Ne bojimo se nerazumjevanja , bojimo se da ćemo povrijediti nečiju bol.
Uz dužno poštovanje prema svim koji žaluju za svojim , moramo se prisjtiti:
„I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“!
( Kur´an / El-Bekare, 154 )
Prema riječima vjerovjesnika Muhameda a.s. , Šehidi su Božijom milošću blaghoslovljeni posebnim
častima kojima nije podario ni jednom drugom čovjeku , ni jednom poslaniku ( parafraziramo) :
– šehidi umiru tako to im Allah izravno , Svojom moći i miloću uzima dušu;
-šehidi se ne gasule ( kupaju poslije smrti) jer njihovo tijelo nema potrebe za zemaljskim čišćenje
vodom;
– šehidi ne oblaće u ćefine jer su njihove duše umotane u Božiju milost;
-za sve vjerovjesnike kaže se da su mrtvi, a za šehide kaže da su živi;
-vjerovjesnicima se daje pravo zauzimanja za druge samo na Sudnjem danu ,a šehidi imaju pravo
na šefa´at svaki dan za one za koje se oni zauzimaju.
Postoji vrijeme života i vrijeme smrti.
Postoji vrijeme raadosti i vrijeme tuge.
A doći će i vrijeme ponovnog proživljavanja.
Ali , Božijom milošću i ljubavlju šehidi su vječno živi i u Njegovim blagodetima..
Njima su dodijeljene posebne časti i milosti.
Pomozite im da se osjećaju dobro tamo gdje im je Gospod Jedini podario počasno mjesto.
Sjećajte ih se sa radošću i milošću.
Zar mislite da ih ne boli tuga vaša? Zar mislite da ih ne boli vaša bol?
Radujte se svojim šehidima,ne tugujte više za njima.
Pomozite im da rade ono za šta ih je Bog odredio.
Da se zauzimaju za dobre ljude i da budu Božji svjedoci na Božijem sudu za činjeno zlo i svakom monstrumu pojedinačno , za počinjeni udruženi Genocid i stravične pokolje, nepojmljive i Nebu i Zemlji.
Dozvolite da njihove seni i duše ,plaše i izluđuju zlotvore do njihovog crkavanja.
Milostivi je odredio da monstrumima , ubicama nevinih , Anđeli smrti duše čupaju silom i naživo , i da takvi zločinci i njihovi jataci crkavaju u najgorim mukama.
Mi žalujemo za ljudima koji su mučki ubijene i odajemo poštovanje onima koji su preživjeli,i pokazali hrabrost , nesalomljivost i istrajnost u traganju za istinom, uprkos tugi i bolu za onima koje su zlotvori mučki i bezbožnički ubili.
Sretni smo i ponosni što ćemo kada bude vrije imati hrabre,časne i vjerodostojne zaštitnike izagovarače dostojne Božije milosti.
Fatiha i Selam Srebreničkim i svim Bosanskohercegovačkim Šehidima
A njihove najmilije neka pomiluje spas Božiji i milost Božija.
Jedna divna žena, Sveta Majka Tereza se pobunila protiv pobačaja, paganskog ,a Bogohulnog običaja :
“U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno djete – i dijete mora umrijeti.”
Bila je poznata po tome , da joj se vanjske stvari, van njene uzvišene misije nisu previše doticali. Ali kad bi nešto prevršilo mjeru, javila bi se. Čvrsto, odlučno i optužujuće. Bez okolišavanja.
Mi ne želimo biti siromašni i pridružujemo joj se u revoltu i pobuni.
Ljudi redovno ili neredovno idu u crkve, đamije, sinagoge ili neke druge Božije hramove. Mole se Bogu i skrušeno poginju glave. Mnogi od njih su podmukle ubice , za koje vjerska zajednica ne zna. Možda i zna , ali šuti.
-“Ne ubijajte svoju djecu radi siromaštva.
Mi hranimo njih i vas:
zaista je njihovo ubijanje veliki grijeh.”
( Kur'an , El-Isra 31. )
-20.13 “Ne Ubi. “( Stari zavjet Knjiga Druga – Izlazak – Deset zapovjesti)
18.16.Ali ih Isus dozva i reče:Pustite djecu neka dolaze meni, i ne branite im, jer je takvih kraljesvstvo Božije.17.U istinu vam kažem Ko ne primi kraljevstvo Božije kao malo dijete , neće ući u njega.(Jevanđelje po Luki)
Oni kjoji ubijaju malu ,nerođenu dječicu su ubice najokorelije vrste. Oni ne dozvoljavaju da Božiji stvor ugleda svjetlost dana.
Kanonizovane religijske institucije su se vrlo tanko i blijedo branile protiv institualizacije abortusa. Države su odobrile genocid na vlastitom populacijom. Brojka pobačajem ubijene djece će uskoro stići cifru od stotinjak miliona godišnje. Može se porediti sa ubijenim i nestalim u šestogodišnjem II svjetskom ratu.
Sada vam biva jasnije: -Ubijanje nerođene djece je postao biznis.
Nećemo o tome . Previše je morbidno i monstruozno. Na vama je da spoznate sve to. I čutite ili…
Ljudi , vjernici da li se zapitate gdje će vam duša?
Ljudi ne shvataju da maleno biće u utrobi već diše, primaju Božiju milost i nauk.
Zločinci, neuki i nehajni bigihulnici ubijaju djetešce koje se iskrenom ljubavlju počelo vezivati za Boga Jedinog i Majku roditeljicu, možda i ubicu.
Svete Nožije riječi (uzete iz Biblije ,potvrđene Kuranom):
“-Ubiti jedno biće je isto kao što je ubiti čitav svijet”
se ponajviše odnosi na ubitstva nerođene djece.
Ljudi nasavjesni i nesvjesni znate li šta je ljubav?
Bože Mili, to oni upravo sada ubijaju jedan cvjetak što nikad neće proputati.
Majko moja, to oni ovog trena ,po nepravdi ljudskoj strugaju djetešce što nikad neće gugutati i smijati se.
Sestrice moja, to oni sada nestaju malu bebicu, koja malom ručicom nikad neće pomilovati majčino ozareno lice.
Ljudi moji, neljudi, prešli ste na klanje nerođene djece iz nekih bezbožnih strahova.
Ljudi Božiji, molimo vas zaustavite masakriranje nerođenih anđelćića.
Ničim se ne mogu opravdati ovi zločini.
Ubiti nerođeno dušicu je jedno od najmonstruoznijih djela koje je bolesni, zločinački um mogao smisliti.
Za ove zločine Nebo im neće ni suditi. Molitve se neće primiti i pokajanje je uzaludno.
Paklena vatra je ubicama je unaprijed određeno boravište.
Ljudi budite milostivi, kao vaš Bog Milosrdni.
Uzmite Stari zavjet, Novi zavjet, Kuran ili neku drugu Svetu knjigu i čitajte.
Sjetite se Abrahama / Ibrahima, Isusa / Ise , Muhameda i svih drugih poslanika koji vam naukuju po tim knjigama.
Sjetite se šta vam se za djecu govori!
Sjetite se da imate djecu koja su ljubav i radovanje!
Sjetite se i zaustavite bol i krik nerođenog djeteta!
Molimo vas, u ime Ljubavi Božije, dozvolite da djetešce udahne vazduh i zaplače.
Molimo vas da Božija nevinost usne prinese majčinom mlijeku i da sa smiješkom usnije.
Molimo vas , učinite nešto, bol dječija na ovom svijetu više ne može naći mjesto da boluje.
Molimo vas , radi vašeg dobra, nemojte biti saučesnici zla!
Amin!
Alelujah!
Dopisano
Nedavno se Majki Terezi pridružio i papa Franjo.
On pobačaj smatra naručenim ubistvom.
Svaka čast i čestitka na pravoj definiciji ubistva nevine djece.
Lako je biti mahalski nadobudan i slatkorječivi šarmer i pričati o
slikama i Galeriji Bosna zemlja Božije milsoti ,
kada je ona bivstvuje već devet godine .
Iza njenog postanja je mnogo rada i čarolije.
a bome i koja prosuta djetinja kapca krvi i ogrebotina.
Pa da se prisjetimo slijeda , očima nekoga ko ne voli neuko prihvatanje
konceptualizma ( prepisivanja i dorade tuđih radova ),
ali itekako podržava njeno umjetničko , opravdano persistiranje.
Devet godina je tren.
Tri mjeseca je tek jedan san.
Kad bih morao birati između trena i sna
odabrao bih i tren i san.
Životom mojim lebdjeli su kalendari ,
a da ih se čestito nisam ni nagledao.
Ne znam ko je trgao listove umjesto mene ?
Nikako nije pošteno!
Prebrzo su bucani, možda i hejbet njih istovremeno.
Ja sam jedva uspijevao darivati milost duše zapretenu u nestašnim mahalskim damarima i usput , gomilati slike.
Jednom , u predahu između dva lutanja ,
ili bježanja ako već ne znate šta je to,
slučajno primetih na slikama prašinu , pođeđe i decenijama betoniranu.
Bojažljivo otpuhnuh .
Nekim čudom zaplesaše uspavane ljepote.
Bog i ljubav.
Cvijeće i raskoš. Razigrane boje , đardini i nestvarni
ali najčešće ostvareni snovi.
Shvatih milost Božijeg davanja.
To veče usnih težak san.
U snu mi se javi glas :
-Otvori tu Galeriju , već jednom, Konju jedan.
Ja – Konj
Uplašen, jer nisam prorok , već samo sanjar , i kako me prozvaše Konj, odgovorih:
-Ne mogu sam. Malo sam vremešan i umoran.
-Ništa se ti ne brini .
Samo ti otvori!Poslaćemo ti Anđela.
Anđeo ljubavi
I poslaše! Anđela ljubavi.
I tako se zakoračilo u … neizvjesnost … ma ne, u čaroliju.
Galerija Bosna zemlja Božije milosti posta svijetli krajolik čednosti i ljepote i ljubavi.nalik milom Anđelu , koji udahnu dašak svoje čedne dušu u njeno postanje.
Hvala i slava Gospodu Milostivom.
Iz ničega , prazne ljušture bijelih , golih zidova krenu Galerija Bosna zemlja Božije milosti.
Maja 2017 počeše se slagati obrisi jasnog obzorja.
Mahalaš mora sve znati
I nered,
i zbrku praviti
A onda,
Neke nježne ruke male i čarobni štapići i rijetko viđena magija Slikarev život se pretvara u razigranu ,nadnaravnu djetinju igru svjetla i sjene.
Mnoge pjesme i nježni likovi nastanu i prije nego što ugledaju sunce. Spoznamo i prinosimo ih srcu i osluškujemo kada će nam se obratiti.
U jednoj našoj priči smo oživjeli snove Meri Cetinić i prije nego ih ona nama poslala.
Nismo se stidjeli da našim likovima nametnemo pjesmu koja će doći sedam godina poslije.
Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To pjesma se još nije desila ali Dobri ima prelijepe snove i može ih dozvati u bilo koji stađun.
Čiste klavijature zvuk vodi nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas.
U misli nam pohrle dva nježna safira, što su sjetne oči zarobili u velove čežnje i sa iskrama modrih ljibičica plešu. Blagost i dobrota se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, Dalmacija mora i može iznjedriti.
Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.
Umilna tuga,čini se poznata, ali to nije Frke Frkice glas. Glasa se isto, treperi i boli isto , ipak , onaj jedan stađun više, što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku, i veću tugu nosi.
Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dolje nikad nam ništa značio nije. Svima nama, oni na sličan način u zagrljaj jure.
Stađune smo uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš ba zbrojiti toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare ljubav polagali.
Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštar zvani usud se za to pobrinuo.
Mali prinčevi i anđeli uvijek negdje odlutaju ili se vrate na nebo. Meri vam lutanja malenih dječaka i snove grlica nježno i sa ljubavlju svojim pjesmamo prenosi . Vi pomislite da samo vama o vama pjeva.
Nije bitno ako sjećanja kasne koji stađun. Ponekad se mora, jer priče ljubavne, priče radosti i tuge poslije dospiju do nje. Ne može ljepota mila, samo svoje srce i svoju bol na dlanu nuditi.
Puno je to boli i potrošenih damara. Triba se malo odmoriti, primiriti , o drugim ljubavima pričati.
” …On je stišće, nježno ljubi i miluje, a šapuće:
Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život opet počinje nov.
Ovaj put je bio u pravu.
Da , djeca su uvijek u pravu. Kako i kamo god se neka ljubav kretala i sjala, ona će jednog dana da odleprša. I ostavi slatke snove i veliku , tešku bol. Ponekad neprebol . Tako vam je to. Život je prelijep.
I uvijek poslije svake ljubavi život počinje nov. Nije bitno što je malo bolniji i gorči. Težinu je lako podnijeti, ako ima dovoljno snova da ga drže na površini. Čak iako nema, treba ih dosanjati.
On ne vidi suze njene , jer ona je zavukla glavu kose plave, crvene ili crne , (to je već sasvim lična stvar) , sasvim duboko u njegova jedra. Netom zatim ; stišava se i glas mili , samo za dragana njenog klizi.
Glas nebeski, mio i anđeoski, u srce boli . Da , da , Meri vam je to:
S rukon za ruku su četri stađuna
Moji se dani kroz vrime vuku,
S teplin i ladnin život se miša,
Žari me sunce, pere me kiša.
S rukon za ruku su četri stađuna
Ča daje gazin vrime mi biži,
Stađuni moji još o’ početka
Korak po korak kraju su bliži.
Stađuni, stađuni moji,
Di je sad ono proliće cvitno!
Stađuni, stađuni moji
I lipo lito vedro i sritno?
Dok jesen stere lišće na stazi
Ruke mi stišću o’ zime mrazi,
Stađuni, stađuni moji,
Stađuni.
S rukon za ruku su četri stađuna
Ko će izdurat do kraja gazit,
Jedni će nestat ka da ji nima,
Na me će pazit još samo zima.
Stađuni, stađuni moji…
Ona se meškolji i još se jače uvlači na njegove grudi. On je nježno grli i ljubi. Želi da ova noć stane. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on u podne novog dana saznati.
Nju sutra udaju , a on će morati odjahati u samoću , na bijelom konju , ko svaki Mali princ , ka nekoj drugoj ljubavi , nekom novom Anđelu.
Vatromet u našim srcima toliko blješti da vi mnijete – večeras je Novogodišnje veče.
A nije. Nikako nije, ali jeste Blagdan .
Ovo je noć Žena i Uspomena. Svaka je noć takva . I puna svjetlosti.
Tek je ljubica počela da cvjeta, behar u sehare mirisa odlutao , otvarajući pute pobjeglim proljećima da se bar u sjećanja vrate.
Mi tako, ničim ponukani, o ponoćnoj uri , razmišljajući o ljubavi pozovemo pomoć muziku, snove i sjaj nekih dosanjanih noći , ovjekovječenih bojama.
Ono maleno i crveno , a živo i krvavo pičule, s vremena na vrijeme zasnježi i iz zakutka svakog djelića njegovog , polako izviru sjećanja kao lati šarenog poljskog cvijeća , koje smo nekad sanjali , kojima smo se nadali i koje smo nježno sa ljubavlju brali.
No , stađuni milosni su minuli. Snovi su ostali , zaleđeni fotografskim lećama duše , u platnima što sanjaju po zidovima Galerije Bosna zemlja Božije milosti i svjedoče blagodarima poput okamenjenih svjedoka.
Grlice, ta nježna sudbinska i željena doletjela u zagrljaj. Onim usnulim je sada dobro i smješkaju se na nas mahalske blentovije.
U ovoj lijepoj zvjezdanoj noći bez snijega i suza , sa mjesecem koji jeca u našem srcu , lelujaju nježne pahulje čežnje i ljubavi prema svim ženama , koje su otplesale sa nama neki valcer i tango , možda i neki bolero i usadile nam ljubav prema ljepoti i svim ženama svijeta.
Djevojčice naših generacija i podneblja su izgledale ljepše i zanosnije nego sve misice svijeta.
U srcu je zapisano toliko prelijepih likova da ih ne možemo sve pomenuti . Trebalo bi nam pola telefonskih imenika našeg doba. Molimo oprost.
A ima ih , kojima smo poetska imena dali , i u noćima kad nas tuga strefi, dozivamo njihove likove u blesavi mozak mali .
A ima ih …
Jednom rekosmo, velikog mozga nemamo jer smo mislili da nam ne treba, ništa osim malog mozga i malo ljubavi. I shvatili smo da ga zaista nemamo kad od lutanja mnogih kasno shv Krhke ruže, Bijele dame, Labudice, Krhkog proljeća, belle Antonelle , Sunčice, pupoljka , labudice, , grlice , lepršave nevinosti , ljepote mile , …
A ima ih, ni ime im ne smijemo vrisnuti!
U sve, baš sve, smo bili zaljubljeni. I voljeli , ko konji, ko delfini ili tigrovi i … , i bili voljeni . I vjerujte , još uvijek smo na istoj putanji.
Tada se to nije smjelo spominjati, branili nam. I sada nam brane. I mnogo se pazilo na riječ i čestitost. Previše. Mnogih imena čovjek ne sjeća, godine ih pogubile, pa nam žao, jer osjećamo da nam ih puti kroz život oteli.
Grlice male na sve strane dunjaluka odlepršale. Možda kasno, ali poželjeli smo im svu sreću. Poslije , povratkom odbjeglog vremena neke smo susretali još blistavije i sjajnije nego u dječijim danima . Možda ! Vjerujemo da im je to ljubav donijela. Ljubomorni nismo nikad bili . Zaslužile su svu sreću ovog svijeta , zbog svih divnih druženja koje smo imali. Čak i nestašluka nekih, kolektivnih buntova i bježanja ,poneki Mićkin gaj ili sakriveni mahalski đardin. A Boga nam Miloga bilo je i mnogo ljubavnjih krađa , lutanja i previranja.
Takva vam je mladost . Ubrzana , nestašna i čestita. I snovita poput Modre rijeke .
Neka nježna bića smo upoznali za jedno veče, za jedan ples ili jedan pogled, ali smo vrlo često „neustrašivi“ bili i nikad se više nismo javili. “Ponosni“ na sebe što smo dan, ime ili broj telefona zagubili, puni sebe glavu smo ka nebu za tihim oprostom dizali . A srca nam se kidala. Nekada smo zaista hudom srećom papiriće zagubili. Kada bi ih našli bilo je kasno. Sada ne vrijedi ni da da se pitamo šta bi bilo , da je bilo. Suvišno je . Jer uvijek biva ono što biva.
Koliko žena i ne sanja da je bilo voljeno, punim srcem mladih tića što tek na staze života su kretali. Eh , da su znale;neka bi se možda nasmijala; nekoj bi žao bilo što se nije imalo hrabrosti , jer osjećala je isto. A neke one naklonjene humoru samo bi slegnule ramenima i rekle:
„Idi,bolan, pa se liječi.”
Svi smo znali da za ljubav nema cjepiva, a Bogami , ni serum protiv poneke zmija nam nije pomagao . Ipak , znalo se ; neke druge djevojčice su nam liječile skršena srca, kao što smo i mi znali da su one prve nekim drugim sretnicima ljubav poklanjale.
Koliko naših učiteljica , nastavnica i profesorica nikad nije saznalo da su u našim nevinim snovima obitavali zajedno sa našim grlicama. Većina ih je odleprašala , nadamo se u neki bolji i proljetniji svijet i da još uvijek brižnim pogledom paze na nas.
Prever je bio optimista ( ili lažov) kad je rekao:
“Poklanjam ti ružu za jedan dan,
a ljubav za čitav život.”
Mi smo veći optimisti od njega ( a mi nikad ne lažemo) kada kažemo:
“Pokloni mi sebe
bar jedan cigli stađun
čak i ako mi srce skršiš
sanjajući milost i nebo
voljeću te život cijeli “
Žao nam , mnogo je više žena koje nismo stigli kako treba upoznati , dok smo tragali za onom koja će nam srce skršiti. Svim smo željeli ljubav poklanjati.
Sada je kasno da se pitamo da li je neko srce kucalo za nama, a da to nismo znali.
Priče ljubavne koje pišemo i bojimo su proživljene silinom blesavih muških grudi , pa bile one uske ili široke.
Rekosmo , imena nećemo pominjati! Bitno je da one to znaju. Sve ljubavi su bile predivne i jedine. Sve ljubavi su prave, osim onih najpravijih. Te skrše i ubijaju svaki damar srca . I zalede su u samoj duši za čitav život.
Što bi rekao blesavi Serjoža:
“Tih godina smo sve voljeli
a Bogami su i one voljele nas.”
Ali neka – tako treba biti. Prava ljubav je neiscrpni izvor osjećanja, nježnosti i života za sve buduće ljubavi.
U sjećanja na te dane i iskrenu ljubav , večeras kao i obično , poklanjamo srce svim ženama sa kojim nas je milimetar ili atom zvjezdanih putanja dijelio od naših dodira.
Da su se kojim nemogućim slučajem putanje zvijezdica susrele, bilo bi tu još skršenih srdaca.
Neka! Neka bi.
Šta ima veze ? Koga briga za malo boli?
Bitno je da se voli, da se voljelo, a daće Bog Milosti voljeće se i dalje. Uvijek ima nade i vremena za ljubav i … , i takarli vremena.
Ponavljamo: u sve, baš sve djevojčice, djevojke i žene smo bili zaljubljeni. I one koje smo znali, ali i one koje nismo upoznali. Ako nismo imali hrabrosti ili smo imali previše ponosa da im priđemo ili kažemo za tihe patnje, niko nam nije kriv.
Mnogih imena čovjek ne sjeća, nekih ne smije da se sjeća ,a opet neka se ne smiju pominjati, iz poštovanja prema životu. Godine su ih pogubile, pa nam žao pomisli da nam ih je život oteo.
Što reče Po:
“Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.”
Ljubav je ono zbog čega je vrijedilo živjeti. I vrijedi .
I vrijedi svakog slomljenog srca i sleđene duše.
Ovu veče posvećujemo njima , našim djevojčicama ,
jer po Cvjetajevoj bijasmo:
“Kao desna i lijeva ruka
Tvoja je duša mojoj duši bliska.
Mi smo sklopljeni, blaženo i nježno,
Kao desno i lijevo krilo.
Al vihor se diže, ponor se otvori
Od desnog do lijevog krila.”
Kad se sve posloži, neke putanje se moraju sresti i vratiti nas na početak, mile ljubavi naše.
Jer dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.
A ako se putanje opet mimoiđu, znajte da vas sve volimo.
Bilo je to ljeta 1968. godine. Na plaži dva su djeteta, djevojčica i dječak, dvije grlice male. Dječak i tujinka se miluju i ljube. Tada nije bila. Kasnije će je on tako i proljećem svojim zvati; jer je otišla. Prije toga za sva vremena svoju ljubav njemu darovala. Miluju se i ljube; ljube i stidljivo maze. Nikog nema, sami su, tišina ih spaja. Krajolik ih smiruje i bodri.
Mjesec se nasred neba zaustavio. Stidljivo jedan prozračni oblačić pred oči stavio. Neće da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece nešto nestašno rade.Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga. Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.
Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.
Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.
Blesan je zatečen ne sto već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.
Đe me nađe, konta on. Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti sjeti se Sulje, Solomona, neki mu ko rod dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:
– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.
-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.
-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah.
-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.
– Hoću malena moja,ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.
Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali slađahne aktere.
Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Dio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah.
Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.
Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.
A šta je sevdah pitala me djevočica mila ,što se nenadano međ’ oblake skrila?!
Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili ,kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.
Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.
Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakari.
Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.
Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.
Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.
To je dio sevdaha: poetika i snovi.
Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.
Šta je sevdah to je teško objasniti.
Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…
Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.
O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.
Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.
Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.
Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.
Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila tanka ko dlaka dohaka zlom insanu.
Umiralo se onako,polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoja duša izdala.
Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu i sofri meze i pića,kao predjelo sevdahu i ljubavi.
Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba.
I jošte meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.
Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.
Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Vesne proljeće, Anabel Lee i Ane Snjegine, grlice, klinke i vrapčići, iz srca Sanje, Jasne, Sonje, Anđele, iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princom, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane, djevojčica, nježna žena Fahreta , Senke, Kaliopi, Vlaste, Bisere milo moje, jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem, Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem, Silvana Zilha sa ranama, klinka Pjaf, Velike Besi, Bili i Janis, i princeza Dajana …
Nabrajanje nam uvijek ide od ruke, ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.
Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo.
Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajka pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.
Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.
Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :
Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.
Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.
Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.
Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.
Ove godine 8.mat , dan posvećen ženama se ustoličio u njemu.
Svaki Božiji dan je blagorodan – obasjan Njegovom svjetlošću i svetošću.
Kada se dvije uzvišene svetkovine spoje , zapretena nutrina progovori – uzvišenom ljbavlju i bolom.
Tada, po ko zna koji put shvatam lakoću ljepote i prolaznosti života . Ponosno dignem glavu , a srce drhtulji. Nadiru sjećanja obojene mirisima smrtnosti ,vječnih djevičanskih ljubičica , prohujalih kiša i nestašne igre kristalnih pahulja bijelih …
Voljelo se dvoje mladih.
Sevdah i dert.
Finitus postaje in – finitum !
**
Sjećanje na Mariju MagdalenuKrasoticu
Prođe godina , dvije , tri… Tihu idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali. Nema se vremena za tiho umiranje.
Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline , mahalaši , njegovi drugovi su smislili plan. Nisu mu smjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve su bile milosrdne.
U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo , a da oni ne zamuhuraju oproštajnu feštu svojim prisustvom i belajli ugursuzlukom. Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I viđu čuda i jada , svi su imali istu boljku :
-Lat .Dg.Papilloma linguae
Grdelinka i ja smo se i pored svog strahovanja za Dobrog moralie smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem je obznanio i zabilježio da su nezapamćena fešta i cirkus trajali skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; deset dana i devet punih noći.
Dani su , zna se prolazili u spavanju . Noći ko noći ! Duge i besane , proticale se u nespavanju.
Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična , milostiva i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna.
Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i nagovještene ekstraktilne reakcije zbunjenih dotura .
I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj…grabusio .
Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.
Kako Deba reče , ono po mahalski:
-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu , sad već mitsku izraslinu na jeziku .
Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni san. Ne i izbrisao.
Ničim izazvan , Deba je morao priznati da je on mahali proturio baju da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne u smislu funkcije probavnog trakta. To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija , a i prilika da se mahalaši , možda i poslijednji put skupe na „oproštajnu“ feštu. .
Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , Deba je po izlasku sa maksilofacijale mahalom proširio drugu novost. Ne zna on kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavati zašto se Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje se izgubila.
Možete misliti kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna i blažena Luce i Dobri u doktorskoj sobi sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce , ili je Luca postala časna medicinska sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali provodađijskog posla .
Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi , i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez jezičine i sa strahom klimao glavom:
-Ovo neće izaći na Dobro !
I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu i čitabu koji se , možda , mimoilazi sa ovom pričom.
Nekako o tim dešavanjim , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da se je još uvijek na dunjaluku i da se rađa novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu. Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti se mjenjala. Samo je postajala još svjetlija , kristalno prozračnija.
Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.
Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.
Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :
-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama pokušavao spašavati od karanluka , a da sam ga je tjerala što dalje od sebe , tako što bi ga svaki put povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom . Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje.
Kada sam letjela sa drugog sprata nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a ja sam postala sirotica i Grdelinke.
Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari . U njemu je toliko radosti i darovanja , da ih još uvijek sređuje i oplemenjuje. I nikad neće ostariti jer ja sam , uvijek za uvijek , kako to voli reći, navsegda, njegova krasotica.
Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi to bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha – morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.
Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se nije mogao predati drugoj i voljeti je , dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati sve i više od toga.
Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište naše ljubavi. U njemu su , obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali neumitnost.
A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena i da nema nikakve veze sa mojom: -Oprosti mi ,molim te . Nekad zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve veze sa stvarnošću. Ti si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te uvijek doticati. . I pazi se – ljudsko zlo nema granice i težiće da ti otmu Božje milodarje.
Jednog dana u svilenkasto rano predvečerje, mi sa osmjehom i živošću , koji nisu slutili dobro , reče , zapravo zamoli:
-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve tužne aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .
Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena blaga pereza facijalis . Zaista je izgledala kao u najboljim danima , kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac , stotinjak metara nizbrdo, do Dobrog.
On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje. Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.
-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren zaboraviti!
Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne ruke. On se nije bunio . Samo je slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo slobodnim rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on kćerkicu. Neki neupućeni posmatrač bi pomislio :
– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!
Tiho uđosmo. Odvedoh ga do njene sobe. Ona je spavala. Bila je tako smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila prekopreko sedam gora , sve di mora , i dalje na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više nije im mjesto na ovom prolaznom i počesto , zahvaljući ljudima , takarli dunjaluku.
On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg . Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječi , iako on skoro ne otvara usta :
– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.
A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:
-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…
Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki prvovjernik pominjanjem Boga počinje svaki dan , svako novo poglavlje , svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.
Čujem i riječ :
-Amin !
Ali to ne izgovara on , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren budi i ponovo usni.
Ne znam , neka ljepota me ganu i ja zaplakah i glupavo pomislih:
-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.
Sakrijem misao , jer sam naučila da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli. Moja misao kao da nanovo probudi uspavanu ljepotu :
-Dobro mi došao ljubljeni moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.I oprosti mi što se nismo ranije susreli. Znaš , uvijek neki glupi razlozi se ispriječe. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali Bosnom zemljom Božije milosti i Sarajevom gradom čednosti , a mi bili zaljubljena djeca koja žele samo da se vole , igraju i jure. Pričaj mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Čvrsto mi stisni ruku , ne puštaj me. Ne daj mi dati bježim. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo.
I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .
I pričao … nije prestajao pričati.
Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i čvrsto držao joj ruku . Ni jednog moneta joj nije ispušta ruku. Nije joj dozvoljavap da mu opet pobjegne. Ponekad bi je poljubio u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.
Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne prošlosti , jednog snu , jedne bajke koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati i biće zapisana u vječnosti mahalske kaldrme.
-Bila jedna kučica u cvijeću .
U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav jedna uzvišena i vječna .Godinama. Voljeli se jedan mangup i jedna djeva čedna. Navsegda.
Kučica , svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.
Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro. Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.
I bi kao što stari kažu :
-Sve ima svoj početak i kraj?
Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci. Zapadala je velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše se.Devet godina je vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom iskupili.
I evo njega , na koljenima kleči i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.
Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ganuta , rukom mu dostakne usne , ljubi ga i izusti:
-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , da svim srcem te uzimam za muža.
I zatvori oči .
Svešteno lice izgovori : Amin , promrmlja – ostalo znate i u žurbi ode .
Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje nježnosti i opraštanja bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .
On se izu , leže kraj nje . Normalno sa njene lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan, strastven , neprijatnu nijansu grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji oproštaj je zakucao .
Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.
Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
On je i dalje drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga . I priča joj:
-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te. Svom čednošću srca čistog i blaženog voljela je Nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i mene sretnika . I ja nju . Očaran ljepotom njenom , sa njom sam snivao i živio najljepše snove i evo nudim joj svijet na dlanu.
Tugo moja Bijela dama ne odgovara , život kao i uvijek neizostavno mora ići dalje.
Dok bol klizi sleđenim vodopadom, dobro je srce očajno . Navsegda.
Međutim , jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama , nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.
Marija Magdalena Grdelinka je imala trideset jednu godinu kada je Božijom Milošću uznesena na nebo .
Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.
Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane jer život je prelijep.
I napokon završna tahta.
Inina tahta iskušenja
