Flory Jagoda je bosanska kantautorka i pjevačica pjesama na judeo – espanjolu , zaboravljanom jeziku bosanskih Sefarda.
Njen životni put je nalik putešestvijama mnogih Sefarda ,doživljenih tokom 27oo godišnjeg pogroma.Potsjeća na nevolje sefarda,njenih predaka koju je španjolska inkvizicija ubijala i progonila; i koji u Bosni nađoše spasennje.
Nju i njen narod šesto godina poslije neka druga inkvizicija je ubijala i proganjala,jedva je život spasila.
Skolinila se kod none u vlasenicu,od tamo je prognaše na Korčulu da bi nekako zviojeri pobjegla u Ameriku.Amerika ko Amerika;i hlada ko led,i vrela ko pržun.Nekima dobra – malobrojnim , drugima onim mnogobrojnima kazamat.
U Americi je život našla, ali joj domovina u srcu srasla.
Tada je postala dvostruka izbjeglica;duša koja za dvjema domovinama pati,plače i pjeva.Život je posvetila očuvanju lirske i muzičke tradicije bosanskih Jevreja. A ta tradicija je bogata kao višehiljadugodišnji svijet njenih predaka.Svijet kome je lutanje i sreća izmješala putanje od Jakova Izrailja,onog koji se usudio boriti sa Gospodom.
Zato ona pjeva i o Pashi i o Hanuki,opsadi Jerusalima i rušenju hrama,o bolnim rastancima za Španijom i Bosnom i žalom za nekim maglovitim vremenima kada se činilo da snovi neće prestati.
Miloj sarajevskoj Grlici mnogo hvala za svaki stih,za svaki akort koji je sarajevu i Bosni poklanjala i svojim mladalačkim i neponovljivim glasom pronosila svoje bosanske tuge širom svijeta. Tuge Alhambre , Bjelog dvora i Jerusalima pretočenu u sefardski sevdah.
Možda ga vidi tvoja duša uboga, koja mi jednom reče :
Idi.
****
Mila moja
Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.
Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.
Glas Tvoj miluje moje ljubavi i sjećanja, i u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.
Piši mi
Pjesma ova , već neko vrijeme
od kada je prohodala i meni doletjela me tišti.
Nekada davno,
sunce bilo je purpurno,
nebo safirno,
trava smaragdna,
srce milostivo,
a duša nevina.
U toj ljepoti se gubim
i vidim
Tebe,
malena moja.
Osmijeh si prekrasni , krajoliku poklonila, a plače ti se.
Pišeš mi pismo, a boli Te.
Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.
Samo pitaš da li volim Te
i koja me tada ljubljaše.
Ponosna si žena ,
djevojčica ,
srna ,
a moje ćeš laži i nevjeru
preboljeti samo da ostanem.
To me zabolilo mila.
Ponos
Ti nisam mogao oprostiti.
Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju,
A si mi poklanjala.
Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.
Ali ne znam gdje si Ti,
kako da Te pronađem.
a
Pišem Ti ,
jer nemam ,
skoro da i nemam kom.
Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.
Sve moje ljubavi su otišle tmo gdje bol ne stanuje..
Pišem Ti ,
jer sada razumijem
Tvoju ljubav i Tvoju tugu.
Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?
Malo je žena voljelo kao kao što si Ti
imalo osmjeh i pjesmu
što se Ljubav zovu.
Umorna od čekanja mene neuviđavnoga Ti mi pobježe.
Ne znadoh gdje!
Kad saznah , kasno bi za sve.
Al’ viđam Te. Još si mi ista, mila moja.
Prelijepa i krhka.
Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica ,
što željna radosti osta gladna ,
jer nevinost ne želi kljucati.
Takva si Ti.
Izvini, nije pošteno , ali rečiću :
Ista ja.
Srce daješ, a ne pitaš ništa.
Sebe darivaš, a boli Te.
Sanjaš jednu ruku ljubavi ,
usne zaljubljene.
da Ti djetinje lice rose i miluju
Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.
Sram me mila moja .
Pustih Te da odlepršaš
ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.
Stidim se mila moja.
Dozvolin san , da Te oni bezumnik ,
oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu,
međ’ tujine odvede,
a ne progovorin,
ni jenu
ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.
Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje,
kao što su tamo tujinci htjeli.
Pišem i ne tražim da mi kažeš
kako je srce Tvoje umorno.
Ne želimčuti da je skršeno.
Da i neugodno mi je,
što više ne znam od kojih pjesama
tebi bude lakše i koja tebe tišti.
Ali molim te vrati se, biće nam lakše.
Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti,
makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala,
a ja u snježnim danima kajanja.
Možda će nas još više boljeti,
ta blizina
ali bićemo na pola koraka ,
na dohvat one djetinje ruke što miluje i voli.
Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.
I oprosti mi.
P.S
Mila moja,
Volim te
toliko
da vrnuo bih Ti sve pjesme i ljubav tvoju.
Ali pomislim, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih.
Bilo je to ljeta 1968. godine. Na plaži dva su djeteta, djevojčica i dječak, dvije grlice male. Dječak i tujinka se miluju i ljube. Tada nije bila njegov život. Kasnije će je on tako i proljećem svojim zvati; jer je otišla. Prije toga ,za sva vremena, svoju je ljubav njemu darovala. Miluju se i ljube; ljube i stidljivo maze. Nikog nema, sami su, tišina ih spaja. Krajolik ih smiruje i bodri.
Mjesec se nasred neba zaustavio. Stidljivo jedan prozračni oblačić pred oči stavio. Neće da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece nešto nestašno rade.Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga. Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.
Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.
Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.
Blesan je zatečen ne sto već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.
Đe me nađe, konta on. Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti sjeti se Sulje, Solomona, neki mu ko rod dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:
– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.
-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.
-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah.
-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.
– Hoću malena moja,ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.
Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali slađahne aktere.
Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Dio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah.
Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.
Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.
A šta je sevdah pitala me djevočica mila ,što se nenadano međ’ oblake skrila?!
Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili ,kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.
Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.
Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakari.
Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.
Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.
Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.
To je dio sevdaha: poetika i snovi.
Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.
Šta je sevdah to je teško objasniti.
Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…
Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.
O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.
Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.
Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.
Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.
Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila tanka ko dlaka dohaka zlom insanu.
Umiralo se onako,polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoja duša izdala.
Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu i sofri meze i pića,kao predjelo sevdahu i ljubavi.
Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba.
I jošte meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.
Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.
Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Vesne proljeće, Anabel Lee i Ane Snjegine, grlice, klinke i vrapčići, iz srca Sanje, Jasne, Sonje, Anđele, iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princom, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane, djevojčica, nježna žena Fahreta , Senke, Kaliopi, Vlaste, Bisere milo moje, jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem, Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem, Silvana Zilha sa ranama, klinka Pjaf, Velike Besi, Bili i Janis, i princeza Dajana …
Nabrajanje nam uvijek ide od ruke, ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.
Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo.
Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajka pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.
Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.
Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :
Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.
Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.
Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.
Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.
Jutros nam se nije ustajalo. Nikako da mrdnemo. Telefon zvoni. Vijest je tu, bolje da nije. Nikako nije dobra.
Napolju sunce razvalilo osmjeh , koji nas podsjeća na lice našeg prijatelja Ese Mrakovića, kada ulicama našeg grada brodi i misli : lijep je ovo grad.
Da li je pritom mislio na grlice koje mu ispred očiju migolje , ili sjaj Grada čednosti , nismo ga nikad pitali.
Nije bilo potrebe.
Jer u ovom gradu se ništa ne dešava, a da to tako nije zapisano.
A zapisano je, da ovo jutro, Eso ne ugleda , niti vidi koliko ono nalikuje na njega.
Ništa strašno, pomislićete. Vidjeće ga neki drugi put.
Nije baš tako.
Eso Mraković se osjećao umorno i odlučio da usnije i odleti sa ždralovima.
I neće nikada više vidjeti svitanja dan, koje je tako volio, a čaršije nam, i mnoga sa nama dočekao.
A vi , kada ste toliko pametni, odite , pa recite miloj Aiši, da njen Eso više nije tu i da se nema namjeru vrnuti.
Ne bi ste dobro prošli.
Ne bi ni Eso, samo da ga može dokučiti.
Nikad se nisu ni sporječkali, ali ovaj put bi napravila izuzetak.
Mlatnula bi ga ,uh, ne zna čime, ali bi ga odalamila tako da ga zaboli, onako kako nju sada boli.
Mlatnula bi ga, uh , ne zna čime, tako da vidi sve Zvijezde nebeske, kako njoj u glavi bol iskri.
Mlatnula bi ga tako , bilo čime, da mu na pamet ne bi palo da je ostavlja i da joj srce krši.
A opet, i ne bi.
To , samo, iz nje izvire ljutnja za ovu nepodnošljivu izdaju. Za ovaj nož u leđa.
Da može , samo bi ga zagrlila , čvrsto jako. Cjelov koji mu dala, jer nije znala da će joj se iskrasti, tako naglo, bez pozdrava.
A bio je uvijek pažljiv i obziran. I kao muž i otac. I kao čovjek.
Ljudina.
Kad samo pomisli, šest decenija proletiše kao leptira let.
Joj , Bože mili , misli Aiša…
Bilo nam je tako lijepo, da vam ne mogu opisati kako.
Znate ono kad se dvoje mladih zagledaju, a srca im ustreptala ko proljeće što se budi, obliveno raskošima boja i mirisa.
E takav je naš život bio. I još ljepši.
Eso je bio moja prva ljubav i jedina.
Kada me prvi put pogledao, onim okom iz kojeg radost i čežnja iskre , i onim drugim zavodljivim punog ljubavi , u koje sam se utapala, znala sam da će biti moj.
Bio je moj Eso ljubavnik, čuven po tom zvanju, dođe sa gitarom u ruci, i nježnošću u glasu u susjednu bašču da mi pjeva.
Babo mi strog bio. Nije dao da mi ispod penđera, podno moga čardaka iko zapjeva pjesme ljubavne.
Kaže :
-Ne priliči. Ti si djevojka za udaju.
Ja se tada prvi put pobunim:
-Znam babo, ali moje srce samo njega hoće.
Babo me pogleda, klimnu glavom i ode.
Eto ga.
Vrnu se sa Esom, njegovim osmijehom i njegovom gitarom.
Posadi ga ispred sebe i matere mi , i pita ga:
-Eso reci nam ko si ti i šta hoćeš od naše mezimice?
Moj se Eso ne plaši, niti dvoumi. Nikad nije. Uvijek je znao šta hoće. Imo je on srce ko dva pastuha i pride bikonja , iz čijih nozdrva vatra suklja.
Uzme ćemane i počne gladiti žice . Razliju se tonovi ljubavi. Eso gleda u mene , ne popušta.
Ja jadna, šta ću, stid me babe , ali ljubav je jača i ja pustim glas:
Tamburalo momče uz tamburu,
tambura mu od suhoga zlata,
tanke, žice kose djevojačke,
a terzijan pero sokolovo
Gledala ga Ajka sa čardaka
Vidi majko, lijepa junaka
Da mi ga je u dvoru gledati,
na njegovim grudma sevdisati
Karanfil bih pod njega sterala,
a pod glavu rumenu ružicu,
nek miriše, nek se često budi,
često budi i često me ljubi.
Babo šuti i duma.
Razabra se i usta.
Poljubi me u čelu, pruži ruku Esi , ovaj je dotaknu čelom i usnama i još jednom.
Čuli smo riječi :
-Neka vam je sa srećom.
I bilo nam je.
Joj, kako nam je bilo. Plakala bih da mogu.
Sve mi je suze Eso pokro. Ne teku one da se vide. Potoci se u meni slijevaju.
Kristalno jezero u srcu prave. To je jezero radosti , u kome je maleno ostrvce tuge.
Samo za mene i Esu. Njega ne dam nikome. Ni da se zaviri u njega.
Žao mi dvije kćeri. I Zumru i Almu.
Tuguju.
Moj Eso bi se ljutio na njih.
Trebaju biti sretne što su ga imale toliko dugo uza se.
Sjećam se kako ih je volio. I nikad prestajao nije. Niti će.
Sjedim na terasi , zaljubljeno gledam u prilike što kruškino stablo radošću obasjavaju.
Ta kruška nije obična. Ona je uvijek u cvatu ili rađa , sva se behara ili crveni.
Eso, moj napravio ljuljačku. I njiše mi , moje dvije mile djevojčice, naše ljepotice.
Joj bože, koliko je ljubavi bilo u njegovom pogledu. Koliko nježnosti u dodiru. Koliko brižnosti u srcu , dok ih je gurao da se vinu ka nebu.
Bila bih ljubomorna , da ih nisam voljela kao on.
One se možda ne sjećaju toga, ali ljubavi koje nose u sebi su dar tih bezbrižnih dana .
Žao mi unučadi . Više se neće moći radovati dolasku djedi i njegovim dodirima i poljubcima. I ljubavi koju je poklanjao svima.
I zeta Ivicu , što je drugovao i mnogu žesticu i janjad okretao s njim, pomalo mi žao.
A ja?
Šta sa mnom!
Misliću na usne njegove.
Nedostajaće mi usne njegove. Onoliki , moj Eso, čovjek sa planine, a blago nježnosti, sa usana svojih, na moje puštao i krao mi slast. A meni nije žao. Ja , hoću još. I dobijam. I utisno ih moj Eso za čitav život.
Željeću ruke njegove.
Nedostajaće mi one njegove čvrste ruke. Joj , kako me stisnuti i milovati znao , sva sam se u njima gubila i nestajala. Još je toplo tijelo moje , još ih osjećam.
Sanjaću tijelo njegovo.
Nedostajat će mi tijelo njegovo. Joj, kako se oko mene svijalo , i kako me bralo . Joj , majko moja, znala sam i vrištati i majku dozivati. Kad pomislim na mog Esu, tijelo moje još uvijek hoće da bukne i gori.
Usne, ruke i tijelo moga Ese, čovjeka čaršije, će me ljubavlju njegove duše milosne zalijevati i milovati.
Znam sada će me kćeri tjerati da napustim dom , u kome , sa mojim Esom, Princem na bijelom konju , doživjeh sve što insanu treba. Ljubav, sreću, djecu i mir.
Ne mogu Esu ostaviti samog. Jer on je tamo gdje su moje srce i uspomene,
Na uzvisini, u đardinu , među ljubičicama, da ga gledam sa gitarom u ruci, osmijehom na licu, ispod starog trešnjinog stabla, koje još uvijek cvjeta i rađa.
Ne mogu ja to pustiti.
Svakog jutra i večeri moći ću mu šaputati:
-Mili moj Eso , joj , toliko te volim , da me još uvijek boli.
Znam, biće mi malo hladno, i prazno.
Dok se ne naviknem.
Tako mi kažu.
Aha , jašta , naviknuću se. Jendog dana…
Imam toliko doživljenih slika i snova da me mogu obasjavati i grijati još čitav jedan život.
Šta mi više treba!
A Eso moj , će mi ponovo , svaki dan , pjevati o tome.
Zar ne , Mili, ljubavi moja.
****
In memoriam Eso Mraković
Na današnji dan prije godinu dana naš prijatelj je usnio.
Aiša muči .
Znamo neutješna je , ali ne želi nmikoga da sekira svojom tugom.
„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.
Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.
On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.
On želi da vi nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I to je velika ljubav.
A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.
Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna svoga Stvoritelja.
Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.
Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?
Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?
Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?
Možda su nas neki rastanci boljeli?
Možda nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?
Možda!
Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.
Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemamp vremena?
Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.
Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.
Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?
Kad roditelj umre, ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.
Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.
Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.
Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.
I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao djeca.A djeca sve znaju ili osjete.
Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.
Nije njima žao mrijeti.
Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali, svaki dan, svaki tren pokazivali.
Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali roditelji.
Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U životu mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.
Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.
Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav jedine bezuslovne ljubav. U životu se dese i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom, ne prođu sasvim dobro.
Kad smo srećni ,zašto misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.
Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.
Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.
Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.
Zašto insan plače nad danima kada je sretan bio?
Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.
