Najveća vrlina kojom je čovjek obdaren je sjećanje na Boga Jedinog.
Ima onih bolnih dana kada tugom zacvili vaseljana i potrese vaskoliki dunjaluk
i ljudi skupe ruke u nijemoj molitvi Stvoritelju.
Tada molitve ožive Oceane Ljubavi i oprosta
i ljepotom nebeskog beskraja
bruji tiha molba,
da se nikad ,nigdje i nikome više
ne desi
dan Srebrenice,
dan utiranja u krvi jednog naroda,
samo zato što su predani Jedinom Stvoritelju svome.
Danas se Ocean tišine i molitve nadvio nad Srebrenicu.
Umovima ljudi ,
što pognute glave kleče ,
okrenuti prijestolju
Onoga koji sve vidi i zna,
Jedinom i pravednom Sudiji
teku i nariču jecaji majki i sestara srebreničkih
-Pomozi Bože
umorna sam,
molitvu svih ovih godina,
ni jednu propustila nisam.
Suđenom času idem ,
a ne nađoh kosti ,
smiraj ,
sinu svome najmlađem.
Svih ovih godina
ta nada mi bijaše sve.
Grudi moje razidre vrisak
pomozi Majko
pomozi Sejo.
Utrobu moju razdire očaj,
iz tame krik
-Majko jedina,Sejo srebrena
Pomozite.
Oči moje pobiljelješe
od šapata
Sine Isa gdje si?
Gdje da te tražim, dobroto majčina najmlađi od sedam nestalih jabuka sine moj?
Tišina.
Tišina.
I vrisak…
Krv i mrak – užas strahota , aj
U jami , Bože milostivi – Užas taj
Sjekira i kama – strahota zverinjih užasa
U jami ,majko mila – užas naših nestajanja.
I opet Tišina.
Mnogo tišine.
Vaseljanom lebdi iskonske tišine zvuk
-Jao , ljudi i neljudi !
Kuku vama i kuku?
Za vijek vijekova.
Amin.
