Deba i mržnje oliti fobije

Oni jašu

Danas nam je dosta tri konja kaže Dobri.

Deba ga  zahvalno gleda, još nije sa Zemljotrskom ,  ni sebe bajonetirao. To znači da nije ni armiji prisnmrdio  i da još fura sa Ankicom i gluposti radi.

Ne boji se on konja. Jok. Može ih on gladiti ,timarit,ljubit,u čelenku zveknut, valjat se snjima po sijenu, al'uzjahat; to jok,  nikako. Ni za živu glavu. Boji se visine svega  što je više od stolice-Čak i na stolicu se peti zazire. Jok  visoko i jazuk je, uzjahat ne ide, to je ambis,ni sa stola ne smije pogledat. A samo koji dan prije se ničeg nije bojo.

To mu Feđa poručio poslije prve harmonike u snu poručio i na mrtvo ga uplašio. Sanja on leti nad Bjelavama  ko ptica, ko kobac prvi i koke ganja. Jedna mu se plaho dopala, prsata i guzata i jaka u nogama ,  a i snažna. Prava kokara.

Takve on volio,  jer mogu mnogo toga izdurat, ne može ih čovjek tandarat, koliko one modu durat , a samo kleknu i pomalo krila šire. Ma prave pravcate koke.

Njemu ko u inat uvijek zapadale one slatke, niže i vitkije. Mršavice hin on zvao. Nisu bile mršave, ali u poređenju sa onim kokarama, kost i kože.

I tako on se ustremio na kokaru samo što je nije jamio i samo što ne leti perje na sve strane, kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:

Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja  ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.

Deba konta otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli od kako ga onaj istrage vršio i istraživo. Dakako riječima ponajviše.

A on Deba silni , evo leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo takari, nekad i više, a što onaj jado nije znao , ni umio. Nikad onu stvar probo nije ni okusio.

Kako ih je četvorica,a najdeblji otpada,  to znači jahat će Herco,Lenji i Dobri. Vrlo logično, konta Deba jer Mojsije nikad nije bio prisutan  kad su se jahali đugum Pašinski konji.Nije te sreće bio, a i krilo se to  njega, od Frkinog belaja i nestanka.

„Ma ne mogu ja to, tuđi konji, krađa je ovo,šta će ljudi reći.“

Reko bi on. Obrazli je uvijek bio. Hajd’ što bi to reko, nego bi i njima ćeif opoganio.

„Tovari ga (hercu).“ Deba sluša i tovari hercatog tovara na dorata.

Jašu oni na konjima, konji vrani, lip'saneri. Jašu oni od Hrastova do Bjelava.  Sto pedeset metara. A tamo Šapa na prozoru prvog sprata pogledava.Kuće mu preko puta stanice milicije.Sjedi i bleji:

„O'kle vam konji?“

Lenjem lenjo objašnjavat. Deblji kao ne umije,Herco se smotao oko konja, ko lisice oko šibicara koji je valjo šibice drotu u civilu. Prvi put jaše i puno ga strah ovakvog jahanja,a i konja, ali neće da prizna. Boji se ako prizna mogo bi ga herc strefiti.

Šapa im se nešto prije požalio da mu treba savjet u vezi neke ženske:

„Ima tome  ,  kontam dugo , nisam bio seksualno aktivan, pa sam malo nervozan.“

„Koliko je to dugo“ ljubazan je Dobri.

Šapa zamuckuje , ne može da se sabere.

„Šta mučiš momka, vidi se da nije bio seksualno aktivan od kada se rodio, a i mozak mu otada baš ne raducka ponajbolje. Malo je usporen.“

Deba  je konstruktivan i tvrdi:

„Naći ćemo neko rješenje“

I odjednom se iz čista mira  raspričo:

Jednoć, Oma i Ja Deba  bili u posjeti jednoj u bolnici. Bolnicu niže ginekološke, u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova rat izbio. Ko će mu ga znati. Rikom ljude izbezumili,  a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat .

Recimo one orosim lepo nikad  nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo naučite po naški molim. Jok ,neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovar bio kenjac vazda ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat  lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo malo , ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja,  u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i beznjedonosnih razloga opće opasnosti po dolželu , zanavik zatvarali.

Ono zbog polnog općenja sa tujincima  u sindromu : amore de la heraldika bosnia nisu pominjali. Sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.Čuda jedna nacistička radili.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali,po mom takarili. Zbog toga smradaju, a nama ne treba   njihov smrad. Bolje što odoše, odahnusmo,nema više prosidba, malo im uvijek bilo.

A za ono zavodljivo ,prosim ubavo mili moj , šenkrat plaho, smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni jene lanut. Mogla bi umobolnica Franja jope proraditi .

Cigare njihov izum ,a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ko da im tujini žene tandaraju; namah onoj majci zvijeri evropi na takarenje prilježiše.

Onoj ženskoj, nije od mojci i ditki, ali da je voljela je joj, mamo maice nije. Jedna od rijetkih. Nikad Dala, Niko Tako. Tako je zvali , ko da je japanka., E njojzi ti plaho; iznenada pozlilo.

To omina Kosa bila.Druga i kratka priča. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledavaju nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad oni tako kažu nikad ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu ništa opasno  ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Ja Deba oko dijagnoze, boli glava ! Hem rukopis nečitljiv hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledamo  žensku što se baildiše , samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže,  trk do  Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kažem Ja  Deba : Mojsije ti si najprviji od svih ćafira,  moš li nam ovo čitabe protumačiti .

U anamo onu materinu grmi Mojsije,  ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi ,ukoliko mu herc dozvoljava .

Herco kaže njemu pismena nepoznata nema takijeh u radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna možda nam nešto išareti.

Kod Lenjeg skontaše ništa od mahanja , ubebo se. Pokupiše ga i kod Dobrog.

On se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:

-RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET  ASTRIS –  med./ lat. dijagnoza (dg.)  mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna;  laički rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)

Kad je sazno okakva  je dijagnoza uspostavljena nije se više smiješio.

Oma i Ja Deba u jedan glas procvilismo:

-E,  jes mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezda i nauku;

još dodaju :

Lucina pripovijest o onome što se tog  prijepodneva poslije Frkinog slamanja desilo.

Dobri naglo ustaje, preskače ogradu verande i trči pored mene prema kapiđiku. Tamo je jedna sjena klonulo naslonjena na drvena vrata. Počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona sjena  pada u nesvijest. Tek sada razabirem da je dugokoso žensko.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu izgovorio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i  damara u njemu ima. Onih koji duboko čute tuđu bol, a koja ga povrijeđuju.

Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je  po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene.Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ,ikad više dotakne.

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosa , ona čednost  za koju je  Dobri bio zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom.Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je i diše malo isprekidano. Kao da sanja da je tuku.

-Malena idi ,budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka spavala. Nemjte ulaziti i nemojte   gledati  Kosu, dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna.Nikad vas više  neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Danas je bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače.Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , postaje joj hladno.

Odem.

Frka spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri  ; sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od boli onog sunčanog  dana.

Dijete se promeškolji , protegnu se kao mala mazna maca, koju je nešto trgnulo iz sna. Otvori oči ipogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivil ,a vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je ,  sada će on. Samo što nije. Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretukao. I nemoj me molim te, još i ti zvati malena.

Frka odmah postaje Frkica:

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce, ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena, majke mi.  Nikad nismo progovorili o tebi , ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovog dnevnika znam. A tamo samo… I gdje si ti ove četiri godine. Svuda te tražio,   pa bolio ga tvoj nestanak. Nego pusti priču, šta nam je raditi.

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio,  sve da je Kosa dobro i voljna. Nego znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo na peškun pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina , koja čini da je vrijeme stalo. Pomislih ,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu da  i ne znajući zašto, i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega.Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je dobro.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije svjesna, ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite i pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala. I kakav neodložan posao u ovom belaju more iskrsnuti?

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamo li u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je  i čedna. Dobri joj malo napuderiso lice Frkinim puderom. Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj mladoj. I ovako ranjava i izgrebana , najljepše je to biće koje smo nas  dvije vidjele. Zaista, najiskrenije ,nema  tu nikakve ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio ,da bi se mogla probuditi. Zna da bi se  uplašila i postidjela nas. Ona je njemu došla, jer nema kome.Samo njemu vjeruje. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Bezuslovno. Onaj njen , Oma, je k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet, ne bi je razumio  , reko bi joj otac je otac i vrno bi je kući

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u skoro istu odjeću u kojoj je otišao.

I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez  visi na licu. Ni prije, ni poslije  nisam vidjela u njemu ni malo zloće..

-Mile dame moje , sve je pod kontrolom. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi.

Stisne joj ruku i brzo odmakne.Osjeti struju, a to im sada ne treba.

-Ne boj se Anđele, više te nikad niko neće povrijediti.

I nije.

Ona se okrenu prema  njemu ,samo ispruži ruku,nježno dotakne njegovu,zadrži se na njoj ,lijeva ruka od srca,u desnoj izdajničkoj,od bjegova,i ne otvarajući oči uzdahnu sa olakšanjem, i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri Prinče.

Vjerovala mu je.

On njoj malena, a veća od njega garant deset centi. I toliko kila teža. I trinaest godina starija. To i nije toliko bitno. Odakle njemu pravo da je tako zove. I tako pokroviteljski, kao da je ona neka njegova mahalska treba.

I onda je štrecnu. Naježi se. Tako je samo Dodo zvao. Niko drugi nije imao prilike. Ni pravo. Šta si ovaj mahalaš umišlja? Odlutaše joj misli. Osmijeh joj se zaledi u nekim davnim sunčanim vremenima, kada su ona i Dodo lebdjeli proplancima,  milovali djevičanske ljubičice , jurili makadamom, dizali prašinu samo da ptice preplaše.

-Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a pravi se hrabra. Ti jesi hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosa. Nije dobro.

Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zabolilo je.

Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove u oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.

Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čuje kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam sa njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da prebrodi taj strah.

A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi. Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota. Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   . Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv,  crveni svjetići koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož. Nije ljubav, Kosa je ima.To je  obilježje smrti. Dobra bića kad umiru ili imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a  je bila prelijepa. Nije uopte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio ,   legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosa je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut.

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luca.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj anđele. Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisma ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosa je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije.Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, nedokazane. Manje više svi.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.

A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti.Mislila sam da si iznad tih mahalskih bulažnjenja.Koliko sam je Luca  vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci.

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji. On o njoj zna više nego iko drugi. Ona je ubijeđena da o njemu skoro ništa ne zna , iako se dobro informisala. I on joj čita misli. Tek sada je shvatila, da čitavo veče odgovara na njene misli. Mislila je da su sva pitanja ostala u njenoj glavi.

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, grubo i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

Bijesna je. Usne stisnute ko da joj neko hoće konjskim klještima zube vaditi .

Toliko je bijesna da bi čitav grad pohapsila. Muškinje normalno sve, osim ovog ovdje, koji je još dječak. Svu bi tu bagru,   koja djeci i žanama nažao čine   , postreljala. Bez suda i zakona.

Digne pogled.

On je gleda i smiješi joj se.

Ona se zabezekne se i prepadne.

Da li je on anđeo ili se njoj pričinjava?

Toliko nježnosti i blagosti ,ni njen Dodo nije imao. Toliko dobrote i tuge ima u tom djetinjem pogledu , da je zaboli. A li osmjeh polaku potisnu sve drugo i njegovo lice je obasja.Od miline i neke topline  se naježi i pocrveni.

On joj lagano klimnu glavom. Migom pokazuje na usnulu tugu u njegovim rukama ,  moli je da šuti i krene za njim. Ustade se kao da lebdi , pođe prema kući.

I ona. Za njom ona dva drota. Ona je bjesna  ali mora da šuti. Prstom im pokaza ka kapidžiku i otpusti ih. Njima dvojici laknu. Dobro su prošli. Nema povratka u vukoderine.

Maleni  preko verande ulazi u kuću, unosi dijete, nježno i zaljubljeno ,  kao da je kap rosa na dlanu. Dolazi do jednih  iskrzanih vrata i zastane,  ne može da ih otvori, ruke mu zauzete. Prileti Luca , u mimohodu im se okrznu ruke, ona se naježi. Još uvijek je drma munja, ona ista od one noći kada je umirao, a ona mu svojim tijelom branila da umre.

Uđoše u sobu. Roditeljska, spavaća sa bračnim krevetima. On djevojčicu spušta na krevet, kao perkicu na jastuk. Frka osjeti da se on razdvaja od nje, ne da mu, jače se priljubi uz njega. On joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Ton je smiri. Iscrpila je bol, ne može oči da otvoril. On je lagano spusti, položi glavu na jastuk. Skupi se kao fetus, kao beba i utvrdi san.

On je poljubi u kosu. Odvoji se od nje , dugo i tužno je gledajući.  Toliko je  nježnosti  i sjete u tom pogledu da Lucu zaboli u grudima.  Ne zna zašto se javi ta bol. Ljubomara? Jesam smiješna. Na djecu,  baš sam glupača. Luca je zatečena , nije znala da su ovo dvoje zajedno, inače ne bi dovodila armadu i miješala se. Sa Dobrim  se Frki  ništa ne bi smjelo desiti.

On joj reče da sačeka, ode i brzo se vrati. U rukama presvlaka za djevojčicu. Pidžama, skoro dječija. Šapnu joj :

-Presvuci je , čekam te na verandi.

Ona zbunjena pogleda u njega, kao da pita , zar joj neće pomoći.

On odmahuje glavom i sliježe ramenima , kao da kaže :

-Duga priča, nije za objašnjavati.

Izađe,ostavi vrata odškrinuta. Na tren pomisli , to on njoj ne vjeruje. A zna da nije to  , već strepnja da se Fraka ne probudi,  a on ne bude tu.
Nije se dugo zadržala. Lako je presvući usnulo dijete. Još nije  kilograme žene nabacila. Vidi se biće kršna, malena, ali čusta ko jabuka. I vrlo sočna. Neka nježnost i tuga iz djeteta izvire.
Poljubi je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu.  Ne zna zašto, nikad nije osjetila taj poriv , poljubiti odraslu djevojku , aman ženu.

Frka se trgnu.Pruži ruke ka njoj.Vjerovatno misli da je Dobri javlja se materinski osjećaj u Luci, prima je za ruke,ljubi ih.I plaže na jastuk pored malene.

Na verandi on sjedi za stolom kojeg maloprije nije bilo i  gledajući u trešnju i ljuljačku,puši. Ona zastade na vratima i gleda ga. Ne može odvojiti pogled. I ne diše , ne želi da poremeti ovaj prizor.

On je zamišljen , vidi se jako potrešen i tužan, ali u svemu tome i lijep. I neka dobrota isijava iz njega. Osjeti  se to. I zabrinutost.

Odjednom on samo strese glavom , spoznavši da je tu. Ustade i primi je za ruku , odvede do slamne fotelje , koje , zaklela bi se , nije bilo kada su maloprije prolazili. Smjesti je u nju i sipa  joj kafu.

-Trebaće ti  , crna je i topla, osvježavajuća. Umorna si. Čitavu noć na nogama, nije to dobro za ten.

Priča on , kao da su na nekom izletu, sami njih dvoje i kao da je sve u redu.

Upravo kad pomisli da ga ništa ne čudi i da nema pitanja, on se oglasi pitanjem koju je skroz poremeti.

-Malena , zašto si bila gruba prema Kosi, kćerki onog drota.

Nikad niko od Luce riječ grubu nije doživio.Ona zabezeknuta , nije to njen riječnik, a opet skoro da jeste. Drotovi jesu obezbanjeni , mnogo više. Biće provincije, curik kući plači, ako je ne smire.A kako ćeš ba Lucu smiiti; taj se još nije našo, a možda ni rodio.

Konj konjski upire prstom na Kosu i nije više peš:

-Ništa, ja zino ko dva peša, ćerka mi tu, sa ovim mahalašima na smucanju, evo ova .

-Vodi je kući šta čekaš?

-Kako ću?

-Ćerku za ruku, konja pod ruku ,  u  jedno od auta , vodi je kući, degenek, ispitivanje , degenek i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako.

-Kojeg konja  pod ruku  da vodim?

-Sebe konju jedan.

Kosinom ocu nije jasno kako sebe da pod ruku  jami, ali ne smije pitat; vidi situacija nije nagodna.

Priđe Luca djeci što spavaju, posmatra tu nevinost i šuti; u srcu u grlu  joj se nešto steže. To joj duša srce stišće , a grlom  je davi. Nečujno pssst dvojici drotova išareti, rukom im otpust daje.

Uzima kozlić  , što ispred šupe stoji, sjeda na njega, briga je za munduru nije.Duge noge pruži. Nije je briga, što su joj se   procvjetali mirisi  rasuli po baštenskom krajoliku, a gledaoci zanijemili.

Nju sada interesuju ovo dvoje. On joj poznat, dobro poznat. Prije četiri godine sam samcat, po ledenoj kiši nosio joj gutu  drva i kamene breze i zamalo joj u zagrljaju umro. Malo je stariji ,  ali ljepši. Obučen malo ozbiljnije nego što treba, ali zna to mu je zaštitni znak. Krije djetinje srce svoje.

I nju je znala.Dobro. Oni joj nečovjek veliko zlo  učinio. Podero je ko trinaestogodišnju djevojčicu skroz, naskroz. Ona ga na sedam godina zatvorila. Bez dokaza. Žao joj, nije mogla više. Inače bi, da se ona pitala, po kratkom postupku. A ona Mira P. dobrota sušta.

Nije znala da su zajedno. A morala je znati. Ona sve mora znati. I o njemu i o njoj. Njeni mezimci, iako to ni jedno, ma niko  nije znao. Niti će. Štitila ih ,ona  svakolikog zna. Potajice i jer joj se može. Radi dobrote i česdnosti njihove. Nalik njenoj.

Nešto mjerka i razmišlja, daleko je, ne vidi svaku crticu detinjih lica. Polako , mic po mic privlači kozlić i dođe do ispod same ljuljačke.

Udobnije se namješta i vadi cigare, plava kutija sa plesačicom, one jake, žućkaste i oštre,  pravo muške. Polako nježno skida celofan, da usnulu djecu ne probudi. Još laganije otvara kutiju i iz nje cigar vadi. Zatvara kutiju, tiho, sasvim tiše cigarom po plesačici lupka, duvan zbija.  Stavlja cigar među usne soćne boje i mirisa zrele trešnje.   Zlatni upaljač iz džepa vadi. Pripaljuje i bulji u djecu.

Ista taka je ona nekad bila i samo joj jedna suza kanu, iz lijevog oka. U desnom  zaiskrilo, ništa kanulo nije. Kasnije , skoro pa tog stađuna će joj iz desnog oka suza kanuti a lijevo će zaiskriti, ono kad ja naredila da pokupe Dobrog.

Gleda ih i  moli se. Jako je tužna. Pogledava u nebo koje se  , pošto je i poslijednji anđeo uzletio ,  tek sada zatvorilo. Ne bi trebali djecu svaki tren  silovati i ubijati, Bože moj , milosti pun.

Ljuljačka se lagano i sama njiše,  kao da neku iluziju stvara. Veselo sunce razigrano krošnju trešnje obasjava. Iako su plodovi  odavno ubrani, svjetlost iskri  među lišćem što treperi,  kao da se male crvene bobice ponovo rađaju.

Na ljuljački jedna ledena bjelina i  druga ponoćna modrina tiho , sasvim tiho spiju. Spavaju i spavaju; sanjaju i sanjaju, miruju i miruju i možda mriju.

Ona , tamnoputa i svjetlucava , krhka i sićušna skupila se u njegovom krilu, ruke mu oko struka umetnula, na grudi, na srce mu glavu lejpuškastu naslonila. Kose bujne rasula i spije.

Na licu ispod desnog oka; jedna suza plava se zaledila nikako da sklizne. Smješak bdije nad tom suzom i vjetriću je nalik. To dijete spije i sanja polja djevičanskih ljubičica. Misli da sigurna je sada.

On , malo veći, blijed i tužan, u plišu svoga tijela, u skute , u zagrljaj  dijete obmotao i čvrto ga drži. To nije insan , to je anđeo u modrom,  što svoje maleno ptiće od zlog života i ljudi brani. Na njegovm licu suza nema, ali u  lijevom oku jedna suza krvava  iskri.

Gleda ih i šapuće:

Mili moji, pamtite, svi su krivi i niko nije kriv. Tako se moralo desiti. Plašim se da neke stvari razumijem,  pa nisam sigurna da želim da ih razumijem. Vi ćete sve pregmjeti, trebaće vam vremena. Ali preboljeti malo teže ili nikad.

Ona  kao da sve zna.

Na drugoj strani  organi djelotvoruju, jedan se nameračio na Mojsijevu krv i modrice.

-Drug , jel vas ko diro ili tuko.

-Jes, tuko me doksat.

-Koji doksat?

-Eno oni .-I pokazuje na vrata.

-A,tako, štok te tuko , kako te može okvir vrata tući? – ispravlja se plavac, da neko ne bi pomislio na alkohol, mada će on poslije decenije i kusur u Grad doći.

-Nije ni štok ni okvir, doksat me tuko,  enoga vas je krvav; idi pa vidi.

Ode sumničavi , mora se sve provjeriti, PS , sve nešto mrmlja, doksat . štok, vrata. Gleda i viče:

-Trupe drotovske, ovaj doksat  sav u goloj krvi, ko da je neka pizda imala menstruaciju bez binde.

Desetorica na mah pristupiše, jedanaesti za pendrek i pištoj se hvata , njega u bulu uvalili, on sam da čuva sedam čeljadi.

Ono dvoje zaljuljanih čuva Luce , čuva i ne diše; ponovo se zaljubljuje  u djecu. U ovog malenog treći put.

Murjaci  samo jedan drugom istu rečenicu ponavljaju. Ponavljaju, ibrete se i ponovo se vraćaju i zagledaju:

-Joj , koliko menstrualne krvi , ljudi moji; ko da je neko bika kamenom sjekirom uškopio.

Vidi Luca,  ovi potčinjeni ko muhe bez glave, nigdje  blentovije  neće stići bez njene kontrole .

-Ovo dvoje na ljuljašci  ostavi. Ostale  spengaj i Bjelavama vodi

– Ne možemo svi stati .

-Pojačanje zovi i meni jednu moto rolu i patrolna ostavi.

 Dođe pojačanje , drotovi spengaše sve i niz džadu. Mir zavlada ledinom ,ko da se na dunjaluku ništa ne dešava . Samo dva drota i Luca počasnu stražu drže dok se djeca ljuljaju.

Sati prolazili.Ljuljaška se ljuljala i ljuljala , a djeca spila.

Luca ne trpće. Njen Dodo je  plav bio, ali isti kao ovo smeđokos dijete.Prefinjen i lijep.Toliko je lijep da bi ga uzela u krilo i ko dijetešce milovala.Takva se ljepota ne rađa.Silazi sa neba i među žene ljubav sije. I ode tek tako. Naglo. Jedno puf i nema ga.

Ljepota i nevinost ovog djeteta je plaši, od prvog dana. Godinama to  ne sluti na  dobro.Zna ona to. Već je jednom debelo opekla takva ljepota. Nikad sebi nije došla.

Ona Malecka ,možda dvije tri godine mlađa od Mališe, neku je veliku nevolju i tugu probrala.

Mislila je da je to iza nje. Ali, večeras   nema tragova belaja,vidi se. Po još nevidljivim crticama u uglovima suza ,  bol je još uvijek prisutna i kida utrobu.

Saznaće ona sve , makar više nikad ne bila Luce prva dama sarajevske milicije.