Neadresirano pismo roditeljima

 

 Sveta Tereza je jedne prilike  rekla:

„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.

Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.

On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.

On želi da  vi  nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I  to je velika ljubav.

A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.

Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna  svoga Stvoritelja.

Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.

Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?

Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?

Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?

Možda su nas neki rastanci boljeli?

Možda  nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?

Možda!

Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.

Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemam vremena?

Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.

Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.

Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?

Kad roditelj umre,   ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.

Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje  roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.

Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.

Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.

I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao  djeca.A djeca sve znaju ili osjete.

Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.

Nije njima žao mrijeti.

Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali,  svaki dan, svaki tren pokazivali.

Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali  roditelji.

Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U  životu  mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.

Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.

Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav    jedine  bezuslovne ljubav. U životu se dese  i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom,  ne prođu sasvim dobro.

Kad smo srećni ,zašto  misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.

Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.

Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.

Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.

Zašto  insan plače nad danima kada je sretan bio?

Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su   poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.

Bleki – Ženi čarobnoj

 

 

 

 

 

Bijela dama

 

Mjesečava Bajka

 

 

Čarolija u suton

 

Čarolija

 

Krajolik snova

 

Vjernost MBS

 

Čarolija MBS noći

 

Cvijetni vodoskok

Duša MBS

 

Sunčica

 

Bleki

 

 

**

Ženi čarobnoj

**

Ne znam ti ja reći prelijepa si
a jesi prelijepa
Ne znam ti ja reći čarobna si
a jesi čarobna
Ne znam ti ja reći istina si
a jesi istina
Ne znam ti ja reći duboka kao ocean
moji sni su ocean
Ne znam ti ja reći fascinantna
jer fasciniran sam

Mnogo toga ja ne znam reći
u jednoj riječi
ali ljepotu i čednost znam prepoznati

**

 

 

 

 

Pismo srećnoj prijateljici

 


Otuđili smo se Mila

 

Vrijeme neumitno produbljuje rasjed među prijateljima koji , nažalost , krenuše svojim putima.

 

Na znam ti je ono po mahalski , drito u sridu.

 

Mene su učile nježno i krhko , da ne povrijedim ženu.

Plaho  je to biće , u povrijeđenosti može biti i nerazumno.

 

I uvijek budi iskren ma kolko boli nosilo.

Bol se može preboljeti , neiskrenost ne.

 

Pa , uz taj nauk šta mi preostaje?

 

Ne susrećem te , od dana kada je Usud rekao da moj prijatelj mora poći zanavik spiti.

Možda si dio krivice za njegovu smrt ili neke radnje prije smrti prebacila na mene?

Mene tvoja , možebitna ljutnja i možebitna  krivnja pogađa , ali ja sam živ i mogu se braniti.

 

Šta sa mojim prijateljem i njegovom nevinošću.

Ko će njega braniti i u tvojim očima opravdati , ako neću ja.

 

Mila , prijateljice dugo se družih sa njim.

Nažalost duže razmišljah o „krivnji“  njegovoj.

 

Ne nađoh je.

Nije bezgrešan bio. Ali krivnju prema tebi ne nađoh.

 

Ovo će ti čudno zvaučati i mislićeš da sam neiskren .

Nije tako.

 

Molim te nemoj žuriti sa zaključcima.

Ja volim polako pričati , kao i mezetiti kao i …

 

Olimpijskih godina  on je radio  u pokrajini.

Ja organizovao sebi neki posao u pokrajini.

 

Zaboravljaš mila , koliko te volio.

Svaki rođeni  mahalaš je bio harizmatičan ,

Poneki od njih su Mali prinčevi bili.

 

I anđeli.

 

I tako nas dvojica upadosmo pokrajini.

Pokrajinke ka  nama. Ne daju disati.

 

Mi bjež u Sarajevo.

Ima on svoju ljepoticu , svoju malu princezu.

Neće on prljati ljubav svoju.

 

Nikad ti nije pričao koliko je puta na letu za Sarajevo mogao zaginuti. Jeste,  na letu za Sarajevo.

Jer on nije vozio  za Sarajevo, on je letio. Tebi Prijeteljice mila.

 

Nije mogao disati bez tebe.

Jednom nam Rovinj službeno  zapao.

 

Opet mahalaši i Nadaline.

I opet bjež ,let u prelijepi Grad čednosti.

 

Tako mi Sarajevo zvali. Zbog naših grlica.

I tako dvadeset  četiri  godine  sna.

 

Sjeti se Mila prijateljice . Vrati se dan za danom.

 

Šta vidiš Mila?

 

Dva djeteta  , dva anđela i mnošto snova i ljubav velika.

Držali ste se za ruku , poljubac ovdje , poljubac ondje i ono dalje , sve ljepše i ljepše.

 

Neću detalje , vaši su , a ja nisam voajer.

 

I dva djetata , dva prelijepa goluba dobiše svoja dva golupćića.

 

Sjeti se svih tih godina Mila. Prođoše kao tren , kao jedna bajka sanjana  u dahu.

 

Onda dođe prokleti rat.

Šta će mahalaš nego Grad svoj , Bosnu svoju , svoje grlice braniti.

 

Mila ,

 

U mojoj porodici ima jedna priča  o usudu koja se prenosi kroz generacije.

Osnovna bit je Pred smrt.

 

Smrt i njeno prisustvo se osjeća .

Hajvani se uznemire jer u njima instikt radi.

Insani su pobjegli od svoje prirode i u njima se zadah smrti maglovito javla.

 

Nisu svjesni da im je um pomućen. I lude  i iz čista mira polude. I ne znaju šta rade.

Jednostavno izgube kompas. Sve u njima , čitavo biće ih boli.

 

Boli ih a oni ne znaju zašto.

Ne znaju da to smrt u njima rovari i pomućuje razum.

 

Neće ni smrt  da život šapatom  ode. Pruža životu da još malo živi  , na brzinu se iživi,

okusi nešto novo.

Tako je to i sa njim bilo.

 

Nikad te nije prestao voljeti mila. I nikad te srcem i dušom nije prevario , Malena.

Samo se malo tužno i umorno osjećao , Pred smrt , predosjećaj ,

a  ti nisi pored njegla mogla uvijek biti.

 

Eto to je prava istina.

 

Pisao ti  je pjesme. Ne , znam da ih je ikad pokazivao.

Bio je mahalaš ,  a oni ne žele da im se zna da su poete.

Dunjaluk je sviko da su prvo mange , zavodnici  i heroji .

pa tek nježna bića koja samo o ljubavi sniju.

 

Može se čitava bajka o vama dvoje napisati Mila.

 

Čemu ?

 

Volio te ,  voljela si ga ,voljeli ste se za dva života.

Nemoj se ljutiti na njega zato što ti je pobjegao.

Morao je. usud.

 

Oprosti mu.

 

Radi ljubavi i djece vaše.

 

I radi sebe Mila.

Lakše se živi.

 

Dopisano

 

Imaju i dvije njegove zabilješke iz pokrajinskih dana.

Ali samo za tebe su.

Žao mi a ih ne mogu objaviti prelijepe su.

 

 

 

Zapis o miloj Cigančici ( umjesto pisanije o danu Roma)

 

Cignaska noć

 

Sarajevska Gorica – ciganska mahala

 

Radost i ples

 

Anđeo ljubavi

 

Čarolija

**

 

Danas smo malo nježniji  i sneniji, ako je to ikako moguće.

Jedno dijete , dobrota i čednost mila, Cigančica prelijepa,Anđeo ljubavi nas u srce dirnula.

Poslala nam pjesmu, kaže poslušajte je, danas je nama Ciganima naš dan, Mi ga po svom običaju slavimo duže od onih koji nisu Cigani. Četiri dana.A mere i sedam.

Kako nećemo mila djevojčice.Namah.

Odavno je mjerkamo , ali ne možemo ništa  pristaviti bez njene pomoći.

A pjesma opet, kaže; onako u prenesenom smislu:

Pogledajte malo kroz prozor.

Nemojte da vam  sada suze poteknu od miline .

Trebaće vem kasnije.

Lijep dan , prošlogodišnji je i ovogodišnji.

Plav i sunčan ,proljeće šareni i  bjelasa, miriše na milost i ljubav.

Zamislite  slobodan vam je dan, onaj jedan  od vikenda koji ste

propustili ,jer ste bili zabrinuti i umorni.

Po običaju ,zbog gluposti.

Ugledajte se na Cigane, po modernom Rome.

Oni još uvijek žale što su im uzeli čerge.   Kažu kompenzirali im.

Aha. I opet AHA.

Dali im moderno ime i dan u svjetskom kalendaru.

A oni nisu ništa tražili. Samo slobodu i ljubav.

I livade cvijetne, ljubičice , janje, ruže ,pa i oskoruše,što da ne. Čak i divlje.

Bagremi i lipe cvijetaju. Putevi vode u slobodu.

Jure konji černjoglavi,letu mange letu štuke.

A mali cigančići pažljivo gledaju šta štuke rade i uče se. A štuke? E, pa one su izmislile  štukanje,zar ne?

Joj Bože milostivi  koliko imaš puteva , a sve ih treba preći

Jorgovani mirišu.

Djeca su vesela, bezbrižno se vrte po cvijetnom tepihu.

Vi u hladu trešnje koja je tek probeharala .

U daljini klopara karavan kola, konji veselo ržu, zemlja sneno drhti .

Muzika razgaljuje srce. To dobri ljudi putima svojim hode.

A u vašem naručju opojno miriše najmirisaviji i najljepši dunjalučki cvijet.

Vaša ljubav.

Vi ste opijeni i raznježeni.

Shavatate , sve slavi Gospoda svoga.

I priroda i muzika i ova čerga , što u lutanju će svom jednog dana

doseći,nebeske pute i širine.

Hvala i slava Bogu Gospodaru svijetova, Jeidnom Milostivom.

Zavirite  sada u nutrinu svoju.

Šta  čekate?

Sada možete one suze pustiti.

Što bi poete rekle.

-Alelujah

U prevodu:

???

Ma, šta je danas sa tim prevodiocem?

Gdje se dao?

Ah ,oprostite, eno ga,  sakrio se ispod stola i plače.

Neće da ga vide. Muškarčine ne plaču.

A tebi Cigančice mila,velika hvala za ovaj današnji lijepokaz i

uspomene što sa suzama naviru.

I sretan ti i berićetan ovaj dan, praznik , svi dani i u njima  mnogo,

mnogo ljubavi.

I tvome divnom narodu.

A tko da zna , možda nam se puti opet sretnu.

 

 

Jagoda Flory – Sefardska muzika

 

 

 

 

Hanuka alegre    Plavi Sefardi odoše  Bosna jedina

Flory Jagoda je bosanska kantautorka i pjevačica  pjesama na judeo – espanjolu , zaboravljanom jeziku bosanskih Sefarda.

Njen životni put je nalik putešestvijama mnogih Sefarda ,doživljenih  tokom 27oo godišnjeg pogroma.Potsjeća na nevolje sefarda,njenih predaka koju je španjolska  inkvizicija ubijala i  progonila; i koji u Bosni nađoše spasennje.

Nju i njen narod šesto godina poslije  neka druga inkvizicija je ubijala i proganjala,jedva je život spasila.

Skolinila se kod none u vlasenicu,od tamo je prognaše na Korčulu da bi nekako zviojeri pobjegla u Ameriku.Amerika ko Amerika;i hlada ko led,i vrela ko pržun.Nekima dobra – malobrojnim , drugima onim mnogobrojnima kazamat.

U Americi je život našla, ali joj domovina  u srcu srasla.

Tada je postala dvostruka izbjeglica;duša koja za dvjema domovinama pati,plače i pjeva.Život je posvetila očuvanju lirske i muzičke tradicije bosanskih Jevreja. A ta tradicija je bogata kao višehiljadugodišnji svijet njenih predaka.Svijet kome je lutanje i sreća izmješala putanje od Jakova Izrailja,onog koji se usudio boriti sa Gospodom.

Zato ona pjeva i o Pashi i o Hanuki,opsadi Jerusalima i rušenju hrama,o bolnim rastancima za Španijom i Bosnom i žalom za nekim maglovitim vremenima kada se činilo da snovi neće prestati.

Miloj sarajevskoj Grlici mnogo hvala za svaki stih,za svaki akort koji je sarajevu i Bosni poklanjala i svojim mladalačkim i neponovljivim glasom pronosila svoje bosanske tuge širom svijeta. Tuge Alhambre  , Bjelog dvora i Jerusalima pretočenu u sefardski sevdah.

Vrijedi poslušati kompletnu snimku.

 

 

Bleki – Boje

 

U konačnici , promjena krajolika,

svijetlo – tama  ,

je samo novo lice već viđenog.

 

Nemojmo se zavaravati ,

boje persistiraju  iza svjetlosti  ili tame

duboko   u oku  sanjara

 

milošću postaju

Tišina i sni

zauvek

 

 

 

 

 

Otgnuti fragment – Recept za otklanjanje umora

 

Ispovjest jedne Dame

 

Moj povratak sa posla

 

Počelo je nekako umorno.

 

Dođem  sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto.Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je od nekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

Uzima mi tašnu, na stolić je ,  zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji,  kožni  tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene  malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .

Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me  mami i da uđem i zaronim.  On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.

I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše  izranjati poslije sedmog dana.

Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on  se trzno, na trenutak zamislio pa  kaže:

– Nagost  žene u  ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me  srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.

Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

***

Tako vam to ide mile moje.

Još samo treba naći takvog blentoviju. Skoro da su izumrli.

Tango za moje ljubavi

 

 

Ponekad , nekako se sve posloži.

I ljubav i tuga i lijep sniježni dan i sjećanja.

I blagdan.

Raspoloženje odiše elegijom, onom umilnom ,toliko plemenitom da srce hoće da odleprša, noseći sjećanja na one kojih nema, koji nam nedostaju.

Znalo bi   kamo, ali mu  ne daju. Još mu vrijeme  nije za  grlica  let.

Ne pomaže mu ni violine, ni klavir. Gitaru bi  , da sa sobom nosi. Jer kako će tango bez nje sa grlicama plesati.

A poželjelo se,  i njih i plesa.

Sjedim u kutku sobe. Ko dijete na tuti.  Skupio sam se, siroče napušteno od svih. Pravdam se to je zato  da dam prostora srcu ,  meštru od nježnosti i plesa.

Uzimam gitaru, onu čarobnu rubinovu i prebirem prstima. Neko bi rekao ovaj je nekad virtuoz bio i svirkom zavodio.

Aha , kako ne.

Ja vam ne umijem da sviram. Ali , ljubav i snovi mogu sve. I odjednom prsti pucnuše, žice zatitraše i  se zvuci se počeše prelivati    u akorde  , srcu mome ,  najdražeg tanga, .

Tango to Evora.

I isklopim oči, i vidim!

Srce korak po korak , prilazi Grlici miloj , zar je važno kojoj, sve ih je ono voljelo. Prima je za ruku, ljubi je u obraz , zagrli i zastane.

Gleda u mene, ja se zastidim,zastao sam je mi suze vlaže oči i ne vidim gitaru. U svakoj suzi zapisano :

-Uželio sam vas se mile moje. Toliko mi nedostajete da me život boli.

Srce mi šapuće, pusti tugu sada , vrijeme je za snove i ples.

Gitara zacvili.

Šta je sa ovim gitarama. Čim čovjeku u očima rosa zaiskri  , one jecaju. I šta da se radi? Onda insan , hrio ne htio mora zašmrcati.

Srce se priljubi uz  obraz grlice plavetne i vali krenu. Ono je samo dekor ljepoti u svili , koja leprša u njegovom naručju.

Začudo srce poprima moj lik, inače nema taj običaj. Možda misli , da će   konju  kome su noge postale stablo ukorijenjeno  u prošlostu, udahnuti lakoću kojom ono pleše.

U uglu gitara više nije sama, ima tu jedna  milozvučna violina i hor sa neba  koji se  glasa. Hrfa u daljini  titra. Sve slavi ljubav.

Korak za korakom. Okret i okret . I zastoj i stisak , kada u vazduhu  dodir  gori i slama dvije i dvije ruke,lijeve i desne. A  dvije   i dvije noge su ljubavi korak. A grlica je muzika koja ljubav želi.  .

Bolje da sam ostao da sjedim, ne želim da me sada srce izda.

-Neće.-šapće ona.

-Ovaj ples   moraš odsanjati  i sa  svakom svojom grlicom otplesati. Uželjele se dodira tvojih i čežnje što  ples nosi. I daj , nemoj mi lice rositi. Sve će ti se oprostiti.

 

Moj otac , Stari most i ja

 

 

  

Stari most

 

Most i zmaglica

 

Bosna zemlja Božije milosti (III dio)

 

Snježni most

 

 

 

Mostovi povjerenja

**

 

Otac me nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Nije imao pojma o slikanju, jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine.

Ali, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kolko to očevi znaju.Dov0ljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

 

Pita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj,konju jedan, moja dužnost.Nego jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu ko biva svoj pa svoj. Nego , bil’ ti meni znao nalsikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

 

Poslije me vodio na njegove akšamluke pored Starog mosta.

On uživao , a ja oči , u polumraku bečio i gubio, tražeći dušu mosta.

Zasjeo bi sa društvom i polako ćeifio. Meraklijski , meka domaća šljiva 33 grada,

a  bukadar meze i mezica.Hladna Modra rijeka ispred , a bome i pokoja topla rosna ženska,

s ibrikom u ruci , podno skuta.

 

Zacvilila bi harmonika

-Joj kakva je pusta! Tako mi imana…

I svaku je uzdišući milovao i zvao :

Eh , moja  prelijepa  Emina .

Po mahalski – boli glava  od ljepote tih Anđela.

 

Ovo materi nikada nisam pominjao.

Sasvim logično , jer se nije zvala Emina .Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.

 

Htjedoh se pridružiti feštanju.

Jok,veli.

Ti ćeš mi biti ravan ,tek kada  naslikaš dušu mosta , koji nas sada ljepotom miluje i snove nam priča.

Nikad nisam akšamlučio sa njim. Do nekog vremena , nikad nisam imao vremena. Sada mi žao.

 

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš , luk povučeš krivuljarom, dvije kose linije razvučeš,

osjenčiš tabije , dodaš modrila ispod , objesiš pun mjesec iznad , ni veliki ni mali , samo nek je

okrugao.

I eto , ko biva natandario si most.

Eh ,sinak moj, a gdje je tu  duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac  svakodnevno upija i poklanja.

A, bome, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.

 

Dođe rat , nestadoše Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo.Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti  bio , umiješ ti to.

 

U mome vaktu , ostavštini mojih  djedova, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura.Nije se imalo ni boja, ni platna. Mnogi ni života.

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

 

-Biće nešto od tebe!Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka, i to je to.

 

Šutim . Pored očeva ,čije misli u duši Starih ćuprija morate tražiti ,nekako  saburu sviknete.

 

Imam 44 godine, samo dvadeset osam godina  slikanja na grbači, u rukama i među skutima.

Jedna štura Nada da će nešto od mene biti  i  savjet – natakari  čempres nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

 

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

 

Ipak , sve nešto mislim,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove,ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučio do kraja života.  Moje društvo mu je najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa.

Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

 

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim stvarima, koje su mu se najviše dopadale , bio nalik,

pomirio sa mojom sudbinom.

 

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

 

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran.

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanose i koje ti prinose djevice čiste kao biser .Joj mamo, mamice,

moš misliti rahatluka,niđe mamurluka.

I napose onu.

-Da su Emine  neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

 

Lijepe godine,lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja…

Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.

 

Ponekad mi nedostaje. Tada slikam Stare mostove.

I normalno derem ih. To bi i djeca mogla naslikati.

 

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

 

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

 

Nešto me sprečava.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo.

A i djeca kao i mostovi imaju dušu.