Razigrani đardin
Plavet leprša
Ruka ljubavi
U ovom svijetu nerazumnih rastanaka
bolom ranjene duše
opasno je prokleti
dušu koja te voli
želim
da ti se vrate
sve riječi
meni darovane
vremenom shvatiš
da si proklela
osudila sebe
na vječnu ljubav
znaj
dobrotom svojom
postaješ zarobljenik vlastitog srca
čiju čednost ovi ludasti
svojom dušom grli
jube moja
ženo moja
Ah ta plavet
Plavetni beskraj
Plavetni san
Savršena ljubav
Bajka o Yossamin
Ima jedno more prilipo
Jadransko
oduvik duboko
brodica na njemu
leluja
jedan jarbol
uspravni
čipkano jedro
lagano
a nestašno veslanje
Ocean Tišina i sni
bez tebe samo je plavet
ledena i gorka
izgubljena i daleka
Ima jedan mirisni maslinik
podno briga kameni stećaka
kućica u njemu
sanjan je život cili
Sklopin oči
slike lete
nekad davno
u vrimenu prije vrimena
oteja san zatočenicu
sjajnog kaštela
djevu Yossamin čudesnu
Ostalo je ka u bajci
mi smo sritni
ka zagrljena kamena cvita dva
na jednon kavalu
živimo u sanjivoj lipoti dodira
uvik i zauvik
e
skoro zaboravin
šta ti je Žena
I am zabezeknut
blizanci naši i jube moja
nad mnom bdiju
na odar žute brnistre
zavjetom ditinstva polažu
u sutonima zlaćanin
u drhtavom pijesku
molin se Nebu
podari miloj lipoti svu sriću koju sanja
i mene ludastog sa njon
da beren čednu rosu
tila bilog
meni sritnom darovanog
Suton
Ona je suton
Suton sa mirisom behara
Vali i suton
Nevera
Djetinja duša
Sutonu darivah sve
pa i ono što je grijeh
namjeniše mi vječno kajanje
Mnijem
neće proći
ne dotiče nevinost
Ljubav
srca dar
prašine nema
Blješti
svaki san
smiljem darovani dan
A godine stisnu
zbrajati teretli vremena
nije moja sudba ni prokletstvo
Nije do njihovog zbroja
već koliko sam u njima ljubio
sebe nevinosti anđela poklanjao
Lepršaju sutoni
nošeni valima i neverama
zauvik milujući djetinju dušu
Eh,
Da , da
ima taj jedan san
da prostite i ne prostite
ima ta jedna čednost snena
neuništiva Bosna zemlja Božje milosti
Ah ,
Da , da
u dobroti svojoj
moleći i ne moleći
milodarje svoje nudi svima
znanom i neznanom uvijek dobrodošlom
Uh
Da , da
u tuzi svojoj
prašta i ne prašte
zlu što bi da skrnavi čednost njenu
vjekovnim jahačima paklene apokalipse
Ih
Da , da
u ljepoti svojoj
viđenoj i ne viđenoj
čudesne latice svoga bića
širi plavetnim svodom nebeskom
Oh
Da , da
u vječitosti njenoj
ko je ne bi volio i volio
mnijem modrom još luđe i još huđe
u iskonskom beskraju ljubavi i milosti Božije
More , more
Zaton
Nježnost leprša
Duša jeca
Eh Jube Jube moja
nevjesto moja sjajna
život me prelijepi vodio tebi
moru tvome dubokom
ljubavi što slama
sanjam
ako preživimo danas
vidim
kućicu našu malu
mnogo jasmina i ljubica
mjesečevim srebrom okićenih
treperavi plam kamina
drveni pod škriputavi
čežnjama našim bojen
zarobljena mirisom smilja
dva uzdrhtala tijela
krikovi bolne čežnje
odjekuju u šumu blagoslovljenih cvijetova
maslinjaka našeg djetinjstva
ti
blještavilo milo
krhka i nestvarna
lepršava nježnost
u mome krilu
upijaš se
suze ne kriješ
rosu čednu darivaš
a duša jeca
a tijelo boli
a srce vrišti
voli me mili
samo me grli nježno i dugo
zaroni u oceane moje
vodi me beskraju
i jubi me samo me jubi
živote moj
Eh Jube Jube moja
nevisto mila
gdje je to naše sutra
Mora tvoje plavetna
zarobljena iskonom našim
Snovi o ženi
Snoviđenje
Violetni đardin sa tirkiznim sjajem
Violetni đardin
Neuzvraćena ljubav
Pada snijeg
Dobar dan mili Anđelu
ja još uvijek pišem ti pisma zagubljena
prelijepa ženo kojom mnijeh život provoditi
nježna krhka čedna prirodna i savršena
Volim te Cvijete moj
u pokušaju da te raznježim
ispričaću ti bajku o kučici i cvijeću
Jednog marta bijah sam i tužan
nekim proviđenjem ostavljen
Srebreni Mjesec zasjeo
ne miče se
svjetlucav i blag sjećanja nosi
napisah povijesti krik
Prelijep iskren nerazuman
o tebi jedina
o nama blaženim
o danima ljubavlju bojenim
Avaj
niotkud
zajauče vjetar strašni
ledana tuča istrže stranice iz srca
sklopih ruke sleđene
spasih samo par stihova razbacanih
ali kako da ti ih poklonim
slijepilom ne vidim kamo lebdiš
Potrgala si bajku
a ne znaš
dite si nevino
kako ćeš znati
kako sve nekraju odi
kad martovske ide punog mjeseca lede
srce djetinje
Čitave dane bijah sa tobom
čitave noći se borio sa našim morama
i sanjao te
blistavo čednu
i budio se
bolno uplašen
i sanjao te
violetnim đardinima nalik
i nježio se
koliko ljepota u tebi ima
i sanjao nas
gorimo u plemenu
i snježio se
Oprosti mi
možda te uznemirim
obećavam neću dugo
nisam više od ovog svita
ja sam samo malo zaljubljeno dijete
moj mili anđelu
moja tugo
ne vidim dalje od srca
koje tobom diše
i pominjuć ime tvoje
sve tiše
nježnije
i još tiše
cvjetove tvoje neubrane sanja
treperi i diše
a ledena rosa niz lice slazi
A jednog prelijepog iskrenog Božijeg dana
možda te gane
naša kučica u cvijeću
Mila Krhka ružo
mnijem gotovo je
a ti bi da ponovo počnemo
Ne ide to tako
Danas sam došao da se oprostim sa tvojim snovima
ti uvijek negdje bježiš
pa se vratiš.
ne mogu više dolaziti u njih.
i nikad ne pitaš kako je bez tebe
I znam
opet ćeš otići
kako li sve miriše na tebe
nestanak moj
ili ako ti je lakše odlazak tvoj.
a to boli mila
kao da te neko metalnim kanđama po grudima šara
pa onda žiletom sjecka
turpijom struže
Na sve te krvave rane
još dodaješ vodu iz očiju
i čisti etanol
No to nije ništa
fizički se bol još može podnijeti
sviko sam tome
ali ima ona tupa bol
zasjedne u grkljan
pa ga stišće
mengelama zavrće
pa se poput kame u mozak zabija
i nade burgija
ko vađenje zuba kovačkim klještima na zdravo.
hoće da vrištim od nedostajanja jube
a ne mogu.
stid me je odrastao sam
učili me samo djeca plaču kad ih boli
a u mene djetinje srce
nevine prozračne duše
i ljubav čista kao bebica
što je tek proplakala prvi put
ne i jok
ne smijem plakati
I sve nešto mislim
ako bih počeo plakati
isplakao bih čitav život
a ne može to tako
ta bol je ništavna.
jes’ da je moja ali zaborav je ne stiže
kako ćeš je zaboraviti
kad te svakog trena pritišće i boluje
i još uvijek imam one svoje poslove
treba pomoći djeci i djevojčicama.
svuda okolo,i bliže i dalje čujem
vrišteće boli kako pomoć traže
sav se svijet pričešćuje u krvi i bolu
Koliko djece ima pa ih svakodnevno ukopavaju sa užasima preživljenog
Koliko djece ima koja ne mogu kriknuti
usta im začepe
nož pod grlo
u grlo im stavljaju
i šta im još sve rade
mila moja
stidim se ljudskosti svoje
koliko djece ima jedina moja
koja ne upoznaše koricu kruha
ni majčinu ljubav
morao sam bar jedno dijete spasiti ljubavi moja
ispalo je da sam ih spasio više
nisam ponosan na sebe
nimalo.
nisam mogao spasiti sve
nisu mi dali
ovdje na zemlji
meni tjelesnom
prostor i vrijeme su ograničavajući
ispred njih se ispreče ljudi zla
ili imam vremena
a prostora nemam
ili imam prostora
a vrijeme je davno isteklo
mene malo ljubav potkačila
pa otkačila
i ja bih da plačem
kažem boli me
neće moći
svaker duge noći
i potonjih sve kraćih dana
bez sna
ne dam da me boli
ne hvala lijepo
ljubav je radovanje
i kad je tužna i bolna
rastanak muhura
neko je volio i voljen bio.
šta će ti više
voljen bio i snove snio.
milovao i ljubio
igrao se i jurio.
znači sretan
presretan je neko bio
ljudi su sebični i nestrpljivi.
hoće sve
odmah i zauvijek
nisu svikli odricati se
moliti i poklanjati.
kako bih jadan i siromašan bio
da te kojim slučajem nisam sreo
i sve one grlice mile
što su mi se na grudi oslanjale
grlile i ljubile
mene raznježenom blećku ljubav poklanjale
sve sam ja to shvatio i to davno jedina moja.
istog trena kad su tvoje riječi presahle
ali jednom godišnje
na dan našeg poslijednjeg susreta
avgusta mjeseca bol se nenadano vrati
poput bumeranga me posred čelenke strefi
pa se spusti u grkljan
pa burgija do srca.
ja mu ne dam da vrišti
a ti se i ne sjećaš naših susreta
.
Uvijek sa sobom nosim
dvanaest pupoljaka bijele ruže
orošene suncem i titram
ne hodim
ne lebdim
već lagano nabadam
mic po mic
korak po korak
titraj po titraj.
to srce ne želi kraj
usporava
misli
ako sad odem i ne vratim se
ono će morati ostati na splavu
usred uzburkanog mora
bez škripe dušeka
pa se pita kako ću je bez mirisa plahti
koje je bojilo tijelo tvoje
kažem srce će morati ostati na splavi
opkoljenoj modrozelenom tišinom
djevojčurak neki drijema.
liči na tebe
ali srce ne titra i ne pleše
znam nisi ti
malo je pogurena i ramena joj se tresu
kanda plače
šta ima plakati na mom splavu
nemilosrdno srce moje me pita
Ja ga korim i kažem
nisi se samo ti pretplatio na bol
pusti djete da svoju tugu isplače
more veliko a Rijeka Djetinja
a Modra je i velika
zahvalno primiće suzu i proslijediti dalje
možda stigne do onoga kome je najmjenjena
ne obazirući se na ramena koja se tresu
ja pupoljke slažem jednu po jednu polukružno
dvanaest pipoljaka to je mnogo trnja
nisam pažljiv zato što ne želim biti
trnje me bode
ruke mi krvare
i ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog
na kvasnim daskama javlja se novi cvijet nalik srcu
nisam siguran tvojem ili mojem
no
kad zadnji pupoljak legne
sve zaigra
sve zatitra i …
ja požurio prosijavati bol
kao da mi život zavisi od toga
srkletiti ne valja
već sve po redu mila moja.
ništa mi više ne može pobjeći
ponosan sam je
niko meni nije kriv što te toliko volim
možda mrven ti mila moja.
a onda se sjetim nekih tvojih riječi pa se nasmijem
ja bih po običaju lupao ko tele u šarena vrate:
-Ništa ne umijemo zadržati,čak ni vlastiti život.
Ti se ljutila:
-Na mrtvo ću te prebiti biti
ako ne zadržiš život zauvijek
trebaš mi da me voliš i juriš
jurio sam te mila moja
čitav život svoj
ali se kompas pokvario
i sada tapkam u mjestu
A i svjetlosti ima toliko mnogo
da ponekad ne znam šta ću sa njom.
opisujem krugove oko sebe
jedan za nas.
drugi za ljeto i proljeće
treći za pijesak i more
četvrti za sunce i mjesec
peti za putanje i grlica let
šesti za zvjezdice i maglice
sedmi za Svjetlost i Milost.
tada bih zastao
Neparan broj???
nešto mi ne štima
očešao bih se desnom rukom iza lijevog uha
zamislio se
kakav me neparan broj u blentaru potkačio
a opet
sedam je i simboličan i formilističan broj
i zato svakako je paran
uostalom svaki moj krug je dat u parovima
i svaki još po dva osjećanja nosi.
tako svaki krug ima dvadeset osam značenja za mene
i dvadeset osam značenja za tebe
mnogo je to parova i ljubavi mila moja
sasvim dostatno za nas
kamo su nestala cvijetna proljeća naša mila moja
kamo su nestali naši nesusreti
nikad se to nisam pitao
nisam ni trebao.
imao sam ih u sebi
to mi je bilo dovoljno
tako sam naučio da oni koji vole ubijaju one druge koji vole.
oni drugi koji vole takođe ubijaju one prve koji vole
ovi prvi na crni petak u tržnici nestajanja kupuju pupoljke ruže
bezbroj pupoljka sunčano crvene boje,naizmjenično prošarane
za svaku našu godinu nemilovanja po jedan prekrasni orošeni pupoljak
što u nježnosti ljubavi blista kao suza u mom srcu mila
pada mi na pamet da se prečesto opraštam od tebe jedina moja
nije važno jer znam da voljeću te do groba barem
možda i poslije ali ti to ne mogu zasigurno reći
radili smo sve i svašta
ja napose
i zbog toga ću možda u vreli pržun leći.
tamo ležati i tebe voljeti bilo bi grešno
pretoplo
magneti bi tu radili
a to ne želim.
tih dvanaest pupoljaka sunčano crvene boje
naizmjenično prošaranih suncem
za svaku godinu ljubavi naše
prvi put neću poklanjati tebi jedina moja
položiću ih na odar ljubavi naše
koji okićen snovima i pjesmama mojim
blješti u duši tvojoj djetinjoj
sješću na pod i gledati azurno dijamantnu anteriju,
što na ležaju decenijama miruje i samuje
čekajući tebe da joj život udahneš
već miriše na tebe
tvoje tijelo bijelo
tvoje tijelo mazno
ja sam je u mislima na tvoje ukrase stavljao
da bih je potom skidao i tvoje tijelo milovao
da li se ja ovo opraštam od tebe mila moja
nije važno jer znam da voljeću te do groba barem
a možda i poslije
to ti ne mogu zasigurno obećati
radili smo divne stvari i zbog toga raj ćemo možda steći
a tamo biti i tebe voljeti ja ne bih smio kriti
i garant ću zgriješiti
zato ta nježno plave anterija što na odru ljubavi leži
nikad neće biti na tebi jedina moja
ostaće samo nijemi svjedok sa mirisima djevičanskim tvojim
da me sjećaju na dane praznika neponovljenih naših
praznovanja kada sam htio tvoje cvjeće brati
krasti kupovati otimati da bi ga sebi poklanjao
ne bi to bilo tek tako neko cvijeće
bile bi to ljubičice nježne i mirisave,neubrane
ruže snene i opojne na grmovima sanjive
na oluje i munje svikle
tada bih nestašno skidao snježno plavu anteriju
koju si upravo primila na dar
igrali bi smo igre mazne igre iskonske
dva bića a jedno tijelo
ponekad dva tijela a jedno biće
ruže pupoljke i snene ljubičice sa tvoga tijela bih krao i brao.
uzimao i milovao govoreći da te volimljubavi moja
ti bi mi vjerovala.
govorila bi mi da me voliš
ja bih ti vjerovao
onda bi onaj vječni sumnjivac u meni
dodao jedno blijedo možda
pa da li se ja to opraštam od tebe jedina moja
nije važno
ono ko fol
znam da voljeću te do groba barem
možda i poslije ali ti to ne mogu zasigurno reći
ljubav naša bješe jedno jedino čistilište zaljubljenih duša
djetinjih i srca što volješe se
milovaše i maziše
ljubiše i paziše
diraše i radiše i jošte tražiše svašta nešto priko toga
u travi i cvijeću
u snovima i na javi
u halvatima ,na podovima toplin in hladnin
ležajevima bračnim francuskim mračnim
otomanima starim i novim
ishabanim i polovnim
slomnljenim foteljama i dušecma sjajnim
svilama sjajnim i mekim turobnim i zaboravljenim
jastucima izgubljenim i željenim
Voleći se mnogo mnogo
preko nekoliko i još više puta
i još više i još jače
i još bliže i još dalje dalje
jako nježno ustreptalo
sneno silovito zaljubljeno
voljeti se htjeli,
i mazno i toplo
dječije i ljudski
bratski svojski ljubavnički
ne znaš i ne znam da li se ovo ja opraštam od tebe
puštam riječi da mi same klize
a na uskrs kad Hristos se rodi
na dan kada od mene tujini ti hodi
nisi vjerovala da tada izgubi mene,
sa vlakova pare lelujava sjena
bježeći od samoće
ti pobježe od mene
džab džaba si tražila vrištala pomoć
ne pomogoše ni sunčeve mjene ni mjesečeve sjene
zvjezdice i maglice glavu okrenuše
izdala si ih mila moja.
meni si leđa okrenula da bi stranjskom svijetu odhodila
nikad ti nisam pričao za suze mojih jada
onih što rodih te sa njima dvanaest godina prije tebe
i dvanaest godina poslije tebe
sve je u parovima
sve dvije po dvije letješe
dok ne postaše jedno tijelo
a polovice dvije nevine
Snovi i java uranjanje u tijelo bijelo
tijelo čedno neveselo,
na podovima nekog halvata što ima snove
da nas njima ubuhvata
Oh Anđelu Mili
koliko sam ti djetinje ljudskosti htio dati
koliko ljubavi i nježnosti
sam ti poklanjao
da bi radosna bila.
A ti to nisi znala
Toliko sam te volio
jedina
tako mi ovih sjedina
i pjesama nježnih ,
okean bi ta ljubav ispunila
i sva mora tvoja
a himelajske gore male bile
a da je ne potopi
da je ne zaguši
Činilo se da nikad neće
ljubav moja izvor da presuši.
Ipak i opet
unatoč svemu i protiv
čak i lav je lakše krotiv
sve se uroti protiv ljubavi
o ljubavi moja jedina.
Čak i ti!
Dok padaju ove tužne riječi
što rastanak boji
pitam se
da li se ja to opraštam od tebe
o jedina moja.
Nije važno ???
Znam da voljeću te groba barem
A možda i poslije
to ti zasigurno ne mogu obećati
imamo svoju malu planetu
spremnu i blagorodnu
čeka na nas dvoje
o jedina.
Jedino se borama pitam
grijesi ljubavni bjehu veliki
da li nas isti puti ka njoj vode
ili će svako na svoju stranu da ode
Kao i uvijek prije
Anđelu moj
Činilo se da nikad neće ljubav moja da presuši.
Ipak i opetunatoč svemu i protiv
čak i lav je lakše krotiv
sve se uroti protiv nas ljubavi moja jedina.
Čak i ti!
Dok padaju ove tužne riječi
što rastanak boje ledom
pitam se
da li se ja to opraštam od tebe
o jedina moja
Nije važno ???
Znam da voljeću te groba barem
A možda i poslije
to ti zasigurno ne mogu obećati
imamo svoju malu planetu
spremnu i blagorodnu
čeka na nas dvoje
o jedina
sve se nešto pitam
da li nas isti puti ka njoj vode
ili će svako na svoju stranu da ode
Kao i uvijek prije.
Anđelu moj
**
**
Oprosti mi nesuđena nevjesto mja
u oku mi nešto zasuzilo
valjda ovi proljetni cvjetovi
što mirišu na ljubav
moram prekinuti
bojim se da te ljutnja hvata
a ne volim kad se Nježnost lepršava ljuti i tuguje
ako poželiš
završiću priču o našem prvom sastanku
koji znači rastanak
kasno si došla mila
Prekasno.
a ni ime ti više ne znam
ni kakve snove sanjaš
ugodnu i laku noć ti želim
i mnogo lijepih sanja
Proljeće milo
Secam se toga dana
kada si bežala
pljusak je besneo
pa se smirio
i ponovo počeo čudljiv
pomalo svadljiv
zavijajući vetrom
uzeh svoju spravu za tonove
nemarno prebirao prstima
nehotice muzika je pratila
ritam naleta vjetra i kiše
i miris tvoga tijela
ti si krišom ostavila svoj posao
sanjarke
zastala kod mojih vrata
dvoumeći se pobegla
vratila se
ostala trenutak naslonjena na zid
najzad si tiho ućla u sobu
sela do mojih skuta
pognute glave hitro okrećući iglu u tišini
vezeš naše dodire
uskoro zaostaješ
ideš da pogledaš kroz prozor
drvored taman od kiše.
upi taj jedan čas kišnog popodneva
punog senki prošlosti
pesme mladosti
tišine buduće
nista drugo
ništa novo
te noći ispevao sam
jednu pesmu tužnu
ali ti nisi bila tu
pronašao sam reci
ispod dovratka
kuda je kiša klizila
vlažeći tragove tvojih stopa
iskreći reči
koje sam vazdan uzalud trazio
Jes’ tako mi tebe
nepozvane
bez pardona
iz nedara nocne tisine
one su se slile u svirku
dok su se zvezde palile
jedna za drugom
ali ti nisi bila tu
hteo sam jutros
da ti pevam pesmu svoju
ali iako nisam zaboravio melodiju,
buntovne reci mi izmiču
sada kad kraj mene sii ti
zadrhtacu bez sumnje
ako se ikad budemo sreli
u drugome životu
u svetlosti udaljenog sveta
zaustavljajuci se
prepoznacu tvoje oci
tamne kao jutarnje zvezde,
i znacu da su pripadale
zaboravljenom sumraku
predjašnjeg života
reći ću
čar tvoj lica nije samo u njemu
u nju se utkala zarka svetlosti
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti
moja ljubav joj je dala
tajnu koja se nije izgubila
uvećala si me
svojom ljubavlju
mene koji sam samo
jedan čovek od neobičnih
autista koji plovi svojim tokom
pokretan voljom
promenljive milosti sveta boja i reči
dala si mi mesto
tamo gde pesnici svih vremena
donose svoje darove
gde ljubavnici u ime večnog
pozdravljaju ljubav kroz stoleća.
ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu
ne opažajuci kako je moje telo postalo
dragoceno od tvog milovanja
ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac
kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi
vatru božanskog dodira,
kojom večito sja
nježno gazeci travu na stazi
izbjegavajući krhke ljubice
začuh
‘Poznaješ li me’
osvrnuh se, pogledah je
začuđeno rekoh
‘Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice’
Ona odgovori
‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’
Njene oči su blistale kao rosno jutro.
Poćutah trenutak
zapitah
‘Jesi li iscrpila sav teret suza?’
osmehnu se i ne odgovori
razumeh da je njen plač
imao vremena da nauci govor osmeha
‘Nekada’
prosapta ona,
‘govorio si da ces uvek voleti moju tugu’.
Zbunjen rekoh
‘Istina je
ali prošle su godine
došao je zaborav’.
I uzimajuci njenu ruku u svoju,
dodadoh
‘ I ti si se promenila.
nekadašnji bol postao je vedrina’
srecan sam sto me više ne gledasš
sažaljivo i mokro
zlokobna blagost noci
i sumnjivi odjek mojih reči
koje kazuju zbogom
prestrašen od očajnog naglaska,
dovele su me do ivice plača
ali naučio sam mudrost
dan će se ponovo roditi,
moje srce ce biti opet tvrdo
i neće biti vise vremena za suze
ko kaze da je zaborav nemoguc
samilosna smrt buja
u samom srcu života
obuzdavajuci njegovu ludu
želju za trajanjem
burno more na kraju otpocine
u svojoj pokretnoj kolevci;
šumski pozar zaspi
u postelji od pepela
Ti i ja se rastajemo
i rastanak ce pokriti
živa trava i mirisne ljubičice
nasmejane na suncu.
Dodji proljeće
smjeh ljubavnice zemljin
neka zakuca srce šuma
nestrpljivo da se izrazi
dodji u naletima nemira
usred lisća
ispod cvijeća
koje hita da se razvije
dođi kao sjajna pobuna
baci se u noc
u tamu vode
iznad zemlje
dođi oglasi slobodu
zarobljnih klica sreće
kao smijeh munje
urlik oluje nođen kišom
odjekni u bučnom gradu
oslobodi rijec ugušenu
napor koji je pao u letargiju
osnaži našu borbu malaksalu
dođi proljećesamo dođi
ezanom zvukom zvona
oglasi zov života
budi pobednik smrti
Ples sjetlosti
Progone me njene oči
Moja sreća
Noćni nizovi
Ruža ljubavi
Sve češće
raznježen krhkim bolom
hodim
zastajkujem
nijemim
galerijiom svjetlosti
bojenoj zapretenim snovima
zapisanih vremenom a neumitno klizi smiraju
miljem prebirem po iskonu prohujalog vremena
što zaleđeno titra među zlaćanim ramovima
obnoć tražeć
i nalazeć oči
pune sna
i ljubavi
nijemim pred usnulim ljepotama
što pogledima
miluju odbjegle dane
koje
znam
vratiti se neće
ali ustreptalim grudima
darivaju mekoću čednih usana
oblivenih djetinjom srećom
slikama plove noći
mistični zapisi
treptaja i nade
podarenih nježnim dodirima
zaljubljenih bića
bespovratno izgubljenih
u prostoru
u vremenu
u krvi
što vječno teče
krikom rastanka što se sluti
u slijedu poteza kistom
svako veče liježem u svilenu postelju prošlosti
okružen vremenom i milostivom sudbom
razigranih tugama sjećanja
kad ljubav bješe ljubav
a svaki dodir tijela
sakriven u uzdasima
bojenih mirisima procvjetalih
jecaja
nosi
tek jedan valer
tek jednu lat
rose pupoljka koji se daje
i postaje krhka ruža
Nikad ne pitam
gdje ste sad
ljepote moje mile
jer srce
milošću Božijom
odgovor zna