Ja nisam taj

 

 

Bleki godinama što prolaze Bajka prastara Snovi ljubavni , mnoštvo snova Prelijepi dani

 

Ispod kape nebeske čarolija Umilni snovi Svijet iskri Snovi u vrtlogu duge

 

Stepenice do raja  Tuga nebeska Srce od kristala  Ona Sanja

 

Krhka ruža

nenadano sleti na dlan

probudi

Nadu donese

od iskona prepoznat

godinama što prolaze

 

 

Jedna bajka prastara

svoje snove odmara

i počinje da sanja

snove ljubavne

mnošto snova

prelijepih dana

 

ispod kape nebeske

čarolija

umilni snovi

svijet iskri

u vrtlogu duge

stepenica do raja

oh tuge nebeske

 

srce od kristala

Ona sanja

šapat dobrote

Volim te

ali ja nisam taj

dušo duše moje

 

Ti oprosti mi

ja nisam taj

ja nisam taj…

 

 

 

 

 

Reminiscencije uz kahvu jutarnje svakodnevnice

Od kada smo  se probudili jedna  misao nam se vrzma po glavi:

-“Ništa se ne može sakriti; ni mudrost, ni glupost, ni zvjerstvo i laž. Čak ni ljubav. A zvjezda nam – ni  ono.  Tako nebo odredilo.”

Poznata nam i znamo da je naša, ali žao nam je napustiti.

Pogledamo kroz prozor ,a nad Sarajevom se nadvila proljetna svježina. Otvorimo prozor da je malo pustime među snene zidove. Prvo ugledamo Trebević,  koji se kao neki sudrug sjedinio sa Mahalama. Sa Bjelava se pogled pruža ka Bjelašnici i Igmani, koji  se zaštitnički nakrilili nad svojim čedom.

Dok se pluća pune blagosatima jutra ,pri molitvi uvijek pmislimo na svoju Zemlju i svoj Grad.

” Bosna zemlja Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti.

-Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. U termosici da ne izvjetri ili se pomiješa sa surogat vazduhom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.

-Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova”…

Kad god se pomenu snovi ,padnu nam na pamet nježne  grlice, ljubavi naše koje su odlepršale. Neka nas tuga safata i težina nas pritišće. Molimo se da su dobro i da im je život poklonio ono što mi nismo mogli ili nismo znali.

Znao je Deba i pametnu lupiti, ili dvije.

-Dvoje, muško i žensko se najprije  nađu , pa se onda poslije ne nađu; a život ide dalje.

-Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari osloviti ili imentovati. Mere vam se o glavu slomiti.

A mi nismo pazili. Mislili smo ljubav može sve podnijeti. Neizmjernost naših duša, nije se mogla boriti sa skučenom stvarnošću, jer mi smo pokušali živjeti sevdah. 

– Sevdah se samo može osjetiti i živjeti, ali prvenstveno oni koji imaju srce i dušu.

Reći će vam sevdah je: ljubav, čežnja,strast, neko će dodati zanos i  i ushićenje, “mudriji” vođenje ljubavi . Malo njih zaljubljenost i bliskost.

Grci su poetici dali ime patos.

Sevdah je sve to, i poetika i patos , i bol , i tuga , i jad i čemer, i pjesma i ples , i haremski i haramski, bolero i balada ,harmonika i gitara, daire i kastanjete. Pride i neizostavno ruke. Ruke ljubavi i dvije i dvije. Lijeve i desne . Lakše se ljubav prihvata i daje.

Sevdah je riječ za tragedije i komedije.

Sevdah  je,  nikad do kraja ispričana priča o životu. Sevdah traje prije, za vrijeme i poslije fizičkog kraja života.

Ta riječ,  je samo Bosancima od neba poklonjena.

Bili smo premladi da shvatimo da sevdah nije samo vino piju nano age sarajlije, crven fesić joj mamo mamice i Kiseljak kiseljak, kiseljačke djevojčice.

U kutku srca imali smo sjećanje na pretke i mislili smo da će nas sreća i njihova  neuništivosti uvijek štititi.

-Bogumili su Pravovjernici(babuni, patareni, bogomili) hrišćanska vjerska frakcija koja se odvojila od Vatikana. Osuđujući ih za paganstvo, bogaćenje na račun naroda i pripadnost đavolu po proročanstvu Jovana jevanđeliste. Za patarene su vatikanske crkve bile heretičke i sklonište antihristu, izazvali su njegov bijes. Naši preci su svoje upotište nalazili u Hristovu nauku odbacujući Savletova/Pvaletova  i Vatikanska , antihrišćanska,  bulažnjenja.

Naš život je sve više počinjao ličiti na:

-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS .ba.

To  što je život je sve više ličio na behar, na koji pada snijeg nije nas zabrinjavalo.

Počele su nas pritisakti  žute dunje:

-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS  HABITUS SCIENTIE  ET  ASTRIS

med./ lat. dijagnoza (dg.)  mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama;smrt neminovna

Laički: rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde  sude.

Jedna grlica je postala anđeo,drugu je usud skršio, mi smo bili zbunjeni i zatečeni i samo smo još više pomahnitali. Tako smo krili našu tugu. Tuga je orosila krila grlice  koje su se svijale oko nas zajedno sa nama učeći se ljubavi. Rosa se pretvorila u bujice koje prijetile da odnesu krhke ptice.

I šta su one mogle učiniti?

Pogledati nas sa tugom , diće iznad nas ,napraviti oproštajni trepet  i odlepršati. Mi bi smo samo slegnuli ramenima, ne smijući gledati u Nebo . Tamo Svjetlosti ima koja suze zaziva.

-Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost.

Svaka naša molitva priziva Svjetlost.

Svaka naša suza rastužuje Svjetlost. 

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću.

Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti.

Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti  toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Sada, vječitim sanjarima , sa svakom grlicom koja leprša u nebo,  snovi postaju sjajniji i bolniji.

 

Ne da mi se poslati ovaj Testament

 

 

 

Neću ti reći ništa što već nisam rekao

ili da to nisi spoznala

 

Ne znam reći prelijepa a jesi prelijepa

Ne znam reći čarobna a jesi čarobna

Ne znam reći istina a jesi istina

Ne znam reći duboka kao okean

Ne znam reći fascinantna

 

Mnogo toga ne znam reći

u jednoj riječi

 

Nekim riječima biva suđeno da ne stignu do srca

onih koje treba da nježe

 

A opet nekima se moraju dva puta uputiti

I pride svaki put kada mi dotaknu dušu

 

 

uvijek nadmašiš samu sebe

u najpoetskijem smislu

bojama svoje duše

bravisimo

 

Kako to činiš

Ne znam

Ali znam da ti je duša čista i iskrena

a ti

ti si prelijepa

 

Ti prosti Ja konju

što mi riječi teku same od sebe

odavno nemam prilike uživati u tuđim riječima

a da ih već nisam pročitao

u slikama koje ja nisam vidio ili narisao

 

 

Ja, svojima snima ne dam da potonu

jer čeda su moja

 

iako snim za neko nježnije veče

radovanja naših susreta

uopšte neće loše zvučati

kao milost

koja rastanak nosi

 

Godine um pomućuju

i kada počnem zaboravljati

da pišem i slikam

i kao svaki sanjar

postanem

Tišina i sni

ne plaši se

 

O jedina

tada

zaviri u bjelinu mojih očiju

vidjećeš ljubav , tišinu i sne

i riječi dvije

 

Hvala ti

 

Bleki – Bila jednom bajka jedna

Aiši se srce krši , a Eso Mraković, čovjek čaršije , samo šuti

 

Našem  Esi ,

(redakcija )

 

  Čovjek sa planine

 

 

Konj  Centofilija Dolina čednosti

 

Vali se pjene Prava ljubav Vjernost Đardin ljubavi

 

Smiraj Svjetlost na kraju puta Kapija Svjetlost

Proletješe dvije godine.

A k'o juče…

 

Jutros nam se nije ustajalo. Nikako da mrdnemo. Telefon zvoni. Vijest je tu, bolje da nije. Nikako nije dobra.

Napolju sunce razvalilo osmjeh , koji nas podsjeća na lice našeg prijatelja Ese Mrakovića, kada ulicama našeg grada brodi i misli : lijep je ovo grad.

Da li je pritom mislio na grlice koje mu ispred očiju migolje , ili  sjaj  Grada čednosti , nismo ga nikad pitali.

Nije bilo potrebe.

Jer u  ovom gradu  se ništa ne dešava,  a da to tako nije zapisano.

A zapisano je, da ovo jutro,  Eso ne ugleda , niti vidi  koliko ono  nalikuje na njega.

Ništa strašno, pomislićete. Vidjeće ga neki drugi put.

Nije baš tako.

Eso Mraković se osjećao umorno i odlučio da usnije i odleti sa ždralovima.

I  neće nikada više vidjeti svitanja dan,  koje je tako volio, a čaršije nam,  i  mnoga sa nama dočekao.

A vi , kada ste toliko pametni,  odite ,  pa recite miloj Aiši,  da njen Eso više nije tu i da se nema namjeru vrnuti.

Ne bi ste dobro prošli.

Ne bi ni Eso, samo da ga može dokučiti.

Nikad se nisu ni sporječkali, ali ovaj put bi napravila izuzetak.

Mlatnula bi ga ,uh, ne zna čime, ali bi ga odalamila tako da ga zaboli, onako kako nju sada boli.

Mlatnula bi ga, uh , ne zna čime,  tako da vidi sve Zvijezde nebeske, kako njoj u glavi bol iskri.

Mlatnula bi ga tako , bilo čime,  da mu na pamet ne bi palo da je ostavlja i da joj srce krši.

A opet, i  ne bi.

To   , samo,  iz nje izvire  ljutnja za ovu nepodnošljivu  izdaju. Za ovaj nož u leđa.

Da može , samo bi ga zagrlila , čvrsto jako. Cjelov koji mu dala, jer nije znala da će joj se iskrasti,  tako naglo, bez pozdrava.

A bio je uvijek pažljiv i obziran. I kao muž i otac. I kao čovjek.

Ljudina.

Kad samo pomisli, šest decenija proletiše kao leptira let.

Joj , Bože mili , misli Aiša…

Bilo nam je tako lijepo, da vam ne mogu opisati kako.

Znate ono kad se dvoje mladih zagledaju, a srca im  ustreptala ko proljeće što se budi, obliveno raskošima boja i mirisa.

E takav je naš život bio. I još ljepši.

Eso je bio moja prva ljubav i jedina.

Kada me prvi put pogledao, onim okom iz kojeg radost i čežnja iskre , i onim drugim zavodljivim punog ljubavi , u koje sam se utapala,  znala sam da će biti moj.

Bio je moj Eso ljubavnik, čuven po tom zvanju,  dođe sa gitarom u ruci, i nježnošću u glasu   u susjednu bašču da mi pjeva.

Babo mi strog bio. Nije dao da mi ispod penđera, podno moga čardaka  iko zapjeva pjesme  ljubavne.

Kaže :

-Ne priliči. Ti si djevojka za udaju.

Ja se tada prvi put pobunim:

-Znam babo,  ali moje srce samo njega hoće.

Babo me pogleda, klimnu glavom i ode.

Eto ga.

Vrnu se sa Esom, njegovim osmijehom  i njegovom gitarom.

Posadi ga ispred sebe i matere mi , i pita ga:

-Eso reci nam ko si ti i šta hoćeš od naše mezimice?

Moj se Eso ne plaši, niti dvoumi. Nikad nije. Uvijek je znao šta hoće. Imo je on srce ko dva pastuha i pride bikonja , iz čijih nozdrva vatra suklja.

Uzme ćemane i počne gladiti žice . Razliju se tonovi  ljubavi.  Eso gleda u mene , ne popušta.

Ja jadna,  šta ću, stid me babe , ali ljubav je jača i ja  pustim glas:

 

Tamburalo momče uz tamburu,

tambura mu od suhoga zlata,

tanke, žice kose djevojačke,

a terzijan pero sokolovo

 

Gledala ga Ajka sa čardaka

Vidi majko, lijepa junaka

Da mi ga je u dvoru gledati,

na njegovim grudma sevdisati

 

Karanfil bih pod njega sterala,

a pod glavu rumenu ružicu,

nek miriše, nek se često budi,

često budi i često me ljubi.

 

Babo šuti i duma.

Razabra se i  usta.

Poljubi me u čelu, pruži ruku Esi , ovaj je dotaknu čelom i usnama i još jednom.

Čuli smo riječi :

-Neka vam je sa srećom.

I bilo nam je.

Joj, kako nam je bilo. Plakala  bih da mogu.

 

Sve mi je suze Eso pokro. Ne teku one da se vide. Potoci se u meni slijevaju.

Kristalno jezero u srcu prave. To je jezero radosti , u kome je maleno ostrvce tuge.

Samo za mene i Esu. Njega ne dam nikome. Ni da se zaviri u njega.

 

Žao mi dvije kćeri.  I Zumru i Almu.

Tuguju.

Moj Eso bi se ljutio na njih.

Trebaju biti sretne što su ga imale toliko dugo uza se.

Sjećam se kako ih je volio. I nikad prestajao nije. Niti će.

Sjedim na terasi ,  zaljubljeno gledam u prilike  što kruškino stablo  radošću obasjavaju.

Ta kruška  nije obična. Ona je uvijek u cvatu ili rađa , sva se behara ili crveni.

Eso, moj napravio ljuljačku. I njiše mi ,  moje dvije mile  djevojčice, naše ljepotice.

Joj bože, koliko je ljubavi bilo u njegovom pogledu. Koliko nježnosti u dodiru.  Koliko brižnosti u srcu , dok ih je gurao da se vinu ka nebu.

Bila bih ljubomorna , da ih  nisam voljela kao on.

One se možda ne sjećaju toga, ali ljubavi koje nose u sebi su dar tih  bezbrižnih dana .

Žao mi unučadi . Više se neće moći radovati dolasku djedi i njegovim dodirima i poljubcima. I ljubavi koju je poklanjao svima.

I zeta  Ivicu , što je drugovao i mnogu žesticu  i janjad okretao s njim, pomalo mi  žao.

A ja?

Šta sa mnom!

Misliću na usne njegove.

Nedostajaće mi usne njegove. Onoliki , moj Eso, čovjek sa planine, a blago nježnosti,  sa usana svojih,  na moje puštao i krao mi slast. A meni nije žao. Ja , hoću još. I dobijam. I utisno ih moj Eso za čitav život.

Željeću ruke njegove.

Nedostajaće mi one njegove čvrste ruke. Joj , kako me stisnuti i milovati  znao , sva sam se u njima gubila i nestajala. Još je toplo tijelo moje , još ih osjećam.

Sanjaću tijelo njegovo.

Nedostajat će mi tijelo njegovo. Joj, kako se oko mene svijalo , i kako me bralo . Joj , majko moja, znala sam i vrištati i majku dozivati.  Kad pomislim na mog Esu, tijelo moje još  uvijek hoće da bukne i gori.

Usne, ruke i tijelo moga Ese, čovjeka  čaršije,  će me  ljubavlju njegove duše milosne  zalijevati  i milovati.

Znam sada će me kćeri tjerati da napustim dom , u kome ,  sa mojim Esom, Princem na bijelom konju , doživjeh sve što insanu treba. Ljubav, sreću, djecu  i mir.

Ne mogu Esu ostaviti samog. Jer on je tamo gdje su moje srce i uspomene,

Na uzvisini, u đardinu , među ljubičicama, da ga gledam sa gitarom u ruci, osmijehom na licu, ispod starog trešnjinog stabla, koje još uvijek cvjeta i rađa.

Ne mogu ja to pustiti.

Svakog  jutra i večeri moći ću mu šaputati:

-Mili moj Eso , joj , toliko te volim , da me još uvijek boli.

Znam, biće mi malo hladno,  i prazno.

Dok se ne naviknem.

Tako mi kažu.

Aha , jašta , naviknuću se. Jendog dana…

Imam toliko doživljenih slika i snova da me mogu obasjavati i grijati još čitav jedan život.

Šta mi više treba!

A Eso moj  , će mi ponovo , svaki dan , pjevati  o tome.

Zar ne , Mili, ljubavi moja.

****

 

In memoriam Eso Mraković

 

Na današnji dan prije godinu dana naš prijatelj  je usnio.

Aiša muči .

Znamo neutješna je , ali ne želi nmikoga da sekira svojom tugom.

 

 

Uspavanka za Maksumče Nina , nana

 

Snovi u vrtlogu duge Tuga nebeska Bijela dama

 

Život radosti pun  Ruka ljubavi  Maksumče

 

 

Dobro mi došla i hvala ti   srebrena-mjesecina-nad-modro-zelenom-rijekom   Srce od kristala

 

 

 

Uspavanka za Maksumče –  Nina Nana

 

Nina – Nana

Maksumica  spava

 

Tiho

Tiše

 

Nina ,  nana

Maksumče sanja

 

****

Nina , Nana

 

Ništa ti ne znaš, bolje je tako

djetinje oči zastri ti snom

ne znaš ni što je teško i lako

bespuće što je a što je dom

ništa ti ne znaš, ništa o bolu

i da su ljudi hladni i zli

ništa o muci , praznome stolu

mali moj sine , spavaj mi ti

 

Spavaj mi ti ( 6X)

 

More kad otme nevine duše

ti ni ne slutiš kako je to

i kada se snovi ko karte ruše

kad se u srcu skameni zlo

 

Ništa ti ne znaš, zavjesa  snova

krije tvoj obraz, misli i vid

dok ne raspoznaš slike i slova

nježno u zipci spavaj mi ti

 

Spavaj mi ti!  (6X)

 

 

NINA – NANA

 

Bolje da ne znaš šta se sve radi

i kakvo vrijeme izbija sat

olovne kiše, nevolje, gladi

neće te taknut mirno ćeš spat

ništa ti ne znaš , maleno moje

igrama tvojim treperi mir

godine tvoje nježnosti br0je

dok ne odrasteš spavaj mi ti!

 

 

 

Spavaj mi ti! (6x)

 

NINA – NANA

 

Spavaj mi ti!

 

 

Psalam 135

Zvuk tišine  Vjerovanje Svijet radosti Igra svjetlosti

 

Alelujah.

Hvalite ime Gospodnje,

hvalite ga ,sluge Gospodnje

koji ste u domu gospodnjem

u dvorištu doma Boga vašega!

 

Hvalite Gospoda,jer je Gospod dobar,

pjevajte imenu njegovom,jer je blago.

Jer Jakova izabra sebi Gospod,

izabra Izraela za naslijeđe svoje.

 

Ja znam da je Gospod velik

da je Gospod naš iznad svih bogova.

Sve što hoće,to Gospod tvori

na nebesima i na zemlji,

i u morima i u svim bezdanima.

Izvodi oblake od krajeva zemlje,

munje pušta ispred kiše

i izvodi vjetar iz riznica svojih.

 

On prvence u Egiptu pobi,

od čovjeka i od životinja;

On pokaza znake i čudesa usred tebe,Egipte,

na faraonu i na svim slugama njegovim.

Udari narode velike,

i kraljeve siklne pobi.

Siona kralja Amorejskoga,

i Oga,kealja vasanskoga

i sve kraljeve hananske,

 

i dade zemlju njihovu u nasljeđe,

u nasljeđe Izrailju,narodu svome.

 

Gospode,ime tvoje je vječno;

Gospode spomen  jetvoj od kolena na koleno.

Jer će Gospod suditi narodu svome,

i na sluge svoje smilovaće se.

 

Idoli su naroda srebro i zlato,

delo ruku čovječijih.

Ustra imaju,a ne govore

oči imaju,a ne vide,uši imaju,a ne čuju,

niti ima disanja u ustima njihovim.

Kakvi oni tako će postati i svi oni koji ih grade

i svi oni jkoji se u nuiigh uzdaju.

 

Dome Izrailjov,blagosiljaj Gospoda!

Dome Aronov,blagosiljaj Gospoda!

Dome Levijev,blagosiljaj Gospoda!

Koji se bojite Gospoda,blagosiljajte Gospoda!

Blagoslovljen sa siona Gospod

koji sjedi u Jerusalimu!

Alelujah.

 

Kritika i sevdah

 

 


 

Bulbuli  Plam đardina  Zaljubljene duše Prava ljubav  Rajski vrt

Rekoše nam da imamo neki iščašen odabir muzike na stranici

Bosna zemlja Božje milosti

Neuk je narod koji tako misli.

Postoji muzika i sevdah.

Muzika može biti dobra i loša.Ozbiljne i lake note.I muzika bez nota ili teksta.A ima teksta koji je muzika,kao i slika.

Neko u muziku ubraja i ogoljenost zvani turbo folk.To nije ni kič,to je abortus muzike.

Svako ima pravo na slobodu i kretanje.I pravo na izbor muzike koju će slušati.

Naš izbor su pjesme koje izviru iz duše Grada čednosti i Zemlje Božje milosti.

Biramo sevdah.Iako se nekome ne čini,svaka dočarana pjesma je kristalno jasni sevdah.

Sevdah je bosanski naziv za ljepotu,nježnost i ljubav.Svaki dan punimo stranicu sevdahom.I mnogo više od toga. O sevdahu smo pisali.jednom,dvaput ono izričito. Možda već sutra ili neki drugi dan ćemo izbaciti pisanije koje su sevdah.Uostalom ono nije ni bitno.

Sevdah je rječitiji od romana i muzike.On je poveznica svih tuga i boli,ali i radosti i čežnje upućenih nebu. Sevdah je jedna neprekidna molitva Jedinom Milostivom.

Sevdah nema razmeđa;ni jezičnih ni teritorijalnih.Bitna je ljepota i muzika utkana u glas i dušu onoga ko svoje darove drugima djeli.

Muziku koju biramo treba prigrliti i oslušnuti. Žao nam je ako vam se ne dopadne.

Muzika i sevdah ne moraju značiti isto.Muzika ne mora uvijek biti sevdah.A sevdah je uvijek i muzika i molitva.

I to je to.

Naš izbor su Molitve , Sevdah i Muzika.

Psalam 150

Plavi svijet Vrelo istine Svijet snova Mudrost

 

Alelujah

Hvalite Boga u svetilištu njegovom,

hvalite ga svodu slave njegove!

Hvalite ga radi silnih dela njegovih,

Hvalite ga po visokom veličanstvu njegovom!

Hvalite ga uz glas truba,

Hvalite ga uz psalitar i harfe!

Hvalite ga s dairama i igrom,

hvalite ga uz žice i svirale!

Hvalite ga uz zvučne cimbale,

hvalite ga uz gromke cimbale!

Sve što diše neka hvali Gospoda!

Aleluja!

 

Subotom uveče

 

subota je nježna

ponekad snježna noć

kada se snovi polažu

u zagrljaj voljene

 

uvijek iskri neka ljubav

za onu drugu

do jednom

kad barem jedno zaplače

 

on poželi da kaže a laže

ne želim uprljati bjelinu tvoju

i odi za zvijezdama

iza brda novu ljubav da sanja

 

a ona ponosna

srca slomljena

ko skamenjeni cvijetak

ne moli za ostanak

 

nade nema

a dva srca skršena

tragaju za snom

koji usud brani

****

 

Pjesma za laku noć