Uspavanka za Maksumče Nina , nana

 

Snovi u vrtlogu duge Tuga nebeska Bijela dama

 

Život radosti pun  Ruka ljubavi  Maksumče

 

 

Dobro mi došla i hvala ti   srebrena-mjesecina-nad-modro-zelenom-rijekom   Srce od kristala

 

 

 

Uspavanka za Maksumče –  Nina Nana

 

Nina – Nana

Maksumica  spava

 

Tiho

Tiše

 

Nina ,  nana

Maksumče sanja

 

****

Nina , Nana

 

Ništa ti ne znaš, bolje je tako

djetinje oči zastri ti snom

ne znaš ni što je teško i lako

bespuće što je a što je dom

ništa ti ne znaš, ništa o bolu

i da su ljudi hladni i zli

ništa o muci , praznome stolu

mali moj sine , spavaj mi ti

 

Spavaj mi ti ( 6X)

 

More kad otme nevine duše

ti ni ne slutiš kako je to

i kada se snovi ko karte ruše

kad se u srcu skameni zlo

 

Ništa ti ne znaš, zavjesa  snova

krije tvoj obraz, misli i vid

dok ne raspoznaš slike i slova

nježno u zipci spavaj mi ti

 

Spavaj mi ti!  (6X)

 

 

NINA – NANA

 

Bolje da ne znaš šta se sve radi

i kakvo vrijeme izbija sat

olovne kiše, nevolje, gladi

neće te taknut mirno ćeš spat

ništa ti ne znaš , maleno moje

igrama tvojim treperi mir

godine tvoje nježnosti br0je

dok ne odrasteš spavaj mi ti!

 

 

 

Spavaj mi ti! (6x)

 

NINA – NANA

 

Spavaj mi ti!

 

 

Slovo o molitvi

 

Molitva.

Uh, odakle nam vremena za takvo nešto, prečesto misle ljudi.

A opet, molitva je ona jedina obaveznost koju treba raditi svakog dana.

Neizostavno i bez razmišljanja.

Ljudi su neuki i griješe.

Misle da je molitva izmišljena da se klanjaju Bogu Jedinom.

A nije tako.

Milostivom nije do toga da mu se ljudi klanjaju reda radi ili zato što im je to rečeno.

On je molitvu izmislio radi ljudi i njihove dobrobiti.

Vrijeme posvećeno molitvi je najduhovnije i najplemenitije osjećanje u ljudskom životu. Sama pomisao na Stvoritelja odstranjuje sve strahove i neprijatna osjećanja.

Vrijeme molitve je vrijeme odsustva zla u ljudskoj duši.

Ona postaje čistija i uzvišenija.

Dostojna svoga Gospoda i njegovom nauka.

Duboka molitva, u osami, daleko od prisustva bilo kakvih posrednika , čine čovjeka primječivijim za Milost i Ljubav Božiju, osnov života.

Obuhvaćena uzvišenim osjećanjima ljudska duša razmišlja o neizmjernosti Božije dobrote, strpljivosti i oprostu. I uvijek zanijemi od veličanstvenosti Božijeg stvaranja.

Pomišlja na roditelje, djecu , životnog pratioca i obasjava ga osmjeh sreće.

Tada se javlja težnja da se učini sve što je u čovječijoj moći, da se isprave greške i grešnost svede na minimum. Da se dobrota , razumjevanje i oprost podari svijetu. Da se čini dobro i sije ljubav i milost. Da se oprosti sestri ili bratu koji greše.

Rekoše:

Ljudski je griješiti, Božanski je praštati. I uzvišeno.

Jer život je jako kratak. Često prekratak. Ljudi su smrtniji nego to misle. A nose teška bremena na svojim leđima. Molitva im pomaže da bar neko vrijeme budu ljudi.

No ,čovjek je satkan od žurbe. Ili nema vremena za molitvu ili vrlo brzo zaboravi njene blagodati. ( Naći ćete da su žene postojanije i predanije Bogu i molitvi.)

Zato je učestalost molitve jako poželjna. tada se više vremena i pažnje posvećuje dobroti i milosti , uzvišenim stvarima.

Manje je vremena za zlo i smutnje.

Molitva , milodarja koje ona nosi, su nužno potrebni ovim nestalnim i surovim vremenima. Vremenima kada čovjek sve manje zna i osjeća drugog čovjeka.

Zato vas molimo , zaviriti u svoje duše, pronađite preostala zrnca ljepote , okrenite se Nebu i zamolite Boga Jedinog za oprost.

Oprosti će vam se grijesi vaši , da bi vi drugima Božjom milošću mogli da oprostiti.

Hvaljen da je Gospod , za vijek vjekova.

Amin.

Alelujah.

 

 

 

 

Praznike snim

 

A ja ?

Samo snim.

Neki dan sam slavio praznik Ljubavi i tebe u njemu ljubavi moja. Tvoje usne na mojim usnama, tvoje usne, usne meke, vlažne, vrele, pohotne, pune i blage, usne za ljubljenje što mirišu na sreću i jorgovam bijeli.

Juče sam slavio praznik radosti sa tobom mila moja. Tvoje grudi u mojim rukama, tvoje grudi djevojačke, čvrsta bista ustrptjela, milodarja , radovanja , e mirišu na strast i pupoljak ruže. Grudi milovanja.

Poslije ću slaviti Praznik čežnje .Tvoje tijelo moje tijelo , tvoje tijelo na mom tijelu, tijelo djevojke, mirisno, raskošno, podatno, rosno, miriše na nevinost i ljubičice, tijelo za milovanje.

Ali danas slavim Praznik snova , jer tvoje oči na mom licu , tvoje oči mile, nježne, blage, sjajne, snene, zaljubljene mirišu na mladosti i more. Oči za sanjanje.

Lane moje…

 

 

 

 

Izvinjenje svim ljudima koji vjeruju u Boga Jedinog

 

 

Vjerujte nam i  mi smo Božja djeca.

Ljudi rade i griješe.

Mi se trudimo da budemo što jasniji i da imamo što manje grešaka.

Znamo, ne može se sve predvidjeti.Potkrade se neka greška ili komentar ,koji se može dvojako tumačiti i može povrijediti ili rastužiti ljude koje ne želimo povrijediti

Iz dubine srca  se izvinjavamo svim onim vjernicima koji iskreno i pošteno ispovjedaju čistu vjeru našeg zajedničkih praočeva Abrahama(Ibrahima ) ,kao što su to činili i Mojsije (Musa a.), Isus (Isa ) i Muhamed a.s.

Nijednog momenta nam nije palo na pamet da povrijedimo njihova osjećanja i vjerovanje.

Svi zapisi  koji dođu iz naših pera a koji se odnose na religiju  je prvenstveno obračun sa  religijskom oligarhijom svih religija.Jer te pučanske krvopije, zaradi ličnih interesa,a u svrhu sticanja vlasti i moći,su skrenuli sa pravog i jedinog Božjeg puta i duboko ogrezli u sve ono što je samo po sebi suprotnost korjenima istinskog vjerovanja u Boga Jedinog.

To su  oni koji sebe deklarišu kao „mojsijevci, isusovci,muhamedanci,budisti..“ koji svojim djelom i naukom odbacuju ili zanemaruju pravu i iskrenu Abrahamovu (Ibrahimovu) vjeru.I vjerozakone Božijih pomazanika koji su ga naslijedili

Ako uporedimo riječi i djela Abrahama, Mojsija,Isusa,Muhameda  i riječi i djela njihovih tzv.sljadbenika, uočićemo nepromostivu razliku,totalno mimoilaženje.

Zašto?U ime čega?

U ime tužnog i bijednog ponavljanja historije; ne one istorije za koju stari latini kažu da je učiteljica života, nego historija krvi i bola.

Historia est magistra vitae.Kakva oridinarna glupost?!

Kako,kad i koga je to istorija  naučila? Da je učiteljica života ,zar bi se se svako malo historija ponavljala?Ne samo tužna i bijedna već užasnija,krvoločnija,katastrofalnija i  tragičnija.

E’ da ,historija bi mogla biti učiteljica života ,ali samo pod uslovom da smogne hrabrosti ,znanja i umijeća da se oslobodi balasti svih onih Mojsijevih,Isusovih,Muhamedovih sveštenika koji svjesno u ime ovozemaljske moći ,slave i bogatstva iskrivljiju i zanemaruju osnove pravog Božjeg  učenja.

Mi okušavamo progovoriti  u ime svih onih koji to nisu,ne mogu i neće moći učiniti jer im nije dozvoljeno ili su jednostavno pobijeni.

Zapravo, sva naše pisanja je  molba da se  zamisle svi oni kojima je Jedan Jedini Vječni Milosrdni Bog u srcu.Od njih oprost molimo.

 

Piši mi – Pismo vraćeno

 

 

Piši mi

Mila

 

Poslah Ti pismo prije monogo stađuna.

Vrnu mi se prije nekoliko vakata.

Biljeg : Adresa nepoznata

 

Predočavam ga.

Možda ga vidi tvoja duša uboga,   koja mi jednom reče :

Idi.

 

****

 

Ona Sanja

 

Srce od kristala  Tuga nebeska Ljubav kao boja snova

 

Bijela dama Krajolik plaveti i ljubavi II Rose dan

 

Mila moja

 

Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.

Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.

Glas Tvoj miluje moje  ljubavi i sjećanja, i  u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.

 

Piši mi

Pjesma ova , već neko vrijeme

od kada je prohodala i meni doletjela me tišti.

 

Nekada davno,

sunce bilo je purpurno,

nebo safirno,

trava smaragdna,

srce milostivo,

a duša nevina.

U toj ljepoti se gubim

i vidim

Tebe,

malena moja.

 

Osmijeh si prekrasni , krajoliku poklonila, a plače ti se.

Pišeš mi pismo, a boli Te.

Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.

Samo pitaš da li  volim Te

i koja me tada ljubljaše.

 

Ponosna si žena ,

djevojčica ,

srna ,

a moje ćeš laži i nevjeru

preboljeti  samo da ostanem.

 

To me zabolilo mila.

 

Ponos

 

Ti nisam mogao oprostiti.

Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju,

A  si mi poklanjala.

 

Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.

 

Ali ne znam gdje si Ti,

kako da Te pronađem.

a

Pišem Ti ,

jer nemam ,

skoro da i nemam  kom.

 

Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.

Sve moje ljubavi su otišle tmo gdje bol ne stanuje..

 

Pišem Ti ,

jer sada razumijem

Tvoju ljubav i Tvoju tugu.

 

Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?

Malo je žena voljelo kao  kao što si Ti

imalo osmjeh i pjesmu

što se Ljubav zovu.

 

Umorna od čekanja mene neuviđavnoga Ti mi pobježe.

Ne znadoh gdje!

 

Kad saznah , kasno bi za sve.

Al’ viđam Te.  Još si  mi ista, mila moja.

 

Prelijepa i krhka.

 

Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica ,

što željna  radosti osta gladna ,

jer nevinost ne želi kljucati.

 

Takva si Ti.

 

Izvini, nije pošteno , ali rečiću :

Ista ja.

 

Srce daješ, a ne pitaš ništa.

Sebe darivaš,  a boli Te.

 

Sanjaš jednu ruku ljubavi ,

usne zaljubljene.

da Ti djetinje lice  rose i miluju

 

Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.

Sram me mila moja .

 

Pustih Te da odlepršaš

ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.

 

Stidim se mila moja.

Dozvolin san ,  da Te oni bezumnik ,

oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu,

međ’ tujine odvede,

a ne progovorin,

ni jenu

ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.

 

Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje,

kao što su tamo tujinci htjeli.

 

Pišem i ne tražim da mi kažeš

kako je  srce Tvoje umorno.

Ne želimčuti da je skršeno.

 

Da i neugodno mi je,

što više ne znam od kojih pjesama

tebi bude lakše i koja tebe tišti.

 

Ali molim te vrati se, biće nam lakše.

 

Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti,

makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala,

a ja u snježnim  danima kajanja.

 

Možda će nas  još više boljeti,

ta blizina

ali bićemo na pola koraka ,

na dohvat one djetinje  ruke što miluje i voli.

 

Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.

I oprosti mi.

 

P.S

 

Mila moja,

 

Volim te

toliko

da vrnuo  bih Ti  sve pjesme i ljubav tvoju.

 

Ali pomislim, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih.

I pjesama da mi dušu steru.

 

Pismo – Mili naši

 

 

Ljubav i rastanak Svijet snova   Mladost i priroda

 

Krug ljubavi Muzika stara Plavo i crveno poljsko cvijeće

 

Svijet krugova  Zaleđeno blago Savršena ljubav

Mili naši,

evo stiže Vam pismo iz ovoga,donjega takarli sveta,

nikoga ne bi pomiljali ,osim onih iz naših ljeta.

Ljeta hiljadu devestotina šezdeset osme i još neke,

kada sve bilo je tako puno ljubavi ,snova i muzike.

 

Pregršti boja rasulo se u mirisna cvijeća

sada nam osta samo pokoja tanka svijeća

jer u đepu ne nađosmo  od kopejke više

novac  posta težak teret i stalno snježe kiše.

 

Mili naši,vi znate

hteli ste da  date

život je još lijep

čovjek je slijep.

 

Ostalo nije bilo do vas

vjerujte  ni ič od nas

šta se tu iole može

bijedu neuki množe.

 

Kundera je zapisao „Nepodnošljiva lakoća živeljenja“.

Đenis je plakala Ljetne stađune.

Bitlsi su poruku slali : Ljubav je sve što želimo

Dorsi su izveli „ Nepodnošljivu lakoću sviranja“ da bi im djevojčice palile vatru.

Indexi su pokonili „Nepodnošljivu plemenitost muzike“ – Negdje na kraju u zatišju.

Mi smo živjeli „  Laganu bremenitost ljubavi“.

Zajednička crta ; svi smo  djeca cvijeće i ljubavi.

Ne po godinama i fizičkoj pripadnosti, već po srcu.

 

Peas brother,peas.

Selam sister,selam.

Hvala vam na muzici i ljudskosti.

Blagdan je, a nema vas .

Nestali su vas.

Hvala vam i čestiti vam snovi.

Znamo da tamo negdje  slavite Stvoritelja i ljubav.

Make love , no war.

Alelujah!

I Amin!

 

Mili naši,

Znamo da ste u prelijapim poljima cvijeća,obasjani ljubavlju i milošću.

Tamo vlada vječna blagost i mir.

Vi,Kundera,Dorsi,Indexi i mi.

Normalno i još neki.

Istovjetni sni.

Svi smo imali zajedničku viziju.

Svjetlost i Ljubav.

Svi smo voljeli  cvijeće.

Svi smo voljeli najljepši cvjetak.

Ženu

Lotos Milosti .

Neke se nestali zajedno sa vama.

Neke su odustali od snova.

Tako neuki kažu,ali nisu u pravu.

Ne može se pobjeći od milosti i ljubavi, sve da hoćeš.

Neki su pjevali do groba.

Nisu se oni umorili.

Ne može se čovjjek umoriti od muzike, koja milost i ljubav priziva.

Nego se to grob ,  ponekad,neprimjetno prišulja.

I šta će slabašni čovjek?

Nema izbora.

Prileći mora.

Svi zajedno snivali o ljubavi i lotosu, i poslije groba.

Znali smo,  to nam niko  ne može oteti.

Imali smo samo Jednog , ali jako Moćnog zaštitnika.

Njegovo ime je   Svjetlost.

Sve ljepote su njegovo djelo.

Mi smo te ljepote upijali i slavili.

Muziku,cvijeće i najljepši cvijetak ponekad krali i sakrivali.

Milostiv je On,možda i previše.

Oprostiće.

Mudri zna,samo smo dijelili darove koje nam je u srca usadio.

Dobri smo mi.

Bar tako mislimo.

U svakom slučaju,nismo rđavi.

No, nikad se ne zna.

 

Mili naši.

Mi  još   hodimo   prelijepim stazama i putanjama koje ste vi proprtili.

Muzika naša ,koju smo dijelili nije ljepša.

Ostala je kao i uvek  prije, modro zelena i prelijepa.

Samo  jedan njen  dio je nijansu plemenitija i prefinjeniji.

Za to ste krivi vi i Indexi.

Učitelji i savršeni učenici.

O ljubavima prošlim,sadašnjim i budućim još uvijek pjevamo i sanjamo.

Malo smo umorniji,klecaviji i svjetliji.

Čini nam se i prozračniji,jer bolje vidimo  nutrinu, srce i dušu.

Nekako nam je lakše odvojiti misli i sjećanja i podjeliti sa drugima.

Sve nas je manje.

Sve smo ranjiviji.

Ne znamo da li ćemo uspijeti prenijeti sve snove i ljubavi koje u sebi nosimo.

Grehota je da dunjaluk ne primi naš testament u cjelosti.

Vi ovo sve i onako znate.

Bdjeli  ste nad nama.

Čuvajte nam naše  mirisne grlice.

Krhke su one ,ali lepršave.

Mogle bi odlepršati.

Mnoge smo umorili i rastužili.

Nismo htjeli ,ali desi se.

Neka se mole za nas i nadu da se sretnemo.

Mili naši,

Halelujah!

I Amin.

 

Psalam 150

Plavi svijet Vrelo istine Svijet snova Mudrost

 

Alelujah

Hvalite Boga u svetilištu njegovom,

hvalite ga svodu slave njegove!

Hvalite ga radi silnih dela njegovih,

Hvalite ga po visokom veličanstvu njegovom!

Hvalite ga uz glas truba,

Hvalite ga uz psalitar i harfe!

Hvalite ga s dairama i igrom,

hvalite ga uz žice i svirale!

Hvalite ga uz zvučne cimbale,

hvalite ga uz gromke cimbale!

Sve što diše neka hvali Gospoda!

Aleluja!

 

Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crno i crveno po Stendalu

Crveno i crno po Stendalu

 

O čemu god počnete pričati ili bilo šta raditi morate se neizostavno sudariti sa crnim.

Mi smo mladi i nas srce vuče ka osjećajima, a duša ka ljepotama Stvoriteljvog djela.

Ne mogu se  naše misli i pero dugo družiti sa tamom ljudi.

Ali moramo ili ne bi bili objektivni i nezavisni posmatrači. Zato se smo odugovlačili da se susretnom sa pravim životom. A u stvarnom životu druga moguća varijanta koja briše i podvlači razlike je odnos crvenog i Crnog.

 

Mladost je sklona da ramantičnim sanjarenjima   svojim treptavim, ali ipak još uvijek neispisanim dušama, traži uzore tamo gdje se slikaju ljudska srca, duše i misli na iskren i nježan način. Više puta smo preletjeli preko naslova naslova Crveno i crno nekog tamo Francuza Anrija Bel Stendala.

 

Sigurno piše o vatri, krvi i smrti. A onda nam neko kaže da je najveći dio života proveo u Italiji. Svojom voljom. Nešto u ovoj lijepoj zemlji je vuklo da živi u njoj. I on ju je zavolio.

Odlučimo da prelistamo tu knjigu, tek toliko, iz nekog mladalačkog pijeteta prema netjakinoj  zemlji.

 

I odmah na početku se zapletemo u zamku. Hej, pa taj čovjek piše, ne, on pjeva o ljubavi.

Njegova estetika leprša kroz Lijepo, Ljubav i San. Ipak naglasak je na umjetnosti. Ona mu pomaže da sreću promovira za sam cilj života.

Ipak malo nam pomuti naše romantične predožbe o lijepom sanjanju ljubavi. On u svoje riječi ubacuje stvarni život iz kojeg pokušava da potisne religiju.Očito je da mu smeta licemjerstvo „pobožnih„ ljudi. Oni su ti koji su uvijek prepreka ljudskom traganju za srećom.

Život je danas brži od onih gigabajta koji nam kradu vrijeme. Moraćemo ukratko da kažemo šta se zbiva u Crveno i crno.

 

Radnja je smještena u vrijeme Burbonske restauracije, dvadesetih godina 19. stoljeća. Napoleon je upravo pao. Na prijesto vraćeni Burboni. Ali stvarnu vlast imaju ultrarojalisti, bogati zemljoposjednici, nekadašnje izbjeglo plemstvo i sveštenstvo. Za uspjeh u društvu presudno je plemićko porijeklo.

Glavni junak romana, Žilijen Sorel, je oduševljen Napoleonom i njegovim vrtoglavim i brzim usponom. Vojska (crveno) više ne pruža mogućnosti za brz uspjeh.

Sorel ispravno procenjuje sveštenički poziv (crno) može zadovoljiti njegove ambiciozne planove o uspjehu, bogatstvu i priznanju u društvu.

Žilijen Sorel je sin seoskog drvodjelje. Siromašna obitelj, nedostatak ljubavi, višak batina , težina bijede i siromaštva, ga još kao dječaka čine ambicioznim. Uči i samo uči. Novi zavjet je usvojio od a- z. Sklonost župnika obezbjeđuje mu posao kod nemaštovitog i dosadnog načelnika Renala.

Ali za Sorela Crnilo djetinjstva postaje crvenilo mladosti, prva ljubav.

 

Strah da će ga prihvatiti kao slugu raspršava raskošna gospođa Renal, koja  vrlo brzo postaje ljubavnica plahog, ali jako ugodnog i pristalog mladića. To je usud svih zapostavljenih žena, čija srca vape za romansom.

Sorel zavoli gospođu de Renal koja mu je uzvraća ljubav sa još većom strašću. On je zadovoljio svoje neiskustvo, ali  „strah“ da javnost i gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu napušta tu kuću, neutješnu ljubavnicu i vraća se u sjemenište. Zapravo, zasitio se i Gospođa Renal mu stoji na putu ambicija.  No, njegova probuđena čula i senzibilitet ne mogu podnijeti licemjernu svećeničku sredinu i on prihvaća poziv da radi kao sekretar markiza La Mola u Parizu. Sorel je žongler koji se dobro snalazi u svim prilikama, pa i u aristokratskom pariškom društvu.

 

Njegov uspjeh je mamac na koji se navukla ponosita gospođica de La Mol. Lak plijen za iskusnog ljubavnika. On je ošamućen uspjehom pobjednika, jer mu je ljubav na drugom mjestu. Ali njega muči njegova  krivica, ali i nepoželjnost njegovog niskog roda. Ipak, Sorel ima jake saveznike. Ljubav gđice de La Mol i podršku markiza, koji čini sve da obogati budućeg zeta. Da, malo nevoljko, ali ipak dao je pristanak za brak njegove miljenice i siromašnog mladića sa sela.

 

Ljudi uvijek zaboravljaju usud. On vreba i naplaćuje greške prošlosti. Prošlost i sadašnjost se uvijek moraju izbalansirati.

Crveno postaje crno.

 

Ostavljena i ponižena žena, se može pretvoriti u najvećeg protivnika. Društveni uspjesi i mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, samo pojačavaju bol ostavljene žene. Gđi Renel je osveta važnija od ugleda . Ona piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu i karijeristu. Markiz ne želi takvu sreću kćerci, povlači dozvolu za brak.

Crno postaje još crnje.

 

Sorel gubi sve. I um. On dobro zna navike bivše ljubavnice. Ulazi u crkvu, usred molitve, prilazi gospođi Renal, vadi pištoj, puca u nju.

Hapšenje, odlazak u zatvor. On je presretan, jer zatvor je iskupljenje, poetska pravda za sve njegove krivice i grižnje savjesti.

U zatvoru saznaje saznaje da rana nije bila smrtonosna i da je gđa. Renal živa.

Presretan je. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio.

Poslije oporavka u gospođi Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen je osuđen na smrtnu kaznu i pogubljen.

Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.

Crno je potisnulo ono crveno i sada je sve crno.

 

Čovjek je rođen u beznađu. Crno.

No, on je hrabar i jak. Crnilo ga očvrsnulo.

Krene u susret životu i na prvom koraku naiđe na ljubav. Doživi je i iskusi punim peharom, naiskap. Njemu crveno. Njoj Crno.

Ali čovjek hoće više. Hoće da leti. I poleti. Još crvenije.

Let je divan i raskošan. Dvije crvene grlice.

Ali prošlost stiže. Sve se vraća, sve se plaća. Crno. I još crnje.

Slomljeno se nikad zalijepi. Crnilo prekriva sve i traje, dok junaci mriju.

Roman je zasnovan na istinitoj priči. U toj priči je nesretnog junaka posjetila Svjetlost

I on se zdušno molio za oporost grešne duše.

Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crna boja

Crna boja

 

Crno nije ništa drugo do alter ego crne boje.

Uz Crnu boju veže se snaga, elegancija, formalnost, smrt, zlo i tajanstvenost povezana sa strahom od nepoznatog .

 

I kada to ne misle ljudi imaju izuzetan smisao za humor. To su nazvali crni humor. Da li to znači da ima i bijeli humor. Ne. Po nama bi crni humor zapravo trebao biti bjelkasti humor. To je boja leda, a crni humor uglavnom ledi.

 

Crno i crna rupa nisu drugovi.

Crne rupe su posijane diljem univerzuma. O njima čovjek ima malo znanja. Mi vjerujemo da ona nije Crna. Samo je ljudi sa crnim mislima tako zovu.

Količina energije koju ona isijava mora ubiti i upiti svo crnilo i blizini. Tu ima još jedna mala zgodica. Crna rupa je prolazna. Crno nije. I postojaće i kad Univerzuma više ne bude.

Zapravo vjeruje se da je prije Big Baenga u nekom nepoznatom trenutku iz Crnila rođen ovaj, nama jedini poznati univerzum.

 

Crno ima još negativnih konotacija. Sve one su vezane sa čovjekovim djelovanjem i razmišljanjem.

Crna označava moć i autoritet; smatra se da je crno vrlo formalno, ali i elegantno i prestižno; crna kravata, crni Mercedes, crna udovica, crna opatica. Čak i za Sotonu tvrde da je Crn. I figurativno i faktički.

Crna lista, crna košulja, a ima i neki crni prišt i crna kuga. Na zastavama i grbovima je simbol žalosti. Mi ne mislimo da je tako.

 

Zar bi časne i prečasne žene nosile crne halje da one dozivaju tamu. Zar bi u nekim vremenima, školarcima oblačili crne odore, da  crno predstavja toliko zlo.

Crna daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost. Crna odjeća čini da osoba izgleda mršavije.

 

Prilikom dizajniranja umjetničke galerije, crna ili siva pozadina bolje ističe ostale boje. Crna u kombinaciji s crvenom ili narandžastom – drugim moćnim bojama – daje vrlo agresivni uzorak.

 

Sada, kad smo odredili osnovna ljudska razmišljanja o Crnom možemo nastaviti eksperiment.

 

Crven fesić – Song – Lyrich /Sevdah ,muzika,slike i humor

 

 

 

Impresionizam Blaženi pupoljak među ružama  Svjetlost na kraju puta  Neodoljiva priroda

Valja nam se ponekad spotaknuti o neke vesele i ljepše teme.

Listali mi one čitabe što nisu kitabi, onu haber kutija što nije haber kutija, i onu slikična i krajoličku haber kutija što nije slikična ni krajolička haber kutija, nego novinska haber slikična kutija. Klikovali i preklikovali kako bi se dohavizali šta je to veselo i lijepo u ovom takarli vaktu.

Podsjećali se mladosti i ljepot’ mizike dana kad smo ašici i blečci bili. Nikako da se maknemo od Indexa i njihovog sevdaha. Ponekad izlete i neki drugi, neimenovani izvori, kako to na haber kutijama znajo navesti.

Jes’ to jaka mudrolija?

Kako ćemo mi Mojsija, Debu, Lenjog, Hercu, Omu, Baška bašu ili Dobrog nazvati neimenovani izvor. Mi ih volimo i u belaj više uvaliti nego im javno bijele bubrege otfikariti.

Nenadano izleti naka mala, nama nepoznata i jauče: joj, mamo mamice. Bljesnu i zaiskri mlado čeljade, ikognito. Htjedosmo strelicu onu na ono x natandariti. Uplašili se da nas k'o Hercu dok  je gledao anterije, srce ne strefi? Ne bi voljeli ni da Mojsije ukruti onu desnu ili lijevu obrvu, sada sve jedno je koju  i na nas baci urokljivu, Srđe zlo pogleđe , strijelu iz oka.

Znamo da se odnekud Deba i Lenji cerekaju što smo se u belaj uvalili. Oma ni do haber kutije bez ženine ruke ne može doći. Nije je naučio da ga nauči da to sam čini. A i kad bi ga ukljućio nos pred okom ne bi vidio. Hoće on baterijom tražiti crvuljke. Baška Baša u tuđini o Bosni snije. Dobri se na put preko one druge, krvave duge Modre sprema, snove da dostigne.

Nešto nam reče : Ne mrdaj , ni jedne više; slušaj i gledaj i piši.

Gledamo nikog oko nas. Počelo nam se pričinjavati, pa se pitamo jel'to Kavaz sihire i dove ponovo baca i dove uči ili nas džini i meleki za daleke pute pripremaju.

Dok kontamo ona mala pjesmu otpojala. Ni noge razbacane ne vidjesmo kako treba. Mi zbog svega ponovo ono na ono i mala opet zapjeva i zaigra.

Eto, sada nam se rasvjetli zašto nam se ruka na onom ženskom čeljadetu zaledila. Da je vakta prošlog i još nešto bi se zaledilo.

Mi o srcu , a vi o nečem drugom psine izvodite. Ne može čovjek ni riječi progovoriti, a da se elementi sa strane nekim destruktivnim mislima ne pohvale.

Treba ovu dopadljivu sevdalinku narodu predstaviti:

Crven fesić

I.

Crven fesić mamo
crven fesić joj mamice
crven fesić u dragana
joj mamo mamice
crven fesić u dragana moga
joj mamo mamice

II.

Da ga hoće mamo
da ga hoće joj mamice
da ga hoće nakriviti
joj mamo mamice
da ga hoće nakriviti malo
joj mamo mamice

III.

Medna usta mamo
medna usta joj mamice
medna usta u dragana
joj mamo mamice
medna usta u dragana moga
joj mamo mamice

IV.

Da me hoće mamo
da me hoće joj mamice
da me hoće poljubiti
joj mamo mamice
da me hoće poljubiti malo
joj mamo mamice

V.

Dala bih mu mamo
dala bih mu joj mamice
dala bih mu srce svoje
joj mamo mamice
dala bih mu srce iz njedara
joj mamo mamice.

U onom starom vaktu pjesma Crven fesić je bila nezaobilazna pojka na svakom sjelu, teferiću, veselju, dernjeku ili ženskim sjedeljkama svih uzrasta. Na akšamlucima rjeđe ili nikako. Čim ti žensko dohvati šteku ona ti počne upjevavati: Crven fesić, joj mamo mamice.Čuje od mame, seje ili komšinica

Ova antologija nije klasična sevdalinka: Više je sevdalinska poskočica koja je čopila sve pikliće meraklijskog sevdaha.

Zaljubljena djevojka ispovjeda svoju mladalačku ljubav, čežnju, nadu, strast i želju koju želi podjeliti sa svojim draganom. Za svjedoka priziva majku. Posve smo sigurni da majka uopšte nije prisutna. Mi se zagledali upravo, ukrivo , bome i odozgo i odozdo. Svašta smo lijepog vidjeli , ali majke ni primirisati.

Poslušamo i pogledamo tekst još jedared, nije zbog one male , vjerujete ako hoćete ili nećete, nama svejedno. Mi samo gledamo, slušamo i pišemo.

Sevdalinka uvijek bježi od vulgarizama. Mi ne.

Teže i neprimjernije riječi može pasti na um samo nezavisnom komentatoru kome pjesma damare pali. Narodni stvaralac je prefinjen, lukav,perfidan i ubjedljiv. Što bi narod rekao – maslo mu ponekad nije za slavlja.

Uvrnite se u um i zamislite jedno mlado zaljubljeno, strastveno, ustreptalo, vrckavo, nestašno, uspaljeno žensko tijelo koje gori neugasivom vatrom.  Zamislili ste?  Dobro.  Ako ne možete vi potražite pjesmu upjevanu od Jasmine Mujkanović i slušajte ili gledajte kako vam volja. Kažete sada se lakše diše. Nešto nije u redu sa vama.  Kako se bolan lakše  diše. Ili ste hadumi ili hanumice. Ima herc kao kod dvojice Herca da vas bubne.

Kada ste sebi sliku pjesme pristavili, tek tada možete razumjeti našu ekspertizu.  Joj, jedva se dogovorismo .  Ono čeljade iz haber kutije samo što ne iskoči i na hastalu nam zaigra ko kakva Jemenka ili Jermenka.

I. stih

Fes je muslimanska pokrivka za glavu. Nije kapa, nije ni šešir. Imućniji su svoje fesove, ne samo kićanke od kadife pravili. U mahalskom žargonu crven fesić označava klobuk ili pečurku muškog polnog orkana koji je zaista crvenkast i svilenkast. Pravi fesić je izrazito zagasite, bordo boje.

Žene su imale pokrivke za glavu koji su neki zvali fesići. Ti fesići su uvijek bili išarani, izvezeni, sa raskošnom kićankom natandarenom usred fesića. kako prilići. Uglavnom su crni na vrhu i vrlo plitki. Vrlo je izvjesno da narodski pjsenik nije mislio na ženski fesić.

Kasnije će vam se slike izoštriti.

Da li uzbuđeni djevojčurak okusio slast putene ljubavi?

Šta se trzate,  ne pitamo vas za pjevačicu već malu iz pjesme.

Mi to još to ne znamo?!

Da li ona želi tu ljubav? E, sad se trznite i pogledajte i poslušajte pjevačicu.

Svakako i svakako, o tome će pjesma i pjevačica pjevati. Ne znamo što će nam ovo dvaput svakako, ali tako izletilo pa neka ostane. Od viška glava ne boli. Pitajte žene.

Uspaljeni djevojčurci ne bi četiri puta uzdisali za fesom , ni da je carski i zlatni. One uzdiše za crvenim fesićem svojih dragana. Narodni pjesnik svjesno upotrebljava demunitiv da bi jasno odredio o čemu se radi:  crven je fesić u dragana njenog. Nijedan fes za glavu nije nikad bio fesić, osim dječijih ili ženskih, niti je za njega upotrebljena umanjenica. Muški je to ponos.

Već prvi stih naglašava djevojčino stanje. Ona je uzbuđena do te mjere da će do kraja pjesme njena ustreptalost neprestano dozivati i skoro vrištati oj,mamo mamice. Što pjesma odmiče i što pjesnik podiže uzbuđenje na veći nivo; to je djevojka zajapurenija, uzbibanija i naklonjenija dozivanju majke.

Kako ćeš ba zvati oca, djeda ili brata kad se upuštaš u one igre sa crvenim fesićem. Ne ide to. Mamo oj mamice je uzdah prikladan baš za takve prilike ili neprilike, možda najprikladniji od svih drugih prilika. Svašta se u toj igri može izroditi, i prekrasnog a bome i nepoželjnog.

II. stih

Sama pomisao na crveni fesić izluđuje djevojke, strast se uzburkava i ona ga hoće i to četiri puta. Svaki put zapomaže: joj, mamo mamice. Tu djevojke otkrivaju svoju putenost i iskustvo. Sasvim jasno određuje način na koji hoće crveni fesić.

Prva dva puta hoće da im se crveni fesić da samo onako, prirodno , bezuslovno. One su ga već upoznala i najbolje znaju kako im odgovara taj nestašni crveni fesić. Prva dva puta bi trebala biti ugrijavanje. Pošto je sevdalinka u pitanju može se reći i upjevavanje.

Kasnije žele da im dragi još dva puta nakrivi svoj crveni fesić . To je već izvoljevanje mladih žena koje su duboko zagrizle u vođenje ljubavi. Dakle prvo ide dvaput u pravo, pa dva puta ukrivo. Male nestašnice su samo jednu poziciju ostavila nedorečenom : ukrivo gore ili ukrivo dole, ukoso lijevo ili ukoso desno.

Da ne bi bilo nedoumice mi ispravljamo, normalno, figurativno, propust pjesnika i kažemo: da ga hoće nakriviti i gore,i dole,i ilijevo i desno. E sada kada je fesić pozicioniran, možemo zamisliti to što zamišljamo i kompletirati utisak:

– I upravo,i ukrivo,i u lijevo, i u desno, i gore, i dole, i u sridu , i utvrdu i umeko dok se sve ne uzmuti, uzbiba i …, nastavaite po svojoj volji.

Pjesnik nas strogo kori i upozorava: a gdje ti je tu poetika, frajeru mrtvi?

Jes vala, nema u sevdalinke nabrajanja. A šta će mi poetika u sridu i ulivo i udesno. Ne treba tu nika poetika. Tu treba… A ni čitalac se ne trudi pripomoći, ubečio oči, ne diše. Da može vas bi se uvukao u sliku na haberu; makar glavu.

Možda uspaljenice nisu imale vremena za pozicioniranje ili su znanje prepustila draganu svome . Možda su samo vrckave i hoće da se slušaocu svide i da mu nedoumicom mozak mute? Svaka žene bi bila zadovoljna sa četiri puta dobijenim crvenim fesićem bez obzira i na pull i na pozition. Da li će i naše biti?

III.stih

U prethodnom stihu djevojke izvoljevaju crveni fesić četiri puta. Ali, da bi to dobile moraju nešto za uzvrat dati.

Vi mislite da su medne usta od dragana njenog ! Jok! Ni govora!

Zato djevojka kaže: u dragana moga.

Znači kod njega su,one mu ih dale i to nisu bukvalno njegove usne na njegovom licu. Figurativno, ove medna po strasti i pravu mogu zauvijek ostati draganova. Što bi to bilo? Čitav život svako malo: Joj,mamo mamice. Da mozak stane; i njoj i njemu. Što bi prelijepa smrt bila , tako je dočekati.

Nikad se za muške usne ne govori medna usta. Provjerite sve anciklopedije i antologije poezije, nigdje taj izraz nećete naći. Nije ni naš pjesnik iznimka. Čak se i za ženske usta rijetko upotrebaljavaja taj izraz. Za usnice ili usmine da. Muškarci, žene i djevojke poput ove male jasno osjećaju o kojim se medenim ustima radi. Njih narodni pjesnik nije zavarao.

Medna usta su šifra za njenog dragana. Ona mu poručuje da će mu četiri puta dati medna usta. Tačno onoliko koliko on njoj puta pokloni crveni fesić. Tante za tante, što bi rekli špageti.

IV.stih

Djevojke majci još jednom sve nabraja. Ono majci zaboravite. Nabrajaju one draganu i daju uvid u pravo stanje stvari: tako je, kako je. Vidi se da polako prelaze rub histerije. Pjesnik nas ostavlja u dilemi da li su to ona stara ili pak nova neka četiri puta . I tu se pjesnik nije jasno odredio. To mu nikako nije fer. Kakav je to pjesnik koji hoće stalno da nas za nos vuče i u zablude vodi.

Jednom bi mu oprostili, ali on svako malo, to ne može. Ili je smatrao da bi osam –devet puta bilo previše za jednu pjesmu i jednu djevojku. Ili ne poznaje bosanski duh i cug ili je prepustio da to djevojke ili slušalac sami odrede…

Uglavom; poslije tri uzajamna poklanjanja moguć je mali predah. U intermecu se zagovaraju poljupci i milovanje. Poetski klimaks ulazi u završnu fazu; možda i neki drugi. Poslije toga se ide,  još jednom do kraja. Zatim  se radnja polako stišava i svršava.

Vi sigurno već četvrti put obrćete onu drugu malu. Pjesma vam se dopala, ziher. Ne možete oka sa pjesme skinuti. Sluh vam u ovoj fazi komentara služi samo za dekoraciju.Oči su glavne.

V.stih

Pjesma je pri kraju. Svi su umorni i pjesnik, i dragan; djevojka nešto manje. Vidi se kuvetli je i pojaka. Slušalac i gledalac ne razmišlja o tome. On je samo znatiželjan i uzbuđen što se pred njegovim očima sve odvija kako treba.

Sve je jasno. Ili nije?

Čini se da su djevojke zadovoljne, ali ipak provjeravaju ima li tu , mjesta za mali dodatak radnji. Ukoliko ima , one će ponovo dati svoje srce. Pjesnik ne govori koje. Anamo ona izgleda kao prirodni đardin i ima srcolik oblik.

Da li se dragan prihvata đardina još jednom? Vjerujemo da ga je obradio; jer mu draga ne bi tek tako poklonila srce iz njedara.

Joj mamo,mamice.

Tu pjesma završava, ali vi sigurno želite utvrditi gradivo, slobodno obrnite krajolik još jednom.

Narodni pjesnik strogo slijedi osnove Aristotelove poetike.

U uvodnom dijelu  je definisao radnju i protagoniste, njihove instrumente i htijenja i odredio mjesto odvijanje radnje. (Stih I i II)

U središnjem dijelu je prešao na glavnu radnju, odnosno kulminaciju. Glavna akteri su se dogovorili i počeli se usmjeravati ka svršavanju započetih odnosa i radnji. Kulminacija prelazi u fazu stišavanja i usaglšavanju započetih odnosa i antagonističke borbe među spolovima na principima čvrstog, uglavnom nategnutog i ukrućenog zajedništva. Radnje se polako privode kraju. (stih III i IV)

U završnom dijelu sve se zna . Epilog je vrlo jasan, sve se svršilo gdje treba i kako treba. Djevojka je bila zadovoljna pet puta i poklonila je draganu (napokon i zasluženo) srce iz njedara. To mu dođe ko neka medalja zasluga za narod. Kakav te narod dnašo. To su kolajne  za anamo onog ili anamo onu. Zaslužili su, valjda.

Možda je tu palo osam ili devet ili još više puta. U periodu kada je pjesnik pisao, zapisivao i provjeravao, ponešto mu je moglo i promaknuti. Ovo je pjesma, nije balada, pa pjesnik ne stiže sve iskantat. Pjesnik je naglasio da se tu radi o komediji sa tragičkim elementima, gdje ni mamica ne može pomoći ćeri.

-“Nju probadaju, ubadaju, nabadaju, čereče i na kolac nabijaju. Hoće ona crveni fesić; e pa eto joj ga. Ovaj komentator se raširio pričom ko trokrilni ormar na basamcima. To se jednostavno kaže taka…”

-Ne Deba ,nećeš se vala i ti uvaliti u ovaj sevdah i u…

Mojsije ga iz preikrajka opominje i u čelensku lupa.

Joj ,mamo petnaest puta; mamo mamice – petnaest puta.Prava drama i tragedija, To je tri'es’ puta, haman k'o Mujo i kraljica Terezija. Bocu više. Koliki put gore, dolje i u sridu nije važno. Važno je da se sve dobro i po dogovoru svrši.

Valjda narodni pjesnik odnekud poznavao ili čuo za Muju i Aristotela. Fata mu ko neki rod dođe ili na ljubu nalik bila. Znao im damar.

Hanka Paldum, Jasmina Mujaković i grupa Divanhana su poslijednji snimili ovu pjesmu. Hankija i solistica grupe Divanhana (Leila Ćatić) pjesmu pjevaju pomalo beskrvno, kao da nemaju pojma o čemu se tu radi ili su mere bit'da bidne upravo iscvrkutale joj, mamo mamice, nepodnošljivo mnogo puta. Ipak, čini se da ih razigranost i poruka ove sevdah pjesme nije dirnula.

O njihovolj ljubavi prema crvenom fesiću nećemo govoriti, nismo upoznati nit’ smo nazočili. Tračeve ne širimo; mada se to u nekim drugim prilikama može zorno vidjeti i zaključiti, ono što se treba zaključiti, a ne smije prozboriti. Trud i želja su prisutni, nažalost suzdržano su fulile ritam i strast.

Crven fesić nije elegična sevdalinka. Pjesma je upravo kao dragana i crven fesić. Mladi, nestašni, razigrani, nabijeni ; strastima i emocijama. Pitka, dopadljiva, strasna sevdalinka , protkana specifičnim senzibilitetom i suzdržanom erotikom.

Jasmina Mujkanović pjesmu pjeva punim plućima, veselo, razigrano, djevojački jasno, kristalno čisto, sa radošću i strašću, i erotično. Ono suzdržano zaboravite; to je i pjesma isključila. Ona pokazuje o čemu se tu radi ; ne stidi se i ne prenemaže. Njena vedrina, iskrenost i nepatvorenost oduševljava. Iako harmonike na par dionica malo zatrokiraju, odavno nismo čuli tako dobru i iskrenu vokalnu izvedbu ove pjesme.

Aferim mala.

P.S.

Google nam uvalio malo krkanluka,ne možemo ga nikako isključiti. Znate da nije naš izbor.Kad poslušate Jasminu vi je, molimo vas isključite. Nemojte da vas muka safata , ili neki veći , fuj belaj ne strefi.

,