Aiši se srce krši , a Eso Mraković, čovjek planine i čaršije , samo šuti

 

Našem  Esi ,

(redakcija )

 

 

 

Čovjek sa planine

 

 

    Centofilija

 

Dolina čednosti  Vali se pjene  Prava ljubav

 

Vjernost Đardin ljubavi  Smiraj

 

Svjetlost na kraju puta Kapija Svjetlost

 

Proletje godina, dvije godine evo i treća se prislonila.

A k'o juče…

Jutros nam se nije ustajalo. Nikako da mrdnemo. Telefon zvoni. Vijest je tu, bolje da nije. Nikako nije dobra.

Napolju sunce razvalilo osmjeh , koji nas podsjeća na lice našeg prijatelja Ese Mrakovića, kada ulicama našeg grada brodi i misli : lijep je ovo grad.

Da li je pritom mislio na grlice koje mu ispred očiju migolje , ili  sjaj  Grada čednosti , nismo ga nikad pitali.

Nije bilo potrebe.

Jer u  ovom gradu  se ništa ne dešava,  a da to tako nije zapisano.

A zapisano je, da ovo jutro,  Eso ne ugleda , niti vidi  koliko ono  nalikuje na njega.

Ništa strašno, pomislićete. Vidjeće ga neki drugi put.

Nije baš tako.

Eso Mraković se osjećao umorno i odlučio da usnije i odleti sa ždralovima.

I  neće nikada više vidjeti svitanja dan,  koje je tako volio, a čaršije nam,  i  mnoga sa nama dočekao.

 

A vi , kada ste toliko pametni,  odite ,  pa recite miloj Aiši,  da njen Eso više nije tu i da se nema

namjeru vrnuti.

Ne bi ste dobro prošli.

Ne bi ni Eso, samo da ga može dokučiti.

Nikad se nisu ni sporječkali, ali ovaj put bi napravila izuzetak.

Mlatnula bi ga ,uh, ne zna čime, ali bi ga odalamila tako da ga zaboli, onako kako nju sada boli.

Mlatnula bi ga, uh , ne zna čime,  tako da vidi sve Zvijezde nebeske, kako njoj u glavi bol iskri.

Mlatnula bi ga tako , bilo čime,  da mu na pamet ne bi palo da je ostavlja i da joj srce krši.

 

A opet, i  ne bi.

To   , samo,  iz nje izvire  ljutnja za ovu nepodnošljivu  izdaju. Za ovaj nož u leđa.

Da može , samo bi ga zagrlila , čvrsto jako. Cjelov koji mu dala, jer nije znala da će joj se iskrasti,  tako naglo, bez pozdrava.

A bio je uvijek pažljiv i obziran. I kao muž i otac. I kao čovjek.

Ljudina.

Kad samo pomisli, šest decenija proletiše kao leptira let.

Joj , Bože mili , misli Aiša…

Bilo nam je tako lijepo, da vam ne mogu opisati kako.

Znate ono kad se dvoje mladih zagledaju, a srca im  ustreptala ko proljeće što se budi, obliveno raskošima boja i mirisa.

E takav je naš život bio. I još ljepši.

Eso je bio moja prva ljubav i jedina.

Kada me prvi put pogledao, onim okom iz kojeg radost i čežnja iskre , i onim drugim zavodljivim punog ljubavi , u koje sam se utapala,  znala sam da će biti moj.

Bio je moj Eso ljubavnik, čuven po tom zvanju,  dođe sa gitarom u ruci, i nježnošću u glasu   u susjednu bašču da mi pjeva.

Babo mi strog bio. Nije dao da mi ispod penđera, podno moga čardaka  iko zapjeva pjesme  ljubavne.

 

Kaže :

-Ne priliči. Ti si djevojka za udaju.

Ja se tada prvi put pobunim:

-Znam babo,  ali moje srce samo njega hoće.

Babo me pogleda, klimnu glavom i ode.

Eto ga.

Vrnu se sa Esom, njegovim osmijehom  i njegovom gitarom.

Posadi ga ispred sebe i matere mi , i pita ga:

-Eso reci nam ko si ti i šta hoćeš od naše mezimice?

Moj se Eso ne plaši, niti dvoumi. Nikad nije. Uvijek je znao šta hoće.

Imo je on srce ko dva pastuha i pride bikonja , iz čijih nozdrva vatra suklja.

Uzme ćemane i počne gladiti žice . Razliju se tonovi  ljubavi.  Eso gleda u mene , ne popušta.

Ja jadna,  šta ću, stid me babe , ali ljubav je jača i ja  pustim glas:

 

Tamburalo momče uz tamburu,

tambura mu od suhoga zlata,

tanke, žice kose djevojačke,

a terzijan pero sokolovo

 

Gledala ga Ajka sa čardaka

Vidi majko, lijepa junaka

Da mi ga je u dvoru gledati,

na njegovim grudma sevdisati

 

Karanfil bih pod njega sterala,

a pod glavu rumenu ružicu,

nek miriše, nek se često budi,

često budi i često me ljubi.

 

Babo šuti i duma.

Razabra se i  usta.

Poljubi me u čelu, pruži ruku Esi , ovaj je dotaknu čelom i usnama i još jednom.

Čuli smo riječi :

-Neka vam je sa srećom.

I bilo nam je.

Joj, kako nam je bilo. Plakala  bih da mogu.

 

Sve mi je suze Eso pokro. Ne teku one da se vide. Potoci se u meni slijevaju.

Kristalno jezero u srcu prave. To je jezero radosti , u kome je maleno ostrvce tuge.

Samo za mene i Esu. Njega ne dam nikome. Ni da se zaviri u njega.

 

Žao mi dvije kćeri.  I Zumru i Almu.

Tuguju.

Moj Eso bi se ljutio na njih.

Trebaju biti sretne što su ga imale toliko dugo uza se.

Sjećam se kako ih je volio. I nikad prestajao nije. Niti će.

Sjedim na terasi ,  zaljubljeno gledam u prilike  što kruškino stablo  radošću obasjavaju.

Ta kruška  nije obična. Ona je uvijek u cvatu ili rađa , sva se behara ili crveni.

Eso, moj napravio ljuljačku. I njiše mi ,  moje dvije mile  djevojčice, naše ljepotice.

Joj bože, koliko je ljubavi bilo u njegovom pogledu. Koliko nježnosti u dodiru.  Koliko brižnosti u srcu , dok ih je gurao da se vinu ka nebu.

Bila bih ljubomorna , da ih  nisam voljela kao on.

One se možda ne sjećaju toga, ali ljubavi koje nose u sebi su dar tih  bezbrižnih dana .

Žao mi unučadi . Više se neće moći radovati dolasku djedi i njegovim dodirima i poljubcima. I ljubavi koju je poklanjao svima.

I zeta  Ivicu , što je drugovao i mnogu žesticu  i janjad okretao s njim, pomalo mi  žao.

A ja?

Šta sa mnom!

Misliću na usne njegove.

Nedostajaće mi usne njegove. Onoliki , moj Eso, čovjek sa planine, a blago nježnosti,  sa usana svojih,  na moje puštao i krao mi slast. A meni nije žao. Ja , hoću još. I dobijam. I utisno ih moj Eso za čitav život.

Željeću ruke njegove.

Nedostajaće mi one njegove čvrste ruke. Joj , kako me stisnuti i milovati  znao , sva sam se u njima gubila i nestajala. Još je toplo tijelo moje , još ih osjećam.

Sanjaću tijelo njegovo.

Nedostajat će mi tijelo njegovo. Joj, kako se oko mene svijalo , i kako me bralo . Joj , majko moja, znala sam i vrištati i majku dozivati.  Kad pomislim na mog Esu, tijelo moje još  uvijek hoće da bukne i gori.

Usne, ruke i tijelo moga Ese, čovjeka  čaršije,  će me  ljubavlju njegove duše milosne  zalijevati  i milovati.

Znam sada će me kćeri tjerati da napustim dom , u kome ,  sa mojim Esom, Princem na bijelom konju , doživjeh sve što insanu treba. Ljubav, sreću, djecu  i mir.

Ne mogu Esu ostaviti samog. Jer on je tamo gdje su moje srce i uspomene,

Na uzvisini, u đardinu , među ljubičicama, da ga gledam sa gitarom u ruci, osmijehom na licu, ispod starog trešnjinog stabla, koje još uvijek cvjeta i rađa.

Ne mogu ja to pustiti.

Svakog  jutra i večeri moći ću mu šaputati:

-Mili moj Eso , joj , toliko te volim , da me još uvijek boli.

Znam, biće mi malo hladno,  i prazno.

Dok se ne naviknem.

Tako mi kažu.

Aha , jašta , naviknuću se. Jendog dana…

Imam toliko doživljenih slika i snova da me mogu obasjavati i grijati još čitav jedan život.

Šta mi više treba!

A Eso moj  , će mi ponovo , svaki dan , pjevati  o tome.

Zar ne , Mili, ljubavi moja.

****

In memoriam  Aiša i Eso Mraković

 

 

Dopisano :

 

Danas je tri godine  od kada je naš prijatelj Eso Mraković usnio.

Aiša bijaše, ali  više nije neutješna.

Skoro tri godine je čekala da joj kucne na penđere ,da je pozove da sa njim krene tamo gdje  će ponovo

biti  zajedno .

 

Skoro tri godine je bila tiho   sa blagim osmjehom koji joj je vječno titrao na licu.

Ponekad bi se zamislila , uzdahnula i sjerna tuge bi joj preletjela nježnim licem.

Mi smo , iza njenog vječitog polusmejška ćutili njenu duboku bol.

Nekako ,kao da se nije više mogla snaći u ovozemnom životu.

Nikako se nije mogla navići na samoću , bez Esinog dodira, glasa, ili samo pogleda.

Povukla se u svoju tišinu i uspomene. Skoro da i nije pričala.

Tek bi joj oči zaiskrile kada bi se neka od njenih djevojaka ,unuka ili praunučadi zaletila da je stisnu,

da joj pokažu koliko je vole i izraze svoju zahvalnost za život, ljubav,sigurnost i dom koji im

je darovala.

 

A bijaše veoma  jaka žena . Lijepa, tamena i čvrsta.Vučica. Do Esine smrti.

Radila je za dvoje i branila porodicu za čopor vukova.

Onaj njen Eso je bio čovjek sa planine. Ponosan i pomalo skitač.

A ona čestita, tiha bosanska žena i  majka , jaka kao stijena , okosnica porodice.

Od kako Eso umri , počela se sklanjati u svoju tišinu,samovati ,  gore u obiteljskoj kući nadomak

Esinog mezara.da nikoga ne smeta,da nije nikome na teretu. I da bude tu kada joj vjetar donese zvuk

Esine gitare i zavodljivog poja.

 

Ove zime kćeri i zet  je prevariše  i zadržaše kod sebe u gradu.

Ali Aišino  srce nije više mogla da se nosi sa životom bez Ese i bez njihove planine.

Skršilo se.Odjednom . Kao grančica.

Umrla je tiho i brzo.Bez bola i patnje.Onako kako umiru od Boga blagoslovljeni insani.

 

Ukopaše je odmah do Ese.

 

Proljetni dan bijaše sunčan i topao .Ptice su crkutale.Psi su veselo skakutali po livadama.

Svi potomci i prijatelji bjehu na ispraćaju.

Nama se činilo da čujemo veseli eho Esinog smjeha,to je njemu njegova vjerna ašik ljuba u pohode

krenula.

 

Znamo,  da je sada sa Esom , da se smješkaju jedno drugom, miluju  pogledima,

držeći se za ruke. Znate ono njihovo mladalačko – ruka u ruci, lijeva u desnoj, desna u lijevoj  …

I nisu zabrinuti . Prelijepi život odi dalje.

Ove godine  će sa visina gladati rađanje dvoje praunučadi i  paziti na vaskoliko pamotomstvo, kao što

su i uvijek radili.

 

Neka  je rahmet vašim dobrim dušama i nek vam  dragi Allah podari dženet, mili naši ,  Aiša i Eso.

 

 

 

 

Neadresirano pismo roditeljima

 

 Sveta Tereza je jedne prilike  rekla:

„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.

Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.

On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.

On želi da  vi  nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I  to je velika ljubav.

A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.

Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna  svoga Stvoritelja.

Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.

Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?

Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?

Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?

Možda su nas neki rastanci boljeli?

Možda  nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?

Možda!

Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.

Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemam vremena?

Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.

Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.

Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?

Kad roditelj umre,   ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.

Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje  roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.

Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.

Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.

I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao  djeca.A djeca sve znaju ili osjete.

Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.

Nije njima žao mrijeti.

Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali,  svaki dan, svaki tren pokazivali.

Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali  roditelji.

Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U  životu  mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.

Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.

Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav    jedine  bezuslovne ljubav. U životu se dese  i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom,  ne prođu sasvim dobro.

Kad smo srećni ,zašto  misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.

Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.

Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.

Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.

Zašto  insan plače nad danima kada je sretan bio?

Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su   poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.

Bleki – Ženi čarobnoj

 

 

 

 

 

Bijela dama

 

Mjesečava Bajka

 

 

Čarolija u suton

 

Čarolija

 

Krajolik snova

 

Vjernost MBS

 

Čarolija MBS noći

 

Cvijetni vodoskok

Duša MBS

 

Sunčica

 

Bleki

 

 

**

Ženi čarobnoj

**

Ne znam ti ja reći prelijepa si
a jesi prelijepa
Ne znam ti ja reći čarobna si
a jesi čarobna
Ne znam ti ja reći istina si
a jesi istina
Ne znam ti ja reći duboka kao ocean
moji sni su ocean
Ne znam ti ja reći fascinantna
jer fasciniran sam

Mnogo toga ja ne znam reći
u jednoj riječi
ali ljepotu i čednost znam prepoznati

**

 

 

 

 

Pismo srećnoj prijateljici

 


Otuđili smo se Mila

 

Vrijeme neumitno produbljuje rasjed među prijateljima koji , nažalost , krenuše svojim putima.

 

Na znam ti je ono po mahalski , drito u sridu.

 

Mene su učile nježno i krhko , da ne povrijedim ženu.

Plaho  je to biće , u povrijeđenosti može biti i nerazumno.

 

I uvijek budi iskren ma kolko boli nosilo.

Bol se može preboljeti , neiskrenost ne.

 

Pa , uz taj nauk šta mi preostaje?

 

Ne susrećem te , od dana kada je Usud rekao da moj prijatelj mora poći zanavik spiti.

Možda si dio krivice za njegovu smrt ili neke radnje prije smrti prebacila na mene?

Mene tvoja , možebitna ljutnja i možebitna  krivnja pogađa , ali ja sam živ i mogu se braniti.

 

Šta sa mojim prijateljem i njegovom nevinošću.

Ko će njega braniti i u tvojim očima opravdati , ako neću ja.

 

Mila , prijateljice dugo se družih sa njim.

Nažalost duže razmišljah o „krivnji“  njegovoj.

 

Ne nađoh je.

Nije bezgrešan bio. Ali krivnju prema tebi ne nađoh.

 

Ovo će ti čudno zvaučati i mislićeš da sam neiskren .

Nije tako.

 

Molim te nemoj žuriti sa zaključcima.

Ja volim polako pričati , kao i mezetiti kao i …

 

Olimpijskih godina  on je radio  u pokrajini.

Ja organizovao sebi neki posao u pokrajini.

 

Zaboravljaš mila , koliko te volio.

Svaki rođeni  mahalaš je bio harizmatičan ,

Poneki od njih su Mali prinčevi bili.

 

I anđeli.

 

I tako nas dvojica upadosmo pokrajini.

Pokrajinke ka  nama. Ne daju disati.

 

Mi bjež u Sarajevo.

Ima on svoju ljepoticu , svoju malu princezu.

Neće on prljati ljubav svoju.

 

Nikad ti nije pričao koliko je puta na letu za Sarajevo mogao zaginuti. Jeste,  na letu za Sarajevo.

Jer on nije vozio  za Sarajevo, on je letio. Tebi Prijeteljice mila.

 

Nije mogao disati bez tebe.

Jednom nam Rovinj službeno  zapao.

 

Opet mahalaši i Nadaline.

I opet bjež ,let u prelijepi Grad čednosti.

 

Tako mi Sarajevo zvali. Zbog naših grlica.

I tako dvadeset  četiri  godine  sna.

 

Sjeti se Mila prijateljice . Vrati se dan za danom.

 

Šta vidiš Mila?

 

Dva djeteta  , dva anđela i mnošto snova i ljubav velika.

Držali ste se za ruku , poljubac ovdje , poljubac ondje i ono dalje , sve ljepše i ljepše.

 

Neću detalje , vaši su , a ja nisam voajer.

 

I dva djetata , dva prelijepa goluba dobiše svoja dva golupćića.

 

Sjeti se svih tih godina Mila. Prođoše kao tren , kao jedna bajka sanjana  u dahu.

 

Onda dođe prokleti rat.

Šta će mahalaš nego Grad svoj , Bosnu svoju , svoje grlice braniti.

 

Mila ,

 

U mojoj porodici ima jedna priča  o usudu koja se prenosi kroz generacije.

Osnovna bit je Pred smrt.

 

Smrt i njeno prisustvo se osjeća .

Hajvani se uznemire jer u njima instikt radi.

Insani su pobjegli od svoje prirode i u njima se zadah smrti maglovito javla.

 

Nisu svjesni da im je um pomućen. I lude  i iz čista mira polude. I ne znaju šta rade.

Jednostavno izgube kompas. Sve u njima , čitavo biće ih boli.

 

Boli ih a oni ne znaju zašto.

Ne znaju da to smrt u njima rovari i pomućuje razum.

 

Neće ni smrt  da život šapatom  ode. Pruža životu da još malo živi  , na brzinu se iživi,

okusi nešto novo.

Tako je to i sa njim bilo.

 

Nikad te nije prestao voljeti mila. I nikad te srcem i dušom nije prevario , Malena.

Samo se malo tužno i umorno osjećao , Pred smrt , predosjećaj ,

a  ti nisi pored njegla mogla uvijek biti.

 

Eto to je prava istina.

 

Pisao ti  je pjesme. Ne , znam da ih je ikad pokazivao.

Bio je mahalaš ,  a oni ne žele da im se zna da su poete.

Dunjaluk je sviko da su prvo mange , zavodnici  i heroji .

pa tek nježna bića koja samo o ljubavi sniju.

 

Može se čitava bajka o vama dvoje napisati Mila.

 

Čemu ?

 

Volio te ,  voljela si ga ,voljeli ste se za dva života.

Nemoj se ljutiti na njega zato što ti je pobjegao.

Morao je. usud.

 

Oprosti mu.

 

Radi ljubavi i djece vaše.

 

I radi sebe Mila.

Lakše se živi.

 

Dopisano

 

Imaju i dvije njegove zabilješke iz pokrajinskih dana.

Ali samo za tebe su.

Žao mi a ih ne mogu objaviti prelijepe su.

 

 

 

Sjećanje na Ljiljanu / Bijahu to prelijepa, nevina vremena

 

Djevojka purpurnih snova

 

Usnula ljubav

 

Nada

 

 

Prazan halvat odraz u prozoru

 

 

(Iz serijala Oni jašu a Mojsije harmonike baca)

 

 

Jedared uzeo Mojsije  godišnji. Uzela Zlata pola godišnjeg. Ona  starija bila, a on pripravnik . Mislili se malo osamiti, da Mojsije pošteno odradi pripravničke ispite. Hejbet njih . I šta ti mi znamo , jošten nešto svašta raditi. Možda mu je to je'no te isto. Ali samo ono što priliči, kao na primjer  kada golubica i golub ostanu sami, a nešto ih zasvrbi.Tada oni nisu krivi za svoja djela.Jok,nipošto.Krivi preci što su ih take rodili. Čista genetika.

Dobar plan,ali imo jednu falinku.

Zlata se povjerila Leli Jeli Jeleni.Ona Herci.

Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki.

Frka Debi,Deba Baška Baši,Baška Baša Lenjem.

Ovom bilo mrsko dalje novost širiti. Samo uzo megafon,stao na vrh zidina Bijele oliti žute tabije,ča ga on zna  i reko:

-Biće dobrog svježeg  mesa. Vakog  i nakog. I roštiljanja. vakog i nakog. Kod Mojsija.

Al'mahala ko mahala.Po čaršije je očas znalo da se dobri akšamluci kod Mojsija spremaju.Dođoše skoro svi.

Njima pozivnice u principu nisu ništa značile. Za muziku se da srediti. Jedino Dobrog niđe.Dobri nešto sa nekom Vesnom  iz Avde Jabučice sa br.4  podno Gorice ,petljo. Ženska aman ciganka , čak i sefardske pjesme pojila ko Zlata. I gitaru dobro prebirala i još štošta.

Prvi dan Dobri ne dođe.Slagali,nije bio sa Vesnom, nego slučajno sreo Ljilju sa Marin dvora i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj Ibre Piljka i njegove porodice.

Cigani ko cigani,samo im treba razlog za slavlje.Nekada ni on.Namah zasjednu i iz čista mira nešto slave.Tako ih život naučio.Nikad se ne zna, koji ih belaj sutra može iz zasjede zaskočiti.

Došo Ljiljin momak u švrakin čergeraj, slavnu Jatagan malu , pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj.Tandaranje vako i nako se razvalilo na sedam dana.

Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić,kroz prozor im hranu doturaju,da ne pobjegnu. prisnila im se ciganska svadbu.Ibro i njegovi se vesele  i provode . kako ne bi , samo što se ne ugovori belaj svadba. Joj , opšti takeraj.

A zaključana  djeca? Djeca, ko djeca . U  halvatiću se  ne  dosađuju. Nije im na kraj pameti. Sve i da nisu mislili, igraju se grlica.

Šesti dan blagdana , slavlje i slavljenici malo posustali. Poneko se baildiso , a poneko i nije. Oni što su se baildisali ,ti se ubebali i ništa ne mogu. Oni  drugi, šta će, nego gradivo obnavljat. Ono što ga cigani uz ćemane  i ples najviše vole.

Neki anđelak,jedna mala cigančica ključ ukrala i Ljilji kroz  penđer dodala.

Ljilja u nedoumici: za tijelo bolje se igrati grlica,za dušu istina i sloboda melem.Misli takariš danas tijelo,duša je preča,a tijelo je lako nadolmiti.Uglavnom. Zna i njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija. I još zna ;nije ima suđeno. Već nauk vidjelice naučila.

Oni kror prozor,pa u prvi taksi pa pravac Bjelave  . Tek tada ,zajednički,ono ko fol, skontali da su mogli odavno kroz prozor, noge se igrati. Sada ih mrzilo  bježat kroz vrata , zbog ukradenih ključeva, da anđelak ne nagraiše. I prave se da ne znaju ,šta im je pamet smutilo.

Skontali obići njegovu kuću;prazna zvjera ,nema mu staraca i oni na morju.  Valja im jastuke, šiltete i dušeke presložiti.Možda i prozračivati. Svaki čas.

Putem ih taksista Šaćir Šok obavjestio o akšamluku kod Mojsija.Šok to vam je onaj hrvač što je velika  jalija i izbacivač bio. Ljilja  i Dobri nemaju kud,usput im bilo svratit kod Mojsija, u  kontrolnu misiju…

Eh, Ljiljo , prelijepa Ljiljana, gdje si sad?

 

 

Zapis o miloj Cigančici ( umjesto pisanije o danu Roma)

 

Cignaska noć

 

Sarajevska Gorica – ciganska mahala

 

Radost i ples

 

Anđeo ljubavi

 

Čarolija

**

 

Danas smo malo nježniji  i sneniji, ako je to ikako moguće.

Jedno dijete , dobrota i čednost mila, Cigančica prelijepa,Anđeo ljubavi nas u srce dirnula.

Poslala nam pjesmu, kaže poslušajte je, danas je nama Ciganima naš dan, Mi ga po svom običaju slavimo duže od onih koji nisu Cigani. Četiri dana.A mere i sedam.

Kako nećemo mila djevojčice.Namah.

Odavno je mjerkamo , ali ne možemo ništa  pristaviti bez njene pomoći.

A pjesma opet, kaže; onako u prenesenom smislu:

Pogledajte malo kroz prozor.

Nemojte da vam  sada suze poteknu od miline .

Trebaće vem kasnije.

Lijep dan , prošlogodišnji je i ovogodišnji.

Plav i sunčan ,proljeće šareni i  bjelasa, miriše na milost i ljubav.

Zamislite  slobodan vam je dan, onaj jedan  od vikenda koji ste

propustili ,jer ste bili zabrinuti i umorni.

Po običaju ,zbog gluposti.

Ugledajte se na Cigane, po modernom Rome.

Oni još uvijek žale što su im uzeli čerge.   Kažu kompenzirali im.

Aha. I opet AHA.

Dali im moderno ime i dan u svjetskom kalendaru.

A oni nisu ništa tražili. Samo slobodu i ljubav.

I livade cvijetne, ljubičice , janje, ruže ,pa i oskoruše,što da ne. Čak i divlje.

Bagremi i lipe cvijetaju. Putevi vode u slobodu.

Jure konji černjoglavi,letu mange letu štuke.

A mali cigančići pažljivo gledaju šta štuke rade i uče se. A štuke? E, pa one su izmislile  štukanje,zar ne?

Joj Bože milostivi  koliko imaš puteva , a sve ih treba preći

Jorgovani mirišu.

Djeca su vesela, bezbrižno se vrte po cvijetnom tepihu.

Vi u hladu trešnje koja je tek probeharala .

U daljini klopara karavan kola, konji veselo ržu, zemlja sneno drhti .

Muzika razgaljuje srce. To dobri ljudi putima svojim hode.

A u vašem naručju opojno miriše najmirisaviji i najljepši dunjalučki cvijet.

Vaša ljubav.

Vi ste opijeni i raznježeni.

Shavatate , sve slavi Gospoda svoga.

I priroda i muzika i ova čerga , što u lutanju će svom jednog dana

doseći,nebeske pute i širine.

Hvala i slava Bogu Gospodaru svijetova, Jeidnom Milostivom.

Zavirite  sada u nutrinu svoju.

Šta  čekate?

Sada možete one suze pustiti.

Što bi poete rekle.

-Alelujah

U prevodu:

???

Ma, šta je danas sa tim prevodiocem?

Gdje se dao?

Ah ,oprostite, eno ga,  sakrio se ispod stola i plače.

Neće da ga vide. Muškarčine ne plaču.

A tebi Cigančice mila,velika hvala za ovaj današnji lijepokaz i

uspomene što sa suzama naviru.

I sretan ti i berićetan ovaj dan, praznik , svi dani i u njima  mnogo,

mnogo ljubavi.

I tvome divnom narodu.

A tko da zna , možda nam se puti opet sretnu.

 

 

Sarajevo Grad Čednosti – kratak kurs historije

 

Sarajevo,je  glavni i najveći grad Bosne i Hercegovine.

Metropola.

Da metropola u globalnoj vizuri.

U povijesti ,od mezozoika do danas, poznat kao Grad čednosti, kasnije Saraj Ovasi i na kraju samo Sarajevo.I ponovo Grad čednosti.

Ugnijezdio se taj, da prostiš Grad Čednosti na obroncima Trebevića , da bi njime tekla Miljacka i uronila u Bosnu , rijeku po kojoj je naša domovina, Bosna zemlja Božije dobila ime svoje.

Tu Bosnu jedan nazva Modrom rijekom, a ona šapće o iskonu Zemlje Božije milosti i Grada Čednosti.

Znanom i neznanom.

Dobronamjernom i zlom.

Grad je poznat po svojoj tradicionalnoj kulturnoj i religijskoj raznolikosti.,

Pripadnici islama, pravoslavlja, judaizma i katolicizma  u tolerantnom suživotu egzistiraju i persistiraju  stoljećima.

Zbog svoje duge i bogate historije, vjerskih i kulturnih raznolikosti, Sarajevo se ponekad naziva “Jerusalem Evrope” ili “Jerusalem Balkana”.

Mada, mi više volimo kada kažu Sarajevo je Grad čednosti

Jedini je  veliki evropski grad koji ima džamiju, katoličku crkvu, pravoslavnu crkvu i sinagogu u neposrednoj blizini,jedne uz druge.

I tom gradu čednosti su od pamtivjeka nicali:

Sveučilišta, Akademija, Zemaljski muzej, Narodna knjižnica, Državni arhiv, Galerije,mnogobrojni kulturni, arhitektonski ,povijesni spomenici, crkve ,džamije ,sinagoge,piramide…

= Poznata historija bilježi da je odručje grada naseljeno još u neolitiku na lokaciji Butmir.

-Krajem brončanoga doba naselili ga Iliri.

-9. god. Ilire pokorili  Rimljani i podigli naselje u Ilidži, koje je u 3. st. dobilo status kolonije.

-Poč. 7. st. područje naseljavaju Slaven, mada je ovo naseljavanje naučno sve sumnjivije .

-Sredinom 10. vijeka  pripadalo je »zemljici Bosni« (K. Porfirogenet)

-1244. u sastavu je župe Vrh bosne.

-Gradove Hodidjed i Vrhbosnu Turci su zauzeli 1435., a oko 1460. počeli su izgrađivati novo naselje poznato pod nazivom Saraj-ovasi (Sarajevo se prvi put spominje 1507).

-1878–1918. S. je pod austro-ugarskom okupacijom izraslo u administrativnop  središte BiH.

-28. lipnja 1914. u organizaciji → Mlade Bosne u Sarajevu  je ubijen austrougarski  prijestolonasljednik Franjo Ferdinand.

-1918–41. S. je bilo sjedištem Pokrajinske vlade, sjedištem oblasti i bana Drinske banovine.

-1941–45. u sastavu NDH.

-od 1945. administrativno i kulturno središte jugoslavenske republike BiH.

-1984. godine u gradu se održavaju 14. Zimske olimpijske igre.

-od 1992. glavni grad samostalne BiH. Za rata u BiH 1992–95. se našao u potpunom okruženju srpskih genocidnih nacionalfašističkih zločinaca i izložen svakodnevnom granatiranju. Sporazumima u Daytonu s kraja 1995. Sarajevo Grad čednosti je. je deblokiran.

Sarajevo je grad Maka Dizdara i Indexa.

Turistički vodič Lonely Planet svrstao je 2006. godine Sarajevo na 43 mjesto najljepših gradova svijeta, a 2009. je Sarajevo jedno od deset gradova koje je vrijedno posjetiti.

 

 

Danas je Gradu čednosti rođendan

*

Pjesma dana

*

Bosna je zemlja Božije milosti

 

Zlaćano Sarajevo  Grad čednosti

 

Sarajevo Grad čednosti u plamenu

 

Modra rijeka sanje

 

 

 

Danas je  Subota  6. April / Travanj 2019.

Dani ove godine se podjelili: ćao beli 95 /  bonđorno ( nadamo se )  270.

 

Danas je poseban dan.

Mada su nama svi dani posebni.

Ovaj je malkice, bogdicu posebniji.

Jedan je od rođendana  našemu gradu , Sarajevu.

Komunistički. Dat mu po oslobođenju od velikog naionalfašističkog  zla.

Bilo je mnogo rođenndana , jer je zlo dolazilo    , ali uvijek odlazilo poraženo.

Vraćalo se odakle je došlo .

Paklu.

 

Sarajevo .

Vječni grad .

Grad čednosti.

Grad ljubavi.

 

Turci ga prozvaše Saraj ovasi – Sarajevsko polje.

Ovo polje vrlo brzo nestade , jer Grad je uvijek bio  Grad.

Zapad / Vatikan  ga nazva Vrh Bosanja – Vrh Bosne.

On je zaista i vrh Bosne , ali i nije,

Jer rekoše – Zbogom Bosno odoh u Sarajevo.

Sva se ljubav Bosanska slijeva u njega.

 

Neuki su svi oni koji kumuju  rođenju gradu u srednjem vijeku.

Da li si ikad pomislili o starom Rimskom mostu?

Termama na obodu Saraj Ovasi!?

Da li su ikad pomislili na megalite iz neolita?

Na Rajske ljepote prapočecima   darovane?

 

Sarajevo postoji od iskona u ovoj Bosni zemlju Božije milosti .

Pored nejga teče Modra rijeka , kojom  Ljubav  plovi od početka svijeta.

 

I sada smo tu . Svi zajedno .

Okupani suncem i ljubavlju , Božjom milošću.

 

Dođi čovjeće Dobri ,

dođi Putniče i hodočasniče ,

ovjde te od Iskona ,

od Ezela vakte  čeka prijateljska ruka.

Samo ponesi čisto srce ,

i ovo podneblje će ti ozdraviti umornu  dušu.

 

Takvi su vam ti –

da prostite ,

Bosna zemlja božije milosti ,

Modra rijeka

i

Grad čednosti !

 

Blaženi i umilni ,

puni snenosti i dobrote,

miline i ljepote.

U njima sa beharom ljubav cvijeta,

sve  Modre rijeke milošću Božijom mirišu,

svi dani Molitvom i Ezanom  slave Gospoda Jedinog.

 

Što bi poete rekle:

-Ljubav i Božja milost je sve što ovo  podneblje ima i treba.

 

U prevodu:

-Nemojte brinuti . Nikako nemojte brinuti . Bog Ljubavi i Milosti  je uz nas.

Sve što treba će se samo od sebe posložiti.

 

Logor smrti

 

 

 

Bosna je  zemlja Božije milosti

 

Sarajevo Grad čednosti

 

 

Modra rijeka sanja

 

 

Ulica prkosa

  

 44 mjeseca , ili tačnije 1425 dana u logoru smrti se dešavale monstruozne , ljudskom umu nezamislive stvari.

Logorska statistika broji:

-14.o11 ljudskih bića ubijeno

-1601 dijete razneseno

-50 000 ljudi izmasakrirano

Vi mislite radi se o nacitičkim konc  logorima najcrnjeg fašizma.

Varate se!

Ipak, možda pogađate?

To se dešavalo u Sarajevu , Gradu čednosti , najužasnijem svjetskom logoru smrti , a na očigled hriščana, Vatikana, SAD, EU i ostalog “demokratskog “svijeta

Svaki dan 10 ljudi je ginulo, jedno i 1/10 dijeteta razneseno, 35 ljudi ostavljeno bez udova i nade.

Sve se to dešavalo u New age vremenu na pragu trećeg milenijuma.

Zvijer projicirana iz grada, smještenog na sedam brežuljaka, se okomila na Bosnu zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednost.

Zlo skupljenu na još jednu krstašku bojnu protiv iskonskog  Dobra.

Slabo im znanje, još tanja snaga.

Ne mo'š ti bolan Bosni i Sarajevu , ni Bogu milim ljudima opepeljiti.

Na današnji dan 5.Aprila/Travnja 1996., monstruozna kukavička neman je podvila repove i otperjala u guslarske vukoderine iz kojih je izmilila.

Milostivi svoja čeda štiti, a zlo vraća putima odakle dolazi, da tamo pokaže snagu.

Učinci su već uveliko  vidljivi , iako se slijepci prave nijemi i gluhi.

Ali to još nije kraj.

Čekajte vi , a čekamo i mi!

Milostivi su puti Gospoda Silnoga.

Dopisano

Prelijepe, proročke stihove uvodne pjesme – Sarajevo će biti , sve drugo će proći ,napisao je i uputio opkoljenom Sarajevu, veliki čovjek Đorđe Balašević.

Sarajlije nisu imale izbora. Uglazbili su ih i otpjevali.