Prema jednoj aboridžanskoj legendi u australijskim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.
Ona ima perje duginih boja i izgled grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.
Glas koji pusti je nešto najljepše što se može čuti na ovom dunjaluku.
Nagovještaj krajnjih sahata , maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.
Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi život.
Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.
Kada dođe do samrtnog dragana ; ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.
U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi ; polagano i usporeno ; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.
Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.
Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.
Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.
Njemu je bolno , jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.
Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.
Dok probija srce glas joj se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače, i još jače nabada i nabada, trlja , i trlja srce malo , na veliki trn. Krvnik se ne povlači i on je u ekstazi, on se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.
Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.
Takve su majke.
Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća , iz probušenog srca izvire pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.
Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.
Pojem nam poručuje ;
Ni jedna bol, patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja Jesam Jedinog.
Nažalost, niko osim neba nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj.
Ljudi su oglušili od silne boli i krvi koje rade.
Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice. Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi , ljudskosti su htjele iskamčiti.
Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme; ogrubio i u zlo se uputio.
Ljepote pjesme čini , da žrtva malene i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.
Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.
**
In Memoriam svim Grlicama koje su usnile pjevajući i sanjajući o ljubavi.
