Oni jašu Mojsije harmonike baca / IV Epizoda / Treći dio

Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

**

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca, do kučice male i  trošne.

Na vratima plavim i ispranim Frka u rubin  anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da  je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.

Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku zamjenio. Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo, odar boli i tuge.

Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj , plavičastim safirima  optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu,  žeđ za životom, neugaslu sa sobom, na nebo nosi.

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.

Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To  dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.

Kraljica vrišteće boli , čini se sni.

O Frko, Frkice otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.

Čuti dijete, ne progovara.  Neumorna od čekanja mene neuviđavnog, umorila se,  pa spije

Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:

-Ti si nam bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže :

Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.

Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da  se zbude.  Glupava mladost ili dušmani neki, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.

Kaže, ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.

Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga  doli nas troje.

Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio; skoro. Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ,  đozluke na nos tandarim i čitam joj:

Predah pravim, cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. ;mnijem , dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat , da je truje. I piće bacila. Samo joj kafa ostala. Okretala je, iz navike u nju gledala. A mene nema pa nema. Znala je da tako mora biti. Ne treba joj fildžan za to.

Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.

Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji  nešto sprema, a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada  su anterije bile sve .

Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. Anterije su mogle biti svečane,  kućne i djevojačke. Ova svečane treba  raskošnoću i bogatstvom da zadive posmatrača.

Kućne  i djevojačke su bile namjenjene oku pojedinačnih posmatrača. Nikad u isto vrijeme te haljine nisu mogle nagledavati dva para muških očiju. Nikako , jer bi to bio otvoreni grijeh i ulaznica za pržun.

Kućna anterija, eh. Ta je u samom raju skrojena. Žene su najviše voljele anterije boje rubina ili plavog safira, zavisno od blagosti i bjelokosnosti lica i tijela. Djevojke su voljele antertije brilijantne bjeline i svjetlucavosti.

Anterije su bile bogato i raskošno izvezene đuvezlijom, srebrenom i zlatnom svilom. Druge boje su se uglavnom izbjegavale, ali ukoliko je nekom detalju radi kontrasta i raskođi bila potrebna svila neke druge boje, ona se vezla.

Zamislite sada boju rubina, safira ili brilijanta, zatim ružičastu, srebrenu, zlatnu, modru i zelenu svilu i vješte ruke vezilja,bile one žene ili djevojke. Koji je to spoj ljepote, mladosti, ljubavi i strasti i vještine.

Anterije su se uvijek vezle u društvu ; da bi se mogla razmijeniti iskustva i novi vezovi i novi uzorci svila za vezenje. U društvu se ljepše veze,veseli i raduje.

Nekad se vezlo šutke, nekad se šalilo i tračalo. Nekad bi se sve zabibalo i  prolomio bi se ženski glas: čist, kristalno jasan, veseo, vrckav, čeznutljiv i nježan. Nekad blag i umilan, nekad opor i ogorčnen, nježan i tužan. Ponekad čulan i strastan, najčešće veseo i razuzdan. Ali uvijek, baš uvijek, pri svakom vezenju se morala više puta , od srca, otpjevati ona:

„Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga joj,mamo mamice…“

Rjeđe ona

„Moj dilbere,kud se šećeš, haj, štio i mene ne povedeš…“

 

Kako i  bi?!

Često pominjemo anterije i nevinost. Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno neki znaju.

Mnogu samo kažu ; anterije su starinske svečane halje i njih su izrađivali terzije.

Mere biti.

Da su starinske nisu. One su neuništive i za sva vremena i prilike krojene.

Kad se  dvije ljepotice : žena i anterija sastanu; ništa ljepše i svežije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti. I nikad neće zastarjeti.

Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o grlicama, đardinu i cvijeću i tako to. Hoćemo, ali kasnije. Polako, po redu.

Ma jok boni. Ne ide to tako.

Priča ide prvo o anterijama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici,  kad joj se još nije anterija izvezla ni natandarila. Pa onda , kad se obuče,  mora se malo pronosati,pa mazno prošetati.

Ovdje ćemo stati,vi nas radoznalci zamalo na tanak led navukli. Hoćete sve nešto preko reda, bezbeli. Mora sve potaman.

Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokone žene i lijena ženska čeljada. Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše ni ljepote. Ponekad bi im se posrećilo,  pa bi nešto nalik našim anterijama napravili. Urijetko.

Krcate im anterije zlatne svile, i krute ko da su od pravog zlata pravljene. Đez’ ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu svilu takariš i štancaš? Ima zlaćani sjaj da uguši pravu ljepotu.

Malo skrenuli, ali ćemo se brzo vrnut na pravu riječ.

Mi gledali i pregledali, čak i baterije poneka blentovija  upotrebljavala, i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli. Ako ne znamo protumačiti i skontati, znamo opisati. Bar tako mislimo.

To što smo vidjeli ćemo vam ispričati. Tako je najlakše i tu zabune nema.

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / IV Epizoda / II dio

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.

To je ono,naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona;z nam to  ja. Mislim vrijeme je da pođem.

Kaže sjedni, još jednu zapali.  ‘Ajd’,poslušam je. Sada će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.


 

Muzika teče, mozak ubija. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.

Pogledam je.

Meni suze niz lice. Ono skoro.  Jedna izdajnička suza ,  u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put  u životu,  jer  Ona ulazi u  bijeloj anteriji, nov novcatoj. Mislim da  u onoj suzi , Frka  može vidjeti  svu  tugu  naših dana.

Vrijeme kao da se vratilo ,  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja

 

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija. Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj  nježne ruke, ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte , kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.

Slutim, ništa  ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje ćilibara , ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore.  Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Budući muž  , nije njen  dragi , već očevog prijatelja sa sela sin. Dragi će tu noć usniti i ona će se iskrasti i uplakana pobjeći.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne,  njena zla sreća je sa osmjehom čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri,  neko joj ništavilo utrobu kida,  priziva slijedeću nesreću.

Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i ubrati.

Možda?

A možda i ne?

Neće duša Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.

Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.

A ovo , dijete malo,  bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Princ bi,  u svojoj dobroti , opet odlutao.

Njoj suze ko biserna rosa  na licu, meni suze u očima, valjda se tro pahulje tope.

Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se, valja izaći pred svijet. Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem, poljubim  u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:

Čuvaj se  dobroto moja,  milosti puna. Volim te.

Ona se raznježi, suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju , i kakav nas grlice  glas bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika  titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenova svjetlosti razbacuju…

Zavjese u susjedstvu  se tresu.

Ljepota moja,  me zagrlila čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu anterije  nije vidjela četrdeset   ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta, mogli smo dobri glumci biti.

Ja se šalim; nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna,  nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:

 

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje.

 

Ona se odvaja,  teško , sli se ipak odvaja. Suze joj u očima.

Nije dobro ,mislim ja!  Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći od sveg sad…

Uvijek ti Indexi, gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.  Neka ih, muzika ljubavi je to, takve više nema,niti će biti.

Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:

-Kako ti kažeš,mili.

Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.

Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima : ne .Ona ulazi u kućicu malu, trošnu i pritvori vrata.

Na kapidžiku zapalih cigar usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

-Hvala ti velika čestita i mila ženo, mala  Velika Frko , najdivniji prijatelju i dobrota naša. Hvala ti za sve što si nam darovala. Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te, svi od reda. Svako od nas na svoj način, iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem. Javi se. Jal pospana  jal umorna , taji joj glas.  Može kaže,  sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne sve natenane, po tabijatu.

Žilet, voda, sapun, miris, teget plišano odijelo, leptir mašna i svjetlo plavi pojas od kadife, glanc cipele, kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / Epizoda IV

 

Anterije  i nevinost

 

 

Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.

Šta ću,ne izlazi mi se, pripeklo, ali Frka mnogo toga zaslužila.

Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Drugi put je prevarili.

To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je.Mladost , ludost.

Mi smo  svoje tajne imali. Znalo je još četvoro i niko više. Trač se nije širio.

Sjeli mi u Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz, svijet gleda.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte  u se usred kafane.

Šutim,ništa ne pitam.

Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se,  hoću kurvoazije. Može kažem, konobarici; ma ista ona Esma Drnda iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca; na živo; donekle i uspjela:

-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa dvije kafe sa strane. Žao mi što rozaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se . Čo'ek  zaboravio što se nekad lokalo i šta se jednom nije havljalo.

Ima još jednog sina i kćer, pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi. Muža ne pominje, već mi rekla, neki put prije , od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika baksuze birati. Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ život jal otac.

Kaže,čita redovno sve što pišem. Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari. U politiku se nikad nije razumjela, sada još manje, ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi , pa insan k'o fol bolje čuje. Meni svejedno metno ga ja ili ne metno; ništa ne čujem, gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi.

Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih dok te dvije tri ne potkače. I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha, kao top.

E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti. Kako će bolan. Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz ušiju, sve Frku razabiram. Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda, ko ovi današnji svijet.

Ima jedna molba,kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti.

Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Znam da laže, ali šutim. Nikad se nija naučila lagati.

Nema laptop, a i šta će joj. Glupo joj ga tegariti , samo da svijet vidi da ga ima. Provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da koju epizodu o jahačima, harmonikama i njoj preko reda nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala. Kaže nema takvog mahalskog  pisanja nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali.

Ne pita za nikoga.

Ja ne pričam o tim nikoga.

Od kako joj poginuo sin muško je dotaklo nije.

Puno je to godina nedoticanja;previše. Ali znam,ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, kaže ne pričaj, nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim ,već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

-Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno, one divne prošlosti ; one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali jednostavno nam se nije dalo.

I ti me po  vakat prije  iznevjeri. Drugoj dade ono što je meni pripadalo. Ne žalim se; samo kažem kako je bilo.

Taj voz je propustila dok je žalovala sina. Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je manijak horde zla. Povelo i tri druga. Jedan dječak domac bio. Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca,ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.

Ni cvrknuti nisu mogli pustit.Grruuhh i nema ih.

Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece majko mila,četvoro malenih anđelčiča sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni.  Samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu.

Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili, Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gori od njenog muža postao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još  5.000 djece što ubijeno,što nestalo:tek da se zna.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno, ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda, u kućici maloj, trošnoj, na našim Bjelavama, živi. Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.

Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .

Ja po običaju sređen i uglađen, iako već đuturumim; sav u bijelom. Ono,  sa kosom da se složi. Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć mavike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.

Jako je  vruće, ništa dova ne pomože od sihirastih insana.

Ona me pozva sebi na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo. Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti.

To je ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to  ja. Mislim vrijeme je da pođem. Kaže sjedni, još jednu zapali.  Ajd’,poslušam je. Sada će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / Epizoda III / Treći dio

 

Htjela mu Zlata novi ramunjik kupiti ,kaže uštedila.

Zna Mojsije , kako neće čifut znati uštedjeti. Samo on, jedini od čifa nikad ništa da uštedi. Kako će ba uštediti. Majka i otac su mu čifuti, on nije. On je mahalaš. Kad si ti ba vidio da je i jedan komunistički mahalaš cvonjka uštedio. Neda ni komunist ni socijalizam, svaki penezi iz usta mahali otima.

Ne mere nova harmonika ni za živu glavu. Grehota lovu bacat. Čim se Deba pojavi na vrata, ja bi se na jedan od ova dva jablana popeo i sa vrha harmoniku hekno.

-Nemoj tako Mojsije,mili moj ,grehota harmonike bacati.

-A nije ti grehota što ja mogu pasti sa jablana, na to ne pomiišljaš. Šta će ti sto harmonika kad mene nemaš. Nije muzika i sevdah  u harmoniki, u meni je bona. I kad te oni jame nema mi pomoći.

Deba se presamitio dvije ga brige more: Ditka i  centifolija sa jedne bande, Frka sa druge strane. Vidi se da je na mukama , ko da ga zub boli. A zub ga ne boli na frka ga fata što ga Frka  strelja očima.

A Dobri onako ko usput:

-Čujem neki problemi sa slovenačkim centifolijama.Nešto ti Frka spočitava.

Naoštrena Frka odmah napada,sva je u pokretu, ko da đugum traži.

-Kakve te slovenačke centifolije spopale,o našim se sarajevskim ,baštenskim centifoolijama radi.Ni jedna sto lista nema.

Ustade i i ubra jednu bijelu ružu. Za njom Deba ubra šarenu. Zlata ne mogaše odoljeti pa i ona ubra rubinovu, zna neće joj to dobro kod Mojsija biti primljeno. Već je  fulila sa penjanjem na jablan. Kod Mojsija tri žuta i kazna. Njene misli , ko da  podstreknuše  Jelu Lelu Jelenu da ubere plavu. Ostale ženske se digoše da i one beru đule. Svaka boju i mirise po srcu brala.

Odjednom pištolj zapuca: Daga ,daga i daga. Ko da je neko kamene ploče na kaldrmu bacio.To Mojsije red uspostavlja.

-Stoj . Ni makac . I što dalje od ruža.

Samo što to reče mrtva vrana na ruže pade. Pala sa  trista,  jal tri tisuće fita.

Lenji progovori

-Nikako nije dobro. Mrtva vrana na ružama na smrt miriše.

Oma ga kori:

-Šta se petljaš u moj posao . Ne na smrt, već na mnogo smrti, na pokolj miriše.

Kako god uzmeš pogodila obojica,jal na kratke jal na duge staze.

Neovisno o incidentu Dobri nije svoju misiju završio. Ali on je Dobri pa brata u pomoć pogledom vabi.

Baška Baša se glasa:

-Naj’ ti je bolje, da svi po jednu centifoliju uberemo i brojimo.

Svi ubraše po ružu , samo Frka  našla sto lista ali ne prijavi. Deba izbrojo sto jedan list,konto jedan maknut, ali ga Mojsije strelja pogledom, ne može opepelit. Ostali  nabrojaše devedeset osam ili devedeset devet maksimum.

Mojsije i Dobri nisu brali , a ni Ljilja. Ona već imala znanje. A i Dobri je skonto. Nije to ni Lilja , nego ljubomorna Vesna se preobukla u Ljilju. Nalik joj  ko rahmetli dajđinca , one Šuhre iz Drine.

Kaže Deba:

-Danas sam se džaba istrošio nekih šezdeset in sto dinarjev pa sam šenkrat plaho u minusu. Nakupovo se ovih ruža , što se oko njih ja i Frka frkišemo.

-Biće kačenja još više ako mi ne objasniš zakaj i od kaj  ti tovariš po slovenski.

-Ma znaš ti bona Dobrog, čim progovori meni mozak smota. Eto od kada pomenu slovenske centrifolije,  meni se u mozgu vrti pepel in kri.

-Kakav ti pepo i krv mozak popio.

-Ma ima tamo jedna Ditka prelijepa i krhka, haman ti. Ja je sinoć naganjivo, ono ko u snu, ono  čeljade koje se takvo zvalo, i sve tvoje ime pominjao. Ne mogu ja bez tebe,  ni kad sanjam , ni kad Ditku tabam, ono u snu, mila moja..

-E sam mi je lakše. I ti si mi muštra za neke Ditke , da se insan zavali od šege.

-Jes vala dobro kažeš, ne daš čovjeku ni da slaže.

Lenji:

-Ih , ti i ruže.Kome si  to matere ti pojklanjo ruže. Nisi valjda Ditki..

-Nisam bolan nikom,nisam frajer bacat pare. Nego hoću Frki da dokažen da san u pravu , a skoro nikad nisan. Kupovo i provjeravo , list po list, cvijet po cvijet, za pedest kinti pedeset ruža i ni jedna nema sto lati. Jedna ba devedeset osam, jedna sto jednu, mnogo njih devedeset devet, ostale mnogo manje. Ko da su se dogovorile, jebo ih pas.

Jedna imala sedaminpedeset lista. Ta najtanja  , ko neki levat ispala. Nju sam više puta obrnu nekako mi najlakša bila, prava Ditka, in mi na Frku ličil. Više ne kupih ni jedne, pa nek bude kako treba biti, nek je Frka u pravu. Ali neće proći, ove noći nikako.

-Šta bi sa ružama?

-Kako šta bi? Ništa , eto šta bi. Kako će šta biti,  kad sam ih list po list očerupo, ko Herco čurku za Božić ili Jelu Lelu Jelenu, kad mislimo da  poeziju piše i sa konzilija odsustvuje.

-Joj , majko moja . levata. On pare baco , a nije pokupio listove i majci odnio da opravi jal slatko, jal hošaf  neki ili parfem ako je vičnija. A i bašte u Nećka  pune ruža i kadifica. Sve džabaluk. Od Mojsija posudiš bateriju, jer se to noću bez svjedoka radi  i trgaš  i  brojiš dok ne nađeš stotku ili hiljadarku.

-Što jel’  to ima i neka ruža sa milju listova.

-Nema,ja to onako radi poetike. A šta znaš možda neko izgubio lovu. Čuo ja, neko izgubio nekoliko milja dinara,  dok je takario  onu novu starku. Nije ovu najnoviju, nego onu prije nje. Ne mre ih čovjek pobrojati.

-Nataslačila te poetika blesavog kad Baška Bašu pred novom ofajlom prodaješ.A i jesam hablečina, pored tolikih džab džabe kadifica i đula,  ja  gengu zalud sprco. Nećemo više tako, smisliću nešto. Samo mi nije jasno kakve sad veze imaju centifolije i kadunice.

I smislio je Deba šta će. Ali prije toga se moro Mojsije pokazati.

-Imaju, kako nemaju i nemaju. Eno Nećkova ti bašta primjer, dobro zapazio Lenji.

-Ne anlaišem te ništa i zašto i tebe, ta Nećkova bašta spopal. kakve veza ona i sa čim ima.

-Nikakve konju, samo kažem kod Nećka ima kadunica. Ništa više ,samo to kažem

-Nemoj me  zajebavati k'o harmoniku ili Zlatu, reci mi molim te.

Lenji se cereka,sve je loj.

Dobri će po običaju miroljubivo, kompromisno:

-Mojsije slaži mu nešto, povjerovat će. Ovako neće prestati kumiti vas cijelu noć.

-Čuj laži mu. Nisam ni ja vesla siso. Mojsije hajd'reci mi , molim te.

-Dobro,evo ovako: kod Nećka ima kadifica, kod mene đula ima, a kod Živanovića bulbul pjeva.

-Kakve sad to veze sa centifolijama ima.

-Nikakve ja te samo obavještavam da kod Nećka  kadifica ima, kod mene ruža, a kod Živanovića slavuj pjeva.

-Ja mislim da ti mene taslačiš. Za kadifice i centifolije mogu ti  vjerovati, ali za bulbula nikako.

-Kako hoćeš, ja bih provjerio, otišo kod Živana da ti pokaže slavuja. Ne da će zapjevati,  nego će živahno zacvrkutati ko slavuj.

Živan do nas živio ,šeret bio, ženskast smijeh imo,  iako peder bio nije, sve cvrkuto. Dan dva poslije komšiluk pričo kako se Živan po sata grohotom smijo , crvkučići.

Ono što je bitnije uslijedilo je slijedeću  veče. Neko Nečku,Živanoviću i i Mojsiju sve đule i kadifice počupao. I to lat po lat. U svakoj bašti lati na hrpu skupio i dobro uvaljao. Otisak dva tijela ostavljen. Mora da se radilo cijelu noć i to najmanje dva insana.

Ljutnje nije bilo.Ono ko fol.

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / Epizoda III / Drugi dio

 

-Skrati malo bona,evo akšam će, a ti razvukla ko pretili hodža teraviju.

-Hoš najkraće , jel tako.

-Valjalo bi.

-Jebi se , to bi ti ukratko , najkraće bilo.

Mojsijev otac iskolačio oči ko magarica , kad je arapski doro dora.

-Ne valja ti ta spika mala.Mlada si ti za to, a i nije za žensko?

-Kakva te S pika spopala.Nisam ni Semka ni tvoja Simka ,a ni  curica, da mi je anamo ona kao bulina za ramazana.Kod mene se grm već rascvjeto, malo me ko svrbi ali ništa strašno, vjerujem proći će.

Tamo u bašči , iza ograde od ćeremide  javi se neki vrisak , ko da neko zapomaže.

-Idi bona vidi šta je onom čeljadetu.

-E u inad tebi neću,a i ne zovem se bona i ne traži  onaj neko mene, već rahmetli materu. E pa kad je zove,  neka joj ona pripomogne,mater joj je. A onoj ,  alajmanet Simki , partizani upucaše čovu, ona ni suze nije pustila, samo promrsila; pogančer.

-Ovi katil što je bio zadužen da ga upuca došo Simki na žalost.Kažu u partizana . Upucaš čovjeka, pa mu zapucaš po ženi,ono ne za prave. No Simka nije mutava bila ,pa komunistu omađijala,pa je ovaj oženio.

-Znači Simka se ponovo udala i ja mogu pjevati borbene.

-Kako hoćeš,ali se i prije mjesec dana rastala,čula da ti dolaziš,

-Pa što to odmah ne reče jadna bila.

-Nemoj se rano radovati.Simka se prije neki dan i treći put udala. Kaže sad je pravo zasvrbjelo, ne mere te čekati.

-Znači sad sam načisto propo.

-Kako ti kažeš. Zato sam  ti ja bolan rekla da nema Simke, da je umrla ne bi li se ti okreno i otišo, da se okupaš i uspristojiš. Možda na insana ličiš. Vako si ko duh koga su nagaravili brašnom. Ajd, zdravo.

Heknu lajavica kapiđik brašnjavu insanu pred samim nosem.

Poslije on sazno da je Simka umrla ,ha je kod cionista  otišo. Neki kažu od sušice,neki od tifusa. A ima hin koji jopet misle , da je tu  damar i dert presuđivo.

Sažalio se Mojsijev otac sam na sebe, ko siroče nad siročetom. Sada više nikog na ovom dunjaluku nema.

A možda ima.?

U glavi mu se namah  rađo plan. Nije on bez veze trošio vrijema kod čifa.Skonto ,ono je goluždravo ptiče zbog njega belajli lajala i sebe sramotila,samo da ga pripremi žalost  i njemu bude lakše. A i svrbi je.

Tako je dobro skonto plan da se nikad više nije raskonto od lajavice.

Vrno se sutradan , kad je otvorila kapidžik za ruku je jamio , odveo u bašću odmah iza Šadrvana i  bez jene jedine riječi je povalio .  Ona nije stigla ili nije htjela da se pobuni . Bome je  svojski  češao i češao sve do zore. Osladilo im se češljanje , on joj priznmo da je radio i kamenolomu i  predano  je nastavio  češljugariti. Tri djeteta je izrodila.

Prvo curica, žemsko  kakav je red, pa onda dva sina po redu. Prvo stariji pa onda mlađi.  E taj prvi , odnosno stariji sin od dvojice, što je došo poslije one žemske  curice bio vam je Mojsije, naš bjelavski blento.

Nije bio lajav na majku, ni malen na oca. Bio je malen za Zlatu sa svojih metar i dva žileta, sli taj žilet razlike mu otišo pravu  tamo gdje je Zlati naum palo.

E taj Mojsije,  je bio najčuveniji Bjelavski harmonikaš, slikar, soboslikar , moler i na kraju umjetnik i Zlatin ljubavnik. U mahali se to zvalo zagonđija. Ali mahalu su proglasili zaostalom , retro što bi danaske rekli, pa se faćali tih modernih riječi ko budale plota.

Zlati i Mojsiju svejedno bilo kako su ih zvali. Njima je bitno bilo naći kotu gdje će se dobro počešati.  I nisu nikom govorili da je Zlata udata, pred razvodom i ima sina koji bi Mojsiujem mogo igrati hlopte. Da je Mojsije kojim slučajem znao kerapiti krpenjaču. Bilo je to zlatno doba Mojsijevog  nekerapenja baluna. Valjda je sve u genetici. I sve je znao o tucanju, iako nikad nije ni primirisao kamenolomu.

 

Mojsije nije bio obična beba. Njemu je trebalo samo sedam mjeseci da se rodi. Mnogi sumnjaju da je sedmanče. Ima i onih koji vjeruju u teoriju zavjere i kažu da je neko preveslan.

I eto to sedmanče , taj  Mojsije  uzeo  godišnji, uzela  i  Zlata, mislili se malo osamiti. I šta ti mi znamo, jošten nešto svašta raditi. Ali samo ono što priliči kada golubica i golub ostanu sami, a nešto ih zasvrbi. Tada oni nisu krivi za svoja djela. Jok, nipošto. Krivi preci što su ih take rodili.

Dobar plan,ali imo jednu falinku¸. Zlata se povjerila Leli Jeli Jeleni. Ona Herci, Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki, Frka Debi, Deba Omi, Oma Lenjem. Ovom bilo mrsko dalje novost širiti.

Al'mahala ko mahala. Po čaršije je očas znalo da se dobri akšamluci kod Mojsija nijete. Dođoše skoro svi. Njima pozivnice u principu nisu ništa značile. Za muziku se da srediti. Dobri nešto sa nekom Vesnom iz Avde Jabučice na br.4  petljo.  Ženska aman ciganka čak i sefardske pjesme pojila ko Zlata. Gitaru dobro prebire i još štošta.Merak joj jojati i cvrkutati.

Prvi dan Dobri ne dođe. Nije bio sa Vesnom nego slučajno sreo Ljilju i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj Ibre Piljka i njegove porodice. Cigani ko Cigani, samo im trebo razlog za slavlje. Nekada ni on. Samo zasjednu i iz čista mira nešto slave.Tako ih život naučio. Kod njih je vazda Đurđevdan  ili barem rođenojdam. Nikad se ne zna koji belaj sutra može iz zasjede iskočiti.

Došo Ljiljin momak u švrakin čergeraj, pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj. Tandaranje vako i onako se razvalilo na sedam dana. Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić, kroz prozor im hranu doturaju.  Boje se pobjeći će i natakariti im slavlje. Ibro i njegovi se vesele  i provode. Opšti takeraj.  A djeca u halvatiću? Jašta će  nego se igrati Cigana. Sve , i da nisu mislili igrali se grlica. Ciganska posla.

Eh, da čitav svijet slijedi Cigane, ne bi bilo krvavih jebada.

Šestog dana blagdana slavlja, slavljenici malo posustali. Neka anđela, jedna mala cigančica ključ ukrala i Ljilji kroz  penđer dodala. Ljuilja u nedoumici. Za tijelo i liniju bolje se igrati grlica. Za dušu istina i sloboda melem. Misli takariš tijelo ,duša je preča, a tijelo je lako nadolmiti. Uglavnom. Ni njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija, a mere im se okliznut. Sedmog dana takara, niko se živ ne čuva i ne boji ničega.  Sve živo pošandrca.

Oni u prvi taksi, pa pravac Bjelave  obići njegovu kuću. Prazna zvjera , nama mu staraca, i oni na morju. Putem ih taksista Šaćir Šok obavjestio o akšamluku kod Mojsija. Šok , to vam je onaj hrvač što je jalija i izbacivač bio.

Ljilja  i Dobri nemaju kud, usput im bilo svratit kod Mojsija na kontrolu.

Na Čekaluši naletješe na Malu Guzu. Samo jedno upadaj, pa na desno , zamal ne bubnuše u drugi taksi. Tada su sve ulice bile dvosmjerne . U tom taksiju Baška Baša  sa nekom starkom. Ma , nije ona starka . U cvijetu je mladosti. Ima nekih dobrih , uzbibanih četiri banke .

Baša  postavio limit . Do dvadeset osme ima da fura sa dvadeset godina starijim.  Ne m're ga glava zaboljeti.

Kad uleti u treću deceniju, smanjivati razliku: devetnaest, osamnaest… Unatraške odbrojavanje i ispaljivanje.

Šaćir Šok mudro zaključuje:

-Svi putevi vode u Mojsijevu obećenu zemlju. Sad mi je jasno od koga su stari rimljani čopili svoju izreku : svi putevi vode u Mojsijev đardin.

Na vratima Mojsije stoji. Nikoga ne frštulji,  jer se niko ne obazire na njega. Samo upadaju ko tatari, a poneko kao padobranac. Niko još tako ulećeo nije, ali nikad se ne zna.

Zaustavlja Dobrog , vodi ga ustranu pred kapidžik ispred Pavićičkine kuće.

-Ko ti je reko da je kod mene ko fol akšamluk?

-Šaćir Šok.

-Ko je njemu reko?

-Niko konkretno,kaže čaršija bruji.

-Ma nije važno, imamo problem.

-Koji?

-Deba zakuho sa Frkom.

-Ko mu kriv,sam pao pa se ubio.

-O čemu ti to?

-O Slovenki.

-Kakva te sad Slovenka spopala?

-Ona Ditka.

-Koja Ditka?

-Šalim se,odakle Debi šenkrat plaho Slovenka?

-Natakarim Slovenke.

-I Deba je.

-Ti se opet šališ.

-Jok,ti se šališ.

-Pusti šalu,vrag je odnio.

-Koga vrag odnio,šalu ili slovenku?

-Frka i Deba se zakačili oko centifolije.

-Pa šta ima veze, nije im prvine. Mogu se oni kad im je ćeif zakaćiti i oko komarca .

-Kakav te sada komarac fištio?

-Nikakav, ja to onako ko primjer.

-E , jesi mi pametan, ko da si ilmija posto.

-Pametan, nepametan ima ta centofilija , oko nje se ne valja kačiti.Niko neće biti u pravu.

-Eto vidiš , tu je belaj. On kaže da ta   ruža sa sto lista . Ona tvrdi da je to nemoguće , već da svaka ruža uvijek ima  sto jedan ili devedeset devet lista ili koji manje. Nikad sto.

-Oboje su u pravu.

-Kako obje blentovije  mogu biti  u pravu?

-Za centifoliju je narod reko da ima sto lista,pa je Deba u pravu. Centifolija samo  jednom u par tisuca cvjetova ima sto lista, pa je i Frka u pravu.

-Sad  ga ti nagrdi, ja mislio da ćeš pomoći. Hajd sad upadaj i ni jedne o centofiliji.

-Jakako ni jedne,kako ti kažeš…

Ono kad bi se zezali ,u sebi dodaje Dobri.Uleću usred Hercine filozofije:

-…  nisam lud ništa poklanjati jer slijedi  belenzuke na ruke ,bukagije na noge.

Baška Baša se nadovezuje:

-Poklanjam ti ružu za jedan dan,ljubav za uvijek kaže Prever.

Deba  će:

-Poklanjam ti ovaj ljiljan na jedan sahat,pa ći ti pokloniti drugi za drugi sahat i tako dvadeset četiri ljiljana  obdan ili obnoć kako voliš. Nema tu život nikakve veze. Ako proživiš čitav život najebo si. Ili te herc bubne ili te Frka đugumom zvizne, na isto mu dođe. A, ako  kojim slučajem  , ne doživiš da te hercika ili Frka džugumom hekne , opet si najebo. Ili te šta satralo, ili si rikno,crko i krepo na pravdi pravde.

U prolazu se moro i Dobri upetljati.

-Cvijeće nije da se bere,a ljubav je da se daruje.

Oma je konkretan:

-Natakariš cvijeće, hoćel’ ta meza.

Lenji :

-Ah, cvijeće…aha.

Mojsije, još uvijek stojećki:

-Vas peterica bilmeza ni je'ne, a ti Dobri za neku dlaku prođe. Cvijeće ne gazi, ne beri i ne trgaj. To je prva i jedina zapovijed u ovom đardinu. Ostalo vam na volju. Cvjet  je Božji stvor. Sa cvijećem treba polako, pažljivo  i nježno i samo mirisati i udisati isto ko sa harmonikom i ops, ženom. Lijek je to. Nema veze ako se ponekad ušćuje. Vručina svaki cvjetak ušćuje.

Smjestiše se  napokon. Mojsije kod Zlate, Dobri do Ljilje.

Neda Mojsije , ni da se dira  ni  da se cvjetić bere. To ti je ko insana ili hajvana ubit. Cvijeće ti je bolan,  Božije stvorenje; diše, raste, ljubav i mržnju osjeća, plače i  rađa,  i umire.

– Kako bolan plače, kad si vidio da cvijet plače.

-A šta je rosa  , bilmezu blesavi  , nego cvijetne suze .

Deba je danas šenkrat plaho dumo. Cijelu prošlu veće eno kiselico i  filter šezdeset in sto  žmario njakom Slovenkom . Džabe  mu ona govorila da je Slovenka. Bojo se ima pomenut, jer mu može, naopako bilo, pred Frkom izlećet i eto belaja. Ako kaže Slovenka  mi rekla to i to,ili radila mi to i to , to mu dođe nešto neodređeno . Ditka  mrzila alkohol, kaže skup i trošak, a kiselica podiže zdravlja.

Deba klima glavom i konte jebote zdravlja ako nema brizli ili bijelih bubrega i oka rakije. Ona imala sedaminpedeset ali Deba ga bacio. Bojao se; mogu  Ditka i  Frka nekako sa kutijama stupit u neku vezu  i ode mu glava. I Frka pušila isto, ko i Ditka. Sve se dobro završilo, više puta nego što je to Ditka očekivala. Kad je otišla obećala se javiti ha, stigne. Nije.

Uhapsili je slovenci čim se vratila. Slovenkama  bilo zabranjeno sa drugim narodima se mješat, zato su izmislili svoj govor da se podvajanje vrši. Ipak Ditka svako ljeto: sedam dana kod Deba, mjesec dva u  Prevzgojni Dom Radeče.

Radeče ništa ne pomaže. Ona kod Debe naučila i brizle i bubrege prviti i sama ih biberiti in in se radeče nabijati . Ne može Deba na dvije strane biberiti. Plašio se on đuguma,  iako mu je   Frka davno poslije ovih o bubrega,  a  poslije onih dala nogu . Poslije  ovih brizli , a i poslije onih brizli. Jasna računica. Hoće se reći šenkrat plaho brzo nasudjelovanje u razdvojbi, jerbo štreka po život  navarno.Ili u prevodu neko će skroz naskroz najebati.

Onda se slovenci dosjetili; smjestili Ditku u Javni zavod psihijatrijska bolnišica Vojnik, odil neizlečilnih i podvrgli je elektroterapeutkin tretmanov. Opit uspio, Ditka umrla. Javila Debi Mojca  Grličić,koja je kasnije radila kod neke Hassine firme; jedini preživjeli član elektrošokerske grupe nazvane Bosanac.

Debi se svidjela pa je Omi proturio. Njemu žao Ditke bilo,pa  nije  htio da joj drugaricu munta, pa  uviđavan bio i mazno Mojcinu tovarišicu Alenku. Ove se nisu smjele kući vraćat i sada u Njemčiji žive.

-Evo sada da imam harmoniku zasviro bi bolere, grlice naše bi zaplesale , velove izmješale i cvijeće zaplakati garant. Ne iz ljubomore,cvijeće nikad nije ljubomorno na cvijeće.

Ne može se čovjek nauživat  koliko to ljepote ima, kuka Mojsije.

 

/Kraj drugog dijela treće Epizode/

Oni jašu Mojsije harmonike baca / III Epizoda

 

Kadifice

Zasjeli oni kod Mojsija. Otac na moru sa ljubeznicom, majka kod svojih sa suzama. Nisu zasjeli onako po redu kako to običaj i mahalska  pravda nalaže. Zasjeli ko pravi mahalaši, na prepad, ali laganice tabijatli, jedan po jedan , ili dvoje po dvije.

Dul bašta i dvorište,  velika  kamena česma , odmah kraj kapidžika. Od česme gore veliki hajat duž zida do kuće vodi. Od česme dole kadaifice razbacale boje, sunca hvataju, odgovara im. Na drugoj strani, jugu leđima okrenutoj ruže i nježnije cvijeće hladovinu biraju, da bi bezbrižne  i rosne  mirise pustile.

Svjetlosti sunca  bašta više ne hvata mnogo. Haustor se počeo širiti i mahalu grditi. Izdigla se trospretnica i svu ljepotu bašte u sjenu bacila. Nikla tu,tko zna otkad i otkud, dva oblakoder jablana još za turskog zemana. Ne zna se koji je veći i ljepši, blizanci bili. Jedan srušili ,smeto im. Cijela se mahala na đenazu jablanu skupila.

Nudili im ogrev meita. Mahala okretala glavu i za leđa pljuvala: pih, pih , pih nalet vas bilo. Kako ćeš rod rođeni gorit.

Ono siroče što mu brata streljaše i dan danaske živi. Tužan počesto, malo oćosio, ali se inati , kaže nadživih ja ustađe i četnike, komuniste , nadživiću ja i ovu  nacionalističku bagru. A  moram i dva života izdurat. Svoj i bratov;  još kuveta imam bar za ovu pljačkašku vlast.

Niko Jablana više ne osluškuje , nema njegovih mahalaša. Pola ih pobiše, četvtinu međ kontejnere baciše, osmina presvisnu što od gladi, što od sramote, Ona šaka opičenih, dura upravo zato što su opičeni.  Zbog njih mu ponekad  žao, što nije noge imo da tutnja sa njima po milosnom gradu.

Joj, al’ su ovi mahnitovi  znali…Zastaje. Vrlo je fin i obazriv avaj Jablan. Pušta da se pisanija sama piše. Al mora barem jednu saučesničku beknut.

Joj ,što su ti tovari dobrijeh zijana činili i vjerovatno ulaznicu za pržun zaradili. Vala i ja se ne bi pržuna plašio da sam na njihovom mjesti. Oprostiće im se. Gdje ćeš zijan ljubavi vatrom  kažnjavat. Ne ide to tako. Time su hodže i svećenici pučanstvo uvijek  strašili. Šta će drugo hadum ili peder raditi nego prirodnu i čistu ljubav braniti.

Da sakrije od pogleda stranjskih i zlih, sebe i život svoj,  Mojsijev otac podigao na sve tri strane oko kuće hajate  i doksate. Malo grdi dvorište, na kaubojski ranč podsjeća. Bolje i to nego da ti grmalj u familiju i život zaviruje.

Ima tu i dobroga; za mlađariju. Hajati i doksati umreženi, lavitinte prave tvore, ni minotauri se ne bi snašli. Pokušavali stariji ufatiti djecu u zijanu. Nikad ih nisu mogl pronaći. Čuje se frka trka, nekad i cika,  neko ko zapomaže:  joj, mamo mamice; ali da uhvatiš nekoga to nikad. Odustali od traganja, na vrijeme.  Zamalo ih mahala nije  prozvala udbaškim njuškalima. A to jazuk, jal na poganu hajvansku njušku tuhne,  jal na komunističke žbire miriše. Mogli  se labirinti srušiti  ali nisu. Bolje pustit djecu da se ćerinjaju, nego da ti petokraka dan obnoć , po bašči  farovima kuži.

Prvi put Zlata uzletila u Mojsijevu kuću. Godišnji uzela; što će ti more kad ima bašća i cvijeće, čak ni troška nema. Uštedi se, dobro je to, kada se  ponešto uštedi. Tako je mama naučila, otac mandrknuo dok je mala bila. U bašti puno buketa i kita cvijeća, neubranih i neusađenih. Pobraće se i usaditi šta treba.

I posaditi kako to priroda zapovjeda. Jašta nego usađivati i posađivati. Ima omlatina petnaest dana mira. Jašta će nego nasađivati. Nisu blesavi da im vrijeme prolijeće a da ne usađuju. Komšiluk neće imati mira,načisto ograisao. Zna biće zapomaganja i  svašta još nešta. Skontali šta slijedi, bale pamuka sa Orijenta uvezli. Nek se nađe. Pride durbine nabavili. Neki bome nisu lijeni bili, ni penezi žalili. Kupili prave pravcate đozluke za nebo. One što se teleskopom vabe.

Kupio Mojsije harmoniku, na tavan je sakrio. U mušemu, pa u bošću zamoto. Pa , u tri četiri čvora smoto. Tavan sa dva katanca spengo .Ključ progutao, valjda će izlećet.  Preventiva. Sve što ima veze sa muzikom, u sanduk limeni zakatančio,  pa na tavan natandario. Neće njemu niko kvariti petnaest dana ćeifa sa sefardicom. On za se ne zna , od kojih je ješa bio.

Djedove i babe mu ustaša i četnik Njemcu prodo, ustaša za trideset kuna,četnik za trideset dinara. Svako svoju valutu išće. Obrazli bili. Neće ti oni tuđe. Dakako  valute. Oca mu jedva spasili; u Crnu goru pa u Albaniju, pa u Palestinu kod nekog roda poslali.

Tamo ga zvali mulac. Ni je'ne izrailjske da promuhabeti. Kad se rat strahote završio on se pješ'e u Bosnu vrno. Neće on u stranoj zemlji jezik učit’, niti   dana više dana ostati, pa sve da ga Mojsije pločama tuleha.

Nije bolan to razlog bio. Jok.  Nego vam  se momčić od trinaest ljeta zableno u lijepu Simku. Njegova i nijedna druga.  Šest godina poslije on  je šest mjeseci pješačio. Sa vukovima spavo, međede ganjo, ničega se nije bojao. A nema ga šta vidjeti; metar i žilet i jedan cenat. Sve se bojo da ga Simka nije prerasla. Ako jeste samo jedan cent on je gotov.  Đe će žensko biti veće od   čoeka, to ne vodi na dobro. Jal’ on jal’ ona komplkse neke fasuju.

Kad se vrno , onako pljesniv,  pravo na Simkina vrata. Izleće joj sestrica,   on pita gdje mu  je Simka. Curica ga blijedo gleda. Misli on; zaboravilo djete sestrinog mlađahnog interesđiju.

Kaže joj on taj i taj.

Ona njemu:  Ti i taj , sjedi tu i ne mrdaj ,dok babu ne zovnem; Simka se udala.

Razvali junačina plakat ko godina, ali ono muški , na suho , suza suzu goni u duši, a insan  muči i u nebo bleji.

Sažali se sestrica pa mu reče:

– Ih jesi neki muškarac, samo što se nisi rasplako ko pizdun. A koju ti Semku trebaš?

-Ne trebam Semku nego Simku.

-Nema ti kod nas nikake Simke.

-Pa kako znaš da se udala ako je ne znaš.

-Morala se udati kad si je ti pošo tražiti.

-Dobro ako nema Simke, daj bar zovni Semku . Da nju pitam za Simku.

-Ovdje ti nema nikakve Semke.

-Pa ko ima?

-Nema niko doli ja?

-A gdje su ti materr i babo.

-Eno ih u bašči kod šadrvana, jastuče se.

-Pazi kako govoriš ,mlada si ti za taj zbor.

-Jašta radi, mlada ,a mogu grlice gledat šta rade i mamu, što po vazdan i svu noć cvili joj,mamo mamice, a nena mi odavno rhmetli. Hajd ja znam šta je takarenje, pričale mi druge dok smo vezli anterije. Ali ne mogu skontat zašto tolika cika i đefa. Malo se ljudi stisnu i žensko mamu doziva. Kaki im je to fol.

-Hajd mala ne baljezgaj i budi pristojna, ne valja ženskom  jezičinu puščat, nećeš se udat.

-Ko je reko da ću se udavat?

-Jesi pametna, svaki se insan, jal muški jal ženski mora udat, oli oženiti.

-Ja za inat neću, nisam budala da iz čista mira vriščim joj mamo mamice, a ona ili nije tu ili je rahmetli.

-Šut šejtane nalet te bilo.

-A ti si mi ko neki melek, biva. Vidi te kakav si . Ko da si prašinu , šest mjeseci,  po svjetskim  sokacima na se tegario i skupljo.

-I jesam bona iz, Jerusalima ti klipšem već  po'godine, sve letim Simki grlici mojoj.

-Tvoja se grlica udala. Ne rekoh li ti ja.

-Pa reče i da je ne znaš.

-Kako je neću znati bolan i jadan bio. To mi sestre Semke druga.

-Eto sad i Semka ima.

– Jašta , no ima. Od kako se rodila u ovoj je kući je ima, a ti bekan ništa ne znaš.

-A jel se Simka stvarno udala.

-Najstvarnije jeste,  ali se i razvjenčala. Bio joj muž domobran pa ga partizani malo potkratili.

-Znači sada je slobodna.

-Kako će biti slobodna kad je udata? Joj , blesava insana , majko moja!

-Ti reče da su joj muža potkratili partizani.

-I jesu.

-Znači udovica je.

-Nije nego je udata.

-Kako će žensko biti udata, a muž joj  mrtav. Valjda je udovica.Ja tebe dijete. nista ne razabiram.

-Kako ćeš me bolan razabirati  kad si sav prašnjav? Ništa ti ne vidiš . Eto, ti meni  ja dijete. A da nisi prašnjav ,vidio bi ,sve  kod mene  nabubrilo i biba se ko tek zalivene ružice.

-Kakve veze prašina i ružice imaju sa anlaisanjem.

-Imaju i nemaju, ali više imaju nego nemaju.

Muči Mojsijev otac u jetimku. Vidi obro bostan. Ne može je ni za vrat ,ni za rep dohvatiti.

-Haj’ ti meni sve fino objasni makar mogu čuti , ako ne mogu razumjeti.

-Vako je to na priliku i ne priliku bilo:

Ti se prašine nakupio,  pa ti ušla u usta ,u nos i  uši pa sve naopko razabiraš. A priča jednostavna. Ja ti bolan djevojka, vrela ko zalivene ružica, samo me neko treba pohavljat. Ono figurativno. Kontaš. A Simka se udala , rekla joj mama mamica da se ti nećeš vrnuti , a ako se i vrneš bićeš manji od nje barem  po glave. Kad te vako gledam meni se čini da si za glavu manji.

Onako usput ja čula Simka mami rekla; kad je tako , mene odavno  svrbi pa se moram pod hitno pošteno počešat.

Ja pitam jel to uši ima , pa je svrbi. Svi mi  se smiju i ja  zbog tvoje Simke budala  ispadoh. I još ne skontah šta je to svrbilo. Udade se Simka polovinom rata, a njenog jadu po sili mobilisali u domobrane. Simki nije žao bilo. Rekla Semki kakav je kiseo , ne bi se ni mlaćenica od njega mogla  napraviti.

Još je rekla, sve mi se čini da je grlice ili golubove pogrešno gledo, pa mi ga gura gdje se ženskoj ne tura. Svaki put mu šamarčinu zveknem. Ja mu vičem čing čang; on ništa. Kaže nije kinez pa me ne razumije. Kažem ja njemu nisam ni ja kineskinja,  ali znam da to znači rupa niže. Ja to ništa ne razabirem ,ali ti prenosim šta sam čula i više ništa ne pitam, da se ne bi sramotila.

-Skrati malo bona, evo akšam će, a ti razvukla ko pretili hodža reis i njegove svinjolike ilmije teraviju.

-Ho'š najkraće , jel tako?

-Valjalo bi.

-Jebi se , to bi ti ukratko , najkraće bilo!

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / II Epizoda / Treći dio

 

” Kako ne bi,spasio mi život. Nije to banka germe. Inače bi najebo ko žuti. Slomila bi me Frka ko’ sepet. Zaibrećena mojim uletom, namah se natandarila ,ja stavio štipaljku na nos, ko velim šta ću moram slušat.

-Šta  ti je trebala ta heftarica za veš?

Periskop – jal’ na lakonski ili latinski, nije bitno, i odmah ‘oš'o dole i samo što nisam doš'o; a ono štipaljka mi smeta. Neću, velim sam sebi , sad odustati niti oči zatvarati kad neki piklić, neki crvić ko nezreli crveni dud mali, samo što mi se na nos ne natandari, oko ne ubode. Ja se okuražih, Frki rekoh: -Eto ti klitoris, jebo te on.”

Nije ni završio, a već po kile brizle u žvalje stavio k'o konta : vala naradio sam se, zaslužio sam. A i on velika poguzija bio. Ni briga ga,  što je to Deba za se rezervisao.  Polako havlja, maslo sa prstiju liže, pivu pije i meraklijski cokće.

Deba zino, deset minuta beknut’ nije mogo. Uvijek nešto sporije,  na tenane mislio.

-Nek znaš, da ću ti opet pricvrljit’ đugumašicu i reći joj da nisi pojma imo gdje je klitoris.

Nikad nije reko; ne zato što nije htio,već se o svom jadu zabavio. Spremala se vojska a Mojsije neće da mu svira onu:  Jesen dođe, jabuke i kruške zriju. Kaže neće papanluka u raji. Ima i toga, nego neće da Debi  vojsku   sluti, zna  natakariće se ko žuti.

Đugumuša nad Sedernikom iza Sedam šuma stanovala. Prije zore ustajala, krave nahranila i pomuzla. Pa mlijeko u đugum, pa đugume na konja, pa konjima do Podrastova, za drvo ih veži,  mlijeko po Bjelavama ,mušterijama raznosi. Brat mlađi joj pomago, ona u trgovačku školu išla,  godina prije završne godine, drugi razred.

Teška vremena bila, otac malo škole  imo, fizički radnik na gradilištu, svaku zarađenu paru bi propio. Majka domačica bila, četvoro djece. Morala se kao čitačica zaposliti.

Tamo na selu  , od Miljevine dva cigara hoda, trideset dunuma oranice i deset  šljivika ostavili. Tako je to bilo, opanke skini, kaloše obuci pa pravac grad. Jedan seljak, drugog seljaka u grad zvao, pitomio. To bila očeva joj priiča; za publiku. On iz vranjanske Gornje čaršije bio, ali se krio.  Aferimi neki. Ganjo ga neki Mutikaša, pa on ko tajni agent, ikognito u Sarajevu živio.

Za Debu je tautologija uvijek grana nauke koja proučava tute. On to nije krio. Za to vrijeme Lenji je pročavao Tautu i tautologiziro je. Teutu su i Mala guza zvali. A nije bila Taute nego Teuta. Otac joj jako kofrčan bio. Deba i Oma najćeše, kažu:

” Vid joj guzova ko dvije rumen jonatan/gold jabuke malo veće. Jedan guz zelen, jedan crven.”

Lenji se nije ljutio , iako mu pravo nije bilo. Što jes’, jes’ mogla joj oba guza u jednu šaku njegovu stati. Imo on veliku međeđu šapu, samo mu nikad nije bilo jasno , otkud su znali da su joj guzovi rumeni i zeleni ko jabuke.

Teuta se nije bunila zbog pogrešnog spelovanja njenog imena, jer ju je Lenji savršeno, dugo, preko nekoliko puta po uh- uh sistemu proučavao, ponavljao i spelovao. Ona se nije bojala spelovanja, čak ni ponavljanja radnji ni misli. Ime joj dobro pristajalo. Nije ni arnautka bila, nego sestra onog konobara Sude iz Bonusa.

Njega su muntali ko levata. Umjesto četrdeset cuga, naplačivo im četrnaest. Rekli mu , kako ćeš bolan ne bio ,četrdeset podijelit sa sedam. Četrnaest je djeljivo sa sedam.Svaki od nas popio po dvije tekučine i to je to.

Konobar se zamislio , prste nešto čeprka i računa i sam sebi kaže: Vidi Sudo što ti je škola.Da ne bi ovih Teutinih ,ja nikad ne bih sazno da četrdeset nije djeljivo sa sedam, a četrnaest jeste. Otad im nije račun donosio.Samo bi tražio lovu koliko daju,vjerovo im.Sve dok ga Deba nije pokušao natakarit.

Konzilij jako veseo,fajront je, oni neke potkačili, neke nisu.Sudo traži lovu. Deba kaže nema lova.

-Kako nema.

-Lijepo,večeras nismo cugali.

-Kako niste cugali, ja donosio svako malo. I zar ne rekoste četrnaest, onih djeljivih sa dva.

– Imaš pravo, četrnaest je djeljivo sa dva. Raja ovaj Sudo je Ajnštajn za kafansku matematiku. Ko bi reko da je četrnaest djeljivo sa dva. A i ti donosio, a gazda i njegova raja odnosili.

Zaboravio Deba da je gazda otišo u ribu,a mladu ženu kući ostavio da sa njima kuburi.No koment, udata žena. jes dobra ,  svi  bi se ćevapčina s njom igrali.

Konobar ovaj put ništa nije naplatio,ali sutradan otkaz dao.Našli mu manjak.Ni platom nije mogao dug pokriti. Sanašo se on.Otišo van dometa konzilija i štos djeljivosti sa sedam,proširio na dva tri,četiri,pet i šest.I lovu zgrno.Za dvije godine vikendicu zbokso. Kaže šta će mu škola, školovo njega konzilij.

Deba je još tvrdio da je eklektik čovjek majstor u klik-klaku, Lenji je oponirao, zamjenio Omu, ovaj se okuražio od kada je klitoris našao. Dakle Lenji je ustvrdio da je eklektik umjetnik koji u svom radu kombinuje moleraj, soboslikarstvo i likovnu umjestnost. Deba se zamisli i kao rijetko kad složi se sa njim:

” Vidi ti upravo opisao Mojsija, pravi Mikelanđelo.”

Lenji se smješka , gleda Dobrog pogledom ga moli , dodaj gas. Zna eto frke, biće tu bacanja harmonika. Uh, jebo ga pacov , nema harmonike. Valjalo bi da se ona pokupila i nekako nadoštiklala.

Sluša Mojsije Moriće, vinil verzija onog Saje i sve nešto hukće, k'o sova na parenju. Vrti se vinil, a Mojsije koluta očima, mrsko u Debu pogledava. Ovaj posta zamišljen,  ćuti,  vrpolji se, objema rukama trpa brizle u se, znoj obliva čelo, on se stolnjakom briše, đaba salvete na stolu, đaba maramica u đepu Dobrog, osjećaj ga nekog belaja dobro potkačio.

Dobri: Šta je Deba, šta si nervozan, malo se znojiš?

Deba mrmlje: Ma , ništa.

I svaki čas pogledava u Mojsija. Mojsije smoto cigar,puši i pijucka, izludili ga Sajini Morići samo što gramafon ne zatandara. Ne mre brez razloga.

Lenji gleda u Dobrog klima na Debu, potom na Mojsiju.

Dobri misli; nešto je ovdje dubiozno, i eksplozivno, ali proširuje malopređašnje pitanje:

“Ti se nešto umorio, diši malo,  maši rukama,pričaj nešto.”

To bio znak za Debu da malo ohane od meze, da popusti malo, da  ne kidiše k'o lav na baklavu.

“Mojsije bolje ti je da si presto da sviraš Moriće prije nego što si bacio onu prelijepu harmoniku, sad moraš Saju slušat..” -misli da je eklektičan Deba , gladi se po trbuhu , usta mu se objesila, pljuvačka samo što ne curi iz ušiju nastavlja:

” Joj majko mila koliko je tu cugebilo. Brizle ko bubrezi bijeli nestadoše , više ih nema, neko ih mazno, dajte mezu, ponestaje, a i onaj soboslikar, Mikelanđelo je cvajtaš bio.”

Gleda ga Mojsije, zapali cigar, čokanjče u ruku, mezu mu Deba ogadio. Nadrka desnu obrvu, otpuhnu dim, dva i blago skoro sa smiješkom u lijevom oku, onom nenadrkanim, objestan smješak iskri, pokroviteljski će Debi:

– Jel ti to meni?

Deba ga bijelo gleda, nejasno mu pitanje, ruke opet zaposlene, ne anlaiše, ipak , aha mrmlja.

Mojsije ustaje, na gramafon poklopac stavlja, ploču ne skida, za remen ga desnom rukom hvata. Ono iz struje , muško u ono žensko ne izvlači. Jok, trga. Na lijevi kuk vinil ćemane pristavlja.  Priđe hastalu, ruku diže, kuk u susret noj opusti i tres gramofon. Za malo Debu, za dlaku , anamo neku,jal ovu , jal onu maši, kroz prozor zatvoreni u hladnjak otvoreni , sintetik muzičara heknu.

Ovaj put se ni basovi ni Sajo nisu čuli. Što ti je elektronika. Ima basova ali se nijedan ne javi.

Mojsije odahnuo i kaže : Videste li to. Lakše tuđe gramafone , neg vlastitiu harmoniku bacat. Što ti civilizacija neće donijeti. Lakoću neku.

Oni jašu Mojsije harmonike baca – II Epizoda ( Dio drugi)

Kota kod drvene džamije

U bližoj okolini je samo doktor Živanović toliku bašću imao. Šadervan nije , to nikom nije jasno. Sad bi Deba nešto religiozno,  možda nacionalno lano, ali ne zna da ovo pišemo,zasad,tako da smo dobro prošli.

Rekosmo ili nismo, 0tac Nećkov penzioner bio, al’ nešto mu se penzije malom učinila, a nije bila; pa je “moro” mutevelija džamije drvene postati. Preko veze. Jakako, nema  drugačije. Ovi naši hanefijski bilmezi ,što se na one koji su se pocijepali u vjeri lože, to tako rade. Samo između sebe talove dijele. Ništa narodu.

Džamija preko puta kuće, ulica Provare (nekad Čapajeva) pet metara ih dijeli, ali glavni ulaz u Himzarinoj sa strane. Sebi pomoćni odmah po muteveluku u ogradi izrezao i napravio. Objašnavao naširoko i nadugačko ; bliže mu. Mogo uletit u džamiju kad mu ćeif čak  i o ponoći , iako tog termina u vaktiji nema. Kaže  sve za kontrolu i pod kontrolu se mora  stavit.

Sad je tu glavni hodža i mutevelija, onaj što je u gumenim kalošama bez cipela; sa sela nekih godina poslije doselio, sihire bacat “znao”, veliku kuću niže Mulazimovića džab – džabe zdipio. Tako vam to ilmije rade , ko pijavice; prihvate se se jal insana , jal hajvana pa muzi , pa muzi dok sve ne isisaju.

Četiri kuće povrh Nećkove živio Oma sa roditeljima i sestrom. Zvao je Kanita,a kad bi se naljutio Kalamiti; ono Đejn zbog tarzana raznih ispuštao.

Debu od Nećka jedna kuća djelila, ali ulaz bio od Tahtali sokaka (nekada Jelene; ne Grbić, Ibrine ili Hercine već Vitasovićke).Nju Mojsije nije računo u Jelene.Kaže neko joj greškom ime dao.Gdje si ti bolan vidio  da neka Jelena bude partizanka.

Na drugoj strani , malo niže a preko puta Bogumil Časar sa ženom Lidijom, sinom Mirom i kćerkom Dijanom živio.Poslijednji Bogumil, imenom i vjerom.Nije dao Bosnu i od srkleta ga srce heknulo.Sin mu za čerečenu, nebogumilsku Bosnuživot dao.

Prva kuća ispod, raskršće ih odvaja stanovali Baška Baša i Dobri.Desno od njih već pomenuti dr. Živanović. Dolje , lijevo druga kuća niže  braće , bijaše Mojsijev, ne baš željeni dom.

Samo što su sjeli oko salonskog stola od mahagonija Deba upita Lenjeg dajući na znanje da je vrtio riječnik:

-Što si bio brižan, ili kako ti reče akuratan.Možda si brino što ti jaro glavu nije mogo dići.?

-Nije to bitno, htio sam malo da spasim atmosferu tog upeklog jutra.”

– Jebala te, da prostiš atmosfera, što ne skoči za Mojsijevom harmonikom da je spasiš, sada bi imali muziku uživo, a ne neku Jugoplastiku.”

Ljut Deba, nema mu žive svirke, ova vinilska ga još brže uspava. Hoće Mojsije bacat harmoniku,  pa raja nagrabuse.

Nije se druženje ni zahuktalo, drugi dan tek je, eto ti Ome , iz sobe uleće sav osafunjan, samo u fiskultunim gaćama,od parheta na pruge, gleda u Mojsija i pita:

-Ima li ko bateriju?

-Šta će ti baterija?

-Ma jebo ti onu blesavu Frku, jebo je pas!

Oma je inače po sočnosti i fleksibilnosti maternjeg jezika bio nenadmašan i u raji i šire.

– Ja u poslu, zašiljio joj ga do bubrega , a ona me gurnu dole. Pas mater. Ajd’ velim ja , šta ću, uzvratiti se mora. A dole tuhne, dušu za povratit; ja se baildišem, okrenem glavu pa ispljunem, pa nazad, pa opet u stranu i sve tako. A onda: krik . Jebo je krik ispusti, prepade me načisto, samo što nisam zatrzo ko Herco.

-Klitoris Oma,klitoris!- vrišti Frka.

– Prepade me bone, šta vrištiš misliće svijet da te silujem ili ti belaj neki radim.

A ona samo još uh i uh i ne zove više klitoris upomoć. Ma čuo sam ja da ima naki klitoris, ko ženski neki klinčić. Ja se zaviriv'o, uvirivo’, nadviriv'o, ma znaš ti Frku, crna rupa: ništa se ne vidi. Eto zato mi treba baterija.

Mojsije je uvijek imao bateriju, planinar bio, a i babi u zoru nije smio kandilje u bašći palit, da ne probudi đule. Izvadi je i bez riječi mu je dade. Zna on šta je belaj i gdje je klitoris, niti se nasmija , niti riječ ne prozbori. Samo mu se ramena tresu.

Oma se za par minuta vrati još crveniji,znojaviji i raspomamljeniji.

” Šta bi, ti brzo nešto.” – hinjski rovari Deba.

” Kako brzo , pizdo jedna hinjska. Jes’ da je Frkina ko crna rupa, ali nije ona prava crna rupa. Ni bateriju i glavu ne možeš zagurat u nju. Kad baterijom gore dole ,ni traga onog klitorisa. Ruku ko ginekolog  zavuko, pipkam, gurkam, tražim; a ono ništa. Sve nešto roskasto, meljavo baš ko teleće brizle pred roštilj.”- progovara Debinim riječnikom, a ovaj gleda sa žica tek prispjele brizle. One puste drhte, rumene i reš crvenkasto smeđe, baš ko jesen u punom  cvatu, miris se zavlači u mozak. Deba oblizuje usne, guzica mu igra ,ko rep kerčeta kad ga koskom vabiš.

” Ma pusti brizle Deba ” – vidi Oma nikakve vajde od Debe-“kako ću ba Frki reći da nema klitoris.”

“Fino, ti joj samo kažeš da nema klitoris i riješio problem.”- umuje Baška.

“Jesi pametan ko ricinus, idi ti pa joj reci, ima odnekud izvali đugum i tres ode glava. Znaš kakva je frkava, kad joj ne ide.”

” A ti je opet jezikom pomiluj, odozgo ka dole, pa ponovi, odozdo ka gore; što ako malo tuhne ništa ti ne fali, mark špicovske brkove imaš. Ako se malo sa grmom zapletu veze nema, samo gledaj i zapamti ne okreći se sine. ” – sasvim ozbiljno Baša, kao da nekom od toga život zavisi.

“Ja mahnitog li hajvana ,ljudi moji!”

Samo što to reče odleti, ne prođe ni minut, dva, evo Ome cvjeta i veselo priskače Baši i sve ga u obraze ljubi. Baš ko hajdučki junak , hajdučku kukavicu. Ovaj ga gura od sebe, briši peško, nešto u tom smislu.

” Vi se ko biva ižvaljiste.” dobacuje Mojsije.

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – II Epizoda

 

Kota kod Drvene džamije

Novi dan je svanuo. Sunčan, lijep bez imalo naoblake;  što bi Lenji reko , kad bi htio misliti i govoriti. Naporno je to. Zvizno zvizdan kao Mojsije sebe,  među rogove. Oni još ne jašu konje, samo što nisu, uvježbavaju se.  Mojsije ploče sluša, čelenkom samo što se po doksatu ne buba, harmoniku novu još kupio nije.

Deba je mislio da je vrlo romantičan, strastven i vrlo praktičan, ali bez smisla za realnost i uviđavnost. To je i priznavao. Oma je u to vrijeme bio vrlo nalik Debi. To znači bio je romantičan i senzibilan k'o krampa. Nije volio tuberoze, čak ni u saksijama. Mislio je da one izazivaju tuberkulozu, a tuberkuloza je zarazna.

Ipak odnio je tuberoze dragoj dok ona ležaše na samrti u bolnici za tubrekulnozne Podhrastovi II .  Na javna mjesta, osim u kafanu Debu niko nije vodio.  Jazuk.  Blentovija može nešto oštroumno dobaciti i to bi Omi prikrpili do kraja života.

Oma u posjet poveo Dobrog da Debu mjenja i tuberoze ukrade. Tog jutra je Debi reko da je nešto akuratan i da ne može izać. Da ga se riješi. Gdje ćeš ba blentoviju u bolnicu voditi. Jedna je dovoljna.  Deba ga pita jel’ mu se to nije mogo dići. Oma pormrmlja tako nešto i bjež u kuću da se priča ne širi. Zna blentu.

Dakle, Dobri koji je mjenjao Debu ufuro se u njegov um i dobio ideju da bi crne tuberoze istakle, potcrtale zajedničku tugu i njeno stanje. Zato se potrudio da ih nabavi iako im nije sezona. Nije mu palo na pamet da ih krade. Nije to zboh lopovluka.Jeste,ali manje. Kako ćeš ba ubiti buket cvijeća. To dobri insani ne rade.

Bavio se mišlju da nekog zamoli da ih oboji u crno i da fotoaparatom ovjekovječi Ominu tugu uz napuštajuću dragu.  Strah od flekanja i neurednosti je odbacio ideju.

Sestra tuberozne je bila epileptičarka. Oma zamolio Dobrog da bude uzor ponašanja, a sve ga strah da ga ovaj ne nasanka. Dobri izrazio sućut u vezi crnih tuberoza i naglasio da ih nije mogao nigdje naći,  iako ga je Oma zamolio. Uviđavno joj pojasnio svoja nadanje da će ona ozdraviti za godinu dvije, ako pak prije toga ne rikne, i da će do tada moći češće da uživa u njenom društvu.

U tom naiđe epileptičarka i Oma je predstavi .

– Da li je to ona epi….- sreća da po običaju Dobri, ponekad,  kad god to treba, poput lijenog izražavao misli;  kao kad ovaj blene u novu žensku pa rastegne riječi ko šmizla žvakaću.  Oma ga oštro štartnu nogom,  i reče mu pardon. Želio je  da Berka što mirnije ode u drugi svijet i da ga napusti kako bi on mogao iskazati dunjaluku svoju  tugu. Tog momenta nije bio spreman na gubitak, barem dok cvijeće ne uvene. Nije želio da Dobri uobliči riječ u epileptičarku.  Za divno čude, Dobri, iako ga nije bila briga za Omu,  Debu i njihove seksulane opservacije i nakane, dovrši riječ:

– kurejka sa cvijetom u kosi što lebdi i mene blaženog traži – cereći se i hinjski , ali širom otvorenih očiju gledajući u epileptičarku. Zna da će ona taj pogled protumačiti kao oduševljenje i poziv na, ma šta ti ja znam za što.

Ona se načisto baildisala i Dobri par mjeseci kupovao pitu boli glavnjaču u cvjetanju samo da bi ona manje u trans padala.

Uopšte nije bile epileptičarka nego se zbog niskog tlaka , a bome i još nečega, k'o bekanka znala povalljivatu. Dobri tlak svojski mjesecima popravljao i jošten prebacivao. Jes da je moro snižavat, pa visit, pa snizit i  potaman, tako preko nekoliko i nekoliko puta. Tlakomjer načisto poepikurio, ponekad i prokukurikao. Tlakomjernica bi cvrkutala i mater dozivala. Tada još uvijek  recenzija i cenzura  o crvenom fesiću nije bila natakarena na papir.

Epikurejka se nije ljutila; kako bilo da bilo, godilo joj tenu i zdravlju. Pritisak se stabilizovao i sad se ko dvije bekanke , zbog onog nećeg drugog povaljivala.

Sestra joj Berka ozdravila, možda bolesna nije ni bila. Njoj ime Tubislava bilo, ali Oma bio mišljenja da joj Berka ljepše priliči. Nekako mu se ono Tubeslavila ili pak Tubetkala nimalo nije sviđalo. Nema to nikakve veze sa tubama, slavljem i tkanjem, previše na cvijeće mirisalo. Mišljenja smo niko lud među tuberane ne bi iz čista mira pošao.

Berka , Omi planove pokvarila,  nije “udovac” postao. Dao joj nogu. Ali se teško mogao kutarisati.On da nogu Tubislavi, sutra mu na slavlje dođe Tublesavila.I njoj dao nogu, a ono Tubetkala dođe na tkanje.I njoj da crveni i misli rahat. Jok, sutradan mu na postelju kuca Berka. I tako mjesecima.

Što ti je žensko, konta Oma.

Jednom, nedugo poslije one prve, vidikovačke harmonike od sto dvadeset basa, mi navratili kod onog Mulazimovića je što poslije Čička na Skrenderiji đokej bio. Ko jah'o neke ploče ili šta ti mi znamo. Mlađa raja, nije loš, htio se starijoj raji dodvoriti. Nije znao s kim ima posla. Pozvo ih na sjelo a oni butum ostali trinaest dana. Išao ih taj broj naopako. Nećko otad nikada nije trinaestu ploču navijo;  jal’  bi neku žensku zovno, jal organa reda da je pušćaju. Ako nije bilo ni organa ni ženskijeh , samo bi reko: fajronat.

Mojsije u bajku Debu pozv'o, još ga skontali nismo, kad evo ti i Ome sa Đugum Frkom i Baška Baša, mlađi brat Dobrog , sa nekom raspušćenicom. Išle ga raspušćenice i starije žemnske ko Edipa majka. Možete misliti ,taj čova, Edip , imo Edipov kompleks. Koja slučajnost?

Oma, Baša i Deba nerazdvojni bili. Dobri sa Epikurejkom,Lenji sa Sokak Kokom .Mojsije nije sa Zlatom već sa gramafonom.Zlata se naljutila što je hekno ćemane. Ona samo u živo vjerovala. Dakako muzici. Nesmijemo ništa dalje  dodavati radi Mojsija. Zna se naljutiti ako mu žensko barkćeš.Svi na prozivci, još samo Lela Jela Jelena i Herco fale. Misle biće tijesno.

Herco jahanje ozbiljno shvatao i sa Ibrik Lelom Jelom Jelenom, malo poviše inat kuće lijevo od Alifakovca za džokeja vježbao. Viđu jada, sad iskrsnu i treća Jelena sa četiri imena. No ovo Ibrik će se ubrzo izgibiti,jer od kako je Herco učio jahanje, nije više išla pred Begovu po vodu, već u pivaru po pivu. Bliže joj bilo tries metri od  kapidžika.

Mojsiju oko srca toplo, ona njegova Grbićka najslađa i najljepša. Neka Jelena, nek’ se skupljaju, janjad mala, mace male, čiko ih rodio; al’ nijedna k'o njegova nije i biti neće. Ne da on.

Pripeko zvizdan, topi se asvalt, ženske se ne mogu naprat, tukne na sve strane, valjalo je kotu ulogovati, rashladiti, aerosolovat, asepsolat i iskoristiti.

Najmlađi Mulazimović starijeg brata i udatu sestru imao.Brat mu boem , loko na prazno, mezio nije i još usukaniji od mlađeg bio. A prelijepa sestra par godina nas, mlađahne preduhitri i majka čestita posta. Nju nismo stigli  na loš glas  iznijeti.

Sve druge u bližoj i daljoj okolici , u to vrijemo jesmo. I što je čudno nisu se ljutile. Već u redu za vodu stajale. Neka đugum,neka ibrik; a one bez pravog nauka lavor ili kantu. Misle posuđe bakarno,jal srebreno,jal limeno je ulaznica za maskenbal.

Nećko visok i vitak skoro k'o četiri, pet naslaganih oklagija, po koja picajzla na licu; pušio ko turčin, a pio i mezetio nije, ali stariju raju htio ne htio dobro ugostio. Dvije lijeve noge za sport imao, oca i ma'mu na more otpremio.

Majka ili otac mu turskog porijekla bili, zaboravismo koje čeljade. Da li tursko porijeklo pomoglo ili nije, ne zna se; tek otac mu mutevelija drvene džamije u tom vaktu bio. Puna kuća berićetli fasunga. Džematu te godine dobro išlo, vidjelo se.

Jedan od rijetkih puta što se raja u trošak nije dala, narodskog se zekata dohvatila i žao im nije , osim što ga još više nije bilo. Valja Debu i Omu nahraniti,a ni Frki ni Lenjom mane nije ,a ako Herco sa Ibrik Lelom dođe eto belaja. Bit će gladnih ili se u kupovinu po fasungu neko spremat mora.

Stan veliki, u kući na spratu, dovoljno prostora za akšamlije i ašik ljube. Dvorište i bašća, ne bašća, već džardin , merak živi, sve u travi i blještavim kadificama, đulama i cvijeću, par ašlama, nekoliko tunja, dva tri duda, hejbet ribizli, manje ogrozli i još veliki u staklu sa šedrvanom hladnjak.

U bližoj okolini je samo doktor Živanović toliku bašću imao. Šadervan nije ,zašto , to nikom nije jasno. Sad bi Deba nešto religiozno možda nacionalno lano, ali ne zna da ovo pišemo,zasad,tako da smo dobro prošli.

Rekosmo ili nismo, 0tac Nećkov penzioner bio, al’ nešto mu se penzije malom učinila, a nije bila; pa je “moro” mutevelija džamije drvene postati. Džamija preko puta kuće, ulica Provare (nekad Čapajeva) pet metara ih dijeli, ali glavni ulaz u Himzarinoj sa strane. Sebi pomoćni , odmah po muteveluku u ogradi izrezao i napravio. Kaže bliže mu. Mogo uletit u džamiju kad mu ćeif čak i o ponoći ,iako tog termina u vaktiji nema. Kaže  sve za kontrolu i pod kontrolu se mora  stavit.

Sad je tu glavni hodža i mutevelija, onaj što je u gumenim kalošama bez cipela; sa sela nekih godina poslije doselio, sihire bacat “znao”, zapise piso, veliku kuću niže Mulazimovića džab – džabe zdipio. Tako vam to ilmije rade , ko pijavice; prihvate se se jal insana,  jal hajvana pa muzi , pa muzi dok sve ne isisaju život..

Četiri kuće povrh Nećkove živio Oma sa roditeljima i sestrom. Zvao je Kanita,a kad bi se naljutio Kalamiti; ono Đejn zbog tarzana raznih ispuštao.

Debu od Nećka jedna kuća djelila ali ulaz bio od Tahtali sokaka (nekada Jelene; ne Grbić, Ibrine ili Hercine već Vitasovićke). Nju Mojsije nije previše  računo u Jelene. Kaže neko joj greškom ime dao. Gdje si ti bolan vidio da neka Jelena bude partizanka.

Na drugoj strani , malo niže a preko puta Bogumil Časar sa ženom Lidijom, sinom Mirom i kćerkom Dijanom živio. Poslijednji Bogumil, imenom i vjerom. Nije dao Bosnu i od srkleta ga srce heknulo. Sin mu za čerečenu, nebogumilsku Bosnu život dao.

Prva kuća ispod, raskršće ih odvaja stanovali Baška Baša i Dobri.Desno od njih dr. Živanović,lijevo druga kuća niže , bijaše Mojsijev, ne baš željeni dom.

Samo što su sjeli oko salonskog stola od mahagonija Deba upita Omu, dajući na znanje da je vrtio riječnik:

-Što si bio brižan, ili kako ti reče akuratan.Možda si brino što ti jaro glavu nije mogo dići.?

-Nije to bitno htio sam malo da spasim atmosferu tog upeklog jutra.”

– Jebala te, da prostiš atmosfera, što ne skoči za harmonikom da je spasiš, sada bi imali muziku uživo, a ne neku Jugoplastiku.”

Ljut Deba nema mu žive svirke, ova vinilska ga još brže uspava. Hoće Mojsije bacat harmoniku pa raja nagrabuse, i ostanu bez muzike.

Nije se druženje ni zahuktalo,podne  drugog  dana  jako je, eto ti Ome , iz sobe uleće sav osafunjan, samo u gaćama, normalno parhetušama, poderanim na koljenu gleda u Mojsija i pita:

-Ima li ko bateriju?

 

/ Kraj prvog dijela /

 

Oni jašu Mojsije harmoniku bava – I Epizoda ( Četvrti dio)

 

Epizoda I – IV Dio

 

Zlata potomak španskih Sefarda lukava je bila. Sefardsku nošnju i zlatnike u purpurne velove istoka pretočila. I anterije će brzo doći. Velovi lete lepršaju, zmijolike bijele ruke, ruse kose primiču se harmonici, daire iznad harmonikaša trepere i zastanu. Odjednom tajac! Harmonika muči, samo daire dišu.

Mojsije ublijedio oči u bijele jedre grudi, zaslinio, stid ga u nju gledat; drugi ga gledaju. Htio bi da ustane, pa se prdomišlja. Uvijek je, nekako obrazli bio. Ipak zažmiri na ono drugo oko,na prvo ne može;zna se zašto i ustaje na koljena kleči i kao samo Zlati muziku šalje. To nisu više braća Morići, balada ‘hin’ na tren izbacila i pozvala bolero u pomoć.

Mojsije Zlati šalje čežnju bolera, što iz četvororučne harmonike titra i zahvata joj tijelo i druga se čula u njoj bude. Ta strast, što je prima to više nije ona, to je ciganka, vatra živa, a i čedna. Ona je Saloma, ona je krik bola, krik Šoa dvdeset vijekova dug.

Tog bolera zvuk i te strasti ples druge ljube mami. One se dižu i počinje sasvim lagan i prirodan djevojački ples. To nije ples to je povjetarac što leprša, bježi i vraća se. Ježi! Nije to ni povjetarac već igra razdraganih anđela.

One više nisu žene, djevojčice, one su preplašene srne, lanad što nad zelen travom lebde; više nalik Melekama. Čeda to su Dvora Bosna-Saraj ovasi; čeda i Harema i Harama, kći Isidore i Salambe.Nećemo pominjati salomu.Jazuk je,a i grijeh . Radi Zlate i Mojsija.

Ples dhevojke nosi, zanosi, baca. One su svuda; i gore i dole i ustranu i u sri'du. Velovi, razigrani lepršavi velovi, purpur duga jedna do druge.

O impresionisti, žalosna vam majka; gdje ste sada?

Odakle im toliki velovi Mili Bože!

Plesom bijele labudice glave gube. Sve su velovi, sve je vrtlog, sve je izvor, kovitlac mladosti i radosti. Sva ta ljubav, sva ta strast pretvara se u u krik, u bol Bosne mile, u bol Cigana, u bol Sefarda i bol vijekova…

Ljeto prije je započelo ubijanje predivnih čeda svijeta – djece cvijeća.

Mojsiju jest’ i nije pravo taj  ples . Jest: može sada glas malo odmorit, trebaće mu. Nije, nema mu Zlate pred očima. A tamo neki drugi hajvan iz vida svoju ljubu gubi i Zlatu mu pase. Da znam koji ne bi mu se oči te ljepote nagledale. A možda ni zubi mezu do kraja sažvakali. Jest, da ovo ludo snoviđenja igre i pokreta odgađe presudu.

Može on svirat’ i improvizirat’ i dvoručno, i troručno i četvororučno. Kad ćemane u ruke primi on je Buda muzike šestoručni. Đelem-đelem i cigansku noć i Ravela i Hačaturijanai Bizea, i one Indexe i Pjevač meštra što stasaju; vas cijelu noć svirat može. I jošte sedam dana pride…

Valjda, ušutkana pjesmom jutarnja vreva ovog dana kasni. I Mubarek Bajram skoro da kasni. No, valja poštovat vakat i glavne aktere balade u ovu lijepu noć na počinak vječni slat. Mojsije zastaje, samo se daire uzdignute ka nebu tresu. Velovi su pali, pokreti su stali, ljube se prosule po bašti, po travi rosnoj i cvijeću. Miris, dah zemlje im njihove, upijaju.

Mojsije ustaje, ruke noge mu klecaju, za sofru sjeda, Zlata, sad je to ona, ga gleda, on se namješta, obrve su spuštene, sjaj iz očiju se gubi, preuzima ih tuga, ruke su spremne, a ruka bijela sa dairama se spušta i tipka po tipka se prebire. Piano, mezzopiano, pianissimo. Toliko i mi znamo. Pa obrće. Najtiše, tiše, tiho.

Tužna je ta priča o smrti dva Morića i majci nji'noj. Za sultana bundžije , firauni i hajduci. Za narod, hrabri, Bosne duha, heroji i mučenici, za zemlju svoju život dali.

Sedrenik je idealan kraj za sviranje ove Balade. Kako muzika klizi, glas pomalo šargijski, rapav i promukao, naštiman i opor preplivava akorde. Mojsije prebira sedef. Pjevanjem pogledom on prati krajolik koji sa Sedrenika puca i širi se.Na dnu scene kao da kuca srce Dvora obasjano svjetlima hiljadu džamija.

Pjesma kao da počinje od početka.