Logor smrti

 

 

 

Bosna je  zemlja Božije milosti

 

Sarajevo Grad čednosti

 

 

Modra rijeka sanja

 

 

Ulica prkosa

  

 44 mjeseca , ili tačnije 1425 dana u logoru smrti se dešavale monstruozne , ljudskom umu nezamislive stvari.

Logorska statistika broji:

-14.o11 ljudskih bića ubijeno

-1601 dijete razneseno

-50 000 ljudi izmasakrirano

Vi mislite radi se o nacitičkim konc  logorima najcrnjeg fašizma.

Varate se!

Ipak, možda pogađate?

To se dešavalo u Sarajevu , Gradu čednosti , najužasnijem svjetskom logoru smrti , a na očigled hriščana, Vatikana, SAD, EU i ostalog “demokratskog “svijeta

Svaki dan 10 ljudi je ginulo, jedno i 1/10 dijeteta razneseno, 35 ljudi ostavljeno bez udova i nade.

Sve se to dešavalo u New age vremenu na pragu trećeg milenijuma.

Zvijer projicirana iz grada, smještenog na sedam brežuljaka, se okomila na Bosnu zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednost.

Zlo skupljenu na još jednu krstašku bojnu protiv iskonskog  Dobra.

Slabo im znanje, još tanja snaga.

Ne mo'š ti bolan Bosni i Sarajevu , ni Bogu milim ljudima opepeljiti.

Na današnji dan 5.Aprila/Travnja 1996., monstruozna kukavička neman je podvila repove i otperjala u guslarske vukoderine iz kojih je izmilila.

Milostivi svoja čeda štiti, a zlo vraća putima odakle dolazi, da tamo pokaže snagu.

Učinci su već uveliko  vidljivi , iako se slijepci prave nijemi i gluhi.

Ali to još nije kraj.

Čekajte vi , a čekamo i mi!

Milostivi su puti Gospoda Silnoga.

Dopisano

Prelijepe, proročke stihove uvodne pjesme – Sarajevo će biti , sve drugo će proći ,napisao je i uputio opkoljenom Sarajevu, veliki čovjek Đorđe Balašević.

Sarajlije nisu imale izbora. Uglazbili su ih i otpjevali.

 

 

 

Trebević , Grad čednosti , Zlo i Poslijednji Bogumilski monoteisti

 

Harmonični zakoni Bogom date prirode su neumoljivi.

Svako živo biće ima svoj početak i kraj.

Ima srce i dušu

Između toga život.

 

I ovaj Grad. I ovaj narod . I ova mala plava planeta.

Na kraju krajeva i Univerzum.

 

Ko te udari po obrazu ti okreni drugi. Bolje ti je.

Božja zapovijed , sasvim logična poslovica, izgovorena ustima Nazarećanina.

 

Trebević .

 

Ta malena planina iznad Sarajeva grada čednosti peristira i prije nego se grad ,

prije nego se On rodio.

 

Nikad mu nisam poklanjao veliku pažnju. Prihvatao  sam ga  onako prirodno.

Jednostavno postoji

Jedna planina iznad grada.

 

Ali…

Jednom u mom potonjem životu , vraćajući se poslije dužeg odsustvovanja , zanijemio sam.

 

Odmah poslije Blažuje   nadvožnjak  se naglo spušta ka Ilidži , tim ugodnim vanjskim vratima Grada . U njegovoj blizini vri mnogo hladnih i bistrih , modrozelenih vrela, kojiima počinje Modra rijeka da plovi i sni kroz  zemlju po kojoj dobi ime – Bosna zemlja božije milosti.

I saputnici rekoh da zakoči na vrhu  tog nadvožnjaku. Moradoh stati i izači. Želio sam pogled smiriti. Nisam želio fatamorganu.

Bljaštao je taj Trebević Suncem okupan. Odjednom me zapljusnu njegova istina.

 

To nije planina , to je dobra , nježna,  plodna žena prekrivena plavetnim velom , u čijem se krilu, skoro stidljivo smjestio moj Grad.

Obronci , razliveni u jednu čvrstu, a ipak, titravu bjelinu ženskih skuta obgrlili su Čednost poput nezaštićenog dojenčeta.

 

Okolina i više planine mi se učiniše kao neki dekor za nadrealističku sliku bremenitosti:

-Dobrota majke , i  blagost njenih bedara u njima uronjeno nejako dijete, štićeni okolnim planinama , pretvaraju se u sliku iskona.

 

Ipak me tuga preplavi.

 

U neko doba , dekretom nekog nadobudnog došljaka, koji se močugama i opancima uspentrao na čelo došljačke oligarhije koja je uzurpirala vlast , u kojoj nije bilo rođenih Sarajlija , zabiše u vrh glave , u čelo usnule planine Majke, ružni  TV toranj. I dan danas strči, kao glogov kolac zabijen u grudi nevine žene, umjesto u grudi mentora projektanata zla.

 

Tako se ,  godina unaprijed označi skrnavljenje, mučenje, silovanje i ubijanje Majke – planine i djeteta – grada čednosti.Silna želja za ubijanjem Majke progovara nakana  da se taj Grad – nevina beba učini nebranjenom  i nehranjenom, ugušenu u vlastitim suzama.

I na tom nadvožnjaku od željeza i betona On zaslijepljen zatvara oči.

Zatvorivši oči , On vidi sve, jer zna sve, zna to iskonsko znanje koje Majka i beba Grad nutrinom svojom prenose dušama svoje krvi.

A te duše , ta srca , lete letom čudesnih gradskih visokoletača , golubova vjernika i vjesnika sa grančicom malsine u kljunu.

Maslinu skidaju , golubove na roštilj bacaju , sa svih strana nadolazeće horde zla mračlnih sila neolita , krede i jure, homo primogeniusa , aveti i pošasti starog i novog vijeka. Zatim rimljani, avari, huni, slaveni , hadumice  Vatikana i  krstaši , bijeda srednjeg i kasnijeg vijeka, opet krstaši, turci,austrougari, srbalji i kroatjanci te Njemačka bagra,pa opet četnika i ustaša, raznih biljalj aljija,Izetija.Sve sami nacista. Neprimjetno se privukoše svjetske i bjelosvjetske kurve,ubice, zločnici i silovatelji pod maskom mirotvoraca.

 

Molimo vas prestanite, dosta dosta više.

U ime Boga ,prestanite.

U ime ljubavi i prirode zaustavite se i idite svojim kućama u miru.

 

Tiho jeca bremenita Majka. Jauče beba grad Čednosti. Vrišti Bosna zemlja Božije milosti.

 

Niko se ne obazire na izbezumljenu i epohama izmučene duše.

Pomen Boga Jedinoga , prirode i ljubavi još više raspomamljuje pobješnjelu rulju izniklu iz đavolove glave.

 

A kada se nekim čudom , jedni bezbožnici zamore od brutalnih radnji, a drugi bogohulnici joj ne skupiše snage za zverinje rabote, malo se odahne.

 

Majka planina i Dijete Grad i njihova rijeka i zemlja koja po njoj dobi ime , malo se odmore , prikupe snagu. Valja opet vojevati i čednost braniti.

Ta čuda , ti potomci Bogu milih od iskona,  postanu mlađi , ljepši, nježniji,   , neviniji. I mogu biti i goli i gladni i žedni, ali prkosni od sna.

Zlo ne može se ubijati , u crno zavijati, koliko ta nevinost može voljeti i Bogu jedinom se klanjati.

 

Ta ogromna , čista , iskrena vjera i ljubav , široka , Univerzalna , neuništiva , ozeleni ,olista,

išara se prelijepim , nježnim bojama svoje krajolike, nadomak plavetnog neba i zlaćanog sunca.

Zatitra osmije čedne majke jer čuje veselo gudutanje svoje bebe  Grada čednosti.

Nebeski glasnik mira može da odahne i gleda rađšanje mobvih bogumilskih života i novih ljubavi.

 

Neadresirano pismo roditeljima

 

 Sveta Tereza je jedne prilike  rekla:

„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.

Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.

On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.

On želi da  vi  nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I  to je velika ljubav.

A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.

Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna  svoga Stvoritelja.

Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.

Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?

Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?

Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?

Možda su nas neki rastanci boljeli?

Možda  nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?

Možda!

Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.

Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemam vremena?

Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.

Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.

Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?

Kad roditelj umre,   ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.

Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje  roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.

Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.

Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.

I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao  djeca.A djeca sve znaju ili osjete.

Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.

Nije njima žao mrijeti.

Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali,  svaki dan, svaki tren pokazivali.

Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali  roditelji.

Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U  životu  mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.

Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.

Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav    jedine  bezuslovne ljubav. U životu se dese  i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom,  ne prođu sasvim dobro.

Kad smo srećni ,zašto  misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.

Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.

Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.

Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.

Zašto  insan plače nad danima kada je sretan bio?

Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su   poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.

Otgnuti fragment – Recept za otklanjanje umora

 

Ispovjest jedne Dame

 

Moj povratak sa posla

 

Počelo je nekako umorno.

 

Dođem  sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto.Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je od nekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

Uzima mi tašnu, na stolić je ,  zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji,  kožni  tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene  malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .

Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me  mami i da uđem i zaronim.  On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.

I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše  izranjati poslije sedmog dana.

Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on  se trzno, na trenutak zamislio pa  kaže:

– Nagost  žene u  ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me  srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.

Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

***

Tako vam to ide mile moje.

Još samo treba naći tak'og blentoviju. Skoro da su izumrli.

Prije tačno 20 godina završena opsada Sarajeva: Hronologija agresije na grad

 

 

 

 

Mi nismo hronolozi. Mi smo preživjeli svjedoci.

Hroničaru ( Radio S Sarajevo ba.) zahvaljujemo na tekstu u koji smo interpolirali naša svjedočenja – zapise autentičnih , sveprisutnih svjedoka.

Nadamo se da će na ovaj način tekst biti sasvim u redu.

Prije tačno 23 godine – 29. februara 1996. godine, zvanično je završena opsada Sarajeva od srpskog agresora.

Desilo se to na dan opredeljenja naroda Bosne i Hercegovine o vlastitoj sudbini i nezavisnosti.

 

Mi smo događaje probližili i danu rođenja Sarajeva Grada čednosti , najmilosnijeg grada Bosne zemlje Božije milosti.

Opsada grada Sarajeva bila je skoro četverogodišnja blokada grada za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Opsada je počela zauzimanjem međunarodnog aerodroma od JNA u noći sa 4. na 5. april 1992. godine. Sarajevska je opsada, sa 1425 dana, jedna od najdužih u historiji modernog ratovanja. Nakon “berlinskog zračnog mosta”, ovo je bio “najduži” zračni most u historiji svjetskog zrakoplovstva.

Za vrijeme opsade prosječno je palo 329 granata dnevno na Sarajevo. Rekord od 3777 ispaljenih granata uknjižen je 22. jula 1993. godine. Granate su napravile ogromnu štetu, a najveću štetu pretrpjeli su civilni, kulturni i vjerski objekti.

Ubijani su ljudi, rušeni civilni, kulturni, vjerski objekti, pa čak i bolnice. U brdima oko Sarajeva bilo je stacionirano 120 minobacača i 250 tenkova JNA, koji su poslije dospjeli u ruke vojske Republike Srpske. Cilj im je bio mučenje glađu i demoralizacija stanovništva na najokrutnije načine.

Strašan primjer je masakr na otvorenoj tržnici Markale kada su u februaru 1994. godine granate, ispaljene sa srpskih položaja na Špicastoj stijeni, pogodile masu ljudi i uzele život 68 Sarajlija. Tokom opsade Sarajeva ubijeno je 12.000 ljudi, među njima 1.500 djece, a 50.000 ljudi je lakše i teže ranjeno.

Pročitajte hronologiju opsade:

1992.

2.mart – Po zatvaranju biračkih mjesta u Sarajevu, gdje su građani glasali na referendumu za nezavisnost BiH, postavljene barikade na ključnim saobraćajnicama u sarajevskim naseljima Grbavica i Vrace.

(Razmješteno je desetak JNA tenkova i postavljeno više patovaskih i minobacačkih gnijezda 12.)

5.april – Građani Sarajeva izašli na demonstracije za mir ispred zgrade Skupštine. Snajperisti ubili Suadu Dilberović i Olgu Sučić, prve žrtve opsade Sarajeva, na mostu Vrbanja.

(„Heroji“,monstrumi već pokazuju svoje buduće zločinačko lice.)

Uveden policijski sat.

6.april – Granate padaju na Stari Grad i repetitor na brdu Hum. Predsjedništvo BiH proglasilo vanredno stanje u Sarajevu. Evropska zajednica priznaje BiH kao nezavisnu državu.

(Time je oprala ruke od rata kojeg je projecirala i od eventualnog nestanka jednog naroda.)

11.april – Sve parlamentarne stranke, uključujući SDS, potpisale Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu.

Kojeg li licemjerja.Da , Sarajevo je bilo jedinstveno. Dio se jedinstveno borio za opstanak.Drugi monstruozni dio se borio da uništi onaj nevini i nenaoružani dio.)

13.april – Vojnici JNA pucaju iz Kasarne Maršal Tito. Sarajevski aerodrom zatvoren; pucano na glavni terminal, gdje stotine građana čeka let da pobjegne iz grada.

(Ovaj termin JNA je samo farsa srbijanskih SANU genocidnih zlotvoira.JNA je prestala da postoji kad i Jugoslavija.Ljeta 1991. A vehti,nepravični,nedobronamjernii nepravedni  sud u HAGU  cijeni da Srija nije izvršila genocid u Bosni. )

16.april – U Sarajevo došao Cyrus Vance, izaslanik generalnog sekretara UN-a, kako bi razgovarao o okončanju borbi. Radovan Karadžić rekao Vanceu da će se plan o podjeli grada na etničke zone realizirati što je prije moguće.

(Karadžić je plan o etničkom čišćenju pljunuo UN izaslaniku u lice,a UN ni mukajet.Valjda su bili upućeni u taj plan.)

23.-april – U granatiranju zapaljen Olimpijski muzej BiH.

(Sarajevske pobjegulje olimpijskom brzinom bježe u zagrljaj olimpijaca,odnosno pobornika vječne vatre.Tamo će  im jednog dana biti dom. )

2.maj – Borbe između JNA i Teritorijalne odbrane na Skenderiji. Zapaljeni tramvaji na Skenderiji i Glavna pošta na Obali. Granatiranje Titove ulice, stotine građana na ulici kada je napad počeo.

(To više nisu građani.Svi su oni borci za odbranu Sarajeva Grada Čednosti.)

Po povratku s mirovnih pregovora u Lisabonu, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, njegova kćerka, prevoditeljica Sabina Berberović i zamjenik predsjednika vlade Zlatko Lagumdžija uhapšeni na Aerodromu Sarajevo i odvedeni u Lukavicu u vrijeme žestokih borbi oko Predsjedništva BiH.

General JNA Milutin Kukanjac ponudio iz opkoljene komande da se njemu i ostalim vojnicima omogući izvlačenje u zamjenu za Izetbegovića. U dramatičnim pregovorima, vođenim između članova predsjedništva BiH Ejupa Ganića i Stjepana Kljujića s generalima JNA, koje je predvodio Vojislav Đurđevac, dogovoreni principi razmjene. Pregovori uživo emitirani na RTV BIH.

(Dobre li koincidencije.Išla je na ruku JNA agresorima koji su ga već zorno pušili.).

17.maj – Granatirane zgrade Klasa i Velepekare, jedinih dobavljača hljeba i brašna otkako je počela opsada. Intenzivne borbe u naseljima Dobrinja i Mojmilo.

(Kukavice nikad nisu imale bijelih bubrega,zato su svi njihovi velikosrpski planovi pali u vodu.Jedan hadum koji nije pušku uzeo u ruku narodnu umotvorinu ukrao i pretvorio u svoju: Boj ne bije svijetlo oružje,nego srce u junaka.)

19.-maj – Na Ilidži stopiran konvoj sa 1.000 auta i 20 autobusa; blizu 5.000 žena i djece koji pokušavaju izaći iz grada zadržani tri dana kao taoci.

(Tako to podmukle  kukavice rade.)

21.maj – U teškom granatiranju zapaljena Olimpijska sportska dvorana Zetra.

(Mi kontamo da je onaj vehti Samaran, pristalica  fašiste i koljača vlastitog naroda,generala Franka,naručio ovaj spektakl.Ko veli šta će iskrenim vjernicima bezbožnička dvorana.)

22.maj – BiH primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija. Pacijenti moraju napustiti bolnicu Jagomir. Granatirana glavna željeznička stanica.

Ove tri rečenice su na prvi pogled u koliziji.Ali nisu.

Bosna je primljena u UN da bi mentalno oboljeli morali napustiti neuropsihijatrijsku bolnicu jer glavni bolesnik i liječnik Karadžić ima prečeg  posla. Trebalo je nestati jedan narod.Da taj narod ne bi slučajno napustio grad granatirana je Glavna (jedina) željeznička stanica.Sasvim logično i dosljedno.

26.-maj – Granatirano porodilište; 130 majki i 70 beba u skloništu u podrumu.

(Bili smo prisutni svjedoci ,Dobri brojao: dvijestotine trideset  šest granata je palo na porodilište tokom tri sata svitanja. Za svaku osobu po jednu.Hronolog zaboravio naveseti 36 članova insasnkog osoblja.

Svijet smatra da je to zanemarljiv broj  i nije pala ni jedna napalm bomba,koja je mjerilo okrutnosti za belkanski narod koji treba nestati.Izričita uputa: Ta deviza ne vrijedi za „ male žute“.)

27.maj – Masakr u ulici Vase Miskina; tri granate usmrtile 19, a ranile 157 ljudi koji su čekali u redu za hljeb. Prvi put zastrašujuće slike iskasapljenih tijela obišle svijet.

(Bilja Tribadija Plavšić kaže da su to kostiminirani prosjaci izašli na ulice. Žena zna posao. Učesnik je u scenariju,režiji i izvšnoj produkciji.)

6.-juni – JNA napustila Kasarnu Maršal Tito, počinje teško granatiranje.

(Prethodnih dana junaci zapušili sve okolne  kanalizacione cijevi.Priliv produkta strahova bio enorman i branioci Sarajeva grada Čedbnosti ih pustilli jer je prijetila epidemija neljudskosti.)

8.juni – Grad neprestano granatiran u posljednjih 72 sata; gađani svi vjerski objekti.

(Dobro,hroničar gleda po danima.Inače grad je neprekidno granatiran i ubijan četrdeset dva mjeseca , odnosno tri i po godine   da se zbude ko u svetoj knjizi:

„Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.“ *  )

18.juni – Washington Post objavio da stanovnici Dobrinje jedu travu zbog nedostatka hrane, te da se u posljednje dvije sedmice oko 50 ljudi na dan sahranjuje u gradskim parkovima.

(Zloćudni su ti mediji glavnog teroriste svijeta.Nismo mi hajvani ko oni.Oduvijek je ovaj narod savjete neba slušao i lijek u travama nalazio.Što je dobro za zdravlje,to je dobro i za stomak.Birvaktile,kada je svaka kuća imala svoju baštu i cvijetnjak,u njima su obavezno bile miomirisne i ljekovite trave koje su se konzumirale kao lijek i kao egzotična hrana.Nećemo nabrajanja,o tome su kniige pisane.)

20.juni – Predsjedništvo BiH zvanično proglasilo ratno stanje.

(Napokon  su se sjetili.Nije čudo , nijedan član predsjedništva nije bio Bosanac,ni po porijeklu ni po vlastitom izboru.Često se pitamo, da li je iko od njih mislio imalo dobra našoj Bosni zemlji Božije milosti. Čisto sumnjamo.)

22.-juni – Grad pod granatama, 19 civila ubijeno, 87 ranjeno. Srbijanska televizija prikazala Radovana Karadžića kako s brda gleda grad kroz dvogled i čestita vojnicima koji gađaju Sarajevo.

(Sada Počković može samo očajavati.Ovo počković mu dođe sa dvije strane.Vukojebinu iz koje je šljego su tako zvali.

Zašto?

Pitajte Ljiljanom Zelen-Karadžić! Koliko se jadnica puta ustala iz kreveta počkana,umjesto natakarena. Ovo jadnice ne shvatajte ozbiljno , tako se naučila u svojoj neuro glavi.)

28.juni-Francuski predsjednik Francois Mitterrand posjetio Sarajevo. Otvoren humanitarni zračni most. Granatirana zgrada Oslobođenja. Obustavljena isporuka vode s vodovoda Bačevo.

(Taj dan Francuska treba zapisati kao dan svoje crne neljudskosti.Dva dana prije ,u Briselu NATO  i SAD donijeli odluku da se četnički položaji oko Sarajeva bombarduju svio bombama,sve dok se grad ne deblokira.

Krajnja farsa i cinizam u režiji njihovog predsjednika.No inkviziciji je to u sklopu redovnog posla.

Kukavički jado , Fransoa Miteran, normalno u dogovoru sa ostalim EU pulenima i Vatikanom,onim bosanskim mrziteljem papom Ivančicom Pavlom II, se iznenada pojavi u Sarajevu sa namjerom dobre volje i podrške Sarajevu.Umro je nedugo zatim u najvećim mukama.No to nije ništa.Tek tada su za njega nastupilo najgroznije što se može zamisliti: Hutama. A ko će vam reći šta je hutama?Oni koji ne znaju,bolje je da ne znaju.A oni koji znaju sigurno su se naježili i naprasno otišli da se tuširaju i spravljaju hladnu limunada.Kako stvari stoje nekima će pomoći,večini neće.)

29.-juni – UN preuzeo kontrolu nad sarajevskim aerodromom, prva pomoć stiže u grad nakon tri mjeseca.

(UN mislio da će večina građana pocrkati,što od granata,što od gladi,što od žeđi.Prešli su se. Ne znaju da su Sarajevo Grad Čednosti i Bosna zemlja Božije uvijek imali svsrdnu pomoć i milosrđe Najmoćnijeg Bića, Jedinog Stvoritelja. Neda ON čeda svoja.

11.-juli – Četvero djece ubijeno i nekoliko ranjeno u naselju Hrasnica tokom granatiranja. Bh. ministarstvo zdravstva objavilo da je 1.420 ljudi ubijeno, a 8.040 ranjeno od početka opsade.

( Trava blješti na suncu, loptu je neko bacio.Djeca kroz prozor vire i kontaju koji zavodljivi krajolik.Majke su sa kanisterima u redu za vosu.Očevi na linijama i kontrole nema. Glice i Grlići bježe na travnjak.

Ona manje gladna djeca su povela protiv onih manje žednih. Prvo  1 – 0, pa onda 2 -0. Žedni samnjuju na 2 -1. I taman da jedna Grlica od žednih izjednači na 2 -2 …

Nišanđija se već izvježbao.Tri mjeseca se birikao na nezaštićene Dvore.Poravnata mušica,jedan trzaj.Jedno gruuuh,jedno fijjuuu i samo jedno grgguuhha.Ništa više.

I onda …

Lopta sama uđe u gol i to je  2 : 2. nema pobjednika.

Djeca su nestala,majke leleču , ali kanistere iz ruku ne ispuštaju.Valja nadojiti ostalu djecu.

Radovan Karađić gleda kroz durbin i referiše hadumskoj tribadiji:

-Najmanje četvoro malih Bosanaca više neće grliti majke i igrati se svojim grlicama. Zacetani SANU plan se sasvim u redu odvija.)

1.august – Napadnut konvoj s bebama iz Doma za nezbrinutu djecu Ljubica Ivezić. Vedrana Glavaš (dvije godine) i Roki Sulejmanović (16 mjeseci) ubijeni.

(Ne znamo šta se sa tijelima djece desilo.Nadamo se će  ih pristojno sahraniti.Barem smo sigurni nisu prošli kao lobanje one podrinjeske djece čijim su se glavama Vojislav  Maksimović i Velibor Ostojić igrali footbala. Nismo nazočni bili,ali neki svjedoče da su u te svrhe imali pećnice za muslimansku djecu.Oni su uz Radovana Karađića izmislili onu kara-maximo-stojićku : Ubij, zakolji, da Foča ne postoji! Šta ćete,ljudi poete.)

Zapaljen Hotel Evropa.Bolnica Koševo objavila da je najmanje 40 ljudi ubijeno u ovom danu.

(Samo četrdeset?!.Taj dan je bio relativno miran,što bi rekli meteorolozi.)

3.-august – Petero djece i dvije žene poginuli na Kobiljoj Glavi dok su pokušavali ubrati trešnje. Dvije osobe ranjene. Sarajlijama Evropa poslala tone lijekova protiv malarije.

(Djeca se popela na trešnju.Ona rodila kao nikad do tada.Crvene bobe blješte na suncu,mame. Majke im danima branile.Djeca ko djeca, trešnje ko trešnje.Naivno i nevino.Neznaju sa druge su strane Monstrumi.Ne monstrumi ko monstrumi.Već Monstrumi što ih dasad dunjaluk nije zvilježio.

Nišanđija se već izvježbao.Tri mjeseca i dvadeset dva dana se birikao sijući smrt po nezaštićenim  Dvorima.Poravnata mušica,jedan trzaj.Jedno gruuuh,jedno fijjuuu i samo jedno grgguuhha.Ništa više.

I onda …

Trešnja je polomnjena,djeca su rasuta u krvavoj pulpi. Ne zna se šta je trešnim ,a šta dječiji sok.

Djeca su nestala,majke leleču,trče im pomoći.Nošanđija ni ovaj put nije omanuo. Mušica,tržaj gruuh,fijjjuuu, i samo jedno grgguuuhhha i majke više nikad neće milovati drugu djecu.I one nestadoše.

Radovan Karađić gleda kroz durbin i referiše hadunskoj tribadiji:

-Najmanje petoro malih Bosanaca više neće grliti majke i igrati se svojim grlicama. Zapiši dvije Bosabke manje za rađati nove Bosance.Zacrtani SANU plan se sasvim u redu odvija.)

4.august – Prekinute sve humanitarne operacije zbog granatiranja aerodroma. Dvije granate pogodile groblje Lav za vrijeme sahrane Vedrane Glavaš i Rokija Sulejmanovića. Povrijeđena Ruža Glavaš, baka ubijenog djeteta.

(Kao što vidite,ne da monstrum ni mrtvoj djeci da na miru odu. Šta ćete , takav je taj soj.)

25/26.august – Trideset i dvoje ljudi poginulo, a 131 ranjeno u granatiranju tokom noći. Granatirana bolnica Koševo. Pet bosanskih novinara ranjeno u granatiranju zgrade Oslobođenja.

Zapaljena Nacionalna biblioteka Vijećnica. Vatrogasci nisu uspjeli ugasiti požar zbog nedostatka vode. Građani se okupili oko zgrade i kantama vode pokušavali ugasiti vatru.

(Sada nemamo pravo reći da je ovo bio miran dan.Ali moramo primjetiti da je to bio sasvim uobičajen dan ratni ljetni dan.)

23.septembar – Grad bez struje i vode već četiri dana, radnici koji pokušavaju popraviti strujne kablove gađani granatama.

(Idemo dalje,već smo se navikli na ovo.Samo četiri dana i to ljeti.Nije vrijedno pomena.

7.septembar – Nastavlja se granatiranje naselja Hrasno. Zapaljene zgrade, vatrogasci ne mogu ugasiti požar, 17 ljudi poginulo, a najmanje 1.000 ostalo bez doma.

(Ovdje hroničar griješi ,kao i tokom čitavog kazivanja.Ne znamo da li zbog neinformiranosti ili nemara.

Septembar je bio veoma granatljiv i tužan mjesec. Desetak hiljada granata je palo  na gradske dijelove koje su držali borciu Armije BiH. Na potezu Stup – Azići – Vreoca je bilo vrlo krvavo.Preko tri stotine mrtvih i oko sedam stotina ranjenih  boraca Armije BiH i samo nekoliko dana od 12.-17. septembra.Cijena visoka,ali morala se podnijeti.Zločinci tenkovima pokušali ući u grad.Brigada  Armije BiH Zmaj od Bosne najviše stradala.Pretsala da postoji. Svedena na bataljon.)

10.-oktobar – Ispaljena minobacačka raketa na djecu koja su se igrala. Troje djece ubijeno, 10 ranjeno. Više od 600 djece ubijeno u šestomjesečnoj opsadi grada.

(Ubijena djeca su imala  višestruku sreću. Nisu zaklana kao podrinjska,srednje bosanska,hercegovačka ,krajiška ili posavska djeca.Nisu se igrali sa njihovim glavama,nisu ih na bajonete nabijali,nisu ih pekli u pećnicama,nisu im stomačiće porili drvosječkim sjekirama,nisu im oči vadili,nisu im …

Samo su ih u komadiće ko krvave trešnje rasuli i nestali.

Joj, majko mila,joj seljo draga. Pa to su samo malena  dječicaca.)

Prekinut dovod gasa u grad. Trideset litara vode prodaje se za deset maraka.

(Pogodite u čijem su  posjedu bile zalihe. Onih istih koji i sada vladaju Gradom. Oni istih kojih su u trezore mindere ubacili i  tamo svoje muškosti sakrivali se. Njima uopšte nije jasno zašto ih narod zove trezorske minderpuze. Uglavnom je to bila hanefijska, pogančerska sorta.)

6.decembar – Intenzivno granatiranje grada, pogođena zgrada Predsjedništva BiH. Više od 30 granata palo na bolnicu Koševo, ubijena jedna medicinska sestra.

27.decembar – Temperatura u gradu minus 13 stepeni, nema struje, gasa i vode. UN zaustavio 500 civila koji su pokušali pobjeći iz Sarajeva i vratio ih u grad.

(Dobro obavljen posao. Prvi i jedini put u povijesti UN.)

1993. godina

7.-januar – U Sarajevu Srbi, muslimani, Jevreji i Hrvati zajedno proslavili pravoslavni Božić u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji.

(Prepolovljeni smo. Barem smo se riješili ubica i ostale gamadi. Ova ostala gamad to su vam „muške“ pobjegulje ,bilo koje sorte bio brat mio,koji su tvrdili da to nije njihov rat.Nije bio ni naš ,ali du nam ga horde zla i manijaci nametnuli.Neki od kroatjanaca – ustaškama i mnogi od srbalja – sjekirgrmalja.

Nažalost sa nama ostadoše trezorske minerpuze ,kao čelnici i poglavari ratnih profitera i gulikoža. Sve sami „iz“ hanefijac.)

08.-januar – Potpredsjednik Vlade Hakija Turajlić ubijen u UNPROFOR-ovom transporteru koji su vozili francuski vojnici. Srpski vojnici zadržali vozilo kod aerodroma; kada su se vrata otvorila jedan pucao na Turajlića. Francuski vojnici nisu uzvratili vatrom.

(Francuski vojnici nisu prstom makli. Ovi Francuski vojnici ne bjehu ni insani ,ni  hajvani.Krava bi barem muknula,konj bi zanjiskao,janje bi beknulo,muha bi zazujala.Amebu ne bi čuli ,ali znamo da bi amebisala.Ustolam njihov je posao bio isporučiti blentavog Halkiju katilu na pogubljenje.Nalog dobili neizravno od one šupčine Fransoa Miterana,izravno preko one pederčine Moriona.)

To je u stvari bio sastavni dio misije UN.Žrtvi držati vezane ruke,da inkvizicijski sluga lakše vrši egzekuciju sevdah nevinosti.)

15.- januar – Od jedne granate poginulo osam, a ranjeno 20 ljudi u redu za vodu kod Sarajevske pivare. Stradala cijela porodica, Asim Lačević i njegova supruga ubijeni, njihov osmogodišnji sin i kćerka teško ranjeni.

(Hroničar propušta herojske  dane odbrane Sarajeva krajem januara i početkom februara. Mi smo bili svjedoci dešavanja na Azićko – Iliđanskoj liniji. Mrtvih hejbet.

Primjetili smo da niko ne piše pale borce Armije BiH među poginule građane Sarajeva. Da li je to kivnost na njihovu hrabrost i ljudskost? Ili što imaju bijelih bubrega za dva tri slona? Ili samo nisu znali šta se dešava van trezorskih mindera i podruma? To vam zasigurno ne možemo svjedočiti,jer svi do jednoga smo bili u prvim rovovima,pa ne znamo kako je vođena evidencija.Nama se brojke ne slažu.A ponekad su nam rovovi bili  i još bliže. Nismo imali rovova trebalo ih je tek napraviti.

Sarajevski šehidi i borci Armije Bih  su , uz djecu i žene , najvrsniji izdanci Grada čednosti i Bosne. Išli su  širom Bosne svuda gdje je trebalo. Išli bi mi i u Srebrenicu.Bili smo spremni i tada već naoružani do zuba.Ali nam jednočlano predsjedništvo zabranilo odlazak. Kazao nam da mu trebamo  da banimo njegove trezora.)

15.- februar – Civilna zaštita postavila kontejnere ispred Gradske bolnice, kako bi zaštitila građane od snajpera.

(Radila Civilna  svoj posao isto kao i njihov kilavi vođica Babić,grebator sa minderrpuško-trezorske trpeze. Mlitavo i nikako.Rat će zakoračiti u drugu godinu,a oni se sjetili da imaju notejnere koje ničem ne služe.

Sarajevo je tada bio najekološtkiji grad na svijetu.Nije bilo pasa ni mačaka.Mrtve namah sahranjivali.Umiralo se redom i prekoreda.Bagra sa ulica je pometena.Uglavnom,Građani su svoje smeće samospaljivali.I to je bilo sasvim u redu.Gradski higijeničari nisu imali popusta.Išli su na prvu liniju,da bi jadna  i kukavička dječicaca nepotizma,muku mučila u zabarikadiranim kancelarijama i podrumima.)

22.- mart – Mnogi građani Sarajeva izašli na ulice zbog lijepog vremena. Trinaestogodišnja djevojčica ubijena snajperom, a 10-godišnji dječak poginuo od gelera.

Više od 8.500 ljudi ubijeno, a 50.000 ranjeno od početka opsade.

(Brojke nisu tačne.Dežurni popisničari i glavne gulikože nos nisu promaljali iz trezorskih sigurnosti.Oni koji su svoj posao radili kako treba nisu imali vremena za sitnice opoput knigovodstva.)

25.-april – Vlada BiH objavila da je Sarajevo od početka opsade 288 dana bez struje i 256 bez vode, te da je više od 1.000 granata ispaljeno na zdravstvene ustanove, od čega najviše na bolnicu Koševo.

(Vlada nam bi ser manje „pretrgala“ od nerada da je rekla ove godine smo struju i vodu imali u prosjeku 90 dana . )

1.-juni – Na fudbalskom igralištu u naselju Dobrinja od dvije minobacačke granate poginulo 12 osoba, uglavnom djece, a ranjeno 104.

(To   je bilo jako pametno. Civilna zaštita i UN organizovali tekmu.Nije nam jasno da li je to učinjeno radi:

-Radi bojeve vježbe monstruma.

-Radi spektakla.

-EPP-a za medije ….

-Radi hiljadu radi…

U svakom slučaju to su maloumnici organizovali.)

15.-Na dženazi na groblju Budakovići ubijeno 12 ljudi.

(Nažalost dženaze i sahrane su se morale raiditi iz pijeteta prema mrtvima. Časnost i uzvišenost zagrobnog života,maloumnim ubicama nikad nisu ništa značile. Zbog toga će imati dostojnu nagradu : seir.

Ko će vam raći šta je seir.Mi svakako nežemo. Oni koji znaju ,sada lete,it frižidera vade sav mogući led,pune kadu vodom,ubaciju led u vodu.Pride dvatuceta hladne pive tegare i takare se sa draganama u kadu.Većina onih koji ne znaju šta je seir ,saznaće kad dođe vrijeme. Kuku njima i kuku.)

9.juli – Šefica UNHCR-a Sadako Ogata u Ženevi upozorila da u prosjeku svaki građanin Sarajeva dnevno ima manje od 2,5 litara vode te da se očekuje da će stanje biti još gore.

(Žemsko je,tako nam se čini, a mi se trudimo biti dobri ljudi.Bona Sadako ,gdje ti vidje 2,5 litara vode po stanovniku. Nismo na morskoj pučini bili zarobljeni Bili smo zarovljeni i zarobljeni u Bosni pupku svjetske civilizacije,koju je taj isti svijet želio da otfikari.

I kakvo su ti to ime roditjeli nadjeli. Zato vjerovatno svjetska sadaka do nas preko UN na slamčice dolazio,a madiji zlatne kašike hvalili.I Bakirove su baš u to vrijeme pominjali.)

12.-juli – Na Dobrinji, u redu za vodu, ubijeno 13, a ranjeno 15 civila. Grad bez struje i vode.

(Opet redovi i smrt. Nama je veća i senzacionalnija vijest bila da nečeg kod nas ima.Osim hrbarosti i ponosa.Toga smo imali na darivanje.)

22.-juli – Bolnice objavile da je 10 ljudi ubijeno, a 50 teško ranjeno, ali da je broj žrtava još veći jer mnogi ne mogu doći do bolnice.

(… i da minderpuze bježe od bilo kakvog pomaganja. Sjede u trezorima ,kafenišu i broje dnevne pazare. Žalosni su jer je cijena vode   pala.)

Vijeće sigurnosti UN-a osudilo opsadu grada, ne zahtijevajući nikakvu vojnu intervenciju.

(Skoro će godina i po od početka ustaško-četničke klaonice  a UN to tek primjetio.Valjda neko pogledao sapunicu na televiziji.Mi smo bili zauzeti,ali nam poslije rata javili da je na svim svjetskim kanalima prenošena sapunica pod nalsovom:

Ustaško-četnička klaonica u Bosni / Radni naslov:Nestajanje jedne zemlje:

-Režija i scenarij: Vatikan i Zapad („Kolijevka civilizacije)

-Produkcija – EU i UN

– Glavni protagonisti : Tuđman,Nilošević,Čosić,Karadžoć,Boban,Prlić…

-Sporedna uloga : Bosna i njen narod koji trebaju nestati.

Serija je nakon četiri godine emitovanje i sedmomilijarderske gledanosti naprasno prekinuta je se radnja počela dešavati u suprotnom smjeru od  zapisanopg scenarija. Zbog toga UN ne zahtjeva vojnu intervenciju. Iako se nadaju da će sve ići svojim tokom pomalo se boje se biti pušenja na sve strane.)

Grad bez struje, vode i gasa. U jednom danu palo 3.777 granata.

(Sapunica time postaje zanimljivija.)

30.- juli – Jedan dječak i dvije žene ubijeni kada je u dvorište u kojem se igralo sedmero djece koje su čuvale majke pala granata.

(Vi mislite slučajnost.Nema slučajnosti kad imate teleskope koji vide kliker iz sedme galaksije.)

31.-juli – Nakon četiri mjeseca kopanja, otvoren tunel ispod aerodromske piste koji povezuje Dobrinju i Butmir.

(  Vrlo brzo je primjećeno da je apacitet  i prohodnost za komercijalne – crnoberzijanske svhe  ograničen . Počelo je  planiranje  gradnnje tunela i susjedstvu sa dvije trake.Agresor odobrio gradnju.U talu su. Sa crnoberzijancima od same agresije. Investitor  i projektant  Gradski zavod  za planiranje i izgradnju.Joj što se u njemu kajmaka dobrog jelo. Izvođač nije ni potreban.Ima slugana koji su u vrhovima Armije BiH koji će to natovariti na pleći boraca.)

10.-august – Ranjena petogodišnja djevojčica Irma Hadžimuratović evakuirana u London na operaciju. Oko 40 osoba u kritičnom stanju čeka na evakuaciju, troje djece gine dnevno.

(Podaci su vjerodostojni sa preciznošću plus.minus 50 %.)

6.-septembar – Počela nova školska godina. Hiljade djece pod granatama krenulo u škole organizirane u garažama i podrumima.

( Monstrumi žele da veselim i smrtonosnim vatrometom zažele dječici sretan polazak u novu paklenu godinu.)

16.-septembar – Dvogodišnji dječak poginuo, a njegova majka i mlađa sestra ranjene kada je granata pogodila njihov stan u centru grada dok su ručali.

(Otac nije bio kod kuće.Baksuz,našo se boriti za domovinu dok mu djete ubijaju.)

9.-novembar – U Osnovnoj školi Prvi maj na Alipašinom Polju ubijena učiteljica Fatima Gunić i njenih troje učenika. Nedaleko od škole, istog dana poginulo je još pet osoba, a ranjene 42.

(Taj dan je Radovan  Karadžić , tiho na uho zaguslao i zakukao ono tribadiji Biljani Plavšić:

-Tribice ne ide nam plan kako triba.Poručili nam iz centrale.Pala na produktivnost i naši sve viže zagibaju.)

22.-novembar – Troje djece poginulo u centru grada dok su se igrali u snijegu. Dvoje druge djece teško ranjeno.

(Djecu niko nije počio da tvrđave od snijega  nisu nikakva zaštita od genocidne sorte.

14.-decembar – Ubijeno osmero i ranjeno trideset dvoje ljudi na Drveniji.

(Sapunica se zakuvava.)

25.decembar – Hiljade Sarajlija se okupile ispred Katedrale da bi obilježile Božić sa svojim sugrađanima.

(Za dekor u božičnim jaslicama sve više ponestaje dječijih aktera.Monstrumi kao da se nameračili na dječicu.Znaju djeca najviše bole.)

1994. godina

3.januar – U Sarajevu ubijeno 20, a ranjeno preko 40 civila. U svom stanu u centru grada, od granate poginulo šest članova porodice Tatarević-Dragnić, među njima i dvoje djece.

22.januar – Na Alipašinom Polju ubijeno šestero, a ranjeno devetero djece dok su se igrali u snijegu.

4.februar – Devetero ljudi, uključujući dvoje djece, ubijeno dok su čekali u redu za brašno na Dobrinji.

5.-februar – Masakr na pijaci Markale, od jedne granate 66 mrtvih i 197 ranjenih.

12.februar – Prvi put od početka opsade u Sarajevu nije bilo mrtvih i ranjenih.

( U poginule niko ne račune one čija su srca prepukla od tuge za voljenim. Tih koji su se tiho i neprimjetno ugasili je veći od broja poginulih.Uništenih života i ugašenih domova je  jednak broju poginuluh…)

8.mart – Nakon 670 dana proradio tramvaj. Sarajlije izašle na ulice i mahale putnicima.

23.-mart – Most Bratstvo i jedinstvo otvoren za prelazak civila. Prvog dana 25 ljudi prešlo na Grbavicu, 15 došlo u slobodni dio grada.

( Da tako se zvao dio grada koji je bio opkoljen sa svih strana i koji je sistematski rušen i ubijan:

Slobodni dio grada.

Sloboda je svojstvena samo slobodnim i časnim ljudima.

Oni drugi koji nisu nikad slobodni su:

Hajvani,vjekovni robovi,guslarska sorta sa drvojskečkim sjekirama i motornim pilama u ruci,parangijska sorta sa bombama nožem u ruci,itd.)

5.april – Povodom 110 godina Elektrodistribucije BiH, uključena ulična rasvjeta u Titovoj ulici, Ferhadiji i na Trgu oslobođenja.

13.april – Obustavljeni prelasci preko Mosta Bratstvo i jedinstvo.

23.maj – Počela s radom prva benzinska pumpa u Sarajevu.

( Bio je to na lunilarni,dvadeseti dan prohodnosti. Dugo je trajalo to vabljenje prvovjernih na klanje.Niko nije lud ići u klanicu krvniku pod sjekiru i macolu.)

19. U zapaljenoj Vijećnici odsviran Mozartov Requiem. Dirigirao Zubin Mehta, pjevao Carreras, odajući poštu poginulim Sarajlijama i poginulim širom BiH.

(E hvala im velja i gdje čuli i gdje ne čuli.Ipak se nisu odrekli Sorošovog honorara.Ber Mehta nija.)

4.juli – Otvorena Američka ambasada u Sarajevu.

(To je već posčelo mirisati da jedan narod ipak neće nestati i pokazalo da postoji razdor između Vatikana i EU sa jedne strane i SAD sa druge strane.Amerima dojadila neučinkovinost koreografa bosanskog pakla i odlučili farsu,odnosno sapunicu polako  privesti kraju.)

26.-juli – Ponovo zatvoreni Plavi putevi, u grad se više ne može ući niti izaći. Koridor konstantno granatiran.

(Izlazilo se i te kako se izlazilo.Hijljade boraca Armije BiH je prolzilo u oba pravca: in i out.Moralo se pomoći braći u drugim predjelima.)

1.septembar – Papa Ivan Pavao II potvrdio posjetu Sarajevu. Na ulicama Sarajeva postavljeni plakati s Papinim likom.

(EPP najvećeg mrzitelja Bosne i novog začetnika ksrtaških ratova protiv nje, maliciozne i providne Ivančice .)

6.septembar – Odgođena posjeta pape Ivana Pavla II, jer mu UNPROFOR nije mogao garantirati sigurnost.

(UN nikad nije jasno odredio zbog koga nije mogao garantovati sigirnost.To je učinio da ne ocrnjava saradnike ,monstrume sa brda,a i da dovede žrtvu u ravan genocidnoj sorti. To će im se osvetiti jer su :

UN,EU,NATO,Zapad,Vatikan  SAD i njihovi poltroni postali direktni saučesnici u genocidu nad Bosanskim narodom.

4.oktobar – U toku jednog dana u Sarajevu primirje prekršeno 2.000 puta.

(Ako nas računica dobro služi to je cirka dva prekida u minuti. Čudi nas da Ginis nije intervenisao. Vjerovatno im dosadili zločinački rekordi monstruma.

8.oktobar – Na Marijin-Dvoru pucano na tramvaj u kojem su se vozili putnici; poginuo vozač, 12 ljudi ranjeno.

9.novembar – U Sarajevu ubijeno šestero civila, od toga četvero djece, a 10 ranjeno.

30.novembar – Sarajevo posjetio generalni sekretar UN-a Boutros Ghali.

(Došao nam  u posjetu  čovjek ,koji ima poteškoća u pamćenju..Roditelji mu dali isto ime dvaput.Butros – Butros, da bi ga ponavljanjem mogao zapamtiti. Prije dolaska u sarajevo ubjeđivao je Vijeće sigurnosti da je Bosna u Africi.Znao je da bijelim nacistima i arijevcima nije stalo do osunčanih „urođenika“.)

2.decembar – Zatvoreni ventili na gasovodu, prekinut dotok plina u grad. U okolini Sarajeva Karadžićeve snage postavile protuavionske raketne sisteme. Zatvoren aerodrom, zaprijećeno da će svaki avion biti oboren.

(Farsa se nastavlja,a UN – svijet šutke posmatra masakrinjanje koje samo što nije ušlo u četvrtu godinu.Kontaju ,još uvijek ima šanse da narod ,nepoželjan za Evropu,  nekako  nestane.)

1995.

26.-januar – 1.000 dana opsade Sarajeva. Violončelista Valter Dešpalj zajedno s orkestrom Sarajevske filharmonije i maestrom Teodorom Romanićem, održao koncert u Narodnom pozorištu.

(Lakše se diše .Tisoć dana i ktomu noći.Jubilej ćemo proslaviti sutra.Ako Bog da i ostanemo živi.Nežalost neki neće . I nisu.)

27.januar

(Danas slaviumo tisuću ena noč.Upalili smo sva moguća svjetla i snove u srcima.hrana nam nije potrebna.Navikli.Željeli smo obasjati mrak civilizacije na pragu dvadesetog milenijuma.U nama toliko ljubavi ima, da bi sav Mliječni put mogo se hraniti njome.I još koja maglica pride. Darovao nam je Jedini Milostivi, da  dijelimo i poklanjamo svima.Icvijeću i hajvanima i insanima.Bujrum izovlite.Ništa vas ne košta.Za uzvrat tražimo samo osmjeh.

Otako je Bosne, i netom Kulina bana dana, ona svima pruža ruke i nadu nudi. No mrak je mrak,Svjetlosti se boji i sakriva. Iza leđa kame  i sjekire vadi , ruke ljubavi ubija.

Slavlje se oteglo cijelu ovu hiljadu i prvu noć.Šeherada nam zavidi na raskošnim svjetlima i ludim strastima. Razmišlja da se vrati k nama, i sa nama probdije neko vrijeme, i ispriča novu priču o dvije tisuće dvije noći u Sarajevu Gradu čednosti ,Bosne Zemlje Božije milosti.

Manijake sa okolnih brda raspametila svjetlost i ljubav.Zaboravili da su krvnici i samo su osluškivali sevdah što izvire po dno bregova.)

1.februar – Pokrenuta akcija na preventivnom djelovanju zaštite od eksplozija plina u gradu,

( Rekli smo vam. da civilna zaštita nikad nije uradila nikakav dobra posao u ratnom Sarajevu.To je bila skupina kukavica i nedomoljuba, koji  su  se nepotizmom i parama sklanjali od časne dužnosti. Mnogima ništa nije pomoglo. Na jednog borca ginuo je jedan Zaštitar, vlasnik  bijelih pihtijastih zrncadi. Ne možemo upotrebiti drugi izraz.

Rat ulazi u treću godinu ,a oni pokreću akciju preventive.Narod o teme naučio sve i mogao bi im profesor iz preživljavanja i civilne zaštite biti.)

4.mart – Od posljedica snajpera u Sarajevu jedna osoba ubijena, a dvije ranjene.

(Snajperista! Kakva je to kreatura? Insan sigurno nije. Hajvan ne može da uzme pušku u ruku. Kamenje je nepokretno.

Čuli smo da postoje neki ljudi od vatre. U vatri rođeni i u njoj će vjećno živjeti.

Da ,sada nam je sve jasno.I Tim ljudima nema ni časnosti ni osjećaja.Čak i vlastita ih se djeca plaše.Ako se ne plaše,onda su i ona bez mozga i osjećanja.Djeca vatre. Da snajperisti imaju mozga ne bi radili to što rade.To je samo liječenje impotentnih strahova i vlastite bijede.

Ide dijete ulice.On ga uzme u okular i polako se namješta.Djete se igra sa drugaricom.Ona ima haljinicu na cvjetiće,on osmjeh na licu.Ona će danas imati sreće.Luđak ima kćerkicu njenih godina.

Dječak neće imati sreće.Za tri,dvije, jednu sekundu, on više ne postoji.Dio prelijepe glavice je rasut po ljubičicama.Djevojčica stišće drugu polovinu dječije glavice,  plače i doziva.

-Nek mu neko pomogne,ja mu ne mogu zaustaviti krv.Molim vas dodajte mi onaj drugi dio da mu sastavim glavu.)

15.mart – Zatvoren aerodromski put, preko noći cijene prehrambenih artikala povećane dvostruko.

(Trezorske minderpuze zadovoljno trljaju ruke. Imaju oni zaliha.Oni su vladari humanitarne pomoći i raspodjele. Škart ide dunjalučanima, a kvaliteta probranim porodicama i za pijacu. Vreće sa zlatom se gomilaju. Babo je noj.Zagnjurio glavu u šilte i ko bajagi ništa ne vidi.Sve minderpuze i pljačkaši su iz čestitih robijaških porodica.

No,biznis treba proširiti.Ako vrijeme dozvoli, sa prvim zracima proljeće kreće gradnja šireg,prometnijeg tunela.Zavod za oplaniranje napravio izvodiv i jeftin projekat. Stari tunel će se osatviti vojsci.Zaslužili su da ne čekaju satima, dok trezorske gulikože provedu svoje robe kroz tunel.)

13.april – Na željezničkoj stanici u Sarajevu granata ranila sedam srednjoškolaca koji su krenuli na nastavu.

(Mnogo je djece,previše poginulo zbog škole.Čak i jedno je velika tegoba,kao da je uništen jedan svijet.U Sarajevu Gradu je ubijeno dvadeset hiljada svijetova.Sto hiljada je razrušeno. Ostali su čitavi samo na izgled. Ipak,ljubav i Milost čine svoje.Rane će zarasti,skoro.Malo će krvariti.Čitav život.Tek toliko da čovjek osjeti da je živ i da se molitvi preda.A onda! Tko to zna?)

16.- maj – U granatiranju grada petero poginulih, 16 ranjenih.

(Građani Sarajeva su postali meštri od granata.Kad poleti granata oni znaju znanje.Ne mrdaj,ni lijevo ni desno.Granate milse da su pametno,pa uvijek idu lijevo ili desno.Samo kad su djeca i žene u pitanju idu posred srede.Zato se ,u drugoj polovini rata, manje ginulo od granata.)

24.maj – U gotovo cjelodnevnom granatiranju Sarajeva ubijeno pet osoba, 30 ranjeno, među kojima i  20-mjesečna beba.

UN objavio da je “razmjena vatre oko Sarajeva ravnomjerna s obje strane i da nije usmjerena na civile”.

(Kojeg li licemjerja.Šta očekivati od saučesnika bludnice i pakla.20-o mjesečna beba  nije civil.UN i hordama zla sa brda su i bebe borci Armije BiH.

To je dobro,jer pokazuje da  su u kukavičluku oči pune straha.)

17.juni – U teškom granatiranju Sarajeva ubijeno petero, a ranjeno 28 Sarajiija; granatirana bolnica Koševo.

(U bolnicama su uglavnom liječeni oni koji mogu nositi pušku.Zato su UN i EU opravdavali i podržavali napade na bolničke ustanove. To su vremenom postali vojni objekti nagodni za gađanje. Ne mogu uzvratiti vatrom.

18.juni – Granatiran red za vodu u Dobrinji, sedam ubijenih i 12 ranjenih.

Glavni tobđija,tenkista Milenko Skoko,sinja kukavica koji se uvijek užasavao asvalta..   Slavoljub Avdalović, vukoderinaš iz gudura, dao nalog da se bije sve živo ,dok se ne pokose svo njihovi  predratni prijatelji i saradnici.

21.juni – Novi masakr u redu za vodu, na Dobrinji; šest mrtvih i 15 ranjenih.

Glavni zlotvor i ubica ,opet onaj umobolnik Milenko Skoko.Nalogodavac isti. Kompleksaš Slavoljub Avdalović , kasapin iz Gacka.

28.-juni – Ubijene četiri, a ranjeno 46 osoba. Na RTV dom bačena modificirana avio bomba; ubijena je jedna, a ranjeno najmanje 30 osoba. Radovan Karadžić odbacio poziv EU na trenutni prekid vatre.

(Bespomoć i kukavičluk rađa najkravavije i najmonstruoznije ideje. Hiljadu kilograma eksploziva u jednoj gromadi, na dijete i ženu.Aferim srbaljski monstrumi.)

30.juni – Ubijene četiri, ranjeno 20 osoba. Dvije granate pale na štab UNPROFOR-a.

(Laže UNPROFOR-a. Samo da bi pokazao kako su i oni „ ugroženi“.Međutim ne mogu oni biti ugroženi ko što su to palajnsku monstrumi i ona tribadija.)

6.juli – Ubijeno šest osoba od kojih su dvije djevojčice, a ranjeno 11 ljudi. U granatiranju naselja Alipašino Polje ubijeni članovi porodice Dorem: Hana, Božo i njihova kćerka Magdalena, stara pet godina.

(Djevojčice preskakale štrik.Bolesnik i manijak sa brda poželio skratiti igru.Jedno gruuu i nema štrika. UNPROFOR  jedva priznao djevojčice kao civilne zrtve. Kažu zrele su bile za pušku.)

Građani svaki peti ili šesti dan dobiju struju.

(Struja više nije nikakav problem.Ljudi nemaju šta kuvati.Trezorske miderpuze nabili cijene do stratosfere, a narod više ne rađa lovu. Ni voda uskoro neće biti problem.Tempo nestajanja se ne smanjuje,tako da svaki stanovnik može računati na litar vode dnevno.)

To su sitni problemćići jer…

( 11.jula  vasiona počinje da cvili. U samo tri dana drvosječkim sjekirama,macolama i kamama srbaljski su monstrumi i kasapini poklali:

– 10 501. Muškarca

–       871. Ženi

–        999 Djece

(Tv sapunica  dostiže klimaks. Gledaoci frenetično traže još. Taki van svit. Nikad zadoviljnin)

13.august – U centru grada, granatom s brda ubijen 24-godišnji sarajevski intelektualac i novinar Karim Zaimović.

28.august – Masakr na Markalama; 37 ljudi ubijeno, ranjeno 90.

(Labuđi poj monstruma naručenih iz bele selendre.Počeli pucati po šavovima.Alagić, Dudaković su na domak Banka Luke.

Dajte ,vi sa Zapada, sada nas vadite iz govana u koja ste nas uvalili  ,zapomažu mostrumi sa Pala i vrišti tribadija iz međunožja,jer svi su koljenima.)

30.-august – Počinje akcija NATO-a Noćni let. U zračnim napadima NATO bombardira položaje Srba oko Sarajeva.

( Miteran zakasnio jer ga nisu upoznali sa ovim planom.On bi odmah doletio da se pridruži svojim plaćenim ubicama. Onim sa guslama i drvoskečkim sjekirama, dakako.)

6.septembar – Avijacija NATO-a počela novu seriju bombardiranja položaja Srba oko Sarajeva.

(Nisu trebali.Mi se ne radujemo.Mi smo bijesni, jer sada spašavaju glave i guzice svoje nacističke genocidne tvorevine Republike srpske.

Gdje su bili prethodne tri i po godine?

Da su  ovako pakavili  bombe ubicama u aprilu 1992.,… Imali bi naše puno povjerenje i zahvalnost. Ovko imaju naše puno povjerenje i zahvalnost na obznanivanju da su oni pravi i jedini zločinski i genocidni faktori na ovom svijetu.)

7.septembar – Radovan Karadžić putem televizije BBC, riječima “Molim vas, prestanite”, uputio molbu NATO-u da prestane sa bombardiranjem njegovih ciljeva. “Mi smo otvorili grad Sarajevo i on više nije blokiran”, rekao Karadžić.

(Šta će upišani počković i dokazana Kukavica raditi, nego guslama jaukatim,plakati i moljakati.)

Nisu oni ništa otvorili.

Armija BiH je sve otvorila,jer je imala pomoć Neba i hiljade i hiljade Anđela Nebeskih. Šta mislite dokle bisamo došli ,da nije bilo Milosti i Ljubavi Boga Silnoga.

8.septembar – Deset osoba ranjeno u eksploziji granate i djelovanja snajpera u Novom Sarajevu i Centru. Među njima petero djece.

(Montruozna lešina se trza poslijednjim izdisajima.Ni krvi u njoj nema.Sve neka balega potocima curi.)

15.septembar – Poslije više od pet mjeseci otvoren Aerodrom Sarajevo. Karadžić pristao na povlačenje teškog naoružanja iz okoline Sarajeva u zamjenu za prekid NATO-ovih udara.

(Genocidna tvorevina Republika srpska hoće da pokaže uviđavnost.Iskijaće ona svoju uviđavnost za genocid. I sva zla. I te kako i kad tad.)

10.- oktobar – Nakon četiri i po mjeseca Sarajevo dobilo električnu energiju iz elektroenergetskog sistema.

(Ko će uplaliti sijalice za sve one mrtve,ranjene,nestale,raseljene.Mi toliko struje nikad nećemo imati. A vi bešćutna gospodo sa Zapada.)

24.oktobar – Put Sarajevo – Kiseljak preko Stupa i Ilidže otvoren za sav saobraćaj UN-a i vozila humanitarnih organizacija.

(Profiteri se nadaju zadnjim crnoberzijanskim akcijama uz pomoć UN. Ništa novo.Kolaboracija se samo nastavlja u novim uslovima.)

21.novembar – Potpisan mirovni sporazum u Daytonu: BiH kao cjelovita država s dva entiteta i zajedničkim institucijama. Sarajevo ostaje nepodijeljeno. Koncert Laibacha u Narodnom pozorištu.

(Mi se povlačimo u ilegalu. Ništa nije urađeno po našoj volji.Neko je Bosnu izdao.Izadavali su je na sav mah.Svi osim djece,žene staraca i časnijeg dijela Armije BiH ,boraca na prvim borbenim linijama.Ostalo je sve sami šljam i kukolj.)

19.-decembar – Pucano na putnike u tramvaju, jedna žena teško ranjena.

20.decembar IFOR od UNPROFOR-a preuzeo komandu na Sarajevskom aerodromu.

22.decembar – Ukinuto ratno stanje.

(Mi smo još na oprezu.Puške nikome ne damo.)

1996.

9.januar – Zatvoren zračni most nakon tri i po godine. Preko njega obavljeno 13.000 letova i dopremljeno više od 160.000 tona humanitarne pomoći.

9.februar – Opsada Sarajeva zvanično završena.

Tokom opsade ubijeno blizu 11.500 ljudi, a među njima više od 1.000 djece.

(Račinice hroničara nikad nisu tačne.Minimum su prepolovljene.)

19.-mart – Reintegracija naselja Grbavica.

( 10.april. Izbaciše nas iz Armije BiH. Ni hvala vam.  Kažu;ne trebaju nas više. Imaju oni svoje planove i vizije.

Dakako. Zlatne kašike i vreće zlata čekaju. Zna se na koga.

Mi smo umorni i tužni bili. Dugo nam je trebalo da se oporavimo od zla i rana.Devetnaest godina.Ali kao što vidite vratili smo se. I počinjemo nove bitke. Perom. Puške za svaki slučaj pored noge držimo. Taki smo postali. Nepoverljivi. Truhli svijet nas svojim poslovicama naučio : Boj se  Vatikana i Zapada kad vam darove nose.

Za Bosnu se ne bojimo. Nju Mili Bog čuva.

Krik Bosne

 

 

Vremena prolaze , rane ne srataju.

Teško je shvatiti zvjerinji nerazum i ogromno zlo,

a još teže podijeliti bol sa skršenim dušama i bolnim srcima.

 

Molim se Bogu da mi oprosti

što nemam snage da i drugim danima bol i nadu podijelim sa drugima.

Bolne riječi i slike što nikako ne prestaju da se rađaju,

um da mute, do ludila…

 

 

Bolna je Srebrenica u svojoj tragediji

razmjera neshvatljivoj maglicama,

kada i Nebo suze suzdržati ne može.

 

 

Krv i bol Srbrenice je samo završni

očajnički krik Bosne

Bogu Milostiom

molimo Te

podari nam milost

zaustavi kame monstruma,

zaustavi krvavi ples zverinja

Drina i Modre rijeke više ne upijaju krv

majke i sestre obnevidjele od krvavih velova

u Bosni zemlji tvoje milosti

koja ne prestaje da krvari

 

 

I kao uvijek hiljadama godina prije

Njegovom dobrotom i oprostom ponovo se  desi

Bosna zemlja Božije milosti.

 

 

Amin za vjeke vjekova!

 

 

Sleđena smrt gleda i pamti

 

Krvave kame

 

Krvavi ples

 

Bosna zemlja Božije milosti Krvari

 

Krvavi velovi

 

Krvava Drina

 

Krv i Bol

Bleki- Ja nisam taj

 

 

Bleki godinama što prolaze Bajka prastara Snovi ljubavni , mnoštvo snova Prelijepi dani

 

Ispod kape nebeske čarolija Umilni snovi Svijet iskri Snovi u vrtlogu duge

 

Stepenice do raja  Tuga nebeska Srce od kristala  Ona Sanja

 

Krhka ruža

nenadano sleti na dlan

probudi

Nadu donese

od iskona prepoznat

godinama što prolaze

 

 

Jedna bajka prastara

svoje snove odmara

i počinje da sanja

snove ljubavne

mnošto snova

prelijepih dana

 

ispod kape nebeske

čarolija

umilni snovi

svijet iskri

u vrtlogu duge

stepenica do raja

oh tuge nebeske

 

srce od kristala

Ona sanja

šapat dobrote

Volim te

ali ja nisam taj

dušo duše moje

 

Ti oprosti mi

ja nisam taj

ja nisam taj…

 

 

 

 

 

Svjetlost

 

Anđeo nebeski  Iskon 2

U našim je srcima Kula na nebesima Rađanje Svketlost

 

Nebeske suze Zemlja svjetlosti   Zadivljujuća Milost

 

 

Životi prolijeću i nestaju  pred nama tako brzo  da mi   nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.

Znamo, reći ćete , ali zadeverali su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati.

Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da  se druge stvari više ne primjećuju.

Sve će proći i bol i tuga.Mrtvi će otići tamo gdje vječno proljeće vlada i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.

A mi ćemo ostati sami sa svojom praznoćom i beznađem.

Ne mora tako biti.

Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Pričali smo o bojama, a pomenuli smo Svjetlost.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan dok ne usnijemno. Kad usnijemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti.

I tako čitav naš život; koji traje kao let krhke grlice. Sve se kreće brzinom od 50 000 kilometara na sat ali se ništa ne mijenja.

Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Svjetlosti pa tek onda o bojama.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

A Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili  razvastavanja.

Samo Svjetlost i Harmonija.

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi – iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu o svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to , da bi joj hladna tama pomogla, da sve u Univerzumu bude potaman.

Dok se širila ,svjetlost je hodila jednom određenom mjestom u toj tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala i smotala  prašinu jedne zvijezde koja bi mogla biti dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije osmišljena je plava planeta iz spektra boja koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla.Toliko detalja i detaljčića ,koji su do u valere morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi i Milosti je udahnuo svoja čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari tim čedima razum i svoje osobine: Svjetlost i Ljubav.
To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane ,a plava planeta je samo jedna.

Njeno puno  ime je:  Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi.

A čeda toliko nerazumna bivaju da pretvaraju plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izazivaju.

Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog Univezuma.

Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.

Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću.

Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

Svaka bezrazložna smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.

“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnija vizura svjetlosti koju smo mi sali da bi je doveli u odnos sa bojama.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boja.”

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šta god hoće.

Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija,drugi oblik Svjetlosti koja Ljubavlju drži Univerzum na okupu.

A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubavi raznježe iskreno Božijem čedo i koje se riječima ne može objasniti.Ni okom obuhvatiti.

No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe,naivne i jednostavne.

Hvala na darovima Bogu Jedinom Gospodaru svjetova.

I svi bi se trebali ustati , pokloniti se i reći :

-Halelijah.

-Amin!