Sretan i blagoslovljen Božić uz puno sreće i zdravlja želimo svim pripadnicima Katoličke vjeroispovjesti.
Category Archives: Ljepota
Bleki – Najljepša ljubavna molitva
Marina Cvetajeva – Naša Malena
Predvečerje
Tirkjizna noć
Plavetni đardin
Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941
Mila,
prelijepa li su ti imena
podjećaju na plavo utočište
naše đardine i miris ljubavi
ne znaš
malo smo se mimoišli
ne rekosmo ti
družica si naša bila
noći si provodila u vrtovima
naših ljubavi
imala si svoje mjesto
između šadrvana i đula postaviljen je bjeličasti ležaj
od ljubavi i snova
prekrili ga modrinom neba
išarali iskričavim zvjezdicama
obasjali putanjama maglica
mjesec obojili čežnojm
u našem društvu
prozračna Ti
vječiti tragalac
zeru bi predahnula
svoju bol bi sa nama
blentovijama podjelila
bilo bi ti lakše
mrven
ali i to je nešto
zar ne
krhki Cvijete naš
čak bi se i nasmijala
onom blesavom Debi kad bi rekao
zbog tebe bih salto mortale
s bembašćanske brane
dva puta smandrljo
treći put ne bih smio
zasigurno bih se na smrt slomio
Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri
mignuo na ljubav svoju
Zlata bi rasplela glas
Frka bi postala labuđi ples
Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala
njoj je Herco herc netom slomio
znamo boljelo te
rodni grad te nije uspio zaštiti
rođene ti ubio
no stih muzika i družba je lijek
Dobri bi ti prišao naklonio se
ruku prižio
Ti bi se časak dvoumila
njegove tužne djetinje oči bi te ubijedile
ruka u ruci i lagani valcer bi počeo
al nestašno dijete hoće dodir
valcer prelijeva u tango
ti ga gledaš poprijeko
zakrečeš glavu
on te pogledom moli:
-Malena
molim te budi krotka
ovo su mirisi našilh ljetnih
podmoskovski večeri
; Ti kao da bi se nečeg prisjetila
prislonila lice uz njegovo
pokreti bi postali ples zaljubljenih
Herco bi nešto šapnuo Mojsiju
ovaj bi dodao malo bolera
Osmjeh ti prelazi licem
predaješ se dodirima
sjećajući se ljubavi svojih
pogledala bi u oči djeteta
što lebdi sa tobom
jer tango bez pogleda i nije tango
vidjela istu bol koju ti nosiš
pomišljaš
evo još jedno ubogo biće
što tuđe terete prti
prvila bi se jače uz njega
neka te sjećanja tjerala u očaj
ali čula bi kako ti taj bekrija
sa kojim lagano kliziš šapuće
“Kao desna i lijeva ruka
Tvoja je duša mojoj duši bliska.
Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,
Kao desno i levo krilo.”
tu bi on naglo zastao i prekinuo
Ti bi se nasmješila i šapnula mu
tu znam
i nastavila gdje je on stade
“Al vihor se diže, ponor se otvori
Od desnog do levog krila.”
on bi se postidio
iako je znao da samo si nestašna
stid djetinji uvijek poljubce mami
Ti mu ga poklanjaš
njega više nije stid i kaže:
Ja, ljubljuju Vas
Marina Cvetajeva
prijateljice naših tuga
tebi srce malo mekša
još jedan poljubac daješ
ništa ne košta
a i vi ste već par
mniješ
nisu ova djeca nimalo bezazlena
kradu te
malo po malo
snove neke nove nose
on bi vidio da si se umorila
odveo te do anwnog ležaja počinka
sjeo do tvojih nogu obgrlio ih
gledao te ne trepćeći
bojeći se da mu ne pobjegneš
tvoje ruke bi prinosio usnama
grijeo mekim dašcima
ti bi polako tonula u san
željna vječnosti
Mojsije je u elementu
večeras Najvbeću Damu Tuge
za gošću imaju
Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja
sada imaju prizvuk valcera sa Sene
Rjabinjuške i Kaline
Lela Jela Jelena bi uzela Frku za ruku
povela je do Zlate
postaju razigrane plavetne Ruskinje
uzbibanih grudi raspojasanih bedara
što lahor tijelima um mute
u haljinama žarkih boja
oplemenjim stotinama ruža
što se iza velova tananih boja
kriju i izviru uspomene prošle
ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja
njih tri više nisu ruskinje
one su divlje tatarke
ljute kozakinje
nježne jermenke
toliko ljepote nježnosti i ljubavi
Malena naša
ti nisi vidjela nigdje
mi je tebi svu poklanjamo
govorila su ružina tjela
Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio
Подмосковные вечера , e’ hej sele moja…
tu bi mu glas zamro
umorio se
Baška Baša bi zagnjurio glavu u jedre
oho ho postament grudi nove dame
da mu ne vide suze
muško je on
nova se čudi odakle joj tolika sreća
da zaviri u ovaj đardin
u kojem toliko milosti i ljubavi ima
no ma koliko se trudio
Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha
što jesajem prosušese đardinom
“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,
Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?”
Malena ti bi gorko zaplakala
sjećala se najmilijih
svi bi za tobom plakali
samo ne i Dobri
Mali Princ
Ne , oni ne bi
on bi poljupcima skupljao
rosu tvojih očiju
upijao suze i tugu
u svoju seharu bola ih skalanjao
znala bi srcem djetinjim prihvatio je tvoju poruku
„ Ako se od sreće ne umire,
onda se u svakom slučaju
od tuge okameni.“
Malena naša
mi smo dodali
ni od tuge se ne umire
neko samo presvisne
a mi se zaledimo kao ti
tiho kroz vrijeme učila si nas
da se sa svojim tugama izborimo
one su kucale na naša vrata
i kod nas je bilo tragike
no ne i prevelike gladi
tiho kroz šum vjetra učila si nas
da je lična tragedija samo pjena
u okeanima tragizma svijeta
otvorila nam oči
nismo hudili za svojim životima
krojenih po mjeri nas samih
jer si nam pjevala o ljubavi i istini
čudan je ovaj svijet
ne vide bol djevojčice laneta
kojoj peostaje samo da vrišti i vrišti
ne bi li njene riječi
negdje u pustinjama ljudsjkog uma
bar mali eho svijesti izazvale
ne vide slijepci
a je to bol krhke majke srne
koja djecu ljubi i gubi
a pomoći ne dobija
ne vide licemjeri
koja od nečovječnosti djecu gube
ne čuju krik ljudskosti žene
zaljubljene u život po mjeri neba
ne shvataju krik djevojčice
majke koja
Istinu zna
tu negdje bi Mojsije morao završiti simfoniju
grlice bi popadale na rosu đardina
sluteći rekvijum
njemu su se ruke počele kočiti
on pogledava ka gošći
ona hoće da spije
vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije
za baladu još manje
jer ovdje ubijena majka hoće da sni
vidjelo se
naša mirisna centofilija
Marina Cvjetajeva je potresena i umorna
Dobri je nježno obgrli
laganu ko san
bi je podigao
položio na ležaj nadanja
njenih i naših
prekrio je velovima ljubavi
cjelov joj spustio na čelo
tamo gdje se sa bujnom kosom spaja
šapnuo joj
Malena naša
nećeš se ljutiti
ako Ti poneki stih ukrademo
ljudima u Tvoje ime poklonimo
mnogo je ljubavi i milosti u njima
potrebni su na ovom svijetu svima
Djevojčice Mila
još čutimo istinite riječi tvoje
ljubav kojoj si nas naučila
sada se malo odmori i mirno spij
ništa se ne boj
mi ćemo paziti na tvoje darove
Volimo te
iste te noći
neko novo dijete hrli da pita
„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.
– A vrane? – Ostale su vrane.
– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.
– Zašto su otišli? – Da krila olagane
Marini Cvetajevoj,našoj Malenoj
Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941
Približavaju se dani koje slavi čitav svijet.
Takve bi dane treba li da volimo.
Hiljade pahulja bijelih leprša uvijeno u snove ljudi koji domu hitaju.U domu slatka žena u kecelji,ruke joj brašnjave.
Dječak i djevojčica,možda i više njih lete u zagrljaj.Jedno brzo ćao i smok i nestaju.Tamo ih,darovi ispod božičnih jelki čekaju.Na stolu razasuti kolači ,još samo ćurka nedosraje.Doletjet će ona.Poslije.Još se peče.
Sve miriše na Milost i Ljubav.
Ljudi se trude biti radosni.
Negdje drugo,oca nema.Majka je silovana.U uglu kolibe se skupila.Skuplja se u fetus i pokriva stid šestorice vojnika u šljemovima ili šubarama.Sada ,sasvim ,svejedno je.
Troje djece se skupila oko nje i miluju je.Jedno je mrtvo.Umrlo je od gladi.Druge djevojčice je muž juda.Sinćić je već siroćić.Miluju je i ne plaču.Gladni su ,a hljeba ne išću.Žedni nisu,puna im usta leda.
U daljini se čuju zvuci vatrometa i zvona koji pozivaju na misu.Djeca samo slegnu ramenima.Znaju za njih čettvoro nade nema.
Zato mi dane novogodišnjih radosti , nosimo sa tugom.
Svake godine bi nam se otkinuo jedan lat sa naših centofilija ljubavi.Nije bitno ako neke nismo upoznali.
Osjećali smo ih u srcu.Ćitili smo ih kao naše mile grlice i doživljene ljubavi.
Njih je rodila i vodila ista čežnja kao i nas.
U svijetu putanja uvijek se neki sni okrznu i iskra padnu na nečije srce.
Naša najvoljenija pjesnikinja je bila Marina Cvjetava,koja nam je davno prije nas poručila:
„Razbacani u prašini trgovina
Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,
Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,
Doći njihov red.“
I došao je, mila naša proročice.
Neki blesavi , bjelavski mahalaši su tvoje snove u srcima nosili i pokušavali da ih učine živim.
Mila,
Prelijepa li su ti imena.Podjećaju na plavo utočište,đardin i miris ljubavi.
Naša si družica bila.
Noći si provodila u vrtovima naših ljubavi.
Imala si svoje mjesto.Između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj od snova.Prekrii smo ga zajedno ,modrinom neba,išarali zvjezdicama i obasjali putanjama maglica.Mjesec smo obojili čežnojm.
Sa nama u društvu,ti vječiti tragalac, bi malo predahnula.
Na tren, svoju bol bi sa nama podjelila.Bilo bi ti lakše.Mrven.Ali i to je nešto.
Čak bi se i nasmijala onom Debi kad bi ti rekao:
Zbog tebe bih salto mortale bembašćanske brane .
Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri,a Zlata zapjevala.
Boljelo bi te,rodni grad te nije uspio zaštiti kao naš nas.No, muzika je i lijek.
Dobri bi ti prišao ,naklonio se ,ti si se časak dvoumila.Njegove djetinje tućžne oči bi te ubijedile.Pružila bi ruke i lagani valcer bi počeo.Ali dobri je dijete,hoće dodir i sada se valcer prelijeva u tango. Ti ga gledaš poprijeko,zakrečući glavu.On te pogledom moli:
-Malena ,molim te budi dobra ,ovo su mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.
Ti kao da bi se nečeg prisjetila ,prislonila lice uz njegovo i to bi postao ples dvoje zaljubljenih.
Herco bi nešto šapnuo Mojsiju,ovaj bi dodao malo bolera.
Ti bi se nasmješila ,i predala se pokretima i zagrljajima ,sjećajući se ljubavi svojih.
Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom,jer tango bez pogleda i nije tango. Vidjela istu bol koju ti nosiš.
Pomislila bi,evo još jedno biće što tuđe terete prti.
Prvila bi se jače uz njega,neka te sjećanja tjerala i čula bi kako ti taj bekrija ,sa kojim lagano kliziš šapuće:
Kao desna i leva ruka
Tvoja je duša mojoj duši bliska.
Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,
Kao desno i levo krilo.
Tu bi on naglo zastao i prekinuo.
Ti bi se nasmješila i šapnula mu, tu znam i nastavila gdje je on stade:
Al vihor se diže, ponor se otvori
Od desnog do levog krila.
On bi se postidio,iako je znao da samo si nestašna.A stid djetinji, uvijek poljubce mami.I ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:
Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.
Tebi srce malo omekša.I još jedan poljubac daješ.Misliš nisu ova djeca baš bezazlena.
Vidio bi da si se umorila.Odveo te do malog ležaja.Sjeo do tvojih nogu,obgrlio ih i gledao te,ne trepćeći ,bojeći se da mu ne pobjegneš.Tvoje uke bi prinosio usnama i grijeo mekim dašcima.Ti bi polako tonula u san ,željna odmora.
Mojsije je u elementu.Večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju.Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja.Sada imaju prizvuk Valcera sa sene ,i Rjabinjuške i Kaline.Lela Jela Jelena bi uzela Frku za ruku i povela je do Zlate,sada su one razigrane ruskinje u haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.
Ruže se prelijevaju u tisuće boja.I njih tri više nisu ruskinje,one su divlje tatarke,ljute kozakinje,nježne jemenke.
Toliko ljepote,malena naša ti nisi vidjela nigdje.A mi je tebi svu poklanjamo.Govorila su ružina tjela.
Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:
Подмосковные вечера ,e'hej sele moja…
Tu bi mu glas zamro.Umorio bi se.
Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre ,grudi nove dame,da mu ne vide suze.Muško je on. Nova se čudi,odakle joj tolika sreća, da zaviri u ovaj đardin,u kojem toliko muzike i ljubavi ima.
No ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :
Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,
Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?
Ti bi gorko zaplakala,sjećala se najmilijih.
Svi bi za tobom plakali.
Samo ne i dobri. Mali Princ.Ne , on ne bi.
On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu i u svoju seharu bola ih skalanjao.
Znala si ,da smo srcima prihvatili tvoju poruku koja je postala naša istina:
„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“
Malena naša,
Mi smo dodali,ni od tuge se ne umire.neko samo presvisne,a mi se zaledimo kao ti.
Mnogo je neukih ljudi na svijetu.Oni te nazivaju „jednim talentom najraskošnijih ,a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka.
Nisi ti talenat ,ti si jedna od najraskošnijih riječi poezijeNe ruske i ne 20.vijeka,već poezije od Postanja.
Da ,bilo je tragike u tvom životu.I stvarne boli i gladi.Revolucija,ne Majčica Rusija,te modbacila. Ne može se istina podnijeti.
Djecu si dom dala da prežive.Trogodišnja kćerka Irina ti u njemu umire.Zbog starije Arijadne će revolucija ubiti tebe.U svakom slučaju si bila nepodobna.Majka njemica-poljakinja.otac i majka aristokrati,muž bjelogardejac,zet ,Arijadnin muž zapadni špijun.
Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina.Ona bi te ubila.Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini,.Kažu bio je ludo hrabar,kao da je želio da pogine.Ostao je sam na ovom takarli svijetu.
Grlice naša,
Nismo progutali bajku da si se ubila i ne želimo,sve da je i istinita.Decenije gladi si prebrodila da bi te malo ruske zime slomilo.
Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom.
Ti, majstor poetike da odaber krvnički kraj:vješanje konopcom.Ne, toga se izgladnjele ruke ženske ruke ne bi dosjetile.
A i grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.
A mi smo djeci ,nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:
„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.
– A vrane? – Ostale su vrane.
– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.
– Zašto su otišli? – Da krila olagane.
– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,
San na stepskom konju samo što nije.
– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.
Moj labud beli, znaš, tamo ti je…
Među neukim, ima i ljudi sa srcem i osjećaju za vrsnost.Izvukli te iz hladne grobnice,oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju ,preko vaskolikog dunjaluka. I dolepršaju u naše mahale i đardine.
Držali smo se tvoje poruke:
„dom svaki tuđ, a hram pust”
i svoj Grad čednosti nikad nismo napustili.Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili na cjedilu.I ne pitaj ,mila.
A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala.Prag i Pariz,pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi.Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla.
Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:
Ja sam stranica tvoga pera.
Bela stranica. Ja sve primam.
Ja sam čuvar tvoga dobra.
Ja uvek stostruko vraćam.
Ja sam selo i crna zemlja.
Ti si moje sunce i moja kiša.
Ti si Bog i Gospodin, a ja
Crna zemlja i bela hartija.
Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo.I one su kucale na naša vrata,i kod nas je bilo tragike,ne i gladi.
Naučila si nas da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta.Otvorila si nam oči.Nismo hudili za svojim životima ,koje smo krojili po mjeri nas samih,jer si nam pjevala o slobodi i istini.Zahvalni smo ti na tome.
Rastužuje nas kad o tebi kažu:
„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludnog sina koji u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“
Ne vide svu onu ljubav i zabrinutost za male obične ljude,koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u skobodi.
Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti ,ne bi li njene riječi ,negdje u pustinjama ljudsjkom uma ,bar mali eho izazvale.
Ne vide da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi,a pomoći ne može dobiti.N
NNe vide da je to bol svih majki od postanja,koja od nečovječnosti djecu gube..
Ne čuju krik ljudskosti zaljubljene u život po mjeri neba.
Ne shvataju krik žena koja:
Istinu znam! Bivše istine na stranu!
Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!
Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!
O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?
Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.
Skoro će mećava zvezda u nebu stati.
Pod zemljom ćemo evo usniti i mi
Što na njoj nedadosmo jedno drugom spati
srce.
Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju.Grklice su popadale ne tlo đardina.Sluteći rekvijum.Njemu su se ruke počele kočiti.On pogledava ka gošći,ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije,za Moriće još manje,jer ovdje ubijena majka hoće da sni.
Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.
Dobri je nježno obgrli.Laganu ko san, bi je podigao je i položio na ležaj nadanja.Njenih i naših,
Prekrio je velovima ljubavi,cjelov joj spustio na čelo,tamo gdje se sa bujnom kosom spaja i šapnuo joj:
Malena naša
Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.
Mnogo je ljubavi i milosti u njima.
Potrebni su ovom svijetu.
Ali u ljudi nekako da se vremena za njih nema.
A i neki zli ljudi ne daju da se one nađu i cvjetaju.
Djevojčice naša,
Još čutimo tvoje istinite riječi i ljubav kojoj si nas naučila.
Sada se malo odmori i mirno spij.
Ništa se ne boj.
Mi ćemo paziti na tvoje darove.
Volimo te.
Marina Cvetajeva i njena bol
Ona je darovala svijetu prelijepu poeziju. Iskrenu, neposrednu, prodornu …
Marina Cvetajeva – je najveća ruska i svejtska pjesnikinja dvadesetog vijeka . Njenu tragičnu sudbini oplakali su svi dobri ljudi koji je poznaju.
Besprijekorno i čarobno talentovana talentovana, piše poeziju već sa 6 godina, i na ruskom, i na francuskom i na njemačkom!
Prvom zbirkom pjesama, koju je objavila sa 18 godina, je naprečac privukla pozornost javnosti i poetskog miljea.
O njenom životu i poeziji uglasb+vnom je sve rečeno. U predahu je pravila zabilješke, kratke misaone crtice, o onome šta je tišti, okupira o čemu razmišlja.
Odlučili smo se da vam predstavimo 25 citata ove prelijepe i jedinstvene žene i umjetnice , koji otkrivaju svu dubinu i mudrost misli osjećanja koji su se ispleli oko njene tragične sudbine:
1. “Voljeću te cijelo ljeto” – zvuči ubjedljivije od “cio život”, i što je najvažnije – mnogo duže!
2. Ako biste sada ušli i rekli: “Ja odlazim, zauvijek” – ili “Mislim da Vas više ne volim” – čini mi se da ne bih osjetila ništa novo: svaki put kada Vi odlazite, svaki sat, kada Vas nema – nema Vas zauvijek i Vi ne volite mene.
3. Zaljubljuješ se samo u strano, srodno – voliš.
4. Susreti su potrebni za ljubav, za ostalo postoje knjige.
5. Stvaralaštvo je opšte djelo, stvoreno usamljeno.
6. U svijetu postoji ograničen broj duša i neograničen broj tijela.
7. Voljeti znači vidjeti čovjeka takog, kakvog ga je Bog zamislio i ne oblikovali roditelji.
8. Ako volim čovjeka, želim da mu od mene bude bolje – barem od prišivenog dugmeta. Od prišivenog dugmeta – od sve moje duše.
9. Uspjeh – to je uspjeti.
10. Šta možeš znati o meni, ako nikad nijesi spavao sa mnom i nijesi pio?
11. Nema na zemlji drugog Vas.
12. Ne želim da imam tačku viđenja. Želim da imam viđenje.
13. Slušaj i zapamti: svako ko se smije nesreći drugoga, je budala ili nitkov; najčešće i jedno i drugo.
14. Jedino što ljudi ne opraštaju je to, što si se i bez njih na kraju krajeva, snašao.
15. Vajar zavisi od gline. Slikar od boja. Muzičar od struna. Kod umjetnika, muzičara može se zaustaviti ruka. Kod pjesnika samo srce.
16. “Strpljen – spašen”. Volim ovu frazu, samo izokrenutu.
17. Omiljene stvari su mi: muzika, priroda, poezija, usamljenost. Voljela sam pusta mjesta koja se nikome nijesu sviđala. Volim fiziku, i njene misteriozne zakone privlačenja i odbijanja, liče mi na ljubav i mržnju.
18. Po jednom sam – prava žena, svima sudim po sebi, svakome stavljam u usta – svoje riječi, u grudi – svoja osjećanja. Zato su mi svi od prvog minuta: dobri, velikodušni, darežljivi, neispavani i bezumni.
19. Koliko bolje vidim čovjeka kada nijesam sa njim!
20. Niko ne želi – niko ne može da shvati jedno: da sam sasvim sama. Poznanika i prijatelja je cijela Moskva, ali ni jednoga ko je za mene – nema, ko bi bez mene! – umro.
21. Muškarci se nijesu navikli na bol, kao životinje. Kada ih boli, odmah im ovolike oči, da sve moguće uradiš, samo da bi prestali.
22. Maštamo zajedno, spavamo zajedno, ali plačemo uvijek sami.
23. Oh, moj Bože, kažu da nema duše! A šta me sada boli? – Nije zub, ni glava, ni ruka, i nijesu grudi – ne, grudi, u grudi, tamo gdje se diše – dišem duboko: ne boli, ali sve vrijeme boli, sve vrijeme cvili, nepodnošljivo!
24. Ljudski, možemo ponekad voljeti deset, sa ljubavlju – mnogo – dva. Nečovječno – uvijek jednog.
25. Želim takvu skromnu, ubistveno – jednostavnu stvar: da kad uđem, čovjek se obraduje.
Neadresirano pismo roditeljima
Sveta Tereza je jedne prilike rekla:
„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.
Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.
On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.
On želi da vi nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I to je velika ljubav.
A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.
Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna svoga Stvoritelja.
Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.
Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?
Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?
Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?
Možda su nas neki rastanci boljeli?
Možda nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?
Možda!
Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.
Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemam vremena?
Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.
Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.
Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?
Kad roditelj umre, ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.
Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.
Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.
Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.
I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao djeca.A djeca sve znaju ili osjete.
Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.
Nije njima žao mrijeti.
Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali, svaki dan, svaki tren pokazivali.
Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali roditelji.
Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U životu mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.
Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.
Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav jedine bezuslovne ljubav. U životu se dese i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom, ne prođu sasvim dobro.
Kad smo srećni ,zašto misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.
Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.
Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.
Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.
Zašto insan plače nad danima kada je sretan bio?
Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.
Otgnuti fragment – Recept za otklanjanje umora
Ispovjest jedne Dame
Moj povratak sa posla
Počelo je nekako umorno.
Dođem sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.
On stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.
Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto.Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.
Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je od nekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me lakše u čelo ljubi.
Uzima mi tašnu, na stolić je , zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.
Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.
Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji, kožni tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.
Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.
Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.
Bluza je pala sa strane.
Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .
Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.
Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat i na kraju članke.
I masira i ljubi, sve do jednoga i opet još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i da se polako povlači.
Napetosti skoro da i nema.
Sad sam ja u maloj bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.
Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me mami i da uđem i zaronim. On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.
I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše izranjati poslije sedmog dana.
Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on se trzno, na trenutak zamislio pa kaže:
– Nagost žene u ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.
Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti golog ženskog tijela.
Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.
Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:
– Dobro došla kući, mila moja.
Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla, ja mu uzvraćam.
– Bolje te našla, mili moj.
***
Tako vam to ide mile moje.
Još samo treba naći tak'og blentoviju. Skoro da su izumrli.
Bleki – Tuga je dugo ime Krhke ruže
Slike malo govore
riječi još manje
A Krhko proljeće
boli život
kako bol i suze
u slike i riječi u zapis pretvoriti
sasvim lako
ljubavlju i snovima ih obojiti
A šta je to sevdah
Bilo je to ljeta 1968. godine. Na plaži dva su djeteta, djevojčica i dječak, dvije grlice male. Dječak i tujinka se miluju i ljube. Tada nije bila njegov život. Kasnije će je on tako i proljećem svojim zvati; jer je otišla. Prije toga ,za sva vremena, svoju je ljubav njemu darovala. Miluju se i ljube; ljube i stidljivo maze. Nikog nema, sami su, tišina ih spaja. Krajolik ih smiruje i bodri.
Mjesec se nasred neba zaustavio. Stidljivo jedan prozračni oblačić pred oči stavio. Neće da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece nešto nestašno rade.Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga. Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.
Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.
Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.
Odjednom ničim izazvana djevočica dječaka ozbiljno upita:
A šta je to sevdah mili moj?
Blesan je zatečen ne sto već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.
Đe me nađe, konta on. Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti sjeti se Sulje, Solomona, neki mu ko rod dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:
– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.
-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.
-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah.
-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.
– Hoću malena moja,ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.
Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali slađahne aktere.
Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Dio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah.
Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.
Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.
A šta je sevdah pitala me djevočica mila ,što se nenadano međ’ oblake skrila?!
Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili ,kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.
Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.
Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakari.
Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.
Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.
Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.
To je dio sevdaha: poetika i snovi.
Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.
Šta je sevdah to je teško objasniti.
Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…
Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.
O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.
Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.
Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.
Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.
Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila tanka ko dlaka dohaka zlom insanu.
Umiralo se onako,polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoja duša izdala.
Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu i sofri meze i pića,kao predjelo sevdahu i ljubavi.
Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba.
I jošte meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.
Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.
Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Vesne proljeće, Anabel Lee i Ane Snjegine, grlice, klinke i vrapčići, iz srca Sanje, Jasne, Sonje, Anđele, iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princom, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane, djevojčica, nježna žena Fahreta , Senke, Kaliopi, Vlaste, Bisere milo moje, jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem, Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem, Silvana Zilha sa ranama, klinka Pjaf, Velike Besi, Bili i Janis, i princeza Dajana …
Nabrajanje nam uvijek ne ide od ruke, ponekad nešto zaboravimo,ispustimo; ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.
Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo.
Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajka pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.
Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.
Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :
Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.
Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.
Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.
Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.
Duše predane bezuslovnoj ljubavi Jedinog oslonca apsolutne istine.
Duše zaljubljene u krajolik i podneblje; sveto i iskreno, prelijepo i vječno, mirisno i modro zeleno.
Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora teče.
Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo –Grad Čednosti.
Duše zaljubljene u milost ljubavi, dobrotu čovjeka, ljubavnicu svoju.
Duše zaljubljene u radost ljubavi, dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.
Pa ti draga,milo moje traži i nađi definiciju sevdaha.
I zapamti : sevdah i ljubav su ponekad gori od mržnje.
Lome te, zamaraju i slamaju, šamaraju i guše, na plač i krik tjeraju, ranjavaju i bole i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.
Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih, kaže sevdah , koji kao duh obilazi i miluje kapije zaljubljenih.
Kemal Monteno – naš Prijatelj
Godišnjice.
Sretne ili tužne.
Ljudi ih pamte , obilježavaju.
In memoriam godišnjice. Za neuke ljude su tužne , a ne bi trebale biti.
Velikom čovjeku Kemalu Montenu je juče bilo treća godišnjica što nije među svojima, među nama , na ovom prelijepom Baosanskom dunjaluku.
Koliko je bitno što se niko nije sjetio da posjeti njegovo poslijednje počivalište.
Ni najbliži.
Nije naše da razmišljamo o tome.
Kemal Monteno ljudina bi se ljutio na ta prizmena razmišljanja.
Da je još uvijek među nama , na jučerašnji dan , skupio društvo Meleka i poeta , Jenis, Magi, Davora , Bodu , Đoku, Arsena , Vtini… i odveo ih u Miris dunja.
Ne bi mogao na Vrelo Bosne, umro je u nezgiodan čas , ali poetski u svom stilu. Hiljadu pahulja bijelih… jedne noći u decembru…
Pogriješio je malo, bio je 21, januar 2015. kada je rekao:
Umoran sam ti grade, Sarajevo ljubavi Moja i Bosno , Zemljo moja i ženo ljubavi jedina , moram malo počinuti.
Sklopio je oči , tiho , nježno i usnio. Kažu vidjeli su prelijepu svjetlost koja je poletjela ka nebu.
Takva je bila i muzika kojom nas je decenijama radovao.
Kao i njegova duša , znate onu Dušo moja ili onu o Lidiji.
Nevinost i dobrota prije svega.
Tiha , nježna , snena , prelijepa i svetlosna , vesela ili tužna , a ljubavna, uznosila je srca svih nas ka nebu.
Bilo bi tu svega , valja ova , ića i pića , i prije svega …
A šta ste vi mislili?
Ljubavi , žena i muzike.
Sve što je Kemal Monteno radio bilo je iz ljubavi.
Njegove se ljubavi znaju.
Sarajevo Grad čednosti, Modra rijeka naše mladosti, Bosna zemlja Božije milosti i
Žena , to preidvno nebesko biće Žena, i ljudi svi ljudi bez iznimke.
Kada kažemo ljudi govorimo o ljudima, ne o onima koji to nisu.
Gledamo i ježimo se.
Uzeo bi gitau u ruku pogledao u Pjevača, on bi mu klimnuo i čuli bi se zvuci…
Zvuci koji nas i danas nježe. Bole.
Takav vam je bio Kemica . Pjesnik i vjesnik ljubavi.
Hvala ti Veliki Čovječe.