Bleki – Muzika od iskona

 

 

 

Neke riječi bole

a se  srcu  skršenom

nameću

 

sve počinje  muzikom

tihom od  iskona

iz duše nježne meni hodi

 

milina umu

tiho tiše i još tiše

otvara kapije nebeske

 

postaje jača jača

kao tam tam damara

u krik maglica se pretvara

 

srce ludi ludi

Bijeloj dami

san da zaludi

 

a vrisak od krvi

ništa ne znači mila

u nemaru tvom

 

idem dalje

do iskona do početka

jačam vrisak

 

i vrištim vrištim

da li sam dovoljno glasan

nisu snovi mila

 

muzika je čarobna

koja vrisak tebi

u ljubav hoće da pretvori

 

 

Bleki – Trešnja, Žena i Ljubav

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

 

     

 

  

 

 

 

 

Pjesnik je volio trešnju

Beharli grane, tanane i lepršave kao  Ženina duša

Maksumče je uvijek uživalo u trešnji

Podatna sjajna  obala  sočna kao Ženino postanje

 

Pjesnik  a  maksumče je naučio slikati

da bi mogao ljepotom bojiti  Trešnju i Ženu

A onda je spoznao nju Princezu

Srce mu reče   Ona  je njegova Krhka ruža

 

Slikao je i slikao

Želio je da joj pokloni Čaroliju

U   očima  boje sna vidje dugu

Duga obasja Njen Univerzum

 

Pomisli to su Ah , to su Naši snovi

Moraju biti jer Ona je ljubav

Sve postade čarolija Osvita

Zov ljubavi  Njenih hiljadu velova

 

Miris Cvijeća u plavoj milosti Djetinjih snova

Ples svjetlosti slikama  snivao pjesmama pjevao.

I volio  da   volio kao što Nebo voli.

I bolio da   bolio kao što led boli.

 

U ljubavi    u boli svojoj

zaboravi da   Trešnju obdari   ljuljačkom.

Nedostajala je sasvim mala , obična ljuljačka.

Ljuljačka za Princeze da Krhku ružu ljulja i ljubavlju miluje.

 

I tek tako ode Ona

Što ti je žensko

Prelijepo i  Čedno

Anđeo

Slikar je svoju umjetnost na lomaču rastanka bacio

okrenuo se ka Trešnji

i nijemo izustio

 

Molim Te

Oprosti mi

Hvala ti

 

 

Bleki – Jutarnje pismo

 Dobro jutro Mila,

 

Danas sam poranio. Neoubičajeno za mene.

Tebe sam usnio .

Reći ćeš , pričaj mi nešto što ne znam.

 

Vidim te , odlaziš Mila.

Lepršava i raskošna u prozračnoj, čipkastoj , crnoj , udovičkoj haljini.

Tek jedna sjena u daljini.

 

Ne osvrćeš se , iako znaš da te  gledam.

Ne voliš rastanke , bole te.

Ovaj ti posebno teško pada.

 

Ti nestaješ na obzorju , ja nemoćno širim ruke i sjednem.

Suze same teku.

Znaš, nikad se nisam stidio svojih suza.

 

Nekim čudom , tu bješe jedna trešnja , bremenita od ljepote.

Crvena i raskošna , nalik tebi.

Svuda okolo sivilo i crnilo , a trešnja moga života prelijepa i mirisna.

Umoran  , legoh u sjenoviti hlad .

I usnih tebe.

Vraćaš mi se.

 

Krajolik  je u bojama  duginih valera , samo sam  ja u crno bijelim tonovima.

Valjda zbog kaledara i pahulja koje su zarosile kosu.

 

Probudim se . Osvrnem  .  Plahte nisu zgužvane.

Osjetim studen. Nisi se vratila.

 

Jastuk mi mokar. U prvi mah se čudim , ne znam od čega.

Nisam tužan, valjda sam u snu tugu isplakao.

 

Malo sam sjetan , tek toliko da mogu reći , Život je prelijep.

 

A onda se sjetim , da sam godinama slušao neku prelijepu muziku.

Ali bila je toliko tužna , čak tužnije od mene , pa sam je prestao slušati.

Potražim je , poslije decenije neslušanja i vidim postavili tu milozvučnost.

 

Sono io Zabezeknut.

Po mahalski – I Am natakaren.

 

Neko se ovdje igra sa mnom.

Meni slikaru ukraden san .

A opet drago mi, nisu ga uspjeli  čitavog preslikati.

Umornog starca i raskošnu trešnju duginih boja izostavili.

 

To ću ja  , jednog dana ,  da naslikam.

Trešnju je lako . Ona mi druga čitav život bila.

Malo me plaši, starce ne umijem slikati.

 

Nema veze, naučiću.

Treba samo da stanem ispred ogledala,

i počnem da  bojim.

Ostalo ide svojim tokom.

 

 

Zar ne Princezo , milosna djevo moja.

Vesna Višnjevac – In Memoriam 28.02.1978. – 4.12.2011.

 

4.decembra 2011.u 21 sat sve je stalo

Zvijezde su pojačale sjaj

Zviježđe se razmaklo

Bilo je veoma svijetlo

jer

kristalnim suzama Mjesecc je slavio

Vesna Višnjevac je usnila.

Još jedan Anđeo se uspeo na nebo.

**

Fotografija Vesne Visnjevac.

 

Vesna Višnjevac -28.02.1978. – 4.12.2011.

*

 

 

*

 

   

Ona spava/ Nevinost

Proljeće u oblavima

 

 

Ruže i još ruža

 

Dodir usana i pobjeglo proljeće

 

Rijeka rastanka

 

**

 

**

Ćao Malena

 

Princezo ,

 

vrijeme prolazi , a …

 

Ne čitamo tvoje nove pjesme sedam godina.

Mnogo je to neispisanih riječi

kojima si mogla ljubav sniti,

našim srcima radosti liti

i bar jedno dijete roditi.

 

Ne čujemo tvoj glas 2556 dana.

Mnogo je to dana bez osmjeha radovanja,

bez nježnih ruku dobrote i milovanja.

 

Ne gledamo ,predugo ,tvoje oči boje radosti.

Dugo je to zaustavljenog vremena

bez tvojih snenih usana boje ljubavi.

 

Mnogo je to nedostajanja.

Još više boli.

 

Niko  da prošapće – nedostaješ nam.

Nijemimo.

 

Sleđeni smo.

 

Lako je meni.

Ja svoju bol u pjesme,snove ,slike pretočim.

 

Naslikam oblak i vidim Te.

Naslikam zviježđe

i znam da gore si

 

Zamislim Modru rijeku,

a Ti ploviš njom,

bijelim čamcem nevinosti.

Nije nimalo lakše , ali eto živi se.

 

Najteže je tvojoj sestri.

Boliš je mila,

a bol ona ne smije bolovati.

 

Mora biti hrabra,majci ti,

jedino radovanje na ovom dunjaluku biti.

Teško je to breme.

Mora biti jaka , kažem,

a vidim , srce si joj sledila.

 

Hrabra je i šuti i radovanjem zrači ,

ali da je niko ne vidi ,svaki dan otplače.

Ubija se radom i čednošću.

Bojim se ,život će proći pored nje,

a ne zna , da ti je najveća želja ,

da joj daškom anđela pomiluješ kćer.

Biće Tebi ,Vesna nalik.

 

Bojim joj se reći:

Nema u tebi grijeha Mila.

Neće razumjeti. Dijete je još.

 

A majka Ti šuti.

I radi što nikada radila nije.

Izađe na livadu , motiku u ruku

i bubaj i krhaj po zemlji,

k'o ona joj kriva što te uzela.

Kopa ,Mila, toliko krvnički rinta,

da je leđa , kičmu slomila .

 

Eno je kriva, jedva hoda.

Narod misli boli je noga.

A nije Princezo, boliš je ti i nedostajanje tvoje.

Niko ne vidi – život je boli.

 

A ponekad, kada dvije sleđene kamene gromade boli,

slomljena majka i sleđena sestra Ti, pobjegnu sobama svojim,

tada ja , na drugom kraju grada ,osjetim te vrišteće boli,

zarovljene u posteljinu,natopjenu suzama što krvare

i odćute izgrižene usne.

 

Oprostiće mi tvoja majka, slomljena tuga ,

mene malo više boli tvoja sestra.

Pred njom je život , a ukopala se.

Pred njom su radovanja , a postala je plemeniti stećak.

Sve vidi i opaža, a šuti.

Svoje misli samo razumnim nudi.

A takvih je sve manje. Znaš i sama.

Oni nerazumni su i tebe boljeli i otjerali.

 

Znaš da prelijepa je tvoja sestra,

jer svaki dan je gledaš,

a ona se boji pogledati u svoju čednu dušu.

krijući da u njoj živiš Ti i vapiš ,

da želiš da ona umjesto tebe živi,

ono što Ti nisi mogla.

 

Malena, Vera je ista je Ti.

Nevinost – Anđelu nalik.

Moj pogled se osramoćen vrati,

jer ne mogu vas razlikovati,

a ne mogu sjesti pored nje,

kao ni do tebe Tebe ,

zagrliti , kosu pomirisati , poljubiti i pričati:

 

Prelijepa si, kao djevičanska ljubičica ,

sa livade pokraj kristalne Modre rijeke,

na kojoj na terešnjinom stablu,

još uvijek vaša se ljuljačka njiše.

 

Nježna si, kao kapljice rose na mirisnoj crvenoj ruži ,

nalik tvojima,kojima nisi dala dala da procvjetaju ,

iako vrijeme joj bilo.

 

Da znam , uvijek si krhki pupoljak bila i o ljubavi snila.

U svojoj čednosti , ljepotu i čaroliju si u svima vidjela.

Često se zateknem kako pomišljam na tugu i postidim se:

 

-Bože Milostivi ,

koliko je ljepote ,dobrote,svjetlosti i nevinosti ,

u toj djetinoj duši bilo.

 

A ja neuk, u svojoj žurbi ne stigoh da te upoznam.

Oprostićeš mi Mila,znam to.

 

Uvijek nekud lutam i sanjam.

Ponekad se zaboravim , zalutam.

Uvijek si mnogo praštala ,

svima, a svoje boli vješto skrivala.

 

Oprostila si , i sestri Veri i majci Radi ,

što ne mogu da ti oproste tideset tri godine tvoje nebu poklonjene ,

što ne mogu da te puste, da odiš tamo gdje pripadaš .

 

I ponekad me posjetiš u snovima.

Tada shvatim da nedostajanje nema smisla.

 

Blago i tiho kako si samo ti znala,

pričaš mi o sebi, o ljubavi, snima,bolu…

kao o trenucima koji su se morali desiti.

Možda je sve moglo biti drugačije , a ipak nije.

 

Žao ti majke i sestre.

Kažeš, tebi je dobro gore.

Oprostili ti djetinji nerazum , jer Anđeo si.

Tebe više ništa ne boli.

Tebi se više ništa loše ne može desiti.

Napokon sretna si.

našla željeni mir.

Tamo gdje si , sve je svijetlo,

Puno ljubavi i milosti.

Čista ljubav.

 

Tvoj otac te za ruku drži.

Ti sada devet godina imaš.

Tačno onoliko koliko si imala, kada je on morao otići,

a ti ga čitav život bolovala.

 

Dobro Malena , shvatio sam.

Reči ću usamljenim ženama:

 

Vesna je dobro.

Voli vas.

Nikad prestajala nije da vas miluje svojom dobrotom.

Mama, ti si bila život moj, ne plači,živi,

i manje se sveti zemlji.

Pazi mi na Seju,najnježniju drugu moju.

 

Sejo,moj ležaj čuvaj za moju netjaku

koju treba da mi rodiš.

Mater mi svako jutro čvrsto stegni.

 

Mnogo me bole boli vaše.

I molim da mi oprost date.

 

Hvala ti Malena,

Dašku proljeća nalik

što još o nama brineš.

 

Takva si ti.

I kad nas boliš,

i kad nam tugu nosiš,

ti si naše radovanje.

 

Vesna ,proljeće naše,

Hvala ti za sve

 

Bleki – Slovo o molitvi

 

Molitva.

Uh, odakle nam vremena za takvo nešto, prečesto misle ljudi.

A opet, Molitva je ona jedina obaveznost koju treba raditi svakog dana.

Neizostavno i bez razmišljanja.

Ljudi su neuki i griješe.

Misle da je Molitva izmišljena da se klanjaju Bogu Jedinom.

A nije tako.

Milostivom nije do toga da mu se ljudi klanjaju reda radi ili zato što im je to rečeno.

On je Molitvu obznanio radi ljudi i njihove dobrobiti.

Vrijeme posvećeno Molitvi je najduhovnije i najplemenitije osjećanje u ljudskom životu. Sama pomisao na Stvoritelja odstranjuje sve strahove i neprijatna osjećanja.

Vrijeme iskrene Molitve je vrijeme odsustva zla u ljudskoj duši.

Ona postaje čistija i uzvišenija.

Dostojna svoga Gospoda i njegovom nauka.

Duboka Molitva, u osami, daleko od prisustva bilo kakvih posrednika , čine čovjeka primječivijim za Milost i Ljubav Božiju, osnov života.

Obuhvaćena uzvišenim osjećanjima ljudska duša razmišlja o neizmjernosti Božije dobrote, strpljivosti i oprostu. I uvijek zanijemi od veličanstvenosti Božijeg stvaranja.

Pomišlja na roditelje, djecu , životnog pratioca i obasjava ga osmjeh sreće.

Tada se javlja težnja da se učini sve što je u čovječijoj moći, da se isprave greške i grešnost svede na minimum. Da se dobrota , razumjevanje i oprost podari svijetu. Da se čini dobro i dariva ljubav i milost. Da se oprosti sestri ili bratu koji greše.

Rekoše:

Ljudski je griješiti, Božanski je praštati. I uzvišeno.

Jer život je jako kratak. Često prekratak. Ljudi su smrtniji nego to misle. A nose teška bremena na svojim leđima. Molitva im pomaže da bar neko vrijeme budu ljudi.

No ,čovjek je satkan od žurbe. Ili nema vremena za molitvu ili vrlo brzo zaboravi njene blagodati. ( Naći ćete da su žene postojanije i predanije Bogu i molitvi.)

Zato je učestalost Molitve jako poželjna, tada se više vremena i pažnje posvećuje dobroti i milosti , uzvišenim stvarima.

Manje je vremena za zlo i smutnje.

Molitva , milodarja koje ona nosi, su nužno potrebni ovim nestalnim i surovim vremenima. Vremenima kada čovjek sve manje zna i osjeća drugog čovjeka.

Zato vas molimo , zaviriti u svoje duše, pronađite preostala zrnca ljepote , okrenite se Nebu i zamolite Boga Jedinog za oprost.

Oprosti će vam se grijesi vaši , da bi vi drugima Božjom milošću mogli da oprostiti.

Hvaljen da je Gospod , za vijek vjekova.

Amin.

Alelujah.

 

 

 

 

Pismo

 Snovi lebde

 

Ljubav i rastanak Svijet snova Bezuslovna ljubav  Mladost i priroda

 

Krug ljubavi Muzika stara Plavo i crveno poljsko cvijeće Mrtva priroda

 

Svijet krugova Plavetna duga Zaleđeno blago Savršena ljubav

Mili naši,

evo stiže Vam pismo iz ovoga,donjega takarli sveta,

nikoga ne bi pomiljali ,osim onih iz naših ljeta.

Ljeta hiljadu devestotina šezdeset osme i još neke,

kada sve bilo je tako puno ljubavi ,snova i muzike.

 

Pregršti boja rasulo se u mirisna cvijeća

sada nam osta samo pokoja tanka svijeća

jer u đepu ne nađosmo  od kopejke više

novac  posta težak teret i stalno snježe kiše.

 

Mili naši,vi znate

hteli ste da  date

život je još lijep

čovjek je slijep.

 

Ostalo nije bilo do vas

vjerujte  ni ič od nas

šta se tu iole može

bijedu neuki množe.

 

Kundera je zapisao „Nepodnošljiva lakoća živeljenja“.

Đenis je plakala Ljetne stađune.

Bitlsi su poruku slali : Ljubav je sve što želimo

Dorsi su izveli „ Nepodnošljivu lakoću sviranja“ da bi im djevojčice palile vatru.

Indexi su pokonili „Nepodnošljivu plemenitost muzike“ – Negdje na kraju u zatišju.

Mi smo živjeli „  Laganu bremenitost ljubavi“.

Zajednička crta ; svi smo  djeca cvijeće i ljubavi.

Ne po godinama i fizičkoj pripadnosti, već po srcu.

 

Peas brother,peas.

Selam sister,selam.

Hvala vam na muzici i ljudskosti.

Blagdan je, a nema vas .

Nestali su vas.

Hvala vam i čestiti vam snovi.

Znamo da tamo negdje  slavite Stvoritelja i ljubav.

Make love , no war.

Alelujah!

I Amin!

 

Mili naši,

Znamo da ste u prelijapim poljima cvijeća,obasjani ljubavlju i milošću.

Tamo vlada vječna blagost i mir.

Vi,Kundera,Dorsi,Indexi i mi.

Normalno i još neki.

Istovjetni sni.

Svi smo imali zajedničku viziju.

Svjetlost i Ljubav.

Svi smo voljeli  cvijeće.

Svi smo voljeli najljepši cvjetak.

Ženu

Lotos Milosti .

Neke se nestali zajedno sa vama.

Neke su odustali od snova.

Tako neuki kažu,ali nisu u pravu.

Ne može se pobjeći od milosti i ljubavi, sve da hoćeš.

Neki su pjevali do groba.

Nisu se oni umorili.

Ne može se čovjjek umoriti od muzike, koja milost i ljubav priziva.

Nego se to grob ,  ponekad,neprimjetno prišulja.

I šta će slabašni čovjek?

Nema izbora.

Prileći mora.

Svi zajedno snivali o ljubavi i lotosu, i poslije groba.

Znali smo,  to nam niko  ne može oteti.

Imali smo samo Jednog , ali jako Moćnog zaštitnika.

Njegovo ime je   Svjetlost.

Sve ljepote su njegovo djelo.

Mi smo te ljepote upijali i slavili.

Muziku,cvijeće i najljepši cvijetak ponekad krali i sakrivali.

Milostiv je On,možda i previše.

Oprostiće.

Mudri zna,samo smo dijelili darove koje nam je u srca usadio.

Dobri smo mi.

Bar tako mislimo.

U svakom slučaju,nismo rđavi.

No, nikad se ne zna.

 

Mili naši.

Mi  još   hodimo   prelijepim stazama i putanjama koje ste vi proprtili.

Muzika naša ,koju smo dijelili nije ljepša.

Ostala je kao i uvek  prije, modro zelena i prelijepa.

Samo  jedan njen  dio je nijansu plemenitija i prefinjeniji.

Za to ste krivi vi i Indexi.

Učitelji i savršeni učenici.

O ljubavima prošlim,sadašnjim i budućim još uvijek pjevamo i sanjamo.

Malo smo umorniji,klecaviji i svjetliji.

Čini nam se i prozračniji,jer bolje vidimo  nutrinu, srce i dušu.

Nekako nam je lakše odvojiti misli i sjećanja i podjeliti sa drugima.

Sve nas je manje.

Sve smo ranjiviji.

Ne znamo da li ćemo uspijeti prenijeti sve snove i ljubavi koje u sebi nosimo.

Grehota je da dunjaluk ne primi naš testament u cjelosti.

Vi ovo sve i onako znate.

Bdjeli  ste nad nama.

Čuvajte nam naše  mirisne grlice.

Krhke su one ,ali lepršave.

Mogle bi odlepršati.

Mnoge smo umorili i rastužili.

Nismo htjeli ,ali desi se.

Neka se mole za nas i nadu da se sretnemo.

Mili naši,

Halelujah!

I Amin.

 

Otac , Stari most i sin

  

Stari most

 

Most i zmaglica

 

Bosna zemlja Božije milosti (III dio)

 

Snježni most

 

 

 

Mostovi povjerenja

**

 

Otac me nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Nije imao pojma o slikanju, jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine.

Ali, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kolko to očevi znaju.Dov0ljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

 

Pita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj,konju jedan, moja dužnost.Nego jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu ko biva svoj pa svoj. Nego , bil’ ti meni znao nalsikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

 

Poslije me vodio na njegove akšamluke pored Starog mosta.

On uživao , a ja oči , u polumraku bečio i gubio, tražeći dušu mosta.

Zasjeo bi sa društvom i polako ćeifio. Meraklijski , meka domaća šljiva 33 grada,

a  bukadar meze i mezica.Hladna Modra rijeka ispred , a bome i pokoja topla rosna ženska,

s ibrikom u ruci , podno skuta.

 

Zacvilila bi harmonika

-Joj kakva je pusta! Tako mi imana…

I svaku je uzdišući milovao i zvao :

Eh , moja  prelijepa  Emina .

Po mahalski – boli glava  od ljepote tih Anđela.

Ovo materi nikada nisam pominjao. Sasvim logično , jer se nije zvala Emina .Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.

 

Htjedoh se pridružiti feštanju.

Jok,veli.

Ti ćeš mi biti ravan ,tek kada  naslikaš dušu mosta , koji nas sada ljepotom miluje i snove nam priča.

Nikad nisam akšamlučio sa njim. Do nekog vremena , nikad nisam imao vremena. Sada mi žao.

 

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš luk povučeš krivuljarom, dvije kose linije razvučeš,

osjenčiš tabije , dodaš modrila ispod , objesiš pun mjesec iznad , ni veliki ni mali , samo nek je

okrugao.

I eto , ko biva natandario si most.

Eh ,sinak moj, a gdje je tu  duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac  svakodnevno upija i poklanja.

A, bome, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.

 

Dođe rat , nestadoše Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo.Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti  bio , umiješ ti to.

 

U mome vaktu , ostavštini mojih  djedova, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura.Nije se imalo ni boja, ni platna. Mnogi ni života.

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

 

-Biće nešto od tebe!Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka, i to je to.

 

Šutim . Pored očeva ,čije misli u duši Starih ćuprija morate tražiti ,nekako  saburu sviknete.

 

Imam 44 godine, samo dvadeset osam godina  slikanja na grbači, u rukama i među skutima.

Jedna štura Nada da će nešto od mene biti  i  savjet – natakari  čempres nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

 

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

 

Ipak , sve nešto mislim,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove,ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučio do kraja života.  Moje društvo mu je najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa.

Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

 

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim stvarima, koje su mu se najviše dopadale , bio nalik,

pomirio sa mojom sudbinom.

 

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

 

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran.

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanose i koje ti prinose djevice čiste kao biser .Joj mamo, mamice,

moš misliti rahatluka,niđe mamurluka.

I napose onu.

-Da su Emine  neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

 

Lijepe godine,lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja…

Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.

 

Ponekad mi nedostaje. Tada slikam Stare mostove.

I normalno derem ih. To bi i djeca mogla naslikati.

 

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

 

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

 

Nešto me sprečava.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo.

A i djeca imaju dušu.

In memoriam – Dubravka Grgić

In memoriam – Dubravka Grgić

Iz Arhiva

slika

 

 

 

 

 

 

 

Rezultat slika za Dubravka Grgić

 

 

 

Rezultat slika za Dubravka Grgić

 

 

Rezultat slika za Dubravka Grgić

 

12 studenoga 2015 preminula je Dubravka Grgić

Vijest sasvim izvjesna ,ali neprihvatljivs.

 

E. takva anđeoska bića ne umiru. Samo usniju i presele se tamo gdje su oduvijek pripadala; među anđele.

A mi nismo ni tužni,jer  ona to ne bi voljela.Voljela je život.

Imala je bogat i ispunjen život, ali i mnogo borbe,odricanja i ponekad samoće.

Dubravka Grgić, rođena je u Splitskoj županiji na otoku Braču 1938. godine kao osmo dijete u obitelji Čeprnić.

Bilo je to bremenito djetinjstvo , djevojčice ruste kose. Biti osmo dijete,značilo je biti uskraćena za mnogo toga.Jedna od stvari bile su  nove haljinke , za kojima je najviše čeznula. Ni lutke nije imala.Uzela bi majčinu ruku i ninala je.Ponekad se dobro se jelo,priznavala je.Ribari imaju raznovrstan ulov, koje živinče kod kuće i barem jednu kravu.

Bila je najnadarenija od sve djece.Muška djeca imaju usud – ribarski.Roditelji su pokušali da svaku od tri djevojčice  školuju barem za učiteljice.

Mila nam Dubravka je srećom  došla u Sarajevo davne 1953 godine, da nas raduje i miluje svojom dobrotom i učenošću.

O slikama da ne zborimo.

Bilo je suđeno da se Sarajevo ,Gaga i mi susretnemo i radujemo sreći poznavanja.Grad joj je ušao u srce.

Ona nama u dušu, mislimo da smo i mi   njoj bili veoma dragi.Bio je to krug ljubavi.

U Sarajevu  je završila Školu primjenjenih umjetnosti,zatim Filozofski fakultet smjer psihologija- pedagogija,jer tada nismo ,nažalost imali likovnu akademiju.

Ne znamo šta je više voljela,djecu ili slikarstvo.

Ostavila je duboke tragove i  u djeci i  u slikarstvu.

Mnoga ” njena” djeca su učila od nje likovni odgoj,naučivši sve o dobroti i ljepoti života. I potvrdili njenu izuzetnu  privrženost i uspješnost u radu sa mladima. Njeni učenici su osvajači mnogobrojnih   međunarodna priznanja   na izložbama dječijih radova.

Naš je učila tri godine,davnih šezdesetih godina.

Njena  ljepota , atraktivnost i elegancija su bili koliko legendarni,toliko mistični, da se i danas sa blagošću i  sjetom sjećamo njenog ponosnog lika kako brodi našom mahalom , ka našoj šloči.

Bila je puna tajni, ali i ljubavi, ta prelijepa Bijela dama.

Svi smo bez izuzetka bili zaljubljeni u svoju profesoricu.Vrijedio je  snova , svaki čas proveden sa njom,svaki  potez kistom,svaki njen osmjeh i dodir.

A onda je otišla,bez pozdrava.

Nismo se ljutili. Naša ljubav je bila jača od teških vremena, koja su otjerala mnoge iz našeg Sarajeva Grada čednosti,ali ne iz naših srca.

Gaga je bila jedna od posebnih žena koje žive u djetinjem srcu ,dok to srce ne otkuca poslijednju sliku prelijepe dame, koja je imala svoju, privatnu  statuu, zvanu Afrodita na početku sarajevske  ulice Višnjik.

Slava ti i ogoromno hvala na ljubavi koju si nam poklonila  , mila profesorice Dubravka Grgić.

 

Bože, brani je od zla

 

Pitaš me pitaš za sne
a taš milina me steže
sprema se da pritisne
krv i led u nepovratu
kao ruže i plavet
u zelenoj d0lini
duše koje tvojim srcem sija
a kasno stižeš
na susret naš
ja stari jedrenjak
na hridi što visi
zapis sam za tebe ostavio
listovima kalendara
savršenog zimskog dana
i zaklinjem se srešćemo se
a još uvijek ne znam
kada prestaje san
i anđela let
a java počinje da sanja
ah Mjesečevu bajku
zaboravih na čas
meni to uvijek isto
duša moja u nepovrat tka
Bože brani je od zla

 

Bleki – A šta je to sevdah

Tajna svjetlosti  Afroditina čarolija

Nježni plamen ljubavi  Afroditin lug

Sunce more miluje      Vali

 

Zvijezdice   Tišina

Ljubav      Jedinstvena maglica

 

 

Snježni most   Cvijeće

 

Krug radosti   Blaženstvo

**

Bilo je to ljeta 1968. godine. Na plaži dva su djeteta, djevojčica i dječak, dvije grlice male. Dječak i tujinka se miluju i ljube. Tada nije bila. Kasnije će je on tako i proljećem svojim zvati; jer je otišla. Prije toga za sva vremena  svoju ljubav njemu darovala. Miluju se i ljube; ljube i stidljivo maze. Nikog nema, sami su, tišina ih spaja. Krajolik ih smiruje i bodri.

Mjesec se nasred neba zaustavio. Stidljivo jedan prozračni oblačić pred oči stavio. Neće da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece nešto nestašno rade.Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga. Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.

Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.

Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.

Odjednom ničim izazvana djevočica dječaka ozbiljno upita:

A šta je to sevdah mili moj?

Blesan je zatečen ne sto već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.

Đe me nađe, konta on. Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti sjeti se Sulje, Solomona, neki mu ko rod dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:

– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.

-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.

-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah.

-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.

– Hoću malena moja,ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.

Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali slađahne aktere.

Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Dio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah.

Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.

Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.

A šta je sevdah pitala me djevočica mila ,što se nenadano međ’ oblake skrila?!

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili ,kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.

Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakari.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.

Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.

To je dio sevdaha: poetika i snovi.

Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…

Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.

Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila tanka ko dlaka dohaka zlom insanu.

Umiralo se onako,polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu i sofri meze i pića,kao predjelo sevdahu i ljubavi.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba.
I jošte meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Vesne proljeće, Anabel Lee i Ane Snjegine, grlice, klinke i vrapčići, iz srca Sanje, Jasne, Sonje, Anđele, iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princom, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane, djevojčica, nježna žena Fahreta , Senke, Kaliopi, Vlaste, Bisere milo moje, jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem, Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem, Silvana Zilha sa ranama, klinka Pjaf, Velike Besi, Bili i Janis, i princeza Dajana …

Nabrajanje nam uvijek ide od ruke, ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo.

Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajka pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.

Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.

Duše predane bezuslovnoj ljubavi Jedinog oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje; sveto i iskreno, prelijepo i vječno, mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora teče.

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo –Grad Čednosti.

Duše zaljubljene u milost ljubavi, dobrotu čovjeka, ljubavnicu svoju.

Duše zaljubljene u radost ljubavi, dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

Pa ti draga,milo  moje traži i nađi definiciju sevdaha.

I zapamti : sevdah i ljubav su ponekad gori od mržnje.

Lome te, zamaraju i slamaju, šamaraju i guše, na plač i krik tjeraju, ranjavaju i bole i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.

Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih, kaže sevdah koji kao duh obilazi i miluje kapije zaljubljenih.