Akšam samo što nije, vrijeme je za slavlje mile naše / Iz Arhiva

Akšam samo što nije, vrijeme je za slavlje mile naše

Afroditina čarolija 

Afroditine čarolije

 

otmjenost-dardina

Otmjenost đardina

 

srebrena-mjesecina-nad-modro-zelenom-rijekom

Srebrena mjesečina nad Modro zelenom rijekom

 

djelic-krajolika-otrgnutog-iz-snova

Djelić krajolika otrgnutog iz snova

 

  snovi-o-zeni

Snovi o ženi

 

nesalomljiva-krhka-ruza

Krhka ruža

 

Modra rijeka 1

Modra rijeka

 

grad čednosti

Grad čednosti

Bosna

Bosna zemlja Božije milosti

 

Akšam, umilno vrijeme kada dan više  nije dan, a noć još nije postala noć. Prospu se te boje po krajoliku, često vam se glavi zavrti misao da se to jesen kupa u zlaćanim rubinovim bojama, ali sjetite se da je ljubav pored vas. I znate da mora biti proljeće i ni jedan drugi stađun.

Nekako , baš u akšam su počinjala sva druženja u onim nevinim vremenima, kada smo bili anđeli koji su činili sretnim svoje ljube. Činili sretnim, nježili i sve do jedne unesrećili silinom ljubavi.

I uvijek , neizostavno,  smo pomišljali na Sergeja Aleksandrovića Jesenjina.

 

Mogli smo se družiti sa Serjožom. Nema veze , rodom sa sela , bio bi pravi konzilijaš, bjelavski mahalaš.

Malo bi se isticao među nama. On svjetlokos i nervičak; zagledan u horizonte revolucije koja je izdala narodne mase. Njega ubila.

Mi mutni i bez srkleta; zagledani u čarobne žene koje koje ćemo izdati. Ne sada , već jednog dana.

Mahalski rečeno: sad pa sad.

Ali, i on i mi smo bili zaljubljeni u ljubav, žene  i domovinu.

Snene žene u akšam bile su samo početak snoviđenja koje traje čitav život.

Njemu je bijeli veo ljubav odnjeo. Izdražao bi to on. I prebolio smrt Dankanove. Da ju je doživio.  Imao je još mnogo ljubavi u sebi,  za sve one žene prekrivrene velovima raznobojnih čarolija.

Taman što je krenuo u novi juriš. dežurni žbiri revolucije ga preklaše; od uha do uha. Istina je, revolucija ubija i guta svoju čedno djecu.

I još mu namjestiše tri samubistva u nizu i jedno neuspjelo, u pokušaju. Bila je prava revolucionarna redaljka od samoubistava.

E, naš dobrii , naivni Sergej Aleksandrovićč Jesenjin. Nisi znao da nikad nije vrijeme za nove revolucije. Ni za ljubav, dok ona traje. Ne da zvijer narodu da ljubav slavi.

Često smo mislili na tebe i na neke koji su na naša druženja odocnili ili nikad nisu stigli. A opet sve smo ih naše đardine pozivali i sakupljali

Neka oprostićemo.

I grlicama našim. I bjegovima. Njihovim i našim.

Boli nas,manje druženja manje pjesama o ljubavi i milosnicama našim.Mnaje iskonskih dodira.

Svi ste nam  oporučili toliko lijepih stihova i uspomena ljubavnih.

Ko nije priočitao tvoju Anu Sneginu, taj nije spoznao ljepotu stiha.

Mi smo tvoja dva stiha stavili u našu Bajku o Gradu čednosti.

 

“Tih godina smo mi sve voljeli

a tako malo su voljeli nas.”

 

Ipak shvatili smo grešku  ,jer i ti si se ispravio (na kraju i mi):

 

Tih godina smo mi sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.

 

U ime ljubavi tvoje, Dankanove , Ane Snjegine  i naših ljubavi zamišljamo kako svaku veče:

 

Akšam polako pada

u srcima našim nada

ljubav i radost se budi

a  muziku snovima sudi.

 

Tako vam je Mile moje.

Bez vas života nije nikada bilo.

 

A noćas …

A noćas  ako sluša nek ćuti bol …

 

Krhka ruža ,bolero , more i ja

 

 

Mila

Ovih dana sanjam isti san. Noćima. Iskopao sam ga i mladosti. Bio je zapreten četrdeset sedam godina.

Bože mili , koliko ja to godina imam.

Nazvao sam ga Bolero , more , Ti i ja.

Sunce treperavo se uranja u more koje blista , otvara i šalje blještavu stazu ka nama.

Staza sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti , koji se svakim lahorastim mreškanjem vjetra prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi. Ona se stapa sa rumenim nizovima svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke Ravelovog Bolera.

Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć, pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.

Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim, iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, zaustaviti Bolero . Odvraćam pogledom , sliježem ramenima, kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone. Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.
Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me, jer novi akter , bajke ove noći , je nestašani, nasmijani mjesec.

Onaj veliki krvavi mjesec koji se katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more u bijegu mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica koje se neprestano prelijevaju i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja , stvara onaj isti put sa biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.

Krešendo.

Bolero tuguje.

Tišina.

Oko muzike i nas sve zanijemilo.

Samo naša srca ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.

Iako moćan , večeras stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih srebrenih velova pokreću se za muzikom.

Bolero to ćuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle i miluju.

Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi.

Krešendo.

Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće, instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba, ne , nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza, tko to zna? Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, tražeći se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.Klizi.

Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.Prijekorno gleda Zvijezde, one prigušuju sjaj. Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac. Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke milovanja, ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale prestajati liti. To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih odsjaje što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno. Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno. Ono je stalo, samo radi ove večeri, onih maglica, zvjezdica ,mjeseca , Bolera i nas.

Bolero posustaje.

Usne rascvjetali pupoljci. Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena ; tvoje i moje.

Proljeće i dobrota.

Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama , briše tragove rađanja. Bolero nestaje nošen vjetrom. More se talasa. Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje. Opčinjeni, mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Svlačiš haljinu , ležerno je spustaš na pjesak i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.

Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se.

Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela.

Ja nemam izbora , trčim ka tijelu ili moru što se pjene.

Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.

Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju , dah zastaje . Ne znamo ko se više uzbibao , naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more.

Na obzorju se zlu izgubilo trag.

„ Vidi , vidi tu nestašnost i ludovanje “ – mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“- odmisliš ti.
A znamo da je ljubav svoja svilena krila oko nas svila…

 

****

Hoću još sna , ali tu , u tvom zagrljaju mi se gubi san.

Ne mogu reći da djevojčica ima tvoj lik.

Ali je prelijep i sunčan.

Zbog toga mislim da bi mogla biti Ti.

A možda i griješim.

Zbog časnosti.

Laku noć mila

 

Dopisano,

Učila si me;

ako se nešto i prećuti , nije laž.

Ipak oprosti mi.

Naš prijatelj je usnio

 

Zatečeni smo.

Nismo šokirani. Na ovom dunjaluku nas više ništa ne može povrijediti.

Samo su nam poremećeni planovi.

Mi ne volimo kad nam se poremete planovi. Naročito kad to činimo   sami sebi.

Onda moramo raditiu ono za što nismo spremni ili ne umijemo.

Mi smo navikli na radost i smijeh, muziku kao dekor , a sve da bi slavili neše grlice male i ljubav.

U jednom periodu smo trpili blizinu smrti. Ali se nismo navikli na nju. Nije nam u krvi.

Sada moramo raditi ono što uvijek  radimo , a to može izazvati sablazni.

Mojsije je , prvi put od rata , natakario na leđa harmoniku. Ostali su ponijeli , ono u ćemu su najbolji. I bukadar meze i pića. I malo sjete u srcima. Jedn instrument će nam nedostajati. I čovjek koji ga je grlio i nosio u naručju.

I budalesao sa nama. Blesan. Sad je našo bježati.

Idemo udovoj na žalost. Nećemo nositi cvijeće , ni paliti svijeće. Ni tugu oblačiti . To je za druge. Ne za nas.

Nosimo ono što nam je preostalo. Ljubav i snove.

Upotrijebili smo i riječ koja nas ponekad dotakne:

Sjeta.

Ovo je pravo veče za nju. Da sjedi pored nas i uživa u radosti.

Znamo , udova se neće ljutiti. Ona je jedna od naši milih grlica. Puno je toga predeverala sa našim dembelom i sa nama.

I praštala. I voljela. Pa opet praštala. Toliko je praštala da je ne možemo nazvati praštalicom, već sretnicom. Koliko ljubavi i  snova još u njoj ima, nismo ni svjesni.

Skoro!

Znamo mi to, ali   kod nas je to sasvim normalno i ne obraćamo pažnju na te „sitnice“.

Jedino što   ovoj prilici ne pristaje, su naše riječi : crkno, rikno, krepo.

Naš se blesa sinoć izmorio , uzeo klipaču, sjeo na pod ,rekao malenoj:

-Navij mi onu tebi najdražu , naspi sebi  štok ili onaj drugi konjak, ako ga nismo sinoć  dokusurili. Zapali nam po Gitanes, sjedi pored mene, samo me ovlaš poljubi, primi me za ruku i gledaj me nježno, kako si me uvijek gledala. Onda se nasloni na moje grudi da malo  rahatlučimo.

Nju zebnja tišti , jer za četrdeset pet godina , nikad nije bio tako tih i usporen.

Ustade, nasu sebi kurvoazije, ostalo je.Nisu više pri cugu, a i nisu imali vremena.Sinoć je bilo prečih stvari. Joj, mamo mamice. Prhnulo im da se podsjete mladosti. I dobro se podsjetili. Opetovano.Pa još jednom. A onada se uparili četvrti put.Sve je u parovima.

Pristavi pjesmu,ovlaš ga poljubi, uhvati ga za ruku nježno ga pogleda, zahvalna za sinošnju noć i čitav život.Nasloni mu se na grudi

Noć je tiha,blaga. Muzika je sjetna, ali suze doziva.Nju njegov dah golica po vratu i rosi kosu.

Mili Bože , podsjeti me da ti se zahvalim za ovu sreću i tugu koju si me darovao,misli ona.

  Blaga Noć

 

 

Pjesma se završila, ona skoro da je snove prigrlila. Osjeti da joj se vratom diže jeza, jer lahorac je prestao, a i glava joj, kao da je na kamenu.

Polako u strahu podigne glavu i pogleda . Njen Blesan gleda u nju. Osmijeh mu na licu , ljubav još uvijek iz očiju iskri. Cigar u među usnama  gori , ali se ne dimi. U uglu donje,  lijeve trepavice plava  suza visi i neće da padne.

Ona je pokupi, usnama nježno, polako da mu san ne poremeti.  Nisam znala da usne mogu biti slatke , misli i jubi ga dugo, očajnički.Spusti mu kapke. Ode u sobu, iz sehare na dnu troklinog ormara, izvuče dva zlatnika, dva šorvana , koje je on pripremio , vrnu se i stavi mu ih na oči.

Misli:

– Trebaće mu , dobar je bio ,ali ,  ljubavi  mnogo mnogo si griješio.

Blesa se umorio i dubok sanak usnio.

Znamo da ona još nije svjesna da je čekaju jutra bez poljubaca. Znamo da ne misli o tome da joj se više neće motati oko nogu. A takara nam i između. Znamo mnogo toga o praznini, koja će doći, i ona će naučiti.

No, jako je ona.Izdržaće.

Jer večeras je umilna veče, stvorena za takar . Muzika nek svira, cuga nek teče, život je lijep, konju jedan. Ne možemo mu ime izgovoriti, još se nije ohladilo.

Ali zato  možemo  ovu noć posvetiti njegovoj grlici i njemu.

 

 

Indexi – Priča o četiri imena i četiri Sanje

 


Copy (3) of ona spavau plavom  Blažena Luca    Ruža ljubavi 

 

 

Bilo je to vrijeme ruža.

Samo četiri pjesme su Indexi obilježili ženskim imenima: Ana, Hana, Anđela i  Sonja.

 

Ana je bila i djete i žena

Srce nevjerno o’ usta i od laži…

 

Ana je ime koje je pristajalo stihovnosti  već i zbog samih –  Poa i Jesenjina. Dobro, imao

je od uticaj  njeno mjesto u nečijem sretnomsrcu. A taj neko snio u njenim očima plavim.

Sve Ane su bile počašćene odabirom, obzira nema dal nevjerne bile. Nismo sigurni da joj je tobilo puno ime.No, to nije važno i ona je sobom odnijela dio nas, tog ljeta ruža i koga

nema i zaista nema više, zato danas plačemo nad Sarajevom je jesen i padaju hladane kiše.

 

Moja Hana

Malena još je sva

Maše mi rukama nešto mi nosi

I  toje lijepo znam…

 

Hana je bila slatka mala kćerkica jednog nebeskog  članova Indexa.Neka druga Hana je imala mjesta u nečijem srcu.Sve Hane su bile raznježene odabirom, bez obzira što je neka možda,postala Ana. No sigurni smo da tog ljeta ruža nema više, odnijela je Hana radosti srca i obećanja, još nam se smiješi, rukama maše, i zna  sigurno zna,  zašto sve prolazi i gubi sjaj.

 

Anđela

Ptice pjevaju na prozoru

Već je proljeće

 

Andela je bila ljubav sunca jednog od Indexa.I neka druga Meleka je bila u nečijem srcu. SveAnđele Meleke su bile zadovoljne odabirom.Sve one su imale mjesto u našim srcima i pile kafu sa nama. Da  jačui malo slađu, što nekad postajala bi gorča. Daljina sasvim je izvjesno,

bez obzira da li Anđela obukla ili svukla haljinu, bez obiza da li jutroljubavnike zatiče uspavane čini svoje. Još uvjek ti  dani  bruje, nama nama sretnim to  sniju i pjevaju: mila, slavićemo ljubav  ljubav našu.

 

Pozdravi Sonju

i reci joj da ne mogu bez nje….

 

Sonja je bila ljubav jednog vojnika koji nije bio od Indexa već od prijatelja. I neke druge Sonja su bile u našim srcima. srcu. Sonje sve naše djevojčice mile,  od srca pozdravljaju odabir. Nema ih više nema nje. Nismo ni ljubezni mlađ, ni one djevojčice naše

ne zaboravljamo da snovi ne traju dugo ili svako veče, čekajneke druge Sonje očekuju da im se kaže mnogo volim te ja.Zato molim te pozdravi Sonji i reci joj da ne mogu bez nje.

 

Stihovi svih pjesama tako jednostavni a lični.Svi pjevaju o ljubavi i nama.

 

Pjesma Pozdravi Sonju odiše vrlinama Indexa – skromnost i poštenje

 

Promjenom samo jednog slova mogli su dobiti ime žena koje su na mnogonačina obilježilo život, poetiku i emocije nekih od Indexa. Mi nećemo govoriti o ženama sa tim imenom jer su opjevane u pjesmama bez imena.

Ime Sanja se kod Indexa ne pominje kao lično, kao i imena onih drugih koje su sve bacale niz rijeku.

Sanja Popović, Sanja Rihtman i Sanja Redžić je trolist četvorolisne djeteline.

Muzićka akademija Indexi je mnogo članova brojala. Možda se pojavi još neka Sanja.

Ako ne, autor ovih će morati u sretnu djetelinu ubaciti nedostajući dio: svoju kćerkicu Sanju.

Mnoga bezimena lica i  stvari manje bole ili više raduju.

Sada bi ovdje bilo dobro zastati i reći – svejedno je.

Ne zastajemo i ne kažemo to. Kažemo; ne bi bilo ispravno prema vojnikui njegovoj djevojci, ni prema svim Sonjama, ni prema nama.

Na kraju početaka to ne bi bilo pošteno ni prema samim Indexima i cvijeću,mnogo cvijeća što je darovano.

 Pjevali su svojim ljubavima prošlim i sadašnjim, o ljubavi djece cvijeća prošloj, o ljubavi  sve djece svijeta prošloj, sadašnjoj i budućoj.

 Kad smo prvo cvijeće brali

Nemojmo zaboraviti pjevali su o svojim i  našim, jedinim ljubavima.

 

 Bio je to  svijet stvoren samo za nas

 

Oni su pjevali nekoj nepoznatoj univerzalnoj jedinoj ženi, nekoj običnoj djevojčici iz naše ulice, svim nježnim ružinim pupoljcima svijeta.

 

Kad smo smo samo za ljubav znali.

 

Pjevali, suze lili, radosni i tužni pili i ljubav i nju sanjali:

 

„ Hmm – Ti i ja ,šapat naš i sunca sjaj.“

 

To Lave.

 

 

Pas , dječak i Ljubav

 

 

   

 

 

 

   

 

 

 

 

U mahali su neki čudni humani običaji.

Kada neko umre , kažemo

Mi nemamo vremena za tugu, mi ljubav slavimo.

Otuda sjeta , a ne tuga.

 

 

Aha , kako ne.

 

Vraćaju se snovi u djetinjstvo,

kada je Maksumče imao jednog psa,

običnog psa , bosanskog torlaka.

 

Ubiše ga šintori njemu na očigled.

Žica oko vrata.

Glava o ivičnjak i Medija nema.

 

Bio je to veoma mali i meden pas.

Četiri mjeseca star.

Mnogo vremena za ljubav.

Mnogo više za tugu.

Čitav jedan život tuge,

zbog malene  nestašne

slatke

rundave blentovijice.

 

Princezo, oprostićeš mi.

Život nikad ne radi čudne stvari.

Mi ,ljudi ih radimo.

Život/Usud su prelijepi i velikoduušni.

Žele nam ono najljepše , što mi sebi nikad ne možemo poželjeti.

Ali…imamo nesreću da smo bića koja griješe,

mnogo, veoma mnogo griješe.

 

Krhka ružo ,  oprostićeš mi i drugi put.

Tuga nikad ne prolazi.

Persistira kao biljeg da se voljelo i živjelo.

 

Najveće radovanje je da si ti danas sa mnom.

Nisi pored mene, Ali zar je to bitno.

Znači , vrijedio je svaki moj dan , poklonjen ljubavi.

Znači, naučio sam se da volim onako kako je Nebu

najmilostivije.

 

Mile ….

violina jeca

možda ruka neka

ne , ne gudalo je samo  nalik njenom

reći ću

Život  je prelijep,

Vi u njemu, sveprisutne i sveobuhvatne.

Ne treba sanjaru ništa više.

 

 

 

A opet negdje kiša i mraz neumitno biju.

I stari , ofucani ker,

koji je nekada

možda

bio poeta i slikar,

je tako sam i osjeća se bespomoćno.

Ponekad ni snovi ne pomažu.

Bleki – Medi i Crni

 


Imao sam psa

Bio je meden

Rundav i crn

Nisam ga zvao rundavi

Tako sam mu tepao

Nisam ga zvao crni

Tako sam ga mazio

Zvao sam ga Medi

Tako sam ga volio

 

Pas i dječak

Medi i Crni

Igra i radost

Jedno ljeto mnogo smijeha

Tri mjeseca sna

Dječaku bješe šest godina

Psu četiri mjeseci

Mislili su zajedno će rasti

Živjeti čitav život

 

Dođoše ljudi neuki

Dođoše ljudi zli

Dođoše ljudi sa plićakom uma

Žicu oko psa staviše

Žicu oko vrata Medenog saviše

Žicu oko života moje bebice zategnuše

Zacvili štence

Zacvili dječak

Zacvili nebo

 

Nije se dao Medi

Nije ga dao Crni

Ugrizoše dvojicu od neljudi

Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri

Zvijeri djete na zemlju bacaju

 

Jedan monstrum hvata rundavog

za zadnje noge

Diže dječakovog medenog dugara

Visoko najviše

 

I Crni očajnički

Nemoćno

Osjeti zlo se sprema

Sa zemlje vrisnu

Joj Mama mamice

 

Šućmuraste okice Medenog

Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

 

Ni oči nisam zatvorio

Ni Bogu Jedinom se pomolio

Ni pomoć pružio

Glavom Medija protrese ubica

trotoar

 

Prosu se mozak

Crvenkasto bijela masa

Na sivom asvaltu

Drhtulji duša djetinja

U zvejrinjem smjehu

 

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

 

Možda me zato zovu Bleki

 

 

Boli, kako ta djeca brzo odrastaju

 

 

Znate li kako vam se može zgudumiti, a srce vam puno ljubavi i radosti. Natekne vam srce od neke prevelikog ponosa , pa boli.

Pitate se odakle vama tako milo i lijepo dijete, prepuno dobrote,  koje je isto vi, i malo više vi,  nego što ste to ikada bili.

Htjeli bi da ga nosite na rukama, kao nekad.  A ne možete. I onda vas   nešto  jako žigne, negdje između srca i žile kucavice, skoro pa na pola presječe .

Boli, kako ta djeca brzo odrastaju.

Prekjuče , moje djetence je bilo  malo veće od starinskog mlina za kafu,   ružičasto i krhko da vas je skoro strah uzeti ga u ruku , da ga ne povrijedite.

Ali ga ipak uzmete i srce vas zaboli, koliko se topi od miline koja vrti mozak. Privijate ga na srce, na mjesto gdje mislite da je duša.

Pune vam oči suza kad dižete pogled ka nebu i zahvaljujete. I plačete.

U mahali se to kaže plačem  k'o godina, ma šta mu to značili. Ne znate zašto ,ali plačete i boli vas.

Ne stignete da se poigrate sa njima kako treba, misleći ima vremena.

A nema.

Zaboravili da su vas učili, što možete učiniti danas, ne ostavljajte za sutra.

Juče je rat tutnjao.

Danas on ima sina.

A onda taj nesretni rat ukrade vašem djetetu   četiri godine očevog milovanja, jer otac mora ići tamo , gdje ga drugi dio srce zove. A ono se čereči i krvari , k'o jako zaklani kurban.

Djete ima jedanaest godina, a otac se puške mora fatati i igrati „ kauboja i indijanaca „ .

Dijete ne shvata žašto oca nema i po sedamdeset dana.Odi na teren jer i tamo se Čednost i Milost brani.

Dijete ne razumije zašto otac svakog dana postaje sve tiši i tužniji.

Ne zna dijete da svakog dana nestaju ljudi mnogo  koje on zna, i one koje ne zna, samo zato što su na ognjištu svome ostali.

Ne zna dijete kako je svakog jutra  umirati i moliti se Bogu Milostivom . Pa onda svako podne i večeri. Dok to nije bilo svake sekunde,da se se djeci njegovoj ništa ne desi, dok on po rovovima luta ,a pojma nema  u kojoj maghali danas djeca ginu.

Ne znate kako je, kad osjetite da je granata u vašu mahalu pukla, a telefona nema i niko vam ne može reći gdje je pukla i koliko je djece poginulu. I kako se zovu.

Hroničarima su djeca brojke, a ne znaju zbrajati. Kažu poginulo toliko i toliko djece. Zaboravljaju da je za njima umrlo barem još dvoje insana. Roditeljima su djeca sve.

Dijete vidi da mu otac bijeli i muči, i škrguće zubima, toliko da se oni lome, a ne zna zašto.

Prođe rat, a dijete iz rata izašlo kao mladić.

Ne možeš se više igrati sa vlastitim djetetom . U krilo ga staviti, na srce prisloniti,u kosu poljubiti i reći mu:

– Volim te djetešce , moje  milo. Loši ljudi su otišli ka vrelim putanjama.

Eto to je rat učinio. Ali Hvala Bogu jedinom, živi se.

A opet i neki sram što drugi ne žive. I još veći bol što su tolike nestali.

Sve kreneš ka djetetu, pa staneš. Jer dijete je čovjek, a ti hoćeš da mu ljubavi i milovanja ko djetetu daš.

Kažu prošo voz.

Kako boni prošo voz. Ko ga je vidio. Niko.

Parkirao se voz u grudima  sa kompozicijom  dugom četiri godine  nemilovanja. Četiri duge godine nemaženja i nešaputanja očinje ljubavi, što bole čitav život. Može dva kruga oko istoka i zapada napraviti.Pride još jedan i po oko polova. Parkirala se bolom i čemerom, tegobna   kompozicija krcata krivnjom i grižom . Ne mrda   i ne izbiva. Ne možeš od nje disati, a pokrala  sve riječi, zagrljaje i milovanja.

Kako djetetu reći:

-Izvini sine, imao sam preča posla.

Ne možete to reći , jer sin može upitati:

-Zar nije najpreči posao otac biti.

Ruke stišćeš da ne bubaš u betonske zidove. Onako po mahalski, krvnički iz sve snage.  I rukama i nogama i glavom. Dok vas ne prokrvariš i poplaviš.

Džaba ti oče.

Sve da glavu na panj turiš , ništa se ne može vratiti, ni nadoknaditi.

Sada , to moje dijete , koje su mi  nekako ukrali, ima svoje  prelijepo dijete sa milom grlicom jednom.

Nedavno dođe i drugo.

Meni u srcu malo lakše. Otpade nekoliko vagona kompozicije. No, glavninu ću tegariti i na onu stranu.

I sve nešto mislim i nadam se , da mi sin  zna kako djeca brzo rastu. I da je najpreči posao biti otac.A ne mogu savjet dati, jer me stid što sam to morao zaboraviti.

Samo se molim i tješim da zna da ga nikad, niti jedne sekunde nisam prestao voljeti.

Ne znam zašto ,ali i danas ponekad  plačem. U mahali se to kaže k'o godina, ma šta mu to značilo.

Sretan to rođendan , djetence ljubljeno moje.

Tatjana Lukić – In memoriam 25 August 1959 – 10 August 2008

Ponos

 

Boje i krugovi Ostavljeno srce  Pomirenje

Eh,Tatjana ,Tanja

Malena grlica nas je  često napuštala. Onako kako to grlice rade. Samo prhnu, tiho, neprimjetno ,iznenada. Pa se vraćala nama nasmijana.

Nježno, blago, malkice umornijih krila. Mi bi je prigrlili udahnuli koji dašak nježnosti i iskrica što se ljubav zovu.

I tako tri puta.

A neparan broj, nije nikakav broj.

Priziva nesreću.

Poslijednji put kad nas je napustila, rekla je : neće se vratiti.

Kaže, bole je odlasci njeni ili rastanci naši.  Da,upravo tako, i neka teška  slutnja poput more je proganjala. Ne može da diše. Skoro da se u kam kameni  pretvorila.

Sa svakim rastankom bol je sve teža i jača strahove djetinjstva. Njih je nama poklonila i još mnogo pregršti stihova i ljubavi sa svojih nejakih djevojačkih grudi.

Ono što nam nije mogla reći, kazivala nam je stihovima. Mi smo je svakako voljeli. Nisu nam bili potrebni stihovi da je razumijemo. Dovoljna jedna gitara i jedna  pjesma u đardinu.To nosi dvije i dvije ruke, lijeve i desne.

A ona je pjesnikinja , riječima boji nebo ,mjesec, zvijezde i maglice. Ništa nam više nije tebalo. Osim vazduha, do kojeg  grudi ponekad teško stižu.

Stihovima je obogatila naš svijet i noći, duge i tople, kao sjaj srca njenog. Nadamo se da smo joj mi i Dvori podarili  koju godinu predaha i ljepote, u njenom lutanju  u krug.

Ljubavi i snova svakako. Drugačije ne umijemo.

Baš kada smo dogovarali  novo viđenje, zlo je sve poremetilo. A zlo je bilo ono od čega je Tatjana bježala da bi se nama vraćala.

Nije mogla podnijeti zlo, a zlo se uvuklo u njenu domovinu. Nije bila žena od parčića. Njena domovina je bila ona velika ,divna majka što ubiše je zlotvori i nečasni sinovi, raskomadaše u pračiće.

Otišla je među Aboriđane, da tamo nevinost svoju traži. Možda je tražila i pticu, nalik sebi, koja umire pjevajući.

Nas je ostavila, pjesme je svoje zagubila. Nije joj bilo do pjevanja. Mora da je je bolio odlazak ili rastanak naš. Sada,sasvim sve jedno je. Još uvijek smo se nadali susretu.

Tako vam je to sa snovima i ljubavlju. Nikad ne umiru.

Juraj Martinović će zapaziti da u poeziji poetese Tatjane Lukić preovladava izuzetno intelektualan pogled prema svijetu i životu , o posebno ka unutra.

Marko Vešović primjećuje da nas poezija Tatjane Lukić plijeni kao najfinija smjesa nevinosti i iskustva.

Ova se pjesnikinja čas upušta u raspravu sa filozofima, a čas kao djevojčica nabraja čega se na ovom svijetu plaši.

Oni su bili recezenti  i vidjeli su samo njene stihove. Marko Vešović skoro da je otkrio iz čega izvire poezija Tatjane Lukić.

Zaboravili su da dvadeset petogodišnju djevojčicu srce muči i slama, a ona  mu još sve odgovore ne zna reći.

Da, sasvim je izvjesno, recezenti su zaboravili koliko je široka i krhka djevojačka duša

Da li je mila naša, Tatjana Lukić, našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama ,o Sarajevu Gradu čednosti prije smrti najljepšu pjesmu ispjevala? I našla smiraj za kojim je čitav život tragala.

Deset godina ni stiha da baci zvjezdicama ,ili maglicama nježnim sestricama. Tamo ima puno dinga i svinja.

Mislimo , riječ joj zapela u grlu; tamo gdje duša stanuje. Teško je disala, bolovala i plakala, dok su joj zemlju čerečili.

A onda je opet krenula rijeka stihova. Ali tuga je pritisla, učinila lakšom od  balona i samo je prsnula i odletjela ka nebu. Mislimo da je shvatila da je svoju poetsku magiju ostavila u zemlji otaca i Sarajevu i da tamo , u tujini nema kome pjevati. Tamo živi neki hladan i užurban svijet.

Da li je našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama o Sarajevu Gradu čednosti prije smti najljepšu pjesmu ispjevala?

Vjerujemo da jeste, Aboriđani su mili i velikodušni ljudi. Oni su je zasigurno uputili ka vrelu istine.

Raskošni perivoj  poezije, mila grlica naša, se ugasila  mjeseca kada je i rođena ,avgusta našeg, ljubavlju i mirisima đardina  djevojačkih obasjanog.

Mi nikad ne tugujemo za našim djevojčicama.

Valjda.

Pomislimo na ljubav i snove naše , i šta ćemo, do li život slaviti.

Dok čekamo da ona , njena pjesma doleprša do nas, mi osluškujemo nebo  ,zahvaljujemo se malenoj i puštamo  da nam srce miluju lepršava nježnost njenih riječi:

Strah VI

od tmine

 

po studeni što prste obrgrli

pri dodiru reze

već znam

 

i noćas je netko

u izbi mojoj boravio

 

tat

sramežljiv ljubavnik

ili sami vrag?

 

nerado i noćas ovdje

potkradao mirisao moj zrak

 

ovako ne ostavih čiste hartije i nož

tko ih zbliži čega li je ovo znak?

 

nad posteljom sliku svitanja i rijeke

okviruju zidne plijesni

 

ne bješe ih

 

zagledam ih okom dirnem

staje voda

hlape plovci

 

satno klatno presječeno

 

sparina je

 

nevidljivim lokotima

zabravljena avaj su okna

 

moji mi kutovi učas tuđi

ne glasa se ni jedna prema meni ne pomjera

 

zle je čini bacio nanovo neznani

na moj zid

 

predstoji iznova znani trud

-svu noć trag neznančev vodom otirati

Dječice mila , oprost molim

 

 


 

 

 

Djece je sve manje.

Ne znam zašto.

Možda se boje biti djeca?

Mnogo im, previše ,boli odrasli nanose.

Možda prebrzo odrastaju, zato što očevi nemaju vremena za njih?

 

Možda jednostavno ovo nisu vremena za čednost i nevinost.

Mnogo je boli i nestajanja.

Mnogo je tuge i ubijanja.

A možda ih samo previše siluju i ubijaju?

 

Sve to užasno boli i svijet postaje sve tamniji.

I sve manje nade ima.

 

Dječice mila ,

oprost molim ,sam i bespomoćan,

vaše krvave suze srcu bolnom ledim.

Krik Bosne

 

Teško je shvatiti zvjerinji nerazum i ogromno zlo,

a još teže podijeliti bol sa ranjenim dušama i bolnim srcima.

 

Molim se Bogu da mi oprosti

što nemam snage da i drugim danima podijelim sa drugima,

bolne riječi i slike što nikako ne prestaju da se rađaju,

um da mute, do ludila…

 

 

Bolna je Srebrenica u svojoj tragediji

razmjera neshvatljivoj maglicama,

kada i Nebo suze suzdržati ne može.

 

 

Krv i bol Srbrenice je samo završni

očajnički krik Bosne

Bogu Milostiom

molimo Te

podari nam milost

zaustavi kame monstruma,

zaustavi krvavi ples zverinja

Drina i Modre rijeke više ne upijaju krv

majke i sestre obnevidjele od krvavih velova

u Bosni zemlji tvoje milosti

koja ne prestaje da krvari

 

 

I kao uvijek hiljadama godina prije

ponovo se Njegovom dobrotom i oprostom desi

Bosna zemlja Božije milosti.

 

 

Amin za vjeke vjekova!

 

 

Sleđena smrt gleda i pamti

 

Krvave kame

 

Krvavi ples

 

Bosna zemlja Božije milosti Krvari

 

 

Krvavi velovi

 

Krvava Drina

 

 

Krv i Bol