Jednom prilikom, kasnih šezdesetih, možda baš onog vudstočkog ljeta, u jednoj bašči nad Sederničkim vidikovcem , sastala se družba znana, mlađahnih akšamlija.
Sastali se po običaju, jednog petka u akšam , u večeri rane. Sastale se akšamlije, sa Bjelava momci kršni, manje više, poneki i nije. Momci kršni, još kršnije ljube – ljube. Što je ljepša ljuba ,to čednije ljubi.
Petoro ih bilo. Propovjednik Mojsije, Najdeblji Deba, Najlenji Gaćo, Herco Fini i Dobri Dobro. Peterica njih su uvijek zajedno bili, uvijek šalu, dobro, opačinu nisu krili.
Ponekad sa njima i Oma Grk i Baška baša magli prodavali.
Sastala se družba mala, odabrana, dvije vatre naložili. Vatru manju za Rešetku, onu veću za sjedeljku.Oko vatre sofre posadili, na brzaka ljube mezu , piće, čokanje pristavile.A poneka i šerbe za se. Svi piju i mezete, tek pomalo i potiho poje.
Dvori ih pet ašik ljuba, ili dvore ili ljube, ili na dno skuta liježu. Glavu još ne gube, rešetka se pazit mora, a i vakat nije. Biće , ako Bog da , misle one.
Čekaju Ezan ,onaj milozvučni.
Ne onu glasnu . zaglušujuću riku zverinju, ni onu naci achtung-achtung grmljavinu sa megafona.
Čekaju onaj Ezan ljudski i umilni, tonom umjereni.
Još ih je bilo. Haman na izdisaju.
Pjesmu prekinuše, jacija je. Zrikavci i svitci igru prekinuše.Grad je je zanijemo.
Miris lipa se prosuo čraršijom,mahalom; upija ezan.
To je onaj ezan što vjetrom nošen dodirne biće, koža nashrne, oči zasuze, a u duši neka blagost i milina. Neka se ljubav javlja i nesvjesno tjera pogled ka nebu.
A nebo to, Bosna-Saraj nebo, što ljepotom i beskrajnim zvijezdama, plijeni kao da se spušta i diže, treperi i diše , upijajući odu u slavu Bogu Jedinom.
Čini se da su ezani jacije i sabaha najumilniji; zbog Meleka, valjda.
Kad je ezan stao; tišinu je dao. Tišinu što čudom se čudi, otkud ta ljepota u čoviječijem glasu.
– Ja sam zaprepašćena . – rekla bi pjesma.
– Aajj’ Grad čednosti je to. – naglasio bi Pjevač.
– Aajj’ Zemlje Božje Milosti čedo.- Pomisli bi ko’ fol pjesnika.
Vi ste nam bili u svemu naj, naj, naj.
Ljetnji žamor se polako vraća, svici svijetle, zrikavci zriču, po obodima bregova, ljud ise dovikuju, sivonje riču, zbore i glasaju:
„Ohoooj!“
„Ahoojj!“
Dvadeset četiri godine kasnije sa dna bregova malin sjenama sa ulica prkosa zagledanim u nebo, tu na domaku Anđela; vraćali se odjeci rike i zvižduka:
fiijjuu grrruum Njihhaaa … fijju grruuhhaaa Beee…
„Jooj, jooj i jooj. Jebo'te! Jebo'te! Jebo'te!“
Vatikanu, EU(-o), SAD(-e,) i UN(e,) to je smješno bilo, sapunicu:
– Kako se Bosna krvava ubija.
sa krešendom na epilogu:
– Srebrenički krvavi genocid u režiji Srba i mentora,
posredstvom medija koljača – krojača „novog novog svjetskog poretka“ četrdeset – dva mjeseca snimali.
Za divno čudo, te se večeri niko na muziku tužio nije. Mnogi su do kasno u Baščama i dvorištima riječi blage,sevdah, nježnost, ljubav se tražila i iskazivali.
Sutra je blagoslovljeni čestit praznik.
Kasnije, svježina noći se usijava i mrak pod svijetlošću Mjeseca i zvijezda , nosi svoju milost. Bilo je tu pjesme, harmonike, milovanja, poneki cjelov, dosta pića i bukadar ića. Mnogo šale, šeretluka, plesa, nestašluka, vriske i cike. Negdje pred zoru zanos posustaje.
Lukavosti ima, ko’ fol baildisani , htjedoše se povuć sa ljubama, u sobičke, na mindere, na šilteta kosti, udove da opruže, odlože i slože.
Mojsije to veče neumoran bio, ni fulio mnogo nota nije, tek poneki akord ,kad smijeh zbog nestašluka il'opačine neke, moro’ je zubima kriti. Kad se trebalo ići spit, Mojsije se, onako osebujno, lično i personalno, a nama osobno nakašljao, malo glavu u naklon bacio, nadrka desnu obrvu uvis ,ispod lokni, baci cigar, srknu šljivu, mere bit lozu, ko će znati boje nema.
Od tada nadalje i ubuduće je to bio bio znak da će se Balada dogoditi. Harmonika zatreperi.
Svi smo skoro pa trijezni, naglasak je na ono skoro. Samo Najdeblji spava ko dojenče.On se ubebao.
Mojsije započinje „onu“, nama samo po čuvenju znanu pjesmu o dva brata Morića. Ali nije to bila radijska ili vinilska verzija nekog od „pjevača“. Musa je preradio Baladu svih dvades'osam verzija uvezao u jednu, povezujući ih, dodavao i poneku svoju riječ.
Pjesma teška ko tuč, mozak da ti stane, duša srce da ti pukne. A nježna i tužna; i pitka ,sam sevdah samo što ne zaplače. Harmonika ne da plače, jauče, zastane pa vrisne, uglavnom treperi, ponekad klizi. To je bila rapsodija, neki bolero potpuri , koji odiše sevdah žuborom Modre rijeke i elegične tuge sefarda. Bila je to pjesme čija se svježina mogla na Miljacki osjetiti, miris skoro dotaknuti, a vrištuća bol majke pod kožom, u žuči i jetri osjetiti..
Muzika se prelijeva niz sederničke padine ,vukući feršlus do onog crtičnog rasporka između noći i svitanja. Kako je pjesma odmicala noć se stidljivo gubila, a dan je polako osvajao. Mojsijev glas kao da se stidi. Musa nije volio pjevati, samo svirati. Treba se sad upjevat, pa zapjevat; konta on. Morić nikom nije dao da pjeva ne zato što je bio ljubomoran; već zato što to niko nije mogao ni znao kao on. Volio bi on , da je nekog naučio vlastitu verziju, pa da se kutariše tog belaja.
Svaki akord kida jedan damar,svaki otpjevani stih dva damara; svaki raspon krila harmonike tri damara; otpjevani refren skida četiri damara. Musa je mnoge stvari mjerio tim damarima.Ljubav i muzilu najčešće, jer oni tovre tugu i bol.
Znao je ako nastavi svirat Moriće, neće izać na dobro. Mnogo je to damara. Damar je k'o dijete, ništa ne zna, a voli da se igra, srce u igru ulaže. Tako se damari neoprezno troše i o'čas istroše. Nema, bolan, čo'ek toliko damara.
Odsvirao bi baladu i pjevao je jednom godišnje, rijetko dvaput i to ako je bilo harmonike.
Odakle ti harmonika, frajeru ba’, pored takve raje.! Iscrpljujuće je to, a i košta duše, srca; što jes’ – jest. Nikad ta pjesma nije bila poklonjena, nekim, praznicima, rođendanima, slavama … Ovo ba’ mu sve više liči na ono bosna.ba.com.zemljabožijemilosti.ba.som. E vala i bila dobiće ba’ nogu, misli autor.
Kako Mojsije jednom mnogo poslije reče:
-K'o da mi daire zatrepere u duši, razlete se u srcu, popenju u glavu i tres; razbiju se o blentaru: ja moram Moriće otpjevati.
I harmoniku hek niz ledinu u hendek roknuti.Misle Lenji i Deba. Lenjom teško rečenicu izgovoriti , a Deba ne smije zucnuti; moglo bi njega sto dvadeset basova poklopiti, puno aferima kod Mojsija nakupio.
Samo je Zlati nekad dozvoljavao da uzme daire i treperi njima. Bilo je to u onom predahu kada su braća ponovo uhvaćena, a još Pašo Anđi, i Ibro Jelki (Grbić) nisu posljednji oproštaj poslali. Kada pjevač treba predah za najtežu i najtužniju, brdsku dionicu balade. A, mere bit’ i majka i Morići ponekad za predahom venu, očekujuć’ ne bi li narodni autor il’ Mosije upisali drugačiji kraj. Nije lako svako malo mrijeti.
Mojsije ovdje ispade k'o neki okrutan č'oek. Nikad ne odsvira drugačiji kraj. Jedini popust pjesmi je bilo to malo odgađanje, ponekad. Kaže; gdje si vidio sretnog kraja u baladi i sevdahu. Ko se bunio, rekao bi mu:
Neobjavljena epizoda serjala : Oni jašu a Mojsije harmoniuke baca
*
Poklon za rođendan jednoj djevojčici , jendoj divnoj zemlji.
Kad god pomislimo na neko slavlje ,mi se sjetimo njenih rođendana, čestitih i časnih.
*
Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu ljeti pali veliki snjegovi
*
Onomad , po zdogovoru,negdje malo prije akšama, slučajno , u njegovoj bašći sretosmo Lenjeg u hladu jasmina sa nogama u velikoj kadi , u kojoj nekoliko punih gajbi piva, pletaru brlje i dva bocuna kurvoazijea šlaufom zalijeva ko najljepše đule.
Ne znamo kako i zašto,ali žena mu se zaista zvala Emina , a po porijeklu je lako mogla u miraz donijeti bar jedan džugum.Jedino nikad nije stajala u hladu,više je lepršala po mahali, od kone do kone.
Po običaju klipača pred njim.Dugačka slamčica iz boce viri .
Ništa neobično , mislimo mi.Ko će na ovom zvizdanu dizati bilo šta teže od čačkalice.
Za Lenjog je i to jazuk. Preteško.
Progovori , a mi se zagledasmo, nije njegovo da govori od kako je prohodo i progovorio u sedmoj godini i reko:
– Ja gladan.
Sada ko iz topa odape:
-Znajte da ste dobro prošli!
-Znamo ,kako ne znamo, ha smo se u mahali rodili.
-Ma ne to blečci , nego , eto , sve nešto danima dumam i ibretim se,kako je sve sređeno do savršenstva.
-Šta to?
-Skonto sam zašto snijeg ne pada ljeti .
-Mora da si nešto , bezbeli pametno skonto.
-Normalno da je pametno. Šta čojk u hladu jasmina, čija se žena zove Emina, a udala se sa ibrikom u ruci, duška u kadi , oko njega đenetske blagodeti ,mere skontat nego pamet.
– Pa reci!
-Ma ne znam kako ću, stid me .
-Hajd nemoj se prenemagati ko magare na tuti ili junferica kad se treći put udaje. Kada je tebe bilo ičega stid ,osim nešto radit.
-E u tome grmu leži sova.
-Daj ne beri kvake,niko nije pomeno rad i ne baljezgaj nego zbori.
-Koji bi luđak po ovom zvizdanu čistio snijeg?
-I to je po tebi razlog što ljeti ne pada snijeg.
-Ja vala, vela havle vela kuvetile, ja koji bi drugi bio.
-Nisu ti sve na broju.
-Normalno da nisu.Sluđen sam.Eto ,kažu ,tamo gdje su najveći zindani , čojk može vjenčat više hanuma.Nikako nije pravo. Valjada im zvizdan mozak ispio.Ja sve gledam , kako mi se valja kutarisat ove jedne jedine.
-Daj ne budalesaj.Nije Emina baš toliko loša.
-Ne kažem, ali uvijek ima bolja. Eto recimo…
-Koja ti je bolja , crko dabogda crkotino jedan … – odnekud zacvrkuta Eminin brubdajući glas.
-Oklen bona ti? Ja mislio ti još razmjenjuješ recepte sa konama.Nije još vakat akšamu.
-Šta te briga oklen ja.Nego kojom bi to ,majke ti,mene mjenjo.
-Nikojom .Ne bi te bona mjenjo ni za četiri hamamske djevice.
-Jesi mi plaho pametan.Otkad to u hamamu ima djevica.
-Pa zato kažem.Ne bih te ni za jednu ,a kamoli za sve četiri mjenjo.
-A zašto ne bi , šta im fali?
-Ko bi mi bona čistio snijeg iz avlije ,ako se slučajno potrefi da snijeg zapada ljeti, po najvećem zvizdanu. A bome i sa krova.
-Ma ,ti si moje jedno veliko pametno srce.Znala sam ja.Odok na još jednu turu recepata ili heklanja.Ne znam šta je sad na redu u našem mahalskom kružoku.Čuvaj mi se.Nemoj da bi gdje mrdno ili nešto teško podigo.
-A ako zapada snijeg?
-Ne brini se eto mene , ponijela sam metlu , očas ću doljećet.
I ode Emina, možda odleti,šta ga mi znamo, mahaluše mogu sve ; ne reče nam ni mu, ni hu, ko da smo njenog Lenjeg lanjski snijeg.
Kada zvekir zazveči, što je biljeg da je Emina zaždila, Lenji, osvrčući se na sve strane iz potiha , bojažljivo progovori:
-A ja bi jope’ volio da ponekad velikii snjegovi zapadaju kad je najveći zvizdan.
-Zašto konju jedan konjski? – ne mogaše da oćuti Mojsije.
-Znaš ga kakav je ,šta se ljutiš.- ubacuje se Deba.
-Hajd reci mi ti, ondak ,kad si tako mozgali.
-Pa reko nam je,zar nije.Vidiš ako padne snijeg po najvećem zindanu ti i ja smo pravo naj…grabusili.
-Hajd ti ,nije me briga , a zašto ja?
-Zato što bi ti moro skidat snijeg sa krova i iz avlije.
-A ti ne bi?
-Normalno da ne bih.
-A zašto ne bi?
-Platio bih hamala .
-Ta ti valja.A zašto i ja ne bih mogao platiti hamala.
-Jednostavno ne bi.
-Kod tebe sve nešto jednostavno i normalno.
– I jeste.A i ti znaš da od tvog hamala nema ništa.
-Ma znam , samo srcu odušku dajem.
-A zašto ne bi mogo platiti hamala.Ako nemaš penezi možemo ti mi posuditi.-pravi se nevješt Dobri.
-Ma nije to , imam cekina.
-Ma nemojte čojka na muke pristavljati, đe će se čojk na krov sa ramunjik penjati.Može se otkliznuti i vrat slomiti.Zalud osta harmonika pusta.Nije lud.-Lenji je zabrinut za svog horovođu.
-Šuti konju konjski i ko je reko da ću se ja penjati sa harmonikom i čistiti snijeg.
-Zlata .-Sva trojica horski.
-Jes vala , tu ste pravo potrefili.Van taka je u svemu , ali cicija je što se penezi tiče.Što će hamala plaćati kad ima mene?
Lenji će:
-Ko da je čifutkinja!
Deba će:
-Ma nije ,subotarka je.
Dobri ih ispravlja:
-Nemojte tako ,Jevrejka je iz dobre kuće i u pravu je. Mojsiju ništa ne bi bilo da se popnena krov.Ne mora harmoniku prtiti sa sobom.A ako se strmekne ,ko mu kriv što je mor0 slušat ženu.
Deba će:
-E ta ti valja , ako hekne sa krova,neće biti velike štete, barem će harmonika ostat čitava.
Lenji se zamislio:
-Zlata bi je garant prodala.
-Da plati Mojsijevu dženazu?
-Nije luda.Što će plaćat pogreb .mere ga u kakav jendek heknuti, a ima i veza u La benevolencija.
-Ja, imaš pravo, ima i u Dobrotvoru i Merhametu.
-Ma bistra je Zlata.Od svih bi uzela ukopninu , možda i od komunista.
-Ma šta to baljezgate mazgovi jedni.Vi to ko biva mene riješiste i nađoste pare za moje preseljenje na ahiret.Neće biti velike štete , jel’?E , ta vam baš po jaranski valja.
-Ma nismo mi krivi, ne griješi nam dušu,nego je sve zakuhala tvoja Zlata.
-Zašto bi me se ona kutarisala ?
-A šta misliš ko će te sahraniti kad otegneš papke?
-Odakle vam ta ideja da ću riknuti?
-Možda neš riknuti,možda neš crknuti, a ako budeš čistio snijeg, koji ljeti zapada po najvećem zzvizdanu, garant si obro bostan.
-Kako znaš?
-Reko ti Lenji , a i ne znaš bez harmonike ravnotežu držat.
-Pa onda se neću penjat bez harmonike.
-Aha.
-Zašto aha.
-Taj film nećeš gledati ovaj put.
-Nego koji.
-Ni jedan.Ja čuo kad neko jal rikne,jal crkne nema više filmova.
-A ako krepa?
-E baš si pametan.Što bi krepaština imala privilegiju.
-Ma krepaština mi nekako tugaljiva.Ja bih svakom krepanom, odredio da ima pravo ponijeti barem na jedan portabl tv.
-Ko da tebe neko pita za take stvari?
-Ma znam da se ja ne pitam i al ‘ zato bih ,uinad , svakome uvalio po jedan portabl tv,Ne mora ga nositi,samo neka ga kupi.
-Od kada si postao tako merhametli?
-Ma nisam merhametli ,nego mi Frka uvalila par tisuća portabl tv da ih tušnem.
Mojsije zavapi:
-Dajte ljudi prestanite više ,još će nas snijeg u sred ljeta odvesti u Saharu.
-Eto vidiš Dobri da je sve istina što Lenji skonta, čim Mojsije zna!
-Šta ja to znam konji konjski?
– Lenji skonto, ha veliki snjegovi kod nas ljeti ,za najvećeg zvizdana zapadaju, idemo u Saharu sladoled prodavati.
-Ko to mi?
-Ti ,Lenji i ja?
-A Dobri, zašto on ne ide?
-Ne znam, Lenji kaže kvario bi nam prosjek IQ.
-A šta ti je to?
-Oklen ja znam, možda je i to Lenji u čarobnoj nepameti smislio?
-Ne moraš objašnjavati.Mora da je nešto popametno, ko i uvijek.
-Jašta da je pametno.Da nije pametno morali bi Dobrog povesti sa sobom.
-A zašto ga ne bi poveli, jaran nam je.
-Baš zato što nam je jaran nećemo ga voditi.
-To nekako nije logično.
-Kako nije logično?Ako njega povedemo nećemo ništa zaraditi od prodaje sladoleda.
-Kako znate?
-Duga priča,mere drugi put.
-More, ko ga šljivi ,ko mu je kriv kad može da nam zakoči prodaju sladoleda u Sahari. A znate li gdje bi prodavali sladoled?
-Dabome da znamo!
-Pa gdje?
-Pa rekoh ti u Sahari.
-Ma ne to konju ,nego na kom mjestu konkretno, na kojoj lokaciji konju mahniti.
-A to , što ne kažeš?Pa lokalitetu Sahare ,zar ti nisam reko.
-Blento jedan .Evo kod nas, primjerice onaj šiptar Izeti je prodavo košpice na čošku Bjelava,Čakalušei Đižikovca;možda raskršće niže.A njegov predjed Jahići na Adi ciganliji . Na takvu sam lokaciju mislio.
-Joj budale žene, oklen u Sahari Džižikovac ,Bjelave ili Čakaluša , a napose Ada ciganlija..
-A prodavač košpica, jema li on?
-Nema. Šta će jedan šiptar raditi u Sahari?
-Pa, prodavati košpice valjda , ili se praviti filjozof, a ća ga ja znam?
-Niko nije lud prodavati košpice i pamet u Sahari.
-A zašto?
-Izgubio bi se ili bi ga strefila sunčanica,ili bi ošo u zindan.
-Znači rikno bi.
-Ne znam , možda bi i krepo ako ga na vrijeme ne nađe Bernandinac,ili bi crko ako ne bi naletio na našu lokaciju sa sladoledima.
-Zar Bernandinci nisu specijalizovani za planine i snijeg.
-Ako Lenji može prodavati snijeg u Sahari , zašto ja ne bi poveo Bernandica sa sobom.
-Zašto bi ga ti poveo sa sobom?
-Zbog burenceta.
-A zašto zbog burenceta?
-U njemu bih prokrijumčario kurvoazije.
-Nisi normalan.Zašto ne bi kurvoazije stavio sa sladoledom i poštedio pašče znojave.
-Vidi ,ta ti je pametna.Nisma se toga sjetio.A opet žao mi paščeta.Šta će on bez burenceta?
-Kupi mu čuturu.
-Misliš neće primjetiti razliku.
-Šta te briga, nemoj mu mjeriti IQ.
-Misliš ako mu ne mjerim , neće nam pokvariti pametli prosjek?
-Tako nekako, a možda bi se i Dobri ljutio.
-A zašto bi se on ljutio.
-Ne znam, ja to tek tako reda radi kažem.Ko da je mene briga hoće li se on ili bilo ko drugi ljutiti.
…
…
Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu zapadali veliki snjegovi, usred ljeta po najvećim zvizdanima..
***
Ne , tu nije kraj al’ ko će slušati mahnitove kako pametuju.
Al’ se nekad lijepo živjelo.
Rahatluk , radost , a bome i mnogo takar ljubavi i rahat od pameti ponajviše .
*
A onda , godinama poslije probudi se zverinja pogan, sve sama fašistička i nacistička bagra i fukara i raskomadaše nam prelijepu majku našu , Jugoslaviju.
(Oni još uvijek jašu , a Mojsije harmonike baca, ono kad ih ima , a ponekad i ograišu.)
Dugo se mahalom o Jahačima i Mojsiju prepričavalo svašta nešto.
Ponešto zapišemo, ali samo ako ima vjerodostojnih svjedoka za
garantovati istinitost.
I dan danas poneka ženska suza zaiskri, srce zatitra a tijelo se uskomeša.
Priču koja slijedi je jednom ispričao Mojsije.
Kome ćemo vjerovati , ako nećemo mahalašu sa takim časnim imenom,
koji uvijek nosi lakovane čizme, đah ljeti,đah zimi.A mošte misliti i u proljeće i jesen.
Jošte je i slikar,ali odavno ne slika , prevarila ga umjetnost, pride svira harmoniku, uglavnom majstor
u prebiranju. Po dirkama, jakako.
On volio pričati priče iznebuha.Ništa uvod,ništa poetika ,ništa stilizacija , po staromahalski drito u čelenku.
Reče Dobrom , jedna prelijepa Dama , koja je tada bila sama:
-Podsjećate me na nekog slikara , ali ne znam kojeg.
Dobri , pas ga ne takario, kao uvijek ko zapeta puška na usluzi
žemskom rodu, od šesnest do šezdeset, ono radi zakona,
a kažu nije mu mane i koju jedva dozrelu razdeliju po mahalskim
đardinima skupljati i brati, kaže šteta ih ostaviti neubrane, (a more se i kaki neuki zalećet i eto jazuka):
-Ah, vi vjerovatno mislite na Modiljanija!?
Ona oduševljeno:
-Kako znate?
-Pretpostavio sam, jer sam slično lud a i rod smo.
-Pa to je divno!Sada mi je ta sličnost jasnija.Kakav ste rod?
-Moja baba i njegova majka pod istim nebom, istim štipaljkama, na isti štrik veš sterale.
-Baš je to lijepo , a tako ste mi vi ,ljepotom i bojama slični,
i srcu prirasli.
-Pa i jesmo vrlo slični ,a i nismo nimalo nalik.
-???
Jesmo jer ljepoti ne možemo odoljeti,a slikamo mimo akademskih
zakona i nije nas briga šta ko misli o našim slikama.Bitno je da su
nježne , prelijepe, raskošne i nalik djevojčicama koje snimo i da se ženama
sviđaju.
Lijepi smo i pametni ,i nije nam mrsko, što nas ljepote vole , a muškarci mrze.
I on i ja smo počeli kao skluptori, ali nismo ludi umarati se tucajući
kamen.Zamorno , a ne baš učinkovito i plaho žuljevito, ma koliko on i
mramoran i sedefast bio. Nismo ludi to raditi kada možemo bez napora
i sa uživanjem vajati najljepši nebeski dar.
Volimo akšamluke, jer čitav život je niz neprekinutih akšamluka,
a akšamluk bez žene, tog anđeoskog cvijeta je samo prazno maglovito ništa.
I volimo se belsirati, iako nismo blentovije.
-U čemu ste različiti?
-Ma to je malo nezgodno za izgovoriti.Nismo toliko bliski da bih vam se,
sada vako na brzinu povjerio.
Samo ću reći da sam malo sporiji od njega, u …
Zašuti Dobri i zagleda se u njene oči.
Nakon vremena ili par osvita on joj otvori dušu.
-Vidiš mila, Modiljani je glupan bio i umro sa trideset pet ,
a meni naka izgatala sedamdeset dvije, i koju pride.
-I ti joj vjeruješ?
-Normalno da vjerujem. Bila je malo luckasta pa… recimo uz ostalo ,
uzela je samo jednu sliku za … gatanje i uspomenu.
-Takva mu sudbina!
-Pa što je nije prevario ili podmitio?
-Kako?
-Pravio se da je ne primjećuje ili joj poklonio portret.
-Ti vjeruješ da Suđaja ima lice .
-Jok, ti imaš.
-Ovo je bilo bolno i ružno.
-Nije mila moja,to je bilo nježno i prelijepo.Svaki anđeo ima predivni lik, pa tako sasvim normalno imaš i ti.
-To je već bolje; izvukao si se.Po čemu se još razlikujete?
-On je volio sutonom, a ja osvitom slikati, a u intermecu…eh, znaš već.
-Ah, znam već i zato te nisam nikad vidjela da slikaš.
-Kako ćeš vidjeti , spavalice jedna?
-Ti si kriv.
-Uglavnom. A Modiljani se još verao po krovovima , da tamo boji i
zelenu vilu ljušti. Ja jok. Štoš se penjat po krovovima ,
kad imaš pravu vilu na šiltetu , jal dušeku, kad…uh,znaš već.
-Da, znam već, naučila sam.
-Nisam glup sudbinu izazivati i propuštati svilene dodire.A i na krjau krajeva, poslije je čednije slikati i nagu žensku ljepotu pogledima milovati. A šta misliš ,ako se sudbi neka moja slika ne bi svidjela, da li bi mi išta pomoglo osim da pomislim :
I pad je let.
-Ne sluti zlo, bleso mila.
-Ma ne slutim ja ništa, a mnogi su ničim izazvani zazvali takvo nešto.
-Šta to?
-I pad je let, a nisu bili anđeli, ko ja.
-Baš si mi plaho pametan.Da te ne znam pomislila bih da si uobraženi idiot.
-Ma nisam nepametan, ili nisam ko Modiljani, iako još nikad nisam poletio.
-Kako to?
-Njemu jedna ljepota bila dostatna za dvadeset šest portreta.
-Pa?
-Meni je dvadeset šest krasota jedva dovoljno za jedan portret.
Tajac.
On čeka.
Tišina.
On je u oči uporno gleda , ona muči.
Suza joj u oku klacka.
-Šta je malena, nešto upalo u oko ili ti se sunce zaplelo među trepavice.
-Nije ništa slično?
-Nego?
-Tužna sam što neću imati svoj portret.
-Kako znaš?
-Pa reče maloprije , dvadeset šest žena za jedna portret.
-I ti mi vjeruješ?
-Normalno da ti vjerujem,nikad me nisi slagao.
-Ne brini se , ti vrijediš za još dvadeset šest žena ,jer ti si najređa krhka ruža i ime ti je Đejn,
iako ja nikada nisam bio Tarzan, već samo Srećo , čim te život poslao u moje odaje.
I imaćeš ti dvadeset šest slika i jedan portret , ha nakupimo dovoljan broj osvita.
Mojsije klima glavom i zaključuje priču:
-Glupaci kažu pogled u nečije oči je pogled u njenu dušu. Aha, kako ne. Pogled u njene oči te vodi u
rajske đardine ili pržun. A ponekad se i poleti.
Pita Deba :
I šta bi dalje?
-Nakupio se dovoljan broj osvita.-lakonski će Mojsije.
Deba:
-Jel ženska dobila svih dvaset sedam slika?
-Jesi glup,kako to moš pitat. Znaš Dobrog, i više ,nikad ne laže, a kad ljubi glavu gubi,valja ova.
Lenji će:
-Ti ko da si u lakovanim cipelama , i to je sve?
-Vidiš li da sam u lakovanim čizmama , konju jedan. Šta im fali?
-Ništa , samo se ne moš se u njima verati po planini, eto što im fali.
-A što bi se ja to vero po planinama u lakovanim cipelama.
-Ne znam , možda bude neke preše?
-Kake preše konju jedan konjcki.
-Možda neka Žana zakuka – upomoć zino vuk .
-I ti misliš da će žensko zvrištati zino vuk i da će baš mene pozvati u pomoć.
-Nikad se ne zna , a ja bih te pozvo.
-Šta imaš ti mene pozivati upomoć, konju lipcanerski jedan.
-Mislim , moš se okliznuti i strmeknuti niz kaku liticu, da Deba i ja kontamo na koji si način
presvisno;jal si crko , jal si krepo, jal si rikno , jal lipso ili si samo vrat slomio.
-A šta se vas dvojicu blentovija tiče kako ću se ja skončati?
-Normalno da nas se tiče , jaran si nam.Deba, dobar mu ovi izraz skončati, ko da ga je Dobri nacifrao.
-Jes, al ima jednu falinku.
-Koju?
-Neće neupućeni čojk znati kako je Mojsije skončo.
-A vi ćete ,ko biva znati mahlukati blesavi.
-Jašta ćemo nego znati.
-Kako?
-Fino , Dobri će naslikati mjesto zločina i onda ćemo ocijeniti kako si skončo.
-Dobri, i ti'š me naslikati ako se strmeknem?
-Hoću ako šta od tebe ostane i ako me njih dvojica nagovore da prijeslikanja skinem lakovane čizme,
da se i ja ne strmeknem.
-Kako misliš , ako šta od mene ostane i čije čizme.Moje ili tvoje.
-Zavisi kako si zamislio – i pad je let. Ako je predugačak , na belaju si, ništa ne ostaje. Jok Debine.
-Što njegove, kad ih nikad nije obuo. A i tolikačke brojeve od laka ne prave.
-Nagovoriće ga Lenji da obuče lakovane čizme , makar i tri broja manje ne bi li se i Deba strmekno.
-Zašto bi se on strmekno?
-Pa jesi li mu jaran ili nisi?
-Deba jesam li ti ja jaran.
-Normalno da nisi.
-Zašto?
-Kako ćeš mi biti jaran ,ako u lakovanim cipelama poletiš spasavati neku Dobričinu hanumu,ha ona
poviče zino vuk, pa se strmekneš ,prije nego vidiš koji je to vuk zino. Taki levati mi nisu
nikad bili jarani.
-Joj, kad vuk zine to je belaj.Nikad nahraniti.
-I ti bi hranio vuka?
-Normalno da ne bih, nisam lud.
-A vučicu?
-E to je već nešto …
Dobri se smješka;taki su oni .
Umjetnici u presipanju i obrtanju pameti na pamet , sve jedna od druge imaginarnija i životnija, a
bome i dobre pouke nose.
Zapravo ponekad su tako životinjski živopisni da razmišljaju da izdaju zbirku basni. Normalne ne o
njima.
Nećemo sad o poukama , misle mahalaši, nekad ih možda zapišemo i prosvijetlimo neuke prepisivače.
Ni harmonike nema, samo gitara u ušima, i muzika neka mi šapuće znane riječi :
-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom. No , glasnija je guši i pobija.
Nježno najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.
Darujem..
Darujem…
Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir mojih usana što život znače.
Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela sa rubin ogrlicom , na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.
Dugo , pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.
Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.
Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.
Grlica mi na lijevo rame doleprša.
Čitamo.
Dobri moj,
Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj. Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.
Davno nekada , dok sam “dijete” bila,nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo, ono neko , veliko nešto.
Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepota neka, koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju. Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao. Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.
Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Neko druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu , to sam znala.
Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.
Te tvoje crne oči. Kako su iskrile .o koliko sam ih voljela.
Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.
U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. jedno vrijeme nisam smjela, a poslije…
Recimo bilo je kasno. Tada ti je ona prekrasna plavet ušla malo dublje od srca.
Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga djeteta i plaveti.
Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila. Moje radosti i ljubavi. Život je često bio podnošljiv.
”Srećom” nisam tugovala kao ti, koju godinu gore dolje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.
Dogodilo se , to što se dogodilo.
Za neke sam stvari kriva, za većinu nisam. Život i neki pogrešni odabiri su krivi.
Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.
Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.
I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve , nisam mogle. A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka one noći , još uvijek čuvaš. Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.
Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.
Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala. Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.
Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.
Htjela sam da se sjećaš one Frke, one malene tvoje djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.
Mili moj
uvijek sam te voljela
Ti
oprosti mi.
Znam da ću te boljeti više od ijedne druge.
Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.
Zauvijek tvoja mala Frka
P.S. Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna, a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.
Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija. Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.
Ako želiš i bajku tvoju, onu skrivenu, mi pročitaj . Neće me više boljeti.”
Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono usnilo.
Noć je bila trptaj sna i ljubavi.
Dijete je samo to od života htjelo.
Ljubav i ništa više.
Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.
Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama.
Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta sa neba mojoj malenoj Grlici šalje.
Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.
Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.
Poljubi me Grlica bijela. Shvatam to se Frkina duša oprašta sa mnom.
Spremna je.
Tiho odleti. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice, svoje druge. Znam , tamo ćekaće me . Ako oprost dobijem. To će biti vrlo teško. Varalo je srce moje.Mnogo.
Odleti i dio moje duše sa njom.
Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te .
Uskoro eto i tebe meni. Ne brini, zaslužio si.
I nek ti druga grlica otpjeva, onu istu pjesmu. I to si zaslužio.
Muzika utihnu.
Bol kao santa leda zaleže u dušu , koju ona u tisuće kockica ledenih u srce prenese.
Dvije kockice leda u očima. Jedna plava , iz oka na strani srca nikako da padne. I nikad neće.
Druga crvena kockica iz onog nevjernog oka, koje nije na strani srca je kanula. Kako je to zaboljelo. Ali se odmah tu, ispod oka i zaustavila. I sada i peče i boli. Naročito kada se tango ili zvuk neba javi.
A u međuvremenu? Tajac. Tišina.
Tišina i tajac.
Samo pitanja.
Kako, šta i zašto?
Odgovori ?
To će poslije doći, kontam.
Ili neće. Bolje da sniju.
(Frku, moju Malenu ljepotu i Frkicu uvijek u duši prtim i bolim. I moje oči nisu lažne. Svjetlucave su i nježne. samo vole da lutaju, jer su oči estete. Toliko ljepote na dunjaluku ima , na svakom koraku. A insan ko hajvan u polju ljubičica, ne mere a da ne utone u nju , dok je svu ne upije…
A lutanja krše srca. Sada to znam. Al’ džabe…)
Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći , posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.
Lijep dan bio.
Davno prije jednu sam pjesmu sročio. Njoj i svima ženama što bol i jecaj u srcu nose.
Malo je nevesla, šta se tu može. Znam Frku, sigurno bi je u damar strefila i malo nasmijala. Takva je bila djevojčica mila .Boli je , a ona se smije. Janje malo iz mog sna na tren odlutalo.
Za sve mile djevojčice što mrenjem ljubavi kroče:
Vrišteća kraljica boli
Znate li onu plahu srnu
Frku proljećnu
Pa još Frku frkicu
Nesrećnu.
Lirik, pjesnikinja
Reći ćete – kanda
Frka nikad luđakinja
Donekle – valjda..
Ali – vapaja ljubavi
Krika ljubavi
Željna
I posne korice hljeba
I gladna ljubav traži
Hoće da se da.
Njen očaj krik
Plaši
Muškarce
– biti kukavice
Bola krik
Plaši
ženskinje– zle vučice
Muškarce na kuje sviklih
Ne na Srne u ljubavi niklih.
Žene na grubosti obučene
Na prinčeve male naučene.
Ne na ljubav frkičavu
Neštedimice što se daje
Ljubav majke preplašene
Bol-žene ostavljene.
Bol djeteta dobrote
Anterija od safira
Nježne mile krasote
Let malog leptira.
Bol srne ljubavnice
Što u jadu vremena
Što u jadu jada
Što u jadu sjemena
Grlica let sanjaju
Ne želi potkovice.
Bol košute majke
Troje djecu što ljubi
Dvoje spašava od hajke
Sina od istih neljudi gubi
Put rubina želi da kroči
Srna Ljubavnica
Srna prijateljica
Srna poetesa
Srna umorna
A se zaspila.
Uvijek samo nježne žene
Bijelini anterije da iskoči.
U ljubavi uzlet vidi
A bila je samo – lane
Što hoće da se svidi
U proljeća snene – dane.
Golubica u sve dane ružne
Kraljica vrišteće boli
U sve njene snove tužne
Nikada nikoga ne moli.
Starog a novog zadnji dan
Dragana milog spoznala
Ostvari se djevojčaki san
Al’ se njemu nije dala.
Dugo se molilo i snilo
Za hiljadu pahulja bijelih dan
Nekako se dockan zbilo
Iako bio je dugin dan.
/ In momoriam jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/
**
Pet mjeseci po Keminoj smrti ,umrla je Frka Frkica velika ljubav našeg k'o fol pjesnika i slikara.
Njihov poslijednji susret je obilježila Montenova pjesma Hiljadu pahulja bijelih.
Frka zaslužuje da je se sjetimo epizodom u kojoj gostuje Kemal Monteno.
****
Anterije i nevinost
**
Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.Šta ću,mislim,ne izlazi mi se,pripeklo,ali Frka mnogo toga zaslužila.Uvijek je mudra i čestita žena bila,osim jednom.Prvi put je monstrum unesrećio.Drugi put je prevarili.To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije.A trebala je.Zlo i mladost – ludost.
Sjeli mi u Galeriju,sada neko carsko ime nosi.Poljubimo se u obraz.Svijet gleda, ne mere drugačije.
Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte na se, usred kafane.
Šutim,ništa ne pitam.
Šuti , ništa ne govori.
Mučimo.
Razumijemo se , kao nekada. Još uvijek.
Ne kaže, ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se , hoće kurvoazije. Može rečem konobarici; ma ista ona Esma Drnda iz Šekerove što mi je srce htjela da dere ko Musa jarca ; na živo. Ipak nije. Na vrijeme se drugi put udala.
-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Frko Frkice , žao mi , što ruzaklije i ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čo'ek zaboravio što se nekad guštalo i šta se jednom nije konzimiralo…
Ima još jednog sina i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.
Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,iznimno biće , a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten ili slično.Da je barem srela neku budalu ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika , baksuze birati.Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ život , jal otac.
Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada,pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.
Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno.Ništa ne čujem,gluv ko dva topa.Granate me oglušuile na obje klempe.
Tako to život odredi.Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih, dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh , pa grruuhh , i ja gluv na oba uha,kao top ,plus još jedna. Nisam frajer oglušiti na jedno uho, kad imam dva.Stvar ravnoteže. Sve je u pravoima.
E , eto ti , cereka se usud , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga. Šeret neki , garant!
Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako ću bolan, šuti ona?Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz uši,ovu Frku sve razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda i čudnih stranaca , k'o ovi današnji svijet.
Ima jedna molba,progovori.Zna da ću joj udovoljit,ali red je zamoliti.
Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.
Nema laptop,provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici.Moli da koju epizodu jahačima, harmonikama i njoj, preko reda nabacim.Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.Kaže nema takvog mahalskog kalemisanja nigdje na dunjaluku.
Slike djece pokazuje i unučadi ima,pa ih hvali.Ne pita za nikoga.Ja ne pričam o tim nikoga.Od kako joj poginuo sin , muško je dotaklo nije.Puno je to godina nedoticanja;previše.Ali znam,ako iko može nešto durati,to Frka zasigurno može.
Ja htjedoh nešto progovoriti,ona me šutka,očima ,kaže ne pričaj,nije ono zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim , već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:
Joj,mamo mamice.
Samo jednom vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti tijelo joj bilo spremno.Ali prije toga , Deba ko Deba konjina samo neke svoje finte ganjao.
I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo. O onom kasnije ne smijem pričati . Znam da nas to još uvijek boli.
Taj voz je propustila dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu.
Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’ poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.
Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta zna dijete šta je ubica ili četnik?Povelo i tri druga.Jedan dječak domac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca, crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum , neki Skoko Milenko, tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.
Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.
Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča Sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan , ubila. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.
Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gore od njenog muža prošao.
Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još 5.000 djece što ubijeno,što nestalo.Tek da se zna.
Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj,na našim Bjelavama, živi. Njoj drago, vidim milina joj srcem bije.
Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono, sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići,jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.
Jako vruće,ništa dova ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se mađara kutarišem . Znam zašto me zove.Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.
Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to ja.Mislim , red je , vrijeme je da pođem.Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu novu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:
Hiljadu pahulja bijelih.
Muzika teče, mozak ubija.Sjećanja naviru k'o ozon poslije kiše,samo se prelijevaju u hiljadu pahulje duginih boja.Ni cigar nisam završio,ona se vraća.Pogledam je.
Meni suze niz lice.Treći put u životu jer Ona ulazi bijeloj anteriji,nov novcatoj.
Vrijeme kao da se vratilo na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jemenka ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me.Sretna je što me usrećila izgledom koji mladost doziva.
Kemo tuguje :
Hiljadu pahulja bijelih večeras pada
Umiru pahulje bijele i moja nada
Da li te vjetrovi nose
Jedina moja
Na nekom oblaku mekom duginih boja…
Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu,vlaže oči i lice,nalik su suzama.Dotiču joj nježne ruke,ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.
Ona je ; mila Frka iz Đul bašte kada puna nade i života je bila.Njeno tijleo igra,gori i lebdi.
Sluti se,ništa ispod nema.Grudi i noge djevojačke,boje ćilibara ispod bjelila anterije nestvaran krajolik nude.Ona je mlada , što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.
Njen budući muž , nije dragi , vać očevog prijatelja sa sela sin.
Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku.Gdje god krene,gdje god se makne njena zla sreća je sa osmjehom čeka.Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.
Šteta, mislim,trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati.Možda,a možda i ne?Neće duša Princa malog ,ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.Ništa drugačije ne bi bilo.Samo bi jedna uloga u bajci bila dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.
A ovo dijete malo bi vjerovatno nesretnije bilo,ako je to moguće.
Njoj suze na licu,meni suze na licu,valjda se pahulje tope.Osjetimo; i srca i duše plaču.
Smirimo se,valja izaći pred svijet.Sreća njena ona se nikad šminkala nije.Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa Malena uvijek bila..
Malo se sagnem,poljubim je u čelo,uvijek oniža krasotica bila i kažem:
-Čuvaj se dobroto moja milosti puna.
Ona se raznježi,suza samo što ponovo ne pođe,klima glavom,riječi nema.Trgnu se i sa osmijehom reče:
” Ali ima da u komšiluku pukne bruka,od trača i jeda.Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu.Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas glas bije.Neke tvrde da su sa vama bile.Mnogo njih.Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih.I muškinje nas mrze.Ti hadumčari će me najviše olajavati.Ljubomore i pakosti radi.”
Pušta Montena ponovo i pojačava do daske.Prati me,do ulice,vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena.
Muzika titra,bjele sjene nalik anđelima izlaze,kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti razbacuju.
Zavjese u susjedstvu se tresu.
Ljepota moja me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene.Dvije siluete,besprekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje.Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.
Mahala, te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset godina ili pedeset godina.Neki od škiljavca iza penđera nikad.Ni strasnije poljubce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.
U predahu ona šapuće šteta,mogli smo dobri glumci biti.Ja se šalim;nismo vremena za gluposti imali,trebalo je glumiti preteške uloge života.
Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna nikada više ponoviti neće.Ja se ne bunim,uzvraćam joj , za sve naše neljubljene dane i noći;i njene i moje.
Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:
Ti si noćes sva u bijelom
Tamo gdje se pjesma čuje
Pahuljice srca moga
Ko te ljubi i miluje…
Ona se odvaja,suze joj u očima.Ljepota moja nije dobro ,mislim ja! Neka me ledena jeza hvata.
Kažem vratiću se mila,nekog od ovih dana ,da nastavimo gdje smo stali,”ako treba pobjeći od sveg sad…”
Uvijek taj Kemo,uvijek ti Indexi,gdje god kreneš,šta god uradiš,pomisliš ili usniješ evo ti njih.Moraju svojim tuč muhurom sve ovjeriti.Neka ih,muzika ljubavi je to,takve više nema niti će biti.
Ona se smješka,neizmjerna tuga sjaji joj u očima.Samo prošaputa;kako ti kažeš,mili.Miluje me ručicom malom po obrazu,dugo,grčevito.Okrenu se i lahko,kao pahuljica odleprša.Vidim bijelu anteriju na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.
Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba novoga,a već bajatog milenija.Trenutak zastane,kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima :ne,ne ,ona ulazi u kućicu malu,trošnu i pritvori vrata..
Zapalih cigar usporeno,duboko udahnuh i izdahnuh.Niz ulicu hodim.Povučem dim,dugo ga otpuhujem.Izvučem pljosku,što bi Mojsije reko alkoholeru,nije kurvoazije sada pijem samo štok.Nema više tog slatkog vakta.Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.
Ne od štoka.To život se ponovo zbio.Koračam niz brdo,taksi ne tražim.Niz brdo se sve kotrlja.
Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.
To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:
Hvala ti velika čestita i mila ženo,mala Velika Frko Frkice,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala.Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te,svi od reda.Svako od nas na svoj način,iako to nekad nismo znali pokazati.
Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme.Raspisalo se o Jahačima,Harmonici,anterijamaLuci i Frki; i pjesmu koju pride.Ništa na haberu nisam objavio.Mislim,iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti.Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.
Nazovem.Javi se.Ili pospana ili umorna taji joj glas.Može kaže,sutra se o akšamu kog nje vidimo.Sat gore dole ništa ne mjenja.
Suta u podne ; sve natenane,po tabijatu.Žilet,voda,sapun,mirisi i abuzenze vodice,teget plišano odijelo,leptir mašna i prsluk od kadife,glanc cipele sa bijelim pertlama,kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.
Srce drhtii pjeva . pičim,pičim,pićiču i na Bjelave veselo stičiću.I stigoh.
Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin anteriji.Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom.Anterija se raspucava i nudi.Priđem i saginjem se da je poljubim ,ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.Mlada žena se smješi kroz suze ;to nju Dobri za majku zamjenio.Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.
A tamo,odar boli i tuge!
Na odru ;svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji plavičastim safirima optočenoj – sanja. Strast svoju,neutoljenu, vedrinu svoju,žeđ za životom sa sobom na nebo nosi.Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika.Znam je,lica anterijska i nevina sa nje glede.Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je,lagano kosu joj ljubim.Sada joj lice mirno i spokojno ;kao da je odahnula i smiješi se.
Piano!
I u smrti – ljubav i muzika sve je.
To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.
Kraljica vrišteće boli čini se sni.O Frko,Frkice otvori oči,mladoženja tvoj Princ Mali je došao.
Čuti dijete.Ne progovara.Bespomoćna od čekanja njega neuviđavnog,umorna bila pa spije.
Oko nje nema nikoga samo kćer joj,tuga i ja.
Kapi kiše po penđerima liju i pjesmu nose:Ti si nam bila u svemu naj,naj,naj;u sve'mu naj.
Priđem meleki i poljubacem joj,kao nekad ,orosim onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.
Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.
Kćer kaže ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.Zna sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da se zbude.Glupava mladost ili dušmani neki,ili jednostavno sudba na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.
Zastidi me ova mlada žena, načisto.
Kćer mi kafu,žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije,čitav bocun i dvije kristalne čaše na sto iznijela.Kaže ma'mo mame joj rekla šta volim, a i trebaće mi.Dignem obrvu na ono ma'mo mame.Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je.Osvrćem se i gledam,nema nikoga oko nas.
Ide ona sada nazvati brata i kasti mu da je majka umrla.Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.
Majka joj znala da ću po običaju zakasniti, kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje.Poželjela jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati.U tom scenariju sa njom se oproštam na njen način.
Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio;skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja bijelih.
Ode Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota ; mila i blaga.Vrckava i vesela,ni tuga to ne može ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu ma'mo mame pokupila.
Primičem sto odru blještavom i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i čitam joj:
Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.
Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji nešto sprema,a tuga ga mori.
Joj,Frko Frkice,gdje si sad?
Kraj I dijela
Drugi dio Sutra Subota 22.jun/lipanj 2019. u 20.08 h
Onomad po zdogovoru,negdje malo prije akšama, slučajno , u njegovoj bašći sretosmo Lenjeg u hladu jasmina sa nogama u velikoj kadi , u kojoj nekoliko punih gajbi piva, pletaru brlje i dva bocuna kurvoazijea šlaufom zalijeva ko najljepše đule.
Ne znamo kako i zašto,ali žena mu se zaista zvala Emina , a po porijeklu je lako mogla u miraz donijeti bar jedan džugum.Jedino nikad nije stajala u hladu,više je lepršala po mahali, od kone do kone.
Po običaju klipača pred njim.Dugačka slamčica iz boce viri .
Ništa neobično , mislimo mi.Ko će na ovom zvizdanu dizati bilo šta teže od čačkalice.
Za Lenjog je i to jazuk. Preteško.
Progovori , a mi se zagledasmo, nije njegovo da govori od kako je prohodo ,progovorio u sedmoj godini i reko:
– Ja gladan.
Sada ko iz topa odape:
-Znajte da ste dobro prošli!
-Znamo ,kako ne znamo, ha smo se u mahali rodili.
-Ma ne to blečci , nego eto sve nešto danima dumam i ibretim se,kako je sve sređeno do savršenstva.
-Šta to?
-Skonto sam zašto snijeg ne pada ljeti .
-Mora da si nešto , beli pametno skonto.
-Normalno da je pametno. Šta čojk u hladu jasmina, čija se žena zove Emina, a udala se sa ibrikom u ruci, duška u kadi , oko njega đenetske blagodeti ,mere skontat nego pamet.
– Pa reci!
-Ma ne znam kako ću, stid me .
-Hajd nemoj se prenemagati ko magare na tuti ili junferica kad se treći put udaje. Kada je tebe bilo ičega stid ,osim nešto radit.
-E u tome grmu leži sova.
-Daj ne beri kvake,niko nije pomeno rad i ne baljezgaj nego zbori.
-Koji bi luđak po ovom zvizdanu čistio snijeg?
-I to je po tebi razlog što ljeti ne pada snijeg.
-Ja vala, vela havle vela kuvetile, ja koji bi drugi bio.
-Nisu ti sve na broju.
-Normalno da nisu.Sluđen sam.Eto ,kažu ,tamo gdje su najveći zindani , čojk može vjenčat više hanuma.Nikako nije pravo. Valjada im zvizdan mozak ispio.Ja sve gledam , kako mi se valja kutarisat ove jedne jedine.
-Daj ne budalesaj.Nije Emina baš toliko loša.
-Ne kažem, ali uvijek ima bolja. Eto recimo…
-Koja ti je bolja , crko dabogda crkotino jedan … – odnekud zabrunda Eminin glas.
-Oklen bona ti? Ja mislio ti još razmjenjuješ recepte sa konama.Nije još vakat akšamu.
-Šta te briga oklen ja.Nego kojom bi to ,majke ti,mene mjenjo.
-Nikojom .Ne bi te bona mjenjo ni za četiri hamamskih djevice.
-Jesi mi plaho pametan.Otkad to u haremu ima djevica.
-Pa zato kažem.Ne bih te ni za jednu ,a kamoli za sve četiri mjenjo.
-A zašto ne bi , šta im fali?
-Ko bi mi bona čistio snijeg iz avlije ,ako se slučajno potrefi da snijeg zapada ljeti, po najvećem zvizdanu. A bome i sa krova.
-Ma ,ti si moje jedno veliko pametno srce.Znala sam ja.Odok na još jednu turu recepata ili heklanja.Ne znam šta je sad na redu u našem mahalskom kružoku.Čuvaj mi se.Nemoj da bi gdje mrdno ili nešto teško podigo.
-A ako zapada snijeg?
-Ne brini se eto mene , ponijela sam metlu , očas ću doljećet.
I ode Emina, možda odleti,šta ga mi znamo, mahaluše mogu sve ; ne reče nam ni mu, ni hu, ko da smo njenog Lenjeg lanjski snijeg.
Kada zvekir zazveči, što je biljeg da je Emina zaždila, Lenji, osvrčući se na sve strane iz potiha , bojažljivo progovori:
-A ja bi jope’ volio da ponekad velikii snjegovi zapadaju kad je najveći zvizdan.
-Zašto konju jedan konjski? – ne mogaše da oćuti Mojsije.
-Znaš ga kakav je ,šta se ljutiš.- ubacuje se Deba.
-Hajd reci mi ti, ondak ,kad si tako mozgali.
-Pa reko nam je,zar nije.Vidiš ako padne snijeg po najvećem zindanu ti i ja smo pravo naj…grabusili.
-Hajd ti ,nije me briga , a zašto ja?
-Zato što bi ti moro skidat snijeg sa krova i iz avlije.
-A ti ne bi?
-Normalno da ne bih.
-A zašto ne bi?
-Platio bih hamala .
-Ta ti valja.A zašto i ja ne bih mogao platiti hamala.
-Jednostavno ne bi.
-Kod tebe sve nešto jednostavno i normalno.
– I jeste.A i ti znaš da od tvog hamala nema ništa.
-Ma znam , samo srcu odušku dajem.
-A zašto ne bi mogo platiti hamala.Ako nemaš penezi možemo ti mi posuditi.-pravi se nevješt Dobri.
-Ma nije to imam cekina.
-Ma nemojte čojka na muke pristavljati, đe će se čojk na krov sa ramunjik penjati.Može se otkliznuti i vrat slomiti.Zalud osta harmonika pusta.Nije lud.-Lenji je zabrinut za svog horovođu.
-Šuti konju konjski i ko je reko da ću se ja penjati sa harmonikom i čistiti snijeg.
-Zlata .-Sva trojica horski.
-Jes vala , tu ste pravo potrefili.Van taka je u svemu , ali cicija je što se penezi tiče.Što će hamala plaćati kad ima mene?
Lenji će:
-Ko da je čifutkinja!
Deba će:
-Ma nije ,subotarka je.
Dobri ih ispravlja:
-Nemojte tako ,Jevrejka je iz dobre kuće i u pravu je. Mojsiju ništa ne bi bilo da se popnena krov.Ne mora harmonikuprtiti sa sobom.A ako se strmekne ,ko mu kriv što je mor0 slušat ženu.
Deba će:
-E ta ti valja , ako hekne sa krova,neće biti velike štete, barem će harmonika ostat čitava.
Lenji se zamislio:
-Zlata bi je garant prodala.
-Da plati Mojsijevu dženazu?
-Nije luda.Što će plaćat pogreb .mere ga u kakav jendek heknuti, a ima i veza u La benevolencija.
-Ja, imaš pravo, ima i u Dobrotvoru i Merhametu.
-Ma bistra je Zlata.Od svih bi uzela ukopninu , možda i od komunista.
-Ma šta to baljezgate mazgovi jedni.Vi to ko biva mene riješiste i nađoste pare za preseljenje na ahiret.Neće biti velike štete , jel’?E , ta vam baš po jaranski valja.
-Ma nismo mi krivi, ne griješi nam dušu,nego je sve zakuhala tvoja Zlata.
-Zašto bi me se ona kutarisala ?
-A šta misliš ko će te sahraniti kad otegneš papke?
-Odakle vam ta ideja da ću riknuti?
-Možda neš riknuti,možda neš crknuti, a ako budeš čistio snijeg, koji ljeti zapada po najvećem zzvizdanu, garant si obro bostan.
-Kako znaš?
-Reko ti Lenji , a i ne znaš bez harmonike ravnotežu držat.
-Pa onda se neću penjat bez harmonike.
-Aha.
-Zašto aha.
-Taj film nećeš gledati ovaj put.
-Nego koji.
-Ni jedan.Ja čuo kad neko jal rikne,jal crkne nema više filmova.
-A ako krepa?
-E baš si pametan.Što bi krepaština imala privilegiju.
-Ma krepaština mi nekako tugaljiva.Ja bih svakom krepanom, odredio da ima pravo ponijeti barem na jedan portabl tv.
-Ko da tebe neko pita za take stvari?
-Ma znam da se ja ne pitam i al ‘ zato bih ,uinad , svakome uvalio po jedan portabl tv,Ne mora ga nositi,samo neka ga kupi.
-Od kada si postao tako merhametli?
-Ma nisam merhametli ,nego mi Frka uvalila par tisuća portabl tv da ih tušnem.
Mojsije zavapi:
-Dajte ljudi prestanite više ,još će nas snijeg u sred ljeta odvesti u Saharu.
-Eto vidiš Dobri da je sve istina što Lenji skonta, čim Mojsije zna!
-Šta ja to znam konji konjski?
– Lenji skonto, ha veliki snjegovi kod nas ljeti ,za najvećeg zvizdana zapadaju, idemo u Saharu sladoled prodavati.
-Ko to mi?
-Ti ,Lenki i ja?
-A Dobri, zašto on ne ide?
-Ne znam, Lenji kaže kvario bi nam prosjek IQ.
-A šta ti je to?
-Oklen ja znam, možda je i to Lenji u čarobnoj nepameti smislio?
-Ne moraš objašnjavati.Mora da je nešto popametno, ko i uvijek.
-Jašta da je pametno.Da nije pametno morali bi Dobrog povesti sa sobom.
-A zašto ga ne bi poveli, jaran nam je.
-Baš zato što nam je jaran nećemo ga voditi.
-To nekako nije logično.
-Kako nije logično?Ako njega povedemo nećemo ništa zaraditi od prodaje sladoleda.
-Kako znate?
-Duga priča,mere drugi put.
-More, ko ga šljivi ,ko mu je kriv kad može da nam zakoči prodaju sladoleda u Sahari. A znate li gdje bi prodavali sladoled?
-Dabome da znamo!
-Pa gdje?
-Pa rekoh ti u Sahari.
-Ma ne to konju ,nego na kom mjestu konkretno, na kojoj lokaciji konju mahniti.
-A to , što ne kažeš?Pa lokalitetu Sahare ,zar ti nisam reko.
-Blento jedan .Evo kod nas, primjerice onaj šiptar Izeti je prodavo košpice na čošku Bjelava,Čakalušei Đižikovca;možda raskršće niže.A njegov predjed Jahići na Adi ciganliji . Na takvu sam lokaciju mislio.
-Joj budale žene, oklen u Sahari Džižikovac ,Bjelave ili Čakaluša , a napose Ada ciganlija..
-A prodavač košpica, jema li on?
-Nema. šta će jedan šiptar raditi u Sahari?
-Pa, prodavati košpice valjda , ili se praviti filozof, a ća ga ja znam?
-Niko nije lud prodavati košpice i pamet u Sahari.
-A zašto?
-Izgubio bi se ili bi ga strefila sunčanica,ili bi ošo u zindan.
-Znači rikno bi.
-Ne znam , možda bi i krepo ako ga na vrijeme ne nađe Bernandinac,ili bi crko ako ne bi naletio na našu lokaciju sa sladoledima.
-Zar Bernandinci nisu specijalizovani za planine i snijeg.
-Ako Lenji može prodavati snijeg u Sahari , zašto ja ne bi poveo Bernandica sa sobom.
-Zašto bi ga ti poveo sa sobom?
-Zbog burenceta.
-A zašto zbog burenceta?
-U njemu bih prokrijumčario kurvoazije.
-Nisi normalan.Zašto ne bi kurvoazije stavio sa sladoledom i poštedio pašče znojave.
-Vidi ta ti je pametna.Nisma se toga sjetio.A opet žao mi paščeta.Šta će on bez burenceta?
-Kupi mu čuturu.
-Misliš neće primjetiti razliku.
-Šta te briga, nemoj mu mjeriti IQ.
-Misliš ako mu ne mjerim , neće nam pokvariti pametli prosjek?
-Tako nekako, a možda bi se i Dobri ljutio.
-A zašto bi se on ljutio.
-Ne znam, ja to tek tako reda radi kažem.Ko da je mene briga hoće li se on ili bilo ko drugi ljutiti.
…
…
Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu zapadali veliki snjegovi, usred ljeta po najvećim zvizdanima..
***
Ne , tu nije kraj al’ ko će slušati mahnitove kako pametuju.
Al’ se nekad lijepo živjelo.
Rahatluk , radost , a bome i mnogo takar ljubavi i rahat od pameti ponajviše .
