Uspavanka za Maksumče Nina , nana

 

Snovi u vrtlogu duge Tuga nebeska Bijela dama

 

Život radosti pun  Ruka ljubavi  Maksumče

 

 

Dobro mi došla i hvala ti   srebrena-mjesecina-nad-modro-zelenom-rijekom   Srce od kristala

 

 

 

Uspavanka za Maksumče –  Nina Nana

 

Nina – Nana

Maksumica  spava

 

Tiho

Tiše

 

Nina ,  nana

Maksumče sanja

 

****

Nina , Nana

 

Ništa ti ne znaš, bolje je tako

djetinje oči zastri ti snom

ne znaš ni što je teško i lako

bespuće što je a što je dom

ništa ti ne znaš, ništa o bolu

i da su ljudi hladni i zli

ništa o muci , praznome stolu

mali moj sine , spavaj mi ti

 

Spavaj mi ti ( 6X)

 

More kad otme nevine duše

ti ni ne slutiš kako je to

i kada se snovi ko karte ruše

kad se u srcu skameni zlo

 

Ništa ti ne znaš, zavjesa  snova

krije tvoj obraz, misli i vid

dok ne raspoznaš slike i slova

nježno u zipci spavaj mi ti

 

Spavaj mi ti!  (6X)

 

 

NINA – NANA

 

Bolje da ne znaš šta se sve radi

i kakvo vrijeme izbija sat

olovne kiše, nevolje, gladi

neće te taknut mirno ćeš spat

ništa ti ne znaš , maleno moje

igrama tvojim treperi mir

godine tvoje nježnosti br0je

dok ne odrasteš spavaj mi ti!

 

 

 

Spavaj mi ti! (6x)

 

NINA – NANA

 

Spavaj mi ti!

 

 

Slovo o molitvi

 

Molitva.

Uh, odakle nam vremena za takvo nešto, prečesto misle ljudi.

A opet, molitva je ona jedina obaveznost koju treba raditi svakog dana.

Neizostavno i bez razmišljanja.

Ljudi su neuki i griješe.

Misle da je molitva izmišljena da se klanjaju Bogu Jedinom.

A nije tako.

Milostivom nije do toga da mu se ljudi klanjaju reda radi ili zato što im je to rečeno.

On je molitvu izmislio radi ljudi i njihove dobrobiti.

Vrijeme posvećeno molitvi je najduhovnije i najplemenitije osjećanje u ljudskom životu. Sama pomisao na Stvoritelja odstranjuje sve strahove i neprijatna osjećanja.

Vrijeme molitve je vrijeme odsustva zla u ljudskoj duši.

Ona postaje čistija i uzvišenija.

Dostojna svoga Gospoda i njegovom nauka.

Duboka molitva, u osami, daleko od prisustva bilo kakvih posrednika , čine čovjeka primječivijim za Milost i Ljubav Božiju, osnov života.

Obuhvaćena uzvišenim osjećanjima ljudska duša razmišlja o neizmjernosti Božije dobrote, strpljivosti i oprostu. I uvijek zanijemi od veličanstvenosti Božijeg stvaranja.

Pomišlja na roditelje, djecu , životnog pratioca i obasjava ga osmjeh sreće.

Tada se javlja težnja da se učini sve što je u čovječijoj moći, da se isprave greške i grešnost svede na minimum. Da se dobrota , razumjevanje i oprost podari svijetu. Da se čini dobro i sije ljubav i milost. Da se oprosti sestri ili bratu koji greše.

Rekoše:

Ljudski je griješiti, Božanski je praštati. I uzvišeno.

Jer život je jako kratak. Često prekratak. Ljudi su smrtniji nego to misle. A nose teška bremena na svojim leđima. Molitva im pomaže da bar neko vrijeme budu ljudi.

No ,čovjek je satkan od žurbe. Ili nema vremena za molitvu ili vrlo brzo zaboravi njene blagodati. ( Naći ćete da su žene postojanije i predanije Bogu i molitvi.)

Zato je učestalost molitve jako poželjna. tada se više vremena i pažnje posvećuje dobroti i milosti , uzvišenim stvarima.

Manje je vremena za zlo i smutnje.

Molitva , milodarja koje ona nosi, su nužno potrebni ovim nestalnim i surovim vremenima. Vremenima kada čovjek sve manje zna i osjeća drugog čovjeka.

Zato vas molimo , zaviriti u svoje duše, pronađite preostala zrnca ljepote , okrenite se Nebu i zamolite Boga Jedinog za oprost.

Oprosti će vam se grijesi vaši , da bi vi drugima Božjom milošću mogli da oprostiti.

Hvaljen da je Gospod , za vijek vjekova.

Amin.

Alelujah.

 

 

 

 

Praznike snim

 

A ja ?

Samo snim.

Neki dan sam slavio praznik Ljubavi i tebe u njemu ljubavi moja. Tvoje usne na mojim usnama, tvoje usne, usne meke, vlažne, vrele, pohotne, pune i blage, usne za ljubljenje što mirišu na sreću i jorgovam bijeli.

Juče sam slavio praznik radosti sa tobom mila moja. Tvoje grudi u mojim rukama, tvoje grudi djevojačke, čvrsta bista ustrptjela, milodarja , radovanja , e mirišu na strast i pupoljak ruže. Grudi milovanja.

Poslije ću slaviti Praznik čežnje .Tvoje tijelo moje tijelo , tvoje tijelo na mom tijelu, tijelo djevojke, mirisno, raskošno, podatno, rosno, miriše na nevinost i ljubičice, tijelo za milovanje.

Ali danas slavim Praznik snova , jer tvoje oči na mom licu , tvoje oči mile, nježne, blage, sjajne, snene, zaljubljene mirišu na mladosti i more. Oči za sanjanje.

Lane moje…

 

 

 

 

Izvinjenje svim ljudima koji vjeruju u Boga Jedinog

 

 

Vjerujte nam i  mi smo Božja djeca.

Ljudi rade i griješe.

Mi se trudimo da budemo što jasniji i da imamo što manje grešaka.

Znamo, ne može se sve predvidjeti.Potkrade se neka greška ili komentar ,koji se može dvojako tumačiti i može povrijediti ili rastužiti ljude koje ne želimo povrijediti

Iz dubine srca  se izvinjavamo svim onim vjernicima koji iskreno i pošteno ispovjedaju čistu vjeru našeg zajedničkih praočeva Abrahama(Ibrahima ) ,kao što su to činili i Mojsije (Musa a.), Isus (Isa ) i Muhamed a.s.

Nijednog momenta nam nije palo na pamet da povrijedimo njihova osjećanja i vjerovanje.

Svi zapisi  koji dođu iz naših pera a koji se odnose na religiju  je prvenstveno obračun sa  religijskom oligarhijom svih religija.Jer te pučanske krvopije, zaradi ličnih interesa,a u svrhu sticanja vlasti i moći,su skrenuli sa pravog i jedinog Božjeg puta i duboko ogrezli u sve ono što je samo po sebi suprotnost korjenima istinskog vjerovanja u Boga Jedinog.

To su  oni koji sebe deklarišu kao „mojsijevci, isusovci,muhamedanci,budisti..“ koji svojim djelom i naukom odbacuju ili zanemaruju pravu i iskrenu Abrahamovu (Ibrahimovu) vjeru.I vjerozakone Božijih pomazanika koji su ga naslijedili

Ako uporedimo riječi i djela Abrahama, Mojsija,Isusa,Muhameda  i riječi i djela njihovih tzv.sljadbenika, uočićemo nepromostivu razliku,totalno mimoilaženje.

Zašto?U ime čega?

U ime tužnog i bijednog ponavljanja historije; ne one istorije za koju stari latini kažu da je učiteljica života, nego historija krvi i bola.

Historia est magistra vitae.Kakva oridinarna glupost?!

Kako,kad i koga je to istorija  naučila? Da je učiteljica života ,zar bi se se svako malo historija ponavljala?Ne samo tužna i bijedna već užasnija,krvoločnija,katastrofalnija i  tragičnija.

E’ da ,historija bi mogla biti učiteljica života ,ali samo pod uslovom da smogne hrabrosti ,znanja i umijeća da se oslobodi balasti svih onih Mojsijevih,Isusovih,Muhamedovih sveštenika koji svjesno u ime ovozemaljske moći ,slave i bogatstva iskrivljiju i zanemaruju osnove pravog Božjeg  učenja.

Mi okušavamo progovoriti  u ime svih onih koji to nisu,ne mogu i neće moći učiniti jer im nije dozvoljeno ili su jednostavno pobijeni.

Zapravo, sva naše pisanja je  molba da se  zamisle svi oni kojima je Jedan Jedini Vječni Milosrdni Bog u srcu.Od njih oprost molimo.

 

Piši mi – Pismo vraćeno

 

 

Piši mi

Mila

 

Poslah Ti pismo prije monogo stađuna.

Vrnu mi se prije nekoliko vakata.

Biljeg : Adresa nepoznata

 

Predočavam ga.

Možda ga vidi tvoja duša uboga,   koja mi jednom reče :

Idi.

 

****

 

Ona Sanja

 

Srce od kristala  Tuga nebeska Ljubav kao boja snova

 

Bijela dama Krajolik plaveti i ljubavi II Rose dan

 

Mila moja

 

Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.

Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.

Glas Tvoj miluje moje  ljubavi i sjećanja, i  u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.

 

Piši mi

Pjesma ova , već neko vrijeme

od kada je prohodala i meni doletjela me tišti.

 

Nekada davno,

sunce bilo je purpurno,

nebo safirno,

trava smaragdna,

srce milostivo,

a duša nevina.

U toj ljepoti se gubim

i vidim

Tebe,

malena moja.

 

Osmijeh si prekrasni , krajoliku poklonila, a plače ti se.

Pišeš mi pismo, a boli Te.

Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.

Samo pitaš da li  volim Te

i koja me tada ljubljaše.

 

Ponosna si žena ,

djevojčica ,

srna ,

a moje ćeš laži i nevjeru

preboljeti  samo da ostanem.

 

To me zabolilo mila.

 

Ponos

 

Ti nisam mogao oprostiti.

Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju,

A  si mi poklanjala.

 

Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.

 

Ali ne znam gdje si Ti,

kako da Te pronađem.

a

Pišem Ti ,

jer nemam ,

skoro da i nemam  kom.

 

Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.

Sve moje ljubavi su otišle tmo gdje bol ne stanuje..

 

Pišem Ti ,

jer sada razumijem

Tvoju ljubav i Tvoju tugu.

 

Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?

Malo je žena voljelo kao  kao što si Ti

imalo osmjeh i pjesmu

što se Ljubav zovu.

 

Umorna od čekanja mene neuviđavnoga Ti mi pobježe.

Ne znadoh gdje!

 

Kad saznah , kasno bi za sve.

Al’ viđam Te.  Još si  mi ista, mila moja.

 

Prelijepa i krhka.

 

Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica ,

što željna  radosti osta gladna ,

jer nevinost ne želi kljucati.

 

Takva si Ti.

 

Izvini, nije pošteno , ali rečiću :

Ista ja.

 

Srce daješ, a ne pitaš ništa.

Sebe darivaš,  a boli Te.

 

Sanjaš jednu ruku ljubavi ,

usne zaljubljene.

da Ti djetinje lice  rose i miluju

 

Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.

Sram me mila moja .

 

Pustih Te da odlepršaš

ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.

 

Stidim se mila moja.

Dozvolin san ,  da Te oni bezumnik ,

oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu,

međ’ tujine odvede,

a ne progovorin,

ni jenu

ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.

 

Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje,

kao što su tamo tujinci htjeli.

 

Pišem i ne tražim da mi kažeš

kako je  srce Tvoje umorno.

Ne želimčuti da je skršeno.

 

Da i neugodno mi je,

što više ne znam od kojih pjesama

tebi bude lakše i koja tebe tišti.

 

Ali molim te vrati se, biće nam lakše.

 

Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti,

makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala,

a ja u snježnim  danima kajanja.

 

Možda će nas  još više boljeti,

ta blizina

ali bićemo na pola koraka ,

na dohvat one djetinje  ruke što miluje i voli.

 

Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.

I oprosti mi.

 

P.S

 

Mila moja,

 

Volim te

toliko

da vrnuo  bih Ti  sve pjesme i ljubav tvoju.

 

Ali pomislim, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih.

I pjesama da mi dušu steru.

 

Psalam 150

Plavi svijet Vrelo istine Svijet snova Mudrost

 

Alelujah

Hvalite Boga u svetilištu njegovom,

hvalite ga svodu slave njegove!

Hvalite ga radi silnih dela njegovih,

Hvalite ga po visokom veličanstvu njegovom!

Hvalite ga uz glas truba,

Hvalite ga uz psalitar i harfe!

Hvalite ga s dairama i igrom,

hvalite ga uz žice i svirale!

Hvalite ga uz zvučne cimbale,

hvalite ga uz gromke cimbale!

Sve što diše neka hvali Gospoda!

Aleluja!

 

Pismo

 Snovi lebde

 

Ljubav i rastanak Svijet snova Bezuslovna ljubav  Mladost i priroda

 

Krug ljubavi Muzika stara Plavo i crveno poljsko cvijeće Mrtva priroda

 

Svijet krugova Plavetna duga Zaleđeno blago Savršena ljubav

Mili naši,

evo stiže Vam pismo iz ovoga,donjega takarli sveta,

nikoga ne bi pomiljali ,osim onih iz naših ljeta.

Ljeta hiljadu devestotina šezdeset osme i još neke,

kada sve bilo je tako puno ljubavi ,snova i muzike.

 

Pregršti boja rasulo se u mirisna cvijeća

sada nam osta samo pokoja tanka svijeća

jer u đepu ne nađosmo  od kopejke više

novac  posta težak teret i stalno snježe kiše.

 

Mili naši,vi znate

hteli ste da  date

život je još lijep

čovjek je slijep.

 

Ostalo nije bilo do vas

vjerujte  ni ič od nas

šta se tu iole može

bijedu neuki množe.

 

Kundera je zapisao „Nepodnošljiva lakoća živeljenja“.

Đenis je plakala Ljetne stađune.

Bitlsi su poruku slali : Ljubav je sve što želimo

Dorsi su izveli „ Nepodnošljivu lakoću sviranja“ da bi im djevojčice palile vatru.

Indexi su pokonili „Nepodnošljivu plemenitost muzike“ – Negdje na kraju u zatišju.

Mi smo živjeli „  Laganu bremenitost ljubavi“.

Zajednička crta ; svi smo  djeca cvijeće i ljubavi.

Ne po godinama i fizičkoj pripadnosti, već po srcu.

 

Peas brother,peas.

Selam sister,selam.

Hvala vam na muzici i ljudskosti.

Blagdan je, a nema vas .

Nestali su vas.

Hvala vam i čestiti vam snovi.

Znamo da tamo negdje  slavite Stvoritelja i ljubav.

Make love , no war.

Alelujah!

I Amin!

 

Mili naši,

Znamo da ste u prelijapim poljima cvijeća,obasjani ljubavlju i milošću.

Tamo vlada vječna blagost i mir.

Vi,Kundera,Dorsi,Indexi i mi.

Normalno i još neki.

Istovjetni sni.

Svi smo imali zajedničku viziju.

Svjetlost i Ljubav.

Svi smo voljeli  cvijeće.

Svi smo voljeli najljepši cvjetak.

Ženu

Lotos Milosti .

Neke se nestali zajedno sa vama.

Neke su odustali od snova.

Tako neuki kažu,ali nisu u pravu.

Ne može se pobjeći od milosti i ljubavi, sve da hoćeš.

Neki su pjevali do groba.

Nisu se oni umorili.

Ne može se čovjjek umoriti od muzike, koja milost i ljubav priziva.

Nego se to grob ,  ponekad,neprimjetno prišulja.

I šta će slabašni čovjek?

Nema izbora.

Prileći mora.

Svi zajedno snivali o ljubavi i lotosu, i poslije groba.

Znali smo,  to nam niko  ne može oteti.

Imali smo samo Jednog , ali jako Moćnog zaštitnika.

Njegovo ime je   Svjetlost.

Sve ljepote su njegovo djelo.

Mi smo te ljepote upijali i slavili.

Muziku,cvijeće i najljepši cvijetak ponekad krali i sakrivali.

Milostiv je On,možda i previše.

Oprostiće.

Mudri zna,samo smo dijelili darove koje nam je u srca usadio.

Dobri smo mi.

Bar tako mislimo.

U svakom slučaju,nismo rđavi.

No, nikad se ne zna.

 

Mili naši.

Mi  još   hodimo   prelijepim stazama i putanjama koje ste vi proprtili.

Muzika naša ,koju smo dijelili nije ljepša.

Ostala je kao i uvek  prije, modro zelena i prelijepa.

Samo  jedan njen  dio je nijansu plemenitija i prefinjeniji.

Za to ste krivi vi i Indexi.

Učitelji i savršeni učenici.

O ljubavima prošlim,sadašnjim i budućim još uvijek pjevamo i sanjamo.

Malo smo umorniji,klecaviji i svjetliji.

Čini nam se i prozračniji,jer bolje vidimo  nutrinu, srce i dušu.

Nekako nam je lakše odvojiti misli i sjećanja i podjeliti sa drugima.

Sve nas je manje.

Sve smo ranjiviji.

Ne znamo da li ćemo uspijeti prenijeti sve snove i ljubavi koje u sebi nosimo.

Grehota je da dunjaluk ne primi naš testament u cjelosti.

Vi ovo sve i onako znate.

Bdjeli  ste nad nama.

Čuvajte nam naše  mirisne grlice.

Krhke su one ,ali lepršave.

Mogle bi odlepršati.

Mnoge smo umorili i rastužili.

Nismo htjeli ,ali desi se.

Neka se mole za nas i nadu da se sretnemo.

Mili naši,

Halelujah!

I Amin.

 

Bosna zemlja Božije milosti – Sretan rođendan Sandra , Mila Mamice

 

Sandri  Dragoj Mamici

sve njaljepše i mnogo sreće

 

žele

sinovi Vanja , Vedran, i  oni Vedad   i Deda

 

Savršen snježni dan                                                               Čarolija

 

 

Sandrin univerzum

 

Sandrina duša                                                      Djetinja radost

 

 

 

Djelić tvoga neba                                                   Mali princ – maksumče

 

 

 

Vrijeme ljubavi                                                        Plišani dodiri

 

  

Tirkizni snovi                                                              Ona u vrtlogu proljeća

 

  

Čudesni djetinji sni                                                        Razigranost

 

  

Tisuću velova jedne žene                                                                Nesalomljiva krhka ruža

 

      

Krhki dodiri                                                                                      Školjka

 

 

Vanjin poklon Dragoj mami

 

 

Dječija igra                                                                   Behar i trnje

 

In memoriam – Kemal Monteno – Priča o Lidiji

 

Četrdeset devet  poslije nastanka Lidije Kemal je odlepršao poput pahulje bijele.

Koga će čekati?

1966. godine Montenova je Lidija napustilla Sarajevo da se nikad više ne vrati u njega.

Sjećam se tog vremena s kraja šezdeset pete i proljeća godine poslije. Jedan golobradi mladić, skoro dječak sa jedva izraženim ožiljkom na preklopu desne strane brade i vrata je dolazio u moju ulicu. Moja ulica nosi ime jedinog mladobosanca koji nije skinut sa popisa nepoželjnih nosioca imena ulica.

Još uvijek kao da gledam njene valovite guste plave, skoro riđe ,kose koja je padala preko ramena. Narod bi rekao ruste kose curo imaš, daješ li ih ti. Kemi je dala. U modi su bile kovrđe,mnogo kovrđi. Čini mi se da je tada Monteno nosio tarzanku. Tatrzan nikad nije bio , osim po emocijama. Lidijina kosa je uokvirivala okruglo lijepo lica posuto sitnim pjegicama , koje kao da su isticale živahne modrozelene oči, u čijim se dubinama Kemal zasigurno gubio.

Zamislite Širli Meklein sa nijansu-dvije svjetlije kose. Dobro i oblo građena, naginjala je punoći: Visinom, Kemi idealna partnerka. Lidijia je bila očeva ljubimica i on, samo što nije postao kapetan, je bio veoma strog po pitanju momaka.

Moja ulica se dodiruje na dva mjesta sa ulicom u kojo je Lidija živjela. Više gornje tačke Monteno je uvijek stajao u društvu sa mojom vrlo blaženom komšinicom Antonijom K. Ona je bila i glavna kurirka u bajci – tu na kapiji noći. Lidijina majka, teta Ruža kako smo je mi zvali, je bila drugi posrednik ljubavi – tu nadomaku grada.

Preko puta Lidijine zgrade, koju smo mi zvali oficirska stanovala su Braća Vukašinović;Milić i Vukas i sestra im Mara sa roditeljima.

Monteno je bio strpljiv i u društvu čestite Antonije je satima znao čekati odlazak Lidijinog oca na posao. Volio bih da je zbog Montenove strpljivosti ime Lidijine ulice, kasnije krajem devedesetih preinačeno u Čekaluša, ali nije.Raniji naziv je bio na listi onih koje su nepodobne u novom rasporedu snaga.

Kada bi tata otišao na posao, slijedećeg trenutka ste mogli vidjeti  kako dvoje djece držeči se za ruke bježe uz Sumbul Avde, kroz Himzarinu , preko Višnjika, pored Meše Selimovića, pored nage kamene sarajevske afrodite, iznad bolnice do onih ledina, bašči, đardina i tratina na kojima je poslije izgrađeno naselje Breka.

Tu na domaku grada,u osami pomalo smotani Monteno bere ljubučice, bagreme, jorgovane, ruže,zumbule…po stađunima i poklanja ih Lidiji koja veze vjenćiće.Jedan za njega,druga dva za mamu i sebe.Ocu šipak,normalno. Rjeđe je brao poljsko cvijeće jer je ono ostavljalo mirise koji ne odgovaraju mirisu cvijeća kojim je oficirski stan, ponajviše njegovom zaslugom obilovao.

Monteno je tih dana zbog Lidije učio svirati gitaru;uz gitaru ide i stih i rima.

Uobičajeni razgovor djece koja se vole,a koja skoro da pojma nemaju o mnogo toga; završavali su na brzinu kradenim poljubcima. Lidijia je na dar dobiljala poneki nevješti stih. Tada bi se Kemo crvenio ko boliglava, ona se smijala,mazno izvijala i bockala ga:

“To ti o meni.”

“Ja kome ,ću bonićko.”

Kemi oko srca toplo, rumen zalazećeg sunce mu se u lice smjestio. Dan za danom voljelo se dvoje mladih. Ona je svirala klavir a Monteno bi njegove zvuke slušao pod prozorima njenim.

Pa opet bijeg. Pa cvijeće, pa poljubci, sad vičniji, nježniji i duži, što milovanje zovu. Pa duša , pa gitara, nekad poslije i klavir , pa pola stoljeća pjevanja do neba.

Romeo Monteki nalikuje onom Kemal Monteno i oba su italijanskog porijekla. Lidija se rimuje sa Julija. Lidijinog oca smo zvali kaput,jer smo ga viđali u šinjelu tokom cijele godine. Prezime Kapuleti je nalik na kaput.

Tata je saznao za ljubav. Uvijek ima dežurnih ažbaha i dušmana. Ljubav se nije dala i bol samo tužna bol,i ženska i muška je trajala sedamdeset i dva dana i nije nikad prestala.

Izgledalo je da je sve stalo u jednu pjesmu,možda  i u mnogim od mnoštva Keminog. Zlobnici kažu da su ga te prve ljubavi iznevjerile. Ni to nije tačno.

Lidija je morala napustiti grad, time i Mointena. Bilo je to jedne noći kad hiljadu pahulja pada i sa njima se gasi svaka Kemina nada.

Bila je oficirska kći na ivici maloljetstva. Oficiri su morali trčati za službom, tata za kapetanskim činom. Bila su to vremena kada su djeca morala slušati roditelja. Uz to tata nije volio da njegovoj princezi neko pjeva, onako za svoju dušu.

Mnogi su ubijeđeni da je Lidija bila Kemina prva ljubav. To jednostavno ne može biti istina. Njegova prva ljubav je bilo Sarajevo – ljubavi moja, to uopšte ne znači da i Lidija nije bila prva.

Iduće godine , tu u centru grada, zbio se sudbonosnbi susret . Hladnoću rastanka hiljadu pahulja bijelih pelijeva u toplinu jedne noći u decembru. Decembar zauvijek ostaje u Keminom srcu.

Sarajevo nikad ne ostavlja svoju djecu.

Mnoga djeca ga napuštaju i zaboravljaju blagodati, život i ljubavi koje im je poklonio. Ti nisu dostojni velelepnog dvora , Grada čednosti. Neki shvate pogrešku, u tujini im se srce slomi pa se vrate slomljenih krila. Ima i onih koji se stide svog bijega. Ne treba se stidjeti svoje trenutne slabosti.

Kemale Monteno ti nikad nisi napustio svoj grad, nisi ni mogao, tvoj grad te nikad puštao nije, a ti ga nisi mogao izbaciti iz srca. Neko će pomisliti da si ti od onih o koje se Grad čednosti ogriješio, ali nije.

Evo molimo te ; Mak, Meša, Pjevač, Indexi, Sarajevo i sva njegova dejca:

“Monteno oprosti nam. Bio je to nesporazum. Ti si jedan od onih Kamenih spavača – Skamenjenih svjedoka da je u Bosni i Sarajevu uvijek vladala ljubav, a samo tren, malo duži je bio rat.

Četrdesetdva mjeseca ubijana su njihova djeca, nemilice, neštedimice na očigled onog zlog svijeta. Ti ga nisi htio ostaviti samog. Što bi reko Davor Popović:  Šta bi bilo sa mojim Sarajevom da sam ja otišao. Ti si mislio isto. I mnogi od nas.

Božja milost i čednost njemu mile djece ostaviše Bosnu i Sarajevo u životu.

Neki ljudi, oni zli odoše iz Grada čednosti. I neka su. Nastaniše u bližim i daljim predvorjima. Tako je i trebalo da bude. Ovi Leeheba rod i prijetelji se vratiše. Bolje da nisu. Dovedoše svu silu onih kojim su Bosna i Bog strani, Grad čednosti još straniji. Dakle dođoše oni koji sa Bosancima i Sarajlijama nemaju dodirnih tačaka. Ti počeše širiti kužni bazd zla sličnog onome od koje se Palata branila, odbranila
i abortirala.

E’ da znaš, ti mediokretiti Te ,a ne tvoje Sarajevo, otjeraše i skoro sve ti oteše. Nisi jedini. I mnogi drugi su  nastradali na isti način kao ti.

Onih koji zlo rade  vakat će proći,o oni se o svom zlu i jadu se zabavili.

I Lidija, i Branka i sve one divne žene zaljubljene u ljubav i tvoju gitaru i pjesme uvijek ste u srcima našim.

Doviđenja Monteno,

Sršćemo se opet.”

P.S.

Nadam se da mi nećeš zamjeriti ovu indiskreciju.

I još se nadam da će mi oprost dati Jedna noć iz decembra i dama iz te pjesme.

Dama koju je naš Monteno volio, uz gitaru, vino i kamin, pjesme snio i ljubav vodio.

 

 

 Lidija

 

   

 

   

 

 

Tu, na kapiji u noci

mi smo poceli tu

tu, na domaku grada

mi smo trazili mjesto

 

Sva si drhtala ti

vjetar je ljuljao noc

cesta bila je prazna

rijeci smo gubili mi

 

Ref.

A vjetar sad nam

njise i ruke

u svijetu mi smo

sami sad

 

Lidija, ako sutra ime

zaboravis moje

sanjaces one dane

kad smo lutali sami

 

Svaki suncani dan

koji doneses ti

meni znacice zivot

novi zivot za nas

 

 

 

Otgnuti fragment – Recept za otklanjanje umora

Moj povratak sa posla

Počelo je nekako umorno.

Dođem  sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je odnekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

Uzima mi tašnu, na stolić je ,  zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji,  kožni  tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene  malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .

Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me  mami i da uđem i zaronim.  On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.

I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše  izranjati poslije sedmog dana.

Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on  se trzno, na trenutak zamislio pa  kaže:

– Nagost  žene u  ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me  srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.

Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

***

Tako vam to ide mile moje.

Još samo treba naći takvog blentoviju. Skoro da su izumrli.