Blistavi dani

 

Blistavi dan

 

Boje sa mirisom nevinosti

 

 

Bijela Dama

 

Plišani dodiri

 

Plavetni san

 

Dan je sunčan , plavetan i radostan, kao i svi pređašnji.

Bilo ih je mnogo , ali nekako prekratki su bili ,

jer toliko je ljubavi trebalo pokloniti ,

a on  , nažalost ,

samo jedan.

Život se novi rodio , ljubav je kao uvijek  pobijedila

Nježna sjećanja miluju… jer trebalo je dolepršati do ovog  rađanja , do ovog sna.

Recimo…

Najveći problem našeg najboljeg  prijatelja slikara su  žene , koje se nisu uspjevale brzo skinuti , kada bi u atelje , nepozvana i bez najave , banula njegova žena.

Nakon vremena mu je prestala vjerovati , da je svaka žena koju zatekne u ateljeu model. Nakon još nekog vremena ga je izbacila  iz stana u kojem je bio atelje, iako je stan bio njegov, plaćen  njegovim slikanjem.

Grešni jadnik , u svojoj dobroti i velikodušnosti  , se nije  mogao snaći. Zabunom je otvorio  Galeriju umjesto Ateljea.

U smušenosti damari ga varaju i  ne zna  koje su žene modeli , a koje ljubavnice. Više nema izbora.  I dalje slika  u strahu  ;  svaku ljepotu , unaprijed , za svaki slučaj , pretvori u model.

 

Što ti je usud?

On , inače , veoma  rijetko slika aktove.

Baš nam ga nešto žao !

Prelijepe nevolje ne dolaze same , one se jednostavno umnožavaju.

 

Sreo je  Nju , nježnog Anđela , za koju vrijedi i život dati-

Ploveći plavetnim snom , slike se obojiše mirisom nevinosti,

sanjajući plišane dodire.

 

Ali već je bilo kasno(?) , u trenu je spoznao sve;

Djevojčica bjeline je tkana od velovitih odlazaka.

 

U svojim pjesmama i slikama , on  ne želi da je budi  i pušta je da leprša…

Uh, zato  je život prelijep.

Gospode Ljubavi i Milosti Hvala Ti

 

Anđeo nebeski

Bosna je zemlja Božije milosti

Bosna zemlja Božije milosti sanja

Mjsečeva Modra rijeka

Blistava Modra rijeka

Modra rijeka sanja

Sarajevo Grad čednosti

Grad čednosti

Velovi Grada čednosti

Zlaćano Sarajevo Grad čednosti

Sarajevo Grad čednosti u plamenu

Djeca čednosti

Djetinja ljubav

Djetinja duša

I to je sva priča

parovi i ljubav

milost i tuga

napose

Modra rijeko vječna

Dan je sunčan i blagorodan

kao i obično Život je prelijep,

rađanje i ljubav su svuda oko nas

zar nam treba nešto više

Hvala Ti  Gospode Ljubavi, Dobrote i Milosti

na neiscrpnim blagodatima tvojim

na Bosni Zemlji Tvoje milosti

Modroj rijeci vječnoj

Sarajevu gradu čednosti

Tvojoj miloj djeci

i naizmjernoj Ljubavlju kojom nas obasipaš

Oprost Molim

Halelujah

Amin Gospode

Vesna Višnjevac – In Memoriam 28.02.1978. – 4.12.2011.

 

Fotografija Hajre Šabanadžovića.

 

 

 

 

 

 

 

4.decembra 2011.u 21 sat sve je stalo

Zvijezde su pojačale sjaj

Zviježđe se razmaklo

Bilo je veoma svijetlo

jer

kristalnim suzama Mjesecc je slavio

Vesna Višnjevac je usnila.

Još jedan Anđeo se uspeo na nebo.

**

 

 

Vesna Višnjevac -28.02.1978. – 4.12.2011.

*

 

 

*

 

   

Ona spava/ Nevinost

Proljeće u oblacima

 

Ruže i još ruža

 

Dodir usana i pobjeglo proljeće

 

Rijeka rastanka

 

**

 

**

Ćao Malena

 

Princezo ,

 

vrijeme prolazi , a …

 

Ne čitamo tvoje nove pjesme osam godina.

Mnogo je to neispisanih riječi

kojima si mogla ljubav sniti,

našim srcima radosti liti

i bar jedno dijete roditi.

 

Ne čujemo tvoj glas 2822 dana.

Mnogo je to dana bez osmjeha i  radovanja,

bez nježnih ruku dobrote i milovanja.

 

Ne gledamo ,predugo ,tvoje oči boje radosti.

Dugo je to zaustavljenog vremena

bez tvojih snenih usana boje ljubavi.

 

Mnogo je to nedostajanja.

Još više boli.

 

Niko  da prošapće – nedostaješ nam.

Nijemimo.

 

Sleđeni smo.

 

Lako je meni.

Ja svoju bol u pjesme,snove ,slike pretočim.

 

Naslikam oblak i vidim Te.

Naslikam zviježđe

i znam da gore si

 

Zamislim Modru rijeku,

a Ti ploviš njom,

bijelim čamcem nevinosti.

Nije nimalo lakše , ali eto živi se.

 

Najteže je tvojoj sestri.

Boliš je mila,

a bol ona ne smije bolovati.

 

Mora biti hrabra,majci ti,

jedino radovanje na ovom dunjaluku biti.

Teško je to breme.

Mora biti jaka , kažem,

a vidim , srce si joj sledila.

 

Hrabra je i šuti i radovanjem zrači ,

ali da je niko ne vidi ,svaki dan otplače.

Ubija se radom i čednošću.

Bojim se ,život će proći pored nje,

a ne zna , da ti je najveća želja ,

da joj daškom anđela pomiluješ kćer.

Biće Tebi ,Vesni nalik.

 

Bojim joj se reći:

Nema u tebi grijeha Mila.

Neće razumjeti. Dijete je još.

 

A majka Ti šuti.

I radi što nikada radila nije.

Izađe na livadu , motiku u ruku

i bubaj i krhaj po zemlji,

k'o ona joj kriva što te uzela.

Kopa ,Mila, toliko krvnički rinta,

da je leđa , kičmu slomila .

 

Eno je kriva, jedva hoda.

Narod misli boli je noga.

A nije Princezo, boliš je ti

nedostajanje tvoje.

Niko ne vidi – život je bolii

polako slama.

 

A ponekad, kada dvije sleđene kamene gromade tuge,

slomljena majka i sleđena sestra Ti, pobjegnu sobama svojim,

tada ja , na drugom kraju grada ,osjetim te vrišteće boli,

zarovljene u posteljinu,natopjenu suzama što krvare

i odćute izgrižene usne.

 

Oprostiće mi tvoja majka, slomljena tuga ,

mene malo više boli tvoja sestra.

Pred njom je život , a ukopala se.

Pred njom su radovanja , a postala je plemeniti stećak.

Sve vidi i opaža, a šuti.

Svoje misli samo razumnim nudi.

A takvih je sve manje. Znaš i sama.

Oni nerazumni su i tebe boljeli i otjerali.

 

Znaš da prelijepa je tvoja sestra,

jer svaki dan je gledaš,

a ona se boji pogledati u svoju čednu dušu.

krijući da u njoj živiš Ti i vapiš ,

da želiš da ona umjesto tebe živi,

ono što Ti nisi mogla.

 

Malena, Vera je ista je Ti.

Nevinost – Anđelu nalik.

Moj pogled se osramoćen vrati,

jer ne mogu vas razlikovati,

a ne mogu sjesti pored nje,

kao ni do tebe Tebe ,

zagrliti , kosu pomirisati , poljubiti i pričati:

 

Prelijepa si, kao djevičanska ljubičica ,

sa livade kraj kristalne Modre rijeke,

na kojoj na terešnjinom stablu,

još uvijek vaša se ljuljačka njiše.

 

Nježna si, kao kapljice rose na mirisnoj crvenoj ruži ,

nalik tvojima,kojima nisi dala dala da procvjetaju ,

iako vrijeme je bilo.

 

Da znam , uvijek si krhki pupoljak bila i o ljubavi snila.

U svojoj čednosti , ljepotu i čaroliju si u svima vidjela.

Često se zateknem kako pomišljam na tugu i postidim se:

 

-Bože Milostivi ,

koliko je ljepote ,dobrote,svjetlosti i nevinosti ,

u toj djetinoj duši bilo.

 

A ja neuk, u svojoj žurbi ne stigoh da te upoznam.

Oprostićeš mi Mila,znam to.

 

Uvijek nekud lutam i sanjam.

Ponekad se zaboravim , zalutam.

Uvijek si mnogo praštala ,

svima, a svoje boli vješto skrivala.

 

Oprostila si , i sestri Veri i majci Radi ,

što ne mogu da ti oproste tideset tri godine tvoje nebu poklonjene ,

što ne mogu da te puste, da odiš tamo gdje pripadaš .

 

I ponekad me posjetiš u snovima.

Tada shvatim da nedostajanje nema smisla.

 

Blago i tiho kako si samo ti znala,

pričaš mi o sebi, o ljubavi, snima,bolu…

kao o trenucima koji su se morali desiti.

Možda je sve moglo biti drugačije , a ipak nije.

 

Žao ti majke i sestre.

Kažeš, tebi je dobro gore.

Oprostili ti djetinji nerazum , jer Anđeo si.

Tebe više ništa ne boli.

Tebi se više ništa loše ne može desiti.

Napokon sretna si.

našla željeni mir.

Tamo gdje si , sve je svijetlo,

Puno ljubavi i milosti.

Čista ljubav.

 

Tvoj otac te za ruku drži.

Ti sada devet godina imaš.

Tačno onoliko koliko si imala, kada je on morao otići,

a ti ga čitav život bolovala.

 

Dobro Malena , shvatio sam.

Reči ću usamljenim ženama:

 

Vesna je dobro.

Voli vas.

Nikad prestajala nije da vas miluje svojom dobrotom.

Mama, ti si bila život moj, ne plači,živi,

i manje se sveti zemlji.

Pazi mi na Seju,najnježniju drugu moju.

 

Sejo,moj ležaj čuvaj za moju netjaku

koju treba da mi rodiš.

Mater mi svako jutro čvrsto stegni.

 

Mnogo me bole boli vaše.

I molim da mi oprost date.

 

Hvala ti Malena,

Dašku proljeća nalik

što još o nama brineš.

 

Takva si ti.

I kad nas boliš,

i kad nam tugu nosiš,

ti si naše radovanje.

 

Vesna ,proljeće naše,

Hvala ti za sve

 

Valer – Poklon za praznične dane

Mjačina duša  Očeva duša   Djeca u zagrljaju

Usamljene bjeline  Sreća Krug ljubavi Muzika ljubavi

Snaga ljubavi  Božija milost Nebo vjernosti Nebo ljubavi

 

Danas je Ponedeljak.

Blagdan je. Jedan od rođendana Bosne zemlje Božije milosti.

Dio njenog pučanstva slavi njeno poslijednje vaskrsenje.

Božija Ljubav i Milost je pobijedila.

 

Blagdanski praznici su (s )nježni.Nadamo se dobroj i mirnoj godini.

Vrijeme je malo kaharli ,a malo  mutno i ponegdje svijetlo.Snijega ima,dovoljno.Neka ,tako nekako i treba da bude.Što bi stari rekli vakat mu.

Neki od vas imaju više slobodnih dana i slavlje koje su započeli sinoć u ponoć.

Dežurni užurbano završavaju neke radnje, da klisnu u toplinu krpica da se pridruže slavlju.Napokon svi  imate zaslužen slobodan  dan i uživate u svetosti svoga  toplog doma.

Napolju je neko zakukao;Sneg je opet Snežana.Mi na prozor,kad ono ništa.Napolju bajati snijeg.

Opet nas je neki mahalaš izdigao snijegom u svome srcu.Vljda mu dojadile ublehe i nevaspitana djeca još gorih roditelja.Onih kojima je asvalt i civilizacija  strano tijelo.

A onih grlica milih, što sniježe naše srce ili čine svjetlost u našoj duši je jako mnogo.Mnogo više od nas hablečina koji se blesiramo. Ljepote su drugi razlog zašto smo pisali  o  svjetlosti i bojama.Iako su odsutne ,svjetle plamom božićnih ukrasa.

Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave, to nam govori da smo sretni ljudi.Samo sretnici sanjaju boje.Kada ih zapitate kakve su te boje ,većina će slegnuti ramenima.Neki će biti zbunjeni,a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jedu riječ:

Valeri.

Jesu puno rekli,svaka im čast.

Neki ljudi se nisu susreli sa tom rječju.Neke je život vodio stazama gdje je značenje te riječi suvišno.Obično , u tom svijetu postoje samo nijanse kiča i šunda.U medijima se prelijevaju besmislice,naručena i podmetnuta slova;njima je glavna lova.

Svaki dan postaje isti;dosadan , slijep i tmuran. Vidite ljude,šeću ulicama,na lica im nema osmjeha ni radosti.Samo neke smrknute i zabrinute sjene trepere na licima  bića koja nekud žure.Nemaju ti oni,mili naši,vremena za svjetlost i boju.

Ali ipak…

Jedan umoran čovjek,jedna teška žena sa dva cekera u ruci u sumrak se kući vraćaju. Imaju kuluk koji je tanko plaćen i nepodnošljiv.Na vratima ih čeka djetence i mazno se privija uz njihove skute.Sumnorni dan svakodnevnice biva obojen svjetlošću i bojama.U zakutku ulaznih vrata iskre boje.Danas je blagdan.Za dijete,nadu i Božiju Ljubav i Milost se živi i vijedi muku tegariti.

Jedno  injem orošeno biće, na raskršću, pored ohrndanih gelendera,  promrzlo stoji,i minute ko časove broji.U ruci mu cvjetak,u duši snenost, u srcu je ljubav; čeka dragu koja se upravo pojavljuje.Kosa joj leprša,osmjeh joj maglu razmiče i ona se u zagrljaju smiruje ,dok poljubce dragom daruje.Znaju ON bdije nad njima. Njima se čini da je sve svjetlost i boja.

Dva bića pored tople vatre sjede,drže se za ruke i jedno drugom smežurana lica dodiruju.Oni su godinama sami. Oh , imaju djecu, ali ih put u tujinske zemlje odnio. Neka , nek su samo živa i zdrava. Ponekad se i jave. Oni imaju uspomene da ih hrane i griju.Puno je u njima svjetlosti i boja,dovoljno za više života.

Sve je izmješano i posuto bojama i svjetlošću. I duše  djeteta,oce i majke;dječaka i djevojčice i brižnih staraca naprosto lebde uronjene u svijetove svojih iluzija.Nad njima leprša Ljubav i Milost Ja jesam Jedinoga.

Alelujah!

Jedan čovjek koji pisaću mašinu za drugu ima,uzima Blekijev pojmovnik i traži stranicu na kojoj je podvučena riječ:

Valer

-nijansa,najtananija nijansa u umjetnosti,sredstvo za modeliranje forme (svjetlost, boja); valer je sve; i sjena i svjetlo čak i boja gdje tama nosi (postaje) kontrast;

-ljudi valer obično vežu za boje,međutim on se kao izraz i forma udomaćio u svim umjetnostima,

-valer pomaže da se pokažu promjene na površini slike,opisa,sklupturi definiše udaljenost,

-valer određuje kvalitet prizora prigušujući grubost izraženih tvorevina;on je objedinitelj ekspresija i impresija,kompletan nadrealizam i sva umjetnbost vrvi od pojma valer i njegove  upotrebe,

-od valera i u vizuelnom i u poetskim smislu zavisi sve:on više nije samo mjera svjetlosti,on je sitna skoro neuočljiva razlika u tonalitetu,boja,muzike, poetike;jedva primjetno nijansiranje bilo likovnog bilo poetskog izraza

-valeri oslikavaju nečiji život;što ih je više to je život bio vredniji življenja

-valeri su nevidljivi djelići Harmonije Božanskog stvaranja.

 

P.S.

I molimo vas, danas nemojte dopustiti da  dnevni mediji ,u ove nježne blagdanske dane banu u svetost vašeg doma ,među vaše boje, svjetlosti i valere.

Oni bi vam unjeli krv kojim neljudi rijeke i mora boje.Ili bi vam dočarali kolone izgladnjele dječice što umiru od gladi. Oni nikad nemaju vremena za  život i ljubav.Tamo gdje su oni   smrt je iskupljenje i olakšanje.

O tim sumornim nijansama  pišemo svakodnevno.

Ali kao što reče Krstitelj Isusa Hrista : to je jecajući  vapaj  izgubljenog u pustinji zla.

Krhka ruža ,bolero , more i ja

 

 

Mila

Ovih dana sanjam isti san. Noćima. Iskopao sam ga iz mladosti. Bio je zapreten četrdeset sedam godina.

Bože mili , koliko ja to godina imam.

Nazvao sam ga Bolero , more , Ti i ja.

Sunce treperavo se uranja u more koje blista , otvara i šalje blještavu stazu ka nama.

Staza sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti , koji se svakim lahorastim mreškanjem vjetra prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi. Ona se stapa sa rumenim nizovima svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke Ravelovog Bolera.

Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć, pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.

Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim, iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, zaustaviti Bolero . Odvraćam pogledom , sliježem ramenima, kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone. Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.
Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me, jer novi akter , bajke ove noći , je nestašani, nasmijani mjesec.

Onaj veliki krvavi mjesec koji se katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more u bijegu mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica koje se neprestano prelijevaju i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja , stvara onaj isti put sa biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.

Krešendo.

Bolero tuguje.

Tišina.

Oko muzike i nas sve zanijemilo.

Samo naša srca ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.

Iako moćan , večeras stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih srebrenih velova pokreću se za muzikom.

Bolero to ćuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle i miluju.

Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi.

Krešendo.

Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće, instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba, ne , nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza, tko to zna? Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, tražeći se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.Klizi.

Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.Prijekorno gleda Zvijezde, one prigušuju sjaj. Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac. Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke nježnosti, ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale prestajati liti. To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih odsjaje što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno. Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno. Ono je stalo, samo radi ove večeri, onih maglica, zvjezdica ,mjeseca , Bolera i nas.

Bolero posustaje.

Usne rascvjetali pupoljci. Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena ; tvoje i moje.

Proljeće i dobrota.

Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama , briše tragove rađanja. Bolero nestaje nošen vjetrom. More se talasa. Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje. Opčinjeni, mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Svlačiš haljinu , ležerno je spustaš na pjesak i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.

Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se.

Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela.

Ja nemam izbora , trčim ka tijelu ili moru što se pjene.

Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.

Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju , dah zastaje . Ne znamo ko se više uzbibao , naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more.

Na obzorju se zlu izgubilo trag.

„ Vidi , vidi tu nestašnost i ludovanje “ – mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“- odmisliš ti.
A znamo da je ljubav svoja svilena krila oko nas svila…

 

****

Hoću još sna , ali tu , u tvom zagrljaju mi se gubi san.

Ne mogu reći da djevojčica ima tvoj lik.

Ali je prelijep i sunčan.

Zbog toga mislim da bi mogla biti Ti.

A možda i griješim.

Zbog časnosti.

Laku noć mila

 

Dopisano,

Učila si me;

ako se nešto i prećuti , nije laž.

Ipak oprosti mi.

Neadresirana pisma roditeljima / Iz Arhiva

 

Neadresirano pismo roditeljima

 

Sveta Tereza je jedne prilike  rekla:

„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.

Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.

On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.

On želi da  vi  nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I  too je velika ljubav.

A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.

Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna  svoga Stvoritelja.

Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.

Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?

Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?

Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?

Možda su nas neki rastanci boljeli?

Možda  nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?

Možda!

Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.

Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemamp vremena?

Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.

Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.

Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?

Kad roditelj umre,   ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.

Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje  roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.

Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.

Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.

I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao  djeca.A djeca sve znaju ili osjete.

Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.

Nije njima žao mrijeti.

Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali,  svaki dan, svaki tren pokazivali.

Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali  roditelji.

Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U  životu  mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.

Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.

Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav    jedine  bezuslovne ljubav. U životu se dese  i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom,  ne prođu sasvim dobro.

Kad smo srećni ,zašto  misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.

Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.

Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.

Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.

Zašto  insan plače nad danima kada je sretan bio?

Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su   poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.

In memoriam – Dubravka Grgić

Iz Arhiva

slika

 

 

 

 

 

 

 

Rezultat slika za Dubravka Grgić

 

 

 

Rezultat slika za Dubravka Grgić

 

12 studenoga 2015 preminula je Dubravka Grgić

Vijest sasvim izvjesna ,ali neprihvatljiva.

 

Eh, takva anđeoska bića ne umiru. Samo usniju i presele se tamo gdje su oduvijek pripadala; među anđele.

A mi nismo ni tužni,jer  ona to ne bi voljela.Voljela je život.

Imala je bogat i ispunjen život, ali i mnogo borbe,odricanja i ponekad samoće.

Dubravka Grgić, rođena je u Splitskoj županiji na otoku Braču 1938. godine kao osmo dijete u obitelji Čeprnić.

Bilo je to bremenito djetinjstvo , djevojčice ruste kose. Biti osmo dijete,značilo je biti uskraćena za mnogo toga.Jedna od stvari bile su  nove haljinke , za kojima je najviše čeznula. Ni lutke nije imala.Uzela bi majčinu ruku i ninala je.Ponekad se dobro se jelo,priznavala je.Ribari imaju raznovrstan ulov, koje živinče kod kuće i barem jednu kravu.

Bila je najnadarenija od sve djece.Muška djeca imaju usud – ribarski.Roditelji su pokušali da svaku od tri djevojčice  školuju barem za učiteljice.

Mila nam Dubravka je srećom  došla u Sarajevo davne 1953 godine, da nas raduje i miluje svojom dobrotom i učenošću.

O slikama da ne zborimo.

Bilo je suđeno da se Sarajevo ,Gaga i mi susretnemo i radujemo sreći poznavanja.Grad joj je ušao u srce.

Ona nama u dušu, mislimo da smo i mi   njoj bili veoma dragi.Bio je to krug ljubavi.

U Sarajevu  je završila Školu primjenjenih umjetnosti,zatim Filozofski fakultet smjer psihologija- pedagogija,jer tada nismo ,nažalost imali likovnu akademiju.

Ne znamo šta je više voljela,djecu ili slikarstvo.

Ostavila je duboke tragove i  u djeci i  u slikarstvu.

Mnoga ” njena” djeca su učila od nje likovni odgoj,naučivši sve o dobroti i ljepoti života. I potvrdili njenu izuzetnu  privrženost i uspješnost u radu sa mladima. Njeni učenici su osvajači mnogobrojnih   međunarodna priznanja   na izložbama dječijih radova.

Naš je učila tri godine,davnih šezdesetih godina.

Njena  ljepota , atraktivnost i elegancija su bili koliko legendarni,toliko mistični, da se i danas sa blagošću i  sjetom sjećamo njenog ponosnog lika kako brodi našom mahalom .

Bila je puna tajni, ali i ljubavi, ta prelijepa Bijela dama.

Svi smo bez izuzetka bili zaljubljeni u svoju profesoricu.Vrijedio je  snova , svaki čas proveden sa njom,svaki  potez kistom,svaki njen osmjeh i dodir.

A onda je otišla,bez pozdrava.

Nismo se ljutili. Naša ljubav je bila jača od teških vremena, koja su otjerala mnoge iz našeg Sarajeva Grada čednosti,ali ne iz naših srca.

Gaga je bila jedna od posebnih žena koje žive u djetinjem srcu ,dok to srce ne otkuca poslijednju sliku prelijepe dame, koja je imala svoju, privatnu  statuu, zvanu Afrodita na početku sarajevske  ulice Višnjik.

Slava ti i ogoromno hvala na ljubavi koju si nam poklonila  , ljepoto mila , umjetnice života i

profesorice Dubravka Grgić.

 

Uspavanka za Maksumče Nina , nana

 

Snovi u vrtlogu duge Tuga nebeska Bijela dama

 

Život radosti pun  Ruka ljubavi  Maksumče

 

 

Dobro mi došla i hvala ti   srebrena-mjesecina-nad-modro-zelenom-rijekom   Srce od kristala

 

 

 

Uspavanka za Maksumče –  Nina Nana

 

Nina – Nana

Maksumica  spava

 

Tiho

Tiše

 

Nina ,  nana

Maksumče sanja

 

****

Nina , Nana

 

Ništa ti ne znaš, bolje je tako

djetinje oči zastri ti snom

ne znaš ni što je teško i lako

bespuće što je a što je dom

ništa ti ne znaš, ništa o bolu

i da su ljudi hladni i zli

ništa o muci , praznome stolu

mali moj sine , spavaj mi ti

 

Spavaj mi ti ( 6X)

 

More kad otme nevine duše

ti ni ne slutiš kako je to

i kada se snovi ko karte ruše

kad se u srcu skameni zlo

 

Ništa ti ne znaš, zavjesa  snova

krije tvoj obraz, misli i vid

dok ne raspoznaš slike i slova

nježno u zipci spavaj mi ti

 

Spavaj mi ti!  (6X)

 

 

NINA – NANA

 

Bolje da ne znaš šta se sve radi

i kakvo vrijeme izbija sat

olovne kiše, nevolje, gladi

neće te taknut mirno ćeš spat

ništa ti ne znaš , maleno moje

igrama tvojim treperi mir

godine tvoje nježnosti br0je

dok ne odrasteš spavaj mi ti!

 

 

 

Spavaj mi ti! (6x)

 

NINA – NANA

 

Spavaj mi ti!

 

 

Moj otac , Stari most i ja

 

  

Stari most

 

Most i zmaglica

 

Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)

 

Snježni most

 

 

 

Mostovi povjerenja

**

Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Blago rečeno , uz dužno poštovanje , pojma on nije imao o slikanju,

jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.

Al’, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kol'ko to očevi znaju.

Dovoljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

 

Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, pita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj,konju jedan, moja dužnost.Nego, jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

 

Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.

On ćejfio , a ja oči , u polumraku bečio i gubio, tražeći dušu mosta.

On bi zasjeo  sa drugim “hadžijama”  i polako akšamlučio.

 

Meraklijski , meka domaća šljiva 33 grada

i  bukadar meze i mezica.

Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori prošlost , sadašnjost i budućnost,

uh , neba mi, obavezno i tople raskošne i rosne žena,

s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.

A Stari most mudro nijemi , svjedoči i pamti.

 

Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,

def zadamaro , titraji  harmonike se prosuli Modrom rijekom,

sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ipod Starog mosta ka vječnosti.

-Joj kakva je pusta! Tako mi imana…

 

A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti ,

svaku uzdišući milovao i zazivao :

Eh , moja  prelijepa  Emina

natočider nam…

Koštano mori mome ubavo,

boli , mnogo me boli život moj…,

zapjevaj mi onu moju.

Po mahalski – boli dertli glava  od ljepote tih Anđela.

 

Ovo materi nikada nisam spominjao.

Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.

Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna. Na nebu nema tajni.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.

 

Jednom , kad počeh cvjetat , radi jedne Koštane ,

zanesen neizmjernom ljepotom i haremskim glasom ,

pokušah , aman ,prekršiti  očev zeman i pridružiti se akšamluku.

-Jok! veli.

Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom  ,tek kada  naslikaš dušu mosta ,

koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove nam priča.

 

U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.

Do nekog vremena ,  nisam ni imao vremena.

Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama.

Sada mi ponekad biva žao, jer odjednom vremena se nema.

Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;

kao da nam ih neko ukrade.

 

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš , luk povučeš krivuljarom,

dvije kose linije trokutom razvučeš, osjenčiš tabije, dodaš modrila ispod ,

objesiš pun mjesec na tamnu plavet  iznad , ni veliki ni mali ,

samo nek je okrugao.

I eto , ko biva natandario si most.

Eh ,sine moj, a gdje je tu  duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac  svakodnevno upija i poklanja.

A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.

 

Dođe rat , nestadoše Stari Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo.Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti  bio , umiješ ti to.

U mome vaktu , ostavštini mojih  djedova, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura.Nije se imalo ni boja, ni platna.

Mnogi ni života.

 

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

-Biće nešto od tebe! Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka,molim te i to je to.

Oćutim . Pored očeva, za čjim  mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija

moraš tragati, nekako saburu svikneš.

Pomislih , sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina  slikanja na grbači ,

u očima , u rukama , na usnama i među skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.

Jedna štura Nada da će nešto od mene biti  i  savjet – natakari  čempres nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

 

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

Ipak , sve nešto mnijem,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučio do kraja života.  Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se

najviše dopadale , bio nalik,pomirio sa mojom mazalačkom sudbinom.

 

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran.

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanosi i kojeg ti prinose djevice čiste

kao biser .Joj mamo, mamice,moš misliti ljepote i rahatluka,a niđe mamurluka.

I napose onu:

-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

 

Lijepe godine,lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja…

poklopila je tišina sjećanja.

Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.

Ponekad mi nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu milostivom se zahvaljujem…

I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.

 

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

 

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

 

Nešto me priječi.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo?

I djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.