Category Archives: Ljubav

Bilo je to vrijeme ruža…

Samo četiri pjesme su Indexi obilježili ženskim imenima: Ana, Hana, Anđela i  Sonja.

Ana je bila i djete i žena

Srce nevjerno o’ usta i od laži…

Ana je ime koje je pristajalo stihovnosti  već i zbog samih –  Poa i Jesenjina. Dobro, imao je od uticaj  njeno mjesto u nečijem sretnom srcu. A taj neko snio u njenim očima plavim.

Sve Ane su bile počašćene odabirom, obzira nema dal nevjerne bile. Nismo sigurni da joj je to bilo puno ime.No, to nije važno i ona je sobom odnijela dio nas, tog ljeta ruža i koga nema i zaista nema više, zato danas plačemo nad Sarajevom je jesen i padaju hladane kiše.

Moja Hana

Malena još je sva

Maše mi rukama nešto mi nosi

I  to je lijepo znam…

Hana je bila slatka mala kćerkica jednog nebeskog  članova Indexa.Neka druga Hana je imala mjesta u nečijem srcu.Sve Hane su bile raznježene odabirom, bez obzira što je neka možda,postala Ana. No sigurni smo da tog ljeta ruža nema više, odnijela je Hana radosti srca i obećanja, još nam se smiješi, rukama maše, i zna  sigurno zna,  zašto sve prolazi i gubi sjaj.

Anđela

Ptice pjevaju na prozoru

Već je proljeće

 

Andela je bila ljubav sunca jednog od Indexa.I neka druga Meleka je bila u nečijem srcu. SveAnđele i  Meleke su bile zadovoljne odabirom.Sve one su imale mjesto u našim srcima i pile kafu sa nama. Da  jačui malo slađu, što nekad postajala bi gorča. Daljina sasvim je izvjesno, bez obzira da li Anđela obukla ili svukla haljinu, bez obiza da li jutroljubavnike zatiče uspavane čini svoje. Još uvjek ti  dani  bruje, nama nama sretnim to  sniju i pjevaju: mila, slavićemo ljubav  ljubav našu.

Pozdravi Sonju

i reci joj da ne mogu bez nje….

Sonja je bila ljubav jednog vojnika koji nije bio od Indexa već od prijatelja. I neke druge Sonja su bile u našim srcima. srcu. Sonje sve naše djevojčice mile,  od srca pozdravljaju odabir. Nema ih više , i nema nje. Nismo ni ljubezni mlađ, ni one djevojčice naše ne zaboravljamo da snovi ne traju dugo ili svako veče, čekajuć neke druge, one prave  Sonje očekuju da im se  mnogo puta kaže volim te ja.

Zato molim te pozdravi Sonji i reci joj da ne mogu bez nje.

Stihovi svih pjesama tako jednostavni a lični.Svi pjevaju o ljubavi i nama.

Pjesma Pozdravi Sonju odiše vrlinama Indexa – skromnost i poštenje

Promjenom samo jednog slova mogli su dobiti ime žena koje su na mnogonačina obilježilo život, poetiku i emocije nekih od Indexa. Mi nećemo govoriti o ženama sa tim imenom jer su opjevane u pjesmama bez imena.

Ime Sanja se kod Indexa ne pominje kao lično, kao i imena onih drugih koje su sve bacale niz rijeku.

Sanja Popović, Sanja Rihtman i Sanja Redžić je trolist četvorolisne djeteline.   

Muzićka akademija Indexi je mnogo članova brojala. Možda se pojavi još neka Sanja.

Ako ne, autor ove poetike.  će morati u sretnu djetelinu ubaciti nedostajući dio: svoju kćerkicu Sanju.

Mnoga bezimena lica i  stvari manje bole ili više raduju.

Sada bi ovdje bilo dobro zastati i reći – svejedno je.

Ne zastajemo i ne kažemo to. Kažemo; ne bi bilo ispravno prema vojnikui njegovoj djevojci, ni prema svim Sonjama, ni prema nama.

Na kraju početaka to ne bi bilo pošteno ni prema samim Indexima i cvijeću,mnogo cvijeća što je darovano.

 Pjevali su svojim ljubavima prošlim i sadašnjim, o ljubavi djece cvijeća prošloj, o ljubavi  sve djece svijeta prošloj, sadašnjoj i budućoj.

 Kad smo prvo cvijeće brali

Nemojmo zaboraviti pjevali su o svojim i  našim, jedinim ljubavima.

 Bio je to  svijet stvoren samo za nas

Oni su pjevali nekoj nepoznatoj univerzalnoj jedinoj ženi, nekoj običnoj djevojčici iz naše ulice, svim nježnim ružinim golubicama primorskih kala, najnježnijim pupoljcima svijeta.

 

Kad smo smo samo za ljubav znali.

Pjevali, suze lili, radosni i tužni pili i ljubav i nju sanjali:

 

„ Hmm – Ti i ja ,šapat naš i sunca sjaj.“

 

To Love.

 

 

• 

• 

Danas je prelijep , sunčan i zasnježen dan . Slavljenički.

Još jedna grlica, našom greškom ,odlazi iz naših prelijepih nadanja.

Tada se ,obično  u naše misli zavuku tragovi prošlih kiša koja nose sjećanja, kap po kap.
I ne znamo zašto , odjednom ,  nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni.

Vjerovatno  smo tužni i sjetni.
I ne želimo da bilo kome pokvarimo dan.
Danas , na današnji dan nekih snenih prelijepih vremena ,
misli nam klize ka njima iako znamo da se vratiti neće.

Čuli ste izraz : samo jednom se živi.

Jedna pjesma je dodala poentu:

Sve je ostalo varka.

Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalan i dosadan , i mislite baš i nije neka pamet.

Tada ne znate da jeste.

Velika je to pamet.

Kako neshvatili ,  tako ste i živjeli.

Nepametno.

Mnogo , godinama , decenijama kasnije shvatite da  ipak samo jednom se živi.

Tada  već biva kasno .

Život je prošao pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.

Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu limuzinu i kupiti buket cvijeća.

Urediti se kao Mali Princ ,  iz bajke sa srećnim završetkom.

Zastati pred njenim kapidžikpm i strpljivo,

ako treba satima , danima , decenijama , čekati.

I čekati!

Bojeći se jedino da vam crvena ruža umotane u novinsku hartiju ne uvene.

Ako treba i do kraja života čekati i  buljiti u prozor u kome se blista bijela ,

cvjetićima ,  njenom nježnom , djevojačkom rukom izvezena zavjesa.

Jer vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.

Ta neka , je bila najljepša, najmilija i najčestitija djevojčica – a žena,

čiji je osmijeh zakačio vaše srce i dušu.

I danas vam srce zadrhti pri pomisli na tu snenost i ljepotu.

I zaboli.

Jer…

Samo jednom se živi.

Pa eto, nekako niste imali vremena da zastanete.

Nekako se niste obazirali na živi krvavi grumen u grudima.

Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.

Ili vas je bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.

Ili ste pomislili da je nisti dostojni.

Ili su vam je branili.

Mnogo je tih ili, a vi mladi i u mislima vam običnost života, koji , samo jednom se živi.

Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih.

Nepametnih.

Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo za vas i umrlo za vama.

Da vas je voljela .

Čekala i čekala.

Čekajući uvenula i pisala pjesme i neposlata pisma ljubavna, u kojim ste vi glavni lik.

Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho misleći na vas i ono što je trebalo biti.

A nije.

Samo jednom se živi.

Niste to učinili, uzeli očevu limunzinu ili barem taksi.

A ništa vam ne bi bilo , da ste i pješke klapnuli ako treba i na kraj grada.

Nije to na kraj’ svijeta.

Niste ništa učinili,  jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško.

Da budete dostojni svoga porijekla.

Jer, ona je ipak samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama kopnio sa njom.

Na kraju svoga puta, još uvijek zamišljate da se zelena vrata njene kućice u cvijeću otvaraju.

Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u kosu, pomiluje joj uzbibane grudi.

Vama srce hoće da izleti.

Izlazite iz limuzine, prilazite joj , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.

I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je za ručicu, poljubite je i šapnete:

-Volim te mila…

Ime nije sada bitno.

Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i oplakujete vas dvoje i vaše nedoživljene snove.

Što bi poete rekle:

-Samo jednom se živi.

U prevodu:

-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga odmah , ovog trena kupite,

da ga život ne bi spustio na vaš taš.

*

http://bosnazemljabozijemilosti.ba/?p=31392

Imao sam psa

Bio je meden

Rundav i crn

Nisam ga zvao rundavi

Tako sam mu tepao

Nisam ga zvao crni

Tako sam ga mazio

Zvao sam ga Medi

Tako sam ga volio

Pas i dječak

Medi i Crni

Igra i radost

Jedno ljeto mnogo smijeha

Tri mjeseca sna

Dječaku bješe šest godina

Psu četiri mjeseci

Mislili su zajedno će rasti

Živjeti čitav život snom

Dođoše ljudi neuki

Dođoše ljudi zli

Dođoše ljudi sa plićakom uma

Žicu oko psa staviše

Žicu oko vrata Medenog saviše

Žicu oko života moje bebice zategnuše

Zacvili štence

Zacvili dječak

Zacvili nebo

Nije se dao Medi

Nije ga dao Crni

Ugrizoše dvojicu od neljudi

Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri

Zvijeri djete na zemlju bacaju

Jedan monstrum hvata rundavog

za zadnje noge

Diže dječakovog medenog dugara

Visoko najviše

I Crni očajnički

Nemoćno

Osjeti zlo se sprema

Sa zemlje vrisnu

Joj Mama mamice

Šućmuraste okice Medenog

Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

Ni oči nisam zatvorio

Ni Bogu Jedinom se pomolio

Ni pomoć pružio

Glavom Medija protrese ubica

trotoar

Prosu se mozak

Crvenkasto bijela masa

Na sivom asvaltu

Drhtulji duša djetinja

U zvejrinjem smjehu

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

Možda me zato zovu Dobri Bleki

 

• 

• 

• 

• 

• 

Ljepota rubinovog    predvečerja  . okupanog mirisama ljeta , uvijek nosi i jednu sjenu tuge. One umilne tuge , kada snovi polako, u tišini klize, ali ne pitajući um, raduju srce. I  snovi samo trepere , kao nestašni leptir i na tren zastanu tamo gdje najviše boli.

Tada i Moja tišina sni.

Danas nam  je  milosni šarenko zastao u prelijepom ljetnom danu  1994. godinu, kada su našu Grlicu milu , granatom zaskočila čudovišta sa guslarskih vukoderina.

Htjedosmo  o tom nebu i tuzi da  pišemo, ali nam se ruka skupila u pesnicu koja hoće da nekome prijeti, pa se ukočila  i ne može da drži plajvaz.

A i suze nam liju. U mahali se to kaže ko godina. Ako znate šta to znači?

Ovaj put ne možemo reći da je pogled na Sunce kriv za Modru rijeku što iz očiju vrije .

Zaklonili ga oblaci.  Ili da ne znamo zašto.

A opet, kada se sjetimo Nje, kako visoko uzdignute prelijepe glave,

obrubljene raskošnim mrežičastim šeširom širokog oboda ,

sa tijelom na kojoj bi joj svaka bijela vila pozavidila ,

ponosno hodi našim Sarajevom, Gradom čednosti  i uzdahe mami ,

ne pada nam na pamet da žalujemo.

Mnogo je radosti i ljubavi u Šeći D. bilo i ona je svima poklanjala.

Jednom   srećniku posebno. Nećemo reći kojem  samo zato što se Dobri zvao.

Njoj posvećujemo ova sjećanja ukradena iz Spomenara naših ljubavi.

Malkice su obojena elegijom i taštinom , ali takva vam je Grlica bila.

Nije zgodno

Tamo niže

u ulici Prkosa

krvavoj do ludila

moja mila Grlica

usnila al’ zaspala ni

uvijek zaboravna ona bi

granata monstruma je napala

glavu joj milu načisto otfikarila

Grlica tijelo ispotiha moli i kumi

priđi mi bar malo bliže molim te

nije zgodno da nas dvije atraktivne

na nebeske putanje hodimo odvojene

Alelujah!

• 

Ponos

• 

Pomirenje

• 

Odlazak

• 

Ledeni svijet

Eh, Tatjana ,Tanja , Tanjuška mila djevuška

Malena grlica nas je  često napuštala. Onako kako to grlice rade. Samo prhnu, tiho, neprimjetno ,iznenada. Pa nam se vraćala nasmijana.

Nježno, blago, malkice umornijih krila. Mi bi je prigrlili udahnuli koji dašak nježnosti i iskrica što se ljubav zovu.

I tako tri puta.

A neparan broj, nije nikakav broj.

Priziva nesreću.

Poslijednji put kad nas je napustila, rekla je : neće se vratiti.

Kaže, bole je odlasci njeni ili rastanci naši.  Da,upravo tako, i neka teška  slutnja poput more je proganjala. Ne može da diše. Skoro da se u kam kameni  pretvorila.

Sa svakim rastankom bol je nosila sve teža i jača strahove djetinjstva. Njih je nama poklonila i još mnogo pregršti stihova i ljubavi sa svojih nejakih djevojačkih grudi.

Ono što nam nije mogla reći,u noćima dugim , bojeći se da bi nas moglo zaboljeti , kazivala nam je stihovima koje nam je poklanjala, ali i krala. Mi smo je neoprostivo voljeli. Nisu nam bili potrebni stihovi da je razumijemo. Dovoljna jedna gitara i par  pjesama u đardinu ljubavi . To uvijek spaja dvije i dvije ruke, lijeve i desne.

A ona je pjesnikinja , riječima boji nebo ,mjesec, zvijezde i maglice. Ništa nam više nije tebalo. Osim vazduha, do kojeg  grudi u zanosu , ponekad , teško stižu.

Stihovima je obogatila naš svijet i noći, duge i tople, kao sjaj srca njenog. Nadamo se da smo joj mi i Dvori podarili  koju godinu predaha i ljepote, u njenom kružnom lutanju   , koji  se završavavao među slikama i bojama naših srca. Bojama ljubavi i snova . Drugačije ne umijemo.

Baš kada smo dogovarali  novo viđenje, zlo je sve poremetilo. A zlo je bilo ono od čega je Tanjuška bježala , da bi se nama vraćala.

Nije mogla podnijeti zlo, a ono se uvuklo u njenu domovinu. Nije bila žena od parčića snova i dijeljenja. Njena domovina je bila ona velika ,divna majka Jugoslavija što ubiše je zlotvori , nečasni izdajnički kurvini sinovi, i raskomadaše ko bijesne zvijeri.

Otišla je među Aboriđane, da tamo nevinost svoju traži. Možda je tražila i pticu, nalik sebi, koja nabijajući se na trn  umire pjevajući .

Ostavivši nas , damar za pjesme je  zagubila. Nije joj bilo do pjevanja. Mora da je je bolio odlazak ili rastanak naš. Sada,sasvim sve jedno je. Još uvijek smo se nadali susretu.

Tako vam je to sa snovima i ljubavlju. Nikad ne umiru.

Juraj Martinović će zapaziti da u poeziji poetese Tatjane Lukić preovladava izuzetno intelektualan pogled prema svijetu i životu , o posebno ka unutra.

Marko Vešović primjećuje da nas poezija Tatjane Lukić plijeni kao najfinija smjesa nevinosti i iskustva.

Oni su bili recezenti  i vidjeli su samo njene stihove. Marko Vešović skoro da je otkrio iz čega izvire poezija Tatjane Lukić.

Zaboravili su da dvadeset petogodišnju djevojčicu srce muči i slama, a ona  mu još sve odgovore ne zna reći.

Naša  se poetese  čas upušta u raspravu sa filozofima i malo starijim od sebe, a čas kao djevojčica nabraja čega se na ovom svijetu plaši i strahove zagrljajima lomi.

Da, sasvim je izvjesno, recezenti su zaboravili koliko je široka i krhka djevojačka duša.

Mi nismo. Prigrlili smo je . Zauvijek.

Deset godina u tujini ni stiha da nam  baci , o zvjezdicama ili maglicama , nježnim sestricama. Shvatila je  , bježeći od zvijeri  ,tamo u tom stranom svijetu ,  ima puno krvoločnih dinga , otrovnica i svinja.

Mnijemo , riječ joj zapela u grlu; tamo gdje duša stanuje. Teško je disala, bolovala i plakala, dok su joj zemlju čerečili.

A onda je opet krenula rijeka stihova. Ali tuga je pritisla, učinila lakšom od  balona i samo je prsnula i odletjela ka nebu. Mislimo da je shvatila da je svoju poetsku magiju ostavila u zemlji otaca i Sarajevu ; i da tamo , u tujini nema kome pjevati. Tamo živi neki hladan i užurban svijet.

Da li je mila naša, tamo negdje daleko usred Oceana  , našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama ,o Sarajevu Gradu čednosti prije smrti najljepšu pjesmu ispjevala? I našla smiraj za kojim je čitav život tragala.

Vjerujemo da jeste, Aboriđani su mili , vječni i velikodušni ljudi. Oni su je zasigurno uputili ka vrelu istine.

Jedan raskošni đardin  poezije, Tatjana Lukić ,  slavujka naša, se ugasila  mjeseca kada je i rođena . Avgusta našeg, ljubavlju i mirisima ljepotom djevojačkom obasjanog.

Mi nikad ne tugujemo za našim djevojčicama.

Valjda?

Pomislimo na ljubav , dodire i snove naše , i šta ćemo, do li život prelijepi slaviti.

Dok čekamo da ona , njena neispjevana pjesma doleprša do nas, mi osluškujemo nebo  , zahvaljujemo se malenoj i puštamo  da nam srce miluju lepršava nježnost njenih riječi:

Strah Šesti

od tmine

po studeni što prste obrgrli

pri dodiru reze

već znam

i noćas je netko

u izbi mojoj boravio

tat

sramežljiv ljubavnik

ili sami vrag?

nerado i noćas ovdje

potkradao mirisao moj zrak

ovako ne ostavih čiste hartije i nož

tko ih zbliži čega li je ovo znak?

nad posteljom sliku svitanja i rijeke

okviruju zidne plijesni

ne bješe ih

zagledam ih okom dirnem

staje voda

hlape plovci

satno klatno presječeno

sparina je

nevidljivim lokotima

zabravljena avaj su okna

moji mi kutovi učas tuđi

ne glasa se ni jedna prema meni ne pomjera

zle je čini bacio nanovo neznani

na moj zid

predstoji iznova znani trud

-svu noć trag neznančev vodom otirati

Alain Barriere – Elle était si jolie / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik

Iako istinito teško je ovo što ćemo sada reći.

Ne bojimo se nerazumjevanja , bojimo se da ćemo povrijediti nečiju bol.

Uz dužno poštovanje prema svim koji žaluju za svojim , moramo  se prisjtiti:

„I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“!

( Kur´an / El-Bekare, 154 )

Prema  riječima  vjerovjesnika Muhameda a.s. , Šehidi su Božijom milošću blaghoslovljeni posebnim

častima kojima nije podario ni jednom drugom čovjeku , ni jednom poslaniku   ( parafraziramo) :

– šehidi umiru tako to im Allah izravno , Svojom moći i miloću uzima dušu;

-šehidi se ne gasule ( kupaju poslije smrti)  jer  njihovo tijelo nema potrebe za zemaljskim čišćenje

vodom;

– šehidi ne oblaće u ćefine jer su njihove duše umotane u Božiju milost;

-za sve vjerovjesnike kaže se da su mrtvi, a  za šehide kaže da su živi;

-vjerovjesnicima se daje pravo zauzimanja za druge samo na Sudnjem danu ,a šehidi imaju pravo

na šefa´at svaki dan za one za koje se  oni zauzimaju.

Postoji vrijeme života i vrijeme smrti.

Postoji vrijeme raadosti i vrijeme tuge.

A doći će i vrijeme ponovnog proživljavanja.

Ali , Božijom milošću i ljubavlju šehidi su vječno živi i u Njegovim blagodetima..

Njima su dodijeljene posebne časti i milosti.

Pomozite im da se osjećaju dobro tamo gdje im je Gospod Jedini podario počasno mjesto.

Sjećajte ih se sa radošću i milošću.

Zar  mislite da ih ne boli tuga vaša? Zar mislite da ih ne boli vaša bol?

Radujte se svojim šehidima,ne tugujte više za njima.

Pomozite im da rade ono za šta ih je Bog odredio.

Da se zauzimaju za dobre ljude i da budu Božji svjedoci na Božijem sudu  za činjeno zlo i svakom

monstrumu pojedinačno , za počinjeni udruženi Genocid i stravične pokolje, nepojmljive i Nebu i

Zemlji.

Dozvolite  da  njihove seni i duše  ,plaše i izluđuju zlotvore do njihovog crkavanja.

Milostivi je odredio da monstrumima , ubicama  nevinih  , Anđeli smrti duše čupaju silom i naživo ,

i da takvi zločinci  i njihovi jataci crkavaju u najgorim  mukama.

Mi žalujemo za ljudima koji su mučki ubijene  i odajemo poštovanje onima koji su preživjeli,

i pokazali hrabrost , nesalomljivost i istrajnost u traganju za istinom, uprkos tugi i bolu  za onima

koje su zlotvori mučki i bezbožnički ubili.

Sretni smo i ponosni što ćemo kada bude vrije  imati hrabre,časne i vjerodostojne zaštitnike i

zagovarače dostojne Božije milosti.

Fatiha i Selam Srebreničkim i svim Bosanskohercegovačkim Šehidima

A  njihove najmilije neka pomiluje  spas Božiji i milost Božija.

Iz Arhiva

BY ADMIN15. JUNA 2015.GRAD ČEDNOSTI, LJUBAV

Ona spava

   

Poljsko cvijeće

Vjernost

Plam đardina

  

Prava ljubav

 

Rajski vrt

*

Meri Cetinić

Četri stađuna

*

Snovi nikad ne umiru

Mnoge pjesme i nježni likovi nastanu i prije nego što ugledaju sunce. Spoznamo i prinosimo ih  srcu i osluškujemo kada će nam se obratiti.

U jednoj našoj priči smo oživjeli snove Meri Cetinić i prije nego ih ona nama poslala.

Nismo se stidjeli da našim likovima nametnemo pjesmu koja će doći sedam godina poslije.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To pjesma se još nije desila ali Dobri ima prelijepe snove i može ih dozvati u bilo koji stađun.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas.

U misli nam pohrle dva nježna safira, što su  sjetne oči zarobili u velove čežnje  i sa iskrama modrih ljibičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, Split mora i može iznjedriti.

Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga,čini se poznata, ali to nije Frke Frkice glas. Glasa se isto, treperi  i boli isto , ipak , onaj jedan  stađun više,  što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku, i veću tugu nosi.

Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad nam ništa značio nije. Svima nama,  oni na sličan način  u zagrljaj jure.

Stađune smo uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš ba  zbrojiti toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare ljubav polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštar zvani usud se za to pobrinuo.

Mali prinčevi i anđeli uvijek negdje odlutaju ili se vrate na nebo. Meri vam  lutanja malenih dječaka i snove grlica   nježno  i sa ljubavlju svojim pjesmamo prenosi . Vi pomislite da samo vama o vama pjeva.

Nije bitno ako sjećanja  kasne koji stađun. Ponekad se mora, jer priče ljubavne, priče radosti i tuge poslije dospiju do nje. Ne može ljepota mila,  samo svoje srce i svoju bol na dlanu nuditi.

Puno je to boli i potrošenih damara. Triba se malo odmoriti, primiriti ,  o drugim ljubavima pričati.

” …On je stišće, nježno ljubi i miluje, a šapuće:

Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

Da , djeca su uvijek u pravu. Kako i kamo god se neka ljubav kretala i sjala, ona će jednog dana da odleprša. I ostavi slatke snove i veliku , tešku bol. Ponekad neprebol . Tako vam je to. Život je prelijep.

I uvijek poslije svake ljubavi život počinje nov. Nije bitno što je malo bolniji i gorči. Težinu je lako podnijeti,  ako ima dovoljno snova da ga drže na površini. Čak iako nema, treba ih dosanjati.

On ne vidi suze njene , jer ona je zavukla glavu  kose plave, crvene  ili crne , (to je već sasvim lična stvar) , sasvim  duboko u njegova jedra. Netom zatim ; stišava se  i glas mili , samo za dragana njenog klizi.

Glas nebeski, mio i anđeoski, u srce boli . Da , da , Meri vam je to:

S rukon za ruku su četri stađuna

Moji se dani kroz vrime vuku,

S teplin i ladnin život se miša,

Žari me sunce, pere me kiša.

S rukon za ruku su četri stađuna

Ča daje gazin vrime mi biži,

Stađuni moji još o’ početka

Korak po korak kraju su bliži.

Stađuni, stađuni moji,

Di je sad ono proliće cvitno!

Stađuni, stađuni moji

I lipo lito vedro i sritno?

Dok jesen stere lišće na stazi

Ruke mi stišću o’ zime mrazi,

Stađuni, stađuni moji,

Stađuni.

S rukon za ruku su četri stađuna

Ko će izdurat do kraja gazit,

Jedni će nestat ka da ji nima,

Na me će pazit još samo zima.

Stađuni, stađuni moji…

Ona se meškolji i još se jače uvlači na njegove grudi. On je nježno grli i ljubi. Želi da ova noć stane. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on par dana kasnije  saznati.

Nju sutra udaju  , a on će  morati odjahati u samoću , na bijelom konju , ko svaki Mali princ , ka  nekoj drugoj ljubavi , nekom novom Anđelu.

****

Meri, malena naša

hvala na  snovima i ljubavi

koje si sa nama snila i djelila.