Category Archives: Grad čednosti

No comments

Bleki – A šta je to sevdah

  By Grad čednosti, Ljubav

 

 

 

 

 

Tajna svjetlosti  Afroditina čarolija

Nježni plamen ljubavi  

Sunce more miluje      Vali

 

Zvijezdice   Tišina

Ljubav      Jedinstvena maglica

 

 

Snježni most   Cvijeće

 

Krug radosti   Blaženstvo

**

Bilo je to ljeta 1968. godine. Na plaži dva su djeteta, djevojčica i dječak, dvije grlice male. Dječak i tujinka se miluju i ljube. Tada nije bila. Kasnije će je on tako i proljećem svojim zvati; jer je otišla. Prije toga za sva vremena  svoju ljubav njemu darovala. Miluju se i ljube; ljube i stidljivo maze. Nikog nema, sami su, tišina ih spaja. Krajolik ih smiruje i bodri.

Mjesec se nasred neba zaustavio. Stidljivo jedan prozračni oblačić pred oči stavio. Neće da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece nešto nestašno rade.Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga. Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.

Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.

Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.

Odjednom ničim izazvana djevočica dječaka ozbiljno upita:

A šta je to sevdah mili moj?

Blesan je zatečen ne sto već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.

Đe me nađe, konta on. Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti sjeti se Sulje, Solomona, neki mu ko rod dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:

– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.

-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.

-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah.

-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.

– Hoću malena moja,ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.

Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali slađahne aktere.

Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Dio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah.

Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.

Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.

A šta je sevdah pitala me djevočica mila ,što se nenadano međ’ oblake skrila?!

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili ,kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.

Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakari.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.

Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.

To je dio sevdaha: poetika i snovi.

Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…

Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.

Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila tanka ko dlaka dohaka zlom insanu.

Umiralo se onako,polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu i sofri meze i pića,kao predjelo sevdahu i ljubavi.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba.
I jošte meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Vesne proljeće, Anabel Lee i Ane Snjegine, grlice, klinke i vrapčići, iz srca Sanje, Jasne, Sonje, Anđele, iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princom, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane, djevojčica, nježna žena Fahreta , Senke, Kaliopi, Vlaste, Bisere milo moje, jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem, Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem, Silvana Zilha sa ranama, klinka Pjaf, Velike Besi, Bili i Janis, i princeza Dajana …

Nabrajanje nam uvijek ide od ruke, ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo.

Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajka pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.

Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.

Duše predane bezuslovnoj ljubavi Jedinog oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje; sveto i iskreno, prelijepo i vječno, mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora teče.

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo –Grad Čednosti.

Duše zaljubljene u milost ljubavi, dobrotu čovjeka, ljubavnicu svoju.

Duše zaljubljene u radost ljubavi, dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

Pa ti draga,milo  moje traži i nađi definiciju sevdaha.

I zapamti : sevdah i ljubav su ponekad gori od mržnje.

Lome te, zamaraju i slamaju, šamaraju i guše, na plač i krik tjeraju, ranjavaju i bole i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.

Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih, kaže sevdah koji kao duh obilazi i miluje kapije zaljubljenih.

No comments

Basna o Orkici

  By Grad čednosti, Ljepota, Ljubav

Basna o Orkici

 

“Nekad davno bijaše jedan umiljati Usamljeni vuk,

dio raskošne menažerije, oliti života zvanog Cirkus.

Na njegovu sreću on ne igra u njemu , vec upravlja njime.”

 

Nekoć zapljeskaše neuki:

” “Vuk” se umorio i ne mere ganjat’ “ovčice” po areni.”

 

Oblajhan inatnim  srebrenim nitima napravio je Kučicu u cvijeću,

otvorio čudesnii pansion , zvani Galerija Bosna zemlja Božije milosti za

prelijepa krhka bića, da mu djevojčice ,privučene mirisom cvijeća i ljubavi,

dolepršaju na dlan, poput ružičaste grlice sa rubinovim ogrlicama .

 

Ne m're se požaliti. Život je i dalje prelijep.

 

Ipak u svitanju svakog dana on sa tugom gleda u bjelinu

opustjele ljuljačke na trešnjinom stablu,na kojoj još uvijek

treperi sjena one , čije ime ne smije izgovoriti…

 

Čekajući Princezu , plemenitu a nježnu Orku.

koja se ne vraća ,iako je obećala,sjećajuć se zakletve;

Moja si i ti to znaš…

 

Nešto u ovoj Basni ne štima!

Još nismo sreli Orku koja se plaši.

Dobro , d'bro šta se može.

Sutra je novi dan.

 

Naravoučenije:

Ili plemenite Orke nisu što su nekad bile,

ili Vuk nije Vuk ,nego Mali princ,

pa Orkici grehota na maksumče udarit’.

 

**

Dopisano

Razum zbori da je Ljepota, onomad greškom zalutala u

razigrani, ljubavlju i cvijećem obojen vrt.

Srce treperi : Malena me još uvijek voli.

Pa vi vidite šta vam je raditi!

Jal’ vjerujete, jal’ ne vjerujte!

Bajke su uvijek bajke,

osim kada su basne.

















												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Bleki – Bolero,more , Princeza i ja
			

						

				  By     Grad čednosti, Ljubav   			

			
		
		

			  
						
												

						
 












Ovih mjeseci sanjam isti san. Noćima lebdim. Iskopao sam ga iz mladosti. Bio je zapreten godinama mojih traganja za tobom.


Bože mili , koliko ja to godina imam?


Sasvim dovoljno da počneš stariti.


Aha ,kako ne?


A ti tek dijete!


Ne znam , nekako mi se ne čini da je rapodjela poštena.


San sam nazvao Bolero , more ,Princeza i ja.


Pitam se : Što li sudbo?


Sunce treperavo , se uranja u more koje blista , otvara se i šalje blještavu stazu ka nama.


Staza sjaji i titra poput djevičanskog maslinovog ulja ,po kojem lebde platinom optočeni blistavi dijamanti. I svakim se lahorastim mreškanjem vjetra ,prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi. Ona se stapa sa rumenim nizovima iskričavih rubina i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.


Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi, kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke Bolera. Mnogo bolera.


Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć, pretvara se u čežnju koja smiruje ludu djecu u nama.


Mi sada želimo samo da smo jedno.


Ti me upitno gledaš?


Žalim, iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, zaustaviti Bolero . Odvraćam pogledom , sliježem ramenima, kao da kažem ;nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone. Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.


Spašava nas Mjesec.


Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me, jer novi akter , bajke ove noći , je nasmijani srebreni nestaško.


Onaj veliki krvavi Mjesec koji se katkad javi , kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta tone u more u bijegu Mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.


Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu, koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica, koje se neprestano biserno prelijevaju i klize.


Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja , stvara onaj isti put sa biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.


Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.


Krešendo.


Bolero tuguje.


Tišina.


Oko muzike i nas sve zanijemilo.


Samo naša tijela ubrzano dišu i spajaju se.


Mjesec to osjeća i smiješi se.


Iako moćan , večeras stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih i srebrenih velova pokreću se za muzikom.


Bolero to čuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle i miluju.


Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste djetinje ljubavi.


Krešendo.


Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on , sa odrazom zvijezdica i maglica ,izvodi ritualni ples plodnosti.


Note su gušće, instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.


Da li to Mjesec ili Bolero lude?


Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.


Ruke se dodiruju.


Poljubac?


Ne,još!


Dvojba? Ne , nimalo. Čeka se onaj tren kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.


Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.


Usne vlažne od mora ili suza, tko to zna?


Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, tražeći se samo tren u kome se spajaju i ljubav vode.


A onda?


Bolero skoro da vrišti.


Klizi.Vivo,vivače!


Mjesec okreće glavu.Prijekorno gleda Zvijezde, one prigušuju sjaj. Samo maglice trepere.


To Mjesec,to zvijezde ,ne žele postiditi Djecu.


Djeca ne žele prekinuti poljubac. Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke nestašne, ruke su ljubavi to.


Suze ne bi trebale prestajati liti. Od sreće.Niti spajati se.Od ushita.


Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?


Zbog onih letećih svjetlucavih odsjaje , što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.


Činilo nam se da vrijeme nije bitno.


Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno.


Ono je stalo, samo radi ove večeri, ovih maglica, zvjezdica ,Mjeseca , Bolera i nas.


Bolero posustaje.


Uinat njemu , usne su rascvjetali pupoljci.


Mjesec se polako skriva iza oblaka, koji se nenadano pojavljuju.


Pristižući vjetar polako šapuće imena.


Tvoje i moje.


Proljeće i dobrota. Dva sretna bića , što usred plavetnog ljetnog Oceana žele da uranjaju jedno u drugo.


Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama , briše tragove rađanja. Bolero nestaje nošen vjetrom. Tijela uzbibana,more se talasa.


Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.


Opčinjeni, mi to još ne znamo.


„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.


„Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.


Kasniš ,tek sad svlačiš mokru haljinu , ležerno je spustaš na pjesak i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.


Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se.


Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela.


Ja nemam izbora , trčim ka tijelu ili moru što se pjene.


Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.


Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju , dah zastaje . Ne znamo ko se više uzbibao , naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more.


Na obzorju se svakom zlu izgubilo trag.


„ Vidi , vidi svu tu nestašnost i ludovanje “ – mislim ja.


„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“- odmisliš ti.


A znamo, to nas je ljubav svojim svilenim krilima ogrnula.


****


Hoćemo još sna , ali tu , u tom zagrljaju mi se gubi san.


Ne mogu reći da djevojčica ima tvoj lik.


Ali je prelijep i čedan.


Zbog toga mislim da bi mogla biti Ti.


A možda i griješim.


Moram.


Zbog čednosti.


I časnosti.


Laku noć Malena.
Bezbrižni sni.




Dopisano,


Učila si me,


ako se nešto i prećuti , nije laž.


Ipak oprosti mi.












												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Svaki dan je praznik
			

						

				  By     Grad čednosti, Ljubav   			

			
		
		

			  
						
												

						





























Sretan  i blagoslovljen je  dan koji počinju Božijim imenom.





I sjećanjem na ljubav.





Mnogo ljubavi.










I Danas  je blagdan.





Jer ste živi i dišete , 





jer imate sutra.










I znate , sigurni ste ,





ima jedna ruka mala , topla ,  nježna 





koja vas  negdje i nekad čeka.





Znate onu “ruka u ruci , lijeva u desnoj, desna u lijevoj”.





Svaki dan bi trebao biti dan slavljenja Boga Jedinog.










Zastanite. 





Osrvnite se.





Dignite pogled ka nebu.





Nema veze jel ‘  dan ,  il’ noć.





Nemojte se susprezati baciti pogled i raširiti zjenice. 





U svakom zakutku vašeg oka  ljepota Božijeg stvaranja zaiskri uzvišenošću .










Tada oslušnite svoje srce.





Osjetićete kako se u njegovo bilo  prelijeva radost  ,





 umilna muzika  tisuća boja i valera poklon Milosti i Ljubavi.





Vašu dušu obuzima Svjetlost i vi ste sretni.










Uz vas su vaši najmiliji, trpeza je bogata  





Nema veze ako je kojim slučajem i tanja.





Mir je u vašem domu.





Još ako se čuju cvkutavi i radosni glasovi …eehhejjj…










Nad vama bdije Ljubav.





U vama je ljubav.





Šta vam više treba?










Poklonite jedan tren svojih misli i djelić ljubavi 





onima koji nisu sretni kao vi,





kojima je zlo uskratilo ovasj Blagi dan.





Mahnite im iskreno sa nadom i osmjehom.





Nema veze ako vas ne vide i ne čuju.





Osjetiće, budite ubijeđeni u to.,





jer Božije Savršentvo svakog trena ,





eonima sije i sjaji miris i ljepotu života i ljubavi-.










 





I radi Ljubavi , Milosti Božije nemojte ,





ni slučajno nemojte





da bi kukali





ili se plašili.





Živite i radujte se ,





jer neuki vas lažu da samo jednom se ljubi.





 






												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Kritika i sevdah
			

						

				  By     Grad čednosti, Ljubav   			

			
		
		

			  
						
												

						
 


 




Bulbuli  Plam đardina  Zaljubljene duše Prava ljubav  Rajski vrt




Rekoše nam da imamo neki iščašen odabir muzike na stranici


Bosna zemlja Božje milosti


Neuk je narod koji tako misli.


Postoji muzika i sevdah.


Muzika može biti dobra i loša.Ozbiljne i lake note.I muzika bez nota ili teksta.A ima teksta koji je muzika,kao i slika.


Neko u muziku ubraja i ogoljenost zvani turbo folk.To nije ni kič,to je abortus muzike.


Svako ima pravo na slobodu i kretanje.I pravo na izbor muzike koju će slušati.


Naš izbor su pjesme koje izviru iz duše Grada čednosti i Zemlje Božje milosti.


Biramo sevdah.Iako se nekome ne čini,svaka dočarana pjesma je kristalno jasni sevdah.


Sevdah je bosanski naziv za ljepotu,nježnost i ljubav.Svaki dan punimo stranicu sevdahom.I mnogo više od toga. O sevdahu smo pisali.jednom,dvaput ono izričito. Možda već sutra ili neki drugi dan ćemo izbaciti pisanije koje su sevdah.Uostalom ono nije ni bitno.


Sevdah je rječitiji od romana i muzike.On je poveznica svih tuga i boli,ali i radosti i čežnje upućenih nebu. Sevdah je jedna neprekidna molitva Jedinom Milostivom.


Sevdah nema razmeđa;ni jezičnih ni teritorijalnih.Bitna je ljepota i muzika utkana u glas i dušu onoga ko svoje darove drugima djeli.


Muziku koju biramo treba prigrliti i oslušnuti. Žao nam je ako vam se ne dopadne.


Muzika i sevdah ne moraju značiti isto.Muzika ne mora uvijek biti sevdah.A sevdah je uvijek i muzika i molitva.


I to je to.


Naš izbor su Molitve , Ljubav, Sevdah i Muzika.



												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Dobri čovjek čuje poznate glasove i vidi prelijepe sjene u tišini Blagoslovljene zimske noći
			

						

				  By     Grad čednosti, Ljepota, Ljubav   			

			
		
		

			  
						
												

						






Lapsus memoriae su ponekad brže od naših emocija i misli , posebice ako su uzrokovane duboko kompromitovanom kognitivnom percepcijom date stvarnosti i nesusretanjem dugim  mnoštvom vakata  , koji  neumitno , nošeni vjetrom i kišom klize smiraju.





-Ih jesi nam puno reko ! – ibretili bi se moji mahalaši kojih više ni , ali bi tiho , svako za sebe , prelomio kroz stusnute žvalje .





-Hvala ti , gdje čuo i nečuo .





Taki su vam oni . Ponosne konjine .   





Znali bi šta sam hotio rijeti.





To je moje izvinjenje svim dobrim ljudima , prenstveno ljudicama i ludicama , Božijim ljepot anđelima i djeci , svojoj i  ovog dunjaluka , za svaki Lapsus calami , Lapsus linguae , Lapsus memoriae  i sve druge znane i neznane pogreške .





*





Maj je mjesec . I kiši . Danima . Sunca na kapaljke ; i one infuzijske su obilatije.





U predgrađu , daleko od mahala , međ velikačkim zgradama , sakrio se jedan mali  parkić sa tri klupe ,  pet lipa ,  tisuću ruža ,  obiljem zelenila  , bukadar janja i  maslačaka . Tek pokoja kopriva kao opomena djeci koja u zelen zaluta , da nije sve bajka , ali i nauk ,  da za sve ima lijek ako ljubav u srcima titra .





U parkiću , minjaturnom gaju , Galerija Bosna zemlja Božije milosti  , daleko od vreve  i žurbe , obitava. Svojom bjelinom i prozračnom  ljepotom utočiste je poeti i slikaru koji u njoj stoluje , voli , slika , piše i sni . Prebire po strunama silnih kalendara što se takarli , prelijepi život zovu . I sa radošću ih  tegari .





Ma , on vam ne zna i ne mari za vrijeme . Nema ga :





-Odakle ti vrijeme frajeru jedan mahalski !










Zima nikako da se odmakne i pusti malo topline u cvijetno ostrvo sreće . Uspomene kao da su se zarobile u  danima punim bjeline i sanja . I sjećanja










Sniježi . Vani je prohladno i bajkovito.  Blagoslovljena je noć . Prelijepim nebeskim anđelima , prozirnih ,  svjetlucavih  krila su otvorene  sve putanje i svi  kapidžici neba . To oni silaze da insanske želje prime i steru pred Arš .





Bjelina je kristalnim pahuljama okupala dunjaluk. Čuje se škripa snijega pod nogama okašnjelih šetača . Buka auta već odavno nema. Snijeg je zapadao i nikome se ne izlazi iz ugodne topline doma.





Samo vremešni galerista ćuri u plavetnu nevinost. Očekivano. Galerija je odavno zatvorila vrata. U ovo doba nema ni slučajnih prolaznika. Tišina vreba i samuje. Jedini svjedoci su tri klupe , tri fenjera , pet lipa , on , Galerija Bosna zemlja Božije milosti i slike. 





Iako se čini da je družina velika , osjeti se neka neodređena , nedorečena praznoća . Skoro mrtvilo . No , svjedoci znaju da će se uskoro  pahulje uskomešati  i da će banuti  očekivani  gosti.





Galerist izađe napolje , ostavljajući vrata širom otvorena , da žmirkava svjetlost obasja pute dolazećih .Podsvjesno želi malo nježne svježine i ljepote blage zimske noći uvući u prostor u kome svjetlost i čarolija boja vladaju.





Polako prelazi mali plato ,  slazi niz četiri i po stepenice , i već je u parkiću . Pravi prtinu preko puteljka pokraj koga  je smještena riznica njegovih slika . Ništa sem svjetlosti i bjeline ne postoji. Okolne zgrade su ostale odsječene tamom noći i bjelinom pahulja . Svud je je zalegao ugodni mir . Tišina i sni . Oćarajavući . Spokojni i nedostižni .





Kao neka čarolija u zavejanom obzorju , u svjetlosti uličnih svjetiljki lebde rojevi tisuća bjeličastih kristala, što nalik marljivim pčelicama , kule od snijega , u ovoj noći uspomena i želja  , grade. Da , da . Parkić , Galerija i snijeg postaju oaza svjetlosti , u pustinji zvanoj uspavani Grad Čednosti .





Sva svjetla u Galeriji su upaljena i poput kandilja sa minareta  blagorodno zrače svjetlost u ovu Blagoslovljenu noć . Toplina što plazi van kao da lagano vitla i veje pahulje . One nemaju kud i počinju da plešu lagani tango sa  njegovim uspomenama.





Klupa na suprot vrata je dobrano krcata snijegom , ali galerista osupnut ljepotom i milinom noći ne mari  i sjeda zagledan u vrata . Zna uspomene će sa snijegom , sa laganim vjetrićem , sa čudesnom bjelinom plesati tango do konca noći ; do one tnake niti koja je razdvaja noć od svanuća.





Nada se  da će mu Anđeli u posjetu doći. Vrijeme je . Poželio ih je . Godinama ih već čeka .Bog Milosti i ljubavi zna koliko u njegovim molitvama i srcu ljubavi i nježnosti ima.





Prvo se javi jedno nejako vav va vau. To preslatki , bucmasti Medi gegajući svoju pseću rundavu stražnjicu , veselo doziva svoga drugara , umornog galeristu , što se na zasnježenoj klupi nježi . Nema veze , razmak od šest i po decenija kao da se nije desio. Davno usnuli Medi je  tu . Veseli , mali razigrani mahnitovčić.





I dok on sa nadom vrti malenim repićem očekujući djetinji zagrljaj , prilazi mu Luce , domačica svih njihivih noći koje iskonu zovu. Stasita , visoka , raskošna , a u bjelini svojih halja ,krhka kao zaljubljena ivančica . Čvrsto priljubljena  uz njene skute se nesigurno gegucka  slatka četvorogodišnja djevojčica , krhkija i prozračnija od pahuljica koje joj padaju po kosi. To je Nadin , njihova nestvarna , rano usnula djevojčica.





Djevojčica nešto  veselo cvrkuta rundavku . Ovi se ponosno šepuri , skakuće naprijed nazad , tobože ne da se uhvatiti . Utom , niotkud ,  iz bjeline , skoro stidljivo iskorači djevojčica sa krvavim šalom oko vrata. Po koja kapca krvi crvenilom škropi bjelinu .





Svi je znaju . To je Dijana , mili Anđeo ,prelijepa plavokosa djevojčica od nepunih desetak godina. Blijeda i prozirna i da joj on   srcem punim ljubavlju  ne zna  , pomislio bi da je Snježna princeza . Toliko je nalik ovoj prelijepoj noći , u kojoj se dobra Božija bića vraćaju da raduju onoga koji ih je toliko volio.





Djevojčice su radosne i lepršave , vragolasto nestašne i poletne . Čak je i  Dijana , skakutava i iskričava   kao što je   bila , sve do onog dana prije više od šest decenija kada je veliko zlo  nestalo. Miluje Medija i šapće mu:





-Sa'će on!





Pogledava ka klupi i vidi da se snijeg stopio sa galeristinom kosom .  Njegove oči kroz stusnute trepavice   zaljubljeno glede u sjene male pred vratima galerije , iskreći  nježnost i ljubav.





Iz galerije , neznano otkud banu Vesna S. noseći dva taburea . Spusti ih na snjegoviti beton , pomilova Medija , zagrli djevojčice , tako bestjelesno kao da je od paučine , poljubi ih u čelo i upita :





– Kako ste ljepote mile?





Luce se smješi i klima joj glavom .  Veća djevojčica  se pribije uz nju . Zagrljaj  Vesne i Dijane kazuju da  su već odavno druge . Medi skakuće oko njih vav vau vau , ljepota mala šapće da je usnuli galerista ne čuje :





-Ma ja sam od usnuća dobro . Nego se brinem za Dobrog , mog milog blentovog drugara . Djeluje mi umorno i kao da nas ne prepoznaje.





-O ne boj se Mila . Ništa to ozbiljno nije. Znaš ga . Ljepota , ljubav i čarolija ga uvijek ganu i raznježe . Skoro ga obore sa nogu i treba mu vremena da dođe sebi . Najbolje je da ne gledamo u njega . Sad nas se malo stidi , sakriva pogled pun boli ,  jer misli da je kriv što nas je pustio da odemo.





Sjedoše . Dvije odrasle ljepote  sa još ljepšom djecom međ skutima . Pas se nestašno  zaleće na pahuljice i skuplja jednu po jednu, želi ih pokazati sjenovitim likovima. Ali mu to ne uspijeva. Pahuljice nestaju kroz njegovu prozračnost. 





-Zašto sjedimo napolju ? – vragolasto se iz dubine Galerije frkičasto glasa Frka Frkica . 





-Ćao ljepoto mila ,  – smješeći  joj se , diže se  Luce i kao nešto najrođenije je grli .





 – On sada sjećanja  svoja sanja . Ne smijemo ga ostaviti samog . Znaš ga kakav je ? Snovit i krhak . Zaljubljen u život i sve svoje dane . Sanjajući , može se pogubiti i usniti , a vrijeme mu još nije…





-Al duga je noć , još mnoge , na okup moraju doć . Zalediće se. 





-Ma neće , ne boj se ! Srce mu je jako , uspomene su vrele i bole , a ljubav ga beskrajana  miluje . Ako otvori oči , izgubiće nas . To ga najviše boli . 





-To znam . Jutrom se sve teže budi . Da mu nije djece , unuka , i one što ponekad na  njega umilno  frkiše  D'bro Dobro , već odavno bi zaboravio da se budit  treba .





-Da , da . Ima još dva , tri dunjalučka posla završiti i eto ga nama.





-Hoćel nama ili …-  ne doreče Frka Frkica.





-Niko to osim Milostivog ne zna . Toliko ljubavi i dobrote u njemu ima  , da će mu se lutanja oprostiti . Nadam se i molim.





-I ja , pet puta na dan . – Još jedna sjena velovita sa gitarom rubinove boje u rukama  , iz pahulja  bijelih izranja …





… i još jedna , pa još jedna .. 





Sjene male , anđeoske , prozračne izranjaju iz velova hiljada pahulja bijelih , koje se talasaju i kupaju u svjetlosti  galerije i tri fenjera , tvoreć nestvarnu  sliku koja zamagljuje  paučinaste niti  sna i jave …





Ujutro je u parkiću osvanuo majski dan obasjan suncem. Ruže , tisuću njih , upile mirise blagoslovljene noći , smješkaju se ivančicama i maslačcima .  Žara i travke se umile rosom , paprati i šaši ovdje mjesta ni , lipe još nisu procvale , dan miga , samo što nisu.





Na srednjoj klupi galerista sanja da snijeg  veje , hiljade pahulja bijelih pada li  pada , a ljubavi njegove još uvijek  plešu u noći sa hiljadu velova bijelih . U svakom velu jedna nada , jedan dodir , jedan san , a jedna želja .





Hvala vam za sve dane i  ljubav kojeu ste mi poklanjale .Uskoro ću vam doći mile moje. Još koji dan , još koji tren , još koja noć , još koji san , još malo ljubavi ovom dunjaluku da dam. I eto mene .





Svuda okolo snijeg i stud. Ljudi užurbano hode.  Prolaze pored parkića ,  pognute glave , zabrinutih , namrgođenih lica , sa tovarima svojih i tuđih  briga na leđima . Nemaju vremena da zastani,  da pogled dignu , zavire u srce svoje , u kome mnogo nepoklonjene  ljubavi i radosti tuguje i  jeca . 





I ne  vide da u parkiću svjetlo nebesko sja i grije. I ljubav vri. Galerija se smješi , galerist snen od ljubavi gleda u nebo , radosno , djetinje  širi ruke prema njemu  , kao da ga želi  jednim zagrljajem obuhvatiti  i kliče :





-Hvala ti Gospode Milosti i Ljubavi !





 

												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Ogledi  sakupljeni u Kalvariji svevremenske babilonske biblioteke
			

						

				  By     Grad čednosti, Ljubav   			

			
		
		

			  
						
												

						



















( Zapis : Ljubav , poetika , život … i duša / neobavezno štivo )










Ljudi zaista jako  malo znaju o duši. Posebice  o ženskoj i djetinjoj , duši dobrote .





Da bi se krenulo putanjama kojima svijetle  tragovi  krhke ženske i djetinje  duše , pored Božijeg proviđenja i neposrednosti , potrebno je dva jednako ili ravnopravno zainteresovana aktera. Ukoliko to izostane , svaka duša je kauzalno osuđena na nepoželjno  ishodište , u traganju za nekom putanjom , u kojoj će naći svjetlosnu nalik svojoj. Ili se barem zadovoljiti pokušajem u kojem ne obitava barem podnošljivo dohodište..





U beskonačnosti nebeskih putanja iskonsko je pravilo :





Dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.





Izuzetak koji potvrđuje to pravilo je jedna jedina sekunda u kojoj se dvoje pogledaju i odmah prepoznaju da su nađeni za čitav život.





Nažalost ili na sreću azimut je veoma klizak i polikratno odredljiv ugao gledanja . U svim putanjama i kutovim π  je uvijek beskonačan broj koji se primjenjuje subjektivnom procjenom . Shodno tome i oni koji se poslije nisu našli , u dijelu  zajedničkog putovanja vjeruju ili bar pomišljaju da je to nalaženje za čitav život. I uvijek barem jedno bude povrijeđeno , oliti natakareno.





U tom kolopletu nekom se ” osmjehne ” tragika , a nekom prelijepi život . Međutim , kako je sve u parovima i zaslugama ,  poslije tragizma uvijek slijedi buđenje  “razuma” i adekvatne  sukladnost  ljepote življenja . No ,ponekad su živci i strpljenja tanji od paukove mreže , i  konačna tragika skrši  tanku nit koja dijeli ovostrano i onostrano. 





Sve u životu , pa i pisanje se može svesti u ravan Idiot i svih ostalih idiota Dostojevskog i drugih časnika kalvarije  babilonske kule . Kolaborirajući jedna sa drugom , idiotske bezrazložnosti zamagljuju neopravdanu tragiku sunovrata svake stvarnosti , koja baca sjenu na čaroliju prelijepog života krojenog po zamisli Jedinog Stvoritelja.





Može se početi od vehtih , ali ( ono kao ne znamo zašto ) hvalospjevima proturenih prihvaćenih Borhesovh Ogleda i Izmišljaja , na koje je nasjeo i veliki Kiš sa Grobnicom za D. … do Nojevog kovčega i cijeli stvaralački opus zasnovan na hermetizmu zaključane sobe . Međutim , evidentna  praznoća uma , koje se reflektovala na stranice , nam sugerira da tu bespolnu indicviduu namah skrajnemo u zaborav.





Međutim nikako se ne smije  zanemariti Po , kao preteču svih potonjih ogleda , procesa , zapisa , od savršenog stila i stroge forme pisanja , do idejnog vodstva u razmim žanrovima poezije , nadrealizma i simbolizma … Nizom fantastičnih i autentičnih putovanja u svijet nadrealnog i onostranog ,   on je jedan od rijetkih koji se svejsno  izgubio u traganju za dušama voljenih , koji bez nekog naizgled pravog povoda , jednostavno usniju i odu .





Da li će se prije ili možda poslije toga sunovrat stvarnosti  izroditi u Kafkin neponovljivi i neprocesuirani Proces . Osterovo Putovanje u skriptorijum ili bilo kojeg Orvela .





Mešin opus izrastao iz tragike Sjećanja , preko vrlo opipljive Tišine  Šabe i Derviša nas uvode u “traganje duše “  čime  se opus Sjećanja završava nedovršenim Krugom , koji kao da malo skreće sa osnovne linije  klasičnog romana .  Ali ga  apsurd egzistencijalizma i  konceptualizam moderne i Makova Modre rijeke i Kameni spavač proglašavaju stećkom velike riječi i mudrosti.





Nadovezujući se na Poova i Makova traganja i lutanja u normalnom  poetskom slijedu se javlja fantazmogoričnih Sto godina samoće Markesa , Koeljov Alkemičar i St, Egziperijev Mali Princ vračajući nas u umilna vremena nevinosti anđela , koji još uvijek žive među nama , ali se moraju kriti da ih zlo ne prepozna i uprlja .





No , kratkotrajni bljesak čednosti i idile uvijek biva prekinut bezvremenom aktuelnošću Bokačovog Dekamerona , čiji će naturalizam jednakim žarom slijediti i slikati Zola i Viktor Igo





Prustovo beskrvno i beznadežno bespolno , ali donekle svrhishodno Traganju za izgubljenim vremenom , potpomognuto realitetom Kunderine Nepodnošljive lakoće postojanja , nas svraćaju u  bezvremenost Stendalovog Crveno i crno .





Vješto zakukuljena i ispeglana nevinosti Ž. Sorela je samo uvod u pitkost Mopasanove Bel Ami i fatalizam i tragiku Floberove Madam Bovary , Tolstojeve Ane Karenjine , Puškinove Tatjane Larine , nadnaravne poetike Marine Cvjetajeve i apsurdnosti njene životne tragike , Jesenjinove Ane Snjegine , Dobar dan tugo Saganove …





 Isto tako se ne smije zaboraviti  nevinost , lepršavost i  ples Isidore Dankan, Žizele , Esmeralde , Karmen ,   Zona Zamfirove , Koštane ,  Hanke , Fatima ,  Ljiljane … Ovi nedovoljno osvijetljeni i neupoznati blaženi svijetovi i cvjetovi nevinog  srca , ž'tanskih i balkanskih damara kojim miriše svaka žena , su ljepota i bol , čednost i tragika vaseljane.





Šta reći o vanvremenskoj čednosti , naivnosti i dobroti  zarobljenih u umu i tiejlima Taide , Remedios La Belle , Luce …





U nemogućnosti nabrajanja tisuće drugih opravdano ili neopravdano prešućenih  dijela i likova , sakupljenih u Kalvariji svevremenske babilonske biblioteke , zahvalni smo autorima što sa nama dijele tajne svojih reminiscencija i traganja .





Ni Lenjin nije nio  tako loš . Postavio je jedno vrlo životno pitanje:





“-Kako i šta treba naučiti?”





Mi dodajemo : I pisati !





Nakon uzleta i putovanja , vreve , lutanja i žurbe , na sreću , često svojim samoćama i sumiranjima ostajemo sami sa sobom , u sobi bez vrata , sa otškrinutim prozorima , pred praznim arkom papira , slikajući već viđeno , ili ono željeno viđeno , čak i neviđeno , ne obazirući se na one druge “objektivne” aktere i slike zacrtane datom stvarnosšću .





Što više riječi ispišemo i u njima prepoznamo život , to ćemo bolje razumjeti i aktere , ali i sebe kao stvaraoce koji kreiraju život i nastoje da prežive ovih par časaka  prinudnog  ovozealjskog života. Nije bitno da li ti zapisi podražavaju  život, vjerno ga preslikavaju ili imaju konotacije nadrealnih vizija nečega što je moglo biti , ali eto voljom aktera , možda i naratora nije bilo.





E sad , koliko tu udjela ima usud , a koliko naš izbor nije bitno , jer ipak, na kraju krajeva suđeno je da pravimo izbore. I najčešće griješima . Naš Stvoritelj ima daleko ljepše i savršenije planove za nas , nego ih mi možemo svojim izborom sebi podariti.





Mi nikad ne razumijemo pogrešno. Samo u prevelikoj dobroti ili zloći svojoj ponekad pogrešno čujemo i prepoznamo ono što nam srce , onakvo kakvo je , želi prepoznati. A drugi nam tada sugeriraju ( podmeću ) da smo nešto pogrešno shvatili . Baš su neuki!





A ima dosta toga što se ne može i ne smije pogrešno shvatiti. Prvenstveno ljubav , milost i dobrota , jer čitav Univerzum je zasnovan na tom osnovnom kauzalitetu svih bitaka.

												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	
	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Sreća tvoja nije bilo snimanja CT
			

						

				  By     Grad čednosti, Ljepota   			

			
		
		

			  
						
												

						

 










Jednom se nešto zakuhalo sa prelijepom njenom glavicom.





Boljela je mnogo.





Svaki dan je bombardujem:





Kada ideš na snimanje?





Da li je to sveopšti CT  ili ima preporuka sa posebnim osvrtom na neki dio glave.





Ako želiš mogu taj dan ići sa tobom.





Imam iskustva sa CT .





Znaš kakve su mahalske glave, hem čoškaste,hem uvrnute,





a bome i poprilično nepristupačne i neistražena.





Eto ja sam barem deset puta bio na CT  . Nikad nisu ništa našli u njoj.





Zapravo devet puta bilo duplo ništa, a deseti nađoše neke dvije tačkice što svjetlucaju  ko zvijezdane iskrice .





Ja se obradovo , ko velim , ipak ima nešto u njoj,





Ali dok su se oni ibretili i kontali šta li to može biti,





jena se na moju žalost utulila , a oni mi rekoše da ne žalim.





Il će se vratiti , ili će se ova što se neda , povećati haman ko neki reflektor.





Ipak za svaki slučaj ja sačuvo onaj snimak sa oba svjetla,





da se falim kako su mi se lampice upalile u slavu  četeresečetvrtog kalendara, a bome i da jemam  potvrdu  da ima nešto u mojoj mahalskoj blentari.










I znaš li šta je najinteresantnije Ljube moja?





Obje te tačkice se natandarile  oko hipofize i brane je.





Od čega ,  niko živ pa  ni hećimi to ne mogu odgonetnusti,





 I sve klimaju glavom i krste noge i ruke i mrmljaju:





-E, svašta u ovim bjelavskim blentačama, ne mre im čovjek fele naći.





Bistričke su bistre,vratničke uvijek  imaju neki izlaz , neka vrata, pa se nekako i prokuže .





A u ovim bjelavskim puno ničega , samo se nešto bjelasa , i to pođahkad .A jopet ća mu ga znano , možda i previše ljubavi, a mere bit da bidne i koja zera dobrote u toj praznini ulebdilo .





I sada ja ne znam jal je to dobro ili nije.





Moš'li mi ti šta rastumačiti.





U tvojim čitabima ima mnogo pameti, a možda je i moj pajdo Po  koju lano o skeniranju mahalske  blentače  i hipofizi.





A što se tiče slika CT ne brini. To je znak odrastanja.










Joj , jesam bistar ko notorni akšamlije na sabahu.

												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Nekrolog za Molly
			

						

				  By     Grad čednosti, Ljepota   			

			
		
		

			  
						
												

						



















Jedna moja vjerna ,  nježna  i često nestašna prijateljica , me ovih dana  rastuži svojim sjetnim očitanjem o usnuću svoje miljenice .





“Crna Molly





Ti, jedna i malena.





Crna sa bijelim flekicama.





Sanjala si neka najbistrija jezera bez opasnosti.





A onda si zaspala na jednom lijepom mjestu i nikada se više nisi probudila. (ne znam gdje će tvoja mala duša dalje) .





Čak i kad ribe u akvarijumu umiru više je nego srceparajuće. Ali još uvijek imam nade da je sada moja crna Molly na jednom boljem i najbistrijem mjestu.





Čudno, moja mačka je nju najviše volila da gleda i danas , dok je Molly umirala , moja mačka je čitavo vrijeme mjaukala.





Da li životinje mogu da vide smrt? “





*





Saučestvujući u gobitku , vođen mahalskom maksimom : smrt nije  konačnost , a život prelijepi treba slaviti   ; odlučih se na pomen , da bar malo utješim prijateljicu .





**





Draga Bandida ,





Molim te nemoj se ljutiti na mene zbog “nedostatka” empatičnosti glede usnuća tvoje ribice . Ne mogu je zvati Molly jer mi se čini da je rodno porešno krštena . Apsolutno sam siguran da se riba zvala Mobby . Na to me navodi sijaset potencijalnih uzroka ribicinog upokojenja.





Mobby definitvno nije Molly , jer ne vuče mediteransko porijeklo , slane okolice otoka Lezbos. Kada si birala ribicu za hastalsko/sobno stanište nisi obratila pažnju na par sigurnosnih detalja.





Nisi kupila zlatnu ribicu , tako da ostaje žal da ti je ostala neispunjena ona neostvarena , sakrivena želja , zvana tiha patnja.





Nisi se zagledala u … , hm , poetski rečeno u mogućnost bremenitosti polno nedefinisanog  subjekta.





Od kada je vijeka , sve je u parovima , pa tako i riblji hajvani. Kad ostanu sami safata ih tuga i da je Molly ona bi odavno izvrnula sva peraja u zrak .





Ovako Mobbya je zadržavala na životu tvoja ljepot milosna prisutnost i svakodnevna skrb.





Mobby je bio ljubomoran na macane . Koliko ja znam u tvojoj tihoj luci su dva ? I eto hejbet razloga za presvisnut :





-Samoća , bezbadežna zaljubljenost u umilnu Delfinku , daklen jadi mladog Mobbyja , ljubomora kao raspeće u proljeće , pride beznadežno , doživotno zatočeništvo … sa epilogom u majskom narativu.





Ma prava pravcata kavalerija rustikana.





I šta je preostalo Mobbyu . Jal presvisnut od tuge , jal se upucat ko siroče. Intuicijom si sklonila sve moguće rekvizite dostatne za riblji suicid.





Dakle , Mobby je rečemo biva tiho patio , odbijao piće i iće , čak i vodu , pa skroz naskroz presvisno Najbezbolni izlaz.





Svemu što stvori Gospod udahne dušu , kakvo – takvo  pamćenje  i nephodni minimum razuma.





E sad, gdje će Mobbyeva duša , zavisi o mislima kojim je sebe mučio. Ako je blejio u delfinku ne piše mu se dobro, a možda mu se oproste vrele misli . Nije on kriv što insanke ne zaziru od hajvana , zaboravljajući da i hajvani imaju oći , a  vrlo često  i duše plemenitiju od insanskih .





Ne razumijem se u hajvanske putešesvije poslije usnuća . Budisti kažu da se insan , u drugom životu može pretvoriti u hajvana, biljku ili kamen. Hajvan takođe . Nešto ne anlaišem te stupidarije , ali radi objektivnosti i neukih to navodim kao horor zombijevsku mogućnost.





U mahali kažu : ako se kamen nosi u džepu i jednog dana nestane , nedostajaće haman kao insan ili hajvan. Ili barem fikus.





Za tvog pepeljastog , dlakavog hajvana nisam siguran. Kažu da životinje predosjete zlo i nevolju . Mislim da se on radovao mogućem trenutku nečije nepažnje i u ribici vidio potencijalni obrok. Zakon prirode i opstanka .





Takvi su vam mačori , a bome i mačkice . Umiljati/e , ulizuju , maze i vrte se oko nogu , ne bil štogod ućarili .





Ne tuguj Prijateljice ,





Molly / Mobbi je izvršio svoju životnu svrhu . Radovao je ukućane i odzimao im vrijeme , kojeg je pođeđe nedostajalo.





Tebi , “malena crna sa bijelim flekicama , koja si sanjala neko najbistrije jezera bez opasnosti ” , želim bistre rijeke koje edenskim vrtovima plove.





Molim za oprost , ako griješim u bilo čemu i saučestvujem u gubitku.