Begunice

 

Secam se toga dana

kada si bežala

pljusak je besneo

pa se smirio

i ponovo počeo čudljiv

pomalo svadljiv

zavijajući vetrom

 

uzeh svoju spravu za tonove

nemarno prebirao prstima

nehotice muzika je pratila

ritam naleta vjetra i kiše

i miris tvoga tijela

 

ti si  krišom ostavila svoj posao

sanjarke

zastala kod mojih vrata

dvoumeći se pobegla

vratila se

ostala trenutak naslonjena na zid

najzad si tiho ućla u sobu

sela do mojih skuta

pognute glave hitro okrećući iglu u tišini

vezeš naše dodire

uskoro zaostaješ

ideš da pogledaš kroz prozor

drvored taman od kiše.

upi taj jedan čas kišnog popodneva

punog senki prošlosti

pesme mladosti

tišine buduće

nista drugo

ništa novo

 

te noći ispevao sam

jednu pesmu tužnu

ali ti nisi bila tu

pronašao sam reci

ispod dovratka

kuda je kiša klizila

vlažeći tragove tvojih stopa

iskreći reči

koje sam  vazdan uzalud trazio

 

Jes’  tako mi tebe

nepozvane

bez pardona

iz nedara nocne tisine

one su se slile u svirku

dok su se zvezde palile

jedna za drugom

ali ti nisi bila tu

 

hteo sam jutros

da ti pevam pesmu svoju

ali iako nisam zaboravio melodiju,

buntovne reci mi izmiču

sada kad kraj  mene sii ti

 

zadrhtacu bez sumnje

ako se ikad budemo sreli

u drugome životu

u svetlosti udaljenog sveta

zaustavljajuci se

prepoznacu tvoje oci

tamne kao jutarnje zvezde,

i znacu da su pripadale

zaboravljenom sumraku

predjašnjeg života

 

reći ću

čar tvoj lica nije samo u njemu

u nju se utkala zarka svetlosti

moga pogleda pri susretu

koji se ne pamti

moja ljubav joj je dala

tajnu koja se nije  izgubila

 

uvećala si me

svojom ljubavlju

mene koji sam samo

jedan čovek od neobičnih

autista koji plovi svojim  tokom

pokretan voljom

promenljive milosti sveta boja i reči

 

dala si mi mesto

tamo gde pesnici svih vremena

donose svoje darove

gde ljubavnici u ime večnog

pozdravljaju ljubav  kroz stoleća.

ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu

ne opažajuci kako je moje telo postalo

dragoceno od tvog milovanja

ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac

kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi

vatru božanskog dodira,

kojom  večito sja

 

nježno gazeci travu na stazi

izbjegavajući krhke ljubice

začuh

‘Poznaješ li me’

osvrnuh se, pogledah je

začuđeno  rekoh

‘Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice’

Ona odgovori

‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’

Njene oči su blistale kao rosno jutro.

Poćutah trenutak

zapitah

‘Jesi li iscrpila sav teret suza?’

osmehnu se i ne odgovori

razumeh da je njen plač

imao vremena da nauci govor osmeha

‘Nekada’

prosapta ona,

‘govorio si da ces uvek voleti moju tugu’.

Zbunjen rekoh

‘Istina je

ali prošle su godine

došao je zaborav’.

I uzimajuci njenu ruku u svoju,

dodadoh

‘ I ti si se promenila.

nekadašnji bol postao je vedrina’

srecan sam sto me više ne gledasš

sažaljivo i mokro

 

zlokobna blagost noci

i  sumnjivi odjek mojih reči

koje kazuju zbogom

prestrašen od očajnog naglaska,

dovele su me do ivice plača

ali naučio sam mudrost

dan će se ponovo roditi,

moje srce ce biti opet tvrdo

i neće biti vise vremena za suze

 

ko kaze da je zaborav nemoguc

samilosna smrt buja

u samom srcu života

obuzdavajuci njegovu ludu

želju za trajanjem

burno more na kraju otpocine

u svojoj pokretnoj kolevci;

šumski pozar zaspi

u postelji od pepela

Ti i ja se rastajemo

i rastanak ce pokriti

živa trava i  mirisne ljubičice

nasmejane na suncu.

 

 

Dođi proljeće

 

 

Dodji proljeće

smjeh ljubavnice zemljin

neka zakuca srce šuma

nestrpljivo da se izrazi

 

dodji u naletima nemira

usred lisća

ispod  cvijeća

koje hita da se razvije

 

dođi kao sjajna pobuna

baci se u noc

u tamu vode

iznad zemlje

 

dođi  oglasi slobodu

zarobljnih klica sreće

kao smijeh munje

urlik oluje nođen kišom

 

odjekni u bučnom gradu

oslobodi rijec ugušenu

napor koji je pao u letargiju

osnaži našu borbu malaksalu

 

dođi proljećesamo dođi

ezanom zvukom zvona

oglasi zov života

budi pobednik smrti

 

A vrijeme neumitno klizi

Ples sjetlosti

 

Progone me njene oči

 

Moja sreća

 

Noćni nizovi

 

Ruža ljubavi

 

 

Sve češće

raznježen krhkim bolom

hodim

zastajkujem

nijemim

galerijiom svjetlosti

bojenoj zapretenim snovima

zapisanih vremenom a neumitno klizi smiraju

 

miljem prebirem po iskonu prohujalog vremena

što zaleđeno titra među zlaćanim  ramovima

obnoć tražeć

i nalazeć oči

pune sna

i ljubavi

 

nijemim pred usnulim ljepotama

što pogledima

miluju odbjegle dane

koje

znam

vratiti se neće

ali ustreptalim grudima

darivaju mekoću čednih usana

oblivenih djetinjom  srećom

 

slikama plove noći

mistični  zapisi

treptaja  i nade

podarenih nježnim dodirima

zaljubljenih bića

bespovratno izgubljenih

u prostoru

u vremenu

u krvi

što vječno teče

krikom rastanka što se sluti

u slijedu  poteza kistom

 

svako veče liježem u svilenu postelju prošlosti

okružen vremenom i milostivom sudbom

razigranih tugama  sjećanja

kad  ljubav bješe ljubav

a svaki dodir tijela

sakriven u uzdasima

bojenih mirisima  procvjetalih

jecaja

nosi

tek jedan valer

tek jednu lat

rose pupoljka koji se daje

i postaje krhka  ruža

 

Nikad ne pitam

gdje ste sad

ljepote moje mile

jer srce

milošću Božijom

odgovor zna

Bleki – Prelijepa lica sjećanjem klize

 

Gledam prelijepa  lica

polako klize sjećanjima

odlepršalih kalendara

raskošna i mila

u svojoj jedinstvenosti

svakom licu ljubav poklonih

svakoj rekoh

volim te jedina

i svaka  je uzvraćala

volim te mili

nedostaju mi više od svega

dva srca

dvije ruke

lijeva u desnoj

i okret tijelo uz tijelo

Tango u đardinima  snova

i okret tijelo u tijelo

a jedna duša

dame biraju

zar ne

Noć tvoja i moja

 

Onda je sve stalo.

Noć je postala svijetlija .

Oblaci su se naglo dizali.

Maglice nas nisu dale.

Ovo je ipak naša noć.

Tvoja i moja.

Drugima mjesto nije ovdje.

Oluja je skrenula ka hridinama

malo lijevo ka sredini prema dubinama.

 

Masa je razočarana.

Očevid više ne stanuje ovdje.

Mora se trčati da bi se uhvatile koprnice.

Kao vala pjena

 

kao vala pjene
kao plima sanja
svjetlosna i bijela
suncem obasjana
nenadano
postaješ kristala sjena
duše moje
kojoj kalendari kažu
zalepršaj ka njoj
sagori već jednom
u ljubavi

šta čekaš
zaroni u taj ocean
plima nija nikad ista
u povratku

Bleki – Dani tvoji kao serenade zvuk

 

Dani tvoji u  toplini srca mog
a su nježni serenade zvuci
ostaće zauvek lepršavi
kao miris proljeća u čednoj zimskoj noći
kada se ljeto razvodi od jesenjih kiša
rastanci  poput dodiri godišnjih doba
lijepi i tužni po dahu neophodni
dvoje se prelijepih  našlo
pa se poslije nije našlo
eh mila ne tuguj
jer nas usud nikad  ne pita
samo reče budi i ono biva

 

 

misticna-suma  tango-ili-prica-o-jednoj-ljubavi

 

dah-vjernosti  plisani-dodiri

 

  

 

ples-svjetlosti  njeznija-strana-srca

 

jesenji-osvit tirkizni-snovi

 

   

 

 

Jutro sa Blekijem – Svila, mahagoni i led u grudima

Lijepo je ispraćati ljude

malo je sjetno

ponkad tužno

ali oni se jednog dana vraćaju

ili mogu vratiti

 

šta sa ljudima

koji nemaju koga ispratiti

koji nisu imali prilike da nekog isprate

jer te su samo nestali

a ih nisu pitali

 

šta sa ljudima

koji su voljene ispratili

davno još

u svili i mahagoniju

i ledom u grudima

 

šta sa ljudima

koji su jedno dijete dali spaliti

samo da nemaju otići na grob

jer bole djetinje četiri godine

i još više one neizigrane

 

ne vozim auto

ne treba mi

pješke mogu stići do svakog groba

a svaki od njih je dušu grada

ne oni koji ga napuštaju

 

Bleki – Iza maglica

 

Maglice usred kape nebeske

su zasjele na svoja mjesta

joj mati moja koliko boja

vidim kožu kako mi treperi

nikako da ih se nagledam

moram smiriti srce da ne poludi

i danju ih sanjam

ne bojeći se noći punog mjeseca

dok u zimzelenu titraju kreature čudne

 

ma ne

nemoj se plašiti

srce moje radosno

to su samo sjene

purpurnog neba

što miluje moj Grad čednosti

koji sa mnom tišinu snova spije

molitva je dušu u čvor smotala

malo dalje

tamo iza zviježđa

vizije naše nemušte

On milostivo prima

 

Bleki – Poklanjajući ruže

 

   Mjesečeva ruža  Mjesec i zelena ruža Zelena ruža   

 

 

 

Plava ruža  Žuta ruža  Zaljubljene dvije ruže bijele    Bijela ruža grada čednosti

 

Ljubavi jedina

Kunem se ljubavlju tvojom

imam samo devedeset dana

tri po trideset

za molitve

mirisnih sanja

Za ljubav mnogo dara

iz malog parka beskućnika

deset pupoljak ruža

za tebe  ubraću mila

za snove jednu orošenu

za tugu drugu žutu

za sreću treću šarenu

za tebe četvrtu zelenu

za samoću petu safirnu

za nježnost šestu ružičastu

za vrlinu sedmu plavu

za nevinost osmu nevinu

za ljubav devetu rubinovu

za nas desetu duginu

za mene neće ostati ništa

zato sad bolero puštam

pokloni mi sebe

najljepšu od svih.

 

 

Ljubavi jedina

Kunem se ljubavlju mojom

Ostalo mi je samo četrdeset

dana trideset i deset

za molitvu

mirisnih sanja

za ljubav nešto dara

iz velikog parka beznađa

ukrast ću samo za tebe

poklanjati drugim

četiri ružina pupoljka

prvi bijeli neotvoreni

za prvu godinu snova tvojih

drugi safirni skoro neotvoreni

za drugu godinu čežnje tvoje

treći rubinov poluotvoreni

za treću godinu tvoje ljepote

četvrti crveno žuti rastvoreni

za četvtu godinu poklonjenu

nevinosti mojo i tvojoj

staviti ću ih u kristale nade

gledati mirisati iščekivati

kada poslijednji pupoljak  uvene

ostaće ti samo ljubav moja

kada rubin odsjaji

sanjaće me ljepota tvoja

kada safir popada

ostaće ti čežnja moja

kada bijeli potamni

ostaće ti snovi moji

prestajem da plešem

i da se molim

muzika mi donosi tebe

najljepšu od svih ruža

Luce  Malena

Luce Malena.