Zaljubljena u Bosnu i veoma hrabra

**

Sretan ti rođendan mila domovino,zemljo Božije milosti.

Crno i crnilo 

Stendal je preteča Ničea. Umro je dvije godine oprije nego što se rodio filozof koga je Benito Musolini neobučno cijenio. Ni Niče nije mogao crniti stvarnost kako ona sama sebe ocrni. Zapravo stvarnost je malo kriva. Ona je saučesnica poganih, pohlepnih i bešćutnih ljudi.

„U početku lagani pad rasta svjetski vodećeg gospodarstva SAD-a doveo je spekulativno precijenjeno tržište dionicama i drugim vrijednosnim papirima u oktobru 1929. do sloma (“crni utorak”). To je dovelo do okretanja tokova kapitala. Kapital, koji je u godinama prije toga bio investiran u druge nacionalne ekonomije, na brzinu je povlačen. U Europi (ali i u drugim zemljama svijeta) je to povlačenje kapitala izazvalo najteže oblike krize u njihovim ionako slabim ekonomijama. U cijelom lancu događanja došlo je do masivne nezaposlenosti i ogromnog pada međunarodne razmjene.“ ( Izvor vikipedija – Velika gospodarska kriza)

Skoro se niko ne sjeća vremena tih događaja kada se samo u jednom danu „crnom utorku“ promjenila demografska slika širom svijeta, posebice u SAD. I tumbe okrenula živote desetine miliona ljudi, gurnuvši u najdublje ponore  tame i crnila. Do gladi i umiranja od gladi.

Amerika tih godina (1929.-1933.) više nije bila zemlja velikih gradova. Postala je zemlja kolone koje su lutale širom kontinenta u potrazi za poslom, kojeg nije bilo. Kolone su se razlijevale na sve strane poput paukove mreže. I zaista ljudi su ličili na muhe bez glave.

Pomoći nema, ali se ide naprijed. Tvrdoglavo i beznadežno.

Ljudi marširaju sa sjevera do juga pa se vraćaju nazad na sjever. Oni drugi idu sa istoka na zapad,pa se ponovo vraćaju. Mimoilaze se, nemaju snage ni da razmijene koju riječ. I boje se. Da jedni drugima mogu reći samo tri riječi:

Nigdje nema posla.

Prvo su započeli traganje za korom hljeba u automobilima i kamionima. Brzo je nestalo novca i benzina, okrenulo se na lutanje zaprežnim kolim, civarama ili jednostavno i najmasovnije i najrentabilnije: lagano – pješice.

Tako se lakše umire. Od gladi, malčice i od iscrpljenosti. Korice hljeba nigdje nema. Ni mekinja. Svuda je crnilo i tama. I smrt na svakom raskršću. I prije raskršća. Da, i poslije rakršća i na sredini puteva i na svakom koraku. Smrt je imala toliko posla da se umorila. Često je pogledavala ka nebu tražeći pomoć. Nikakvog znaka. I šta će, nego nastaviti raditi svoj posao. Čini se da  u takvim vremenima samo smrt ima stalno zaposlenje.

Pored puteva, ostavljeni kamioni, automobili, motori i krstovi. Mnogo krstova. Milioni. Veliki krstovi za odrasle. Mali krstovi za malene. Oni su višestruko mnogo brojniji.

Dugo sam razmišljala da li da vam ispričam priču koju sam slučajno saznala. Boli me i sama pomisao na nju.

Zapravo, ne znam kako u ruke mi je dospjelo par listića, ispisanih nevještim rukopisom koji je miješao američki i talijanski jezik. Američki Italijan piše nekome (vjerovatno roditeljima ili sestri):

„Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama.

Ne, ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

A možete li zamisliti kada vam četiri male ljubavi umiru na rukama.

Ne, ne možete ni zamisliti da toga  ima.

Znate li vi kako vas sve boli, a vi se igrate radosti. I to četiri puta.

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Vi vidite život, male ljepotice se polako tope.

A vi morate pjesme ljubavne da pišete

Prerasle su uspavanke i bajke.

Hoće da  im čitaš. Jer u njima je čitav njihov život, koji neće proživjeti..

Znate li to kad joj pjevate, voljećete do kraja života, jer one tako žele.

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju. A znaju da voljeće se i poslije života.

Imao sam četiri grlice mile. Sve jednako lijepe i ne zna se koja je ljepša od koje. Male očeve bebice.

Imao sam ljepoticu ženu.

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju, a znate da je to posljednji put.

Ne ne znate.

Nemojte ni pokušati.

Sve u vama vrišti, a vi ste delfin što uranja u plavet dubine, dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan koji koji hoće da plače i raznese vam tijelo u paramparčad.

Znate li kako je biti bespomoćan dok njih glad boli, a neće da vrište, jer ponosne grlice su ona.

Ne, ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose. Njima će biti lakše. Vratiće im prizore davne. Nije važno što su tužni i što bole.

Jedino vam preostaje, da ih zagrlite, nježno kao bebice, jer sve ih boli. I život, i ljubav i milovanje i snovi kojih više neće biti. Ponajviše glad koju nikad neće moći utoliti, jer im vrijeme ponestaje.

Znate li kako izgleda kad bol od gladi umine i ljubavi male, i ona velika usniju.

Ne ne znate.

Jer niste se molili, četrdeset dana i noći pored raspuštenih kosa plavih i crnih sa rukom u ruci, dok ona odmara do sljedećeg jutra do sljedeće boli.

Ne, nikako se niste molili, jer bi vam se srce slomilo, što molite Nebo da je uzme što prije, samo da je manje boli.

Da li znate kako je to kad shvatite da one znaju da je zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Svjetlost je prisutna. Čitavog našeg puta nas je pratila. Nestavarna bjelina koja titra i sam za nama lebdi. Toliko je umilna i lijepa da bi se čovjek najradije uronio u nju. Ali ga strah, suviše je vezan za ovaj život.

Tu svijetlost ponekad oblije plavet i rosa. Naučili smo da je tada tužna. Neko je usnio dubok san i posadili su novi krst pored puta. Djecu su obično sahranjivali u sred neke mirisne livade sa cvijeće, koje bi preko noći naraslo. Ja sam pomagao koliko sam mogao. Zanat mi je to. Drvodelja sam. Lako je za djecu sanduk napraviti. Nema tu posla i treba samo malo materijala. Par daščica.

U mojim ušima je uvijek neka naša kancona, nježna i mirisna svirala dok su prelijepe oči mojih ljubičica u snu smiješile. Uvijek sam znao kad je ljubav pobijedila.

Najsvježije se sjećam smrti najmlađe ljubavi. Sjedili smo oko vatre. Sisali smo neke suve slamčice da zavaramo stomak. I do vode je sve teže bilo doći. Mjesec je lebdio. Zviježđe žmirkalo, lagani vjetrić je pirkao.

Ostalo nas je troje. Moja malena, moja mezimica. Najmlađa,a najduže je izdržala. Moja velika malena, moja  ljubav, mila žena moja više nema ni snage da gleda kćer koja mre. I  ja, luda koja je pošla u novi svijet, jer je čula da u njemu zlato viri, samo ga treba iščeprkati i pokupiti. Jeah’ kako nije.

Malo, sa strane,  nedaleko od svjetlosti kretala se smrt. Strpljiva i pokunjena. Svjetlost je prišla smrti i znam da je zamolila da prošeta u zvjezdanu noć i osvježi se. Niko joj neće pobjeći. Smrt bi se postidjela i izgubila u Crnilu .

I onda se muzika polako utišavala i mješala sa blagim noćnim povjetarcem gubeći se u preriji.

Malena je zaspala i više se nije probudila. Dvadeset četiri sata je spavala. Toliko je bila umorna. Želio da je to bude san ozdravljenja. I čitao joj pjesme njihove. I čitao i čitao, a muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Ljubio sam joj rukice. Vodom kvasio usne, želeći joj dati godina svojih. Milovao kosu koja je sve manje iskrila. Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale. Govorio da je voli. Da je ona moje malena što mu život  znači. Ali, bebica moja je postajala prozračnija.

Vatra se se skoro ugasila, pogledao u ženu. I Ona je usnila. Otvorio sam Evanđelje, moju utjehu i zalegao kod malene. Ona je još bila tu.

Postajala je sve blijeđa. Vidim svjetlost joj  prilazi i ljubi je. I suze koje ne žaluju, već slave život, na usne joj spušta. Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim i slutim riječ:

– Oprosti mi Oče.

Nije ih uspjela otvoriti. Samo mu je ruku blago stisnula. Znala je da sam tu.

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava mu slijeće na lijevo rame. Kljunom mu dotiče usne, vesela je, razigrana, ali znam da mora ići.

Odlerpršala je.

Dugo sam ju je čeznutljivo gledao i mahao, dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih, koje iz vedra neba zapadaše  i leprešala ka nebeskim dverima. Ne zna šta mi je. Nema sunca, a meni oči vlaže. A mislio sam da sam sve suze isplakao.

Moje su molbe uslišene.

Umrla je mirno u snu, pred samu ponoć; tačno u vrijeme kada su se prvi put spajali. I ovaj posljednji.

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj. I mojoj ženi.

Ona je umrla sljedećeg jutra. Onako kako je to uvijek željela. Mlada i lijepa i poslije noći ljubavi.

Kada sam malenu pokopao, malo dalje od puta u šumici sa ljubičicama. Bio sam umoran. Normalno i gladan, ali sam ipak zaspao. Odmah do žene, pazeći da je ne probudim. Nisam želio da i ona tuguje.

Probudio me glas  ljubavi i čežnje.

–           Mili dođi mi i zagrij me. Malo mi je hladno.

Legao sam uz nju, čvrsto je zagrlio, da mi  i ona ne pobjegne.

–           Mili moj, hoću da ti pričam o onoj noći kad smo prvi put ljubav vodili.

Htjedoh reći:

–           Nemoj mila, štedi snagu.

Znam ne bi bilo nikakve koristi. Kad moja ljubav nešto naumi to tako biva. Jer ona nikad ne griješi. A sad je dockan za sve.

Ili nije?

–           Znaš mili, u svoj dnevnik sam sve zapisala. Evo ti ga pa mi čitaj, evo odavde gdje mi je kažiprst legao:

Ustaje, malo mi pomiluje grudi, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Meni toplo u grudima, vali se prosuše tijelom. Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Nigdje nam se ne žuri.

–           Bože mili, kako sam bila sretna sa njim. Koliko me samo boli ta ljubav.

Ne znam odakle mu to, ali on nije htio da bude talijanski žigolo, on je htio da bude nalik francuskim ljubavnicima. Negdje je o tome nešto čitao. I uredio je da noć ide tim tokom.

Uzeo je flašu, zagledao je, obrnuo, okrenuo i nasuo dva kurvoazijea u kristalne čaše. Prvo onu lijevu do srce od srca. Zatim onu desnu nevjernu, lutaličku. Uzeo bi kutiju onih francuskih, blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi. Onda bi nježno, sasvim blago odvojio celofan. Ciganka bi zaplesala. Otvorio bi kutiju, stavio dvije cigare usta, pripalio ih. Meni stavio među usne jednu, sebi drugu. Meni lijevu, onu ljubavnu od srca. Sebi onu desnu, nevjernu skitalačku.

Povukli smo dim, istovemeno i otpuhnili ga neistovremeno. Ja ga nisam otpuhnula. Ja sam se zakašljala, nije mi prijala.

–           U zadnje vrijeme cigare su sve lošije, neku krđu stavljaju u njih. Pokušaj manji dim.

Poslušam ga i više ne kašljem i uživam u njoj.

Tada počinje igra rozaklije ,ribizli, baklave i tulumbe.

Jedno zrno grožda ja njemu,on zrno meni. Komadić baklave ja njemu, komadić tulumbe on meni. Ja njemu zrno ribizle, on meni i tako dvadeset dva puta. Između svakog po dva poljupca. Ja njemu jedan, on meni jedan. On bi kao nespretan bio, ispala bi mu rozaklija ili ribizla. Nije se stidio da mu i tulumba ili baklavica ispadnu. Onda bi ih tražio, dotaknuo bi mi butine, nekad grudi, nekad stegna, ništa nije ostavljao na miru.

Nespretnjaković jedan. Čak bi ponekad i usne promašio i u lice, uši, vrat i grudi me ljubio, kao da traži ono što mu ispada. Ja sam se smijala, odgurivala ga. Govorila mu da je smotan i blesav. Njegove su oči iskrile, sve bi mi je bliži bio .

Odjednom sam  naga i uzbuđena, a da toga ni svjesna. I onda mu je bilo lako da me ubere. Tako je bilo te večeri.

I dok završavam čitanje, vidim da ona stvarno vidi i ležaj, i svijeće, i grožđe i ribizle, i Curvoasier i Gitanes i da se zanosu uvija kao da je mazim. Znam da me želi i ruke mi pruža i ja joj se priključim.

Meni nije padalo na pamet da bih mogli voditi ljubav. A evo mi je vodimo, i isti žar iz nas izbija, kao onu našu prvu veče, prije trinaest godina. Valovi ljubavi iz mene biju, ona ih prima i jača ih i šta ću nego se predati i vrisnuti:

–           Mili, moj. Dobri moj, volim te.

Ona me ljubi i ljubi, nježno miluje i pripija se uz mene  se još samo tren i onda me preplavi zahvalnost i ja je stišćem i ne dam da mi i ona ode.

Otvaram oči, i vidim da se ona smješi i kaže mi:

–           Volim te ljubavi moja jedina.

I klonula. Da i ona je usnula.

Pokopao sam je pored kćerke. Na grob sam joj mali krst stavio.

I ona je bila moja malena djevojčica.

Rastali smo se se u blagoslovljenoj noći.

Bože molim te, uputi me da ti se zahvalim na blagodatima kojima si me darovao.“

****

Nije mu srce prepuklo. Valjda je imao dovoljno uspomena da nastavi živjeti i sanjati.

Crno i svjetlost

Životi prolijeću i nestaju pred nama, tako brzo, da mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.

Reći ćete : zaokupili su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati. I tako bi došli do crnog platna krojenog po stasu svakog muškarca, rjeđe žene. No, ne žurimo.

Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da  se druge stvari više ne primjećuju. I u onim prošlim vremenima. U budućim. Ko da zna?

Sve će proći, i bol i tuga. Mrtvi će otići tamo gdje vječno proljeće sja i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.

A mi ćemo ostati sami sa nametnutom praznoćom i beznađem.

Ne mora tako biti.

Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Hoćemo da pričamo o Crnom, a samo nam je Svjetlost na umu.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan, dok ne padne noć i dok ne usnemo. Kad padne noć i  usnemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti.  Ali, ne možemo zanemariti Crno, jer ono postoji , koliko i svjetlost.

I tako čitav naš život; koji traje kao let grlice. Sve se kreće brzinom od pedeset hiljada kilometara na sat,  ali se ništa ne mijenja.

Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Crnom i bojama pa tek o svjetlosti.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje. I Crno.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili razvastavanja.

Samo Svjetlost i Harmonija. Koja uključuje i Crno.

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu, drugi oblik Crnog, svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to, da bi joj Crna tama pomogla da sve u Univerzumu bude uravnoteženo.

Dok se širila, svjetlost je hodila ka jednom određenom mjestom u Crnoj prazmini, koja nije praznina, već nepregledni nizovi Zviježđa, koji u okrilju Crnila, blješte i izviru u prelijepim   bojama nezamislivog kolorita, koje je samo Njegova Milost mogla osmisliti.

Svjetlost traži mjesto u Tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde, nakon osam dugih milijardi godina lutanja Svjetlost je zakovitlala i smotala Crnu prašinu jedne zvijezde do Crnila. Iz te Crne  vreline trebalo je da se rodi nešto jedinstveno i dostojno Božjeg Stvaralaštva.

Samo par stotina miliona godina poslije, osmišljena je i uobličena Plava planeta. Da izdvojena je najljepša boja iz spektra boja, koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla. Toliko detaljčića, koji su, do u valere, morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi je udahnuo svoje čedo. Čovjeka.

U Svojoj uzvišenoj nakani podari mu razum i svoje darove: Svjetlost i Ljubav.

To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a plava planeta je samo jedna.

Njeno puno ime je:  Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi. Tako sam je ja nazvala.

A čeda, ljudi, toliko nerazumna bivaju da pretvaraju plavu boju u krvavu, rubin boju. I stvaraju haos koji Crnilo i Tamu nose.

Da, ljudi, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izazivaju. Ti ljudi navuku crne odore ili samo crne košulje i više nisu ljudi. Oni postanu  monstrumi. Ali mi opet žurimo.

Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog Univezuma.

Svjetlost nije samo dar, ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.

Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću, ovo postaje još bjesnije.

Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i prihvataju njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

Svaka smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku. Ljudi neuko vezuju smrt sa crnim.

Ne bi trebali. Crno nije tužno, a smrt je samo presijecanje korijena sa fizičkim životom.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom Svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.

“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnije videnje svjetlosti, koje smo mi dali da bi je doveli u odnos sa bojama, naročito crnom.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja: crvene, narandžaste, žute, zelene i plave boje.”

U prošlosti su  govorili da Crna boja predstavlja totalno odsustvo boje. Ispravili su se na vrijeme, da bi mi mogli na miru pisati o oblicima Crnog. Uz Crno vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šta god hoće.

Htjeli smo, ali nam ne ide od ruke da Crno bude sinonim Crnila.

Za nas je Crna boja Univerzuma samo refleksija, drugi oblik svjetlosti koja ljubavlju drži Univerzum na okupu.

A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav. To se ne da , niti može riječima objasniti.Ni okom obuhvatiti. Objektivno to što oko ima obuhvatiti je Crno, ali Sunce i danje svjetlo ga sakrivaju.

Crno –

Uvod

Vrlo teška riječ. I za razmišljanje i za tumačenje.

Višeslojna i višeznačna.

Ne može je čovjek ni pogledom ni riječima obuhvatiti. A još manje o njoj pisati i reći:

• Evo, ovo je crno.

Može samo pokušati nešto smisliti, u neke riječi zaviti i biti zadovoljan ako se barem nisu promašila osnovna značenja.

Crno.

Ima svoju stvarnu funciju i ljudsko tumačenje.

Funkcija mu je prirodna i sveobuhvatna. U principu jednostavna. Tu je sve jasno, osim onoga što nije. To nejasno je zaključano u Nebeskim tajnama.

Ljudska tumačenja crnog su oprečna i vrlo često sukobljena. Može se reći da skoro svaki čovjek ima svoju vizuru onoga što crno znači ili pretpostavlja.

Kažu:

• De gustibus non disputandum est. (latinska izreka: O ukusima ne vrijedi raspravljati)

Što da ne! Moramo raspravljati. Mnogi ukusi su zapravo neukusni. I o tome nećemo polemisati. Samo ćemo pregledati pojmovnike o crnom i dati svoje viđenje. Ništa više. Možda poneki zaključak iznijeti i ništa više. Osim da nismo ubjeđeni u njihovu tačnost i pravilne interpretacije.

Zapravo napisaćemo malo više. Imamo mnogo toga zaključanog u našoj mladoj duši. Ne znamo odakle nam. Valjda od neba.

Nero. Black. Dark.

Crno. Mrak. Tama

Sve asocira  na tamu, a nije tama kojom je najčešće karakteriziraju. Iskrena mladost jednostavno ne može prihvatiti da nešto, poklonjeno od Boga kao milost ljudima, može biti zlo.

Da nam ne bi zamjerili moramo pažljivije odrediti crno, ma kamo nas to vodilo.

Mi ćemo nastaviti ovaj, recimo eksperiment o crnom, na način kako to mladost inače čini:

Spontano i iskreno.

Prva asocijacija na crno nas vezuje za svjetlost.

Zašto?  Oslušnimo.

Crno i Bijelo

Ima jedna divna pjesma. Pjeva je prekrasna i n ježna  grlica Iva Zanicchi. Da li je se sjećate?

Mila i krhka, sa raskošnim glasom od neba darovanog. Čini nam se i malčice tužna. Možda zbog pjesme.

La Riva bianca, La Riva nera. Obala Bijela – Obala Crna.

Neuki će reći tužna i lijepa pjesma. I biće u pravu.

Zaista je elegična i puna neke boli koja oplemenjuje. Usudićemo se i reći ona je kancona koja nosi nadu više od drugih. Mnogo nade.

Nježna balada pjeva o jednom ratu. Onom prvom. Mislimo od svjetskih. A čovječija historija su sve sami ratovi. Ko i u svim ratovima, nesrećnici pucaju jedan na drugoga i ubijaju se.

Ovaj rat je malo drugačiji. Pucalo se sa udaljenosti, ne veće od širine bulevara. Ubica i ubijeni nisu to željeli. Njih su poslali da brane slobode bogatih. Svojom smrću.

Ako ne budu pucali, oni drugi, koji takođe ne žele pucati, njih će upucati. Dijeli ih širina Rijeke. Njene dvije obale ima različite boje. Jedna je crna, jedna je bijela. Ali one su nestalne. Jednog dana je jedna obala crna, a drugi dan je bijela. Zavisi koliko ubijenih ima na njenom tlu. Te obale su ona tanka linija koja razdvaja život i od smrti.

Bijelog  i Crnog.

Ako nesrećnika posluži sreća i tog  dana ga zapadne bijela obala, sve je u redu. Život teče dalje i on se smatra srećnim, jer nastavlja da se pati i iščekuje.

Ako nesrećmika jednog dana  zapadne crna obala, i to je u redu. Život teče dalje i njega smatraju sretnikom, jer su ga nestali  i pobjegao patnji i iščekivanja.

Opet to Crno i bijelo.

Gdje je tu plavet, purpur…?

Jednog dana neko poremeti raspored nebeskih  putanja i dvojicu sretnika zapadne ta plavat i purpur.

Ah, da.

Jedan je kapetan, drugi obični vojnik. I u vojsci ljudi prave podjela. Sada su jednaki, jer smrt sjedi pored njih i smješka se. Ovaj put nije nasilna. Učinila je da boli nestane. Samo svjesnost nestajanja.

Dvojica nesretnika shvataju da nisu od iste zastave, da su danima pucali jedan na drugoga. Pjesma nam ne kaže, ali licencia poetika nam dozvoljava da pomislimo da su, možda, upucali jedan drugoga.

Oni nisu ni ljuti ni tužni, samo su jako umorni. Dugo već traje to pucanje. Danima i noćima.Godinama.Eonima. Ne da čovjeku mira i odmora. I mnogo nestajanja nosi.

Njih dvojica su svjesni da se neće vratiti mirisnim đardinima i domu svome. Od domovine im je ostao samo pogled na zastave,  koje su neumorne. Vijore se i sa svakom smrću su ponosnije. Ni jedna smrt, ni hiljade mrtvih ,ni milioni mrtvih ne može da poremeti njihovo ponosno lepršanje na vjetru.

Zar je to sada bitno?

Vojnik i kapetan sada osluškuju glasove, koji dolaze sa druge strane brda. Tamo je  trava još uvijek zelena i rosna. Glasovi slave vinograde i život.

U ovoj kratkoj storiji, naslućuje se divni momenat, kada iz patosa, jer ovo je ipak tragedija, kao iz nekog plavetnog izvora isplivava nada.

Oni su mogli biti prijatelji, da ih nisu natjerali da čine zlo jedan drugome. Dišu, gledaju, misle i krvave na isti način. Tako im suđeno. Pa ljudi su.

Mi zamišljamo da pružaju ruke jedan drugom. Taj stisak ruke, umirućih, je nada. Neprijatelj u stvari nije neprijatelj. On je samo prijatelj koga su primorali da bude neprijatelj.

Ljubav i mržnja. Prijatelj, neprijatelj. Crno i bijelo. Crno-bijeli svijet.

Dajte prizmu. Dovoljna je samo jedna. Ona u srcu. Za trenutak je to bio crno bijeli svijet pun svjetlosti i duginih boja.

Jedna žena čeznutljivo pjesmom doziva nečije ime, koje se nikad neće odazvati. Da li je to ime jednog od ove dvojice? Mi to ne znamo.

Iva  Zanicchi pjeva posljednji stih i završni refren Riva Bianca, Riva Nera. Mora da privede  pjesmu kraju, jer bi dalje ponavljanje prizvalo patetiku, a njoj ovdje mjesta nije.

Noć je pala, žena plače, vojnik umire, kapetan će uskoro za njim. Tišina.

Mi ćemo sebi dozvoliti još jednu digresiju i reći:

– Zapazili smo da je i iznad Riva Bianca i iznad Riva Nera , u momentu kada su se prijatelji uznosili na nebo, zasjala duga, a sunce se diskretno povuklo, da svojim sjajem ne zasjeni lepšajuću ljepotu boja.

Prema jednoj aboridžanskoj legendi u australijskim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.

Ona ima perje duginih boja i izgled grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.

Glas koji pusti je nešto najljepše što se može čuti na ovom dunjaluku.

Nagovještaj krajnjih sahata , maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.

Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi život.

Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.

Kada dođe do samrtnog dragana ; ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.

U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi ; polagano i usporeno ; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.

Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.

Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.

Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.

Njemu je bolno , jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.

Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.

Dok probija srce glas joj se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače, i još jače nabada i nabada, trlja , i trlja srce malo , na veliki trn. Krvnik se ne povlači i on je u ekstazi, on se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.

Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.

Takve su majke.

Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća , iz probušenog srca izvire pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.

Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.

Pojem nam poručuje ;

Ni jedna bol, patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja Jesam Jedinog.

Nažalost, niko osim neba nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj.

Ljudi su oglušili od silne boli i krvi koje rade.

Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice. Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi , ljudskosti su htjele iskamčiti.

Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme; ogrubio i u zlo se uputio.

Ljepote pjesme čini , da žrtva malene i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.

Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.
**
In Memoriam svim Grlicama koje su usnile pjevajući i sanjajući o ljubavi.

Flory Jagoda je bosanska kantautorka i pjevačica  pjesama na judeo – espanjolu , zaboravljanom jeziku bosanskih Sefarda.

Njen životni put je nalik putešestvijama mnogih Sefarda ,doživljenih  tokom 27oo godišnjeg pogroma.Potsjeća na nevolje sefarda,njenih predaka koju je španjolska  inkvizicija ubijala i  progonila; i koji u Bosni nađoše spasennje.

Nju i njen narod šesto godina poslije  neka druga inkvizicija je ubijala i proganjala,jedva je život spasila.

Skolinila se kod none u vlasenicu,od tamo je prognaše na Korčulu da bi nekako zviojeri pobjegla u Ameriku.Amerika ko Amerika;i hlada ko led,i vrela ko pržun.Nekima dobra – malobrojnim , drugima onim mnogobrojnima kazamat.

U Americi je život našla, ali joj domovina  u srcu srasla.

Tada je postala dvostruka izbjeglica;duša koja za dvjema domovinama pati,plače i pjeva.Život je posvetila očuvanju lirske i muzičke tradicije bosanskih Jevreja. A ta tradicija je bogata kao višehiljadugodišnji svijet njenih predaka.Svijet kome je lutanje i sreća izmješala putanje od Jakova Izrailja,onog koji se usudio boriti sa Gospodom.

Zato ona pjeva i o Pashi i o Hanuki,opsadi Jerusalima i rušenju hrama,o bolnim rastancima za Španijom i Bosnom i žalom za nekim maglovitim vremenima kada se činilo da snovi neće prestati.

Miloj sarajevskoj Grlici mnogo hvala za svaki stih,za svaki akort koji je sarajevu i Bosni poklanjala i svojim mladalačkim i neponovljivim glasom pronosila svoje bosanske tuge širom svijeta. Tuge Alhambre  , Bjelog dvora i Jerusalima pretočenu u sefardski sevdah.

Vrijedi poslušati kompletnu snimku.

Crno, plavet, snovi i valeri

Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti.

Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

Pisali smo o svjetlosti i bojama. Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave to nam govori da smo sretni ljudi. Samo sretnici sanjaju boje. Svi sanjamo boje, samo se većina ne sjeća bojenih snova. Sjećaju se snova u kojima je svijet crno – bijeli.

Kada ih upitate kakve su te boje, slegnuće ramenima. Neki će biti zbunjeni, a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jednu riječ:

-San.

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo .

Negdje bijelo znači zaštitu od sunca, a crno od hladnoće. No ima ih koji drugačije misle. Sve zavisi od vremena, podneblja i prilika.

Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje. Samo je jedna izmišljena zemlja terorista uzela crno za svoje znamenje. U ovom vremenu i nekada davno prije.

U prošlim vremenima, recimo vijek jedan prije, crno znamenje je bilo moda. Pogubna i ogrezla u neviđenu tamu, koja je nosila samo smrt, razaranje i nestajanje.

Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje trenu i trunu na vjetru i kiši.

A šta su boje? One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje, ljubavi i tuge, boli i smrt.

Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke .

Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča. Maglicama, Crno daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost, tako da ljepota žene izbija u prvi plan.

Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi. Broj maglica je lako izračunati. I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena. Zato su maglice raznobojne, a uokvirene su Crnim da se ta milina istakne.

A opet, sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetama. Oni ne polažu nikome račune, zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Čak i sve nijanse Crnog.

Kako ćete istaći blijedilo i ljepotu udovice, koje i u suzama vodi njihov senzibilitet? Crnim ili tamnim kontrastima.  I boje ih slušaju jer umjetnici najčešće o ženama sanjaju.

A snovi su prijatelj mraka  i tamnih kutaka srca. Kad snovi izdaju srce krvari Crnim  tonovima.

Kad cvijeće, krajolik ili stare zamke crtaju o tajnama žena, snovi se snivaju. Nažalost čovjek se ne sjeća snova koje sanja u bojama. Samo crno – bijele snove. No, oni nisu  manje lijepi. Bijelo im daje čednost, a crno život.

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego da  izađu u neki lijepi đardin  i uživaju u bojama.  A đardin danju je uglavnom zamoran i vreo. Noću u tami, kad crno vlada, kada se mjesec preliva po cvijeću, a mirisi stapaju sa Crnim što se polako prikrada sa neba, svako srce je popustljivije i krhkije.

Ne uzdrhti srce od jarkih, plamenih boja i od sunčeve svjetlosti.

Srce natjera da kožu da se naježi od osjećaja koji dopiru od  šumova i udaha što ih krije Crnilo noći.

Da tom Crnom, kome se i srce raduje, tada je dobrodošao Mjesec i Maglice. Natjeraju oko za zaiskri svjetlost duše, da se ona prelije na čuperku kose, ma koje on boje bio. Uvuče u dubine srca.

Neuki, obični ljudi  su u pravu. Niti jedan umjetnik ne može uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem. Niti mogu dočarati ljepote koje izviru iz Crnila koje se od iskona sa neba spušta.

Nisu to stotine nijansi. To su tisuće i tisuće valera koji lebde pred očima sretnog bića.

Pola valera nosi svjetlije nijanse, druga polovina je poklonjena Crnim nijansama.

Ako obični  smrtnik ima sreću da u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći:

-Sretnog li bića. Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je svjetlost i crnilo, boje i valere, darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinom biću i nikom posebno .

Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati, ni njome vladati. Jer boja je vladar  ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav, ona se odjene bojom koju zaslužuje. Nažalost, ne zna se zašto sve ljubavi od Romea i Julije teže 0nim Naj  Crnim nijansama.

Tako vam je to u ovom prelijepom plavom prostranstvu gdje Svjetlost i Crno mogu biti istoznačnice. I ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.