Moj otac , Stari most i ja

 

 

  

Stari most

 

Most i zmaglica

 

Bosna zemlja Božije milosti (III dio)

 

Snježni most

 

 

 

Mostovi povjerenja

**

 

Otac me nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Nije imao pojma o slikanju, jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine.

Ali, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kolko to očevi znaju.Dov0ljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

 

Pita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj,konju jedan, moja dužnost.Nego jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu ko biva svoj pa svoj. Nego , bil’ ti meni znao nalsikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

 

Poslije me vodio na njegove akšamluke pored Starog mosta.

On uživao , a ja oči , u polumraku bečio i gubio, tražeći dušu mosta.

Zasjeo bi sa društvom i polako ćeifio. Meraklijski , meka domaća šljiva 33 grada,

a  bukadar meze i mezica.Hladna Modra rijeka ispred , a bome i pokoja topla rosna ženska,

s ibrikom u ruci , podno skuta.

 

Zacvilila bi harmonika

-Joj kakva je pusta! Tako mi imana…

I svaku je uzdišući milovao i zvao :

Eh , moja  prelijepa  Emina .

Po mahalski – boli glava  od ljepote tih Anđela.

 

Ovo materi nikada nisam pominjao.

Sasvim logično , jer se nije zvala Emina .Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.

 

Htjedoh se pridružiti feštanju.

Jok,veli.

Ti ćeš mi biti ravan ,tek kada  naslikaš dušu mosta , koji nas sada ljepotom miluje i snove nam priča.

Nikad nisam akšamlučio sa njim. Do nekog vremena , nikad nisam imao vremena. Sada mi žao.

 

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš , luk povučeš krivuljarom, dvije kose linije razvučeš,

osjenčiš tabije , dodaš modrila ispod , objesiš pun mjesec iznad , ni veliki ni mali , samo nek je

okrugao.

I eto , ko biva natandario si most.

Eh ,sinak moj, a gdje je tu  duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac  svakodnevno upija i poklanja.

A, bome, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.

 

Dođe rat , nestadoše Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo.Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti  bio , umiješ ti to.

 

U mome vaktu , ostavštini mojih  djedova, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura.Nije se imalo ni boja, ni platna. Mnogi ni života.

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

 

-Biće nešto od tebe!Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka, i to je to.

 

Šutim . Pored očeva ,čije misli u duši Starih ćuprija morate tražiti ,nekako  saburu sviknete.

 

Imam 44 godine, samo dvadeset osam godina  slikanja na grbači, u rukama i među skutima.

Jedna štura Nada da će nešto od mene biti  i  savjet – natakari  čempres nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

 

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

 

Ipak , sve nešto mislim,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove,ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučio do kraja života.  Moje društvo mu je najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa.

Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

 

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim stvarima, koje su mu se najviše dopadale , bio nalik,

pomirio sa mojom sudbinom.

 

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

 

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran.

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanose i koje ti prinose djevice čiste kao biser .Joj mamo, mamice,

moš misliti rahatluka,niđe mamurluka.

I napose onu.

-Da su Emine  neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

 

Lijepe godine,lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja…

Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.

 

Ponekad mi nedostaje. Tada slikam Stare mostove.

I normalno derem ih. To bi i djeca mogla naslikati.

 

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

 

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

 

Nešto me sprečava.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo.

A i djeca kao i mostovi imaju dušu.

 

 

Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crno i crveno po Stendalu

Crveno i crno po Stendalu

 

O čemu god počnete pričati ili bilo šta raditi morate se neizostavno sudariti sa crnim.

Mi smo mladi i nas srce vuče ka osjećajima, a duša ka ljepotama Stvoriteljvog djela.

Ne mogu se  naše misli i pero dugo družiti sa tamom ljudi.

Ali moramo ili ne bi bili objektivni i nezavisni posmatrači. Zato se smo odugovlačili da se susretnom sa pravim životom. A u stvarnom životu druga moguća varijanta koja briše i podvlači razlike je odnos crvenog i Crnog.

 

Mladost je sklona da ramantičnim sanjarenjima   svojim treptavim, ali ipak još uvijek neispisanim dušama, traži uzore tamo gdje se slikaju ljudska srca, duše i misli na iskren i nježan način. Više puta smo preletjeli preko naslova naslova Crveno i crno nekog tamo Francuza Anrija Bel Stendala.

 

Sigurno piše o vatri, krvi i smrti. A onda nam neko kaže da je najveći dio života proveo u Italiji. Svojom voljom. Nešto u ovoj lijepoj zemlji je vuklo da živi u njoj. I on ju je zavolio.

Odlučimo da prelistamo tu knjigu, tek toliko, iz nekog mladalačkog pijeteta prema netjakinoj  zemlji.

 

I odmah na početku se zapletemo u zamku. Hej, pa taj čovjek piše, ne, on pjeva o ljubavi.

Njegova estetika leprša kroz Lijepo, Ljubav i San. Ipak naglasak je na umjetnosti. Ona mu pomaže da sreću promovira za sam cilj života.

Ipak malo nam pomuti naše romantične predožbe o lijepom sanjanju ljubavi. On u svoje riječi ubacuje stvarni život iz kojeg pokušava da potisne religiju.Očito je da mu smeta licemjerstvo „pobožnih„ ljudi. Oni su ti koji su uvijek prepreka ljudskom traganju za srećom.

Život je danas brži od onih gigabajta koji nam kradu vrijeme. Moraćemo ukratko da kažemo šta se zbiva u Crveno i crno.

 

Radnja je smještena u vrijeme Burbonske restauracije, dvadesetih godina 19. stoljeća. Napoleon je upravo pao. Na prijesto vraćeni Burboni. Ali stvarnu vlast imaju ultrarojalisti, bogati zemljoposjednici, nekadašnje izbjeglo plemstvo i sveštenstvo. Za uspjeh u društvu presudno je plemićko porijeklo.

Glavni junak romana, Žilijen Sorel, je oduševljen Napoleonom i njegovim vrtoglavim i brzim usponom. Vojska (crveno) više ne pruža mogućnosti za brz uspjeh.

Sorel ispravno procenjuje sveštenički poziv (crno) može zadovoljiti njegove ambiciozne planove o uspjehu, bogatstvu i priznanju u društvu.

Žilijen Sorel je sin seoskog drvodjelje. Siromašna obitelj, nedostatak ljubavi, višak batina , težina bijede i siromaštva, ga još kao dječaka čine ambicioznim. Uči i samo uči. Novi zavjet je usvojio od a- z. Sklonost župnika obezbjeđuje mu posao kod nemaštovitog i dosadnog načelnika Renala.

Ali za Sorela Crnilo djetinjstva postaje crvenilo mladosti, prva ljubav.

 

Strah da će ga prihvatiti kao slugu raspršava raskošna gospođa Renal, koja  vrlo brzo postaje ljubavnica plahog, ali jako ugodnog i pristalog mladića. To je usud svih zapostavljenih žena, čija srca vape za romansom.

Sorel zavoli gospođu de Renal koja mu je uzvraća ljubav sa još većom strašću. On je zadovoljio svoje neiskustvo, ali  „strah“ da javnost i gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu napušta tu kuću, neutješnu ljubavnicu i vraća se u sjemenište. Zapravo, zasitio se i Gospođa Renal mu stoji na putu ambicija.  No, njegova probuđena čula i senzibilitet ne mogu podnijeti licemjernu svećeničku sredinu i on prihvaća poziv da radi kao sekretar markiza La Mola u Parizu. Sorel je žongler koji se dobro snalazi u svim prilikama, pa i u aristokratskom pariškom društvu.

 

Njegov uspjeh je mamac na koji se navukla ponosita gospođica de La Mol. Lak plijen za iskusnog ljubavnika. On je ošamućen uspjehom pobjednika, jer mu je ljubav na drugom mjestu. Ali njega muči njegova  krivica, ali i nepoželjnost njegovog niskog roda. Ipak, Sorel ima jake saveznike. Ljubav gđice de La Mol i podršku markiza, koji čini sve da obogati budućeg zeta. Da, malo nevoljko, ali ipak dao je pristanak za brak njegove miljenice i siromašnog mladića sa sela.

 

Ljudi uvijek zaboravljaju usud. On vreba i naplaćuje greške prošlosti. Prošlost i sadašnjost se uvijek moraju izbalansirati.

Crveno postaje crno.

 

Ostavljena i ponižena žena, se može pretvoriti u najvećeg protivnika. Društveni uspjesi i mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, samo pojačavaju bol ostavljene žene. Gđi Renel je osveta važnija od ugleda . Ona piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu i karijeristu. Markiz ne želi takvu sreću kćerci, povlači dozvolu za brak.

Crno postaje još crnje.

 

Sorel gubi sve. I um. On dobro zna navike bivše ljubavnice. Ulazi u crkvu, usred molitve, prilazi gospođi Renal, vadi pištoj, puca u nju.

Hapšenje, odlazak u zatvor. On je presretan, jer zatvor je iskupljenje, poetska pravda za sve njegove krivice i grižnje savjesti.

U zatvoru saznaje saznaje da rana nije bila smrtonosna i da je gđa. Renal živa.

Presretan je. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio.

Poslije oporavka u gospođi Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen je osuđen na smrtnu kaznu i pogubljen.

Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.

Crno je potisnulo ono crveno i sada je sve crno.

 

Čovjek je rođen u beznađu. Crno.

No, on je hrabar i jak. Crnilo ga očvrsnulo.

Krene u susret životu i na prvom koraku naiđe na ljubav. Doživi je i iskusi punim peharom, naiskap. Njemu crveno. Njoj Crno.

Ali čovjek hoće više. Hoće da leti. I poleti. Još crvenije.

Let je divan i raskošan. Dvije crvene grlice.

Ali prošlost stiže. Sve se vraća, sve se plaća. Crno. I još crnje.

Slomljeno se nikad zalijepi. Crnilo prekriva sve i traje, dok junaci mriju.

Roman je zasnovan na istinitoj priči. U toj priči je nesretnog junaka posjetila Svjetlost

I on se zdušno molio za oporost grešne duše.

Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crna boja

Crna boja

 

Crno nije ništa drugo do alter ego crne boje.

Uz Crnu boju veže se snaga, elegancija, formalnost, smrt, zlo i tajanstvenost povezana sa strahom od nepoznatog .

 

I kada to ne misle ljudi imaju izuzetan smisao za humor. To su nazvali crni humor. Da li to znači da ima i bijeli humor. Ne. Po nama bi crni humor zapravo trebao biti bjelkasti humor. To je boja leda, a crni humor uglavnom ledi.

 

Crno i crna rupa nisu drugovi.

Crne rupe su posijane diljem univerzuma. O njima čovjek ima malo znanja. Mi vjerujemo da ona nije Crna. Samo je ljudi sa crnim mislima tako zovu.

Količina energije koju ona isijava mora ubiti i upiti svo crnilo i blizini. Tu ima još jedna mala zgodica. Crna rupa je prolazna. Crno nije. I postojaće i kad Univerzuma više ne bude.

Zapravo vjeruje se da je prije Big Baenga u nekom nepoznatom trenutku iz Crnila rođen ovaj, nama jedini poznati univerzum.

 

Crno ima još negativnih konotacija. Sve one su vezane sa čovjekovim djelovanjem i razmišljanjem.

Crna označava moć i autoritet; smatra se da je crno vrlo formalno, ali i elegantno i prestižno; crna kravata, crni Mercedes, crna udovica, crna opatica. Čak i za Sotonu tvrde da je Crn. I figurativno i faktički.

Crna lista, crna košulja, a ima i neki crni prišt i crna kuga. Na zastavama i grbovima je simbol žalosti. Mi ne mislimo da je tako.

 

Zar bi časne i prečasne žene nosile crne halje da one dozivaju tamu. Zar bi u nekim vremenima, školarcima oblačili crne odore, da  crno predstavja toliko zlo.

Crna daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost. Crna odjeća čini da osoba izgleda mršavije.

 

Prilikom dizajniranja umjetničke galerije, crna ili siva pozadina bolje ističe ostale boje. Crna u kombinaciji s crvenom ili narandžastom – drugim moćnim bojama – daje vrlo agresivni uzorak.

 

Sada, kad smo odredili osnovna ljudska razmišljanja o Crnom možemo nastaviti eksperiment.

 

Kemal Monteno – naš Prijatelj

Godišnjice.

Sretne ili tužne.

Ljudi ih pamte , obilježavaju.

In memoriam godišnjice. Za neuke ljude su tužne , a ne bi trebale biti.

Velikom čovjeku Kemalu Montenu je juče bilo treća godišnjica što nije među svojima, među nama , na ovom prelijepom Baosanskom dunjaluku.

Koliko je bitno što se  niko nije sjetio da posjeti njegovo poslijednje počivalište.

Ni najbliži.

Nije naše da razmišljamo o tome.

Kemal Monteno ljudina bi se ljutio na ta prizmena razmišljanja.

Da je još uvijek među nama , na jučerašnji dan , skupio društvo  Meleka i poeta , Jenis, Magi,  Davora , Bodu , Đoku, Arsena , Vtini… i odveo ih u Miris dunja.

Ne bi mogao na Vrelo Bosne, umro je u nezgiodan čas , ali poetski u svom stilu. Hiljadu pahulja bijelih… jedne noći u decembru…

Pogriješio je  malo,  bio je  21, januar 2015. kada je rekao:

Umoran sam ti grade,  Sarajevo ljubavi Moja i  Bosno , Zemljo moja i ženo ljubavi jedina , moram malo počinuti.

Sklopio je oči , tiho , nježno  i usnio.  Kažu vidjeli su prelijepu svjetlost koja je poletjela  ka nebu.

Takva je bila  i  muzika kojom nas je decenijama radovao.

Kao i njegova duša  , znate onu Dušo moja ili onu o Lidiji.

Nevinost i dobrota prije svega.

Tiha ,  nježna ,  snena , prelijepa   i svetlosna , vesela ili tužna , a ljubavna, uznosila je srca svih nas  ka nebu.

Bilo bi tu svega , valja ova , ića i pića , i prije svega  …

A šta ste vi mislili?

Ljubavi , žena i muzike.

Sve što je Kemal Monteno radio bilo je iz ljubavi.

Njegove se ljubavi znaju.

Sarajevo Grad čednosti, Modra rijeka naše mladosti, Bosna zemlja Božije milosti i
Žena , to preidvno nebesko biće Žena, i ljudi svi ljudi bez iznimke.

Kada kažemo ljudi govorimo o ljudima, ne o onima koji to nisu.

Gledamo  i ježimo se.
Uzeo bi gitau u ruku pogledao u Pjevača, on bi mu klimnuo  i čuli bi se zvuci…

Zvuci koji nas  i danas nježe.  Bole.

Takav vam je bio Kemica . Pjesnik i vjesnik ljubavi.

Hvala ti   Veliki Čovječe.

Jagoda Flory – Sefardska muzika

 

 

 

 

Hanuka alegre    Plavi Sefardi odoše  Bosna jedina

Flory Jagoda je bosanska kantautorka i pjevačica  pjesama na judeo – espanjolu , zaboravljanom jeziku bosanskih Sefarda.

Njen životni put je nalik putešestvijama mnogih Sefarda ,doživljenih  tokom 27oo godišnjeg pogroma.Potsjeća na nevolje sefarda,njenih predaka koju je španjolska  inkvizicija ubijala i  progonila; i koji u Bosni nađoše spasennje.

Nju i njen narod šesto godina poslije  neka druga inkvizicija je ubijala i proganjala,jedva je život spasila.

Skolinila se kod none u vlasenicu,od tamo je prognaše na Korčulu da bi nekako zviojeri pobjegla u Ameriku.Amerika ko Amerika;i hlada ko led,i vrela ko pržun.Nekima dobra – malobrojnim , drugima onim mnogobrojnima kazamat.

U Americi je život našla, ali joj domovina  u srcu srasla.

Tada je postala dvostruka izbjeglica;duša koja za dvjema domovinama pati,plače i pjeva.Život je posvetila očuvanju lirske i muzičke tradicije bosanskih Jevreja. A ta tradicija je bogata kao višehiljadugodišnji svijet njenih predaka.Svijet kome je lutanje i sreća izmješala putanje od Jakova Izrailja,onog koji se usudio boriti sa Gospodom.

Zato ona pjeva i o Pashi i o Hanuki,opsadi Jerusalima i rušenju hrama,o bolnim rastancima za Španijom i Bosnom i žalom za nekim maglovitim vremenima kada se činilo da snovi neće prestati.

Miloj sarajevskoj Grlici mnogo hvala za svaki stih,za svaki akort koji je sarajevu i Bosni poklanjala i svojim mladalačkim i neponovljivim glasom pronosila svoje bosanske tuge širom svijeta. Tuge Alhambre  , Bjelog dvora i Jerusalima pretočenu u sefardski sevdah.

Vrijedi poslušati kompletnu snimku.

 

 

Ta predivna morska bića

 

Morem plove i rone prekrasna bića .

Ljudi im oduzimaju pravo na život.

Ubijanje kitova za komercijalne svrhe je od 1985. u cijelom svijetu zabranjeno do 2005. godine, ali ih se i danas izlovljava s različitim obrazloženjima.

Pitajte Japance i Amerikance .Oni su teroristi i insanskog i hajvanskog svijeta ,maheri koje ne interesuju važeći zakoni. Silnici. A zna se gdje je silnicima mjesto.

 

Predivne životinje na snimcima kao  da se izlažu kameri u svoj svojoj ljepoti i plačnim glasovima poručuju ljudima:

Zaustavite naše istrebljenje. Prelijepi,bezazleni i  nevini  smo Božji stvorovi .

Uništavajući nas , zazivate sopstvenu propast.

Oslušnite njihove glasove i cvrkut najmanjeg ptića.

Kako vam nije žao , ljudi milostivi.

Valer – Poklon za praznične dane

Mjačina duša  Očeva duša Djetinja duša  Djeca u zagrljaju

Usamljene bjeline  Sreća Krug ljubavi Muzika ljubavi

Snaga ljubavi  Božija milost Nebo vjernosti Nebo ljubavi

 

Danas je Utorak 25. Decembar / Prosinac .

Blagdan je.

Dio svjetskog pučanstva slavi rođenje Isusa Hrista,pomazanika Ja jesam Jedinoga.

Božić je.

Blagdanski praznici su snježni.Nadamo se dobroj i mirnoj godini.

Katoličanstvu  želimo sretan Božić.

Mir Božji Hristos se rodi.

Vrijeme je malo kaharli ,a malo  mutno i ponegdje svijetlo.Snijega ima,dovoljno, na okolnim planinama i neočišćenim kolovozima.Neka ,tako nekako i treba da bude.Što bi stari rekli vakat mu.

Neki od vas imaju više slobodnih dana i slavlje koje su započeli sinoć u ponoć.

Dežurni užurbano završavaju neke radnje, da klisnu sa posla da se pridruže slavlju.Napokon svi  imate slobodne  dane i uživate u svetosti svoga  toplog doma.

Napolju je neko zakukao;Sneg je opet Snežana.Mi na prozor,kad ono ništa.Napolju bajati snijeg.

Opet nas je neki mahalaš izdigao snijegom u svome srcu.Vljda mu dojadile petarde nevaspitane djece još gorih roditelja.Onih kojima je asvalt strano tijelo.

A onih grlica milih, što sniježe naše srce ili čine svjetlost u našoj duši je jako mnogo.Mnogo više od nas hablečina koji se blesiramo. Osne su drugi razlog zašto smo pisali smo o  svjetlosti i bojama.Iako su odsutne ,svjetle plamom božićnih ukrasa.

Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave, to nam govori da smo sretni ljudi.Samo sretnici sanjaju boje.Kada ih zapitate kakve su te boje većina će slegnuti ramenima.Neki će biti zbunjeni,a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jedu riječ:

Valeri.

Jesu puno rekli,svaka im čast.

Neki ljudi se nisu susreli sa tom rječju.Neke je život vodio stazama gdje je značenje te riječi suvišno.Obično u tom svijetu postoje samo nijanse kiča i šunda.U medijima se prijevaju besmislice,naručena i podmetnuta slova;njima je glavna lova.

Svaki dan postaje isti;dosadan , slijep i tmuran. Vidite ljude,šeću ulicama,na lica im nema osmjeha ni radosti.Samo neke smrknute i zabrinute sjene trepere na licima  bićima koja nekud žure.Nemaju ti oni,mili naši,vremena za svjetlost i boju.

Ali ipak…

Jedan umoran čovjek,jedna teška žena sa dva cekera u ruci u sumrak se kući vraćaju. Imaju kuluk koji je tanko plaćen i nepodnošljiv.Na vratima ih čeka djetence i mazno se privija uz njihove skute.Sumnorni dan svakodnevnice biva obojen svjetlošću i bojama.U zakutku ulaznih vrata iskre boje.Sutra je blagdan.Za dijete,nadu i Božiju Ljubav i Milost se živi i vijedi muku tegariti.

Jedno  injem orošeno biće, na raskršću, pored ohrndanih gelendera,  promrzlo stoji,i minute ko časove broji.U ruci mu cvjetak,u duši snenost, u srcu je ljubav; čeka dragu koja se upravo pojavljuje.Kosa joj leprša,osmjeh joj maglu razmiče i ona se u zagrljaju smiruje ,dok poljubce dragom daruje.Znaju On bdije nad njima. Njima se čini da je sve svjetlost i boja.

Dva bića pored tople vatre sjede,drže se za ruke i jedno drugom smežurana lica dodiruju.Oni su godinama sami. Oh , imaju djecu, ali ih put u tujinske zemlje odnio. Neka , nek su samo živa i zdrava. Ponekad se i jave. Oni imaju uspomene da ih hrane i griju.Puno je u njima svjetlosti i boja,dovoljno za više života.

Sve je izmješano i posuto bojama i svjetlošću. I duše  djeteta,oce i majke;dječaka i djevojčice i brižnih staraca naprosto lebde uronjene u svijetove svojih iluzija.Nad njuima leprša Ljubav i Milost Ja jesam Jedinoga.

Alelujah!

Jedan čovjek koji pisaću mašinu za drugu ima,uzima Blekijev pojmovnik i traži stranicu na kojoj je podvučena riječ:

Valer

-nijansa,najtananija nijansa u umjetnosti,sredstvo za modeliranje forme (svjetlost, boja); valer je sve;i sjena i svjetlo čak i boja gdje tama nosi (postaje) kontrast;

-ljudi valer obično vežu za boje,međutim on se kao izraz i forma udomaćio u svim umjetnostima,

-valer pomaže da se pokažu promjene na površini slike,opisa,sklupturi definiše udaljenost,

-valer određuje kvalitet prizora prigušujući grubost izraženih tvorevina;on je objedinitelj ekspresija i impresija,kompletan nadrealizam i sva umjetnbost vrvi od pojma valer i njegove  upotrebe,

-od valera i u vizuelnom i u poetskim smislu zavisi sve:on više nije samo mjera svjetlosti,on je sitna skoro neuočljiva razlika u tonalitetu,boja,muzike, poetike;jedva primjetno nijansiranje bilo likovnog bilo poetskog izraza

-valeri oslikava nečiji život;što ih je više to je život bio vredniji življenja

-valeri su nevidljivi djelići Harmonije Božanskog stvaranja.

 

P.S.

I molimo vas, danas nemojte dopustiti da  dnevni mediji ,u ove nježne blagdanske dane banu u svetost vašeg doma ,među vaše boje, svjetlosti i valere.

Oni bi vam unjeli krv kojim neljudi rijeke i mora boje.Ili bi vam dočarali kolone izgladnjele dječice što umiru od gladi. Oni nikad nemaju vremena za  život i ljubav.Tamo gdje su oni   smrt je iskupljenje i olakšanje.

O tim sumornim nijansama  pišemo svakodnevno.

Ali kao što reče Krstitelj Isusa Hrista : to je jecajući  vapaj  izgubljenog u pustinji zla.