Grdelinka

A onda se ,  u svom tom halu , Dobri vrati u moj život.

Bijaše maj mjesec  , dan sunčan i ugodan . Ja u bašti  , zadeverala se oko  zelja , mladog luka i salate. Dobro je rodilo. Meni drago , trud se isplatio. Djeca mi „pomažu“ . Čeprkaju lopaticama  imitirajući mene. Uče se . Meni je bitno da su mi na oku.  Pusti strah.Koga lešinari napadnu i vrapca se boji. Ne ispuštam ih iz vida.

Skupljam zadnje strukove povrća kad se sin oglasi:

-Mama, neki čiko nas gleda.

Prepadoh se. Nisma čula da je neko ušao  . Znam da sam vrata zabravila.A i jako su škripala. Podigoh pogled i prenerazih se. Dobri stoji i posmatra nas. I mene i djecu. Pogled mu blag , oči zasuzile ,  lice nasmiješeno , vidi se da uživa.Odavno se ne zbunih.

-Uh , gdje me nađe !

Ovako prljavu i neurednu . U  starim muževljevim pantalonama , izblijedjeloj bluzi , zemljom zamazanoj pregači, s motkom u rukama  punim zemlje nisam izgledala nimalo reprezentativno .Šest dugih besanih godina se nismo vidjeli – a ja ovakva , zapuštena i nikakva , prava zemljoradnica. Ma kakva zemljoradnica – prava pravcata seljankura.Sreća da su djeca , kao i uvijek bila uređena i čista.

On nam priđe .Pruži  djeci dva paketića. Plavi za sina , roskasti za djevojčicu.Nasmijem se u sebi. Nikad se ne mijenja . Kao autista . Tačno po tabijatu. Ona me upitno pogledaše i prije nego im dadoh odobrenje uzeše poklone. On ih nježno pomilova po kosi , zagrli dugim zagrljajem i poljubi ih u kosu i lice , zagledajući ih.  Začudih se , nisu se otimala i bježala. Prema nepoznatim su uvijek sumnjičavi i divlji. Klonuli su se tujina i sakrivali iza mene. U njega su gledali sa radoznalošću i u nekom  skoro veselom iščekivanju.

Priđe mi polako netrtemice gledajući me u oči . U ušima mi zašumi onaj isti glas koji sam srcem pamtila i  koji se u meni u snu  javljajo , svako veče ,svih ovih godina godina nesusretanja.  Ni glasan ni  tih , milozvučan i pristojan,na momente promukao ,malo usporen i pokroviteljski:

– Imaš prelijepu djecu Marija Magdalena. Gledao sam vas i uživao . Oprosti mi.Nisam htio da vas prepadnem.Dođi mi, da te zagrlim ljepoto mila.  Još si ljepša nego prije. Godine su ti donijele raskoš , plemenitost , blagost i smirenost. Pruži  mi ruke Ptico  malecka .Nedostajala si mi. Ne boj se neću ti ništa nažao učiniti.

Gledala sam ga ne trepčući.Pitanja i  pitanja su mi se komešalo  u mislima. Kako? Zašto? Zbog čega?Kojim dobrom ? Zbunjenao mu pružih  desnu ruku , koja je podrhtavala. Jedva sam susprezala drhtaje koji su se okomili na moje tijelo , iznenađeno nježnim  pogledima i znatiželjiomnakon  godina praznoće i negledanja.

On je primi lijevom rukom .Bihe se obazirao na zemlju. Dlan na dlan. Javi se toplina i nježnost. I prepoznavanje . kao da se nikad nisu razdvajale. Poljubi me u vrh prstiju poljubcem, koji je bio tek dah njegovih ustiju.Desnom  rukom okrenu dlan , i pomiluje ga. Kao da ispituje  da li ima žuljeva od ratarskih poslova. Poljubi ga ,  prinese čelu , pa spusti ruku do usana i poljubi je još jednom . I opet je diže do čela i na tren prisloni. Zatim mi dlan prisloni na svoje lice , zadrža ga na tren i još jednom poljubi. To isto ponovi i sa lijevom rukom.Zatim me blago privuče sebi,zagrli i poljubi u vrh čela gdje se ono sa kosom spaja.Ni očinski , ni bratski , ni ljubavnički – jednostavno, prirodno i sasvim čedno i uzvišeno.

-Izvini na bliskosti. Kad nekog poštuješ i cijeniš  , ovo je u mojoj obitelji način da to pokažeš.I molim te oprosti mi što sam nepozvan banuo u svetost tvoga doma. Nisam imao drugog načina,ni izbora. Možemo li ,ako imaš vremena,malo sjesti na verandu da ti objasnim zašto sam došao.

– Može , kako ne može.- drhtuljim ja, a srce bije i ludi, radost umnožava.

Zborim , a gorim .Ruke i dlanovi mi trepere od njegovih poljubaca i dodira.  U meni se sjećanja bude. Može mili , samo traži , daću ti sve ; vrišti moj tugom zapreteni um. Kakva obećanja  , kakvi zavjeti. Vratio mi se . Ne dam te , nećeš mi više bježati . A nažalost damari su damari , nada je nada , a realnost nešto sasvim treće.

Bespogovorno znam da će me njegova časnost  zaštititi od mene same.

Djeca se zagledala u Dobrog kao u rod najrođeniji.Bez straha , sa povjerenjem.  Nikad majku nisu vidjeli sretniju . I nikad  nisu vidjeli  da je neko tako toplo i blagorodno gleda i grli, slično kako majka  njih gleda i grli.  On ih nježno primi  za ruke i povede ka kući, govoreći im da su prelijepi i jako čisti, da mu je drago što ih je upoznao.

 Popesmo se na verandu. Djeca se zabaviše otvaranjem paketića i razgledavanjem poklona. Bili su baš kao da su novogodišnji. Dosta raznovrsnih  slatkiša , bojica , balona i teka . Dvije velike igračke. Veliki plavi  trkači auto  sa upisanim  brojem pet za sina  i velika lutka bebe crne kose , koje trepće očima i zove mama  kada  se položi, za kćer.

Iznesoh limunadu. Ne zbog toga što ne dam da se u kući pije alkohol, već zbog toga što znam da on nikad preko dana ništa od otrova ne prinosi ustima. Igrom sudbine  imala sam u kući ružice i iznijela ih uz limunadu. On mi  se blago  nasmješi  i izusti samo jedno sjetno :

-Eh , Frka frkice , mori mome ubavo – nedostaješ nam.

Raznježi me i postidi.Reče mi da okvirno zna sve što mi se dešavalo  i mojoj sadašnjoj situaciji. Zaista ga sve to  boli i duboko je ožalošćen , ali on  nema  nikakvog prava da se  mješa u bilo šta.. Žao mu je što je tako , ali drugačije ne može biti.

Sada njemu treba pomoć , ne baš njemu direktno  , ali ne može biti direktnije. A on osim Frke Frkice  nema nikoga  kome može pokloniti povjerenje i  vjerovati mu , da će uraditi sve najbolje što se može.   U nekim njegovim davnim danima postojala  je jedna divna djevojka,jedna krasotica, koja se odvojila od njega i pošla svojim putem.Život je odveo u drugi grad.

-Morala je ,-kaže ona.

-U redu je , nema ljutnje.- kažem ja- Sve je to prelijepi život.

Nastavili smo živjeti svoje života. Njen život je pošao po zlu . Ja sam upoznao tebe. A onda si se ti udala  i otišla . Prhnula u tujinu ko neka preplašena  Ptica malecka.Tih godina kada si bila u Vranju , igrom slučaja smo se krasotica i ja ,  jedno zlohudo  veče , puno košmara dodirnuli. Pokušao sam da joj pomognem . Nastradali smo i ona i ja  , skoro na smrt , ona malo više , ali joj nisam pomogao. Nije dala.

Prije par mjeseci se vratila svome domu. Jednoj prelijepoj maloj kučici u cvijeću.Ali prazna je ta kučica . Ona već deceniju nema nikoga svoga. Ima samo mene. Vratila se jer nije dobro. Ona to krije , ali ja sam saznao da nikako nije dobro . Naime one večeri kada smo se poslije godina susreli , kao što rekoh,oboje smo dobro  stradali , skoro na smrt. Ja sam se uz Božiju pomoć i dobru njegu  oporavio u par dana. Ona je zaglavila u gipsanom koritu od glave do pete. Kičmena moždina joj bila na par mjesta skoro prekinuta. Par pršljenova je bilo  smrskano.

Mjesecima je bila na ivici života i smrti. Izvukla se. Iako je njena iznimna ljepota bila netaknuta,ostale su  teške i vidljive posljedice.Pereza facijalis , odnosno ukočenost lica i teška  pokretljivost vrata  kao posljedica prignječenja kičmene  moždine i arterije na atlasu , petom pršljenu , je nekako i najlakša posljedica pada sa drugog sprata. Slaba , invalidska pokretljivost udova  ,okoštavanje i srastanje kičmenih pršljenova su se pretvorili uvrlo bolnu , progresivnu  i neizlječivu akutnu bolest.

-Mahalskim riječnikom , najebala je ko žuti.

Oprosti mi na neprimjenrim riječima. Pogodilo me ovo sa krasoticom.Ne znam koliko dugo vremena za život ima. Doktori kažu maksimum dvije tri godine. Vjerovatno manje. Koliko , teško je reći Ja sam pokušao da joj se približim , da joj ponudim pomoć. Glupko ! Zaboravio sam na njen ponos. Nije željela ičiju pomoć, moju ponajmanje. I odbila je na vrlo specifičan ,  neuobičajen  i njoj svojstven  način.

Uvijek je imala izuzetno izražen smisao za nadrealni humor. Par puta sam joj dolazio na vrata i lupao zvekirom. Nije se javljala , iako sam znao da je tu. Zavjese na prozoru koji je gledao na kapiđik su se jedva primjetno micale. Bio sam uporan . Išao sam na vrata jedan , dva , tri puta u nekoliko dana. Muk i tišina. Reko bi čovjek napuštena kuća u kojoj duhovi obitavaju.

A onda četvrti dan vidim prozor je malo odškrinut.Obradujem se . Aha , jes kako ne!  Ugledam cijev floberke kako se ispod zavjese pojavljuje i  javi se strahovit  bol ispod koljena  na lijevoj nozi , tačno na mjestu gdje sam već u mlađim danima imao dva otvorena  loma. Aferimi mladosti. Jedno kvrc i lom , treći put na istom mjestu. Znala je gdje će šicati. Preciznost joj je garantovala titula državne prvakinje u streljaštvu. Znam da ju je sigurno boljelo više nego mene i da je plakala . ali to je bio njen način da mi na fin i konkretan način kaže da se gubim i da ne želi bilo kakvu  pomoć od mene.

To je bilo prije mjesec i po dana.Noga je zacijelila . Nadam se . I sada bi na scenu trebala stupiti ti. Molim se tvom toplom djetinjem srcu i milostivoj duši da nam pomogne ,ako je ikako moguće. Trebaš joj prići i pomagati joj koliko možeš. Ne pitaj me kako znam da tvoju pomoć neće odbiti!

-Eh , Dobri Dobri , za tebe bi sve učinila .  I za nju . Vidim da je sirotica i nesrećnica , skoro kao i ja . I da pati. Ali šta ću sa djecom. Nemam ih kome ostaviti. Ako djeca mogu sa mnom , onda ću dati sve od sebe da joj pomognem.

-Hvala ti ljepoto mila. Djeca su itekako dobro došla u mojim razmišljanjima  da  te prihvati . Ona izuzetno voli djecu. Bila je jedinica. Nikad se nije igrala sa drugom djecom . branili joj. Princeza i zatucana mahala,i te nadobudnosti.Svoju nije imala.Osim mene:Ja sam bio njeno dijete.To mi je često govorila A ona je ostala veliko dijete, željno igre sa drugom djecom . Sada pred izvjesnom i neumitnom  konačnošću je pogotovo  željna nevine i bezuslovne  ljubavi,koju samo djeca mogu dati. Za novac ne brini , ja ću ti ga dati. Ona se istrošila i sada živi od neke minimalne penzije. Jedva spaja kraj sa krajem.

-Ovako ćeš … -dade mi nekoliko okvirnih uputa i dodaje- Nikad joj nemoj lagati. Ni  najmanju sitnicu.Ima šesto čulo za iskrenost, i izuzetno je cijeni.

Na rastanku me čvrsto zagrli , onako kako to očevi rade i ponovo poljubi i kosu:

-Čuvaj se Anđelu mili. Moliću se da sve bude u redu.

Ustade , priđe djeci , poljubi ih u kosu i ode. Nije se okrenuo. Učini mi se da mu se ramena malo tresu.Onda se ispravi i zatvori kapiju za sobom. Poželim potrčati za njim i moliti ga da se vrati i da…

Lude li žene, milsim ja. Šta usamljenost može učiniti insanu? Pokušavam na samoću svaliti zepretene damare, koji buknuše svom silinom.Vali sreće me nakon tisuću godina boli preplaviše.

-Meni je moj Dobri, moj jedini bekrija na vrata došao. Treba me.

Na stolu je ostavio kovertu, U njemu je bilo dosta novca. Meni i djeci bi bio dovoljan za tri mjeseca. Uz novac i cedulja.

“Oprosti mi Marija Magdalena.Molim te. I hvala za sve.

Zaista nemam nikoga  osim tebe kome bih mogao vjerovati da će sve uraditi kako treba.

Tu je novac za mjesec dana. Dio za Krasoticu , dio za tebe. Ako bude nedostajalo novca ili ti bude trebalo bilo  šta , odmah me nazovi  , broj ti je na dnu  cedulje.

Eh , malena malena , Frko Frkice.

Moglo nam je biti … ali sve je u redu.

Vjerovatno je za tebe ovako najbolje.

 Bog ti je dao zlatnu djecu , najveće bogastvo koju  žena , čovjek može imati.

Čuvajte se ,

 I hvala ti  , činiš mi neprocjenjivu uslugu.

Nikad ti se neću moći dovoljno  zahvaliti i odužiti.

Uvijek sam znao da si ti moj anđeo.

Sretno Ptičice malecka.

Sutradan  se sredim ko usplahirena djevojka pred prvi sastanak  , obučem sebe i djecu u najbolju odjeću   i uputim se u mahalu. Djeca ne ispuštaju iz ruku ogračke koje im je Dobri poklonio.  Čitavo veče su se igrala i zaspala  sa njima. Eh , taj Dobri . Uvijek  je volio poklanjati i znao radovati one koje voli i one do kojih mu je stalo .

Znala sam tu ulicu , zapravo znala sam sve bjelavske mahale , još od vremena  džuguma i raznošenja  mlijeka. Bila je odmah iznad Dobričine ulice. Kada sam došla do zapisanog broja , kapija mi je bila dobro poznata. Uvijek mi se činila pomalo samotna i mistična. Nikad  nije bilo nikakve kretnje iza zatvorenij zelenih vrata sa velikim zvekirom. Zidovi oko vrata i dvorišta su bili od trorednog  ćerpića ,  bijelo bojenog  i visoki .Vođena djetinjom radoznalošću  uvijek sam zavirivala  kroz ključaonicu i vidjela samo fragmente oblutaka i raznobojnog  cvijeća u avliji.

Pred vratima zastadoh.Bila sam pomalo neodlučna i uznemirena Šta ako ne uspijem  ući ? Šta ako me sirotica odbaci? No , kao da čuh dobro poznati umilni glas kako mi zbori:

-Ništa se ne boj. Samo zalupaj. Sve će biti u redu.

I bilo je.

Zalupah onim manjim  zvekirom , koji metalno odjeknu niz ulicu gubeći se u Dobričinoj ulici , kucajući na prozor njegove sobe. Zavjesa na prozoru zatreperi. Izvjesno vrijeme potraja muk. Onda čuh kako se kučna vrata otvaraju. Neravnomjerni  ,teški koraci  ženske osobe u nanulama koje nabadaju  i klepeću preko kaldrme, a zveket štapa im daje takt.

Čujem zveckanje ključeva , zvuk metala koji grebe bravu i vrata se polako otvaraju. Tek toliko da proviri  prelijepa glavica. Ja se zabezeknuh.  Da nisam znala ko sam i šta sam pomislila bih da sam susrela davno nestalu  bliznakinja. Sve isto :  i stas i rast , i vrana boja i dužina kose kose i bjelina lica i usne ko trešnja , bijeli zubi ko niska bisera, dvije rupice u obrazima .Jedino me  umjesto mojih tamno smeđih očiju  , ispitivački gleda blještavo , hipnotizirajuće,tirkizno zelenilo , čija je beskrajna dubina naglašavala samosvjesnot.

Zagleda se meni preko ramena, lijevo i desno i onda otovri vrata. Kao daje odahnula:

-Nije tu?  Reci , brzo i ukratko šta ho'š!Nemam ja vremena čitav dan na kapiđiku zjale komšiluku  prodavati.

-Čula sam da vam  treba pomoć. Meni treba posao ,neće me niko sa djecom , a ja ih ne mogu ostaviti nikome.Mislim da  možemo pomoći jedna drugoj.

-On te poslo i naučio šta ćeš reći.

-Jeste Dobri me poslo i rekao da vam treba opomoć . i Još je dodao ; samo govori istinu i sve će biti u redu.

– A jel’  ti rekao da ti nemam čime platiti.

To mi nije rekao , ali je rekao da vam je dužan mnogo toga  i da će me on plaćati, da vam se bar malo oduži.

-Lukav je on i pametan. Zna me dobro.Znala sam da će izvesti neku bravuru.Tebe mi je poslao, sa dvoje djece. Zna da sam slaba na djecu i nesreću. Da mi je poslao neku od onih njegovih  šmizli i pizdunki, ne bih im ni otvorila. I nije on meni ništa dužan . Ili jeste? Ne znam – moram dobro razmisliti ko je kome dužan.

Otvori širom vrata :

-Upadajte , šta čekate?

Uđosmo. Djeca se bojažljivo  gledaju , kao da se boje štapa. Ona ih veselo pogleda i baci štep  skoro do trijema.

-Eto , nema više štapa. Nisam ja zla baka ili maćeha. Ja sam vaša nova prijateljica i družbenica vaše majke. Dođite da vas zagrlim i  poljubim . Lijepi ste mi i čisti ko anđeli. Zovite me teta  Grdelinka. Uh,teško ime .Ne, bolje je teta Lepa.

Djeca me sa nadom poledaše, ja klimnuh glavom . Oni ipak sa nekom  malom strepnjom krenuše ka krasotici.  Ona prvo zagrli dječaka , jer se vidjelo da se on kuraži i zaštitnički ide ispred sestre. Teta Lepa  ga nježno primi  za ruke i dugo ga gledala upijajući bistre dječije oči, kao da mu želi čitati sudbinu iz očiju.

– Bićeš ti jak dječak . I samosvjestan. -Poljubi ga u obraz.- Želim ti mnogo sreće.

-A ti ljepoto malena šta ti čekaš. Dođi da te gledam i poljubim te rumene obrašćiće.

Djeca kao da namah izgubiše strah , prihvatiše joj ruke , dječak lijevu , djevojčica desnu i zakoračiše u hladovinu trijema natkrivenim lozom. Posjede ih na klupu , ona sjede prekoputa njih u stolicu na ljuljanje  Rukom pozva Frku Frkicu :

-Odmah počinješ s poslom . Idi u kuhinju sa lijeve je strane hodnika , na stolu je limunada i neki slatkiši. Iznesi nam to i iznesi stolicu za tebe i pravi nam društvo. Kada su se djeca počastila , znatiželja ih povuče da razgledaju avliju , jer tako nešto nikada nisu vidjeli.  Kao sva lijepo vaspitana djeca nisu pravili nikakve neugodnosti i zijane.Otkrivali su neki davno zaboravljeni svijet koji su ponekad u slikovnicama nazirala.

-Lijepa su ti djeca . prelijepa. I vrlo pristojna,čista i vaspitana. Od tvoje djece  nisam ništa drugo očekivala. A ti kako si ti? Kao da te zlo malo zaboravilo.

Htjedoh da je upitam kako me zna  i ko joj je pričao o meni. Ona se tužno nasmiješi:

-Marija , mogu li te tako zvati. Vidiš Magdalena ,  u mahali nema tajni. Samo treba dobro načuliti uši  i na prava vrata pokucati. Ja sam jednom davno , više se ne sjećam kad , kako i zašto zabrljala sa Dobrim i vjerovatno ga dobro povrijedila. On mi nikad nije zamjerio, a ja mu upravo to zamjeram – njegovu velikodušnost i praštanje. I uvijek sam pratila s kim se druži i koja je sa njim.Bez ljubomore i zavisti. Nisam željela da ga neka opajdara zgrabi.Tako sam upoznala i tebe.  I ne plaši se. Nikad mi on ni jedne riječi nije progovorio o bilo čemu što nema veze sa mnom. A mahala je i divna i sveznajuća . I čudna i poštena . I misaona i pomalo staromodna i stroga. Mora takva biti da bi opstala. A mahala nikad ne šuti .Osluškuje i sve priča , samo je treba dobro i pažljivo slušati. I razabrati istinu između glasina i redova. Ništa loše nisam čula o tebi.

Nisam znala šta da joj kažem . Još uvijek sam veoma malo znala o njoj , a još nisam naučila da osluškujem mahalu. Vremenom , uz Grdelinku  sam naučila mnogo toga. Mnogo više nego sam znala. Čak nisam znala ni šta znači Grdelinka.Mislila sam da se ruga sama sebi . I jeste , ali na svoj pomalo iščašen način. Ljepota koja je  u nerazumu  poletjela,  pa se nagrdila. Poslije sam pročlitala da je Grdelin dalmatinski  naziv za pticu  koja se u nas zove češljugar  ili štiglić. I da je ptica prelijepih šarenih perki, divno izgleda i pjeva.

Prvog dana mi je rekla:

-Majka si , odmačica , a čujem da si radom stvorila raskošnu baštu.Ja sam sebe nagrdila i ne mogu skoro ništa raditi . Il me boli ili nemam snage za bilo šta. Kao što vidiš sve je zapušteno.Tvoja jedina briga je da to dovedeš u red. Sama ćeš odlučivati kako,  koliko i kada  ćeš raditi. Ja neću o tome razmišljati, niti imam volje da se petljam u to. Ako se ne plašiš da ću loše uticati na djecu , ja bi im pravila društvo  i zabavljala  kad ti budeš zauzeta.

Jedno vrijeme , primjetila sam , pomalo me podzrivo gledala , bojeći da nisam tu da je špijuniram.  Tu sam bila čista . Niti bih to radila , niti mi je Dobri ikada upitao za bilo šta osim :

-Kako je ,kako su djeca i kako si ti i treba li ti novaca, dobrice moja?

Ni ona nije pitala za njega.Kad bolje razmislim oni su bili tabu tema jedno za drugo. A opet , osjećala sam da jedno o drugom  znaju sve . I o prošlim i o sadašnjim , a sigurna sam i o budućim danima. Oni su rođeni u mahali. Živjeli mahalu , osjećali je i znali je osluškivati.

Jedinu asocijaciju koja se odnosila na Dobrog  bi izgovorila kada je bila izuzetno tužna ili kada bi je tijelo i um boljeli:

-Eh  Marija , Marija ! Obadvije smo uprskale.ono najljepše što nam se u životu desilo.

Tada bi okrenula  lice zidu  i zamolila me.

-Idi sad mila molim te. Umorna sam . Treba mi sna.

Bila je to istina , ali znala sam i da ne želi da vidim njene suze i očaj.

Vakat  se unormalio. Nije više bilo haotično.Bila sam dosta energičnija i opuštenija , skoro vesela. Djeca su osjetiula promjenu na bolje , pa se više nisu grčevito stiskala uz moje skute. Sa  Lepom, koja im je prestala biti teta , a postala im nerazdvojna drugarica u igri , su postali nerazdvojni.Normalno  , ona u okviru svojih mogućnosti. Kao da je živnula. boja joj se vratila u lice. Od onog prvotnog bacanja , više nikad nije uzela štap u ruke . To joj je nosilo dodatne muke u pokretima , ali nije žalila.

Kroz igru , bez naporisanja i  naturanja  ,  učila je djecu vrlo korisnim stvarima .Sin se pokušavao nametnuti kao kolovođa . Ona mu nije branila , ali se ipak trudila da ne prekorači prag djetinje igre i prije vremena sazrije.Iako  je prije godinu dvije izrasla iz pelena ,kćerku mi  je učila kako da bude Princeza koja razmišlja svojom glavom. Djeca su je voljela toliko da je osmjeh neprestano obasjavao lice Grdelinke.

Ponekad bi tražila moj pogled i nijemo zahvaljivala na milodarjima koje smo  joj djeca i ja poklanjali.Nije mi bilo krivo i nisam bila ljubomorna. Ona je radila ono što ja u svom svom bolu i halu nisam ni znala, ni mogla.Zapravo gledajući ih , učila sam kako se postaje kompletna majka i kako se djeca vole na Stvoriteljov  i majčinski način.

Istovremeno , ta druženja su izbrisala sve nedoumice.Kada je shvatila da joj nisam neprijatelj , da može imati povjerenje u mene , otvorila se, na pomalo neobičan načim.Uzela me pod svoje. Nije se nimalo ustručavala  da me podučava i ukazuje mi na nedostatke. Nije bila uvijena i pažljiva da me ne uvrijedi,  kao Dobri ili plahovita i ljuborodna kao Luce.rekla mi je :

-Divna si i prelijepa  žena , ali imaš falinki . Nisi ti kriva . Život te nije mazio. Nisu primjetne , ali ćemo ih ispraviti i oplemeniti. Nemoj se ljutiti , nisam gruba , ali život me naučio da je najbolje istinu govoriti jednostavnim riječima, bez uvijanja. Kome se svidi  u redu je .Taj neko je svjestan  i dovoljno inteligentan da shvati da mu želim dobro . Kome se ne svidi , daleko mu kuća od mene. Ionako nemam vremena za bacanje , a imam još mnogo posla obaviti.

U neko doba , shvatila sam da je moj boravak kod Grdelinke  bilo jedno ugodno druženje , u kojem se iznad mojih dnevnih obaveza uzdiglo prijateljstvo i nauk. Tek sada sam postala svjesna koliko malo znam i koliko sam gladna znanje. Ona nije bila nametljiva u sponzorstvu. Jedna ogromna soba  , koja je zauzimala čitavo potkrovlje bio je njen   „ocean tišine i sna“.

Nije ona sročila to ime . od roditelja je naslijedila naziv „naša biblioteka“. Kada se Dobri gubio u bogastvu , čarolijii moći njene riznice ,jednom joj je u nekom djetinjem zanosu rekao :

-Bojim se da se jednog dana ne izgubim u ljepoti ovog Oceana tišine i sna.

Ona mu se nestašno smijala i mazila se ,uživajući u tim pohvalama , datih njenom biću i tjelu i njenoj biblioteci. Bila je i malo ljubomorna što je dio zanosa odnijela riznica znanja. No , opraštala mu je. Bio je savršen   i temeljit učenik .Upijao je i jednu i drugu čaroliju ,  znanje i ljepote koji su mu se neuslovljeno nudili .Bockala ga je da je veliki ponavljač i da voli ponavljati i utvrđivati  „gradivo“ , dodajući  tim  raskošima  svoj potpuni udio. Jendostavno njegov „ocean tišine i sna“ , vremenom postajao je čudesna čarolija.

A nije ona prva koja ga je uputila u riznicu znanje. Njena baka  ga je uzela i stavila pod svoje pokroviteljstvo godinama  prije nego  je ona počela živjeti kod nje . Unajmila ga je da joj pomaže u avliju i vrtu .

U mahali je to normalno. Djeca počinju hamaliti najteže poslove sa devet , deset godina. Socijalizam je mahale skrajnuo u stranu. Nabjedili su je  da je zaostala , zatucana, antidržavna i protivnica promjena, novih tekovina i napretka. 

A nije .Znala je to teta Vera. Mahala se samo povukla u sebe , braneći svoje tekovine i čestitost. Niko joj nije mogao oteti vjeru u Boga Jedinog. Nije htjela prihvatiti nauk pogana. I njihov najveći grijeh i jeres.

Oni njima nema Boga. Jes , kako ne ! Da bogda im Bog Silni i Mudri  podario nagradu kakvu zaslužuju.  On nagrađuje i za činjenje i za nečinjenje.

Zbog te anatema se u mahali teško se živjelo. Država ju je osiromašila. Otela joj sve što je imala. Imanja , njive kuće , bašte i  dala   to  gladnoj i neukoj raji . Sirotinji i bijednima koji su za cekin prodali Boga.

Odrasli su teško dolazili do bilo kakvog posla. Bilo je vrijeme kada su se  bezbožnici trudili da što više ponize i ugnjetavaju  pravovjernike. Tradicija je priječila da im žene rade. Djeca su se morala boriti za koricu kruha od malih nogu. Odrasli bi ih bacili u svijet i rekli im :

-Borite se i uzmite dio vaših kolača koje  vam  je vjekovna bijeda i glad otela.

Tako je i Dobri radio za moju Baku.Ona je bila jedna osamljena , slabašna starica koja je voljela svoju kučicu i malo imanje oko nje. Nije to baš bila mala kučica. Imala je dovoljno prstora za život velike porodice. Ona je imala sina jedinca , moga oca , doktora,čuvenog hirurga koji je živio odvojene od nje u velikom stanu.Njegova žena nije šmekala starinske nazore svekrve. Njih nije teško nabrojati. Čast , poštenje , plemenitost i tradicija.

Dobri ko Dobri. Pažljiv , nježan , dobar , vrijedan i poslušan, bez mnogo riječi je slušao sve što mu se kaže. Dirnuo je srce usamljene starice i ona ga je zvala i kad joj je trebao i kada nije.  Vidjevši toliku ljepotu i predanost  odlučila je da mu pomogne da uspije u ovom svijetu,koji je alergičan na iskonsko dobro. Otvorila mu je vrata naše biblioteke  i pustila ga da istražuje.

Takve knjižnice u privatnoj kući u mahali i čaršiji nije bilo. Znači ni u gradu. Za jedno jedanaestogodišnje dijete to je bila knjižnica na vrhu babilonske kule. Kad bi završilo sa poslom  , uvijek , bez izuzetka bi rekao:

-Izvinite teta  Vera  , mogu li sada otići po malo znanja.

Mojoj baki se sviđala njegova pristojnost , jednostavnost i želja  za znanjem. I poticala bi te ulaske u začarani svijet riječi , priča i bajki . u svijet poetike i mudrosti.

Počesto bi ga zatekla kako ujutro spava sklupčan  ispod velikog  stola za kojim je, davno nekad sjedio njen upokojeni muž i  uvijek nešto čitao i pisao. Primjetila je da to dijete radi isto kao i njen muž. Kao da ga je gladao i i upućivao da je on sada nasljednik starog bibliotekara i preuzima  brigu o knjigama.

Biblioteka je živnula.Nestalo  je prašine i paučine. Police su se blistale  . Knjige kao da su se same nudile. I vidjela je da je sve knjige kojima  je promjenjeno mjesto , vraćena na pravu policu. Bio je precizan i tačan , kao da ga duh moga dede učio  katalogizaciji.

Ja ga nisam viđala jer sam subotom dolazila kod bake , i to ne baš redovno. Poslije sam saznala da je u porodici Dobrog subota uvijek dan porodičnog okupljanja. A za moju baku dan je to bio dan odmora od bilo kakvih radova, u kući i oko nje.

Poslije iznenadne smrti moga oca baka počela poboljevati , a ja sam se osjećala suvišnom u novoj vezi moje majke koja je započela, a da se seni moga oca nisu ni ohladile.

Sjeća se , mislila je da je superiorna u znanju i iskustvu , ali njegov jednostavni  pristup je malo postidio i ona je morala ispočetka  sve čitati i učiti , da bi provjerila njegove , opaske i pitanja koja je sam sebi postavljao.

Ona je pripadala jednom užem akademskom krugu koje je voljelo voditi duge diskusije i polemike o nauci, umjetnosti  i svakoj drugoj  datosti u okviru savremenog filozofskog i životnog trenda. I voljela je pokazivati svoju načitanost i elokvenciju. On nije bio peviše razgovorljiv . Nije se upuštao u diskusije i rasprave.  Postavljao je pitanja , ali nije davao odgovore. On ih je znao. Ali to je bila njegova istina. Neko drugi istu stvar vidi na drugi način. Pjesnička sloboda i promatračeva interpretacija je istina svakog subjekta  u datim korelacijama .

Kada bi o prošlosti i Dobrom  pričala ,lice bi joj poprimilo tako nježan i blag izraz lica , tako da je njena bjeličasta ljepota postajala skoro svetačka. Onda bi joj sjena prešla preko lica i ona bi se vratila u stvarnost:

-Čitaj mila , sve pročitaj . U tom njegovom oceanu tišine i sna su skupljena skoro sva najmjerodavnija pisana i slikovna znanja od postanka svijeta do danas. Dok čitaš , pamti i razmišlja o pročitanom . pitaj se zašto je nešto ovako ili onako. Zašto je tako,a ne drugačije.Ako nešto ne razumiješ , čitaj ponovo. Možeš i mene pitati, ali je ti ne mogu otkrivati istinu. Moja znanje vrijedi samo za mene, odgovaraju mom senzibilitetu i genima. Svojim uplivom te mogu uputiti na pogrešan trag.

Čitala sam i čitala. Otvorila su mi se neslućena prostranstva , koja su činila da moj um  polako postaje jedan skoro potpuno novi univerzum. Bila sam to ja Frka Frkica , nepromjenjena i luckasta  : Marija Magdalena , žena  koja je  nosila svoje teško  breme. Dani sa Grdelinkom su me oplemenili. Naučila sam razmišljati i shvatala da sve ima smisla. Da je život skup ukupnosti  svih bića u okruženju ,pa i špire , u kojem svako ima svoju ulogu i reverzibilno djeluje na ostalo.

Naučila sam da u svijetu mimo našeg  uma postoje iste zakonitosti i uzročno posljedične relacije. Shvatila sam da da moj bol i moje nesreće nisu usamljene. Počevši od Eve i njenih kćeri sve do Grdelinke i mene. Što je čovjek neukiji i manje svjetlosan ,to mu se njegovie traume i nesreće čine većim i neprebolnijim.  Nikad me Grdelinka nije upučivala šta ću  ili kojim ću redom čitati. Nekad bi smo se očešali o nekoj temi  i najčešće bi Dobrog uveli u naše razgovore.Kao da je on bio dio tog njegovog oceana tišine i sna, koji je ponovo oživio u trošnoj kučici u cviječu.

Grdelinka , djeca i ja smo procvjetali. Kućica je bila naša oaza mira. Ja sam je , uz pomoć Grdelinke oživjela, sredila  ,i vratila joj sjaj iz vremena njenog djetinjstva. Često sam vidjela suze radosnice u njenim očima i onaj blagi djetinji pogled ,koji kaže da je ona samo dijete ispunjeno srećom  i ljubavlju. Priznala mi je da je sve okolo nas podsjeća na dane kada je Dobri bio skoro dijete i kada je bila najsretnija u životu. Tako je i on uređivao i sređivao  avliju  i kučicu .

I meni se javi jedna pakosna crtica i ne znam zašto ote mi se:

-I tebe Grdelinka moja. Oprosti izletilo mi.

– Nema veze . ne ljuitm se . istina je . Sve je ličilo na bajku , a ja to nisam znala cijeniti. Mislila sam – još je dijete. Romantično i zaljubljeno, ali samo dijete. Nisma ga željela prljati i vezivati. A on me tako  tužno gledao , kao dijete koje kažnjavaju i otimaju mu nešto iz ustiju , a ono ne zna zašto.

– I meni  je počesto  nalikovao na dijete koje ne zna šta će sa mnom i šta će sa nama!

-On dijete ? Hajd , recimo u pravu si. Ali on nikada nije bio dijete.Čini se od kako se rodio A opet, uvijek će ostati dijete Ne volim mistiku i nadnaravno , ali on kao nije sa ovog svijeta. Ponekad me strah od njega , ali još veći strah za njega.Ljudi ga lome .  Muškarci pogotovo. Ne njega direktno , on ih zaobilazi i vješto manipuliše sa njima. Ali muškarci čine zlo ženama  i djeci. I nejakima. A to on ne može podnijeti. I zato je tako pun ljubavi i nježnosti prema ženama . I djeci… I moli se Bogu. To mu jedino preostaje. On pomaže koliko može , ali zna da je to nedovoljno. No , to što on radi zarobljava zauvijek. I javlja se zahvalnost  za ono što čini ,ali i ljutnja što se ne bori za sebe , da sačuva ono što ima.

– Možda ga strah da se potpuno preda ili jednostavno nije od jedne žene- usudim  se  izvaliti nešto što mi  ponekad okupira misli.

– Mislim da nije to. Koliko znam nikad se nije priklonio drugoj ženi dok onoj prethodnoj nije dao sve što je mogao i što je ona željela uzeti.Prije će biti svjesnost da se protiv sudbine ne može niko boriti. Čak se uplivom ili insistiranjem  sve može zakomplikovati.No, manimo se Dobrog. Njemu je kako mu je , a i nama. I ako ćemo biti iskrene njegov ocean tišine i sna svima dobro dođe. Insan se malo odmori i opusti. Uživa u jednosatvnim stvarima . Živi dan za danom i usporeno. Vidi rađanje i zalazak sunca i  pojavu mjeseca. Čuje šum rijeke i ptica let. Radosna dječija graja miluje i nježi naše duše .Ljubav duboko zapretena u nama nikad neće nestati i razlijeva se svuda oko nas.

-Život je zaista  prelijep , zar ne malena?

Gledajući veselu djecu , preporođenu Grdelinku i osjećajući ljepotu i miris ove oaze  ljubavi , potaknuta poznatim riječima  i istinitosti konstatacije počnem plakati. I dok se suze lomataju niz lice , shvatam da sam mnoge prelijepe  stvari  propustila  jer im se nisam znala radovati. I za ove suze milosrdnice ,  za ljepotu ovih mjeseci i moje odrastanje kriv je Dobri.

Da , zaista učeći i družeći se u bajkovitom okolišu , počela sam razmišljati na jedan sasvim drugi način , sazrijevati i odrastati .

Bože milosti i ljubavi , hvala Ti.

Prođe godina , dvije  , tri… Tihu  idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali.

Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline  , mahalaši , njegovi drugovi su  smislili plan. Nisu mu htjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve , odreda su bile milosrdne.

U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo ,  a da oni ne zamuhuraju feštu  svojim prisustvom . Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I  viđu čuda i jada , prava pravcata epidemija. Svi su imali istu boljku :

-Lat .Dg.Papilloma linguae

Grdelinka i ja smo se i pored svog  strahovanja za Dobrog morali smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem  je obznanio  da su  nezapamćena fešta i cirkus trajali  skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; deset dana i devet noći.

Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna. Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i energične ekstraktilne reakcije prvotno zbunjenih dotura .

I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome  ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj..grabusio . Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.

Kako Deba reče , ono po mahalski:

-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak  Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu, mitsku  izraslinu na jeziku .

Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni  san. Ne i izbrisao.

 Deba  je morao priznati da je on mahali  proturio baju  da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne  u smislu funkcije  probavnog trakta.  To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija  , a i prilika da se mahalaši skupe na „oproštajnu“ feštu  

Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , po izlasku sa maksilofacijale mahalom je proširio  drugu novost.Ne zna kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavatikako je Kosara umrla,zašto se Fraka udala,Grdelinka heknula sa drugog sprata, Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje su se sve izgubile.

Možete misliti  kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna sestra  Luce i Dobri u doktorskoj sobi  sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce  , ili je Luca postala časna medicinska  sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali posla .

Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi ,  i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez teksta i sa strahom klimao glavom:

-Ovo neće izaći na Dobro !

I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu koji se , možda ,mimoilazi sa ovom pričom.

Nekako o tim dešavanjim  , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da je još uvijek na dunjaluku i da se rađa  novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu.Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti je popuštala. Samo je postajala još svjetlija , skoro prozračna.

Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.

 Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.

Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :

-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama  pokušavao spašavati od karanluka , a da sam  ga je tjerala  što dalje od sebe , tako   što bi ga svaki put  povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom .  Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički  boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje. Svetila sam se što me pustio da odem od njega.

Kada sam letjela sa drugog sprata  nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a  ja sam postala sirotica i Grdelinke.

Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari. Niti će! Jer ja sam , uvijek za uvijek , njegova krasotica.

 Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha : morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.

Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se  nije mogao predati drugoj i voljeti je , dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati  sve i više od toga.

Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište  naše ljubavi. U njemu su ,  obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši  dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali  neumitnost.

A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena  i da nema nikakve veze sa mojom:
-Oprosti mi ,molim te . Nekad  zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve  veze sa stvarnošću. Ti  si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te ponekad dotaknuti. I pazi se – ljudsko zlo nema granice.

Jednog dana u predvečerje  mi sa osmjehom i živošću  , koji nisu slutili dobro  , reče , zapravo  zamoli:

-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve naše tužne  aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .I hvala ti.

Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena pereza facijalis. Zaista je izgledala kao u najboljim danima ;kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac stotinjak metara niže do Dobrog.

On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje.Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.

-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren  zaboraviti!

Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne  ruke. On se nije bunio . Samo je veselo slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo  slobodnim  rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on  moju kćerkicu. Neki neupućeni  posmatrač  bi pomislio :

– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!

 Tiho uđosmo. Odvedoh ga  do njene sobe.  Ona je spavala. Bila je tako  smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da  joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom  svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više im nije mjesto na ovoj prolaznoj čekaonici.

On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg , Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječ , iako on skoro ne otvara usta :

– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm…

A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:

-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…

Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki  prvovjernik pominjanjem Boga  počinje novi dan , svako novo poglavlje ,  svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.

Čujem i riječ :

-Amin !

Ali to  ne izgovara on  , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren  budi i ponovo usni.

Ne znam , neka uzvišena ljepota me ganu i ja glupavo pomislih:

-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.   

Sakrijem misao , jer sam naučila  da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli.Moja misao kao da nanovo  probudi  uspavanu ljepotu :

-Dobro mi došao ljubljeni  moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali zemljom , a zaljubljeni bila djeca koja žele samo da se vole , igraju i ljube. Pričaj  mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo

I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje . I pričao … 

Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i držao joj ruku . Ponekad bi je poljubio , u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.

Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne divne prošlosti , jednog sna , jednoj bajci  koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati  i biće zapisana u vječnost.

-Bila jedna kučica u cvijeću .

U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav vječna .Godinama .

Kučica svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana  , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja  , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom  i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica  i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.

Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su ;ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro.Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.

 I bi kao što stari kažu :

-Sve ima svoj početak i kraj?

Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci.Zapada velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše se.Devet godina je  vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom  iskupili.

I evo njega , na koljenima kleči  i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoči njihovom zavjetu.

Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ljubi ga i izusti:

-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , svim srcem te uzimam za muža.

I zatvori oči .

Svešteno lice izgovori : Amin , ostalo znate i u žurbi ode .

Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje i nježnosti bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .

On se izu , leže kraj nje . Normalno sa lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji je.

Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.

Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

On je i dalje  drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga .  I priča joj:

-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te.Voljela je nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i oni nju. I mene  sretnika . Očaran ljepotom njenom  , sa njom sam  snivao najljepše snove i evo  nudim  joj svijet na dlanu.

Tugo moja , ona mu ne odgovara.

Međutim ,jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiće mu se usnama ,nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.

Marija Magdalena Grdelinka, Krasotica i Sirotica je imala trideset jednu godinu kada je  Božijom  Milošću uznesena na nebo .

Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.

Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane.

Uf! Jes kako ne ?- hulili bi skeptici.

Ovih nekoliko godina kod Magdalene su napravile veliku prekretnicu u mom životu. Na bolje i na gore. U svakom slučaju nisam loše prošla. Mužu smo nedostajali , i djeca i ja.Rijetko nas je viđao , pogotovo zadnjih godinu dana , jer sam zbog pogoršanja Grdelinkinog zdravlja rijetko išli kući .A iskreno , nije mi se išlo u dom u kome nema ljubavi i topline , u kome me sve podsjeća na bol.

Muž kao da se promjenio. Nije išao u kafane. Nije se opijao. Vodio je kućanske i baštenske poslove kao da mu je to jedina briga u životu. Dok smo se družili , igrali i učili  sa Lepom primjećivali smo promjene u kući .I bilo je vrijeme, ali…

Namještaj iz Mitinog vakta se zbog neodržavanja  pohabao i propao. Moj muž je komad po komad mjenjao . Stari izbacivao , novi ubacivao.Kada smo se definitivno i konačno vratili kući poslije Magdaleninog  usnuća, namještaj je bio skroz promijenjen.

Nažalost u krivoj zamjeni. Ovaj novi je bio jeftin , kičerski i od lošeg materijala. I djeca i ja smo žalili za udobnošću Grdelinkinog starinskog namještaja. Čak nam je nedostajala masivnost i jednostavnost Mitinog izbora.No, šutjeli smo i navikavali se.

I ja i djeca smo zazirali od muža.Nikad nismo bili bliski , a ovaj odlazak od kuće nas je još više udaljio. U domu , kao i prije nije bilo spontanosti ni radosti. Djeca i ja smo bili jedan svijet , a muž drugi. Mi smo rasli , učili i napredovali . Muž je stagnirao i zaostajao u Mitinom i očevom vremenu i sjeni njihovih nedjela.

Odnosi se nisu promjenili.   On je jedno vrijeme , ponovo pokušavao da mi se približi. Ja sam bila ukočena i hladna.Nikako nisam njegovog oca izbaciti iz glave . Znam , greška loših odnosa  je bila do mene. A vjerujem da je i njegovoj glavi bila blokada , iako se svim silama trudio da mi udovolji, jer sigurna sam volio me do fascinacije.

On bio tipični provincijalac , malo drvenastog mozga , skoro neobrazovan , prosječne vanjštine i romantičan ko krampa.U suštini bio je veoma dobro biće. I takav oženio je prelijepu Sarajku , vrckavu , elokventnu i samosvjesnu. No,to je bila njihova druga neprebolna tačka.Nismo imali o čemu razgovarati.

Mene  je još  progonila ljubav prema Dobrom . Muž za nju nikad nije saznao.Nisam željela mješati svetost svoje ljubavi i gorku vezu  osuđenu na propast. Instinktom primitivca on je osjetio da osim njegovog oca i njegovog smaknuća , prisilne udaje i Mitinog bauka , ima još nešto što mu  krijem.

Polako se sve vraćalo na ono staro . Normalno to je loše; i to nije bilo sasvim normalno. Moje obrazovanje kod Grdelinke mi je dalo jednu novu vrlo široku  intelektualno notu i on je uvidio da se jaz među njima produbio na njegovu štetu.

Kada je Marija Magdalena sahranjena  Dobri mi je dao ključeve kučice u cvijeću:

– Marija Magdalena je meni dala ovlaštenje da se brinem o kući i okućnici i raspolažem sa njom. Jedini uslov je da ti imaš  neogrničeni i bespogovorni pristup biblioteci . Želi da nastaviš sa učenjem i obrazovanjem.Da neometana imaš svoj Ocean tišine i sna. Postigla si mnogo , i u Grdelinkino ime te  molim  nemoj nikada ubiti tu glad za znanjem , šta god se desilo.

Sin se sve više priklanjao ocu .Vođen instiktom edipovog kompleksa vidio je kako blejim u Dobrog , iako sam to pokušavala zatomiti. Bilo mi je žao , jer između Dobrog i mene nije bilo ništa i ne smije biti . U braku sam . I ja kao i on poštujem svetost braka, bez obzira kakav on bio.A i buntovnost  pubertet je imao udjela u sinovljevom rasuđivanju.

Vremenom sam subotom  počela odlaziti Magdaleninoj kući. Znala sam da Dobri subote  posvećuje obitelji. Kćerku sam vodila sa sobom. Sin nikada nije išao sa nama , ali je vođen  muškom ljubomorom znao nenajavljeno banuti. Meni je bilo svejedno . Nisam radila ništa loše , ni javno , ni skriveno. I naučila sam :

-Šutnja je zakon! Što manje priče i objašnjavašnja, to je manje prostora za neuka i neprimjerena  pitanja i neumjesna zaključivanja.

Kćerka je cvjetala i rasla. I marljivo učila. Bila je veoma radoznala i željna znanja. Na majku. Postale smo prijateljice. Kada je molila da joj pomognem  u njenom neshvaćanju težih zadataka, zvala me mama Marija.Meni je srce raslo ko Mongolfijeov balon, a srce bubalo ko zvona svetosavske crkve na Jurjevo. Nas dvije smo zaista uživale  u miru i tišini našeg Oceana.

Iako sam nevoljko prihvatila ključeve, jer su nosili ogromnu obavezu , bilo mi je drago zbog ogromnog povjerenja i nade kojeg su Grdelinka i Dobri imali i polagali u mene.Kasnije će se ispostaviti da je to bila spasonosna odluka za mene i djecu i našu budućnost.

Muž je opet počeo piti i izostajati. Ponekad ne dolaziti kući. Nije imao ljubavnicu. Osjetila bih to. Radio je nešto gore. Počeo je kockati.Nesređen bračni život vodi alkoholu. Alkohol u meanu. U meani imaš dva izbora: ženske ili kocka. I jedno i drugo je jazuk , veliki belaj i ogromni trošak.

Gubio je posao za poslom. Ali uvijek je uspijevao da nađe novi. Kasnije ,  kada se Luce več upokojila , a Dobri bio tek dobri duh kojeg sam rijetko viđala , naučila sam da čitam jezik mahale. Saznala sam da su mu Luce i Dobri svaki put, kada bi jedan izgubio  ,našli  novi posao  . Preko  povjerljivih posrednika , da niko ne zna za njihovo dobročinstvo i uplitanje.

Usukao se i užutio, Postao je neuredan.Silila sam ga da se upristoji. Još uvijek sam imala koliku toliku kontrolu nad njim.Povremeno bi se primirio, ali slast  kocke je bila jača i ponovo bi se vratio novom poroku. Čak mi se čini da je u tom zlu niklo jedno dobro. Manje je pio. Vjerovatno zato što je redovno  gubio i nije imao novaca za velika opijanja.

Ali jedno zlo nikada ne isključuje drugo . I onda krene lavina. U jednoj raciji uhapsili su ga i zatvorili , zajedno sa grupom koja je dijelila strast prema krivičnoj kocki. Svi su osuđeni na zatvorska kazne. On je dobio najmanje. Šest mjeseci. Bio mu je to prvi prekršaj , a mislim da je i Luce povukla neke veze.

No,to nije sve. Dugovao je jako mnogo novca  na sve strane. Normalno da su vjerovnici mene pritisli. U prvi mah  bila sam izbezumljena i raspamećena. Onda sam se sabrala. Znala sam šta mi je raditi.

Uz saglasnost sestara , koje su se odrekle očevine u moju korist ,prodala sam  Mitinu kuću i imanje, sa rokom iseljenja od par mjeseci . Dok se snađem.Podmirila sam sve dugove i meni je ostalo dosta novaca na računu.

 Prodaja Mitinog imanja meni je donijelo veliko olakšanje. Kao da sam odbacila neki ogromni teret sa leđa. More su postale blaže i sve rjeđe. Strah je polak nestajao. Nisam se više okretala i bilo me je manje strah nepoznatog.

Prvi put sam imala svoj novac i bila sretna . Jes da je bila očevina , ali ipak , zaslužila sam ga. Da bih izbjegla bilo kakvu nesreću tražila sam rastavu i dobila je u kratkom roku. Muž nije pravio probleme.

Za ostatak novca  nisam mogla kupiti nikakvu kuću, čak ni kućerak. Oldučila sam iznajmiti neku kučicu na Bjelavama.

Nisam morala.

Kada belaj krene onda on krene i ne zaustavlja se dok se nesreća ne umori. A kad krene razum , on umnožava sreću.

Nikad nisam prestala subotom ići u Ocean tišine i sna , odnosno Magdaleninu kuću. Traganje za srećom   nije prošlo nezapaženo. Nedugo pošto sam postala raspuštenica , jedne subote  prvi put  od  Magdalenine smrti sam vidjela Dobrog, kako ulazi u dvorište.

Kćerka ga se sjećala i radosno mu potrčala u susret. Zagrlio je i poljubio u kosu. Kao i obično u ruci je nosi dva paketa. Nije zagledao okolo , kao da je znao da mi sina nema. Dao je pakete kćerki i rekao :
-Ovaj je za tebe , a ovaj drugi  za tvog brata. Molim te da mu ga ti lićno daš.

Sjeli smo na trem , kao u Magdalenina vremena. Ja sam iznijela kafu  i limunadu, izvinjavajući se što nemam slatko. Nisam očekivala uvaženog gosta koji se , sto , poslije godina udostojio posjetiti me.

On se nasmješio , obradovan i zadovoljan mojim  sarkazmom. Otvori fasciklu koju je držao u ruci. Izvadio je   list  papira.

-Molim te pročitaj!

Njegov svečani i ozbiljni ton me malo kosnu.Uzeh papir i stadoh čitati :

Ugovor o darivanju

Marija Magdalena iz Sarajeva , ulica Č. bb br. LK … koju će u odsustvu po punomoći br. 296.. od 10..09.1978. zastupati   i Dobri Š. Iz Sarajeva , ulica S.A.br. LK …

i

Marija Magdalena R. Iz Sarajeva , ulica  Sedernik bb brj LK … ,

sklopili su 14.09.1979. 

 UGOVOR O DAROVANJU

Član1.
Marija Magdalena Krasotica posredstvom Dobri Š.  (u daljnjem tekstu:Darovatelj) ovim ugovorom daruje svojoj prijateljici i dugogodišnjoj družbenici  Mariji Magdaleni R. (u daljnjem tekstu: Daroprimatelj ) svoju nekretninu, tj.  kuću sa okućnicom 480 m2 

Član2.
Nekretnina iz člana 1. ovog ugovora se sastoji od kuće koja se
  se sastoji iz dnevne sobe, dvije  spavaće sobe, dječije sobe, kuhinje i trpezarije ,tavanske prostorije ( biblioteke) kupaonice , toaleta , predsoblja i trijema  ukupne površine 78 m2 i okučnice površine 402 m2

….

Prestala sam čitati. Papir mi je ispao iz ruke.Sledila sam se . Pribrah se.Drhtavih ruku podigoh papir. Podigoh pogled i susretoh se sa budnim i zantiželjnim Dobričinim očima.

-Tvoje je samo samo potpišaš i odeš sutra sa mnom da ovjerimo ugovor i izvšimo knjiženje. Sređeno je da se sve odmah obavi.

-Ovo ja ne mogu primiti . Ja ovo nisam zaslužila.- usne su mi se počele tresti i suze su mi krenuše.

-Ehej , polako Malena. Čemu suze.Marija Magdalena Krasotica bi bila tužna da je ovdje.A sigurna sam da i gore negoduje. Vjeruj mi,zaslužila si svaki milimetar nekretnine. Ti i tvoja djeca su jedina porodica koju je ona ikad imala. Imala je oca , mater i baku ali oni su živjeli svoje živote i skoro da nisu imali vremena  za nju. Odrasla je sama i sama se o sebi brinula. Poslije je imala mene.Ali kratko vrijeme . Par godina.  Bilo je kasno .Mi  joj nismo mogli pružiti mir , spokoj i radost kao vi. Ona nije bila od puno riječi. Ali rekla mi je da  ne postoji ništa čime vam se  može odužiti. Njeno srce je ogromno , i kad nekog zavoli onda je u stanju dati i svoj život.

-Nemoj me siliti molim te. Ne mogu ja to.Ja se njoj ne mogu odužiti na ljubavi , podršci , utjehi i strpljenju. Prihvatila me u svoj dom jedno neuko, nesrećno i ranjivo  dijete . Kao rod najrođeniji . Izašla sam kao samosvjesna, obrazovana dama i sretna majka.

-Milo moje . Zadnje tri godine ste joj vi bili sve. I radost , i smijeh , i društvo i rod , i oslonac i pomoć .Umrla je sretna i ponosna  zato što je imala vas. Bez vas  bi proživjela  par gorkih , turobnih i samotnih mjeseci, umirući na parčiće i velikom bolu;fizičkom i mentalnom.

– Ne mogu to prihvatiti. Ti si joj muž. To je tvoje.

-Znam to ,  milo moje. Ali ti si nas ponovo spojila.I  njena poslijednja želja  je da te usrećimo kao što ste vi nju i nas .I moja želja je istovjetna mila. Da nije bilo tebe i djece , Marija Magdalena i ja ne bi imali četrdeset dana sna , da proživimo sve one dane koje smo ranije živjeli i bar malo nadoknadimo vrijeme koje nam je pobjeglo.

Priđe nam njena kćerka . Zasitila se paketa:

-Zašto plaćeš mamice?

– Bi li ti voljela živjeti u ovoj kući? Mama plače jer joj je teta Lepa poklonila kuću.

-Jupi . Mamice.Kada ćemo preseliti. Jedva čekam. Hoćete li mi čika Dobri napraviti kučicu za jednu Grdelinku. Vidjela sam Pticu malecku da već nekoliko puta pravi gnijezdo, ali joj ga druge ptice kvare.

– Hoću mila. Već danas ću ti napraviti kuću za prelijepu Pticu malecku, nalik duši naše Grdelinke.

Kćerkina radost i njegove rijeći su me prelomile.

Napokon sam imala svoj dom . Pravi dom. Jedini dom. Svijetli dom bez tuge i aveti prošlosti.U njemu ću ostati do kraja života. Srećna i voljena. Tužna i manje više nemilovana. Radosna i manje više neljubljena.

 Osim onomad…,eee i uh!I potom….augh!

Grijeh veliki  je o tome pričati. Jer krivac je kao i obično moj,nikad prežaljeni Dobri.Možda jednom , da olakšam duši grijehe, kad mi se vakat istine približi.