Čarolija sutona

 

 

Predvečerje

 

Tirkjizna noć

 

Plavetni đardin

 

Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941

 

 

 

Mila,

prelijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

ne znaš

malo smo se mimoišli

ne rekosmo ti

družica si naša bila

noći si provodila u vrtovima

naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula postaviljen je bjeličasti ležaj

od ljubavi i snova

prekrili ga modrinom neba

išarali iskričavim zvjezdicama

obasjali putanjama maglica

mjesec obojili čežnojm

u našem društvu

prozračna Ti

vječiti tragalac

zeru bi predahnula

svoju bol bi sa nama

blentovijama podjelila

bilo bi ti lakše

mrven

ali i to je nešto

zar ne

krhki Cvijete naš

čak bi se i nasmijala

onom blesavom Debi kad bi rekao

zbog tebe bih salto mortale

s bembašćanske brane

dva puta smandrljo

treći put ne bih smio

zasigurno bih se na smrt slomio

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

mignuo na ljubav svoju

Zlata bi rasplela glas

Frka bi postala labuđi ples

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

njoj je Herco herc netom slomio

znamo boljelo te

rodni grad te nije uspio zaštiti

rođene ti ubio

no stih muzika i družba je lijek

Dobri bi ti prišao naklonio se

ruku prižio

Ti bi se časak dvoumila

njegove tužne djetinje oči bi te ubijedile

ruka u ruci i lagani valcer bi počeo

al nestašno dijete hoće dodir

valcer prelijeva u tango

ti ga gledaš poprijeko

zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena

molim te budi krotka

ovo su mirisi našilh ljetnih

podmoskovski večeri

; Ti kao da bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo

pokreti bi postali ples zaljubljenih

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj bi dodao malo bolera

Osmjeh ti prelazi licem

predaješ se dodirima

sjećajući se ljubavi svojih

pogledala bi u oči djeteta

što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda i nije tango

vidjela istu bol koju ti nosiš

pomišljaš

evo još jedno ubogo biće

što tuđe terete prti

prvila bi se jače uz njega

neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće

“Kao desna i lijeva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.”

tu bi on naglo zastao i prekinuo

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

tu znam

i nastavila gdje je on stade

“Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.”

on bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna

stid djetinji uvijek poljubce mami

Ti mu ga poklanjaš

njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas

Marina Cvetajeva

prijateljice naših tuga

tebi srce malo mekša

još jedan poljubac daješ

ništa ne košta

a i vi ste već par

mniješ

nisu ova djeca nimalo bezazlena

kradu te

malo po malo

snove neke nove nose

on bi vidio da si se umorila

odveo te do anwnog ležaja počinka

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih

gledao te ne trepćeći

bojeći se da mu ne pobjegneš

tvoje ruke bi prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna vječnosti

Mojsije je u elementu

večeras Najvbeću Damu Tuge

za gošću imaju

Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja

sada imaju prizvuk valcera sa Sene

Rjabinjuške i Kaline

Lela Jela Jelena bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate

postaju razigrane plavetne Ruskinje

uzbibanih grudi raspojasanih bedara

što lahor tijelima um mute

u haljinama žarkih boja

oplemenjim stotinama ruža

što se iza velova tananih boja

kriju i izviru uspomene prošle

ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja

njih tri više nisu ruskinje

one su divlje tatarke

ljute kozakinje

nježne jermenke

toliko ljepote nježnosti i ljubavi

Malena naša

ti nisi vidjela nigdje

mi je tebi svu poklanjamo

govorila su ružina tjela

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера , e’ hej sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio se

Baška Baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho postament grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on

nova se čudi odakle joj tolika sreća

da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima

no ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha

što jesajem prosušese đardinom

“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?”

Malena ti bi gorko zaplakala

sjećala se najmilijih

svi bi za tobom plakali

samo ne i Dobri

Mali Princ

Ne , oni ne bi

on bi poljupcima skupljao

rosu tvojih očiju

upijao suze i tugu

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi srcem djetinjim prihvatio je tvoju poruku

„ Ako se od sreće ne umire,

onda se u svakom slučaju

od tuge okameni.“

Malena naša

mi smo dodali

ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti

tiho kroz vrijeme učila si nas

da se sa svojim tugama izborimo

one su kucale na naša vrata

i kod nas je bilo tragike

no ne i prevelike gladi

tiho kroz šum vjetra učila si nas

da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta

otvorila nam oči

nismo hudili za svojim životima

krojenih po mjeri nas samih

jer si nam pjevala o ljubavi i istini

čudan je ovaj svijet

ne vide bol djevojčice laneta

kojoj peostaje samo da vrišti i vrišti

ne bi li njene riječi

negdje u pustinjama ljudsjkog uma

bar mali eho svijesti izazvale

ne vide slijepci

a je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne dobija

ne vide licemjeri

koja od nečovječnosti djecu gube

ne čuju krik ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba

ne shvataju krik djevojčice

majke koja

Istinu zna

tu negdje bi Mojsije morao završiti simfoniju

grlice bi popadale na rosu đardina

sluteći rekvijum

njemu su se ruke počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije

za baladu još manje

jer ovdje ubijena majka hoće da sni

vidjelo se

naša mirisna centofilija

Marina Cvjetajeva je potresena i umorna

Dobri je nježno obgrli

laganu ko san

bi je podigao

položio na ležaj nadanja

njenih i naših

prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja

šapnuo joj

Malena naša

nećeš se ljutiti

ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo

mnogo je ljubavi i milosti u njima

potrebni su na ovom svijetu svima

Djevojčice Mila

još čutimo istinite riječi tvoje

ljubav kojoj si nas naučila

sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj

mi ćemo paziti na tvoje darove

Volimo te

iste te noći

neko novo dijete hrli da pita

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane

 

Ona je darovala svijetu prelijepu poeziju. Iskrenu, neposrednu, prodornu …

​Marina Cvetajeva – je najveća ruska i svejtska  pjesnikinja dvadesetog vijeka . Njenu tragičnu sudbini oplakali su svi dobri ljudi koji je poznaju.

Besprijekorno i čarobno talentovana talentovana,   piše poeziju već sa 6 godina, i   na ruskom,  i na francuskom i na njemačkom!

Prvom zbirkom pjesama, koju je  objavila  sa 18 godina, je naprečac privukla pozornost javnosti i poetskog miljea.

O njenom životu i poeziji uglasb+vnom je sve rečeno. U predahu je pravila zabilješke, kratke misaone crtice, o onome šta je tišti, okupira o čemu razmišlja.

Odlučili smo se da vam predstavimo ​25 citata ove prelijepe i jedinstvene žene i umjetnice , koji otkrivaju svu dubinu i mudrost misli  osjećanja koji su se ispleli oko njene tragične sudbine:

1. “Voljeću te cijelo ljeto” – zvuči ubjedljivije od “cio život”, i što je najvažnije – mnogo duže!

2. Ako biste sada ušli i rekli: “Ja odlazim, zauvijek” – ili “Mislim da Vas više ne volim” – čini mi se da ne bih osjetila ništa novo: svaki put kada Vi odlazite, svaki sat, kada Vas nema – nema Vas zauvijek i Vi ne volite mene.

3. Zaljubljuješ se samo u strano, srodno – voliš.

4. Susreti su potrebni za ljubav, za ostalo postoje knjige.

5. Stvaralaštvo je opšte djelo, stvoreno usamljeno.

6. U svijetu postoji ograničen broj duša i neograničen broj tijela.

7. Voljeti znači vidjeti čovjeka takog, kakvog ga je Bog zamislio i ne oblikovali roditelji.

8. Ako volim čovjeka, želim da mu od mene bude bolje – barem od prišivenog dugmeta. Od prišivenog dugmeta – od sve moje duše.

9. Uspjeh – to je uspjeti.

10. Šta možeš znati o meni, ako nikad nijesi spavao sa mnom i nijesi pio?

11. Nema na zemlji drugog Vas.

12. Ne želim da imam tačku viđenja. Želim da imam viđenje.

13. Slušaj i zapamti: svako ko se smije nesreći drugoga, je budala ili nitkov; najčešće i jedno i drugo.

14. Jedino što ljudi ne opraštaju je to, što si se i bez njih na kraju krajeva, snašao.

15. Vajar zavisi od gline. Slikar od boja. Muzičar od struna. Kod umjetnika, muzičara može se zaustaviti ruka. Kod pjesnika samo srce.

16. “Strpljen – spašen”. Volim ovu frazu, samo izokrenutu.

17. Omiljene stvari su mi: muzika, priroda, poezija, usamljenost. Voljela sam pusta mjesta koja se nikome nijesu sviđala. Volim fiziku, i njene misteriozne zakone privlačenja i odbijanja, liče mi na ljubav i mržnju.
​18. Po jednom sam – prava žena, svima sudim po sebi, svakome stavljam u usta – svoje riječi, u grudi – svoja osjećanja. Zato su mi svi od prvog minuta: dobri, velikodušni, darežljivi, neispavani i bezumni.

19. Koliko bolje vidim čovjeka kada nijesam sa njim!

20. Niko ne želi – niko ne može da shvati jedno: da sam sasvim sama. Poznanika i prijatelja je cijela Moskva, ali ni jednoga ko je za mene – nema, ko bi bez mene! – umro.

21. Muškarci se nijesu navikli na bol, kao životinje. Kada ih boli, odmah im ovolike oči, da sve moguće uradiš, samo da bi prestali.

22. Maštamo zajedno, spavamo zajedno, ali plačemo uvijek sami.

23. Oh, moj Bože, kažu da nema duše! A šta me sada boli? – Nije zub, ni glava, ni ruka, i nijesu grudi – ne, grudi, u grudi, tamo gdje se diše – dišem duboko: ne boli, ali sve vrijeme boli, sve vrijeme cvili, nepodnošljivo!

24. Ljudski, možemo ponekad voljeti deset, sa ljubavlju – mnogo – dva. Nečovječno – uvijek jednog.

25. Želim takvu skromnu, ubistveno – jednostavnu stvar: da kad uđem, čovjek se obraduje.

 

 Sveta Tereza je jedne prilike  rekla:

„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.

Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.

On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.

On želi da  vi  nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I  to je velika ljubav.

A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.

Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna  svoga Stvoritelja.

Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.

Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?

Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?

Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?

Možda su nas neki rastanci boljeli?

Možda  nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?

Možda!

Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.

Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemam vremena?

Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.

Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.

Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?

Kad roditelj umre,   ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.

Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje  roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.

Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.

Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.

I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao  djeca.A djeca sve znaju ili osjete.

Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.

Nije njima žao mrijeti.

Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali,  svaki dan, svaki tren pokazivali.

Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali  roditelji.

Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U  životu  mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.

Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.

Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav    jedine  bezuslovne ljubav. U životu se dese  i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom,  ne prođu sasvim dobro.

Kad smo srećni ,zašto  misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.

Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.

Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.

Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.

Zašto  insan plače nad danima kada je sretan bio?

Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su   poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.

 

Ispovjest jedne Dame

 

Moj povratak sa posla

 

Počelo je nekako umorno.

 

Dođem  sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto.Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je od nekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

Uzima mi tašnu, na stolić je ,  zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji,  kožni  tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene  malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .

Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me  mami i da uđem i zaronim.  On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.

I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše  izranjati poslije sedmog dana.

Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on  se trzno, na trenutak zamislio pa  kaže:

– Nagost  žene u  ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me  srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.

Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

***

Tako vam to ide mile moje.

Još samo treba naći tak'og blentoviju. Skoro da su izumrli.

 

 

Slike malo govore

riječi još manje

 

A Krhko proljeće

boli život

 

kako bol i suze

u slike i riječi u zapis  pretvoriti

 

sasvim lako

ljubavlju i  snovima ih  obojiti

 

Cignaska noć

 

Sarajevska Gorica – ciganska mahala

 

Radost i ples

 

Anđeo ljubavi

 

Čarolija

**

 

Danas smo malo nježniji  i sneniji, ako je to ikako moguće.

Jedno dijete , dobrota i čednost mila, Cigančica prelijepa,Anđeo ljubavi nas u srce dirnula.

Poslala nam pjesmu, kaže poslušajte je, danas je nama Ciganima naš dan, Mi ga po svom običaju slavimo duže od onih koji nisu Cigani. Četiri dana.A mere i sedam.

Kako nećemo mila djevojčice.Namah.

Odavno je mjerkamo , ali ne možemo ništa  pristaviti bez njene pomoći.

A pjesma opet, kaže; onako u prenesenom smislu:

Pogledajte malo kroz prozor.

Nemojte da vam  sada suze poteknu od miline .

Trebaće vem kasnije.

Lijep dan , prošlogodišnji je i ovogodišnji.

Plav i sunčan ,proljeće šareni i  bjelasa, miriše na milost i ljubav.

Zamislite  slobodan vam je dan, onaj jedan  od vikenda koji ste

propustili ,jer ste bili zabrinuti i umorni.

Po običaju ,zbog gluposti.

Ugledajte se na Cigane, po modernom Rome.

Oni još uvijek žale što su im uzeli čerge.

Kažu kompenzirali im!

Aha. I opet AHA.

Dali im moderno ime i dan u svjetskom kalendaru.

A oni nisu ništa tražili. Samo slobodu i ljubav.

I livade cvijetne, ljubičice , janje, ruže ,pa i oskoruše,što da ne. Čak i divlje.

Bagremi i lipe cvijetaju. Putevi vode u slobodu.

Jure konji černjoglavi,letu mange letu štuke.

A mali cigančići pažljivo gledaju šta štuke rade i uče se.

A štuke? E, pa one su izmislile  štukanje,zar ne?

Joj , Bože milostivi  koliko imaš puteva , a sve ih treba preći.

Jorgovani mirišu.

Djeca su vesela, bezbrižno se vrte po cvijetnom tepihu.

Vi u hladu trešnje koja je tek probeharala .

U daljini klopara karavan , konji veselo ržu, zemlja sneno drhti .

Muzika razgaljuje srce. To dobri ljudi putima svojim hode.

A u vašem naručju opojno miriše najmirisaviji i najljepši dunjalučki cvijet.

Vaša ljubav.

Vi ste opijeni i raznježeni.

Shavatate , sve slavi Gospoda svoga.

I priroda i muzika i ova čerga , što u lutanju će svom jednog dana

doseći  nebeske pute i širine.

Hvala i slava Bogu Gospodaru svijetova, Jedinom Milostivom.

Zavirite  sada u nutrinu svoju.

Šta  čekate?

Sada možete one suze pustiti.

Što bi poete rekle.

-Alelujah

U prevodu:

???

Ma, šta je danas sa tim prevodiocem?

Gdje se dao?

Ah ,oprostite, eno ga,  sakrio se ispod stola i plače.

Neće da ga vide. Muškarčine ne plaču.

A tebi Cigančice mila,velika hvala za ovaj današnji lijepokaz i

uspomene što sa suzama naviru.

I sretan ti i berićetan ovaj dan, praznik , svi dani i u njima  mnogo,

mnogo ljubavi.

I tvome divnom narodu.

A tko da zna , prelijepa Ljiljana ,možda nam se puti opet sretnu .