U konačnici , promjena krajolika,
svijetlo – tama ,
je samo novo lice već viđenog.
Nemojmo se zavaravati ,
boje persistiraju iza svjetlosti
iza tame
duboko u oku sanjara
milošću postaju
Tišina i sni
zauvek
No comments
Category Archives: Grad čednosti
Mak Dizdar ili Čudo zvano Modra rijeka ( Pomen )
Izvor Modre rijeke
Modra rijeka Bosne moje
Modre rijeke
Modro jezero
Predvečerje nad Modrom rijekom
Modro zeleni vodopad
Modrozeleni krajolik
Sunce i ljubav
Ah , to proljeće
Modra rijeka
Blistava Modra rijeka
Upozoravaju me da Makova Modra rijeka i rijeke koje sam ja u njoj
prepoznao ,nisu iste rijeke.
Kažu, Makova, prava hita ka Jadranskom moru ,moje ,krive , brode na sve strane, najčešće ka Bosni.
Tada se zamislim i snebivam , poželim nešto reči,
ali odmahnem rukom , slegnem ramenima:
Ljudi su vrlo često nerazumni , ili barem strani.
Geografija,toponimi,aromosfera ,vrijeme i prostor uopšte nisu bitni za Modru rijeku.
Ona je sve to. Pride ljudi.Bosanski.
Modra rijeka je : izvor iza sedam iza osam ,
da Bosna zemlje Božje Milosti plovi,
zajedno sa njom,
ona je tisuće godina duboka cvjetna svježina ,
Sarajeva Grada čednosti –
plavo modro pojilište časnog Bogumilog naroda .
Modra rijeka je ono što častan čovjek sam odabere.
Ona je put kojim život hodi.
Ona je nestvarno proljeće.
Ona je sunce i ljubav.
Ona je moja ljubav, miris smilja i moj dom.
Od kada sam upoznao Makovu Modru rijeku ,
ja sam je čvrsto prigrlio ,
u duši odredio njen bitak ,
ne želeći ubiti njenu mističnost i samoniklost.
Odredio sam da ona bude i rijeka po kojoj se jedna zemlja zove.
I pogriješio?
Ne priznajem da me je zavarao stih :
Tisuć ljeta duboka je…
Iako, tačno toliko vremena zemlja Bosna po prvom zapisu postoji,
to je prejednostavna šifra da bi se otkrila tajna Modre rijeke.
Svi tumače i rastaču Modru rijeku i pokušavaju da joj daju odrednice i smjerove.
Moja baba,majčina majka,prečasna i prelijepa duša,
Milostiva u svojoj uzvišenosti ,da joj Milostivi podari rajske đardine,
mi je neposredno pred smrt otkrila jednu svoju tajnu:
„Za Kuran , Svete knjige i istinu ti nije potreban vodič i tumač.
Svaki čovjek svoju tajnu i svoje breme ima i želi da se toga riješi,
da to nekom drugom proda ili o grbaču okači.
To može svakog skrenuti sa pravog puta.
Moj ti je savjet , Kuran i Svete knjige u osami,
u tišini čitaj, proučavaj ako ga ne umiješ učiti.
Čitaj ih polako i tiho,ni glasno, ni nijemo,
već od srca nježno i razgovjetno.
Bog je milostiv i prašta.
Ako si dobar i iskren upotpunit će ti dušu i sve ćeš razumjeti.
Istina će se sama pojaviti.Drugačije to ne ide.“
Poslušao sam je.
Dugo sam lutao.
Još duže mi je trebalo mi je da shvatim.
A onda odjednom krvavi rat je počeo i sve je polako leglo na svoje mjesto.
Nestalo je bjelila iz očiju,
čepova iz ušiju,
bujice presahlih riječi potekle.
Da li je ta ista tajna zauvijek vezala Mak Dizdara, njegovu poeziju,
stećke i Modru rijeku,za Bosnu?
Meni se čini da je i Mak Dizdar ”teško” razumio sam sebe.
Toliko je zaronio u Modru rijeku,
toliko se zakopao u stećke tragajući za dušama voljenih bića,
izgubljenih u paklu jasenovačkih kama,
pa se osamio u svojim lutanjima.
Doduše , malo ga je i država za koju se borio,
a radi čije slobode izgubio najmilije,
odgurnula u stranu ,
jer :
Tragajući za majkom i sestrom , tražeći odgovore zašto i zašto ,
počeo je tragati za onom drevnom izgubljenom Bosnom ,
koju su svi napustili i ubijali ,sa jedinom željom , njenog nestajanja.
Mak je spoznao da se Bosna nikad nije dala,
većme je većom postajala,
krijući svoju čednost ,i ljepotu, milost i snenost,
od skrnavitelja,silovatelja i ubica.
Ostavštine je svoje prenosila preko Kamenih spavača
i svoje djece Bosanaca .
Mak je pošao od Bosni bliskih Krstjana ,
odlutao do stare Grčke i Orijenta,
da bi se vratio Bosni, stečcima i Modroj rijeci.
U njima je našao Mir.
Nadamo se.
Možda i neke odgovore.
Tko da zna?
“Stećak je za mene ono što nije za druge,
ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli
ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ,
jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh,
jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život,
jest prošlost, ali jeste i budućnost.”
Podizao je velove i zvjezdanu prašinu sa Kamenih spavača.
Dok je hodio ,umivao se mirisnom rosom bosanskih livada.
I začuđen, vidio je da se ona prelijeva u tisuće modrozelenih boja
žuboreći istinu širom bosanskog dunjaluka.
I očaran njenim ljepotama, vidio je da ona umiva dunjaluk svoj,.
da skuplja suze pučanina i pretvara se u Modre rijeke ,
što miju bol Bosne,majke njihove.
Mak je čeprkao i djelić po djelić prenosio okamenjenu prošlost,
u svoje teške i ponekad gorke riječi, kao pouku i poruku za budućnost.
Teške i gorke, jer je njegova mladost takva, jer je prošlost Bosne takva,j
jer je svaki dan , negdje , širom svijeta takav.
Mak skoro nikad nije dopustio da ga bol vodi.
Tako ga odgojila majka, Bosna i porodica.
U Bosninoj ljepoti nema bola,samo prkosa i sna , stećaka i Modrih rijeka.
Ktomu planina i gradova nalik njima ,
što vješto kriju bol.
Takav je Mak Dizdar bio .
Malo “težak” i nepopustljiv ,često vrlo strog do nerazumljivosti,
ali iskren i neponovljiv, i jer se bojao svoga grijeha u porodičnoj tragediji.
I nije želio , nikako nije htio biti tumač ljudima.
On je želio biti samo svjedok,
i postao je jedan od Kamenih spavača.
Da li je htio poručiti da ljudima ne trebaju tumači?
Da se oslone na Svete knjige . stećke i Modre rijeke, jer oni su duša Bosne.
Tko da zna?
Svjesnost ;
samoproglašeni tumači Bosne i Bosanskog bića su plaćenici,
a plaćenici ništa dobro , ni mudro ne nose ,
ga tjera da ponekad muči kad treba vrisnuti,
a opet nekako mirno, tiho ,staloženo i veoma glasno vrišti.
Oni drugi su plaćeni da kažu ono što pišu, a to nije Bosnina istina.
Zato su laž i istina uvijek na suprotnim stranama.
Ima i časnih izuzetaka, koji iz ljubavi prema riječi i istini
od Bosne ništa ne traže.
Ne traže ni da ih razumijete.
Očekuju da ćete sami naći svoj put i prepoznati riječ istine.
Prošle su decenije, eoni ,
a u meni još uvijek leži mistika u neponovljivosti Kamenog spavača i Modre rijeke.
Ili Modrih rijeka.
I Bosne zemlje Božije milosti.
“Tko je ona,gdje je ona,zašto je ona,nikto ne zna,
al je znano u Bosni je tma i tmuša neprobolna…”
Kao što je Jason modre rijeke prebrodio ,
tako će ih i Kameni svjedoci opet ponovo spojiti,
jer
valja nama preko rijeke.
A nad Bosnom kao uvijek behara miris Božije milosti.
Dopisano:
Mehmedalija Mak Dizdar 17. oktobar 1917. Stolac – 14. juli 1971. Sarajevo
Rođen je u staroj muslimanskoj porodici kao sin Muharema i Nezire (rođene Babović).
Izgubio oca u šestoj godini.
Imao je sestru Refiku i starijeg brata Hamida .
Majka i sestra ubijene su mu 1945. u koncentracionom logoru Jasenovac,
kao rezultat svojevrsne osvete ustaša Dizdaru zbog njegove
neuhvatljivosti i antifašističkog djelovanja . (I izvor)
Njgov brat Hamid je zbog ilegalnog rada uhićen je od ustaškog prijekog suda
ali je pobjegao iz Sarajeva.
Nakon toga njegova majka Nazira (rođ. Babović) i sestra Šefika su odvedene u Jasenovac
i tamo ubijene od ustaša. (II izvor).
Dvije interpretacije povoda tagičnog završetka dvije žene.
Zar zlu treba povod?
Ni Hamid ni Mak se nikad nisu oporavili od porodične tragedije.
Hamid je tavorio i zgasio svoju neospornu knjižvenu vrijednost.
U inat ustašama , Hamid se proglasio srbinom,
i gle ,
morbidne li “slučajnosti” , Hrvati Maka svojataju kao hrvatskog pjesnika ,
Bošnjaci kao bošnjačkog,
Srbi kao srpskog , valjde po bratu ,
a Mak
unatoč,uprkos i u inat svima njima , umro kao Bosanac ,potomak bogumila,davno prije novokomponovanog Bošnjaštva.
Grad Sarajevo i Izbori 2022.
Nak nam oproste drugi Gradovi ali u Sarajevu se uvijek rješavala sudbina Bosne i Hercegovine.
Historija je pokazala sa su svi mrzitelji Bosanskog bića i Bosanske opstojnosti odavno shvatili da će uništenjem Sarajeva Bosna u Hercegovina prestati da persistira.
Satajevo bi uvijek uspjelo da se odbrani i odbrani BiH.
I sada je taj trenutak. Izbori 2022. su raspisani , fašistička neman blokira izbore i ne dozvoljava da se narodni novac , maleni dio , usmjeri u korist izbora i za budućnost zemlje.
Odakle bilo kome , a pogotovu rušiteljima zemlje pravo da jednoumno i nasilno blokiraju i raspolažu narodnim novcem rušeći državu , a sa njenih jasala se hrtane , pljačkaju i kradu je.
Da bi se stalo u kraj fašističkim mrziteljima i djeliteljima Bosne i Hercegovine Sarajevo mora stati u njenu zaštitu.
Molimo vlad Grada sarajeva ( Kantona Sarajeva ) da iz svojih fondova hitno obezbjedi 12.000.000,00 KM pozajmice CIK -u radi početka priprema za Izborne procese 2022. A ako treba i bespovretno pomoći Izbore BiH , a samim tim i narode i opstanak Bosne i Hervcegovine.
Sarajevo te novca ima , može i na kraju mora učiniti sasvim normalnu gestu pomoći zemlji čiji je on vodeći grad, a u interesu i za dobrobit i svojih građana , a i osiromašenog BiH naroda.
Ukoliko vlast Grada Sarajeva do kraja tekuće nedelje ne obezbjedi potrebna sredstva i stavi ih na raspolaganje CIK BiH , onda je vrijeme da narod izađe na ulice i pomete uzurpatore , pljačkaše, rušitelje i izdajice domovine sa lica zemlje.
Ako Glavni grad koji planira projekte od 2 milijarde KM , na kojima će profitirati uglavnom gradska vlastela , ne može da se sjeti patriotske dužnosti i odvoji siću za demokratske izbore ma nivou države me zaslužuje ni poštovanje ni čast- a kamo li vlast.
Svaki dan je praznik
Sretan i blagoslovljen je dan koji počinju Božijim imenom.
I sjećanjem na ljubav.
Mnogo ljubavi.
I Danas je blagdan.
Jer ste živi i dišete ,
jer imate sutra.
I znate , sigurni ste ,
ima jedna ruka mala , topla , nježna
koja vas negdje i nekad čeka.
Znate onu “ruka u ruci , lijeva u desnoj, desna u lijevoj”.
Svaki dan bi trebao biti dan slavljenja Boga Jedinog.
Zastanite.
Osrvnite se.
Dignite pogled ka nebu.
Nema veze jel ‘ dan , il’ noć.
Nemojte se susprezati baciti pogled i raširiti zjenice.
U svakom zakutku vašeg oka ljepota Božijeg stvaranja zaiskri uzvišenošću .
Tada oslušnite svoje srce.
Osjetićete kako se u njegovo bilo prelijeva radost ,
umilna muzika tisuća boja i valera poklon Milosti i Ljubavi.
Vašu dušu obuzima Svjetlost i vi ste sretni.
Uz vas su vaši najmiliji, trpeza je bogata
Nema veze ako je kojim slučajem i tanja.
Mir je u vašem domu.
Još ako se čuju cvkutavi i radosni glasovi …eehhejjj…
Nad vama bdije Ljubav.
U vama je ljubav.
Šta vam više treba?
Poklonite jedan tren svojih misli i djelić ljubavi
onima koji nisu sretni kao vi,
kojima je zlo uskratilo ovasj Blagi dan.
Mahnite im iskreno sa nadom i osmjehom.
Nema veze ako vas ne vide i ne čuju.
Osjetiće, budite ubijeđeni u to.,
jer Božije Savršentvo svakog trena ,
eonima sije i sjaji miris i ljepotu života i ljubavi-.
I radi Ljubavi , Milosti Božije nemojte ,
ni slučajno nemojte
da bi kukali
ili se plašili.
Živite i radujte se ,
jer neuki vas lažu da samo jednom se ljubi.
Josip Broz Tito – Mahalska reminiscencija
Na današnji dan, sedmog maja 1892. godine , u trošnoj kučici zagorskog seljaka Franje Broza i žene mu Marije, rođena Javoršek, Slovenke, rodio se sin Josip .
Svijet ga zna kao Tita, možda najvećeg državnika dvadesetog vijeka.
*
*
Nećemo reći da smo indiferentni prema tom imenu i ličnosti koja se iza njega krila.
Ne mrzimo ga svakako.
Da li ga volimo?
Vjerovatno . ali ne previše.
Ništa lično.
Otac, majka i njin porod su one ljubavi po naslijeđu dobivene.
Nekad ni one ne blistaju.
Ljubavi srce bira.
One prave , jedine , duša .
Ako ti se posreći imaš mnogo pravih , jedinih ljubavi.
Nama se uvijek posreći.
Da , poštovali smo ga.
Neki od nas jako mnogo .
Neki ‘nako , srednje.
Možda nijansu , dvije više.
Nekad nam žao , ali smo više ponosni , što njegove štafete , nikad nisu rukama mahalaša nošene .
Za štafetu, plavu kapicu , bijelu košulju i tamne pantalone ili plave plisir suknjice mi nismo bili predviđeni.
Ne zato što ih nismo imali.
A bilo je i toga.
Sistem zlatne kašike.
Zvuči vam poznato.
Komunjarska , i nacionalistička navlakuša.
A nama su naše zlato i imanja otimali i još uvijek otimaju , dok ne otmu i poslijednju zlatnu prašku.
Ono zlato sakriveno u duši nisu znali pronaći.
Malo naših očeva je imalo crvenu knjižicu.
A to je bio uslov za sve!
Ne zato , što nisu htjeli.
Možda.
Već zbog stigme.
Mahala je bila oblijepljena plakatima, a svake godine su višekratno letke iz aviona bacali.
Ukratko, Agitprop je pisao:
-Nazadni, antiprotivni.
-Neusklađeni sa crvenim bojama, srpom i čekićem , paganstvom..
-Zaljubljeni u sevdah i ljubav.
-Neizostavno vjeruju i predaju se Jedinom Bogu Ljubavi i Milosti.
-Izolovati i zaobilaziti u širokom luku.
Ipak, zhvalni smo Titu.
Nije dao Jugoslaviju.
Nije dao na Bosnu.
Po duši Bosne zemlja Božije milosti je krojio bratstvo i jedinstvo.
Nažalost, pokazalo se neuspješno.
Nije dao da u mahalu buldožeri i kranovi zalaze.
Nije dao ili nije smio, nije bitno.
Hvala mu što nas je odvojio od radnih akcija, parola i borbenih pjesama.
Znao je da mi ne bi išli, uzvikivali i pjevali produkte ruralne masovnosti.
I eto belaja.
Nije to nikada bio naš svijet.
Niti će.
Još manje ovaj, genocidni svijet tronacionalističke pljačkaške bagre i fukare, koji je još čudovišniji, monstruozniji i svirepiji.
Niti će.
Tito je bio vizionar i osjećao je sve to.
Znao je i sve ono što će doći.
Tu ništa nije mogao.
Bio je mrtav.
Ostaće za zapisano :
-Imao je više časti i poštenja nego sto svi Tuđmani, Miloševići, Janše, Izeti, Dodici, Čovići i njihovi jataci, pride religijski slugani. Više nego ta pogan ima i što će ikad imati.
Ovi mediokriteti i mrzitelji ljudskosti, su nadigli sve moguće pošasti poganluka, kojeg im duša puna, protiv Časnog čovjeka.
A pjevali su mu :
Druže tito mi ti se kunemo, od Vardara pa do Triglava , nosili mu štafete, bili uvalakači…
I nosili crvene marame i plave kapice.
Crvene kapice i plave marame i plisir suknjice.
No, oni su samo nebeski popušlići.
Zbog njih , krvoločnih nacionalista Mi bi mogli časnog čovjeka , Tita , skoro zavoljeti , ali ne smeta nam da volimo njegova vremena. .
Ipak ne ide nam od srca.
Mi, mahalaši smo osuđeni da volimo nježne Grlice i živimo sevdah .
Što bi rahmetli Deba rek'o:
-Joj , majko mila , plaha usuda. Moglo bi se hejbet ljepot diseratcija za desetku napisati . I odraditi.
Za kraj smo ostavili notornu glupost i laž petparačkih novina, trule, ofucane, evropske animir dame Velike Britanije , koja sada tavori na smetljištu historije..
Deba bi rekao engleske sifilističke kurve.
Mi moramo paziti kako se ponašamo, jer drotovi iz Hulla prate svaku našu riječ.
I, đ'eš ba otočku prostitutku nazvati sifilističkom kurvom , uvrijedila bi se. A i osuđena je na HIV, ma šta mu to značilo. Kažu da je to nešto progresivno. Na zdravlje kruni koja ubije princeza bila svaka preogresivnost te vrste .
Daily Mail je Josipa Broza Tita svrstao na 13. mjest0 rang liste svjetskih ubojica .
Sve da i prihvatimo njihovu listu, Tito nikako ne može biti trinaesti.
Nabrojaćemo ( samo ) pet britanskih državljana koji se rangirani na listi najgorih masovnih ubojica 20. stoljeća a koji su rangirani barem poziciju prije južnoslovenske Gromade: :
Albert Edward (Edvard VII)
George Frederick Ernest Albert (Đuro V)
Albert Frederick Arthur George (Đuro VI)
Elizabeth Alexandra Mary ( Elizabeta II)
Winston Leonard Spencer Churchill ( Pijanac I)
Nećemo dalje da mozgamo. Ovih pet individua su potisnuli Broza na 18. mjesto. Po britanskim genocidnim mjerilima, oni su se dobro plasirali:
– od šestog do 10 mjesta.
Nažalost do kolajni su ih dijelili milimetri.
Ako uključimo Tuđmana i Miloševića i njihovu genocidnu sabraću Pavelića i Mihajlovića, Tito je mala mazna maca.
Znate onaj sistem :
Oni nama, mi njima.
A bilo je lijepo i časno biti Jugoslovenka i Jugosloven.
Sretan Đurđevan
Svim čestitim Romima , našim dragim prijateljima Ciganima,
i nježnim anđelima naše stvarnosti
od srca želimo blagoslovljen i berićetan Đurđev dan.-
Sretno pročišćenje Modrim rijekama i lijep Božiji dan suncem obasjan.
Moj otac , Stari most i ja
Mojim rodteljima
Stari most
Most i izmaglica
Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)
Snježni most
Mostovi povjerenja
**
Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.
Učio me slikati.
Blago rečeno , uz dužno poštovanje , pojma on nije imao o slikanju,
jer rekoše mu :
-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.
Al’, mnogo toga je znao o duši.
Onol'ko kol'ko to očevi znaju.
Dovoljno.
Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.
Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:
-Plaćao sam da te uče slikati?
-Hvala oče!
-Ne zahvaljuj,konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?
-Misle da jesam , malo me ko razumije.
-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.
-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.
-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog jednog dunjaluka.
Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.
On ćejfio , a ja oči , u polumraku gubio i bečio, tražeći dušu mosta.
On bi zasjeo sa drugim agama i ” ‘adžijama ” i polako akšamlučio.
Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada
i bukadar meze i mezica.
Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori prošlost , sadašnjost i budućnost.
Uh , neba mi, obavezno i prelijepe , tople raskošne i rosne žene,
s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.
A Stari most mudro nijemi , svjedoči i pamti.
Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,
def zadamaro ,jecaji harmonike bi se prosuli Modrom rijekom,
sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,
a mjesec šaputao:
-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”
A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti ,
svaku uzdišući milovao i zazivao :
Eh , moja prelijepa Emina
natočider nam…
Koštano mori mome ubavo,
boli , mnogo me boli život moj…,
zapjevaj mi onu moju…
Po mahalski – boli dertli glava od ljepote tih Anđela.
Ovo materi nikada nisam spominjao.
Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.
Nek mi duši prosti.
Sada garant sve zna. Na nebu nema tajni.
Bila je iskrena vjernica. Oprostiće. Aha , Daj Bože!?
Jednom , kad počeh cvjetati , radi jedne Koštane ili Emine,
potonjim decenijama svejedno je ,
zanesen neizmjernom ljepotom i haremskim glasom ,
pokušah , aman ,prekršiti očev zeman i pridružiti se akšamluku.
-Jok! veli.
Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom ,tek kada naslikaš dušu mosta ,
koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove nam priča.
U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.
Do nekog vremena , nisam ni imao vremena.
Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama,
dakako ženskim ,
takozvanim smislom života , najčešće nalijetavši na besmisao,
udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.
Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.
Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;
kao da nam ih neko ukrade.
Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.
Prestao sam se buniti kada mi reče:
-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš , luk povučeš krivuljarom,
dvije kose linije trokutom razvučeš, osjenčiš tabije, dodaš modrila ispod ,
objesiš pun mjesec na tamnu plavet iznad , ni veliki ni mali ,
samo nek je okrugao.
I eto , ko biva natandario si most.
Eh ,sine moj, a gdje je tu duša?
Ona što nas oplemenjuje ,ona što je Starac svakodnevno upija i poklanja.
A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.
Dođe rat , nestadoše Stari Most.
Reče mi otac:
-Sada si zreo.Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti bio , umiješ ti to.
U mome vaktu , ostavštini mojih otaca, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.
Naslikah most, skoro pa minjatura.Nije se imalo ni boja, ni platna.
Mnogi ni života.
Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.
-“Biće nešto od tebe! Znao sam se da imaš dušu. Sin si mi.
Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka,molim te i to je to.”
Oćutim . Pored očeva, za čjim mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija
moraš tragati, nekako saburu svikneš.
Pomislih , sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina
slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među
skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.
Jedna štura Nada da će “nešto od mene biti ” i savjet – natakari čempres nasred mosta.
Nije loše, za ” početnika”.
Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.
Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .
Ipak , sve nešto mnijem, dobro sam prošao.
Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako je otac proživio još desetak godina.
I naravno , akšamlučilo se do kraja života. Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.
Valjda zbog onog čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:
-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.
Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se
najviše dopadale , bio nalik,pomirio sa mojom bojama uokvirenom sudbinom.
Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi frizirani Stari most.
Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran?
Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:
-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.
I za onu:
-Tamo teku rijeke vina koje ne zanosi i kojeg ti prinose djevice čiste
kao biser .Joj mamo, mamice,mo'š misliti ljepote i rahatluka,a niđe
mamurluka.
I napose onu:
-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.
Lijepe godine,lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja…
poklopila je tišina sjećanja.
I još jednom:
“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”
Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu milostivom se zahvaljujem…
I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.
Dva poslijednja nisam poderao.
-Most i izmaglica.
-I most na slici Bosna zemlja Božije milosti.
Ni dva prije njih.
-Snježni most.
-Mostovi povjerenja.
Nešto me priječi.
Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo?
I ; djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.
Umro je Ivica Osim – fudbalski genije i vrli dinGospo
Iz drhtavog pera Baška Baše
Svima nama Nebo podari neku posebnost. Neki je iskoriste , neki zalutaju u stramputice koje nemaju veze sa životom.
Dan bez nogometa je izgubljen dan, davno nekada , za mladalačkih dana reče Ivica Osim.
Kako rekao tako i živio!
Ciglih osamdeset i jednu godinu obitavao u fudbalu . punim plućima , srcem i dušom , ali sa ponosom , čašću i poštenjem kako to rade iskonska gospoda. Na lokalitetima oko “stare” željezničke stanice , koja bješe malo opičeniji pandan sarajevskih mahala ,te ljude su oslovljavali sa.
“Đes’ ba dinGospo!”
Bio i ostao Gospodin sve potonje godine , bez mrlje u fudbalskoj karijeri ili bilo kom segmentu kaharli tuzemnog života; osim jedne principijelne . I ta jedna ima veze sa mladačkim neiskustvom i čašću. Vjerovao je ljudima koji ga nagovoriše da igra malo slabije da bi slobodarski, partizanski , Titov Hajduk ostao u Prvoj ligi.
Gledamo , čitamo i slušamo reakcije na Osimov odlazak.
Uglavnom se kukaju žalopojke i svi su tužni ; Neki iskreno , neki onako reda radi, a mnogi bi da se utrpaju u mit o velikom Čovjeku i ogrebu se bar za časak dva slave .
A mnogi od “stručnjaka” ni luk jeli ni ćevape mirisali sa plavim dunjalučkim danima i njihovim predvodnikom .
Onu : ” ni luk jeli ni burek (pite) mirisali smo ostavili za one naše komšijske “katile” sklone bordo nijansama.
U dječačkim danima je prozvan Švabo.
Logično!
Svaki pjegavi “plavušan ” koji je iole odskakao u bilo čemu je odmah nazivan Švabo. Kome jalija prihevta nadinak ostaje mu , aman , do groba. Ivica Osim je odskako smirenošću, godspodstvom, krakatošću i neospornom nadarenošću u matematici i fudbalu.
Ipak prva i prava ljubav je pobijedila!
A ljudi poput njega ,kad jednom zavole , vole čitav život , jer rijetko griješe u izboru. Pitajte Asimu Osim , ženu koja se odrekla karijera ( diplomirani je elektroinžinjer) da bi mu podarila bezuslovnu ljubav i četiri srca ; svoje i tri djetinja; kćerke Irme i sinova Amara i Selimira.
Kada je zaigrao čaršijci mu dadoše nadimak Štraus , jer je njegova igra na zelenom tepihu nalikovala nizu valcera u kome ostali plesači ( igrači ) zaostaju bar za korak dva iza fudbalskog Štrausa ( nemačka riječ «walzen» znači kotrljati, okretati, kliziti).A njegovi pokreti u toj igri kao da su nošeni lepršavim , harmoničnim i zanosnim zvucima valcera .
Ovih dana će se odjednom, svi “sjetiti” njegove sjajne karijere, bilo igrača , bilo trenera, u svojoj neukosti ne shvatajući da su samo puki prepisivači.
Istovremno će zaboraviti na Ivicu Osima velikog , velikodušnog i samilosnog darovatelja , jednostavno našeg , sarajevskog dinaGosp .
Nama je ostalo u sjećanju mnoštvo neispričanih epizoda iz naših života u susretanja sa Ivicom Osimom. Isričaćemo tri!
Prizor prvi
U vremenu kada nije bilo trolejbusa ni prave đade na toj trasi , preko puta zgrada u ul.Rave Jankovič 27 – 39 u kojim je stanovao mladi bračni par Osim, na stotinjak metara od stadiona Grbavica , Ivica je imao drvenu garažu u kojem je sklanjao svoj prvi automobil. Ispred garaže je bio šljunčani prilaz koji se vremenom znao izlokati.Oko garaže su redovno visili Željini tifusari na bi li se sreli , a bome i ogrebali za koju kintu od već žive legende ali i “žrtve”.
Naime , Ivica Osim je bio poznat kao vrlo darežljiv insan , ali i pravi Gospodin. Da ne bi darivao novac onako , mukte, kao sadaku on je imao običaj “zamoliti ” okupljenu raju da mu izravnaju i utabaju prilaz garaži. Nikome nije padalo na pamet da se sa legendom cjenjka . Znali su da će biti obilato nagrađeni i pretplaćeni. Za novac koji je dao na tabanje šljunka mogao je vrli Ivica napraviti nekoliko betonskih garaža.
Scena druga
Sva ta raja iz Ravine i oko stadiona Grbavica, pa i širom Sarajeva i Bosne živjeli su Želju i njihove nove legende Osima i Smajlovića. Oko već pomenutih zgrada su se skupljali zagriženi navijači. Kao u svakoj realnosti , tih 70-tih godina bilo je više kokuznih od berićetli dana. Tada se nisu pile klipače, sokovi … već voda i čajevi kućne radinosti.
Štarus je znao osjetiti te kokuzne dane i evo ga sa gajbom dvije , piva i sokova. Kao pobjegao od Asime da se malo među raju skrije i promuhabeti o svemu !?
Znaju svi to je izvlakuša da ih počasti , a da se ne osjećaju osramoćeni zbog kokuzluka.
Zbog toga su ga još više poštovali i voljeli.
Scena treća
Jednom je potpisnik ovih redova iskusio sreću i blagodet poznanstva sa Ivicom Osimom.
U vremenima kada pubertet pukne insana u čelenku , sve oči su uperene u žensku ljepotu i traganju za onom koja će se smilovati neukim blentovijama i podariti im milost ljubavi. Bilo je to vrijeme Ceca, Cuca , Cica, Mica , Maci i ostalih deminutli djevojaka.
I njemu se sreća osmjehnula, ali u nevakat. On to tada nije znao , ali spotakla ga jedna” starka ” od osamnaest kuka .
Kokuzna vremena pritisnula dunjaluk i insane , niko kintom da se sastane. Očevi na službenom putu , onom čuvenom , krivudavom ili stvarnom, matere ne daju pare za rospije , raja dekintirana , a možda i ljubomorna. Bilo ih i tak'ih!
U debelom halu žaleći sebe i moleći se Bogu Milostivom , ispod jednog jablana blizu Osimove garaže , skupio se mahlukat , ko zelena zgužvana papirna petodinarka na dohvatu ruke u snu beskučnika i hudi ko nesretni mladoženja , kome će ukrasti mladu ako do večeri ne nađe minimum tak'e tri zelene petodinarke.
Ali okle ti lova , frajeru ; ne pada sa nebesa.
Obnevidio od žalosti čuje poznati glas ,kao da se sa neba javlja:
-Šta si pokisao Baša? Koja nevolja?
Baška Baša se zacrveni , mladost ne zna da se ljubavni jadi na licu lako čitaju.
-Ma ništa ! – brani se on.
-Kako ništa kad si se savio ko japrak sarma bez mesa.
I tako par puta, nije ništa i nemoj ti meni nije ništa.I na kraju Švabo potiho pita:
-Djevojka?
-Aha … -snebiva se paćenik .
-I …?
-Trebamo ići u kino. Butovnik bez razloga.
-Pa?
-Nećemo ići.
-Zašto? Predomislila se?
– Nije , još ne zna da nećemo ići. Ne znam kako joj reći , a da ne dobijem nogu.
-A , dakle tako. Kokuzna vremena.
Njega stid pogne glavu i gleda u mrave koji se vrte oko jablana.
I prije nego se snašao , tutnu mu Štraus plavu pedestodinarku u ruku. I ode. Ni šta, ni kako , ni kada!
Uh , srećo od sreće zaboravi stid. Otrča ko Mark Špic , pod penđere one punoljentice . I bi kino. I bijehu ćevapi . I poneki sok . Puno je vrijedila tada ta pedesetodinarka. A bome bi i još svašta nešto. Stid nam pričati.
Nikad mu ih nije vratio. Ono de fakto. Ali više puta je poravnao šljunak ispred garaže . Raja se ibretila , kontaju blećak džabe taba. Onda i oni skontali da legendi treba džabe ravnati prilaz garaži. Zaslužio je !
I nekome je dosadilo, ili Ivici ili njima i jedno jutro se ispred trošne garaže zacaklio betonski prilaz . Sve u sto metara do Željinog stadiona.
Hvaaala ti na svakoj poklonjenoj a nevraćenoj pedesetodinarki !
A još veća ti hvala na sačuvanim dostojanstvime i ljudskosti.
Nek ti je laka duša bosanska , naš dobri čovječe Ivice Osime.
Iskrena sućut Asimi , Irmi , Amaru i Selimiru.
Sretan Prvi maj praznik rada
Svim slavljenicima ,
od srca ,
sretni i blagoslovljeni
Prvomajski praznici.
+
(Zla zločinačka bagra i fukara fašisti , nacistii i ubice ubiše prelijepu nam Majku Jugoslaviju. Proklertstvo na njih za vijeke vjekova od Neba im je darovano.)
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN VASKRS
Svim Vjernicima Pravoslavne vjeroispovjesti želimo:
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN VASKRS