Duo Arkal / Il Bastidor / Song – Lyrics

 

 

Il Bastidor

 

Vyarnes, gizo i skumparto

Vyarnes, marido asibivaj Vos

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor.

 

La, la, la…

Shabat maldo i kanto

Alhad la kulada

Lunis dublar la lulada

Martis kuzir kun la kusuegra

Myerkulis alimpyar la kaza

Dyuevis vizitar la mi Madri

 

Kuando ke Vos lavro este

Lindo bastidor

 

 

Majica

 

Petak je ja kuvaš i režeš

petak je, dug ti je život   ženo moja

kada ćeš naći vremena da se ukrasiš

lijepa majica

kada ću naći vremena da te ukrasim

Lijepa majica

 

La, la, la…   la la la

subota , molim se i pjevam

subota  moram biti čista

ponerdeljak , moram po stado

utorak,vidjeću se sa svekrvom

srijeda, čistiću kući

četvrtak posjetiću majku

kada ću imati vremena da see ukrasim

lijepa majica

 

Krik Bosne

 

Teško je shvatiti zvjerinji nerazum i ogromno zlo,

a još teže podijeliti bol sa skršenim dušama i bolnim srcima.

 

Molim se Bogu da mi oprosti

što nemam snage da i drugim danima bol i nadu podijelim sa drugima.

Bolne riječi i slike što nikako ne prestaju da se rađaju,

um da mute, do ludila…

 

 

Bolna je Srebrenica u svojoj tragediji

razmjera neshvatljivoj maglicama,

kada i Nebo suze suzdržati ne može.

 

 

Krv i bol Srbrenice je samo završni

očajnički krik Bosne

Bogu Milostiom

molimo Te

podari nam milost

zaustavi kame monstruma,

zaustavi krvavi ples zverinja

Drina i Modre rijeke više ne upijaju krv

majke i sestre obnevidjele od krvavih velova

u Bosni zemlji tvoje milosti

koja ne prestaje da krvari

 

 

I kao uvijek hiljadama godina prije

Njegovom dobrotom i oprostom ponovo se  desi

Bosna zemlja Božije milosti.

 

 

Amin za vjeke vjekova!

 

 

Sleđena smrt gleda i pamti

 

Krvave kame

 

Krvavi ples

 

Bosna zemlja Božije milosti Krvari

 

Krvavi velovi

 

Krvava Drina

 

Krv i Bol

Nek zbori Tito

 

Bosna prkosna od sna

 

Bosna zemlja Božije milosti

 

Zlaćano Sarajevo Grad čednosti

 

Blistava Modra rijeka

 

Nek zbori Tito.

I mrtav on zbori i čuva Bosnu svoju.

Pustite ga neka zbori.

Bosna će biti Bosna.

Uvijek je pametno zborio ovaj mudrac.

*

I oni nama nema Bosne.

Joj, čudnih glupaka ljudi moji.

 

Mila domovino , Bosno zemljo Božije milosti srećan ti praznik

 

Aleksa Šantić – Pomen

Noć milosti i sna

 

 

Aleksa Šantić (27. maj 1868. Mostar – 2. februar 1924. Mostar, Bosna i Hercegovina) je bio uz Mak Dizdara najveći i najproduktivniji  bosanskohercegovački pjesnik. Povezao je svojim djelom idejne i pjesničke težnje književne tradicije i nove epohe modernizma, kojoj je pripadao. Prvu pjesmu objavio je 1886, a prvu zbirku pjesama 1891. godine.

To su relevantni podaci  sa kojima će se svi složiti.Ostale biografske crtice o životu pjesnika Alekse Šantića će se razlikovati od biografa do biografa,od kritičara do kritičara,simpatizera ili nesimpatizera.

Svi će pričati o Šantiću,svi će se trpati u mit o Šantiću , bez obzira da li su njihove riječi istinite,iskrene i ljudske,ili su samo proizvod nekih ličnih animoziteta i kompleksa,ili naloga dnevne politike. Neki će pokušati da doktoriraju na Šantiću,ali ga neće moći istjerati iz Bosne,kao što je to vehta Razija Lagumđija učinila Meši Selimoviću.

Nas ne interesuju tračevi i rekla kazala.Ne interesuje nas ni „pamet novijeg doba“.Ponajmanje našu pažnju zavređuje političko blaćenje ili glorifikacija lika Alekse Šantića.

Nas interesuje Aleksa Šantić pjesnik i ostavština koju je dao.Bogata je to kula.U toj kuli ima po nešto za svakog iskrenog zaljubljenika u poetiku i ljepotu,  u Mostar i Bosnu.Svako razmišljanje mimo toga je  toboparalitička glupost.

Da,označiće Aleksu maloumnikom,autistom i mjesečarem, koji ne može da zapamti rečenicu ili ne može da završi osnovne škole.

Gospodo vi koji ste školovani i takve mu pogrde darujete ,napišite bar jednu jedinu pjesmu ,koja bi  kao Šantićeva poezija nostila miris đula,šadrvana i ljubavi kojom vaskolika Bosna odiše.

Gospodo vi koji u svakoj riječi dlaku tražite ,pogledajte da se  u vašem oku nije sajkrila  šuma od koje ne vidite ljepotu probeharale alice,šum Neretve, miris Bosanskog neba i nevinosti.

Gospodo,vi koji nacionalizam u svakoj riječi tražite,zavirite u svoja srca i pogledajte koliko otrova u njimu kola.

Reći će da su ga srpski savremenici pogradno zvali Aljo, a to je  zbog njegovog kosmopolitizma i htjenjima zajedništva.Neki neuki zubati ljudi će mu pripisivati ncionalizam,koji oni u srcu poput ljute guje gaje.

Nama ne smeta ako neko kaže da je srbin,hrvat ili bošnjak.To je njihovo pravo. Dopustite vi nama da nudemo Bosanci.

Gospodo zavirite u leksikone poezije i provjerite koji je balknaski pjesnik bio plodniji i rječitiji od Alekse Šantića.

Samo jedan ga je prevazišao dubinom riječi,a to je Mak Dizdar. Ali Mak je tragalac za za korjenima i iskonom.

Šantić to nije. Šantić je pripadao epohi kada Bosna nije bila Bosanska. Tragovi Turaka su bili još snažni.Austrougare nije interesovala Bosna i njen narod , već samo demonstracija sile – velesile.

Šantić je bio Bosanac pravoslavac ,koga su svim silama nastojali da uvuku u ralje srpskog nacuionalizma.Za to su bili zaduženi Garašaninovi velikosrbi Jovan Dućić i Svetozar Ćorović. Oni su svojim nacionalističkim kandžama za grkljan ščepali nervička Šantića ,ali on se nije dao.

On je želio biti samo Bosanski pravoslavac i ništa više. Od dvojca je i krenula sva priča o Šantićevim „ umnim“ ispadima . Zloba i ljubomora, na poetu koji je pisao tako lako i onako kako to oni nisu umjeli.Oni su bili ograničeni,zaslijepljeni i koristoljubljivi.Dučić je mrzio ljepote žena i ljudi  i mirise  Mostara, koje Šantić iz svoje duše prelijevao u svoju poeziju. Ćorovićeva djela Stojan Mutikaša i Zulumćar su autobiografska.Šantić je   je pjevao o ljubavi,svijetu u kojem se svjetlost neba ogleda u ljepoti žene i krajolika mostarskog.

Šantić se uvijek  zaljubljivao u žene. U muslimanku, u katolkinju,  u pravoslavku i u sve žene i djevojčice svijeta. Svaka žena je djevojčica i svaka djevojčica je žena.Oni koji ne poznaju ljubav i žene ,ne mogu to ni spoznati, ni prepoznati.Njihove prljave misli ih vode pedofiliji.

Koliko je samo ljubavi u njegovim pjesmama.Koliko dunjalučkih ljepota ostavljeno kao testament naraštajima koji slijede.

Mi nikad ne letimo za razmišljanjima: šta je pjesni htio da kaže , već za onim šta je kazao. A kod Alekse Šantića ima mnogo toga rečenog.Mnogo je tu ljubavi i ljepote. Da, tu  u njegovim pjesmama obitavaju žene od krvi i mesa,koje vole samo one koje njihove srce hoće. On se ne stidi priznati odbacivanja.

Dobro, bila su to patrijahalna vremena, u kome đule i jorgovani bijeli nisu smjeli svoju ljubav tek tako poklanjati.Ako vidite prelijepu dvanaestogodišnju djevojčicu, vi znate da će ona , koliko sutra, postati prekrasna žena.Ona neće smjeti da vas voli.Ako ste poeta vi će te napisati pjesmu o toj nedostižnoj ljepoti, jer ona to zaslužuje.

A u Mostaru je svaka pristojnija porodica imala  šadrvan i nemojmo mu zamjeriti ,ako je ponekda zastao da se napije hladne vode i nauživa mirisa đula i behara, baci pogled na neko uzdrhtalo djevojče, iako to nije smio.

Šantiće je odrastao,njegov  Mostar se mjenjao ,ljudi su odlazili i nestajali.Neke nove rugobe su se spuštale na kaldrmu , noseći na prtinama svojih opanaka  prange i gusle.

Bilo je sve teže biti Bosanac.Bosanske pravoslavce,muslimane i katolike su silom, mitom, strahom i mržnjom htjeli da pretvore u nešto, čega  u Bosni nikad nije bilo.Sudarivši se sa zlom mnogi su bježali na istok, dosta njih na Zapad.

Šantića jer to boljelo i on je ostajao usamljenik.Vremena njegovih ljubavi su prošla.Žar     polako gasne. Ostaje prostor samo za sjećanje i elegije. Sve je manje svjetlosti ,a sve više socijalne zebnje  u njegovoj poeziji.

On ne kaže ostajte ovdje srbine,bošnjače ili hrvatu.On to pjeva dobrom čovjeku Bosancu, koji napušta svoju milu zemlju ,majku Bosnu. Aleksa Šantić nikada nije bježao od svoje Bosne i svoga Mostara.

Svjetlucava modrina Neretve je zarobila njegovu dušu i um. Otuda u njegovim stihovima lebdi poneki narodni zvuk.Otrgnuo je od zaborava neke riječi narodnog pjesnika, ubacio ih u svoje stihove i vjenčao ih sa vječnošću.

 

Anka Tomlinović mu je srce poklonila.Nisu mu dali da je voli.

On je svoju dušu darovao Zorki Šolini.Kaćiperka ju je prezrela.

Mlađahna Emina Sofić  je prekasno rođena pa je njena ljepota bila dostatna samo za divljenje i poeziju.

Tri žene,tri paralele koje se sjeku u beskonačnosti. Tri je neparan broj i znamo da ne može biti sretan,jer harmonija leži u parovima.Nesretni Šantić nikako da nađe svoj par.

Ipak to su tri ljubavi na kojima pjesnik može graditi svoje svijetove poetike i ljubavne lirike.

 

Mak Dizdar – Zapis o zemlji

 

 

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:

A kto je ta šta je ta da prostiš

Gdje li je ta

Odakle je

Kuda je

Ta

Bosna

Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:

Bosna da prostiš jedna zemlja imade

I posna i bosa da prostiš

I hladna i gladna

I k tomu još

Da prostiš

Prkosna

Od

Sna

 

Neki snovi nikad ne prestaju…/ Iz Arhiva

Neki snovi nikad ne prestaju,samo se nastavljaju…

 

Bila jednom jedna Jugoslavija. Nesrećna kćerka , brižna majka  i  divna pra, praunuka.

Rodili je partizani i Mašal Tito.

Ona nama brižna majka 46 godina bila. Nama i Bosni. A opet ona pra, praunuka Bosni bila.

A pra, pra baka , rekti, da prostiš ista ona; prkosna i snena ;ktomu šarena k'o najsajnije maglice.

I Jugoslavija i Bosna kost u grlu zvijeri i bludnici uvijek bili.Jugoslaviju  troje njene djece,tri zvijeri raskomadaše. Bosnu su silovali i klali ali njenu čednost i ljepotu ne spoznaše i ništa joj ne mogaše.

No danas nam ne idu ružne riječi od ruku,pa ne možemo nastaviti u tom pravcu.Osrnavili bi domovine.

Mi nismo skloni davati prostora umotvorinama drugih da govore u naše ime; ma koliki oni umjetnici bili.

Danas smo mo napravili izutetak ,i uglavnom ćutali;zbog sjećanja na ubijenu nam domovinu Jugoslaviju;i darova koju je ona poklonila Bosni.

Vidjeli ste ipak nismo tugovali.Mi smo slavili i sjećali se kroz pjesme drugih koje su poklonjene našoj divnoj domovini .Pjesme koje su bile dio naših života i mladosti.

I pogađaju u sridu: To su naše domovine. Mi ih volimo i u srcu svome nosimo. Njihove ljepota, čestitost i dobrota je san koji snijemo. Taj san nas snaži da istrajemo u ljubavi i takarli životu koji nam drugi pogane

Mogli bi smo sjećanja nizati dalje,danima .Ali takva sjećanja su i lijepa i bolna.

Lijepa,jer su sjećanja naša i mi ih sa ljubavlju prenosimo na Bosnu, domovinu naše stvarnosti.

Bolna jer se moramo vraćati u stvarnost koja je mnogo ružnija nego ona koju smo u ubijenoj domovini imali.

Nismo nostalgičari,kako bi neki neupućeni i zluradi pomislili.Samo se držimo činjenica i stvarnosti naše date prošlosti.

Bosna je uvijek naš  izbor bila,još od  Kulina bana i njegovih predaka, i prije 1878.godine,i međuvremenu do 1995. i do kraja naših života.

Još istinitije;ona je odabrala nas,dala nam život i bremmenita  naslijeđa  duga desetine milenijuma. Ona je naša Modra rijeka vječna.

Nebo nam pokonilo čaroliju i puno ljubavi.U centar darova smjetilo je  Bosnu zemlju svoje milosti i u njoj veloviti Grad čednosti.

Šta  nam više treba?

 

 

Testament Lava mudraca poderale kćeri bludnice

 

 

Bio jednom jedan Lav mudrac.Imao je jednu umiljatu lavicu ženu i osam kćeri.

Jurco objesni lav,dosta dugo živio,pa umro.Lavici ženi u amanet ostavio ne daj mi kćeri.

Majka pokunjena bila jer je znala da su tri kćeri njegove krvi bile i četvrta pola,pola.

Četiri druge,ispostaviće se, mu je za kćeri podvalila,a da to ni sama htjela nije.

Od one tri dvije čestite bile.Treća tako i tako; četiri petine krvi čestita ,jedna petina od bludničke krvi.Četvrta miješana pod budnom paskom najveće bludnice.

Ostale četiri one podvaljene, ali i zavedene se družile sa lavljim kujama raznih dunjaluka i sve na kraju postale kurve.

Najveća,šapom sa tri prsta se družila sa onom starom bjelosvjetskom ofucanom prostitukom. Ta krezava sifilistička kreatura, premazanom svima mastima , nosila minjak sa
šestokrakim krstom na zadnjici.Spoj linija se završavao tačno iznad cvajtare.To joj sada glavna zanimacija.

Druženje njihovo,čitavo stoljeće to je samo promet i kupleraj bio; smišljanje podmuklog plana nekog.Imale su one i stalne ljubavnike.Ona u minjaku anglosaksonskog jebača krava i maloumnog konkvistadora, obojica genocidne ubice Indijanaca.

Ona troprsta kćer dvije zvijeri, pijanduru stepsku i rakomornog predsjednika abortusa bartolomejske noći.Njoj za guzom ,njušeći joj smrad i skupljajući kurvinjske mrvice kaskala je treća kćer.Ove dvije lavice kćeri nerazdvojne bile,dva oka u glavi ih prozvaše.Kasnije postaše razrooka ali i dalje u istu zadnjicu pušu.

Ona Mudračeva kćer što liči na podmuklu lobanju slipavog gmizavca razjepljene čeljusti nazvaše šah bludnica.Ona se najviše voljela družiti se najstarijom svjetskom bludnicom što po vlastitom predskazanju življaše ispod sedam brda.

One ne samo što su bludnice bile već proročanstvima sa plafona homoseksualke postale i boleštine fasovale.Religija im udaje i ženidbe branila i HIV darovala.One su od 12o4.godine ratove u ime krsta krasta, pogani svoje, protiv jedne od tri čestite unuke ratove vodile.

Četvrta ona,od tri brda, kćer,lavica kuja se kćeri naci lava priključila.Nije joj u pamet došlo da ta kurva ili svoju djecu guta ili im nevinost plinskim maljem oduzima.Kad joj dosadno bilo ona se sa šah sestrom ili bludnicom sedam brijegova kurvala.

Ona polu čestita,ona,polu bludnica je bila takva jer je morala.Pola krvi u njoj od oca čestito bilo a ona plodna i rodna.Pola krvi sa sestrom tri prsta zajedničko bilo i to pola zvjerski i bludnički bilo.

Četiri i po bludnice bludničile sa ruljom bjelosvjetskih bludnica i zvijeri.Bludnica tri brda se kao prava pravcata hijena ponijela.Izmakla se i u pootaji svoj dio očekivala i najprva ga, još prije kraja, ukrala i opljačkala.

Šah,troprasta i ono drugo oko u glavi bludnica se k'o fol zavadiše i na onu najčestitiju kćer se ko zmije otrovnice baciše. Njena čestitost se nije dala,kurve na pravo mjesto u zvjerinji brlog poslala.

Onoj drugoj čestitoj vremena dala,pa je ova ponajbolje prošla. Koliko dugo ne zna se. Zvijer i dalje rovari.

I ona čestita od petina je dobro prošla.Nekako se četiri petine njene iz zverinjih ralja troprste i jedne petine izvukoše i nogu im dadoše.

Ono čestito pola od one pola pola još uvijek ne zna na koju će stranu.Zasada je troprsta bludnica-zvijer kuja željeznim stiskom drž.

Da skratimo,kćeri bludničke pod mentorstvom ostalih bludnice i zvjeri; majku rođenu bez imalo milosti rastrgaše i ubiše.Ocu se mrtvom na umnost,čast i grob istovariše.

I oboje; otac i majku mrtve na inkvizicijske lomače baciše. Čekale su samo četrdeset sedam godina,u potaji,u zasjedi. Lavice kurve kurvanjski radile i krvoločno ubijale.Taka im zverinja narav.

Mudrac bijaše muž lavice majke; bivše domovina.To je izraz kojom nova zvjerinje bludnica žele da oskvrnu majčino i mudraca truplo. Da ih spale i pepeo njihov raspu po mračnim i krvavim stazama svojim.

Mudraca i njegovu ženu i mrtve hoće i dalje da ubijaju. Oni isti koji su kćer,lavicu njihovu čestitu htjeli da među sobom rastrgnu. Bludnica, zvijer, četnički i ustaški koljači uz malu pomoć trezorskih kahve minderpuza.

Neće moći.Mnoštvo novih lavova i lavića će ih braniti i reći:

“Ne dirajte časnog mudraca dok spava; svoju silovanu i raščerećenu kćer i svoje tri časne unuke ubijane i silovane sanja.Njih ima ko da brani.

To je naša domovina i otac njen.I uvjek će biti. Tako i historija to piše, pamti i broji.”

Novu nam domovinu,onu što od čestite kćeri posta, smo voljeli i prije.Uvijek je bila najčasniji dio je svoje predivne majke .
Smrt je odlazak u drugi svijet u kome je život ljepeši.Jednog dana će se lavu mudracu i kćeri majci tri njene kćeri,na prelijepom uzvišenom mjestu kćer pridružiti i ponovo sretni biti.

Četvoro i po pastorčadi ubica, djece kojih se mudrac za života odrekao, ide u suprotnom paklenom pravcu sa kartom bez povratka. Pitanje je kako će se ona polovina izboriti.Za svoje dobro.

Naravoučenije:

Bludnica jednom, bludnica i zvijer zauvijek i zato ne daj da ti se djeca sa bludnicama druže.Inače krvavo more genocida slijedi.