Category Archives: K'o fol roman

Zove neki dan Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili derdana prisnila. Ne zna ti više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom neka , kad je on od Mojsija milju nekom nabrajalicom zaradio.

Eh,  taki mu akšamluci fale.

Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni ,najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena.

Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer štep mašine, mi naum ne pada.

Ti što si po meni vezo, vezo si. Jas da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.

Daj , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.

Za tri minuta eto i Herco :

– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.

Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoćiali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.

Lenji samo jecaj kroz slušalicu :

– Brizle.

Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.

Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se razneženo smješe; bijahu to vremena.

Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.

Najljubaznije molimo papake, krakane i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoju , nek u nju blenu. Spala i knjiga na pašaluk. Sve nihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.

Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.

Kad Deba progovori onad znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat djelomično citirati:

Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako. O tome ću barem još jednu disertaciju napisati.

Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest, ponekad. Taj je geolozima dobar, a oni se samo kamenjem bave. Nije im ovdje mjesto iako vas život nešto buše. To što rde rade daleko od ženskog insana.

Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti.

Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan je. Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta začas se polomi. Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.

Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti ,jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.

A metalni ne valja i treba ga baciti; ako zapadne kiša može insanuna munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.

Najbolji je onaj capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. To se traži joj , mamo mamice.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam,ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosi. Jel hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.

Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogiro, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset čertri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.

Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši

-Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.

Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.

-Jesi siguran sto posto za toj besjedu o capinu.

-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.

-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može.

Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.

Neki će drugi neće ćeprekat il nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale sa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lalo njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.

Neće im otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.

Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta šta on podrazumjevaje kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.

Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.

Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.

Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikanto papričice umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi našto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…

(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)

-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.

Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko vrhnovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.

Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.

Grlica jedna što se tren prije  na trn srce svoje nabola,  da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:

– Mito bekrijo

ili

Jutros mi je ruža procvjetam.

Može bilo koja iz spomenara  srcu .

Jednom prilikom, kasnih šezdesetih, možda baš onog vudstočkog ljeta, u jednoj bašči nad Sederničkim vidikovcem , sastala se družba znana, mlađahnih akšamlija.

Sastali se po običaju,  jednog petka u akšam , u večeri rane. Sastale se akšamlije, sa Bjelava momci kršni, manje više, poneki i nije. Momci kršni,  još kršnije ljube – ljube. Što je ljepša ljuba ,to čednije ljubi.

Petoro ih bilo. Propovjednik Mojsije, Najdeblji Deba,  Najlenji Gaćo, Herco Fini i  Dobro Dobri. Peterica njih su uvijek zajedno bili, uvijek šalu, dobro, opačinu nisu krili.

Ponekad sa njima i Oma Grk i Baška Baša magli prodavali.

Sastala se družba mala, odabrana, dvije vatre naložili. Vatru manju za Rešetku, onu veću za sjedeljku.Oko vatre sofre posadili, na brzaka ljube mezu , piće, čokanje pristavile.A poneka i šerbe za se. Svi piju i mezete, tek pomalo i potiho poje.

Dvori ih pet ašik ljuba, ili dvore ili ljube, ili na dno skuta liježu. Glavu još ne gube, rešetka se pazit mora, a i vakat nije. Biće , ako Bog da : misle one.

Čekaju Ezan ,onaj milozvučni.

Ne onu glasnu . zaglušujuću riku zverinju, ni onu naci achtung-achtung grmljavinu sa megafona.

Čekaju onaj Ezan ljudski i umilni, tonom umjereni.

Još ih je bilo. Haman na izdisaju.

Pjesmu prekinuše, jacija je. Zrikavci i svitci igru prekinuše.Grad je je zanijemo.

Miris lipa se prosuo čraršijom,mahalom; upija ezan.

To je onaj ezan što vjetrom nošen dodirne biće, koža nashrne, oči zasuze, a u duši neka blagost i milina. Neka se ljubav javlja i nesvjesno tjera pogled ka nebu.

A nebo to, Bosna-Saraj nebo, što ljepotom i beskrajnim zvijezdama, plijeni kao da se spušta i diže, treperi i diše , upijajući odu u slavu Bogu Jedinom.

Čini se da su ezani jacije i sabaha najumilniji; zbog Meleka, valjda.

Kad je ezan stao; tišinu je dao. Tišinu što čudom se čudi,  otkud ta ljepota u čovječijem glasu.

– Ja sam zaprepašćena . – rekla bi pjesma.

– Aajj’ Grad čednosti je to. – naglasio bi Pjevač.

– Aajj’  Zemlje Božje Milosti čedo.- Pomisli bi ko’ fol pjesnika.

Vi ste nam bili u svemu naj, naj, naj.

Ljetnji žamor se polako vraća, svici svijetle, zrikavci zriču, po obodima bregova, ljud ise dovikuju, sivonje riču, zbore i glasaju:

„Ohoooj!“

„Ahoojj!“

Dvadeset četiri godine kasnije sa dna bregova malim sjenama sa ulica prkosa zagledanim u nebo, tu na domaku Anđela; vraćali se odjeci rike i zvižduka:

fiijjuu grrruum Njihhaaa … fijju grruuhhaaa Beee…

„Jooj, jooj i jooj. Jebo'te! Jebo'te! Jebo'te!“

Vatikanu, EU(-o), SAD(-e,) i UN(e,) to je smješno bilo, sapunicu:

– Kako se Bosna krvava ubija.

sa krešendom na epilogu:

– Srebrenički krvavi genocid u režiji Srba i mentora,

posredstvom medija koljača – krojača „novog novog svjetskog poretka“ četrdeset – dva mjeseca snimali.

Za divno čudo, te se večeri niko na muziku tužio nije. Mnogi su do kasno u Baščama i dvorištima riječi blage,sevdah, nježnost, ljubav se tražila i iskazivali.

Sutra je blagoslovljeni čestit praznik.

Kasnije, svježina noći se usijava i mrak pod svijetlošću Mjeseca i zvijezda , nosi svoju milost. Bilo je tu pjesme, harmonike, milovanja, poneki cjelov, dosta pića i bukadar ića. Mnogo šale, šeretluka, plesa, nestašluka, vriske i cike. Negdje pred zoru zanos posustaje.

Lukavosti ima, ko’ fol baildisani , htjedoše se povuć sa ljubama, u sobičke, na mindere, na šilteta kosti, udove da opruže, odlože i slože.

Mojsije to veče neumoran bio, ni fulio mnogo nota nije, tek poneki akord , kad smijeh zbog nestašluka il'opačine neke, moro’ je zubima kriti. Kad se trebalo ići spit, Mojsije se, onako osebujno, lično i personalno, a nama osobno nakašljao, malo glavu u naklon bacio, nadrka desnu obrvu uvis ispod lokni, baci cigar, srknu šljivu, mere bit lozu, ko će znati boje nema.

Od tada nadalje i ubuduće je to bio bio znak da će se Balada dogoditi. Harmonika zatreperi.

Svi smo skoro pa trijezni, naglasak je na ono skoro. Samo Najdeblji spava ko dojenče.On se ubebao.

Mojsije započinje „onu“, nama samo po čuvenju znanu pjesmu o dva brata Morića. Ali nije to bila radijska ili vinilska verzija nekog od „pjevača“. Musa je preradio Baladu   svih dvades'osam verzija uvezao u jednu, povezujući ih, dodavao i poneku svoju riječ.

Pjesma teška ko tuč, mozak da ti stane, duša srce da ti pukne. A nježna i tužna; i pitka ,sam sevdah  samo što ne zaplače. Harmonika ne da plače, jauče, zastane pa vrisne, uglavnom treperi, ponekad klizi. To je bila rapsodija, neki bolero potpuri , koji odiše sevdah žuborom Modre rijeke i elegične tuge sefarda. Bila je to pjesme čija se svježina mogla na Miljacki osjetiti, miris skoro dotaknuti, a vrištuća bol majke pod kožom, u žuči i jetri osjetiti..

Muzika se prelijeva niz sederničke padine ,vukući feršlus do onog crtičnog rasporka između noći i svitanja. Kako je pjesma odmicala noć se stidljivo gubila, a dan je polako osvajao. Mojsijev glas kao da se stidi. Musa nije volio pjevati, samo svirati. Treba se sad upjevat,  pa zapjevat; konta on. Morić nikom nije dao da pjeva ne zato što je bio ljubomoran; već zato što to niko nije mogao ni znao kao on. Volio bi on , da je nekog naučio vlastitu verziju, pa da se kutariše tog belaja.

Svaki akord kida jedan damar,svaki otpjevani stih dva damara; svaki raspon krila harmonike tri damara; otpjevani refren skida četiri damara. Musa je mnoge stvari mjerio tim damarima.Ljubav i muzilu najčešće, jer oni tovre tugu i bol.

Znao je ako nastavi svirat Moriće, neće izać na dobro. Mnogo je to damara. Damar je k'o dijete, ništa ne zna, a voli da se igra,  srce u igru ulaže. Tako se damari neoprezno troše i o'čas istroše. Nema, bolan, čo'ek toliko damara.

Odsvirao bi baladu i pjevao je jednom godišnje,  rijetko dvaput i to ako je bilo harmonike.

Odakle ti harmonika, frajeru ba’,  pored takve raje! Iscrpljujuće je to, a i košta duše, srca; što jes’ – jest. Nikad ta pjesma nije bila poklonjena, nekim, praznicima, rođendanima, slavama … Ovo ba’ mu sve više liči na ono bosna.ba.com.zemljabožijemilosti.ba.som. E vala i bila dobiće ba’ nogu, misli autor.

Kako Mojsije jednom mnogo poslije reče:

-K'o da mi daire zatrepere u duši, razlete se u srcu, popenju u glavu i tres; razbiju se o blentaru: ja moram Moriće otpjevati.

I harmoniku hek niz ledinu u hendek roknuti.Misle Lenji i Deba.  Lenjom teško rečenicu izgovoriti , a Deba ne smije zucnuti; moglo bi njega sto dvadeset basova poklopiti, puno aferima kod Mojsija nakupio.

Samo je Zlati nekad dozvoljavao da uzme daire i treperi njima. Bilo je to u onom predahu kada su braća ponovo uhvaćena, a još Pašo Anđi, i Ibro Jelki (Grbić) nisu posljednji oproštaj poslali. Kada pjevač treba predah za najtežu i najtužniju, brdsku dionicu balade. A, mere bit’ i majka i Morići ponekad za predahom venu, očekujuć’ ne bi li narodni autor il’ Mosije upisali drugačiji kraj. Nije lako svako malo mrijeti.

Mojsije ovdje ispade k'o neki okrutan č'oek. Nikad ne odsvira drugačiji kraj. Jedini popust pjesmi je bilo to malo odgađanje, ponekad. Kaže; gdje si vidio sretnog kraja u baladi i sevdahu. Ko se bunio, rekao bi mu:

-Idi slušat poskočice, pa se tamo veseli!

Neobjavljena epizoda serjala : Oni jašu a Mojsije harmoniuke baca

*

Poklon za rođendan  jednoj djevojčici , jednom prelijepom plavetnom moru.

Kad god pomislimo na neko slavlje ,mi se sjetimo njenih rođendana, čestitih i časnih.

*

Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu ljeti pali veliki snjegovi

*

Onomad , po zdogovoru,negdje malo prije akšama, slučajno , u njegovoj bašći sretosmo Lenjeg u hladu jasmina sa nogama u velikoj kadi , u kojoj nekoliko punih gajbi piva, pletaru brlje i dva bocuna kurvoazijea šlaufom zalijeva ko najljepše đule.

Ne znamo kako i zašto,ali žena mu se zaista zvala Emina , a po porijeklu je lako mogla u miraz donijeti bar jedan džugum.Jedino nikad nije stajala u hladu,više je lepršala po mahali, od kone do kone.

Po običaju klipača pred njim.Dugačka slamčica iz boce viri .

Ništa neobično , mislimo mi.Ko će na ovom zvizdanu dizati bilo šta teže od od ufisaja vazduha.

Za Lenjog je i to jazuk. Preteško.

Progovori , a mi se zagledasmo, nije njegovo da govori od kako je prohodo  i progovorio u sedmoj godini i reko:

– Ja gladan.

Sada ko iz topa odape:

-Znajte da ste dobro prošli!

-Znamo ,kako ne znamo, ha smo se u mahali rodili.

-Ma ne to blečci , nego ,  eto , sve nešto danima dumam i ibretim se,kako je sve sređeno do savršenstva.

-Šta to?

-Skonto sam zašto snijeg ne pada ljeti .

-Mora da si nešto , bezbeli pametno skonto.

-Normalno da je pametno. Šta čojk u hladu jasmina, čija se žena zove Emina, a udala se sa ibrikom u ruci, duška u kadi , oko njega đenetske blagodeti ,mere skontat nego pamet.

– Pa reci!

-Ma ne znam kako ću, stid me .

-Hajd nemoj se prenemagati ko magare na tuti ili junferica kad se treći put udaje. Kada je tebe bilo ičega stid ,osim nešto radit.

-E u tome grmu leži sova.

-Daj ne beri kvake,niko nije pomeno rad i ne baljezgaj nego zbori.

-Koji bi luđak po ovom zvizdanu čistio snijeg?

-I to je po tebi razlog što ljeti ne pada snijeg.

-Ja vala, vela havle vela kuvetile, ja koji bi drugi bio.

-Nisu ti sve na broju.

-Normalno da nisu.Sluđen sam.Eto ,kažu ,tamo gdje su najveći umni  zindani , čojk može vjenčat više hanuma.Nikako nije pravo. Valjada im zvizdan mozak ispio.Ja sve gledam , kako mi se valja kutarisat ove jedne jedine.

-Daj ne budalesaj.Nije Emina baš toliko loša.

-Ne kažem, ali uvijek ima bolja. Eto recimo…

-Koja ti je bolja , crko dabogda crkotino jedan … – odnekud zacvrkuta  Eminin brundajući glas.

-Oklen bona ti? Ja mislio ti još razmjenjuješ recepte sa konama.Nije još vakat akšamu.

-Šta te briga oklen ja.Nego kojom bi to ,majke ti,mene mjenjo.

-Nikojom .Ne bi te bona mjenjo ni za četiri hamamske djevice.

-Jesi mi plaho pametan.Otkad to u hamamu ima djevica.

-Pa zato kažem.Ne bih te ni za jednu ,a kamoli za sve četiri mjenjo.

-A zašto ne bi , šta im fali?

-Ko bi mi bona čistio snijeg iz avlije ,ako se slučajno potrefi da snijeg zapada ljeti, po najvećem zvizdanu. A bome i sa krova.

-Ma ,ti si moje jedno veliko pametno srce.Znala sam ja.Odok na još jednu turu recepata ili heklanja.Ne znam šta je sad na redu u našem mahalskom kružoku.Čuvaj mi se.Nemoj da bi gdje mrdno ili nešto teško podigo.

-A ako zapada snijeg?

-Ne brini se eto mene , ponijela sam metlu , očas ću doljećet.

I ode Emina, možda odleti,šta ga mi znamo, mahaluše mogu sve ; ne reče nam ni mu, ni hu, ko da smo njenog Lenjeg lanjski snijeg.

Kada zvekir zazveči, što je biljeg da je Emina zaždila, Lenji, osvrčući se na sve strane iz potiha , bojažljivo progovori:

-A ja bi jope’ volio da ponekad velikii snjegovi zapadaju kad je najveći zvizdan.

-Zašto konju jedan konjski? – ne mogaše da oćuti Mojsije.

-Znaš ga kakav je ,šta se ljutiš.- ubacuje se Deba.

-Hajd reci mi ti, ondak ,kad si tako mozgali.

-Pa reko nam je,zar nije.Vidiš ako padne snijeg po najvećem zindanu ti i ja smo pravo naj…grabusili.

-Hajd ti ,nije me briga , a zašto ja?

-Zato što bi ti moro skidat snijeg sa krova i iz avlije.

-A ti ne bi?

-Normalno da ne bih.

-A zašto ne bi?

-Platio bih hamala .

-Ta ti valja.A zašto i ja ne bih mogao platiti hamala.

-Jednostavno ne bi.

-Kod tebe sve nešto jednostavno i normalno.

– I jeste.A i ti znaš da od tvog hamala nema ništa.

-Ma znam , samo srcu odušku dajem.

-A zašto ne bi mogo platiti hamala.Ako nemaš penezi možemo ti mi posuditi.-pravi se nevješt Dobri.

-Ma nije to , imam cekina.

-Ma nemojte čojka na muke pristavljati, đe će se čojk na krov sa ramunjik penjati.Može se otkliznuti i vrat slomiti.Zalud osta harmonika pusta.Nije lud.-Lenji je zabrinut za svog horovođu.

-Šuti konju konjski i ko je reko da ću se ja penjati sa harmonikom  i čistiti snijeg.

-Zlata .-Sva trojica horski.

-Jes vala , tu ste pravo potrefili.Van taka je u svemu , ali cicija je što se penezi tiče.Što će hamala plaćati kad ima mene?

Lenji će:

-Ko da je čifutkinja!

Deba će:

-Ma nije ,subotarka je.

Dobri ih ispravlja:

-Nemojte tako ,Jevrejka je iz dobre kuće i u pravu je. Mojsiju ništa ne bi bilo da se popnena krov.Ne mora harmoniku prtiti sa sobom.A ako se strmekne , ko mu kriv što je mor0 slušat ženu.

Deba će:

-E ta ti valja , ako hekne sa krova,neće biti velike štete, barem će harmonika ostat čitava.

Lenji se zamislio:

-Zlata bi je garant prodala.

-Da plati Mojsijevu dženazu?

-Nije luda.Što će plaćat pogreb .mere ga u kakav jendek heknuti, a ima i veza u La benevolencija.

-Ja, imaš pravo, ima i u Dobrotvoru i Merhametu.

-Ma bistra je Zlata.Od svih bi uzela ukopninu , možda i od komunista.

-Ma šta to baljezgate mazgovi jedni.Vi to ko biva mene riješiste i nađoste pare za moje preseljenje na ahiret.Neće biti velike štete , jel’?E , ta vam baš po jaranski valja.

-Ma nismo mi krivi, ne griješi nam dušu,nego je sve zakuhala tvoja Zlata.

-Zašto bi me se ona kutarisala ?

-A šta misliš ko će te sahraniti kad otegneš papke?

-Odakle vam ta ideja da ću riknuti?

-Možda neš riknuti,možda neš crknuti, a ako budeš čistio snijeg, koji ljeti zapada po najvećem zzvizdanu, garant si obro bostan.

-Kako znaš?

-Reko ti Lenji , a i ne znaš bez harmonike ravnotežu držat.

-Pa onda se neću penjat bez harmonike.

-Aha.

-Zašto aha.

-Taj film nećeš gledati ovaj put.

-Nego koji.

-Ni jedan.Ja čuo kad neko jal rikne,jal crkne nema više filmova.

-A ako krepa?

-E baš si pametan.Što bi krepaština imala privilegiju.

-Ma krepaština mi nekako tugaljiva.Ja bih svakom krepanom, odredio da ima pravo ponijeti barem  jedan portabl tv.

-Ko da tebe neko pita za take stvari?

-Ma znam da se ja ne pitam i al ‘ zato bih ,uinad , svakome uvalio po jedan portabl tv,Ne mora ga nositi,samo neka ga kupi.

-Od kada si postao tako merhametli?

-Ma nisam merhametli ,nego mi Frka uvalila par tisuća portabl tv da ih tušnem.

Mojsije zavapi:

-Dajte ljudi prestanite više ,još će nas snijeg u sred ljeta odvesti u Saharu.

-Eto vidiš Dobri da je sve istina što Lenji skonta, to  Mojsije otprije zna!

-Šta ja to znam konji konjski?

– Lenji skonto, ha veliki snjegovi kod nas ljeti ,za najvećeg zvizdana zapadaju, idemo u Saharu sladoled prodavati.

-Ko to mi?

-Ti ,Lenji i ja?

-A Dobri, zašto on ne ide?

-Ne znam, Lenji kaže kvario bi nam prosjek IQ.

-A šta ti je to?

-Oklen ja znam, možda je i to Lenji u čarobnoj nepameti smislio?

-Ne moraš objašnjavati.Mora da je nešto popametno, ko i uvijek.

-Jašta da je pametno.Da nije pametno morali bi Dobrog povesti sa sobom.

-A zašto ga ne bi poveli, jaran nam je.

-Baš zato što nam je jaran nećemo ga voditi.

-To nekako nije logično.

-Kako nije logično?Ako njega povedemo nećemo ništa zaraditi od prodaje sladoleda.

-Kako znate?

-Duga priča,mere drugi put.

-More, ko ga šljivi ,ko mu je kriv kad može da nam zakoči prodaju sladoleda u Sahari. A znate li gdje bi prodavali sladoled?

-Dabome da znamo!

-Pa gdje?

-Pa rekoh ti u Sahari.

-Ma ne to konju ,nego na kom mjestu konkretno, na kojoj lokaciji konju mahniti.

-A to , što ne kažeš?Pa lokalitetu Sahare ,zar ti nisam reko.

-Blento jedan .Evo kod nas, primjerice onaj šiptar Izeti je prodavo košpice na čošku Bjelava,Čakalušei Đižikovca;možda raskršće niže.A njegov predjed Jahići na Adi ciganliji . Na takvu sam lokaciju mislio.

-Joj budale žene, oklen u Sahari Džižikovac ,Bjelave ili Čakaluša , a napose Ada ciganlija..

-A prodavač košpica, jema li on?

-Nema. Šta će jedan šiptar raditi u Sahari?

-Pa, prodavati košpice valjda , ili se praviti filjozof, a ća ga ja znam?

-Niko nije lud prodavati košpice i pamet u Sahari.

-A zašto?

-Izgubio bi se ili bi ga strefila sunčanica,ili bi ošo u zindan.

-Znači rikno bi.

-Ne znam , možda bi i krepo ako ga na vrijeme ne nađe Bernandinac,ili bi crko ako ne bi naletio na našu lokaciju sa sladoledima.

-Zar Bernandinci nisu specijalizovani za planine i snijeg.

-Ako Lenji može prodavati snijeg u Sahari , zašto ja ne bi poveo Bernandica sa sobom.

-Zašto bi ga ti poveo sa sobom?

-Zbog burenceta.

-A zašto zbog burenceta?

-U njemu bih prokrijumčario kurvoazije.

-Nisi normalan.Zašto ne bi kurvoazije stavio sa sladoledom i poštedio pašče znojave.

-Vidi ,ta ti je pametna.Nisma se toga sjetio.A opet žao mi paščeta.Šta će on bez burenceta?

-Kupi mu čuturu.

-Misliš neće primjetiti razliku.

-Šta te briga, nemoj mu mjeriti IQ.

-Misliš ako mu ne mjerim ,  neće nam pokvariti pametli prosjek?

-Tako nekako, a možda bi se i Dobri ljutio.

-A zašto bi se on ljutio.

-Ne znam, ja to tek tako reda radi kažem.Ko da je mene briga hoće li se on ili bilo ko drugi ljutiti.

…

…

Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu zapadali veliki snjegovi, usred ljeta po najvećim zvizdanima..

***

Ne , tu nije kraj al’ ko će slušati mahnitove kako pametuju.

Al’ se nekad lijepo živjelo.

Rahatluk , radost , a bome i mnogo takar ljubavi i rahat od pameti ponajviše .

*

A onda , godinama poslije probudi se zverinja pogan, sve sama fašistička i nacistička bagra i fukara i raskomadaše nam prelijepu majku našu , Jugoslaviju.

Sretan ti rođendan Mila domovino.

Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

**

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca, do kučice male i  trošne.

Na vratima plavim i ispranim Frka u rubin  anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da  je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.

Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku zamjenio. Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo, odar boli i tuge.

Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj , plavičastim safirima  optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu,  žeđ za životom, neugaslu sa sobom, na nebo nosi.

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.

Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To  dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.

Kraljica vrišteće boli , čini se sni.

O Frko, Frkice otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.

Čuti dijete, ne progovara.  Neumorna od čekanja mene neuviđavnog, umorila se,  pa spije

Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:

-Ti si nam bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže :

Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.

Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da  se zbude.  Glupava mladost ili dušmani neki, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.

Kaže, ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.

Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga  doli nas troje.

Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio; skoro. Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ,  đozluke na nos tandarim i čitam joj:

Predah pravim, cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. ;mnijem , dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat , da je truje. I piće bacila. Samo joj kafa ostala. Okretala je, iz navike u nju gledala. A mene nema pa nema. Znala je da tako mora biti. Ne treba joj fildžan za to.

Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.

Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji  nešto sprema, a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada  su anterije bile sve .

Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. Anterije su mogle biti svečane,  kućne i djevojačke. Ova svečane treba  raskošnoću i bogatstvom da zadive posmatrača.

Kućne  i djevojačke su bile namjenjene oku pojedinačnih posmatrača. Nikad u isto vrijeme te haljine nisu mogle nagledavati dva para muških očiju. Nikako , jer bi to bio otvoreni grijeh i ulaznica za pržun.

Kućna anterija, eh. Ta je u samom raju skrojena. Žene su najviše voljele anterije boje rubina ili plavog safira, zavisno od blagosti i bjelokosnosti lica i tijela. Djevojke su voljele antertije brilijantne bjeline i svjetlucavosti.

Anterije su bile bogato i raskošno izvezene đuvezlijom, srebrenom i zlatnom svilom. Druge boje su se uglavnom izbjegavale, ali ukoliko je nekom detalju radi kontrasta i raskođi bila potrebna svila neke druge boje, ona se vezla.

Zamislite sada boju rubina, safira ili brilijanta, zatim ružičastu, srebrenu, zlatnu, modru i zelenu svilu i vješte ruke vezilja,bile one žene ili djevojke. Koji je to spoj ljepote, mladosti, ljubavi i strasti i vještine.

Anterije su se uvijek vezle u društvu ; da bi se mogla razmijeniti iskustva i novi vezovi i novi uzorci svila za vezenje. U društvu se ljepše veze,veseli i raduje.

Nekad se vezlo šutke, nekad se šalilo i tračalo. Nekad bi se sve zabibalo i  prolomio bi se ženski glas: čist, kristalno jasan, veseo, vrckav, čeznutljiv i nježan. Nekad blag i umilan, nekad opor i ogorčnen, nježan i tužan. Ponekad čulan i strastan, najčešće veseo i razuzdan. Ali uvijek, baš uvijek, pri svakom vezenju se morala više puta , od srca, otpjevati ona:

„Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga joj,mamo mamice…“

Rjeđe ona

„Moj dilbere,kud se šećeš, haj, štio i mene ne povedeš…“

Kako i  bi?!

Često pominjemo anterije i nevinost. Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno neki znaju.

Mnogu samo kažu ; anterije su starinske svečane halje i njih su izrađivali terzije.

Mere biti.

Da su starinske nisu. One su neuništive i za sva vremena i prilike krojene.

Kad se  dvije ljepotice : žena i anterija sastanu; ništa ljepše i svežije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti. I nikad neće zastarjeti.

Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o grlicama, đardinu i cvijeću i tako to. Hoćemo, ali kasnije. Polako, po redu.

Ma jok boni. Ne ide to tako.

Priča ide prvo o anterijama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici,  kad joj se još nije anterija izvezla ni natandarila. Pa onda , kad se obuče,  mora se malo pronosati,pa mazno prošetati.

Ovdje ćemo stati,vi nas radoznalci zamalo na tanak led navukli. Hoćete sve nešto preko reda, bezbeli. Mora sve potaman.

Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokone žene i lijena ženska čeljada. Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše ni ljepote. Ponekad bi im se posrećilo,  pa bi nešto nalik našim anterijama napravili. Urijetko.

Krcate im anterije zlatne svile, i krute ko da su od pravog zlata pravljene. Đez’ ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu svilu takariš i štancaš? Ima zlaćani sjaj da uguši pravu ljepotu.

Malo skrenuli, ali ćemo se brzo vrnut na pravu riječ.

Mi gledali i pregledali, čak i baterije poneka blentovija  upotrebljavala, i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli. Ako ne znamo protumačiti i skontati, znamo opisati. Bar tako mislimo.

To što smo vidjeli ćemo vam ispričati. Tako je najlakše i tu zabune nema.

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.

To je ono,naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona;z nam to  ja. Mislim vrijeme je da pođem.

Kaže sjedni, još jednu zapali.  ‘Ajd’,poslušam je. Sada će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Muzika teče, mozak ubija. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.

Pogledam je.

Meni suze niz lice. Ono skoro.  Jedna izdajnička suza ,  u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put  u životu,  jer  Ona ulazi u  bijeloj anteriji, nov novcatoj. Mislim da  u onoj suzi , Frka  može vidjeti  svu  tugu  naših dana.

Vrijeme kao da se vratilo ,  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija. Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj  nježne ruke, ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte , kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.

Slutim, ništa  ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje ćilibara , ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore.  Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Budući muž  , nije njen  dragi , već očevog prijatelja sa sela sin. Dragi će tu noć usniti i ona će se iskrasti i uplakana pobjeći.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne,  njena zla sreća je sa osmjehom čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri,  neko joj ništavilo utrobu kida,  priziva slijedeću nesreću.

Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i ubrati.

Možda?

A možda i ne?

Neće duša Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.

Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.

A ovo , dijete malo,  bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Princ bi,  u svojoj dobroti , opet odlutao.

Njoj suze ko biserna rosa  na licu, meni suze u očima, valjda se tro pahulje tope.

Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se, valja izaći pred svijet. Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem, poljubim  u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:

Čuvaj se  dobroto moja,  milosti puna. Volim te.

Ona se raznježi, suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju , i kakav nas grlice  glas bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika  titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenova svjetlosti razbacuju…

Zavjese u susjedstvu  se tresu.

Ljepota moja,  me zagrlila čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu anterije  nije vidjela četrdeset   ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta, mogli smo dobri glumci biti.

Ja se šalim; nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna,  nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje.

Ona se odvaja,  teško , sli se ipak odvaja. Suze joj u očima.

Nije dobro ,mislim ja!  Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći od sveg sad…

Uvijek ti Indexi, gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.  Neka ih, muzika ljubavi je to, takve više nema,niti će biti.

Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:

-Kako ti kažeš,mili.

Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.

Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima : ne .Ona ulazi u kućicu malu, trošnu i pritvori vrata.

Na kapidžiku zapalih cigar usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

-Hvala ti velika čestita i mila ženo, mala  Velika Frko , najdivniji prijatelju i dobrota naša. Hvala ti za sve što si nam darovala. Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te, svi od reda. Svako od nas na svoj način, iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem. Javi se. Jal pospana  jal umorna , taji joj glas.  Može kaže,  sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne sve natenane, po tabijatu.

Žilet, voda, sapun, miris, teget plišano odijelo, leptir mašna i svjetlo plavi pojas od kadife, glanc cipele, kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

Anterije  i nevinost

Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.

Šta ću,ne izlazi mi se, pripeklo, ali Frka mnogo toga zaslužila.

Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Drugi put je prevarili.

To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je.Mladost , ludost.

Mi smo  svoje tajne imali. Znalo je još četvoro i niko više. Trač se nije širio.

Sjeli mi u Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz, svijet gleda.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte  u se usred kafane.

Šutim,ništa ne pitam.

Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se,  hoću kurvoazije. Može kažem, konobarici; ma ista ona Esma Drnda iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca; na živo; donekle i uspjela:

-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa dvije kafe sa strane. Žao mi što rozaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se . Čo'ek  zaboravio što se nekad lokalo i šta se jednom nije havljalo.

Ima još jednog sina i kćer, pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi. Muža ne pominje, već mi rekla, neki put prije , od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika baksuze birati. Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ život jal otac.

Kaže,čita redovno sve što pišem. Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari. U politiku se nikad nije razumjela, sada još manje, ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi , pa insan k'o fol bolje čuje. Meni svejedno metno ga ja ili ne metno; ništa ne čujem, gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi.

Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih dok te dvije tri ne potkače. I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha, kao top.

E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti. Kako će bolan. Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz ušiju, sve Frku razabiram. Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda, ko ovi današnji svijet.

Ima jedna molba,kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti.

Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Znam da laže, ali šutim. Nikad se nija naučila lagati.

Nema laptop, a i šta će joj. Glupo joj ga tegariti , samo da svijet vidi da ga ima. Provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da koju epizodu o jahačima, harmonikama i njoj preko reda nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala. Kaže nema takvog mahalskog  pisanja nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali.

Ne pita za nikoga.

Ja ne pričam o tim nikoga.

Od kako joj poginuo sin muško je dotaklo nije.

Puno je to godina nedoticanja;previše. Ali znam,ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, kaže ne pričaj, nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim ,već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

-Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno, one divne prošlosti ; one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali jednostavno nam se nije dalo.

I ti me po  vakat prije  iznevjeri. Drugoj dade ono što je meni pripadalo. Ne žalim se; samo kažem kako je bilo.

Taj voz je propustila dok je žalovala sina. Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je manijak horde zla. Povelo i tri druga. Jedan dječak domac bio. Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca,ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.

Ni cvrknuti nisu mogli pustit.Grruuhh i nema ih.

Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece majko mila,četvoro malenih anđelčiča sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni.  Samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu.

Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili, Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gori od njenog muža postao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još  5.000 djece što ubijeno,što nestalo:tek da se zna.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno, ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda, u kućici maloj, trošnoj, na našim Bjelavama, živi. Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.

Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .

Ja po običaju sređen i uglađen, iako već đuturumim; sav u bijelom. Ono,  sa kosom da se složi. Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć mavike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.

Jako je  vruće, ništa dova ne pomože od sihirastih insana.

Ona me pozva sebi na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo. Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti.

To je ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to  ja. Mislim vrijeme je da pođem. Kaže sjedni, još jednu zapali.  Ajd’,poslušam je. Sada će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Htjela mu Zlata novi ramunjik kupiti ,kaže uštedila.

Zna Mojsije , kako neće čifut znati uštedjeti. Samo on, jedini od čifa nikad ništa da uštedi. Kako će ba uštediti. Majka i otac su mu čifuti, on nije. On je mahalaš. Kad si ti ba vidio da je i jedan komunistički mahalaš cvonjka uštedio. Neda ni komunist ni socijalizam, svaki penezi iz usta mahali otima.

Ne mere nova harmonika ni za živu glavu. Grehota lovu bacat. Čim se Deba pojavi na vrata, ja bi se na jedan od ova dva jablana popeo i sa vrha harmoniku hekno.

-Nemoj tako Mojsije,mili moj ,grehota harmonike bacati.

-A nije ti grehota što ja mogu pasti sa jablana, na to ne pomiišljaš. Šta će ti sto harmonika kad mene nemaš. Nije muzika i sevdah  u harmoniki, u meni je bona. I kad te oni jame nema mi pomoći.

Deba se presamitio dvije ga brige more: Ditka i  centifolija sa jedne bande, Frka sa druge strane. Vidi se da je na mukama , ko da ga zub boli. A zub ga ne boli na frka ga fata što ga Frka  strelja očima.

A Dobri onako ko usput:

-Čujem neki problemi sa slovenačkim centifolijama.Nešto ti Frka spočitava.

Naoštrena Frka odmah napada,sva je u pokretu, ko da đugum traži.

-Kakve te slovenačke centifolije spopale,o našim se sarajevskim ,baštenskim centifoolijama radi.Ni jedna sto lista nema.

Ustade i i ubra jednu bijelu ružu. Za njom Deba ubra šarenu. Zlata ne mogaše odoljeti pa i ona ubra rubinovu, zna neće joj to dobro kod Mojsija biti primljeno. Već je  fulila sa penjanjem na jablan. Kod Mojsija tri žuta i kazna. Njene misli , ko da  podstreknuše  Jelu Lelu Jelenu da ubere plavu. Ostale ženske se digoše da i one beru đule. Svaka boju i mirise po srcu brala.

Odjednom pištolj zapuca: Daga ,daga i daga. Ko da je neko kamene ploče na kaldrmu bacio.To Mojsije red uspostavlja.

-Stoj . Ni makac . I što dalje od ruža.

Samo što to reče mrtva vrana na ruže pade. Pala sa  trista,  jal tri tisuće fita.

Lenji progovori

-Nikako nije dobro. Mrtva vrana na ružama na smrt miriše.

Oma ga kori:

-Šta se petljaš u moj posao . Ne na smrt, već na mnogo smrti, na pokolj miriše.

Kako god uzmeš pogodila obojica,jal na kratke jal na duge staze.

Neovisno o incidentu Dobri nije svoju misiju završio. Ali on je Dobri pa brata u pomoć pogledom vabi.

Baška Baša se glasa:

-Naj’ ti je bolje, da svi po jednu centifoliju uberemo i brojimo.

Svi ubraše po ružu , samo Frka  našla sto lista ali ne prijavi. Deba izbrojo sto jedan list,konto jedan maknut, ali ga Mojsije strelja pogledom, ne može opepelit. Ostali  nabrojaše devedeset osam ili devedeset devet maksimum.

Mojsije i Dobri nisu brali , a ni Ljilja. Ona već imala znanje. A i Dobri je skonto. Nije to ni Lilja , nego ljubomorna Vesna se preobukla u Ljilju. Nalik joj  ko rahmetli dajđinca , one Šuhre iz Drine.

Kaže Deba:

-Danas sam se džaba istrošio nekih šezdeset in sto dinarjev pa sam šenkrat plaho u minusu. Nakupovo se ovih ruža , što se oko njih ja i Frka frkišemo.

-Biće kačenja još više ako mi ne objasniš zakaj i od kaj  ti tovariš po slovenski.

-Ma znaš ti bona Dobrog, čim progovori meni mozak smota. Eto od kada pomenu slovenske centrifolije,  meni se u mozgu vrti pepel in kri.

-Kakav ti pepo i krv mozak popio.

-Ma ima tamo jedna Ditka prelijepa i krhka, haman ti. Ja je sinoć naganjivo, ono ko u snu, ono  čeljade koje se takvo zvalo, i sve tvoje ime pominjao. Ne mogu ja bez tebe,  ni kad sanjam , ni kad Ditku tabam, ono u snu, mila moja..

-E sam mi je lakše. I ti si mi muštra za neke Ditke , da se insan zavali od šege.

-Jes vala dobro kažeš, ne daš čovjeku ni da slaže.

Lenji:

-Ih , ti i ruže.Kome si  to matere ti pojklanjo ruže. Nisi valjda Ditki..

-Nisam bolan nikom,nisam frajer bacat pare. Nego hoću Frki da dokažen da san u pravu , a skoro nikad nisan. Kupovo i provjeravo , list po list, cvijet po cvijet, za pedest kinti pedeset ruža i ni jedna nema sto lati. Jedna ba devedeset osam, jedna sto jednu, mnogo njih devedeset devet, ostale mnogo manje. Ko da su se dogovorile, jebo ih pas.

Jedna imala sedaminpedeset lista. Ta najtanja  , ko neki levat ispala. Nju sam više puta obrnu nekako mi najlakša bila, prava Ditka, in mi na Frku ličil. Više ne kupih ni jedne, pa nek bude kako treba biti, nek je Frka u pravu. Ali neće proći, ove noći nikako.

-Šta bi sa ružama?

-Kako šta bi? Ništa , eto šta bi. Kako će šta biti,  kad sam ih list po list očerupo, ko Herco čurku za Božić ili Jelu Lelu Jelenu, kad mislimo da  poeziju piše i sa konzilija odsustvuje.

-Joj , majko moja . levata. On pare baco , a nije pokupio listove i majci odnio da opravi jal slatko, jal hošaf  neki ili parfem ako je vičnija. A i bašte u Nećka  pune ruža i kadifica. Sve džabaluk. Od Mojsija posudiš bateriju, jer se to noću bez svjedoka radi  i trgaš  i  brojiš dok ne nađeš stotku ili hiljadarku.

-Što jel’  to ima i neka ruža sa milju listova.

-Nema,ja to onako radi poetike. A šta znaš možda neko izgubio lovu. Čuo ja, neko izgubio nekoliko milja dinara,  dok je takario  onu novu starku. Nije ovu najnoviju, nego onu prije nje. Ne mre ih čovjek pobrojati.

-Nataslačila te poetika blesavog kad Baška Bašu pred novom ofajlom prodaješ.A i jesam hablečina, pored tolikih džab džabe kadifica i đula,  ja  gengu zalud sprco. Nećemo više tako, smisliću nešto. Samo mi nije jasno kakve sad veze imaju centifolije i kadunice.

I smislio je Deba šta će. Ali prije toga se moro Mojsije pokazati.

-Imaju, kako nemaju i nemaju. Eno Nećkova ti bašta primjer, dobro zapazio Lenji.

-Ne anlaišem te ništa i zašto i tebe, ta Nećkova bašta spopal. kakve veza ona i sa čim ima.

-Nikakve konju, samo kažem kod Nećka ima kadunica. Ništa više ,samo to kažem

-Nemoj me  zajebavati k'o harmoniku ili Zlatu, reci mi molim te.

Lenji se cereka,sve je loj.

Dobri će po običaju miroljubivo, kompromisno:

-Mojsije slaži mu nešto, povjerovat će. Ovako neće prestati kumiti vas cijelu noć.

-Čuj laži mu. Nisam ni ja vesla siso. Mojsije hajd'reci mi , molim te.

-Dobro,evo ovako: kod Nećka ima kadifica, kod mene đula ima, a kod Živanovića bulbul pjeva.

-Kakve sad to veze sa centifolijama ima.

-Nikakve ja te samo obavještavam da kod Nećka  kadifica ima, kod mene ruža, a kod Živanovića slavuj pjeva.

-Ja mislim da ti mene taslačiš. Za kadifice i centifolije mogu ti  vjerovati, ali za bulbula nikako.

-Kako hoćeš, ja bih provjerio, otišo kod Živana da ti pokaže slavuja. Ne da će zapjevati,  nego će živahno zacvrkutati ko slavuj.

Živan do nas živio ,šeret bio, ženskast smijeh imo,  iako peder bio nije, sve cvrkuto. Dan dva poslije komšiluk pričo kako se Živan po sata grohotom smijo , crvkučići.

Ono što je bitnije uslijedilo je slijedeću  veče. Neko Nečku,Živanoviću i i Mojsiju sve đule i kadifice počupao. I to lat po lat. U svakoj bašti lati na hrpu skupio i dobro uvaljao. Otisak dva tijela ostavljen. Mora da se radilo cijelu noć i to najmanje dva insana.

Ljutnje nije bilo.Ono ko fol.

-Skrati malo bona,evo akšam će, a ti razvukla ko pretili hodža teraviju.

-Hoš najkraće , jel tako.

-Valjalo bi.

-Jebi se , to bi ti ukratko , najkraće bilo.

Mojsijev otac iskolačio oči ko magarica , kad je arapski doro dora.

-Ne valja ti ta spika mala.Mlada si ti za to, a i nije za žensko?

-Kakva te S pika spopala.Nisam ni Semka ni tvoja Simka ,a ni  curica, da mi je anamo ona kao bulina za ramazana.Kod mene se grm već rascvjeto, malo me ko svrbi ali ništa strašno, vjerujem proći će.

Tamo u bašči , iza ograde od ćeremide  javi se neki vrisak , ko da neko zapomaže.

-Idi bona vidi šta je onom čeljadetu.

-E u inad tebi neću,a i ne zovem se bona i ne traži  onaj neko mene, već rahmetli materu. E pa kad je zove,  neka joj ona pripomogne,mater joj je. A onoj ,  alajmanet Simki , partizani upucaše čovu, ona ni suze nije pustila, samo promrsila; pogančer.

-Ovi katil što je bio zadužen da ga upuca došo Simki na žalost.Kažu u partizana ; upucaš čovjeka, pa mu zapucaš po ženi,ono ne za prave. No Simka nije mutava bila ,pa komunistu omađijala,pa je ovaj oženio.

-Znači Simka se ponovo udala i ja mogu pjevati borbene.

-Kako hoćeš,ali se i prije mjesec dana rastala,čula da ti dolaziš,

-Pa što to odmah ne reče jadna bila.

-Nemoj se rano radovati.Simka se prije neki dan i treći put udala. Kaže sad je pravo zasvrbjelo, ne mere te čekati.

-Znači sad sam načisto propo.

-Kako ti kažeš. Zato sam  ti ja bolan rekla da nema Simke, da je umrla ne bi li se ti okreno i otišo, da se okupaš i uspristojiš. Možda na insana ličiš. Vako si ko duh koga su nagaravili brašnom. Ajd, zdravo.

Heknu lajavica kapiđik brašnjavu insanu pred samim nosem.

Poslije on sazno da je Simka umrla ,ha je kod cionista  otišo. Neki kažu od sušice,neki od tifusa. A ima hin koji jopet misle , da je tu  damar i dert presuđivo.

Sažalio se Mojsijev otac sam na sebe, ko siroče nad siročetom. Sada više nikog na ovom dunjaluku nema.

A možda ima.?

U glavi mu se namah  rađo plan. Nije on bez veze trošio vrijema kod čifa. Skonto ,ono je goluždravo ptiče zbog njega belajli lajala i sebe sramotila,samo da ga pripremi žalost  i njemu bude lakše. A i svrbi je.

Tako je dobro skonto plan da se nikad više nije raskonto od lajavice.

Vrno se sutradan , kad je otvorila kapidžik za ruku je jamio , odveo u bašću odmah iza Šadrvana i  bez jene jedine riječi je povalio .  Ona nije stigla ili nije htjela da se pobuni . Bome je  svojski  češao i češao sve do zore. Osladilo im se češljanje , on joj prizno da je radio i kamenolomu i  predano  je nastavio  češljugariti. Tri djeteta je izrodila.

Prvo curica, žemsko  kakav je red, pa onda dva sina po redu. Prvo stariji pa onda mlađi.  E taj prvi , odnosno stariji sin od dvojice, što je došo poslije one žemske  curice bio vam je Mojsije, naš bjelavski blento.

Nije bio lajav na majku, ni malen na oca. Bio je malen za Zlatu sa svojih metar i dva žileta, sli taj žilet razlike mu otišo pravu  tamo gdje je Zlati naum palo.

E taj Mojsije,  je bio najčuveniji Bjelavski harmonikaš, slikar, soboslikar , moler i na kraju umjetnik i Zlatin ljubavnik. U mahali se to zvalo zagonđija. Ali mahalu su proglasili zaostalom , retro što bi danaske rekli, pa se faćali tih modernih riječi ko budale plota.

Zlati i Mojsiju svejedno bilo kako su ih zvali. Njima je bitno bilo naći kotu gdje će se dobro počešati.  I nisu nikom govorili da je Zlata udata, pred razvodom i ima sina koji bi Mojsiujem mogo igrati hlopte. Da je Mojsije kojim slučajem znao kerapiti krpenjaču. Bilo je to zlatno doba Mojsijevog  nekerapenja baluna. Valjda je sve u genetici. I sve je znao o tucanju, iako nikad nije ni primirisao kamenolomu.

Mojsije nije bio obična beba. Njemu je trebalo samo sedam mjeseci da se rodi. Mnogi sumnjaju da je sedmanče. Ima i onih koji vjeruju u teoriju zavjere i kažu da je neko preveslan.

I eto to sedmanče , taj  Mojsije  uzeo  godišnji, uzela  i  Zlata, mislili se malo osamiti. I šta ti mi znamo, jošten nešto svašta raditi. Ali samo ono što priliči kada golubica i golub ostanu sami, a nešto ih zasvrbi. Tada oni nisu krivi za svoja djela. Jok, nipošto. Krivi preci što su ih take rodili.

Dobar plan,ali imo jednu falinku¸. Zlata se povjerila Leli Jeli Jeleni. Ona Herci, Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki, Frka Debi, Deba Omi, Oma Lenjem. Ovom bilo mrsko dalje novost širiti.

Al'mahala ko mahala. Po čaršije je očas znalo da se dobri akšamluci kod Mojsija nijete. Dođoše skoro svi. Njima pozivnice u principu nisu ništa značile. Za muziku se da srediti.

Dobri rada nešto sa nekom Vesnom iz Avde Jabučice na br.4  petljo.  Ženska aman plava ciganka , čak i sefardske pjesme pojila ko Zlata. Gitaru dobro prebire i još štošta. Merak joj jojati i cvrkutati.

Prvi dan Dobri ne dođe. Nije bio sa Vesnom nego slučajno sreo Ljilju i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj Ibre Piljka i njegove porodice. Cigani ko Cigani, samo im trebo razlog za slavlje. Nekada ni on. Samo zasjednu i iz čista mira nešto slave.Tako ih život naučio. Kod njih je vazda Đurđevdan  ili barem rođenojdam. Nikad se ne zna koji belaj sutra može iz zasjede iskočiti.

Došo Ljiljin momak u švrakin čergeraj, švrajkinu jatagan ma'alu , pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj. Tandaranje vako i onako se razvalilo na sedam dana. Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić, kroz prozor im hranu doturaju.  Boje se pobjeći će i natakariti im slavlje. Ibro i njegovi se vesele  i provode. Opšti takeraj.  A djeca u halvatiću? Jašta će  nego se igrati Cigana. Sve , i da nisu mislili igrali se grlica. Ciganska posla.

Eh, da čitav svijet slijedi Cigane, ne bi bilo krvavih jebada.

Šestog dana blagdana slavlja, slavljenici malo posustali. Neka anđela, jedna mala cigančica ključ ukrala i Ljilji kroz  penđer dodala. Ljilja u nedoumici. Za tijelo i liniju bolje se igrati grlica. Za dušu istina i sloboda melem. Misli takariš tijelo ,duša je preča, a tijelo je lako nadolmiti. Uglavnom. Ni njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija, a mere im se okliznut. Sedmog dana takara, niko se živ ne čuva i ne boji ničega.  Sve živo pošandrca.

Oni u prvi taksi, pa pravac Bjelave  obići njegovu kuću. Prazna zvjera , nama mu staraca, i oni na morju. Putem ih taksista Šaćir Šok obavjestio o akšamluku kod Mojsija. Šok , to vam je onaj hrvač što je jalija i izbacivač bio.

Ljilja  i Dobri nemaju kud, usput im bilo svratit kod Mojsija na kontrolu.

Na Čekaluši naletješe na Malu Guzu. Samo jedno upadaj, pa na desno , zamal ne bubnuše u drugi taksi. Tada su sve ulice bile dvosmjerne . U tom taksiju Baška Baša  sa nekom starkom. Ma , nije ona starka . U cvijetu je mladosti. Ima nekih dobrih , uzbibanih četiri banke .

Baša  postavio limit . Do dvadeset osme ima da fura sa dvadeset godina starijim.  Ne m're ga glava zaboljeti.

Kad uleti u treću deceniju, smanjivati razliku: devetnaest, osamnaest… Unatraške odbrojavanje i ispaljivanje.

Šaćir Šok mudro zaključuje:

-Svi putevi vode u Mojsijevu obećenu zemlju. Sad mi je jasno od koga su stari rimljani čopili svoju izreku : svi putevi vode u Mojsijev đardin.

Na vratima Mojsije stoji. Nikoga ne frštulji,  jer se niko ne obazire na njega. Samo upadaju ko tatari, a poneko kao padobranac. Niko još tako ulećeo nije, ali nikad se ne zna.

Zaustavlja Dobrog , vodi ga ustranu pred kapidžik ispred Pavićičkine kuće.

-Ko ti je reko da je kod mene ko fol akšamluk?

-Šaćir Šok.

-Ko je njemu reko?

-Niko konkretno,kaže čaršija bruji.

-Ma nije važno, imamo problem.

-Koji?

-Deba zakuho sa Frkom.

-Ko mu kriv,sam pao pa se ubio.

-O čemu ti to?

-O Slovenki.

-Kakva te sad Slovenka spopala?

-Ona Ditka.

-Koja Ditka?

-Šalim se,odakle Debi šenkrat plaho Slovenka?

-Natakarim Slovenke.

-I Deba je.

-Ti se opet šališ.

-Jok,ti se šališ.

-Pusti šalu,vrag je odnio.

-Koga vrag odnio,šalu ili Slovenku?

-Frka i Deba se zakačili oko centifolije.

-Pa šta ima veze, nije im prvine. Mogu se oni kad im je ćeif zakaćiti i oko komarca .

-Kakav te sada komarac fištio?

-Nikakav, ja to onako ko primjer.

-E , jesi mi pametan, ko da si ilmija posto.

-Pametan, nepametan ima ta centofilija , oko nje se ne valja kačiti.Niko neće biti u pravu.

-Eto vidiš , tu je belaj. On kaže da ta   ruža sa sto lista . Ona tvrdi da je to nemoguće , već da svaka ruža uvijek ima  sto jedan ili devedeset devet lista ili koji manje. Nikad sto.

-Oboje su u pravu.

-Kako obje blentovije  mogu biti  u pravu?

-Za centifoliju je narod reko da ima sto lista,pa je Deba u pravu. Centifolija samo  jednom u par tisuca cvjetova ima sto lista, pa je i Frka u pravu.

-Sad  ga ti nagrdi, ja mislio da ćeš pomoći. Hajd sad upadaj i ni jedne o centofiliji.

-Jakako ni jedne,kako ti kažeš…

Ono kad bi se zezali ,u sebi dodaje Dobri.Uleću usred Hercine filozofije:

-…  nisam lud ništa poklanjati jer slijedi  belenzuke na ruke ,bukagije na noge.

Baška Baša se nadovezuje:

-Poklanjam ti ružu za jedan dan,ljubav za uvijek kaže Prever.

Deba  će:

-Poklanjam ti ovaj ljiljan na jedan sahat,pa ći ti pokloniti drugi za drugi sahat i tako dvadeset četiri ljiljana  obdan ili obnoć kako voliš. Nema tu život nikakve veze. Ako proživiš čitav život najebo si. Ili te herc bubne ili te Frka đugumom zvizne, na isto mu dođe. A, ako  kojim slučajem  , ne doživiš da te hercika ili Frka džugumom hekne , opet si najebo. Ili te šta satralo, ili si rikno,crko i krepo na pravdi pravde.

U prolazu se moro i Dobri upetljati.

-Cvijeće nije da se bere,a ljubav je da se daruje.

Oma je konkretan:

-Natakariš cvijeće, hoćel’ ta meza.

Lenji :

-Ah, cvijeće…aha.

Mojsije, još uvijek stojećki:

-Vas peterica bilmeza ni je'ne, a ti Dobri za neku dlaku prođe. Cvijeće ne gazi, ne beri i ne trgaj. To je prva i jedina zapovijed u ovom đardinu. Ostalo vam na volju. Cvjet  je Božji stvor. Sa cvijećem treba polako, pažljivo  i nježno i samo mirisati i udisati isto ko sa harmonikom i ops, ženom. Lijek je to. Nema veze ako se ponekad ušćuje. Vručina svaki cvjetak ušćuje.

Smjestiše se  napokon. Mojsije kod Zlate, Dobri do Ljilje.

Neda Mojsije , ni da se dira  ni  da se cvjetić bere. To ti je ko insana ili hajvana ubit. Cvijeće ti je bolan,  Božije stvorenje; diše, raste, ljubav i mržnju osjeća, plače i  rađa,  i umire.

– Kako bolan plače, kad si vidio da cvijet plače.

-A šta je rosa  , bilmezu blesavi  , nego cvijetne suze .

Deba je danas šenkrat plaho dumo. Cijelu prošlu veće eno kiselico i  filter šezdeset in sto  žmario njakom Slovenkom . Džabe  mu ona govorila da je Slovenka. Bojo se ima pomenut, jer mu može, naopako bilo, pred Frkom izlećet i eto belaja. Ako kaže Slovenka  mi rekla to i to,ili radila mi to i to , to mu dođe nešto neodređeno . Ditka  mrzila alkohol, kaže skup i trošak, a kiselica podiže zdravlja.

Deba klima glavom i konte jebote zdravlja ako nema brizli ili bijelih bubrega i oka rakije. Ona imala sedaminpedeset ali Deba ga bacio. Bojao se; mogu  Ditka i  Frka nekako sa kutijama stupit u neku vezu  i ode mu glava. I Frka pušila isto, ko i Ditka. Sve se dobro završilo, više puta nego što je to Ditka očekivala. Kad je otišla obećala se javiti ha, stigne. Nije.

Uhapsili je slovenci ha se se vratila. Slovenkama  bilo zabranjeno sa drugim narodima se mješat, zato su izmislili svoj govor da se podvajanje vrši. Ipak Ditka svako ljeto: sedam dana kod Deba, mjesec dva u  Prevzgojni Dom Radeče.

Radeče ništa ne pomaže. Ona kod Debe naučila i brizle i bubrege praviti i sama ih biberiti in in se radeče nabijati . Ne može Deba na dvije strane biberiti. Plašio se on đuguma,  iako mu je   Frka davno poslije ovih o bubrega,  a  poslije onih dala nogu . Poslije  ovih brizli , a i poslije onih brizli. Jasna računica. Hoće se reći šenkrat plaho brzo nasudjelovanje u razdvojbi, jerbo štreka po život  navarno.Ili u prevodu neko će skroz naskroz najebati.

Onda se slovenci dosjetili; smjestili Ditku u Javni zavod psihijatrijska bolnišica Vojnik, odil neizlečilnih i podvrgli je elektroterapeutkin tretmanov. Opit uspio, Ditka umrla. Javila Debi Mojca  Grličić,koja je kasnije radila kod neke Hassine firme; jedini preživjeli član elektrošokerske grupe nazvane kodnim imenom Bosanac.

Debi se svidjela pa je Omi proturio. Njemu žao Ditke bilo,pa  nije  htio da joj drugaricu munta, pa  uviđavan bio i mazno Mojcinu tovarišicu Alenku. Ove se nisu smjele kući vraćat i sada u Njemčiji žive.

-Evo sada da imam harmoniku zasviro bi bolere, grlice naše bi zaplesale , velove izmješale i cvijeće zaplakati garant. Ne iz ljubomore,cvijeće nikad nije ljubomorno na cvijeće.

Ne može se čovjek nauživat  koliko to ljepote ima, kuka Mojsije.

/Kraj drugog dijela treće Epizode/