Sevdah i muzika


  

 

  

 

Rekoše nam da imamo neki iščašen odabir muzike.

Neki horuk i horog mahalski spoj.

Neuk je narod koji tako misli.

Postoji muzika i sevdah. I pravo odabira.

Muzika može biti dobra i loša. Ozbiljne i lake note.I muzika bez nota ili teksta.A ima teksta koji je muzika. A slika može vijekovima pjevati i svakom gledaocu drugačiji zvuk u oku dati.

Neko u muziku ubraja i ogoljenost zvani turbo folk.

To nije ni kič; mi ne znamo šta je to. U nama ne izaziva nikakve emocije.

Ne znamo zbog čega ,ali sa muzikom naših damara nema veze.

Svako ima pravo na slobodu i kretanje.I pravo na izbor muzike koju će slušati.I neukusa kojeg će gledati.

U kretanju svako može pogriješiti pravac i postati kreten.

Naš izbor su pjesme duše Grada čednosti i Zemlje Božje milosti.Naš izbor su pjesme Grlica lepršavih i Djevojčica ljubavi.

Biramo sevdah.

Iako se nekome ne čini, svaka dočarana pjesma je kristalno jasni sevdah.

Nema veze ako nije Bosanska. U Bosanskoj duši nema razmeđa.Bosanska duša se Svjetlosti i Ljubavi moli.
Sevdah je Bosanski naziv za ljepotu, nježnost i ljubav. I mnogo više od toga.  Sevdah je dar sa neba.

O sevdahu smo pisali. Jednom , možda već sutra ili neki drugi dan ćemo pisaniju ponoviti.  A možda neće biti potrebe.

Naše stranice vri od ljubavi, sevdaha, muzike, slika i blagosti.

Sevdah je rječitiji od romana i muzike. On je poveznica svih tuga i boli, ali i radosti i čežnje upućenih nebu.  Sevdah je jedna neprekidna molitva Jedinom Milostivom.

Sevdah nema razmeđa; ni jezičnih ni teritorijalnih. Bitna je ljepota i muzika utkana u glas i dušu onoga ko svoje darove drugima djeli.

Mi takve darove veoma rado prihvatamo i prenosimo.

Muziku koju biramo treba prigrliti i oslušnuti. Žao nam je ako vam se ne dopadne.

Muzika i sevdah ne moraju značiti isto. Muzika ne mora uvijek biti sevdah.

A sevdah je uvijek i muzika i molitva.

I to je to. Naš izbor .

I Molitve i Sevdah i Muzika i slike…

 


												

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera- Crno, plavet, snovi i valeri

Crno, plavet, snovi i valeri

Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti.

Tako vam je to na ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

Pisali smo o svjetlosti i bojama. Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave to nam govori da smo sretni ljudi. Samo sretnici sanjaju boje. Svi sanjamo boje, samo se većina ne sjeća bojenih snova. Sjećaju se snova u kojima je svijet crno – bijeli.

Kada ih upitate kakve su te boje, slegnuće ramenima. Neki će biti zbunjeni, a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jednu riječ:

-San.

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo .

Negdje bijelo znači zaštitu od sunca, a crno od hladnoće. No, ima ih koji drugačije misle. Sve zavisi od vremena, podneblja i prilika.

Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje. Samo je jedna izmišljena zemlja terorista uzela crno za svoje znamenje. U ovom vremenu i nekada davno prije.

U prošlim vremenima, recimo vijek jedan prije, crno znamenje je bilo moda. Pogubna i ogrezla u neviđenu tamu, koja je nosila samo smrt, razaranje i nestajanje.

Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje se tresu i trunu na vjetru i kiši.

A šta su boje? One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje, ljubavi i tuge, boli i smrt.

Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke .

Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča. Maglicama, Crno daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost, tako da ljepota žene izbija u prvi plan.

Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi. Broj maglica je lako izračunati. I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena. Zato su maglice raznobojne, a uokvirene su Crnim da se ta milina istakne.

A opet, sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetama. Oni ne polažu nikome račune, zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Čak i sve nijanse Crnog.

Kako ćete istaći blijedilo i ljepotu udovice, koja i u suzama vodi njen senzibilitet? Crnim ili tamnim kontrastima.  I boje ih slušaju jer umjetnici najčešće o ženama sanjaju.

A snovi su prijatelj mraka  i tamnih kutaka srca. Kad snovi izdaju , srce krvari Crnim  tonovima.

Kad cvijeće, krajolik ili stare zamke crtaju o tajnama žena, snovi se snivaju.

Nažalost , rečeno je,čovjek se ne sjeća snova koje sanja u bojama. Samo crno – bijele snove. Unatoč tome, oni nisu  manje lijepi. Bijelo im daje čednost, a crno život.

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego da  izađu u neki lijepi đardin  i uživaju u bojama.  A đardin danju je uglavnom zamoran i vreo. Noću u tami, kad crno vlada, kada se mjesec preliva po cvijeću, a mirisi stapaju sa Crnim što se polako prikrada sa neba, svako srce je popustljivije i krhkije.

Ne uzdrhti srce od jarkih, plamenih boja i od sunčeve svjetlosti.

Srce natjera da kožu da se naježi od osjećaja koji dopiru od  šumova i uzdaha što ih krije tajanstveno Crnilo noći.

Da tom Crnom, kome se i srce raduje, tada je dobrodošao Mjesec i Maglice. Natjeraju oko za zaiskri svjetlost duše, da se ona prelije na čuperku kose, ma koje on boje bio. Uvuče u dubine srca.

Neuki, obični ljudi  su u pravu. Niti jedan umjetnik ne može uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem. Niti mogu dočarati ljepote koje izviru iz Crnila koje se od iskona sa neba spušta.

Nisu to stotine nijansi. To su tisuće i tisuće valera koji lebde pred očima sretnog bića.

Pola valera nosi svjetlije nijanse, druga polovina je poklonjena Crnim nijansama.

Ako obični  smrtnik ima sreću da u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći:

-Sretnog li bića. Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je svjetlost i crnilo, boje i valere, darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinom biću i nikom posebno .

Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati, ni njome vladati. Jer boja je vladar  ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav, ona se odjene bojom koju zaslužuje. Nažalost, ne zna se zašto sve ljubavi od Romea i Julije teže 0nim Naj  Crnim nijansama.

Tako vam je to u ovom prelijepom plavom prostranstvu gdje Svjetlost i Crno mogu biti istoznačnice. I ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

*

Deseti nastavak / Epilog  sutra 09.10.23  u 20 08 h.

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera – Crno platno , košulje i krv

Crno platno, košulje i krv

 

Crnim se mogu obojiti sve boje i uništiti. To se radi da bi se prikrile blato i prljavštine, kako uobičajene, tako i ljudske.

Ljudi  u crno boje i platno. Imaju svoju svrhu.

Kaluđerice, fudbalske sudije, neki monaški redovi i florne trake na prsima ljudi ili na vijencima su uvijek traženi.

Frakovi, smokinzi i odijela, zatim kišobrani, kape i šeširi najgospodskije izgledaju u crnim bojama.

Da li možete zamisliti udovici u drugom tekstilu osim crnog. Ja, ne. Može biti udovička odora i svilena, i čipkasta u prozirna i izazovna, čak i odbojna, ali samo ako je Crna.

Sa druge strane imamo crni tekstil koji zaziva krv i smrt. Mnogo krvi i ništa manje smrti. Crne košulje.

O Crnim košuljama i crnilu koje one nose najbolje ćemo naučiti proučivši život Dučea.

 

Benito Amilcare Andrea Mussolini je rođen u Predappio, 29. srpnja 1883.

Neslavno je skončao u Giulino di Mezzegra, 28. aprila 1945.

Musolinija je lako opisati, čak i sa dvije riječi: diktator i fašista.

No, da li je sve tako jednostavno. Idemo zaviriti u prošlost. Diktator je bio od 1925. do 1943. Godine. Fašista mnogo duže, od 1919. odine pa do smrti. I poslije nje. I ne prestaje to biti. Golica maštu zastranjenih i neukih ljudi. Čak i mrtav ima sljedbenike.

 

Politiku je počeo kao socijalist, sasvim oprečno od onoga što je postao. 1919. s istomišljenicima osniva Nacionalnu fašističku stranku (PNF), koja se brzo razvija i sve više približava desnici pri čemu se i Mussolini udaljava od ranijih ideja. Čuven je njegov pohod na Rim1922. On mu otvara vrata apsolutnoj vlasti i diktaturi. Zbližio se sa Njemcima i japancima u nakani da postane vladar svijeta. Nije uspio u naumu. Krajem II svjetskog rata partizani ga  zarobljavaju i strijeljaju.

Ali krenimo redom.

 

Rođen 29. srpnja 1883. godine u okolici sela Predappio, nedaleko mjesta Forli u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini Romagna , tada jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji. Majka, Rosa (djevojačko prezime Malteni) je bila  jedna od najuglednijih učiteljica u okolici. Otac, Allesandro, bio je kovač i odani socijalist. Kovači u svim vremenima su bili usko vezani sa drvodeljama. I ovi sa njima. Svoj posao su usklađivali i kada se to nije činoilo zgodnim. Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), koji su kao djeca umrli. Dakle poticao je iz niže klase. Mjerila tih  generacija. U katoličkoj školi je zbog toga bio ismijavan i omalovažavan od djece i učitelja. Kao desetogodišnjak je pokazao svoje crnilo. U svađi sa jednim učenikom nije mogao odoljeti porivu da mu ne zabije nož u ruku. Zbog toga je nsatavio školovanje u državnoj ili pučkoj školi, kako se to u narodu govorilo. Bio je dobar i svestran. Uspio je završiti samo srednju školu. Pokušao je raditi kao učitelj. Neuspješno. Vrijeme je pokazalo da je njegovo znanje haotično i nedovoljno poštovanja onih kojima je se želio dodvoriti. Već tada su ga pamtili po crnoj odjeći i medaljonu sa ugraviranim likom Karla Marksa. Nije uspio dobiti posao u upravi, zbog neiskustva. Vjeruje se da je to bilo ubogog  porijekla. 1902. godine migrira u Švajcarsku iz ekonomskih razloga. Moguće i da izbjegne vojsku: U odsustvu je bio jer je bio zbog toga osuđen. Sveopšta amnestija ga je spasila zatvora. Povremeno bi ostao bez novca pa je prihvaćao razne slabo plaćene poslove. Moguće je da je i često bio gladan. Žestok stav prema crkvi nekako je pošao nezapaženo, kao i njegov literalni pokušaj antiklerikalni roman Kardinalova ljubavnica. U romanu ukazuje na sebičnost, licemjerje, korumpiranost, raskalašnost i zločine crkve. Bio je gorljiv revolucionar i socijalista i astojao se istaknuti u intelektualnim krugovima. Nije uspio.

Kardinalova ljubavnica nije vrijedna pomena, ni sa estetske i jezičke strane.

 

Upiremo prstom na nju i kažemo :

–           Društvo koje je stvorio duče je upravo slika u ogledalu onog kojeg je osuđivam. Istovrsno po djelu i činu. Strahobalno nehumanom i uništavajućem djelu, koje zgrožava normalan um. Tama i crnilo. Mrak i najgušće crno.

 

Crno prati Musolinija od dječačkih dana. I nikad ne prastaje.

Poslije brata i sestre umire mu majka, 1904. godine kada se vratio kući. Zatečen je i pogođen. Kad je čovjek mlad nije ni scvestan da je crno na svakom koraku i čeka prigodnu priliku. Radio je par mjeseci kao profesor francuskog jezika, hvalio Marksa i Ničea, filozofiju ovog drugog je proglasio himnom života. Nacisti su ideju nadčovjeka pokupili od Ničea. Niče je to prekopirao od Stendala. Možda je Musolini san o veličini stekao upoznavajući djelo ovog filozofa.

 

Možda i nije sanjao o tome da će jednog dana biti diktator koga nacija obožava. Ali je uvijek želio biti nešto više od običnog, siromašnog provincijalca.

Dalja biografija je svim Italijanima dostupna i poznata. Jedan kratki Musolinije životni potpuri:

 

–           1910.- Oženio je poznanicu iz djetinjstva, siromašnju i skromnu Rachele Guidi, koja mu je rodila četvoro djece. Bio je pristojan kršćanin koji je vodio normalan obiteljski život. To mu uopšte nije smetalo da ima brojne ljubavnice.

–           1911.- Bio je pacifista. Protivio se ratu Italije sa Turcima, što ga vodi u zatvor. Ali diže mu cijenu i 1912. Postaje direktor Socijalističke partije. Pacifista Musolini se protivi i I svjetskom ratu, ali želi da Italija bude na strani onih koji se bore protiv Centralnnih sila koji jurišaju na Evropu. Valjda tada prestaje i njegov pacifizam.

 

I ne samo to.

On počinje da se izdvaja od polotičara svoje stranke.

 

Kaže im:

“Shvatio bih našu apsolutnu neutralnost ako biste bi imali hrabrost da idete do kraja i, to znači, izazovete ustanak. Ali njega apriori ne uzimate u obzir zato što znate da vas očekuje neuspjeh. Onda recite sasvim iskreno da ste protiv rata zato što se plašite bajoneta.”

I to je njegov razlaz sa socijalizam i uplivavanje u vode fašizma. Priključuje se pokretu

Fasci d'azione rivoluzionaria internazionale.

– od 1915.- je bio učesnik rata, ništa posebno mu se nije desilo osim ,ohrabrujućeg ranjavanja zbog kojeg je demobiliziran.

– 1919. godine sa s bivšim lijevim intervencionistima i mladim ratnim veteranima osnovao Fasci Italiani di Combattimento. To je početak Musolinijevog puta po kome je poznat.

 

Ciljevi su im bili: proglašenje republike, ukidanje Senata, reforma parlamenta, konfiskacija crkvenih dobara, djelomična eksproprijacija kapitala i agrarna reforma.

Kada je oteo vlast, Benito Musolini je zaboravio svaku stavku svojih htjenja i razmišljanja.

Od pacifiste je postao nasilnik.

Stranačke mase su se naoružale terorisali sve koji se nisu slagali sa njima. U ljeto 1921. Musolini na kratko napušta stranku zbog sukoba sa vodećim ljudima, ali to je vodilo slabljenju stranke, a Musolini sebe nije mogao vidjeti u nekoj drugoj stranci, pa dolazi do pomirenja. Povratak u stranku je bila ona prelomna tačka koja ga je gurmula u zagrljaj     radikalnijim desničarskim idejama.

 

– Krajem 1921 godine stranka mijenja ime u Partito Nazionale Fascista, da bi 1922. postali najbrojnija stranka u Italiji. Svjesni svoje snage i moći više ništa nisuželjeli prepustiti slučaju.

– 24. oktobra Musolini je rekao.

„Naš program je jednostavan: želimo da vladamo Italijom”.

 

Bilo je to na kongresa u Napoliju koji je upriličilo 60.000  fašista. Zauzet je Po, i svi važniji gradovi u Italiji. Crnokošiljaši sukrenuli su u Marš na Rim.

Vojska nije intervenisala, kralj Viktor Emanuel III 28.oktobra daje mandat premijera vlade  Benitu Musoliniju, koji će trajati do kraja njegovog života.

Pola godine kasnije Musolini ima 700.000 registrovanih pristaša. Isto toliko crnih košulja.

Rađa se Duče koji više nema obzira ni prema kome, osim prema samom sebi.

Duče je svemoćan, sve zna, i mora mu se polagati račun za svaku sitnicu. On je vođa svemoćne Fašističke stranke i stranačke milicije koje je obukao u crne košulje. Znak prepoznavanja crno zaziva crno i radi crne stvari.

 

Benito Musolini – Duče  postaje vođa cijele Italije, sviđalo joj se to njoj ili ne.

Slobode je zavijena u crne odore.

 

Duče je legenda u koju svaki Talijan vjeruje ili Duče misli da vjeruje.

Sjećate li se njegovog romana Kardinalova ljubavnica i  napomene o tom romanu. Sada to zaboravite, jer je i sam Duče zaboravio i izbrisao dio svoje mladosti.

 

Gorljivi ateist   i antiklerikalac se približio Crkvi i pojeo je sva istupanja protiv nje koje je imao. 1929. potpisuje konkordat s Vatikanom. Neko će reći politika, jer je Vatikan napokon priznao italijansku državu. I biće u pravu, ali dijelom. Sa crkvom Duče postaje neprikosnoven. Jer Duče je ta država.

 

Ne zaboravimo, on se većini Italijana sviđa. Budi im nadu u slavu nekadašnjeg Rimskog carstva. Zar simbol Dučeove stranke nije bio snop pruća sa sjekirom u sredini – fasces – starom rimskom simbolu discipline. Porobljena je Albanija, Libija i Abesinija. Na žalost i Dučea i mnogih Talijana to je bio san, koji je trajao samo dok je Duče bio živ.

 

Mnogi zaboravljaju da je Duče bio uzor drugim crnokošuljašima i drugim crnilima. Frankovi falangisti i Hitlerovi nacisti su najviše voljeli crne košulje i sijati tamu i crnilo. Smrt i pošast.

Pričati o savezništvu tama i crnila je samo kratak tren Dučeovom životu i historiji italijanskog naroda. Italijanima će donjeti mnogo crnog. Patnja, bijeda, užasi rata i mnogo smrti. Milioni Italijana nestadoše širom Europe.

 

Dobar dio u logorima smrti nacista, ironično nazvanim spa banje u kojima je kulminacija gostoprimstva „tuširanje“ ciklonom B.

Više od pola miliona, neki pominju i milionsku cifru osta zaleđeno po ruskim stepama.

Nek je progutala, Afrika , a dio je zaglavio na brdovitom i negostoljubivom Balkanu. Nijemci porobiše Italiju. Saveznici je bombardovaše, pa načiniše invaziju da bi istjerali Nijemce i ubili fašizam. Italija diže ruku na Italijana. Partizan na fašistu.

Tama se uvija, crnilo se  grči i jauče. Ništa ne pomaže. Ni jedna tama ne drži do vijeka. Mora mjenjati mjesto sa svjetlošću i Crnilo sa bjelilom i drugim bojama.

Porazi su vodili ka izdaji. Dučeova veličina se raspada.

Stranačke kolega glasaju protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. srpnja 1943. Sasvim dovoljno za rušenje mita o Dučeu. Kralj mu oduzima mandat, on biva uhapšen i interniuran u hotel na planini Gran Sasso d'Italia. Međutim Hitler nije voljan da partnera prepusti stihiji koja zahvata Italiju. 12. rujna 1943. oslobodili su ga njemački padobranci predvođeni SS pukovnikom Ottom Skorzenyjem.

 

Postavljen je za premijera marionetske države Talijanske Socijalne Republike (Republica di Saló). Duče zna da je bez talijanskog naroda koji se okrenuo protiv njega. On ih je izdao. Nije uslišio njihove snove, zemlja je porobljena. Dvije sile na njihovoj zemlji vode rat, najviše stradava talijanski narod.

 

Ipak Duče hoće da se dodvori sunarodnjacima:

–           „Ovo će biti republika talijanskih radnika i već je počela s odlučnim provođenjem svih onih postulata koji su punih četrdeset godina ispisani na zastavama socijalističkih pokreta.”

 

Beu obzira na nadošlu „miroljubivost“ naložio je da se pobiju svi učesnici urote koja ga je makla sa vlasti i uništila mit o njegovoj nepogešivosti. Nije poštedio ni zeta, grofa Galeazza Ciana.

 

Historija nas uči da sve  ima svoj rok. Rat se bliži kraju. Amerikanci su nezaustavljivi. Nijemci bježe.

 

U Dongu na jezeru Como 28. aprila 1945., kod mjesta Giulino di Mezzegra se Duče zaustavio da predahne prije nego što će pobjeći u Švajcarsku. Nije uspio popiti kafu do kraja sa svojom ljubavnicom Clarom Petacci. Iznenadili su ga partizani. I pazite sad:

–           “Zašto si izdao socijalizam?”.

Nemojmo zaboraviti najistaknutije osobine crnog vraga nisu snaga i sijanje straha. Zavodljivo oko i dopadanje to su glavne odlike Sotone.

 

Partizanima je bilo bitno što je izdao ideju, ne i to što je unesrećio Italiju. I oni čine nešto što je nalik tom Dučeu o njegovim crnokošuljašima.

Streljan je po kratkom postupku. Kao da se nekom žuzrilo da mu zatvori usta. O onda kruna

Crvenog humanizma sa svim odlikama crnog:

–           Musolinijevo tijelo i tijelo njegove ljubavnice Clare Petacci i drugih fašista je  naglavačke obješeno u Milanu. Razularena gomila se se iživljavala nad mrtvim truplima. Truplima kojima su, koliko juče eskstatično klicali.

 

Crna i morbidna slika. Pobješnjela masa izvlači iz ljudi najcrnje iz njihovog mozga.

Musolinijeva skromna supruga je preživjela rat i njeno troje djece, sinovi Vitorio i Romano, kćerka Edda udovica Grofa Ciana. Treći sin, Bruno gine u avionskoj nesreći.

I to bi trebao biti kraj Benita Musolinija, Dučea Italije. Ali nije.

Legenda ne umire, čini se da oživljava.

 

Predappio danas. Rodni grad Benita Musolinija koji je kao Duče planirao obnoviti Rimsko carstvo. Uspio je stvoriti samo državu u kojoj „je vođa uvijek u pravu“. Od lijepe, otmjene i pitome Italije stvorio je rigidnu i ružnu državu.

 

Zar je to važno? Nekima nije.

U Predappiu je vikendom gužva. Iz svih krajeva Italije, a i iz Evrope se dolaze pokloniti kostima koje su sahranjene na lokalnom groblju. Neprirodno velika glava od bijelog mramora

Zuri u posjetitelje. I vrlo bitno:

– Svastike, fascio te biste Mussolinija ili Hitlera se slobodno prodaju. Biznis je biznis.

– Rodna kuća talijanskog Dučea i njegov mauzolej mjesto su hodočašća.

Kad ulazite u rodni grad Dučea na pravo stanje stvari upozorava grafit na jednom od zidova.   – Nekadašnja poruka „Romagna, zemlja antifašista“ prepravljena je i danas glasi  – „Romagna, zemlja fašista“.

Nevjerovatno.

Crno da crnje ne može biti.

*

Osmi nastavak sutra 07.10.23. u 20.08 h

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera– Crno i bijelo

 

Crno i Bijelo

 

Ima jedna divna pjesma. Pjeva je prekrasna i nježna  grlica Iva Zaniki. Da li je se sjećate?

Mila i krhka, sa raskošnim glasom od neba darovanog. Čini nam se i malčice tužna. Možda zbog pjesme.

 

La Riva bianca, La Riva nera. Obala Bijela – Obala Crna.

Neuki će reći tužna i lijepa pjesma. I biće u pravu.

Zaista je elegična i puna neke boli koja oplemenjuje. Usudićemo se i reći ona je kancona koja nosi nadu više od drugih. Mnogo nade.

 

Nježna balada pjeva o jednom ratu. Onom prvom. Mislimo od svjetskih. A čovječija historija su sve sami ratovi. Ko i u svim ratovima, nesrećnici pucaju jedan na drugoga i ubijaju se.

Ovaj rat je malo drugačiji. Pucalo se sa udaljenosti, ne veće od širine bulevara. Ubica i ubijeni nisu to željeli. Njih su poslali da brane slobode bogatih. Svojom smrću.

Ako ne budu pucali, oni drugi, koji takođe ne žele pucati, njih će upucati. Dijeli ih širina Rijeke. Njene dvije obale imaju različite boje. Jedna je crna, jedna je bijela. Ali one su nestalne. Jednog dana je jedna obala crna, a drugi dan je bijela. Zavisi koliko ubijenih ima na njenom tlu. Te obale su ona tanka linija koja razdvaja život i od smrti.

 

Bijelo  i Crno.

 

Ako nesrećnika posluži sreća i tog  dana ga zapadne bijela obala, sve je u redu. Život teče dalje i on se smatra srećnim, jer nastavlja da se pati i iščekuje.

Ako nesrećmika jednog dana  zapadne crna obala, i to je u redu. Život teče dalje i njega smatraju sretnikom, jer su ga nestali  i pobjegao patnji i iščekivanja.

Opet to Crno i Bijelo.

 

Gdje je tu plavet, purpur…?

Jednog dana neko poremeti raspored nebeskih  putanja i dvojicu sretnika zapadne ta plavat i purpur.

Ah, da.

Jedan je kapetan, drugi obični vojnik. I u vojsci ljudi prave podjela. Sada su jednaki, jer smrt sjedi pored njih i smješka se. Ovaj put nije nasilna. Učinila je da boli nestane. Samo svjesnost nestajanja.

Dvojica nesretnika shvataju da nisu od iste zastave, da su danima pucali jedan na drugoga. Pjesma nam ne kaže, ali licencia poetika nam dozvoljava da pomislimo da su, možda, upucali jedan drugoga.

Oni nisu ni ljuti , ni tužni, samo su jako umorni. Dugo već traje to pucanje. Danima i noćima.Godinama.Eonima. Ne da čovjeku mira i odmora. I mnogo nestajanja nosi.

Njih dvojica su svjesni da se neće vratiti mirisnim đardinima i domu svome. Od domovine im je ostao samo pogled na zastave,  koje su neumorne. Vijore se i sa svakom smrću su ponosnije. Ni jedna smrt, ni hiljade mrtvih ,ni milioni mrtvih ne može da poremeti njihovo ponosno lepršanje na vjetru.

 

Zar je to sada bitno?

Vojnik i kapetan sada osluškuju glasove, koji dolaze sa druge strane brda. Tamo je  trava još uvijek zelena i rosna. Glasovi slave vinograde i život.

U ovoj kratkoj storiji, naslućuje se divni momenat, kada iz patosa, jer ovo je ipak tragedija, kao iz nekog plavetnog izvora isplivava nada.

Oni su mogli biti prijatelji, da ih nisu natjerali da čine zlo jedan drugome. Dišu, gledaju, misle i krvave na isti način. Tako im suđeno. Pa ljudi su.

Mi zamišljamo da pružaju ruke jedan drugom. Taj stisak ruke, umirućih, je nada. Neprijatelj u stvari nije neprijatelj. On je samo prijatelj koga su primorali da bude neprijatelj.

Ljubav i mržnja. Prijatelj, neprijatelj.

Crno i bijelo. Crno-bijeli svijet.

 

Dajte prizmu. Dovoljna je samo jedna. Ona u srcu. Za trenutak je to bio crno bijeli svijet pun svjetlosti i duginih boja.

Jedna žena čeznutljivo pjesmom doziva nečije ime, koje se nikad neće odazvati. Da li je to ime jednog od ove dvojice? Mi to ne znamo.

Iva  Zanicchi pjeva posljednji stih i završni refren Riva Bianca, Riva Nera. Mora da privede  pjesmu kraju, jer bi dalje ponavljanje prizvalo patetiku, a njoj ovdje mjesta nije.

Noć je pala, žena plače, vojnik umire, kapetan će uskoro za njim. Tišina.

 

Mi ćemo sebi dozvoliti još jednu digresiju i reći:

 

– Zapazili smo da je i iznad Riva Bianca i iznad Riva Nera , u momentu kada su se prijatelji uznosili na nebo, zasjala duga, a sunce se diskretno povuklo, da svojim sjajem ne zasjeni lepšajuću ljepotu boja.

 

Iva Zanicchi – La riva bianca ,la riva nera / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik

 

 Sedmi nastavak sutra 06.10.23. u 20.08 h

 

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera – Crno i crnilo

Crno i crnilo 

Stendal je preteča Ničea. Umro je dvije godine oprije nego što se rodio filozof koga je Benito Musolini neobučno cijenio. Ni Niče nije mogao crniti stvarnost  kako je ljudi mogu ocrniti. Zapravo stvarnost je malo kriva. Ona je saučesnica poganih, pohlepnih i bešćutnih ljudi.

„U početku lagani pad rasta svjetski vodećeg gospodarstva SAD-a doveo je spekulativno precijenjeno tržište dionicama i drugim vrijednosnim papirima u oktobru 1929. do sloma (“crni utorak”). To je dovelo do okretanja tokova kapitala. Kapital, koji je u godinama prije toga bio investiran u druge nacionalne ekonomije, na brzinu je povlačen. U Europi (ali i u drugim zemljama svijeta) je to povlačenje kapitala izazvalo najteže oblike krize u njihovim ionako slabim ekonomijama. U cijelom lancu događanja došlo je do masivne nezaposlenosti i ogromnog pada međunarodne razmjene.“ ( Izvor vikipedija – Velika gospodarska kriza)

Skoro se niko ne sjeća vremena tih događanja kada se samo u jednom danu „crnom utorku“ promjenila demografska slika širom svijeta, posebice u SAD. I tumbe okrenula živote desetine miliona ljudi, gurnuvši u najdublje ponore  tame i crnila. Do gladi i umiranja od gladi.

Amerika tih godina (1929.-1933.) više nije bila zemlja velikih gradova.Nije više bila eldorado – obećana zemlja. Postala je zemlja kolona ljudi  koje su lutale širom kontinenta u potrazi za poslom, kojeg nije bilo. Kolone su se razlijevale na sve strane poput paukove mreže. I zaista ljudi su ličili na muhe bez glave , koje se zapliću u toj mreži.

Pomoći nema, ali se ide naprijed. Tvrdoglavo i beznadežno.

Ljudi marširaju sa sjevera do juga pa se vraćaju nazad na sjever. Oni drugi idu sa istoka na zapad,pa se ponovo vraćaju na Istok. Mimoilaze se, nemaju snage ni da razmijene koju riječ. I boje se. Da jedni drugima mogu reći samo tri riječi:

-Nigdje nema posla.

Prvo su započeli traganje za korom hljeba vozeći se u automobilima i kamionima. Brzo je nestalo novca i benzina, okrenulo se na lutanje zaprežnim kolim, civarama ili jednostavno i najmasovnije i najrentabilnije: lagano – pješice. Sa imovinom i krpicama koju mogu tegariti na leđa.

Tako se lakše umire. Od gladi, malčice i od iscrpljenosti. Korice hljeba nigdje nema. Ni mekinja. Svuda je crnilo i tama. I smrt na svakom raskršću. I prije raskršća. Da, i poslije rakršća i na sredini puteva i na svakom koraku.

Smrt je imala toliko posla da se umorila. Često je pogledavala ka nebu tražeći pomoć. Nikakvog znaka. I šta će, nego nastaviti raditi svoj posao. Čini se da  u takvim vremenima samo smrt ima stalno zaposlenje.

Pored puteva, ostavljeni kamioni, automobili, motori i krstovi. Mnogo krstova. Milioni. Veliki krstovi za odrasle. Mali krstovi za malene. Ovi maleni su višestruko brojniji.

Imam jedno sjećanje o tim vremenima.

Dugo sam razmišljao da li da vam ispričam priču koju sam slučajno saznao. Boli me i sama pomisao na nju.

Zapravo, ne znam kako  mi je u ruke dospjelo par listića, ispisanih nevještim rukopisom koji je miješao američki i Bosanski jezik. Američki Bosanac piše nekome (vjerovatno braći , roditeljima i sestri oprost moli):

Ispovjest Ismail Šaban Hadži Hasana ( fragment )

 

„Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama.

Ne, ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

A možete li zamisliti kada vam četiri male ljubavi umiru na rukama.

Ne, ne možete ni zamisliti da toga  ima.

Znate li vi kako vas sve boli, a vi se igrate radosti. I to četiri puta.

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Vi vidite život, male ljepotice se polako tope.

A vi morate pjesme ljubavne da pišete

Prerasle su uspavanke i bajke.

Hoće da  im pričam o ljubavi. Jer u njima je čitav njihov život, koji neće proživjeti.

Znate li to kad im pjevate, voljećete ih do kraja života, jer one tako žele, a život im izmiče.

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju. A znaju da voljeće se i poslije života.

Imao sam četiri grlice mile. Sve jednako lijepe i ne zna se koja je ljepša od koje.

Tri male očeve bebice.

Imao sam ljepoticu ženu,moje radovanje.

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju, a znate da je to posljednji put.

Ne, ni to ne znate.

Nemojte ni pokušati.

Sve u vama vrišti, a vi ste delfin što uranja u plavet dubine, dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan koji koji hoće da plače i raznese vam tijelo u paramparčad.

Znate li kako je biti bespomoćan dok njih glad boli, a neće da vrište, jer ponosne grlice su ona. Na oca i na njegove priče o stečcima i Modroj rijeci.

Ne, ne znate.I bolje vam je.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose. Njima će biti lakše. Vratiće im prizore davne. Nije važno što su tužni i što bole.

Jedino vam preostaje, da ih zagrlite, nježno kao bebice, jer sve ih boli. I život, i ljubav i milovanje i snovi kojih više neće biti. Ponajviše glad koju nikad neće moći utoliti, jer im vrijeme ponestaje.

Znate li kako izgleda kad bol od gladi umine i ljubavi male, i ona velika usniju.

Ne ,ne znate.

Jer, niste se molili, četrdeset dana i noći pored raspuštenih kosa plavih i crnih sa rukom u ruci, dok one odmaraju do sljedećeg jutra do sljedeće boli.

Ne, nikako se niste molili, jer bi vam se srce slomilo, što molite Nebo da ih uzme što prije, samo da ih glad manje boli.

Da li znate kako je to kad shvatite da one znaju da je zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Svjetlost je prisutna. Čitavog našeg puta nas je pratila. Nestavarna bjelina koja titra i nježno kao treptaji lahorca  za nama lebdi. Toliko je umilna i lijepa da bi se čovjek najradije uronio u nju. Ali ga strah, suviše je vezan za ovaj život.

Tu svjetlost ponekad obliju plaveti i rosa. Naučili smo da je tada tužna. Neko je usnio dubok san i posadili su novi krst pored puta. Djecu su obično sahranjivali u sred neke mirisne livade sa cvijećem, koje bi preko noći naraslo. Ja sam pomagao koliko sam mogao. Zanat mi je to. Drvodelja sam. Lako je za djecu sanduk napraviti. Nema tu posla i treba tako malo materijala. Par daščica.Uredno ih posložiš u tabut tahtu

U mojim ušima je uvijek neka naša sevdalinka, neka balada ili kancona, nježna i mirisna svirala dok su prelijepe oči mojih ljubičica u snu smiješile.O , i umirale. Jedna za drugom. Uvijek sam znao kad je ljubav pobijedila.

Najsvježije se sjećam smrti najmlađe ljubavi. Sjedili smo oko vatre. Sisali smo neke suve slamčice da zavaramo stomak. I do vode je sve teže bilo doći. Mjesec je lebdio. Zviježđe žmirkalo, lagani vjetrić je pirkao.

Ostalo nas je troje. Moja malena, moja mezimica. Najmlađa,a najduže je izdržala. Moja velika malena, moja  ljubav, mila žena moja ,više nema ni snage da gleda i miluje kćer koja mre. I  ja, luda koja je pošla u novi svijet, jer je čula da u njemu zlato na svakom koraku viri, samo ga treba iščeprkati i pokupiti. Jeah’ , kako nije.

Malo, sa strane,  nedaleko od svjetlosti kretala se smrt. Prelijepa u bijelim velovitim haljama , trpljiva i pokunjena. Svjetlost joj je prišla   i znam da je zamolila da prošeta u zvjezdanu noć i osvježi se. Niko joj neće pobjeći. Smrt bi se postidjela i izgubila u Crnilu .

I onda se muzika polako utišavala i mješala sa blagim noćnim povjetarcem gubeći se u preriji.

Malena je zaspala i više se nije probudila. Dvadeset četiri sata je spavala. Toliko je bila gladna i umorna. Želio da je to bude san ozdravljenja. I čitao joj pjesme njihove. I čitao i čitao, a muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah, što stidljivo je dolazilo iz tame noći.

Ljubio sam joj rukice. Vodom kvasio usne, želeći joj dati godina svojih. Milovao kose koje su sve manje iskrila. Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale. Govorio da je volim. Da je ona moje malena što mi život  znači. Ali, bebica moja bila je tiho i   postajala je sve  prozračnija.

Vatra  se skoro ugasila, pogledao sam  u ženu. I Ona je usnila. Otvorio sam i Kura'an i Bibliju, moje utjehe i zalegao kod malene. Još uvijek je bila tu.

Postajala je sve blijeđa. Vidim svjetlost joj  prilazi i ljubi je. I suze koje ne žaluju, već slave život, na usne joj spušta. Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim i slutim riječ:

– Oprosti mi Oče.

Nije ih uspjela otvoriti. Samo mu je ruku blago stisnula. Znala je da sam tu.

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava mi slijeće na lijevo rame. Kljunom mi dotiče usne, vesela je, razigrana, ali znam da mora ići.

Odlerpršala je.

Dugo sam  je čeznutljivo gledao i mahao, dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih, koje iz vedra neba zapadaše  i leprešala ka nebeskim dverima. Ne znam šta mi je. Nema sunca, a meni oči vlaže. A mislio sam da sam sve suze isplakao.

Moje su molbe uslišene.

Umrla je mirno u snu, pred samu ponoć.

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj. I mojoj ženi.

Ona je umrla sljedećeg jutra. Tačno u vrijeme kada su se prvi put spajali. I ovaj posljednji.Onako kako je to uvijek željela. Mlada i lijepa i poslije noći ljubavi.

Kada sam Malenu pokopao, malo dalje od puta u šumici sa ljubičicama bio sam malo  umoran. normalno i gladan, ali sam ipak zaspao. Odmah do žene, pazeći da je ne probudim. Nisam želio da i ona tuguje.

Probudio me glas  ljubavi i čežnje.

–  Mili dođi mi i zagrij me. Malo mi je hladno.

Legao sam uz nju, čvrsto je zagrlio, da mi  i ona ne pobjegne.

–  Mili moj, hoću da ti pričam o onoj noći kad smo prvi put ljubav vodili.

Htjedoh reći:

–  Nemoj mila, štedi snagu.

No, znam ne bi bilo nikakve koristi. Kad moja ljubav nešto naumi to tako biva. Jer ona nikad ne griješi. A sad je i tako dockan za sve.

Ili nije?

– Znaš mili, u svoj dnevnik sam sve zapisala. Evo ti ga pa mi čitaj, evo odavde gdje mi je kažiprst legao:

“Ustaje, malo mi pomiluje grudi, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Meni toplo u grudima, vali se prosuše tijelom. Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Nigdje nam se ne žuri.

– Bože mili, kako sam bila sretna sa njim. Koliko me samo boli ta ljubav.

Ne znam odakle mu to, ali on nije htio da bude talijanski žigolo, on nijje htio da bude nalik francuskim ljubavnicima. Negdje je o tome nešto čitao. On je htio da bude samo jedan bjelavski mahalaš , koji zna znanje  i koji je na privremenom radu u zemlji popločanoj zlatom. I uredio je da noć ide tim tokom.

Uzeo je flašu, zagledao je, obrnuo, okrenuo i nasuo dva konjaka u kristalne čaše. Prvo onu lijevu do srce , od srca. Zatim onu desnu nevjernu, lutaličku. Uzeo bi kutiju onih francuskih cigareta, blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi. Onda bi nježno, sasvim blago odvojio celofan. Ciganka bi zaplesala. Otvorio bi kutiju, stavio dvije cigare usta, pripalio ih. Meni stavio među usne jednu, sebi drugu. Meni lijevu, onu ljubavnu od srca. Sebi onu desnu, nevjernu skitalačku.

Povukli smo dim, istovemeno i otpuhnili ga neistovremeno. Ja ga nisam otpuhnula. Ja sam se zakašljala, nije mi prijala.

– U zadnje vrijeme cigare su sve lošije, neku krđu stavljaju u njih. Pokušaj manji dim.

Poslušam ga i više ne kašljem i uživam u njoj.

Tada počinje igra rozaklije ,ribizli, baklave i tulumbe.

Jedno zrno grožda ja njemu,on zrno meni. Komadić baklave ja njemu, komadić tulumbe on meni. Ja njemu zrno ribizle, on meni i tako dvadeset dva puta. Između svakog po dva poljupca. Ja njemu jedan, on meni jedan. On bi kao nespretan bio, ispala bi mu rozaklija ili ribizla. Nije se stidio da mu i tulumba ili baklavica ispadnu. Onda bi ih tražio, dotaknuo bi mi butine, nekad grudi, nekad stegna, ništa nije ostavljao na miru.

Nespretnjaković jedan. Čak bi ponekad i usne promašio i u lice, uši, vrat i grudi me ljubio, kao da traži ono što mu ispada. Ja sam se smijala, odgurivala ga. Govorila mu da je smotan i blesav. Njegove su oči iskrile, sve bi mi je bliži bio .

Odjednom sam  naga i uzbuđena, a da toga ni svjesna. I onda mu je bilo lako da me ubere. Tako je bilo te večeri.”

I dok završavam čitanje, vidim da ona stvarno vidi i ležaj, i svijeće, i grožđe i ribizle, i Curvoasier i Gitanes i da se zanosu uvija kao da je mazim. Znam da me želi i ruke mi pruža i ja joj se priključim.

Meni nije padalo na pamet da bih mogli voditi ljubav. A evo mi je vodimo, i isti žar iz nas izbija, kao onu našu prvu veče, prije trinaest godina. Valovi ljubavi iz mene biju, ona ih prima i jača ih i šta ću nego se predati i vrisnuti:

– Mili, moj. jedini moj, volim te.

Ona me ljubi i ljubi, nježno miluje i pripija se uz mene  se još samo tren i onda me preplavi zahvalnost i ja je stišćem i ne dam da mi i ona ode.

Otvaram oči, i vidim da se ona smješi i kaže mi:

– Volim te ljubavi moja jedina.

Zatim je  klonula.

Da i ona je usnula.

Pokopao sam je pored kćerki. Na grob sam joj stavio  mali drveni nišan nalik ljiljanu. Taki je i ovdje naš običaj.

I ona je bila moja malena djevojčica.

Rastali smo se se u blagoslovljenoj noći.

Bože molim te, uputi me da ti se zahvalim na blagodatima kojima si me darovao.“

****

Žig na pismu govori da  mu srce nije  prepuklo.

Valjda je imao dovoljno uspomena da nastavi živjeti i sanjati.

*

Šesti nastavak sutra 05.10.23. u 30.08 h

Memento vivere – Margita Magi Stefanović  i Janis Joplin

In memoriam Margita Magi Stefanović  i Janis Joplin

Memento vivere

Nisam te zaboravio, mila.

Još uvek , malo sam ljut na tebe,

tek toliko da stišam tugu.

Bila si malo neobazriva.

Mislila si da ljubav može sve.

E , nekad je mogla,

ali više ne.

Sada je previše tuge smrti bolesti

i sve se dešava jako brzo.

Nećemo reći mogla si.

Da si mogla ne bi ovo pisali.

Nećemo reći ni žao nam.

Znamo da si našla smiraj.

Takav ti usud.

A za čim žaliti.

Živjela si kako si voljela.

Dok si mogla.

Bila si hrabra i ponosna.

Pokušala si sve što si mogla.

Ali bila si sama.

Na kraju.

Sve tvoje ljubavi su otišle prije tebe.

Kasno su te našli jer tako si htjela.

Znala si

tvoje vrijeme da odeš došlo je

****

Poklonio sam ti jednu bajku. Znam da si je čitala. Ali meni je lakše kada je ponovo čitam , jer me manje boli, odlazak tvoj ili rastanak naš.

Grlice umiru pjevajući

janis 1                magi

Usamljena duša Sleđene iluzije  Bespomoćnost Rastanak

Rekvijum za djevojčice koje su umirale pjevajući i svirajući.

Neke osobe ostave duboke tragove u nama i kad ih nismo  sreli. Nesusretanje ne znači obavezno i nepoznavanje ili manje tuge zbog rastanka.

Pomislili smo da je ovaj dio dana kao stvoren   za  za rekvijum i alelujah. 

Blagi je dan. jedna od grlica je tog dana rođena.  Sretni smo,ali i tužni.

Sretni je je toplina doma sjećanja ugodna. Tužni jer neke koji bi trebali biti sa nama nisu tu.

Ni vrijeme nam ne ide na ruku.Nema snijega, sve je nekako sve sivo i elegično i miriše na najtužniji sevdah. Ni ezani nisu što su nekad bili, ahtungovski zvučnici grme sa minareta. Plavi sefardski tonovi se sve rjeđe prelivaju Gradom čednosti. Praznici se slave iza zatvorenih vrata u praznim domovima. Mladost je odlepršala u potrazi za “boljim” snovima .

Bosnu nam režu , kroje , hoće da je dokrajče.

Kolone izbjeglica sa orijenta , iz Svete zemlje, se vuku ka Evropi. Napuštajući jedan svijet , zbog nemani. Preplašeni ljudi kroče u nepoznato, u neki njima strani svijet.

Tuga je to ogromna, nemamo riječi, još uvijek ne možemo spoznati  razmjere raseljavanja.

Taj neki dert , ta tuga što nebo nam u dušu unosi, nas vodi u svijet pjesme i tužni život Dženis Džoplin i Margite Magi Stefanović.

Slušamo je i slušamo , za ovih skoro pet decenija  jedne i trideset godina druge nikad nam se nije učinila drugačijom. Samo je  nježnija  i snenija postajala.

Svakom novom poslušanom pjesmom i muzikom uvodi nas u neka nestvarna sanjanja bola, suza, traganja, ljubavi i radosti. Uvijek je bila naš vodič u te predivne svjetove što ih samo čarobna muzika može pružiti.

Mi smo nju i njene nebeske darove od srca prihvatali. Napustila nas je prerano ta lijepa, nježna grlica mala.

Jednom, umorna legla je da spije i zaspala i zaboravila da se probudi. Zaspala i odlepršala u neki ljepši svijet.

Otišlja je  jer je pomislila da je darovala sve što je imala pokloniti.

Jedna druga grlica,Magi su je zvali,manje poznate ali ne i manje tragična joj se decenijama kasnije pridružila.U svojoj samoći i jadu vakta su nas naglo napustile.

Pominjanje naših grlica predivnog muzičkog talenta  nam pozove u sjećanje jednu knjigu iz Đenisinih,  već dalekih vremena.

Kniga se zvala : Ptice umiru pjevajući.

Mi ćemo od knjige posuditi okvir, rečenicu dvije da bi ispričali svoju priču o našim  grlicama i svim grlicama koje sličnu sudbinu dijele.

Prema jednoj aboridžanskoj  legendi u australijkim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.

Ona ima perje duginih boja i izgled  grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.

Glas koji pusti  je nešto najljepše što se može čuti  na ovom dunjaluku.

Nagovještaj krajnjih sahata  maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.

Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je  ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi  život.

Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači  među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se  i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se  biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.

Kada dođe do samrtnog  dragana;ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.

U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi; polagano i usporeno; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.

Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi  u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.

Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.

Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.

Njemu je bolno jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.

Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.

Dok probija srce trnjem glas se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače i još jače nabada  i nabada, trlja i trlja srce malo na veliki trn. Krvnik se ne  povlači i on je u ekstazi, već se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.

Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.

Takve su majke.

Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća iz probušenog srca izvire  pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.

Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.

Pojem nam poručuje ;

Ni jedna bol,patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja jesam Jedinog. 

Nažalost niko osim neba  nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj. Ljudi su oglušili od one boli i krvi koje rade.

Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice.Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi ,ljudskosti su htjele iskamčiti.

Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme;  ogrubio i u zlo se uputio.

Ljepote pjesme čini da  žrtva malene  i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.

Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.

Dženis Džoplin i Margita Stefanović Magi su bile naše malene ptičice. Naše grlica bijele , što i kad su znale da umiru pjesmu i muziku predivnu su slale i poklanjale.

Taj škripavi, promukli ječeći, unjkavi i jecajući glas  toliko kristalno čiste ljubavi i ljepote, lijepe i nježne i neuprljane još uvijek titra u našim grudima. Njen dar, njen glas  isplakan od srca, bolan i plačan je zaključan u muzičkoj sehari trajnog nebeskog testamenta.

I one neshvaćene klavijature još tragaju za svojim putanjama koje će ih odvesti do nekog srca kome je ta muzika potrebna.

Listopadne oliti Oktobarske reminiscencije

 

Listopad

Tisuću velova a jedna žena

Tisuću velova jedne žene

 Ona i velovi

Torzo i velovi

Afroditin brežuljak

 

Mnogo je prelijepih stađuna i uvijek novih dana prošlo , pa više nisu novi.

Sada su već birvaktile.

Ali nemojmo se zavaravati , dani su vječni. Samo se povuku.

Nisu sebični. Dozvoljavaju da i drugi dani nađu svoje mjesto pod suncem.

Koliko juče nismo obratili pažnju na konstataciju prepisivača:

-U slavenskim jezicima listopad je dobio ime po tome što u tom mjesecu najviše opada lišće biljaka.

Ja , vala su jako pametni!

Pa neće valjda lišće otpadati sa hajvana ili insana. Ili recimo ameba. Ono što jes’ jes’. Lišće ima debele veze sa insanima i hajvanima.

Vjerovatno i sa amebama.

Ali neki drugi listovi. Kalendarski.

Neko ih ima gutu, neki nemaju.

Oni koji imaju gutu , tješe one koji ih nemaju,

ali se na njih ne obaziru, upravo zato što nemaju gutu.

Bilo kakvu . Recimo gutu love.

Kažu imaćete i vi jednog dana ako budete robovali i prepisivali kako valja.

I žene vole dobre gute.  Bilo kakve.

Samo nek je berićetno i dobro gućeno. Ostalo će se sve posložiti.

I mi volimo posložiti.

Šta ste se zabezeknuli?

Volimo red i mir. To znači sve pospremiti i staviti na svoje mjesto.

Tada se naše partnerice nemaju šta buniti.

Neked se pobune i traže da se ponovo sve složi. Kao nije dobro urađeno.

I jopet.

A neke to stalno traže.

Te su perfekcioniste.

Ponekd pomislimo joj naša leđa.

Od toliko slaganja može nam se nešto ušćaknuti.

Recimo neki ud ili neka kost. napriliku pubična. Iako nismo sigurni da je imamo.

Nije to za nas.Valjda.Mnijemo nismo pubertetlije.

Znamo , one opetovanja traže  za naše dobro. Uče nas redu i prirodnom zakonu. I izdržljivosti. Sve treba stalno slagati i pospremati. Osnov higijene i urednosti.

A kad je žena uređena , tj. sređena onda je sve u najboljem redu.

Crvkuće ko hor slavuja u zlatnim krletkama na Solomonovom / Sulejmanovom dvoru od biljura.

Joj kakva je boni, ta čudesna žena kad je sređena.

Hem je ugodno našminkana, hem je elegantno odjevena ,

a bome se diskretno smiješi sa onih štiklica tankih k'o nogara vinske čaše.

Zato mi rokamo konjak. Ali tek poslije gonga : Finito! To mu znači sredilo se sve što se treba srediti, odnosno finitiralo se.

Ipak u tom sređivanju u ovom mjesecu ( kao i mnogim drugim) dolazi do nesporazuma među ženama.

Paganke insistiraju da je octo sasvim dovoljno.

Ove druge (ima ih raznih fela, ali sve su prelijepe),

opet kažu da je deset prirodnije i izdašnije.

Bilo octo bar ili lista pad , bilo osmi ili deseti , bilo Julije ili Georgije ,

ženama je bitno sređivanje. I to svakodnevno.

Sređene i nacifrane ko zvižde.

Zato muškarci zvižduću ko zvižđe, a žene pištuću ko pišće.

Što bi rek'o naš drug Bleki , sve je u nijansama.

Sređivanja,dakako.

Ko je ikad vidio da je nesređena žena zadovoljna.

Ne bi ona provirila nos iz halvata dok se dobro ne sredi.

Takva joj narav. Ljubimo joj karakter.

I sve ono što ide uz to.

A to vam je otprilike tisuću velova.

Prava pravcata raskoš đardina.

I onda će nam neko reći da žena nije đardin.

Pojma oni nemaju!

Ma, žena je vječni đardin , u kome nema opadanja lišća.

Nešto kao Ever grin Blues.

Blista i sjaji , prelijevajući se u tisuću valera .

Normalno ako se redovno sređuje. I to nježno , ali energično , onako muški.

I sa ljubavlju.

Što bi poete rekle: -Joj , kakva je pusta, kako je čo'ek ne bi … , ko’ da je iz raja izašla.

U prevodu:

-Pjesnici redovne blude i polude kad pomisle na ženu ,

pa zaborave da su upravo zbog … , insani izbačeni iz raja.

One … , smo stavili zato što nam u momentu nija pala adekvatna riječ na pamet.

Sada smo došli tobe, a to vam znači dohavizali se , pa se ispravljamo

i definišemo rečinicu kako to časnost nalaže:

-Joj , kakva je pusta, kako je insan ne bi ko jabuku milovao

i na grudi privijao. A bome i pažljivo , na tanane konzumirao.

Jopet ,i jopet , i…

Ha, valja ova


												

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera – Crno i boje

 

Crno i boje

 

Već smo insinuirali da je sinonim svjetlosti bijela boja. A crna njena sjena.

Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se

spektar duginih boja nijansirane valerima crvene, narandžaste, žute, zelene i  plave boje.

Bijela boja se asocira s veseljem, svadbom,  nevinosti i čistoćom, a u Kini s tugom.

Šta mi ovdje tažimo?

Pa ovdje nema crnoga.

Ili ima?

Kad uklonimo bjelinu dnevne svjetlosti i noć prekrijemo oblacima javi se to naše, očekivano :

Crno.

Dobro, ni oblaci nam više ne trebaju. Mladost ne voli da im pogled  ka daljinama i ljepotama

Univerzuma bilo što zaklanja.

Sklonićemo oblake.

Možemo to mi.

Pojaviće se tama. Nije sasvim crna. Ali je blizu Crnog. Samo da nema prelijepog, izdajničkog zviježđa

imali bi mi svoje Crno.

Crno se bori sa maglicama.

Avaj!

Njima u pomoć dolazi  sjajni  Mjesec.

No, ništa nije tako Crno. Naša tama je iskonskija, nastala je prije njega.

Mi smo to Crno usvojili.

Rekli su nam da pišemo o tom nevoljenom Crnom.Hoće da nas uvale u belaj.

A mi znamo pisati samo o lijepom i o nečem bliskom.

Hoćemo li uspjeti ?

Tko da zna?

Ali ljepota u srcu nam kaže potrudićemo se.

Pa da pokušamo!

 

Nastavak slijedi 3.9.2019. u 20.08


												

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera / Crno i svjetlost

Crno i svjetlost

 

Životi prolijeću i nestaju pred nama, tako brzo, da mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.

Reći ćete : zaokupili su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati. I tako bi došli do crnog platna krojenog po stasu svakog muškarca, rjeđe žene. No, ne žurimo.

Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da  se druge stvari više ne primjećuju. I u onim prošlim vremenima. U budućim. Ko da zna?

Sve će proći, i bol i tuga. Mrtvi će otići tamo gdje vječno proljeće sja i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.

A mi ćemo ostati sami sa nametnutom praznoćom i beznađem.

Ne mora tako biti.

Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Hoćemo da pričamo o Crnom, a samo nam je Svjetlost na umu.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan, dok ne padne noć i dok ne usnemo. Kad padne noć i  usnemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti.  Ali, ne možemo zanemariti Crno, jer ono postoji , koliko i svjetlost.

I tako čitav naš život; koji traje kao let grlice . Sve se kreće brzinom od pedeset hiljada kilometara na sat,  ali se ništa ne mijenja.

Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Crnom i bojama pa tek o svjetlosti.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje. I Crno.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili razvastavanja.

Samo Svjetlost i Harmonija. Koja uključuje i Crno.

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu, drugi oblik Crnog, svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to, da bi joj Crna tama pomogla da sve u Univerzumu bude uravnoteženo.

Dok se širila, svjetlost je hodila ka jednom određenom mjestom u Crnoj prazmini, koja nije praznina, već nepregledni nizovi Zviježđa, koji u okrilju Crnila, blješte i izviru u prelijepim   bojama nezamislivog kolorita, koje je samo Njegova Milost mogla osmisliti.

Svjetlost traži mjesto u Tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde, nakon osam dugih milijardi godina lutanja Svjetlost je zakovitlala i smotala Crnu prašinu jedne zvijezde do Crnila. Iz te Crne  vreline trebalo je da se rodi nešto jedinstveno i dostojno Božjeg Stvaralaštva.

Samo par stotina miliona godina poslije, osmišljena je i uobličena Plava planeta. Da izdvojena je najljepša boja iz spektra boja, koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla. Toliko detaljčića, koji su, do u valere, morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi je udahnuo svoje čedo. Čovjeka.

U Svojoj uzvišenoj nakani podari mu razum i svoje darove: Svjetlost i Ljubav.

To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a plava planeta je samo jedna.

Njeno puno ime je:  Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi. Tako smo je mi nazvali .

A čeda, ljudi, toliko nerazumna bivaju da pretvaraju plavu boju u krvavu, rubin boju. I stvaraju haos koji Crnilo i Tamu nose.

Da, ljudi, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izazivaju. Ti ljudi navuku crne odore ili samo crne košulje i više nisu ljudi. Oni postanu  monstrumi. Ali mi opet žurimo.

Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog Univezuma.

Svjetlost nije samo dar, ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.

Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću, ovo postaje još bjesnije.

Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i prihvataju njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

Svaka smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku. Ljudi neuko vezuju smrt sa crnim.

Ne bi trebali. Crno nije tužno, a smrt je samo presijecanje korijena sa fizičkim životom.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom Svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.

“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnije videnje svjetlosti, koje smo mi dali da bi je doveli u odnos sa bojama, naročito crnom.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja: crvene, narandžaste, žute, zelene i plave boje.”

U prošlosti su  govorili da Crna boja predstavlja totalno odsustvo boje. Ispravili su se na vrijeme, da bi mi mogli na miru pisati o oblicima Crnog. Uz Crno vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šta god hoće.

Htjeli smo, ali nam ne ide od ruke da Crno bude sinonim Crnila.

Za nas je Crna boja Univerzuma samo refleksija, drugi oblik svjetlosti koja ljubavlju drži Univerzum na okupu.

A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav. To se ne da , niti može riječima objasniti.Ni okom obuhvatiti. Objektivno to što oko ima obuhvatiti je Crno, ali Sunce i danje svjetlo ga sakrivaju.

Treći dio sutra 2.9.23. u 20.08 h





												

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera / Uvod

Crno

 

Uvod

 

Vrlo teška riječ. I za razmišljanje i za tumačenje.

Višeslojna i višeznačna.

Ne može je čovjek ni pogledom ni riječju obuhvatiti. A još manje o njoj pisati i reći:

 

  • Evo, ovo je crno.

Može samo pokušati nešto smisliti, u neke riječi zaviti i biti zadovoljan ako se barem nisu promašila osnovna značenja.

 

Crno.

 

Ima svoju stvarnu funciju i ljudsko tumačenje.

Funkcija mu je prirodna i sveobuhvatna. U principu jednostavna. Tu je sve jasno, osim onoga što nije. To nejasno je zaključano u Nebeskim tajnama.

Ljudska tumačenja crnog su oprečna i vrlo često sukobljena. Može se reći da skoro svaki čovjek ima svoju vizuru onoga što crno znači ili pretpostavlja.

 

Kažu:

-De gustibus non disputandum est. (latinska izreka: O ukusima ne vrijedi raspravljati)

A zašto  da ne! Moramo raspravljati. Mnogi ukusi su zapravo neukusni.

I o tome nećemo polemisati. Samo ćemo pregledati pojmovnike o crnom i dati svoje viđenje.

Ništa više.

Možda poneki zaključak iznijeti i ništa više.

Osim da počesto nismo ubjeđeni u  tačnost  i pravilne interpretacije latiunluka i prepisivača.

 

Zapravo napisaćemo malo više.

Imamo mnogo toga zaključanog u našoj mladoj duši. Ne znamo odakle nam. Valjda od neba.

 

Nero. Black. Noir.

Crno. Mrak. Tama

 

Sve asocira  na tamu, a nije tama kojom je neuki najčešće karakteriziraju i hoće da nam boje  svjetove.

Iskrena mladost jednostavno ne može prihvatiti da nešto, poklonjeno od Boga kao milost ljudima, može biti zlo.

Da nam ne bi zamjerili moramo pažljivije odrediti crno, ma kamo nas to vodilo.

Mi ćemo nastaviti ovaj, recimo , eksperiment o crnom, na način kako to mladost inače čini:

Spontano i iskreno.

Prva asocijacija na crno nas vezuje za svjetlost.

Zašto?

Oslušnimo!

 

 Drugi dio sutra u 20 08.