Muzika može biti dobra i loša. Ozbiljne i lake note.I muzika bez nota ili teksta.A ima teksta koji je muzika. A slika može vijekovima pjevati i svakom gledaocu drugačiji zvuk u oku dati.
Neko u muziku ubraja i ogoljenost zvani turbo folk.
To nije ni kič; mi ne znamo šta je to. U nama ne izaziva nikakve emocije.
Ne znamo zbog čega ,ali sa muzikom naših damara nema veze.
Svako ima pravo na slobodu i kretanje.I pravo na izbor muzike koju će slušati.I neukusa kojeg će gledati.
U kretanju svako može pogriješiti pravac i postati kreten.
Naš izbor su pjesme duše Grada čednosti i Zemlje Božje milosti.Naš izbor su pjesme Grlica lepršavih i Djevojčica ljubavi.
Biramo sevdah.
Iako se nekome ne čini, svaka dočarana pjesma je kristalno jasni sevdah.
Nema veze ako nije Bosanska. U Bosanskoj duši nema razmeđa.Bosanska duša se Svjetlosti i Ljubavi moli. Sevdah je Bosanski naziv za ljepotu, nježnost i ljubav. I mnogo više od toga. Sevdah je dar sa neba.
O sevdahu smo pisali. Jednom , možda već sutra ili neki drugi dan ćemo pisaniju ponoviti. A možda neće biti potrebe.
Naše stranice vri od ljubavi, sevdaha, muzike, slika i blagosti.
Sevdah je rječitiji od romana i muzike. On je poveznica svih tuga i boli, ali i radosti i čežnje upućenih nebu. Sevdah je jedna neprekidna molitva Jedinom Milostivom.
Sevdah nema razmeđa; ni jezičnih ni teritorijalnih. Bitna je ljepota i muzika utkana u glas i dušu onoga ko svoje darove drugima djeli.
Mi takve darove veoma rado prihvatamo i prenosimo.
Muziku koju biramo treba prigrliti i oslušnuti. Žao nam je ako vam se ne dopadne.
Muzika i sevdah ne moraju značiti isto. Muzika ne mora uvijek biti sevdah.
Danas smo malo nježniji i sneniji, ako je to ikako moguće.
Jedno dijete , dobrota i čednost mila, Cigančica prelijepa,Anđeo ljubavi nas u srce dirnula. Nježno kao lahorca let u snu me dodirnula.
Poslala nam pjesmu, kaže poslušajte je, danas je nama Ciganima naš dan, a u njemu se skriva i mog najdražeg rođendan.
Mi ga po svom običaju slavimo duže od onih koji nisu Cigani. Četiri dana. A mere i sedam.
Kako nećemo mila moja djevojčice . Namah.
Čitav život za njom tragasmo , i ne možemo ništa pristaviti bez njene pomoći.
A pjesma opet, kaže; onako u prenesenom smislu:
Pogledajte malo kroz prozor.
I još jednom.
Bez straha pogledajte.
Nemojte da vam sada suze poteknu od miline !
Trebaće vam kasnije.
Lijep dan , prošlogodišnji je i ovogodišnji. Svi su Božji dani i putevi beskrajni, prelijepi i čudesni.
Plav i sunčan , proljeće šareni i bjelasa, miriše na milost i ljubav.
Zamislite slobodan vam je dan, onaj jedan od vikenda koji ste
propustili , jer ste bili zabrinuti i umorni.
Po običaju ,zbog gluposti.
Ugledajte se na Cigane, po modernom Rome.
Oni još uvijek tuguju što su im oteli čerge. I konje.
Kažu kompenzirali im.
Aha. I opet AHA.
Dali im moderno ime i dan u svjetskom kalendaru.
I oteli im sve.
A oni nisu ništa tražili. Samo slobodu i ljubav.
I livade cvijetne, , ljubičice , janje, ruže ,pa i oskoruše.
Što da ne? Čak i divlje.
Bagremi i lipe cvijetaju. Putevi vode u slobodu.
Jure konji černjoglavi.
Letu mange , letu štuke.
A mali cigančići pažljivo gledaju šta štuke rade. I uče .
A štuke? E, pa one su sve izmislile . Štukanje na prvom mjestu, zar ne?
Joj Bože milostivi koliko imaš puteva , a sve ih treba preći
Jorgovani mirišu.
Djeca su vesela, bezbrižno se vrte po cvijetnom tepihu.
Vi u hladu trešnje koja je tek probeharala . Na grudima vam Vesnina ljepota i snenost sniva.
U daljini klopara karavan kola, Poneka karoca veselo krivuda i mimo puta gre.
Konji veselo ržu, zemlja sneno drhti .
U vazduhu se osjeća ljubav.
Muzika razgaljuje srce. To dobri ljudi putima svojim hode.
A u vašem naručju opojno miriše najmirisaviji i najljepši dunjalučki cvijet.
Vaša ljubav.
Vi ste opijeni i raznježeni.
Shavatate , sve slavi Gospoda svoga.
I priroda i muzika i ova čerga , što u lutanju će svom jednog dana
doseći nebeske pute i širine.
Hvala i slava Bogu Gospodaru svijetova, Jedinom Milostivom.
Zavirite sada u nutrinu svoju.
Šta čekate?
Sada možete one suze pustiti.
Što bi poete rekle.
-Alelujah
U prevodu:
???
Ma, šta je danas sa tim prevodiocem?
Gdje se dao dobri čovjek?
Ah ,oprostite, eno ga, sakrio se ispod stola i plače.
Neće da ga vide. Muškarčine ne plaču.
A tebi Cigančice mila, Vesno moja gdje god su te putevi od mene odnijeli, velika hvala za sve. Neugaslu jubav , milost najnježnijih dodira , beskrajne snove iz kojih izvire ovaj današnji lijepokaz i uspomene što sa suzama naviru.
I sretan ti i berićetan ovaj dan, praznik , svi dani i u njima mnogo, mnogo ljubavi.
I tvome divnom narodu.
A bome i nama dvoma.
S ljubavlju ,dušom punom ushita i ponosa zvao sam te Šošona.
Prema jednoj aboridžanskoj legendi u australijskim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.
Ona ima perje duginih boja i izgled naših grlica. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi. Prsten snova i vjernosti. Drugi je rubin crveni. Prsten svitanja , ponovnog rađanja i ljubavi. , Treći iskričavi, brilijant prozračni. Prsten svjelosti , ljubavi , milosti i andela.Tako shvatismo da na svim prostorima žive ptice malecke koje umiru pjevajući.
Glas koji pusti je nešto najljepše što se može čuti na ovom dunjaluku. Bol rađanja, odrastanja, prelijepog života, milosti i ljubavi, sa natruhama zla i bola.Nagovještaj krajnjih sahata , maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.
Prelijepo , anđeosko biće se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti. I drhti i drhti. I jeca i jeca – ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je ne pozove ono katil grmlje koje će joj pomoći da dostojno završi život.
Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se, kao kroz život , teško i mukotrpno, biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već nazadrživo nastavlja traganje, jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.
Kada dođe do samrtnog dragana ; ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin , ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.
U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi ; polagano i usporeno ; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje, ona počinje da pjeva.
Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj , jer ona ga treba. Želi u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.
Nastavlja da upija trn u svoje, ljubavlju obljubivano tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.
Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.
Njemu je bolno , jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati.Jer i on će umrijeti sa njom. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika i zla, a i kasno je za predomisliti se.
Njoj je lakše , na kraju je puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja , presliku njene krhke , prozračne duše , koja pripada Stvoritelju. , Bolnije, jer će to trajati tako nježno i kratko , da se nebo neće moći nauživati te ljepote.
Dok probija srce, glas joj se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače, i još jače nabada i nabada, trlja , i trlja srce malo , na veliki trn. Krvnik se ne povlači i on je u ekstazi, on se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.
Ona još ne umire , jer srce krvavo i živo , čedno i uzvišeno, titra polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire , ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.
Takve su majke. nesebične , nestvarne i čudesne.
Umiruća bol je prejaka i nepodnošljiva. Iz grla , iz bušnih pluća , iz probušenog srca izvire pjesma ljepša od bilo koje znane. Samo joj je poj nebeskih putanja i maglica ravan.
Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.
Pojem nam poručuje ;
Ni jedna bol, patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja Jesam Jedinog.
Nažalost, niko osim Neba i ove blentovije koja ima dovoljno hrabrosti i srca da ovo zapiše , a da mu se srce ne raskomada u hiljadu samljevenih kristalnih parčića , nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj.
Ljudi su oglušili od zla i silne boli i krvi koje rade.
Tako , bez svjedoka umiru i naše grlice. Niko da čuje njihov bol , vapaj i jecaj ranjenog srca i uzvišene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi , dobrote i ljudskosti su htjele iskamčiti.
Zato je svijet – uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme – ogrubio i u zlo se uputio.
Ljepote pjesme čini , da žrtva malene i nije prevelika i neshvaćena, jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj Anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, u njegove dvore , kraj njegovih skuta. Na jedino mjesto kome krhkost, nevinost i ljepota pripada.
Sve što je lijepo skupo je i bolom se plaća, ali se još ljepšim vraća.
** In Memoriam svim Grlicama koje su usnile pjevajući i sanjajući o ljubavi.
In Memoriam Jadranka Stojaković 24. Jula 1950. – 3. Maja2016.
Na današnji dan 2016. nam se ukrala Malena Velika Grlica.
Tek tako. Samo je odlepršala.
Srećom po nas , ostavila nam je najvrijednije što je imala , čisto blaženo srce i prelijepu muziku.
Ali i sada , mormao malo da je naružimo. Neće zamjeriti. Shvatiće njena nježna duša, da je to zbog boli rastanka.
Koji te je belaj , Malena ,natjerao da odiš u zemlju , u kojoj svaki dan trese, a ljudi toliko žure , da se zaustave , tek kada umru.
Imala si Sarajevo i sve.
I sestre i prijatelje i visoku razinu čaršijskog poštovanja i hvale. I muziku. Puno najljepše muzike.
I ono naše: Pohiti polako, ali obazrivo Malena moja .
I ono: Sredinom da te nešto ne zgazi , moja Velika.
I ono : Vi ljubljuju vas Grlice mila.
I da znaš. U pravu si tada bila …
Sve smo mogli mi.
Ali…
Mi ne žalujemo. Skoro nikad. Pogotovu ako je život ispunjen onim što je neko najviše volio.
Dobro, Ti si to sve zaslužila Velika Malena djevojčice.
Svakako ste već prepoznali da se obraćamo jednoj od tri najumilnije grlica Sarajevske zabavno muzičke estrade ,u protoku dvije decenije od 1964.-1984.
Jadranka Stojaković.
Mala Velika Djevojčica , koja je postala Grlica.
Malo toga ima što o tebi ne znamo. Ono o profesionalnom životu i odnosu prema estradi i prijateljima. A imala su ih mnogo. I dobrih i oni koji su se pretvarali.
Detalje privatnog života si vješto krila od javnosti. Čak si i u autobiografiji zaobišla neke detalje koji su samo tvoji.
No, u Sarajevu onog doba to nisi morala činiti. Čaršije je jako strogi sudac, ali i čuvar intime djece koju voli. Ti si svakako bila njena miljenica. I Boga Milostivog.
Nebo i čaršija voli skromnost, časnost i poštenje. Naša Malena Velika Grlice, imala si toga u izobilju.
A nadarena si sa još toliko znanja i umjeća , kojima se ne mogu pohvaliti većina ljudi , a pogotovu „zvijezda“ bivših i budućih.
Pjevala si , svirala instrumenata za po svaki prst tvojih vitkih prstiju, komponovala, slikala i nadasve bila drug i prijatelj.
A kako si se znala zaljubljivati, voljeti i davati. No, u te tajne nećemo zadirati. One su ti donijele bol.
Takvo vam je ovo podneblje. Zahvalno prema dobrim ljudima i nagrađuje.
Na Sarajevskoj estradi i šire nije bilo nikoga koga nisi zadužila. Od legendarnih Indeksa, Čole, Vajte, Keme i drugih. Neizbježni bek vokal i sudrugarica u iznošenju novih lijepih tonova koji su krasili Sarajevsko nebo.
Svojim specifičnim, anđeoskim i milozvičnim glasom i prihvatanjem muzike , stvorila si novi vid šansone koji mi , možda i prvi nazivamo šansonom sevdaha. Bila si neprikosnovena u okretanju muzičkih tonova ka dubinu Bosanskog derta i bića. Bića zaljubljenog u ljubav, Bosnu zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad Čednosti.
Ako ste ikada pokušali da zamislite kako bi trebala da ozgleda Bosanka , mi vam lice okrećemo ka slici Jadranke Stojaković i njenom licu meleke.
Tvoja iskrenost i časnost oslikana je u riječima koje si izgovorila kao odgovarajući na pitanje:
-Kako je bilo živeti u Sarajevu i družiti se sa Indexima , Čolom, Kemom i drugim veličinama?
– Lijepo i obično. U Sarajevu niko nije zvijezda. Ako malo digneš nos, obilležen si i precrtan za sva vremena. Nikada na našim koncertima u rodnom gradu nije bilo ovacija i gromkih aplauza. Ljudi su dolazili da se zabave, ako si znao da pevaš. Ako nisi, eto sarajevske raje pa te uzmu u zajebanciju. Bolje da se odmah iseliš. Mjera svih vrednosti bili su “Indeksi” i ostali su kao trajna kategorija. Posle njih su došli Bebek, Čola i sva raja pop generacije koja je sanjala muzičku karijeru. Čudno je to, kao da smo se svi pojavili istovremeno, nakon prve kiše. A ta kiša bili su “Indeksi”.
No, ni jedna kiša ne opstaje bez rose. Ako su Indeksi plodonosna kiša koja je donijela velove nepodnošljive i izbrušene lakoće sviranja , onda si Ti , Jadranka Stojaković ona rosa koja oplemenjuje i čini muziku gracioznom, produhovljenom i prijemčivom za ljude koji imaju visoke muzičke standarde i nadasve dušu.
Tvoja plahovitost i krhkost , Velike Malena Grlice , učinili su sarajevsko nebo bogatijim za neke pjesme i tonove koje nikada neće biti prevaziđeni i zaboravljeni.
Ne želimo sada lamentirati šta bi bilo kad bi bilo.
Samo znamo da si nam uskratila dvije decenije druženja i stvaranja muzike koja prevazilazi uobičajene muzičke kanone.
I kako si nam , da samo znaš , nedostajala Malena. Boljelo je, zaista je boljelo.
No , poštovali smo tvoje izbore.
Sretan put Malena.
Pozdravi nam one od Indexa, Kemu , i sve one lijepe , nesrećne grlice koje su nam pjevale o ljubavi.
Znamo da ćemo opet sresti tvoje vesele i nestašne pjegice da nas dobrotom miluju, na mjestu koje si svojom nježnom dušom i ljudskošću uveliko zaslužila.
Za kraj ostavljamo pjesmu čije je nastajanje bilo i vrijeme neuzvraćene ljubavi. Tvoje i naše.
Nemamo običaj da prepisujemo druge. Ali ponekad se sve podrepi.
Dan , trenutak , sjećanja , pijetet , potreba za drugačijim , nesvrstanijim razmišljanjima , pogled iz ugla objektivnog ” stranca “.
Iz pera Siniše Vukovića , za potrebe Slobodne dalmacije , 1.travnja 2022.objavljen je tekst pod naslovom:
“Kako je Mala Floramye u režiji Ivana Lea Leme oduševila publiku u Narodnom pozorištu u Sarajevu, i zašto je publici titlovani prijevod bio suvišan“
Obiman tekst je posvećen Sarajevu, predstavi Mala Floramy u izvedbi ansambla sarajevskog Narodnog pozorišta.
Tekst u cijelosti prenosimo , zbog dužnog poštovanja prema Autoru i Slobodnoj Dalmaciji , hrvatskom / splitskom glasilu koji je tekst objavilo.
“Kad bi se duhovi mogli poredati po veličini, meni se čini, Sarajevo bi bilo najveći na svijetu duh. Ustvari, ne na svijetu, već, uopće ustvari; jerbo, i najmanji je duh veći od svih svjetovâ…
Sarajevo je najtopliji grad u kojem sam bio. A nije da nisam bio. Sarajevo je najtopliji grad u kojem sam bio… Ne mislim na klimu. Ono miriše nečim posebnim što ne podsjeća na ništa, a miriše na sve. Na sveto. Sarajevo miriše na sve sveto. Svojim džamijama, crkvama i hramovima, svojim čaršijama i ljudima u njima, svojim aščinicama i zanatskim radionicama među njima, Sarajevo miriše na – Sve Svete.
Sarajevo se i čuje. Ne nosom, već uhom. Čuje se u tonu. I zvonu. I, muzikom iz filma Valter brani Sarajevo. I to ne onom himničkom temom Bojana Adamiča kojom film započinje, i čime markira ter podcrtava herojske trenutke u njemu, nego onom grobljanskom, rekvijemskom verzijom te iste melodije.
I zvono je u njoj. Toj melodiji. I hod Rade Markovića. Najdostojanstveniji i najljepši hod u filmovima ikad, pored kojeg čak i gigant Pavle Vujisić izgleda kao naturščik, božemioprosti. Hod čovjeka koji uzdignute glave s bolom u ponosu ide po leš svoje kćeri… Samo jedne u nizu palih sarajevskih kćeri, pomiješanih s truplima izrešetanih sarajevskih sinova rasutih po trgu poput karata na stolu.
Sarajevo je najtopliji grad u kojem sam bio. A da se vrelo te toplote ne opaža i ne vidi. Nalik na radijaciju ona dopire odasvud, toplota, i, kao gravitacija, neumitno privlači sa i bez pružanja otpora. Sarajevo je najtopliji grad i kad je temperatura u njemu ispod ništice dva stupnja, kao sada…
Tu sam ćutilnost ponio sa sobom još u rujnu 2006. godine, kad sam u Narodnom pozorištu gledao prvu nacionalnu bosansku operu netom skladanu, Hasanaginica, kompozitora Asima Horozića i pod ravnanjem Miroslava Homena, maestra koji nas je lani napustio.
I, čuvao sam tu ćutilnost u sebi, vazda iznovice je se prisjećajući kad bih u međuvremenu pohodio neki meni dotad nepoznati europski grad. I da, tu toplost i taj oku i nosu nevidljivi miris nemaju ni Prag ni Bratislava, ni Varšava ni Krakov, ni Pariz ni Madrid, ni Graz ni Zürich, ama ni Ljubljana ni München, da ne letim dalje; jerbo, Sarajevo ima onu neku unutarnju kopču, emocionalni nekakav čičak univerzalno prilagođen svakom dobrohotnom čeljadetu, za koji se svatko može vezati načinom kakvim je spućen uza svoj rodni grad ili ishodišno selo. Za svoj zavičaj.
I zato je svatko dobrodošao u Sarajevo. I zato nije čudno da je baš Sarajevo bilo bocom u kojoj je bio pohranjen, pa onda iz nje i pušten – duh olimpizma: sveljudski duh, kozmopolitski duh u kojem su i po kojem su svi ljudi jedno, i, gdje ima mjesta za svakoga.
I zato, kad bi se duhovi poredali po veličini – sad mi se više ne čini, već sam siguran u to! – Sarajevo bi bilo najveći na svijetu duh. Sarajevo, najveći je na svijetu duh…
Ergo, ovaj su me put na put u Sarajevo nagnala, uz neporecivu nostalgiju, dva Splićanina. Ne dva Bračanina, već Splićanina… Prvi je Ivo Tijardović, čija se opereta Mala Floramye imala istu večer uprizoriti na pozornici Narodnog pozorišta, dok je drugi Ivan Leo Lemo, redatelj ovoga najnovijega njezinoga scenskog života.
Prije jušto dva desetljeća Lemo je u Splitu bio postavio ovu operetu (2001. godine doduše, ali je i ova sarajevska premijera šetala po kalendarima hodeći stazama s epidemiološkim ogradama izdjeljanim od virusa SARS-CoV 2, bla, bla…), tako da je ovo bila druga njegova verzija viđenja i čitanja svojega dičnog sugrađanina Tijardovića, koji je, nota bene, umro one godine kad se Lemo rodio (1976.).
Kostimografkinja Amna Kunovac Zekić doskočila je, baš poput i kunca i zeca, jedinstvu ovoga scenskog spektakla. Živim bojama i čistim linijama posve je autentično dočarala s jedne strane karnevalesknost maškaranja i krabuljnog plesa, a jednostavnost građanstva staroga Splita s druge. Vrlo važan doprinos tom vizualnom efektu i ukupnosti igrivosti dala je i koreografkinja Belma Čečo Bakrač.
Sav arsenal izražajnih mogućnosti plesačkog ansambla došao je do kulminacije pri tancantnim dijelovima koje je Tijardović naknadno bio injektirao u partituru u poratno doba WWII., kad je iz više ondašnjih jugoslavenskih sredina bio apsorbirao folklorne elemente izlučene iz pojedinog originalnog indigenata.
Ukomponiravši ih i notama i glazbenim oblikom u jedinstvenu cjelinu, stvorio je baletni prizor nalik na nekadašnje francuske veličanstvenosti iz forme grand opéra, čime je svojoj opereti podao obilježja više i veće serioznosti.
Žalibože, u hrvatskim se inscenacijama taj efektni ballabile redovito amputira – naravno, iz prizemnih tobože ideoloških uzroka! – premda kurentna domaća nam (lako)glazbena aktualnost (uz sve neskriveniju turbofolk audio bižuteriju) počiva na, opet tobože, domoljubnim budnicama i estradnim uspješnicama što se napajaju, istinabog iz neznanja, na omraženim istočnjačkim ritmovima popraćenim harmonijskim sustavima koji nisu “naši”… (Sjetimo se samo hita M. P. Thompsona Bojna Čavoglave, ili, onoga od njegovoga kuma Miroslava Škore, Zadnja želja: oba su skladana u sedam-osminskom ritmičkom impulsu, toliko nepoželjnom u čistokrvnom hrvatskom glazbenom izričaju. Pa neka netko kaže da nije korisno ne znati čitati note i biti glazbeno nepismen…)
Unaprijed podrazumijevajući sinkretizam glazbenog jezika i scenografskog izraza u pleteru s kostimografskim ruhom i redateljsko- koreografskim movimentima u ukupnosti gledanja i slušanja same predstave, ponajviše skepse imao sam pri znatiželji onog odraza s otvorene pozornice koji se tiče izgovora čakavskih dijaloga i batuda.
Ma, ansambl Narodnog pozorišta iz Sarajeva uložio je sve raspoloživo topništvo talenata i afinitetâ, u bosansku kontinentalnu kotlinu dozvao je toliko žuđena mediteranska solarna prožimanja ter raškaldavajuću toplotu i riječi i tona, tako da se premijera održana na čak minus dva stupnja Celzijeva u naravi razgorjela ognjem što je grijao i izvođače i publiku.
Unutar pjevačkih dionica izričaj čakavskog jezika već je unaprijed skladateljskom rukom Ive Tijardovića notno bio zadan i određen; no, onaj govorni, recitatorsko-glumački, nije imao već na pladnju ponuđena ortoepska rješenja. Redatelj Ivan Leo Lemo, kao rođeni Splićanin, zacijelo je umnogome pridonio da se s bine čuje što točnija splitska dikcija vernakularne čakavštine.
Uzme li se u obzir da je taj govor sarajevskim umjetnicima, najkraće rečeno, “strani jezik”, s velikom se radošću može i mora konstatirati kako je taj vrlo škakljivi stratum predstave sasvim korektno proveden. Da, razumije se, bilo bi nužno za daljnju brušnju provesti skrupulozniju lektorsku intervenciju, pa angažirati izvornog čakavskoga govornika poradi nadgradnje deklamatorske preciznosti; no, i mi smo se u Splitu višekratno znali nagledati i mogli naslušati svakojakih oponašateljâ dalmatinskih dijalekata, koji su bili podosta što udaljeni što u raskoraku sa stvarnom jezičnom situacijom koju se kanilo u konkretnoj predstavi oponašati ili demonstrirati.
Uostalom, ako smo mi u Splitu mogli s punom uvjerenošću na originalnim jezicima nebrojeno puta davati i Bizeta i Gounoda, i Smetanu i Čajkovskog (a o plejadi iz opće percepcije imanentnih nam Talijanâ da i ne govorimo), onda nonpitijski trebamo dati šansu Sarajlijama da bez ikakvih predrasuda primimo s odobravanjem njihovo srčano htijenje doskočenja k ovakvom izazovu.
I, zgodno je primijetiti kako je sarajevska izvedba operete Mala Floramye bila popraćena titlovima. A meni je u stanci među činovima još zgodnije bilo doživjeti kako većina gledatelja nije ni išla za tim da se na vrhu pozornice emitiraju prevedeni stihovi.
Jerbo, koga sam god uzgredice bio priupitao nešto što se ticalo razumljivosti jezika, svi su mi odreda odgovarali s nekom vrstom pristojnog čuđenja što ih takvo nešto uopće i propitkujem. Ostao sam zapanjen i svjedočanstvom kako publika svako malo umire od smijeha neposredno na izgovorene replike – a to je bio jasan signal kako umah kontaju ono netom izgovoreno – što nam ima reći kako je posvemašnja razumljivost bila ostvarena mimo ikakvih tehničkih ili inih posrednika. Dovoljno razloga za opću zbunjozu.
A, ukupnost tih zbunjoznih elemenata bila je i nehotičnim tumačem taman u ovo vrijeme aktualnih jezičnih tretmana u nas u Hrvatskoj; onih, što su naglo uskočili u očište opće pomnje posredstvom jedne efemerne i pomalo proidiotske televizijske emisije za gledatelje s posebnim potrebama glede razumijevanja, gdje je lansirana kulturološki sasvim umobolna ideja kako bi u Hrvatskoj trebalo prevoditi i titlovati serije iz regije: konkretno, popularni sitkom Lud, zbunjen, normalan…
Da nije žalosno, bilo bi poprilično smiješno. Sjećamo se, naravno, koliku su popularnost imale čakavske serije Naše malo misto i Velo misto, kao i kajkavski Gruntovčani među gledateljima uzduž i poprijeko bivše države… Potvrdu te teze o emotivnoj razumljivosti, kao i zanemarenoj neverbalnoj komunikaciji što u sebi sadrži visok postotak semantičke nosivosti, dobili smo i u apercepciji čakavske Male Floramye među štokavskom publikom u Narodnom pozorištu u Sarajevu.
Glazbena sastavnica ove premijere imala je promjenjivih uspjeha. Orkestar nije dio ansambla samoga Narodnog pozorišta, već tu funkciju obnaša Sarajevska filharmonija. To i jest bio razlog što je taj segment izvedbe bio najbolji.
I inače smo navikli u opernim kućama slušati slabije orkestarske izvedbe, jer razina njihova muziciranja nije u onoj kondiciji kakvu ima klasični simfonijsko-filharmonijski orkestar. U konkretnom sarajevskom slučaju to je bilo očito poglavito pri slušanju sekcije limenih puhača, koji u opernom orkestru znaju biti najslabijim karikama izvedbe. U svim je poskočnim Tijardovićevim ritmovima Sarajevska filharmonija pod vodstvom mladog dirigenta Darija Vučića bila na visini zadatka, uz primjedbu povremene neprilagođenosti zvuka akustičkim uvjetima same kazališne školjke. To je bio i razlog povremene slabije čujnosti pjevačkog zbora, ali i pojedinih solista.
Danijel Žontar je dobro uigrao zbor, premda je čujna potreba za većim brojem članova.
Naslovnu ulogu proživljeno je i korektno istumačila Aida Čorbadžić (Mala Floramye). Veliki trud uložila je i u neglazbeni dio interpretacije, čime je zapasala zaokruženost kompletne interpretacije. Kako produkcija bude sve to više zrela, čemu je za nadati se, njezin će izražaj sve to više dobivati na nosivosti. Isto se odnosi i na tenora Ileša Bečeija (Mirko), koji još svega tjedan dana prije premijere nije mogao čak niti govoriti (zbog posljedica koronavirusa), tako da je njegov pjevački doprinos ove večeri bio još i dobar.
Čula mu se u glasu profinjena lirska crta, a, ugradivši u ovaj stav vjeru u onaj njegov nastoj da lik što ga tumači bude sve to cizeliraniji, vjerujem kako će buduća publika imati u čemu uživati.
Središnje persone, pak, bile su Jasmin Bašić (Šjor Bepo Pegula), i, pogotovo, Melisa Hajrulahović (Miss Eveline Beauty-Flower). Potonja je pronašla onu prevažnu izvedbenu žicu, odalečivši pritom ovaj poremećeni lik pametno i vješto od svake karikature i persiflaže. A to nije lako.
Njezina je “Misili-Bisili” bila autentična umjetnička tvorevina, kod koje se ne primjećuju nikakvi artificijelni implantati bitni za oris zadanoga karaktera. Šjor Bepo u izvedbi Jasmina Bašića bio je odista “oriđinal” iz susjedstva, čovjek sa svim svojim osobinama koje nude diferenciranost između urbanoga građanina i ruralnoga seljaka.
Zanatski je vrlo vješto svoje (tenorske) predispozicije ugradio u zidine (baritonskih) zamišljaja koje je kreirao sam Tijardović. I glumački i plesački, ali i izgovorno, uspio je velikim dijelom udovoljiti onom arhetipskom sloju stvorenom još u ishodišnoj radionici autora.
I oni ini akteri izvedbe, svatko na svoj način, korisnom su gestom umetnuli u cjelinu izvedbe svoje vlastito doprinošenje, pri čemu su se izdvajali angažirani Dejan Kajević (Šjor File) i Majo Marilović (Šjor Dane). Njihov je naglasak bio metnut na glumački aspekt izvedbe, više negoli na pjevački, a tako se može valorizirati i uspješnost njihovih izvedaba.
Manje posla imali su Nedim Bašić (Zvone) i Siniša Markanović (Marinko), ali je nihov prilog živosti predstave bio vrlo korektan.
Neka bude rečeno kako ovo nije bilo prvo postavljanje operete Mala Floramye u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Već nakon desetak godina od splitske praizvedbe (1926.), premijerno je 1937. godine bila postavljena na ovoj pozornici. Kasnije je još bila obnavljana 1967. i 1981. godine s pregršti repriznih izvedaba.
Perjanica naslovne uloge u potonjoj produkciji, jasno, bila je i ostala Splićanka iz Omiša, primadona Gertruda Munitić, koja ju je i u nas nebrojeno puta pjevala. A kuriozitet je i kako je naš bard i nestor Boris Dvornik, kao Šjor Pepo Pegula, prije četiri desetljeća gostovao u Sarajevu pobravši golem uspjeh i ostavši do dandanas mnogima u sjećanju.
Operna, ili operetna, predstava ne poznaje poraza… Nije to košarkaška ili nogometna utakmica, u kojoj se i protivnika nešto pita oko konačnog rezultata: operna ili operetna predstava utakmica je umjetnika u kojoj se uvijek pobjeđuje… Naročito, ako je partičipant te artističke emocije – publika. I da, tako je bilo i ove večeri u Sarajevu… A još da je moguće podati i publici u Splitu jednaku šansu, u prilici gostovanja, pa da se autentičnost sarajevske izvedbe provjeri u realnom splitskom ambijentu?
Uostalom, pozorište uz Miljacku i kazalište pod Marjanom u svojim su povijestima imali višestruke kontakte i suradnje. Ili za početak, kao izviđači, da u Split dođu pojedini izvođači, recimo šjor Bepo Pegula i Missili Bisili: i da, svakako, i režija Ivana Lea Leme…”
Oprosti , ali moram ti onoga hamala što se sa Tobom često u snovima druži, malo otračati.
Valjda ljubomora , šta li ?
Inače nemam običaj nikom iza leđe jade činiti. Pogotovo o nama, a izgubio sam iz vida koliko nas je. Meni ništa lakše nego se multiplicirati . U dva tri insana , a ko ljubim i više.
Sada mi se novi merhumi počeli šlepati, čuli za tvoju ljepotu i dobrotu. Ne m'reš ih se kutarisati. Svaki svoju šćemlijicu natakario nasred sobe. Blenu u displej ( Joj , što sam se tehnikum naštelia . ).
Onu malu kutijicu šro je sada haber slikovitom pričalicom zovu u ruci stišču i svako malo pogledavaju. Kontaju mogla bi ih ti odnekud nazvati.
Aha, Malo šjutra.
Nemaš ti drugog posla nego mahalskog blećka zvati.
Ova trojica klonova blenu u moju ljepot vilu i hoće da mi je kradu.
Ne dam te mila, nikako ne dam. Al’ mi drago što te gledaju. Nek vide šta srećni mahalaš voli.
Oni tvoj Bolero , ona tvojom ljepotom skršena stakla mi oči isplakale , evo , mere bit da bidne , hejbet godina. A i bez toga plaćem li , plačem.
Plačem ko godina, poneki dio mene i ko dvije. godine .Ako znaš koliko je to suza, biće mi lakše . Malo sam se i umorio. A i nakupilo se u tom čekanju guta godina…
Sada se, mila ljepoti moja , ti natandarila (oprosti mila tako se kod nas u mahali kaže) u moje mubarek srce , a oni djetinji , blesavi hamal rahmetli majku pominje.
-Ne kuni me majko , za nju…
Sve neštvo o kletvi. Te ne kuni me , te ne ruzi me , pa jopet isponove.
Đe će ga, ba majka zbog ljubavi kleti. Pogotovu kad ovake ljepote i dobrote.
I tako vazdan i obnoć. Ne prestaje.
Jok, nikako ne prestaje. Načisto zvizno.
A jel , mahlukatu to valja?
Ne valja , nikako , ne valja.
Jel mu bolje, nikako mu nije bolje. Samo gore mere biti.
I meni se , ne kuka , nego vrišti. Ak’ mučim.
Dobro , priznajem, pretužan sam što te ne možgu pomilovati ,za ruku primiti, prstiće poljubiti, jer kraljevkog si roda . Ljepot čarobnica Kirka ti prarod bila. A ti još ljepša i kršnija od nje. I tananija i krhkija i pride zavodljivija.
Ruku tvoju na grudi staviti da osjetiš , bona ne bila , kako lupa, ko dva Unska vodopada sa Plive i pride Modre rijeke slapovi. Da nas ogrneš ljepotom svojom , usnama svojim bilo čim.
Svaki od nas kvatropliciranih sliku nabavio. Četiri čoška sobe , u svakom uglu po jedan mahlukat se sakrio, skupio , sliku gleda, sliku ljubi , dušu gubi , na srcu je prislanja i uzdiše:
–
S rukon za ruku su četri stađuna
Moji se dani kroz vrime vuku,….
A oni jado bi da ide u kafanu , da tamo loče i crkava od tuge. Ne ide to mila. Jedva ga zadržavamo.
-Daj bona , promuhabeti mu koju, možda se devraniše i vrne se , da mi društvo u ovom belaju od čežnje praviš .
Izgorih ti mila, sagorih .
Al ne kukam . Nisam ti ja ,bona pi…le.
Nemoj nikada pomisliti tako nešto bonićka , dobroto mila .
Kad te ljubav u blentaru strefi , nema druge nego o njoj sniti i boje i pjesme liti. Muziku umjesto cuge dolivati. Tanane pokrete tvoje , leptirice let , labuđi ples u snove dozivati .
I sanjati da me grliš bilo čim.
A da mi se ponekad ne oklizne neki gutljaj. Oklizne . Ljudski je. Grijeh ne ide u usta. Otrov bljuje iz usta. A ljubav iz srca .
Volim da moje pjesme, boje , slike , i tvog umilnog plesa muzika vrište i kazuju:
-Joj kakva je dunjaluče , naša rajska vila , ljubav naša.
Ne zamjeri i selam ti veliki ,
mila moja , Sunčice mila.
***
Prođoše stađuni. Bukadar njih.
Tračaroša upitaše:
Posla li ti ono pismo?
-Kako da da pošaljem ljudi moji! Toliko u njemu ljubavi ima , a mi se ni susreli nismo .
Evo obijelih , a ona krasotica , tuga moja, nikako da je susretnem , nikako da mi se javi, da mi adresu da ,da mi umor s duše skine.
Šta ću, radostan ja , nego još uvijek se nadam. Nadu susretanja mi ne mogu ubiti.
Srešćemo se mi . Jal’ vamo jal’ tamo.
Bolje joj je da smisli dobru izvlakušu zašto mi nije haberili ruku dala.
A svakako ću je dobro naružiti. Ono po đardinski. I neće se ljutiti. Plesaće mi okupana mirisima ljubičica i plavetnog mora Jadranskog , raj za oči moje i neće se ljutiti što je ružim , za sev ove godine nesusretanja.
Lipanj je . Lipe cvatu. Miomiris ispunjava moju nutrinu ljubavlju i uspomenama . Sjećanje na nevine dane kada su se cvjetovi lipe brali , da bi se zimi uz ugodnu , pucketavu vatru fijakera čeifio lipov čaj i prsti se pretvarali u garež dok se gulio vreli kesten.
Poslije cjelodnevnog rajskih – zimskih igrarija i radosti , sankanja i grudvanja , tri toplote su grijale promrzlu djecu. Roditeljska ljubav , vatra iz peći i lipov čaj.
Joj, kako se poslije lijepo i bezbrižno spavalo.
*
Mojim rodteljima , s Ljubavlju
Neka im Gospod Milostivi podari đardine u kojima vječno teku rijeke .
Stari most
Most i izmaglica
Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)
Snježni most
Mostovi povjerenja
**
Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.
Učio me slikati.
Blago rečeno , uz dužno poštovanje i ljubav, pojma on nije imao o slikanju,
jer rekoše mu :
-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.
Al’, mnogo toga je znao o duši.
Onol'ko kol'ko to dobri očevi znaju.
Dovoljno.
Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.
Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:
-Plaćao sam da te uče slikati?
-Hvala oče!
-Ne zahvaljuj , konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?
-Misle da jesam , malo me ko razumije.
-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.
-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.
-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog jednog dunjaluka.
Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.
On ćejfio , a ja oči , u polumraku gubio i bečio, osluškujući žubor kristalne vode , tražeći dušu mosta.
On bi zasjeo sa drugim agama i ” ‘adžijama ” i polako akšamlučio.
Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada i bukadar meze i mezica.
Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori – prošlost , sadašnjost i budućnost.
Stari most se natkrilio i tajne ljubavi vječne šapuće.
Uh , neba mi, obavezno su tu i prelijepe , tople , raskošne i rosne žene,
s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.
A Stari most tada mudro nijemi , svjedoči i pamti.
Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,
def zadamaro ,jecaji harmonike bi se stopili sa bolom Modre rijeke,
Sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,
a mjesec šaputao:
-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”
A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti , svaku uzdišući milovao i zazivao:
-Eh , moja prelijepa Emina
natočider nam…
-Koštano mori mome ubavo,
boli , mnogo me boli život moj…,
zapjevaj mi onu moju što svaki damar ubija…
Po mahalski – boli dertli glava od ljepote tih Anđela.
Ovo materi nikada nisam spominjao.
Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.
Nek mi duši prosti.
Sada garant sve zna. Na nebu nema tajni.
Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.
Aha !
Daj Bože!?
Jednom , kad počeh cvjetati i bubriti , radi jedne Koštane ili Emine,
potonjim decenijama svejedno je , zanesen neizmjernom ljepotom i
haremskim glasom , pokušah , aman ,prekršiti očev zeman i pridružiti se
akšamluku.
-Jok! – veli.
Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom , tek kada naslikaš dušu mosta ,
koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove priča.
U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.
Do nekog vremena , nisam ni imao vremena.
Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama, dakako ženskim ,
i takozvanim smislom života , najčešće nalateći besmisao,
udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.
Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.
Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;
kao da nam ih neko ukrade.
Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.
Prestao sam se buniti kada mi reče:
-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš – luk ako ne umiješ rukom ,
povučeš krivuljarom, dvije kose linije trokutom razvučeš. Osjenčiš tabije,
dodaš modrila ispod , objesiš pun mjesec na tamnu plavet iznad , ni veliki
ni mali , samo nek je okrugao ko karpuza.
I eto , ko biva natandario si most.
-Eh ,sine moj, a gdje je tu duša? Ona što nas oplemenjuje ,ona što je Starac
svakodnevno upija i poklanja. A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš
zanavijek ćafir biti.
Dođe rat , nestadoše Stari Most.
Reče mi otac:
-Sada si zreo. Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti
bio , umiješ ti to.
U mome vaktu , ostavštini mojih otaca, morale su se bez pogovora slijediti
očeve želje.
Naslikah most, skoro pa minjatura. Nije se imalo ni boja, ni platna.
Mnogi ni života.
Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.
-“Biće nešto od tebe! Znao sam se da imaš dušu. Sin si mi. Natandari jedan
čempres nasred Ćuprije, radi uroka. Molim te ! I to je to.”
Oćutim . Pored očeva, za čjim mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija
moraš tragati, nekako saburu svikneš.
Pomislih – sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina
slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među
skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.
Jedna štura Nada, prije natuknica, da će “nešto od mene biti ” i savjet – natakari čempres
nasred mosta.
Nije loše, za ” početnika”.
Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.
Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .
Ipak , sve nešto mnijem, dobro sam prošao.
Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako je otac proživio još desetak godina.
I naravno , akšamlučilo se do kraja života. Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.
Valjda zbog onog čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:
-Kurvoazije i akšamluk. Blentovija uvijek ostaje blentovija. Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.
Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se
najviše dopadale , bio nalik, pomirio sa mojom bojama uokvirenom
sudbinom.
Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi frizirani Stari most.
Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran?
Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:
-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.
I za onu:
-Tamo gore teku rijeke vina koje ne zanosi i ne opija , kojeg ti prinose djevice
čiste kao biser . Joj mamo, mamice. Mo'š misliti ljepote i rahatluka, a niđe
mamurluka.
I napose onu:
-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.
Lijepe godine, lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja… poklopila je tišina sjećanja.
I još jednom:
“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”
Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu
milostivom se zahvaljujem…
I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.
Dođem sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.
On stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.
Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto.Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.
Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je od nekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me lakše u čelo ljubi.
Uzima mi tašnu, na stolić je , zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.
Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.
Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji, kožni tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.
Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.
Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.
Bluza je pala sa strane.
Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .
Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.
Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat i na kraju članke.
I masira i ljubi, sve do jednoga i opet još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i da se polako povlači.
Napetosti skoro da i nema.
Sad sam ja u maloj bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.
Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me mami i da uđem i zaronim. On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.
I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše izranjati poslije sedmog dana.
Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on se trzno, na trenutak zamislio pa kaže:
– Nagost žene u ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.
Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti golog ženskog tijela.
Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.
Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:
– Dobro došla kući, mila moja.
Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla, ja mu uzvraćam.
– Bolje te našla, mili moj.
***
Tako vam to ide mile moje.
Još samo treba naći tak'og blentoviju. Skoro da su izumrli.
