Bilo je to ljeta 1968. godine. Na plaži dva su djeteta, djevojčica i dječak, dvije grlice male. Dječak i tujinka se miluju i ljube. Tada nije bila. Kasnije će je on tako i proljećem svojim zvati; jer je otišla. Prije toga za sva vremena svoju ljubav njemu darovala. Miluju se i ljube; ljube i stidljivo maze. Nikog nema, sami su, tišina ih spaja. Krajolik ih smiruje i bodri.
Mjesec se nasred neba zaustavio. Stidljivo jedan prozračni oblačić pred oči stavio. Neće da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece nešto nestašno rade.Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga. Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.
Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.
Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.
Blesan je zatečen ne sto već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.
Đe me nađe, konta on. Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti sjeti se Sulje, Solomona, neki mu ko rod dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:
– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.
-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.
-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah.
-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.
– Hoću malena moja,ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.
Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali slađahne aktere.
Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Dio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah.
Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.
Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.
A šta je sevdah pitala me djevočica mila ,što se nenadano međ’ oblake skrila?!
Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili ,kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.
Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.
Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakari.
Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.
Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.
Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.
To je dio sevdaha: poetika i snovi.
Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.
Šta je sevdah to je teško objasniti.
Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…
Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.
O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.
Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.
Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.
Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.
Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila tanka ko dlaka dohaka zlom insanu.
Umiralo se onako,polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoja duša izdala.
Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu i sofri meze i pića,kao predjelo sevdahu i ljubavi.
Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba.
I jošte meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.
Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.
Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Vesne proljeće, Anabel Lee i Ane Snjegine, grlice, klinke i vrapčići, iz srca Sanje, Jasne, Sonje, Anđele, iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princom, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane, djevojčica, nježna žena Fahreta , Senke, Kaliopi, Vlaste, Bisere milo moje, jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem, Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem, Silvana Zilha sa ranama, klinka Pjaf, Velike Besi, Bili i Janis, i princeza Dajana …
Nabrajanje nam uvijek ide od ruke, ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.
Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo.
Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajka pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.
Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.
Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :
Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.
Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.
Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.
Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.
Ove godine 8.mat , dan posvećen ženama se ustoličio u njemu.
Svaki Božiji dan je blagorodan – obasjan Njegovom svjetlošću i svetošću.
Kada se dvije uzvišene svetkovine spoje , zapretena nutrina progovori – uzvišenom ljbavlju i bolom.
Tada, po ko zna koji put shvatam lakoću ljepote i prolaznosti života . Ponosno dignem glavu , a srce drhtulji. Nadiru sjećanja obojene mirisima smrtnosti ,vječnih djevičanskih ljubičica , prohujalih kiša i nestašne igre kristalnih pahulja bijelih …
Voljelo se dvoje mladih.
Sevdah i dert.
Finitus postaje in – finitum !
**
Sjećanje na Mariju MagdalenuKrasoticu
Prođe godina , dvije , tri… Tihu idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali. Nema se vremena za tiho umiranje.
Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline , mahalaši , njegovi drugovi su smislili plan. Nisu mu smjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve su bile milosrdne.
U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo , a da oni ne zamuhuraju oproštajnu feštu svojim prisustvom i belajli ugursuzlukom. Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I viđu čuda i jada , svi su imali istu boljku :
-Lat .Dg.Papilloma linguae
Grdelinka i ja smo se i pored svog strahovanja za Dobrog moralie smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem je obznanio i zabilježio da su nezapamćena fešta i cirkus trajali skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; deset dana i devet punih noći.
Dani su , zna se prolazili u spavanju . Noći ko noći ! Duge i besane , proticale se u nespavanju.
Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična , milostiva i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna.
Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i nagovještene ekstraktilne reakcije zbunjenih dotura .
I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj…grabusio .
Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.
Kako Deba reče , ono po mahalski:
-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu , sad već mitsku izraslinu na jeziku .
Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni san. Ne i izbrisao.
Ničim izazvan , Deba je morao priznati da je on mahali proturio baju da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne u smislu funkcije probavnog trakta. To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija , a i prilika da se mahalaši , možda i poslijednji put skupe na „oproštajnu“ feštu. .
Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , Deba je po izlasku sa maksilofacijale mahalom proširio drugu novost. Ne zna on kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavati zašto se Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje se izgubila.
Možete misliti kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna i blažena Luce i Dobri u doktorskoj sobi sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce , ili je Luca postala časna medicinska sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali provodađijskog posla .
Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi , i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez jezičine i sa strahom klimao glavom:
-Ovo neće izaći na Dobro !
I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu i čitabu koji se , možda , mimoilazi sa ovom pričom.
Nekako o tim dešavanjim , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da se je još uvijek na dunjaluku i da se rađa novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu. Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti se mjenjala. Samo je postajala još svjetlija , kristalno prozračnija.
Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.
Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.
Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :
-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama pokušavao spašavati od karanluka , a da sam ga je tjerala što dalje od sebe , tako što bi ga svaki put povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom . Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje.
Kada sam letjela sa drugog sprata nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a ja sam postala sirotica i Grdelinke.
Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari . U njemu je toliko radosti i darovanja , da ih još uvijek sređuje i oplemenjuje. I nikad neće ostariti jer ja sam , uvijek za uvijek , kako to voli reći, navsegda, njegova krasotica.
Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi to bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha – morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.
Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se nije mogao predati drugoj i voljeti je , dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati sve i više od toga.
Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište naše ljubavi. U njemu su , obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali neumitnost.
A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena i da nema nikakve veze sa mojom: -Oprosti mi ,molim te . Nekad zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve veze sa stvarnošću. Ti si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te uvijek doticati. . I pazi se – ljudsko zlo nema granice i težiće da ti otmu Božje milodarje.
Jednog dana u svilenkasto rano predvečerje, mi sa osmjehom i živošću , koji nisu slutili dobro , reče , zapravo zamoli:
-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve tužne aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .
Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena blaga pereza facijalis . Zaista je izgledala kao u najboljim danima , kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac , stotinjak metara nizbrdo, do Dobrog.
On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje. Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.
-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren zaboraviti!
Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne ruke. On se nije bunio . Samo je slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo slobodnim rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on kćerkicu. Neki neupućeni posmatrač bi pomislio :
– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!
Tiho uđosmo. Odvedoh ga do njene sobe. Ona je spavala. Bila je tako smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila prekopreko sedam gora , sve di mora , i dalje na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više nije im mjesto na ovom prolaznom i počesto , zahvaljući ljudima , takarli dunjaluku.
On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg . Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječi , iako on skoro ne otvara usta :
– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.
A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:
-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…
Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki prvovjernik pominjanjem Boga počinje svaki dan , svako novo poglavlje , svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.
Čujem i riječ :
-Amin !
Ali to ne izgovara on , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren budi i ponovo usni.
Ne znam , neka ljepota me ganu i ja zaplakah i glupavo pomislih:
-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.
Sakrijem misao , jer sam naučila da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli. Moja misao kao da nanovo probudi uspavanu ljepotu :
-Dobro mi došao ljubljeni moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.I oprosti mi što se nismo ranije susreli. Znaš , uvijek neki glupi razlozi se ispriječe. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali Bosnom zemljom Božije milosti i Sarajevom gradom čednosti , a mi bili zaljubljena djeca koja žele samo da se vole , igraju i jure. Pričaj mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Čvrsto mi stisni ruku , ne puštaj me. Ne daj mi dati bježim. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo.
I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .
I pričao … nije prestajao pričati.
Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i čvrsto držao joj ruku . Ni jednog moneta joj nije ispušta ruku. Nije joj dozvoljavap da mu opet pobjegne. Ponekad bi je poljubio u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.
Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne prošlosti , jednog snu , jedne bajke koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati i biće zapisana u vječnosti mahalske kaldrme.
-Bila jedna kučica u cvijeću .
U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav jedna uzvišena i vječna .Godinama. Voljeli se jedan mangup i jedna djeva čedna. Navsegda.
Kučica , svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.
Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro. Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.
I bi kao što stari kažu :
-Sve ima svoj početak i kraj?
Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci. Zapadala je velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše se.Devet godina je vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom iskupili.
I evo njega , na koljenima kleči i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.
Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ganuta , rukom mu dostakne usne , ljubi ga i izusti:
-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , da svim srcem te uzimam za muža.
I zatvori oči .
Svešteno lice izgovori : Amin , promrmlja – ostalo znate i u žurbi ode .
Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje nježnosti i opraštanja bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .
On se izu , leže kraj nje . Normalno sa njene lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan, strastven , neprijatnu nijansu grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji oproštaj je zakucao .
Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.
Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
On je i dalje drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga . I priča joj:
-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te. Svom čednošću srca čistog i blaženog voljela je Nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i mene sretnika . I ja nju . Očaran ljepotom njenom , sa njom sam snivao i živio najljepše snove i evo nudim joj svijet na dlanu.
Tugo moja Bijela dama ne odgovara , život kao i uvijek neizostavno mora ići dalje.
Dok bol klizi sleđenim vodopadom, dobro je srce očajno . Navsegda.
Međutim , jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama , nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.
Marija Magdalena Grdelinka je imala trideset jednu godinu kada je Božijom Milošću uznesena na nebo .
Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.
Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane jer život je prelijep.
Ovih mjeseci, kao nekad godinama prije , sanjam isti san. Noćima lebdim.
Iskopao sam ga iz mladosti. Bio je zapreten bespućem godina mojih traganja za tobom.
Bože mili , koliko ja to godina imam?
Sasvim dovoljno da počneš stariti.
Aha ,kako ne?
A ti tek dijete!
Ne znam , nekako mi se ne čini da je rapodjela poštena.
San sam nazvao Bolero , more ,Princeza i ja.
Pitam se : Što li sudbo?
Sunce treperavo , se uranja u more koje blista , otvara se i šalje blještavu stazu ka nama.
Staza sjaji i titra poput djevičanskog maslinovog ulja ,po kojem lebde platinom optočeni blistavi dijamanti. I svakim se lahorastim mreškanjem vjetra ,prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi. Ona se stapa sa rumenim nizovima iskričavih rubina i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.
Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi, kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke Bolera. Mnogo bolera.
Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć, pretvara se u čežnju koja smiruje ludu djecu u nama.
Mi sada želimo samo da smo jedno.
Ti me upitno gledaš?
Žalim, iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, zaustaviti Bolero . Odvraćam pogledom , sliježem ramenima, kao da kažem ;nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone. Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.
Spašava nas Mjesec.
Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me, jer novi akter , bajke ove noći , je nasmijani srebreni nestaško.
Onaj veliki krvavi Mjesec koji se katkad javi , kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta tone u more u bijegu Mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.
Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu, koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica, koje se neprestano biserno prelijevaju i klize.
Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja , stvara onaj isti put sa biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.
Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.
Krešendo.
Bolero tuguje.
Tišina.
Oko muzike i nas sve zanijemilo.
Samo naša tijela ubrzano dišu i spajaju se.
Mjesec to osjeća i smiješi se.
Iako moćan , večeras stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih i srebrenih velova pokreću se za muzikom.
Bolero to čuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle i miluju.
Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste djetinje ljubavi.
Krešendo.
Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on , sa odrazom zvijezdica i maglica ,izvodi ritualni ples plodnosti.
Note su gušće, instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.
Da li to Mjesec ili Bolero lude?
Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.
Ruke se dodiruju.
Poljubac?
Ne,još!
Dvojba? Ne , nimalo. Čeka se onaj tren kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.
Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.
Usne vlažne od mora ili suza, tko to zna?
Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, tražeći se samo tren u kome se spajaju i ljubav vode.
A onda?
Bolero skoro da vrišti.
Klizi.Vivo,vivače!
Mjesec okreće glavu.Prijekorno gleda Zvijezde, one prigušuju sjaj. Samo maglice trepere.
To Mjesec,to zvijezde ,ne žele postiditi Djecu.
Djeca ne žele prekinuti poljubac. Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke nestašne, ruke su ljubavi to.
Suze ne bi trebale prestajati liti. Od sreće.Niti spajati se.Od ushita.
Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?
Zbog onih letećih svjetlucavih odsjaje , što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.
Činilo nam se da vrijeme nije bitno.
Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno.
Ono je stalo, samo radi ove večeri, ovih maglica, zvjezdica ,Mjeseca , Bolera i nas.
Bolero posustaje.
Uinat njemu , usne su rascvjetali pupoljci.
Mjesec se polako skriva iza oblaka, koji se nenadano pojavljuju.
Pristižući vjetar polako šapuće imena.
Tvoje i moje.
Proljeće i dobrota. Dva sretna bića , što usred plavetnog ljetnog Oceana žele da uranjaju jedno u drugo.
Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama , briše tragove rađanja. Bolero nestaje nošen vjetrom. Tijela uzbibana,more se talasa.
Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.
Opčinjeni, mi to još ne znamo.
„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.
„Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.
Kasniš ,tek sad svlačiš mokru haljinu , ležerno je spustaš na pjesak i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.
Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se.
Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela.
Ja nemam izbora , trčim ka tijelu ili moru što se pjene.
Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.
Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju , dah zastaje . Ne znamo ko se više uzbibao , naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more.
Na obzorju se svakom zlu izgubilo trag.
„ Vidi , vidi svu tu nestašnost i ludovanje “ – mislim ja.
-Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.- odmisliš ti.
A znamo, to nas je ljubav svojim svilenim krilima ogrnula.
****
I dok nas dvoje hoćemo još sna , tu , u tom zagrljaju mi se gubi san.
Rekoše nam da imamo neki iščašen odabir muzike na stranici
Bosna zemlja Božje milosti.
Neuk je narod koji tako misli.
Postoji muzika i sevdah.
Muzika može biti dobra i loša.Ozbiljne i lake note.I muzika bez nota ili teksta.A ima teksta koji je muzika,kao i slika.
Neko u muziku ubraja i ogoljenost zvani turbo folk.To nije ni kič,to je abortus muzike.
Svako ima pravo na slobodu i kretanje.I pravo na izbor muzike koju će slušati.
Naš izbor su pjesme koje izviru iz duše Grada čednosti i Zemlje Božje milosti.
Biramo sevdah.Iako se nekome ne čini,svaka dočarana pjesma je kristalno jasni sevdah.
Sevdah je bosanski naziv za ljepotu,nježnost i ljubav.Svaki dan punimo stranicu sevdahom.I mnogo više od toga. O sevdahu smo pisali.jednom,dvaput ono izričito. Možda već sutra ili neki drugi dan ćemo izbaciti pisanije koje su sevdah.Uostalom ono nije ni bitno.
Sevdah je rječitiji od romana i muzike.On je poveznica svih tuga i boli,ali i radosti i čežnje upućenih nebu. Sevdah je jedna neprekidna molitva Jedinom Milostivom.
Sevdah nema razmeđa;ni jezičnih ni teritorijalnih.Bitna je ljepota i muzika utkana u glas i dušu onoga ko svoje darove drugima djeli.
Muziku koju biramo treba prigrliti i oslušnuti. Žao nam je ako vam se ne dopadne.
Muzika i sevdah ne moraju značiti isto.Muzika ne mora uvijek biti sevdah.A sevdah je uvijek i muzika i molitva.
Kada dunjaluk cvijetni Maj tišinom zarobi , sve oživi . Masline zamirišu iskonom , zvono sa tornja crkve sv. Mihovila u kalama nadjača huk minulih nevera , trešnjin behar oplemeni mahale , a nestvarni ezan zanijemi sutone svitanja, jave se umilna sjećanja orošena nježnim riječima i urešena snenim bojama.
Daleko od mora prelipog , mora plavetnog , mora Jadranskog , negdje u Bosanskim brdima , u jednom malenom parkiću sa tri klupe i pet lipa , večeras jedna usnula Galerija sjaji u noći , poput barke koja u bonaci ka ulje , baca mreže da uhavti odbjegle snove.
Zidovima Galerije kao dragulji svjetlucaju slike prelijepe djeve Yossamin , koja večeras slavi dan , kada je Nebo poslalo da nas raduje ljepotom , umom , dobrotom i umjetnošću.
Pogled patinastim zidovima klizi , uranjajuži se u razigrane i nestavrne boje tisućua nježnih valera , nosi emocije ka vremenima kojih više nima.
Veče radosno i uzvišeno , mjestimice umiveno sjetom i žalom za nestalim vremenima , bremenitim ljepotom i plemenitom dobrotom nosi slike i riječi slavljenice.
Slike Yossamin
Beskrajna ljubavMjesečeva sonataOblaci i ljubičasto plavetni beskrajSavršenstvo beskrajaCvijeće za moju ljubavBeskonačnostTugaDuša od kristala
konje san sanjala noćas, doli ispod kuća, kraj mora, u kasu, prkosu buri šta ori,
mlati bore i lomi grane tamarina
crna griva na vitru, in viori ka stijeg na vrju bandera pa, leluja u divljen plesu sa kapljicama slanin, a tuku more u moći snage vlastite
… ja bila san više mora, na hridi, kad protutnjiše topotom kraj mene
i… povuče me, poželin… Trčat s konjima
Gazit more
Ludovat u bijesu bure
i… zatrčen se bosi nogu pjenon mora, zapinjuć u pijesku a, bura me gura, udara u lice tira nazad, triska me more, diže se, kvasi
ma, konji su nestvarno lipi i ja želin, samo želin trčat s njima dotaknit jednog sjajni crni očiju šta zastajkuje…
… ka da me … Čeka…
*
Slovo II
Iša je stari kar
cuja se na prašnjavoj cesti,
kola, pošjolana laton, klopotaju
u ritmu…
fenjer visi na štapu i bljeska
u predvečerje
Kočijaš, umorniji od konja,
šta strpljivo tegli
cili dan istu rutu,
za šaku zobi i toplu rič,
biži pogledon u daljinu
Ne vidi ni dicu šta trče za karon,
ni suton koji pada,
lete mu misli u – nekad –
u vrime milosti
– nje –
okupane morem u
ukradenim predvečerjima…
Suza nema, ne teku, ne tribaju
…život je suza…
od zore, do zore
Udre Večernja s kampanela
– Bože, daj joj mir –
kočijaš promrmlja i
nastavi se cujat
u ritmu kara
*
Slovo III
a plakat neću
danas mi se plače,
vanka su oblaci
i kiša će…
jutros san našla svoje polje,
iskaš čitav život blago,
a
čeka te u snovima tvojin,
strpljivo,
puno zrili plodova, uvik,
makar godinan nezaliveno,
svraća ti u sne dok ne
svatiš…
s jutron
ću otić,
ništa neću ostavit,
ni spomen na kose
plave,
i
nećemo se opraštat
rastanka ionako
nikad neće bit
danas mi se plaće
u počast
danima bez tebe,
nezapisanin pismama,
neiživljenon dušon,
negledanin lipotama mora
uz cvrkut jutarnji tica…
danas mi se plače
neisplakanim kišama,
neizigranin godinan,
i oću bit kiša
skupa s oblacima
trčat i trčat i trčat…
…uvatit sebe
danas mi se plaće
vanka su oblaci
i kiša će…
Sjećanja i snovi se ponekad zanesu i pogube u ljepoti riječi i slika , i zapletu se u krhkim mrežama iluzija i snova poete , koji još uvijek uči kako se slika ljubav i čarolije vrimena kojeg više ni , vremena nezasitog kradljivca krhkih srdaca i blagoslovljenih duša .
i zato Yossamin , velika mala grlice moja ,hvala ti za sve što si i nisi mi dala , gdje god da si sada .
Kod nas u Bosni Zemlji Božije Milosti i Sarajevu Gradu čednosti sve je umilnije i plemenitije , bremenito od Božćije Milosti i Ljubavi ljubavi još od Ezela vakta.
Nebo je čistije, cvijeće mirisavije, ptice lepršavije , rijeke modrije, sunce sjajnije, mjesec blistaviji, maglice svjetlucavije, duše prozračnije.
Tek koliko u Bosni prelijepih žena blaženog srca ima, um da stane. Koliko nevinosti i snenosti Bosna ima , nutrina da se razigra i pleše kao dašak mjeseca ; što u izmaglici purpur sunca, na počinak kreće. Svaka žena je ruža, modra rijeka, kristalni izvor , koji se sanja, i kada kiša lije i snijeg leprša . Njene su oči sjaj neba koji blista od čistoće i nevinosti njene duše, njene su ruke lagana krila anđela što miluju djetinje lice , tijelo ne hoda već treperi i titra i muškarac se u njihovoj nježnosti gubi.
Svaki je Bosanac Bošnjak , Bogumil i pjesnik, jer ga preuzvišena ljubav prema Bogu Jedinom i ljepoti koju je on Bosni svojoj darovao , na lijepe riječi i milost upućuje. Bosancu su riječi kao snovi koje sanja, kao žena koju voli. Svaka je riječ ljepša od one prethodne, pa slijedeća i tako redom dok ne poteku ko potoci što u rijeke, jezera, mora svoju ljubav prelijevaju.
Iza tih riječi se skrivaju čednost i ljubav.I čestitost i iskon Kamenih spavača.
I hajd ‘ ne zaljubi se u tu Božju ljepotu i milost.
Jedna moja vjerna , nježna i često nestašna prijateljica , me ovih dana rastuži svojim sjetnim očitanjem o usnuću svoje miljenice .
“Crna Molly
Ti, jedna i malena.
Crna sa bijelim flekicama.
Sanjala si neka najbistrija jezera bez opasnosti.
A onda si zaspala na jednom lijepom mjestu i nikada se više nisi probudila. (ne znam gdje će tvoja mala duša dalje) .
Čak i kad ribe u akvarijumu umiru više je nego srceparajuće. Ali još uvijek imam nade da je sada moja crna Molly na jednom boljem i najbistrijem mjestu.
Čudno, moja mačka je nju najviše voljela da gleda i danas , dok je Molly umirala , moja mačka je čitavo vrijeme mjaukala.
Da li životinje mogu da vide smrt? “
*
Saučestvujući u gobitku , vođen mahalskom maksimom : smrt nije konačnost , a život prelijepi treba slaviti ; odlučih se na pomen , da bar malo utješim prijateljicu .
**
Draga Bandida ,
Molim te nemoj se ljutiti na mene zbog “nedostatka” empatičnosti glede usnuća tvoje ribice . Ne mogu je zvati Molly jer mi se čini da je rodno porešno krštena . Apsolutno sam siguran da se riba zvala Mobby . Na to me navodi sijaset potencijalnih uzroka ribicinog upokojenja.
Mobby definitvno nije Molly , jer ne vuče mediteransko porijeklo , slane okolice otoka Lezbos. Kada si birala ribicu za hastalsko/sobno stanište nisi obratila pažnju na par sigurnosnih detalja.
Nisi kupila zlatnu ribicu , tako da ostaje žal da ti je ostala neispunjena ona neostvarena , sakrivena želja , zvana tiha patnja.
Nisi se zagledala u … , hm , poetski rečeno u mogućnost bremenitosti polno nedefinisanog subjekta.
Od kada je vijeka , sve je u parovima , pa tako i riblji hajvani. Kad ostanu sami safata ih tuga i da je Molly ona bi odavno izvrnula sva peraja u zrak .
Ovako Mobbya je zadržavala na životu tvoja ljepot milosna prisutnost i svakodnevna skrb.
Mobby je bio ljubomoran na macane . Koliko ja znam u tvojoj tihoj luci su dva ? I eto hejbet razloga za presvisnut :
-Samoća , bezbadežna zaljubljenost u umilnu Delfinku , daklen jadi mladog Mobbyja , ljubomora kao raspeće u proljeće , pride beznadežno , doživotno zatočeništvo … sa epilogom u majskom narativu.
Ma prava pravcata kavalerija rustikana.
I šta je preostalo Mobbyu . Jal presvisnut od tuge , jal se upucat ko siroče. Intuicijom si sklonila sve moguće rekvizite dostatne za riblji suicid.
Dakle , Mobby je rečemo biva tiho patio , odbijao piće i iće , čak i vodu , pa skroz naskroz presvisno Najbezbolni izlaz.
Svemu što stvori Gospod udahne dušu , kakvo – takvo pamćenje i nephodni minimum razuma.
E sad, gdje će Mobbyeva duša , zavisi o mislima kojim je sebe mučio. Ako je blejio u delfinku ne piše mu se dobro, a možda mu se oproste vrele misli . Nije on kriv što insanke ne zaziru od hajvana , zaboravljajući da i hajvani imaju oći , a vrlo često i duše plemenitiju od insanskih .
Ne razumijem se u hajvanske putešesvije poslije usnuća . Budisti kažu da se insan , u drugom životu može pretvoriti u hajvana, biljku ili kamen. Hajvan takođe . Nešto ne anlaišem te stupidarije , ali radi objektivnosti i neukih to navodim kao horor zombijevsku mogućnost.
U mahali kažu : ako se kamen nosi u džepu i jednog dana nestane , nedostajaće haman kao insan ili hajvan. Ili barem fikus.
Za tvog pepeljastog , dlakavog hajvana nisam siguran. Kažu da životinje predosjete zlo i nevolju . Mislim da se on radovao mogućem trenutku nečije nepažnje i u ribici vidio potencijalni obrok. Zakon prirode i opstanka .
Takvi su vam mačori , a bome i mačkice . Umiljati/e , ulizuju , maze i vrte se oko nogu , ne bil štogod ućarili .
Ne tuguj Prijateljice ,
Molly / Mobbi je izvršio svoju životnu svrhu . Radovao je ukućane i odzimao im vrijeme , kojeg je pođeđe nedostajalo.
Tebi , “malena crna sa bijelim flekicama , koja si sanjala neko najbistrije jezera bez opasnosti ” , želim bistre rijeke koje edenskim vrtovima plove.
Molim za oprost , ako griješim u bilo čemu i saučestvujem u gubitku.
