći se da se moj jedini ne slomi.

 

Vidim ,opijena nestvarnom slikom,malo je zadrhtala.Nije to od hladnoće, ni od straha,već od rastanka.

 

-Zagrli me mili , samo me stisni i voli me, tako sam umorna da me sve boli i nemoj da bi mi ikad

zaplakao. Nikada ne bih progovorila sa tobom!

 

Kao da su je te riječi ohrabrile,  tiho je  usnila, više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Muzika je sama lelujala,ponekad bi se čulo i Alelujah, rjeđe Amin,nismo to mi izgovarali, ni smrt ni ja.

Ljubio sam  joj ruke.cjelovima kvasio usne ,želeći joj dati godina svojih.milovao kosu,

koja je sve manje iskrila,glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale,govorio da je volim,

da je ona moja malena ,koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luca je postajala prozračnije,skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.

 

Postajala je svetlost,Bolero gudi , spajajući iskon i prolaznost ,pripremajući ,uz pomoć neba i Mjeseca,

nebeske pute ,olakšavajući  jednom anđelu barem poslijednje trenutka mira na ovom prelijepom , ali

njoj uglavnom bolnom putu. (Zvjezdice su bile previše tužne i sakrile su se ,bojeću se usuda , da

svojom nespretnošću nešto ne promijene u svome  rasporedu . )

 

Njene prelijepe oči  u snu se smješe,srebrom okovani prizor duboko usječen u svaki moj  damar,

pamte.

 

Malena  je zaspala…Dvadeset četiri sata je spavala….Toliko je bila umorna…Više se nije probudila,

više se nije probudila…više se…

 

I onda, odjednom ,ne znam kako,njena ruka na mojoj kosi,njena ruka na mome licu,njena ruka na

mojim usnama ,njena ruka u mome srcu,njena ruka u mojoj duši.Ukočio sam se,obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Ona je još bila tu, ljubim je ,ona zatrepće očima,u zakutcima njihovim  slutim riječi:

-Ljubavi moja, oprosti mi.

Nije ih uspjela otvoriti,samo mi je ruku blago stisnula, ni uzdah nije pustila…

….

Nikada nisam zaplakao.Nisam se usudio.

**

 

Vrijeme sadašnje.

Prelijepa promatračica jedna; mlada i vesela, nadobudna , puna života i budućnosti pita me:

– ” Koliko košta ova Mjesečeva čarolija?”

 

Postiđen , zbunjeno  spustim glavu i promrljam :

“Nije za prodaju, zabunom , zaboravili smo prikantati cijenu.”

 

A mnogi će se pitati – otkud to da  Modra rijeka protiće ispod srebrenih čarolija Trebevića, i biće u

pravu.

A opet možda i neće, jer  tamo tu Začaranu rijeku  vode i njome  hode Mak, Meša,Pjevač ,Indexi i ovaj

kameni svjedok , kojije bojama i suzama zaledio i oplemenio u prizoru  Mjesečeve bajke.

 

**

Slika se više ne  nalazi u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca – I Epizoda

 

Jednom prilikom, kasnih šezdesetih, možda baš onog vudstočkog ljeta, u jednoj bašči nad Sederničkim vidikovcem , sastala se družba znana, mlađahnih akšamlija.

Sastali se po običaju,  jednog petka u akšam , u večeri rane. Sastale se akšamlije, sa Bjelava momci kršni, manje više, poneki i nije. Momci kršni,  još kršnije ljube – ljube. Što je ljepša ljuba ,to čednije ljubi.

Petoro ih bilo. Propovjednik Mojsije, Najdeblji Deba,  Najlenji Gaćo, Herco Fini i Dobri Dobro. Peterica njih su uvijek zajedno bili, uvijek šalu, dobro, opačinu nisu krili.

Ponekad sa njima i Oma Grk i Baška baša magli prodavali.

Sastala se družba mala, odabrana, dvije vatre naložili. Vatru manju za Rešetku, onu veću za sjedeljku.Oko vatre sofre posadili, na brzaka ljube mezu , piće, čokanje pristavile.A poneka i šerbe za se. Svi piju i mezete, tek pomalo i potiho poje.

Dvori ih pet ašik ljuba, ili dvore ili ljube, ili na dno skuta liježu. Glavu još ne gube, rešetka se pazit mora, a i vakat nije. Biće , ako Bog da , misle one.

Čekaju Ezan ,onaj milozvučni.

Ne onu glasnu . zaglušujuću riku zverinju, ni onu naci achtung-achtung grmljavinu sa megafona.

Čekaju onaj Ezan ljudski i umilni, tonom umjereni.

Još ih je bilo. Haman na izdisaju.

 

Pjesmu prekinuše, jacija je. Zrikavci i svitci igru prekinuše.Grad je je zanijemo.

Miris lipa se prosuo čraršijom,mahalom; upija ezan.

To je onaj ezan što vjetrom nošen dodirne biće, koža nashrne, oči zasuze, a u duši neka blagost i milina. Neka se ljubav javlja i nesvjesno tjera pogled ka nebu.

A nebo to, Bosna-Saraj nebo, što ljepotom i beskrajnim zvijezdama, plijeni kao da se spušta i diže, treperi i diše , upijajući odu u slavu Bogu Jedinom.

 

Čini se da su ezani jacije i sabaha najumilniji; zbog Meleka, valjda.

 

Kad je ezan stao; tišinu je dao. Tišinu što čudom se čudi,  otkud ta ljepota u čoviječijem glasu.

 

– Ja sam zaprepašćena . – rekla bi pjesma.

– Aajj’ Grad čednosti je to. – naglasio bi Pjevač.

– Aajj’  Zemlje Božje Milosti čedo.- Pomisli bi ko’ fol pjesnika.

 

Vi ste nam bili u svemu naj, naj, naj.

 

Ljetnji žamor se polako vraća, svici svijetle, zrikavci zriču, po obodima bregova, ljud ise dovikuju, sivonje riču, zbore i glasaju:

„Ohoooj!“

„Ahoojj!“

 

Dvadeset četiri godine kasnije sa dna bregova malin sjenama sa ulica prkosa zagledanim u nebo, tu na domaku Anđela; vraćali se odjeci rike i zvižduka:

 

fiijjuu grrruum Njihhaaa … fijju grruuhhaaa Beee…

„Jooj, jooj i jooj. Jebo'te! Jebo'te! Jebo'te!“

 

Vatikanu, EU(-o), SAD(-e,) i UN(e,) to je smješno bilo, sapunicu:

 

– Kako se Bosna krvava ubija.

sa krešendom na epilogu:

– Srebrenički krvavi genocid u režiji Srba i mentora,

posredstvom medija koljača – krojača „novog novog svjetskog poretka“ četrdeset – dva mjeseca snimali.

 

Za divno čudo, te se večeri niko na muziku tužio nije. Mnogi su do kasno u Baščama i dvorištima riječi blage,sevdah, nježnost, ljubav se tražila i iskazivali.

Sutra je blagoslovljeni čestit praznik.

Kasnije, svježina noći se usijava i mrak pod svijetlošću Mjeseca i zvijezda , nosi svoju milost. Bilo je tu pjesme, harmonike, milovanja, poneki cjelov, dosta pića i bukadar ića. Mnogo šale, šeretluka, plesa, nestašluka, vriske i cike. Negdje pred zoru zanos posustaje.

Lukavosti ima, ko’ fol baildisani , htjedoše se povuć sa ljubama, u sobičke, na mindere, na šilteta kosti, udove da opruže, odlože i slože.

Mojsije to veče neumoran bio, ni fulio mnogo nota nije, tek poneki akord ,kad smijeh zbog nestašluka il'opačine neke, moro’ je zubima kriti. Kad se trebalo ići spit, Mojsije se, onako osebujno, lično i personalno, a nama osobno nakašljao, malo glavu u naklon bacio, nadrka desnu obrvu uvis ,ispod lokni, baci cigar, srknu šljivu, mere bit lozu, ko će znati boje nema.

Od tada nadalje i ubuduće je to bio bio znak da će se Balada dogoditi. Harmonika zatreperi.

Svi smo skoro pa trijezni, naglasak je na ono skoro. Samo Najdeblji spava ko dojenče.On se ubebao.

Mojsije započinje „onu“, nama samo po čuvenju znanu pjesmu o dva brata Morića. Ali nije to bila radijska ili vinilska verzija nekog od „pjevača“. Musa je preradio Baladu   svih dvades'osam verzija uvezao u jednu, povezujući ih, dodavao i poneku svoju riječ.

Pjesma teška ko tuč, mozak da ti stane, duša srce da ti pukne. A nježna i tužna; i pitka ,sam sevdah  samo što ne zaplače. Harmonika ne da plače, jauče, zastane pa vrisne, uglavnom treperi, ponekad klizi. To je bila rapsodija, neki bolero potpuri , koji odiše sevdah žuborom Modre rijeke i elegične tuge sefarda. Bila je to pjesme čija se svježina mogla na Miljacki osjetiti, miris skoro dotaknuti, a vrištuća bol majke pod kožom, u žuči i jetri osjetiti..

Muzika se prelijeva niz sederničke padine ,vukući feršlus do onog crtičnog rasporka između noći i svitanja. Kako je pjesma odmicala noć se stidljivo gubila, a dan je polako osvajao. Mojsijev glas kao da se stidi. Musa nije volio pjevati, samo svirati. Treba se sad upjevat,  pa zapjevat; konta on. Morić nikom nije dao da pjeva ne zato što je bio ljubomoran; već zato što to niko nije mogao ni znao kao on. Volio bi on , da je nekog naučio vlastitu verziju, pa da se kutariše tog belaja.

Svaki akord kida jedan damar,svaki otpjevani stih dva damara; svaki raspon krila harmonike tri damara; otpjevani refren skida četiri damara. Musa je mnoge stvari mjerio tim damarima.Ljubav i muzilu najčešće, jer oni tovre tugu i bol.

Znao je ako nastavi svirat Moriće, neće izać na dobro. Mnogo je to damara. Damar je k'o dijete, ništa ne zna, a voli da se igra,  srce u igru ulaže. Tako se damari neoprezno troše i o'čas istroše. Nema, bolan, čo'ek toliko damara.

Odsvirao bi baladu i pjevao je jednom godišnje,  rijetko dvaput i to ako je bilo harmonike.

Odakle ti harmonika, frajeru ba’,  pored takve raje.! Iscrpljujuće je to, a i košta duše, srca; što jes’ – jest. Nikad ta pjesma nije bila poklonjena, nekim, praznicima, rođendanima, slavama … Ovo ba’ mu sve više liči na ono bosna.ba.com.zemljabožijemilosti.ba.som. E vala i bila dobiće ba’ nogu, misli autor.

Kako Mojsije jednom mnogo poslije reče:

-K'o da mi daire zatrepere u duši, razlete se u srcu, popenju u glavu i tres; razbiju se o blentaru: ja moram Moriće otpjevati.

I harmoniku hek niz ledinu u hendek roknuti.Misle Lenji i Deba.  Lenjom teško rečenicu izgovoriti , a Deba ne smije zucnuti; moglo bi njega sto dvadeset basova poklopiti, puno aferima kod Mojsija nakupio.

Samo je Zlati nekad dozvoljavao da uzme daire i treperi njima. Bilo je to u onom predahu kada su braća ponovo uhvaćena, a još Pašo Anđi, i Ibro Jelki (Grbić) nisu posljednji oproštaj poslali. Kada pjevač treba predah za najtežu i najtužniju, brdsku dionicu balade. A, mere bit’ i majka i Morići ponekad za predahom venu, očekujuć’ ne bi li narodni autor il’ Mosije upisali drugačiji kraj. Nije lako svako malo mrijeti.

Mojsije ovdje ispade k'o neki okrutan č'oek. Nikad ne odsvira drugačiji kraj. Jedini popust pjesmi je bilo to malo odgađanje, ponekad. Kaže; gdje si vidio sretnog kraja u baladi i sevdahu. Ko se bunio, rekao bi mu:

-Idi slušat poskočice, pa se tamo veseli!