Grad Sarajevo i Izbori 2022.

Nak nam oproste drugi Gradovi ali u Sarajevu se uvijek rješavala sudbina Bosne i Hercegovine.

Historija je pokazala sa su svi mrzitelji Bosanskog bića i Bosanske opstojnosti odavno shvatili da će uništenjem Sarajeva Bosna u Hercegovina prestati da persistira.

Satajevo bi uvijek uspjelo da se odbrani i odbrani BiH.

I sada je taj trenutak. Izbori 2022. su raspisani , fašistička neman blokira izbore i ne dozvoljava da se narodni novac , maleni dio , usmjeri u korist izbora i za budućnost zemlje.

Odakle bilo kome , a pogotovu rušiteljima zemlje pravo da jednoumno i nasilno blokiraju i raspolažu narodnim novcem rušeći državu , a sa njenih jasala se hrtane , pljačkaju i kradu je.

Da bi se stalo u kraj fašističkim mrziteljima i djeliteljima Bosne i Hercegovine Sarajevo mora stati u njenu zaštitu.

Molimo vlad Grada sarajeva ( Kantona Sarajeva ) da iz svojih fondova hitno obezbjedi 12.000.000,00 KM pozajmice CIK -u radi početka priprema za Izborne procese 2022. A ako treba i bespovretno pomoći Izbore BiH , a samim tim i narode i opstanak Bosne i Hervcegovine.

Sarajevo te novca ima , može i na kraju mora učiniti sasvim normalnu gestu pomoći zemlji čiji je on vodeći grad, a u interesu i za dobrobit i svojih građana , a i osiromašenog BiH naroda.

Ukoliko vlast Grada Sarajeva do kraja tekuće nedelje ne obezbjedi potrebna sredstva i stavi ih na raspolaganje CIK BiH , onda je vrijeme da narod izađe na ulice i pomete uzurpatore , pljačkaše, rušitelje i izdajice domovine sa lica zemlje.

Ako Glavni grad koji planira projekte od 2 milijarde KM , na kojima će profitirati uglavnom gradska vlastela , ne može da se sjeti patriotske dužnosti i odvoji siću za demokratske izbore ma nivou države me zaslužuje ni poštovanje ni čast- a kamo li vlast.

Svaki dan je praznik





Sretan  i blagoslovljen je  dan koji počinju Božijim imenom.

I sjećanjem na ljubav.

Mnogo ljubavi.





I Danas  je blagdan.

Jer ste živi i dišete ,

jer imate sutra.

I znate , sigurni ste ,

ima jedna ruka mala , topla , nježna

koja vas negdje i nekad čeka.

Znate onu “ruka u ruci , lijeva u desnoj, desna u lijevoj”.

Svaki dan bi trebao biti dan slavljenja Boga Jedinog.

Zastanite.

Osrvnite se.

Dignite pogled ka nebu.

Nema veze jel ‘ dan , il’ noć.

Nemojte se susprezati baciti pogled i raširiti zjenice.

U svakom zakutku vašeg oka  ljepota Božijeg stvaranja zaiskri uzvišenošću .





Tada oslušnite svoje srce.

Osjetićete kako se u njegovo bilo prelijeva radost ,

umilna muzika tisuća boja i valera poklon Milosti i Ljubavi.

Vašu dušu obuzima Svjetlost i vi ste sretni.

Uz vas su vaši najmiliji, trpeza je bogata 

Nema veze ako je kojim slučajem i tanja.

Mir je u vašem domu.

Još ako se čuju cvkutavi i radosni glasovi …eehhejjj…

Nad vama bdije Ljubav.

U vama je ljubav.

Šta vam više treba?





Poklonite jedan tren svojih misli i djelić ljubavi

onima koji nisu sretni kao vi,

kojima je zlo uskratilo ovasj Blagi dan.

Mahnite im iskreno sa nadom i osmjehom.

Nema veze ako vas ne vide i ne čuju.

Osjetiće, budite ubijeđeni u to.,

jer Božije Savršentvo svakog trena ,

eonima sije i sjaji miris i ljepotu života i ljubavi-.





I radi Ljubavi , Milosti Božije nemojte ,

ni slučajno nemojte

da bi kukali

ili se plašili.

Živite i radujte se ,

jer neuki vas lažu da samo jednom se ljubi.


												

Josip Broz Tito – Mahalska reminiscencija

Na današnji dan,  sedmog maja 1892. godine , u trošnoj kučici zagorskog seljaka Franje  Broza  i žene mu Marije, rođena Javoršek, Slovenke, rodio  se sin   Josip .

Svijet ga zna kao Tita, možda najvećeg državnika dvadesetog vijeka.

*


*
Nećemo reći da smo indiferentni prema tom imenu i ličnosti koja se iza njega krila.

Ne mrzimo ga svakako.

Da li ga volimo?

Vjerovatno . ali  ne previše.

Ništa lično.

Otac, majka i njin porod su one ljubavi po naslijeđu dobivene.

Nekad ni one ne blistaju.

Ljubavi srce bira.

One prave , jedine ,  duša .

Ako ti se posreći imaš mnogo pravih , jedinih ljubavi.

Nama se uvijek posreći.

Da , poštovali smo ga.

Neki od nas  jako mnogo .

Neki  ‘nako ,  srednje.

Možda nijansu , dvije više.

Nekad  nam žao ,  ali smo više ponosni , što njegove štafete , nikad nisu rukama mahalaša nošene .

Za štafetu, plavu kapicu , bijelu košulju i tamne pantalone ili plave plisir suknjice mi nismo bili predviđeni.

Ne zato što ih nismo imali.

A bilo je i toga.

Sistem zlatne kašike.

Zvuči vam poznato.

Komunjarska , i nacionalistička navlakuša.

A nama su naše zlato i imanja otimali i   još uvijek otimaju , dok  ne otmu i poslijednju zlatnu prašku.

Ono zlato sakriveno u duši nisu znali pronaći.

Malo naših očeva je imalo crvenu knjižicu.

A to je bio uslov za sve!

Ne zato , što nisu htjeli.

Možda.

Već zbog stigme.

Mahala  je bila oblijepljena plakatima, a svake godine su višekratno  letke  iz aviona  bacali.

Ukratko, Agitprop je  pisao:

-Nazadni, antiprotivni.

-Neusklađeni sa crvenim bojama, srpom i čekićem , paganstvom..

-Zaljubljeni u sevdah i ljubav.

-Neizostavno vjeruju  i predaju se Jedinom Bogu Ljubavi i Milosti.

-Izolovati i zaobilaziti u širokom luku.

Ipak, zhvalni smo Titu.

Nije dao Jugoslaviju.

Nije dao na Bosnu.

Po   duši Bosne zemlja Božije milosti je krojio bratstvo i jedinstvo.

Nažalost, pokazalo se neuspješno.

Nije dao da  u mahalu buldožeri i kranovi zalaze.

Nije dao ili nije smio, nije bitno.

Hvala mu što nas je odvojio od radnih akcija, parola i borbenih pjesama.

Znao je da mi ne bi išli, uzvikivali i pjevali produkte ruralne  masovnosti.

I eto belaja.

Nije to nikada bio naš svijet.

Niti će.

Još manje ovaj, genocidni svijet  tronacionalističke pljačkaške bagre i fukare, koji je  još čudovišniji, monstruozniji  i svirepiji.

Niti će.

Tito je bio vizionar i osjećao je sve to.

Znao je i  sve ono  što će doći.

Tu ništa nije mogao.

Bio je mrtav.

Ostaće za zapisano :

-Imao  je više časti i poštenja nego  sto svi  Tuđmani, Miloševići, Janše, Izeti, Dodici, Čovići i njihovi jataci, pride religijski slugani. Više nego ta pogan ima i što će ikad imati.

Ovi  mediokriteti i mrzitelji ljudskosti, su nadigli  sve moguće pošasti poganluka, kojeg im  duša puna, protiv  Časnog čovjeka.

A pjevali su mu :

Druže tito mi ti se kunemo, od Vardara pa do Triglava , nosili mu štafete, bili uvalakači…

I nosili crvene marame i plave kapice.

Crvene kapice i plave marame i plisir suknjice.

No, oni su samo nebeski popušlići.

Zbog njih , krvoločnih nacionalista Mi bi  mogli časnog čovjeka , Tita ,  skoro  zavoljeti , ali ne smeta nam da volimo njegova vremena. .

Ipak ne ide nam od srca.

Mi, mahalaši  smo osuđeni da volimo nježne  Grlice  i živimo sevdah .

Što bi  rahmetli Deba rek'o:

-Joj , majko mila , plaha usuda. Moglo bi se hejbet  ljepot diseratcija za desetku napisati . I odraditi.

Za kraj smo ostavili notornu glupost  i laž petparačkih novina, trule, ofucane, evropske animir dame  Velike Britanije , koja sada tavori na smetljištu historije..

Deba bi rekao  engleske sifilističke kurve.

Mi moramo paziti kako se ponašamo, jer drotovi  iz Hulla prate svaku našu riječ.

I, đ'eš ba otočku  prostitutku nazvati sifilističkom kurvom , uvrijedila bi se. A i   osuđena je  na HIV, ma šta mu to značilo. Kažu da je to nešto progresivno. Na zdravlje  kruni koja ubije princeza bila svaka preogresivnost te vrste .

Daily Mail  je  Josipa Broza Tita  svrstao  na 13. mjest0 rang liste svjetskih ubojica .

Sve da i prihvatimo njihovu listu, Tito nikako ne može biti trinaesti.

Nabrojaćemo ( samo ) pet britanskih državljana koji se rangirani na listi najgorih masovnih ubojica 20. stoljeća a koji su rangirani  barem poziciju prije južnoslovenske Gromade: :

Albert Edward (Edvard VII)

George Frederick Ernest Albert (Đuro V)

Albert Frederick Arthur George (Đuro VI)

Elizabeth Alexandra Mary ( Elizabeta II)

Winston Leonard Spencer Churchill  ( Pijanac I)

Nećemo dalje da mozgamo. Ovih pet individua su potisnuli Broza na 18. mjesto. Po britanskim  genocidnim mjerilima, oni su se dobro plasirali:

– od šestog do 10 mjesta.

Nažalost do kolajni su  ih dijelili  milimetri.

Ako uključimo Tuđmana i Miloševića i njihovu genocidnu sabraću Pavelića i Mihajlovića, Tito je mala mazna maca.

Znate onaj sistem :

Oni nama, mi njima.

A bilo je lijepo i časno biti Jugoslovenka i Jugosloven.

Umro je Ivica Osim – fudbalski genije i vrli dinGospo

Alija Sirotanović i novčanica - Forum Klix.ba

Iz drhtavog pera Baška Baše





Svima nama Nebo podari neku posebnost. Neki je iskoriste , neki zalutaju u stramputice koje nemaju veze sa životom.

Dan bez nogometa je izgubljen dan, davno nekada , za mladalačkih dana reče Ivica Osim.

Kako rekao tako i živio!

Ciglih osamdeset i jednu godinu obitavao u fudbalu . punim plućima , srcem i dušom , ali sa ponosom , čašću i poštenjem kako to rade iskonska gospoda. Na lokalitetima oko “stare” željezničke stanice , koja bješe malo opičeniji pandan sarajevskih mahala ,te ljude su oslovljavali sa.

“Đes’ ba dinGospo!”

Bio i ostao Gospodin sve potonje godine , bez mrlje u fudbalskoj karijeri ili bilo kom segmentu kaharli tuzemnog života; osim jedne principijelne . I ta jedna ima veze sa mladačkim neiskustvom i čašću. Vjerovao je ljudima koji ga nagovoriše da igra malo slabije da bi slobodarski, partizanski , Titov Hajduk ostao u Prvoj ligi.

Gledamo , čitamo i slušamo reakcije na Osimov odlazak.

Uglavnom se kukaju žalopojke i svi su tužni ; Neki iskreno , neki onako reda radi, a mnogi bi da se utrpaju u mit o velikom Čovjeku i ogrebu se bar za časak dva slave .

A mnogi od “stručnjaka” ni luk jeli ni ćevape mirisali sa plavim dunjalučkim danima i njihovim predvodnikom .

Onu : ” ni luk jeli ni burek (pite) mirisali smo ostavili za one naše komšijske “katile” sklone bordo nijansama.

U dječačkim danima je prozvan Švabo.

Logično!

Svaki pjegavi “plavušan ” koji je iole odskakao u bilo čemu je odmah nazivan Švabo. Kome jalija prihevta nadinak ostaje mu , aman , do groba. Ivica Osim je odskako smirenošću, godspodstvom, krakatošću i neospornom nadarenošću u matematici i fudbalu.

Ipak prva i prava ljubav je pobijedila!

A ljudi poput njega ,kad jednom zavole , vole čitav život , jer rijetko griješe u izboru. Pitajte Asimu Osim , ženu koja se odrekla karijera ( diplomirani je elektroinžinjer) da bi mu podarila bezuslovnu ljubav i četiri srca ; svoje i tri djetinja; kćerke Irme i sinova Amara i Selimira.

Kada je zaigrao čaršijci mu dadoše nadimak Štraus , jer je njegova igra na zelenom tepihu nalikovala nizu valcera u kome ostali plesači ( igrači ) zaostaju bar za korak dva iza fudbalskog Štrausa ( nemačka riječ «walzen» znači kotrljati, okretati, kliziti).A njegovi pokreti u toj igri kao da su nošeni lepršavim , harmoničnim i zanosnim zvucima valcera .

Ovih dana će se odjednom, svi “sjetiti” njegove sjajne karijere, bilo igrača , bilo trenera, u svojoj neukosti ne shvatajući da su samo puki prepisivači.

Istovremno će zaboraviti na Ivicu Osima velikog , velikodušnog i samilosnog darovatelja , jednostavno našeg , sarajevskog dinaGosp .

Nama je ostalo u sjećanju mnoštvo neispričanih epizoda iz naših života u susretanja sa Ivicom Osimom. Isričaćemo tri!

Prizor prvi

U vremenu kada nije bilo trolejbusa ni prave đade na toj trasi , preko puta zgrada u ul.Rave Jankovič 27 – 39 u kojim je stanovao mladi bračni par Osim, na stotinjak metara od stadiona Grbavica , Ivica je imao drvenu garažu u kojem je sklanjao svoj prvi automobil. Ispred garaže je bio šljunčani prilaz koji se vremenom znao izlokati.Oko garaže su redovno visili Željini tifusari na bi li se sreli , a bome i ogrebali za koju kintu od već žive legende ali i “žrtve”.

Naime , Ivica Osim je bio poznat kao vrlo darežljiv insan , ali i pravi Gospodin. Da ne bi darivao novac onako , mukte, kao sadaku on je imao običaj “zamoliti ” okupljenu raju da mu izravnaju i utabaju prilaz garaži. Nikome nije padalo na pamet da se sa legendom cjenjka . Znali su da će biti obilato nagrađeni i pretplaćeni. Za novac koji je dao na tabanje šljunka mogao je vrli Ivica napraviti nekoliko betonskih garaža.

Scena druga

Sva ta raja iz Ravine i oko stadiona Grbavica, pa i širom Sarajeva i Bosne živjeli su Želju i njihove nove legende Osima i Smajlovića. Oko već pomenutih zgrada su se skupljali zagriženi navijači. Kao u svakoj realnosti , tih 70-tih godina bilo je više kokuznih od berićetli dana. Tada se nisu pile klipače, sokovi … već voda i čajevi kućne radinosti.

Štarus je znao osjetiti te kokuzne dane i evo ga sa gajbom dvije , piva i sokova. Kao pobjegao od Asime da se malo među raju skrije i promuhabeti o svemu !?

Znaju svi to je izvlakuša da ih počasti , a da se ne osjećaju osramoćeni zbog kokuzluka.

Zbog toga su ga još više poštovali i voljeli.

Scena treća

Jednom je potpisnik ovih redova iskusio sreću i blagodet poznanstva sa Ivicom Osimom.

U vremenima kada pubertet pukne insana u čelenku , sve oči su uperene u žensku ljepotu i traganju za onom koja će se smilovati neukim blentovijama i podariti im milost ljubavi. Bilo je to vrijeme Ceca, Cuca , Cica, Mica , Maci i ostalih deminutli djevojaka.

I njemu se sreća osmjehnula, ali u nevakat. On to tada nije znao , ali spotakla ga jedna” starka ” od osamnaest kuka .

Kokuzna vremena pritisnula dunjaluk i insane , niko kintom da se sastane. Očevi na službenom putu , onom čuvenom , krivudavom ili stvarnom, matere ne daju pare za rospije , raja dekintirana , a možda i ljubomorna. Bilo ih i tak'ih!

U debelom halu žaleći sebe i moleći se Bogu Milostivom , ispod jednog jablana blizu Osimove garaže , skupio se mahlukat , ko zelena zgužvana papirna petodinarka na dohvatu ruke u snu beskučnika i hudi ko nesretni mladoženja , kome će ukrasti mladu ako do večeri ne nađe minimum tak'e tri zelene petodinarke.

Ali okle ti lova , frajeru ; ne pada sa nebesa.

Obnevidio od žalosti čuje poznati glas ,kao da se sa neba javlja:

-Šta si pokisao Baša? Koja nevolja?

Baška Baša se zacrveni , mladost ne zna da se ljubavni jadi na licu lako čitaju.

-Ma ništa ! – brani se on.

-Kako ništa kad si se savio ko japrak sarma bez mesa.

I tako par puta, nije ništa i nemoj ti meni nije ništa.I na kraju Švabo potiho pita:

-Djevojka?

-Aha … -snebiva se paćenik .

-I …?

-Trebamo ići u kino. Butovnik bez razloga.

-Pa?

-Nećemo ići.

-Zašto? Predomislila se?

– Nije , još ne zna da nećemo ići. Ne znam kako joj reći , a da ne dobijem nogu.

-A , dakle tako. Kokuzna vremena.

Njega stid pogne glavu i gleda u mrave koji se vrte oko jablana.

I prije nego se snašao , tutnu mu Štraus plavu pedestodinarku u ruku. I ode. Ni šta, ni kako , ni kada!

Uh , srećo od sreće zaboravi stid. Otrča ko Mark Špic , pod penđere one punoljentice . I bi kino. I bijehu ćevapi . I poneki sok . Puno je vrijedila tada ta pedesetodinarka. A bome bi i još svašta nešto. Stid nam pričati.

Nikad mu ih nije vratio. Ono de fakto. Ali više puta je poravnao šljunak ispred garaže . Raja se ibretila , kontaju blećak džabe taba. Onda i oni skontali da legendi treba džabe ravnati prilaz garaži. Zaslužio je !

I nekome je dosadilo, ili Ivici ili njima i jedno jutro se ispred trošne garaže zacaklio betonski prilaz . Sve u sto metara do Željinog stadiona.

Hvaaala ti na svakoj poklonjenoj a nevraćenoj pedesetodinarki !

A još veća ti hvala na sačuvanim dostojanstvime i ljudskosti.

Nek ti je laka duša bosanska , naš dobri čovječe Ivice Osime.

Iskrena sućut Asimi , Irmi , Amaru i Selimiru.

Moj otac , Stari most i ja

Mojim rodteljima

 

  

Stari most

 

Most i izmaglica

 

Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)

 

Snježni most

 

 

Mostovi povjerenja

**

Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Blago rečeno , uz dužno poštovanje , pojma on nije imao o slikanju,

jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.

Al’, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kol'ko to očevi znaju.

Dovoljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

 

Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj,konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

 

Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.

On ćejfio , a ja oči , u polumraku   gubio i bečio, tražeći dušu mosta.

On bi zasjeo  sa drugim agama i ” ‘adžijama ”  i polako akšamlučio.

 

Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada

i  bukadar meze i mezica.

Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori prošlost , sadašnjost i budućnost.

Uh , neba mi, obavezno i prelijepe , tople raskošne i rosne žena,

s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.

A Stari most mudro nijemi , svjedoči i pamti.

 

Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,

def zadamaro ,jecaji  harmonike bi se prosuli Modrom rijekom,

sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,

a mjesec šaputao:

-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”

 

A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti ,

svaku uzdišući milovao i zazivao :

Eh , moja  prelijepa  Emina

natočider nam…

Koštano mori mome ubavo,

boli , mnogo me boli život moj…,

zapjevaj mi onu moju…

Po mahalski – boli dertli glava  od ljepote tih Anđela.

 

Ovo materi nikada nisam spominjao.

Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.

Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna. Na nebu nema tajni.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.

 

Jednom , kad počeh cvjetati , radi jedne Koštane ili Emine,

  potonjim decenijama  svejedno je ,

zanesen neizmjernom ljepotom i haremskim glasom ,

pokušah , aman ,prekršiti  očev zeman i pridružiti se akšamluku.

-Jok! veli.

Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom  ,tek kada  naslikaš dušu mosta ,

koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove nam priča.

 

U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.

Do nekog vremena ,  nisam ni imao vremena.

Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama,

dakako ženskim ,

takozvanim smislom života , najčešće nalijetavši na besmisao,

udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.

Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.

Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;

kao da nam ih neko ukrade.

 

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš , luk povučeš krivuljarom,

dvije kose linije trokutom razvučeš, osjenčiš tabije, dodaš modrila ispod ,

objesiš pun mjesec na tamnu plavet  iznad , ni veliki ni mali ,

samo nek je okrugao.

I eto , ko biva natandario si most.

Eh ,sine moj, a gdje je tu  duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac  svakodnevno upija i poklanja.

A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.

 

Dođe rat , nestadoše Stari Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo.Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti  bio , umiješ ti to.

U mome vaktu , ostavštini mojih  otaca, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura.Nije se imalo ni boja, ni platna.

Mnogi ni života.

 

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

-“Biće nešto od tebe! Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka,molim te i to je to.”

Oćutim . Pored očeva, za čjim  mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija

moraš tragati, nekako saburu svikneš.

 

Pomislih , sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina 

slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među

skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.

Jedna štura Nada da će “nešto od mene biti ”  i  savjet – natakari  čempres nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

 

Ipak , sve nešto mnijem,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučilo do kraja života.  Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se

najviše dopadale , bio nalik,pomirio sa mojom bojama uokvirenom sudbinom.

 

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran.

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanosi i kojeg ti prinose djevice čiste

kao biser .Joj mamo, mamice,mo'š misliti ljepote i rahatluka,a niđe

mamurluka.

I napose onu:

-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

 

Lijepe godine,lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja…

poklopila je tišina sjećanja.

I još jednom:

“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”

 

Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu milostivom se zahvaljujem…

I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.

 

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

 

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

 

Nešto me priječi.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo?

I djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.

 






















												

Sarajevo Grad čednosti – Logor smrti

 

 

 

Bosna je  zemlja Božije milosti

 

Sarajevo Grad čednosti

 

 

Modra rijeka sanja

 

 

Ulica prkosa

  

 44 mjeseca , ili tačnije 1425 dana u logoru smrti se dešavale monstruozne , ljudskom umu nezamislive stvari.

Logorska statistika broji:

-14.o11 ljudskih bića ubijeno

-1601 dijete razneseno

-50 000 ljudi izmasakrirano

Vi mislite radi se o nacitičkim konc  logorima najcrnjeg fašizma.

Varate se!

Ipak, možda pogađate?

To se dešavalo u Sarajevu , Gradu čednosti , najužasnijem svjetskom logoru smrti , a na očigled hriščana, Vatikana, SAD, EU i ostalog “demokratskog “svijeta

Svaki dan 10 ljudi je ginulo, jedno i 1/10 dijeteta razneseno, 35 ljudi ostavljeno bez udova i nade.

Sve se to dešavalo u New age vremenu na pragu trećeg milenijuma.

Zvijer projicirana iz  velikog grada, smještenog na sedam brežuljaka, se okomila na Bosnu zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednost.

Zlo skupljeno na još jednu krstašku bojnu protiv iskonskog  Dobra .

Slabo im znanje, još tanja snaga.

Ne mo'š ti bolan Bosni i Sarajevu , ni Bogu milim ljudima opepeljiti.

Na današnji dan 5.Aprila/Travnja 1996., monstruozna kukavička neman je podvila repove i otperjala u guslarske vukoderine iz kojih je izmilila.

Milostivi svoja čeda štiti, a zlo vraća putima odakle dolazi, da tamo pokaže snagu.

Učinci su već uveliko  vidljivi , iako se slijepci prave nijemi i gluhi.

Ali to još nije kraj.

Čekajte vi , a čekamo i mi!

Milostivi su puti Gospoda Silnoga.

Dopisano

Prelijepe, proročke stihove uvodne pjesme – Sarajevo će biti , sve drugo će proći ,napisao je i uputio opkoljenom Sarajevu, veliki čovjek Đorđe Balašević.

Sarajlije nisu imale izbora. Uglazbili su ih i otpjevali i uz Božiju pomoć opstali.

 

 

 

Oda Sarajevu

Nemamo običaj da prepisujemo druge. Ali ponekad se sve podrepi.

Dan , trenutak , sjećanja , pijetet , potreba za drugačijim , nesvrstanijim razmišljanjima , pogled iz ugla objektivnog ” stranca “.

Iz pera Siniše Vukovića , za potrebe Slobodne dalmacije , 1.travnja 2022.objavljen je tekst pod naslovom:

Kako je Mala Floramye u režiji Ivana Lea Leme oduševila publiku u Narodnom pozorištu u Sarajevu, i zašto je publici titlovani prijevod bio suvišan

Obiman tekst je posvećen Sarajevu, predstavi Mala Floramy u izvedbi ansambla sarajevskog Narodnog pozorišta.

Tekst u cijelosti prenosimo , zbog dužnog poštovanja prema Autoru i Slobodnoj Dalmaciji , hrvatskom / splitskom glasilu koji je tekst objavilo.





“Kad bi se duhovi mogli poredati po veličini, meni se čini, Sarajevo bi bilo najveći na svijetu duh. Ustvari, ne na svijetu, već, uopće ustvari; jerbo, i najmanji je duh veći od svih svjetovâ…

Sarajevo je najtopliji grad u kojem sam bio. A nije da nisam bio. Sarajevo je najtopliji grad u kojem sam bio… Ne mislim na klimu. Ono miriše nečim posebnim što ne podsjeća na ništa, a miriše na sve. Na sveto. Sarajevo miriše na sve sveto. Svojim džamijama, crkvama i hramovima, svojim čaršijama i ljudima u njima, svojim aščinicama i zanatskim radionicama među njima, Sarajevo miriše na – Sve Svete.

Sarajevo se i čuje. Ne nosom, već uhom. Čuje se u tonu. I zvonu. I, muzikom iz filma Valter brani Sarajevo. I to ne onom himničkom temom Bojana Adamiča kojom film započinje, i čime markira ter podcrtava herojske trenutke u njemu, nego onom grobljanskom, rekvijemskom verzijom te iste melodije.

I zvono je u njoj. Toj melodiji. I hod Rade Markovića. Najdostojanstveniji i najljepši hod u filmovima ikad, pored kojeg čak i gigant Pavle Vujisić izgleda kao naturščik, božemioprosti. Hod čovjeka koji uzdignute glave s bolom u ponosu ide po leš svoje kćeri… Samo jedne u nizu palih sarajevskih kćeri, pomiješanih s truplima izrešetanih sarajevskih sinova rasutih po trgu poput karata na stolu.

Sarajevo je najtopliji grad u kojem sam bio. A da se vrelo te toplote ne opaža i ne vidi. Nalik na radijaciju ona dopire odasvud, toplota, i, kao gravitacija, neumitno privlači sa i bez pružanja otpora. Sarajevo je najtopliji grad i kad je temperatura u njemu ispod ništice dva stupnja, kao sada…

Tu sam ćutilnost ponio sa sobom još u rujnu 2006. godine, kad sam u Narodnom pozorištu gledao prvu nacionalnu bosansku operu netom skladanu, Hasanaginica, kompozitora Asima Horozića i pod ravnanjem Miroslava Homena, maestra koji nas je lani napustio.

I, čuvao sam tu ćutilnost u sebi, vazda iznovice je se prisjećajući kad bih u međuvremenu pohodio neki meni dotad nepoznati europski grad. I da, tu toplost i taj oku i nosu nevidljivi miris nemaju ni Prag ni Bratislava, ni Varšava ni Krakov, ni Pariz ni Madrid, ni Graz ni Zürich, ama ni Ljubljana ni München, da ne letim dalje; jerbo, Sarajevo ima onu neku unutarnju kopču, emocionalni nekakav čičak univerzalno prilagođen svakom dobrohotnom čeljadetu, za koji se svatko može vezati načinom kakvim je spućen uza svoj rodni grad ili ishodišno selo. Za svoj zavičaj.

I zato je svatko dobrodošao u Sarajevo. I zato nije čudno da je baš Sarajevo bilo bocom u kojoj je bio pohranjen, pa onda iz nje i pušten – duh olimpizma: sveljudski duh, kozmopolitski duh u kojem su i po kojem su svi ljudi jedno, i, gdje ima mjesta za svakoga.

I zato, kad bi se duhovi poredali po veličini – sad mi se više ne čini, već sam siguran u to! – Sarajevo bi bilo najveći na svijetu duh. Sarajevo, najveći je na svijetu duh…

Ergo, ovaj su me put na put u Sarajevo nagnala, uz neporecivu nostalgiju, dva Splićanina. Ne dva Bračanina, već Splićanina… Prvi je Ivo Tijardović, čija se opereta Mala Floramye imala istu večer uprizoriti na pozornici Narodnog pozorišta, dok je drugi Ivan Leo Lemo, redatelj ovoga najnovijega njezinoga scenskog života.

Prije jušto dva desetljeća Lemo je u Splitu bio postavio ovu operetu (2001. godine doduše, ali je i ova sarajevska premijera šetala po kalendarima hodeći stazama s epidemiološkim ogradama izdjeljanim od virusa SARS-CoV 2, bla, bla…), tako da je ovo bila druga njegova verzija viđenja i čitanja svojega dičnog sugrađanina Tijardovića, koji je, nota bene, umro one godine kad se Lemo rodio (1976.).

Kostimografkinja Amna Kunovac Zekić doskočila je, baš poput i kunca i zeca, jedinstvu ovoga scenskog spektakla. Živim bojama i čistim linijama posve je autentično dočarala s jedne strane karnevalesknost maškaranja i krabuljnog plesa, a jednostavnost građanstva staroga Splita s druge. Vrlo važan doprinos tom vizualnom efektu i ukupnosti igrivosti dala je i koreografkinja Belma Čečo Bakrač.

Sav arsenal izražajnih mogućnosti plesačkog ansambla došao je do kulminacije pri tancantnim dijelovima koje je Tijardović naknadno bio injektirao u partituru u poratno doba WWII., kad je iz više ondašnjih jugoslavenskih sredina bio apsorbirao folklorne elemente izlučene iz pojedinog originalnog indigenata.

Ukomponiravši ih i notama i glazbenim oblikom u jedinstvenu cjelinu, stvorio je baletni prizor nalik na nekadašnje francuske veličanstvenosti iz forme grand opéra, čime je svojoj opereti podao obilježja više i veće serioznosti.

Žalibože, u hrvatskim se inscenacijama taj efektni ballabile redovito amputira – naravno, iz prizemnih tobože ideoloških uzroka! – premda kurentna domaća nam (lako)glazbena aktualnost (uz sve neskriveniju turbofolk audio bižuteriju) počiva na, opet tobože, domoljubnim budnicama i estradnim uspješnicama što se napajaju, istinabog iz neznanja, na omraženim istočnjačkim ritmovima popraćenim harmonijskim sustavima koji nisu “naši”… (Sjetimo se samo hita M. P. Thompsona Bojna Čavoglave, ili, onoga od njegovoga kuma Miroslava Škore, Zadnja želja: oba su skladana u sedam-osminskom ritmičkom impulsu, toliko nepoželjnom u čistokrvnom hrvatskom glazbenom izričaju. Pa neka netko kaže da nije korisno ne znati čitati note i biti glazbeno nepismen…)

Unaprijed podrazumijevajući sinkretizam glazbenog jezika i scenografskog izraza u pleteru s kostimografskim ruhom i redateljsko- koreografskim movimentima u ukupnosti gledanja i slušanja same predstave, ponajviše skepse imao sam pri znatiželji onog odraza s otvorene pozornice koji se tiče izgovora čakavskih dijaloga i batuda.

Ma, ansambl Narodnog pozorišta iz Sarajeva uložio je sve raspoloživo topništvo talenata i afinitetâ, u bosansku kontinentalnu kotlinu dozvao je toliko žuđena mediteranska solarna prožimanja ter raškaldavajuću toplotu i riječi i tona, tako da se premijera održana na čak minus dva stupnja Celzijeva u naravi razgorjela ognjem što je grijao i izvođače i publiku.

Unutar pjevačkih dionica izričaj čakavskog jezika već je unaprijed skladateljskom rukom Ive Tijardovića notno bio zadan i određen; no, onaj govorni, recitatorsko-glumački, nije imao već na pladnju ponuđena ortoepska rješenja. Redatelj Ivan Leo Lemo, kao rođeni Splićanin, zacijelo je umnogome pridonio da se s bine čuje što točnija splitska dikcija vernakularne čakavštine.

Uzme li se u obzir da je taj govor sarajevskim umjetnicima, najkraće rečeno, “strani jezik”, s velikom se radošću može i mora konstatirati kako je taj vrlo škakljivi stratum predstave sasvim korektno proveden. Da, razumije se, bilo bi nužno za daljnju brušnju provesti skrupulozniju lektorsku intervenciju, pa angažirati izvornog čakavskoga govornika poradi nadgradnje deklamatorske preciznosti; no, i mi smo se u Splitu višekratno znali nagledati i mogli naslušati svakojakih oponašateljâ dalmatinskih dijalekata, koji su bili podosta što udaljeni što u raskoraku sa stvarnom jezičnom situacijom koju se kanilo u konkretnoj predstavi oponašati ili demonstrirati.

Uostalom, ako smo mi u Splitu mogli s punom uvjerenošću na originalnim jezicima nebrojeno puta davati i Bizeta i Gounoda, i Smetanu i Čajkovskog (a o plejadi iz opće percepcije imanentnih nam Talijanâ da i ne govorimo), onda nonpitijski trebamo dati šansu Sarajlijama da bez ikakvih predrasuda primimo s odobravanjem njihovo srčano htijenje doskočenja k ovakvom izazovu.

I, zgodno je primijetiti kako je sarajevska izvedba operete Mala Floramye bila popraćena titlovima. A meni je u stanci među činovima još zgodnije bilo doživjeti kako većina gledatelja nije ni išla za tim da se na vrhu pozornice emitiraju prevedeni stihovi.

Jerbo, koga sam god uzgredice bio priupitao nešto što se ticalo razumljivosti jezika, svi su mi odreda odgovarali s nekom vrstom pristojnog čuđenja što ih takvo nešto uopće i propitkujem. Ostao sam zapanjen i svjedočanstvom kako publika svako malo umire od smijeha neposredno na izgovorene replike – a to je bio jasan signal kako umah kontaju ono netom izgovoreno – što nam ima reći kako je posvemašnja razumljivost bila ostvarena mimo ikakvih tehničkih ili inih posrednika. Dovoljno razloga za opću zbunjozu.

A, ukupnost tih zbunjoznih elemenata bila je i nehotičnim tumačem taman u ovo vrijeme aktualnih jezičnih tretmana u nas u Hrvatskoj; onih, što su naglo uskočili u očište opće pomnje posredstvom jedne efemerne i pomalo proidiotske televizijske emisije za gledatelje s posebnim potrebama glede razumijevanja, gdje je lansirana kulturološki sasvim umobolna ideja kako bi u Hrvatskoj trebalo prevoditi i titlovati serije iz regije: konkretno, popularni sitkom Lud, zbunjen, normalan…

Da nije žalosno, bilo bi poprilično smiješno. Sjećamo se, naravno, koliku su popularnost imale čakavske serije Naše malo misto i Velo misto, kao i kajkavski Gruntovčani među gledateljima uzduž i poprijeko bivše države… Potvrdu te teze o emotivnoj razumljivosti, kao i zanemarenoj neverbalnoj komunikaciji što u sebi sadrži visok postotak semantičke nosivosti, dobili smo i u apercepciji čakavske Male Floramye među štokavskom publikom u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

Glazbena sastavnica ove premijere imala je promjenjivih uspjeha. Orkestar nije dio ansambla samoga Narodnog pozorišta, već tu funkciju obnaša Sarajevska filharmonija. To i jest bio razlog što je taj segment izvedbe bio najbolji.

I inače smo navikli u opernim kućama slušati slabije orkestarske izvedbe, jer razina njihova muziciranja nije u onoj kondiciji kakvu ima klasični simfonijsko-filharmonijski orkestar. U konkretnom sarajevskom slučaju to je bilo očito poglavito pri slušanju sekcije limenih puhača, koji u opernom orkestru znaju biti najslabijim karikama izvedbe. U svim je poskočnim Tijardovićevim ritmovima Sarajevska filharmonija pod vodstvom mladog dirigenta Darija Vučića bila na visini zadatka, uz primjedbu povremene neprilagođenosti zvuka akustičkim uvjetima same kazališne školjke. To je bio i razlog povremene slabije čujnosti pjevačkog zbora, ali i pojedinih solista.

Danijel Žontar je dobro uigrao zbor, premda je čujna potreba za većim brojem članova.

Naslovnu ulogu proživljeno je i korektno istumačila Aida Čorbadžić (Mala Floramye). Veliki trud uložila je i u neglazbeni dio interpretacije, čime je zapasala zaokruženost kompletne interpretacije. Kako produkcija bude sve to više zrela, čemu je za nadati se, njezin će izražaj sve to više dobivati na nosivosti. Isto se odnosi i na tenora Ileša Bečeija (Mirko), koji još svega tjedan dana prije premijere nije mogao čak niti govoriti (zbog posljedica koronavirusa), tako da je njegov pjevački doprinos ove večeri bio još i dobar.

Čula mu se u glasu profinjena lirska crta, a, ugradivši u ovaj stav vjeru u onaj njegov nastoj da lik što ga tumači bude sve to cizeliraniji, vjerujem kako će buduća publika imati u čemu uživati.

Središnje persone, pak, bile su Jasmin Bašić (Šjor Bepo Pegula), i, pogotovo, Melisa Hajrulahović (Miss Eveline Beauty-Flower). Potonja je pronašla onu prevažnu izvedbenu žicu, odalečivši pritom ovaj poremećeni lik pametno i vješto od svake karikature i persiflaže. A to nije lako.

Njezina je “Misili-Bisili” bila autentična umjetnička tvorevina, kod koje se ne primjećuju nikakvi artificijelni implantati bitni za oris zadanoga karaktera. Šjor Bepo u izvedbi Jasmina Bašića bio je odista “oriđinal” iz susjedstva, čovjek sa svim svojim osobinama koje nude diferenciranost između urbanoga građanina i ruralnoga seljaka.

Zanatski je vrlo vješto svoje (tenorske) predispozicije ugradio u zidine (baritonskih) zamišljaja koje je kreirao sam Tijardović. I glumački i plesački, ali i izgovorno, uspio je velikim dijelom udovoljiti onom arhetipskom sloju stvorenom još u ishodišnoj radionici autora.

I oni ini akteri izvedbe, svatko na svoj način, korisnom su gestom umetnuli u cjelinu izvedbe svoje vlastito doprinošenje, pri čemu su se izdvajali angažirani Dejan Kajević (Šjor File) i Majo Marilović (Šjor Dane). Njihov je naglasak bio metnut na glumački aspekt izvedbe, više negoli na pjevački, a tako se može valorizirati i uspješnost njihovih izvedaba.

Manje posla imali su Nedim Bašić (Zvone) i Siniša Markanović (Marinko), ali je nihov prilog živosti predstave bio vrlo korektan.

Neka bude rečeno kako ovo nije bilo prvo postavljanje operete Mala Floramye u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Već nakon desetak godina od splitske praizvedbe (1926.), premijerno je 1937. godine bila postavljena na ovoj pozornici. Kasnije je još bila obnavljana 1967. i 1981. godine s pregršti repriznih izvedaba.

Perjanica naslovne uloge u potonjoj produkciji, jasno, bila je i ostala Splićanka iz Omiša, primadona Gertruda Munitić, koja ju je i u nas nebrojeno puta pjevala. A kuriozitet je i kako je naš bard i nestor Boris Dvornik, kao Šjor Pepo Pegula, prije četiri desetljeća gostovao u Sarajevu pobravši golem uspjeh i ostavši do dandanas mnogima u sjećanju.

Operna, ili operetna, predstava ne poznaje poraza… Nije to košarkaška ili nogometna utakmica, u kojoj se i protivnika nešto pita oko konačnog rezultata: operna ili operetna predstava utakmica je umjetnika u kojoj se uvijek pobjeđuje… Naročito, ako je partičipant te artističke emocije – publika. I da, tako je bilo i ove večeri u Sarajevu… A još da je moguće podati i publici u Splitu jednaku šansu, u prilici gostovanja, pa da se autentičnost sarajevske izvedbe provjeri u realnom splitskom ambijentu?

Uostalom, pozorište uz Miljacku i kazalište pod Marjanom u svojim su povijestima imali višestruke kontakte i suradnje. Ili za početak, kao izviđači, da u Split dođu pojedini izvođači, recimo šjor Bepo Pegula i Missili Bisili: i da, svakako, i režija Ivana Lea Leme…”