Bijela dama
Mjesečava Bajka
Čarolija u suton
Čarolija
Krajolik snova
Vjernost MBS
Čarolija MBS noći
Cvijetni vodoskok
Duša MBS
Sunčica
Bleki
**
Ženi čarobnoj
**
Ne znam ti ja reći prelijepa si
a jesi prelijepa
Ne znam ti ja reći čarobna si
a jesi čarobna
Ne znam ti ja reći istina si
a jesi istina
Ne znam ti ja reći duboka kao ocean
moji sni su ocean
Ne znam ti ja reći fascinantna
jer fasciniran sam
Mnogo toga ja ne znam reći
u jednoj riječi
ali ljepotu i čednost znam prepoznati
**
Danas smo mislili uzeti uzeli dan odmora.
Mislimo, zaslužili smo.
Jes’ kako ne. Ne daju.
Prašimo sedamstotinatridesetjedan dan bez odmora.
Ukratko 1098-ti dan.
Još jasnije tačno dvije ( 3 ) godine i kusur.
Puno je to dana ,al’ žao nam ni.
Volimo prašiti.
Ma ne po prašini,već nako.
Mnogo smo snova prosuli.
I boja potrošili.
I još svašta nešto prelijepog.
Mahala , ko svako predgrađe , diše samo bisernim školjkama ljubavi.
Kontamo odimo sa Grlicama dijeliti prve majske snove.
Uzmemo torbak pun snova , pa na proplanak čežnje.
Vrlo je blizu.
Tu negdje, između srca i duše. Zaglavio se.
Od rođenja. Ne mrda. A nama ne smeta.
Čak ni to što nam iz usana cvijeće raste.
Cvijeće ko cvijeće. Nekad zna biti nepažljivo.
Trnjem svojim oči nam kiti.
U njima sanje, nalik rosnim tragovima kiše.
Vrnemo se.
Neće nam snovi pobjeći.
A možda i neka grlica na koje slovo doleprša.
Uostalom, srce nikad ne uzima odmor.
Ugodan vam dan želim,
Mile moje.
Upozoravaju me da Makova Modra rijeka i rijeke koju sam ja u njoj prepoznao ,nisu iste rijeke.
Kažu, prava hita ka Jadranskom moru ,druga brodi ka Crnom Moru.
Geografija,toponimi,armosfera uopšte nisu bitni za Modru rijeku.
Ona je sve to.
Modra rijeka je : izvor iza sedam iza osam ,
da Bosne zemlje Božje Milosti plovi,
zajedno sa njom,
tisuće godina duboka cvjetna svježina ,
Sarajeva Grada čednosti –
plavo modro pojilište časnog Bogumilog naroda .
Modra rijeka je ono što častan čovjek sam odabere.
Ona je put što život nosi.
Od kada sam upoznao Makovu Modru rijeku ,
ja sam je čvrsto prigrlio ,
u duši odredio njen bitak ,
ne želeći ubiti njenu mističnost.
Odredio sam da ona bude i rijeka po kojoj se jedna zemlja zove.
I pogriješio?
Ne priznajem da me je zavarao stih :
Tisuć ljeta duboka je…
Iako, tačno toliko vremena zemlja Bosna postoji,
to je prejednostavna šifra da bi se otkrila tajna Modre rijeke.
Svi analiziraju Modru rijeku i pokušavaju da joj daju odrednice i smjerove.
Moja baba,majčina majka,prečasna i prelijepa duša,
Milostivi u svojoj uzvišenosti da joj podari rajske đardine,
mi je neposredno pred smrt otkrila jednu svoju tajnu:
„Za Kuran i istinu ti nije potreban vodič i tumač.
Svaki čovjek svoju tajnu i svoje breme ima i želi da se toga riješi,
da to nekom drugom proda.
To može svakog skrenuti sa pravog puta.
Moj ti savjet Kuran i Svete knjige u osami,
u tišini čitaj,ako ga ne možeš učiti.
Čitaj ga polako i tiho,ne jako ni nijemo,
već od srca nježno i razgovjetno.
Bog je milostiv i prašta.
Ako si dobar i iskren upotpunit će ti dušu i sve ćeš razumjeti.
Istina će se sama pojaviti.Drugačije to ne ide.“
Poslušao sam je.Dugo sam lutao.
Još duže mi je trebalo mi je da shvatim.
A onda odjednom rat je počeo i sve je polako leglo na svoje mjesto.
Nestalo je bjelila iz očiju,
čepova iz ušiju,
bujice presahlih riječi potekoše.
“Mi ti pričamo najljepšu priču,
time što ti je objavljen ova Kur'an.
Ti zaista to nisi znao prije.”
/Kur'an , 12.Jusuf 3./
Da li je ta ista tajna zauvijek vezala Mak Dizdara, njegovu poeziju i Modru rijeku,za Bosnu?
Meni se čini da je i Mak Dizdar ”teško” razumio sebe.
Toliko je zaronio u Modru rijeku,
toliko se zakopao u stećke tragajući za voljenim bićima,
izgubljenih u paklu jasenovačkih kama,da se osamio.
Tragajući za njima, počeo je tragati za onom izgubljenom Bosnom ,
koju su svi napustili i ubijali ,sa željom da ona nestane.
Mak je spoznao da se Bosna nikad nije dala,
većme je većom postajala,
krijući svoju čednost ,i ljepotu, milost i snenost,
od skrnavitelja,silovatelja i ubica.
Ostavštine je svoje prenosila preko Kamenih spavača
i svoje djece Bosanaca,Bogumila.
Mak je pošao od njemu bliske Modre rijeke.
U njoj je našao Mir.
Podizao je velove i zvjezdanu prašinu sa Kamenih spavača.
Dok je hodio ,umivao se u mirisnoj rosi bosanskih livada.
I začuđen, vidio je da se ona prelijeva u tisuće modrozelenih boja
i otiče širom bosanskog dunjaluka.
I očaran. ljepotom rose, vidio je da se ona mije dunjaluk svoj,
da skuplja suze i pretvara se u Modre rijeke ,
što miju bol Bosne,majke njihove.
Mak je čeprkao i djelić po djelić prenosio okamenjenu prošlost,
u u svoje teške i ponekad gorke riječi.
Teške i gorke, jer je njegova mladost takva, jer je prošlost Bosne takva.
Mak skoro nikad nije dopustio da ga bol vodi.
Tako ga odgojila majka,Bosna.
U njeoj ljepoti nema bola,samo prkosa i sna i Modrih rijeka.
Ktomu planina i gradova nalik njima.
Vješto ga kriju.
Takav je Mak Dizdar bio i nije htio biti tumač ljudima.
On je želio biti samo svjedok,
i postao je jedan od Kamenih spavača.
Da li je htio poručiti da ljudima ne trebaju tumači?
Tko da zna?
Samoproglašeni tumači su plaćenici,
a plaćenici ništa dobro ni mudro ne nose.
Oni su plaćeni da vam kažu ono što vam pričaju.
Ima i časnih izuzetaka, koji iz ljubavi prema riječi i istini
od vas ništa ne traže.
Ne traže ni da ih razumijete.
Očekuju da će te sami naći svoj put i prepoznati riječ istine.
Prošlo je četrdeset osam godina a u meni još uvijek leži mistika Modre rijeke.
Ili Modrih rijeka.I Bosne zemlje Božije milosti.
Tko je ona,gdje je ona,zašto je ona,nikto ne zna,
al je znano u Bosni je tma i tmuša neprobolna.
Kao što ih je Jason spojio, tako će ih i Sredozemno more spojiti,
jer valja nama preko rijeke.
A nad Bosnom još uvijek behara miris Božije milosti.
Rekoše nam da imamo neki iščašen odabir muzike.
Neki horuk i horog mahalski spoj.
Neuk je narod koji tako misli.
Postoji muzika i sevdah. I pravo odabira.
Muzika može biti dobra i loša. Ozbiljne i lake note.I muzika bez nota ili teksta.A ima teksta koji je muzika. A slika može vijekovima pjevati i svakom gledaocu drugačiji zvuk u oku dati.
Neko u muziku ubraja i ogoljenost zvani turbo folk.
To nije ni kič; mi ne znamo šta je to. U nama ne izaziva nikakve emocije.
Ne znamo zbog čega ,ali sa muzikom naših damara nema veze.
Svako ima pravo na slobodu i kretanje.I pravo na izbor muzike koju će slušati.I neukusa kojeg će gledati.
U kretanju svako može pogriješiti pravac i postati kreten.
Naš izbor su pjesme duše Grada čednosti i Zemlje Božje milosti.Naš izbor su pjesme Grlica lepršavih i Djevojčica ljubavi.
Biramo sevdah.
Iako se nekome ne čini, svaka dočarana pjesma je kristalno jasni sevdah.
Nema veze ako nije Bosanska. U Bosanskoj duši nema razmeđa.Bosanska duša se Svjetlosti i Ljubavi moli.
Sevdah je Bosanski naziv za ljepotu, nježnost i ljubav. I mnogo više od toga. Sevdah je dar sa neba.
O sevdahu smo pisali. Jednom , možda već sutra ili neki drugi dan ćemo pisaniju ponoviti. A možda neće biti potrebe.
Naše stranice vri od ljubavi, sevdaha, muzike, slika i blagosti.
Sevdah je rječitiji od romana i muzike. On je poveznica svih tuga i boli, ali i radosti i čežnje upućenih nebu. Sevdah je jedna neprekidna molitva Jedinom Milostivom.
Sevdah nema razmeđa; ni jezičnih ni teritorijalnih. Bitna je ljepota i muzika utkana u glas i dušu onoga ko svoje darove drugima djeli.
Mi takve darove veoma rado prihvatamo i prenosimo.
Muziku koju biramo treba prigrliti i oslušnuti. Žao nam je ako vam se ne dopadne.
Muzika i sevdah ne moraju značiti isto. Muzika ne mora uvijek biti sevdah.
A sevdah je uvijek i muzika i molitva.
I to je to. Naš izbor .
I Molitve i Sevdah i Muzika i slike…
Bilo je to vrijeme ruža.
Samo četiri pjesme su Indexi obilježili ženskim imenima: Ana, Hana, Anđela i Sonja.
Ana je bila i djete i žena
Srce nevjerno o’ usta i od laži…
Ana je ime koje je pristajalo stihovnosti već i zbog samih – Poa i Jesenjina. Dobro, imao
je od uticaj njeno mjesto u nečijem sretnomsrcu. A taj neko snio u njenim očima plavim.
Sve Ane su bile počašćene odabirom, obzira nema dal nevjerne bile. Nismo sigurni da joj je tobilo puno ime.No, to nije važno i ona je sobom odnijela dio nas, tog ljeta ruža i koga
nema i zaista nema više, zato danas plačemo nad Sarajevom je jesen i padaju hladane kiše.
Moja Hana
Malena još je sva
Maše mi rukama nešto mi nosi
I toje lijepo znam…
Hana je bila slatka mala kćerkica jednog nebeskog članova Indexa.Neka druga Hana je imala mjesta u nečijem srcu.Sve Hane su bile raznježene odabirom, bez obzira što je neka možda,postala Ana. No sigurni smo da tog ljeta ruža nema više, odnijela je Hana radosti srca i obećanja, još nam se smiješi, rukama maše, i zna sigurno zna, zašto sve prolazi i gubi sjaj.
Anđela
Ptice pjevaju na prozoru
Već je proljeće
Andela je bila ljubav sunca jednog od Indexa.I neka druga Meleka je bila u nečijem srcu. SveAnđele Meleke su bile zadovoljne odabirom.Sve one su imale mjesto u našim srcima i pile kafu sa nama. Da jačui malo slađu, što nekad postajala bi gorča. Daljina sasvim je izvjesno,
bez obzira da li Anđela obukla ili svukla haljinu, bez obiza da li jutroljubavnike zatiče uspavane čini svoje. Još uvjek ti dani bruje, nama nama sretnim to sniju i pjevaju: mila, slavićemo ljubav ljubav našu.
Pozdravi Sonju
i reci joj da ne mogu bez nje….
Sonja je bila ljubav jednog vojnika koji nije bio od Indexa već od prijatelja. I neke druge Sonja su bile u našim srcima. srcu. Sonje sve naše djevojčice mile, od srca pozdravljaju odabir. Nema ih više nema nje. Nismo ni ljubezni mlađ, ni one djevojčice naše
ne zaboravljamo da snovi ne traju dugo ili svako veče, čekajneke druge Sonje očekuju da im se kaže mnogo volim te ja.Zato molim te pozdravi Sonji i reci joj da ne mogu bez nje.
Stihovi svih pjesama tako jednostavni a lični.Svi pjevaju o ljubavi i nama.
Pjesma Pozdravi Sonju odiše vrlinama Indexa – skromnost i poštenje
Promjenom samo jednog slova mogli su dobiti ime žena koje su na mnogonačina obilježilo život, poetiku i emocije nekih od Indexa. Mi nećemo govoriti o ženama sa tim imenom jer su opjevane u pjesmama bez imena.
Ime Sanja se kod Indexa ne pominje kao lično, kao i imena onih drugih koje su sve bacale niz rijeku.
Sanja Popović, Sanja Rihtman i Sanja Redžić je trolist četvorolisne djeteline.
Muzićka akademija Indexi je mnogo članova brojala. Možda se pojavi još neka Sanja.
Ako ne, autor ovih će morati u sretnu djetelinu ubaciti nedostajući dio: svoju kćerkicu Sanju.
Mnoga bezimena lica i stvari manje bole ili više raduju.
Sada bi ovdje bilo dobro zastati i reći – svejedno je.
Ne zastajemo i ne kažemo to. Kažemo; ne bi bilo ispravno prema vojnikui njegovoj djevojci, ni prema svim Sonjama, ni prema nama.
Na kraju početaka to ne bi bilo pošteno ni prema samim Indexima i cvijeću,mnogo cvijeća što je darovano.
Pjevali su svojim ljubavima prošlim i sadašnjim, o ljubavi djece cvijeća prošloj, o ljubavi sve djece svijeta prošloj, sadašnjoj i budućoj.
Kad smo prvo cvijeće brali
Nemojmo zaboraviti pjevali su o svojim i našim, jedinim ljubavima.
Bio je to svijet stvoren samo za nas
Oni su pjevali nekoj nepoznatoj univerzalnoj jedinoj ženi, nekoj običnoj djevojčici iz naše ulice, svim nježnim ružinim pupoljcima svijeta.
Kad smo smo samo za ljubav znali.
Pjevali, suze lili, radosni i tužni pili i ljubav i nju sanjali:
„ Hmm – Ti i ja ,šapat naš i sunca sjaj.“
To Lave.
Umjesto rekvijuma
Indexi su u svemu naj naj u svemu naj
Davorin Popović je bio pjevač Vokalno instrumentalnog sastava Indexi.
I ništa više.
Ništa više od toga.
On je samo to želio biti pjevač Indexa.
Primo inter paris tria odabranog septeta Muzičke akademije Indexa.
Tri su sačunjavali : Pjevač Davorin Popović Pimpek, solo gitarista Slobodan A. Bodo Kovačević i Fadil Redžić Fadiljo.
Valja nama preko rijeke.
Septet sa njima trojicom su kompletirali: Đorđe Kisić i Miroslav Šaranović bubnjevi, Ranko Rihtman, Miroslav i Nenad Jurin klavijature.
Ostali, nenabrojani članovi grupe su se mjenjali na pozicijama bubnjara i klavijaturista. Kratko vrijeme bi proboravili u akademiji, naučili zanat i krenuli dalje u lov na slavu.
Bilo bi nepravedno prema ostalim neke izdvojiti. Ipak moramo.Ismet Nuno Arnautalić, Enco Lesić i Đorđe Novković to svojim odnosom i doprinosom zaslužuju.
Davor je imao i tri LP izleta u solističke vode i nekoliko poklona Mostarskim kišama,zajedno sa Indexima. Ali sve što je napravio kao solista je bilo djelo Indexa ili uz njihovu nemjerljivu pomoć.
Pimpek kao čovjek je nešto drugo. Mi nećemo duljiti drugi se previše toga rekli. On je bio bard, boem, kozer, da sam ja netko i čaršijac; po većini karakteristika pravi mahalaš, onaj dobri.
Poslije smrti neki su ga nazvali maršalom ili nekim drugim glorifikantnim imenima. On bi se iskreno ljutio na te bombastične izljeve prijateljstva.
Maršal je bio samo jedan, maršalćiće su glumili mnogi.
Pjevač je bio samo jedan. Njega se niko ne usuđuje glumiti. To je nemoguće.
Davor je bio i raja. To je u Gradu čednosti misaona , nemoguća i nedostižna putanja za mnoge koji su to željeli i žele da budu.
Ko nije raja grad ga jednostavno abortira i oni odlaze na okolna brda i bijes i nemoć iskaljuju snajperom i desecima miliona granata. Najdraže im je ubijati i nestajati djecu i žene.
Drugi pak laju kao bijesni psi na vozove koji nekim ciljem jure.
Oni koji nemaju bijele bubrege sakrivaju se po vukožderinama i selendrama i blate grad koji im je dao sve.
Popović čovjek , ljudina je bio iznad svih razmeđa i zla.
Bacio je sve niz rijeku i prvi je pružio Pružam ruke.
Časnih pet svih kamenih spavača , Modre rijeke, Kamenih cvjetova i plime mirisa žutih dunja posijanih ljubavlju koija je krasila na hodočašću onog da sam ja netko i resta Indexa kojima je i pad je let.
Nadamo se da neka žena, mnoge žene, sve žene svijeta, negdje u zatišju, ponekad slušaju i pjevuše Mojoj jedinoj ljubavi ili barem Pružam ruke
Ovdje prekidamo naš rekvijum da bi dali prostora nekim učesnicima molitve za dušu blaženog Davorina Popovića.
Prepisali smo neka nepretenciozna razmišljanja ljudi koji se iz profesionalnih razloga razumiju u muziku više od prosječnog pučanstva.
Oni će kompetentnije progovoriti o muzici Indexa i Davorina Popovića Dače.
Pošteni Arsen Dedić (7.10.2013.g.):
“Jučer sam gledao Mik Đegera, njegov koncert iz 1978. g. iz Amerike. Davorin je sve to predvidio i tu koreografiju i to plaženje jezika, dvije harmonije i deranje preko toga. Ali kod Indexa je to bilo sve drugačije. Kod njih je bilo pjevanja, melodike, dobrih tekstova, aranžmana, koreografije svega. Ja sam inače sve što se moglo vidjeti u svijetu već vidio. Od Frenk Sinatre, Mik Đegera, baš sve. Ali Davorin i Indexi tu je bilo toliko finoće, elegancije…”
Čestiti Zoran Predin (Lačni Franc) je jednom prilikom , neposredno poslije smrti Davorina Popovića rekao (sažetak) :
Indexi su bili vodeći svjetski bend, ali mi to tada nismo znali.
Korektni i profesionalni Petru Lukoviću prepričava anegdotu sa koncerta Indexa u Londonu 1995. g. :
Glazbom Indexa i Davorinovim glasom očarana Engleskinja koja je na koncertu stajala do Lukovića okrenula se u jednom trenutku beogradskom novinaru i rekla mu:
“Da su ovi momci rođeni u Londonu bili bi veći od Beatlesa.”
Luković joj je odgovorio:
“Gospođo, ovi momci su u Sarajevu puno veći od Bitlsa ili bilo koga.”
Da,zaista Indexu bili veći od Bitlsa ili bilo koga.Ne samo za Sarajlije već za objektivni muzički svijet. Bodo, Fadil i Davorin su bili veći od Lenona, Pola, Sinatre, Đegera ili bilo koga.
Srećom Indexi e” i mi sa njima smo to uvijek znali. Vaspitanje, skromnost, poštenje i paska jako strogog miljea;Čaršije, nije ostavljala mogućnosti da se samoreklamira stvaralaštvo i umjetnost Dvora.
Umjesto nas, iskreni Branko Požgajec iz grupe zagrebačke grupe Drugi način je na najslikovitiji i najednostavniji način oslikao muziku Indexa koju su decenijama darivali svijetu :
– Ja sam uveo jedan termin, to je bio moj privatni termin, kada je riječ o karakterizaciji svirke Indexa, ali su ga prihvatili moji prijatelji u mom krugu i muzičari. Konstatacija je bila da Indexi strahovito plemenito sviraju; znači filigranski izbrušena svirka: Za ono vrijeme nevjerovatno dotjerani aranžmani, izbrušeni i meni se uvijek sviđela njihova poetičnost.
Jednostavna konstatacija autora rekvijuma dijagnosticirana na osnovu razmišljanja iz prethodnog dijela teksta glasi:
Indexi stoje rame uz rame sa grupama The Beatles i The Doors.
Bitlsi su grupa koja je najviše doprinjela popularnosti pop-rok muzike, postavivši neke osnove te muzike.
Dorsi su sa Indexima proširili postavke roka do neslućenih granica.
Ostatak rok ergele kaska iza ovog triumvirata minimum jednu klasu. Potonje generacije muzičara su samo mogli da prave varijacije na zadate teme koje su oni ucrtali .
Veoma smo zahvalni nebesima što su Indeksi i Davorin potekli iz ovog grada i postali kosmopolitska muzička akademija.
U mahali su neki čudni humani običaji.
Kada neko umre , kažemo
Mi nemamo vremena za tugu, mi ljubav slavimo.
Otuda sjeta , a ne tuga.
Aha , kako ne.
Vraćaju se snovi u djetinjstvo,
kada je Maksumče imao jednog psa,
običnog psa , bosanskog torlaka.
Ubiše ga šintori njemu na očigled.
Žica oko vrata.
Glava o ivičnjak i Medija nema.
Bio je to veoma mali i meden pas.
Četiri mjeseca star.
Mnogo vremena za ljubav.
Mnogo više za tugu.
Čitav jedan život tuge,
zbog malene nestašne
slatke
rundave blentovijice.
Princezo, oprostićeš mi.
Život nikad ne radi čudne stvari.
Mi ,ljudi ih radimo.
Život/Usud su prelijepi i velikoduušni.
Žele nam ono najljepše , što mi sebi nikad ne možemo poželjeti.
Ali…imamo nesreću da smo bića koja griješe,
mnogo, veoma mnogo griješe.
Krhka ružo , oprostićeš mi i drugi put.
Tuga nikad ne prolazi.
Persistira kao biljeg da se voljelo i živjelo.
Najveće radovanje je da si ti danas sa mnom.
Nisi pored mene, Ali zar je to bitno.
Znači , vrijedio je svaki moj dan , poklonjen ljubavi.
Znači, naučio sam se da volim onako kako je Nebu
najmilostivije.
Mile ….
violina jeca
možda ruka neka
ne , ne gudalo je samo nalik njenom
reći ću
Život je prelijep,
Vi u njemu, sveprisutne i sveobuhvatne.
Ne treba sanjaru ništa više.
A opet negdje kiša i mraz neumitno biju.
I stari , ofucani ker,
koji je nekada
možda
bio poeta i slikar,
je tako sam i osjeća se bespomoćno.
Ponekad ni snovi ne pomažu.
Ponekad nas , malo češće nego smijemo to sebi dozvoliti, ljudi zadeveraju nekim svojim izjavama.
Evo , na primer mnogi kažu da ne vole jesen.
Kako ga boni nećete voljeti ?
Ili bilo koje godišnje doba!
Prvo, iz ličnih razloga.
Četvrtina svakog života obitava u jeseni. To nama znači ne voljeti sebe za svo to ljepotom bogato vrijeme.
Da malo zraknemu tu ljepoticu ,
JESEN
Prelijepo, umilno , zlaćano godišnje doba –
Nećemo ga prljati uobičajenim osvrtima na insane ili hajvane. ne zaslužuje to.
Rijeke kola , pretrpane nasušnim , životu prijeko potrebnih bogatstava slijeva se u domove potrebitih. Poslije će doći i do većine insama , čak i do domova koji ne vole jesen.
Svi volimo slatko i slano , i ono što manje volimo. Moramo da jedemo.
Godišnja doba se pobrinu da se ostvare Milodarja Boga Milostivog, a jesen je konačnica njihovog djelovanja.
Jesen je ugodna i blaga. Titrava i uzbibana. Prelijepa. Pada lišće zlatno, sve se stapa sa zalazećim suncem u jedan nestvarni kolorit koji nas opija i zavodi. Boje pripisujemo magiji , Te , nestvarne čarobnice Žene i poželimo da se nikad ne mjenjaju. Ni žene , ni te jesenje boje . Da uvijek nose radost našim srcima .
Zamjerka jeseni je da nosi kišu i tmurne, nešto hladnije dane.
Šta će tek reći kada dođe bjelina snene zime.
Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život. Jedna radost. Ljubav.
A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba. Moraju se stvoriti ti, plodonosni, budućim životom obilni oblaci. I oni su radi ljudi, kao i sve na ovom dunjaluku i univerzumu.
Ako dobro brojite, kiša i tmurni oblaci su samo povremeni . Mnogo je više jesenjih dana obasjanih suncem nego vlagom.
Hladnije. Šta to znači?
Da li je to radi oblačenja koje krpice više?
Ne , mile naše. Nije.
Domovi su puni jesenjeg obilja, ljudi su sitiji i usporeniji. Ali nije vrijeme za pripremanje uslova za zimski san. Za spavanje,To nije za insane. Njima je nanijećeno ono najljepše. Vrijeme je za ljubav.
Milostiv je odredio da uvijek bude vrijeme za ljubav. I svako godiišnje doba ima svoj način da nas zavede i uputi na ljubav.
Jesen to čini raskošem boja i plodova, kišom i hladnijim vremenom.
Tada poželite da imate nekoga, da se stisnete uz nju, zagrlite , milujete , mazite. I još svašta nešto. To svašta nešto ostavljamo u privatnosti domova. Toplih od jeseni i ljubavi. Možda blagorodne jesenje noći ( a bome i dani) doneseu nove plodove, koji će u naše domove unijeti ciku i vrisku, i radovati nas krož život.
Mi se nisamo ni dotakli jeseni i njenih milodarja , a moramo prekinuti, da bi mogli uživati u jeseni kako dolikuje našim ljubama.
Molimo vas , nastavite razmišljati o jesenjoj ljepoti i darovima tamo gdje mi stadosmo.
Indexi su u svemu naj naj, u svemu naj .
Davorin Popović je bio pjevač vokalno instrumentalnog sastava Indexi.
I ništa više. Ništa više od toga. On je samo to želio – biti pjevač Indexa. Primo inter paris od odabranog septeta Muzičke akademije Indexa.
Trio su sačunjavali : Pjevač Davorin Popović Pimpek, solo gitarista Slobodan A. Bodo Kovačević Fadil redžić Fadiljo.
Septet su osim njih trojice sačinjavali Đorđe Kisić i Miroslav Šaranović bubnjevi, Ranko Rihtman, Miroslav i Nenad Jurin klavijature.
Ostali, nenabrojani članovi grupe su se mjenjali na pozicijama bubnjara i klavijaturista. Kratko vrijeme proboravili u akademiji, naučili zanat i krenuli dalje u lov na slavu.
Bilo bi nepravedno prema ostalim neke izdvojiti. Ipak moramo, Ismet Nuno Arnautalić, Enco Lesić i Đorđe Novković to svojim odnosom i doprinosom zaslužuju.
Davor je imao i tri izleta u solističe vode. Ali sve što je napravio kao solista je bilo djelo Indexa ili uz njihovu nemjerljivu pomoć.
Pimpek kao čovjek je nešto drugo. Mi nećemo duljiti drugi se previše toga rekli. On je bio bard, boem, kozer, da sam ja netko i čaršijac; po većini karakteristika pravi mahalaš, onaj dobri.
Poslije smrti neki su ga nazvali maršalom ili nekim drugim glorifikantnim imenima. On bi se zaista iskreno ljutio na te bombastične izljeve prijateljstva.
Maršal je bio samo jedan, maršalćiće su glumili mnogi.
Pjevač je bio samo jedan. Njega se niko ne usuđuje glumiti. To je nemoguće.
Davor je bio i raja. To je u Gradu čednosti misaona , nemoguća i nedostižna putanja za mnoge koji su to željeli i žele da budu.
Ko nije raja grad ga jednostavno abortira i oni odlaze na okolna brda i bijes i nemoć iskaljuju snajperom i desecima miliona granata. Najdraže im je ubijati i nestajati djecu i žene.
Oni koji nemaju bijele bubrege sakrivaju se po vukožderinama i selendrama i blate grad koji im je dao sve.
Popovič čovjek , ljudina je bio iznad svog razmeđa i zla.
Bacio je sve niz rijeku i prvi je pružio Pružam ruke. Časnih pet svih kamenih spavača , Modre rijeke, Kamenih cvjetova i plima mirisa žutih dunja posijanih ljubavlju je posuta na hodočašću onog da sam ja netko, a kome i pad je let.
Nadamo se da neka žena, mnoge žene, sve žene svijeta, negdje u zatišju, ponekad slušaju i pjevuše Mojoj jedinoj ljubavi.
Ovdje prekidamo naš rekvijum da bi dali prostora nekim učesnicima molitve za dušu blaženog Davorina Popovića.
Prepisali smo neka nepretenciozna razmišljanja ljudi koji se iz profesionalnih razloga razumiju u muziku više od prosječnog pučanstva.
Oni će kompetentnije progovoriti o muzici Indexa i Davorina Popovića Dače.
Pošteni Arsen Dedić (7.10.2013.g.):
“Jučer sam gledao Mik Đegera, njegov koncert iz 1978. g. iz Amerike. Davorin je sve to predvidio i tu koreografiju i to plaženje jezika, dvije harmonije i deranje preko toga. Ali kod Indexa je to bilo sve drugačije. Kod njih je bilo pjevanja, melodike, dobrih tekstova, aranžmana, koreografije svega. Ja sam inače sve što se moglo vidjeti u svijetu već vidio. Od Frenk Sinatre, Mik Đegera, baš sve. Ali Davorin i Indexi tu je bilo toliko finoće, elegancije…”
Čestiti Zoran Predin (Lačni Franc) je jednom prilikom , neposredno poslije smrti Davorina Popovića rekao (sažetak) :
Indexi su bili vodeći svjetski bend, ali mi to tada nismo znali.
Korektni i profesionalni Petru Lukoviću prepričava anegdotu sa koncerta Indexa u Londonu 1995. g. :
Glazbom Indexa i Davorinovim glasom očarana Engleskinja koja je na koncertu stajala do Lukovića okrenula se u jednom trenutku beogradskom novinaru i rekla mu:
“Da su ovi momci rođeni u Londonu bili bi veći od Beatlesa.” Luković joj je odgovorio:
“Gospođo, ovi momci su u Sarajevu puno veći od Bitlsa ili bilo koga.”
Da,zaista Indexu bili veći od Bitlsa ili bilo koga. Bodo, Fadil i Davorin su bili veći od Lenona, Pola, Sinatre, Đegera ili bilo koga.
Srećom Indexi , e” i mi sa njima smo to uvijek znali. Vaspitanje, skromnost, poštenje i paska jako strogog miljea nije ostavljala mogućnosti da se samoreklamira stvaralaštvo i umjetnost Dvora.
Umjesto nas, iskreni Branko Požgajec iz zagrebačke grupe Drugi način , je na najslikovitiji i najednostavniji način oslikao muziku Indexa koju su decenijama darivali svijetu :
– Ja sam uveo jedan termin, to je bio moj privatni termin, kada je riječ o karakterizaciji svirke Indexa, ali su ga prihvatili moji prijatelji u mom krugu i muzičari. Konstatacija je bila da Indexi strahovito plemenito sviraju; znači filigranski izbrušena svirka: Za ono vrijeme nevjerovatno dotjerani aranžmani, izbrušeni i meni se uvijek sviđela njihova poetičnost.
Jednostavna konstatacija autora postavljena na osnovu razmišljanja iz prethodnog dijela teksta glasi:
Indexi stoje rame uz rame sa grupama The Beatles i The Doors.
Bitlsi su grupa koja je najviše doprinjela popularnosti pop-rok muzike, postavivši neke osnove te muzike.
Dorsi su sa Indexima proširili postavke roka do neslućenih granica.
Ostatak rok ergele kaska iza ovog triumvirata minimum jednu klasu. Potonje generacije su samo mogli da prave varijacije na zadate teme koje su oni ucrtali .
Veoma smo zahvalni šti su Indeksi i Davorin potekli iz ovog grada i postali kosmopolitska muzička akademija.
Sedmog maja 1892. godine , u trošnoj kučici zagorskog seljaka Franje Broza i žene mu Marije, rođena Javoršek, Slovenke, rodio se sin Josip .
Svijet ga zna kao Tita, možda najvećeg državnika dvadesetog vijeka.
Nećemo reći da smo indiferentni prema tom imenu i ličnosti koja se iza njega krila.
Ne mrzimo ga svakako.
Da li ga volimo?
Ne bismo rekli.
Ništa lično.
Otac, majka i njin porod su one ljubavi po naslijeđu dobivene.
Nekad ni one ne blistaju.
Ljubavi srce bira.
One prave , jedine, duša.
Ako ti se posreći imaš mnogo pravih , jedinih ljubavi.
Nama se uvijek posreći.
Da, poštovali smo ga.
Neki jako mnogo.
Mi ‘nako, srednje.
Možda nijansu , dvije više.
Danas još više.
Nekad nam žao , ali smo više ponosni , što njegove štafete , nikad nisu rukama mahalaša nošene.
Za štafetu, plavu kapicu , bijelu košulju i tamne pantalone ili plave plisir suknjice mi nismo bili predviđeni.
Ne zato što ih nismo imali.
A bilo je i toga.
Sistem zlatne kašike.
Zvuči vam poznato.
Komunjarska i nacionalistička navlakuša.
A nama su naše otimali još uvijek otimaju dok ne otmu i poslijednju zlatnu prašku.
Onu u duši nisu znali pronaći.
Malo naših očeva je imalo crvenu knjižicu. A to je bio uslov.
Ne zato , što nisu htjeli.
Možda.
Već zbog stigme.
Mahala je bila oblijepljena plakatima, a svake godine su višekratno letke iz aviona bacali.
Ukratko, Agitprop je pisao:
-Nazadni, antiprotivni.
-Neusklađeni sa crvenim bojama, srpom i čekićem.
-Zaljubljeni u sevdah i ljubav.
-Neizostavno vjeruju i predaju se Bogu Ljubavi i Milosti.
-Izolovati i zaobilaziti u šitokom luku.
Ipak, zhvalni smo Titu.
Nije dao na Bosnu.
Po njenoj duši je krojio bratstvo i jedinstvo.
Nažalost, pokazalo se neuspješno.
Nije dao da u mahalu buldožeri i kranovi zalaze.
Nije dao ili nije smio, nije bitno.
Hvala mu što nas je odvojio od radnih akcija, parola i borbenih pjesama.
Znao je da mi ne bi išli, uzvikivali i pjevali produkte ruralne masovnosti.
Nije to nikada bio naš svijet.
Niti će.
Nije ni ovaj, još čudovišniji i svirepiji.
Niti će.
Tito je bio vizionar i osjećao je sve to.
Znao je i ono sve što će doći.
Tu ništa nije mogao.
Bio je mrtav.
Ostaće za zapisano :
-Imao više časti i poštenja nego sto svi Tuđmani, Miloševići, Janše, Izetbegovići, Dodici, Čovići i njihovi jataci, pride religijski slugani.
Imaju i što će ikad imati.
Ovi mrzitelji ljudskosti, su nadigli sve moguće pošasti poganluka, kojeg im duša puna, protiv Časnog čovjeka.
A pjevali su mu: Druže tito mi ti se kunemo,od Vardara pa do Triglava,nosili mu štafete, bili uvalakači…
I nosili crvene marame i plave kapice.
Crvene kapice i plave marame i plisir suknjice.
No, oni su samo nebeski popušlići.
Zbog njih bi Mi mogli Tita , skoro voljeti.
Ipak ne ide nam od srca.
Mi, mahalaši smo osuđeni da volimo nježne Grlice i živimo sevdah .
Što bi rahmetli Deba rek'o:
-Joj , majko mila , plaha usuda. Moglo bi se hejbet ljepot diseratcija za desetku napisati.
Za kraj smo ostavili notornu glupost i laž petparačkih novina, trule, ofucane, evropske animir dame Velike Britanije.
Deba bi rekao engleske sifilističke kurve. Mi moramo paziti kako se ponašamo, jer drotovi iz Hulla prate svaku našu riječ. I, đeš ba prostitutku nazvati sifilističkom kurvom, uvrijedila bi se. Ona je osuđena na HIV, ma šta mu to značilo
Daily Maila, je Josipa Broza Tita svrstao 13. mjestu rang liste .
Sve da i prihvatimo njihovu listu, Tito nikako ne može biti trinaesti.
Nabrojaćemo ( samo ) pet britanskih državljana koji se rangirani na listi najgorih masovnih ubojica 20.
stoljeća a koji su barem koju poziciju prije južnoslovenske Gromade: :
Albert Edward (Edvard VII)
George Frederick Ernest Albert (Đuro V)
Albert Frederick Arthur George (Đuro VI)
Elizabeth Alexandra Mary ( Elizabeta II)
Winston Leonard Spencer Churchill ( Pijanac I)
Nećemo dalje da mozgamo. Ovih pet individua su potisnuli Broza na 18. mjesto. Po britanskim genocidnim mjerilima, oni su se dobro plasirali:
– od šestog do 10 mjesta.
Nažalost do kolajni su ih dijelili milimetri.
Znate onaj sistem :
Oni nama, mi njima.
A bilo je lijepo i časno biti Jugoslovenka i Jugosloven.
