Sjećanja i ljubav nikad ne umiru II dio / Iz Arhiva

Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih / II Dio

 

Ni harmonike nema, samo gitara u ušima, i muzika neka mi šapuće znane riječi :

 -Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom. No , glasnija je guši i pobija.

 Nježno najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.

Darujem..

 Darujem…

 Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir mojih usana što život znače.

 Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela sa rubin ogrlicom , na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.

 Dugo , pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.

 Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

 Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.

 Grlica mi na lijevo rame doleprša.

 Čitamo.

 Dobri moj,

 Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj. Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

Davno nekada , dok sam “dijete”  bila,nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo, ono neko , veliko nešto.

 Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepota neka, koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju. Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao. Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.

 Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Neko druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu , to sam znala.

 Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

 Te tvoje crne oči. Kako su iskrile .o koliko sam ih voljela.

 Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.

 U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. jedno vrijeme nisam smjela, a poslije…

 Recimo bilo je kasno. Tada ti je ona prekrasna plavet ušla malo dublje od srca.

 Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga djeteta i plaveti.

 Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila. Moje radosti i ljubavi. Život je često bio podnošljiv.

 ”Srećom” nisam tugovala kao ti, koju godinu gore dolje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.

 Dogodilo se , to što se dogodilo.

 Za neke sam stvari kriva, za većinu nisam. Život i neki pogrešni odabiri su krivi.

 Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.

 Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.

 I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve , nisam mogle. A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka one noći , još uvijek čuvaš. Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.

 Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.

 Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala. Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.

 Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.

 Htjela sam da se sjećaš one Frke, one malene tvoje djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.

 Mili moj

 uvijek sam te voljela

 Ti

 oprosti mi.

 Znam da ću te boljeti više od ijedne druge.

 

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

 Zauvijek tvoja mala Frka

 P.S. Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna, a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

 Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija. Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.

 Ako želiš i bajku tvoju, onu skrivenu, mi pročitaj . Neće me više boljeti.”

 Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono usnilo.

 Noć je bila trptaj sna i ljubavi.

 Dijete je samo to od života htjelo.

 Ljubav i ništa više.

 Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.

 Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama.

 Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta sa neba mojoj malenoj Grlici šalje.

 

Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.

 Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.

 Poljubi me Grlica bijela. Shvatam to se Frkina duša oprašta sa mnom.

 Spremna je.

 Tiho odleti. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice, svoje druge. Znam , tamo ćekaće me . Ako oprost dobijem. To će biti vrlo teško. Varalo je srce moje.Mnogo.

 Odleti i dio moje duše sa njom.

 Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te .

 Uskoro eto i tebe meni. Ne brini, zaslužio si.

 I nek ti druga grlica otpjeva, onu istu pjesmu. I to si zaslužio.

Muzika utihnu.

 Bol kao santa leda zaleže u dušu , koju ona u tisuće kockica ledenih u srce prenese.

 Dvije kockice leda u očima. Jedna plava , iz oka na strani srca nikako da padne. I nikad neće.

 Druga crvena kockica iz onog nevjernog oka, koje nije na strani srca je kanula. Kako je to zaboljelo. Ali se odmah tu, ispod oka i zaustavila. I sada i peče i boli. Naročito kada se tango ili zvuk neba javi.

 A u međuvremenu? Tajac. Tišina.

 Tišina i tajac.

 Samo pitanja.

 Kako, šta i zašto?

 Odgovori ?

 To će poslije doći, kontam.

 Ili neće. Bolje da sniju.

 (Frku, moju Malenu ljepotu i Frkicu uvijek u duši prtim i bolim. I moje oči nisu lažne. Svjetlucave su i nježne. samo vole da lutaju, jer su oči estete. Toliko ljepote na dunjaluku ima , na svakom koraku. A insan ko hajvan u polju ljubičica, ne mere a da ne utone u nju , dok je svu ne upije…

 A lutanja krše srca. Sada to znam. Al’ džabe…)

Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći , posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.

Lijep dan bio.

Davno prije jednu sam  pjesmu  sročio. Njoj i svima ženama što bol i jecaj u srcu nose.

Malo je nevesla, šta se tu može. Znam Frku, sigurno bi je u damar strefila i malo nasmijala. Takva je bila djevojčica mila .Boli je , a ona se smije. Janje malo iz mog sna  na tren odlutalo.

Za sve mile djevojčice što mrenjem ljubavi kroče:

Vrišteća kraljica boli

 

Znate li onu plahu srnu

Frku proljećnu

Pa još Frku frkicu

Nesrećnu.

Lirik, pjesnikinja

Reći ćete – kanda

Frka nikad luđakinja

Donekle – valjda..

Ali – vapaja ljubavi

Krika ljubavi

Željna

I posne korice hljeba

I gladna ljubav  traži

Hoće da se da.

Njen očaj krik

Plaši

Muškarce

– biti kukavice

Bola krik

Plaši

ženskinje– zle vučice

Muškarce na kuje sviklih

Ne na Srne u ljubavi niklih.

Žene na grubosti obučene

Na prinčeve male naučene.

Ne  na ljubav frkičavu

Neštedimice što se daje

Ljubav majke preplašene

Bol-žene ostavljene.

Bol djeteta dobrote

Anterija od safira

Nježne mile krasote

Let malog  leptira.

Bol srne ljubavnice

Što u jadu vremena

Što u jadu jada

Što u jadu sjemena

Grlica let sanjaju

Ne želi potkovice.

Bol košute majke

Troje djecu što ljubi

Dvoje spašava od hajke

Sina od istih neljudi gubi

Put rubina želi da kroči

Srna Ljubavnica

Srna prijateljica

Srna poetesa

Srna umorna

A se zaspila.

Uvijek samo nježne žene

Bijelini anterije da iskoči.

U ljubavi uzlet vidi

A bila je samo – lane

Što hoće da se svidi

U proljeća snene – dane.

Golubica u sve dane ružne

Kraljica vrišteće boli

U sve njene snove  tužne

Nikada nikoga ne moli.

Starog a novog zadnji dan

Dragana milog spoznala

Ostvari se djevojčaki san

Al’ se njemu nije dala.

Dugo se molilo i snilo

Za hiljadu pahulja bijelih dan

Nekako se dockan zbilo

Iako bio je dugin dan.

 

/ In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/

Sjećanja i ljubav nikad ne umiru / Iz Arhiva

Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih


**
Pet mjeseci po Keminoj smrti ,umrla je Frka  Frkica  velika ljubav našeg k'o fol pjesnika i slikara.

Njihov poslijednji susret je obilježila  Montenova pjesma Hiljadu pahulja bijelih.

Frka zaslužuje da je se sjetimo  epizodom u kojoj  gostuje Kemal Monteno.

****

Anterije  i nevinost

**

Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.Šta ću,mislim,ne izlazi mi se,pripeklo,ali Frka mnogo toga zaslužila.Uvijek je mudra i čestita žena bila,osim jednom.Prvi put je monstrum unesrećio.Drugi put je prevarili.To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije.A trebala je.Zlo i mladost – ludost.

Sjeli mi u Galeriju,sada neko carsko ime nosi.Poljubimo se u obraz.Svijet gleda, ne mere drugačije.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte na se, usred kafane.

Šutim,ništa ne pitam.

Šuti , ništa ne govori.

Mučimo.

Razumijemo se , kao nekada. Još uvijek.

Ne kaže, ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se  ,  hoće kurvoazije. Može rečem konobarici; ma ista ona Esma Drnda iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca ; na živo. Ipak nije. Na vrijeme se drugi put udala.

-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Frko Frkice , žao mi ,  što ruzaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čo'ek  zaboravio što se nekad guštalo i šta se jednom nije konzimiralo…

Ima još jednog sina i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,iznimno biće , a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika , baksuze birati.Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ život , jal otac.

Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada,pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno.Ništa ne čujem,gluv ko dva topa.Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi.Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih, dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh , pa grruuhh ,  i ja  gluv na oba uha,kao top ,plus još jedna. Nisam frajer oglušiti na jedno uho, kad imam dva.Stvar ravnoteže. Sve je u pravoima.

E , eto ti , cereka se usud , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga. Šeret neki , garant!

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako ću bolan, šuti ona?Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz uši,ovu Frku sve  razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda i čudnih stranaca , k'o ovi današnji svijet.

Ima jedna molba,progovori.Zna da ću joj udovoljit,ali red je zamoliti.

Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Nema laptop,provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici.Moli da koju epizodu jahačima, harmonikama i njoj, preko reda nabacim.Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.Kaže nema takvog mahalskog kalemisanja  nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima,pa ih hvali.Ne pita za nikoga.Ja ne pričam o tim nikoga.Od kako joj poginuo sin ,  muško je dotaklo nije.Puno je to godina nedoticanja;previše.Ali znam,ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti,ona me šutka,očima ,kaže ne pričaj,nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim , već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali  prije toga , Deba ko Deba konjina samo neke svoje finte ganjao.

I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo. O onom kasnije ne smijem pričati . Znam da nas to još uvijek boli.

Taj voz je propustila dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je ubica ili četnik?Povelo i tri druga.Jedan dječak domac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca, crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum , neki Skoko Milenko, tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča Sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan , ubila. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gore od njenog muža prošao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još  5.000 djece što ubijeno,što nestalo.Tek da se zna.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj,na našim Bjelavama, živi. Njoj drago, vidim milina joj srcem bije.

Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono, sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići,jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.

Jako vruće,ništa dova ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se  mađara kutarišem . Znam zašto me zove.Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to  ja.Mislim , red je ,  vrijeme je da pođem.Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu novu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Muzika teče, mozak ubija.Sjećanja naviru k'o ozon poslije kiše,samo se prelijevaju u hiljadu pahulje duginih boja.Ni cigar nisam završio,ona se vraća.Pogledam je.

Meni suze niz lice.Treći put  u životu jer  Ona ulazi bijeloj anteriji,nov novcatoj.

Vrijeme kao da se vratilo  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jemenka ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me.Sretna je što me usrećila izgledom koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja…

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu,vlaže oči i lice,nalik su suzama.Dotiču joj  nježne ruke,ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte kada puna nade i života je bila.Njeno tijleo igra,gori i lebdi.

Sluti se,ništa  ispod nema.Grudi i noge djevojačke,boje ćilibara ispod bjelila anterije nestvaran krajolik nude.Ona je mlada , što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Njen budući muž  , nije dragi ,  vać očevog prijatelja sa sela sin.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku.Gdje god krene,gdje god se makne njena zla sreća je sa osmjehom čeka.Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim,trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati.Možda,a možda i ne?Neće duša Princa malog ,ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.Ništa drugačije ne bi bilo.Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.

A ovo dijete malo bi vjerovatno nesretnije bilo,ako je to moguće.

Njoj suze na licu,meni suze na licu,valjda se pahulje tope.Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se,valja izaći pred svijet.Sreća njena ona se nikad šminkala nije.Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa Malena uvijek bila..

Malo se sagnem,poljubim  je u čelo,uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj se  dobroto moja milosti puna.

Ona se raznježi,suza samo što ponovo ne pođe,klima glavom,riječi nema.Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka,od trača i jeda.Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu.Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas glas bije.Neke tvrde da su sa vama bile.Mnogo njih.Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih.I muškinje nas mrze.Ti hadumčari će me najviše olajavati.Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske.Prati me,do ulice,vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena.

Muzika  titra,bjele sjene nalik anđelima izlaze,kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti razbacuju.

Zavjese u susjedstvu  se tresu.

Ljepota moja me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene.Dvije siluete,besprekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje.Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala, te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset godina ili pedeset godina.Neki od škiljavca iza penđera nikad.Ni strasnije poljubce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta,mogli smo dobri glumci biti.Ja se šalim;nismo vremena za gluposti imali,trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna  nikada više ponoviti neće.Ja se ne bunim,uzvraćam joj , za sve naše neljubljene dane i noći;i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

 

Ko te ljubi i miluje…

 

Ona se odvaja,suze joj u očima.Ljepota moja nije dobro ,mislim ja! Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila,nekog od ovih dana ,da nastavimo gdje smo stali,”ako treba pobjeći od sveg sad…”

Uvijek taj Kemo,uvijek ti Indexi,gdje god kreneš,šta god uradiš,pomisliš ili usniješ evo ti njih.Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.Neka ih,muzika ljubavi je to,takve više nema niti će biti.

Ona se smješka,neizmjerna tuga sjaji joj u očima.Samo prošaputa;kako ti kažeš,mili.Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo,grčevito.Okrenu se i lahko,kao pahuljica odleprša.Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba   novoga,a već bajatog milenija.Trenutak zastane,kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima :ne,ne ,ona ulazi u kućicu malu,trošnu i pritvori vrata..

Zapalih cigar usporeno,duboko udahnuh i izdahnuh.Niz ulicu hodim.Povučem dim,dugo ga otpuhujem.Izvučem pljosku,što bi Mojsije reko alkoholeru,nije kurvoazije sada pijem samo štok.Nema više tog slatkog vakta.Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio.Koračam niz brdo,taksi ne tražim.Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

Hvala ti velika čestita i mila ženo,mala  Velika Frko Frkice,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala.Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te,svi od reda.Svako od nas na svoj način,iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme.Raspisalo se o Jahačima,Harmonici,anterijamaLuci i Frki; i pjesmu koju pride.Ništa na haberu nisam objavio.Mislim,iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti.Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem.Javi se.Ili pospana ili umorna taji joj glas.Može kaže,sutra se o akšamu kog nje vidimo.Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne ; sve natenane,po tabijatu.Žilet,voda,sapun,mirisi i abuzenze vodice,teget plišano odijelo,leptir mašna i prsluk od kadife,glanc cipele sa bijelim pertlama,kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhtii pjeva . pičim,pičim,pićiču i na Bjelave veselo stičiću.I stigoh.

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin  anteriji.Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom.Anterija se raspucava i nudi.Priđem i saginjem se da  je poljubim ,ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.Mlada žena  se smješi kroz suze ;to nju Dobri za majku zamjenio.Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo,odar boli i tuge!

Na odru ;svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji plavičastim safirima  optočenoj –  sanja. Strast svoju,neutoljenu, vedrinu svoju,žeđ za životom sa sobom na nebo nosi.Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika.Znam je,lica anterijska i nevina sa nje glede.Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je,lagano kosu joj ljubim.Sada joj lice mirno i spokojno ;kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.

Kraljica vrišteće boli čini se sni.O Frko,Frkice otvori oči,mladoženja tvoj Princ Mali je došao.

Čuti dijete.Ne progovara.Bespomoćna  od čekanja njega neuviđavnog,umorna bila pa spije.

Oko nje nema nikoga samo kćer joj,tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:Ti si nam bila u svemu naj,naj,naj;u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj,kao nekad ,orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.Zna sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da  se zbude.Glupava mladost ili dušmani neki,ili jednostavno sudba na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu,žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije,čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.Kaže ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi.Dignem obrvu na ono ma'mo mame.Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je.Osvrćem se i gledam,nema nikoga  oko nas.

Ide ona sada nazvati brata i kasti mu da je majka umrla.Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  po običaju zakasniti, kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje.Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati.U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio;skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota ; mila i blaga.Vrckava i vesela,ni tuga to ne može ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i čitam joj:

Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji  nešto sprema,a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

 

Kraj I dijela

Drugi dio Sutra Subota 22.jun/lipanj 2019. u 20.08 h

Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu ljeti pali veliki snjegovi

 

 

Onomad po zdogovoru,negdje malo prije akšama, slučajno , u njegovoj bašći sretosmo Lenjeg u hladu jasmina sa nogama u velikoj kadi , u kojoj nekoliko punih gajbi piva, pletaru brlje i dva bocuna kurvoazijea šlaufom zalijeva ko najljepše đule.

Ne znamo kako i zašto,ali žena mu se zaista zvala Emina , a po porijeklu je lako mogla u miraz donijeti bar jedan džugum.Jedino nikad nije stajala u hladu,više je lepršala po mahali, od kone do kone.

Po običaju klipača pred njim.Dugačka slamčica iz boce viri .

Ništa neobično , mislimo mi.Ko će na ovom zvizdanu dizati bilo šta teže od čačkalice.

Za Lenjog je i to jazuk. Preteško.

Progovori , a mi se zagledasmo, nije njegovo da govori od kako je prohodo ,progovorio u sedmoj godini i reko:

– Ja gladan.

Sada ko iz topa odape:

-Znajte da ste dobro prošli!

-Znamo ,kako ne znamo, ha smo se u mahali rodili.

-Ma ne to blečci , nego eto sve nešto danima dumam i ibretim se,kako je sve sređeno do savršenstva.

-Šta to?

-Skonto sam zašto snijeg ne pada ljeti .

-Mora da si nešto , beli pametno skonto.

-Normalno da je pametno. Šta čojk u hladu jasmina, čija se žena zove Emina, a udala se sa ibrikom u ruci, duška u kadi , oko njega đenetske blagodeti ,mere skontat nego pamet.

– Pa reci!

-Ma ne znam kako ću, stid me .

-Hajd nemoj se prenemagati ko magare na tuti ili junferica kad se treći put udaje. Kada je tebe bilo ičega stid ,osim nešto radit.

-E u tome grmu leži sova.

-Daj ne beri kvake,niko nije pomeno rad i ne baljezgaj nego zbori.

-Koji bi luđak po ovom zvizdanu čistio snijeg?

-I to je po tebi razlog što ljeti ne pada snijeg.

-Ja vala, vela havle vela kuvetile, ja koji bi drugi bio.

-Nisu ti sve na broju.

-Normalno da nisu.Sluđen sam.Eto ,kažu ,tamo gdje su najveći zindani , čojk može vjenčat više hanuma.Nikako nije pravo. Valjada im zvizdan mozak ispio.Ja sve gledam , kako mi se valja kutarisat ove jedne jedine.

-Daj ne budalesaj.Nije Emina baš toliko loša.

-Ne kažem, ali uvijek ima bolja. Eto recimo…

-Koja ti je bolja , crko dabogda crkotino jedan … – odnekud zabrunda Eminin glas.

-Oklen bona ti? Ja mislio ti još razmjenjuješ recepte sa konama.Nije još vakat akšamu.

-Šta te briga oklen ja.Nego kojom bi to ,majke ti,mene mjenjo.

-Nikojom .Ne bi te bona mjenjo ni za četiri hamamskih djevice.

-Jesi mi plaho pametan.Otkad to u haremu ima djevica.

-Pa zato kažem.Ne bih te ni za jednu ,a kamoli za sve četiri mjenjo.

-A zašto ne bi , šta im fali?

-Ko bi mi bona čistio snijeg iz avlije ,ako se slučajno potrefi da snijeg zapada ljeti, po najvećem zvizdanu. A bome i sa krova.

-Ma ,ti si moje jedno veliko pametno srce.Znala sam ja.Odok na još jednu turu recepata ili heklanja.Ne znam šta je sad na redu u našem mahalskom kružoku.Čuvaj mi se.Nemoj da bi gdje mrdno ili nešto teško podigo.

-A ako zapada snijeg?

-Ne brini se eto mene , ponijela sam metlu , očas ću doljećet.

I ode Emina, možda odleti,šta ga mi znamo, mahaluše mogu sve ; ne reče nam ni mu, ni hu, ko da smo njenog Lenjeg lanjski snijeg.

Kada zvekir zazveči, što je biljeg da je Emina zaždila, Lenji, osvrčući se na sve strane iz potiha , bojažljivo progovori:

-A ja bi jope’ volio da ponekad velikii snjegovi zapadaju kad je najveći zvizdan.

-Zašto konju jedan konjski? – ne mogaše da oćuti Mojsije.

-Znaš ga kakav je ,šta se ljutiš.- ubacuje se Deba.

-Hajd reci mi ti, ondak ,kad si tako mozgali.

-Pa reko nam je,zar nije.Vidiš ako padne snijeg po najvećem zindanu ti i ja smo pravo naj…grabusili.

-Hajd ti ,nije me briga , a zašto ja?

-Zato što bi ti moro skidat snijeg sa krova i iz avlije.

-A ti ne bi?

-Normalno da ne bih.

-A zašto ne bi?

-Platio bih hamala .

-Ta ti valja.A zašto i ja ne bih mogao platiti hamala.

-Jednostavno ne bi.

-Kod tebe sve nešto jednostavno i normalno.

– I jeste.A i ti znaš da od tvog hamala nema ništa.

-Ma znam , samo srcu odušku dajem.

-A zašto ne bi mogo platiti hamala.Ako nemaš penezi možemo ti mi posuditi.-pravi se nevješt Dobri.

-Ma nije to imam cekina.

-Ma nemojte čojka na muke pristavljati, đe će se čojk na krov sa ramunjik penjati.Može se otkliznuti i vrat slomiti.Zalud osta harmonika pusta.Nije lud.-Lenji je zabrinut za svog horovođu.

-Šuti konju konjski i ko je reko da ću se ja penjati sa harmonikom  i čistiti snijeg.

-Zlata .-Sva trojica horski.

-Jes vala , tu ste pravo potrefili.Van taka je u svemu , ali cicija je što se penezi tiče.Što će hamala plaćati kad ima mene?

Lenji će:

-Ko da je čifutkinja!

Deba će:

-Ma nije ,subotarka je.

Dobri ih ispravlja:

-Nemojte tako ,Jevrejka je iz dobre kuće i u pravu je. Mojsiju ništa ne bi bilo da se popnena krov.Ne mora harmonikuprtiti sa sobom.A ako se strmekne ,ko mu kriv što je mor0 slušat ženu.

Deba će:

-E ta ti valja , ako hekne sa krova,neće biti velike štete, barem će harmonika ostat čitava.

Lenji se zamislio:

-Zlata bi je garant prodala.

-Da plati Mojsijevu dženazu?

-Nije luda.Što će plaćat pogreb .mere ga u kakav jendek heknuti, a ima i veza u La benevolencija.

-Ja, imaš pravo, ima i u Dobrotvoru i Merhametu.

-Ma bistra je Zlata.Od svih bi uzela ukopninu , možda i od komunista.

-Ma šta to baljezgate mazgovi jedni.Vi to ko biva mene riješiste i nađoste pare za preseljenje na ahiret.Neće biti velike štete , jel’?E , ta vam baš po jaranski valja.

-Ma nismo mi krivi, ne griješi nam dušu,nego je sve zakuhala tvoja Zlata.

-Zašto bi me se ona kutarisala ?

-A šta misliš ko će te sahraniti kad otegneš papke?

-Odakle vam ta ideja da ću riknuti?

-Možda neš riknuti,možda neš crknuti, a ako budeš čistio snijeg, koji ljeti zapada po najvećem zzvizdanu, garant si obro bostan.

-Kako znaš?

-Reko ti Lenji , a i ne znaš bez harmonike ravnotežu držat.

-Pa onda se neću penjat bez harmonike.

-Aha.

-Zašto aha.

-Taj film nećeš gledati ovaj put.

-Nego koji.

-Ni jedan.Ja čuo kad neko jal rikne,jal crkne nema više filmova.

-A ako krepa?

-E baš si pametan.Što bi krepaština imala privilegiju.

-Ma krepaština mi nekako tugaljiva.Ja bih svakom krepanom, odredio da ima pravo ponijeti barem na jedan portabl tv.

-Ko da tebe neko pita za take stvari?

-Ma znam da se ja ne pitam i al ‘ zato bih ,uinad , svakome uvalio po jedan portabl tv,Ne mora ga nositi,samo neka ga kupi.

-Od kada si postao tako merhametli?

-Ma nisam merhametli ,nego mi Frka uvalila par tisuća portabl tv da ih tušnem.

Mojsije zavapi:

-Dajte ljudi prestanite više ,još će nas snijeg u sred ljeta odvesti u Saharu.

-Eto vidiš Dobri da je sve istina što Lenji skonta, čim Mojsije zna!

-Šta ja to znam konji konjski?

– Lenji skonto, ha veliki snjegovi kod nas ljeti ,za najvećeg zvizdana zapadaju, idemo u Saharu sladoled prodavati.

-Ko to mi?

-Ti ,Lenki i ja?

-A Dobri, zašto on ne ide?

-Ne znam, Lenji kaže kvario bi nam prosjek IQ.

-A šta ti je to?

-Oklen ja znam, možda je i to Lenji u čarobnoj nepameti smislio?

-Ne moraš objašnjavati.Mora da je nešto popametno, ko i uvijek.

-Jašta da je pametno.Da nije pametno morali bi Dobrog povesti sa sobom.

-A zašto ga ne bi poveli, jaran nam je.

-Baš zato što nam je jaran nećemo ga voditi.

-To nekako nije logično.

-Kako nije logično?Ako njega povedemo nećemo ništa zaraditi od prodaje sladoleda.

-Kako znate?

-Duga priča,mere drugi put.

-More, ko ga šljivi ,ko mu je kriv kad može da nam zakoči prodaju sladoleda u Sahari. A znate li gdje bi prodavali sladoled?

-Dabome da znamo!

-Pa gdje?

-Pa rekoh ti u Sahari.

-Ma ne to konju ,nego na kom mjestu konkretno, na kojoj lokaciji konju mahniti.

-A to , što ne kažeš?Pa lokalitetu Sahare ,zar ti nisam reko.

-Blento jedan .Evo kod nas, primjerice onaj šiptar Izeti je prodavo košpice na čošku Bjelava,Čakalušei Đižikovca;možda raskršće niže.A njegov predjed Jahići na Adi ciganliji . Na takvu sam lokaciju mislio.

-Joj budale žene, oklen u Sahari Džižikovac ,Bjelave ili Čakaluša , a napose Ada ciganlija..

-A prodavač košpica, jema li on?

-Nema. šta će jedan šiptar raditi u Sahari?

-Pa, prodavati košpice valjda , ili se praviti filozof, a ća ga ja znam?

-Niko nije lud prodavati košpice i pamet u Sahari.

-A zašto?

-Izgubio bi se ili bi ga strefila sunčanica,ili bi ošo u zindan.

-Znači rikno bi.

-Ne znam , možda bi i krepo ako ga na vrijeme ne nađe Bernandinac,ili bi crko ako ne bi naletio na našu lokaciju sa sladoledima.

-Zar Bernandinci nisu specijalizovani za planine i snijeg.

-Ako Lenji može prodavati snijeg u Sahari , zašto ja ne bi poveo Bernandica sa sobom.

-Zašto bi ga ti poveo sa sobom?

-Zbog burenceta.

-A zašto zbog burenceta?

-U njemu bih prokrijumčario kurvoazije.

-Nisi normalan.Zašto ne bi kurvoazije stavio sa sladoledom i poštedio pašče znojave.

-Vidi ta ti je pametna.Nisma se toga sjetio.A opet žao mi paščeta.Šta će on bez burenceta?

-Kupi mu čuturu.

-Misliš neće primjetiti razliku.

-Šta te briga, nemoj mu mjeriti IQ.

-Misliš ako mu ne mjerim ,  neće nam pokvariti pametli prosjek?

-Tako nekako, a možda bi se i Dobri ljutio.

-A zašto bi se on ljutio.

-Ne znam, ja to tek tako reda radi kažem.Ko da je mene briga hoće li se on ili bilo ko drugi ljutiti.

Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu zapadali veliki snjegovi, usred ljeta po najvećim zvizdanima..

***

Ne , tu nije kraj al’ ko će slušati mahnitove kako pametuju.

Al’ se nekad lijepo živjelo.

Rahatluk , radost , a bome i mnogo takar ljubavi i rahat od pameti ponajviše .

San o neznancu i umoru

 

 

Počelo je nekako umorno.

 

Dođem  sa posla predveče .

Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki.Sav u modrom plišu.

Ispod , košulja bijela, okrugli okovratnik.

Još mu samo krila anđela trebaju.

Ništa se ne čudim.Sve mi izgleda normalno.

Nemam straha.

Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

 

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik,

zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju,

kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela,

tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi.

Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta.

Kasnije će od nekud neku stoličicu zboksati,

da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

 

Uzima mi tašnu, na stolić je zajedno sa kapom spušta,

kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.

Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila.

Toliko umorna da nemam snage da se bunim.

Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radim.

Mnogo je posla oko…

A ja sam savjesna .

 

 

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.

Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene.

Odnekud se stvorio roskasti kožni  tabure.

Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.

Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je.

 

Meni ugodno, napetost zaposlene,usamljene žene  malo popušta,

ja se dadilji , tom neznancu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .

 

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.

Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac ,

sa jedne i druge strane spušta.

Sledim se .

Odakle mu pravo da sve to radi.

A opet ugodno mi i nježno.

Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

 

Bočno dugme suknje moje,ono jedino otkopčava,

feršluz otkopčava i suknju hvata prije nego padne.

Tak tada mi štikle skida i odlaže .

 

Zatim jednostavno u jednom potezu,

ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva,

mrežaste mi najlonke skida i pored suknje polaže.

 

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala,

uzima u ruku i polako prstima masira.

Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.

Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.

Joj rahatluka mati moja.

Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

 

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama.

Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se ,

pokrivam golotinju rukama.

Kršna žena se stidi neznanca kojeg je u snove pustila.

Gledajući ga pomislim da je on  čedan kao neko dijete.

On se pravi da je u poslu.

Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.

Čini mi se da se malo zarumenio.

 

Uzima bluzu, suknju i čarape , lagano , sa poštovanjem,

polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže.

Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu,

u svježinu. koja me  mami ; uđem i zaronim.

 

On zna da sam u vodi do grla .

Okreće se, uzima krpice intime ,okrećući glavu od njih

Da ih pogledom ne obeščasti,i u korpu nježno stavlja.

I tako svaki potonji put   koliko je proboravio kod mene.

 

Jednom godinama poslije ,bijah nestašna i pitah ga

zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,

on  se trznuo, čini mi se zacrvenio, na trenutak zamislio pa  kaže:

Nagost žene…

 

Znala sam šta će reći.

Vjerovala sam mu.

Te riječi su bile tako nevine i iskrene ,

kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  neke poznate pojesme.

Kaže  na nježnost neba miriše,i ljubav moju koja se rađa.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.

Moje tijelo kao da ne postoji.

Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu,

prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

 

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.

Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim.

Mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini

i u riječima samim.

Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

 

A u mislima mi bruji:

Neću da se budim.Hoću još ovoga.

I sanjala sam isti san trinaest dana.

I uvijek bila odmorna i svježa.

 

Četrnaesti dan sam se malo zabrinula.

Ušuškana ljepotom snova to jutro zaboravih ključ na stoliću.

Pomislih kako ću ući.

 

Prilazeći vratim, čvrsto stisnem trepavice i poželim…

…vrata se otvaraju.

On  stoji obučen k'o princ neki…

 

Bitno je sanjati.

I moliti se Milostivom da se sni obistine.

Tko da zna?

 

 

 

 

 

A bilo nam je lijepo

 

 

 

 

 

Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama? Ne , ne , sigurno neznate.Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju

.Znate li vi kako vas sve boli,a vi se igrate radosti.

Ne, malo vi znate.

I bolje vam je.Srećni ste.

 

Vi vidite da se život,ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde neki katil u srce kamu zabada. Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.I da joj čitate.Jer u njima je čitav njen život.

 

A bilo nam je lijepo.I tu veče , kao i svaku drugu.

Mjesečina je razlila srebro . Grad čednosti je slavio nevinost. Nebo se otvaralo da primi svog anđela.

 

Znate li kako je to kad joj pjevate,a bilo nam je lijepo,voljeću te do kraja života,jer ona tako hoće.

A život  joj migolji.

Ne , ne znate.Malo je sretnika koji to znaju.I znaju da voljeće se i poslije života.

 

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,a znate da je to možda i poslijednji put.

Ne ne znate.

Nemojte ni pokušati.Boli, očajnički boli.Sve u vama plače,a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan koji hoće da vrišti od bola i raznese vam tijelo u

paramparčad.

 

Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli, a neće da jaukne,glas da pusti , jer ona je

ponosna grlica .

Ne , ne znate.Nemojte ni pokušati zamisliti.Osim onih koji znanje u srcu nose.Njima biva lakše.

 

Jedino vam preostaje da je zagrlite,nježno ko bebicu,i još nježnijejer sve je boli.I dodir,i život,

i ljubavi milovanjei snovi kojih više neće biti.

 

Znate li kako izgleda kad bol umine i ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.Baš ste sretnici.

Jer niste se molili,četrdeset dana i noći,pored raspuštenih kosa plavih,sa rukom u ruci,

usnama na kosi,dušom u grlu . srcem na čerečenju , dok ona odmara do slijedeće boli,

što joj utobu čupa.

Ne, nikako se niste molili jer bi vam se život slomio,što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

 

Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao.Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

Bolero svira,njene prelijepe oči se u i snu smješe. Ljubav uvijek pobjeđuje.

 

Smrt strpljivo ,u uglu čeka.Ja je zamolim da malo prošeta u snježnu noć i osvježi se.  Niko neće

pobjeći.Obećavam.

Smrt se postidjela i izašla.

 

I onda se muzika još jednom okrenula.Tokata i fuga u D molu i Bolero su se izmješali i malo stišali.

Malena je je zaspala,Dvadeset četiri sata je spavala. Toliko je bila umorna;više se nije probudila.

 

Želio sam da je to san ozdravljenja.I čitao joj pjesme naše.I čitao i čitao,muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.Nismo to mi izgovarali.

Ljubio joj ruke.Cjelovima kvasio usne ,želeći joj dati godina svojih.

 

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.Da je ona moja malena , koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

Luce je postajala prozračnije.Skoro da to nisam mogao podnijeti.

 

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.Ne znam kako,nisam smio podići pogled, da ne izgubim

milovanje.

 

Njena ruka na mojoj kosi,njena ruka na mome licu,njena ruka na mojim usnama, njena ruka u mome

srcu, njena ruka u mojoj duši.

 

Ne znate kako je to.Šteta.Uzdrhtao sam od miline,ukočio se,obradovao se, mislio da me vodi sa

sobom.

 

Mali Princ je u  meni  pogasio sva svjetla, otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj.Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,kojoj on prilazi i ljubi je. Ja ih gledam, a suze koje ne žaluju, već  ljubav slave,

na usne joj spušta.

 

Ona zatrepće očima,u zakutcima njihovim Dobrii on se od nekud pojavio,sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

 

Samo mi je ruku blago stisnula.Znala je da smo tu.sva trojica.U troje se sve lakše podnosi, i dobro i

loše.

 

Ni uzdah nije pustila.Tek jedna grlica plava nam slijeće na lijevo rame.jednom po jednom

Kljunom nam dotiče usne,vesela je ,razigrana ,ali mi znamo da mora ići. I puštamo je. Odlerpršala je.

 

Dobri ju je čeznutljivo gledao,Mali princ je mahao,ja sam ko godina plakao,ako znate kako je to.

Mislim da ne znate.Niste bili prisutni,dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelihi leprešala ka

nebeskim dverima i iščezla.

 

Ne znamo šta nam je.Nema sunca,a nama oči vlaže.Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorili.

A zahvalan sam,molbe su uslišene.Umrla je mirno u snu,pred samu ponoć; tačno u vrijeme kadasmo

prvi put ljubav vodili i ovaj poslijednji.

 

A bilo nam je lijepo.I tu veče , kao i svaku drugu.

Mjesečina je razlila srebro . Grad čednosti je slavio nevinost. Nebo se otvaralo da primi svog anđela.

 

Smrt je kasnila jedan dan.To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj noći.

 

Aleluja.

 

 

Moji razgovori sa neznancem / III .Dio

 

 

Čekam.

Šuti.

Čekam .

Šuti,

 

Očekivala sam nastavak.Sedam dana – šuti.

Idem ga naljepit, ko bebica zvečku.

 

Nazovem ga.

Eh,pitaćete odakle mi telefon.

Oglasio čovo da mu treba saradnica.

 

-Dobar veče.

-Dobar veče.Izvolite ga.

 

Joj kretena, ali glas mu po mojoj volji, promukao ali nježno razumljiv.

Prešuti.

A možda je neki nepismeni jado,pa se u njegovoj vukoderini tako avazi sa ženama.

Zašto po mojoj volji?

Jednostavno ne volim slušati muškarce da zbore.

Mnogo ga tupe i prave se važni.

Hajd to mogu pregrmiti,ni po jada.

Ali što mogu pametovati?

Rekli bi ljudi svaki od njih ,najmanje Sokrat.

A kompleksaši manje vrijednosti,ha se isprečiš ispred njih.

 

 

-Ja po oglasu.

-Kojem oglasu?

 

Vidim ja hablečina.Ne mre pamtiti ni svoj oglas.

-Za saradnicu.

-Koju saradnicu.

-Saradnica za saradnju.

-Što će mi saradnica.

-Tako mi rekli u birovu.

-Kojem „birovh“, da nije slučajno „burov“ u pitanju.

 

Rekoh li ja pametni moraju pokazati svoj um.

 

-Birov za posa.

-Aba zo.

 

-Znaš li slikati.

-Ne ja.Ni slučajno.

-Ne pada mi napamet.Takva saradnica. Čuj saradnica, a ne zna slikat.

-Hajd…

-Nemoj reći zdravo.Nego znaš li čistiti?

-Štttta?

-Ma sve.Valjda čistiš po kući.

 

Trebala mi lova, malo dekintirana,mnogo mi duguju za radove,šta ću odvalim.

 

-Ja sam profesionalna spremačica.I preko mrtvih  leševe ako treba gaziti.

-Dobila si poso.Vidim ja pametna si ti.Normalno, gdje si vidjela da se gazi prkeo živih leševa.

 

I hek slušalicu.

 

-Hud ili lud nema treće.

 

A u pravu je.Imam ja pravo.Gdje sam vidjela da se gazi preko živih leševa?

Nigdje.Ali nisam vidjela ni da se gazi preko mrtvih leševa.Samo ih zakopaju.

 

A ne znam ,što me bar ne pita za ime.

Nisam ni ja njega , ali ja sam dama.

Dame biraju.

Joj, jesam dobro izabrala,postadoh higijeničarka.

 

Krah trećeg dijela.

 

 

Moji razgovori sa neznancem / II Dio

 

 

Ima u životu onih fićfirića i pehlivana koji na sve strane bacaju parangale,

a izvlače prazninu.

Neću ići njihovim stopama.

Ja sam dama.

Idem drito i u sridu.

 

Kratko postiram:

Rođena sam tog i tog dana(godinu ni za živu glavu ne navedem i mene

hvata strah cifri),nikada u životu nisam dobila pravo ljubavno pismo.

Eh da ima neko, ko bi se sjetio da mi ga napiše.

Bujrum ljepotani.

 

Niko .Ni je'ne.

Sve se jade o svom poslu zabavili.Ili se kaže o svom jadu.

Ni uobičajene glupave komentare ne daju.Valjda misle,zaboraviće se do rođendana.Sve će to kiše i snjegovi isprati.

 

Prođe hefta,skoro dvije.Ništa.

 

Šta ću , da zaboravim da sam rođena!?

Kako ne!

Zaboravim  ja'de i odem sa sunčati na ovom plahom jesenjem suncu.

 

Kad trinaestog dana , lijep broj , aoni kažu nesretan , naletih u porukama,normalno,svojim , neko se raspiso.

Ma,ne čita mi se, ali šta ću?

 

Pristojna sam i lijepo vaspitana , Bogu ugodna dana,iako nikome nije stalo do toga.
Nisam kao anamo one što laju na sav glas , a samo tri četiri riječi, Milostivom nemile, vrte u krug. Baš su dosadne i otrcane.

Helem piše:

Mila Bebice

Volim te

Hvala ti

Oprosti mi.

Uvijek će tako biti.

Zahvaljivati se na dodirima i nadama,

Blagodetim i tvojim đardinima koje mi darivaš.

 

Moliti oprost za svaku riječ koja ti se ne svidi,

i svaku tvoju suzu prolivenu.

Biće ih još , to ti obećavam,

i suza radosnica

ali i suza tužnijeh koje oplremenjuju.

 

Ne želim da te plašim ili da se osjećaš obaveznom,

da ti za uzvrat išćem bilo što.

Čak mislim da to i ne smiješ činiti.

Moja ljubav je bezuslovna.

A ti si tako mlada.

 

Hoću da znaš da ja ,

Tvoj – Dragi

ovakav i ovakav

kakvog sebe stvorih,

onakav i ovakav kakvog me stvoriše, uz Božiju pomoć,

a sebe podigoh na časnosti imena

kojeg nosim

do zakletve tvojoj čednosti

hoću da te volim do zadnjeg dana

poslije će to biti sasvim lako.

Krhka ružo ,

mila moja djevojčice

kada bi ti ,

kad bih ja ,

kad bi mi,

snili:

 

„Voljela bih da imam mogućnost da sjedim kraj tebe,

naga,

umotana u čaršaf bijeli,

raspuštene kose,

snenih očiju,

i gledam te,dok pišeš.

Dok slikaš,

Dok kafu odguruješ,jer ja te rasanjujem.

Dok djevičanske ljubičice sa mojih grudiju bereš,

Dok lutaš mislima daleko,

pogleda izgubljenog u prošlost.

 

Tad bih te ljubila, milovala i nježno dozivala,

ne želeći da te naglo prenem

iz tog blagog stanja neprisutnosti.

Ali dozvoljavala bih ti da lutaš Dragi,

jer takva je tvoja duša.

lutalačka i nježna.“

**

 

Misliš bi Malena da bih imao vremena da lutam?

Misliš da bih želio da lutam?

Misliš bi da bi mi riječi i slike išle u tonu papiru i boja?

Bilo bi to…

Nije važno.

 

Mila ,

Ljubavi oprosti mi.

Ne bih ti ja,

labudice moja,

mogao odvojiti pogled

od ruku , usni , tijela,

od tebe.

 

Raspuštene duge kose,

bujnih uzdrhatalih grudi,

pogleda zaljubljenog ,

srca ustrepatalog od čežnje,

utrobe u strasnim grčevima bibanja,

koje traži dodire i ljubav

do smiraja i ponovnog uzdizanja,

tijela od svile umotanog u snove.

ti sjediš pored mojih snova.

 

Ja bih trebao biti maloumnik i baviti se umjetnošću ,

dok sama umjetnost , ljubav i život mi se nude i daruju.

 

Ne mila nije dobar taj tvoj san.

To je samo pola sna.

 

Najljepše u tom snu si ti,

što želiš da si pored mene.

Ti si umotana u svilu tijela tvog,

ali ti ne treba bijeli pokrivač,

jer čednost je tvoj pokrivač.

Tvoja duša je bjelina,

tvoje srce je čisto.

Tvoja dobrota je tvoja nevinost Mila.

 

U svojoj dobroti si došla da mi se daruješ.

Ja sam ushićen, ja sam ganut do suza.

Moje ruke su drhtave ,

usne titrave ,

ja se malo bojim.

 

Strah me da te ne povrijedim,

da ne uzmem nešto,

a nije mi od srca poklonjeno.

 

Strah me mila ljepote tvoje

i nikad taj strah neće nestati.

Najviše se plašim da te ne uprljam , Mila.

Možda će moja čežnja,

pogled na tu milost  ,

ljepotu učiniti da se zaboravim.

 

Da te prigrlim i polako ,

i do beskraja počnem ubiranje plodove

tek procvjetalih đardina tvojih.

 

Jedan po jedan ,

poljubcima,

rukama , tijelom.

Nježno i blago ,

zaštitnički,

da te ne povrijedim.

 

A kad osjetim da si mi se dala a ti srce tako želi,

bio bih ti najnježni i najstrastveniji ljubavnik,

kao nikad prije.

 

Bio bih tvoj moćni mučkarac kao niko prije.

Bio bih ti mila čista ljubav ,

koja samo sa ljubavlju diše,

i s njom uranja u ljepote tvoje.

 

Mila znam ,

ne pitaj me kako, za godinu dana,

malo prije o godišnjici našeg prvog susreta , srešćemo se.

 

Ne prije (pitaš se)?

Do tada ćemo se mila upoznavati korak po korak

i znati jedno o drugom sve,

što voljeni znaju u ljubavi svojoj.

 

Mila i naš san , današnji ,

moj i tvoj ,

objedinjeni će tada zalepršati među nama.

 

Dalje šta će biti ne smijem ti reči,

Nije dovoljeno jasno

i ne bi bilo pošteno prema USUDU.

Već i na ove riječi,

klima glavom vrlo ozbiljno.

 

Zato se moram zaustaviti.

Neko vrijeme poslije ,

možda već sutra ću poželjeti da ti opjevam

kako se naš san nastavlja.

 

Malena ,

želim da mi budeš sretna i u pravom životu.

Uzmi ,otimaj , kradi, sve što ti se sviđa radi

što ti duša želi snivaj.

Život je mila lijep!

Veoma.

 

Naš je zeru ljepši i istinitiji.

Jer naš život smo ti i ja .

Čiste duše spojene u ljubavi.

 

Volim te Ludice mala sa tango nogama.

 

I ti bi Mila ,

da ja mislima i kistom lutam.

Ne ide to tako mila.

 

Nisam zbog toga rođen.

Znaš li to?

Zbog tebe dišemn

Jedina ljubavi moja

Plavi cvijete duše moje.

 

**

Tu je pismo stalo,

mome srcu nježnost dalo,

jer i muzika bješe tu.

 

Tada primjetim i ispriku:

 

Moji kalendari me gurkaju i kažu, godina će očas proći,

samo što nije ,

a gdje ćeš ti biti, tko da zna?

 

Kalendari su nezgodna i nepredvidljiva baština.

Ispuni želju toj miloj djevojčici i onako usput ,

zaželi joj i sretnu novu godinu.

 

E pa Princezo

Sretan rođendan i godina nova 2018.

Oprosti mi na samodopadnoj slobodi.

**

Razmišljam:

-Šala ili stvarnost.

Lijepo ,naivno ili blesavo?

Nisam sigurna.

 

Možda sve u jednom polusnu.

Biješe to o jednoj ravnodnevnici.

Pomislim,tog dana se ne smije lagati,

čak i kada se snovi snivaju.

 

Lice mi se ozari.

Riječi same lebde :

Dobro, d,'bro.

Čekaću!

**

Krah drugog dijela

 

 

Moji razgovori sa neznancem

 

Otrgnuto sa stranica jednog Ženskog atipičnog dnevnika.

Hronološki po datumima i treptajima duše.

Ili po damarima čežnje ljubavne.

**

Uloge:

Ja – Modra i kristalno bistra kao njegova rijeka

On – Totalni neznanac

Dekor – Zavisi od aktera. Ipak, ima mogo sjećanja , boja i   slika.

**

Predgovor

 

Krenulo je iz dosade.

Smislih, nekoga naći malo ga podražavati.

A pojma vam nemam šta je to blog fb, instagram ili virtuelna komunikacija.

Znam kako našminkat sebe,valjda ću naučitii i te kerefeke.

 

Znam se i zaljubiti i zavoljeti, ali nekako mi kroz skute sve propadne i …

Naučila sam kako i zavesti i dozvoliti da budem zavedena.

Ovo drugo mi bolje ide.

 

Ide mi i ono prvo , ali uglavnom mene zavedu kao najveću blesaču.

Nisam vam ja neka naivka, ali ” naivci” su premazani svim mastima.I uglavnom glupi.

A ima ih koji to nisu, ali mi se oni ne sviđaju.

 

Ćini mi se da sam rođena da radim pogrešne izbore.

Čudno je to što je svaka moja ljubav prava i jedina.

Zato čekam onu najpraviju, a ove svakodnevne preskačem.

—————————————————–

Vi se sigurno čudite što sam ovo podvukla,

a da ništa pametno nisam rekla.

Ja se ne čudim, jer svako malo neku crtu podvučem.

Bilo to dobro ili loše.

A ništa ne košta.

Samo povučeš.

I čini se posao obavljen .

A nije.

 

I koji posao , moliću lijepo.

Od kada je to ljubav postala posao.

Katkad zastanem, i pitam se:

– Koja ljubav Malena.

Tako me on zvao.

Ko?

On.

Koji on?

Pa, neznanac.

**

Krah prvog dijela.

A gdje si ti , i zašto sam ja

Mene nikad ne pitaju:

– A gdje si ti?

Nemaju potrebe.

Znaju da sam još uvijek tu.

Na mene sve vrebaju ko Meleke.

Hoće da me uznose u visine.

Ja im kažem:

-Nemojte mene ne znam letjeti.

-Ha , a znaš po vaskoliki dan i noć voljeti, pride sniš i tupiš.To mu dođe isto. Letjeti i sniti. Ti se samo pristavi. Mi se pobrinemo za sve.

Sreća moja, nisu upotrebili izraz šiljiti. Ne sviđa mi se. Nikako mi se ne sviđa.

Nedavno me jedna Mala Velika princeza plaho iznenadila , jer me pita sasvim ozbiljno:

-Tko si ti?

Zbog toga je volim, ne zato što je ozbiljna , već zato što me kao ozbiljno pita nešto , a to njoj smiješno i neozbiljno, a ja znam da me sto posto treha.

Dobro, sasvim je iskreno volim , jer se samo tako ona može voljeti.

– Jes'si se sada pokazo svaka čast ,a poetika, sciencia i licencija, vokacija i naglasak, romantika i semantika.

Ne zna šaptač da muku mučim:

-Znam ja sve šta bi’ reko. Ponekad nešto i zapišem.

Al čim pomislim na nju, ne čim pomislim već i prije toga,( a uvijek mislim na nju) , mene konja, presječe dah ne mogu da dišem. Labrnja mi se objesi i sama pravi grimasu na kojoj se može čitati:

-I am zabezeknut , mila moja . Pusti me da sa tobom sanjam i ne daj da zaspem da mi san ne pobjegne.

Kontam nisam levat ili habllečina , da joj odgovorim tko sam ja, pa mi pobjegne.

A ne mogu ni da joj odgovorim, onako direktno, po mahalski.

Kod nas nema ništa okolo. Naučili,direkt u sridu.

Joj ljudi moji, kako je lipa ta srida. A baška bliža i dalja okolina.

Lukavi smo mi mahalaši i skontali fol.

Mi skupili tu raskoš, tu ljepotu , tu milost , nevinost i dobrotu, a pusta drhti i biba se, na jedno mjesto . U celofan sa cvijećem duginih boja sve zamotali i ljubičastom vrpcom , svijetlije boje, violetne sve zamotali.

Rekoše nam da je to boja ljubavi koja se vješto od nas skriva.

Nije se uspjela sakriti.

Tako sve to sa vrpcom u paketu đardinom prozvali.

I taj nam đardin ne ide iz glave. Posebice, zbog te violetne vrpce svjetlije boje, koja nam po duši rovari.

Srce je već odavno u bandaku , bez daha ostalo , samo se koprca i ponovio bandači.Na dušek i jastuke, dakako.

Otud oni tikovi: Jastučiti i dušečiti. Ima joj puno  tih plahih naziva kada se bandači. Ne mremo vam mi sve iskantat. Skontajte vi koji.

Vratimo se tematskom pitanju.

Ovo nas podsjeća na  jednu razložnu i časnu diskreciju .

Vidi on da smo se mi đardina dofatili, a kada tako krenemo, zaboravimo šta smo hotili rijeti. I ne izlazimo heftama.

Naučili me nisu da lažem , pa ja sve onako, okolo kere pa na mala vrata:

-Te ovaki sam ti ,te , ovakav, al’ svakav nisam, i da znaš, ako čuješ da sam taki i taki, lažu te bona garant. A jesam taki i taki.

Ni ja sam sebe ne razumjeh ,šta joj nisam ispriča i šta sam zaobišo. Valjda takve sorte rođen ,nema treće. Ili nema diraktno ili zaobilaziš kad te pitaju, mislim stranci. Ne razumiješ. Ne zato što stranjski govore. Nego što sam gluv. Kroz jedno uđe kroz drugo izađe. Biukvalno. Jungfer u ušima.

Kad te male princeze pitaju, ja ko bekan , ko malo janje za maženje, u sebi kontam da sam delfin, ona zna da si konj konjski, ali pušta te da maslaš.

Ne znam kako je zadovolji  odgovor. Znam ponovo će me pitati, nije ona džaba kraljevskog roda. Na licu joj piše. Skoro ništa mi ne vjeruje. Ono skoro me tješi, znači ima joj šansi, da skontam ko sam.

A znam ko sam, ali ne mogu joj reći ,uplašiće se dite malo.

Ali jok , šejtan , šeret jedan ima. On joj sve otkucava. Ko fol šali se, da joj se umili. A glupko da ne mere veći biti. Klepetalo. Pa joj reče:

On ti , mila moja , jedina ljubavi , nije od ovog svijeta, ni poetski ni figurativno.

Ovo poetski , znači niko ga ne benda ni ena procento. ( Moram se malo praviti poliglota, šenkrat plaho, moram sam sebe hvalom nafajtat.)

On figurativno ,za insane kao da ne postoji. A njemu milo a je tako, jer rahat mere da sanja i da snove grli.

Il’ se kaže more. Ne mogu i ne znan van ja ti priorodopis oli pravopis, po mjeri onih što turaju ono h i od hajvani i đe triba i najčešće pođeđe gdi ne triba.

Ono figurativno još znači da mu je figura, odnosno jedna noga od figure na onom dunjaluku.

Kako onom dunjaluku? Ko da vi ne znate koji je.

Aba zo, vi mislite jal pržun, jal hladovina.

E nije ni skonto na koji će. Jazuk. On je od dobrih i ima bjanko pozivnicu da bira. Znamo mi za reč blanko, ali mi naučili na ono riva nera, riba bjanka . A bome se često družili sa nekim Bjankama , čak i onom , onog, anamo onog Đegera . Nismo bježali ni od Roze, Bjondine, Negrine…

Joj , mamo mamice. Dobre su one curice, ali nisu ko ove naše.

Bosanske. Mere i Balkanke.

Nema merhameta i dobrotvorstva , samo su dobro karitativne. Ono po Caritasu .

A šta ste vi mislili.

Joj , jesu vam misli otišle otišle anamo onoj finti. Alčaci ste vi. Nećemo vas ružiti.

Ali Bosanke moramo. I Balkanke.

A Mehmeda , a bome i mene je stara majka karala. Zbog zora, jabuka i Zlatija. Joj jesu sve jedre , zlatne i crvene. Haman ko baklavica kad je u ruku primiš.

Šta vi ne volite baklavice. Joj hablečina mila majko stara.

Ne ide mi se u pržun da me tamo čitavu vječnsot roštiljaju, onako ljudski. Jal vruće , jal vrelije.

Vođe, u srcima i ona treća mogućnost: još vrelije.

A ne ide mi se tamo gdje je uvijek hladovina, red i mir. Tamo bih tek nagrabusio. Ima tamo , hejbet mojih jedinih pravih ljubavi i znam , jedva me čekaju.

Čim bi me vidjele , u istoriji/historiji/povijesti đardina ispod koje vječno teku rijeke, bi se prvi put desio veliki incident.

Poletjele bi prema meni sa osmijehom na licu. Meni srce ko amper , pardon empajer state ili barem drvena džamija u Himzarinoj , vrh Sumbul Avdine , Bjelave bluz sistem.

Jes ,kako ne .

Radovanje, aha malo sjutra.

Morao bih začepiti uši:

-Ha , ja ti jedina prava ljubav , ljubavi?

-A gdje si ti do sad , konjino jedna draga?

-Je si li naučio tamburati ili samo nastavi prebirati po ženskoj ljepoti hajvanu mili?

-Vidjela sam ja šta radiš dolje nesrećniče jedan , mili moj?

– Šta si mi donio. Jesam rekla da mi spremiš onu zlatnu narukvicu, milo noje?

Ostale bi zagraktale:

– Šta narukvicu ,vreću bona ,vreću zlata si trebala zaiskati, iako nije riđobradi. Hvala Nebu dragom na Princu Malom.

– Dobar si ti, dobro nam došao, ljubavi

Ne bih vam znao rjeti , da li bi koja šljaga pala.

Da sam zalužio jesam . Što jes’ , jes’.

A i nešto mi se u zadnji vakat omililo biti tu. Makar joj ( omaklo se tebalo još) malo.

Kažem:

Nigdje neću pobjeć. Šta ste navrle.

Ali mene niko ne benda, ne rekoh li.

Ja jado , još uvijek dumam.

-E kako ćeš bolan miloj , princezi , djevojčici tako rekuć, to ispričati.

Ima da te nema ili ima da nje nema.

Grlice su plahe, namah se uplaše i samo prhnu tamo gdje plavet blista. I tišina i sni vladaju.

Ali skonto plan. To se kod nas zove tura jazija. Neki to krste pismo i glava.

Ali bit je ista. Baciš metalnog bugara u vis. Ako padne tura ( pismo) ideš u pržun . Ako padne jazija (glava) ideš Grlicama na vjeronauk . Ako imaš sreće i novčić ostane u zraku ili ga gavran mazne , ostaješ na ovom dunjaluku.

Šta vi mislite koje su mi najmanje šanse? Pravo da vam rečem , ja , neuka bjelavska blesa nikako to ne mogu skontati. Puno je to opcija za nas. Uh tri.

Mi volimo ono ovo ili ono, tećeg nema , osim sride i đardina. Ali tamo ti ni mozak, ni računica ne tribaju. Tamo slavuji i pjesma vladaju.

Ha, čuli ste za Bokača. Niste. Onda ni nemojte. Mane više. Mislim priče.

A ovom ili onom , možemo pričati , samo ako novčić ostane u zraku.

U stvari , ja najčešće sebe pitam :

– Zašto sam.

Decenije i decenije sam protraćio dumajući o tome.

Sada na kraju puta znam.

Odgovor je tako jednostavan i lijep.

Kao i život.

Kao ljubav i tuga.

Rođen sam ,

da bih volio

Tišina i sni.

Lipo mi je.

Ne da mi se buditi.

Tebe ne pitam:

A gdje si ti?

I sama znaš ;

u  mom srcu djetinjem.

 

Ode Moto da se Mota.

Ode Oto da se Ota.

Sretan je ovi D'bri / Iz serijala oni jašu

 

 

 

Mojsije iznebuha:

-Pas ga ne takario , sretan je ovaj D'bri.

Deba:

-Rikno?

Lenji:

-Jašta će on riknuti .Nije lud. Prepametan je on za dunjalučke tabut tahte. On će  samo dodati gas

i preseliti se na viši nivo.

-Ma, rikno ili dodo gas isto ti se kanta, crkno vako ili krepo nako ,mandrk rikavela ti slijedi.

-Što meni,još nisam skončo?

-Ma nije to konjine konjske, nije zbog toga sretan, a ako nastavi vako presvisnuće svakako.

-Nego zbog čega je sretan.

-Nešto sam razmišljo…

-Čuj ti razmišljo.Otkad si to posto pametan. Prvih triset četiri godine te pametna riječ krasila,a nisi mozak upotrebljavo.Ha si mislio ,belaj te strefio.

-Pusti čojka na miru.Da mu vidimo pamet, možda opet od Zlate dobije nogu.

-Vako napriliku.Jel Dobrom prva žena bila štovana Izraelićanka ?Jest!Jel ga prevela na judaizam?

Normalno nije.

-Kakve  veze čifutkinja ima sa srećom.To ima veze sa dobrim takarom ili kamatama.

-Uduni’ bilmezu jedan, ne prekidaj.Jel mu druga žena bila prečasna Katolkinja. Jest!Jel ga prevela na katolicizam?Nije.

-Ih jes mu naka sreće ženio se dva puta , a nije se mjenjo.Zadrt je on vazda bio.Žene pa žene.Evo ja , rečemo biva , sa svakom sam bio njene vjere i veći vjernik od nje, i od pape , i rabina i arhiepiskopa i od reisa ako je trebalo.

-Ne puštaj kvake, papa ti bio pogan ko mnoge pape.

-Moj papa je bio ćafir, duša čafirska da mu prosti, ali  papa atesita, zar ima i toga.

-Odrtine , udunite.Jel?mi treća bila presvijetla Pravoslavka ? Jest! Jel'…

-Što jes’ jes’ bila je vala blijeda ko avet na groblju.

-Ne prekidaj firaunu jedan čafirski, dok ja teftišim.Jel’ ga prevela među Kopte ? Nije.

-Kako će ga ba’ prevesti međ Kopte kad nije ramne puti? Namah bi ga prokužili da folira.

-Ne baljezgaj.Jel mu peta bila Ciganka.

-Misliš Romkinja?

-Ma kakva te romkinja strefila.U ovo naše , zlatno doba jema samo ciganki i cigančica.

Kasnije,mnogo kasnije će im neko narediti da su odsad Romi.I nema prigovora i tačka.

Jel ciganka ga prevela na budizam.Nije?

-Čuj ciganka i budizam?

-A jašta će biti. Jesul’ Cigani sa indijskog potkontinenta?Jesu!I šta će drugo biti nego budisti.

-Možda muslimani?

-Baš si glup , da nisi pametan bio bi glupko. Oklen prije dvije tisuć ljeta mnogobošcima u Indiji međ

hiljadu sekti jedan bog.Ne razvaljuj žvalje bezveze .

-Slutim da je ovo neki traktat o religiji, jer se i hriščanstvo i Islam podijelili u hiljadu sekti. I svaka

svoje znaje sebi prti i hvali.Otelo se kontroli.Ne sluti na dobro.

-Kakva te religija spopala, nalet te bilo.Daleko joj kuća od moje pameti.

-Sad si me razočaro.Ja mislio ti vjeruješ u Boga Jedinog.

-I vjerujem , iskreno i predano, ali vjerovanje u Boga nema veze sa religijom. Religija ja opijum za

pljačkanje naroda.

-E ta ti valja, da si žensko sad bih te pomilkio.

-Da sam žensko glavu  bi ti otfikarila.

-A š'o?

-Većeg komada teletine u životu ne bih vidjela.

-Daj ba, vas dvojica ,manite se ćorave priće.Šta bi sa jadnim Dobrim. Hoće li se on do jutra svoje

sreće dohvatiti, il’ će je, zahvaljujući vama , gluperdama , morati po đardinu po vas cijelu noć

naganjati.

-Otkud znaš šta sma mislio rjeti?

-Šta to?

-Kako sam skonto da je D'bri sretan mulac.

-Valjda zato što mu je peta žena bila ateistkinja.Ta ga nije imala đe prevoditi, osim drito u pržun.

-Nije ga ni ta pržunu prevela, a ni Muslimanka ga ne izvede na pravi put.

-A ona što je po džamisjkom tabijatu zapiso za navjestu, ona vjenčana  šamanka mu zamal oči nije

iskopala.

-E pa vidiš, sada si valjda shvatio zašto je D'bri sreten čojk.

-Jok ja , tebe mi.

-Vidiš ljubomorna  Šamanka mu sihru bacila. veli ako ne moš moj biti, nećeš ni jedne.

-I?

-Potrefila i pogriješila. Potrefila ,jer  više nije bio  njen i nikad se više nije ženio.Pogriješila, jer je sada

svake žene koja ga molećivo pogleda.

-Kako to?

-Iz očiju mu istina viri.

-Misliš takar, ha?

– Joj budale žene, Jok ba !Vide mu u očima da mu vjera nije važna, da ne moraju misliti hoće li

ih ženiti , jer neće, i znaju da će ih plaho pripaziti ,  jer hoće. Šta će im više?

-I kakva je to sreća?

-Ne znam , nikad je nisam taku okusio, ali znam da je oko njega u đardinu mnogo smijeha i cvrkuta,

a poneka i zakuka :joj, mamo mamice.

-Čuj, ti skonto da je D'bri sretan jer mu ženske cvrkuću i mamicaju.

-Ma i to , ali uglavnom što nema vremena za ljudske  gluposti.

-Kako će ga bolan imati ,kad nema vremena ni za šta osim za tak…

Odjednom se diže strašan vjetar , crn ko antracit sa svjernog pola i hukom vrisnu:

-Udunite blentovije, od vaših gluposti se i oluji nadiglo , da takari pošten svijet.