Nikad ne proklinji dušu koja te voli

 

 

 

Razigrani đardin

 

Plavet leprša

 

Ruka ljubavi

 

 

U ovom svijetu nerazumnih rastanaka

bolom ranjene  duše

opasno je  prokleti

dušu koja te voli

 

želim

da ti se vrate

sve riječi

meni darovane

 

vremenom  shvatiš

da si proklela

osudila sebe

na vječnu ljubav

 

znaj

dobrotom svojom

postaješ zarobljenik vlastitog srca

čiju čednost ovi ludasti

svojom dušom grli

jube moja

ženo moja

 

Bajka o Yossamin

 

 

 

 

 

Ah ta plavet

 

Plavetni beskraj

 

Plavetni san

 

Savršena ljubav

 

 

 Bajka o Yossamin

 

Ima jedno  more prilipo

Jadransko

oduvik duboko

brodica na njemu

leluja

jedan jarbol

uspravni

čipkano jedro

lagano

a  nestašno  veslanje

 

Ocean Tišina i sni

bez tebe samo je plavet

ledena i gorka

izgubljena i daleka

 

Ima jedan mirisni maslinik

podno briga kameni stećaka

kućica u njemu

sanjan je život cili

 

Sklopin oči

slike lete

nekad davno

u vrimenu prije vrimena

oteja san zatočenicu

sjajnog kaštela

djevu Yossamin čudesnu

 

Ostalo je ka u bajci

mi smo sritni

ka zagrljena kamena  cvita dva

na jednon kavalu

živimo u  sanjivoj  lipoti dodira

uvik i zauvik

 

e

skoro zaboravin

šta ti je Žena

I am zabezeknut

blizanci naši i jube moja

nad mnom bdiju

na odar žute brnistre

zavjetom ditinstva polažu

 

u sutonima zlaćanin

u drhtavom pijesku

molin se Nebu

podari miloj lipoti svu sriću koju sanja

i mene ludastog sa njon

da beren čednu rosu

tila bilog

meni sritnom darovanog

 

 

A te sutoni stignu

 

 

Suton

 

Ona je suton

 

Suton sa mirisom behara

 

Vali i suton

 

Nevera

 

Djetinja duša

 

 

 

Sutonu darivah sve

pa i ono što je grijeh

namjeniše mi vječno kajanje

 

Mnijem

neće proći

ne dotiče nevinost

 

Ljubav

srca dar

prašine nema

 

Blješti

svaki san

smiljem darovani dan

 

A  godine stisnu

zbrajati  teretli vremena

nije moja sudba ni prokletstvo

 

Nije do njihovog zbroja

već koliko sam u njima ljubio

sebe nevinosti anđela poklanjao

 

Lepršaju  sutoni

nošeni valima i neverama

zauvik milujući djetinju dušu

 

Bosna Zemljo moja

 

 

 

Eh,

Da  , da

ima taj jedan san

da prostite i ne prostite

ima ta jedna čednost snena

neuništiva Bosna zemlja Božje milosti

 

Ah ,

Da , da

u dobroti svojoj

moleći  i ne moleći

milodarje svoje nudi svima

znanom i neznanom uvijek dobrodošlom

 

Uh

Da , da

u tuzi svojoj

prašta i ne prašte

zlu što bi da skrnavi čednost njenu

vjekovnim jahačima paklene apokalipse

 

Ih

Da , da

u ljepoti svojoj

viđenoj i ne viđenoj

čudesne latice svoga bića

širi plavetnim svodom nebeskom

 

Oh

Da , da

u vječitosti njenoj

ko je ne bi volio i volio

mnijem modrom još luđe i još huđe

u iskonskom  beskraju ljubavi i milosti Božije

 

 

Sanjam mora tvoja duboka , a duša jeca

 

 

More , more

 

Zaton

 

Nježnost leprša

 

 

Duša jeca

 

 

 

Eh Jube Jube moja

nevjesto moja sjajna

život me prelijepi vodio tebi

moru tvome dubokom

ljubavi što  slama

 

sanjam

ako preživimo danas

vidim

kućicu našu malu

mnogo jasmina i ljubica

mjesečevim srebrom okićenih

treperavi plam kamina

drveni pod škriputavi

čežnjama našim bojen

 

zarobljena mirisom smilja

dva uzdrhtala tijela

krikovi bolne čežnje

odjekuju u šumu blagoslovljenih cvijetova

maslinjaka našeg djetinjstva

 

ti

blještavilo milo

krhka i nestvarna

lepršava nježnost

u mome krilu

upijaš se

suze ne kriješ

rosu čednu darivaš

a duša jeca

a tijelo boli

a srce vrišti

 

voli me mili

samo me grli  nježno i dugo

zaroni u oceane moje

vodi me beskraju

i jubi me samo me  jubi

živote moj

 

Eh Jube Jube moja

nevisto mila

gdje je to naše sutra

Mora tvoje plavetna

zarobljena iskonom našim

 

 

Potrgala si bajku , a ne znaš

 

Snovi o ženi

 

Snoviđenje

 

Violetni đardin sa tirkiznim sjajem

 

Violetni đardin

 

Neuzvraćena ljubav

 

 

Pada snijeg

 

Dobar dan mili  Anđelu

ja još uvijek pišem ti pisma zagubljena

prelijepa ženo kojom mnijeh život provoditi

nježna krhka čedna prirodna i savršena

Volim te  Cvijete moj

 

u pokušaju  da te raznježim

ispričaću ti bajku o kučici i cvijeću

 

Jednog marta bijah sam i tužan

nekim proviđenjem ostavljen

Srebreni Mjesec zasjeo

ne miče se

svjetlucav i blag sjećanja nosi

napisah povijesti krik

Prelijep  iskren nerazuman

 

o tebi jedina

o nama blaženim

o danima ljubavlju bojenim

 

Avaj

niotkud

zajauče vjetar strašni

ledana tuča istrže stranice iz srca

sklopih  ruke sleđene

spasih samo par stihova razbacanih

ali kako da ti ih  poklonim

slijepilom  ne vidim  kamo lebdiš

 

Potrgala si bajku

a ne znaš

dite si nevino

kako ćeš znati

kako sve nekraju odi

kad martovske ide punog mjeseca lede

srce  djetinje

 

Čitave dane bijah sa tobom

čitave noći se borio sa našim morama

i sanjao te

blistavo čednu

i  budio se

bolno uplašen

i  sanjao te

violetnim đardinima nalik

i nježio se

koliko ljepota u tebi ima

i sanjao nas

gorimo u plemenu

i snježio se

 

Oprosti mi

možda te uznemirim

obećavam neću dugo

nisam više od ovog svita

ja sam samo malo zaljubljeno dijete

moj mili anđelu

moja tugo

ne vidim dalje od srca

koje tobom diše

i  pominjuć ime tvoje

sve tiše

nježnije

i još  tiše

cvjetove tvoje neubrane sanja

treperi  i diše

a ledena rosa niz lice slazi

 

A jednog prelijepog iskrenog Božijeg dana

možda te gane

naša kučica u cvijeću

Kamo su nestala naša ljetna proljeća

 

 

Mila Krhka ružo

mnijem gotovo je

a ti bi da ponovo  počnemo

 

Ne ide to tako

 

 

Danas sam došao da se oprostim sa tvojim snovima

ti uvijek negdje bježiš

pa se vratiš.

ne mogu više dolaziti u njih.

i nikad ne pitaš kako je bez tebe

 

I znam

opet ćeš otići

kako li  sve miriše na tebe

nestanak moj

ili ako ti je lakše odlazak tvoj.

a to boli mila

kao da te neko metalnim kanđama po grudima  šara

pa onda žiletom sjecka

turpijom struže

Na sve te krvave rane

još dodaješ   vodu iz očiju

i čisti etanol

No to nije ništa

fizički se bol još može podnijeti

sviko sam tome

 

ali ima ona tupa bol

zasjedne u grkljan

pa ga stišće

mengelama zavrće

pa se poput kame u mozak zabija

i nade burgija

ko vađenje zuba kovačkim klještima na zdravo.

hoće   da vrištim od nedostajanja jube

a ne mogu.

stid me je odrastao sam

učili me samo djeca plaču kad ih boli

a u mene djetinje srce

nevine prozračne  duše

i ljubav čista kao bebica

što je tek proplakala prvi put

ne i jok

ne smijem plakati

I sve nešto mislim

ako bih počeo plakati

isplakao bih čitav život

 

a ne može to tako

ta bol je ništavna.

jes’ da je moja  ali zaborav je ne stiže

kako ćeš je zaboraviti

kad te svakog trena pritišće i boluje

i još uvijek imam one svoje poslove

 

treba pomoći djeci i djevojčicama.

svuda  okolo,i bliže i dalje čujem

vrišteće boli kako pomoć traže

sav se svijet pričešćuje u krvi i bolu

 

Koliko djece ima pa ih svakodnevno ukopavaju sa užasima preživljenog

Koliko djece ima koja ne mogu kriknuti

 

usta im začepe

nož pod grlo

u grlo im stavljaju

i šta im još sve rade

mila moja

stidim se ljudskosti svoje

 

koliko djece ima jedina moja

koja ne upoznaše koricu kruha

ni majčinu ljubav

morao sam bar jedno dijete spasiti  ljubavi moja

ispalo je da sam ih spasio više

nisam ponosan na sebe

nimalo.

nisam mogao spasiti sve

nisu mi dali

ovdje na zemlji

meni tjelesnom

prostor i vrijeme su ograničavajući

ispred njih se ispreče ljudi zla

ili imam vremena

a prostora nemam

ili imam prostora

a vrijeme je davno isteklo

 

mene malo ljubav potkačila

pa otkačila

i ja bih da plačem

kažem boli me

neće moći

svaker duge noći

i potonjih sve kraćih dana

bez sna

ne dam da me boli

ne hvala lijepo

 

ljubav je radovanje

i kad je tužna i bolna

rastanak muhura

neko je volio i voljen bio.

šta će ti više

voljen bio i snove snio.

milovao i ljubio

igrao se i jurio.

znači sretan

presretan je neko bio

 

ljudi su sebični i nestrpljivi.

hoće sve

odmah i zauvijek

nisu svikli odricati se

moliti i poklanjati.

 

kako bih jadan i siromašan bio

da te kojim slučajem nisam sreo

i sve one grlice mile

što su mi se na grudi oslanjale

grlile i ljubile

mene raznježenom blećku ljubav poklanjale

 

sve sam ja to shvatio i to davno  jedina moja.

istog trena kad su tvoje riječi presahle

 

ali jednom godišnje

na dan našeg poslijednjeg susreta

avgusta mjeseca  bol se nenadano vrati

poput bumeranga me posred čelenke strefi

pa se spusti u grkljan

pa burgija do srca.

ja mu ne dam da vrišti

a ti se i ne sjećaš naših susreta

 

.

Uvijek sa sobom nosim

dvanaest pupoljaka bijele ruže

orošene suncem i titram

ne hodim

ne lebdim

već lagano nabadam

mic po mic

korak po korak

titraj po titraj.

to srce ne želi kraj

usporava

misli

ako sad odem i ne vratim se

ono će morati ostati na splavu

usred uzburkanog mora

bez škripe dušeka

pa se pita kako ću je bez mirisa plahti

koje je bojilo tijelo tvoje

 

kažem srce će morati ostati na splavi

opkoljenoj modrozelenom tišinom

djevojčurak neki drijema.

liči na tebe

ali srce ne titra i ne pleše

znam nisi ti

 

malo je pogurena i ramena joj se tresu

kanda plače

šta ima plakati na mom splavu

nemilosrdno srce moje me pita

Ja ga korim i kažem

nisi se samo ti pretplatio na bol

pusti djete da svoju tugu isplače

more veliko  a Rijeka Djetinja

a Modra je i  velika

zahvalno primiće suzu i proslijediti dalje

možda stigne do onoga kome je najmjenjena

 

ne obazirući se na ramena koja se tresu

ja pupoljke slažem jednu po jednu polukružno

dvanaest pipoljaka to je mnogo trnja

nisam pažljiv zato što ne želim biti

trnje me bode

ruke mi krvare

i ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog

 

na kvasnim daskama  javlja  se novi cvijet nalik srcu

nisam siguran   tvojem ili mojem

no

kad zadnji pupoljak legne

sve zaigra

sve zatitra i …

 

ja požurio prosijavati bol

kao da mi život zavisi od toga

 

srkletiti ne valja

već sve po redu mila moja.

ništa mi više ne može pobjeći

 

ponosan sam je

niko meni nije kriv što te toliko volim

možda mrven  ti  mila moja.

a onda se sjetim nekih tvojih riječi pa se nasmijem

ja bih  po običaju lupao ko tele u šarena vrate:

-Ništa ne umijemo zadržati,čak ni vlastiti život.

Ti se ljutila:

-Na mrtvo ću te prebiti biti

ako ne zadržiš život zauvijek

trebaš mi da me voliš i juriš

 

jurio sam te mila moja

čitav život svoj

ali se kompas pokvario

i sada tapkam u mjestu

A i svjetlosti  ima toliko mnogo

da ponekad ne znam šta ću sa njom.

opisujem krugove oko sebe

 

jedan za nas.

drugi  za ljeto i proljeće

treći za pijesak i more

četvrti za sunce i mjesec

peti za putanje i grlica let

šesti za zvjezdice i maglice

sedmi za Svjetlost i Milost.

 

tada bih zastao

Neparan broj???

nešto mi ne štima

očešao bih se desnom rukom iza lijevog uha

zamislio se

kakav me neparan broj u blentaru potkačio

a opet

sedam je i simboličan i formilističan broj

i zato svakako je paran

 

uostalom svaki moj krug je dat u parovima

i svaki još po dva osjećanja nosi.

tako svaki krug ima dvadeset osam značenja za mene

i dvadeset osam značenja za tebe

mnogo  je to parova i ljubavi mila moja

sasvim dostatno za nas

 

kamo su nestala cvijetna proljeća naša mila moja

kamo su nestali naši nesusreti

 

nikad se to nisam pitao

nisam ni trebao.

imao sam ih u sebi

to mi je bilo dovoljno

 

tako sam naučio da oni koji vole ubijaju one druge koji vole.

oni drugi koji vole takođe ubijaju one prve koji vole

ovi prvi na crni petak  u  tržnici nestajanja   kupuju  pupoljke ruže

 

bezbroj  pupoljka sunčano crvene boje,naizmjenično prošarane

za svaku našu godinu nemilovanja po jedan prekrasni orošeni pupoljak

što u nježnosti ljubavi blista kao suza u mom srcu  mila

 

pada mi na pamet da se prečesto opraštam od tebe jedina moja

nije važno jer znam da voljeću te do groba barem

možda i poslije ali ti to ne mogu zasigurno reći

radili smo sve i svašta

ja napose

i zbog toga ću možda u vreli  pržun leći.

tamo ležati i tebe voljeti bilo bi grešno

pretoplo

magneti bi tu radili

a to ne želim.

tih dvanaest pupoljaka sunčano crvene boje

naizmjenično prošaranih suncem

za svaku godinu ljubavi naše

prvi put neću poklanjati tebi jedina moja

 

položiću  ih na odar ljubavi naše

koji okićen snovima i pjesmama mojim

blješti u duši tvojoj djetinjoj

 

sješću na pod i gledati azurno dijamantnu anteriju,

što na ležaju decenijama miruje i samuje

čekajući  tebe da joj život udahneš

već miriše na tebe

tvoje tijelo bijelo

tvoje tijelo mazno

 

ja sam je u mislima na tvoje ukrase stavljao

da bih je potom skidao i tvoje tijelo milovao

 

da li se ja ovo opraštam od tebe mila moja

nije važno jer znam da voljeću te do groba barem

a možda i poslije

to ti ne mogu zasigurno obećati

radili smo divne stvari i zbog toga raj ćemo možda steći

a tamo biti i tebe voljeti ja ne bih smio kriti

i garant ću zgriješiti

zato ta nježno plave anterija što na odru ljubavi leži

nikad neće biti na tebi jedina moja

ostaće samo nijemi svjedok sa mirisima djevičanskim tvojim

da me sjećaju na dane praznika neponovljenih naših

praznovanja  kada sam htio tvoje  cvjeće brati

krasti kupovati otimati  da bi ga sebi poklanjao

 

ne bi to bilo tek tako neko cvijeće

bile bi to ljubičice nježne i mirisave,neubrane

ruže snene i opojne na grmovima sanjive

na oluje i munje svikle

 

tada bih nestašno skidao snježno plavu anteriju

koju si upravo primila na dar

igrali bi smo igre mazne igre iskonske

dva bića a jedno tijelo

ponekad dva tijela a jedno biće

ruže pupoljke i snene ljubičice sa tvoga tijela bih krao i brao.

uzimao i milovao govoreći da te volimljubavi moja

ti bi mi vjerovala.

govorila bi mi da me voliš

ja bih ti vjerovao

onda bi onaj vječni sumnjivac u meni

dodao jedno blijedo možda

 

 

pa da li se ja to opraštam od tebe jedina moja

nije važno

ono ko fol

znam da voljeću te do groba barem

možda i poslije ali ti to ne mogu zasigurno reći

ljubav naša bješe jedno jedino čistilište zaljubljenih duša

djetinjih i srca što volješe se

milovaše i maziše

ljubiše i paziše

diraše i radiše i jošte tražiše svašta nešto  priko toga

u travi i cvijeću

u snovima  i na javi

u halvatima ,na podovima toplin in hladnin

ležajevima bračnim francuskim  mračnim

otomanima starim i novim

ishabanim i polovnim

slomnljenim foteljama i dušecma sjajnim

svilama sjajnim i mekim turobnim i zaboravljenim

jastucima izgubljenim i željenim

Voleći se mnogo mnogo

preko nekoliko i još više puta

i još više i još jače

i još bliže i još dalje dalje

jako nježno ustreptalo

sneno  silovito zaljubljeno

voljeti se htjeli,

i mazno  i toplo

dječije i ljudski

bratski svojski ljubavnički

 

ne znaš i ne znam da li se ovo ja opraštam od tebe

puštam riječi da mi same klize

a na uskrs kad Hristos se rodi

na dan kada od mene tujini ti hodi

 

nisi vjerovala da tada izgubi mene,

sa vlakova pare lelujava sjena

bježeći od samoće

ti pobježe od mene

džab džaba si tražila  vrištala pomoć

ne pomogoše ni sunčeve mjene ni mjesečeve sjene

zvjezdice i maglice glavu okrenuše

izdala si ih mila moja.

meni si leđa okrenula da bi stranjskom svijetu odhodila

 

nikad ti nisam pričao za suze mojih jada

onih što rodih te sa njima dvanaest godina prije tebe

i dvanaest godina poslije tebe

 

sve je u parovima

sve dvije po dvije letješe

dok ne postaše jedno tijelo

a polovice dvije nevine

Snovi i java uranjanje u tijelo bijelo

tijelo čedno neveselo,

na podovima nekog halvata što ima snove

da nas njima ubuhvata

 

Oh Anđelu Mili

koliko sam ti  djetinje ljudskosti htio dati

koliko ljubavi i nježnosti

sam  ti poklanjao

da bi radosna bila.

A ti to nisi znala

 

Toliko sam te volio

jedina

tako mi ovih sjedina

i pjesama nježnih ,

okean bi ta ljubav ispunila

i sva mora tvoja

a himelajske gore male bile

a da je ne potopi

da je ne zaguši

 

Činilo se da nikad neće

ljubav moja izvor  da presuši.

Ipak i opet

unatoč svemu i protiv

čak i lav je lakše krotiv

sve se uroti protiv ljubavi

o ljubavi moja jedina.

 

Čak i ti!

 

Dok padaju ove tužne riječi

što rastanak boji

pitam se

da li se ja to opraštam od tebe

o jedina moja.

 

Nije važno ???

Znam da voljeću te groba barem

A možda i  poslije

to ti zasigurno ne mogu obećati

imamo svoju malu planetu

spremnu i blagorodnu

čeka na nas dvoje

o jedina.

 

Jedino se borama  pitam

grijesi ljubavni bjehu veliki

da li nas isti puti ka njoj vode

ili će svako na svoju stranu da ode

 

Kao i uvijek prije

Anđelu moj

 

Činilo se da nikad neće ljubav moja da presuši.

Ipak i opetunatoč svemu i protiv

čak i lav je lakše krotiv

sve se uroti protiv nas ljubavi moja jedina.

 

Čak i ti!

 

Dok padaju ove tužne riječi

što rastanak boje ledom

pitam se

da li se ja to opraštam od tebe

o jedina moja

 

Nije važno ???

Znam da voljeću te groba barem

A možda i  poslije

to ti zasigurno ne mogu obećati

imamo svoju malu planetu

spremnu i blagorodnu

čeka na nas dvoje

o jedina

sve se nešto pitam

da li nas isti puti ka njoj vode

ili će svako na svoju stranu da ode

 

Kao i uvijek prije.

Anđelu moj

 

**

**

 

Oprosti mi nesuđena nevjesto mja

u oku mi nešto zasuzilo

valjda ovi  proljetni cvjetovi

što mirišu na ljubav

moram prekinuti

bojim se da te ljutnja hvata

a ne volim kad se  Nježnost  lepršava  ljuti i tuguje

ako poželiš

završiću priču o našem prvom sastanku

koji znači rastanak

kasno si došla mila

 

Prekasno.

 

a ni ime ti više ne znam

ni kakve snove sanjaš

 

ugodnu i laku noć  ti želim

i mnogo lijepih sanja

Proljeće milo

 

 

 

 

 

 

Begunice

 

Secam se toga dana

kada si bežala

pljusak je besneo

pa se smirio

i ponovo počeo čudljiv

pomalo svadljiv

zavijajući vetrom

 

uzeh svoju spravu za tonove

nemarno prebirao prstima

nehotice muzika je pratila

ritam naleta vjetra i kiše

i miris tvoga tijela

 

ti si  krišom ostavila svoj posao

sanjarke

zastala kod mojih vrata

dvoumeći se pobegla

vratila se

ostala trenutak naslonjena na zid

najzad si tiho ućla u sobu

sela do mojih skuta

pognute glave hitro okrećući iglu u tišini

vezeš naše dodire

uskoro zaostaješ

ideš da pogledaš kroz prozor

drvored taman od kiše.

upi taj jedan čas kišnog popodneva

punog senki prošlosti

pesme mladosti

tišine buduće

nista drugo

ništa novo

 

te noći ispevao sam

jednu pesmu tužnu

ali ti nisi bila tu

pronašao sam reci

ispod dovratka

kuda je kiša klizila

vlažeći tragove tvojih stopa

iskreći reči

koje sam  vazdan uzalud trazio

 

Jes’  tako mi tebe

nepozvane

bez pardona

iz nedara nocne tisine

one su se slile u svirku

dok su se zvezde palile

jedna za drugom

ali ti nisi bila tu

 

hteo sam jutros

da ti pevam pesmu svoju

ali iako nisam zaboravio melodiju,

buntovne reci mi izmiču

sada kad kraj  mene sii ti

 

zadrhtacu bez sumnje

ako se ikad budemo sreli

u drugome životu

u svetlosti udaljenog sveta

zaustavljajuci se

prepoznacu tvoje oci

tamne kao jutarnje zvezde,

i znacu da su pripadale

zaboravljenom sumraku

predjašnjeg života

 

reći ću

čar tvoj lica nije samo u njemu

u nju se utkala zarka svetlosti

moga pogleda pri susretu

koji se ne pamti

moja ljubav joj je dala

tajnu koja se nije  izgubila

 

uvećala si me

svojom ljubavlju

mene koji sam samo

jedan čovek od neobičnih

autista koji plovi svojim  tokom

pokretan voljom

promenljive milosti sveta boja i reči

 

dala si mi mesto

tamo gde pesnici svih vremena

donose svoje darove

gde ljubavnici u ime večnog

pozdravljaju ljubav  kroz stoleća.

ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu

ne opažajuci kako je moje telo postalo

dragoceno od tvog milovanja

ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac

kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi

vatru božanskog dodira,

kojom  večito sja

 

nježno gazeci travu na stazi

izbjegavajući krhke ljubice

začuh

‘Poznaješ li me’

osvrnuh se, pogledah je

začuđeno  rekoh

‘Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice’

Ona odgovori

‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’

Njene oči su blistale kao rosno jutro.

Poćutah trenutak

zapitah

‘Jesi li iscrpila sav teret suza?’

osmehnu se i ne odgovori

razumeh da je njen plač

imao vremena da nauci govor osmeha

‘Nekada’

prosapta ona,

‘govorio si da ces uvek voleti moju tugu’.

Zbunjen rekoh

‘Istina je

ali prošle su godine

došao je zaborav’.

I uzimajuci njenu ruku u svoju,

dodadoh

‘ I ti si se promenila.

nekadašnji bol postao je vedrina’

srecan sam sto me više ne gledasš

sažaljivo i mokro

 

zlokobna blagost noci

i  sumnjivi odjek mojih reči

koje kazuju zbogom

prestrašen od očajnog naglaska,

dovele su me do ivice plača

ali naučio sam mudrost

dan će se ponovo roditi,

moje srce ce biti opet tvrdo

i neće biti vise vremena za suze

 

ko kaze da je zaborav nemoguc

samilosna smrt buja

u samom srcu života

obuzdavajuci njegovu ludu

želju za trajanjem

burno more na kraju otpocine

u svojoj pokretnoj kolevci;

šumski pozar zaspi

u postelji od pepela

Ti i ja se rastajemo

i rastanak ce pokriti

živa trava i  mirisne ljubičice

nasmejane na suncu.

 

 

Dođi proljeće

 

 

Dodji proljeće

smjeh ljubavnice zemljin

neka zakuca srce šuma

nestrpljivo da se izrazi

 

dodji u naletima nemira

usred lisća

ispod  cvijeća

koje hita da se razvije

 

dođi kao sjajna pobuna

baci se u noc

u tamu vode

iznad zemlje

 

dođi  oglasi slobodu

zarobljnih klica sreće

kao smijeh munje

urlik oluje nođen kišom

 

odjekni u bučnom gradu

oslobodi rijec ugušenu

napor koji je pao u letargiju

osnaži našu borbu malaksalu

 

dođi proljećesamo dođi

ezanom zvukom zvona

oglasi zov života

budi pobednik smrti

 

A vrijeme neumitno klizi

Ples sjetlosti

 

Progone me njene oči

 

Moja sreća

 

Noćni nizovi

 

Ruža ljubavi

 

 

Sve češće

raznježen krhkim bolom

hodim

zastajkujem

nijemim

galerijiom svjetlosti

bojenoj zapretenim snovima

zapisanih vremenom a neumitno klizi smiraju

 

miljem prebirem po iskonu prohujalog vremena

što zaleđeno titra među zlaćanim  ramovima

obnoć tražeć

i nalazeć oči

pune sna

i ljubavi

 

nijemim pred usnulim ljepotama

što pogledima

miluju odbjegle dane

koje

znam

vratiti se neće

ali ustreptalim grudima

darivaju mekoću čednih usana

oblivenih djetinjom  srećom

 

slikama plove noći

mistični  zapisi

treptaja  i nade

podarenih nježnim dodirima

zaljubljenih bića

bespovratno izgubljenih

u prostoru

u vremenu

u krvi

što vječno teče

krikom rastanka što se sluti

u slijedu  poteza kistom

 

svako veče liježem u svilenu postelju prošlosti

okružen vremenom i milostivom sudbom

razigranih tugama  sjećanja

kad  ljubav bješe ljubav

a svaki dodir tijela

sakriven u uzdasima

bojenih mirisima  procvjetalih

jecaja

nosi

tek jedan valer

tek jednu lat

rose pupoljka koji se daje

i postaje krhka  ruža

 

Nikad ne pitam

gdje ste sad

ljepote moje mile

jer srce

milošću Božijom

odgovor zna