Piši mi – Pismo vraćeno

 

 

Piši mi

 

Mila

 

Poslah Ti pismo prije monogo stađuna.

Vrnu mi se prije nekoliko vakata.

Biljeg : Adresa nepoznata

 

Predočavam ga.

Možda ga vidi tvoja duša uboga,   koja mi jednom reče :

Idi.

 

****

 

Ona Sanja

 

Srce od kristala  Tuga nebeska Ljubav kao boja snova

 

Bijela dama Krajolik plaveti i ljubavi II Rose dan

 

Mila moja

 

Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.

Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.

Glas Tvoj miluje moje  ljubavi i sjećanja, i  u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.

 

Piši mi

Pjesma ova , već neko vrijeme

od kada je prohodala i meni doletjela me tišti.

 

Nekada davno,

sunce bilo je purpurno,

nebo safirno,

trava smaragdna,

srce milostivo,

a duša nevina.

U toj ljepoti se gubim

i vidim

Tebe,

malena moja.

 

Osmijeh si prekrasni , krajoliku poklonila, a plače ti se.

Pišeš mi pismo, a boli Te.

Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.

Samo pitaš da li  volim Te

i koja me tada ljubljaše.

 

Ponosna si žena ,

djevojčica ,

srna ,

a moje ćeš laži i nevjeru

preboljeti  samo da ostanem.

 

To me zabolilo mila.

 

Ponos

 

Ti nisam mogao oprostiti.

Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju,

A  si mi poklanjala.

 

Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.

 

Ali ne znam gdje si Ti,

kako da Te pronađem.

a

Pišem Ti ,

jer nemam ,

skoro da i nemam  kom.

 

Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.

Sve moje ljubavi su otišle tamo gdje bol ne stanuje..

 

Pišem Ti ,

jer sada razumijem

Tvoju ljubav i Tvoju tugu.

 

Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?

Malo je žena voljelo kao  kao što si Ti

imalo osmjeh i pjesmu

što se Ljubav zovu.

 

Umorna od čekanja mene neuviđavnoga Ti mi pobježe.

Ne znadoh gdje!

 

Kad saznah , kasno bi za sve.

Al’ viđam Te.  Još si  mi ista, mila moja.

 

Prelijepa i krhka.

 

Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica ,

što željna  radosti osta gladna ,

jer nevinost ne želi kljucati.

 

Takva si Ti.

 

Izvini, nije pošteno , ali rečiću :

Ista ja.

 

Srce daješ, a ne pitaš ništa.

Sebe darivaš,  a boli Te.

 

Sanjaš jednu ruku ljubavi ,

usne zaljubljene.

da Ti djetinje lice  rose i miluju

 

Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.

Sram me mila moja .

 

Pustih Te da odlepršaš

ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.

 

Stidim se mila moja.

Dozvolin san ,  da Te oni bezumnik ,

oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu,

međ’ tujine odvede,

a ne progovorin,

ni jenu

ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.

 

Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje,

kao što su tamo tujinci htjeli.

 

Pišem i ne tražim da mi kažeš

kako je  srce Tvoje umorno.

Ne želimčuti da je skršeno.

 

Da i neugodno mi je,

što više ne znam od kojih pjesama

tebi bude lakše i koja tebe tišti.

 

Ali molim te vrati se, biće nam lakše.

 

Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti,

makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala,

a ja u snježnim  danima kajanja.

 

Možda će nas  još više boljeti,

ta blizina

ali bićemo na pola koraka ,

na dohvat one djetinje  ruke što miluje i voli.

 

Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.

I oprosti mi.

 

P.S

 

Mila moja,

 

Volim te

toliko

da vrnuo  bih Ti  sve pjesme i ljubav tvoju.

 

Ali pomislim, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih.

I pjesama da mi dušu steru.

 

Moj otac , Stari most i ja

 

 

  

Stari most

 

Most i zmaglica

 

Bosna zemlja Božije milosti (III dio)

 

Snježni most

 

 

 

Mostovi povjerenja

**

 

Otac me nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Nije imao pojma o slikanju, jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine.

Ali, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kolko to očevi znaju.Dov0ljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

 

Pita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj,konju jedan, moja dužnost.Nego jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu ko biva svoj pa svoj. Nego , bil’ ti meni znao nalsikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

 

Poslije me vodio na njegove akšamluke pored Starog mosta.

On uživao , a ja oči , u polumraku bečio i gubio, tražeći dušu mosta.

Zasjeo bi sa društvom i polako ćeifio. Meraklijski , meka domaća šljiva 33 grada,

a  bukadar meze i mezica.Hladna Modra rijeka ispred , a bome i pokoja topla rosna ženska,

s ibrikom u ruci , podno skuta.

 

Zacvilila bi harmonika

-Joj kakva je pusta! Tako mi imana…

I svaku je uzdišući milovao i zvao :

Eh , moja  prelijepa  Emina .

Po mahalski – boli glava  od ljepote tih Anđela.

 

Ovo materi nikada nisam pominjao.

Sasvim logično , jer se nije zvala Emina .Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.

 

Htjedoh se pridružiti feštanju.

Jok,veli.

Ti ćeš mi biti ravan ,tek kada  naslikaš dušu mosta , koji nas sada ljepotom miluje i snove nam priča.

Nikad nisam akšamlučio sa njim. Do nekog vremena , nikad nisam imao vremena. Sada mi žao.

 

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš , luk povučeš krivuljarom, dvije kose linije razvučeš,

osjenčiš tabije , dodaš modrila ispod , objesiš pun mjesec iznad , ni veliki ni mali , samo nek je

okrugao.

I eto , ko biva natandario si most.

Eh ,sinak moj, a gdje je tu  duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac  svakodnevno upija i poklanja.

A, bome, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.

 

Dođe rat , nestadoše Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo.Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti  bio , umiješ ti to.

 

U mome vaktu , ostavštini mojih  djedova, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura.Nije se imalo ni boja, ni platna. Mnogi ni života.

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

 

-Biće nešto od tebe!Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka, i to je to.

 

Šutim . Pored očeva ,čije misli u duši Starih ćuprija morate tražiti ,nekako  saburu sviknete.

 

Imam 44 godine, samo dvadeset osam godina  slikanja na grbači, u rukama i među skutima.

Jedna štura Nada da će nešto od mene biti  i  savjet – natakari  čempres nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

 

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

 

Ipak , sve nešto mislim,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove,ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučio do kraja života.  Moje društvo mu je najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa.

Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

 

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim stvarima, koje su mu se najviše dopadale , bio nalik,

pomirio sa mojom sudbinom.

 

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

 

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran.

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanose i koje ti prinose djevice čiste kao biser .Joj mamo, mamice,

moš misliti rahatluka,niđe mamurluka.

I napose onu.

-Da su Emine  neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

 

Lijepe godine,lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja…

Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.

 

Ponekad mi nedostaje. Tada slikam Stare mostove.

I normalno derem ih. To bi i djeca mogla naslikati.

 

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

 

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

 

Nešto me sprečava.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo.

A i djeca kao i mostovi imaju dušu.

 

 

Bleki – Ne da mi se poslati ovaj Testament

 

 

 

Neću ti reći ništa što već nisam rekao

ili da to nisi spoznala

 

Ne znam reći prelijepa a jesi prelijepa

Ne znam reći čarobna a jesi čarobna

Ne znam reći istina a jesi istina

Ne znam reći duboka kao okean

Ne znam reći fascinantna

 

Mnogo toga ne znam reći

u jednoj riječi

 

Nekim riječima biva suđeno da ne stignu do srca

onih koje treba da nježe

 

A opet nekima se moraju dva puta uputiti

I pride svaki put kada mi dotaknu dušu

 

 

uvijek nadmašiš samu sebe

u najpoetskijem smislu

bojama svoje duše

bravisimo

 

Kako to činiš

Ne znam

Ali znam da ti je duša čista i iskrena

a ti

ti si prelijepa

 

Ti prosti Ja konju

što mi riječi teku same od sebe

odavno nemam prilike uživati u tuđim riječima

a da ih već nisam pročitao

u slikama koje ja nisam vidio ili narisao

 

 

Ja, svojima snima ne dam da potonu

jer čeda su moja

 

iako snim za neko nježnije veče

radovanja naših susreta

uopšte neće loše zvučati

kao milost

koja rastanak nosi

 

Godine um pomućuju

i kada počnem zaboravljati

da pišem i slikam

i kao svaki sanjar

postanem

Tišina i sni

ne plaši se

 

O jedina

tada

zaviri u bjelinu mojih očiju

vidjećeš ljubav , tišinu i sne

i riječi dvije

 

Hvala ti

 

Bleki – Bila jednom bajka jedna

Bosna zemlja Božije milosti – Sretan rođendan Sandra , Mila Mamice

 

Sandri  Dragoj Mamici

sve njaljepše i mnogo sreće

 

žele

sinovi Vanja , Vedran, i  oni Vedad   i Deda


 

Savršen snježni dan                                                               Čarolija

 

 

Sandrin univerzum

 

Sandrina duša                                                      Djetinja radost

 

 

 

Djelić tvoga neba                                                   Mali princ – maksumče

 

 

 

Vrijeme ljubavi                                                        Plišani dodiri

 

  

Tirkizni snovi                                                              Ona u vrtlogu proljeća

 

  

Čudesni djetinji sni                                                        Razigranost

 

  

Tisuću velova jedne žene                                                                Nesalomljiva krhka ruža

 

      

Krhki dodiri                                                                                      Školjka

 

 

Vanjin poklon Dragoj mami

 

 

Dječija igra                                                                   Behar i trnje

 

In memoriam – Kemal Monteno – Priča o Lidiji

 

Četrdeset devet  poslije nastanka Lidije Kemal je odlepršao poput pahulje bijele.

Koga će čekati?

1966. godine Montenova je Lidija napustilla Sarajevo da se nikad više ne vrati u njega.

Sjećam se tog vremena s kraja šezdeset pete i proljeća godine poslije. Jedan golobradi mladić, skoro dječak sa jedva izraženim ožiljkom na preklopu desne strane brade i vrata je dolazio u moju ulicu. Moja ulica nosi ime jedinog mladobosanca koji nije skinut sa popisa nepoželjnih nosioca imena ulica.

Još uvijek kao da gledam njene valovite guste plave, skoro riđe ,kose koja je padala preko ramena. Narod bi rekao ruste kose curo imaš, daješ li ih ti. Kemi je dala. U modi su bile kovrđe,mnogo kovrđi. Čini mi se da je tada Monteno nosio tarzanku. Tatrzan nikad nije bio , osim po emocijama. Lidijina kosa je uokvirivala okruglo lijepo lica posuto sitnim pjegicama , koje kao da su isticale živahne modrozelene oči, u čijim se dubinama Kemal zasigurno gubio.

Zamislite Širli Meklein sa nijansu-dvije svjetlije kose. Dobro i oblo građena, naginjala je punoći: Visinom, Kemi idealna partnerka. Lidijia je bila očeva ljubimica i on, samo što nije postao kapetan, je bio veoma strog po pitanju momaka.

Moja ulica se dodiruje na dva mjesta sa ulicom u kojo je Lidija živjela. Više gornje tačke Monteno je uvijek stajao u društvu sa mojom vrlo blaženom komšinicom Antonijom K. Ona je bila i glavna kurirka u bajci – tu na kapiji noći. Lidijina majka, teta Ruža kako smo je mi zvali, je bila drugi posrednik ljubavi – tu nadomaku grada.

Preko puta Lidijine zgrade, koju smo mi zvali oficirska stanovala su Braća Vukašinović;Milić i Vukas i sestra im Mara sa roditeljima.

Monteno je bio strpljiv i u društvu čestite Antonije je satima znao čekati odlazak Lidijinog oca na posao. Volio bih da je zbog Montenove strpljivosti ime Lidijine ulice, kasnije krajem devedesetih preinačeno u Čekaluša, ali nije.Raniji naziv je bio na listi onih koje su nepodobne u novom rasporedu snaga.

Kada bi tata otišao na posao, slijedećeg trenutka ste mogli vidjeti  kako dvoje djece držeči se za ruke bježe uz Sumbul Avde, kroz Himzarinu , preko Višnjika, pored Meše Selimovića, pored nage kamene sarajevske afrodite, iznad bolnice do onih ledina, bašči, đardina i tratina na kojima je poslije izgrađeno naselje Breka.

Tu na domaku grada,u osami pomalo smotani Monteno bere ljubučice, bagreme, jorgovane, ruže,zumbule…po stađunima i poklanja ih Lidiji koja veze vjenćiće.Jedan za njega,druga dva za mamu i sebe.Ocu šipak,normalno. Rjeđe je brao poljsko cvijeće jer je ono ostavljalo mirise koji ne odgovaraju mirisu cvijeća kojim je oficirski stan, ponajviše njegovom zaslugom obilovao.

Monteno je tih dana zbog Lidije učio svirati gitaru;uz gitaru ide i stih i rima.

Uobičajeni razgovor djece koja se vole,a koja skoro da pojma nemaju o mnogo toga; završavali su na brzinu kradenim poljubcima. Lidijia je na dar dobiljala poneki nevješti stih. Tada bi se Kemo crvenio ko boliglava, ona se smijala,mazno izvijala i bockala ga:

“To ti o meni.”

“Ja kome ,ću bonićko.”

Kemi oko srca toplo, rumen zalazećeg sunce mu se u lice smjestio. Dan za danom voljelo se dvoje mladih. Ona je svirala klavir a Monteno bi njegove zvuke slušao pod prozorima njenim.

Pa opet bijeg. Pa cvijeće, pa poljubci, sad vičniji, nježniji i duži, što milovanje zovu. Pa duša , pa gitara, nekad poslije i klavir , pa pola stoljeća pjevanja do neba.

Romeo Monteki nalikuje onom Kemal Monteno i oba su italijanskog porijekla. Lidija se rimuje sa Julija. Lidijinog oca smo zvali kaput,jer smo ga viđali u šinjelu tokom cijele godine. Prezime Kapuleti je nalik na kaput.

Tata je saznao za ljubav. Uvijek ima dežurnih ažbaha i dušmana. Ljubav se nije dala i bol samo tužna bol,i ženska i muška je trajala sedamdeset i dva dana i nije nikad prestala.

Izgledalo je da je sve stalo u jednu pjesmu,možda  i u mnogim od mnoštva Keminog. Zlobnici kažu da su ga te prve ljubavi iznevjerile. Ni to nije tačno.

Lidija je morala napustiti grad, time i Mointena. Bilo je to jedne noći kad hiljadu pahulja pada i sa njima se gasi svaka Kemina nada.

Bila je oficirska kći na ivici maloljetstva. Oficiri su morali trčati za službom, tata za kapetanskim činom. Bila su to vremena kada su djeca morala slušati roditelja. Uz to tata nije volio da njegovoj princezi neko pjeva, onako za svoju dušu.

Mnogi su ubijeđeni da je Lidija bila Kemina prva ljubav. To jednostavno ne može biti istina. Njegova prva ljubav je bilo Sarajevo – ljubavi moja, to uopšte ne znači da i Lidija nije bila prva.

Iduće godine , tu u centru grada, zbio se sudbonosnbi susret . Hladnoću rastanka hiljadu pahulja bijelih pelijeva u toplinu jedne noći u decembru. Decembar zauvijek ostaje u Keminom srcu.

Sarajevo nikad ne ostavlja svoju djecu.

Mnoga djeca ga napuštaju i zaboravljaju blagodati, život i ljubavi koje im je poklonio. Ti nisu dostojni velelepnog dvora , Grada čednosti. Neki shvate pogrešku, u tujini im se srce slomi pa se vrate slomljenih krila. Ima i onih koji se stide svog bijega. Ne treba se stidjeti svoje trenutne slabosti.

Kemale Monteno ti nikad nisi napustio svoj grad, nisi ni mogao, tvoj grad te nikad puštao nije, a ti ga nisi mogao izbaciti iz srca. Neko će pomisliti da si ti od onih o koje se Grad čednosti ogriješio, ali nije.

Evo molimo te ; Mak, Meša, Pjevač, Indexi, Sarajevo i sva njegova dejca:

“Monteno oprosti nam. Bio je to nesporazum. Ti si jedan od onih Kamenih spavača – Skamenjenih svjedoka da je u Bosni i Sarajevu uvijek vladala ljubav, a samo tren, malo duži je bio rat.

Četrdesetdva mjeseca ubijana su njihova djeca, nemilice, neštedimice na očigled onog zlog svijeta. Ti ga nisi htio ostaviti samog. Što bi reko Davor Popović:  Šta bi bilo sa mojim Sarajevom da sam ja otišao. Ti si mislio isto. I mnogi od nas.

Božja milost i čednost njemu mile djece ostaviše Bosnu i Sarajevo u životu.

Neki ljudi, oni zli odoše iz Grada čednosti. I neka su. Nastaniše u bližim i daljim predvorjima. Tako je i trebalo da bude. Ovi Leeheba rod i prijetelji se vratiše. Bolje da nisu. Dovedoše svu silu onih kojim su Bosna i Bog strani, Grad čednosti još straniji. Dakle dođoše oni koji sa Bosancima i Sarajlijama nemaju dodirnih tačaka. Ti počeše širiti kužni bazd zla sličnog onome od koje se Palata branila, odbranila
i abortirala.

E’ da znaš, ti mediokretiti Te ,a ne tvoje Sarajevo, otjeraše i skoro sve ti oteše. Nisi jedini. I mnogi drugi su  nastradali na isti način kao ti.

Onih koji zlo rade  vakat će proći,o oni se o svom zlu i jadu se zabavili.

I Lidija, i Branka i sve one divne žene zaljubljene u ljubav i tvoju gitaru i pjesme uvijek ste u srcima našim.

Doviđenja Monteno,

Sršćemo se opet.”

P.S.

Nadam se da mi nećeš zamjeriti ovu indiskreciju.

I još se nadam da će mi oprost dati Jedna noć iz decembra i dama iz te pjesme.

Dama koju je naš Monteno volio, uz gitaru, vino i kamin, pjesme snio i ljubav vodio.

 

 

 Lidija

 

   

 

   

 

 

Tu, na kapiji u noci

mi smo poceli tu

tu, na domaku grada

mi smo trazili mjesto

 

Sva si drhtala ti

vjetar je ljuljao noc

cesta bila je prazna

rijeci smo gubili mi

 

Ref.

A vjetar sad nam

njise i ruke

u svijetu mi smo

sami sad

 

Lidija, ako sutra ime

zaboravis moje

sanjaces one dane

kad smo lutali sami

 

Svaki suncani dan

koji doneses ti

meni znacice zivot

novi zivot za nas

 

 

 

Uspavanka za Maksumče Nina , nana

 

Snovi u vrtlogu duge Tuga nebeska Bijela dama

 

Život radosti pun  Ruka ljubavi  Maksumče

 

 

Dobro mi došla i hvala ti   srebrena-mjesecina-nad-modro-zelenom-rijekom   Srce od kristala

 

 

 

Uspavanka za Maksumče –  Nina Nana

 

Nina – Nana

Maksumica  spava

 

Tiho

Tiše

 

Nina ,  nana

Maksumče sanja

 

****

Nina , Nana

 

Ništa ti ne znaš, bolje je tako

djetinje oči zastri ti snom

ne znaš ni što je teško i lako

bespuće što je a što je dom

ništa ti ne znaš, ništa o bolu

i da su ljudi hladni i zli

ništa o muci , praznome stolu

mali moj sine , spavaj mi ti

 

Spavaj mi ti ( 6X)

 

More kad otme nevine duše

ti ni ne slutiš kako je to

i kada se snovi ko karte ruše

kad se u srcu skameni zlo

 

Ništa ti ne znaš, zavjesa  snova

krije tvoj obraz, misli i vid

dok ne raspoznaš slike i slova

nježno u zipci spavaj mi ti

 

Spavaj mi ti!  (6X)

 

 

NINA – NANA

 

Bolje da ne znaš šta se sve radi

i kakvo vrijeme izbija sat

olovne kiše, nevolje, gladi

neće te taknut mirno ćeš spat

ništa ti ne znaš , maleno moje

igrama tvojim treperi mir

godine tvoje nježnosti br0je

dok ne odrasteš spavaj mi ti!

 

 

 

Spavaj mi ti! (6x)

 

NINA – NANA

 

Spavaj mi ti!

 

 

Otgnuti fragment – Recept za otklanjanje umora

Moj povratak sa posla

Počelo je nekako umorno.

Dođem  sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je odnekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

Uzima mi tašnu, na stolić je ,  zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji,  kožni  tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene  malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .

Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me  mami i da uđem i zaronim.  On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.

I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše  izranjati poslije sedmog dana.

Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on  se trzno, na trenutak zamislio pa  kaže:

– Nagost  žene u  ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me  srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.

Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

***

Tako vam to ide mile moje.

Još samo treba naći takvog blentoviju. Skoro da su izumrli.

Kritika i sevdah

 

 


Bulbuli  Plam đardina  Zaljubljene duše Prava ljubav  Rajski vrt

Rekoše nam da imamo neki iščašen odabir muzike na stranici

Bosna zemlja Božje milosti

Neuk je narod koji tako misli.

Postoji muzika i sevdah.

Muzika može biti dobra i loša.Ozbiljne i lake note.I muzika bez nota ili teksta.A ima teksta koji je muzika,kao i slika.

Neko u muziku ubraja i ogoljenost zvani turbo folk.To nije ni kič,to je abortus muzike.

Svako ima pravo na slobodu i kretanje.I pravo na izbor muzike koju će slušati.

Naš izbor su pjesme koje izviru iz duše Grada čednosti i Zemlje Božje milosti.

Biramo sevdah.Iako se nekome ne čini,svaka dočarana pjesma je kristalno jasni sevdah.

Sevdah je bosanski naziv za ljepotu,nježnost i ljubav.Svaki dan punimo stranicu sevdahom.I mnogo više od toga. O sevdahu smo pisali.jednom,dvaput ono izričito. Možda već sutra ili neki drugi dan ćemo izbaciti pisanije koje su sevdah.Uostalom ono nije ni bitno.

Sevdah je rječitiji od romana i muzike.On je poveznica svih tuga i boli,ali i radosti i čežnje upućenih nebu. Sevdah je jedna neprekidna molitva Jedinom Milostivom.

Sevdah nema razmeđa;ni jezičnih ni teritorijalnih.Bitna je ljepota i muzika utkana u glas i dušu onoga ko svoje darove drugima djeli.

Muziku koju biramo treba prigrliti i oslušnuti. Žao nam je ako vam se ne dopadne.

Muzika i sevdah ne moraju značiti isto.Muzika ne mora uvijek biti sevdah.A sevdah je uvijek i muzika i molitva.

I to je to.

Naš izbor su Molitve , Ljubav, Sevdah i Muzika.

Ja nisam taj

 

 

Bleki godinama što prolaze Bajka prastara Snovi ljubavni , mnoštvo snova Prelijepi dani

 

Ispod kape nebeske čarolija Umilni snovi Svijet iskri Snovi u vrtlogu duge

 

Stepenice do raja  Tuga nebeska Srce od kristala  Ona Sanja

 

Krhka ruža

nenadano sleti na dlan

probudi

Nadu donese

od iskona prepoznat

godinama što prolaze

 

 

Jedna bajka prastara

svoje snove odmara

i počinje da sanja

snove ljubavne

mnošto snova

prelijepih dana

 

ispod kape nebeske

čarolija

umilni snovi

svijet iskri

u vrtlogu duge

stepenica do raja

oh tuge nebeske

 

srce od kristala

Ona sanja

šapat dobrote

Volim te

ali ja nisam taj

dušo duše moje

 

Ti oprosti mi

ja nisam taj

ja nisam taj…