Dan je sunčan , plavetan i radostan, kao i svi pređašnji.
Bilo ih je mnogo , ali nekako prekratki su bili ,
jer toliko je ljubavi trebalo pokloniti ,
a on , nažalost ,
samo jedan.
Život se novi rodio , ljubav je kao uvijek pobijedila
Nježna sjećanja miluju… jer trebalo je dolepršati do ovog rađanja , do ovog sna.
Recimo…
Najveći problem našeg najboljeg prijatelja slikara su žene , koje se nisu uspjevale brzo skinuti , kada bi u atelje , nepozvana i bez najave , banula njegova žena.
Nakon vremena mu je prestala vjerovati , da je svaka žena koju zatekne u ateljeu model. Nakon još nekog vremena ga je izbacila iz stana u kojem je bio atelje, iako je stan bio njegov, plaćen njegovim slikanjem.
Grešni jadnik , u svojoj dobroti i velikodušnosti , se nije mogao snaći. Zabunom je otvorio Galeriju umjesto Ateljea.
U smušenosti damari ga varaju i ne zna koje su žene modeli , a koje ljubavnice. Više nema izbora. I dalje slika u strahu ; svaku ljepotu , unaprijed , za svaki slučaj , pretvori u model.
Što ti je usud?
On , inače , veoma rijetko slika aktove.
Baš nam ga nešto žao !
Prelijepe nevolje ne dolaze same , one se jednostavno umnožavaju.
Sreo je Nju , nježnog Anđela , za koju vrijedi i život dati-
Ploveći plavetnim snom , slike se obojiše mirisom nevinosti,
sanjajući plišane dodire.
Ali već je bilo kasno(?) , u trenu je spoznao sve;
Djevojčica bjeline je tkana od velovitih odlazaka.
U svojim pjesmama i slikama , on ne želi da je budi i pušta je da leprša…
Ima dana kad osjećaš da te godina miluje a stađuni mile,
i da stojiš na vjetrometini autoputa,u kojem ima samo jedna traka,
puna bola , užasa i zla , a ti malena čedna djeovjčica.
Traka vodi samo u jednom pravcu , i ne možeš se ni za tren zaustaviti.
Ako staneš , zlo te pokupi i nepovratno povede sa sobom.
I nema više.
Ne dozvoli to sebi Mila.
Prelijepa si i čista – čak se i Ocean ogleda u tebi.
Znaš li Malena , sretnici često naziru sjenu prelijepe žene obučene u raskošni crni ogrtač ,koja nježno skuplja duše onih koji odlaze.
Ako vidiš tu sjenu uz tvoje pute, nakloni joj se sa najponiznijim poštovanjem,
možda okrene glavu na drugu stranu, jer nije uvijek sve tako crno kako izgleda.
A ako upita :
-Dijete šta radiš ovdje , ova cesta vodi u pakao, u doline bogatih , pođi sa mnom ,tamo ti gdje dukati lice mije mjesto ni’.
Nijemiš i shvatiš da to lice poznaješ kao svoj život , kao vlastiti odraz u ogledalu ,
jer dolazi od potisnutog svjetla i tvojoj nutrini.
I nemoj da bi se plašila!
Sjena je samo došla da ti pomogne da pređeš na mjesto koje je mnogo ljepše i milostivije od ovoga, u njemu rijeke vječno teku i svjetlost i nevinost sve je.
A možda te Milost prihvati za ruku i vrati na stazu ljubavi i snova.
Prepusti joj se Malena , jer , kao što rekoh , nije sve crno kao što se čini,
sve dok dobrota i ljubav u tebi obitava.
I poslušaj je , ni slučajno nemoj zalutati na izgubljeni autoput bogatih i nemarnih.
Nijedan put ne vodi ka nebu, tamo se samo uzneseš.
Akšam, umilno vrijeme kada dan više nije dan, a noć još nije postala noć. Prospu se umilne boje po krajoliku, često vam se glavi zavrti misao da se to jesen kupa u zlaćanim rubinovim bojama, ali sjetite se da je ljubav pored vas. I znate da mora biti proljeće i ni jedan drugi stađun.
Nekako , baš u akšam su počinjala sva druženja u onim nevinim vremenima, kada smo bili anđeli koji su činili sretnim svoje ljube. Činili sretnim, nježili i sve do jedne unesrećili silinom ljubavi.
I uvijek , neizostavno, smo pomišljali na Sergeja Aleksandrovića Jesenjina.
Mogli smo se družiti sa Serjožom. Nema veze , što je rodom sa sela , bio bi pravi konzilijaš, bjelavski mahalaš.
Malo bi se isticao među nama. On svjetlokos i nervičak; zagledan u horizonte revolucije koja je izdala narodne mase. Njega ubila.
Mi mutni i bez srkleta; zagledani u čarobne žene koje koje ćemo izdati. Ne sada , već jednog dana.
Mahalski rečeno: sad pa sad.
Ali, i on i mi smo bili zaljubljeni u ljubav, žene i domovinu.
Snene žene u akšam bile su samo početak snoviđenja koje traje čitav život.
Njemu je bijeli veo ljubav odnjeo. Izdražao bi to on. I prebolio smrt Dankanove. Da ju je doživio. Imao je još mnogo ljubavi u sebi, za sve one žene prekrivrene velovima raznobojnih čarolija.
Taman što je krenuo u novi juriš. dežurni žbiri revolucije ga preklaše; od uha do uha. Istina je, revolucija ubija i guta svoju čedno djecu.
I još mu namjestiše tri samubistva u nizu i jedno neuspjelo, u pokušaju. Bila je prava revolucionarna redaljka od samoubistava.
E, naš dobrii , naivni Sergej Aleksandrovićč Jesenjin. Nisi znao da nikad nije vrijeme za nove revolucije. Ni za nove ljubavi, dok ona milosna traje. Ne da zvijer narodu da ljubav slavi.
Često smo mislili na tebe i na neke koji su na naša druženja odocnili ili nikad nisu stigli. A opet sve smo ih naše đardine pozivali i sakupljali.
Neka oprostićemo.
I grlicama našim. I bjegovima. Njihovim i našim.
Boli nas,manje druženja, manje pjesama o ljubavi i milosnicama našim.Mnaje iskonskih dodira.
Svi ste nam oporučili toliko lijepih stihova i uspomena ljubavnih.
Ko nije priočitao tvoju Anu Sneginu, taj nije spoznao ljepotu i umilnost stiha.
Mi smo tvoja dva stiha stavili u našu Bajku o Gradu čednosti.
“Tih godina smo mi sve voljeli
a tako malo su voljeli nas.”
Ipak shvatili smo grešku ,jer i ti si se ispravio (na kraju i mi):
“Tih godina smo mi sve voljeli
a Bogami su i one voljele nas.”
U ime ljubavi tvojih – Dankanove , Ane Snjegine i naših ljubavi zamišljamo kako svaku veče:
Danas je utorak , 3. oktobar/listopad, ljeta 2025. plaho listopadne godine.
Nanizali smo nisku od 275. dana. Do kraja godine ostalo je još 90 dana.
Ravno tri niske brojanice. Dovoljno vremena da se čovjek posveti molitvi. A mi napišemo:
Slovo o molitvi
Molitva je ona jedina obaveznost koju trebamo raditi svakog dana. Neizostavno i bez razmišljanja.
Ljudi su neuki i griješe.
Misle da je molitva izmišljena da se klanjaju Bogu Jedinom.
A nije tako.
Milostivom nije do toga da mu se ljudi klanjaju reda radi ili zato što im je to rečeno.
On je molitvu izmislio radi ljudi i njihove dobrobiti.
Vrijeme posvećeno molitvi je najduhovnije i najplemenitije u ljudskom životu.
Sama pomisao na Stvoritelja odaganava sve strahove i neprijatna osjećanja.
Vrijeme molitve je vrijeme odsustva zla u ljudskoj duši.
Ona postaje čistija i uzvišenija.
Dostojna svoga Gospoda i njegovom nauka.
Duboka molitva, u osami, daleko od prisustva bilo kakvih posrednika , čine čovjeka primječivijim za Milost i Ljubav Božiju.
Obuhvaćena uzvišenim osjećanjima ljudska duša razmišlja o neizmjernosti Božije dobrote, strpljivosti i oprostu. I uvijek zanijemi od veličanstvenosti Božijeg stvaranja.
Tada se javlja težnja da se učini sve što je u čoviječijoj moći, da se isprave greške i grešnost svede na minimum. Da se dobrota , razumjevanje i oprost podari svijetu. Da se čini dobro i sije ljubav i milost. Da se oprosti sestri ili bratu koji greše.
Rekoše,:
Ljudski je griješiti, Božanski je praštati. I uzvišeno.
Jer život je jako kratak. Često prekratak. Ljudi su smrtniji nego to misle. A nose teška bremena na svojim leđima. Molitva im pomaže da bar neko vrijeme budu ljudi.
No čovjek je satkan od žurbe. Ili nema vremena za molitvu ili vrlo brzo zaboravi njene blagodati. ( Naći će te da su žene postojanije i predanije molitvi.)
Zato je učestalost molitve jako poželjna. Više se vremena posvećuje okrenutosti dobroti i milosti , uzvišenim stvarima. Manje je vremena za zlo i smutnje. A molitva i milodarja koje ona nosi su jako potrebni u ovim nestalnim i surovim vremenima. U vremenima kada čovjek sve manje zna i osjeća drugog čovjeka.
Zato vas molimo , zaviriti u svoje duše, pronađite preostala zrnca ljepote , okrenite se Nebu i zamolite Boga Jedinog za oprost.
Oprosti će vam se grijesi vaši , da bi vi drugima Božjom milošću mogli da oprostiti.
Samo četiri pjesme su Indexi obilježili ženskim imenima: Ana, Hana, Anđela i Sonja.
Ana je bila i djete i žena
Srce nevjerno o’ usta i od laži…
Ana je ime koje je pristajalo stihovnosti već i zbog samih – Poa i Jesenjina. Dobro, imao je od uticaj njeno mjesto u nečijem sretnom srcu. A taj neko snio u njenim očima plavim.
Sve Ane su bile počašćene odabirom, obzira nema dal nevjerne bile. Nismo sigurni da joj je to bilo puno ime.No, to nije važno i ona je sobom odnijela dio nas, tog ljeta ruža i koga nema i zaista nema više, zato danas plačemo nad Sarajevom je jesen i padaju hladane kiše.
Moja Hana
Malena još je sva
Maše mi rukama nešto mi nosi
I to je lijepo znam…
Hana je bila slatka mala kćerkica jednog nebeskog članova Indexa.Neka druga Hana je imala mjesta u nečijem srcu.Sve Hane su bile raznježene odabirom, bez obzira što je neka možda,postala Ana. No sigurni smo da tog ljeta ruža nema više, odnijela je Hana radosti srca i obećanja, još nam se smiješi, rukama maše, i zna sigurno zna, zašto sve prolazi i gubi sjaj.
Anđela
Ptice pjevaju na prozoru
Već je proljeće
Andela je bila ljubav sunca jednog od Indexa.I neka druga Meleka je bila u nečijem srcu. SveAnđele i Meleke su bile zadovoljne odabirom.Sve one su imale mjesto u našim srcima i pile kafu sa nama. Da jačui malo slađu, što nekad postajala bi gorča. Daljina sasvim je izvjesno, bez obzira da li Anđela obukla ili svukla haljinu, bez obiza da li jutroljubavnike zatiče uspavane čini svoje. Još uvjek ti dani bruje, nama nama sretnim to sniju i pjevaju: mila, slavićemo ljubav ljubav našu.
Pozdravi Sonju
i reci joj da ne mogu bez nje….
Sonja je bila ljubav jednog vojnika koji nije bio od Indexa već od prijatelja. I neke druge Sonja su bile u našim srcima. srcu. Sonje sve naše djevojčice mile, od srca pozdravljaju odabir. Nema ih više , i nema nje. Nismo ni ljubezni mlađ, ni one djevojčice naše ne zaboravljamo da snovi ne traju dugo ili svako veče, čekajuć neke druge, one prave Sonje očekuju da im se mnogo puta kaže volim te ja.
Zato molim te pozdravi Sonji i reci joj da ne mogu bez nje.
Stihovi svih pjesama tako jednostavni a lični.Svi pjevaju o ljubavi i nama.
Pjesma Pozdravi Sonju odiše vrlinama Indexa – skromnost i poštenje
Promjenom samo jednog slova mogli su dobiti ime žena koje su na mnogonačina obilježilo život, poetiku i emocije nekih od Indexa. Mi nećemo govoriti o ženama sa tim imenom jer su opjevane u pjesmama bez imena.
Ime Sanja se kod Indexa ne pominje kao lično, kao i imena onih drugih koje su sve bacale niz rijeku.
Sanja Popović, Sanja Rihtman i Sanja Redžić je trolist četvorolisne djeteline.
Muzićka akademija Indexi je mnogo članova brojala. Možda se pojavi još neka Sanja.
Ako ne, autor ove poetike. će morati u sretnu djetelinu ubaciti nedostajući dio: svoju kćerkicu Sanju.
Mnoga bezimena lica i stvari manje bole ili više raduju.
Sada bi ovdje bilo dobro zastati i reći – svejedno je.
Ne zastajemo i ne kažemo to. Kažemo; ne bi bilo ispravno prema vojnikui njegovoj djevojci, ni prema svim Sonjama, ni prema nama.
Na kraju početaka to ne bi bilo pošteno ni prema samim Indexima i cvijeću,mnogo cvijeća što je darovano.
Pjevali su svojim ljubavima prošlim i sadašnjim, o ljubavi djece cvijeća prošloj, o ljubavi sve djece svijeta prošloj, sadašnjoj i budućoj.
Kad smo prvo cvijeće brali
Nemojmo zaboraviti pjevali su o svojim i našim, jedinim ljubavima.
Bio je to svijet stvoren samo za nas
Oni su pjevali nekoj nepoznatoj univerzalnoj jedinoj ženi, nekoj običnoj djevojčici iz naše ulice, svim nježnim ružinim golubicama primorskih kala, najnježnijim pupoljcima svijeta.
Kad smo smo samo za ljubav znali.
Pjevali, suze lili, radosni i tužni pili i ljubav i nju sanjali:
Ona budna sanjaMuzika stara Mjesečeva ružaVali se pjene – uzbirkano moreSvijet azurnih snova Ah , ta plavetBlistava Modra rijekaNoć punog mjeseca
Bila je tako lijepa…
Prelijepa. Kao mjesečeva ruža.
I danas je.
Bože mili kako je imala duge ruke i nježne prste. Uh , i kako je virtuozno prebirala strune ; gitare i damare moje mladosti.
Bila je nestvarna . Kao svijet snova i uzburkano more . I danas je.
Bože mili koliko sam je volio. I ona mene. Nježno kao dodir neba i mora , kao plavet u snu.
Oh, kao svaka princeza svirala je i klavir. Izvrsno. Ali klavir joj nisu dali iznositi iz dvora.
Pogotovo ne da ga nosi ,tamo negdje , njima neznano gdje , u ulicu i snove nekog mahalaša
Čuj molim te klavir i mahala?
A ona je znala i sa mahalašem spoznala:
-U mahali sve muzika je. I snovi i ljubav valcerom i tangfom dišu. I Bog je ljubav i milost. I nada. Vjerovanje u dobrotu ljudsku i čednost djeteta i žene.
-Šta će ti više, frajerko – rekoše joj!
Sa zlom Dostojevskog sam se prvi put susreo u šestoj godini, pa onda u osmoj , opet u desetoj, nakon toga…hejbet puta. Bili su to kratki susreti , od par minuta, ali koji se urežu u pamćenje , u krv i tegare se poput krvavr boli .
U mojoj šesnaestoj godini, ona je imala koji dan više , rekla mi je čitaj Dostojevskog i možda naučiš nešto. Neka joj je sa oprostom – sretna tujinska zemlja.
A bila je – tako lijepa. Vječna i pametna. Kao i sve moje jedine ljubavi .
Bio sam poslušno dijete. Nauk dobrih roditelja ili dar od neba. Svejedno je. I čtao sam. I čitao. I učio. I ponovo čitao . Godinama. I još uvijek čitam. I učim.
Za uzvrat ja sam je učio djetinjoj ljubavi i dobroti . Stađunima. U njenom svijetu postojala je samo red i hijerarhija. Ništa snovi , ništa nježnost , ništa ljubav , ništa duša.
Od rođenja nisam bio od velike priče. Zbog ljudi. Iskrene riječi ih povrijede , zabole i najčešće burno i neprimjerno reaguju. Dobrotu olako shvataju i klone je se.
Njoj sam otvorio djetinje srce. Ona je bila zadivljena njegovom čistoćom.
Kada sam shvatio da nemam više šta naučiti o stepskoj duši i njenom usudu , nakon par godina rekoh joj:
-Malena , ja ovog čovjeka ja znam.
-To je dobro. Čitaj sada Stendala.
Za njega mi nije trebalo mnogo vremena. On je ipak usko ograničio svoja interesovanja . Ljubav , ljubomora i osveta u kojoj nevinost nerstaje. I bio čitljiviji.
Rekoh joj da i njega znam. Ona je uzvraćala:
-Sada lakše razumijem kako djetinje srce diše i miriše. Sada znam kako svoje srce i tijelo podobriti. A tebi će poslije Dostojevskog i Stendala sve biti lakše.Idi sad i druži se sa Poom.
I družio sam se. Prvenstveno s njom. Više nije bila djevopjčica . Učila me kako žene vole. Dopalo mi se. Bila je vesela i nestašna učiteljica. Razvodnjila je krutost i šablone odraslih i pretvarala ih u igru djece koja se vole , igraju i jure.
Poa sam osjetio i zavolio njegova onostrana putovanja i savršenu poetiku iz njih rođenu. Shavtio sam da ljubav nema granica , ni podjela. Ako se iskreno voli – onostrano nije granica ovostranom , a ovostrano je samo jedan divan san , koji treba sniti širom otvorenih očiju i srca.ispunjenog bogobojaznošću , milošću , dobrotom i nježnošću.
Tada mi reče da sam zreo za nesretnu poetesu Cvjetajevu i mahalaša Jesnjina. Nisam razumio zašto u njenim očima iskre suze.
Plovio sam po oblacima i vraćao se mirisu Volgi i stepa. Milovao strepnje i nade. Žalio za danima koje mladost bespovratno gubi. Tugovao sa trenom koji bol i nepovrat rastanka nosi.
I meni su oči počele da iskre i vlaže.
Na kraju , kada je znala da odlazi , reče mi tužnim glasom , očima punim očaja i suza , nježno mi milujući lice , tamo gdje će godinama poslije život uklesati smješne i tužne bore:
-Idi sad Preveru i Maku. Znam , neće te zbuniti,I njih ćeš znati. Jedan je tako jednostavan i pitak . I drugi je , ali na svoj način.
I poslije dugog razmišljanja dodala:
-I oprosti mi mili moj. Niko, na ovom dunjaluku nema pravo govoriti drugom šta da radi . Morala sam te uputiti na njih. Oni će ti pomoći da nađeš druge ljepote i nježnosti slične meni. Sjećanja pjesnika su zarobljena i nepovratno izgubljena u prošlosti. Ti ćeš ,uz Božiju pomoć oplemeniti svoja sjećanja uvijek ići u korak sa tobom i nikad nećeš zalutati . Slijedoćeš svoje blistave modre rijeke i graditi pute i stare mostove preko njih. Sretaćeš svoje jedine ljubavi i mnogostrukog sebe. Ljubavi će se vremenom replicirati, a ti ćeš se sve više unificirati i opstati. Takav ti usud , Dobri moj.
To veče nismo mnogo pričali , još manje spavali . Opraštali smo se! A ja , budući jetim i merhum nisam to znao.
Noć je bila blaga , umilna , obasjana punim mjesecem i nježnošću. Njena gitara boje zrele višnje je plesala i jecala poslijednja tanga za nas. I ostala da počiva u mome domu, svih potonjih godina. Mislio sam – dozvaće je da se vrati.
Nije je dozvala !
Nikad se vratila nije.
Sada je ta gitara svjedok… duga priča i druga bajka.
A bila je tako lijepa. I prozračna kao nestvarni san.
Pet decenija tišine . Pedeset godina nesusretanja. Nebrojeno snova i nesanica. I utjeha. Živ čovjek se navikne na sve . Dijete malo teže .
Godinama sam tragao za njom. Slijedio stope njene. Cigani čergari mi družba bili . Vodili me iza Željezne zavjese, do Podmoskovlja , Nevskog prospekta i vječne Volge , da u njenim sjetnim talasima , sa prelijepom Asjom šumim i bolim njene i naše izgubljene tragove.
Zavoljeh milostivu i blagoslovljenu djevušku i ona mene. Učila me vječnosti:
-Ja ljublju ju vas – navsegda.
I pustila me da odem , jer znala je:
-Ljubav nikada ne umire. Živi i diše u nama i biva sa nama , gdje god mi hodili .
Iako sam je osjećao u tajanstvenom šumu stepe , bježala mi je. Kao da su je tihi i tužni zvuci ćemaneta La kampanele i velikog ciganskog tam tam doboša upozoravali da je stižem. A ona je nijetom usuda znala da nam vrijeme nije. I nikad neće biti.
U muzici duše koja ljubav i bol prizivaju Janis Joplin i Djevojčice cvijeća pute mi vodile Peni lejnom, Hajd parkom, Oksford stritom i Sohoom . Disharmonični krici Big Bena , mutni talasi Temze , buka i užurbanost , blijedilo i nesuvislost , strane mom merhametu i damaru , su zamaglila moja čula i nisam je osjećao. Svatio sam da se London ugasio na praznini koja je nastala nestankom njenih stopa.
Normalno i sasvim izvjesno nisam je našao na Majorci. Kasno spoznah skoro zaboravljeno. Previše je tu sunca , ljudi i graje. Mi smo više voljeli usporeni miris kože, grčevite jecaje i tišine naših neumornih tijela , hladovite sjene ljubavi i blagost beskonačnih noći.
Najbliži sam joj bio u čudesnoj Alhambri, dok sam se , ruku pod ruku sa Alba Majom od Granade, učio tumačenje oblaka, poklanjajući joj krhke , djevičanske ljubičice. Pri dnu jednog zida primjetih svježi otisak cipelica sa visokom princeskom štiklom. Andalužanka se naslonila na zid i prislonila svoje cipelicu na trag druge ciganke. Vidjelo se , istovjetne su.
Djelilo nas pogled iza aleje arabesknih , čipkanih stubova. Zakasnih tačno jednu dekika. Nisam potrčao za njom. Znanje predaka. Ako potrčiš, naročito u Alhambri , obavezno se izgubiš ili vrat slomiš..
Tada sam prvi put pomislio da je to znak da je nikad neću stići. A i grehota je ostaviti Albinu mladost u cvatu , da usred crvenila samuje i razmišlja o bijegu još jednog nerazumnika. Nisam potrčao , već sam noćima sebe bezuslovno poklanjao. Oh, kako je samo uzvraćala.
Naučila me da Maorke znaju kada moraju pustiti čovjeka koga vole i koji njih voli. Prvi put sam došao u iskušenje za žigošem rame cvijetom – znakom vjernosti. Nije dala. Znala je da ču je voljeti Para Sempre.
Na rastanku poklonila mi je zlatni lančić sa privjeskom – djetelina sa četiri lista i kastanjete od žada. .Da me , sreća , muzika i njena ljubav prate, gdje god bio .
Putiovanje se odužilo. Ali , nastavio sam. Vidio sam da je moja čergarska družba umorna, da posustaje i zaostaje.Mirisi Andaluzije i blizina mora pozivali su na odmor. ja nisam imao vremena za odmor.Znao sam da je bila tu i da mi za trun i tren iza prve okuke bega.
Ne i družice moje, čudesna bića Grada svjetlosti. Dvije Žane i jedna Nadin. One su mi pjevale i igrale, nevidljive rane vidale. Pjesmom bol srca mog pariškim noćima po trgovima Sen Mišel, Sen Denis i Pigala raznosile. Najprisutniji sam joj bio, najnježnije osjećao mirise njene kose i sjaj svilenkaste kože , u violetnim noćima Monmartra i nevinosti bazilike Sakre Ker, tišini Versaja i mistici Bulonjske šume .
U Parizu , najteže me pritiskala samoća pred svitanje. Otežao i usporen lutanjima , ostavljam pratilje, koje moraju na počinak poći. Umorne su. Ja , neumorni lutalica traganju sviko , naslonim se na ogradu mosta Aleksanrda III i slušam Senu kako žumori bolne priče zaljubljenih.
Ponekad zasjednem na klupu između Pont Marie i Pont Luis Filip i čitam tragove zaljubljenih. Pont Neuf me je zamarao svojom nesretnom “ružnoćom” i starošću. Znao sam da je tamo neću naći , jer su tu tragovi rastanka još uvijek svježi i nečitljivi.
Srebreni Mjesec se nadvio nad Senom. Imam osjećaj da ga mogu dotaći ,ali ne pokušavam. Bojim se da dodirom mogu izgubiti milost prelijepih sjećanja, koja ne blijede sa osvitom , ploveći njenim mreškastim talasima , koje žure da zaveju tragove nesrećnih ljubavi.
A mile vještice nema , pa nema. Tada mi se umor već primiče. Ja sliježem ramenima:
-Šta se može? Još jedna prelijepa noć punog Mjeseca prolazi. Nje nema . A Život je prelijepa bajka.
Tada korak po korak do Nationa ili nazad na Monmartr gdje me tople postelje raskošnih čednosti čekaju.
Bistroi uvijek rade , uskoro se novo jutro rađa.
U 30 Rue Vieille du Temple , u bistrou Mala potkova naručujem doručak za ponijeti. Ne moram naglasiti – za dvije i po osobe. Čekajući pijem kafu , žmarim Gitanes , mrvim gužer vrapčićima koji slave novi dan i slušam „Non, je ne regrette rien” ( Ne , ni za čim ne žalim ja). Dok odlazim – Edit , taj krhki Vrapčić željan ljubavi, mi maše, pokazuje na nebo , poljubac dječijom rukom šalje i poručuje :
-Au revoir mon ami . La vie en rose.
Bio je to znak za kojim sam tragao. Ona se vratiti neće. Nisam odahnuo , neznanja ću prtiti ćitav život.Čak nisam bio ni tužan. Više smiren , moje traganje se završilo. Ja sam svoje učinio.
U lutanjima mojim , često mi je i Nizozemska padala na pamet.ali ništa me nije vuklo u tu nedođiju. Mnogo je vlage i soli u sumornom vazduhu , a ni cigana čergara tamo nema. Sa drugim velikim ratom sve su ih nestali. A gdje njih nema , tamo ni moje pamcenje, ni damari ne dopiru.
S kraja avgusta na početak septembra ‘dvasetrećeg ljeta ovog najnovijeg milenija, po tam tam depeši , ostavštini Ibre Piljka namjerom je sretoh u Roterdamu. Napokon je došlo vrijeme da nam se stope sjedine , da se izgrlimo, izljubimo i … i da sebi oprostimo. Za vremena prošla i sadašnja . Buduća? Tko da zna? Ali osjećam da Suđaje sumnjičavo vrte glavom.
Sedam dana je njena druga, novija gitara, boje trule višnje, bila naša druga. Nenadano , poslije decenije čamotinje, oživjela je u rukama meštrice,. Radosna i razigrana – svirala je bolero, mjesečevu sonatu, cry baby cry , mojoj jedinoj, jesen sedamdeset i neke lične , poput sinoć mi je ruža procvjetala … i najnormalnije – jedan mangup i jedna cura čedna… i napose:
-… pričaj mi o ljubavi , kad smo sretni bili , pričaj mi koliko smo se voljeli…
Da, da! Ponovo u nekoliko , što bi mahalaši rekli : u hejbet – navrata bi se sjetila , da joj je Sinoć ruža opet procvjetala. Tada uvijek slijede sine Dimitrije i Mito bekrija , poveznica našeg usuda. Otvorila je dušu i neutješno isplakala naših crno dijamantnih pedeset sedam godina nesusretanja …
-… zašto čovjek iznenada ode , ostavi voljenu ženu , u suzama od kristala…
…i normalno , sedmu veče , u pauzama oprosta i opraštanja, plesali smo poslednji Drugi valcer za nas.
Znali smo da se vjerovatno više nećemo sresti. A nismo bili tužni, jer:
-Bila jednom ljubav jedna , ali kratko vrijeme , djetinja i vječna; svjedočanstvo bola….
Oni zluradi bi rekli ; eto ti na – ne vrijedi ono tvoje mahalsko:
-Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.
Kao i obično griješe , jer su neuki i prepisivači , pa ne razumiju Život.
Kad se dvoje u srcu nađu , oni žive u njemu čitav život, i malo više , koji vakat pride.
A ovo dvoje je život naučio :
Princeza (holandska mis ljepote i časno dijete ) i Canis Mahalis Vulgaris ( dobra lutalica i časno dijete ) se daškom anđela dodirnu , podjele i prime ljubav i milost svoju , darove što čitav život treba prtiti,ali ne ostaju zajedno. Bilo bi mnogo suza ,dvoje tužnih i povrijeđenih. I mnogo neprebolnih rastanaka. A i dušmani su protiv njih.
Ona ne može izaći iz svojih dvora. Ne daju joj. On je mahalaš , avlijaner i nije navikao da mu , tamo neki, neuki slugani odjeću kroje.
A u tišini bola, zvuk gitare , plamen kamina , u noći sa okusom tijela i vina , okupani mirisima besanih noći – u ljubavi , u milosti , u srcu , u sjećanju ne prestaju da plešu tango. Ili možda neki novi , drugi valcer. Skladan samo za njih.
Tko da zna? Sve se prelijepi život zove.
***
Epilog ove priče je bio vrlo frižak i zelen, a slike se nisu bile još osušile za seharu uspomena. Čim sazrije i dobije patinu starog dobrog vina , biće ukrašen zlatnim slovima, dijamantnog sjaja.
**
Dopisano 01.04. 2025.
Dvadeset mjeseci od našeg susreta um ljepote iz priče je polako utihnuo i povukao se van ovog svijeta i vremena.
Umorila se mila i zastala da malo predahne.
Usnila sanak da se varaća svome Sarajevu , Gradu čednosti i onom njenom blentavom djetetu.
Nije imale snage da se probudi i pošla je , zastala u nekom drugom svijet.
Eh , mila ludo ludice .
…sve bilo je kao feniks ptice let i mnoštvo beskrajnih i nježnih akorda ljubavi oko nje.
Dok njene misli lutaju vrletnim stazama nepoznatim ljudskom umu , na grudi , bocu lijevo od sredine uzbibanih djevojačkih grudi , naslanja jednu fotografiju. Ako iko ima snage da um vrati iz nedođije , to je ona.
Nadam se … jednog dana vratićeš se djevojčice , da me vodiš svijetu tvom …
Lipanj je . Lipe cvatu. Miomiris ispunjava moju nutrinu ljubavlju i uspomenama . Sjećanje na nevine dane kada su se cvjetovi lipe brali , da bi se zimi uz ugodnu , pucketavu vatru fijakera čeifio lipov čaj i prsti se pretvarali u garež dok se gulio vreli kesten.
Poslije cjelodnevnog rajskih – zimskih igrarija i radosti , sankanja i grudvanja , tri toplote su grijale promrzlu djecu. Roditeljska ljubav , vatra iz peći i lipov čaj.
Joj, kako se poslije lijepo i bezbrižno spavalo.
*
Mojim rodteljima , s Ljubavlju
Neka im Gospod Milostivi podari đardine u kojima vječno teku rijeke .
Stari most
Most i izmaglica
Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)
Snježni most
Mostovi povjerenja
**
Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.
Učio me slikati.
Blago rečeno , uz dužno poštovanje i ljubav, pojma on nije imao o slikanju,
jer rekoše mu :
-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.
Al’, mnogo toga je znao o duši.
Onol'ko kol'ko to dobri očevi znaju.
Dovoljno.
Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.
Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:
-Plaćao sam da te uče slikati?
-Hvala oče!
-Ne zahvaljuj , konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?
-Misle da jesam , malo me ko razumije.
-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.
-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.
-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog jednog dunjaluka.
Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.
On ćejfio , a ja oči , u polumraku gubio i bečio, osluškujući žubor kristalne vode , tražeći dušu mosta.
On bi zasjeo sa drugim agama i ” ‘adžijama ” i polako akšamlučio.
Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada i bukadar meze i mezica.
Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori – prošlost , sadašnjost i budućnost.
Stari most se natkrilio i tajne ljubavi vječne šapuće.
Uh , neba mi, obavezno su tu i prelijepe , tople , raskošne i rosne žene,
s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.
A Stari most tada mudro nijemi , svjedoči i pamti.
Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,
def zadamaro ,jecaji harmonike bi se stopili sa bolom Modre rijeke,
Sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,
a mjesec šaputao:
-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”
A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti , svaku uzdišući milovao i zazivao:
-Eh , moja prelijepa Emina
natočider nam…
-Koštano mori mome ubavo,
boli , mnogo me boli život moj…,
zapjevaj mi onu moju što svaki damar ubija…
Po mahalski – boli dertli glava od ljepote tih Anđela.
Ovo materi nikada nisam spominjao.
Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.
Nek mi duši prosti.
Sada garant sve zna. Na nebu nema tajni.
Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.
Aha !
Daj Bože!?
Jednom , kad počeh cvjetati i bubriti , radi jedne Koštane ili Emine,
potonjim decenijama svejedno je , zanesen neizmjernom ljepotom i
haremskim glasom , pokušah , aman ,prekršiti očev zeman i pridružiti se
akšamluku.
-Jok! – veli.
Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom , tek kada naslikaš dušu mosta ,
koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove priča.
U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.
Do nekog vremena , nisam ni imao vremena.
Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama, dakako ženskim ,
i takozvanim smislom života , najčešće nalateći besmisao,
udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.
Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.
Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;
kao da nam ih neko ukrade.
Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.
Prestao sam se buniti kada mi reče:
-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš – luk ako ne umiješ rukom ,
povučeš krivuljarom, dvije kose linije trokutom razvučeš. Osjenčiš tabije,
dodaš modrila ispod , objesiš pun mjesec na tamnu plavet iznad , ni veliki
ni mali , samo nek je okrugao ko karpuza.
I eto , ko biva natandario si most.
-Eh ,sine moj, a gdje je tu duša? Ona što nas oplemenjuje ,ona što je Starac
svakodnevno upija i poklanja. A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš
zanavijek ćafir biti.
Dođe rat , nestadoše Stari Most.
Reče mi otac:
-Sada si zreo. Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti
bio , umiješ ti to.
U mome vaktu , ostavštini mojih otaca, morale su se bez pogovora slijediti
očeve želje.
Naslikah most, skoro pa minjatura. Nije se imalo ni boja, ni platna.
Mnogi ni života.
Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.
-“Biće nešto od tebe! Znao sam se da imaš dušu. Sin si mi. Natandari jedan
čempres nasred Ćuprije, radi uroka. Molim te ! I to je to.”
Oćutim . Pored očeva, za čjim mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija
moraš tragati, nekako saburu svikneš.
Pomislih – sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina
slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među
skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.
Jedna štura Nada, prije natuknica, da će “nešto od mene biti ” i savjet – natakari čempres
nasred mosta.
Nije loše, za ” početnika”.
Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.
Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .
Ipak , sve nešto mnijem, dobro sam prošao.
Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako je otac proživio još desetak godina.
I naravno , akšamlučilo se do kraja života. Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.
Valjda zbog onog čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:
-Kurvoazije i akšamluk. Blentovija uvijek ostaje blentovija. Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.
Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se
najviše dopadale , bio nalik, pomirio sa mojom bojama uokvirenom
sudbinom.
Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi frizirani Stari most.
Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran?
Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:
-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.
I za onu:
-Tamo gore teku rijeke vina koje ne zanosi i ne opija , kojeg ti prinose djevice
čiste kao biser . Joj mamo, mamice. Mo'š misliti ljepote i rahatluka, a niđe
mamurluka.
I napose onu:
-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.
Lijepe godine, lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja… poklopila je tišina sjećanja.
I još jednom:
“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”
Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu
milostivom se zahvaljujem…
I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.
Radmila S. i Hajro blekiSvijet tirkizno-azurnih snova Moja MalenaAh , ta magična ženaDvije dobroteDobrota radovanje i niti ljubaviOna je muzikaMuzika djevojčice sa slikeMaca umiljataNjena ljubav je kao Modrozelena rijekaDan kada se moja djevojčica udavalaOna je nestvarno obzorjeTirkizni snoviAh, ta ljubavLjubavna fantazija
