Boli, kako ta djeca brzo odrastaju

 

 

Znate li kako vam se može zgudumiti, a srce vam puno ljubavi i radosti. Natekne vam srce od neke prevelikog ponosa , pa boli.

Pitate se odakle vama tako milo i lijepo dijete, prepuno dobrote,  koje je isto vi, i malo više vi,  nego što ste to ikada bili.

Htjeli bi da ga nosite na rukama, kao nekad.  A ne možete. I onda vas   nešto  jako žigne, negdje između srca i žile kucavice, skoro pa na pola presječe .

Boli, kako ta djeca brzo odrastaju.

Prekjuče , moje djetence je bilo  malo veće od starinskog mlina za kafu,   ružičasto i krhko da vas je skoro strah uzeti ga u ruku , da ga ne povrijedite.

Ali ga ipak uzmete i srce vas zaboli, koliko se topi od miline koja vrti mozak. Privijate ga na srce, na mjesto gdje mislite da je duša.

Pune vam oči suza kad dižete pogled ka nebu i zahvaljujete. I plačete.

U mahali se to kaže plačem  k'o godina, ma šta mu to značili. Ne znate zašto ,ali plačete i boli vas.

Ne stignete da se poigrate sa njima kako treba, misleći ima vremena.

A nema.

Zaboravili da su vas učili, što možete učiniti danas, ne ostavljajte za sutra.

Juče je rat tutnjao.

Danas on ima sina.

A onda taj nesretni rat ukrade vašem djetetu   četiri godine očevog milovanja, jer otac mora ići tamo , gdje ga drugi dio srce zove. A ono se čereči i krvari , k'o jako zaklani kurban.

Djete ima jedanaest godina, a otac se puške mora fatati i igrati „ kauboja i indijanaca „ .

Dijete ne shvata žašto oca nema i po sedamdeset dana.Odi na teren jer i tamo se Čednost i Milost brani.

Dijete ne razumije zašto otac svakog dana postaje sve tiši i tužniji.

Ne zna dijete da svakog dana nestaju ljudi mnogo  koje on zna, i one koje ne zna, samo zato što su na ognjištu svome ostali.

Ne zna dijete kako je svakog jutra  umirati i moliti se Bogu Milostivom . Pa onda svako podne i večeri. Dok to nije bilo svake sekunde,da se se djeci njegovoj ništa ne desi, dok on po rovovima luta ,a pojma nema  u kojoj maghali danas djeca ginu.

Ne znate kako je, kad osjetite da je granata u vašu mahalu pukla, a telefona nema i niko vam ne može reći gdje je pukla i koliko je djece poginulu. I kako se zovu.

Hroničarima su djeca brojke, a ne znaju zbrajati. Kažu poginulo toliko i toliko djece. Zaboravljaju da je za njima umrlo barem još dvoje insana. Roditeljima su djeca sve.

Dijete vidi da mu otac bijeli i muči, i škrguće zubima, toliko da se oni lome, a ne zna zašto.

Prođe rat, a dijete iz rata izašlo kao mladić.

Ne možeš se više igrati sa vlastitim djetetom . U krilo ga staviti, na srce prisloniti,u kosu poljubiti i reći mu:

– Volim te djetešce , moje  milo. Loši ljudi su otišli ka vrelim putanjama.

Eto to je rat učinio. Ali Hvala Bogu jedinom, živi se.

A opet i neki sram što drugi ne žive. I još veći bol što su tolike nestali.

Sve kreneš ka djetetu, pa staneš. Jer dijete je čovjek, a ti hoćeš da mu ljubavi i milovanja ko djetetu daš.

Kažu prošo voz.

Kako boni prošo voz. Ko ga je vidio. Niko.

Parkirao se voz u grudima  sa kompozicijom  dugom četiri godine  nemilovanja. Četiri duge godine nemaženja i nešaputanja očinje ljubavi, što bole čitav život. Može dva kruga oko istoka i zapada napraviti.Pride još jedan i po oko polova. Parkirala se bolom i čemerom, tegobna   kompozicija krcata krivnjom i grižom . Ne mrda   i ne izbiva. Ne možeš od nje disati, a pokrala  sve riječi, zagrljaje i milovanja.

Kako djetetu reći:

-Izvini sine, imao sam preča posla.

Ne možete to reći , jer sin može upitati:

-Zar nije najpreči posao otac biti.

Ruke stišćeš da ne bubaš u betonske zidove. Onako po mahalski, krvnički iz sve snage.  I rukama i nogama i glavom. Dok vas ne prokrvariš i poplaviš.

Džaba ti oče.

Sve da glavu na panj turiš , ništa se ne može vratiti, ni nadoknaditi.

Sada , to moje dijete , koje su mi  nekako ukrali, ima svoje  prelijepo dijete sa milom grlicom jednom.

Nedavno dođe i drugo.

Meni u srcu malo lakše. Otpade nekoliko vagona kompozicije. No, glavninu ću tegariti i na onu stranu.

I sve nešto mislim i nadam se , da mi sin  zna kako djeca brzo rastu. I da je najpreči posao biti otac.A ne mogu savjet dati, jer me stid što sam to morao zaboraviti.

Samo se molim i tješim da zna da ga nikad, niti jedne sekunde nisam prestao voljeti.

Ne znam zašto ,ali i danas ponekad  plačem. U mahali se to kaže k'o godina, ma šta mu to značilo.

Sretan to rođendan , djetence ljubljeno moje.

Kritika i sevdah

 

 


Bulbuli  Plam đardina  Zaljubljene duše Prava ljubav  Rajski vrt

Rekoše nam da imamo neki iščašen odabir muzike na stranici

Bosna zemlja Božje milosti

Neuk je narod koji tako misli.

Postoji muzika i sevdah.

Muzika može biti dobra i loša.Ozbiljne i lake note.I muzika bez nota ili teksta.A ima teksta koji je muzika,kao i slika.

Neko u muziku ubraja i ogoljenost zvani turbo folk.To nije ni kič,to je abortus muzike.

Svako ima pravo na slobodu i kretanje.I pravo na izbor muzike koju će slušati.

Naš izbor su pjesme koje izviru iz duše Grada čednosti i Zemlje Božje milosti.

Biramo sevdah.Iako se nekome ne čini,svaka dočarana pjesma je kristalno jasni sevdah.

Sevdah je bosanski naziv za ljepotu,nježnost i ljubav.Svaki dan punimo stranicu sevdahom.I mnogo više od toga. O sevdahu smo pisali.jednom,dvaput ono izričito. Možda već sutra ili neki drugi dan ćemo izbaciti pisanije koje su sevdah.Uostalom ono nije ni bitno.

Sevdah je rječitiji od romana i muzike.On je poveznica svih tuga i boli,ali i radosti i čežnje upućenih nebu. Sevdah je jedna neprekidna molitva Jedinom Milostivom.

Sevdah nema razmeđa;ni jezičnih ni teritorijalnih.Bitna je ljepota i muzika utkana u glas i dušu onoga ko svoje darove drugima djeli.

Muziku koju biramo treba prigrliti i oslušnuti. Žao nam je ako vam se ne dopadne.

Muzika i sevdah ne moraju značiti isto.Muzika ne mora uvijek biti sevdah.A sevdah je uvijek i muzika i molitva.

I to je to.

Naš izbor su Molitve , Ljubav, Sevdah i Muzika.

Tatjana Lukić – In memoriam 25 August 1959 – 10 August 2008

Ponos

 

Boje i krugovi Ostavljeno srce  Pomirenje

Eh,Tatjana ,Tanja

Malena grlica nas je  često napuštala. Onako kako to grlice rade. Samo prhnu, tiho, neprimjetno ,iznenada. Pa se vraćala nama nasmijana.

Nježno, blago, malkice umornijih krila. Mi bi je prigrlili udahnuli koji dašak nježnosti i iskrica što se ljubav zovu.

I tako tri puta.

A neparan broj, nije nikakav broj.

Priziva nesreću.

Poslijednji put kad nas je napustila, rekla je : neće se vratiti.

Kaže, bole je odlasci njeni ili rastanci naši.  Da,upravo tako, i neka teška  slutnja poput more je proganjala. Ne može da diše. Skoro da se u kam kameni  pretvorila.

Sa svakim rastankom bol je sve teža i jača strahove djetinjstva. Njih je nama poklonila i još mnogo pregršti stihova i ljubavi sa svojih nejakih djevojačkih grudi.

Ono što nam nije mogla reći, kazivala nam je stihovima. Mi smo je svakako voljeli. Nisu nam bili potrebni stihovi da je razumijemo. Dovoljna jedna gitara i jedna  pjesma u đardinu.To nosi dvije i dvije ruke, lijeve i desne.

A ona je pjesnikinja , riječima boji nebo ,mjesec, zvijezde i maglice. Ništa nam više nije tebalo. Osim vazduha, do kojeg  grudi ponekad teško stižu.

Stihovima je obogatila naš svijet i noći, duge i tople, kao sjaj srca njenog. Nadamo se da smo joj mi i Dvori podarili  koju godinu predaha i ljepote, u njenom lutanju  u krug.

Ljubavi i snova svakako. Drugačije ne umijemo.

Baš kada smo dogovarali  novo viđenje, zlo je sve poremetilo. A zlo je bilo ono od čega je Tatjana bježala da bi se nama vraćala.

Nije mogla podnijeti zlo, a zlo se uvuklo u njenu domovinu. Nije bila žena od parčića. Njena domovina je bila ona velika ,divna majka što ubiše je zlotvori i nečasni sinovi, raskomadaše u pračiće.

Otišla je među Aboriđane, da tamo nevinost svoju traži. Možda je tražila i pticu, nalik sebi, koja umire pjevajući.

Nas je ostavila, pjesme je svoje zagubila. Nije joj bilo do pjevanja. Mora da je je bolio odlazak ili rastanak naš. Sada,sasvim sve jedno je. Još uvijek smo se nadali susretu.

Tako vam je to sa snovima i ljubavlju. Nikad ne umiru.

Juraj Martinović će zapaziti da u poeziji poetese Tatjane Lukić preovladava izuzetno intelektualan pogled prema svijetu i životu , o posebno ka unutra.

Marko Vešović primjećuje da nas poezija Tatjane Lukić plijeni kao najfinija smjesa nevinosti i iskustva.

Ova se pjesnikinja čas upušta u raspravu sa filozofima, a čas kao djevojčica nabraja čega se na ovom svijetu plaši.

Oni su bili recezenti  i vidjeli su samo njene stihove. Marko Vešović skoro da je otkrio iz čega izvire poezija Tatjane Lukić.

Zaboravili su da dvadeset petogodišnju djevojčicu srce muči i slama, a ona  mu još sve odgovore ne zna reći.

Da, sasvim je izvjesno, recezenti su zaboravili koliko je široka i krhka djevojačka duša

Da li je mila naša, Tatjana Lukić, našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama ,o Sarajevu Gradu čednosti prije smrti najljepšu pjesmu ispjevala? I našla smiraj za kojim je čitav život tragala.

Deset godina ni stiha da baci zvjezdicama ,ili maglicama nježnim sestricama. Tamo ima puno dinga i svinja.

Mislimo , riječ joj zapela u grlu; tamo gdje duša stanuje. Teško je disala, bolovala i plakala, dok su joj zemlju čerečili.

A onda je opet krenula rijeka stihova. Ali tuga je pritisla, učinila lakšom od  balona i samo je prsnula i odletjela ka nebu. Mislimo da je shvatila da je svoju poetsku magiju ostavila u zemlji otaca i Sarajevu i da tamo , u tujini nema kome pjevati. Tamo živi neki hladan i užurban svijet.

Da li je našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama o Sarajevu Gradu čednosti prije smti najljepšu pjesmu ispjevala?

Vjerujemo da jeste, Aboriđani su mili i velikodušni ljudi. Oni su je zasigurno uputili ka vrelu istine.

Raskošni perivoj  poezije, mila grlica naša, se ugasila  mjeseca kada je i rođena ,avgusta našeg, ljubavlju i mirisima đardina  djevojačkih obasjanog.

Mi nikad ne tugujemo za našim djevojčicama.

Valjda.

Pomislimo na ljubav i snove naše , i šta ćemo, do li život slaviti.

Dok čekamo da ona , njena pjesma doleprša do nas, mi osluškujemo nebo  ,zahvaljujemo se malenoj i puštamo  da nam srce miluju lepršava nježnost njenih riječi:

Strah VI

od tmine

 

po studeni što prste obrgrli

pri dodiru reze

već znam

 

i noćas je netko

u izbi mojoj boravio

 

tat

sramežljiv ljubavnik

ili sami vrag?

 

nerado i noćas ovdje

potkradao mirisao moj zrak

 

ovako ne ostavih čiste hartije i nož

tko ih zbliži čega li je ovo znak?

 

nad posteljom sliku svitanja i rijeke

okviruju zidne plijesni

 

ne bješe ih

 

zagledam ih okom dirnem

staje voda

hlape plovci

 

satno klatno presječeno

 

sparina je

 

nevidljivim lokotima

zabravljena avaj su okna

 

moji mi kutovi učas tuđi

ne glasa se ni jedna prema meni ne pomjera

 

zle je čini bacio nanovo neznani

na moj zid

 

predstoji iznova znani trud

-svu noć trag neznančev vodom otirati

Zaustavite bol

Jedna divna žena Sveta Majka Tereza se pobunila  protiv pobačaja, paganskog  i Boghulnog običaja :

“U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno djete – i dijete mora umrijeti.”

Bila je poznata po tome ,da joj se vanjske stvari, van njene uzvišene misije nisu previše doticali. Ali kad bi nešto prevršilo mjeru, javila bi se. Čvrsto,odlučno i optužujuće. Bez okolišavanja.

Mi ne želimo biti siromašni i  pridružujemo  joj se u  revoltu i  pobuni.

Ljudi redovno ili neredovno idu u crkve,đamije,sinagoge ili neke druge Božije hramove.Mole se Bogu i skrušeno poguinju glave.Mnogi od njih su podmukle  ubice za kojeg vjerska zajednica ne zna.Možda i zna ali šuti.

Ne ubijajte svoju djecu radi siromaštva.

Mi hranimo njih i vas:

zaista je njihovo ubijanje veliki grijeh.

(  Kur'an , El-Isra 31. )

-20.13 “Ne Ubi. “( Stari zavjet Knjiga Druga – Izlazak – Deset zapovjesti)

18.16.Ali ih Isus dozva i reče:Pustite djecu neka dolaze meni,  i ne branite im, je rje takvih kraljesvstvo Božije.17.U istinu vam kažem Ko ne primi kraljevstvo Božije kao malo dijete , neće ući u njega.

(Jevanđelje po Luki)

Oni kjoji ubijaju  malu ,nerođenu dječicu su ubice najokorelije vrste. Oni ne dozvoljavaju da Božiji stvor ugleda svjetlost dana.

Kanonizovane religijske institucije su se vrlo tanko i blijedo branilo protiv institualizacije abortusa. Države su odobrile genocid na vlastitom populacijom.Brojka pobačajem ubijene djece će uskoro stići cifru od stotinjak miliona godišnje.Može se porediti sa ubijenim i nestalim u II svjetskom ratu.

Ljudi , vjernici da li se zapitate gdje će vam duša?

Ljudi ne shvataju da  maleno biće u utrobi već diše,da prima Božiju milost i  nauk.

Zločinci, neuki i nehajni ubijaju djetešce koje se iskrenom ljubavlju počelo vezivati za Boga  Jedinog i Majku roditeljicu, možda i ubicu.

 

Svete riječi  Isusove ( uzete iz Biblije,potvrđene Kuranom):

-Ubiti jedno biće je isto kao što je ubiti čitav svijet;

se ponajviše odnosi na ubitstva nerođene djece.

 

Ljudi nasavjesni  i nesvjesni zante li šta je ljubav?

Bože Mili, to oni  upravo sada ubijaju jedan cvjetak što nikad neće proputati.

Majko moja,to oni  ovog trena po  nepravdi ljudskoj strugaju djetešce što nikad neće  gugutati i smijati se.

Sestrice moja, to oni sada nestaju malu bebicu, koja  malom ručicom nikad neće pomilovati majčino ozareno lice.

Ljudi moji,neljiudi,prešli ste na klanje nerođene djece iz nekih bezbožnih strahova.

Ljudi Božiji,molimo vas zaustavite masakriranje nerođenih anđelćića.

Ničim se ne mogu opravdati ovi zločini.

Ubiti nerođeno dušicu je  jedno od najmonstruoznijih djela koje je bolesni,zločinački um mogao smisliti.

Za ove zločine Nebo im neće ni suditi. Molitve se neće primiti i pokajanje je uzaludno.

Paklena vatra je ubicama  odlučeno boravište.

 

Ljudi budite  milostivi, kao vaš Bog Milosrdni.

Uzmite Stari zavjet,Novi zavjet,Kuran illi neku drugu Svetu knjigu i čitajte.

Sjetite se Abrahama/Ibrahima,Isusa/Ise ,Muhameda i svih drugih poslanika,

koji vam naukuju po tim knjigama.

 

Sjetite se šta vam se za djecu govori!

Sjetite se da su vama dozvolilida se rodite!

Sjetite se da imate djecu i koja su ljubav i radovanje!

Sjetite se i zaustavite bol i krik nerođenog djeteta!

Molimo vas,u ime Ljubavi Božije, dozvolite da djetešce malo udahne vazduh i zaplače.

Molimo vas da Božija nevinost usne prinese majčinom mlijeku i da sa smiješkom usnije.

Molimo vas ,učinite nešto,bol  dječija , više na ovom svijetu  ne može naći mjesto da boluje.

Molimo vas , radi vašeg dobra, nemojte biti saučesnici zla!

 

Krik Bosne

 

 

Vremena prolaze , rane ne srataju.

Teško je shvatiti zvjerinji nerazum i ogromno zlo,

a još teže podijeliti bol sa skršenim dušama i bolnim srcima.

 

Molim se Bogu da mi oprosti

što nemam snage da i drugim danima bol i nadu podijelim sa drugima.

Bolne riječi i slike što nikako ne prestaju da se rađaju,

um da mute, do ludila…

 

 

Bolna je Srebrenica u svojoj tragediji

razmjera neshvatljivoj maglicama,

kada i Nebo suze suzdržati ne može.

 

 

Krv i bol Srbrenice je samo završni

očajnički krik Bosne

Bogu Milostiom

molimo Te

podari nam milost

zaustavi kame monstruma,

zaustavi krvavi ples zverinja

Drina i Modre rijeke više ne upijaju krv

majke i sestre obnevidjele od krvavih velova

u Bosni zemlji tvoje milosti

koja ne prestaje da krvari

 

 

I kao uvijek hiljadama godina prije

Njegovom dobrotom i oprostom ponovo se  desi

Bosna zemlja Božije milosti.

 

 

Amin za vjeke vjekova!

 

 

Sleđena smrt gleda i pamti

 

Krvave kame

 

Krvavi ples

 

Bosna zemlja Božije milosti Krvari

 

Krvavi velovi

 

Krvava Drina

 

Krv i Bol

Jutro sa Blekijem – Ja nisam taj

 

 

Bleki godinama što prolaze Bajka prastara Snovi ljubavni , mnoštvo snova Prelijepi dani

 

Ispod kape nebeske čarolija Umilni snovi Svijet iskri Snovi u vrtlogu duge

 

Stepenice do raja  Tuga nebeska Srce od kristala  Ona Sanja

 

Krhka ruža

nenadano sleti na dlan

probudi

Nadu donese

od iskona prepoznat

godinama što prolaze

 

 

Jedna bajka prastara

svoje snove odmara

i počinje da sanja

snove ljubavne

mnošto snova

prelijepih dana

 

ispod kape nebeske

čarolija

umilni snovi

svijet iskri

u vrtlogu duge

stepenica do raja

oh tuge nebeske

 

srce od kristala

Ona sanja

šapat dobrote

Volim te

ali ja nisam taj

dušo duše moje

 

Ti oprosti mi

ja nisam taj

ja nisam taj…

 

 

 

 

 

Svjetlost

 

Anđeo nebeski  Iskon 2

U našim je srcima Kula na nebesima Rađanje Svketlost

 

Nebeske suze Zemlja svjetlosti   Zadivljujuća Milost

 

 

Životi prolijeću i nestaju  pred nama tako brzo  da mi   nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.

Znamo, reći ćete , ali zadeverali su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati.

Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da  se druge stvari više ne primjećuju.

Sve će proći i bol i tuga.Mrtvi će otići tamo gdje vječno proljeće vlada i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.

A mi ćemo ostati sami sa svojom praznoćom i beznađem.

Ne mora tako biti.

Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Pričali smo o bojama, a pomenuli smo Svjetlost.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan dok ne usnijemno. Kad usnijemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti.

I tako čitav naš život; koji traje kao let krhke grlice. Sve se kreće brzinom od 50 000 kilometara na sat ali se ništa ne mijenja.

Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Svjetlosti pa tek onda o bojama.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

A Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili  razvastavanja.

Samo Svjetlost i Harmonija.

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi – iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu o svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to , da bi joj hladna tama pomogla, da sve u Univerzumu bude potaman.

Dok se širila ,svjetlost je hodila jednom određenom mjestom u toj tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala i smotala  prašinu jedne zvijezde koja bi mogla biti dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije osmišljena je plava planeta iz spektra boja koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla.Toliko detalja i detaljčića ,koji su do u valere morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi i Milosti je udahnuo svoja čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari tim čedima razum i svoje osobine: Svjetlost i Ljubav.
To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane ,a plava planeta je samo jedna.

Njeno puno  ime je:  Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi.

A čeda toliko nerazumna bivaju da pretvaraju plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izazivaju.

Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog Univezuma.

Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.

Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću.

Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

Svaka bezrazložna smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.

“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnija vizura svjetlosti koju smo mi sali da bi je doveli u odnos sa bojama.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boja.”

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šta god hoće.

Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija,drugi oblik Svjetlosti koja Ljubavlju drži Univerzum na okupu.

A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubavi raznježe iskreno Božijem čedo i koje se riječima ne može objasniti.Ni okom obuhvatiti.

No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe,naivne i jednostavne.

Hvala na darovima Bogu Jedinom Gospodaru svjetova.

I svi bi se trebali ustati , pokloniti se i reći :

-Halelijah.

-Amin!

 

Srebrenički Šehidi – vrijeme života i vrijeme tuge

 

 

Teško je ovo što ćemo sada reći.

Ne bojimo se nerazumjevanja , bojimo se da ćemo povrijediti nečiju bol.

Uz dužno poštovanje prema svim koji žaluju za svojim , moramo  se prisjtiti:

„I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“!

( Kur´an / El-Bekare, 154 )

Prema  riječima  vjerovjesnika Muhameda a.s. , Šehidi su Božijom milošću blaghoslovljeni posebnim

častima kojima nije podario ni jednom drugom čovjeku , ni jednom poslaniku   ( parafraziramo) :

– šehidi umiru tako to im Allah izravno , Svojom moći i miloću uzima dušu;

-šehidi se ne gasule ( kupaju poslije smrti)  jer  njihovo tijelo nema potrebe za zemaljskim čišćenje

vodom;

– šehidi ne oblaće u ćefine jer su njihove duše umotane u Božiju milost;

-za sve vjerovjesnike kaže se da su mrtvi, a  za šehide kaže da su živi;

-vjerovjesnicima se daje pravo zauzimanja za druge samo na Sudnjem danu ,a šehidi imaju pravo

na šefa´at svaki dan za one za koje se  oni zauzimaju.

 

Postoji vrijeme života i vrijeme smrti.

Postoji vrijeme raadosti i vrijeme tuge.

A doći će i vrijeme ponovnog proživljavanja.

Ali , Božijom milošću i ljubavlju šehidi su vječno živi i u Njegovim blagodetima..

Njima su dodijeljene posebne časti i milosti.

 

Pomozite im da se osjećaju dobro tamo gdje im je Gospod Jedini podario počasno mjesto.

Sjećajte ih se sa radošću i milošću.

Zar  mislite da ih ne boli tuga vaša? Zar mislite da ih ne boli vaša bol?

Radujte se svojim šehidima,ne tugujte više za njima.

Pomozite im da rade ono za šta ih je Bog odredio.

Da se zauzimaju za dobre ljude i da budu Božji svjedoci na Božijem sudu  za činjeno zlo i svakom

monstrumu pojedinačno , za počinjeni udruženi Genocid i stravične pokolje, nepojmljive i Nebu i

Zemlji.

 

Dozvolite  da  njihove seni i duše  ,plaše i izluđuju zlotvore do njihovog crkavanja.

Milostivi je odredio da monstrumima , ubicama  nevinih  , Anđeli smrti duše čupaju silom i naživo ,

i da takvi zločinci  i njihovi jataci crkavaju u najgorim  mukama.

 

Mi žalujemo za ljudima koji su mučki ubijene  i odajemo poštovanje onima koji su preživjeli,

i pokazali hrabrost , nesalomljivost i istrajnost u traganju za istinom, uprkos tugi i bolu  za onima

koje su zlotvori mučki i bezbožnički ubili.

 

Sretni smo i ponosni što ćemo kada bude vrije  imati hrabre,časne i vjerodostojne zaštitnike i

zagovarače dostojne Božije milosti.

Fatiha i Selam Srebreničkim i svim Bosanskohercegovačkim Šehidima

A  njihove najmilije neka pomiluje  spas Božiji i milost Božija.

 

 

Praznike snim


Tirkizni snovi

 

Nježna muzika ljubavi

 

 

Praznik ljubavi

 

 

 

A ja ?

Znaš me Malena

I dalje samo snim.

I osjećam da si još uvijek tu.

Neki dan sam slavio praznik Ljubavi i tebe u njemu ljubavi moja. Tvoje usne na mojim usnama, tvoje usne, usne meke, vlažne, vrele, pohotne, pune i blage, usne za ljubljenje što mirišu na sreću i jorgovam bijeli.

Juče sam slavio praznik radosti sa tobom mila moja. Tvoje grudi u mojim rukama, tvoje grudi djevojačke, čvrsta bista ustrptjela, milodarja , radovanja , a mirišu na strast i pupoljak ruže. Grudi milovanja.

Poslije ću slaviti Praznik čežnje .Tvoje tijelo moje tijelo , tvoje tijelo na mom tijelu, tijelo djevojke, mirisno, raskošno, podatno, rosno, miriše na nevinost i ljubičice, tijelo za milovanje.

Ali danas slavim Praznik snova , jer tvoje oči na mom licu , tvoje oči mile, nježne, blage, sjajne, snene, zaljubljene mirišu na mladosti i more. Oči za sanjanje.

 

 

 

 

 

Bleki – Slovo o molitvi

 

Molitva.

Uh, odakle nam vremena za takvo nešto, prečesto misle ljudi.

A opet, Molitva je ona jedina obaveznost koju treba raditi svakog dana.

Neizostavno i bez razmišljanja.

Ljudi su neuki i griješe.

Misle da je Molitva izmišljena da se klanjaju Bogu Jedinom.

A nije tako.

Milostivom nije do toga da mu se ljudi klanjaju reda radi ili zato što im je to rečeno.

On je Molitvu obznanio radi ljudi i njihove dobrobiti.

Vrijeme posvećeno Molitvi je najduhovnije i najplemenitije osjećanje u ljudskom životu. Sama pomisao na Stvoritelja odstranjuje sve strahove i neprijatna osjećanja.

Vrijeme iskrene Molitve je vrijeme odsustva zla u ljudskoj duši.

Ona postaje čistija i uzvišenija.

Dostojna svoga Gospoda i njegovom nauka.

Duboka Molitva, u osami, daleko od prisustva bilo kakvih posrednika , čine čovjeka primječivijim za Milost i Ljubav Božiju, osnov života.

Obuhvaćena uzvišenim osjećanjima ljudska duša razmišlja o neizmjernosti Božije dobrote, strpljivosti i oprostu. I uvijek zanijemi od veličanstvenosti Božijeg stvaranja.

Pomišlja na roditelje, djecu , životnog pratioca i obasjava ga osmjeh sreće.

Tada se javlja težnja da se učini sve što je u čovječijoj moći, da se isprave greške i grešnost svede na minimum. Da se dobrota , razumjevanje i oprost podari svijetu. Da se čini dobro i dariva ljubav i milost. Da se oprosti sestri ili bratu koji greše.

Rekoše:

Ljudski je griješiti, Božanski je praštati. I uzvišeno.

Jer život je jako kratak. Često prekratak. Ljudi su smrtniji nego to misle. A nose teška bremena na svojim leđima. Molitva im pomaže da bar neko vrijeme budu ljudi.

No ,čovjek je satkan od žurbe. Ili nema vremena za molitvu ili vrlo brzo zaboravi njene blagodati. ( Naći ćete da su žene postojanije i predanije Bogu i molitvi.)

Zato je učestalost Molitve jako poželjna, tada se više vremena i pažnje posvećuje dobroti i milosti , uzvišenim stvarima.

Manje je vremena za zlo i smutnje.

Molitva , milodarja koje ona nosi, su nužno potrebni ovim nestalnim i surovim vremenima. Vremenima kada čovjek sve manje zna i osjeća drugog čovjeka.

Zato vas molimo , zaviriti u svoje duše, pronađite preostala zrnca ljepote , okrenite se Nebu i zamolite Boga Jedinog za oprost.

Oprosti će vam se grijesi vaši , da bi vi drugima Božjom milošću mogli da oprostiti.

Hvaljen da je Gospod , za vijek vjekova.

Amin.

Alelujah.