Povelja Kulina bana

Povelja za Nobelovu nagradu

 

Svake godine oko 29.08. raspišu  se o povelji Kulina bana. Neka tako i treba. Zaslužili i ban i povelja. Vjerovatno i srednjovjekovni Dubrovčani (?) , kada je čestiti Bosanac i Bogumil tako mislio.

Ovo Bosanac i Bogumil treba posebno naglasiti. To znači on nije bio ni katolik, ni pravoslavac, ni musliman, ponajmanje ono hrvat, srbin ili bošnjak (u današnjem smislu).

Bio je Ban  Bošnjanin kao i svi Bogumili. U Bosni tada nije živjelo druge vjere i nacije. Samo Bogumili i Bosancii; dobre bošnje.

Hrvatski i vikipedijski istoričari mogu mačku o rep i o zadnjicu svoju ”časnost” okačiti tvrdnjom da su Borići i Kulin Ban kroatjanci.Valjda im to sva pamet što su je natakarili za trianaest vijekova robovanja i slugarenja raznim evropejcima.

Bizantinci su 1164-1165.god. porobljavali Bosnu i protjerala Bana Borića (Boriće) u Slavoniju. Njegov sin Ban Kulin je od Bizantinaca dobio status vazala i naslijedio očeve, da bi vladao Bosnom od 1180-.2004.god.

To službene činjenice povijesti i historije govore. Borići su Bosanci iz Bosne protjerani u Slavoniju i ne mogu biti hrvati. To što su u Hrvatskoj živjeli petnaestak godina ne može im uzeti Bosanštinu i nikako ih činiti hrvatima; ma koliko to hrvati željeli.

Dosadilo bi nam govoriti kako vikipedija,Vatikan i urotnička bagra bezočno laže, podmeće i podvaljuje neke svoje kukavićke mučke. To u Bosni dok je Bosanaca neće moći proći.

Bosna je postojala i prije hrvatske i drugih balkanskih zemalja (južnoslavenskih). U Bosni ima najmanje slavenske krvi ( o tome neki drugi put).

Povelja Kulina bana je ono što jeste : prvo vladarsko pismneo – pisano svjedočanstvo na ”južno slovenskim” prostorima. Ništa izvan toga. Povelja je samo diplomatska akreditacija jedne države drugoj, banovine drugom gradu  – državi.

Čudi nas,žalosti i brinu sagledavanje Kulinove povelje iz druge perspektive:

– rodni list BiH
– rodni list bosanske državnosti
– povelja treba imati svoj praznik

 

Sve je to u redu, ali…

Bosna je postojala četiri vijeka prije Kulina Bana i njegove povelje.

Za to vrijeme je svoju državotvornost ojačala i potkrijepila argumentima moći i sile da je predstavljala respektabilnu državu na prostorima južnog Balkna. Božja Milost je odredila njeno rođenje a historija ga upisala. To što datum nije tačno u bocu jasnu određen nije ni čudno. Niti jedna stara država ne može reći kada se tačno rodila.

Od rođenje do punosvijesti svakog dijeteta treba da prođe neko vrijeme. Da ono prohoda, da progovori, da se opismeni, da se organizuje, zauzme i odredi svoju ulogu u životu, preboli dječije bolesti, ojača i stasa, da se nametne i da kaže ja sam zrela osoba. Zatim to potvrdi, ovjekovječi ženidbom i regulama to je to.

Tako vam je i sa svakom državom. Kada se povelja desila Bosna je bila fazi  mladića pred ženidbu kojemu se nije žurilo ženiti. Mladića koji je želio prvo život kušati, iskustvo steći i tek tada ljubu naći i i oženiti.

Taj čestiti mladić, ne bježimo od toga da je bila čestita ljepot vila , ta Bosna da prostiš je imala skoro četiri stotine ljeta ( odnosno dvadeset sedam godina u ljudskim godinama) u momentu izdavanja povelje.

Zbog toga Bosni niko ne možete određivati nove datume rođenja i državnosti. Kulinova povelja nikako ne može biti rodni list BiH ili rodni list bosanske državnosti.

Kako nešto što dolazi četiri stotine godina iza rođenja , može biti njen rodni list po bilo kom osnovu.Oni što povelju krste danom rođenja neka uzmu kalkulator u ruku ili neka se vrate u školske klupe.Možda se nauče brojanju i opamete.

Nemojmo se igrati figurative. Časnost Bosne to ne dozvoljava.

Tako govore neznalice, neupućeni i zlonamjerni. Nije bitno iz kog razloga su donešena preuranjena i nelogična htijenja, ona nanose štetu Bosanskojm kontinuitetu, opstojnosti i državotvornosti.

Vjerovatno nije tako, ali čini se kao da neko hoće da ukrade četiri stotine godina bosanske državnosti ili četiri stotine godina opstojnosti i kontinuiteta Bosne. To ide u prilog negatorima Bosne i svega Bosanskog.

Povelja se figurativno može shvatiti kao ženidbeni dar ili miraz kojim ban Kulin u ime svoje potvrdio, ovjekovječo svoj i Bosnin status, zrelost i faktičko stanje. Ništa drugo.

Povelja , odnosno darodavac govori: eto mi smo snažna družina od karaktera koja samostalnio može određivati šta joj je raditi, čak i darove poklanjati. Ova poruka je upućena svima ; jer je dvadeset pet godina prije Bizantinac u krvi htio ugušiti i uništiti Bosnu.

Kao što nam historija priča i slavi: Bosna se ni tada niti ikad kasnije nije dala i poslije svakog krstaškog rata, krvi i boli , joj i uh jača i ljepša postajala.

Naš savjet je :

Ako hoćete da nešto pišete, provjerite i utvrdite činjenice i manite se bombastičnih naslova i tekstova radi skretanja pažnje,a koji u suštini ne korespondiraju sa istinom. I prije printanja u javnost još jednom pročitajte šta ste napisali i pokušajte osjetiti kako to pismene zvuči.

I još nešto!

Ne može se o povelji napisati pet-šest rečenica, naslikati povelju i reći eto to vam je povelja.

O Povelji se mogu tomovi knjiga pisati i opet bi se nešto propustilo. I naše pisanje je samo malecki  pokušaj da se čitaocu približi dio priče o Povelje Kulina bana.

Povelja je mnogo značajnija i dalekosežnija sa stanovišta humanosti, psihologije, filozofije, poetika, religije i politike koje niko nije uspio da zapazi (?!) i svoje zapažanje prenese čitaocu.

Kako bi izbjegli sve nedounmice u otkrivanju novih, čudesnih dimenzija prenosimo vam tekst povelje u cijelosti:

” U ime oca, sina i svetog duha, Ja,bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim vam prijateljem biti od sada i do vijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle god budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, sa pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a što mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sila, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi,koliko se može,bez ikakve zle misli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

/tu se povelja završava/
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset deveti dan,(na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

/ova rečenica je lično svjedočenje banovog pisara/

Da vidimo o čemu povolja govori i što to daruje:

I.obećanje i darivanje prijateljstva, pravde i povjerenje,
II.neograničena sloboda kretanja (gdje god žele kratati, gdje god koji hoće)
III.nenapadanje (nema časnika sile)
IV.jednakost i uzajamna korist (voljom poklon i davanje pomoći)
V.miroljubivost (pravim povjerenje i pravim srcem bez ikakve zlobe)

Od dana pisanja povelje nas dijeli period od 826 godina. Čitava jedna epoha se poslije nje desila.

Zna se da je tekst Povelje prevod bosančice kojom je povelja pisana. Svaki prevodilac se maksimalno trudi da što vjernije prevede tekst kojim mu se nudi.

Povelja počinje i završava pominjanjem Stvoritelja. To svjedoči Kulinovoj iskrenoj i nepokolebljivoj vjeri i predanost Bogu Jedinom, Bogumilskom. To potvrđuje i povelja i banov život.

Neko će reći tako se pisalo u onim vremenima. Nađite bar jedno jedino pismo iz onih i potonjih vremena koje pišu tako rječito, humano i bezuslovno čestito  nudi ono što povelja daruje i do kraja želi da ispoštuje.

Povelja odiše jednim visoko sofisticiranim stilom koji bi i danas bio vrlo efektan, aktuelan i moderan i nadasve poetičan. Riječi su vjerodostojne, milozvučane , blagonaklone i prijateljske. Upućuju na nepatvorenu dobrotu čovjeka koji poveljom poklanja najveće darove ljudskosti.

Upravo tako!

Kulin ban ne piše povelju radi odobravanja i političkih poena. Oni mu ne trebaju. On je već silni Ban koji ima najsnažniju podršku; Boga Silnoga. On povelju ,iz dna srca i duše; bezuslovno poklanaja Dubrovniku i Dubrovčanima koji su mnogo slabiji od Bosne.

Povelja je obligaciona, ekonomska ,politička i najprije humana darovnica.

Povelja je i filozofska poruka Vatikanu i cijelom svijetu,dalje prste od Bosne.

Povelja ukazuje na čestitost i dubokoumnu ljudskost Njega, Kulina. To nije moglo biti drugačije. Ban je dijete Bosne. Bosna je Zemlja Božje Milosti. Kome Stvoritelj daruje svoju milost i svjetlost taj može sjati samo ljubavlju, dobrotom, iskrenošću i zanosnom snenošču.

Riječ je o povelji Kulina bana od 29.09.1198.godine.

Kulin vladar Bosne valikodušno i bezuslovno nudi i poklanja suživot, toleranciju, pravdu i mir susjednboj državi i njenim građanima. Posredno svakom dobronamjernom čovjeku. To je bjanko akreditacija. punomoć i otvoreni kredit Dubrovniku i dubrovčanima.

Ne, nismo previdjeli jedan jedini uslov, samo se čekalo da se stekne okolnost za njegovo isticanje:

– svi vi Dubrovčani (i drugi tujini op.a.) možete doći ali sa ” pravim povjerenjem i pravim srcem,bez ikakve zlobe ” .

Ban ne traži mnogo, samo jedna iskreno Božansko pravo : Ljubi bližnjeg svoga.

To se dešava u dvanaestom vijeku, ranim ljetima srednjeg vijeka. Takvih primjera tada nije bilo; neče ih biti ni kasnije, do današnjih dana.

Ban se nije obazirao na to što su njegovi crkveni dostojanstvenici djedovske Hiže iz Mila vatikanske tvorevine zvali đavoljim crkvama. Oni nisu izmislili ništa novo. Jovan evanđelista u svojim otkrovenjima proročanski vidi Rim kao zvijer bludnicu.

Nije se obazirao što je Dubrovnik od prvih dana Bosanske opstojnosti bio uključen u široku frontu krstaških ratova protiv Bosne koju je osnovao Vatikan.

Svoju veličinu i vjerovanje u Boga i ljudsku dobrotu , Bosna i Kulin ban pokazuju slijedeći Božji nauk:

– Ako te neko progoni ti milostiv prema njemu budi.

– učenje Isusa Hrista:

-Udari li te ko po tvome desnom obrazu, ti mu i drugi okreni (Mat 5.39) –

– ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone (Matej 5.44)

Vatikan je krstašku frontu uvukao sve Bosanske susjede: Mlečane, Dubrovnik, Hrvatsku, Ugarsku, Srbiju, Zetu (Crnu Goru) i Bizantiju. Istorija je pokazala da Bosna nikad nije prestajala biti meta tih krstaških ratova, samo se fronta učlanjenih krstaša proširila matematičkom progresijom.

Još za Kulinovog života; papa Inoćentije IV je ozvaničio inkviziciju i pokrenuo krstaške i inkvizicijske ratove protiv prvo protiv Bosne ,potom i Francuske. Dubrovčani i ostali susjedi Bosne su kao i uvijek bili na strani Vatikana i zdušno ga pomagali, i silom i materijalno.

Dakle inkvizicija i krstaški ratovi su vatikanski i dubrovački odgovor na humanost i toleranciju Bosne i njenog bana Kulina.

Inoćentijem IV, Vatikanom je skrojena zlohuda sreća koja Bosnu prati kroz čitav srednji vjek i kasnije kroz novi vijek do ratova 1992.-1995. Te huškačke igre da prestanu. Vidite zakulisane radnje po vikipedijjama i sredstvima informisanja javnog mnijenja ” novog svjetskog poretka “.

Poretka koji ljudi od uma jednostavnio karakterišu kao novi imperijalni sistem globalnog porobljavanja i tlake.</br></br>

Moramo ponoviti da je značaj povelje Kulina bana drugačiji i višeslojniji ,nego što se to misli. Povelja ima poetičniju, savremeniju i humaniju dimenziju ljubavi i prijateljstva , nego što to sikstinski oci mogu zamisliti i prihvatiti.

Povelja Kulina bana predstavlja prvi zabilježeni javni, jednostrani , bezuslovni diplomatski poziv jedne zemlje, Bosne za mir, suživot i toleranciju među državama koje imaju različite poglede na svijet, religiju i koje pripadaju ratličitim etničkim grupama.

772.godine poslije datuma objelodanenja povelje tzv. pokret nesvrstavanja plagira ideje Kulina Bana.

Osnivač nesvrstanosti J.B.Tito je volio Bosnu zbog njene tegobne prošlosti i iskrenosti. Kada bi se umorio, dolazio je da se odmori u snenoj ljepoti i blaženosti. Uvijek se protivio njenoj podjeli kojoj su neprestano težili fašistički i nacistički elementi u Hrvatskoj i Srbiji; četnici i ustaše.

Broz je jedan od faktora koji su spriječili rastakanje i destrukciju Bosne.

Ti zvjerinji gladni fićfirići , šljam ljudskosti i pogančeri , krojači ”novog bosanskog poretka” zboravljaju, bosansku opstojnost.Bolje rečeni svjesno metu pod tepih i hoće da mažu oči gladnog naroda kojeg porobljavaju i pljačkaju.

To im ne može poći za rukom. Historija,istorija i povijest se jasno određuje prema svakom. Pravedno i istinito. A nebo sudi.Pravedan je to sudac.

Mi se samo trudimo da ponešto od toga objelodanimo.

Tito je, kao poznavalac istoriju Bosne bio je upoznat sa Poveljom Kulina bana. Bilo mu je jednostavno preslikati preformanse povelje u osnove pet principa pokreta nesvrstanih.

Pokret nesvrstanih nije opstao, pokloni iz Povelje se još nude. Nesvrstanost je uništila fašistička-arijevska zvijer.

Citiramo pet osnovnih principa pokreta nesvrstanih:

1.uzajamno poštivanje teritorijalnog suveriteta i integriteta
2.uzajamno nenapadanje
3.uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove
4.jednakost i uzajamna korist
5.miroljubiva koegzistencija

Vas ćemo zamoliti da uporedite stavke od I.-V. Povelje Kulina Bana i stavke 1-5 osnovnih principa nesvrstanih.

Mi nećemo komentarisati jer:

To je ona naša Bosna i Bosanski čovjek o kojem pokušavamo da pišemo, branimo i zle ruke koje se prema njima pružaju pokušavamo da žigošemo i odstranimo. Prošlosti radi i još neizvjesnije budućnosti.

Uvijek nam je velika pomoć pomisao da je Bosna Zemlja Božje Milosti i da je povelju pisao Veliki Bosanac Kulin ban.

U svrhu poboljšanja nepodnošljive stvarnosti i poremećenog mira u svijetu predlažemo Odboru za dodjelu Nobelovih nagrada da hitno i bezuslovno dodijeli Nobelovu nagradu za mir Povelji Kulinu bana ; svijetu darovanu od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Povelja Kulina bana je Dar koji  još uvijek persistira, samo ga treba ubrati.

Čista poetika je ta pismen ta Povelja da prostiš. Kameni spavač,govor  stečaka  je to. Puno je tu simbola i skrivenih značenja. Ne može ih ljudski um odjeraded proniknuti.

Kulin Ban na pladnju nudi Bosnu njenim krvnicima i bludnicama Vatikanu i Dubrovniku i ostalom svijetu.

Za uzvrat Vatikan i Dubrovnik i zle horde fronta Bosni na pladnju daruju krstaške ratove. Na isti način kao što je Irod Antipa Salomi i njenoj majci Herodijadi darovao glavu Jovana Krstitelja.

Jedna žrtvovana svetost je previše za nebo i zato je Bosna pošteđena i spaseno.

826 godina opstojnosti, kontinuiteta i koegzistentnosti Povelje Kulina bana na principma bezuslovnog poklanjanja prijateljstva, pravde, povjerenje, neograničene slobode kratanja, nenapadanja, jednakosti, uzajamne koristi i miroljubivosti su najbolja moguća preporuka za sve miroljubive nagrade i počasti svijeta.

826 godina poruka mira i ljubavi koje neće prestati da se glasaju, mole, nude i daruju dok je vijeka i svijeta.

Povelji , Kulinu i Bosni podarena Božja milost jer je njen usud zapisan (Mat.5.):

4.Blaženi oni koji žaluju; oni će biti utješeni!
5.Blaženi krotki; oni će baštiniti zemlju!
6.Blaženi gladni i žedni pravednosti; oni će biti nasićeni!
7.Blaženi milosrdni;oni će milosrđe zadobiti!
8.Blaženi koji su čistog srca;oni će Boga gledati!
9.Blaženi mirotvorci;oni će biti nazvani sinovima Božjim!
1o.Blaženi progonjeni zbog pravednosti;njihovo je kraljevstvo nebesko.!

Ne, nismo izmislili da su Bosna i njen narod Zemlja i djeca Božje milosti!

Toj svetosti poklonjene su riječi Jevanđenje po Mateju. I ostala tri jevanđelja o Bosni, Kulinu banu i narodu Bosanskom potvrđuju tu svetost. I Jovanova apokalipsa 11.1.i 2. . Stari zavjet i Kur'an isto sveto slovo o Bosni kazuju. Nećemo nabrajati milosti i riječi što su Bosni date i darovane. Za to bi nam trebala nova sveta knjiga, a nama nije data ovlast to činiti.

Kada bi sabrali učinke svih dosadašnjih dobitnika Nobelove nagrade za mir vidjeli bi da se oni ne mogu uporediti sa učinkom Povelje Kulina bana. Iz ove bezlične hrpe moramo, hitno i neizostavno , sa dužnim poštovanjem zbog svetosti, izuzeti čestitu i voljenu majku bolesnih, gladnih i potlačenih, blaženu Mariju Tereziju.

Iz istih razloga tražima od Ujedinjene nacije da donesu rezoluciju koja bi bila obavezujuća za sve njene članice. Tekst rezolicije bi glasio:

-Pozivaju se sve članice UN;bez izuzetaka i protekcionizma; zaraćene i nezaraćene, da svoje međusobne odnose obavezno grade na principima povelje Kulina bana od 29.8.1189.godine.

Ujedinjene nacije bi trebale 29.08. proglasiti : danom suosjećanja i molitve za Jovana Krstitelja i danom slavljenja Povelje Kulina bana.

Sretan rođendan Kćeri mila

Prelijepi i čudesni su puti Gospoda Milostivog. Uzvišeni i harmonični. U svakom trenu , i svakom prostoru i vremenu tka neraskidive niti u jednu sa vršenu cjelinu.

Ljiudski životi su prekratki da shvate savršenost i zaokruženost Božijeg stvaranja , ljubavi i milosti.

Na rođendan kćeri , malo odmaknut od slavlja , zahvaljujem se Bogu na Milodarju i divim se Njegovoj savršenosti, kojom povezuje niti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

“Petnaesta noć mjeseca ša’bana, osmog mjeseca hidžretskog kalendara, je mubarek noć Lejletu’l-berat. Ta noć se obilježava kao noć u kojoj meleki počinju pisati sudbinu čovječanstva i svakog čovjeka pojedinačno za narednu godinu. Ona navješćuje skori dolazak mubarek mjeseca ramazana.”

Moja kćer je rođena u zoru 16.avgusta, osmog mjeseca po svjetovnom kalendaru. Anologijom , rođena je u noći kada se anđeli povlače sa dunjaluka , gdje su saslušali dunjalučke želje.

To jutro je moja davnašnja želja , zapravo jedan san , bila uslišena. Ne nisam joj dao ime Lejla jer sam obećao da će imati ime mojih snova. A u porodici je već bila rođena jedna prelijepa i uzvišena Lejla istog prezimena.

Šaban je mjesec po kome je porodica dobila ime. Jedan naš daleki predak Alija aga Novljanin sa početka šesnaestog stoljeća, prije ravno pola milenijuma , je u noći 15. na 16.mjeseca Šabana, iz Damaska , sa trgovačkog puta, vođen Božjim proviđenjem naprečac skrenuo na hadžiluk.

Porodična praksa hadžiluka nijetom prvog hadžije ,nije se ni u jednoj generaciji prekidala sve do dvadesetih godina 20 vijeka.

Od odlaska Osmanlija sa južnoslavenskih prostora su za muslimane nastupile teška vremena. U kraljevinama :Austro-Ugarska, Srbija, Crna Gora, SHS, Jugoslaviji se dešavalo isto , u manjem ili većem intezitetu . Otimačine, pljačke, grabeži , paleži i ubistva . Jednom rječju Genocid. A ono što je preostalo su dokrajčili komunisti u NR Jugoslaviji.

No,Hadžije kroz vrijeme ostaju hadžije i Bog milostivi im uvijek daruje zdravlje i sreću , vrijedno potomstvo , nafaku po zasluzi , i mnogo , mnogo ljubavi.

Ona spava





Ona spava.

Smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da  joj se vrati. Blista onom nedostižnom  svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više im nije mjesto na ovozemaljskoj prolaznoj čekaonici.

Ona spava.

Nisu se vidjeli godinama.On Konj, kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg,kao da se nikad rastajali nisu. Položi joj mirisne ljubičice na uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Moli se, iako skoro ne otvara usta :

– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm…

A onda se sjeti da ga ona neće razumjeti i izusti molitvu na njihovom jeziku:

-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…

Kada je završio,čuje se riječ :

-Amin !

Ali to  ne izgovara on  , već djeva milošću drevne ljetne ljubavi bremenita , koja se u tom momentu na tren  budi i ponovo usni. On je strpljivo klečao , za ruku je držao i nastavio se tiho moliti.Molio, klečao i čekao.

Ona se budi.

-Dobro mi došao ljubljeni  moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali zemljom , a zaljubljeni bila djeca koja žele samo da se vole , igraju i ljube. Pričaj  mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo

I on joj je pričao. Gledao je radosnim ,nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .

I pričao … 

Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i držao za ruke . Ponekad bi je poljubio , u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.

Ljubavlju oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne divne prošlosti , jednog sna , jedne bajke  koja još živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati  i biće zapisana u vječnosti.

-Bila jedna kučica u cvijeću .

U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav vječna .Godinama. Imali su svoj Ocean tišine i sna.

Kučica svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana  , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja  , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom  i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica  i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.

Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro.Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno svjetlosno biće , da ih ništa ne rastavi.

 I bi kao što stari kažu :

“Svjetlost i tama su par.”

Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci.Zapada velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše ih.Godinama je  vladao nerazum i mrak. Nakon godina smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom  iskupili.

I evo njega , na koljenima kleči  i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.

Prelijepa , prozračna nevjesta, sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ljubi ga i izusti:

-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , svim srcem te uzimam za muža.

I zatvori oči .

Svešteno lice izgovori : – Amin , ostalo znate.- i u žurbi ode .

Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje i nježnosti bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje plavetnog oceana. Zovnu ga rukom. Čeka ga .

On leže kraj nje . Normalno, sa lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća.

Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji je.

Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.

Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

On je i dalje  drži za ruke.

Ona spava.

On zna da je još tu i čuje ga .  I priča joj:

-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Hana Krasotica sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od djevuške te. Voljela je proljetno nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i oni nju. I njega  sretnika . Očaran ljepotom njenom  , sa njom je  snivao najljepše snove i evo  nudi  joj svijet na dlanu.

Tugo moja , ona ne odgovara.

Ona spava.

Međutim ,jedna prelijepa grlica ,kao malo ptiće nježno i polako izmili iz grudi njene vjenčanice. Veselo se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama ,nestašno ih kljunom dodiruje, poljubac spušta i kroz otvoren prozor ka nebu prhnu.

U njihovom sjećanju biće zapisano da su se uzeli sedamanestog maja godine te.

Ona sada spava.

A on Konj je u jednom danu postao muž i udovac, sanjajući snove svog usnulog proljeća u oblacima.

U suzi koja neće iz oka da kane.

Zašto bi?

Život je nedokučiv i prelijep.

Hvala i Slava Gospodu.

Ona samo spava.

Zaustavite bol / Djecu još uvijek bespoštedno ubijaju

 

Jedna divna žena, Sveta Majka Tereza se pobunila  protiv pobačaja, paganskog ,a Bogohulnog običaja :

“U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno djete – i dijete mora umrijeti.”

Bila je poznata po tome , da joj se vanjske stvari, van njene uzvišene misije nisu previše doticali.  Ali kad bi nešto prevršilo mjeru,  javila bi se.  Čvrsto, odlučno i optužujuće.  Bez okolišavanja.

Mi ne želimo biti siromašni i  pridružujemo  joj se u  revoltu i  pobuni.

Ljudi redovno ili neredovno idu u crkve, đamije, sinagoge ili neke druge Božije hramove. Mole se Bogu i skrušeno poginju glave. Mnogi od njih su podmukle  ubice , za koje vjerska zajednica ne zna. Možda i zna ,  ali šuti.

-“Ne ubijajte svoju djecu radi siromaštva.

Mi hranimo njih i vas:

zaista je njihovo ubijanje veliki grijeh.”

(  Kur'an , El-Isra 31. )

-20.13 “Ne Ubi. “( Stari zavjet Knjiga Druga – Izlazak – Deset zapovjesti)

18.16.Ali ih Isus dozva i reče:Pustite djecu neka dolaze meni,  i ne branite im, jer je takvih kraljesvstvo Božije.17.U istinu vam kažem Ko ne primi kraljevstvo Božije kao malo dijete , neće ući u njega.(Jevanđelje po Luki)

Oni kjoji ubijaju  malu ,nerođenu dječicu su ubice najokorelije vrste. Oni ne dozvoljavaju da Božiji stvor ugleda svjetlost dana.

Kanonizovane religijske institucije su se vrlo tanko i blijedo branile protiv institualizacije abortusa. Države su odobrile genocid na vlastitom populacijom. Brojka pobačajem ubijene djece će uskoro stići cifru od stotinjak miliona godišnje. Može se porediti sa ubijenim i nestalim u  šestogodišnjem II svjetskom ratu.

Sada vam biva jasnije:
-Ubijanje nerođene djece je postao biznis.

Nećemo o tome . Previše je morbidno i monstruozno. Na vama je da spoznate sve to. I čutite ili…

Ljudi , vjernici da li se zapitate gdje će vam duša?

Ljudi ne shvataju da  maleno biće u utrobi već diše, primaju Božiju milost i  nauk.

Zločinci, neuki i nehajni  bigihulnici ubijaju djetešce koje se iskrenom ljubavlju počelo vezivati za Boga  Jedinog i Majku roditeljicu, možda i ubicu.

Svete Nožije  riječi    (uzete iz Biblije ,potvrđene Kuranom):

“-Ubiti jedno biće je isto kao što je ubiti čitav svijet” 

se ponajviše odnosi na ubitstva nerođene djece.

Ljudi nasavjesni  i nesvjesni znate li šta je ljubav?

 

Bože Mili, to oni  upravo sada ubijaju jedan cvjetak što nikad neće proputati.

Majko moja, to oni  ovog trena ,po  nepravdi ljudskoj strugaju djetešce što nikad neće  gugutati i smijati se.

Sestrice moja, to oni sada nestaju malu bebicu, koja  malom ručicom nikad neće pomilovati majčino ozareno lice.

Ljudi moji, neljudi, prešli ste na klanje nerođene djece iz nekih bezbožnih strahova.

Ljudi Božiji, molimo vas zaustavite masakriranje nerođenih anđelćića.

 

Ničim se ne mogu opravdati ovi zločini.

Ubiti nerođeno dušicu je  jedno od najmonstruoznijih djela koje je bolesni, zločinački um mogao smisliti.

Za ove zločine Nebo im neće ni suditi.  Molitve se neće primiti i pokajanje je uzaludno.

Paklena vatra je ubicama je unaprijed  određeno boravište.

 

Ljudi budite  milostivi, kao vaš Bog Milosrdni.

Uzmite Stari zavjet, Novi zavjet, Kuran ili neku drugu Svetu knjigu i čitajte.

Sjetite se Abrahama / Ibrahima, Isusa / Ise , Muhameda i svih drugih poslanika koji vam naukuju po tim knjigama.

 

Sjetite se šta vam se za djecu govori!

Sjetite se da imate djecu  koja su ljubav i radovanje!

Sjetite se i zaustavite bol i krik nerođenog djeteta!

Molimo vas, u ime Ljubavi Božije, dozvolite da djetešce udahne vazduh i zaplače.

Molimo vas da Božija nevinost usne prinese majčinom mlijeku i da sa smiješkom usnije.

Molimo vas , učinite nešto, bol  dječija na ovom svijetu  više ne može naći mjesto da boluje.

Molimo vas , radi vašeg dobra, nemojte biti saučesnici zla!

Amin!

Alelujah!

 

Dopisano

Nedavno se Majki Terezi pridružio i papa Franjo.

On pobačaj smatra naručenim ubistvom.

Svaka čast i čestitka na pravoj definiciji ubistva nevine djece.

 






												

Sa otvaranja galerije Bosna zemlja Božije milosti

 Sretna ti osma godišnjica Galerijo Bosna zemlja Božije milosti !

 

Neobjavljeni detalji

oliti

Crtice o jednom životu

 

Radostan , sretan ali i tužan…

 

Hoćete život jedan  u čet'ri crtice ?

 

Merel’ nako ukratko , foto i slikično, uglavnom?

 

Crtica I.

Dolazak Jr Seniora i  Jr/Jr I

 

 

Jr/Jr II (  Mahalaš jednom , mahalaš  i šeret uvijek ) :

Varijanta A. (za javnost)

Joj,  dedinih Ljepotana, boli glava.  

 

Varijanta B. ( kućna )

Joj , levata , Deda mili ,  boli glava .  

 

Crtica II

They are zabezeknuti!

 

Šta ste se zagledali? Ja samo malo grickam.

 

Ništa ,ništa. Joj, lijepih slika, ljudi mili…

 

Blenuli tetka , blenuli. Aha , malo grickaš? Aferim tetka! Jel meni šta ostalo?   – evidentno zabrinuto Jr.-Jr.II

 

Crtica III

Slikarev slatki zdravstveni konzilij

 

I ja ću, kada odrastem,  ako Bog da, imati   hejbet ‘vakih slatkih konzilija k'o Deda.

 

Ah, nekada!

 

Baš je ovi Deda smi'šan.

 

Crtica IV

 

 

Belajli , jazuk Tahta!? 

Ovu ću crticu , pijetetom ,  da oćutim.

D'bro.Dobro.

Nema mjesta ljutnji , ljepoto mila.

 

Zemaljsko vrijeme neumitno teče.

Jr Senior je dobio Juniora 3.

Tetka je dobila Juniora 1.

Očekuje Juniora 2.

Mašallah!

 

Galerija Bosna zemlja Božije milosti je ušla u osmu godinu postanja .

Nježne grlice još uvijek lepršaju njome.

Slikar je neumoran , škraba , moluje .

Tišinom sni i voli djetinjim srcem .

Grad čednosti se oporavlja.

Modra rijeka blista.

Prelijepi život  se polako zaokružuje i sa Bosnom zemljom Božije milosti gre dalje , polako putem ka svjetlosti.

 

Savjet? (Oprostite , nije obvezatan.)

 

Molite se Bogu Jedinom,

vjerujte srcu svome nevjernom

i daće vam se.

 

 

Epilog?

Nije mu vrijeme!

( Valjda ! Ali tko da zna ?)

 

Hvala ti Gospode ,

oprosti nam grijehe naše

i molim Te čuvaj nas od zla.

 









 

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera– Crno i bijelo

 

Crno i Bijelo

 

Ima jedna divna pjesma. Pjeva je prekrasna i nježna  grlica Iva Zaniki. Da li je se sjećate?

Mila i krhka, sa raskošnim glasom od neba darovanog. Čini nam se i malčice tužna. Možda zbog pjesme.

 

La Riva bianca, La Riva nera. Obala Bijela – Obala Crna.

Neuki će reći tužna i lijepa pjesma. I biće u pravu.

Zaista je elegična i puna neke boli koja oplemenjuje. Usudićemo se i reći –  To je kancona koja nosi nadu više od drugih. Mnogo nade.

 

Nježna balada pjeva o jednom ratu. Onom prvom. Mislimo od svjetskih. A čovječija historija su sve sami ratovi. Kao i u svim ratovima, nesrećnici koji se ne pozanju pucaju jedan na drugoga i ubijaju se.

Ovaj rat je malo drugačiji. Pucalo se sa udaljenosti, ne većoj od širine bulevara. Ubica i ubijeni nisu to željeli. Njih su poslali da brane slobode bogatih. Svojom smrću.

Ako ne budu pucali, oni drugi, koji takođe ne žele pucati, njih će upucati. Dijeli ih širina Rijeke. Njene dvije obale imaju različite boje. Jedna je crna, jedna je bijela. Ali one su nestalne. Jednog dana je jedna obala crna, a drugi dan je bijela. Zavisi koliko ubijenih ima na njenom tlu. Te obale su ona tanka linija koja razdvaja život i od smrti.

 

Bijelo  i Crno.

 

Ako nesrećnika posluži sreća i tog  dana ga zapadne bijela obala, sve je u redu. Život teče dalje i on se smatra srećnim, jer nastavlja da se pati i iščekuje kojom će se bojom njegova obala bojiti kad se usud njemu nasmiješi.

Ako nesrećmika jednog dana  zapadne crna obala, i to je u redu. Život teče dalje i njega smatraju sretnikom, jer su ga nestali  i pobjegao  je patnji  iščekivanja.

Opet to Crno i Bijelo.

 

Gdje je tu plavet, purpur…?

Jednog dana neko poremeti raspored nebeskih  putanja i dvojicu sretnika zapadne ta plavat , purpur, svjetlost…

Ah, da.

Jedan je kapetan, drugi obični vojnik. I u vojsci ljudi prave podjela. Sada su jednaki, jer smrt sjedi pokraj njih i smješka im se. Ovaj put nije nasilna. Učinila je da boli nestane. Samo nestavrna tišina i svjesnost vlastitog nestajanja.

Dvojica nesretnika shvataju da nisu od iste zastave, da su danima pucali jedan na drugoga. Pjesma nam ne kaže, ali licencia poetika nam dozvoljava da pomislimo da su, možda, upucali jedan drugoga.

Oni nisu ni ljuti , ni tužni, samo su jako umorni. Dugo već traje to pucanje. Danima i noćima.Godinama.Eonima. Ne da čovjeku mira i odmora. I mnogo nestajanja nosi. Ljudi ne prestaju da se ubijaju. Bacili Uzvišenog Boga i njegov nauk  za leđa i zaboravili da je ubiti jednog čovjeka kao da se pobio čitav svijet.

Njih dvojica su svjesni da se neće vratiti svojim mirisnim đardinima i domu svome. Od domovine im je ostao samo pogled na zastave,  koje su neumorne. Vijore se u krvi nesrećnika i sa svakom smrću su ponosnije. Ni jedna smrt, ni hiljade mrtvih ,ni milioni mrtvih ne može da poremeti njihovo ponosno lepršanje na vjetru.

 

Zar je to sada bitno?

Vojnik i kapetan sa sjetom, možda tugom, osluškuju glasove koji dolaze sa druge strane brda. Tamo je  trava još uvijek zelena i rosna. A žene i cvijeće mirisni i vječni.Glasovi slave bogate vinograde i život.

U ovoj kratkoj storiji, naslućuje se divan momenat, kada iz patosa, jer ovo je ipak tragedija, kao iz nekog plavetnog izvora isplivava nada.

Oni su mogli biti prijatelji, da ih nisu natjerali da čine zlo jedan drugome. Dišu, gledaju, misle, vole i krvave na isti način. Tako im suđeno. Pa ljudi su. A svi ljudi su Božija stvorenja.

Mi zamišljamo da pružaju ruke jedan drugom. Taj stisak ruke, umirućih, je nada. Neprijatelj u stvari nije neprijatelj. On je samo prijatelj koga su primorali da bude neprijatelj.

Ljubav i mržnja. Prijatelj, neprijatelj.

Crno i bijelo. Crno-bijeli svijet.

 

Dajte prizmu. Dovoljna je samo jedna. Ona u srcu. Za trenutak taj crno bijeli svijet postaje svijet  pun svjetlosti i duginih boja.

A tamo , iza brda , jedna žena čeznutljivo pjesmom doziva nečije ime, koje se nikad neće odazvati. Da li je to ime jednog od ove dvojice? Mi to ne znamo.

Iva  Zanicchi pjeva posljednji stih i završni refren Riva Bianca, Riva Nera. Mora da privede  pjesmu kraju, jer bi dalje ponavljanje prizvalo patetiku, a njoj ovdje mjesta nije.

Noć je pala, žena plače, vojnik umire, kapetan će uskoro za njim. Tišina.

 

Mi ćemo sebi dozvoliti još jednu digresiju i reći:

– Zapazili smo da je i iznad Riva Bianca i iznad Riva Nera , u momentu kada su se prijatelji uznosili na nebo, zasjala Božija duga i spojila obale, a sunce se diskretno povuklo, da svojim sjajem ne zasjeni lepšajuću ljepotu boja i Božijeg stvaranja.

 

Iva Zanicchi – La riva bianca ,la riva nera / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik

 

 





 

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera- Crno, plavet, snovi i valeri

Crno, plavet, snovi i valeri

Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti.

Tako vam je to na ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

Pisali smo o svjetlosti i bojama. Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave to nam govori da smo sretni ljudi. Samo sretnici sanjaju boje. Svi sanjamo boje, samo se većina ne sjeća obojenih snova. Sjećaju se snova u kojima je svijet crno – bijeli. A to je isto kao i da ne sanjaju.

Kada ih upitate kakve su te boje, slegnuće ramenima. Neki će biti zbunjeni, a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jednu riječ:

-Bajkovite kao san.

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo .

Negdje bijelo znači zaštitu od sunca, a crno od hladnoće. No, ima ih koji drugačije misle. Sve zavisi od vremena, podneblja i prilika.

Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje. Samo je jedna izmišljena zemlja terorista uzela crno za svoje znamenje. U ovom vremenu u obećanoj zemlji.iInekada davno prije u križarskim , pljačkaškim i gusarskim vremenima. Nikakve razlike.

U prošlim vremenima, recimo vijek jedan prije ili skoro dvi tisuće prije , crno znamenje je bilo moda. Pogubna i ogrezla u neviđenu tamu, koja je nosila samo smrt, razaranje i nestajanje.

Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje se tresu i trunu na vjetru i kiši. I sunovraćuju se u zaboravu i paklu.

A šta su boje? One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje, ljubavi i tuge, boli i smrt.

Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke . A snene , čarobne  i prelijepe.

Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča. Maglicama Crno daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost, tako da ljepota žene izbija u prvi plan.

Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi. Broj maglica je lako izračunati. I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena. Zato su maglice raznobojne, a uokvirene su Crnim da se ta milina istakne. Kad neko žensko biće usnije i jedna maglica se sa njom gasi.

A opet, sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetama. Oni ne polažu nikome račune, zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Čak i ako upotrebe riječi i boje sa svim sve nijanse Crnog. ništa ružno ne mogu roditi, jer u u srcuma , u rukama , na usnama srcu nose ljubav i harmoniju Božije milosti i stvaranja.

Kako ćete istaći blijedilo i ljepotu udovice, koju i u suzama vodi njen senzibilitet? Crnim ili tamnim kontrastima.  I boje ih slušaju jer umjetnici najčešće o ženama sanjaju.

A snovi su prijatelj mraka  i tamnih kutaka srca. Kad snovi izdaju , srce krvari Crnim  tonovima.

Kad cvijeće, krajolik ili stare zamke crtaju o tajnama žena, snovi se snivaju.

Nažalost , rečeno je,čovjek se ne sjeća snova koje sanja u bojama. Samo crno – bijele snove. Unatoč tome, oni nisu  manje lijepi. Prozračnost bijelog im daje čednost, a toplina crnog život.

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego da prošetaju nekin lijepim đardinom  i uživaju u bojama.  A đardin je  danju  uglavnom zamoran i vreo. Noću u tami, kad Crno vlada, kada se mjesec preliva po cvijeću, a mirisi stapaju sa Crnim što se polako prikrada sa neba, svako srce je popustljivije i krhkije.

Ne uzdrhti srce od jarkih, plamenih boja i od sunčeve svjetlosti.Srce natjera kožu da se naježi od osjećaja koji dopiru od  šumova i uzdaha što ih krije tajanstveno Crnilo noći.

Da , tom Crnom, kome se i srce raduje, tada je dobrodošao Mjesec i Maglice. Natjeraju oko za zaiskri svjetlost duše, da se ona prelije na čuperku kose, ma koje on boje bio. Uvuče u dubine srca i raznježi odushita, snova i ljubavi.

Neuki, obični ljudi  su u pravu. Niti jedan umjetnik ne može uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem. Niti mogu dočarati ljepote koje izviru iz Crnila koje se od iskona sa neba spušta.

Nisu to stotine nijansi. To su tisuće i tisuće valera koji lebde pred očima sretnog bića.

Pola valera nosi svjetlije nijanse, druga polovina je poklonjena Crnim nijansama.

Ako obični  smrtnik ima sreću da u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana trešnjine boja  na svojim, može se sasvim slobodno reći:

-Sretnog li bića. Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je svjetlost i crnilo, boje i valere, darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinom biću i nikom posebno . Dar koji se ne prekida.

Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati, ni njome vladati. Jer boja je vladar  ljubavi i života. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav, ona se odjene bojom koju zaslužuje. Nažalost, ne zna se zašto sve ljubavi od Romea i Julije teže 0nim naj  Crnim nijansama.

Tako vam je to u ovom prelijepom plavom prostranstvu gdje Svjetlost i Crno mogu biti istoznačnice. I ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

*

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera – Crno platno , košulje i krv

Crno platno, košulje i krv

 

Crnim se mogu obojiti sve boje i uništiti bilo koji bitak. To se radi da bi se prikrile blato i prljavštine, kako uobičajene, tako i ljudske.

Ljudi  u crno boje i platno. Onda ono ima svoju svrhu.

Kaluđerice, pokrivene žene , fudbalske sudije, neki monaški redovi i florne trake na prsima ljudi ili na vijencima su uvijek traženi.

Frakovi, smokinzi i odijela, zatim kišobrani, kape i šeširi najgospodskije izgledaju u crnim bojama.

Da li možete zamisliti udovici u drugom tekstilu osim crnog. Ja, ne. Može biti udovička odora i svilena, i čipkasta u prozirna i izazovna, čak i odbojna, ali samo ako je Crna.

Sa druge strane imamo crni tekstil koji zaziva krv i smrt. Mnogo krvi i ništa manje smrti. Crne košulje i crne uniforme.

O Crnim košuljama i crnilu koje one nose najbolje ćemo naučiti proučivši život Dučea.

 

Benito Amilcare Andrea Mussolini je rođen u Predappio, 29. srpnja 1883.

Neslavno je skončao u Giulino di Mezzegra, 28. aprila 1945.

Musolinija je lako opisati, dovoljne su dvije riječi: diktator i fašista.

No, da li je sve tako jednostavno. Idemo zaviriti u prošlost. Diktator je bio od 1925. do 1943. godine. Fašista mnogo duže, biografi kažu od 1919. godine. Ma jok boni . Nečovjek i nečist se po samom rođenju postaje . I biva sve do smrti. I poslije nje. I ne prestaje to biti, jer se u pakluu roštilja na svojim djelima.

Neuki i nerazumni nikad naučiti da je nečist uvijek pogan. I dan danas Dučeolica maštu zastranjenih i poganih ljudi. Čak i mrtav ima sljedbenike, koji ga slave i hvale. Uvije je tako. Nečist slavi  poganluk. 

 

Politiku je počeo kao socijalist, sasvim oprečno od onoga što je postao. 1919. s istomišljenicima osniva Nacionalnu fašističku stranku (PNF), koja se brzo razvija i sve više približava desnici pri čemu se i Mussolini udaljava od ranijih ideja. Čuven je njegov pohod na Rim 1922. godine. On mu otvara vrata apsolutnoj vlasti i diktaturi. Zbližio se sa Njemcima i Japancima u nakani da postane vladar svijeta. Nije uspio u naumu. Krajem II svjetskog rata partizani ga  zarobljavaju i strijeljaju.

Ali krenimo redom.

 

Rođen 29. srpnja 1883. godine u okolici sela Predappio, nedaleko mjesta Forli u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini Romagna , tada jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji. Majka, Rosa (djevojačko prezime Malteni) je bila  jedna od najuglednijih učiteljica u okolici. Otac, Allesandro, bio je kovač i odani socijalist. Kovači u svim vremenima su bili usko vezani sa drvodeljama. I ovi sa njima. Svoj posao su usklađivali i kada se to nije činilo zgodnim.

Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), koji su kao djeca umrli. Dakle poticao je iz niže klase. Mjerila tih  generacija. U katoličkoj školi je zbog toga bio ismijavan i omalovažavan od djece i učitelja. Kao desetogodišnjak je pokazao svoje crnilo. U svađi sa jednim učenikom nije mogao odoljeti porivu da mu ne zabije nož u ruku. Zbog toga je nsatavio školovanje u državnoj ili pučkoj školi, kako se to u narodu govorilo.

Bio je dobar i svestran. Uspio je završiti samo srednju školu. Pokušao je raditi kao učitelj. Neuspješno. Vrijeme je pokazalo da je njegovo znanje haotično i nedovoljno poštovanja onih kojima se želio dodvoriti. Već tada su ga pamtili po crnoj odjeći, tmurnom licu  i medaljonu sa ugraviranim likom Karla Marksa.

Nije uspio dobiti posao u upravi, zbog neiskustva. Vjeruje se da je to bilo ubogog  porijekla. 1902. godine migrira u Švajcarsku iz ekonomskih razloga. Moguće i da izbjegne vojsku: U odsustvu je  zbog toga osuđen. Sveopšta amnestija ga je spasila zatvora. Povremeno bi ostao bez novca pa je prihvaćao razne slabo plaćene poslove. Moguće je da je i često bio gladan i ogorčen.

Žestok stav prema crkvi nekako je pošao nezapaženo, kao i njegov literalni pokušaj u vidu  antiklerikalnog  romana Kardinalova ljubavnica. U romanu ukazuje na sebičnost, licemjerje, korumpiranost, raskalašnost i zločine crkve. Bio je gorljiv revolucionar i socijalista i nastojao se istaknuti i nametnuti  u intelektualnim krugovima. Nije uspio.

Kardinalova ljubavnica nije roman vrijedan pomena, ni sa estetske i jezičke strane.

 

Upiremo prstom na Kardinalovu ljubavnicu i kažemo :

– Društvo koje je stvorio Duče je upravo odrazu ogledalu onog  društva kojeg je osuđivao u romanu. Istovrsno po djelu i činu. Strahobalno nehumanom i uništavajućem društvcu i njegovom činjenju. Sa posljedicama koje zgrožavaju normalan um. Tama i crnilo. Mrak i najgušće , najslojevitije ljudsko crno.

 

Crno prati Musolinija od dječačkih dana. I nikad ne prastaje.

Poslije brata i sestre umire mu majka, 1904. godine kada se vratio kući. Zatečen je i pogođen. Kad je čovjek mlad nije ni svjestan da je ljudsko crno prisutno na svakom koraku i čeka prigodnu priliku.

Radio je par mjeseci kao profesor francuskog jezika, hvalio Marksa i Ničea, filozofiju ovog drugog je proglasio himnom života. Nacisti i fašisti su ideju nadčovjeka pokupili od Ničea. Niče je to prekopirao od Stendala. Možda je Musolini san o vlastitoj veličini počeo sanjati upoznavajući djelo ovog filozofa.

 

Možda i nije sanjao o tome da će jednog dana biti diktator koga nacija obožava. Ali je uvijek želio biti nešto više od običnog, siromašnog provincijalca.

Dalja biografija je svim Italijanima dostupna i poznata. Jedan kratki Musolinije životni potpuri:

 

– 1910.- Oženio je poznanicu iz djetinjstva, siromašnju i skromnu Rachele Guidi, koja mu je rodila četvoro djece. Bio je pristojan kršćanin koji je vodio normalan obiteljski život. To mu uopšte nije smetalo da ima brojne ljubavnice.

–  1911.- Bio je pacifista. Protivio se ratu Italije sa Turcima, što ga vodi u zatvor. Ali diže mu cijenu i 1912. Postaje direktor Socijalističke partije. Pacifista Musolini se protivi i I svjetskom ratu, ali želi da Italija bude na strani onih koji se bore protiv Centralnnih sila. Na strani crnila koje jurišaju na Evropu. Valjda tada prestaje i njegov pacifizam.

I ne samo to.

On počinje da se izdvaja od političara svoje stranke.

 

Kaže im:

“Shvatio bih našu apsolutnu neutralnost ako biste vi imali hrabrost da idete do kraja , a to znači, izazovete ustanak. Ali njega apriori ne uzimate u obzir zato što znate da vas očekuje neuspjeh. Onda recite sasvim iskreno da ste protiv rata zato što se plašite bajoneta.”

I to je njegov razlaz sa socijalizam i uplivavanje u vode fašizma. Priključuje se pokretu

Fasci d'azione rivoluzionaria internazionale.

– od 1915.- je bio učesnik rata, ništa posebno mu se nije desilo osim , ohrabrujućeg i željenog ranjavanja zbog kojeg je demobiliziran.

– 1919. godine sa s bivšim lijevim intervencionistima i mladim ratnim veteranima osnovao Fasci Italiani di Combattimento. To je početak Musolinijevog puta po kome je poznat.

 

Ciljevi su im bili: proglašenje republike, ukidanje Senata, reforma parlamenta, konfiskacija crkvenih dobara, djelomična eksproprijacija kapitala i agrarna reforma.

Kada je oteo vlast, Benito Musolini je zaboravio svaku stavku svojih htjenja i razmišljanja.

Od pacifiste je postao nasilnik.

Stranačke mase su se naoružale i terorisale sve koji se nisu slagali sa njima. U ljeto 1921. Musolini na kratko napušta stranku zbog sukoba sa vodećim ljudima, ali to je vodilo slabljenju stranke, a Musolini sebe nije mogao vidjeti u nekoj drugoj stranci, pa dolazi do pomirenja. Povratak u stranku je bila ona prelomna tačka koja ga je gurmula u zagrljaj     radikalnijim desničarskim idejama.

 

– Krajem 1921 godine stranka mijenja ime u Partito Nazionale Fascista, da bi 1922. postali najbrojnija stranka u Italiji. Svjesni svoje snage i moći više ništa nisuželjeli prepustiti slučaju.

– 24. oktobra Musolini je rekao.

„Naš program je jednostavan: želimo da vladamo Italijom”.

 

Bilo je to na kongresa u Napoliju koji je upriličilo 60.000  fašista. Zauzeta je rijeka Po, i svi važniji gradovi u Italiji. Crnokošiljaši su krenuli u Marš na Rim.

Vojska nije intervenisala, kralj Viktor Emanuel III 28.oktobra daje mandat premijera vlade  Benitu Musoliniju, koji će trajati do kraja njegovog života.

Pola godine kasnije Musolini ima 700.000 registrovanih pristaša. Isto toliko crnih košulja.

Rađa se Duče koji više nema obzira ni prema kome, osim prema samom sebi. U sebi vidi božanstvo. Poput Nerona paljevina i smrt, mnogo smrti mu je životna hrana.

Duče je svemoćan, sve zna, i mora mu se polagati račun za svaku sitnicu. On je vođa svemoćne Fašističke stranke i stranačke milicije koju je obukao u crne košulje. Znak prepoznavanja crno zaziva crno i radi najcrnje  stvari.

 

Benito Musolini – Duče  postaje vođa cijele Italije, sviđalo joj se to njoj ili ne.

Slobode je zavijena u crne odore.

 

Duče je legenda u koju svaki Talijan vjeruje ili Duče misli da vjeruje.

Sjećate li se njegovog romana Kardinalova ljubavnica i  napomene o tom romanu. Sada to zaboravite, jer je i sam Duče zaboravio i izbrisao dio svoje mladosti.

Gorljivi ateist   i antiklerikalac se približio Crkvi i pojeo je sva istupanja protiv nje koje je imao. 1929. potpisuje konkordat s Vatikanom. Neko će reći politika, jer je Vatikan napokon priznao italijansku državu. I biće u pravu, ali dijelom. Sa crkvom Duče postaje neprikosnoven. Jer Duče je ta država.

 

Ne zaboravimo, on se većini Italijana sviđa. Budi im nadu u slavu nekadašnjeg Rimskog carstva. Zar simbol Dučeove stranke nije bio snop pruća sa sjekirom u sredini – fasces – starom rimskom simbolu discipline. Porobljena je Albanija, Libija i Abesinija. Na žalost i Dučea i mnogih Talijana to je bio san, koji je trajao samo dok je Duče bio živ.

 

Mnogi zaboravljaju da je Duče bio uzor drugim crnokošuljašima i drugim crnilima. Frankovi falangisti , Hitlerovi nacisti , hrvatske krvoločne  ustaše… i sva druga monstruozna fašistička bagra su najviše voljeli crne košulje i sijati tamu i crnilo. Smrt i pošast.

Pričati o savezništvu tama i crnila je samo kratak tren Dučeovom životu i historiji italijanskog naroda. Italijanima će donjeti mnogo crnog. Patnja, bijeda, užasi rata i mnogo smrti. Milioni Italijana nestaju širom Europe.

 

Dobar dio u logorima smrti nacista, ironično nazvanim spa banje u kojima je kulminacija gostoprimstva „tuširanje“ ciklonom B.

Više od pola miliona Italijana , neki pominju i milionske cifru osta zaleđeno po ruskim stepama.

Nek je progutala, Afrika , a dio je zaglavio na brdovitom i negostoljubivom Balkanu. Nijemci porobiše Italiju. Saveznici je bombardovaše, pa načiniše invaziju da bi istjerali Nijemce i ubili fašizam. Italija diže ruku na Italijana. Partizan na fašistu.

Tama se uvija, crnilo se  grči i jauče. Ništa ne pomaže. Ni jedna tama ne drži do vijeka. Mora mjenjati mjesto sa svjetlošću i Crnilo sa bjelilom i drugim bojama.

Porazi su vodili ka izdaji. Dučeova veličina se raspada.

Stranačke kolega glasaju protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. srpnja 1943. Sasvim dovoljno za rušenje mita o Dučeu. Kralj mu oduzima mandat, on biva uhapšen i interniuran u hotel na planini Gran Sasso d'Italia. Međutim Hitler nije voljan da partnera prepusti stihiji koja zahvata Italiju. 12. rujna 1943. oslobodili su ga njemački padobranci predvođeni SS pukovnikom Ottom Skorzenyjem.

Postavljen je za premijera marionetske države Talijanske Socijalne Republike (Republica di Saló). Duče zna da je bez talijanskog naroda koji se okrenuo protiv njega. On ih je izdao. Nije uslišio njihove snove, zemlja je porobljena. Dvije sile na njihovoj zemlji vode rat, najviše strada talijanski narod.

Ipak Duče hoće da se dodvori sunarodnjacima:

– „Ovo će biti republika talijanskih radnika i već je počela s odlučnim provođenjem svih onih postulata koji su punih četrdeset godina ispisani na zastavama socijalističkih pokreta.”

Beu obzira na nadošlu „miroljubivost“ naložio je da se pobiju svi učesnici urote koja ga je makla sa vlasti i uništila mit o njegovoj nepogešivosti. Nije poštedio ni zeta, grofa Galeazza Ciana.

Historija nas uči da sve  ima svoj rok. Rat se bliži kraju. Amerikanci su nezaustavljivi. Nijemci bježe.

U Dongu na jezeru Como 28. aprila 1945., kod mjesta Giulino di Mezzegra se Duče zaustavio da predahne prije nego što će pobjeći u Švajcarsku. Nije uspio popiti kafu   sa svojom ljubavnicom Clarom Petacci do kraja . Iznenadili su ga partizani. I pazite sad – pitaju ga:

– “Zašto si izdao socijalizam?”.

Nemojmo zaboraviti najistaknutije osobine crnog vraga nisu snaga i sijanje straha. Zavodljivo oko i dopadanje su glavne odlike Sotone.

 

Partizanima je bilo bitno što je izdao ideju, ne i to što je unesrećio Italiju. I oni čine nešto što je nalik tom Dučeu i njegovim crnokošuljašima.

Streljan je po kratkom postupku. Kao da se nekom žurilo da mu zatvori usta. O onda kruna Crvenog humanizma sa svim odlikama crnog:

– Musolinijevo tijelo i tijelo njegove ljubavnice   i drugih fašista je  naglavačke obješeno u Milanu. Razularena gomila se se iživljavala nad mrtvim truplima. Truplima kojima su, koliko juče eskstatično klicali.

Crna i morbidna slika. Pobješnjela masa izvlači iz ljudi najcrnje iz njihovog mozga.

Musolinijeva skromna supruga je preživjela rat i njeno troje djece, sinovi Vitorio i Romano, kćerka Edda udovica Grofa Ciana. Treći sin, Bruno gine u avionskoj nesreći.

I to bi trebao biti kraj Benita Musolinija, Dučea Italije. Ali nije.

Legenda ne umire, čini se da oživljava.

 

Predappio danas. Rodni grad Benita Musolinija koji je kao Duče planirao obnoviti Rimsko carstvo. Uspio je stvoriti samo državu u kojoj „je vođa uvijek u pravu“. Od lijepe, otmjene i pitome Italije stvorio je rigidnu i ružnu državu.

 

Zar je to važno? Nekima nije.

U Predappiu je vikendom gužva. Iz svih krajeva Italije, a i iz Evrope ljudi se dolaze pokloniti kostima koje su sahranjene na lokalnom groblju. Neprirodno velikoj glavi od bijelog mramora – Zuri u posjetitelje. I vrlo bitno:

– Svastike, fascio te biste Mussolinija ili Hitlera se slobodno prodaju. Biznis je biznis.

– Rodna kuća talijanskog Dučea i njegov mauzolej mjesto su hodočašća.

Kad ulazite u rodni grad Dučea na pravo stanje stvari upozorava grafit na jednom od zidova.   – Nekadašnja poruka „Romagna, zemlja antifašista“ prepravljena je i danas glasi  – „Romagna, zemlja fašista“.

Nevjerovatno.

Crno da crnje ne može biti.

 

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera – Crno i crnilo

Crno i crnilo 

Stendal je preteča Ničea. Umro je dvije godine prije nego što se rodio filozof koga je Benito Musolini neobučno cijenio. Ni Niče nije mogao crniti stvarnost  kako je ljudi mogu ocrniti. Zapravo stvarnost je malo kriva. Ona , ni kriva ni dužna  , postaje saučesnica zla po htijenju poganih, pohlepnih i bešćutnih ljudi .

Oktobar 1929. je rodio crni utorak u SAD i diljem svijeta. Haos u kretanju kapitala vodio je strmoglavo niskim indeksima vrijednosti tržišnog kapitala.Slom tržište dionicama i drugim vrijednosnim papirima vodi do nezaposlenosti i očaja najsiromašniji populacija. Čak i mnogo bogatiji nisu bili pošteđeni agonije beznađa , bijede i siromaštva.

Skoro se niko ne sjeća vremena tih događanja kada se samo u jednom danu „crnom utorku“ promjenila demografska slika širom svijeta, posebice u SAD. I tumbe okrenula živote desetine miliona ljudi, gurnuvši ih u najdublje ponore  tame i crnila. Do gladi i umiranja od gladi.

Amerika tih godina (1929.-1933.) više nije bila željena  zemlja velikih gradova na čijim pločnicima rastu zeleni zlatnici.Nije više bila eldorado – obećana zemlja. Postala je zemlja kolona ljudi  koje su lutale širom sjevernoameričkog  kontinenta u potrazi za poslom, kojeg nije bilo. Kolone su se razlijevale na sve strane poput paukove mreže. I zaista ljudi su ličili na muhe bez glave , koje se zapliću u toj mreži.

Pomoći nema, ali se ide naprijed. Tvrdoglavo i beznadežno.

Ljudi marširaju sa sjevera do juga pa se vraćaju nazad na sjever. Oni drugi idu sa istoka na zapad,pa se ponovo vraćaju na Istok. Mimoilaze se, nemaju snage ni da razmijene koju riječ. I boje se. Da jedni drugima mogu reći samo tri riječi:

-Nigdje nema posla.

Prvo su započeli traganje za korom hljeba vozeći se u automobilima i kamionima. Brzo je nestalo novca i benzina, okrenulo se na lutanje zaprežnim kolim, civarama ili jednostavno i najmasovnije i najrentabilnije: lagano – pješice. Sa imovinom i krpicama koju mogu tegariti na leđa.

Tako se sporije i lakše umire. Od gladi, ponekad od tuge , malčice i od iscrpljenosti. Korice hljeba nigdje nema. Ni mekinja. Svuda je crnilo i tama. I smrt na svakom raskršću. I prije raskršća. Da, i poslije rakršća i na sredini puteva i na svakom koraku.

Smrt je imala toliko posla da se umorila. Često je pogledavala ka nebu tražeći pomoć. Nikakvog znaka. I šta će, nego nastaviti raditi svoj posao. Čini se da  u takvim vremenima samo smrt ima stalno zaposlenje. A njen očaj nadmašuje očaj umirućih.

Pored puteva, ostavljeni kamioni, automobili, motori i krstovi. Mnogo krstova. Milioni. Veliki krstovi za odrasle. Mali krstovi za malene. Ovi maleni su višestruko brojniji.

Imam jedno sjećanje o tim vremenima.

Dugo sam razmišljao da li da vam ispričam priču koju sam slučajno saznao. Boli me i sama pomisao na nju.

Zapravo, ne znam kako  mi je u ruke dospjelo par listića, ispisanih nevještim rukopisom koji je miješao američki i Bosanski jezik. Američki Bosanac piše nekome (vjerovatno braći , roditeljima i sestri – oprost moli):

Ispovjest Ismail Šaban Hadži Hasana ( fragment )

 

„Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama.

Ne, ne znate.

Oprostite mi , ali malo vi o tome znate.

Malo ih je koji imaju to znanje. To se ne nauči. To se jedino može iskusiti.

A možete li zamisliti kada vam četiri male ljubavi umiru na rukama.

Ne, ne možete ni zamisliti da toga  ima.

Znate li vi kako vas sve boli, sve umire u vama ,a vi se igrate radosti. I to četiri puta.

Ne, ne znate.

I bolje vam je. Ne biste to mogli preživjeti. To može osjetiti  samo onaj  koji to iskusi.

Vi vidite život, male ljepotice se polako tope. Postaju vazdušaste. Pretvaraju se u providnu paučinu jer danima nisu jele. Gladne su , ali hljeba ne ištu. Toha su jednom imale. Željne su ponoga što nikad okusiti neće.

A vi morate pjesme i priče ljubavne da im pišete i pričate.

Prerasle su uspavanke i bajke.

Hoće da  im pričam o ljubavi. Jer u mojim riječima i bajkama  je čitav njihov život, koji neće proživjeti.

Znate li to kad im pjevate, voljećete ih do kraja života, jer one tako žele, a život im izmiče.

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju. A znaju da voljeće se i poslije života.

Imao sam četiri grlice mile. Sve jednako lijepe i ne zna se koja je ljepša od koje.

Tri male očeve bebice.

Imao sam ljepoticu ženu,moje radovanje.

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju, a znate da je to posljednji put.

Ne, ni to ne znate.

Nemojte ni pokušati. Slomiće vas.

Sve u vama vrišti, a vi ste delfin što uranja u plavet dubine, dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan koji koji hoće da plače i raznese vam tijelo u paramparčad.

Znate li kako je biti bespomoćan dok njih glad boli, a neće da vrište, jer ponosne grlice su ona. Na oca i na njegove priče o stečcima i Modroj rijeci.

Ne, ne znate.I bolje vam je.

Nemojte ni pokušati zamisliti. Budite ponosni na stećke i Modru rijeku jer će vas uvijek čuvati i braniti od zla.

 Niko to ne može pojmiti , osim onih koji znanje u srcu nose. Njima će biti zeru lakše. Vratiće im prizore davne zapretene u damarima istetoviranih čemerom. Nije važno što su tužni i što bole. U njima je sva ljubav i život voljenih.

Jedino vam preostaje, da ih zagrlite, nježno kao bebice, jer sve ih boli. I život, i ljubav i milovanje i snovi kojih više neće biti. Ponajviše glad  za životom koju nikad neće moći utoliti, jer im vrijeme ponestaje.

Znate li kako izgleda kad bol od gladi umine i ljubavi male, i ona velika usniju.

Ne ,ne znate.

Jer, niste se molili, četrdeset dana i noći pored raspuštenih kosa plavih i crnih sa rukom u ruci, dok one odmaraju do sljedećeg jutra do sljedeće boli.

Ne, nikako se niste molili, jer bi vam se srce slomilo, što molite Nebo da ih uzme što prije, samo da ih glad i život koji nestaje manje boli.

Da li znate kako je to kad shvatite da one znaju da je zadnji dan došao , a smiješe se na vas..

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Svjetlost je prisutna. Čitavog našeg puta nas je pratila. Nestavarna bjelina koja titra i nježno kao treptaji lahorca  za nama lebdi. Toliko je umilna i lijepa da bi se čovjek najradije uronio u nju. Ali ga strah, suviše je vezan za ovaj život i tlo kojim sve umornije i pogrbljenije korača.

Tu svjetlost ponekad obliju plaveti i rosa. Naučili smo da je tada tužna. Neko je usnio dubok san i posadili su novi krst pored puta. Djecu su obično sahranjivali u sred neke mirisne livade sa cvijećem, koje bi preko noći naraslo.

Ja sam pomagao koliko sam mogao. Zanat mi je to. Drvodelja sam. Priučeni. Mortao sam se priučiti. Dobar sam čovjek , a jedino sam u ovom vaktu mogao pomoći nesretnicima. Lako je za djecu sanduk napraviti. Ali i najteže. Nema tu posla i treba tako malo materijala. Par daščica.Uredno ih posložiš u tabut tahtu,a ona mokra od suza koje ne možeš zaustaviti. Postaješ robot koji se više i ne pita šta je to djetešce ikom skrivilo.

Znaš da se i prelijepa i nježna  Smrt prestala pitati o tome. Ali ni ona se nije naučila kako zaustaviti suze kad malena bebica umire jer majčine grudi su presahle od hgladi , a mlijeka , kapljice bijele tekućine koja život znači, nigdje ni za ilađa ni.

U mojim ušima je uvijek neka naša sevdalinka, neka sjetna sefardska   balada ili kancona, nježna i mirisna svirala dok su prelijepe oči mojih ljubičica u snu smiješile.O , i sasvim spokojno umirale. Jedna za drugom. Uvijek sam znao kad je ljubav pobijedila.

Najsvježije se sjećam smrti najmlađe ljubavi. Sjedili smo oko vatre. Sisali smo neke suve slamčice da zavaramo stomak. I do vode je sve teže bilo doći.Kao da su se putevi gladi i bijede urotili protiv života i vodili sve dalje od vodenih tokova.

Mjesec je lebdio. Zviježđe žmirkalo, lagani vjetrić je pirkao. var+tra je lagano pucketala. N anjoj sam neke mlade kore roštiljao. I njih je bilo sve teže nači. Mnogo je gladnih prolazilo tim izgubljenim putevima bez nade , poločanih kostima i krstovima .

Ostalo nas je troje. Moja malena, moja mezimica. Najmlađa,a najduže je izdržala. Moja velika malena, moja  ljubav, mila žena moja ,više nema ni snage da gleda i miluje kćer koja mre. I  ja, luda koja je pošla u novi svijet, jer je čula da u njemu zlato na svakom koraku viri, samo ga treba iščeprkati i pokupiti. Jeah’ , kako nije.

Malo, sa strane,  nedaleko od naše svjetlosti u prozraćnom žbunju plakala je smrt. Prelijepa u bijelim velovitim haljama , strpljiva , očajna i pokunjena. Bespomoćna u svojim iskonskim ovlastima. Svjetlost joj je prišla   i znam da je zamolila da prošeta u zvjezdanu noć , obriše siuze  . Nikako ne pristaju njneoj ljepoti. I neka se  osvježi. Niko joj neće pobjeći. Smrt bi se postidjela i izgubila u Crnilu .

I onda se muzika polako utišavala i mješala sa blagim noćnim povjetarcem gubeći se u preriji , ka nekom drugom bivku gdje još jendo biše polako pada u samrtničku agoniju..

Malena je zaspala i više se nije probudila. Dvadeset četiri sata je spavala. Toliko je bila gladna i umorna. Želio da je to bude san ozdravljenja. I čitao joj pjesme njihove. I čitao i čitao, a muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah, što stidljivo je dolazilo iz tame noći.

Ljubio sam joj rukice. Vodom kvasio usne, želeći joj dati godina svojih. Milovao kose koje su sve manje iskrila. Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale. Govorio da je volim. Da je ona moje malena što mi život  znači. Ali, bebica moja bila je tiho i   postajala je sve  prozračnija.

Vatra  se skoro ugasila, pogledao sam  u ženu. I ona je usnila. Otvorio sam i Kura'an i Bibliju, moje utjehe i zalegao kod malene. Još uvijek je bila tu. I osjetio sam da Svjetlost bdije nad nama.

U glavi mojoj misao umetnuta:

-Oprostite dobri ljudi. Sada ne razumijete, ali jednog dana shavtićete da je to najbolje za sve. Sve počinje i završava  u sveznanju milosti i ljubavi Božije.

P

Mostajala je sve blijeđa. Vidim svjetlost joj  prilazi i ljubi je. I suze koje ne žaluju, već slave život, na usne joj spušta. Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim i slutim riječ:

– Oprosti mi Oče. Nisam ništa zgriješila.

Nije ih uspjela otvoriti. Samo mu je ruku blago stisnula. Znala je da smo tu.

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava mi slijeće na lijevo rame. Kljunom mi dotiče usne, vesela je, razigrana, ali znam da mora ići.

Odlerpršala je.

Dugo sam  je čeznutljivo gledao i mahao, dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih, koje iz vedra neba , poput slavljeničkih iskrica  zapadaše po nama.  Malena je leprešala ka nebeskim dverima. Ne znam šta mi je. Nema sunca, a meni oči vlaže. I potocima niz slice slaze A mislio sam da sam sve suze isplakao.

Moje su molbe uslišene.

Umrla je mirno u snu, pred samu ponoć.

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj. I mojoj ženi.

Ona je umrla sljedećeg jutra. Tačno u vrijeme kada su se prvi put spajali. I ovaj posljednji.Onako kako je to uvijek željela. Mlada i lijepa i poslije noći ljubavi.

Kada sam Malenu pokopao, malo dalje od puta u šumici sa ljubičicama bio sam malo  umoran. normalno i gladan, ali sam ipak zaspao. Odmah do žene, pazeći da je ne probudim. Nisam želio da i ona tuguje.

Probudio me glas  ljubavi i čežnje.

–  Mili dođi mi i zagrij me. Malo mi je hladno.

Legao sam uz nju, čvrsto je zagrlio, da mi  i ona ne pobjegne.

–  Mili moj, hoću da ti pričam o onoj noći kad smo prvi put ljubav vodili.

Htjedoh reći:

–  Nemoj mila, štedi snagu.

No, znam ne bi bilo nikakve koristi. Kad moja ljubav nešto naumi to tako biva. Jer ona nikad ne griješi. A sad je i tako dockan za sve.

Ili nije?

– Znaš mili, u svoj dnevnik sam sve zapisala. Evo ti ga pa mi čitaj, evo odavde gdje mi je kažiprst legao:

“Ustaje, malo mi pomiluje grudi, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Štiti moju nevinoszt.Meni toplo u grudima, vali se prosuše tijelom. Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Nigdje nam se ne žuri.

– Bože mili, kako sam bila sretna sa njim. Koliko me samo boli ta ljubav.

Ne znam odakle mu to, ali on nije htio da bude talijanski žigolo, on nijje htio da bude nalik francuskim ljubavnicima. Negdje je o tome nešto čitao. On je htio da bude samo jedan bjelavski mahalaš , koji zna znanje  i koji je na privremenom radu u zemlji popločanoj zlatom. I uredio je da noć ide tim tokom.

Uzeo je flašu, zagledao je, obrnuo, okrenuo i nasuo dva konjaka u kristalne čaše. Prvo onu lijevu do srce , od srca. Zatim onu desnu nevjernu, lutaličku. Uzeo bi kutiju onih žestokih francuskih cigareta, blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi. Onda bi nježno, sasvim blago odvojio celofan. Ciganka bi zaplesala. Otvorio bi kutiju, stavio dvije cigare usta, pripalio ih. Meni stavio među usne jednu, sebi drugu. Meni lijevu, onu ljubavnu od srca. Sebi onu desnu, nevjernu skitalačku.

Povukli smo dim, istovemeno i otpuhnili ga neistovremeno. Ja ga nisam otpuhnula. Ja sam se zakašljala, nije mi prijala.

– U zadnje vrijeme cigare su sve lošije, neku krđu stavljaju u njih. Pokušaj manji dim.

Poslušam ga i više ne kašljem i uživam u njoj.

Tada počinje igra rozaklije ,ribizli, baklave i tulumbe.

Jedno zrno grožda ja njemu,on zrno meni. Komadić baklave ja njemu, komadić tulumbe on meni. Ja njemu zrno ribizle, on meni i tako dvadeset dva puta. Između svakog po dva poljupca. Ja njemu jedan, on meni jedan. On bi kao nespretan bio, ispala bi mu rozaklija ili ribizla. Nije se stidio da mu i tulumba ili baklavica ispadnu. Onda bi ih tražio, dotaknuo bi mi butine, nekad grudi, nekad stegna, ništa nije ostavljao na miru.

Nespretnjaković jedan. Čak bi ponekad i usne promašio i u lice, uši, vrat i grudi me ljubio, kao da traži ono što mu ispada. Ja sam se smijala, odgurivala ga. Govorila mu da je smotan i blesav. Njegove su oči iskrile, sve bi mi je bliži bio .

Odjednom sam  naga i uzbuđena, a da toga ni svjesna nisam. I onda mu je bilo lako da me ubere. Tako je bilo te večeri.”

I dok završavam čitanje, vidim da ona stvarno vidi i ležaj, i svijeće, i grožđe i ribizle, i Curvoasier i Gitanes i da se zanosu uvija kao da je mazim. Znam da me želi i ruke mi pruža i ja joj se priključim.

Meni nije padalo na pamet da bih mogli voditi ljubav. A evo mi je vodimo, i isti žar iz nas izbija, kao onu našu prvu veče, prije trinaest godina. Valovi ljubavi iz mene biju, ona ih prima i jača ih i šta ću nego se predati i vrisnuti:

– Mili, moj. jedini moj, volim te – navsegda.

Ona me ljubi i ljubi, nježno miluje i pripija se uz mene  se još samo tren i onda me preplavi zahvalnost i ja je stišćem i ne dam da mi i ona ode.

Otvaram oči, i vidim da se ona smješi i kaže mi:

– Volim te ljubavi moja jedina.

Zatim je  klonula.

Da i ona je usnula.Nisam sebičan bio. Nisam je zadržavao. Pustio sam je da odleprša u susret našim sjevojčicama.

Pokopao sam je pored kćerki. Na grob sam joj stavio  mali drveni nišan nalik ljiljanu. Taki je i ovdje naš običaj.

I ona je bila moja malena djevojčica.

Rastali smo se se u blagoslovljenoj noći.

Bože ljubavi i milosti  molim te, uputi me da ti se zahvalim na blagodatima kojima si me darovao.“

****

Žig na pismu govori da  mu srce nije  prepuklo.

Valjda je imao dovoljno uspomena da nastavi živjeti i sanjati.

*





 

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera – Crno i boje

 

Crno i boje

 

Već smo insinuirali da je sinonim svjetlosti bijela boja. A crna je njena sjena, njena prva pratilja.

Bijela boja je sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja, nijansirane valerima crvene, narandžaste, žute, zelene i  plave.

Bijela boja se identificira sa veseljem, svadbom,  nevinošću i čistoćom, a u Kini s tugom.

Šta mi ovdje tražimo?

Pa ovdje nema crnoga.

Ili ima?

Kad uklonimo bjelinu dnevne svjetlosti i noć prekrijemo oblacima javi se to naše, očekivano :

Crno.

Dobro, ni oblaci nam više ne trebaju. Mladost ne voli da im pogled  ka daljinama i ljepotama Univerzuma bilo što zaklanja.

Sklonićemo oblake.

Možemo to mi.

Pojaviće se tama. Nije sasvim crna. Ali je blizu Crnog. Samo da nema prelijepog, izdajničkog zviježđa imali bi mi svoje Crno.

Crno se bori sa maglicama.

Avaj!

Njima u pomoć dolazi  sjajni  Mjesec.

No, ništa nije tako Crno. Naša tama je iskonskija, nastala je prije njega.

Mi smo to Crno usvojili.

Rekli su nam da pišemo o tom nevoljenom Crnom.Hoće da nas uvale u belaj.

A mi znamo pisati samo o lijepom i o nečem bliskom ljepoti naših duša.

Hoćemo li uspjeti ?

Tko da zna?

Ali ljepota u srcu nam kaže  –  potrudićemo se.

Pa da pokušamo!