Prije tačno 20 godina završena opsada Sarajeva: Hronologija agresije na grad

Mi nismo hronolozi. Mi smo preživjeli svjedoci.

Hroničaru ( Radio S Sarajevo ba.) zahvaljujemo na tekstu u koji smo interpolirali naša svjedočenja – zapise autentičnih , sveprisutnih svjedoka.

Nadamo se da će na ovaj način tekst biti sasvim u redu.

Prije tačno 25 godina – 29. februara 1996. godine, zvanično je završena opsada Sarajeva od srpskih zločinaca i ubica.

Desilo se to na dan opredeljenja naroda Bosne i Hercegovine o vlastitoj sudbini i nezavisnosti.

Mi smo događaje probližili i danu rođenja Sarajeva Grada čednosti , najmilosnijeg grada Bosne zemlje Božije milosti.

Opsada grada Sarajeva bila je skoro četverogodišnja blokada grada za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Opsada je počela zauzimanjem međunarodnog aerodroma od JNA u noći sa 4. na 5. april 1992. godine. Sarajevska je opsada, sa 1425 dana, jedna od najdužih u historiji modernog ratovanja. Nakon “berlinskog zračnog mosta”, ovo je bio “najduži” zračni most u historiji svjetskog zrakoplovstva.

Za vrijeme opsade prosječno je palo 329 granata dnevno na Sarajevo. Rekord od 3777 ispaljenih granata uknjižen je 22. jula 1993. godine. Granate su napravile ogromnu štetu, a najveću štetu pretrpjeli su civilni, kulturni i vjerski objekti.

Ubijani su ljudi, rušeni civilni, kulturni, vjerski objekti, pa čak i bolnice. U brdima oko Sarajeva bilo je stacionirano 120 minobacača i 250 tenkova JNA, koji su poslije dospjeli u ruke vojske Republike Srpske. Cilj im je bio mučenje glađu i demoralizacija stanovništva na najokrutnije načine.

Strašan primjer je masakr na otvorenoj tržnici Markale kada su u februaru 1994. godine granate, ispaljene sa srpskih položaja na Špicastoj stijeni, pogodile masu ljudi i uzele život 68 Sarajlija. Tokom opsade Sarajeva ubijeno je 12.000 ljudi, među njima 1.500 djece, a 50.000 ljudi je lakše i teže ranjeno.

Pročitajte hronologiju opsade:

1992.

2.mart – Po zatvaranju biračkih mjesta u Sarajevu, gdje su građani glasali na referendumu za nezavisnost BiH, postavljene barikade na ključnim saobraćajnicama u sarajevskim naseljima Grbavica i Vrace.

(Razmješteno je desetak JNA tenkova i postavljeno više patovaskih i minobacačkih gnijezda 12.)

5.april – Građani Sarajeva izašli na demonstracije za mir ispred zgrade Skupštine. Snajperisti ubili Suadu Dilberović i Olgu Sučić, prve žrtve opsade Sarajeva, na mostu Vrbanja.

(„Heroji“,monstrumi već pokazuju svoje buduće zločinačko lice.)

Uveden policijski sat.

6.april – Granate padaju na Stari Grad i repetitor na brdu Hum. Predsjedništvo BiH proglasilo vanredno stanje u Sarajevu. Evropska zajednica priznaje BiH kao nezavisnu državu.

(Time je oprala ruke od rata kojeg je projecirala i od eventualnog nestanka jednog naroda.)

11.april – Sve parlamentarne stranke, uključujući SDS, potpisale Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu.

Kojeg li licemjerja.Da , Sarajevo je bilo jedinstveno. Dio se jedinstveno borio za opstanak.Drugi monstruozni dio se borio da uništi onaj nevini i nenaoružani dio.)

13.april – Vojnici JNA pucaju iz Kasarne Maršal Tito. Sarajevski aerodrom zatvoren; pucano na glavni terminal, gdje stotine građana čeka let da pobjegne iz grada.

(Ovaj termin JNA je samo farsa srbijanskih SANU genocidnih zlotvoira.JNA je prestala da postoji kad i Jugoslavija.Ljeta 1991. A vehti,nepravični,nedobronamjernii nepravedni  sud u HAGU  cijeni da Srija nije izvršila genocid u Bosni. )

16.april – U Sarajevo došao Cyrus Vance, izaslanik generalnog sekretara UN-a, kako bi razgovarao o okončanju borbi. Radovan Karadžić rekao Vanceu da će se plan o podjeli grada na etničke zone realizirati što je prije moguće.

(Karadžić je plan o etničkom čišćenju pljunuo UN izaslaniku u lice,a UN ni mukajet.Valjda su bili upućeni u taj plan.)

23.-april – U granatiranju zapaljen Olimpijski muzej BiH.

(Sarajevske pobjegulje olimpijskom brzinom bježe u zagrljaj olimpijaca,odnosno pobornika vječne vatre.Tamo će  im jednog dana biti dom. )

2.maj – Borbe između JNA i Teritorijalne odbrane na Skenderiji. Zapaljeni tramvaji na Skenderiji i Glavna pošta na Obali. Granatiranje Titove ulice, stotine građana na ulici kada je napad počeo.

(To više nisu građani.Svi su oni borci za odbranu Sarajeva Grada Čednosti.)

Po povratku s mirovnih pregovora u Lisabonu, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, njegova kćerka, prevoditeljica Sabina Berberović i zamjenik predsjednika vlade Zlatko Lagumdžija uhapšeni na Aerodromu Sarajevo i odvedeni u Lukavicu u vrijeme žestokih borbi oko Predsjedništva BiH.

General JNA Milutin Kukanjac ponudio iz opkoljene komande da se njemu i ostalim vojnicima omogući izvlačenje u zamjenu za Izetbegovića. U dramatičnim pregovorima, vođenim između članova predsjedništva BiH Ejupa Ganića i Stjepana Kljujića s generalima JNA, koje je predvodio Vojislav Đurđevac, dogovoreni principi razmjene. Pregovori uživo emitirani na RTV BIH.

(Dobre li koincidencije.Išla je na ruku JNA agresorima koji su ga već zorno pušili.).

17.maj – Granatirane zgrade Klasa i Velepekare, jedinih dobavljača hljeba i brašna otkako je počela opsada. Intenzivne borbe u naseljima Dobrinja i Mojmilo.

(Kukavice nikad nisu imale bijelih bubrega,zato su svi njihovi velikosrpski planovi pali u vodu.Jedan hadum koji nije pušku uzeo u ruku narodnu umotvorinu ukrao i pretvorio u svoju: Boj ne bije svijetlo oružje,nego srce u junaka.)

19.-maj – Na Ilidži stopiran konvoj sa 1.000 auta i 20 autobusa; blizu 5.000 žena i djece koji pokušavaju izaći iz grada zadržani tri dana kao taoci.

(Tako to podmukle  kukavice rade.)

21.maj – U teškom granatiranju zapaljena Olimpijska sportska dvorana Zetra.

(Mi kontamo da je onaj vehti Samaran, pristalica  fašiste i koljača vlastitog naroda,generala Franka,naručio ovaj spektakl.Ko veli šta će iskrenim vjernicima bezbožnička dvorana.)

22.maj – BiH primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija. Pacijenti moraju napustiti bolnicu Jagomir. Granatirana glavna željeznička stanica.

Ove tri rečenice su na prvi pogled u koliziji.Ali nisu.

Bosna je primljena u UN da bi mentalno oboljeli morali napustiti neuropsihijatrijsku bolnicu jer glavni bolesnik i liječnik Karadžić ima prečeg  posla. Trebalo je nestati jedan narod.Da taj narod ne bi slučajno napustio grad granatirana je Glavna (jedina) željeznička stanica.Sasvim logično i dosljedno.

26.-maj – Granatirano porodilište; 130 majki i 70 beba u skloništu u podrumu.

(Bili smo prisutni svjedoci ,Dobri brojao: dvijestotine trideset  šest granata je palo na porodilište tokom tri sata svitanja. Za svaku osobu po jednu.Hronolog zaboravio naveseti 36 članova insasnkog osoblja.

Svijet smatra da je to zanemarljiv broj  i nije pala ni jedna napalm bomba,koja je mjerilo okrutnosti za belkanski narod koji treba nestati.Izričita uputa: Ta deviza ne vrijedi za „ male žute“.)

27.maj – Masakr u ulici Vase Miskina; tri granate usmrtile 19, a ranile 157 ljudi koji su čekali u redu za hljeb. Prvi put zastrašujuće slike iskasapljenih tijela obišle svijet.

(Bilja Tribadija Plavšić kaže da su to kostiminirani prosjaci izašli na ulice. Žena zna posao. Učesnik je u scenariju,režiji i izvšnoj produkciji.)

6.-juni – JNA napustila Kasarnu Maršal Tito, počinje teško granatiranje.

(Prethodnih dana junaci zapušili sve okolne  kanalizacione cijevi.Priliv produkta strahova bio enorman i branioci Sarajeva grada Čedbnosti ih pustilli jer je prijetila epidemija neljudskosti.)

8.juni – Grad neprestano granatiran u posljednjih 72 sata; gađani svi vjerski objekti.

(Dobro,hroničar gleda po danima.Inače grad je neprekidno granatiran i ubijan četrdeset dva mjeseca , odnosno tri i po godine   da se zbude ko u svetoj knjizi:

„Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.“ *  )

18.juni – Washington Post objavio da stanovnici Dobrinje jedu travu zbog nedostatka hrane, te da se u posljednje dvije sedmice oko 50 ljudi na dan sahranjuje u gradskim parkovima.

(Zloćudni su ti mediji glavnog teroriste svijeta.Nismo mi hajvani ko oni.Oduvijek je ovaj narod savjete neba slušao i lijek u travama nalazio.Što je dobro za zdravlje,to je dobro i za stomak.Birvaktile,kada je svaka kuća imala svoju baštu i cvijetnjak,u njima su obavezno bile miomirisne i ljekovite trave koje su se konzumirale kao lijek i kao egzotična hrana.Nećemo nabrajanja,o tome su kniige pisane.)

20.juni – Predsjedništvo BiH zvanično proglasilo ratno stanje.

(Napokon  su se sjetili.Nije čudo , nijedan član predsjedništva nije bio Bosanac,ni po porijeklu ni po vlastitom izboru.Često se pitamo, da li je iko od njih mislio imalo dobra našoj Bosni zemlji Božije milosti. Čisto sumnjamo.)

22.-juni – Grad pod granatama, 19 civila ubijeno, 87 ranjeno. Srbijanska televizija prikazala Radovana Karadžića kako s brda gleda grad kroz dvogled i čestita vojnicima koji gađaju Sarajevo.

(Sada Počković može samo očajavati.Ovo počković mu dođe sa dvije strane.Vukojebinu iz koje je šljego su tako zvali.

Zašto?

Pitajte Ljiljanom Zelen-Karadžić! Koliko se jadnica puta ustala iz kreveta počkana,umjesto natakarena. Ovo jadnice ne shvatajte ozbiljno , tako se naučila u svojoj neuro glavi.)

28.juni-Francuski predsjednik Francois Mitterrand posjetio Sarajevo. Otvoren humanitarni zračni most. Granatirana zgrada Oslobođenja. Obustavljena isporuka vode s vodovoda Bačevo.

(Taj dan Francuska treba zapisati kao dan svoje crne neljudskosti.Dva dana prije ,u Briselu NATO  i SAD donijeli odluku da se četnički položaji oko Sarajeva bombarduju svio bombama,sve dok se grad ne deblokira.

Krajnja farsa i cinizam u režiji njihovog predsjednika.No inkviziciji je to u sklopu redovnog posla.

Kukavički jado , Fransoa Miteran, normalno u dogovoru sa ostalim EU pulenima i Vatikanom,onim bosanskim mrziteljem papom Ivančicom Pavlom II, se iznenada pojavi u Sarajevu sa namjerom dobre volje i podrške Sarajevu.Umro je nedugo zatim u najvećim mukama.No to nije ništa.Tek tada su za njega nastupilo najgroznije što se može zamisliti: Hutama. A ko će vam reći šta je hutama?Oni koji ne znaju,bolje je da ne znaju.A oni koji znaju sigurno su se naježili i naprasno otišli da se tuširaju i spravljaju hladnu limunada.Kako stvari stoje nekima će pomoći,večini neće.)

29.-juni – UN preuzeo kontrolu nad sarajevskim aerodromom, prva pomoć stiže u grad nakon tri mjeseca.

(UN mislio da će večina građana pocrkati,što od granata,što od gladi,što od žeđi.Prešli su se. Ne znaju da su Sarajevo Grad Čednosti i Bosna zemlja Božije uvijek imali svsrdnu pomoć i milosrđe Najmoćnijeg Bića, Jedinog Stvoritelja. Neda ON čeda svoja.

11.-juli – Četvero djece ubijeno i nekoliko ranjeno u naselju Hrasnica tokom granatiranja. Bh. ministarstvo zdravstva objavilo da je 1.420 ljudi ubijeno, a 8.040 ranjeno od početka opsade.

( Trava blješti na suncu, loptu je neko bacio.Djeca kroz prozor vire i kontaju koji zavodljivi krajolik.Majke su sa kanisterima u redu za vosu.Očevi na linijama i kontrole nema. Glice i Grlići bježe na travnjak.

Ona manje gladna djeca su povela protiv onih manje žednih. Prvo  1 – 0, pa onda 2 -0. Žedni samnjuju na 2 -1. I taman da jedna Grlica od žednih izjednači na 2 -2 …

Nišanđija se već izvježbao.Tri mjeseca se birikao na nezaštićene Dvore.Poravnata mušica,jedan trzaj.Jedno gruuuh,jedno fijjuuu i samo jedno grgguuhha.Ništa više.

I onda …

Lopta sama uđe u gol i to je  2 : 2. nema pobjednika.

Djeca su nestala,majke leleču , ali kanistere iz ruku ne ispuštaju.Valja nadojiti ostalu djecu.

Radovan Karađić gleda kroz durbin i referiše hadumskoj tribadiji:

-Najmanje četvoro malih Bosanaca više neće grliti majke i igrati se svojim grlicama. Zacetani SANU plan se sasvim u redu odvija.)

1.august – Napadnut konvoj s bebama iz Doma za nezbrinutu djecu Ljubica Ivezić. Vedrana Glavaš (dvije godine) i Roki Sulejmanović (16 mjeseci) ubijeni.

(Ne znamo šta se sa tijelima djece desilo.Nadamo se će  ih pristojno sahraniti.Barem smo sigurni nisu prošli kao lobanje one podrinjeske djece čijim su se glavama Vojislav  Maksimović i Velibor Ostojić igrali footbala. Nismo nazočni bili,ali neki svjedoče da su u te svrhe imali pećnice za muslimansku djecu.Oni su uz Radovana Karađića izmislili onu kara-maximo-stojićku : Ubij, zakolji, da Foča ne postoji! Šta ćete,ljudi poete.)

Zapaljen Hotel Evropa.Bolnica Koševo objavila da je najmanje 40 ljudi ubijeno u ovom danu.

(Samo četrdeset?!.Taj dan je bio relativno miran,što bi rekli meteorolozi.)

3.-august – Petero djece i dvije žene poginuli na Kobiljoj Glavi dok su pokušavali ubrati trešnje. Dvije osobe ranjene. Sarajlijama Evropa poslala tone lijekova protiv malarije.

(Djeca se popela na trešnju.Ona rodila kao nikad do tada.Crvene bobe blješte na suncu,mame. Majke im danima branile.Djeca ko djeca, trešnje ko trešnje.Naivno i nevino.Neznaju sa druge su strane Monstrumi.Ne monstrumi ko monstrumi.Već Monstrumi što ih dasad dunjaluk nije zvilježio.

Nišanđija se već izvježbao.Tri mjeseca i dvadeset dva dana se birikao sijući smrt po nezaštićenim  Dvorima.Poravnata mušica,jedan trzaj.Jedno gruuuh,jedno fijjuuu i samo jedno grgguuhha.Ništa više.

I onda …

Trešnja je polomnjena,djeca su rasuta u krvavoj pulpi. Ne zna se šta je trešnim ,a šta dječiji sok.

Djeca su nestala,majke leleču,trče im pomoći.Nošanđija ni ovaj put nije omanuo. Mušica,tržaj gruuh,fijjjuuu, i samo jedno grgguuuhhha i majke više nikad neće milovati drugu djecu.I one nestadoše.

Radovan Karađić gleda kroz durbin i referiše hadunskoj tribadiji:

-Najmanje petoro malih Bosanaca više neće grliti majke i igrati se svojim grlicama. Zapiši dvije Bosabke manje za rađati nove Bosance.Zacrtani SANU plan se sasvim u redu odvija.)

4.august – Prekinute sve humanitarne operacije zbog granatiranja aerodroma. Dvije granate pogodile groblje Lav za vrijeme sahrane Vedrane Glavaš i Rokija Sulejmanovića. Povrijeđena Ruža Glavaš, baka ubijenog djeteta.

(Kao što vidite,ne da monstrum ni mrtvoj djeci da na miru odu. Šta ćete , takav je taj soj.)

25/26.august – Trideset i dvoje ljudi poginulo, a 131 ranjeno u granatiranju tokom noći. Granatirana bolnica Koševo. Pet bosanskih novinara ranjeno u granatiranju zgrade Oslobođenja.

Zapaljena Nacionalna biblioteka Vijećnica. Vatrogasci nisu uspjeli ugasiti požar zbog nedostatka vode. Građani se okupili oko zgrade i kantama vode pokušavali ugasiti vatru.

(Sada nemamo pravo reći da je ovo bio miran dan.Ali moramo primjetiti da je to bio sasvim uobičajen dan ratni ljetni dan.)

23.septembar – Grad bez struje i vode već četiri dana, radnici koji pokušavaju popraviti strujne kablove gađani granatama.

(Idemo dalje,već smo se navikli na ovo.Samo četiri dana i to ljeti.Nije vrijedno pomena.

7.septembar – Nastavlja se granatiranje naselja Hrasno. Zapaljene zgrade, vatrogasci ne mogu ugasiti požar, 17 ljudi poginulo, a najmanje 1.000 ostalo bez doma.

(Ovdje hroničar griješi ,kao i tokom čitavog kazivanja.Ne znamo da li zbog neinformiranosti ili nemara.

Septembar je bio veoma granatljiv i tužan mjesec. Desetak hiljada granata je palo  na gradske dijelove koje su držali borciu Armije BiH. Na potezu Stup – Azići – Vreoca je bilo vrlo krvavo.Preko tri stotine mrtvih i oko sedam stotina ranjenih  boraca Armije BiH i samo nekoliko dana od 12.-17. septembra.Cijena visoka,ali morala se podnijeti.Zločinci tenkovima pokušali ući u grad.Brigada  Armije BiH Zmaj od Bosne najviše stradala.Pretsala da postoji. Svedena na bataljon.)

10.-oktobar – Ispaljena minobacačka raketa na djecu koja su se igrala. Troje djece ubijeno, 10 ranjeno. Više od 600 djece ubijeno u šestomjesečnoj opsadi grada.

(Ubijena djeca su imala  višestruku sreću. Nisu zaklana kao podrinjska,srednje bosanska,hercegovačka ,krajiška ili posavska djeca.Nisu se igrali sa njihovim glavama,nisu ih na bajonete nabijali,nisu ih pekli u pećnicama,nisu im stomačiće porili drvosječkim sjekirama,nisu im oči vadili,nisu im …

Samo su ih u komadiće ko krvave trešnje rasuli i nestali.

Joj, majko mila,joj seljo draga. Pa to su samo malena  dječicaca.)

Prekinut dovod gasa u grad. Trideset litara vode prodaje se za deset maraka.

(Pogodite u čijem su  posjedu bile zalihe. Onih istih koji i sada vladaju Gradom. Oni istih kojih su u trezore mindere ubacili i  tamo svoje muškosti sakrivali se. Njima uopšte nije jasno zašto ih narod zove trezorske minderpuze. Uglavnom je to bila hanefijska, pogančerska sorta.)

6.decembar – Intenzivno granatiranje grada, pogođena zgrada Predsjedništva BiH. Više od 30 granata palo na bolnicu Koševo, ubijena jedna medicinska sestra.

27.decembar – Temperatura u gradu minus 13 stepeni, nema struje, gasa i vode. UN zaustavio 500 civila koji su pokušali pobjeći iz Sarajeva i vratio ih u grad.

(Dobro obavljen posao. Prvi i jedini put u povijesti UN.)

1993. godina

7.-januar – U Sarajevu Srbi, muslimani, Jevreji i Hrvati zajedno proslavili pravoslavni Božić u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji.

(Prepolovljeni smo. Barem smo se riješili ubica i ostale gamadi. Ova ostala gamad to su vam „muške“ pobjegulje ,bilo koje sorte bio brat mio,koji su tvrdili da to nije njihov rat.Nije bio ni naš ,ali du nam ga horde zla i manijaci nametnuli.Neki od kroatjanaca – ustaškama i mnogi od srbalja – sjekirgrmalja.

Nažalost sa nama ostadoše trezorske minerpuze ,kao čelnici i poglavari ratnih profitera i gulikoža. Sve sami „iz“ hanefijac.)

08.-januar – Potpredsjednik Vlade Hakija Turajlić ubijen u UNPROFOR-ovom transporteru koji su vozili francuski vojnici. Srpski vojnici zadržali vozilo kod aerodroma; kada su se vrata otvorila jedan pucao na Turajlića. Francuski vojnici nisu uzvratili vatrom.

(Francuski vojnici nisu prstom makli. Ovi Francuski vojnici ne bjehu ni insani ,ni  hajvani.Krava bi barem muknula,konj bi zanjiskao,janje bi beknulo,muha bi zazujala.Amebu ne bi čuli ,ali znamo da bi amebisala.Ustolam njihov je posao bio isporučiti blentavog Halkiju katilu na pogubljenje.Nalog dobili neizravno od one šupčine Fransoa Miterana,izravno preko one pederčine Moriona.)

To je u stvari bio sastavni dio misije UN.Žrtvi držati vezane ruke,da inkvizicijski sluga lakše vrši egzekuciju sevdah nevinosti.)

15.- januar – Od jedne granate poginulo osam, a ranjeno 20 ljudi u redu za vodu kod Sarajevske pivare. Stradala cijela porodica, Asim Lačević i njegova supruga ubijeni, njihov osmogodišnji sin i kćerka teško ranjeni.

(Hroničar propušta herojske  dane odbrane Sarajeva krajem januara i početkom februara. Mi smo bili svjedoci dešavanja na Azićko – Iliđanskoj liniji. Mrtvih hejbet.

Primjetili smo da niko ne piše pale borce Armije BiH među poginule građane Sarajeva. Da li je to kivnost na njihovu hrabrost i ljudskost? Ili što imaju bijelih bubrega za dva tri slona? Ili samo nisu znali šta se dešava van trezorskih mindera i podruma? To vam zasigurno ne možemo svjedočiti,jer svi do jednoga smo bili u prvim rovovima,pa ne znamo kako je vođena evidencija.Nama se brojke ne slažu.A ponekad su nam rovovi bili  i još bliže. Nismo imali rovova trebalo ih je tek napraviti.

Sarajevski šehidi i borci Armije Bih  su , uz djecu i žene , najvrsniji izdanci Grada čednosti i Bosne. Išli su  širom Bosne svuda gdje je trebalo. Išli bi mi i u Srebrenicu.Bili smo spremni i tada već naoružani do zuba.Ali nam jednočlano predsjedništvo zabranilo odlazak. Kazao nam da mu trebamo  da banimo njegove trezora.)

15.- februar – Civilna zaštita postavila kontejnere ispred Gradske bolnice, kako bi zaštitila građane od snajpera.

(Radila Civilna  svoj posao isto kao i njihov kilavi vođica Babić,grebator sa minderrpuško-trezorske trpeze. Mlitavo i nikako.Rat će zakoračiti u drugu godinu,a oni se sjetili da imaju notejnere koje ničem ne služe.

Sarajevo je tada bio najekološtkiji grad na svijetu.Nije bilo pasa ni mačaka.Mrtve namah sahranjivali.Umiralo se redom i prekoreda.Bagra sa ulica je pometena.Uglavnom,Građani su svoje smeće samospaljivali.I to je bilo sasvim u redu.Gradski higijeničari nisu imali popusta.Išli su na prvu liniju,da bi jadna  i kukavička dječicaca nepotizma,muku mučila u zabarikadiranim kancelarijama i podrumima.)

22.- mart – Mnogi građani Sarajeva izašli na ulice zbog lijepog vremena. Trinaestogodišnja djevojčica ubijena snajperom, a 10-godišnji dječak poginuo od gelera.

Više od 8.500 ljudi ubijeno, a 50.000 ranjeno od početka opsade.

(Brojke nisu tačne.Dežurni popisničari i glavne gulikože nos nisu promaljali iz trezorskih sigurnosti.Oni koji su svoj posao radili kako treba nisu imali vremena za sitnice opoput knigovodstva.)

25.-april – Vlada BiH objavila da je Sarajevo od početka opsade 288 dana bez struje i 256 bez vode, te da je više od 1.000 granata ispaljeno na zdravstvene ustanove, od čega najviše na bolnicu Koševo.

(Vlada nam bi ser manje „pretrgala“ od nerada da je rekla ove godine smo struju i vodu imali u prosjeku 90 dana . )

1.-juni – Na fudbalskom igralištu u naselju Dobrinja od dvije minobacačke granate poginulo 12 osoba, uglavnom djece, a ranjeno 104.

(To   je bilo jako pametno. Civilna zaštita i UN organizovali tekmu.Nije nam jasno da li je to učinjeno radi:

-Radi bojeve vježbe monstruma.

-Radi spektakla.

-EPP-a za medije ….

-Radi hiljadu radi…

U svakom slučaju to su maloumnici organizovali.)

15.-Na dženazi na groblju Budakovići ubijeno 12 ljudi.

(Nažalost dženaze i sahrane su se morale raiditi iz pijeteta prema mrtvima. Časnost i uzvišenost zagrobnog života,maloumnim ubicama nikad nisu ništa značile. Zbog toga će imati dostojnu nagradu : seir.

Ko će vam raći šta je seir.Mi svakako nežemo. Oni koji znaju ,sada lete,it frižidera vade sav mogući led,pune kadu vodom,ubaciju led u vodu.Pride dvatuceta hladne pive tegare i takare se sa draganama u kadu.Većina onih koji ne znaju šta je seir ,saznaće kad dođe vrijeme. Kuku njima i kuku.)

9.juli – Šefica UNHCR-a Sadako Ogata u Ženevi upozorila da u prosjeku svaki građanin Sarajeva dnevno ima manje od 2,5 litara vode te da se očekuje da će stanje biti još gore.

(Žemsko je,tako nam se čini, a mi se trudimo biti dobri ljudi.Bona Sadako ,gdje ti vidje 2,5 litara vode po stanovniku. Nismo na morskoj pučini bili zarobljeni Bili smo zarovljeni i zarobljeni u Bosni pupku svjetske civilizacije,koju je taj isti svijet želio da otfikari.

I kakvo su ti to ime roditjeli nadjeli. Zato vjerovatno svjetska sadaka do nas preko UN na slamčice dolazio,a madiji zlatne kašike hvalili.I Bakirove su baš u to vrijeme pominjali.)

12.-juli – Na Dobrinji, u redu za vodu, ubijeno 13, a ranjeno 15 civila. Grad bez struje i vode.

(Opet redovi i smrt. Nama je veća i senzacionalnija vijest bila da nečeg kod nas ima.Osim hrbarosti i ponosa.Toga smo imali na darivanje.)

22.-juli – Bolnice objavile da je 10 ljudi ubijeno, a 50 teško ranjeno, ali da je broj žrtava još veći jer mnogi ne mogu doći do bolnice.

(… i da minderpuze bježe od bilo kakvog pomaganja. Sjede u trezorima ,kafenišu i broje dnevne pazare. Žalosni su jer je cijena vode   pala.)

Vijeće sigurnosti UN-a osudilo opsadu grada, ne zahtijevajući nikakvu vojnu intervenciju.

(Skoro će godina i po od početka ustaško-četničke klaonice  a UN to tek primjetio.Valjda neko pogledao sapunicu na televiziji.Mi smo bili zauzeti,ali nam poslije rata javili da je na svim svjetskim kanalima prenošena sapunica pod nalsovom:

Ustaško-četnička klaonica u Bosni / Radni naslov:Nestajanje jedne zemlje:

-Režija i scenarij: Vatikan i Zapad („Kolijevka civilizacije)

-Produkcija – EU i UN

– Glavni protagonisti : Tuđman,Nilošević,Čosić,Karadžoć,Boban,Prlić…

-Sporedna uloga : Bosna i njen narod koji trebaju nestati.

Serija je nakon četiri godine emitovanje i sedmomilijarderske gledanosti naprasno prekinuta je se radnja počela dešavati u suprotnom smjeru od  zapisanopg scenarija. Zbog toga UN ne zahtjeva vojnu intervenciju. Iako se nadaju da će sve ići svojim tokom pomalo se boje se biti pušenja na sve strane.)

Grad bez struje, vode i gasa. U jednom danu palo 3.777 granata.

(Sapunica time postaje zanimljivija.)

30.- juli – Jedan dječak i dvije žene ubijeni kada je u dvorište u kojem se igralo sedmero djece koje su čuvale majke pala granata.

(Vi mislite slučajnost.Nema slučajnosti kad imate teleskope koji vide kliker iz sedme galaksije.)

31.-juli – Nakon četiri mjeseca kopanja, otvoren tunel ispod aerodromske piste koji povezuje Dobrinju i Butmir.

(  Vrlo brzo je primjećeno da je apacitet  i prohodnost za komercijalne – crnoberzijanske svhe  ograničen . Počelo je  planiranje  gradnnje tunela i susjedstvu sa dvije trake.Agresor odobrio gradnju.U talu su. Sa crnoberzijancima od same agresije. Investitor  i projektant  Gradski zavod  za planiranje i izgradnju.Joj što se u njemu kajmaka dobrog jelo. Izvođač nije ni potreban.Ima slugana koji su u vrhovima Armije BiH koji će to natovariti na pleći boraca.)

10.-august – Ranjena petogodišnja djevojčica Irma Hadžimuratović evakuirana u London na operaciju. Oko 40 osoba u kritičnom stanju čeka na evakuaciju, troje djece gine dnevno.

(Podaci su vjerodostojni sa preciznošću plus.minus 50 %.)

6.-septembar – Počela nova školska godina. Hiljade djece pod granatama krenulo u škole organizirane u garažama i podrumima.

( Monstrumi žele da veselim i smrtonosnim vatrometom zažele dječici sretan polazak u novu paklenu godinu.)

16.-septembar – Dvogodišnji dječak poginuo, a njegova majka i mlađa sestra ranjene kada je granata pogodila njihov stan u centru grada dok su ručali.

(Otac nije bio kod kuće.Baksuz,našo se boriti za domovinu dok mu djete ubijaju.)

9.-novembar – U Osnovnoj školi Prvi maj na Alipašinom Polju ubijena učiteljica Fatima Gunić i njenih troje učenika. Nedaleko od škole, istog dana poginulo je još pet osoba, a ranjene 42.

(Taj dan je Radovan  Karadžić , tiho na uho zaguslao i zakukao ono tribadiji Biljani Plavšić:

-Tribice ne ide nam plan kako triba.Poručili nam iz centrale.Pala na produktivnost i naši sve viže zagibaju.)

22.-novembar – Troje djece poginulo u centru grada dok su se igrali u snijegu. Dvoje druge djece teško ranjeno.

(Djecu niko nije počio da tvrđave od snijega  nisu nikakva zaštita od genocidne sorte.

14.-decembar – Ubijeno osmero i ranjeno trideset dvoje ljudi na Drveniji.

(Sapunica se zakuvava.)

25.decembar – Hiljade Sarajlija se okupile ispred Katedrale da bi obilježile Božić sa svojim sugrađanima.

(Za dekor u božičnim jaslicama sve više ponestaje dječijih aktera.Monstrumi kao da se nameračili na dječicu.Znaju djeca najviše bole.)

1994. godina

3.januar – U Sarajevu ubijeno 20, a ranjeno preko 40 civila. U svom stanu u centru grada, od granate poginulo šest članova porodice Tatarević-Dragnić, među njima i dvoje djece.

22.januar – Na Alipašinom Polju ubijeno šestero, a ranjeno devetero djece dok su se igrali u snijegu.

4.februar – Devetero ljudi, uključujući dvoje djece, ubijeno dok su čekali u redu za brašno na Dobrinji.

5.-februar – Masakr na pijaci Markale, od jedne granate 66 mrtvih i 197 ranjenih.

12.februar – Prvi put od početka opsade u Sarajevu nije bilo mrtvih i ranjenih.

( U poginule niko ne račune one čija su srca prepukla od tuge za voljenim. Tih koji su se tiho i neprimjetno ugasili je veći od broja poginulih.Uništenih života i ugašenih domova je  jednak broju poginuluh…)

8.mart – Nakon 670 dana proradio tramvaj. Sarajlije izašle na ulice i mahale putnicima.

23.-mart – Most Bratstvo i jedinstvo otvoren za prelazak civila. Prvog dana 25 ljudi prešlo na Grbavicu, 15 došlo u slobodni dio grada.

( Da tako se zvao dio grada koji je bio opkoljen sa svih strana i koji je sistematski rušen i ubijan:

Slobodni dio grada.

Sloboda je svojstvena samo slobodnim i časnim ljudima.

Oni drugi koji nisu nikad slobodni su:

Hajvani,vjekovni robovi,guslarska sorta sa drvojskečkim sjekirama i motornim pilama u ruci,parangijska sorta sa bombama nožem u ruci,itd.)

5.april – Povodom 110 godina Elektrodistribucije BiH, uključena ulična rasvjeta u Titovoj ulici, Ferhadiji i na Trgu oslobođenja.

13.april – Obustavljeni prelasci preko Mosta Bratstvo i jedinstvo.

23.maj – Počela s radom prva benzinska pumpa u Sarajevu.

( Bio je to na lunilarni,dvadeseti dan prohodnosti. Dugo je trajalo to vabljenje prvovjernih na klanje.Niko nije lud ići u klanicu krvniku pod sjekiru i macolu.)

19. U zapaljenoj Vijećnici odsviran Mozartov Requiem. Dirigirao Zubin Mehta, pjevao Carreras, odajući poštu poginulim Sarajlijama i poginulim širom BiH.

(E hvala im velja i gdje čuli i gdje ne čuli.Ipak se nisu odrekli Sorošovog honorara.Ber Mehta nija.)

4.juli – Otvorena Američka ambasada u Sarajevu.

(To je već posčelo mirisati da jedan narod ipak neće nestati i pokazalo da postoji razdor između Vatikana i EU sa jedne strane i SAD sa druge strane.Amerima dojadila neučinkovinost koreografa bosanskog pakla i odlučili farsu,odnosno sapunicu polako  privesti kraju.)

26.-juli – Ponovo zatvoreni Plavi putevi, u grad se više ne može ući niti izaći. Koridor konstantno granatiran.

(Izlazilo se i te kako se izlazilo.Hijljade boraca Armije BiH je prolzilo u oba pravca: in i out.Moralo se pomoći braći u drugim predjelima.)

1.septembar – Papa Ivan Pavao II potvrdio posjetu Sarajevu. Na ulicama Sarajeva postavljeni plakati s Papinim likom.

(EPP najvećeg mrzitelja Bosne i novog začetnika ksrtaških ratova protiv nje, maliciozne i providne Ivančice .)

6.septembar – Odgođena posjeta pape Ivana Pavla II, jer mu UNPROFOR nije mogao garantirati sigurnost.

(UN nikad nije jasno odredio zbog koga nije mogao garantovati sigirnost.To je učinio da ne ocrnjava saradnike ,monstrume sa brda,a i da dovede žrtvu u ravan genocidnoj sorti. To će im se osvetiti jer su :

UN,EU,NATO,Zapad,Vatikan  SAD i njihovi poltroni postali direktni saučesnici u genocidu nad Bosanskim narodom.

4.oktobar – U toku jednog dana u Sarajevu primirje prekršeno 2.000 puta.

(Ako nas računica dobro služi to je cirka dva prekida u minuti. Čudi nas da Ginis nije intervenisao. Vjerovatno im dosadili zločinački rekordi monstruma.

8.oktobar – Na Marijin-Dvoru pucano na tramvaj u kojem su se vozili putnici; poginuo vozač, 12 ljudi ranjeno.

9.novembar – U Sarajevu ubijeno šestero civila, od toga četvero djece, a 10 ranjeno.

30.novembar – Sarajevo posjetio generalni sekretar UN-a Boutros Ghali.

(Došao nam  u posjetu  čovjek ,koji ima poteškoća u pamćenju..Roditelji mu dali isto ime dvaput.Butros – Butros, da bi ga ponavljanjem mogao zapamtiti. Prije dolaska u sarajevo ubjeđivao je Vijeće sigurnosti da je Bosna u Africi.Znao je da bijelim nacistima i arijevcima nije stalo do osunčanih „urođenika“.)

2.decembar – Zatvoreni ventili na gasovodu, prekinut dotok plina u grad. U okolini Sarajeva Karadžićeve snage postavile protuavionske raketne sisteme. Zatvoren aerodrom, zaprijećeno da će svaki avion biti oboren.

(Farsa se nastavlja,a UN – svijet šutke posmatra masakrinjanje koje samo što nije ušlo u četvrtu godinu.Kontaju ,još uvijek ima šanse da narod ,nepoželjan za Evropu,  nekako  nestane.)

1995.

26.-januar – 1.000 dana opsade Sarajeva. Violončelista Valter Dešpalj zajedno s orkestrom Sarajevske filharmonije i maestrom Teodorom Romanićem, održao koncert u Narodnom pozorištu.

(Lakše se diše .Tisoć dana i ktomu noći.Jubilej ćemo proslaviti sutra.Ako Bog da i ostanemo živi.Nežalost neki neće . I nisu.)

27.januar

(Danas slaviumo tisuću ena noč.Upalili smo sva moguća svjetla i snove u srcima.hrana nam nije potrebna.Navikli.Željeli smo obasjati mrak civilizacije na pragu dvadesetog milenijuma.U nama toliko ljubavi ima, da bi sav Mliječni put mogo se hraniti njome.I još koja maglica pride. Darovao nam je Jedini Milostivi, da  dijelimo i poklanjamo svima.Icvijeću i hajvanima i insanima.Bujrum izovlite.Ništa vas ne košta.Za uzvrat tražimo samo osmjeh.

Otako je Bosne, i netom Kulina bana dana, ona svima pruža ruke i nadu nudi. No mrak je mrak,Svjetlosti se boji i sakriva. Iza leđa kame  i sjekire vadi , ruke ljubavi ubija.

Slavlje se oteglo cijelu ovu hiljadu i prvu noć.Šeherada nam zavidi na raskošnim svjetlima i ludim strastima. Razmišlja da se vrati k nama, i sa nama probdije neko vrijeme, i ispriča novu priču o dvije tisuće dvije noći u Sarajevu Gradu čednosti ,Bosne Zemlje Božije milosti.

Manijake sa okolnih brda raspametila svjetlost i ljubav.Zaboravili da su krvnici i samo su osluškivali sevdah što izvire po dno bregova.)

1.februar – Pokrenuta akcija na preventivnom djelovanju zaštite od eksplozija plina u gradu,

( Rekli smo vam. da civilna zaštita nikad nije uradila nikakav dobra posao u ratnom Sarajevu.To je bila skupina kukavica i nedomoljuba, koji  su  se nepotizmom i parama sklanjali od časne dužnosti. Mnogima ništa nije pomoglo. Na jednog borca ginuo je jedan Zaštitar, vlasnik  bijelih pihtijastih zrncadi. Ne možemo upotrebiti drugi izraz.

Rat ulazi u treću godinu ,a oni pokreću akciju preventive.Narod o teme naučio sve i mogao bi im profesor iz preživljavanja i civilne zaštite biti.)

4.mart – Od posljedica snajpera u Sarajevu jedna osoba ubijena, a dvije ranjene.

(Snajperista! Kakva je to kreatura? Insan sigurno nije. Hajvan ne može da uzme pušku u ruku. Kamenje je nepokretno.

Čuli smo da postoje neki ljudi od vatre. U vatri rođeni i u njoj će vjećno živjeti.

Da ,sada nam je sve jasno.I Tim ljudima nema ni časnosti ni osjećaja.Čak i vlastita ih se djeca plaše.Ako se ne plaše,onda su i ona bez mozga i osjećanja.Djeca vatre. Da snajperisti imaju mozga ne bi radili to što rade.To je samo liječenje impotentnih strahova i vlastite bijede.

Ide dijete ulice.On ga uzme u okular i polako se namješta.Djete se igra sa drugaricom.Ona ima haljinicu na cvjetiće,on osmjeh na licu.Ona će danas imati sreće.Luđak ima kćerkicu njenih godina.

Dječak neće imati sreće.Za tri,dvije, jednu sekundu, on više ne postoji.Dio prelijepe glavice je rasut po ljubičicama.Djevojčica stišće drugu polovinu dječije glavice,  plače i doziva.

-Nek mu neko pomogne,ja mu ne mogu zaustaviti krv.Molim vas dodajte mi onaj drugi dio da mu sastavim glavu.)

15.mart – Zatvoren aerodromski put, preko noći cijene prehrambenih artikala povećane dvostruko.

(Trezorske minderpuze zadovoljno trljaju ruke. Imaju oni zaliha.Oni su vladari humanitarne pomoći i raspodjele. Škart ide dunjalučanima, a kvaliteta probranim porodicama i za pijacu. Vreće sa zlatom se gomilaju. Babo je noj.Zagnjurio glavu u šilte i ko bajagi ništa ne vidi.Sve minderpuze i pljačkaši su iz čestitih robijaških porodica.

No,biznis treba proširiti.Ako vrijeme dozvoli, sa prvim zracima proljeće kreće gradnja šireg,prometnijeg tunela.Zavod za oplaniranje napravio izvodiv i jeftin projekat. Stari tunel će se osatviti vojsci.Zaslužili su da ne čekaju satima, dok trezorske gulikože provedu svoje robe kroz tunel.)

13.april – Na željezničkoj stanici u Sarajevu granata ranila sedam srednjoškolaca koji su krenuli na nastavu.

(Mnogo je djece,previše poginulo zbog škole.Čak i jedno je velika tegoba,kao da je uništen jedan svijet.U Sarajevu Gradu je ubijeno dvadeset hiljada svijetova.Sto hiljada je razrušeno. Ostali su čitavi samo na izgled. Ipak,ljubav i Milost čine svoje.Rane će zarasti,skoro.Malo će krvariti.Čitav život.Tek toliko da čovjek osjeti da je živ i da se molitvi preda.A onda! Tko to zna?)

16.- maj – U granatiranju grada petero poginulih, 16 ranjenih.

(Građani Sarajeva su postali meštri od granata.Kad poleti granata oni znaju znanje.Ne mrdaj,ni lijevo ni desno.Granate milse da su pametno,pa uvijek idu lijevo ili desno.Samo kad su djeca i žene u pitanju idu posred srede.Zato se ,u drugoj polovini rata, manje ginulo od granata.)

24.maj – U gotovo cjelodnevnom granatiranju Sarajeva ubijeno pet osoba, 30 ranjeno, među kojima i  20-mjesečna beba.

UN objavio da je “razmjena vatre oko Sarajeva ravnomjerna s obje strane i da nije usmjerena na civile”.

(Kojeg li licemjerja.Šta očekivati od saučesnika bludnice i pakla.20-o mjesečna beba  nije civil.UN i hordama zla sa brda su i bebe borci Armije BiH.

To je dobro,jer pokazuje da  su u kukavičluku oči pune straha.)

17.juni – U teškom granatiranju Sarajeva ubijeno petero, a ranjeno 28 Sarajiija; granatirana bolnica Koševo.

(U bolnicama su uglavnom liječeni oni koji mogu nositi pušku.Zato su UN i EU opravdavali i podržavali napade na bolničke ustanove. To su vremenom postali vojni objekti nagodni za gađanje. Ne mogu uzvratiti vatrom.

18.juni – Granatiran red za vodu u Dobrinji, sedam ubijenih i 12 ranjenih.

Glavni tobđija,tenkista Milenko Skoko,sinja kukavica koji se uvijek užasavao asvalta..   Slavoljub Avdalović, vukoderinaš iz gudura, dao nalog da se bije sve živo ,dok se ne pokose svo njihovi  predratni prijatelji i saradnici.

21.juni – Novi masakr u redu za vodu, na Dobrinji; šest mrtvih i 15 ranjenih.

Glavni zlotvor i ubica ,opet onaj umobolnik Milenko Skoko.Nalogodavac isti. Kompleksaš Slavoljub Avdalović , kasapin iz Gacka.

28.-juni – Ubijene četiri, a ranjeno 46 osoba. Na RTV dom bačena modificirana avio bomba; ubijena je jedna, a ranjeno najmanje 30 osoba. Radovan Karadžić odbacio poziv EU na trenutni prekid vatre.

(Bespomoć i kukavičluk rađa najkravavije i najmonstruoznije ideje. Hiljadu kilograma eksploziva u jednoj gromadi, na dijete i ženu.Aferim srbaljski monstrumi.)

30.juni – Ubijene četiri, ranjeno 20 osoba. Dvije granate pale na štab UNPROFOR-a.

(Laže UNPROFOR-a. Samo da bi pokazao kako su i oni „ ugroženi“.Međutim ne mogu oni biti ugroženi ko što su to palajnsku monstrumi i ona tribadija.)

6.juli – Ubijeno šest osoba od kojih su dvije djevojčice, a ranjeno 11 ljudi. U granatiranju naselja Alipašino Polje ubijeni članovi porodice Dorem: Hana, Božo i njihova kćerka Magdalena, stara pet godina.

(Djevojčice preskakale štrik.Bolesnik i manijak sa brda poželio skratiti igru.Jedno gruuu i nema štrika. UNPROFOR  jedva priznao djevojčice kao civilne zrtve. Kažu zrele su bile za pušku.)

Građani svaki peti ili šesti dan dobiju struju.

(Struja više nije nikakav problem.Ljudi nemaju šta kuvati.Trezorske miderpuze nabili cijene do stratosfere, a narod više ne rađa lovu. Ni voda uskoro neće biti problem.Tempo nestajanja se ne smanjuje,tako da svaki stanovnik može računati na litar vode dnevno.)

To su sitni problemćići jer…

( 11.jula  vasiona počinje da cvili. U samo tri dana drvosječkim sjekirama,macolama i kamama srbaljski su monstrumi i kasapini poklali:

– 10 501. Muškarca

–       871. Ženi

–        999 Djece

(Tv sapunica  dostiže klimaks. Gledaoci frenetično traže još. Taki van svit. Nikad zadoviljnin)

13.august – U centru grada, granatom s brda ubijen 24-godišnji sarajevski intelektualac i novinar Karim Zaimović.

28.august – Masakr na Markalama; 37 ljudi ubijeno, ranjeno 90.

(Labuđi poj monstruma naručenih iz bele selendre.Počeli pucati po šavovima.Alagić, Dudaković su na domak Banka Luke.

Dajte ,vi sa Zapada, sada nas vadite iz govana u koja ste nas uvalili  ,zapomažu mostrumi sa Pala i vrišti tribadija iz međunožja,jer svi su koljenima.)

30.-august – Počinje akcija NATO-a Noćni let. U zračnim napadima NATO bombardira položaje Srba oko Sarajeva.

( Miteran zakasnio jer ga nisu upoznali sa ovim planom.On bi odmah doletio da se pridruži svojim plaćenim ubicama. Onim sa guslama i drvoskečkim sjekirama, dakako.)

6.septembar – Avijacija NATO-a počela novu seriju bombardiranja položaja Srba oko Sarajeva.

(Nisu trebali.Mi se ne radujemo.Mi smo bijesni, jer sada spašavaju glave i guzice svoje nacističke genocidne tvorevine Republike srpske.

Gdje su bili prethodne tri i po godine?

Da su  ovako pakavili  bombe ubicama u aprilu 1992.,… Imali bi naše puno povjerenje i zahvalnost. Ovko imaju naše puno povjerenje i zahvalnost na obznanivanju da su oni pravi i jedini zločinski i genocidni faktori na ovom svijetu.)

7.septembar – Radovan Karadžić putem televizije BBC, riječima “Molim vas, prestanite”, uputio molbu NATO-u da prestane sa bombardiranjem njegovih ciljeva. “Mi smo otvorili grad Sarajevo i on više nije blokiran”, rekao Karadžić.

(Šta će upišani počković i dokazana Kukavica raditi, nego guslama jaukatim,plakati i moljakati.)

Nisu oni ništa otvorili.

Armija BiH je sve otvorila,jer je imala pomoć Neba i hiljade i hiljade Anđela Nebeskih. Šta mislite dokle bisamo došli ,da nije bilo Milosti i Ljubavi Boga Silnoga.

8.septembar – Deset osoba ranjeno u eksploziji granate i djelovanja snajpera u Novom Sarajevu i Centru. Među njima petero djece.

(Montruozna lešina se trza poslijednjim izdisajima.Ni krvi u njoj nema.Sve neka balega potocima curi.)

15.septembar – Poslije više od pet mjeseci otvoren Aerodrom Sarajevo. Karadžić pristao na povlačenje teškog naoružanja iz okoline Sarajeva u zamjenu za prekid NATO-ovih udara.

(Genocidna tvorevina Republika srpska hoće da pokaže uviđavnost.Iskijaće ona svoju uviđavnost za genocid. I sva zla. I te kako i kad tad.)

10.- oktobar – Nakon četiri i po mjeseca Sarajevo dobilo električnu energiju iz elektroenergetskog sistema.

(Ko će uplaliti sijalice za sve one mrtve,ranjene,nestale,raseljene.Mi toliko struje nikad nećemo imati. A vi bešćutna gospodo sa Zapada.)

24.oktobar – Put Sarajevo – Kiseljak preko Stupa i Ilidže otvoren za sav saobraćaj UN-a i vozila humanitarnih organizacija.

(Profiteri se nadaju zadnjim crnoberzijanskim akcijama uz pomoć UN. Ništa novo.Kolaboracija se samo nastavlja u novim uslovima.)

21.novembar – Potpisan mirovni sporazum u Daytonu: BiH kao cjelovita država s dva entiteta i zajedničkim institucijama. Sarajevo ostaje nepodijeljeno. Koncert Laibacha u Narodnom pozorištu.

(Mi se povlačimo u ilegalu. Ništa nije urađeno po našoj volji.Neko je Bosnu izdao.Izadavali su je na sav mah.Svi osim djece,žene staraca i časnijeg dijela Armije BiH ,boraca na prvim borbenim linijama.Ostalo je sve sami šljam i kukolj.)

19.-decembar – Pucano na putnike u tramvaju, jedna žena teško ranjena.

20.decembar IFOR od UNPROFOR-a preuzeo komandu na Sarajevskom aerodromu.

22.decembar – Ukinuto ratno stanje.

(Mi smo još na oprezu.Puške nikome ne damo.)

1996.

9.januar – Zatvoren zračni most nakon tri i po godine. Preko njega obavljeno 13.000 letova i dopremljeno više od 160.000 tona humanitarne pomoći.

9.februar – Opsada Sarajeva zvanično završena.

Tokom opsade ubijeno blizu 11.500 ljudi, a među njima više od 1.000 djece.

(Račinice hroničara nikad nisu tačne.Minimum su prepolovljene.)

19.-mart – Reintegracija naselja Grbavica.

( 10.april. Izbaciše nas iz Armije BiH. Ni hvala vam.  Kažu;ne trebaju nas više. Imaju oni svoje planove i vizije.

Dakako. Zlatne kašike i vreće zlata čekaju. Zna se na koga.

Mi smo umorni i tužni bili. Dugo nam je trebalo da se oporavimo od zla i rana.Devetnaest godina.Ali kao što vidite vratili smo se. I počinjemo nove bitke. Perom. Puške za svaki slučaj pored noge držimo. Taki smo postali. Nepoverljivi. Truhli svijet nas svojim poslovicama naučio : Boj se  Vatikana i Zapada kad vam darove nose.

Za Bosnu se ne bojimo. Nju Mili Bog čuva.

Radujte se – Danas je Božić

 

 

Danas je Petak 25 Prosinac /Devembar . 2019.  račinate po Isusu Hristu.

359 dana je poslano na zasluženi odmor.

 

A sve katedrale   svijeta otkucavaju slijedeći praznik.

10.9.8.7.6

3.2.1.0   –  Božični Big Ben otkucao  do kraja.

 

Ponoćka  je bila prelijepa.

Srca blažena i spokojna.

Duh Gospoda Jedinog  je dotakao srca iskrenih vjerinika

Imamo  vesele  teme danas.Razlog za radovanje.

U mnogim  domovima se i srcem slavi.

Nisu važna predubjeđenja, samo neka se slavi.

Ko slavi zlo ne misli!?

 

Božić je otvorio vrata.

Blagdan je.

Lica su vesela.

Slijede radosni dani kada se voli i prašta.

Svaki dan bi trebao biti takav.

Nije valjda dobronamjernost spala na samo tri dana godišnje?

Želimo radost u domovima. I u komšijskim. Uvijek i zauvijek,

 

Budimo prijatelji.

I ljudi, Bosanski,jugoslovenski , kosmopoliti…

Časni i ponosni.

Dostojni Božijeg Blagoslova.

 

Bleki – Medi i Crni

 

 

Imao sam psa

Bio je meden

Rundav i crn

Nisam ga zvao rundavi

Tako sam mu tepao

Nisam ga zvao crni

Tako sam ga mazio

Zvao sam ga Medi

Tako sam ga volio

 

Pas i dječak

Medi i Crni

Igra i radost

Jedno ljeto mnogo smijeha

Tri mjeseca sna

Dječaku bješe šest godina

Psu četiri mjeseci

Mislili su zajedno će rasti

Živjeti čitav život

 

Dođoše ljudi neuki

Dođoše ljudi zli

Dođoše ljudi sa plićakom uma

 

Žicu oko psa staviše

Žicu oko vrata Medenog saviše

Žicu oko života moje bebice zategnuše

 

Zacvili štence

Zacvili dječak

Zacvili nebo

 

Nije se dao Medi

Nije ga dao Crni

Ugrizoše dvojicu od neljudi

Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri

Zvijeri djete na zemlju bacaju

 

Jedan monstrum hvata rundavog

za zadnje noge

Diže dječakovog medenog dugara

Visoko najviše

 

I Crni očajnički

Nemoćno

Osjeti zlo se sprema

Sa zemlje vrisnu

Joj Mama mamice

 

Šućmuraste okice Medenog

Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

 

Ni oči nisam zatvorio

Ni Bogu Jedinom se pomolio

Ni pomoć pružio

Glavom Medija protrese ubica

trotoar

 

Prosu se mozak

Crvenkasto bijela masa

Na sivom asvaltu

Drhtulji duša djetinja

U zvejrinjem smjehu

 

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

 

Možda me zato zovu Bleki

 

 

Marina Cvetajeva – Naša Malena

 

 

Predvečerje

 

Tirkjizna noć

 

Plavetni đardin

 

Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941

 

 

 

Mila,

prelijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

ne znaš

malo smo se mimoišli

ne rekosmo ti

družica si naša bila

noći si provodila u vrtovima

naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula postaviljen je bjeličasti ležaj

od ljubavi i snova

prekrili ga modrinom neba

išarali iskričavim zvjezdicama

obasjali putanjama maglica

mjesec obojili čežnojm

u našem društvu

prozračna Ti

vječiti tragalac

zeru bi predahnula

svoju bol bi sa nama

blentovijama podjelila

bilo bi ti lakše

mrven

ali i to je nešto

zar ne

krhki Cvijete naš

čak bi se i nasmijala

onom blesavom Debi kad bi rekao

zbog tebe bih salto mortale

s bembašćanske brane

dva puta smandrljo

treći put ne bih smio

zasigurno bih se na smrt slomio

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

mignuo na ljubav svoju

Zlata bi rasplela glas

Frka bi postala labuđi ples

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

njoj je Herco herc netom slomio

znamo boljelo te

rodni grad te nije uspio zaštiti

rođene ti ubio

no stih muzika i družba je lijek

Dobri bi ti prišao naklonio se

ruku prižio

Ti bi se časak dvoumila

njegove tužne djetinje oči bi te ubijedile

ruka u ruci i lagani valcer bi počeo

al nestašno dijete hoće dodir

valcer prelijeva u tango

ti ga gledaš poprijeko

zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena

molim te budi krotka

ovo su mirisi našilh ljetnih

podmoskovski večeri

; Ti kao da bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo

pokreti bi postali ples zaljubljenih

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj bi dodao malo bolera

Osmjeh ti prelazi licem

predaješ se dodirima

sjećajući se ljubavi svojih

pogledala bi u oči djeteta

što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda i nije tango

vidjela istu bol koju ti nosiš

pomišljaš

evo još jedno ubogo biće

što tuđe terete prti

prvila bi se jače uz njega

neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće

“Kao desna i lijeva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.”

tu bi on naglo zastao i prekinuo

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

tu znam

i nastavila gdje je on stade

“Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.”

on bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna

stid djetinji uvijek poljubce mami

Ti mu ga poklanjaš

njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas

Marina Cvetajeva

prijateljice naših tuga

tebi srce malo mekša

još jedan poljubac daješ

ništa ne košta

a i vi ste već par

mniješ

nisu ova djeca nimalo bezazlena

kradu te

malo po malo

snove neke nove nose

on bi vidio da si se umorila

odveo te do anwnog ležaja počinka

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih

gledao te ne trepćeći

bojeći se da mu ne pobjegneš

tvoje ruke bi prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna vječnosti

Mojsije je u elementu

večeras Najvbeću Damu Tuge

za gošću imaju

Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja

sada imaju prizvuk valcera sa Sene

Rjabinjuške i Kaline

Lela Jela Jelena bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate

postaju razigrane plavetne Ruskinje

uzbibanih grudi raspojasanih bedara

što lahor tijelima um mute

u haljinama žarkih boja

oplemenjim stotinama ruža

što se iza velova tananih boja

kriju i izviru uspomene prošle

ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja

njih tri više nisu ruskinje

one su divlje tatarke

ljute kozakinje

nježne jermenke

toliko ljepote nježnosti i ljubavi

Malena naša

ti nisi vidjela nigdje

mi je tebi svu poklanjamo

govorila su ružina tjela

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера , e’ hej sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio se

Baška Baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho postament grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on

nova se čudi odakle joj tolika sreća

da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima

no ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha

što jesajem prosušese đardinom

“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?”

Malena ti bi gorko zaplakala

sjećala se najmilijih

svi bi za tobom plakali

samo ne i Dobri

Mali Princ

Ne , oni ne bi

on bi poljupcima skupljao

rosu tvojih očiju

upijao suze i tugu

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi srcem djetinjim prihvatio je tvoju poruku

„ Ako se od sreće ne umire,

onda se u svakom slučaju

od tuge okameni.“

Malena naša

mi smo dodali

ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti

tiho kroz vrijeme učila si nas

da se sa svojim tugama izborimo

one su kucale na naša vrata

i kod nas je bilo tragike

no ne i prevelike gladi

tiho kroz šum vjetra učila si nas

da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta

otvorila nam oči

nismo hudili za svojim životima

krojenih po mjeri nas samih

jer si nam pjevala o ljubavi i istini

čudan je ovaj svijet

ne vide bol djevojčice laneta

kojoj peostaje samo da vrišti i vrišti

ne bi li njene riječi

negdje u pustinjama ljudsjkog uma

bar mali eho svijesti izazvale

ne vide slijepci

a je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne dobija

ne vide licemjeri

koja od nečovječnosti djecu gube

ne čuju krik ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba

ne shvataju krik djevojčice

majke koja

Istinu zna

tu negdje bi Mojsije morao završiti simfoniju

grlice bi popadale na rosu đardina

sluteći rekvijum

njemu su se ruke počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije

za baladu još manje

jer ovdje ubijena majka hoće da sni

vidjelo se

naša mirisna centofilija

Marina Cvjetajeva je potresena i umorna

Dobri je nježno obgrli

laganu ko san

bi je podigao

položio na ležaj nadanja

njenih i naših

prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja

šapnuo joj

Malena naša

nećeš se ljutiti

ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo

mnogo je ljubavi i milosti u njima

potrebni su na ovom svijetu svima

Djevojčice Mila

još čutimo istinite riječi tvoje

ljubav kojoj si nas naučila

sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj

mi ćemo paziti na tvoje darove

Volimo te

iste te noći

neko novo dijete hrli da pita

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane

Marini Cvetajevoj,našoj Malenoj

 

Pismo Marina Cvjetajeva Riječi Bol

 

Zeleni đardin Muzika Bolero Behari mirišu

 

Svijet boja Krhkost Ribizla Jagode u polju

Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941

 

Približavaju se dani koje slavi čitav svijet.

Takve bi dane treba li da volimo.

Hiljade pahulja bijelih leprša uvijeno u snove ljudi koji domu hitaju.U domu slatka žena u kecelji,ruke joj brašnjave.

Dječak i djevojčica,možda i više njih lete u zagrljaj.Jedno brzo ćao i smok i nestaju.Tamo ih,darovi ispod božičnih jelki čekaju.Na stolu razasuti kolači ,još samo ćurka nedosraje.Doletjet će ona.Poslije.Još se peče.

Sve miriše na Milost i Ljubav.

Ljudi se trude biti radosni.

Negdje drugo,oca nema.Majka je silovana.U uglu kolibe se skupila.Skuplja se u fetus i pokriva stid šestorice vojnika u  šljemovima ili šubarama.Sada ,sasvim ,svejedno je.

Troje djece  se skupila oko nje i miluju je.Jedno je mrtvo.Umrlo je od gladi.Druge djevojčice je muž juda.Sinćić je već siroćić.Miluju je i ne plaču.Gladni su ,a hljeba ne išću.Žedni nisu,puna im usta leda.

U daljini se čuju zvuci vatrometa i zvona koji pozivaju na misu.Djeca samo slegnu ramenima.Znaju za njih čettvoro nade nema.

Zato mi dane novogodišnjih radosti , nosimo sa tugom.

Svake godine bi nam se otkinuo jedan lat sa naših centofilija ljubavi.Nije bitno ako  neke   nismo upoznali.

Osjećali smo ih u srcu.Ćitili smo ih kao naše mile grlice i doživljene ljubavi.

Njih je rodila i vodila ista čežnja kao i nas.

U svijetu putanja uvijek se neki sni  okrznu i iskra padnu na nečije srce.

Naša najvoljenija pjesnikinja je bila Marina Cvjetava,koja nam je davno prije nas poručila:

„Razbacani u prašini trgovina

Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,

Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,

Doći njihov red.“

 

I došao je, mila naša proročice.

Neki blesavi , bjelavski mahalaši su tvoje snove u srcima nosili i pokušavali da ih učine živim.

Mila,

Prelijepa li su ti imena.Podjećaju na plavo utočište,đardin i miris ljubavi.

Naša si družica bila.

Noći si provodila u vrtovima naših ljubavi.

Imala si svoje mjesto.Između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj od snova.Prekrii smo ga zajedno ,modrinom neba,išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica.Mjesec smo obojili čežnojm.

Sa nama u društvu,ti vječiti tragalac, bi malo predahnula.

Na tren, svoju bol bi  sa nama podjelila.Bilo bi ti  lakše.Mrven.Ali i to je nešto.

Čak bi se i nasmijala onom Debi kad  bi ti rekao:

Zbog tebe bih salto mortale bembašćanske brane .

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri,a Zlata zapjevala.

Boljelo bi te,rodni grad te nije uspio zaštiti kao naš nas.No, muzika je i lijek.

Dobri bi ti prišao ,naklonio se ,ti si se časak dvoumila.Njegove djetinje tućžne oči bi te ubijedile.Pružila bi ruke i  lagani valcer bi počeo.Ali dobri je dijete,hoće dodir i sada  se valcer prelijeva u tango. Ti ga gledaš poprijeko,zakrečući glavu.On te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi dobra ,ovo su mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila ,prislonila lice uz njegovo i to bi postao ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju,ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila ,i predala se pokretima i zagrljajima ,sjećajući se ljubavi svojih.

Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom,jer tango bez pogleda i nije tango. Vidjela istu bol koju ti nosiš.

Pomislila bi,evo još jedno biće što tuđe terete prti.

Prvila bi se jače uz njega,neka te sjećanja tjerala i čula bi kako ti taj bekrija ,sa kojim lagano kliziš šapuće:

Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

 

Tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu, tu znam i nastavila gdje je on stade:

 

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.

 

On bi se postidio,iako je znao da samo si nestašna.A stid djetinji, uvijek poljubce mami.I ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.

Tebi srce malo omekša.I još jedan poljubac daješ.Misliš nisu ova djeca baš bezazlena.

Vidio bi da si se umorila.Odveo te do  malog ležaja.Sjeo do tvojih nogu,obgrlio ih i gledao te,ne trepćeći ,bojeći se da mu ne pobjegneš.Tvoje uke bi  prinosio usnama i grijeo mekim dašcima.Ti bi polako tonula u san ,željna odmora.

Mojsije je u elementu.Večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju.Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja.Sada imaju prizvuk Valcera sa sene ,i Rjabinjuške i Kaline.Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku i povela je do Zlate,sada su one razigrane ruskinje u  haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.

Ruže se prelijevaju u tisuće boja.I njih tri više nisu ruskinje,one su divlje  tatarke,ljute kozakinje,nježne jemenke.

Toliko ljepote,malena naša ti nisi vidjela nigdje.A mi je tebi svu poklanjamo.Govorila su ružina tjela.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:

Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja…

Tu bi mu glas zamro.Umorio bi se.

Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre ,grudi nove dame,da mu ne vide suze.Muško je on. Nova se čudi,odakle joj tolika sreća, da zaviri u ovaj đardin,u kojem toliko muzike i ljubavi ima.

No ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Ti bi gorko zaplakala,sjećala se najmilijih.

Svi bi za tobom plakali.

Samo  ne i dobri.  Mali Princ.Ne , on ne bi.

On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu i u svoju seharu bola ih skalanjao.

Znala si ,da smo srcima prihvatili tvoju poruku koja je postala naša istina:

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša,

Mi smo dodali,ni od tuge se ne umire.neko samo presvisne,a mi se zaledimo kao ti.

Mnogo je neukih ljudi na svijetu.Oni te nazivaju „jednim talentom najraskošnijih ,a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka.

Nisi ti talenat ,ti si jedna od najraskošnijih riječi poezijeNe ruske i ne 20.vijeka,već poezije od Postanja.

Da ,bilo je tragike u tvom životu.I stvarne boli i gladi.Revolucija,ne Majčica Rusija,te modbacila. Ne može se istina podnijeti.

Djecu si dom dala da prežive.Trogodišnja kćerka Irina ti u njemu umire.Zbog starije Arijadne će revolucija ubiti tebe.U svakom slučaju si bila nepodobna.Majka njemica-poljakinja.otac  i majka aristokrati,muž bjelogardejac,zet ,Arijadnin muž zapadni špijun.

Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina.Ona bi te ubila.Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini,.Kažu bio je ludo hrabar,kao da je želio da pogine.Ostao je sam na ovom takarli svijetu.

Grlice naša,

Nismo progutali bajku da si se ubila i ne želimo,sve da je i istinita.Decenije gladi si prebrodila da bi te malo ruske zime slomilo.

Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom.

Ti, majstor poetike da odaber krvnički kraj:vješanje konopcom.Ne, toga se izgladnjele ruke ženske ruke ne bi dosjetile.

A i grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.

A mi smo djeci ,nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

 

– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,

San na stepskom konju samo što nije.

– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.

Moj labud beli, znaš, tamo ti je…

 

Među neukim, ima i ljudi sa srcem i osjećaju za vrsnost.Izvukli te iz hladne grobnice,oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju ,preko vaskolikog dunjaluka. I dolepršaju u naše mahale i đardine.

Držali smo se tvoje poruke:

„dom svaki tuđ, a hram pust”

i svoj Grad čednosti nikad nismo napustili.Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili na cjedilu.I ne pitaj ,mila.

A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala.Prag i Pariz,pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi.Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla.

Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:

 

Ja sam stranica tvoga pera.

Bela stranica. Ja sve primam.

Ja sam čuvar tvoga dobra.

Ja uvek stostruko vraćam.

 

Ja sam selo i crna zemlja.

Ti si moje sunce i moja kiša.

Ti si Bog i Gospodin, a ja

Crna zemlja i bela hartija.

 

Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo.I one su kucale na naša vrata,i kod nas je bilo tragike,ne i gladi.

Naučila si nas  da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta.Otvorila si nam oči.Nismo hudili za svojim životima ,koje smo krojili po mjeri nas samih,jer si nam pjevala o slobodi i istini.Zahvalni smo ti na tome.

Rastužuje nas kad o tebi kažu:

„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludnog sina koji u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“

 

Ne vide svu onu ljubav i zabrinutost za male obične  ljude,koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u skobodi.

Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti ,ne bi li  njene riječi ,negdje u  pustinjama ljudsjkom uma  ,bar mali eho izazvale.

Ne vide  da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi,a pomoći ne može dobiti.N

NNe vide da je to bol svih majki od postanja,koja od nečovječnosti djecu gube..

Ne čuju krik  ljudskosti zaljubljene u život po mjeri neba.

Ne shvataju krik žena koja:

 

Istinu znam! Bivše istine na stranu!

Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!

Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!

O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?

Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.

Skoro će mećava zvezda u nebu stati.

Pod zemljom ćemo evo usniti i mi

Što na njoj nedadosmo jedno drugom spati

srce.

 

Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju.Grklice su popadale ne tlo đardina.Sluteći rekvijum.Njemu su se ruke  počele kočiti.On pogledava ka gošći,ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije,za Moriće još manje,jer ovdje ubijena majka hoće da sni.

Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.

Dobri  je nježno obgrli.Laganu ko san,  bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja.Njenih i naših,

Prekrio je velovima ljubavi,cjelov joj spustio na čelo,tamo gdje se sa bujnom kosom spaja i šapnuo joj:

Malena naša

Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.

Mnogo  je ljubavi i milosti  u njima.

Potrebni su  ovom svijetu.

Ali u  ljudi nekako  da se vremena za njih nema.

A i neki zli ljudi ne daju da se one nađu i cvjetaju.

Djevojčice naša,

Još čutimo tvoje istinite  riječi  i ljubav kojoj  si nas naučila.

Sada se malo odmori i mirno spij.

Ništa se ne boj.

Mi ćemo paziti na tvoje darove.

Volimo te.

 

 

Povelja Kulina bana

Povelja za Nobelovu nagradu

 

Svake godine oko 29.08. raspišu  se o povelji Kulina bana. Neka tako i treba. Zaslužili i ban i povelja. Vjerovatno i srednjovjekovni Dubrovčani (?) , kada je čestiti Bosanac i Bogumil tako mislio.

Ovo Bosanac i Bogumil treba posebno naglasiti. To znači on nije bio ni katolik, ni pravoslavac, ni musliman, ponajmanje ono hrvat, srbin ili bošnjak (u današnjem smislu).

Bio je Ban  Bošnjanin kao i svi Bogumili. U Bosni tada nije živjelo druge vjere i nacije. Samo Bogumili i Bosancii; dobre bošnje.

Hrvatski i vikipedijski istoričari mogu mačku o rep i o zadnjicu svoju ”časnost” okačiti tvrdnjom da su Borići i Kulin Ban kroatjanci.Valjda im to sva pamet što su je natakarili za trianaest vijekova robovanja i slugarenja raznim evropejcima.

Bizantinci su 1164-1165.god. porobljavali Bosnu i protjerala Bana Borića (Boriće) u Slavoniju. Njegov sin Ban Kulin je od Bizantinaca dobio status vazala i naslijedio očeve, da bi vladao Bosnom od 1180-.2004.god.

To službene činjenice povijesti i historije govore. Borići su Bosanci iz Bosne protjerani u Slavoniju i ne mogu biti hrvati. To što su u Hrvatskoj živjeli petnaestak godina ne može im uzeti Bosanštinu i nikako ih činiti hrvatima; ma koliko to hrvati željeli.

Dosadilo bi nam govoriti kako vikipedija,Vatikan i urotnička bagra bezočno laže, podmeće i podvaljuje neke svoje kukavićke mučke. To u Bosni dok je Bosanaca neće moći proći.

Bosna je postojala i prije hrvatske i drugih balkanskih zemalja (južnoslavenskih). U Bosni ima najmanje slavenske krvi ( o tome neki drugi put).

Povelja Kulina bana je ono što jeste : prvo vladarsko pismneo – pisano svjedočanstvo na ”južno slovenskim” prostorima. Ništa izvan toga. Povelja je samo diplomatska akreditacija jedne države drugoj, banovine drugom gradu  – državi.

Čudi nas,žalosti i brinu sagledavanje Kulinove povelje iz druge perspektive:

– rodni list BiH
– rodni list bosanske državnosti
– povelja treba imati svoj praznik

 

Sve je to u redu, ali…

Bosna je postojala četiri vijeka prije Kulina Bana i njegove povelje.

Za to vrijeme je svoju državotvornost ojačala i potkrijepila argumentima moći i sile da je predstavljala respektabilnu državu na prostorima južnog Balkna. Božja Milost je odredila njeno rođenje a historija ga upisala. To što datum nije tačno u bocu jasnu određen nije ni čudno. Niti jedna stara država ne može reći kada se tačno rodila.

Od rođenje do punosvijesti svakog dijeteta treba da prođe neko vrijeme. Da ono prohoda, da progovori, da se opismeni, da se organizuje, zauzme i odredi svoju ulogu u životu, preboli dječije bolesti, ojača i stasa, da se nametne i da kaže ja sam zrela osoba. Zatim to potvrdi, ovjekovječi ženidbom i regulama to je to.

Tako vam je i sa svakom državom. Kada se povelja desila Bosna je bila fazi  mladića pred ženidbu kojemu se nije žurilo ženiti. Mladića koji je želio prvo život kušati, iskustvo steći i tek tada ljubu naći i i oženiti.

Taj čestiti mladić, ne bježimo od toga da je bila čestita ljepot vila , ta Bosna da prostiš je imala skoro četiri stotine ljeta ( odnosno dvadeset sedam godina u ljudskim godinama) u momentu izdavanja povelje.

Zbog toga Bosni niko ne možete određivati nove datume rođenja i državnosti. Kulinova povelja nikako ne može biti rodni list BiH ili rodni list bosanske državnosti.

Kako nešto što dolazi četiri stotine godina iza rođenja , može biti njen rodni list po bilo kom osnovu.Oni što povelju krste danom rođenja neka uzmu kalkulator u ruku ili neka se vrate u školske klupe.Možda se nauče brojanju i opamete.

Nemojmo se igrati figurative. Časnost Bosne to ne dozvoljava.

Tako govore neznalice, neupućeni i zlonamjerni. Nije bitno iz kog razloga su donešena preuranjena i nelogična htijenja, ona nanose štetu Bosanskojm kontinuitetu, opstojnosti i državotvornosti.

Vjerovatno nije tako, ali čini se kao da neko hoće da ukrade četiri stotine godina bosanske državnosti ili četiri stotine godina opstojnosti i kontinuiteta Bosne. To ide u prilog negatorima Bosne i svega Bosanskog.

Povelja se figurativno može shvatiti kao ženidbeni dar ili miraz kojim ban Kulin u ime svoje potvrdio, ovjekovječo svoj i Bosnin status, zrelost i faktičko stanje. Ništa drugo.

Povelja , odnosno darodavac govori: eto mi smo snažna družina od karaktera koja samostalnio može određivati šta joj je raditi, čak i darove poklanjati. Ova poruka je upućena svima ; jer je dvadeset pet godina prije Bizantinac u krvi htio ugušiti i uništiti Bosnu.

Kao što nam historija priča i slavi: Bosna se ni tada niti ikad kasnije nije dala i poslije svakog krstaškog rata, krvi i boli , joj i uh jača i ljepša postajala.

Naš savjet je :

Ako hoćete da nešto pišete, provjerite i utvrdite činjenice i manite se bombastičnih naslova i tekstova radi skretanja pažnje,a koji u suštini ne korespondiraju sa istinom. I prije printanja u javnost još jednom pročitajte šta ste napisali i pokušajte osjetiti kako to pismene zvuči.

I još nešto!

Ne može se o povelji napisati pet-šest rečenica, naslikati povelju i reći eto to vam je povelja.

O Povelji se mogu tomovi knjiga pisati i opet bi se nešto propustilo. I naše pisanje je samo malecki  pokušaj da se čitaocu približi dio priče o Povelje Kulina bana.

Povelja je mnogo značajnija i dalekosežnija sa stanovišta humanosti, psihologije, filozofije, poetika, religije i politike koje niko nije uspio da zapazi (?!) i svoje zapažanje prenese čitaocu.

Kako bi izbjegli sve nedounmice u otkrivanju novih, čudesnih dimenzija prenosimo vam tekst povelje u cijelosti:

” U ime oca, sina i svetog duha, Ja,bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim vam prijateljem biti od sada i do vijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle god budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, sa pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a što mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sila, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi,koliko se može,bez ikakve zle misli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

/tu se povelja završava/
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset deveti dan,(na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

/ova rečenica je lično svjedočenje banovog pisara/

Da vidimo o čemu povolja govori i što to daruje:

I.obećanje i darivanje prijateljstva, pravde i povjerenje,
II.neograničena sloboda kretanja (gdje god žele kratati, gdje god koji hoće)
III.nenapadanje (nema časnika sile)
IV.jednakost i uzajamna korist (voljom poklon i davanje pomoći)
V.miroljubivost (pravim povjerenje i pravim srcem bez ikakve zlobe)

Od dana pisanja povelje nas dijeli period od 826 godina. Čitava jedna epoha se poslije nje desila.

Zna se da je tekst Povelje prevod bosančice kojom je povelja pisana. Svaki prevodilac se maksimalno trudi da što vjernije prevede tekst kojim mu se nudi.

Povelja počinje i završava pominjanjem Stvoritelja. To svjedoči Kulinovoj iskrenoj i nepokolebljivoj vjeri i predanost Bogu Jedinom, Bogumilskom. To potvrđuje i povelja i banov život.

Neko će reći tako se pisalo u onim vremenima. Nađite bar jedno jedino pismo iz onih i potonjih vremena koje pišu tako rječito, humano i bezuslovno čestito  nudi ono što povelja daruje i do kraja želi da ispoštuje.

Povelja odiše jednim visoko sofisticiranim stilom koji bi i danas bio vrlo efektan, aktuelan i moderan i nadasve poetičan. Riječi su vjerodostojne, milozvučane , blagonaklone i prijateljske. Upućuju na nepatvorenu dobrotu čovjeka koji poveljom poklanja najveće darove ljudskosti.

Upravo tako!

Kulin ban ne piše povelju radi odobravanja i političkih poena. Oni mu ne trebaju. On je već silni Ban koji ima najsnažniju podršku; Boga Silnoga. On povelju ,iz dna srca i duše; bezuslovno poklanaja Dubrovniku i Dubrovčanima koji su mnogo slabiji od Bosne.

Povelja je obligaciona, ekonomska ,politička i najprije humana darovnica.

Povelja je i filozofska poruka Vatikanu i cijelom svijetu,dalje prste od Bosne.

Povelja ukazuje na čestitost i dubokoumnu ljudskost Njega, Kulina. To nije moglo biti drugačije. Ban je dijete Bosne. Bosna je Zemlja Božje Milosti. Kome Stvoritelj daruje svoju milost i svjetlost taj može sjati samo ljubavlju, dobrotom, iskrenošću i zanosnom snenošču.

Riječ je o povelji Kulina bana od 29.09.1198.godine.

Kulin vladar Bosne valikodušno i bezuslovno nudi i poklanja suživot, toleranciju, pravdu i mir susjednboj državi i njenim građanima. Posredno svakom dobronamjernom čovjeku. To je bjanko akreditacija. punomoć i otvoreni kredit Dubrovniku i dubrovčanima.

Ne, nismo previdjeli jedan jedini uslov, samo se čekalo da se stekne okolnost za njegovo isticanje:

– svi vi Dubrovčani (i drugi tujini op.a.) možete doći ali sa ” pravim povjerenjem i pravim srcem,bez ikakve zlobe ” .

Ban ne traži mnogo, samo jedna iskreno Božansko pravo : Ljubi bližnjeg svoga.

To se dešava u dvanaestom vijeku, ranim ljetima srednjeg vijeka. Takvih primjera tada nije bilo; neče ih biti ni kasnije, do današnjih dana.

Ban se nije obazirao na to što su njegovi crkveni dostojanstvenici djedovske Hiže iz Mila vatikanske tvorevine zvali đavoljim crkvama. Oni nisu izmislili ništa novo. Jovan evanđelista u svojim otkrovenjima proročanski vidi Rim kao zvijer bludnicu.

Nije se obazirao što je Dubrovnik od prvih dana Bosanske opstojnosti bio uključen u široku frontu krstaških ratova protiv Bosne koju je osnovao Vatikan.

Svoju veličinu i vjerovanje u Boga i ljudsku dobrotu , Bosna i Kulin ban pokazuju slijedeći Božji nauk:

– Ako te neko progoni ti milostiv prema njemu budi.

– učenje Isusa Hrista:

-Udari li te ko po tvome desnom obrazu, ti mu i drugi okreni (Mat 5.39) –

– ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone (Matej 5.44)

Vatikan je krstašku frontu uvukao sve Bosanske susjede: Mlečane, Dubrovnik, Hrvatsku, Ugarsku, Srbiju, Zetu (Crnu Goru) i Bizantiju. Istorija je pokazala da Bosna nikad nije prestajala biti meta tih krstaških ratova, samo se fronta učlanjenih krstaša proširila matematičkom progresijom.

Još za Kulinovog života; papa Inoćentije IV je ozvaničio inkviziciju i pokrenuo krstaške i inkvizicijske ratove protiv prvo protiv Bosne ,potom i Francuske. Dubrovčani i ostali susjedi Bosne su kao i uvijek bili na strani Vatikana i zdušno ga pomagali, i silom i materijalno.

Dakle inkvizicija i krstaški ratovi su vatikanski i dubrovački odgovor na humanost i toleranciju Bosne i njenog bana Kulina.

Inoćentijem IV, Vatikanom je skrojena zlohuda sreća koja Bosnu prati kroz čitav srednji vjek i kasnije kroz novi vijek do ratova 1992.-1995. Te huškačke igre da prestanu. Vidite zakulisane radnje po vikipedijjama i sredstvima informisanja javnog mnijenja ” novog svjetskog poretka “.

Poretka koji ljudi od uma jednostavnio karakterišu kao novi imperijalni sistem globalnog porobljavanja i tlake.</br></br>

Moramo ponoviti da je značaj povelje Kulina bana drugačiji i višeslojniji ,nego što se to misli. Povelja ima poetičniju, savremeniju i humaniju dimenziju ljubavi i prijateljstva , nego što to sikstinski oci mogu zamisliti i prihvatiti.

Povelja Kulina bana predstavlja prvi zabilježeni javni, jednostrani , bezuslovni diplomatski poziv jedne zemlje, Bosne za mir, suživot i toleranciju među državama koje imaju različite poglede na svijet, religiju i koje pripadaju ratličitim etničkim grupama.

772.godine poslije datuma objelodanenja povelje tzv. pokret nesvrstavanja plagira ideje Kulina Bana.

Osnivač nesvrstanosti J.B.Tito je volio Bosnu zbog njene tegobne prošlosti i iskrenosti. Kada bi se umorio, dolazio je da se odmori u snenoj ljepoti i blaženosti. Uvijek se protivio njenoj podjeli kojoj su neprestano težili fašistički i nacistički elementi u Hrvatskoj i Srbiji; četnici i ustaše.

Broz je jedan od faktora koji su spriječili rastakanje i destrukciju Bosne.

Ti zvjerinji gladni fićfirići , šljam ljudskosti i pogančeri , krojači ”novog bosanskog poretka” zboravljaju, bosansku opstojnost.Bolje rečeni svjesno metu pod tepih i hoće da mažu oči gladnog naroda kojeg porobljavaju i pljačkaju.

To im ne može poći za rukom. Historija,istorija i povijest se jasno određuje prema svakom. Pravedno i istinito. A nebo sudi.Pravedan je to sudac.

Mi se samo trudimo da ponešto od toga objelodanimo.

Tito je, kao poznavalac istoriju Bosne bio je upoznat sa Poveljom Kulina bana. Bilo mu je jednostavno preslikati preformanse povelje u osnove pet principa pokreta nesvrstanih.

Pokret nesvrstanih nije opstao, pokloni iz Povelje se još nude. Nesvrstanost je uništila fašistička-arijevska zvijer.

Citiramo pet osnovnih principa pokreta nesvrstanih:

1.uzajamno poštivanje teritorijalnog suveriteta i integriteta
2.uzajamno nenapadanje
3.uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove
4.jednakost i uzajamna korist
5.miroljubiva koegzistencija

Vas ćemo zamoliti da uporedite stavke od I.-V. Povelje Kulina Bana i stavke 1-5 osnovnih principa nesvrstanih.

Mi nećemo komentarisati jer:

To je ona naša Bosna i Bosanski čovjek o kojem pokušavamo da pišemo, branimo i zle ruke koje se prema njima pružaju pokušavamo da žigošemo i odstranimo. Prošlosti radi i još neizvjesnije budućnosti.

Uvijek nam je velika pomoć pomisao da je Bosna Zemlja Božje Milosti i da je povelju pisao Veliki Bosanac Kulin ban.

U svrhu poboljšanja nepodnošljive stvarnosti i poremećenog mira u svijetu predlažemo Odboru za dodjelu Nobelovih nagrada da hitno i bezuslovno dodijeli Nobelovu nagradu za mir Povelji Kulinu bana ; svijetu darovanu od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Povelja Kulina bana je Dar koji  još uvijek persistira, samo ga treba ubrati.

Čista poetika je ta pismen ta Povelja da prostiš. Kameni spavač,govor  stečaka  je to. Puno je tu simbola i skrivenih značenja. Ne može ih ljudski um odjeraded proniknuti.

Kulin Ban na pladnju nudi Bosnu njenim krvnicima i bludnicama Vatikanu i Dubrovniku i ostalom svijetu.

Za uzvrat Vatikan i Dubrovnik i zle horde fronta Bosni na pladnju daruju krstaške ratove. Na isti način kao što je Irod Antipa Salomi i njenoj majci Herodijadi darovao glavu Jovana Krstitelja.

Jedna žrtvovana svetost je previše za nebo i zato je Bosna pošteđena i spaseno.

826 godina opstojnosti, kontinuiteta i koegzistentnosti Povelje Kulina bana na principma bezuslovnog poklanjanja prijateljstva, pravde, povjerenje, neograničene slobode kratanja, nenapadanja, jednakosti, uzajamne koristi i miroljubivosti su najbolja moguća preporuka za sve miroljubive nagrade i počasti svijeta.

826 godina poruka mira i ljubavi koje neće prestati da se glasaju, mole, nude i daruju dok je vijeka i svijeta.

Povelji , Kulinu i Bosni podarena Božja milost jer je njen usud zapisan (Mat.5.):

4.Blaženi oni koji žaluju; oni će biti utješeni!
5.Blaženi krotki; oni će baštiniti zemlju!
6.Blaženi gladni i žedni pravednosti; oni će biti nasićeni!
7.Blaženi milosrdni;oni će milosrđe zadobiti!
8.Blaženi koji su čistog srca;oni će Boga gledati!
9.Blaženi mirotvorci;oni će biti nazvani sinovima Božjim!
1o.Blaženi progonjeni zbog pravednosti;njihovo je kraljevstvo nebesko.!

Ne, nismo izmislili da su Bosna i njen narod Zemlja i djeca Božje milosti!

Toj svetosti poklonjene su riječi Jevanđenje po Mateju. I ostala tri jevanđelja o Bosni, Kulinu banu i narodu Bosanskom potvrđuju tu svetost. I Jovanova apokalipsa 11.1.i 2. . Stari zavjet i Kur'an isto sveto slovo o Bosni kazuju. Nećemo nabrajati milosti i riječi što su Bosni date i darovane. Za to bi nam trebala nova sveta knjiga, a nama nije data vlast to činiti.

Kada bi sabrali učinke svih dosadašnjih dobitnika Nobelove nagrade za mir vidjeli bi da se oni ne mogu uporediti sa učinkom Povelje Kulina bana. Iz ove bezlične hrpe moramo, hitno i neizostavno , sa dužnim poštovanjem zbog svetosti, izuzeti čestitu i voljenu majku bolesnih, gladnih i potlačenih, blaženu Mariju Tereziju.

Iz istih razloga tražima od Ujedinjene nacije da donesu rezoluciju koja bi bila obavezujuća za sve njene članice. Tekst rezolicije bi glasio:

-Pozivaju se sve članice UN;bez izuzetaka i protekcionizma; zaraćene i nezaraćene, da svoje međusobne odnose obavezno grade na principima povelje Kulina bana od 29.8.1189.godine.

Ujedinjene nacije bi trebale 29.08. proglasiti : danom suosjećanja i molitve za Jovana Krstitelja i danom slavljenja Povelje Kulina bana.

Marina Cvetajeva i njena bol

 

Ona je darovala svijetu prelijepu poeziju. Iskrenu, neposrednu, prodornu …

​Marina Cvetajeva – je najveća ruska i svejtska  pjesnikinja dvadesetog vijeka . Njenu tragičnu sudbini oplakali su svi dobri ljudi koji je poznaju.

Besprijekorno i čarobno talentovana talentovana,   piše poeziju već sa 6 godina, i   na ruskom,  i na francuskom i na njemačkom!

Prvom zbirkom pjesama, koju je  objavila  sa 18 godina, je naprečac privukla pozornost javnosti i poetskog miljea.

O njenom životu i poeziji uglasb+vnom je sve rečeno. U predahu je pravila zabilješke, kratke misaone crtice, o onome šta je tišti, okupira o čemu razmišlja.

Odlučili smo se da vam predstavimo ​25 citata ove prelijepe i jedinstvene žene i umjetnice , koji otkrivaju svu dubinu i mudrost misli  osjećanja koji su se ispleli oko njene tragične sudbine:

1. “Voljeću te cijelo ljeto” – zvuči ubjedljivije od “cio život”, i što je najvažnije – mnogo duže!

2. Ako biste sada ušli i rekli: “Ja odlazim, zauvijek” – ili “Mislim da Vas više ne volim” – čini mi se da ne bih osjetila ništa novo: svaki put kada Vi odlazite, svaki sat, kada Vas nema – nema Vas zauvijek i Vi ne volite mene.

3. Zaljubljuješ se samo u strano, srodno – voliš.

4. Susreti su potrebni za ljubav, za ostalo postoje knjige.

5. Stvaralaštvo je opšte djelo, stvoreno usamljeno.

6. U svijetu postoji ograničen broj duša i neograničen broj tijela.

7. Voljeti znači vidjeti čovjeka takog, kakvog ga je Bog zamislio i ne oblikovali roditelji.

8. Ako volim čovjeka, želim da mu od mene bude bolje – barem od prišivenog dugmeta. Od prišivenog dugmeta – od sve moje duše.

9. Uspjeh – to je uspjeti.

10. Šta možeš znati o meni, ako nikad nijesi spavao sa mnom i nijesi pio?

11. Nema na zemlji drugog Vas.

12. Ne želim da imam tačku viđenja. Želim da imam viđenje.

13. Slušaj i zapamti: svako ko se smije nesreći drugoga, je budala ili nitkov; najčešće i jedno i drugo.

14. Jedino što ljudi ne opraštaju je to, što si se i bez njih na kraju krajeva, snašao.

15. Vajar zavisi od gline. Slikar od boja. Muzičar od struna. Kod umjetnika, muzičara može se zaustaviti ruka. Kod pjesnika samo srce.

16. “Strpljen – spašen”. Volim ovu frazu, samo izokrenutu.

17. Omiljene stvari su mi: muzika, priroda, poezija, usamljenost. Voljela sam pusta mjesta koja se nikome nijesu sviđala. Volim fiziku, i njene misteriozne zakone privlačenja i odbijanja, liče mi na ljubav i mržnju.
​18. Po jednom sam – prava žena, svima sudim po sebi, svakome stavljam u usta – svoje riječi, u grudi – svoja osjećanja. Zato su mi svi od prvog minuta: dobri, velikodušni, darežljivi, neispavani i bezumni.

19. Koliko bolje vidim čovjeka kada nijesam sa njim!

20. Niko ne želi – niko ne može da shvati jedno: da sam sasvim sama. Poznanika i prijatelja je cijela Moskva, ali ni jednoga ko je za mene – nema, ko bi bez mene! – umro.

21. Muškarci se nijesu navikli na bol, kao životinje. Kada ih boli, odmah im ovolike oči, da sve moguće uradiš, samo da bi prestali.

22. Maštamo zajedno, spavamo zajedno, ali plačemo uvijek sami.

23. Oh, moj Bože, kažu da nema duše! A šta me sada boli? – Nije zub, ni glava, ni ruka, i nijesu grudi – ne, grudi, u grudi, tamo gdje se diše – dišem duboko: ne boli, ali sve vrijeme boli, sve vrijeme cvili, nepodnošljivo!

24. Ljudski, možemo ponekad voljeti deset, sa ljubavlju – mnogo – dva. Nečovječno – uvijek jednog.

25. Želim takvu skromnu, ubistveno – jednostavnu stvar: da kad uđem, čovjek se obraduje.

Boli, kako ta djeca brzo odrastaju

 

 

Znate li kako vam se može zgudumiti, a srce vam puno ljubavi i radosti. Natekne vam srce od neke prevelikog ponosa , pa boli.

Pitate se odakle vama tako milo i lijepo dijete, prepuno dobrote,  koje je isto vi, i malo više vi,  nego što ste to ikada bili.

Htjeli bi da ga nosite na rukama, kao nekad.  A ne možete. I onda vas   nešto  jako žigne, negdje između srca i žile kucavice, skoro pa na pola presječe .

Boli, kako ta djeca brzo odrastaju.

Prekjuče , moje djetence je bilo  malo veće od starinskog mlina za kafu,   ružičasto i krhko da vas je skoro strah uzeti ga u ruku , da ga ne povrijedite.

Ali ga ipak uzmete i srce vas zaboli, koliko se topi od miline koja vrti mozak. Privijate ga na srce, na mjesto gdje mislite da je duša.

Pune vam oči suza kad dižete pogled ka nebu i zahvaljujete. I plačete.

U mahali se to kaže plačem  k'o godina, ma šta mu to značili. Ne znate zašto ,ali plačete i boli vas.

Ne stignete da se poigrate sa njima kako treba, misleći ima vremena.

A nema.

Zaboravili da su vas učili, što možete učiniti danas, ne ostavljajte za sutra.

Juče je rat tutnjao.

Danas on ima sina.

A onda taj nesretni rat ukrade vašem djetetu   četiri godine očevog milovanja, jer otac mora ići tamo , gdje ga drugi dio srce zove. A ono se čereči i krvari , k'o jako zaklani kurban.

Djete ima jedanaest godina, a otac se puške mora fatati i igrati „ kauboja i indijanaca „ .

Dijete ne shvata žašto oca nema i po sedamdeset dana.Odi na teren jer i tamo se Čednost i Milost brani.

Dijete ne razumije zašto otac svakog dana postaje sve tiši i tužniji.

Ne zna dijete da svakog dana nestaju ljudi mnogo  koje on zna, i one koje ne zna, samo zato što su na ognjištu svome ostali.

Ne zna dijete kako je svakog jutra  umirati i moliti se Bogu Milostivom . Pa onda svako podne i večeri. Dok to nije bilo svake sekunde,da se se djeci njegovoj ništa ne desi, dok on po rovovima luta ,a pojma nema  u kojoj maghali danas djeca ginu.

Ne znate kako je, kad osjetite da je granata u vašu mahalu pukla, a telefona nema i niko vam ne može reći gdje je pukla i koliko je djece poginulu. I kako se zovu.

Hroničarima su djeca brojke, a ne znaju zbrajati. Kažu poginulo toliko i toliko djece. Zaboravljaju da je za njima umrlo barem još dvoje insana. Roditeljima su djeca sve.

Dijete vidi da mu otac bijeli i muči, i škrguće zubima, toliko da se oni lome, a ne zna zašto.

Prođe rat, a dijete iz rata izašlo kao mladić.

Ne možeš se više igrati sa vlastitim djetetom . U krilo ga staviti, na srce prisloniti,u kosu poljubiti i reći mu:

– Volim te djetešce , moje  milo. Loši ljudi su otišli ka vrelim putanjama.

Eto to je rat učinio. Ali Hvala Bogu jedinom, živi se.

A opet i neki sram što drugi ne žive. I još veći bol što su tolike nestali.

Sve kreneš ka djetetu, pa staneš. Jer dijete je čovjek, a ti hoćeš da mu ljubavi i milovanja ko djetetu daš.

Kažu prošo voz.

Kako boni prošo voz. Ko ga je vidio. Niko.

Parkirao se voz u grudima  sa kompozicijom  dugom četiri godine  nemilovanja. Četiri duge godine nemaženja i nešaputanja očinje ljubavi, što bole čitav život. Može dva kruga oko istoka i zapada napraviti.Pride još jedan i po oko polova. Parkirala se bolom i čemerom, tegobna   kompozicija krcata krivnjom i grižom . Ne mrda   i ne izbiva. Ne možeš od nje disati, a pokrala  sve riječi, zagrljaje i milovanja.

Kako djetetu reći:

-Izvini sine, imao sam preča posla.

Ne možete to reći , jer sin može upitati:

-Zar nije najpreči posao otac biti.

Ruke stišćeš da ne bubaš u betonske zidove. Onako po mahalski, krvnički iz sve snage.  I rukama i nogama i glavom. Dok vas ne prokrvariš i poplaviš.

Džaba ti oče.

Sve da glavu na panj turiš , ništa se ne može vratiti, ni nadoknaditi.

Sada , to moje dijete , koje su mi  nekako ukrali, ima svoje  prelijepo dijete sa milom grlicom jednom.

Nedavno dođe i drugo.

Meni u srcu malo lakše. Otpade nekoliko vagona kompozicije. No, glavninu ću tegariti i na onu stranu.

I sve nešto mislim i nadam se , da mi sin  zna kako djeca brzo rastu. I da je najpreči posao biti otac.A ne mogu savjet dati, jer me stid što sam to morao zaboraviti.

Samo se molim i tješim da zna da ga nikad, niti jedne sekunde nisam prestao voljeti.

Ne znam zašto ,ali i danas ponekad  plačem. U mahali se to kaže k'o godina, ma šta mu to značilo.

Sretan to rođendan , djetence ljubljeno moje.