Listopadne oliti oktobarske reminiscencije

 

Listopad

Tisuću velova a jedna žena

Tisuću velova jedne žene

 Ona i velovi

Torzo i velovi

Afroditin brežuljak

Mnogo je prelijepih stađuna i uvijek novih dana prošlo , pa više nisu novi. Sada su već birvaktile.Ali nemojmo se zavaravati , dani su vječni. Samo se povuku.

Nisu sebični ko ljudi – ja pa ja. Dozvoljavaju da i drugi dani nađu svoje mjesto pod suncem.

Koliko juče nismo obratili pažnju na konstataciju prepisivača:

-U slavenskim jezicima listopad je dobio ime po tome što u tom mjesecu najviše opada lišće biljaka.

Jah . Vala su jako pametni!

Pa neće valjda lišće otpadati sa hajvana ili insana. Ili recimo ameba. Ono što jes’ jes’. Lišće ima debele veze sa insanima i hajvanima.

Vjerovatno i sa amebama.

I ovi , a i neki drugi listovi. Kalendarski recimo . Ili papirni.

Neko  ima gutu, neki nemaju. listova , dabome. A mere bit da bidne i…

Oni koji imaju gutu , tješe one koji ih nemaju, ali se na njih ne obaziru, upravo zato što ti nemaju gutu. Tada za one koji nemaju gute ne možeš reći gute se. Oni se od stida skupe i nabešaju sebi na leđa gute.

Valja imat bilo kakvu . Jašta radi gutu – milsite vi. Hajd   dobro , nek vam bude. Mi svoje gnanje imamo.  Recimo valja imat gutu love. Jes , vala valja. Ne mre insan  niđe prispjet brez penezi.

Po džamijskim i crkvenim kuloarima pričešćuju  neuke  utješnom havom:: 

-Imaćete i vi jednog dana ako budete robovali i prepisivali kako valja.

Prićešćeni u međuvremenu  pjevaju borbene.Nikako ne mogu skontat’ da jedino mogu biti zgućeni.

I žene vole dobre gute.  Bilo kakve. Samo nek je berićetno i dobro gućeno. Ostalo će se sve posložiti.

I mi volimo posložiti.

Šta ste se zabezeknuli?

Volimo red i mir. To znači sve pospremiti i staviti na svoje mjesto.Joj da samo znate šta se sve može mere na pravo  mjesto dobro turiti.Tada se naše partnerice nemaju šta buniti. Kad god se sređene ustanu vesele i raspjevano cvrkuću , jer svuda oko sebe vide mir i ljepotu.   Neked se euforično pobune i traže da se ponovo sve složi. Kao da bude siguro da je sve dobro urađeno.

I jopet. Samo turaj. A neke stalno traže da se nešto slaže.

Te su perfekcioniste.

Ponekd pomislimo joj naša leđa. Od toliko slaganja može nam se nešto ušćaknuti.

Recimo neki ud ili neka kost. napriliku pubična ili krstična. Iako nismo sigurni da ih imamo. Mislimo nije to za nas. Mi nismo nikad bili stidni. Niti nismo kršteni. Pametni nam roditelji bili. Svaki pričešćenik u svetu vodu umače svoje crno ispod noktiju , i skida grijehe sa uprljane savjesti. I tom vodom su hotjeli nas krstiti.

Babo reče :

-Bjaž ba. Nisam levat prljat djete. Kad odraste nek se samo kupa i sveti , po sedam puta ako treba , sa ljubama u Modroj rijeci. Hem sveta , hem čista , hem vječna voda.

Kad smo odrasli skontali smo –  nije to za nas.Valjda. Mnijemo , nismo pubertetlije da umačemo glavu u hladnu vodu. Mere se čojk prehladiti  i eto belaja. A opet , gluho bilo posvećeni moramo paziti šta radimo. A virusa na sve strane. Ne moreju nas nacijepiti kolko se virusa iskotilo. A i mi ne bi , ali moramo  zgriješiti koliko one traže da griješimo. Joj plahih grijehova ljudi naši. Džab , džabe nam nauk da smo iz raja išćerani zbog istih falinki. Ne mere čovjeka niko pameti nadolmiti kad mu ona začevrta mali mozak. Veliki se uvijek sakriva od velike pameti. A mali se uvijek buba . Normalno mi mislimo na mozak. A vi? Baš ste brezobrazni.Šta hudom insanu neće sve pasti na … Um dakako.

A opet privlačno nam posvećenje u Modroj rijeci. Znamo , one posvećena opetovanja traže  za naše dobro. Uče nas redu i prirodnom zakonu. I izdržljivosti. Sve treba stalno slagati i pospremati. Osnov higijene i urednosti. I kuveta.

A tek  kad je žena uređena , tj. sređena – onda je sve u najboljem redu. Isto ko da je po rođenju svetom vodicom poškropljena. Pravi anđeo bez grijeha ikakvog. Koliko se zna. Ono što se ne zna ne mere se ni trtljati.

Crvkuće žena ko hor slavuja u zlatnim krletkama na Solomonovom / Sulejmanovom dvoru od biljura.Moš joj vrata otvoriti , neće ti ona pobjeći. Ni jena. Nije blesava. Opija ih miris posvećivanja.

Joj ,kakva je boni, ta čudesna žena kad je sređena i posvećena.

Hem je ugodno našminkana, hem je elegantno odjevena , kad nije razodjevena, hem je čarolija kad je razodjevena.Normalno da bi se odjela mora se prvo razodjenuti ili ustati razodjevena. Zakon svete vodice. Ne mere se u vešu vršit posvećivanje. Na čaršafu ili u  plahti – tako mere. I tada , joj ljepote.

A kad se odjene , bome se diskretno smiješi sa onih štiklica tankih k'o nogara vinske čaše. Zato mi rokamo konjak. Radi tih štiklica kad se izuju. Joj , rahatluka ljudi mili. Ali tek poslije gonga : Finito!

To mu znači sredilo se sve što se treba srediti, posvetilo se sve što se ima posvetiti , kolko god je puta trebalo . Dakle  finitiralo se na obostrano zadovoljstvo..

Ipak u tom sređivanju , posvećivanju i finitiranju  dolazi do nesporazuma među ženama. Svaka navija za brojčano uzvišenije stanje po starim  kalendarima.

Paganke insistiraju da je octo sasvim dovoljno. I vole oktobar i da se octo ponavlja svakog dana u mjesecu.Da li ta cifra uključuje i noć. Nisu se izjasnile i hinjski se smješkaju. To nam šuveli . Ne smijemo ni jene zucnuti ili sve isponove  ide na kvadraturu kruga.

Ove druge (ima ih raznih fela, ali sve su prelijepe), opet kažu da je deset prirodnije i izdašnije. One su za decembar.

Bilo octo bar ili lista pad , bilo osmi ili deseti , bilo Julija ili Georgija listovi ,ženama je najbitnije sređivanje. I to svakodnevno. Sređene i nacifrane ko zvižde.

Zato muškarci zvižduću ko zvižđe, a žene pištuću ko pišće.

Što bi rek'o naš drug Bleki , sve je u nijansama. Sređivanja, dakako.

Ko je ikad vidio da je nesređena žena zadovoljna. Ne bi ona provirila nos iz halvata dok se dobro ne sredi.  Takva joj narav. Ljubimo joj posvećeni i nesređeni karakter.

I sve ono što ide uz to. A to vam je otprilike tisuću velova.

Prava pravcata raskoš đardina.

I onda će nam neko reći da žena nije đardin.

Pojma oni nemaju!

Ma, žena je vječni đardin , u kome nema opadanja lišća. Nešto kao Ever grin Blues. Blista i sjaji , prelijevajući se u tisuću valera .

Normalno ako se redovno sređuje i posvećuje  minimum septe. I to nježno , ali energično , onako muški. I sa ljubavlju.

Što bi poete rekle: -Joj , kakva je pusta, kako je čo'ek ne bi … , volio  ko’ da je iz raja izašla.

U prevodu:

-Pjesnici redovne blude i polude kad pomisle na ženu , pa zaborave da su upravo zbog … , jabuke –  insani izbačeni iz raja.

One … , smo stavili zato što nam u momentu nija pala adekvatna riječ na pamet.

Sada smo došli tobe, a to vam znači dohavizali se , pa se ispravljamo i definišemo rečinicu kako to časnost nalaže:

-Joj , kakva je pusta, kako je insan ne bi ko jabuku milovao i na grudi privijao. A bome i pažljivo , na tanane , mimo očiju inkvizicije i malograđanštine konzumirao.

Jopet ,i jopet , i… Jabuka je baš slasno rajsko voće.

Ha, valja ova pučanstvo.

Izvinjavamo se .Mi smo čestiti , iskreni i razgovorljivi insani.  Ne mere nama i u nama ništa ostati skriveno. Mi sve dijelove , koji nam odgovaraju prepisujemo iz svetih knjiga i vjerskih običaja. Ne bi mi ništa skrajnuli ili propustili.  Sve iskantamo.

Nema ljutnje  ako nam se neka nevaljasta omakne. Ma ne žena boni ne bili . One nam  se nikad ne omaknu, niti promaknu. Ponekad se okliznu i po baksuzluku  trehnu na leđa . A pođahkad hekne na sve četiri , ko svaka mačka. Al to je dio njihovog urođenog , prirodnog šarma.

Dabome da smo mislili na eventualne nesuvislosti koje se omaknu. Ko  sređuje , mislimo pisanije , mere i da pogreši.

*

Dopisano

I nemojte misliti da je za sve kriv oni Gutenberg od tiskanja i da je svaka gućevna priča krenula od njega.

Ni slučajno!

Sve je zakuhala ljepot Eve , pa vi , ako ste imalo pametni , ufruštuljite kako. Ne meremo vam mi sve crtati.

 

In memoriam – Dubravka Grgić

 

 
 
Iz Arhiva
 

Sebilj
 
 

12 studenoga 2015 preminula je Dubravka Grgić

Vijest sasvim izvjesna ,ali neprihvatljivs.

E. takva anđeoska bića ne umiru. Samo usniju i presele se tamo gdje su oduvijek pripadala; među anđele.

A mi nismo ni tužni,jer  ona to ne bi voljela.Voljela je život i umjetnost.

Imala je bogat i ispunjen život, ali i mnogo borbe,odricanja i ponekad samoće.

Dubravka Grgić, rođena je u Splitskoj županiji na otoku Braču 1938. godine kao osmo dijete u obitelji Čeprnić.

Bilo je to bremenito djetinjstvo , djevojčice ruste kose. Biti osmo dijete,značilo je biti uskraćena za mnogo toga.Jedna od tih stvari bile su  nove haljinke , za kojima je najviše čeznula. Ni lutke nije imala.Uzela bi majčinu ruku i ninala je.Ponekad se dobro jelo,priznavala je.Ribari imaju raznovrstan ulov, koje živinče kod kuće i barem jednu kravu.

Bila je najnadarenija od sve djece.Muška djeca imaju usud – ribarski. Roditelji su pokušali da svaku od tri djevojčice  školuju barem za učiteljice.

Mila nam Dubravka je srećom  došla u Sarajevo davne 1953 godine, da nas raduje i miluje svojom dobrotom i učenošću.

O slikama da ne zborimo.

Bilo je suđeno da se Sarajevo ,Gaga i mi susretnemo i radujemo sreći poznavanja.Grad joj je ušao u srce.

Ona nama u dušu, mislimo da smo i mi   njoj bili veoma dragi.Bio je to krug ljubavi.

U Sarajevu  je završila Školu primjenjenih umjetnosti,zatim Filozofski fakultet smjer psihologija- pedagogija,jer tada nismo ,nažalost imali likovnu akademiju.

Ne znamo šta je više voljela,djecu ili slikarstvo.

Ostavila je duboke tragove i  u djeci , i  u slikarstvu.

Mnoga ” njena” djeca su učila od nje likovni odgoj,naučivši sve o dobroti i ljepoti života. I potvrdili njenu izuzetnu  privrženost i uspješnost u radu sa mladima. Njeni učenici su osvajači mnogobrojnih   međunarodna priznanja   na izložbama dječijih radova.

Naš je učila tri godine,davnih šezdesetih godina.i naučila nas kako voljeti boje .Kako se nježno i sa ljubavlju odnositi prema vizijama i bojama.Njen glavni moto je bio:

-Sve je ljubav. Ako voliš i poštuješ boje one će ti dobrom vratiti i vjerno materijalizovati  vizije.

Njena  ljepota , atraktivnost i elegancija su bili koliko legendarni,toliko mistični, da se i danas sa blagošću, sjetom  ali i ljubavlju sjećamo njenog ponosnog lika, kako brodi našom mahalom , ka našoj školi .

Bila je puna tajni, ali i ljubavi, ta prelijepa Bijela dama.

Svi smo bez izuzetka bili zaljubljeni u svoju profesoricu.Vrijedio je  snova , svaki čas proveden sa njom,svaki  potez kistom,svaki njen osmjeh i dodir.

A onda je otišla,bez pozdrava.

Nismo se ljutili. Naša ljubav je bila jača od teških vremena, koja su otjerala mnoge iz našeg Sarajeva Grada čednosti,ali ne iz naših srca.

Gaga je bila jedna od posebnih žena koje žive u djetinjem srcu ,dok to srce ne otkuca poslijednju sliku prelijepe dame.

Malo je poznato da je prelijepa slikarica   je imala svoju, privatnu, velelepnu i kolosalnu   statuu, zvanu Afrodita ( Gracija) .Decenijama je privlačila pažnju slučajnih i namjernih prolaznika ispred ateljea i stana gdje je živjela sa mužem.na početku sarajevske  ulice Višnjik.Njen muž ,akademski umjetnik,skluptor i slikar prof.Zdenko Grgić nije se libio da ovjekovječi njenu ljepotu i bez imalo ljubomore i ustručavanja je izloži sudu javnosti.

Slava ti i ogoromno hvala na ljubavi koju si nam poklonila  , mila i voljena  profesorice Dubravka Grgić.

 
 
Jedrenjak

 

Piši mi – Pismo vraćeno

 

Mila

 

Poslah Ti pismo prije monogo stađuna.

Vrnu mi se prije nekoliko vakata.

Biljeg : Adresa nepoznata

 

Predočavam ga.

Možda ga vidi tvoja duša uboga,   koja mi jednom reče :

Idi.

 

****

 

Ona Sanja

 

Srce od kristala  Tuga nebeska Ljubav kao boja snova

 

Bijela dama Krajolik plaveti i ljubavi II Rose dan

 

Mila moja

 

Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.

Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.

Glas Tvoj miluje moje  ljubavi i sjećanja, i  u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.

 

Piši mi – Balada o Ljiljani

 

Pjesma ova , već neko vrijeme

od kada je prohodala i meni doletjela me tišti.

 

Nekada davno,

sunce bilo je purpurno,

nebo safirno,

trava smaragdna,

srce milostivo,

a duša nevina.

U toj ljepoti se gubim

i vidim

Tebe,

malena moja.

 

Osmijeh si prekrasni ,

krajoliku poklonila, a plače ti se.

Pišeš mi pismo, a boli Te.

Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.

Samo pitaš da li  volim Te

i koja me tada ljubljaše.

 

Ponosna si žena ,

djevojčica ,

srna ,

a moje ćeš laži i nevjeru

preboljeti  samo da ostanem.

 

To me zabolilo mila.

 

Ponos

 

Ti nisam mogao oprostiti.

Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju,

A  si mi poklanjala.

 

Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.

 

Ali ne znam gdje si Ti,

kako da Te pronađem.

a

Pišem Ti ,

jer nemam ,

skoro da i nemam  kom.

 

Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.

Sve moje ljubavi su otišle tmo gdje bol ne stanuje..

 

Pišem Ti ,

jer sada razumijem

Tvoju ljubav i Tvoju tugu.

 

Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?

Malo je žena voljelo kao  kao što si Ti

imalo osmjeh i pjesmu

što se Ljubav zovu.

 

Umorna od čekanja mene neuviđavnoga

Ti mi pobježe.

Ne znadoh gdje!

 

Kad saznah , kasno bi za sve.

Al’ viđam Te.

Još si  mi ista, mila moja.

 

Prelijepa i krhka.

 

Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica ,

što željna  radosti osta gladna ,

jer nevinost ne želi kljucati.

 

Takva si Ti.

 

Izvini, nije pošteno , ali rečiću :

Ista ja.

 

Srce daješ, a ne pitaš ništa.

Sebe darivaš,  a boli Te.

 

Sanjaš jednu ruku ljubavi ,

usne zaljubljene.

da Ti djetinje lice  rose i miluju

 

Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.

Sram me mila moja .

 

Pustih Te da odlepršaš

ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.

 

Stidim se mila moja.

Dozvolin san ,  da Te oni bezumnik ,

oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu,

međ’ tujine odvede,

a ne progovorin,

ni jenu

ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.

 

Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje,

kao što su tamo tujinci htjeli.

 

Pišem i ne tražim da mi kažeš

kako je  srce Tvoje umorno.

Ne želim čuti da je skršeno.

 

Da i neugodno mi je,

što više ne znam od kojih pjesama

tebi bude lakše i koja tebe tišti.

 

Ali molim te vrati se, biće nam lakše.

 

Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti,

makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala,

a ja u snježnim  danima kajanja.

 

Možda će nas  još više boljeti,

ta blizina

ali bićemo na pola koraka ,

na dohvat one djetinje  ruke što miluje i voli.

 

Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.

I oprosti mi.

 

P.S

 

Mila moja,

 

Volim te

toliko

da vrnuo  bih Ti  sve pjesme i ljubav tvoju.

 

Ali pomislim, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih.

I pjesama da mi dušu steru.






												

Tango za moje ljubavi

 

Ponekad , nekako se sve posloži.

I ljubav i tuga i lijep proljenti dan i sjećanja.

I blagdan.

Meni je svaki dan praznik .

Raspoloženje odiše elegijom, onom umilnom ,toliko plemenitom da srce hoće da odleprša, noseći sjećanja u susret onima kojih nema, koji nam nedostaju.

Znalo bi   kamo, ali mu  ne daju. Još mu vrijeme  nije za  grlica  let.

Ne pomaže mu ni violine, ni klavir. Gitaru bi  , da sa sobom nosi. Jer kako će tango bez nje sa grlicama plesati.

A poželjelo se,  i njih i plesa.

Sjedim u kutku sobe. Ko dijete na tuti.  Skupio sam se, siroče napušteno od svih. Pravdam se to je zato  da dam prostora srcu ,  meštru od nježnosti i plesa.

Uzimam gitaru, onu čarobnu rubinovu i prebirem prstima. Neko bi rekao ovaj je nekad virtuoz bio i svirkom zavodio.

Aha , kako ne.

Ja vam ne umijem da sviram. Ali , ljubav i snovi mogu sve. I odjednom prsti pucnuše, žice zatitraše i  se zvuci se počeše prelivati    u akorde  , srcu mome ,  najdražeg tanga, .

Tango to Evora.

I isklopim oči, i vidim!

Srce korak po korak , prilazi Grlici miloj , zar je važno kojoj, sve ih je ono voljelo. Prima je za ruku, ljubi je u obraz , zagrli i zastane.

Gleda u mene, ja se zastidim,zastao sam je mi suze vlaže oči i ne vidim gitaru. U svakoj suzi zapisano :

-Uželio sam vas se mile moje. Toliko mi nedostajete da me život boli.

Srce mi šapuće, pusti tugu sada , vrijeme je za snove i ples.

Gitara zacvili.

Šta je sa ovim gitarama. Čim čovjeku u očima rosa zaiskri  , one jecaju. I šta da se radi? Onda insan , hrio ne htio mora zašmrcati.

Srce se priljubi uz  obraz grlice plavetne i vali krenu. Ono je samo dekor ljepoti u svili , koja leprša u njegovom naručju.

Začudo srce poprima moj lik, inače nema taj običaj. Možda misli , da će   konju  kome su noge postale stablo ukorijenjeno  u prošlostu, udahnuti lakoću kojom ono pleše.

U uglu gitara više nije sama, ima tu jedna  milozvučna violina i milozvulni hor prelijepih cigančica sa neba  koji se  glasa. Harfa u daljini  titra. Sve slavi ljubav.

Like uz lice. Korak za korakom. I okret .  I zastoj i stisak , kada u vazduhu  dodir  gori i slama , i dvije i dvije ruke,lijeve i desne. Dvije  i dvije nohe.  Noge su ljubavi  to . I okret  . A grlica je muzika koja ljubav želi.  .

Bolje da sam ostao da sjedim, ne želim da me sada srce izda.

-Neće.-šapće ona.

-Ovaj ples   moraš odsanjati  i sa  svakom svojom grlicom otplesati. Uželjele se dodira tvojih i čežnje što  ples nosi. I daj , nemoj mi lice rositi. Sve će ti se oprostiti.

Alelujah!

Memento vivere – Margita Magi Stefanović  i Janis Joplin

In memoriam Margita Magi Stefanović  i Janis Joplin

 

Memento vivere

 

Nisam vas  zaboravio, mile djevojčice

Još uvek , malo sam ljut na vas,

tek toliko da stišam tugu.

Bile ste  malo neobazrive.

Mislile ste da ljubav može sve.

 

E , nekad je mogla,

ali više ne.

 

Sada je previše tuge smrti bolesti

i sve se dešava jako brzo.

 

Nećemo reći mogle ste..

Da site mogle ovo se ne bi pisalo.

Nećemo reći ni žao nam.

Znamo da ste našle šla smiraj.

Takav vam usuad.

 

A za čim žaliti.

Živjele ste kako ste voljela.

Dok  vam bijaše vakta.

Hrabre i ponosite  iskušavale ste mogućnosti…

 

Ali bila samoća vas na kraju puta sustigla.

Sve tvoje ljubavi su ili otišle ili se otklonoile.

 

Kasno vas nalaze  jer tako ste htjele,

Znale ste znanje –

vaše vrijeme da odete vas je sustiglo.

****

Poklonio sam vam jednu bajku. Znam da ste je čitale. Ali meni je lakše kada je ponovo čitam , jer me manje boli, odlazak vaš j ili rastanak naš.

 

Grlice umiru pjevajući

janis 1                magi

Usamljena duša Sleđene iluzije  Bespomoćnost Rastanak

Rekvijum za djevojčice koje su umirale pjevajući i svirajući.

 

Neke osobe ostave duboke tragove u nama i kad ih nismo  sreli. Nesusretanje ne znači obavezno i nepoznavanje ili manje tuge zbog rastanka.

Pomislili smo da je ovaj dio dana kao stvoren   za  za rekvijum i alelujah. 

Blagi je dan. jedna od grlica je tog dana rođena.  Sretni smo,ali i tužni.

Sretni je je toplina doma sjećanja ugodna. Tužni jer neke koji bi trebali biti sa nama nisu tu.

Ni vrijeme nam ne ide na ruku.Nema snijega, sve je nekako sivo i elegično i miriše na najtužniji sevdah. Ni ezani nisu što su nekad bili, ahtungovski zvučnici grme sa minareta. Plavi sefardski tonovi se sve rjeđe prelivaju Gradom čednosti. Praznici se slave iza zatvorenih vrata u praznim domovima. Mladost je odlepršala u potrazi za “boljim” snovima .

Bosnu nam režu , kroje , hoće da je dokrajče.

 

Kolone izbjeglica sa orijenta , iz Svete zemlje, se vuku ka Evropi. Napuštajući jedan svijet , zbog nemani. Preplašeni ljudi kroče u nepoznato, u neki njima strani svijet.

Tuga je to ogromna, nemamo riječi, još uvijek ne možemo spoznati  razmjere raseljavanja.

 

Taj neki dert , ta tuga što nebo nam u dušu unosi, nas vodi u svijet pjesme i tužni život Dženis Džoplin i Margite Magi Stefanović.

Slušamo je i slušamo , za ovih malo više  pet decenija  jedne i  dvije decenije druge nikad nam se nisu učinile drugačijim. Samo su  nježnije  i snenije postajale.

Svakim novim slušanjem vaših  pjesama i muzike uvodi nas u neka nestvarna sanjanja bola, suza, traganja, ljubavi i radosti. Uvijek ste bila naš vodič u te predivne svjetove što ih samo čarobna muzika može pružiti.

 

Mi smo  njih i njihove nebeske darove  srcem prihvatali.  Šta se može? Napustile nas grlice mile.

Jednom, umorne legle su da spiju i zaspale.  I zaboravile da se probude. Prerano su te lijepe, nježnae grlice male zaspale i odlepršale u neki ljepši svijet.

Otišlje su s mišlju jer da su darovale sve što su imala pokloniti.

Jedna  grlica,Magi su je zvali,manje poznate ali ne i manje tragična joj se decenijama kasnije pridružila.U svojoj samoći i jadu vakta su nas naglo napustile.

Pominjanje naših grlica predivnog muzičkog talenta  nam pozove u sjećanje jednu knjigu iz Đenisinih,  već dalekih vremena.

Kniga se zvala : Ptice umiru pjevajući.

Mi ćemo od knjige posuditi okvir, rečenicu dvije da bi ispričali svoju priču o našim  grlicama i svim grlicama koje sličnu sudbinu dijele.

Prema jednoj aboridžanskoj  legendi u australijkim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.

Ona ima perje duginih boja i izgled  grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.

Glas koji pusti  je nešto najljepše što se može čuti  na ovom dunjaluku.

Nagovještaj krajnjih sahata  maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.

Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je  ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi  život.

Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači  među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se  i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se  biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.

Kada dođe do samrtnog  dragana;ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.

U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi; polagano i usporeno; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.

Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi  u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.

Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.

Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.

Njemu je bolno jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.

Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.

Dok probija srce trnjem glas se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače i još jače nabada  i nabada, trlja i trlja srce malo na veliki trn. Krvnik se ne  povlači i on je u ekstazi, već se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.

Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.

Takve su majke.

Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća iz probušenog srca izvire  pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.

Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.

Pojem nam poručuje ;

Ni jedna bol,patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja jesam Jedinog. 

Nažalost niko osim neba  nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj. Ljudi su oglušili od one boli i krvi koje rade.

Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice.Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi ,ljudskosti su htjele iskamčiti.

Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme;  ogrubio i u zlo se uputio.

Ljepote pjesme čini da  žrtva malene  i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.

 

Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.

 

Dženis Džoplin i Margita Stefanović Magi su bile naše malene ptičice. Naše grlica bijele , što i kad su znale da umiru pjesmu i muziku predivnu su slale i poklanjale.

Taj škripavi, promukli ječeći, unjkavi i jecajući glas  toliko kristalno čiste ljubavi i ljepote, lijepe i nježne i neuprljane još uvijek titra u našim grudima. Njen dar, njen glas  isplakan od srca, bolan i plačan je zaključan u muzičkoj sehari trajnog nebeskog testamenta.

I one neshvaćene klavijature još tragaju za svojim putanjama koje će ih odvesti do nekog srca kome je ta muzika potrebna.

 

Sreća tvoja nije bilo snimanja CT

Jednom se nešto zakuhalo sa prelijepom njenom glavicom.

Boljela je mnogo.

Svaki dan je bombardujem:

Kada ideš na snimanje?

Da li je to sveopšti CT  ili ima preporuka sa posebnim osvrtom na neki dio glave.

Ako želiš mogu taj dan ići sa tobom.

Imam iskustva sa CT .

Pa joj pojasnim:

Znaš kakve su mahalske glave, hem čoškaste,hem uvrnute, a bome i poprilično nepristupačne i neistražena.

Eto, ja sam barem deset puta bio na CT . Nikad nisu ništa našli u njoj.

Zapravo devet puta bilo duplo ništa, oće se reći preaznina BO . Deseti nađoše neke dvije tačkice što svjetlucaju ko zvijezdane iskrice . Nije ni čudo. Tri puta me rokali u glavu. Minimum. Glupi zločinci. Ne moš ti dohakat bosanskoj pametnici

Ali dok su se doturi ibretili i kontali šta li ga to mere biti, je'na se tačkica na moju žalost utulila . Oni mi rekoše da ne žalim. Il’ će se vratiti , ili će se ova što se neda , povećati haman ko neki reflektor.

Ipak za svaki slučaj ja sačuvo onaj snimak sa oba svjetla. Mnijem da se falim kako su mi se lampice upalile u slavu  četeresčetvrtog kalendara, a bome i da jemam potvrdu  da ipak ima nešto u mojoj mahalskoj blentari.

I znaš li šta je najinteresantnije Ljube moja?

Obje te tačkice se natandarile  oko hipofize i brane je.

Od čega , niko živ pa  ni hećimi to ne mogu odgonetnusti,

 I sve klimaju glavom i krste se nogama i rukama i mrmljaju:

-E, svašta u ovim bjelavskim blentarama, ne mre im čovjek falinke naći.

Ni u drugim mahalama unutar glavuša ničim se ne zaostaje. Bistričke su bistre. Vratničke uvijek  imaju neki izlaz , neka vrata, pa se nekako prokuže .

A u ovim bjelavskim puno ničega , ponešto nečega. Samo se nešto zabjelasa i to pođahkad . A jopet ća mu ga znano , možda i previše ljubavi, a mere bit da bidne i koja zera dobrote u toj praznini ulebdjela .

I sada ja ne merem protabirit jal je to dobro , jal nije.

Moš'li mi ljube moja ti štagod protabiriti i iskantat?

U tvojim čitabima ima mnogo pameti, a možda je i moj pajdo Po koju lano o skeniranju mahalske  blentače  i hipofizi.





A što se tiče slika CT ne brini. To je znak odrastanja.





Joj , jesam bistar ko notorni akšamlija na sabahu , poslije spajanja sutona i svitanja.

Znaš to ! Nazočila si.

Blekijeve priče – Milo moje , večeras sviraju poslijednji put Drugi valcer za nas

Bila je tako lijepa…

Prelijepa. Kao mjesečeva ruža.

I danas je.

Bože mili kako je imala duge ruke i nježne prste. Uh , i kako je virtuozno prebirala strune ; gitare i damare moje mladosti.

Bila je nestvarna . Kao svijet snova i uzburkano more . I danas je.

Bože mili koliko sam je volio. I ona mene. Nježno kao dodir neba i mora , kao plavet u snu.

Oh, kao svaka princeza svirala je i klavir. Izvrsno. Ali klavir joj nisu dali iznositi iz dvora.

Pogotovo ne da ga nosi ,tamo negdje , njima neznano gdje , u ulicu i snove nekog mahalaša

Čuj molim te klavir i mahala?

A ona je znala i sa mahalašem spoznala:

-U mahali sve muzika je. I snovi i ljubav valcerom i tangfom dišu. I Bog je ljubav i milost. I nada. Vjerovanje u dobrotu ljudsku i čednost djeteta i žene.

-Šta će ti više, frajerko – rekoše joj!

Sa zlom Dostojevskog sam se prvi put susreo u šestoj godini, pa onda u osmoj , opet u desetoj, nakon toga…hejbet puta. Bili su to kratki susreti , od par minuta, ali koji se urežu u pamćenje , u krv i tegare se poput krvavr boli .

U mojoj šesnaestoj godini, ona je imala koji dan više , rekla mi je čitaj Dostojevskog i možda naučiš nešto. Neka joj je sa oprostom – sretna tujinska zemlja.

A bila je – tako lijepa. Vječna i pametna. Kao i sve moje jedine ljubavi .

Bio sam poslušno dijete. Nauk dobrih roditelja ili dar od neba. Svejedno je. I čtao sam. I čitao. I učio. I ponovo čitao . Godinama. I još uvijek čitam. I učim.

Za uzvrat ja sam je učio djetinjoj ljubavi i dobroti . Stađunima. U njenom svijetu postojala je samo red i hijerarhija. Ništa snovi , ništa nježnost , ništa ljubav , ništa duša.

Od rođenja nisam bio od velike priče. Zbog ljudi. Iskrene riječi ih povrijede , zabole i najčešće burno i neprimjerno reaguju. Dobrotu olako shvataju i klone je se.

Njoj sam otvorio djetinje srce. Ona je bila zadivljena njegovom čistoćom.

Kada sam shvatio da nemam više šta naučiti o stepskoj duši i njenom usudu , nakon par godina rekoh joj:

-Malena , ja ovog čovjeka ja znam.

-To je dobro. Čitaj sada Stendala.

Za njega mi nije trebalo mnogo vremena. On je ipak usko ograničio svoja interesovanja . Ljubav , ljubomora i osveta u kojoj nevinost nerstaje. I bio čitljiviji.

Rekoh joj da i njega znam. Ona je uzvraćala:

-Sada lakše razumijem kako djetinje srce diše i miriše. Sada znam kako svoje srce i tijelo podobriti. A tebi će poslije Dostojevskog i Stendala sve biti lakše.Idi sad i druži se sa Poom.

I družio sam se. Prvenstveno s njom. Više nije bila djevopjčica . Učila me kako žene vole. Dopalo mi se. Bila je vesela i nestašna učiteljica. Razvodnjila je krutost i šablone odraslih i pretvarala ih u igru djece koja se vole , igraju i jure.

Poa sam osjetio i zavolio njegova onostrana putovanja i savršenu poetiku iz njih rođenu. Shavtio sam da ljubav nema granica , ni podjela. Ako se iskreno voli – onostrano nije granica ovostranom , a ovostrano je samo jedan divan san , koji treba sniti širom otvorenih očiju i srca.ispunjenog bogobojaznošću , milošću , dobrotom i nježnošću.

Tada mi reče da sam zreo za nesretnu poetesu Cvjetajevu i mahalaša Jesnjina. Nisam razumio zašto u njenim očima iskre suze.

Plovio sam po oblacima i vraćao se mirisu Volgi i stepa. Milovao strepnje i nade. Žalio za danima koje mladost bespovratno gubi. Tugovao sa trenom koji bol i nepovrat rastanka nosi.

I meni su oči počele da iskre i vlaže.

Na kraju , kada je znala da odlazi , reče mi tužnim glasom , očima punim očaja i suza , nježno mi milujući lice , tamo gdje će godinama poslije život uklesati smješne i tužne bore:

-Idi sad Preveru i Maku. Znam , neće te zbuniti,I njih ćeš znati. Jedan je tako jednostavan i pitak . I drugi je , ali na svoj način.

I poslije dugog razmišljanja dodala:

-I oprosti mi mili moj. Niko, na ovom dunjaluku nema pravo govoriti drugom šta da radi . Morala sam te uputiti na njih. Oni će ti pomoći da nađeš druge ljepote i nježnosti slične meni. Sjećanja pjesnika su zarobljena i nepovratno izgubljena u prošlosti. Ti ćeš ,uz Božiju pomoć oplemeniti svoja sjećanja uvijek ići u korak sa tobom i nikad nećeš zalutati . Slijedoćeš svoje blistave modre rijeke i graditi pute i stare mostove preko njih. Sretaćeš svoje jedine ljubavi i mnogostrukog sebe. Ljubavi će se vremenom replicirati, a ti ćeš se sve više unificirati i opstati. Takav ti usud , Dobri moj.

To veče nismo mnogo pričali , još manje spavali . Opraštali smo se! A ja , budući jetim i merhum nisam to znao.

Noć je bila blaga , umilna , obasjana punim mjesecem i nježnošću. Njena gitara boje zrele višnje je plesala i jecala poslijednja tanga za nas. I ostala da počiva u mome domu, svih potonjih godina. Mislio sam – dozvaće je da se vrati.

Nije je dozvala !

Nikad se vratila nije.

Sada je ta gitara svjedok… duga priča i druga bajka.

A bila je tako lijepa. I prozračna kao nestvarni san.

Pet decenija tišine . Pedeset godina nesusretanja. Nebrojeno snova i nesanica. I utjeha. Živ čovjek se navikne na sve . Dijete malo teže .

Godinama sam tragao za njom. Slijedio stope njene. Cigani čergari mi družba bili . Vodili me iza Željezne zavjese, do Podmoskovlja , Nevskog prospekta i vječne Volge , da u njenim sjetnim talasima , sa prelijepom Asjom šumim i bolim njene i naše izgubljene tragove.

Zavoljeh milostivu i blagoslovljenu djevušku i ona mene. Učila me vječnosti:

-Ja ljublju ju vas – navsegda.

I pustila me da odem , jer znala je:

-Ljubav nikada ne umire. Živi i diše u nama i biva sa nama , gdje god mi hodili .

Iako sam je osjećao u tajanstvenom šumu stepe , bježala mi je. Kao da su je tihi i tužni zvuci ćemaneta La kampanele i velikog ciganskog tam tam doboša upozoravali da je stižem. A ona je nijetom usuda znala da nam vrijeme nije. I nikad neće biti.

U muzici duše koja ljubav i bol prizivaju Janis Joplin i Djevojčice cvijeća pute mi vodile Peni lejnom, Hajd parkom, Oksford stritom i Sohoom . Disharmonični krici Big Bena , mutni talasi Temze , buka i užurbanost , blijedilo i nesuvislost , strane mom merhametu i damaru , su zamaglila moja čula i nisam je osjećao. Svatio sam da se London ugasio na praznini koja je nastala nestankom njenih stopa.

Normalno i sasvim izvjesno nisam je našao na Majorci. Kasno spoznah skoro zaboravljeno. Previše je tu sunca , ljudi i graje. Mi smo više voljeli usporeni miris kože, grčevite jecaje i tišine naših neumornih tijela , hladovite sjene ljubavi i blagost beskonačnih noći.

Najbliži sam joj bio u čudesnoj Alhambri, dok sam se , ruku pod ruku sa Alba Majom od Granade, učio tumačenje oblaka, poklanjajući joj krhke , djevičanske ljubičice. Pri dnu jednog zida primjetih svježi otisak cipelica sa visokom princeskom štiklom. Andalužanka se naslonila na zid i prislonila svoje cipelicu na trag druge ciganke. Vidjelo se , istovjetne su.

Djelilo nas pogled iza aleje arabesknih , čipkanih stubova. Zakasnih tačno jednu dekika. Nisam potrčao za njom. Znanje predaka. Ako potrčiš, naročito u Alhambri , obavezno se izgubiš ili vrat slomiš..

Tada sam prvi put pomislio da je to znak da je nikad neću stići. A i grehota je ostaviti Albinu mladost u cvatu , da usred crvenila samuje i razmišlja o bijegu još jednog nerazumnika. Nisam potrčao , već sam noćima sebe bezuslovno poklanjao. Oh, kako je samo uzvraćala.

Naučila me da Maorke znaju kada moraju pustiti čovjeka koga vole i koji njih voli. Prvi put sam došao u iskušenje za žigošem rame cvijetom – znakom vjernosti. Nije dala. Znala je da ču je voljeti Para Sempre.

Na rastanku poklonila mi je zlatni lančić sa privjeskom – djetelina sa četiri lista i kastanjete od žada. .Da me , sreća , muzika i njena ljubav prate, gdje god bio .

Putiovanje se odužilo. Ali , nastavio sam. Vidio sam da je moja čergarska družba umorna, da posustaje i zaostaje.Mirisi Andaluzije i blizina mora pozivali su na odmor. ja nisam imao vremena za odmor.Znao sam da je bila tu i da mi za trun i tren iza prve okuke bega.

Ne i družice moje, čudesna bića Grada svjetlosti. Dvije Žane i jedna Nadin. One su mi pjevale i igrale, nevidljive rane vidale. Pjesmom bol srca mog pariškim noćima po trgovima Sen Mišel, Sen Denis i Pigala raznosile. Najprisutniji sam joj bio, najnježnije osjećao mirise njene kose i sjaj svilenkaste kože , u violetnim noćima Monmartra i nevinosti bazilike Sakre Ker, tišini Versaja i mistici Bulonjske šume .

U Parizu , najteže me pritiskala samoća pred svitanje. Otežao i usporen lutanjima , ostavljam pratilje, koje moraju na počinak poći. Umorne su. Ja , neumorni lutalica traganju sviko , naslonim se na ogradu mosta Aleksanrda III i slušam Senu kako žumori bolne priče zaljubljenih.

Ponekad zasjednem na klupu između Pont Marie i Pont Luis Filip i čitam tragove zaljubljenih. Pont Neuf me je zamarao svojom nesretnom “ružnoćom” i starošću. Znao sam da je tamo neću naći , jer su tu tragovi rastanka još uvijek svježi i nečitljivi.

Srebreni Mjesec se nadvio nad Senom. Imam osjećaj da ga mogu dotaći ,ali ne pokušavam. Bojim se da dodirom mogu izgubiti milost prelijepih sjećanja, koja ne blijede sa osvitom , ploveći njenim mreškastim talasima , koje žure da zaveju tragove nesrećnih ljubavi.

A mile vještice nema , pa nema. Tada mi se umor već primiče. Ja sliježem ramenima:

-Šta se može? Još jedna prelijepa noć punog Mjeseca prolazi. Nje nema . A Život je prelijepa bajka.

Tada korak po korak do Nationa ili nazad na Monmartr gdje me tople postelje raskošnih čednosti čekaju.

Bistroi uvijek rade , uskoro se novo jutro rađa.

U 30 Rue Vieille du Temple , u bistrou Mala potkova naručujem doručak za ponijeti. Ne moram naglasiti – za dvije i po osobe. Čekajući pijem kafu , žmarim Gitanes , mrvim gužer vrapčićima koji slave novi dan i slušam „Non, je ne regrette rien” ( Ne , ni za čim ne žalim ja). Dok odlazim – Edit , taj krhki Vrapčić željan ljubavi, mi maše, pokazuje na nebo , poljubac dječijom rukom šalje i poručuje :

-Au revoir mon ami . La vie en rose.

Bio je to znak za kojim sam tragao. Ona se vratiti neće. Nisam odahnuo , neznanja ću prtiti ćitav život.Čak nisam bio ni tužan. Više smiren , moje traganje se završilo. Ja sam svoje učinio.

U lutanjima mojim , često mi je i Nizozemska padala na pamet.ali ništa me nije vuklo u tu nedođiju. Mnogo je vlage i soli u sumornom vazduhu , a ni cigana čergara tamo nema. Sa drugim velikim ratom sve su ih nestali. A gdje njih nema , tamo ni moje pamcenje, ni damari ne dopiru.

S kraja avgusta na početak septembra ‘dvasetrećeg ljeta ovog najnovijeg milenija, po tam tam depeši , ostavštini Ibre Piljka namjerom je sretoh u Roterdamu. Napokon je došlo vrijeme da nam se stope sjedine , da se izgrlimo, izljubimo i … i da sebi oprostimo. Za vremena prošla i sadašnja . Buduća? Tko da zna? Ali osjećam da Suđaje sumnjičavo vrte glavom.

Sedam dana je njena druga, novija gitara, boje trule višnje, bila naša druga. Nenadano , poslije decenije čamotinje, oživjela je u rukama meštrice,. Radosna i razigrana – svirala je bolero, mjesečevu sonatu, cry baby cry , mojoj jedinoj, jesen sedamdeset i neke lične , poput sinoć mi je ruža procvjetala … i najnormalnije – jedan mangup i jedna cura čedna… i napose:

-… pričaj mi o ljubavi , kad smo sretni bili , pričaj mi koliko smo se voljeli…

Da, da! Ponovo u nekoliko , što bi mahalaši rekli : u hejbet – navrata bi se sjetila , da joj je Sinoć ruža opet procvjetala. Tada uvijek slijede sine Dimitrije i Mito bekrija , poveznica našeg usuda. Otvorila je dušu i neutješno isplakala naših crno dijamantnih pedeset sedam godina nesusretanja …

-… zašto čovjek iznenada ode , ostavi voljenu ženu , u suzama od kristala…

…i normalno , sedmu veče , u pauzama oprosta i opraštanja, plesali smo poslednji Drugi valcer za nas.

Znali smo da se vjerovatno više nećemo sresti. A nismo bili tužni, jer:

-Bila jednom ljubav jedna , ali kratko vrijeme , djetinja i vječna; svjedočanstvo bola….

Oni zluradi bi rekli ; eto ti na – ne vrijedi ono tvoje mahalsko:

-Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.

Kao i obično griješe , jer su neuki i prepisivači , pa ne razumiju Život.

Kad se dvoje u srcu nađu , oni žive u njemu čitav život, i malo više , koji vakat pride.

A ovo dvoje je život naučio :

Princeza (holandska mis ljepote i časno dijete ) i Canis Mahalis Vulgaris ( dobra lutalica i časno dijete ) se daškom anđela dodirnu , podjele i prime ljubav i milost svoju , darove što čitav život treba prtiti,ali ne ostaju zajedno. Bilo bi mnogo suza ,dvoje tužnih i povrijeđenih. I mnogo neprebolnih rastanaka. A i dušmani su protiv njih.

Ona ne može izaći iz svojih dvora. Ne daju joj. On je mahalaš , avlijaner i nije navikao da mu , tamo neki, neuki slugani odjeću kroje.

A u tišini bola, zvuk gitare , plamen kamina , u noći sa okusom tijela i vina , okupani mirisima besanih noći – u ljubavi , u milosti , u srcu , u sjećanju ne prestaju da plešu tango. Ili možda neki novi , drugi valcer. Skladan samo za njih.

Tko da zna? Sve se prelijepi život zove.

***

Epilog ove priče je bio vrlo frižak i zelen, a slike se nisu bile još osušile za seharu uspomena. Čim sazrije i dobije patinu starog dobrog vina , biće ukrašen zlatnim slovima, dijamantnog sjaja.

**

Dopisano 01.04. 2025.

Dvadeset mjeseci od našeg susreta um ljepote iz priče je polako utihnuo i povukao se van ovog svijeta i vremena.

Umorila se mila i zastala da malo predahne.

Usnila sanak da se varaća svome Sarajevu , Gradu čednosti i onom njenom blentavom djetetu.

Nije imale snage da se probudi i pošla je , zastala u nekom drugom svijet.

Eh , mila ludo ludice .

…sve bilo je kao feniks ptice let i mnoštvo beskrajnih i nježnih akorda ljubavi oko nje.

Dok njene misli lutaju vrletnim stazama nepoznatim ljudskom umu , na grudi , bocu lijevo od sredine uzbibanih djevojačkih grudi , naslanja jednu fotografiju. Ako iko ima snage da um vrati iz nedođije , to je ona.

Nadam se … jednog dana vratićeš se djevojčice , da me vodiš svijetu tvom …

*

Da, da – uspomene zbora :

Non, je ne regrette rien …

Moj otac , Stari most i ja

Lipanj je . Lipe cvatu. Miomiris ispunjava moju nutrinu ljubavlju i uspomenama . Sjećanje na nevine dane kada su se cvjetovi lipe brali , da bi se zimi uz ugodnu , pucketavu vatru fijakera čeifio lipov čaj i prsti se pretvarali u garež dok se gulio vreli kesten.

Poslije cjelodnevnog rajskih – zimskih igrarija i radosti , sankanja i grudvanja , tri toplote su grijale promrzlu djecu. Roditeljska ljubav , vatra iz peći i lipov čaj.

Joj, kako se poslije lijepo i bezbrižno spavalo.

*

Mojim rodteljima , s Ljubavlju

Neka im Gospod Milostivi podari đardine u kojima vječno teku rijeke .

  

Stari most

Most i izmaglica

Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)

Snježni most

Mostovi povjerenja

**

Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Blago rečeno , uz dužno poštovanje i ljubav, pojma on nije imao o slikanju,

jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.

Al’, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kol'ko to dobri očevi znaju.

Dovoljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj , konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.

On ćejfio , a ja oči , u polumraku   gubio i bečio, osluškujući žubor  kristalne vode , tražeći dušu mosta.

On bi zasjeo  sa drugim agama i ” ‘adžijama ”  i polako akšamlučio.

Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada i  bukadar meze i mezica.

Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori – prošlost , sadašnjost i budućnost.

Stari most se natkrilio i tajne ljubavi vječne šapuće.

Uh , neba mi, obavezno su tu  i prelijepe , tople ,  raskošne i rosne žene,

s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.

A Stari most  tada mudro nijemi , svjedoči i pamti.

Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,

def zadamaro ,jecaji  harmonike bi se stopili sa bolom  Modre rijeke,

Sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,

a mjesec šaputao:

-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”

A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti , svaku uzdišući milovao i zazivao:

-Eh , moja  prelijepa  Emina

natočider nam…

-Koštano mori mome ubavo,

boli , mnogo me boli život moj…,

zapjevaj mi onu moju što  svaki damar ubija…

Po mahalski – boli dertli glava  od ljepote tih Anđela.

Ovo materi nikada nisam spominjao.

Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.

Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna. Na nebu nema tajni.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.

Aha !

Daj Bože!?

Jednom , kad počeh cvjetati i bubriti , radi jedne Koštane ili Emine,

potonjim decenijama  svejedno je , zanesen neizmjernom ljepotom i

haremskim glasom , pokušah , aman ,prekršiti  očev zeman i pridružiti se

akšamluku.

-Jok! – veli.

Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom  , tek kada  naslikaš dušu mosta ,

koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove priča.

U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.

Do nekog vremena ,  nisam ni imao vremena.

Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama, dakako ženskim ,

i takozvanim smislom života , najčešće nalateći besmisao,

udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.

Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.

Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;

kao da nam ih neko ukrade.

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš – luk  ako ne umiješ rukom ,

povučeš krivuljarom, dvije kose linije trokutom razvučeš. Osjenčiš tabije,

dodaš modrila ispod , objesiš pun mjesec na tamnu plavet  iznad , ni veliki

ni mali , samo nek je okrugao ko karpuza.

I eto , ko biva natandario si most.

-Eh ,sine moj, a gdje je tu  duša? Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac

svakodnevno upija i poklanja. A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš

zanavijek ćafir biti.

Dođe rat , nestadoše Stari Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo. Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti

bio , umiješ ti to.

U mome vaktu , ostavštini mojih  otaca, morale su se bez pogovora slijediti

očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura. Nije se imalo ni boja, ni platna.

Mnogi ni života.

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

-“Biće nešto od tebe! Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi. Natandari jedan

čempres nasred Ćuprije, radi uroka. Molim te ! I to je to.”

Oćutim . Pored očeva, za čjim  mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija

moraš tragati, nekako saburu svikneš.

Pomislih – sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina 

slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među

skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.

Jedna štura Nada, prije natuknica, da će “nešto od mene biti ”  i  savjet – natakari  čempres

nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

Ipak , sve nešto mnijem,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučilo se do kraja života.  Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk. Blentovija uvijek ostaje blentovija. Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se

najviše dopadale , bio nalik, pomirio sa mojom bojama uokvirenom

sudbinom.

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran?

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.

I za onu:

-Tamo gore teku rijeke vina koje ne zanosi i ne  opija , kojeg ti prinose djevice

čiste kao biser . Joj mamo, mamice. Mo'š misliti ljepote i rahatluka, a niđe

mamurluka.

I napose onu:

-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

Lijepe godine, lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja… poklopila je tišina sjećanja.

I još jednom:

“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”

Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu

milostivom se zahvaljujem…

I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

Nešto me priječi.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo?

Il’ možda :

-Djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.


























												

Pismenije o Jeseni

 

Ponekad nas , malo češće nego smijemo to sebi dozvoliti, ljudi zadeveraju nekim svojim izjavama.

Evo , na primer mnogi kažu da ne vole jesen.

Kako ga boni nećete voljeti ?

Ili bilo koje godišnje doba!

Prvo iz esencijalnih razloga. Da nije izmjene stađuna ne bi bilo ni nas.

Ljude izgleda nije briga za egzistenciju. Oni ciljaju kako ugodno provesti trenutak dva.

To nas dovodi do ličnih razloga.

Četvrtina svakog života obitava u jeseni. To nama znači ne voljeti sebe za svo to ljepotom bogato vrijeme.

Malo je previše ne voljeti sebe toliko. Zar ne?

 

Da malo zraknemu tu ljepoticu ,

JESEN

Prelijepo, umilno , zlaćano , feštavo godišnje doba .

Nećemo ga prljati uobičajenim osvrtima na insane ili hajvane. ne zaslužuje to.

Rijeke kola , pretrpane nasušnim , životu prijeko potrebnih bogatstava slijeva se u domove potrebitih. Poslije će doći i do većine insama , čak i do domova koji ne vole jesen.

Svi volimo slatko i slano , i ono što manje volimo. Moramo da jedemo.

Poneko se voli pokvasiti. Ne kišom boni ne bili. Nego probanjem raznih pecarskih proizvoda. Pecare u svakoj bašti , hoće da zalutaju u đardin. Ne damo. Tek kad produkt sazrije i debelo se isproba. Šta mislite promakne neka brlja i zaluta u đardin. Gluho bilo.

 

Godišnja doba se pobrinu da se ostvare Milodarja Boga Milostivog, a jesen je konačnica njihovog djelovanja.

Jesen je ugodna i blaga. Titrava i uzbibana. Prelijepa. Pada lišće zlatno, sve se stapa sa zalazećim suncem u jedan nestvarni kolaž koji nas opija i zavodi.

Mi kakvi smo, te razigrane boje pripisujemo magiji , Te , nestvarne čarobnice Žene i poželimo da se nikad ne mjenjaju. Ni žene , ni te jesenje boje . Da uvijek nose radost našim srcima .

Zamjeraju jeseni da nosi kišu i tmurne, nešto hladnije dane.

Šta će tek reći kada dođe bjelina snene zime.

Ima da se slede k'o baklavuica na minus četeres. Ili smokvica. Eto belaja. Mora se Mujo zvati na brojanje. Ono do dva'set pet. Ako pogriješi , a hoće garant, mahalaš je to, sve ponovo isponopve.

 

Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život. Jedna radost. Ljubav.

A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba. Moraju se stvoriti ti, plodonosni, budućim životom obilni oblaci. I oni su radi ljudi, kao i sve na ovom dunjaluku i univerzumu stvoreni.

Ako dobro brojite, kiša i tmurni oblaci su samo povremeni . Mnogo je više jesenjih dana obasjanih suncem i ljubavlju nego vlagom.

Hladnije. Šta to znači?

Da li je to radi oblačenja koje krpice više?

Ne , mile naše. Nije.

Domovi su puni jesenjeg obilja, ljudi su sitiji i usporeniji. Ali nije vrijeme za pripremanje uslova za zimski san. Za spavanje. To nije za insane. Njima je nanijećeno ono najljepše. Vrijeme je za ljubav.

Milostiv je odredio da uvijek u svakokm vaktu bude vrijeme za ljubav. I svako godiišnje doba ima svoj način da nas zavede i uputi na ljubav. Bome i na vođenje ljubavi.

Kako'š voljet’ ako neš’ ono voljet. Valjda ne trebamo obašnjavati šta. Pitajte amebe i grlice, ako ste u dilemi. A može i paramecijume.

 

Jesen nas na ljubav navodi raskošem boja i plodova, kišom i hladnijim vremenom.

Tada poželite da imate nekoga, da se stisnete uz nju , zagrlite , milujete , mazite. I još svašta nešto.

To svašta nešto ostavljamo u privatnosti domova. Toplih od jeseni i ljubavi. Možda blagorodne jesenje noći ( a bome i dani) doneseu nove plodove, koji će u naše domove unijeti ciku i vrisku, i radovati nas krož život.

Mi se nisamo ni dotakli jeseni i njenih milodarja , a moramo prekinuti, da bi mogli uživati u jeseni kako dolikuje našim ljubama.

Molimo vas , Vi nastavite razmišljati o jesenjoj ljepoti i darovima tamo gdje mi stadosmo.

 

Marini Cvetajevoj, našoj Malenoj

Pismo

 

 

Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941.

Približavaju se dani koje slavi čitav svijet.

Takve bi dane treba li da volimo.

Hiljade pahulja bijelih leprša uvijeno u snove ljudi koji domu hitaju. U domu slatka žena u kecelji, ruke joj brašnjave.

Dječak i djevojčica, možda i više njih lete u zagrljaj. Jedno brzo ćao i smok i nestaju. Tamo ih, darovi ispod božičnih jelki čekaju. Na stolu razasuti kolači , još samo ćurka nedosraje. Doletjet će ona. Poslije. Još se peče.

Sve miriše na Milost i Ljubav.

Ljudi se trude biti radosni.

Negdje drugo, oca nema. Majka je silovana. U uglu kolibe u   fetus se skuplja  i pokriva stid šestorice vojnika u  šljemovima ili šubarama. Sada , sasvim , svejedno je.

Troje djece  se skupila oko nje i miluju je. Jedno je mrtvo. Umrlo je od gladi. Druge djevojčice je muž juda .Sinćić je već siroćić. Miluju je i ne plaču. Gladni su , a hljeba ne išću. Žedni nisu, puna im usta leda.

U daljini se čuju zvuci vatrometa i zvona koji pozivaju na misu. Djeca samo slegnu ramenima. Znaju za njih četvoro nade nema.

Zato mi dane novogodišnjih radosti , nosimo sa tugom.

Svake godine bi nam se otkinuo jedan lat sa naših centofilija ljubavi. Nije bitno ako  neke   nismo upoznali.

Osjećali smo ih u srcu. Ćitili smo ih kao naše mile grlice i doživljene ljubavi.

Njih je rodila i vodila ista čežnja kao i nas.

U svijetu putanja uvijek se neki sni  okrznu i iskra padnu na nečije srce.

Naša najvoljenija pjesnikinja je bila Marina Cvjetava, koja nam je davno prije nas poručila:

„Razbacani u prašini trgovina

Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,

Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,

Doći njihov red.“

I došao je, mila naša proročice.

 

Neki blesavi , bjelavski mahalaši su tvoje snove u srcima nosili i pokušavali da ih učine živim.

Mila,

Prelijepa li su ti imena. Podjećaju na plavo utočište, đardin i miris ljubavi.

Naša si družica bila.

Noći si provodila u vrtovima naših ljubavi.

Imala si svoje mjesto.Između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj od snova. Prekrii smo ga zajedno , modrinom neba, išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica. Mjesec smo obojili čežnojm.

Sa nama u društvu, ti vječiti tragalac ljubavi, bi malo predahnula.

Na tren, svoju bol bi  sa nama podjelila. Bilo bi ti  lakše. Mrven. Ali i to je nešto.

Čak bi se i nasmijala onom Debi kad  bi ti rekao:

Zbog tebe bih  salto mortale bembašćanske brane hekno.

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri, a Zlata zapjevala.

 

Boljelo bi te, rodni grad te nije uspio zaštiti kao naš Grad čednosti nas. No, muzika je i lijek.

Dobri bi ti prišao ,naklonio se , ti bi se časak dvoumila. Njegove djetinje tućžne oči bi te ubijedile. Pružila bi ruke i  lagani valcer bi počeo. Ali dobri je dijete, hoće dodir i sada  se valcer prelijeva u tango. Ti ga gledaš poprijeko,zakrečući glavu. On te pogledom moli:

-Malena , molim te budi dobra , ovo su mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.

 

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila , prislonila lice uz njegovo i to bi postao ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju, ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila i predala se pokretima i zagrljajima , sjećajući se ljubavi svojih.

Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom,j er tango bez pogleda i nije tango. Vidjela bi istu bol koju ti nosiš.

Pomislila bi – evo još jedno biće što tuđe terete prti.

 

Prvila bi se jače uz njega, neka te sjećanja tjerala i čula bi kako ti taj bekrija , sa kojim lagano kliziš šapuće:

“Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo…”

 

Tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu; tu znam i nastavila gdje je on stade:

“Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila…”

 

On bi se postidio, iako je znao da samo si nestašna. A stid djetinji, uvijek poljubce mami. I ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva , prijateljice naših tuga.

 

Tebi srce malo omekša. I još jedan poljubac daješ. Misliš nisu ova djeca baš bezazlena.

Vidio bi da si se umorila.Odveo te do  malog ležaja.Sjeo do tvojih nogu,obgrlio ih i gledao te,ne trepćeći ,bojeći se da mu ne pobjegneš.Tvoje ruke bi  prinosio usnama i grijeo mekim dašcima.Ti bi polako tonula u san , željna odmora.

Mojsije je u elementu. Večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju. Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja. Sada imaju prizvuk Valcera sa Sene , Rjabinjuške i Kaline.

Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku i povela je do Zlate,sada su one razigrane ruskinje u  haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.

Ruže se prelijevaju u tisuće boja. I njih tri više nisu ruskinje, one su divlje  tatarke, ljute kozakinje, nježne jermenke, umilne cigančice.

Toliko ljepote, malena naša ti nisi vidjela nigdje. A mi je tebi svu poklanjamo. Govorila su ružina tjela.

 

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:

Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja…

Tu bi mu glas zamro.Umorio bi se.

Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre , grudi nove dame, da mu ne vide suze. Muško je on. Nova se čudi, odakle joj tolika sreća, da zaviri u ovaj đardin, u kojem toliko snova, muzike i ljubavi ima.

No , ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :

“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?”

 

Ti bi gorko zaplakala,sjećala se najmilijih.

Svi bi za tobom plakali.

Samo  ne i dobri.  Mali Princ. Ne , on ne bi.

On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu, u svoju seharu bola ih skalanjao.

 

Znala si , da smo srcima prihvatili tvoju poruku, koja je postala naša istina:

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša,

Mi smo dodali:

-Ni od tuge se najčešće ne umire. Neko samo presvisne, a mi se zaledimo kao ti.

 

Mnogo je neukih ljudi na svijetu. Oni te nazivaju „jednim talentom od najraskošnijih ,a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka”.

Nisi ti talenat Mila naša. Ti si jedna od najraskošnijih riječi poezije. Ne ruske i ne 20.vijeka, već sveukupne poezije od Postanja.

Da , bilo je tragike u tvom životu. I stvarne boli i gladi. Revolucija, ne Majčica Rusija,te odbacila. Nije mogla istinu podnijeti.

Djecu si u dom dala da prežive. Nisi imala hljeba . Nisu dali da ga imaš. U najtežoj godini svog života,  masovne gladi, neimaštine   trogodišnja kćerka Irina ti u domu umire. Bol do neba , noge ne slušaju. Nemaju sbage na sahranu kćeri otići.

Zbog starije Arijadne revolucija  će tebe ubiti. U svakom slučaju si bila nepodobna. Majka ti njemica-poljakinja, otac  i majka aristokrati, muž bjelogardejac, zet , Arijadnin muž zapadni špijun. I nikad nisi na strani pobjednika –  Revolucije. Masa , kolektivitet su ti nepodnošljivi i bezlični, a surovi. Bježiš na zapad. Čak i Sorbonu lako savladavaš. Ali ni Zapad nije ništa bolji. Hladan , surov , nepravedan i za obične ljude nemilosrdan.

Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina Murljiga (Georgi). Ona bi te ubila.Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini. Kažu bio je ludo hrabar, kao da je želio da pogine. Ostao je sam na ovom takarli svijetu.

Grlice naša,

Nismo progutali bajku da si se ubila i ne želimo, sve da je pečataju tisućima muhura Istoka i Zapada.  Decenije gladi si prebrodila da bi te malo ruske zime slomilo.

Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom.

Ti, majstor poetike da odaber krvnički kraj: vješanje konopcom. Ne, toga se izgladnjele i nemoćne ženske ruke ne bi dosjetile.

A i grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.Petnaest godina ti  je riječ u Sibir, i najdublju i najskriveniju tamnicu okovana.  No, riječi su prejeake za okove. 

A mi smo djeci , nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,

San na stepskom konju samo što nije.

– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.

Moj labud beli, znaš, tamo ti je…”

 

Među neukim, ima i ljudi sa srcem i osjećaju za vrsnost. Izvukli te iz hladne grobnice, oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju , preko vaskolikog dunjaluka. I dolepršaju u naše mahale i đardine.

Držali smo se tvoje poruke:

„dom svaki tuđ, a hram pust”

 

I svoj Grad čednosti nikad nismo napustili. Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili na cjedilu. I ne pitaj , mila.

A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala. Prag i Pariz, pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi.  Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla.

Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:

“Ja sam stranica tvoga pera.

Bela stranica. Ja sve primam.

Ja sam čuvar tvoga dobra.

Ja uvek stostruko vraćam.

Ja sam selo i crna zemlja.

Ti si moje sunce i moja kiša.

Ti si Bog i Gospodin, a ja

Crna zemlja i bela hartija.”

 

Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo. I one su kucale na naša vrata. I kod nas je bilo tragike, ne i gladi.

Naučila si nas  da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta. Otvorila si nam oči. Nismo hudili za svojim životima , koje smo krojili po mjeri nas samih, jer si nam pjevala o slobodi , ljubavi  i istini. Zahvalni smo ti na tome.

Rastužuje nas kad o tebi kažu:

„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludnog sina koji u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“

Neuki ne vide svu onu ljubav i zabrinutost za male obične  ljude, koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u skobodi.

Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti , ne bi li  njene riječi , negdje u  pustinjama ljudsjkom uma  , bar mali eho izazvale.

Ne vide  da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi, a pomoći ne može dobiti.

Ne vide da je to bol svih majki od postanja, koja od nečovječnosti djecu gube..

Ne čuju krik  ljudskosti zaljubljene u život po mjeri neba.

Ne shvataju krik žena koja:

“Istinu znam! Bivše istine na stranu!

Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!

Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!

O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?

Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.

Skoro će mećava zvezda u nebu stati.

Pod zemljom ćemo evo usniti i mi

Što na njoj nedadosmo jedno drugom spati

srce. “

 

Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju. Grlice su popadale na meku rosnu travu  đardina, sluteći rekvijum.

Mojsiju su se ruke  počele kočiti. On pogledava ka gošći, ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije, za Moriće još manje, jer ovdje ubijena majka hoće da sni.

Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.

Dobri  je nježno obgrli. Laganu ko san,  bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja. Njenih i naših,

Prekrio je velovima ljubavi, cjelov joj spustio na čelo, tamo gdje se sa bujnom neposlušnom crnom kosom spaja i šapnuo joj:

Malena naša

Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.

Mnogo  je ljubavi i milosti  u njima.

Potrebni su  ovom svijetu.

Ali u  ljudi nekako  da se vremena za njih nema.

A i neki zli ljudi ne daju da se stihovi tvoji nađu i cvjetaju.

 

Djevojčice naša,

Još čutimo tvoje istinite  riječi  i ljubav kojoj  si nas naučila.

Sada se malo odmori i mirno spij.

Ništa se ne boj.

Mi ćemo paziti na tvoje darove.

 

Volimo te Marina Cvjetajeva ,

Navsegda.