Ne da mi se poslati ovaj Testament

 

 

 

Neću ti reći ništa što već nisam rekao

ili da to nisi spoznala

 

Ne znam reći prelijepa a jesi prelijepa

Ne znam reći čarobna a jesi čarobna

Ne znam reći istina a jesi istina

Ne znam reći duboka kao okean

Ne znam reći fascinantna

 

Mnogo toga ne znam reći

u jednoj riječi

 

Nekim riječima biva suđeno da ne stignu do srca

onih koje treba da nježe

 

A opet nekima se moraju dva puta uputiti

I pride svaki put kada mi dotaknu dušu

 

 

uvijek nadmašiš samu sebe

u najpoetskijem smislu

bojama svoje duše

bravisimo

 

Kako to činiš

Ne znam

Ali znam da ti je duša čista i iskrena

a ti

ti si prelijepa

 

Ti prosti Ja konju

što mi riječi teku same od sebe

odavno nemam prilike uživati u tuđim riječima

a da ih već nisam pročitao

u slikama koje ja nisam vidio ili narisao

 

 

Ja, svojima snima ne dam da potonu

jer čeda su moja

 

iako snim za neko nježnije veče

radovanja naših susreta

uopšte neće loše zvučati

kao milost

koja rastanak nosi

 

Godine um pomućuju

i kada počnem zaboravljati

da pišem i slikam

i kao svaki sanjar

postanem

Tišina i sni

ne plaši se

 

O jedina

tada

zaviri u bjelinu mojih očiju

vidjećeš ljubav , tišinu i sne

i riječi dvije

 

Hvala ti

 

Bleki – Bila jednom bajka jedna

Aiši se srce krši , a Eso Mraković, čovjek čaršije , samo šuti

 

Našem  Esi ,

(redakcija )

 

  Čovjek sa planine

 

 

Konj  Centofilija Dolina čednosti

 

Vali se pjene Prava ljubav Vjernost Đardin ljubavi

 

Smiraj Svjetlost na kraju puta Kapija Svjetlost

Proletješe dvije godine.

A k'o juče…

 

Jutros nam se nije ustajalo. Nikako da mrdnemo. Telefon zvoni. Vijest je tu, bolje da nije. Nikako nije dobra.

Napolju sunce razvalilo osmjeh , koji nas podsjeća na lice našeg prijatelja Ese Mrakovića, kada ulicama našeg grada brodi i misli : lijep je ovo grad.

Da li je pritom mislio na grlice koje mu ispred očiju migolje , ili  sjaj  Grada čednosti , nismo ga nikad pitali.

Nije bilo potrebe.

Jer u  ovom gradu  se ništa ne dešava,  a da to tako nije zapisano.

A zapisano je, da ovo jutro,  Eso ne ugleda , niti vidi  koliko ono  nalikuje na njega.

Ništa strašno, pomislićete. Vidjeće ga neki drugi put.

Nije baš tako.

Eso Mraković se osjećao umorno i odlučio da usnije i odleti sa ždralovima.

I  neće nikada više vidjeti svitanja dan,  koje je tako volio, a čaršije nam,  i  mnoga sa nama dočekao.

A vi , kada ste toliko pametni,  odite ,  pa recite miloj Aiši,  da njen Eso više nije tu i da se nema namjeru vrnuti.

Ne bi ste dobro prošli.

Ne bi ni Eso, samo da ga može dokučiti.

Nikad se nisu ni sporječkali, ali ovaj put bi napravila izuzetak.

Mlatnula bi ga ,uh, ne zna čime, ali bi ga odalamila tako da ga zaboli, onako kako nju sada boli.

Mlatnula bi ga, uh , ne zna čime,  tako da vidi sve Zvijezde nebeske, kako njoj u glavi bol iskri.

Mlatnula bi ga tako , bilo čime,  da mu na pamet ne bi palo da je ostavlja i da joj srce krši.

A opet, i  ne bi.

To   , samo,  iz nje izvire  ljutnja za ovu nepodnošljivu  izdaju. Za ovaj nož u leđa.

Da može , samo bi ga zagrlila , čvrsto jako. Cjelov koji mu dala, jer nije znala da će joj se iskrasti,  tako naglo, bez pozdrava.

A bio je uvijek pažljiv i obziran. I kao muž i otac. I kao čovjek.

Ljudina.

Kad samo pomisli, šest decenija proletiše kao leptira let.

Joj , Bože mili , misli Aiša…

Bilo nam je tako lijepo, da vam ne mogu opisati kako.

Znate ono kad se dvoje mladih zagledaju, a srca im  ustreptala ko proljeće što se budi, obliveno raskošima boja i mirisa.

E takav je naš život bio. I još ljepši.

Eso je bio moja prva ljubav i jedina.

Kada me prvi put pogledao, onim okom iz kojeg radost i čežnja iskre , i onim drugim zavodljivim punog ljubavi , u koje sam se utapala,  znala sam da će biti moj.

Bio je moj Eso ljubavnik, čuven po tom zvanju,  dođe sa gitarom u ruci, i nježnošću u glasu   u susjednu bašču da mi pjeva.

Babo mi strog bio. Nije dao da mi ispod penđera, podno moga čardaka  iko zapjeva pjesme  ljubavne.

Kaže :

-Ne priliči. Ti si djevojka za udaju.

Ja se tada prvi put pobunim:

-Znam babo,  ali moje srce samo njega hoće.

Babo me pogleda, klimnu glavom i ode.

Eto ga.

Vrnu se sa Esom, njegovim osmijehom  i njegovom gitarom.

Posadi ga ispred sebe i matere mi , i pita ga:

-Eso reci nam ko si ti i šta hoćeš od naše mezimice?

Moj se Eso ne plaši, niti dvoumi. Nikad nije. Uvijek je znao šta hoće. Imo je on srce ko dva pastuha i pride bikonja , iz čijih nozdrva vatra suklja.

Uzme ćemane i počne gladiti žice . Razliju se tonovi  ljubavi.  Eso gleda u mene , ne popušta.

Ja jadna,  šta ću, stid me babe , ali ljubav je jača i ja  pustim glas:

 

Tamburalo momče uz tamburu,

tambura mu od suhoga zlata,

tanke, žice kose djevojačke,

a terzijan pero sokolovo

 

Gledala ga Ajka sa čardaka

Vidi majko, lijepa junaka

Da mi ga je u dvoru gledati,

na njegovim grudma sevdisati

 

Karanfil bih pod njega sterala,

a pod glavu rumenu ružicu,

nek miriše, nek se često budi,

često budi i često me ljubi.

 

Babo šuti i duma.

Razabra se i  usta.

Poljubi me u čelu, pruži ruku Esi , ovaj je dotaknu čelom i usnama i još jednom.

Čuli smo riječi :

-Neka vam je sa srećom.

I bilo nam je.

Joj, kako nam je bilo. Plakala  bih da mogu.

 

Sve mi je suze Eso pokro. Ne teku one da se vide. Potoci se u meni slijevaju.

Kristalno jezero u srcu prave. To je jezero radosti , u kome je maleno ostrvce tuge.

Samo za mene i Esu. Njega ne dam nikome. Ni da se zaviri u njega.

 

Žao mi dvije kćeri.  I Zumru i Almu.

Tuguju.

Moj Eso bi se ljutio na njih.

Trebaju biti sretne što su ga imale toliko dugo uza se.

Sjećam se kako ih je volio. I nikad prestajao nije. Niti će.

Sjedim na terasi ,  zaljubljeno gledam u prilike  što kruškino stablo  radošću obasjavaju.

Ta kruška  nije obična. Ona je uvijek u cvatu ili rađa , sva se behara ili crveni.

Eso, moj napravio ljuljačku. I njiše mi ,  moje dvije mile  djevojčice, naše ljepotice.

Joj bože, koliko je ljubavi bilo u njegovom pogledu. Koliko nježnosti u dodiru.  Koliko brižnosti u srcu , dok ih je gurao da se vinu ka nebu.

Bila bih ljubomorna , da ih  nisam voljela kao on.

One se možda ne sjećaju toga, ali ljubavi koje nose u sebi su dar tih  bezbrižnih dana .

Žao mi unučadi . Više se neće moći radovati dolasku djedi i njegovim dodirima i poljubcima. I ljubavi koju je poklanjao svima.

I zeta  Ivicu , što je drugovao i mnogu žesticu  i janjad okretao s njim, pomalo mi  žao.

A ja?

Šta sa mnom!

Misliću na usne njegove.

Nedostajaće mi usne njegove. Onoliki , moj Eso, čovjek sa planine, a blago nježnosti,  sa usana svojih,  na moje puštao i krao mi slast. A meni nije žao. Ja , hoću još. I dobijam. I utisno ih moj Eso za čitav život.

Željeću ruke njegove.

Nedostajaće mi one njegove čvrste ruke. Joj , kako me stisnuti i milovati  znao , sva sam se u njima gubila i nestajala. Još je toplo tijelo moje , još ih osjećam.

Sanjaću tijelo njegovo.

Nedostajat će mi tijelo njegovo. Joj, kako se oko mene svijalo , i kako me bralo . Joj , majko moja, znala sam i vrištati i majku dozivati.  Kad pomislim na mog Esu, tijelo moje još  uvijek hoće da bukne i gori.

Usne, ruke i tijelo moga Ese, čovjeka  čaršije,  će me  ljubavlju njegove duše milosne  zalijevati  i milovati.

Znam sada će me kćeri tjerati da napustim dom , u kome ,  sa mojim Esom, Princem na bijelom konju , doživjeh sve što insanu treba. Ljubav, sreću, djecu  i mir.

Ne mogu Esu ostaviti samog. Jer on je tamo gdje su moje srce i uspomene,

Na uzvisini, u đardinu , među ljubičicama, da ga gledam sa gitarom u ruci, osmijehom na licu, ispod starog trešnjinog stabla, koje još uvijek cvjeta i rađa.

Ne mogu ja to pustiti.

Svakog  jutra i večeri moći ću mu šaputati:

-Mili moj Eso , joj , toliko te volim , da me još uvijek boli.

Znam, biće mi malo hladno,  i prazno.

Dok se ne naviknem.

Tako mi kažu.

Aha , jašta , naviknuću se. Jendog dana…

Imam toliko doživljenih slika i snova da me mogu obasjavati i grijati još čitav jedan život.

Šta mi više treba!

A Eso moj  , će mi ponovo , svaki dan , pjevati  o tome.

Zar ne , Mili, ljubavi moja.

****

 

In memoriam Eso Mraković

 

Na današnji dan prije godinu dana naš prijatelj  je usnio.

Aiša muči .

Znamo neutješna je , ali ne želi nmikoga da sekira svojom tugom.

 

 

Uspavanka za Maksumče Nina , nana

 

Snovi u vrtlogu duge Tuga nebeska Bijela dama

 

Život radosti pun  Ruka ljubavi  Maksumče

 

 

Dobro mi došla i hvala ti   srebrena-mjesecina-nad-modro-zelenom-rijekom   Srce od kristala

 

 

 

Uspavanka za Maksumče –  Nina Nana

 

Nina – Nana

Maksumica  spava

 

Tiho

Tiše

 

Nina ,  nana

Maksumče sanja

 

****

Nina , Nana

 

Ništa ti ne znaš, bolje je tako

djetinje oči zastri ti snom

ne znaš ni što je teško i lako

bespuće što je a što je dom

ništa ti ne znaš, ništa o bolu

i da su ljudi hladni i zli

ništa o muci , praznome stolu

mali moj sine , spavaj mi ti

 

Spavaj mi ti ( 6X)

 

More kad otme nevine duše

ti ni ne slutiš kako je to

i kada se snovi ko karte ruše

kad se u srcu skameni zlo

 

Ništa ti ne znaš, zavjesa  snova

krije tvoj obraz, misli i vid

dok ne raspoznaš slike i slova

nježno u zipci spavaj mi ti

 

Spavaj mi ti!  (6X)

 

 

NINA – NANA

 

Bolje da ne znaš šta se sve radi

i kakvo vrijeme izbija sat

olovne kiše, nevolje, gladi

neće te taknut mirno ćeš spat

ništa ti ne znaš , maleno moje

igrama tvojim treperi mir

godine tvoje nježnosti br0je

dok ne odrasteš spavaj mi ti!

 

 

 

Spavaj mi ti! (6x)

 

NINA – NANA

 

Spavaj mi ti!

 

 

Psalam 135

Zvuk tišine  Vjerovanje Svijet radosti Igra svjetlosti

 

Alelujah.

Hvalite ime Gospodnje,

hvalite ga ,sluge Gospodnje

koji ste u domu gospodnjem

u dvorištu doma Boga vašega!

 

Hvalite Gospoda,jer je Gospod dobar,

pjevajte imenu njegovom,jer je blago.

Jer Jakova izabra sebi Gospod,

izabra Izraela za naslijeđe svoje.

 

Ja znam da je Gospod velik

da je Gospod naš iznad svih bogova.

Sve što hoće,to Gospod tvori

na nebesima i na zemlji,

i u morima i u svim bezdanima.

Izvodi oblake od krajeva zemlje,

munje pušta ispred kiše

i izvodi vjetar iz riznica svojih.

 

On prvence u Egiptu pobi,

od čovjeka i od životinja;

On pokaza znake i čudesa usred tebe,Egipte,

na faraonu i na svim slugama njegovim.

Udari narode velike,

i kraljeve siklne pobi.

Siona kralja Amorejskoga,

i Oga,kealja vasanskoga

i sve kraljeve hananske,

 

i dade zemlju njihovu u nasljeđe,

u nasljeđe Izrailju,narodu svome.

 

Gospode,ime tvoje je vječno;

Gospode spomen  jetvoj od kolena na koleno.

Jer će Gospod suditi narodu svome,

i na sluge svoje smilovaće se.

 

Idoli su naroda srebro i zlato,

delo ruku čovječijih.

Ustra imaju,a ne govore

oči imaju,a ne vide,uši imaju,a ne čuju,

niti ima disanja u ustima njihovim.

Kakvi oni tako će postati i svi oni koji ih grade

i svi oni jkoji se u nuiigh uzdaju.

 

Dome Izrailjov,blagosiljaj Gospoda!

Dome Aronov,blagosiljaj Gospoda!

Dome Levijev,blagosiljaj Gospoda!

Koji se bojite Gospoda,blagosiljajte Gospoda!

Blagoslovljen sa siona Gospod

koji sjedi u Jerusalimu!

Alelujah.

 

Kritika i sevdah

 

 


 

Bulbuli  Plam đardina  Zaljubljene duše Prava ljubav  Rajski vrt

Rekoše nam da imamo neki iščašen odabir muzike na stranici

Bosna zemlja Božje milosti

Neuk je narod koji tako misli.

Postoji muzika i sevdah.

Muzika može biti dobra i loša.Ozbiljne i lake note.I muzika bez nota ili teksta.A ima teksta koji je muzika,kao i slika.

Neko u muziku ubraja i ogoljenost zvani turbo folk.To nije ni kič,to je abortus muzike.

Svako ima pravo na slobodu i kretanje.I pravo na izbor muzike koju će slušati.

Naš izbor su pjesme koje izviru iz duše Grada čednosti i Zemlje Božje milosti.

Biramo sevdah.Iako se nekome ne čini,svaka dočarana pjesma je kristalno jasni sevdah.

Sevdah je bosanski naziv za ljepotu,nježnost i ljubav.Svaki dan punimo stranicu sevdahom.I mnogo više od toga. O sevdahu smo pisali.jednom,dvaput ono izričito. Možda već sutra ili neki drugi dan ćemo izbaciti pisanije koje su sevdah.Uostalom ono nije ni bitno.

Sevdah je rječitiji od romana i muzike.On je poveznica svih tuga i boli,ali i radosti i čežnje upućenih nebu. Sevdah je jedna neprekidna molitva Jedinom Milostivom.

Sevdah nema razmeđa;ni jezičnih ni teritorijalnih.Bitna je ljepota i muzika utkana u glas i dušu onoga ko svoje darove drugima djeli.

Muziku koju biramo treba prigrliti i oslušnuti. Žao nam je ako vam se ne dopadne.

Muzika i sevdah ne moraju značiti isto.Muzika ne mora uvijek biti sevdah.A sevdah je uvijek i muzika i molitva.

I to je to.

Naš izbor su Molitve , Sevdah i Muzika.

Psalam 150

Plavi svijet Vrelo istine Svijet snova Mudrost

 

Alelujah

Hvalite Boga u svetilištu njegovom,

hvalite ga svodu slave njegove!

Hvalite ga radi silnih dela njegovih,

Hvalite ga po visokom veličanstvu njegovom!

Hvalite ga uz glas truba,

Hvalite ga uz psalitar i harfe!

Hvalite ga s dairama i igrom,

hvalite ga uz žice i svirale!

Hvalite ga uz zvučne cimbale,

hvalite ga uz gromke cimbale!

Sve što diše neka hvali Gospoda!

Aleluja!

 

Subotom uveče

 

subota je nježna

ponekad snježna noć

kada se snovi polažu

u zagrljaj voljene

 

uvijek iskri neka ljubav

za onu drugu

do jednom

kad barem jedno zaplače

 

on poželi da kaže a laže

ne želim uprljati bjelinu tvoju

i odi za zvijezdama

iza brda novu ljubav da sanja

 

a ona ponosna

srca slomljena

ko skamenjeni cvijetak

ne moli za ostanak

 

nade nema

a dva srca skršena

tragaju za snom

koji usud brani

****

 

Pjesma za laku noć

 

 

 

 

Meri Cetinić – Naše ljubavi ,naši snovi / Song Stađuni / Iz Arhiva

 

Meri Cetinić – Naše ljubavi ,naši snovi / Song Stađuni

 

Copy (3) of ona spavau plavom Poljsko cvijeće   Vjernost

 

Plam đardina Prava ljubav  Rajski vrt

Meri Cetinić

Četri stađuna

Lijepi  snovi

Mnoge pjesme i nježni likovi nastanu i prije nego što ugledaju sunce.Spoznamo i prinosimo ih  srcu i osluškujemo kada će nam se obratiti.

U jednoj našoj priči smo oživjeli snove Meri Cetinić i prije nego ih ona nama posla.

Nismo se stidjeli da našim likovima nametnemo pjesmu koja će doći sedam godina poslije.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To pjesma se još nije desila ali Dobri ima prelijepe snove i može ih dozvati u bilo koji stađun.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas.

U misli nam pohrle dva nježna safira, što su  sjetne oči zarobili u velove čežnje  i sa iskrama modrih ljibičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, Split mora i može iznjedriti.

Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga,čini se poznata, ali to nije Frke Frkice glas. Glasa se isto, treperi  i boli isto , ipak , onaj jedan  stađun više,  što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku, i veću tugu nosi.

Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad nam ništa značio nije. Svima nama,  oni na sličan način  u zagrljaj jure.

Stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš ba  zbrojiti toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare ljubav polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštar zvani usud se za to pobrinuo.

Mali prinčevi uvijek negdje odlutaju ili se vrate na nebo. Meri vam  lutanja malenih dječaka i snove grlica   nježno  i sa ljubavlju svojim pjesmamo prenosi . Vi pomislite da samo vama o vama pjeva.

Nije bitno ako sjećanja  kasne koji stađun. Ponekad se mora, jer priče ljubavne, priče radosti i tuge poslije dospiju do nje. Ne može ljepota mila,  samo svoje srce i svoju bol na dlanu nuditi.

Puno je to boli i potrošenih damara. Triba se malo odmoriti, primiriti ,  o drugim ljubavima pričati.

On je stišće, nježno ljubi i miluje, a šapuće:

Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

Da djeca su uvijek u pravu. Kako i kamo god se neka ljubav kretala i sjala, ona će jednog dana da odleprša. I ostavi slatke snove i veliku , tešku bol. Tako vam je to.

I uvijek poslije svake ljubavi život počinje nov. Nije bitno što je malo bolniji i gorči. Težinu je lako podnijeti,  ako ima dovoljno snova da ga drže na površini. Čak iako nema, treba ih dosanjati.

On ne vidi suze, jer ona je zavukla glavu  kose plave, crvene  ili crne , to je već sasvim lična stvar, sasvim  duboko u njegova jedra. Netom zatim ; stišava se  i glas mili , samo za dragana njenog klizi.

Glas nebeski,mio i anđeoski, u srce boli . Da , da Meri vam je to:

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Moji se dani kroz vrime vuku,

S teplin i ladnin život se miša,

Žari me sunce, pere me kiša.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ča daje gazin vrime mi biži,

Stađuni moji još o’ početka

Korak po korak kraju su bliži.

 

Stađuni, stađuni moji,

Di je sad ono proliće cvitno!

Stađuni, stađuni moji

I lipo lito vedro i sritno?

 

Dok jesen stere lišće na stazi

Ruke mi stišću o’ zime mrazi,

Stađuni, stađuni moji,

Stađuni.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ko će izdurat do kraja gazit,

Jedni će nestat ka da ji nima,

Na me će pazit još samo zima.

 

Stađuni, stađuni moji…

 

Ona se meškolji i još se jače uvlači na njegove grudi. On je nježno grli i ljubi. Želi da ova noć stane. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

Nju sutra udaju  , a on će  morati odjahati u samoću na bijelom konju ka  nekoj drugoj ljubavi.

****

Meri, malena naša

hvala na  snovima i ljubavi

koje si sa nama snila i dijelila.

 

 

 

 

 

Otac , Stari most i sin

  

Stari most

 

Most i zmaglica

 

Bosna zemlja Božije milosti (III dio)

 

Snježni most

 

 

 

Mostovi povjerenja

**

 

Otac me nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Nije imao pojma o slikanju, jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine.

Ali, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kolko to očevi znaju.Dov0ljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

 

Pita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj,konju jedan, moja dužnost.Nego jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu ko biva svoj pa svoj. Nego , bil’ ti meni znao nalsikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

 

Poslije me vodio na njegove akšamluke pored Starog mosta.

On uživao , a ja oči , u polumraku bečio i gubio, tražeći dušu mosta.

Zasjeo bi sa društvom i polako ćeifio. Meraklijski , meka domaća šljiva 33 grada,

a  bukadar meze i mezica.Hladna Modra rijeka ispred , a bome i pokoja topla rosna ženska,

s ibrikom u ruci , podno skuta.

 

Zacvilila bi harmonika

-Joj kakva je pusta! Tako mi imana…

I svaku je uzdišući milovao i zvao :

Eh , moja  prelijepa  Emina .

Po mahalski – boli glava  od ljepote tih Anđela.

Ovo materi nikada nisam pominjao. Sasvim logično , jer se nije zvala Emina .Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.

 

Htjedoh se pridružiti feštanju.

Jok,veli.

Ti ćeš mi biti ravan ,tek kada  naslikaš dušu mosta , koji nas sada ljepotom miluje i snove nam priča.

Nikad nisam akšamlučio sa njim. Do nekog vremena , nikad nisam imao vremena. Sada mi žao.

 

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš luk povučeš krivuljarom, dvije kose linije razvučeš,

osjenčiš tabije , dodaš modrila ispod , objesiš pun mjesec iznad , ni veliki ni mali , samo nek je

okrugao.

I eto , ko biva natandario si most.

Eh ,sinak moj, a gdje je tu  duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac  svakodnevno upija i poklanja.

A, bome, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek nevjernik biti.

 

Dođe rat , nestadoše Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo.Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti  bio , umiješ ti to.

 

U mome vaktu , ostavštini mojih  djedova, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura.Nije se imalo ni boja, ni platna. Mnogi ni života.

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

 

-Biće nešto od tebe!Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka, i to je to.

 

Šutim . Pored očeva ,čije misli u duši Starih ćuprija morate tražiti ,nekako  saburu sviknete.

 

Imam 44 godine, samo dvadeset osam godina  slikanja na grbači, u rukama i među skutima.

Jedna štura Nada da će nešto od mene biti  i  savjet – natakari  čempres nasred mosta.

Nije loše, za početnika.

 

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

 

Ipak , sve nešto mislim,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove,ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučio do kraja života.  Moje društvo mu je najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa.

Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

 

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim stvarima, koje su mu se najviše dopadale , bio nalik,

pomirio sa mojom sudbinom.

 

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

 

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran.

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanose.Joj mamo, mamice, moš misliti rahatluka,niđe mamurluka.

I napose onu.

-Da su Emine  neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

 

Lijepe godine,lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja…

Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.

 

Ponekad mi nedostaje. Tada slikam Stare mostove.

I normalno derem ih. To bi i djeca mogla naslikati.

 

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

 

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

 

Nešto me sprečava.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo.

A i djeca imaju dušu.