Mone i Impresionizam

 

Klod Mone (fr. Claude Monet)

Rođen 14,novembar 1840.- umro 5. Decembar 1926.

Slikarstvo je u jednom momentu zapelo.Bila je to era nasumičnog odabira tema i stilova.Uglavnom već viđeno,reproducirano i bezlično.

A ,tada tiho,nenametljivo i neshvaćeno,javi se grupa ilizionista koji likovnu umjetnost dižu na nove,neslučene i nedostižne visine:

Camille Pissarro  , Alfred Sisley  , Pierre-Auguste Renoir  , Claude Monet , Frédéric Bazille ,

Armand Guillaumin ,  Berthe Morisot , Edouard Manet , Edgar Degas ,  Mary Cassatt ,

Paul Cézanne ,  James McNeil Whistler .

Uz dužno poštovanje svim opredstavnicima impresionizma, naše srce je zeru priklonjenije Meri Kasat,Renoaru,Moneu i Maneu.

Danas je dan da damo neke osnovne naznake o  impresionizmu i Moneu, najdoslednijem impresionističkom slikaru. Zapravo,impresionizam je dobio ime po njegovoj slici „Impresija, rađanje sunca“.

Nećemo se šaliti kada kažemo, da  ni ne znamo po kojoj od njegovih Impresija je impresionizam dobio ime.. Mone je fascioniran Svjetlošću u čije je središte postavio čedo Božijeg stvaranja : Sunce.

Neuki pominju da su divizionistička tehnika i pejsaž njegova prava inspiracija.

Kako li samo griješe!

Letimičan pogled na bilo koju Moneovu sliku ih demantuje.  Pejsaž je samo okvir u kome on smješta svoja razmišljanja i poimanja Svjetlosti. Pejsaž, iako  je nešto jednostavno i prirodno , sasvim sporedno i apstraktno. Zluradi bi rekli nužno zlo bez koga bi slika bila tek malo okrnjena.

I ta tehnika. Kakva je to riječ tehnika?

Kako njome opisati ono što umjetniku ulazi u oko, koje zastaje fasciniranom tom Svjetlošću  i unosi njene treperave oblike u srce,koje nema tu širinu da ih sve  upije.

Tehnika to je suviše je fizičko i ljudsko.

Srce se plaši da će se raspući pred umilnošću i jakošću te treperave , milostive Svjetlosti i predaju je duši ,kojoj je ona srodnija.

Duša se  ražnježi i zaiskri ,jer Svtjetlost joj je poznata. Ona i njen  Stvoritelj su par u vječnoj igri Savršenstva, koja se zove Milost i Ljubav ,

Ponukana sjećanjem i trenutnim patosom ,duša prenosi doživljeno i viđeno na drhtavu ruku,koja nije sigurna da će biti na visini zadatka.I ta ruka, kruta ruka koju ne vodi ni tehnika, ni srce već raznježena duša, titra u potrazi za bojama koje su jedva dostatne i jedva da su dostojne da prenesu nježne valere lepršavih iskrica Svjetlosti.

Neka neuki uzmu svoju tehniku,kist i boje i polako zađu u pejsaž i pokušaju iznijeti svoje „ impresije“. Nije nego.

Onog momenta kad zaboravljena Svjetlost, zapretena u dubinama blagosti duše, ispliva iz nje ,vrati se oku i osnaži ruke, vi dobijete imprsionističku viziju već viđenog i proživljenog. Reklo bi se „ono malo duše“ se bezrezervno vraća korjenima da bi ih mi neuki i nesvjesni svoje duše cijenili i ocjenivali.

Zbog toga, svaka slika uzbibana impresionizmom je i fragment i ukupnost Svjetlosti.

Jer  njen Tvorac je takav .

Zastupljen u svekom djeliću svoga stvaranja i sveobuhvatan.

 

Naš prijatelj Deba je usnio

In memoriam  Debi – Dvije godine odlebdješe, a on i dalje sni.

Zatečeni smo.

Nismo šokirani. Na ovom dunjaluku nas više ništa ne može povrijediti.

Samo su nam poremećeni planovi.

Mi ne volimo kad nam se poremete planovi. Naročito kad to činimo   sami sebi.

Onda moramo raditiu ono za što nismo spremni ili ne umijemo.

Mi smo navikli na radost i smijeh, muziku kao dekor , a sve da bi slavili naše grlice male i ljubav.

U jednom periodu smo trpili blizinu smrti. Ali se nismo navikli na nju. Nije nam u krvi.

Sada moramo raditi ono što uvijek  radimo , a to može izazvati sablazni.

Mojsije je , prvi put od rata , natakario na leđa harmoniku. Ostali su ponijeli , ono u ćemu su najbolji. I bukadar meze i pića. I malo sjete u srcima.

Jedan instrument će nam nedostajati. Tarabuk i, ali ne obični , već veliki ciganski doboš.

Nedostajaće nam i čovjek koji ga je decenijama grlio i nosio u naručju.

I budalesao sa nama. Blesan. Sad je našo bježati.

Idemo udovoj na žalost. Nećemo nositi cvijeće , ni paliti svijeće. Ni tugu oblačiti . To je za druge. Ne za nas.

Nosimo ono što nam je preostalo. Ljubav i snove.

Upotrijebili smo i riječ koja nas ponekad dotakne:

Sjeta.

Ovo je pravo veče za nju. Da sjedi pored nas i uživa u radosti.

Znamo , udova se neće ljutiti. Ona je jedna od naši milih grlica. Puno je toga predeverala sa našim dembelom i sa nama.

I praštala. I voljela. Pa opet praštala. Toliko je praštala da je ne možemo nazvati praštalicom, već sretnicom. Koliko ljubavi i  snova još u njoj ima, nismo ni svjesni.

Skoro!

Znamo mi to, ali   kod nas je to sasvim normalno i ne obraćamo pažnju na te „sitnice“.

Jedino što   ovoj prilici ne pristaje, su naše riječi : crkno, rikno, krepo.

Naš se blesa sinoć izmorio , uzeo klipaču, sjeo na pod ,rekao malenoj:

-Navij mi onu tebi najdražu , naspi sebi  štok ili onaj drugi konjak, ako ga nismo sinoć  dokusurili. Zapali nam po Gitanes, sjedi pored mene, samo me ovlaš poljubi, primi me za ruku i gledaj me nježno, kako si me uvijek gledala. Onda se nasloni na moje grudi da malo  rahatlučimo.

Nju zebnja tišti , jer za svih njihovih nestašnih  godina , nikad nije bio tako tih i usporen.

Ustade, nasu sebi kurvoazije, ostalo je.Nisu više pri cugu, a i nisu imali vremena.Sinoć je bilo prečih stvari. Joj, mamo mamice. Prhnulo im da se podsjete mladosti. I dobro se podsjetili. Opetovano.Pa još jednom. A onada se uparili četvrti put.Sve je u parovima.

Pristavi pjesmu,ovlaš ga poljubi, uhvati ga za ruku nježno ga pogleda, zahvalna za sinošnju noć i čitav život.Nasloni mu se na grudi

Noć je tiha,blaga. Muzika je sjetna, ali suze doziva.Nju njegov dah golica po vratu i rosi kosu.

Mili Bože , podsjeti me da ti se zahvalim za ovu sreću i tugu koju si me darovao,misli ona.

 

Blaga Noć

 

 

Pjesma se završila, ona skoro da je snove prigrlila. Osjeti da joj se vratom diže jeza, jer lahorac je prestao, a i glava joj, kao da je na kamenu.

Polako u strahu podigne glavu i pogleda . Njen Blesan gleda u nju. Osmijeh mu na licu , ljubav još uvijek iz očiju iskri. Cigar  među usnama  gori , ali se ne dimi. U uglu donje,  lijeve trepavice plava  suza visi i neće da padne.

Ona je pokupi, usnama nježno, polako da mu san ne poremeti.  Nisam znala da usne mogu biti slatke , misli i jubi ga dugo, očajnički.Spusti mu kapke. Ode u sobu, iz sehare na dnu troklinog ormara, izvuče dva zlatnika, dva šorvana , koje je on pripremio , vrnu se i stavi mu ih na oči.

Misli:

– Trebaće mu , dobar je bio ,ali ,  ljubavi  mnogo mnogo si griješio.

Blesa se umorio i dubok sanak usnio.

Znamo da ona još nije svjesna da je čekaju jutra bez poljubaca. Znamo da ne misli o tome da joj se više neće motati oko nogu. A takara nam i između. Znamo mnogo toga o praznini, koja će doći, i ona će naučiti.

No, jako je ona.Izdržaće.

Jer večeras je umilna veče, stvorena za takar . Muzika nek svira, cuga nek teče, život je lijep, konju jedan. Ne možemo mu ime izgovoriti, još se nije ohladilo.

Ali zato  možemo  ovu noć posvetiti njegovoj grlici i njemu.

 

 

Bleki – Muzika od iskona

 

 

 

Neke riječi bole

a se  srcu  skršenom

nameću

 

sve počinje  muzikom

tihom od  iskona

iz duše nježne meni hodi

 

milina umu

tiho tiše i još tiše

otvara kapije nebeske

 

postaje jača jača

kao tam tam damara

u krik maglica se pretvara

 

srce ludi ludi

Bijeloj dami

san da zaludi

 

a vrisak od krvi

ništa ne znači mila

u nemaru tvom

 

idem dalje

do iskona do početka

jačam vrisak

 

i vrištim vrištim

da li sam dovoljno glasan

nisu snovi mila

 

muzika je čarobna

koja vrisak tebi

u ljubav hoće da pretvori

 

 

Ta predivna morska bića

 

Morem plove i rone prekrasna bića .

Ljudi im oduzimaju pravo na život.

Ubijanje kitova za komercijalne svrhe je od 1985. u cijelom svijetu zabranjeno do 2005. godine, ali ih se i danas izlovljava s različitim obrazloženjima.

Pitajte Japance i Amerikance .Oni su teroristi i insanskog i hajvanskog svijeta ,maheri koje ne interesuju važeći zakoni. Silnici. A zna se gdje je silnicima mjesto.

 

Predivne životinje na snimcima kao  da se izlažu kameri u svoj svojoj ljepoti i plačnim glasovima poručuju ljudima:

Zaustavite naše istrebljenje. Prelijepi,bezazleni i  nevini  smo Božji stvorovi .

Uništavajući nas , zazivate sopstvenu propast.

Oslušnite njihove glasove i cvrkut najmanjeg ptića.

 

Kako vam nije žao , ljudi milostivi?

 

Kako vas Bioga milostivom nije sram?

Postanje Galerije Bosna zemlja Božije milosti

 

 

Lako je biti mahalski nadobudan i slatkorječivi šarmer i pričati o

slikama i Galeriji Bosna zemlja Božije milsoti ,

kada je ona bivstvovala već godinu dana.

Iza njenog postanja je mnogo rada i čarolije.

a bome i koja prosuta djetinja kapca krvi i ogrebotina.

Pa da se prisjetimo slijeda , očima nekoga ko ne voli neuko prihvatanje

konceptualizma ( prepisivanja i dorade tuđih radova ),

ali itekako podržava njeno umjetničko , opravdano persistiranje:

Dvije godine su tren.

Tri mjeseca je tek jedan san.

Kad bih morao birati između trena i sna

odabrao bih san.

Životom mojim lebdjeli  su kalendari ,

a da ih se čestito nisam ni  nagledao.

Ne znam ko je trgao listove umjesto mene ?

Nikako nije pošteno!

Prebrzo su bucani, možda i hejbet njih istovremeno.

Ja sam jedva  uspijevao darivati ljubav zapretenu u nestašnim mahalskim damarima

i usput , gomilati slike.

Jednom , u predahu između dva davanja ,

ili lutanja ako već ne znate šta je to,

slučajno primetih na slikama prašinu , pođeđe i decenijama betoniranu.

Bojažljivo otpuhnuh .

Nekim čudom zaplesaše uspavane ljepote.

Žene i ljubav.

Cvijeće i raskoš. Razigrane boje , đardini i nestvarni

ali i ostvareni snovi.

Shvatih  milost Božijeg davanja.

To veče usnih težak san.

U snu mi se javi glas :

-Otvori tu Galeriju , već jednom, Konju jedan.

Uplašen, jer nisam prorok , već samo sanjar , i kako me prozvaše Konj, odgovorih:

-Ne mogu sam. Malo sam vremešan i umoran.

-Ništa se ti ne brini . Poslaćemo ti Anđela.

I poslaše! Anđela ljubavi.

I tako se zakoračilo u … neizvjesnost … ma ne, u čaroliju.

Galerija Bosna zemlja Božije milosti posta  svijetli krajolik čednosti i ljepote i ljubavi.

nalik milom Anđelu , koji  udahnu dašak  svoje čedne dušu u njeno postanje.

Hvala i slava Gospodu Milostivom.

Iz ničega , prazne ljušture  bijelih , golih zidova krenu Galerija Bosna zemlja Božije milosti.

Maja 2017 počeše se slagati obrisi  jasnog obzorja.

Mahalaš mora sve znati

I nered,

i zbrku praviti

A onda,

Neke nježne ruke male i čarobni štapići i rijetko viđena magija Slikarev život se pretvara u razigranu ,nadnaravnu  djetinju igru svjetla i sjene.

Ina – Iluzija I

Ina – Iluzija  II

Ina – iluzija III

Iz iluzije u realnost ,

vraćanje svijetu ovom ,

u kojem je sve manje mjesta za snove i ljubav,

da bi mu se podarili snovi i ljubav.

Ina – Zid X

Ina – Zid y

I napokon završna tahta.

Ugh ,  jedna , ne i jedina ,

nepojmljiva i nestašna , ali nesalomljivo teška i vrlo zahtjevna ,

a reko bi čojk – obična drvena tahta.

Eh , moje ruke male , baš ste ograisale;

vidjeh i krv i žuljeve,ali i osunčani  djetinji osmjeh .

-Mogu ja to.

I spoznah veliku  hrabrost , upornost i nepokolebljivost.

Djete saburu sviklo, mnijem i šutim

Inina tahta  iskušenja

I na kraju :

Ugao,

po ugao.

zid

  po zid,

i još bukadar zidova…

i …

Rezultat slika za Galerija Bosna zemlja Božije milosti otvaranje

Inina magija

I am zabezeknut. rekao bi pjesnik.

Ali slikar nijemi i obara pogled

i njenu ljepotu hoće da oćuti.

Ručice male, nježna djetinja duša, imaginacija i ljubav.

Slike postaju samo dekor, ram za snove i postament prelijepog života,

ispunjenog dobrotom i ljubavlju ,

koji  obasjavaju Galeriju od prvog trena njenog začeća.

Tri prelijepa mjeseca jednog daha , u jednom dahu ,

je sasvim dovoljno za čitav vijek čovječiji,

za nauk i za vječnost Galerije.

Hvala ti na čaroliji, kreaciji  i nemjerljivoj pomoći Anđelu mili,

i sretna bila gdje god sada dobrotu darivaš.

Bez tebe ne bi bilo ni Galerije ,bar ne bi bila ono što jeste;

ljepota, bjelina  i jednostavnost; čedo Bosne zemlje Božije milosti i Grada Čednosti.

Galerija Bosna zemlja Božije milosti i ja na koljenima mnijemo,

znajući da nas osjećaš:

-Neka je na tebe spas Božiji i milost Božija mili Anđelu

A vala , po mahalski , il’ bogumilski ,svejedno je ,

red je , poslije rada i osmjeha , barem jednu suzu suzu zaiskriti,

i pjesmom zaboravljenom , Galeriju obasjati.

 

Crven fesić – Mahalsko tabirenje

 


 

images (2)      images (4)  Impresionizam

 

Blaženi pupoljak među ružama  Svjetlost na kraju puta  Neodoljiva priroda

Valja nam se ponekad spotaknuti o neke vesele i ljepše teme.

Listali mi one čitabe što nisu kitabi, onu haber kutija što nije haber kutija, i onu slikična i krajoličku haber kutija što nije slikična ni krajolička haber kutija, nego novinska haber slikična kutija. Klikovali i preklikovali kako bi se dohavizali šta je to veselo i lijepo u ovom takarli vaktu.

Podsjećali se mladosti i ljepot’ mizike dana kad smo ašici i blečci bili. Nikako da se maknemo od Indexa i njihovog sevdaha. Ponekad izlete i neki drugi, neimenovani izvori, kako to na haber kutijama znajo navesti.

Jes’ to jaka mudrolija?

Kako ćemo mi Mojsija, Debu, Lenjog, Hercu, Omu, Baška bašu ili Dobrog nazvati neimenovani izvor. Mi ih volimo i u belaj više uvaliti nego im javno bijele bubrege otfikariti.

Nenadano izleti naka mala, nama nepoznata i jauče: joj, mamo mamice. Bljesnu i zaiskri mlado čeljade, ikognito. Htjedosmo strelicu onu na ono x natandariti. Uplašili se da nas k'o Hercu dok  je gledao anterije, srce ne strefi? Ne bi voljeli ni da Mojsije ukruti onu desnu ili lijevu obrvu, sada sve jedno je koju  i na nas baci urokljivu, Srđe zlo pogleđe , strijelu iz oka.

Znamo da se odnekud Deba i Lenji cerekaju što smo se u belaj uvalili. Oma ni do haber kutije bez ženine ruke ne može doći. Nije je naučio da ga nauči da to sam čini. A i kad bi ga ukljućio nos pred okom ne bi vidio. Hoće on baterijom tražiti crvuljke. Baška Baša u tuđini o Bosni snije. Dobri se na put preko one druge, krvave duge Modre sprema, snove da dostigne.

Nešto nam reče : Ne mrdaj , ni jedne više; slušaj i gledaj i piši.

Gledamo nikog oko nas. Počelo nam se pričinjavati, pa se pitamo jel'to Kavaz sihire i dove ponovo baca i dove uči ili nas džini i meleki za daleke pute pripremaju.

Dok kontamo ona mala pjesmu otpojala. Ni noge razbacane ne vidjesmo kako treba. Mi zbog svega ponovo ono na ono i mala opet zapjeva i zaigra.

Eto, sada nam se rasvjetli zašto nam se ruka na onom ženskom čeljadetu zaledila. Da je vakta prošlog i još nešto bi se zaledilo.

Mi o srcu , a vi o nečem drugom psine izvodite. Ne može čovjek ni riječi progovoriti, a da se elementi sa strane nekim destruktivnim mislima ne pohvale.

Treba ovu dopadljivu sevdalinku narodu predstaviti:

Crven fesić

I.

Crven fesić mamo
crven fesić joj mamice
crven fesić u dragana
joj mamo mamice
crven fesić u dragana moga
joj mamo mamice

II.

Da ga hoće mamo
da ga hoće joj mamice
da ga hoće nakriviti
joj mamo mamice
da ga hoće nakriviti malo
joj mamo mamice

III.

Medna usta mamo
medna usta joj mamice
medna usta u dragana
joj mamo mamice
medna usta u dragana moga
joj mamo mamice

IV.

Da me hoće mamo
da me hoće joj mamice
da me hoće poljubiti
joj mamo mamice
da me hoće poljubiti malo
joj mamo mamice

V.

Dala bih mu mamo
dala bih mu joj mamice
dala bih mu srce svoje
joj mamo mamice
dala bih mu srce iz njedara
joj mamo mamice.

U onom starom vaktu pjesma Crven fesić je bila nezaobilazna pojka na svakom sjelu, teferiću, veselju, dernjeku ili ženskim sjedeljkama svih uzrasta. Na akšamlucima rjeđe ili nikako. Čim ti žensko dohvati šteku ona ti počne upjevavati: Crven fesić, joj mamo mamice.Čuje od mame, seje ili komšinica

Ova antologija nije klasična sevdalinka: Više je sevdalinska poskočica koja je čopila sve pikliće meraklijskog sevdaha.

Zaljubljena djevojka ispovjeda svoju mladalačku ljubav, čežnju, nadu, strast i želju koju želi podjeliti sa svojim draganom. Za svjedoka priziva majku. Posve smo sigurni da majka uopšte nije prisutna. Mi se zagledali upravo, ukrivo , bome i odozgo i odozdo. Svašta smo lijepog vidjeli , ali majke ni primirisati.

Poslušamo i pogledamo tekst još jedared, nije zbog one male , vjerujete ako hoćete ili nećete, nama svejedno. Mi samo gledamo, slušamo i pišemo.

Sevdalinka uvijek bježi od vulgarizama. Mi ne.

Teže i neprimjernije riječi može pasti na um samo nezavisnom komentatoru kome pjesma damare pali. Narodni stvaralac je prefinjen, lukav,perfidan i ubjedljiv. Što bi narod rekao – maslo mu ponekad nije za slavlja.

Uvrnite se u um i zamislite jedno mlado zaljubljeno, strastveno, ustreptalo, vrckavo, nestašno, uspaljeno žensko tijelo koje gori neugasivom vatrom.  Zamislili ste?  Dobro.  Ako ne možete vi potražite pjesmu upjevanu od Jasmine Mujkanović i slušajte ili gledajte kako vam volja. Kažete sada se lakše diše. Nešto nije u redu sa vama.  Kako se bolan lakše  diše. Ili ste hadumi ili hanumice. Ima herc kao kod dvojice Herca da vas bubne.

Kada ste sebi sliku pjesme pristavili, tek tada možete razumjeti našu ekspertizu.  Joj, jedva se dogovorismo .  Ono čeljade iz haber kutije samo što ne iskoči i na hastalu nam zaigra ko kakva Jemenka ili Jermenka.

I. stih

Fes je muslimanska pokrivka za glavu. Nije kapa, nije ni šešir. Imućniji su svoje fesove, ne samo kićanke od kadife pravili. U mahalskom žargonu crven fesić označava klobuk ili pečurku muškog polnog orkana koji je zaista crvenkast i svilenkast. Pravi fesić je izrazito zagasite, bordo boje.

Žene su imale pokrivke za glavu koji su neki zvali fesići. Ti fesići su uvijek bili išarani, izvezeni, sa raskošnom kićankom natandarenom usred fesića. kako prilići. Uglavnom su crni na vrhu i vrlo plitki. Vrlo je izvjesno da narodski pjsenik nije mislio na ženski fesić.

Kasnije će vam se slike izoštriti.

Da li uzbuđeni djevojčurak okusio slast putene ljubavi?

Šta se trzate,  ne pitamo vas za pjevačicu već malu iz pjesme.

Mi to još to ne znamo?!

Da li ona želi tu ljubav? E, sad se trznite i pogledajte i poslušajte pjevačicu.

Svakako i svakako, o tome će pjesma i pjevačica pjevati. Ne znamo što će nam ovo dvaput svakako, ali tako izletilo pa neka ostane. Od viška glava ne boli. Pitajte žene.

Uspaljeni djevojčurci ne bi četiri puta uzdisali za fesom , ni da je carski i zlatni. One uzdiše za crvenim fesićem svojih dragana. Narodni pjesnik svjesno upotrebljava demunitiv da bi jasno odredio o čemu se radi:  crven je fesić u dragana njenog. Nijedan fes za glavu nije nikad bio fesić, osim dječijih ili ženskih, niti je za njega upotrebljena umanjenica. Muški je to ponos.

Već prvi stih naglašava djevojčino stanje. Ona je uzbuđena do te mjere da će do kraja pjesme njena ustreptalost neprestano dozivati i skoro vrištati oj,mamo mamice. Što pjesma odmiče i što pjesnik podiže uzbuđenje na veći nivo; to je djevojka zajapurenija, uzbibanija i naklonjenija dozivanju majke.

Kako ćeš ba zvati oca, djeda ili brata kad se upuštaš u one igre sa crvenim fesićem. Ne ide to. Mamo oj mamice je uzdah prikladan baš za takve prilike ili neprilike, možda najprikladniji od svih drugih prilika. Svašta se u toj igri može izroditi, i prekrasnog a bome i nepoželjnog.

II. stih

Sama pomisao na crveni fesić izluđuje djevojke, strast se uzburkava i ona ga hoće i to četiri puta. Svaki put zapomaže: joj, mamo mamice. Tu djevojke otkrivaju svoju putenost i iskustvo. Sasvim jasno određuje način na koji hoće crveni fesić.

Prva dva puta hoće da im se crveni fesić da samo onako, prirodno , bezuslovno. One su ga već upoznala i najbolje znaju kako im odgovara taj nestašni crveni fesić. Prva dva puta bi trebala biti ugrijavanje. Pošto je sevdalinka u pitanju može se reći i upjevavanje.

Kasnije žele da im dragi još dva puta nakrivi svoj crveni fesić . To je već izvoljevanje mladih žena koje su duboko zagrizle u vođenje ljubavi. Dakle prvo ide dvaput u pravo, pa dva puta ukrivo. Male nestašnice su samo jednu poziciju ostavila nedorečenom : ukrivo gore ili ukrivo dole, ukoso lijevo ili ukoso desno.

Da ne bi bilo nedoumice mi ispravljamo, normalno, figurativno, propust pjesnika i kažemo: da ga hoće nakriviti i gore,i dole,i ilijevo i desno. E sada kada je fesić pozicioniran, možemo zamisliti to što zamišljamo i kompletirati utisak:

– I upravo,i ukrivo,i u lijevo, i u desno, i gore, i dole, i u sridu , i utvrdu i umeko dok se sve ne uzmuti, uzbiba i …, nastavaite po svojoj volji.

Pjesnik nas strogo kori i upozorava: a gdje ti je tu poetika, frajeru mrtvi?

Jes vala, nema u sevdalinke nabrajanja. A šta će mi poetika u sridu i ulivo i udesno. Ne treba tu nika poetika. Tu treba… A ni čitalac se ne trudi pripomoći, ubečio oči, ne diše. Da može vas bi se uvukao u sliku na haberu; makar glavu.

Možda uspaljenice nisu imale vremena za pozicioniranje ili su znanje prepustila draganu svome . Možda su samo vrckave i hoće da se slušaocu svide i da mu nedoumicom mozak mute? Svaka žene bi bila zadovoljna sa četiri puta dobijenim crvenim fesićem bez obzira i na pull i na pozition. Da li će i naše biti?

III.stih

U prethodnom stihu djevojke izvoljevaju crveni fesić četiri puta. Ali, da bi to dobile moraju nešto za uzvrat dati.

Vi mislite da su medne usta od dragana njenog ! Jok! Ni govora!

Zato djevojka kaže: u dragana moga.

Znači kod njega su,one mu ih dale i to nisu bukvalno njegove usne na njegovom licu. Figurativno, ove medna po strasti i pravu mogu zauvijek ostati draganova. Što bi to bilo? Čitav život svako malo: Joj,mamo mamice. Da mozak stane; i njoj i njemu. Što bi prelijepa smrt bila , tako je dočekati.

Nikad se za muške usne ne govori medna usta. Provjerite sve anciklopedije i antologije poezije, nigdje taj izraz nećete naći. Nije ni naš pjesnik iznimka. Čak se i za ženske usta rijetko upotrebaljavaja taj izraz. Za usnice ili usmine da. Muškarci, žene i djevojke poput ove male jasno osjećaju o kojim se medenim ustima radi. Njih narodni pjesnik nije zavarao.

Medna usta su šifra za njenog dragana. Ona mu poručuje da će mu četiri puta dati medna usta. Tačno onoliko koliko on njoj puta pokloni crveni fesić. Tante za tante, što bi rekli špageti.

IV.stih

Djevojke majci još jednom sve nabraja. Ono majci zaboravite. Nabrajaju one draganu i daju uvid u pravo stanje stvari: tako je, kako je. Vidi se da polako prelaze rub histerije. Pjesnik nas ostavlja u dilemi da li su to ona stara ili pak nova neka četiri puta . I tu se pjesnik nije jasno odredio. To mu nikako nije fer. Kakav je to pjesnik koji hoće stalno da nas za nos vuče i u zablude vodi.

Jednom bi mu oprostili, ali on svako malo, to ne može. Ili je smatrao da bi osam –devet puta bilo previše za jednu pjesmu i jednu djevojku. Ili ne poznaje bosanski duh i cug ili je prepustio da to djevojke ili slušalac sami odrede…

Uglavom; poslije tri uzajamna poklanjanja moguć je mali predah. U intermecu se zagovaraju poljupci i milovanje. Poetski klimaks ulazi u završnu fazu; možda i neki drugi. Poslije toga se ide,  još jednom do kraja. Zatim  se radnja polako stišava i svršava.

Vi sigurno već četvrti put obrćete onu drugu malu. Pjesma vam se dopala, ziher. Ne možete oka sa pjesme skinuti. Sluh vam u ovoj fazi komentara služi samo za dekoraciju.Oči su glavne.

V.stih

Pjesma je pri kraju. Svi su umorni i pjesnik, i dragan; djevojka nešto manje. Vidi se kuvetli je i pojaka. Slušalac i gledalac ne razmišlja o tome. On je samo znatiželjan i uzbuđen što se pred njegovim očima sve odvija kako treba.

Sve je jasno. Ili nije?

Čini se da su djevojke zadovoljne, ali ipak provjeravaju ima li tu , mjesta za mali dodatak radnji. Ukoliko ima , one će ponovo dati svoje srce. Pjesnik ne govori koje. Anamo ona izgleda kao prirodni đardin i ima srcolik oblik.

Da li se dragan prihvata đardina još jednom? Vjerujemo da ga je obradio; jer mu draga ne bi tek tako poklonila srce iz njedara.

Joj mamo,mamice.

Tu pjesma završava, ali vi sigurno želite utvrditi gradivo, slobodno obrnite krajolik još jednom.

Narodni pjesnik strogo slijedi osnove Aristotelove poetike.

U uvodnom dijelu  je definisao radnju i protagoniste, njihove instrumente i htijenja i odredio mjesto odvijanje radnje. (Stih I i II)

U središnjem dijelu je prešao na glavnu radnju, odnosno kulminaciju. Glavna akteri su se dogovorili i počeli se usmjeravati ka svršavanju započetih odnosa i radnji. Kulminacija prelazi u fazu stišavanja i usaglšavanju započetih odnosa i antagonističke borbe među spolovima na principima čvrstog, uglavnom nategnutog i ukrućenog zajedništva. Radnje se polako privode kraju. (stih III i IV)

U završnom dijelu sve se zna . Epilog je vrlo jasan, sve se svršilo gdje treba i kako treba. Djevojka je bila zadovoljna pet puta i poklonila je draganu (napokon i zasluženo) srce iz njedara. To mu dođe ko neka medalja zasluga za narod. Kakav te narod dnašo. To su kolajne  za anamo onog ili anamo onu. Zaslužili su, valjda.

Možda je tu palo osam ili devet ili još više puta. U periodu kada je pjesnik pisao, zapisivao i provjeravao, ponešto mu je moglo i promaknuti. Ovo je pjesma, nije balada, pa pjesnik ne stiže sve iskantat. Pjesnik je naglasio da se tu radi o komediji sa tragičkim elementima, gdje ni mamica ne može pomoći ćeri.

-“Nju probadaju, ubadaju, nabadaju, čereče i na kolac nabijaju. Hoće ona crveni fesić; e pa eto joj ga. Ovaj komentator se raširio pričom ko trokrilni ormar na basamcima. To se jednostavno kaže taka…”

-Ne Deba ,nećeš se vala i ti uvaliti u ovaj sevdah i u…

Mojsije ga iz preikrajka opominje i u čelensku lupa.

Joj ,mamo petnaest puta; mamo mamice – petnaest puta.Prava drama i tragedija, To je tri'es’ puta, haman k'o Mujo i kraljica Terezija. Bocu više. Koliki put gore, dolje i u sridu nije važno. Važno je da se sve dobro i po dogovoru svrši.

Valjda narodni pjesnik odnekud poznavao ili čuo za Muju i Aristotela. Fata mu ko neki rod dođe ili na ljubu nalik bila. Znao im damar.

Hanka Paldum, Jasmina Mujaković i grupa Divanhana su poslijednji snimili ovu pjesmu. Hankija i solistica grupe Divanhana (Leila Ćatić) pjesmu pjevaju pomalo beskrvno, kao da nemaju pojma o čemu se tu radi ili su mere bit'da bidne upravo iscvrkutale joj, mamo mamice, nepodnošljivo mnogo puta. Ipak, čini se da ih razigranost i poruka ove sevdah pjesme nije dirnula.

O njihovolj ljubavi prema crvenom fesiću nećemo govoriti, nismo upoznati nit’ smo nazočili. Tračeve ne širimo; mada se to u nekim drugim prilikama može zorno vidjeti i zaključiti, ono što se treba zaključiti, a ne smije prozboriti. Trud i želja su prisutni, nažalost suzdržano su fulile ritam i strast.

Crven fesić nije elegična sevdalinka. Pjesma je upravo kao dragana i crven fesić. Mladi, nestašni, razigrani, nabijeni ; strastima i emocijama. Pitka, dopadljiva, strasna sevdalinka , protkana specifičnim senzibilitetom i suzdržanom erotikom.

Jasmina Mujkanović pjesmu pjeva punim plućima, veselo, razigrano, djevojački jasno, kristalno čisto, sa radošću i strašću, i erotično. Ono suzdržano zaboravite; to je i pjesma isključila. Ona pokazuje o čemu se tu radi ; ne stidi se i ne prenemaže. Njena vedrina, iskrenost i nepatvorenost oduševljava. Iako harmonike na par dionica malo zatrokiraju, odavno nismo čuli tako dobru i iskrenu vokalnu izvedbu ove pjesme.

Aferim mala.

P.S.

Google nam uvalio malo krkanluka,ne možemo ga nikako isključiti. Znate da nije naš izbor.Kad poslušate Jasminu vi je, molimo vas isključite. Nemojte da vas muka safata , ili neki veći , fuj belaj ne strefi.

,

Bleki – Trešnja, Žena i Ljubav

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

 

     

 

  

 

 

 

 

Pjesnik je volio trešnju

Beharli grane, tanane i lepršave kao  Ženina duša

Maksumče je uvijek uživalo u trešnji

Podatna sjajna  obala  sočna kao Ženino postanje

 

Pjesnik  a  maksumče je naučio slikati

da bi mogao ljepotom bojiti  Trešnju i Ženu

A onda je spoznao nju Princezu

Srce mu reče   Ona  je njegova Krhka ruža

 

Slikao je i slikao

Želio je da joj pokloni Čaroliju

U   očima  boje sna vidje dugu

Duga obasja Njen Univerzum

 

Pomisli to su Ah , to su Naši snovi

Moraju biti jer Ona je ljubav

Sve postade čarolija Osvita

Zov ljubavi  Njenih hiljadu velova

 

Miris Cvijeća u plavoj milosti Djetinjih snova

Ples svjetlosti slikama  snivao pjesmama pjevao.

I volio  da   volio kao što Nebo voli.

I bolio da   bolio kao što led boli.

 

U ljubavi    u boli svojoj

zaboravi da   Trešnju obdari   ljuljačkom.

Nedostajala je sasvim mala , obična ljuljačka.

Ljuljačka za Princeze da Krhku ružu ljulja i ljubavlju miluje.

 

I tek tako ode Ona

Što ti je žensko

Prelijepo i  Čedno

Anđeo

Slikar je svoju umjetnost na lomaču rastanka bacio

okrenuo se ka Trešnji

i nijemo izustio

 

Molim Te

Oprosti mi

Hvala ti

 

 

Pismo – Mili naši

Ljubav i rastanak Svijet snova   Mladost i prirodaKrug ljubavi Muzika stara Plavo i crveno poljsko cvijeće 

Svijet krugova  Zaleđeno blago Savršena ljubav

Mili naši,

evo stiže Vam pismo iz ovoga,donjega takarli sveta,

nikoga ne bi pomiljali ,osim onih iz naših ljeta.

Ljeta hiljadu devestotina šezdeset osme i još okolne neke ,

kada sve bilo je tako puno ljubavi ,milosti,snova i muzike.

 

Pregršti boja rasulo se u mirisna cvijeća

sada nam osta samo pokoja tanka svijeća

jer u đepu ne nađosmo  od kopejke više

novac  posta težak teret i stalno snježe kiše.

 

Mili naši,vi znate

hteli ste da  date

život je još lijep

čovjek je slijep.

 

Ostalo nije bilo do vas

vjerujte  ni ič od nas

šta se tu iole može

bijedu neuki množe.

 

Kundera je zapisao „Nepodnošljiva lakoća živeljenja“.

Đenis je plakala Ljetne stađune.

Bitlsi su poruku slali : Ljubav je sve što želimo

Dorsi su izveli „ Nepodnošljivu lakoću sviranja“ da bi im djevojčice palile vatru.

Indexi su pokonili „Nepodnošljivu plemenitost muzike“ , negdje na kraju u zatišju.

Mi smo živjeli „  Laganu bremenitost ljubavi“.

Zajednička crta ; svi smo  djeca cvijeće i ljubavi.

Ne po godinama i fizičkoj pripadnosti, već po srcu.

 

Peas brother,peas.

Selam sister,selam.

Hvala vam na muzici i ljudskosti.

Blagdan je. Nama je svajki dan blgadan.

Znate nas, a nema vas .

Nestali su vas.

Hvala vam i čestiti vam snovi.

Slutimo da tamo negdje  slavite Stvoritelja i ljubav.

Make love , no war.

Alelujah!

I Amin!

 

Mili naši,

Vidimo vas u prelijapim poljima cvijeća,obasjani ljubavlju i milošću.

Tamo vlada vječna blagost i mir.

Vi,Kundera,Dorsi,Indexi i mi.

Normalno i još neki.

Istovjetni sni.

Svi smo imali zajedničku viziju.

Svjetlost i Ljubav.

Svi smo voljeli  cvijeće.

Svi smo voljeli najljepši cvjetak.

Ženu

Lotos Milosti .

Neke se nestali zajedno sa vama.

Neke su odustale od snova.

Tako neuki kažu,ali nisu u pravu.

Ne može se pobjeći od milosti i ljubavi, sve da hoćeš.

 

Neki su pjevali do groba.

Nisu se oni umorili.

Ne može se čovjjek umoriti od muzike, koja milost i ljubav priziva.

Nego se to grob ,  ponekad,neprimjetno prišulja.

I šta će slabašni čovjek!?

Nema izbora.

Prileći mora.

 

Svi zajedno snivali o ljubavi i lotosu, i poslije groba.

Znali smo,  to nam niko  ne može oteti.

Imali smo samo Jednog , ali jako Moćnog zaštitnika.

Njegovo ime je   Svjetlost.

Sve ljepote su njegovo djelo.

Mi smo te ljepote upijali i slavili.

Muziku,cvijeće i najljepši cvijetak ponekad krali i sakrivali ( i još svašta nešta…) .

 

Milostiv je On,možda i previše.

Oprostiće.

Mudri zna,samo smo dijelili darove koje nam je u srca usadio.

Dobri smo mi.

Bar tako mislimo.

U svakom slučaju,nismo rđavi.

No, nikad se ne zna.

 

Mili naši.

Mi  još   hodimo   prelijepim stazama i putanjama koje ste vi proprtili.

Muzika naša ,koju smo dijelili nije ljepša.

Ostala je kao i uvek  prije, modro zelena i prelijepa.

Samo  jedan njen  dio je nijansu plemenitija i prefinjeniji.

Za to ste krivi vi i Indexi.

Učitelji i savršeni učenici.

 

O ljubavima prošlim,sadašnjim i budućim još uvijek pjevamo i snijemo.

Malo smo umorniji,klecaviji i svjetliji.

Čini nam se i prozračniji,jer bolje vidimo  nutrinu, srce i dušu.

Nekako nam je lakše odvojiti misli i sjećanja i podjeliti sa drugima.

 

Sve nas je manje.

Sve smo ranjiviji.

Ne znamo da li ćemo uspijeti prenijeti sve snove i ljubavi koje u sebi nosimo.

Grehota je da dunjaluk ne primi naš testament u cjelosti.

 

Vi ovo sve i onako znate.

Bdjeli  ste nad nama.

Čuvajte nam naše  mirisne grlice.

Krhke su one ,ali lepršave.

Mogle bi odlepršati.

Mnoge smo umorili i rastužili.

Nismo htjeli ,ali desi se.

Neka se mole za nas i Nadu da se sretnemo.

Mili naši,

Halelujah!

I Amin.

 

Meri Cetinić – Naše ljubavi ,naši snovi / Song Stađuni / Iz Arhiva

 

 

Copy (3) of ona spavau plavom Poljsko cvijeće   Vjernost

 

Plam đardina Prava ljubav  Rajski vrt

Meri Cetinić

Četri stađuna

Lijepi  snovi

Mnoge pjesme i nježni likovi nastanu i prije nego što ugledaju sunce.Spoznamo i prinosimo ih  srcu i osluškujemo kada će nam se obratiti.

U jednoj našoj priči smo oživjeli snove Meri Cetinić i prije nego ih ona nama posla.

Nismo se stidjeli da našim likovima nametnemo pjesmu koja će doći sedam godina poslije.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To pjesma se još nije desila ali Dobri ima prelijepe snove i može ih dozvati u bilo koji stađun.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas.

U misli nam pohrle dva nježna safira, što su  sjetne oči zarobili u velove čežnje  i sa iskrama modrih ljibičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, Split mora i može iznjedriti.

Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga,čini se poznata, ali to nije Frke Frkice glas. Glasa se isto, treperi  i boli isto , ipak , onaj jedan  stađun više,  što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku, i veću tugu nosi.

Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad nam ništa značio nije. Svima nama,  oni na sličan način  u zagrljaj jure.

Stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš ba  zbrojiti toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare ljubav polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštar zvani usud se za to pobrinuo.

Mali prinčevi uvijek negdje odlutaju ili se vrate na nebo. Meri vam  lutanja malenih dječaka i snove grlica   nježno  i sa ljubavlju svojim pjesmamo prenosi . Vi pomislite da samo vama o vama pjeva.

Nije bitno ako sjećanja  kasne koji stađun. Ponekad se mora, jer priče ljubavne, priče radosti i tuge poslije dospiju do nje. Ne može ljepota mila,  samo svoje srce i svoju bol na dlanu nuditi.

Puno je to boli i potrošenih damara. Triba se malo odmoriti, primiriti ,  o drugim ljubavima pričati.

On je stišće, nježno ljubi i miluje, a šapuće:

Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

Da djeca su uvijek u pravu. Kako i kamo god se neka ljubav kretala i sjala, ona će jednog dana da odleprša. I ostavi slatke snove i veliku , tešku bol. Tako vam je to.

I uvijek poslije svake ljubavi život počinje nov. Nije bitno što je malo bolniji i gorči. Težinu je lako podnijeti,  ako ima dovoljno snova da ga drže na površini. Čak iako nema, treba ih dosanjati.

On ne vidi suze, jer ona je zavukla glavu  kose plave, crvene  ili crne , to je već sasvim lična stvar, sasvim  duboko u njegova jedra. Netom zatim ; stišava se  i glas mili , samo za dragana njenog klizi.

Glas nebeski,mio i anđeoski, u srce boli . Da , da Meri vam je to:

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Moji se dani kroz vrime vuku,

S teplin i ladnin život se miša,

Žari me sunce, pere me kiša.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ča daje gazin vrime mi biži,

Stađuni moji još o’ početka

Korak po korak kraju su bliži.

 

Stađuni, stađuni moji,

Di je sad ono proliće cvitno!

Stađuni, stađuni moji

I lipo lito vedro i sritno?

 

Dok jesen stere lišće na stazi

Ruke mi stišću o’ zime mrazi,

Stađuni, stađuni moji,

Stađuni.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ko će izdurat do kraja gazit,

Jedni će nestat ka da ji nima,

Na me će pazit još samo zima.

 

Stađuni, stađuni moji…

 

Ona se meškolji i još se jače uvlači na njegove grudi. On je nježno grli i ljubi. Želi da ova noć stane. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

Nju sutra udaju  , a on će  morati odjahati u samoću na bijelom konju ka  nekoj drugoj ljubavi.

****

Meri, malena naša

hvala na  snovima i ljubavi

koje si sa nama snila i dijelila.