Dan je sunčan , plavetan i radostan, kao i svi pređašnji.
Bilo ih je mnogo , ali nekako prekratki su bili ,
jer toliko je ljubavi trebalo pokloniti ,
a on , nažalost ,
samo jedan.
Život se novi rodio , ljubav je kao uvijek pobijedila
Nježna sjećanja miluju… jer trebalo je dolepršati do ovog rađanja , do ovog sna.
Recimo…
Najveći problem našeg najboljeg prijatelja slikara su žene , koje se nisu uspjevale brzo skinuti , kada bi u atelje , nepozvana i bez najave , banula njegova žena.
Nakon vremena mu je prestala vjerovati , da je svaka žena koju zatekne u ateljeu model. Nakon još nekog vremena ga je izbacila iz stana u kojem je bio atelje, iako je stan bio njegov, plaćen njegovim slikanjem.
Grešni jadnik , u svojoj dobroti i velikodušnosti , se nije mogao snaći. Zabunom je otvorio Galeriju umjesto Ateljea.
U smušenosti damari ga varaju i ne zna koje su žene modeli , a koje ljubavnice. Više nema izbora. I dalje slika u strahu ; svaku ljepotu , unaprijed , za svaki slučaj , pretvori u model.
Što ti je usud?
On , inače , veoma rijetko slika aktove.
Baš nam ga nešto žao !
Prelijepe nevolje ne dolaze same , one se jednostavno umnožavaju.
Sreo je Nju , nježnog Anđela , za koju vrijedi i život dati-
Ploveći plavetnim snom , slike se obojiše mirisom nevinosti,
sanjajući plišane dodire.
Ali već je bilo kasno(?) , u trenu je spoznao sve;
Djevojčica bjeline je tkana od velovitih odlazaka.
U svojim pjesmama i slikama , on ne želi da je budi i pušta je da leprša…
Možda ga vidi tvoja duša uboga, koja mi jednom reče :
Idi.
****
Mila moja
Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.
Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.
Glas Tvoj miluje moje ljubavi i sjećanja, i u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.
Piši mi – Balada o Ljiljani
Pjesma ova , već neko vrijeme
od kada je prohodala i meni doletjela me tišti.
Nekada davno,
sunce bilo je purpurno,
nebo safirno,
trava smaragdna,
srce milostivo,
a duša nevina.
U toj ljepoti se gubim
i vidim
Tebe,
malena moja.
Osmijeh si prekrasni ,
krajoliku poklonila, a plače ti se.
Pišeš mi pismo, a boli Te.
Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.
Samo pitaš da li volim Te
i koja me tada ljubljaše.
Ponosna si žena ,
djevojčica ,
srna ,
a moje ćeš laži i nevjeru
preboljeti samo da ostanem.
To me zabolilo mila.
Ponos
Ti nisam mogao oprostiti.
Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju,
A si mi poklanjala.
Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.
Ali ne znam gdje si Ti,
kako da Te pronađem.
a
Pišem Ti ,
jer nemam ,
skoro da i nemam kom.
Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.
Sve moje ljubavi su otišle tmo gdje bol ne stanuje..
Pišem Ti ,
jer sada razumijem
Tvoju ljubav i Tvoju tugu.
Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?
Malo je žena voljelo kao kao što si Ti
imalo osmjeh i pjesmu
što se Ljubav zovu.
Umorna od čekanja mene neuviđavnoga
Ti mi pobježe.
Ne znadoh gdje!
Kad saznah , kasno bi za sve.
Al’ viđam Te.
Još si mi ista, mila moja.
Prelijepa i krhka.
Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica ,
što željna radosti osta gladna ,
jer nevinost ne želi kljucati.
Takva si Ti.
Izvini, nije pošteno , ali rečiću :
Ista ja.
Srce daješ, a ne pitaš ništa.
Sebe darivaš, a boli Te.
Sanjaš jednu ruku ljubavi ,
usne zaljubljene.
da Ti djetinje lice rose i miluju
Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.
Sram me mila moja .
Pustih Te da odlepršaš
ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.
Stidim se mila moja.
Dozvolin san , da Te oni bezumnik ,
oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu,
međ’ tujine odvede,
a ne progovorin,
ni jenu
ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.
Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje,
kao što su tamo tujinci htjeli.
Pišem i ne tražim da mi kažeš
kako je srce Tvoje umorno.
Ne želim čuti da je skršeno.
Da i neugodno mi je,
što više ne znam od kojih pjesama
tebi bude lakše i koja tebe tišti.
Ali molim te vrati se, biće nam lakše.
Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti,
makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala,
a ja u snježnim danima kajanja.
Možda će nas još više boljeti,
ta blizina
ali bićemo na pola koraka ,
na dohvat one djetinje ruke što miluje i voli.
Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.
I oprosti mi.
P.S
Mila moja,
Volim te
toliko
da vrnuo bih Ti sve pjesme i ljubav tvoju.
Ali pomislim, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih.
Raspoloženje odiše elegijom, onom umilnom ,toliko plemenitom da srce hoće da odleprša, noseći sjećanja u susret onima kojih nema, koji nam nedostaju.
Znalo bi kamo, ali mu ne daju. Još mu vrijeme nije za grlica let.
Ne pomaže mu ni violine, ni klavir. Gitaru bi , da sa sobom nosi. Jer kako će tango bez nje sa grlicama plesati.
A poželjelo se, i njih i plesa.
Sjedim u kutku sobe. Ko dijete na tuti. Skupio sam se, siroče napušteno od svih. Pravdam se to je zato da dam prostora srcu , meštru od nježnosti i plesa.
Uzimam gitaru, onu čarobnu rubinovu i prebirem prstima. Neko bi rekao ovaj je nekad virtuoz bio i svirkom zavodio.
Aha , kako ne.
Ja vam ne umijem da sviram. Ali , ljubav i snovi mogu sve. I odjednom prsti pucnuše, žice zatitraše i se zvuci se počeše prelivati u akorde , srcu mome , najdražeg tanga, .
Tango to Evora.
I isklopim oči, i vidim!
Srce korak po korak , prilazi Grlici miloj , zar je važno kojoj, sve ih je ono voljelo. Prima je za ruku, ljubi je u obraz , zagrli i zastane.
Gleda u mene, ja se zastidim,zastao sam je mi suze vlaže oči i ne vidim gitaru. U svakoj suzi zapisano :
-Uželio sam vas se mile moje. Toliko mi nedostajete da me život boli.
Srce mi šapuće, pusti tugu sada , vrijeme je za snove i ples.
Gitara zacvili.
Šta je sa ovim gitarama. Čim čovjeku u očima rosa zaiskri , one jecaju. I šta da se radi? Onda insan , hrio ne htio mora zašmrcati.
Srce se priljubi uz obraz grlice plavetne i vali krenu. Ono je samo dekor ljepoti u svili , koja leprša u njegovom naručju.
Začudo srce poprima moj lik, inače nema taj običaj. Možda misli , da će konju kome su noge postale stablo ukorijenjeno u prošlostu, udahnuti lakoću kojom ono pleše.
U uglu gitara više nije sama, ima tu jedna milozvučna violina i milozvulni hor prelijepih cigančica sa neba koji se glasa. Harfa u daljini titra. Sve slavi ljubav.
Like uz lice. Korak za korakom. I okret . I zastoj i stisak , kada u vazduhu dodir gori i slama , i dvije i dvije ruke,lijeve i desne. Dvije i dvije nohe. Noge su ljubavi to . I okret . A grlica je muzika koja ljubav želi. .
Bolje da sam ostao da sjedim, ne želim da me sada srce izda.
-Neće.-šapće ona.
-Ovaj ples moraš odsanjati i sa svakom svojom grlicom otplesati. Uželjele se dodira tvojih i čežnje što ples nosi. I daj , nemoj mi lice rositi. Sve će ti se oprostiti.
Ima dana kad osjećaš da te godina miluje a stađuni mile,
i da stojiš na vjetrometini autoputa,u kojem ima samo jedna traka,
puna bola , užasa i zla , a ti malena čedna djeovjčica.
Traka vodi samo u jednom pravcu , i ne možeš se ni za tren zaustaviti.
Ako staneš , zlo te pokupi i nepovratno povede sa sobom.
I nema više.
Ne dozvoli to sebi Mila.
Prelijepa si i čista – čak se i Ocean ogleda u tebi.
Znaš li Malena , sretnici često naziru sjenu prelijepe žene obučene u raskošni crni ogrtač ,koja nježno skuplja duše onih koji odlaze.
Ako vidiš tu sjenu uz tvoje pute, nakloni joj se sa najponiznijim poštovanjem,
možda okrene glavu na drugu stranu, jer nije uvijek sve tako crno kako izgleda.
A ako upita :
-Dijete šta radiš ovdje , ova cesta vodi u pakao, u doline bogatih , pođi sa mnom ,tamo ti gdje dukati lice mije mjesto ni’.
Nijemiš i shvatiš da to lice poznaješ kao svoj život , kao vlastiti odraz u ogledalu ,
jer dolazi od potisnutog svjetla i tvojoj nutrini.
I nemoj da bi se plašila!
Sjena je samo došla da ti pomogne da pređeš na mjesto koje je mnogo ljepše i milostivije od ovoga, u njemu rijeke vječno teku i svjetlost i nevinost sve je.
A možda te Milost prihvati za ruku i vrati na stazu ljubavi i snova.
Prepusti joj se Malena , jer , kao što rekoh , nije sve crno kao što se čini,
sve dok dobrota i ljubav u tebi obitava.
I poslušaj je , ni slučajno nemoj zalutati na izgubljeni autoput bogatih i nemarnih.
Nijedan put ne vodi ka nebu, tamo se samo uzneseš.
Bijela dama Mjesečeva bajka Ja konjČarolijaČarolija sutonaKrajolik snovaVjernostČarolija MBS noćiSunčicaJesenja idilaNoć željaUzburkano moreBosna je zemlja Božije milostiHajro Bleki
Ženi čarobnoj
**
Ne znam ti ja reći prelijepa si a jesi prelijepa Ne znam ti ja reći čarobna si a jesi čarobna Ne znam ti ja reći istina si a jesi istina Ne znam ti ja reći duboka kao ocean moji sni su ocean Ne znam ti ja reći fascinantna jer fasciniran sam
Mnogo toga ja ne znam reći u jednoj riječi ali ljepotu i čednost znam prepoznati
Upozoravaju me da Makova Modra rijeka i rijeke koje sam ja u njoj prepoznao ,nisu iste rijeke. Kažu, Makova, prava hita ka Jadranskom moru ,moje ,krive , brode na sve strane, najčešće ka Bosni.
Tada se zamislim i snebivam , poželim nešto reči, ali odmahnem rukom , slegnem ramenima: Ljudi su vrlo često nerazumni , ili barem strani.
Geografija,toponimi,aromosfera ,vrijeme i prostor uopšte nisu bitni za Modru rijeku. Ona je sve to. Pride ljudi.Bosanski.
Modra rijeka je : izvor iza sedam iza osam , da Bosna zemlje Božje Milosti plovi, zajedno sa njom,
ona je tisuće godina duboka cvjetna svježina , Sarajeva Grada čednosti – plavo modro pojilište časnog Bogumilog naroda .
Modra rijeka je ono što častan čovjek sam odabere. Ona je put kojim život hodi. Ona je nestvarno proljeće.
Ona je sunce i ljubav. Ona je moja ljubav, miris smilja i moj dom.
Od kada sam upoznao Makovu Modru rijeku , ja sam je čvrsto prigrlio , u duši odredio njen bitak , ne želeći ubiti njenu mističnost i samoniklost.
Odredio sam da ona bude i rijeka po kojoj se jedna zemlja zove.
I pogriješio?
Ne priznajem da me je zavarao stih : Tisuć ljeta duboka je… Iako, tačno toliko vremena zemlja Bosna po prvom zapisu postoji, to je prejednostavna šifra da bi se otkrila tajna Modre rijeke.
Svi tumače i rastaču Modru rijeku i pokušavaju da joj daju odrednice i smjerove.
Moja baba,majčina majka,prečasna i prelijepa duša, Milostiva u svojoj uzvišenosti ,da joj Milostivi podari rajske đardine, mi je neposredno pred smrt otkrila jednu svoju tajnu:
„Za Kuran , Svete knjige i istinu ti nije potreban vodič i tumač. Svaki čovjek svoju tajnu i svoje breme ima i želi da se toga riješi, da to nekom drugom proda ili o grbaču okači. To može svakog skrenuti sa pravog puta. Moj ti je savjet , Kuran i Svete knjige u osami, u tišini čitaj, proučavaj ako ga ne umiješ učiti. Čitaj ih polako i tiho,ni glasno, ni nijemo, već od srca nježno i razgovjetno.
Bog je milostiv i prašta. Ako si dobar i iskren upotpunit će ti dušu i sve ćeš razumjeti. Istina će se sama pojaviti.Drugačije to ne ide.“
Poslušao sam je. Dugo sam lutao. Još duže mi je trebalo mi je da shvatim. A onda odjednom krvavi rat je počeo i sve je polako leglo na svoje mjesto. Nestalo je bjelila iz očiju, čepova iz ušiju, bujice presahlih riječi potekle.
Da li je ta ista tajna zauvijek vezala Mak Dizdara, njegovu poeziju, stećke i Modru rijeku,za Bosnu?
Meni se čini da je i Mak Dizdar ”teško” razumio sam sebe. Toliko je zaronio u Modru rijeku, toliko se zakopao u stećke tragajući za dušama voljenih bića, izgubljenih u paklu jasenovačkih kama, pa se osamio u svojim lutanjima.
Doduše , malo ga je i država za koju se borio, a radi čije slobode izgubio najmilije, odgurnula u stranu ,
jer :
Tragajući za majkom i sestrom , tražeći odgovore zašto i zašto , počeo je tragati za onom drevnom izgubljenom Bosnom , koju su svi napustili i ubijali ,sa jedinom željom , njenog nestajanja.
Mak je spoznao da se Bosna nikad nije dala, većme je većom postajala, krijući svoju čednost ,i ljepotu, milost i snenost, od skrnavitelja,silovatelja i ubica.
Ostavštine je svoje prenosila preko Kamenih spavača i svoje djece Bosanaca .
Mak je pošao od Bosni bliskih Krstjana , odlutao do stare Grčke i Orijenta, da bi se vratio Bosni, stečcima i Modroj rijeci.
U njima je našao Mir. Nadamo se.
Možda i neke odgovore. Tko da zna?
“Stećak je za mene ono što nije za druge,
ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli
ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ,
jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh,
jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život,
jest prošlost, ali jeste i budućnost.”
Podizao je velove i zvjezdanu prašinu sa Kamenih spavača. Dok je hodio ,umivao se mirisnom rosom bosanskih livada. I začuđen, vidio je da se ona prelijeva u tisuće modrozelenih boja žuboreći istinu širom bosanskog dunjaluka.
I očaran njenim ljepotama, vidio je da ona umiva dunjaluk svoj,. da skuplja suze pučanina i pretvara se u Modre rijeke , što miju bol Bosne,majke njihove.
Mak je čeprkao i djelić po djelić prenosio okamenjenu prošlost, u svoje teške i ponekad gorke riječi, kao pouku i poruku za budućnost. Teške i gorke, jer je njegova mladost takva, jer je prošlost Bosne takva,j jer je svaki dan , negdje , širom svijeta takav.
Mak skoro nikad nije dopustio da ga bol vodi. Tako ga odgojila majka, Bosna i porodica.
U Bosninoj ljepoti nema bola,samo prkosa i sna , stećaka i Modrih rijeka. Ktomu planina i gradova nalik njima , što vješto kriju bol.
Takav je Mak Dizdar bio .
Malo “težak” i nepopustljiv ,često vrlo strog do nerazumljivosti, ali iskren i neponovljiv, i jer se bojao svoga grijeha u porodičnoj tragediji.
I nije želio , nikako nije htio biti tumač ljudima. On je želio biti samo svjedok, i postao je jedan od Kamenih spavača.
Da li je htio poručiti da ljudima ne trebaju tumači? Da se oslone na Svete knjige . stećke i Modre rijeke, jer oni su duša Bosne.
Tko da zna?
Svjesnost ;
samoproglašeni tumači Bosne i Bosanskog bića su plaćenici, a plaćenici ništa dobro , ni mudro ne nose ,
ga tjera da ponekad muči kad treba vrisnuti, a opet nekako mirno, tiho ,staloženo i veoma glasno vrišti.
Oni drugi su plaćeni da kažu ono što pišu, a to nije Bosnina istina. Zato su laž i istina uvijek na suprotnim stranama.
Ima i časnih izuzetaka, koji iz ljubavi prema riječi i istini od Bosne ništa ne traže.
Ne traže ni da ih razumijete. Očekuju da ćete sami naći svoj put i prepoznati riječ istine.
Prošle su decenije, eoni , a u meni još uvijek leži mistika u neponovljivosti Kamenog spavača i Modre rijeke. Ili Modrih rijeka. I Bosne zemlje Božije milosti.
“Tko je ona,gdje je ona,zašto je ona,nikto ne zna, al je znano u Bosni je tma i tmuša neprobolna…”
Kao što je Jason modre rijeke prebrodio , tako će ih i Kameni svjedoci opet ponovo spojiti,
jer valja nama preko rijeke.
A nad Bosnom kao uvijek behara miris Božije milosti.
Dopisano:
Mehmedalija Mak Dizdar 17. oktobar 1917. Stolac – 14. juli 1971. Sarajevo Rođen je u staroj muslimanskoj porodici kao sin Muharema i Nezire (rođene Babović). Izgubio oca u šestoj godini. Imao je sestru Refiku i starijeg brata Hamida . Majka i sestra ubijene su mu 1945. u koncentracionom logoru Jasenovac, kao rezultat svojevrsne osvete ustaša Dizdaru zbog njegove neuhvatljivosti i antifašističkog djelovanja . (I izvor)
Njgov brat Hamid je zbog ilegalnog rada uhićen je od ustaškog prijekog suda ali je pobjegao iz Sarajeva. Nakon toga njegova majka Nazira (rođ. Babović) i sestra Šefika su odvedene u Jasenovac i tamo ubijene od ustaša. (II izvor).
Dvije interpretacije povoda tagičnog završetka dvije žene.
Zar zlu treba povod? Ni Hamid ni Mak se nikad nisu oporavili od porodične tragedije. Hamid je tavorio i zgasio svoju neospornu knjižvenu vrijednost. U inat ustašama , Hamid se proglasio srbinom,
i gle , morbidne li “slučajnosti” , Hrvati Maka svojataju kao hrvatskog pjesnika , Bošnjaci kao bošnjačkog, Srbi kao srpskog , valjde po bratu ,
a Mak unatoč,uprkos i u inat svima njima , umro kao Bosanac ,potomak bogumila,davno prije novokomponovanog Bošnjaštva.
In memoriam Margita Magi Stefanović i Janis Joplin
Memento vivere
Nisam vas zaboravio, mile djevojčice
Još uvek , malo sam ljut na vas,
tek toliko da stišam tugu.
Bile ste malo neobazrive.
Mislile ste da ljubav može sve.
E , nekad je mogla,
ali više ne.
Sada je previše tuge smrti bolesti
i sve se dešava jako brzo.
Nećemo reći mogle ste..
Da site mogle ovo se ne bi pisalo.
Nećemo reći ni žao nam.
Znamo da ste našle šla smiraj.
Takav vam usuad.
A za čim žaliti.
Živjele ste kako ste voljela.
Dok vam bijaše vakta.
Hrabre i ponosite iskušavale ste mogućnosti…
Ali bila samoća vas na kraju puta sustigla.
Sve tvoje ljubavi su ili otišle ili se otklonoile.
Kasno vas nalaze jer tako ste htjele,
Znale ste znanje –
vaše vrijeme da odete vas je sustiglo.
****
Poklonio sam vam jednu bajku. Znam da ste je čitale. Ali meni je lakše kada je ponovo čitam , jer me manje boli, odlazak vaš j ili rastanak naš.
Grlice umiru pjevajući
Rekvijum za djevojčice koje su umirale pjevajući i svirajući.
Neke osobe ostave duboke tragove u nama i kad ih nismo sreli. Nesusretanje ne znači obavezno i nepoznavanje ili manje tuge zbog rastanka.
Pomislili smo da je ovaj dio dana kao stvoren za za rekvijum i alelujah.
Blagi je dan. jedna od grlica je tog dana rođena. Sretni smo,ali i tužni.
Sretni je je toplina doma sjećanja ugodna. Tužni jer neke koji bi trebali biti sa nama nisu tu.
Ni vrijeme nam ne ide na ruku.Nema snijega, sve je nekako sivo i elegično i miriše na najtužniji sevdah. Ni ezani nisu što su nekad bili, ahtungovski zvučnici grme sa minareta. Plavi sefardski tonovi se sve rjeđe prelivaju Gradom čednosti. Praznici se slave iza zatvorenih vrata u praznim domovima. Mladost je odlepršala u potrazi za “boljim” snovima .
Bosnu nam režu , kroje , hoće da je dokrajče.
Kolone izbjeglica sa orijenta , iz Svete zemlje, se vuku ka Evropi. Napuštajući jedan svijet , zbog nemani. Preplašeni ljudi kroče u nepoznato, u neki njima strani svijet.
Tuga je to ogromna, nemamo riječi, još uvijek ne možemo spoznati razmjere raseljavanja.
Taj neki dert , ta tuga što nebo nam u dušu unosi, nas vodi u svijet pjesme i tužni život Dženis Džoplin i Margite Magi Stefanović.
Slušamo je i slušamo , za ovih malo više pet decenija jedne i dvije decenije druge nikad nam se nisu učinile drugačijim. Samo su nježnije i snenije postajale.
Svakim novim slušanjem vaših pjesama i muzike uvodi nas u neka nestvarna sanjanja bola, suza, traganja, ljubavi i radosti. Uvijek ste bila naš vodič u te predivne svjetove što ih samo čarobna muzika može pružiti.
Mi smo njih i njihove nebeske darove srcem prihvatali. Šta se može? Napustile nas grlice mile.
Jednom, umorne legle su da spiju i zaspale. I zaboravile da se probude. Prerano su te lijepe, nježnae grlice male zaspale i odlepršale u neki ljepši svijet.
Otišlje su s mišlju jer da su darovale sve što su imala pokloniti.
Jedna grlica,Magi su je zvali,manje poznate ali ne i manje tragična joj se decenijama kasnije pridružila.U svojoj samoći i jadu vakta su nas naglo napustile.
Pominjanje naših grlica predivnog muzičkog talenta nam pozove u sjećanje jednu knjigu iz Đenisinih, već dalekih vremena.
Kniga se zvala : Ptice umiru pjevajući.
Mi ćemo od knjige posuditi okvir, rečenicu dvije da bi ispričali svoju priču o našim grlicama i svim grlicama koje sličnu sudbinu dijele.
Prema jednoj aboridžanskoj legendi u australijkim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.
Ona ima perje duginih boja i izgled grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.
Glas koji pusti je nešto najljepše što se može čuti na ovom dunjaluku.
Nagovještaj krajnjih sahata maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.
Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi život.
Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.
Kada dođe do samrtnog dragana;ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.
U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi; polagano i usporeno; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.
Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.
Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.
Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.
Njemu je bolno jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.
Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.
Dok probija srce trnjem glas se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače i još jače nabada i nabada, trlja i trlja srce malo na veliki trn. Krvnik se ne povlači i on je u ekstazi, već se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.
Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.
Takve su majke.
Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća iz probušenog srca izvire pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.
Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.
Pojem nam poručuje ;
Ni jedna bol,patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja jesam Jedinog.
Nažalost niko osim neba nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj. Ljudi su oglušili od one boli i krvi koje rade.
Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice.Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi ,ljudskosti su htjele iskamčiti.
Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme; ogrubio i u zlo se uputio.
Ljepote pjesme čini da žrtva malene i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.
Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.
Dženis Džoplin i Margita Stefanović Magi su bile naše malene ptičice. Naše grlica bijele , što i kad su znale da umiru pjesmu i muziku predivnu su slale i poklanjale.
Taj škripavi, promukli ječeći, unjkavi i jecajući glas toliko kristalno čiste ljubavi i ljepote, lijepe i nježne i neuprljane još uvijek titra u našim grudima. Njen dar, njen glas isplakan od srca, bolan i plačan je zaključan u muzičkoj sehari trajnog nebeskog testamenta.
I one neshvaćene klavijature još tragaju za svojim putanjama koje će ih odvesti do nekog srca kome je ta muzika potrebna.
Akšam, umilno vrijeme kada dan više nije dan, a noć još nije postala noć. Prospu se umilne boje po krajoliku, često vam se glavi zavrti misao da se to jesen kupa u zlaćanim rubinovim bojama, ali sjetite se da je ljubav pored vas. I znate da mora biti proljeće i ni jedan drugi stađun.
Nekako , baš u akšam su počinjala sva druženja u onim nevinim vremenima, kada smo bili anđeli koji su činili sretnim svoje ljube. Činili sretnim, nježili i sve do jedne unesrećili silinom ljubavi.
I uvijek , neizostavno, smo pomišljali na Sergeja Aleksandrovića Jesenjina.
Mogli smo se družiti sa Serjožom. Nema veze , što je rodom sa sela , bio bi pravi konzilijaš, bjelavski mahalaš.
Malo bi se isticao među nama. On svjetlokos i nervičak; zagledan u horizonte revolucije koja je izdala narodne mase. Njega ubila.
Mi mutni i bez srkleta; zagledani u čarobne žene koje koje ćemo izdati. Ne sada , već jednog dana.
Mahalski rečeno: sad pa sad.
Ali, i on i mi smo bili zaljubljeni u ljubav, žene i domovinu.
Snene žene u akšam bile su samo početak snoviđenja koje traje čitav život.
Njemu je bijeli veo ljubav odnjeo. Izdražao bi to on. I prebolio smrt Dankanove. Da ju je doživio. Imao je još mnogo ljubavi u sebi, za sve one žene prekrivrene velovima raznobojnih čarolija.
Taman što je krenuo u novi juriš. dežurni žbiri revolucije ga preklaše; od uha do uha. Istina je, revolucija ubija i guta svoju čedno djecu.
I još mu namjestiše tri samubistva u nizu i jedno neuspjelo, u pokušaju. Bila je prava revolucionarna redaljka od samoubistava.
E, naš dobrii , naivni Sergej Aleksandrovićč Jesenjin. Nisi znao da nikad nije vrijeme za nove revolucije. Ni za nove ljubavi, dok ona milosna traje. Ne da zvijer narodu da ljubav slavi.
Često smo mislili na tebe i na neke koji su na naša druženja odocnili ili nikad nisu stigli. A opet sve smo ih naše đardine pozivali i sakupljali.
Neka oprostićemo.
I grlicama našim. I bjegovima. Njihovim i našim.
Boli nas,manje druženja, manje pjesama o ljubavi i milosnicama našim.Mnaje iskonskih dodira.
Svi ste nam oporučili toliko lijepih stihova i uspomena ljubavnih.
Ko nije priočitao tvoju Anu Sneginu, taj nije spoznao ljepotu i umilnost stiha.
Mi smo tvoja dva stiha stavili u našu Bajku o Gradu čednosti.
“Tih godina smo mi sve voljeli
a tako malo su voljeli nas.”
Ipak shvatili smo grešku ,jer i ti si se ispravio (na kraju i mi):
“Tih godina smo mi sve voljeli
a Bogami su i one voljele nas.”
U ime ljubavi tvojih – Dankanove , Ane Snjegine i naših ljubavi zamišljamo kako svaku veče:
Danas je utorak , 3. oktobar/listopad, ljeta 2025. plaho listopadne godine.
Nanizali smo nisku od 275. dana. Do kraja godine ostalo je još 90 dana.
Ravno tri niske brojanice. Dovoljno vremena da se čovjek posveti molitvi. A mi napišemo:
Slovo o molitvi
Molitva je ona jedina obaveznost koju trebamo raditi svakog dana. Neizostavno i bez razmišljanja.
Ljudi su neuki i griješe.
Misle da je molitva izmišljena da se klanjaju Bogu Jedinom.
A nije tako.
Milostivom nije do toga da mu se ljudi klanjaju reda radi ili zato što im je to rečeno.
On je molitvu izmislio radi ljudi i njihove dobrobiti.
Vrijeme posvećeno molitvi je najduhovnije i najplemenitije u ljudskom životu.
Sama pomisao na Stvoritelja odaganava sve strahove i neprijatna osjećanja.
Vrijeme molitve je vrijeme odsustva zla u ljudskoj duši.
Ona postaje čistija i uzvišenija.
Dostojna svoga Gospoda i njegovom nauka.
Duboka molitva, u osami, daleko od prisustva bilo kakvih posrednika , čine čovjeka primječivijim za Milost i Ljubav Božiju.
Obuhvaćena uzvišenim osjećanjima ljudska duša razmišlja o neizmjernosti Božije dobrote, strpljivosti i oprostu. I uvijek zanijemi od veličanstvenosti Božijeg stvaranja.
Tada se javlja težnja da se učini sve što je u čoviječijoj moći, da se isprave greške i grešnost svede na minimum. Da se dobrota , razumjevanje i oprost podari svijetu. Da se čini dobro i sije ljubav i milost. Da se oprosti sestri ili bratu koji greše.
Rekoše,:
Ljudski je griješiti, Božanski je praštati. I uzvišeno.
Jer život je jako kratak. Često prekratak. Ljudi su smrtniji nego to misle. A nose teška bremena na svojim leđima. Molitva im pomaže da bar neko vrijeme budu ljudi.
No čovjek je satkan od žurbe. Ili nema vremena za molitvu ili vrlo brzo zaboravi njene blagodati. ( Naći će te da su žene postojanije i predanije molitvi.)
Zato je učestalost molitve jako poželjna. Više se vremena posvećuje okrenutosti dobroti i milosti , uzvišenim stvarima. Manje je vremena za zlo i smutnje. A molitva i milodarja koje ona nosi su jako potrebni u ovim nestalnim i surovim vremenima. U vremenima kada čovjek sve manje zna i osjeća drugog čovjeka.
Zato vas molimo , zaviriti u svoje duše, pronađite preostala zrnca ljepote , okrenite se Nebu i zamolite Boga Jedinog za oprost.
Oprosti će vam se grijesi vaši , da bi vi drugima Božjom milošću mogli da oprostiti.
