Mojim rodteljima
Stari most
Most i izmaglica
Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)
Snježni most
Mostovi povjerenja
**
Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.
Učio me slikati.
Blago rečeno , uz dužno poštovanje , pojma on nije imao o slikanju,
jer rekoše mu :
-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.
Al’, mnogo toga je znao o duši.
Onol'ko kol'ko to dobri očevi znaju.
Dovoljno.
Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.
Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:
-Plaćao sam da te uče slikati?
-Hvala oče!
-Ne zahvaljuj , konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?
-Misle da jesam , malo me ko razumije.
-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.
-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.
-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog jednog dunjaluka.
Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.
On ćejfio , a ja oči , u polumraku gubio i bečio, tražeći dušu mosta.
On bi zasjeo sa drugim agama i ” ‘adžijama ” i polako akšamlučio.
Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada
i bukadar meze i mezica.
Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori prošlost , sadašnjost i budućnost.
Uh , neba mi, obavezno i prelijepe , tople , raskošne i rosne žene,
s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.
A Stari most mudro nijemi , svjedoči i pamti.
Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,
def zadamaro ,jecaji harmonike bi se prosuli Modrom rijekom,
sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,
a mjesec šaputao:
-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”
A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti ,
svaku uzdišući milovao i zazivao :
Eh , moja prelijepa Emina
natočider nam…
Koštano mori mome ubavo,
boli , mnogo me boli život moj…,
zapjevaj mi onu moju…
Po mahalski – boli dertli glava od ljepote tih Anđela.
Ovo materi nikada nisam spominjao.
Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.
Nek mi duši prosti.
Sada garant sve zna. Na nebu nema tajni.
Bila je iskrena vjernica. Oprostiće. Aha ! Daj Bože!?
Jednom , kad počeh cvjetati , radi jedne Koštane ili Emine,
potonjim decenijama svejedno je ,
zanesen neizmjernom ljepotom i haremskim glasom ,
pokušah , aman ,prekršiti očev zeman i pridružiti se akšamluku.
-Jok! – veli.
Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom ,tek kada naslikaš dušu mosta ,
koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove nam priča.
U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.
Do nekog vremena , nisam ni imao vremena.
Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama,
dakako ženskim ,
takozvanim smislom života , najčešće nalijetavši na besmisao,
udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.
Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.
Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;
kao da nam ih neko ukrade.
Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.
Prestao sam se buniti kada mi reče:
-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš – luk povučeš krivuljarom,
dvije kose linije trokutom razvučeš, osjenčiš tabije, dodaš modrila ispod ,
objesiš pun mjesec na tamnu plavet iznad , ni veliki ni mali ,
samo nek je okrugao ko lubenica.
I eto , ko biva natandario si most.
Eh ,sine moj, a gdje je tu duša?
Ona što nas oplemenjuje ,ona što je Starac svakodnevno upija i poklanja.
A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.
Dođe rat , nestadoše Stari Most.
Reče mi otac:
-Sada si zreo. Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti bio , umiješ ti to.
U mome vaktu , ostavštini mojih otaca, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.
Naslikah most, skoro pa minjatura. Nije se imalo ni boja, ni platna.
Mnogi ni života.
Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.
-“Biće nešto od tebe! Znao sam se da imaš dušu. Sin si mi.
Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka. Molim te ! I to je to.”
Oćutim . Pored očeva, za čjim mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija
moraš tragati, nekako saburu svikneš.
Pomislih – sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina
slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među
skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.
Jedna štura Nada da će “nešto od mene biti ” i savjet – natakari čempres nasred mosta.
Nije loše, za ” početnika”.
Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.
Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .
Ipak , sve nešto mnijem, dobro sam prošao.
Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako je otac proživio još desetak godina.
I naravno , akšamlučilo se do kraja života. Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.
Valjda zbog onog čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:
-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.
Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se najviše dopadale , bio nalik, pomirio sa mojom bojama uokvirenom sudbinom.
Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi frizirani Stari most.
Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran?
Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:
-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.
I za onu:
-Tamo teku rijeke vina koje ne zanosi i ne opija , kojeg ti prinose djevice čiste kao biser . Joj mamo, mamice. Mo'š misliti ljepote i rahatluka,a niđe mamurluka.
I napose onu:
-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.
Lijepe godine, lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja… poklopila je tišina sjećanja.
I još jednom:
“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”
Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu milostivom se zahvaljujem…
I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.
Dva poslijednja nisam poderao.
-Most i izmaglica.
-I most na slici Bosna zemlja Božije milosti.
Ni dva prije njih.
-Snježni most.
-Mostovi povjerenja.
Nešto me priječi.
Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo?
Il’ možda ,
Djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.
