Placebo efekat / Oni jašu…insert

Placebo efekat i mahalaši

Jednom će Lenji Debi , nako jaranski , iznebuha:

-Baš si glupko!

-Što?

-Pušiš , eto što.

-Pušiš i ti.

-Jašta ću raditi nego pušti.

-Zar onda i ti nisi glup?

-Jok ja!

-Kako to?

-Ja se pravim da sam glup i onda cigarete ne djeluju na mene.

-A kako znaš da  djeluju na mene?

-Eto , na priliku , da ne pušiš sada bi imo barem devedeset godina, garant

-Kako znaš?

-Rekli naučnici da cigarete smanjuju insanski vijek?

-I ti im vjeruješ?

-Naravski da ne vjerujem, nisam frajer?

– E onda im ni ja neću vjerovati.

-Kasno Lenji druže moj.

-Zašto ?

-Placebo efekat?

*

A jopet , neki drugi put Deba će Lenjem  :

-Baš si glup!

-Opet?

-Piješ ,eto što.

-Dobro da si mi reko. Sad mi je već lakše. Dobro je biti informisan.

-Ti ni jene, ni muhabera. E baš si glup. Ja bi se zabrino.

-Zašto?

-Naučnici dokazali da piće smanjuje insanski vijek do krepaštine.

-Ni ti se ne brineš!

-Za mene to ne vrijedi.

-Kako znaš?

-Mara gatara mi gledala u međunožje i izmudrovila ;  dokle god piješ živjećeš.

-Zašto ti je gledala u međunožje?

-Baš si glup. Neće mi valjda gledati u laktove ili pete.

A sem toga pasulj nam skuvala za ručak. Natakarila se , do poslijednjeg zrna.

Mnogo godina poslije Debea rikno , a nije presto piti.

Misli Lenji:

-Nije moro ići svako malo kod Mare ili neke druge gatare.

Sve samo upaljeno , prevrtljivo  ( ono : vole se prevrtati , da ne bi bilo zabune ) žensko čeljade.

Znao sam da će riknuti  ako ne prestane piti.

-Kako si  znao?

Prepade Lenjeg  poznati glas , ali koji više nije sa ovog dunjaluka.

-Rekla mi Mara gatara da te slagala. U oni vakat joj  bilo teško naći dobrog zagonđiju, kojem po vazdan moš gatalinkom kreketat u međunožje i gatat ,  i pride  da  vjeruje u ljubav i budućnost . I nako usput  jošten voli popit.

Narovoučenije:

-Što ti je Placebo efekat?

Isto ko insan.

Čas ga ima , čas ga nema!

(Osmjehuje  se natakareni Deba  sa onoga svijeta i mnije:

-Baš je ona Mara veštica, potrefila –  Doklen god  sam živio , ja sam pio.)

Oni jašu a Mojsije harmonike baca – Prekoredna epizoda (Jednočinka)

 

Deba i mržnje oliti fobije

Imamo jednog vrlog prijatelja. Zovu ga Deba.
Možda ga znate?

Vi mislite deb'o čovjek. Jok , nikako, mršav je ko girica.
Onda pomislite da je debil.
Ma jok , odebljo mu mozak od nesuvislih misli.

Dobar je on , jalijaš  i mahalaš , a to mu na istu deređu dođe.
Blesav ko jednosmjerna struja izmješana u tri faze i opičen k'o konj kad naganja zebru.
Znači misli u crno bijelom , jednoličnom , a  vijugavo sivom  koloru.

Išli mi jednom ulicom. Žemskom.
Pitate kako znamo da je žesnka ili otkad se to ulice djele na muške i ženske.
Ako se ulica zove Rave  J. ili  Lepe Da'De, šta vi mislite je li to muška ili žernska ulica?
I nemojte da bi sad nešto implicirali.  U smislu i mi volimo curvoasier.

Volio se  Deba zagledati u izloge.
Vi mislite, hoće nešto da kupi.
Ma jok, boni.
Uglavnom je dekintiran. Sve potroši na grlice .
I da znate nije na one čaršijske što se lomataju oko šadrvana  i od insana  se grebu , već na prave prvacate  đardinske grlice.

On se zagleda u staklo da vidi koliko je lijep i ima li koja pametna da mu niče  iz čela .
A ružan ko glista kad je zgazi auto  i nikad ni jene za vas cijeli život nije procuclo nalik na filozofiju.

A izgleda veoma pametno. Ko Rodenov mislilac ili dijete na tuti.

Odjednom , skoro zakuka, ko sinja kukavica kad je uhavte na djelu:
-Oni me mrze.
-Ko to bolan?
-Evo ovi. Natandarili veliki plakat u izlog i jasno i glasno samo što se ne deru kažu : Deba mi te mrzimno.

Neka američka dobrotvorna organizacija. Jes kako nije. Vidimo, zaista jesu, natakarili plakat.. Čitamo:

If you are Racist,
Seksist,
Homophobics or an Asshole
Don't Come in

-Kako znaš da baš  tebe mrze.
-Znam sigurno, evo piše plavo na crveno!
-Ma hajde bolan ,  to se tebi samo čini.

– Nije me'ščini , već sam siguran. Idem rješiti problem. Ne volim da me iko mrzi.
-Nemoj bolan belaja. Šta te briga da te taki mrze? Bitno je da ti misliš da si u pravu.

Namah uđe. Mi nemamo kud,  i mi , čoporativno  za njim.

Kultura prije svega.
Selam alejkum.
Mrak dama, ne po tenu, njih ne zapošljavaju američki “humanitarci”. Već po fizici  . Diše po metra ispred sebe i trepće očima.
-Izvolite, šta ste trebali.

Deba se zableno i  unezgodio. Znamo šta mu  na um pada.

A opet mu ,  anglosaksonski naglasak  južnog zapada , ne miriše na dobro. Kju – klux – klan je tamo još uvijek glavni. Koliko on zna. A on ,  ako nešto zna , onda ga beli zna.

-Mi ništa, ali našeg druga mrzite , ko da je crnjo. A vidite da nije. On je samo original bijeli  mahalaš.
-Zašto misli da ga mrzimo?

– Hajd’ Deba pričaj.

-Evo ja sam rasist. Volim žene svih rasa. I seksist  sam jer se volim seksati sa njima.
-Ma nije to rasizam i seksizam , dapače to je veoma pohvalno sa vaše strane.
-I ja mislim da veoma povalno sa naše strane. I hvala vam i  što me vi povaljujete, ako Bog da.
– A dalje?
– Mislio da ćemo se zaustaviti kod povaljivanja, ali idemo dalje. Nisam  homofob jer mrzim pederčine,  ali  volim lezibejke. One mi milina,  valja se mnogo pomučiti , a tanka fajda. A to se neutrališe.
-E to je veoma nezgodno, jer jedno ne opravdava drugo. Mislim da se  jedno drugim ne može izbrisati. .
-Pa i ja sama istog mišljenja. Đe ćeš pogan porediti sa miomirisnim đardinkama. Evo ,  molim te reci ti meni ,šta bi ti radila kada bi ti se kojim slučajem jedan peško počeo motati oko sjedalice.
-Molim vas nemojte biti tako lični. Hekunla bih ga stolicom posred glave. Ili pištoljem u čelenku. Tako se kod nas na južnom  zapadu  rade.
– Ti si prava. Vidim  Dalassko , ti si za brisanje sodomlija i gomorlija sa mape zemaljske. Kako neću biti ličan bona. Vidiš kakva je ta stolica. Vrtoglava, a ja ljubomoran na nju. Sami pliš i kadifa se u nju zavalio. Ne može da diše.
– A ovo zadnje dobri moj čovječe. Šta sa njim?
-Nisam ja baš dobar, nikako nisam. Ali to je malo duža priča , a i za ovo zadnje nisam siguran šta ste mislili?  Morali bi to uz neki zalogaj i vince protabiriti, okano moje. Rodi čiko okice lijepe.

I protabirili su. Debelo.  Taki je Deba. Bilo je tu mamicanja. Hejbet. Možda ga zato zovu kako zovu.

Poslije devet mjeseci ona kjukluksklanovka iz Dallassa , sjedi gologuza, samo u čizmama na verandi ,  u sebi se  smješka i privija  malog mahalaša na grudi. Pljunuti Deba. Samo bi dojkio. Ne miče sise iz ustiju. Vidi se da mu je žao što nema dvoje ustiju. Ha mu makneš ljepoticu iz ustiju dere se ko konj , koji ima samo jednu kobilu.

-Joj levata majko mila.  Kako bih u Americi  zatrudnila , a da budem sto posto  sigurna da će mi dijete biti bijelo.

A  Deba?

Ne pitajte. Skonto fol. Nikad neće ženiti Amerikanke sa južnog zapada. Jazuk.  I kad jašu mamuze ne skidaju.

Ludnica.

 






												

A gdje si ti , i zašto sam ja

Mene nikad ne pitaju:

– A gdje si ti?

Nemaju potrebe.

Znaju da sam još uvijek tu.

Na mene sve vrebaju ko Meleke.

Hoće da me uznose u visine.

Ja im kažem:

-Nemojte mene ne znam letjeti.

-Ha , a znaš po vaskoliki dan i noć voljeti, pride sniš i tupiš.To mu dođe isto. Letjeti i sniti. Ti se samo pristavi. Mi se pobrinemo za sve.

Sreća moja, nisu upotrebili izraz šiljiti. Ne sviđa mi se. Nikako mi se ne sviđa.

Nedavno me jedna Mala Velika princeza plaho iznenadila , jer me pita sasvim ozbiljno:

-Tko si ti?

Zbog toga je volim, ne zato što je ozbiljna , već zato što me kao ozbiljno pita nešto , a to njoj smiješno i neozbiljno, a ja znam da me sto posto treha.

Dobro, sasvim je iskreno volim , jer se samo tako ona može voljeti.

– Jes'si se sada pokazo svaka čast ,a poetika, sciencia i licencija, vokacija i naglasak, romantika i semantika.

Ne zna šaptač da muku mučim:

-Znam ja sve šta bi’ reko. Ponekad nešto i zapišem.

Al čim pomislim na nju, ne čim pomislim već i prije toga,( a uvijek mislim na nju) , mene konja, presječe dah ne mogu da dišem. Labrnja mi se objesi i sama pravi grimasu na kojoj se može čitati:

-I am zabezeknut , mila moja . Pusti me da sa tobom sanjam i ne daj da zaspem da mi san ne pobjegne.

Kontam nisam levat ili habllečina , da joj odgovorim tko sam ja, pa mi pobjegne.

A ne mogu ni da joj odgovorim, onako direktno, po mahalski.

Kod nas nema ništa okolo. Naučili,direkt u sridu.

Joj ljudi moji, kako je lipa ta srida. A baška bliža i dalja okolina.

Lukavi smo mi mahalaši i skontali fol.

Mi skupili tu raskoš, tu ljepotu , tu milost , nevinost i dobrotu, a pusta drhti i biba se, na jedno mjesto . U celofan sa cvijećem duginih boja sve zamotali i ljubičastom vrpcom , svijetlije boje, violetne sve zamotali.

Rekoše nam da je to boja ljubavi koja se vješto od nas skriva.

Nije se uspjela sakriti.

Tako sve to sa vrpcom u paketu đardinom prozvali.

I taj nam đardin ne ide iz glave. Posebice, zbog te violetne vrpce svjetlije boje, koja nam po duši rovari.

Srce je već odavno u bandaku , bez daha ostalo , samo se koprca i ponovio bandači.Na dušek i jastuke, dakako.

Otud oni trikovi: Jastučiti i dušečiti. Ima joj puno  tih plahih naziva kada se bandači. Ne mremo vam mi sve iskantat. Skontajte vi koji.

Vratimo se tematskom pitanju.

Ovo nas podsjeća na  jednu razložnu i časnu diskreciju .

Vidi on da smo se mi đardina dofatili, a kada tamo krenemo, zaboravimo šta smo hotili rijeti. I ne izlazimo heftama.

Naučili me nisu da lažem , pa ja sve onako, okolo kere pa na mala vrata:

-Te ‘vaki sam ti ,te , ‘vakav, al’ svakav nisam, i da znaš, ako čuješ da sam taki i taki, lažu te bona garant. A jesam taki i taki.

Ni ja sam sebe ne razumjeh ,šta joj nisam ispriča i šta sam zaobišo. Valjda takve sorte rođen ,nema treće. Ili nema diraktno ili zaobilaziš kad te pitaju, mislim stranci. Ne razumiješ. Ne zato što stranjski govore. Nego što sam gluv. Kroz jedno uđe kroz drugo izađe. Biukvalno. Jungfer u ušima.

Kad te male princeze pitaju, ja ko bekan , ko malo janje za maženje, u sebi kontam da sam delfin, ona zna da si konj konjski, ali pušta te da maslaš.

Ne znam kako je zadovolji  odgovor. Znam ponovo će me pitati, nije ona džaba kraljevskog roda. Na licu joj piše. Skoro ništa mi ne vjeruje. Ono skoro me tješi, znači ima joj šansi, da skontam ko sam.

A znam ko sam, ali ne mogu joj reći ,uplašiće se dite malo.

Ali jok , šejtan , šeret jedan ima. On joj sve otkucava. Ko fol šali se, da joj se umili. A glupko da ne mere veći biti. Klepetalo. Pa joj reče:

On ti , mila moja , jedina ljubavi , nije od ovog svijeta, ni poetski ni figurativno.

Ovo poetski , znači niko ga ne benda ni ena procento. ( Moram se malo praviti poliglota, šenkrat plaho, moram sam sebe hvalom nafajtat.)

On figurativno ,za insane kao da ne postoji. A njemu milo a je tako, jer rahat mere da sanja i da snove grli.

Il’ se kaže more. Ne mogu i ne znan van ja ti priorodopis oli pravopis, po mjeri onih što turaju ono h i od hajvani i đe triba i najčešće pođeđe gdi ne triba.

Ono figurativno još znači da mu je figura, odnosno jedna noga od figure na onom dunjaluku.

Kako onom dunjaluku? Ko da vi ne znate koji je.

Aba zo, vi mislite jal pržun, jal hladovina.

E nije ni skonto na koji će. Jazuk. On je od dobrih i ima bjanko pozivnicu da bira. Znamo mi za reč blanko, ali mi naučili na ono riva nera, riba bjanka . A bome se često družili sa nekim Bjankama , čak i onom , onog, anamo onog Đegera . Nismo bježali ni od Roze, Bjondine, Negrine…

Joj , mamo mamice. Dobre su one curice, ali nisu ko ove naše.

Bosanske. Mere i Balkanke.

Nema merhameta i dobrotvorstva , samo su dobro karitativne. Ono po Caritasu .

A šta ste vi mislili.

Joj , jesu vam misli otišle otišle anamo onoj finti. Alčaci ste vi. Nećemo vas ružiti.

Ali Bosanke moramo. I Balkanke.

A Mehmeda , a bome i mene je stara majka karala. Zbog zora, jabuka i Zlatija. Joj jesu sve jedre , zlatne i crvene. Haman ko baklavica kad je u ruku primiš.

Šta vi ne volite baklavice. Joj hablečina mila majko stara.

Ne ide mi se u pržun da me tamo čitavu vječnsot roštiljaju, onako ljudski. Jal vruće , jal vrelije.

Vođe, u srcima i ona treća mogućnost: još vrelije.

A ne ide mi se tamo gdje je uvijek hladovina, red i mir. Tamo bih tek nagrabusio. Ima tamo , hejbet mojih jedinih pravih ljubavi i znam , jedva me čekaju.

Čim bi me vidjele , u istoriji/historiji/povijesti đardina ispod koje vječno teku rijeke, bi se prvi put desio veliki incident.

Poletjele bi prema meni sa osmijehom na licu. Meni srce ko amper , pardon empajer state ili barem drvena džamija u Himzarinoj , vrh Sumbul Avdine , Bjelave bluz sistem.

Jes ,kako ne .

Radovanje, aha malo sjutra.

Morao bih začepiti uši:

-Ha , ja ti jedina prava ljubav , ljubavi?

-A gdje si ti do sad , konjino jedna draga?

-Je si li naučio tamburati ili samo nastavi prebirati po ženskoj ljepoti hajvanu mili?

-Vidjela sam ja šta radiš dolje nesrećniče jedan , mili moj?

– Šta si mi donio. Jesam rekla da mi spremiš onu zlatnu narukvicu, milo noje?

Ostale bi zagraktale:

– Šta narukvicu ,vreću bona ,vreću zlata si trebala zaiskati, iako nije riđobradi. Hvala Nebu dragom na Princu Malom.

– Dobar si ti, dobro nam došao, ljubavi

Ne bih vam znao rjeti , da li bi koja šljaga pala.

Da sam zalužio jesam . Što jes’ , jes’.

A i nešto mi se u zadnji vakat omililo biti tu. Makar joj ( omaklo se tebalo još) malo.

Kažem:

Nigdje neću pobjeć. Šta ste navrle.

Ali mene niko ne benda, ne rekoh li.

Ja jado , još uvijek dumam.

-E kako ćeš bolan miloj , princezi , djevojčici tako rekuć, to ispričati.

Ima da te nema ili ima da nje nema.

Grlice su plahe, namah se uplaše i samo prhnu tamo gdje plavet blista. I tišina i sni vladaju.

Ali skonto plan. To se kod nas zove tura jazija. Neki to krste pismo i glava.

Ali bit je ista. Baciš metalnog bugara u vis. Ako padne tura ( pismo) ideš u pržun . Ako padne jazija (glava) ideš Grlicama na vjeronauk . Ako imaš sreće i novčić ostane u zraku ili ga gavran mazne , ostaješ na ovom dunjaluku.

Šta vi mislite koje su mi najmanje šanse? Pravo da vam rečem , ja , neuka bjelavska blesa nikako to ne mogu skontati. Puno je to opcija za nas. Uh tri.

Mi volimo ono ; ovo ili ono, tećeg nema , osim sride i đardina. Ali tamo ti ni mozak, ni računica ne tribaju. Tamo slavuji i pjesma vladaju.

Ha, čuli ste za Bokača. Niste. Onda ni nemojte. Mane više. Mislim priče.

A ovom ili onom , možemo pričati , samo ako novčić ostane u zraku.

U stvari , ja najčešće sebe pitam :

– Zašto sam.

Decenije i decenije sam protračio dumajući o tome.

Sada na kraju puta znam.

Odgovor je tako jednostavan i lijep.

Kao i život.

Kao ljubav i tuga.

Rođen sam ,

da bih volio

Tišina i sni.

Lipo mi je.

Ne da mi se buditi.

Tebe ne pitam:

A gdje si ti?

I sama znaš ;

u  mom srcu djetinjem.

 

Ode Moto da se Mota.

Ode Oto da se Ota.

I tako svaki dan , dok čekaju Godoa.

Štorija o capinu

Zove neki dan Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili derdana prisnila. Ne zna ti više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom neka , kad je on od Mojsija milju nekom nabrajalicom zaradio.

Eh,  taki mu akšamluci fale.

Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni ,najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena.

Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer štep mašine, mi naum ne pada.

Ti što si po meni vezo, vezo si. Jas da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.

Daj , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.

Za tri minuta eto i Herco :

– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.

Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoćiali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.

Lenji samo jecaj kroz slušalicu :

– Brizle.

Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.

Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se razneženo smješe; bijahu to vremena.

Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.

Najljubaznije molimo papake, krakane i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoju , nek u nju blenu. Spala i knjiga na pašaluk. Sve nihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.

Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.

Kad Deba progovori onad znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat djelomično citirati:

Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako. O tome ću barem još jednu disertaciju napisati.

Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest, ponekad. Taj je geolozima dobar, a oni se samo kamenjem bave. Nije im ovdje mjesto iako vas život nešto buše. To što rde rade daleko od ženskog insana.

Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti.

Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan je. Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta začas se polomi. Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.

Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti ,jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.

A metalni ne valja i treba ga baciti; ako zapadne kiša može insanuna munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.

Najbolji je onaj capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. To se traži joj , mamo mamice.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam,ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosi. Jel hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.

Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogiro, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset čertri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.

Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši

-Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.

Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.

-Jesi siguran sto posto za toj besjedu o capinu.

-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.

-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može.

Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.

Neki će drugi neće ćeprekat il nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale sa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lalo njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.

Neće im otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.

Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta šta on podrazumjevaje kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.

Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.

Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.

Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikanto papričice umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi našto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…

(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)

-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.

Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko vrhnovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.

Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.

Grlica jedna što se tren prije  na trn srce svoje nabola,  da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:

– Mito bekrijo

ili

Jutros mi je ruža procvjetam.

Može bilo koja iz spomenara  srcu .

 

Oni jašu a Mojsije harmonike baca / Epizoda Deba i Njegoš i muhabet o bjelavskim mahalašima

Malo one poslije one noći , Dobri joj objašnjavo konzilijum.

Malo ga mazno, jednu – dvije više od one uibiičajene dvije tri ,više od sreće, malo ga ja, Luca i moje lucice ošamutile, a i nešto mu se u srcu stislo i otvorilo ga , ne može ga stišati,već ono progovara :

-Dobri su oni i uglavnom fini , ali ludi ko struja. Sto gradi svaki u blentari ima, poneki i više. Ne zna se kjoji je luđi  i huđi, i mrtviji. Ni za koga , osim za sebe i svoje dragane ne mare.  Pusti ih, prođi ih se i ne barkći ; to nikako, jazuk je .Il'je belaj ili noga trans , al’ je zijan garant.

Svi ih se odrekli i iznevjerili , još od djetinjstva ulici i samoći prepustili.Tak'a vremena bila.Takve im i druge, sa njima postale, poneka i prije,a poneka i nije.

Očevi i matere kažu borba za opstanak. Evolucija i socijalizam zlatne kašike traži. Treba irgetiti. I nema više ženama po minderlucima plaziti i kafu ispijati,sistem olajavati.

Iznevjerilo ih i obdanište u koje nisu išli.Ono kaže nisu nam za vas plaćali.Škole ih se odricale ,jer za njih još pismene nisu izumili.Voljeli oni havu ,k'o da su luften proleteri ili seljaci bezemljaši,a ne rođena gospoda.

Od djetinjih dana mahala im i đardini Bjelavski  kuće spasa bila. Dom iz kojeg su nasumice letjeli i izletali.I opet  letjeli, čini se ko muhe bez glave, neki od dna do vrha. Jedan pokušao obratno , od vrha ka dnu i taj nije  nigdje prispio.Oni se sa gravitacijom od tog dana nisu više zajebavali.

Osim Debe.On je volio da u snu leti ,jer je znao da će svakako heknuti.  Let bi počinjao pri dnu Bjelava.Tamo gdje se u nju ulivaju boje Romana Petrovića. Zatrčao bi se.U početku lagano,pa malo dodavao gas i kad bi stigo do Čekalaše bio bi u punom uzgonu da počne let sa Vrha Džidžikovca.

Ne znamo zašto je let uvijek započinjao sa dna Bjelava i vrha Džidžikovca,mada tu ima neke mahalske ali  kajakovske simbolike.Bjelave su vam jedan brežuljak.Dno svakog bražuljka je i mirisavo i tužno.Mirisavo jer odiše krasotom i čarima.Tužno je ako samo korak više napraviš,ti ga napuštaš i ko zna da li ćeš mu se ikad vratiti ili zateći u istom raspoloženju u kojeg si ga ostavio.

Joj,mamo mamice.Sve se vrti oko toga.I u dobru i u zlu,konta Deba.

A Džidžikovac koji je u samom dnu brežuljka,ma kako se on zvao,Debu uvijek podsjećao na njemu najdražu igru džidži-midži. Uvijek bi mu srce zatreperilo ko ženski crvuljak u grlu, prije krika joj mamo mamice.Koliko mi znamo postoji samo jednan crvuljak za glasanje, Deba samo strogo klimata glavom i kaže:

-Pitajte Omu,on će vam reći šta liči na lići piklić u grlu.Nije za džab-džaba, od Mojsija posuđivo avlijsku bateriju i razgledo anamo onu.

Džidži midži je ona zimska igra. Za Debu nije postojalo ni vremensko ,ni prstorno ograničenje.On se liguro,odnosno džidži-midžiro vas cijele godine,u bilo koje doba dana i noći i bilo kojeg stađuna.

Isprva bi  bio malo nesiguran. U  tom letu ima toliko bezvremenog i poetskog ,da bi sav strah nestao.Uvijek mu bilo žao što niko sa njim ne leti. Njihova izvlakuša je  ono čuveno:

-Odakle nam vrijeme ,frajeru.

Istina  je bila ,da su se bojali , da će ih Deba u nečemu i nekako natakariti.Nema veze što je to san.Kod Debe su san i java imali isti tretman.Kad su s njim,  oni nisu nikad bili načisto ,da li je to san ili zbilja.Tako da su im dani i životi  proletjali u bunilu.Nisu bili ni za ovaj,jaš manje za onaj dunjaluk.

Dok lebdi osjećaj lakoće i straha se isprepliće,ali duša se uznosi i zanos postaje sve veći.Letač postaje poeta, koji poje divotama koje vidi i srce mu raste i raste. Naraste toliko da insan postane pretežak k'o stećak  i samo hekne.

Razbije se  Deba svaki put ko Mojsijeva harmonika, kad je sa Jekavca baci.Deba nikad nije krivio naraslo srce za pad.Njemu je srce bilo zaleđeno i nije moglo rasti.Njemu bi se uvijek neki insan pristavio i skreno mu pažnju sa leta.Jednom ga onaj hadum natakario.

Svaka noć  Debina savjest navrati pa odleprša , tužna i zamišljena .Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli pritišće ovaj svijet.Ne može se to više podnijeti.Ljudi zaboravljaju da je Plava planeta nakrhkija  zvjezdica u Univerzumu.I jedinstvena ,kao i svaka druga.

Bilo je veče kada se Frka skršila.

Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana šapuće da usnulu djecu na ljuljašci ne probudi.

Deba  se naslonio na krvavi dovratak , usnio utvrdo i  sanja.

Lagan je ko perce, i još lakši. Nadvio se nad Bjelavama ko kobac i gleda koke kako guzovima landaraju,grudi im se uzbibale,kosa zalepršala,jure na posao.Neke vala i sa posla.Kako koja i kako kojeg.

I tako leti on  ,došo do na po Điđikovca ,pred kapiju Velikog parka. Ustremio se na jednu plahu kokaru, bogdica mu fali da je spiči i  jami .Pomišlja ,samo što ne leti perje, kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:

-Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.

Deba konta ,otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli , još od vakta kad ga je ovi  istraživa,a nije mu mogo dohakati.Ni rodu njegovom.

A on, evo dva vijeka poslije,leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo ili po puno takari, što onaj jado nije znao ni umio. Nikad onu stvar probo nije, a ni okusio. Kod njega žene, u onom vaktu tuknule, nisu se podugo kupale.Ali nije zbog toga.Malo stisneš nos i tuti-fruti.Debin recept.Njegoša nisu interesovale žene.Hadum bio.

Jedna baba Vidna ,Baška Bašinih otaca pralja i izmećarka , pod stare išla na Ribnicu prtljačom mlatit haljinke, a bome i ponjave. Mlati i olajava, a nebo kažnjava. Jedan krš joj se izmakne ispod nogu i ona zarovi u plićak na leđa i poče zapomagati; kuku lele poturčih se. Nisam se u životu okupala i sada pred smrt da postanem muslimanka. Joj jadi moji, kuku meni ljudi pomagajte. Zov'te popu da mi pomast da.

Jedna Lepava Mušović, ništa u rodu bosanskim Mušovićima, otišla u ameriku na turneju. Tamo naglo zahladilo, zove Lepu zabrinuta majka rano jedne subotu ujutro. -Ćero nemoj da bi se ku'pala u ovi mrzli vakat. Lepa joj odgovor šilje: -Neću majko ,nisam luda. Će se kupam u drugu surbotu. Ovo objavljeno u minimaxu. Ima ljudi i neljudi,Tako je uvije bilo.I majki i nemajki.I očeva i neočeva.Takav je svijet.

Deba se osvrno na Njegoša. Zaboravio da sanja i namah zaboravio da leti.Normalno , kazna za glupost je jedno bolno  hek o asfalt. Zaboljelo ga heknuće kod da ga valjak gazi..

Ono o suRboti ćemo  namah,malo pošljen,dok ispratimo ono Debino hek. Mučko i ničim izazvano hek. Mislimo da je tu  djelovala čista ljubomora .

O tome kako je Deba Hekno i šta je bilo poslije ćemo neki drugi put.Otegnuta priča i  Deba samo što  nije otegnuo papke.

Deba malo zašo u godine , pa razmišlja da ništa nije kao prije.Evo moro se dogovoriti sa Mikom,da se takar mere desiti samo danima u mojima obitava slovo r .Ono  fonetički „er“, Debi je sada bilo  sasvim bez smisla.Sa er se završava riječ Lipcaner,što je  on ko biva posto. Jer tri puta hevtično nije kakav takar za njega .Nekad bio.Danas,šta je tu je.

Eh ,nekada. Sa er počinje ergela. On pastuh Lipicaner,jedan jedini. A pun i ubitačan ko ergela pastuha.Joj,šta se tada moglo…I dok mu   kroz blentoviju proljeću iskre nekadašnjih džidži- midži đardina ,on osjeti da buja i zove Mirjanu:

-Dušo jel danas suRbota.

-Jeste ,Lipcanere moj Lipicanerski. Čak mislim da je suRRRRRbota.Sutra će biti nedRRRRRelja,pa ponedeRRRRRljak.Pa onda idu naši dani,pa petRRRRRak i opet suRRRRRbota.Sve dok nam se ne zamanta.Nego hajmo to sve dušo obaviti i zakukuljiti u današnju surrrbotu.Ko zna šta može sutra biti.Mo'š ti jal slučajno ,jal namjerno roštilj razbaciti, pa ti se anamo onaj na njega nalaktiti i eto belajaod crknuća-

Ne ulazimo mu detaljisanja koliko se rRRRRazbijanja desilo i roštilja na bacilo.To je već intima.A intima je svetinja.

Deba bi zaboravio da leti i razbio bi se toliko  bi  ga bol u bubrezima svaki put probudio.I boli ga toliko ,da neizostavno  mora ne pješačku turu, pjevcu vodu pustit.Ali to nije kolonjska,već krvava rijeka bubrežnih kamenaca pokupljenih sa džidžikovačke kaldrme.Moro jadnik uvijek na zdravo nešto operisati.Jednom slijepo crijevo,drugi put papilome lingve.Jedanom sam sebi pokušo uraditi carski rez,ali nije uspio.Morali mu jetru,ni krivu ni dužnu sa dvadeset devet,plus jedan šav krupnim štepom štiklati.

Ali čestiti su, samo jednom nisu bili i ograjisali za čitav život. Niko te ne može kazniti ko čovjek sam sebe. A nebo samo prihvati kaznu, inače najčešće oprašta. Šta će , pred svršen ga čin ljudi ostavljaju. Kaže kad ti tako hoćeš, neka ti bude, mi želje ispunjevamo. Samo odredimo  budi i ono bude.

Nikad  tuđe, to nisu naučili i ne umiju, ali ljubama sve što imaju poklanjaju. One tuđe samo  uslovno prihvataju, ako im se neka djeva samo pokloni ili da ih neka ažbaha ugnjetava. Uglavnom bježe od  deverli veza ; belajli je to. A i pogano je.

 I sebe i svaki djelić sebe , još ljubav, muziku i snove pride poklanjaju svakoj ljepoti koju susretaju..

Znam mnogo će ženskinjama zlo učiniti, kasnije za godinu, dvije tri.Ništa namjerno tako to biva.Jedan blento od njih ima izreku i opravdanje:

-Dvoje se jednom nađe pa se onda ne nađe.

Nema tu neke pameti,ali to je sva filozofija svake prave ljubavi.Osim onih koje nisu prave. One koje nisu prave vremenom će postati,pa će zaboljeti.

Neke će se žene pohasiti  pa će otići. Te nagrabuse.

One druge krhkije nježnije i ljubeznije ostanu dok ih oni ili  ponos ne otjeraju, ali i one ne prođu najbolje.  

Ne otjeraju ih oni, nego se odjednom u sebe povuku k'o da im je neka nešto učinila, uglavnom i jeste. Namjerno ili nenamjerno.

Ali ih povrijede da zaboli do neba. Te još lošije prođu.

Misliš isto su prošle. Nisi u pravu. One  koje su se pohasile  samo su život   primirisale. Nisu nauk do kraja naučile. Ne znaju šta dalje pa ili propadnu i usidjelice postanu ili se za bezveznjakovića injženjera ili pravnika udaju. Čitav život prožive , djecu izrode, a da ne znaju rašta su se rodile.

One koje su otjerali sa sobom tugu i bol ponesu. I ljubav mnogo ljubavi. I snova, mnogo snova, muzike, anterija i velova.

To je toliko bogatstva ,da se ta sehara za života ne može potrošiti. Jedan dan tuga i bol, dva dana peri i trljaj, ribaj rane. Pa opet ljubav i muzika, pa peri i ribaj, ne možeš ni uprljati ni oprati. Sve sjajno i blještavo i nepreglednom ljubavlju posuto.  .

Oni su mislili da sinonim znači sinulo onim.I toga se držali.Za sve pojmove su imali svoje inačice.

Riječi poput prostitutka nisu postojala u njihovom riječniku;naime isuviše su voljeli i poštovali žene.Obično su govorili da su to zalutale ovce ili sirotice koje koru hljeba tijelom prose.

Nećemo griješiti dušu,bilo je i onih koje su manje poštovali,ali su bez izuzetka sve voljeli.

Nasuprot tome riječi – odrednice kao:političar, papak, šupak, krkan, pederčina, homić, hablečina, šlepađija ,papa,fratar m reis , hodža, pop , bitno su odredili njihov odnos prema muškarcima.Te riječi se nisu smjele izgovarati. Jazuk! Ako ih izgovoriš isto ko da si zle sihire na asvalt, među časne ljude zvekno.

Očito je da nisu voljeli muškarce, zbog toga se možda javila pomisao da nemaju ništa zajdeničko sa njima,osim ako moraju sa očevima. Ili sa braćom.Samo su Mojsije i Dobri imali braću.Ostali su bili jedinci u muškom rodu  i svaki je imao sestru.One su bile princeze a oni mahalaši.

Neke su muškarce tolerisali,uglavnom po obiteljskim vezama:ponajviše sebe: Ali voljeli ne, to nisu nikako. Smatrali su da muški svijet nosi svo zlo ovoga svijeta i pederluk . Sasvim logično.

A oni su samo željeli da žive u miru , da ih puste na miru , i da uživaju u blagodatima koje život nudi.

Pošto su im samo muškarci stajali na putu ka tim htjenjima,onda je i sasvim shvatljiv njihov odnos prema karakterizaciji muškog svijeta, koji čini zlo i smutnje.

Taj svijet zla su ignorisali i odbacivali.

Bili su anarhisti.Učinili bi sve da unište svaki nečudoredni muški ego, koji im je stajao na putu;naravno svaki osim svoga.Ali ponekad bi sami sebe potkačili.To im bio glavni cirkus. Da su bili pametni nabavili bi cirkusko platno,dva tri roštilja,koju gajbu piva ,jednu gajbu kurvoazije ,minimum petnaest godina star,natandarili  bi Lenjog na vrata,i cirkus bi mogao početi cirkuzati.

Ali nisu.Inače bi postali očevi onog humora sa nogu.A upravo to ih je odbacilo od cirkusa. Ništa nisu voljeli raditi stoječki.Čak ni sjedečki.Samo su gledali da se prihvate kakvog minderluika ,šilteta , dušeka ili jastuka.Kad se zašiltetiš ili zajastučiš,ne treba ti ništa više. Joj meraka,ljudi dobri. I rahatluku nigdje kraja nema.

Smatrali su da je vika i galama znak slabog odgoja, neuravnoteženosti, neobuzdane naravi i ludila. Zato su svoja šilteta i jastuke uvijek sa sobom nosili.Iako su svi  stanovali u krugu od cirka ba. pedeset metara polumjera , nikad nisu grupno išli u đardine svoje , ka đardinkama svojim.To se nekad zvalo okole kere pa na mala vrata.Oliti diskrecija.

Sada toga nema.Hajvan ti ,drito , natovari žensku na leđa da čitav svijet vidi da frajer  komad ima. Žvalji se i bali k'o vo u preživanju  ili doga u javnom zelenilu na istresanju gazdine kulture.To se uvijek zvalo neodgoj.

Tragali su za nečim.Da  ih je neko pitao šta traže,oni kao  ne bi znali odgovor. Samo bi Lenji i Deba mogli odgovoriti. Jes,kad bi bili levati.Lenji bi samo rekao; A-a-a  pa vi kontajte šta je to. Deba bi se prije hekno nožekanom i bajunetom posrid jetre,prije nego što bi išta lanuo.

A kada budu  zaista  saznali koja im daska fali, i šta traže,  biće kasno za njih.Eno i Mara Daskara čitav život daske tegari i preslaže i još uvijek ne zna koja joj daska fali i šta ispod njih traži. I niko se ne piza kako to Mara gatara sebi nikad ne izugata sudbu.

Ali  sve u svemu biće  jako zadovoljni i ispašće dobro.Osim jednom ili dva-tri puta.Onaj drugi put će se svi đematile natakariti,ali ti sada o tom ne smijem pričati.A ni brige te.

Shvtaju oni,svojim ganglijama,koje ih kao strujno kolo, kanališu samo u jednom pravcu da je život uprkos svemu ,samo jedan i veoma lijep.Samo ga drugi ,muškarci napose,učinkovito kvare, ugrožavaju i uništavaju.

Politika je ono najprljavije,najodvratnije,najnemoralnije što se čovjeku može desiti.Oni su to znali i zbog toga su se nje uvijek klonili.Da je bilo ko od njih bio gutav po leđima,počešali bi ga po leđima i rekli:

-Nalet ih bilo.

Nisu se bavili filozofijom ,jer su bili filozofi ili barem propovjednici. Propovijedali su jednakost međi ljudima i ženama,posebno između njih samih i žena.

Bilo je to sasvim  logično , zato što je u njihovim postupcima bilo malo toga logičnog. Iz nelogike samo se probijala svjetlost ljubavi i onih željenih krikova.

Nikad nisu tražili uzroke bilo čega,a za posljedice ih je jednostavno bolio čošak.A i inače ih je bolio čošak za bilo šta; osim za njihove ljube ili za njih same .

Bili su čoškasti i ludi;ne samo ludi, već i opičeni i otkačeni i blesavi preko svake mjere.I još malo preko te mjere.

Ali nikad ,ama baš nikad nisu bili sjebani ili deprimirani.Osim po jednom u vaskolikom njihovom životu.Ne , to im se nije moglo pripisati.Općenito nisu ni znali šta   to znači.  .A jednostavno nisu ni imali vremena.Odakle ti vrijeme frajeru u ovim takarli stađunima.

Ponekad su bili zamišljeni. To da.

Kada bi ste ih slučajno pitali šta je to dobro u čovjeku,oni bi se samo zacrvenili,oborili pogled i šutjeli.

A onda mnogo godina kasnije,kada im niko neće ni pamtiti  lica,kada   godine prekriju buku i budu se navukle tišinu,  još uvijek će se pričati   o njihovim ludostima i ludovanjima

Blentovije će tada shvatiti  da ih je samo to i nijedno drugo pitanje moglo natjerati u crvenilo i šutnju,jer vremenom su shvatili shvatili : zašto.

Oni su bili,ne ljudi,nego ljudine,sušta dobrota,bez obzira na njihovu bahatost,nestašluke do bezobrazluka ili čak surovosti.

Ta surovost im je govorila da treba pobrisati šljam sa ulica:dilere, narkomane, lopove, ubice, silovatelje, homoseksualce, političare,religijske oligarhe, bogataške krvopije. To kiša ne može učiniti. Kako nisu bili grubijani oni će to radili na svoj način. Slaće ih u muriju uz tvoju pomoć, moja malena, a ponekad i na ortopediju bez tvoje pomoći.

Njih nikad nije intresovalo šta drugi misle o njima.Njima je bila bitna samo njihova religija.Pucao njima prsluk jesu li oni hrišćani, luteranci, protestanti, evanđelisti, metodisti , ortodoksni ili  katolici,ili pak muslimani, muhamedanci, isusovci, mojsijevci, abrahamovci, sufisti i sofisti, antisti ,kapucini, drekaci, derviši.,židovi ,cionisti, budisti, hindusi, selefije, muhađedini, pa čak i Siki, Pigmeji ili Aboriđani. Da su bili crni bilo bi im svejedno da li su Kunta Kinte ili Haile Selasije ili Muhamed Ali ili Prisli ,uz dužno izvinjenju dijelu nabrojanih,pogotovu poslijednjih.

Ipak ,niko nije mogao znati koja je njihova religija , osim da je ista i da je se oni čvrsto drže.Na sva nastojanja dobijali su se  neodređeni odgovori.

Uvijek to bilo: HUh,ili uh-uh ili uh-uh- uh ili malo različito auh.

Najlenji uh.

Najdeblji uh – uh.

Dobri  Malena ili mila moja.

Propovjednik Gr-u-uh.

Herco Joj lelo Jelo jelena.

Oma bi samo palio bateriju ispod ćebeta i pravio se da je duh.  .

Baška Baša uh,uh-uh.Ono tri puta je za sreću.

Voljeli su žene,ljubav,snove,muziku i Boga Jedinog ,Oprosnika, nadajući se oprostu. Bili su veliki grešnici.

Imena su im bila neodređena kao i oni.Takva imena roditelji  nisu davali. Rodtielji su im davali normalna malograđanska  imena.

Njih je mahala odgajala i davala im imena.I bili su sto posto nalik mahalskim imenima.Poneko je načuo njihove nadimke koji su bili sasvim obični: Dedo,Medo,Deba, Gaćo, Baša,Bleki, Frka,Zlata,Lela,Pizdunčica,Hevina,Nevina,Nina,Mina, Daskara,Nana, Baka, Caka, Koka,Gatara ,Koko, Brko, Cakan , Cakana …Neko je imao i drugo ime.Lenjog su zvali i Munja.Naravno zbog obrnute  proporcionalnosti. Debu Fićfirić zbog garda. Dedo Mojsije zbog harmonike

Kad ideš ženi ponesi bič – govorio je Niče nigdje ne nalazeći čovjeka..

Gluposti rekli bi mahalaši i zato nisu volljeli Ničea,Kafku , Sartra , Dantea, Borhesa i  njihov mrak. Nek idu živjeti sa svojim nadljudima,vatrom, miševima i žoharima.

Ženama smo uvijek nosili bukete cvijeća u mislima,ljubav u duši i sebe  na roštilju..

Kad odrastu njihovo shvatanje morala je postati veoma fleksibilno i opravdano.Kada   ih budu pitali zašto se vole švalerisati,jednostavno su odgovarali:

-To se ne može raditi sa svojom  djevojkom ili  vlastitom ženom.

Na tako čist,nevin i argumentovan,odgovor svi će zašutjeti i vidjeće im se u očima da su očarani i nekako osviješćeni tim saznanjem. Kao da će progledati novim očima.

Nije se tako činilo,ali bili su sanjari koji su svoje snove dijelili besplatno – isključivo ženama,koje su hodile njihove đardistane.

Da im Bog dušu ‘prosti za njih je Bosna kovanica anagram  riječi Božiji San.

Lokativ je izvedenica od glagola lokati.

Laksativ izvedenica od glagola laskati,

Nikad ne  drže ruke u zraku jer  to nije dobro.Nisu znali zašto,samo su znali da to nije dobro.Uostalom ,nisu ih ni mogli držati u havi.Uvijek u jednoj ruci piće,čaša li pribor za jelo,a u drugoj zna se šta već ,ako se  ne zna  naučiće se ,moja malena.Nikad nije kasno. A neki nikad ne nauče. Ko im kriv, propuste  sve životne vozove.

I eto ti ljube moja zašto su predodređeni za vječnost ili barem za epopeju.

Oni jašu Mojsije harmonike baca – I Epizoda

Jednom prilikom, kasnih šezdesetih, možda baš onog vudstočkog ljeta, u jednoj bašči nad Sederničkim vidikovcem , sastala se družba znana, mlađahnih akšamlija.

Sastali se po običaju,  jednog petka u akšam , u večeri rane. Sastale se akšamlije, sa Bjelava momci kršni, manje više, poneki i nije. Momci kršni,  još kršnije ljube – ljube. Što je ljepša ljuba ,to čednije ljubi.

Petoro ih bilo. Propovjednik Mojsije, Najdeblji Deba,  Najlenji Gaćo, Herco Fini i  Dobro Dobri. Peterica njih su uvijek zajedno bili, uvijek šalu, dobro, opačinu nisu krili.

Ponekad sa njima i Oma Grk i Baška Baša magli prodavali.

Sastala se družba mala, odabrana, dvije vatre naložili. Vatru manju za Rešetku, onu veću za sjedeljku.Oko vatre sofre posadili, na brzaka ljube mezu , piće, čokanje pristavile.A poneka i šerbe za se. Svi piju i mezete, tek pomalo i potiho poje.

Dvori ih pet ašik ljuba, ili dvore ili ljube, ili na dno skuta liježu. Glavu još ne gube, rešetka se pazit mora, a i vakat nije. Biće , ako Bog da : misle one.

Čekaju Ezan ,onaj milozvučni.

Ne onu glasnu . zaglušujuću riku zverinju, ni onu naci achtung-achtung grmljavinu sa megafona.

Čekaju onaj Ezan ljudski i umilni, tonom umjereni.

Još ih je bilo. Haman na izdisaju.

Pjesmu prekinuše, jacija je. Zrikavci i svitci igru prekinuše.Grad je je zanijemo.

Miris lipa se prosuo čraršijom,mahalom; upija ezan.

To je onaj ezan što vjetrom nošen dodirne biće, koža nashrne, oči zasuze, a u duši neka blagost i milina. Neka se ljubav javlja i nesvjesno tjera pogled ka nebu.

A nebo to, Bosna-Saraj nebo, što ljepotom i beskrajnim zvijezdama, plijeni kao da se spušta i diže, treperi i diše , upijajući odu u slavu Bogu Jedinom.

Čini se da su ezani jacije i sabaha najumilniji; zbog Meleka, valjda.

Kad je ezan stao; tišinu je dao. Tišinu što čudom se čudi,  otkud ta ljepota u čovječijem glasu.

– Ja sam zaprepašćena . – rekla bi pjesma.

– Aajj’ Grad čednosti je to. – naglasio bi Pjevač.

– Aajj’  Zemlje Božje Milosti čedo.- Pomisli bi ko’ fol pjesnika.

Vi ste nam bili u svemu naj, naj, naj.

Ljetnji žamor se polako vraća, svici svijetle, zrikavci zriču, po obodima bregova, ljud ise dovikuju, sivonje riču, zbore i glasaju:

„Ohoooj!“

„Ahoojj!“

Dvadeset četiri godine kasnije sa dna bregova malim sjenama sa ulica prkosa zagledanim u nebo, tu na domaku Anđela; vraćali se odjeci rike i zvižduka:

fiijjuu grrruum Njihhaaa … fijju grruuhhaaa Beee…

„Jooj, jooj i jooj. Jebo'te! Jebo'te! Jebo'te!“

Vatikanu, EU(-o), SAD(-e,) i UN(e,) to je smješno bilo, sapunicu:

– Kako se Bosna krvava ubija.

sa krešendom na epilogu:

– Srebrenički krvavi genocid u režiji Srba i mentora,

posredstvom medija koljača – krojača „novog novog svjetskog poretka“ četrdeset – dva mjeseca snimali.

Za divno čudo, te se večeri niko na muziku tužio nije. Mnogi su do kasno u Baščama i dvorištima riječi blage,sevdah, nježnost, ljubav se tražila i iskazivali.

Sutra je blagoslovljeni čestit praznik.

Kasnije, svježina noći se usijava i mrak pod svijetlošću Mjeseca i zvijezda , nosi svoju milost. Bilo je tu pjesme, harmonike, milovanja, poneki cjelov, dosta pića i bukadar ića. Mnogo šale, šeretluka, plesa, nestašluka, vriske i cike. Negdje pred zoru zanos posustaje.

Lukavosti ima, ko’ fol baildisani , htjedoše se povuć sa ljubama, u sobičke, na mindere, na šilteta kosti, udove da opruže, odlože i slože.

Mojsije to veče neumoran bio, ni fulio mnogo nota nije, tek poneki akord , kad smijeh zbog nestašluka il'opačine neke, moro’ je zubima kriti. Kad se trebalo ići spit, Mojsije se, onako osebujno, lično i personalno, a nama osobno nakašljao, malo glavu u naklon bacio, nadrka desnu obrvu uvis ispod lokni, baci cigar, srknu šljivu, mere bit lozu, ko će znati boje nema.

Od tada nadalje i ubuduće je to bio bio znak da će se Balada dogoditi. Harmonika zatreperi.

Svi smo skoro pa trijezni, naglasak je na ono skoro. Samo Najdeblji spava ko dojenče.On se ubebao.

Mojsije započinje „onu“, nama samo po čuvenju znanu pjesmu o dva brata Morića. Ali nije to bila radijska ili vinilska verzija nekog od „pjevača“. Musa je preradio Baladu   svih dvades'osam verzija uvezao u jednu, povezujući ih, dodavao i poneku svoju riječ.

Pjesma teška ko tuč, mozak da ti stane, duša srce da ti pukne. A nježna i tužna; i pitka ,sam sevdah  samo što ne zaplače. Harmonika ne da plače, jauče, zastane pa vrisne, uglavnom treperi, ponekad klizi. To je bila rapsodija, neki bolero potpuri , koji odiše sevdah žuborom Modre rijeke i elegične tuge sefarda. Bila je to pjesme čija se svježina mogla na Miljacki osjetiti, miris skoro dotaknuti, a vrištuća bol majke pod kožom, u žuči i jetri osjetiti..

Muzika se prelijeva niz sederničke padine ,vukući feršlus do onog crtičnog rasporka između noći i svitanja. Kako je pjesma odmicala noć se stidljivo gubila, a dan je polako osvajao. Mojsijev glas kao da se stidi. Musa nije volio pjevati, samo svirati. Treba se sad upjevat,  pa zapjevat; konta on. Morić nikom nije dao da pjeva ne zato što je bio ljubomoran; već zato što to niko nije mogao ni znao kao on. Volio bi on , da je nekog naučio vlastitu verziju, pa da se kutariše tog belaja.

Svaki akord kida jedan damar,svaki otpjevani stih dva damara; svaki raspon krila harmonike tri damara; otpjevani refren skida četiri damara. Musa je mnoge stvari mjerio tim damarima.Ljubav i muzilu najčešće, jer oni tovre tugu i bol.

Znao je ako nastavi svirat Moriće, neće izać na dobro. Mnogo je to damara. Damar je k'o dijete, ništa ne zna, a voli da se igra,  srce u igru ulaže. Tako se damari neoprezno troše i o'čas istroše. Nema, bolan, čo'ek toliko damara.

Odsvirao bi baladu i pjevao je jednom godišnje,  rijetko dvaput i to ako je bilo harmonike.

Odakle ti harmonika, frajeru ba’,  pored takve raje! Iscrpljujuće je to, a i košta duše, srca; što jes’ – jest. Nikad ta pjesma nije bila poklonjena, nekim, praznicima, rođendanima, slavama … Ovo ba’ mu sve više liči na ono bosna.ba.com.zemljabožijemilosti.ba.som. E vala i bila dobiće ba’ nogu, misli autor.

Kako Mojsije jednom mnogo poslije reče:

-K'o da mi daire zatrepere u duši, razlete se u srcu, popenju u glavu i tres; razbiju se o blentaru: ja moram Moriće otpjevati.

I harmoniku hek niz ledinu u hendek roknuti.Misle Lenji i Deba.  Lenjom teško rečenicu izgovoriti , a Deba ne smije zucnuti; moglo bi njega sto dvadeset basova poklopiti, puno aferima kod Mojsija nakupio.

Samo je Zlati nekad dozvoljavao da uzme daire i treperi njima. Bilo je to u onom predahu kada su braća ponovo uhvaćena, a još Pašo Anđi, i Ibro Jelki (Grbić) nisu posljednji oproštaj poslali. Kada pjevač treba predah za najtežu i najtužniju, brdsku dionicu balade. A, mere bit’ i majka i Morići ponekad za predahom venu, očekujuć’ ne bi li narodni autor il’ Mosije upisali drugačiji kraj. Nije lako svako malo mrijeti.

Mojsije ovdje ispade k'o neki okrutan č'oek. Nikad ne odsvira drugačiji kraj. Jedini popust pjesmi je bilo to malo odgađanje, ponekad. Kaže; gdje si vidio sretnog kraja u baladi i sevdahu. Ko se bunio, rekao bi mu:

-Idi slušat poskočice, pa se tamo veseli!

Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu ljeti pali veliki snjegovi/ Iz serijala Oni jašu…

Neobjavljena epizoda serjala : Oni jašu a Mojsije harmoniuke baca

*

Poklon za rođendan  jednoj djevojčici , jednom prelijepom plavetnom moru.

Kad god pomislimo na neko slavlje ,mi se sjetimo njenih rođendana, čestitih i časnih.

*

Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu ljeti pali veliki snjegovi

*

Onomad , po zdogovoru,negdje malo prije akšama, slučajno , u njegovoj bašći sretosmo Lenjeg u hladu jasmina sa nogama u velikoj kadi , u kojoj nekoliko punih gajbi piva, pletaru brlje i dva bocuna kurvoazijea šlaufom zalijeva ko najljepše đule.

Ne znamo kako i zašto,ali žena mu se zaista zvala Emina , a po porijeklu je lako mogla u miraz donijeti bar jedan džugum.Jedino nikad nije stajala u hladu,više je lepršala po mahali, od kone do kone.

Po običaju klipača pred njim.Dugačka slamčica iz boce viri .

Ništa neobično , mislimo mi.Ko će na ovom zvizdanu dizati bilo šta teže od od ufisaja vazduha.

Za Lenjog je i to jazuk. Preteško.

Progovori , a mi se zagledasmo, nije njegovo da govori od kako je prohodo  i progovorio u sedmoj godini i reko:

– Ja gladan.

Sada ko iz topa odape:

-Znajte da ste dobro prošli!

-Znamo ,kako ne znamo, ha smo se u mahali rodili.

-Ma ne to blečci , nego ,  eto , sve nešto danima dumam i ibretim se,kako je sve sređeno do savršenstva.

-Šta to?

-Skonto sam zašto snijeg ne pada ljeti .

-Mora da si nešto , bezbeli pametno skonto.

-Normalno da je pametno. Šta čojk u hladu jasmina, čija se žena zove Emina, a udala se sa ibrikom u ruci, duška u kadi , oko njega đenetske blagodeti ,mere skontat nego pamet.

– Pa reci!

-Ma ne znam kako ću, stid me .

-Hajd nemoj se prenemagati ko magare na tuti ili junferica kad se treći put udaje. Kada je tebe bilo ičega stid ,osim nešto radit.

-E u tome grmu leži sova.

-Daj ne beri kvake,niko nije pomeno rad i ne baljezgaj nego zbori.

-Koji bi luđak po ovom zvizdanu čistio snijeg?

-I to je po tebi razlog što ljeti ne pada snijeg.

-Ja vala, vela havle vela kuvetile, ja koji bi drugi bio.

-Nisu ti sve na broju.

-Normalno da nisu.Sluđen sam.Eto ,kažu ,tamo gdje su najveći umni  zindani , čojk može vjenčat više hanuma.Nikako nije pravo. Valjada im zvizdan mozak ispio.Ja sve gledam , kako mi se valja kutarisat ove jedne jedine.

-Daj ne budalesaj.Nije Emina baš toliko loša.

-Ne kažem, ali uvijek ima bolja. Eto recimo…

-Koja ti je bolja , crko dabogda crkotino jedan … – odnekud zacvrkuta  Eminin brundajući glas.

-Oklen bona ti? Ja mislio ti još razmjenjuješ recepte sa konama.Nije još vakat akšamu.

-Šta te briga oklen ja.Nego kojom bi to ,majke ti,mene mjenjo.

-Nikojom .Ne bi te bona mjenjo ni za četiri hamamske djevice.

-Jesi mi plaho pametan.Otkad to u hamamu ima djevica.

-Pa zato kažem.Ne bih te ni za jednu ,a kamoli za sve četiri mjenjo.

-A zašto ne bi , šta im fali?

-Ko bi mi bona čistio snijeg iz avlije ,ako se slučajno potrefi da snijeg zapada ljeti, po najvećem zvizdanu. A bome i sa krova.

-Ma ,ti si moje jedno veliko pametno srce.Znala sam ja.Odok na još jednu turu recepata ili heklanja.Ne znam šta je sad na redu u našem mahalskom kružoku.Čuvaj mi se.Nemoj da bi gdje mrdno ili nešto teško podigo.

-A ako zapada snijeg?

-Ne brini se eto mene , ponijela sam metlu , očas ću doljećet.

I ode Emina, možda odleti,šta ga mi znamo, mahaluše mogu sve ; ne reče nam ni mu, ni hu, ko da smo njenog Lenjeg lanjski snijeg.

Kada zvekir zazveči, što je biljeg da je Emina zaždila, Lenji, osvrčući se na sve strane iz potiha , bojažljivo progovori:

-A ja bi jope’ volio da ponekad velikii snjegovi zapadaju kad je najveći zvizdan.

-Zašto konju jedan konjski? – ne mogaše da oćuti Mojsije.

-Znaš ga kakav je ,šta se ljutiš.- ubacuje se Deba.

-Hajd reci mi ti, ondak ,kad si tako mozgali.

-Pa reko nam je,zar nije.Vidiš ako padne snijeg po najvećem zindanu ti i ja smo pravo naj…grabusili.

-Hajd ti ,nije me briga , a zašto ja?

-Zato što bi ti moro skidat snijeg sa krova i iz avlije.

-A ti ne bi?

-Normalno da ne bih.

-A zašto ne bi?

-Platio bih hamala .

-Ta ti valja.A zašto i ja ne bih mogao platiti hamala.

-Jednostavno ne bi.

-Kod tebe sve nešto jednostavno i normalno.

– I jeste.A i ti znaš da od tvog hamala nema ništa.

-Ma znam , samo srcu odušku dajem.

-A zašto ne bi mogo platiti hamala.Ako nemaš penezi možemo ti mi posuditi.-pravi se nevješt Dobri.

-Ma nije to , imam cekina.

-Ma nemojte čojka na muke pristavljati, đe će se čojk na krov sa ramunjik penjati.Može se otkliznuti i vrat slomiti.Zalud osta harmonika pusta.Nije lud.-Lenji je zabrinut za svog horovođu.

-Šuti konju konjski i ko je reko da ću se ja penjati sa harmonikom  i čistiti snijeg.

-Zlata .-Sva trojica horski.

-Jes vala , tu ste pravo potrefili.Van taka je u svemu , ali cicija je što se penezi tiče.Što će hamala plaćati kad ima mene?

Lenji će:

-Ko da je čifutkinja!

Deba će:

-Ma nije ,subotarka je.

Dobri ih ispravlja:

-Nemojte tako ,Jevrejka je iz dobre kuće i u pravu je. Mojsiju ništa ne bi bilo da se popnena krov.Ne mora harmoniku prtiti sa sobom.A ako se strmekne , ko mu kriv što je mor0 slušat ženu.

Deba će:

-E ta ti valja , ako hekne sa krova,neće biti velike štete, barem će harmonika ostat čitava.

Lenji se zamislio:

-Zlata bi je garant prodala.

-Da plati Mojsijevu dženazu?

-Nije luda.Što će plaćat pogreb .mere ga u kakav jendek heknuti, a ima i veza u La benevolencija.

-Ja, imaš pravo, ima i u Dobrotvoru i Merhametu.

-Ma bistra je Zlata.Od svih bi uzela ukopninu , možda i od komunista.

-Ma šta to baljezgate mazgovi jedni.Vi to ko biva mene riješiste i nađoste pare za moje preseljenje na ahiret.Neće biti velike štete , jel’?E , ta vam baš po jaranski valja.

-Ma nismo mi krivi, ne griješi nam dušu,nego je sve zakuhala tvoja Zlata.

-Zašto bi me se ona kutarisala ?

-A šta misliš ko će te sahraniti kad otegneš papke?

-Odakle vam ta ideja da ću riknuti?

-Možda neš riknuti,možda neš crknuti, a ako budeš čistio snijeg, koji ljeti zapada po najvećem zzvizdanu, garant si obro bostan.

-Kako znaš?

-Reko ti Lenji , a i ne znaš bez harmonike ravnotežu držat.

-Pa onda se neću penjat bez harmonike.

-Aha.

-Zašto aha.

-Taj film nećeš gledati ovaj put.

-Nego koji.

-Ni jedan.Ja čuo kad neko jal rikne,jal crkne nema više filmova.

-A ako krepa?

-E baš si pametan.Što bi krepaština imala privilegiju.

-Ma krepaština mi nekako tugaljiva.Ja bih svakom krepanom, odredio da ima pravo ponijeti barem  jedan portabl tv.

-Ko da tebe neko pita za take stvari?

-Ma znam da se ja ne pitam i al ‘ zato bih ,uinad , svakome uvalio po jedan portabl tv,Ne mora ga nositi,samo neka ga kupi.

-Od kada si postao tako merhametli?

-Ma nisam merhametli ,nego mi Frka uvalila par tisuća portabl tv da ih tušnem.

Mojsije zavapi:

-Dajte ljudi prestanite više ,još će nas snijeg u sred ljeta odvesti u Saharu.

-Eto vidiš Dobri da je sve istina što Lenji skonta, to  Mojsije otprije zna!

-Šta ja to znam konji konjski?

– Lenji skonto, ha veliki snjegovi kod nas ljeti ,za najvećeg zvizdana zapadaju, idemo u Saharu sladoled prodavati.

-Ko to mi?

-Ti ,Lenji i ja?

-A Dobri, zašto on ne ide?

-Ne znam, Lenji kaže kvario bi nam prosjek IQ.

-A šta ti je to?

-Oklen ja znam, možda je i to Lenji u čarobnoj nepameti smislio?

-Ne moraš objašnjavati.Mora da je nešto popametno, ko i uvijek.

-Jašta da je pametno.Da nije pametno morali bi Dobrog povesti sa sobom.

-A zašto ga ne bi poveli, jaran nam je.

-Baš zato što nam je jaran nećemo ga voditi.

-To nekako nije logično.

-Kako nije logično?Ako njega povedemo nećemo ništa zaraditi od prodaje sladoleda.

-Kako znate?

-Duga priča,mere drugi put.

-More, ko ga šljivi ,ko mu je kriv kad može da nam zakoči prodaju sladoleda u Sahari. A znate li gdje bi prodavali sladoled?

-Dabome da znamo!

-Pa gdje?

-Pa rekoh ti u Sahari.

-Ma ne to konju ,nego na kom mjestu konkretno, na kojoj lokaciji konju mahniti.

-A to , što ne kažeš?Pa lokalitetu Sahare ,zar ti nisam reko.

-Blento jedan .Evo kod nas, primjerice onaj šiptar Izeti je prodavo košpice na čošku Bjelava,Čakalušei Đižikovca;možda raskršće niže.A njegov predjed Jahići na Adi ciganliji . Na takvu sam lokaciju mislio.

-Joj budale žene, oklen u Sahari Džižikovac ,Bjelave ili Čakaluša , a napose Ada ciganlija..

-A prodavač košpica, jema li on?

-Nema. Šta će jedan šiptar raditi u Sahari?

-Pa, prodavati košpice valjda , ili se praviti filjozof, a ća ga ja znam?

-Niko nije lud prodavati košpice i pamet u Sahari.

-A zašto?

-Izgubio bi se ili bi ga strefila sunčanica,ili bi ošo u zindan.

-Znači rikno bi.

-Ne znam , možda bi i krepo ako ga na vrijeme ne nađe Bernandinac,ili bi crko ako ne bi naletio na našu lokaciju sa sladoledima.

-Zar Bernandinci nisu specijalizovani za planine i snijeg.

-Ako Lenji može prodavati snijeg u Sahari , zašto ja ne bi poveo Bernandica sa sobom.

-Zašto bi ga ti poveo sa sobom?

-Zbog burenceta.

-A zašto zbog burenceta?

-U njemu bih prokrijumčario kurvoazije.

-Nisi normalan.Zašto ne bi kurvoazije stavio sa sladoledom i poštedio pašče znojave.

-Vidi ,ta ti je pametna.Nisma se toga sjetio.A opet žao mi paščeta.Šta će on bez burenceta?

-Kupi mu čuturu.

-Misliš neće primjetiti razliku.

-Šta te briga, nemoj mu mjeriti IQ.

-Misliš ako mu ne mjerim ,  neće nam pokvariti pametli prosjek?

-Tako nekako, a možda bi se i Dobri ljutio.

-A zašto bi se on ljutio.

-Ne znam, ja to tek tako reda radi kažem.Ko da je mene briga hoće li se on ili bilo ko drugi ljutiti.

Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu zapadali veliki snjegovi, usred ljeta po najvećim zvizdanima..

***

Ne , tu nije kraj al’ ko će slušati mahnitove kako pametuju.

Al’ se nekad lijepo živjelo.

Rahatluk , radost , a bome i mnogo takar ljubavi i rahat od pameti ponajviše .

*

A onda , godinama poslije probudi se zverinja pogan, sve sama fašistička i nacistička bagra i fukara i raskomadaše nam prelijepu majku našu , Jugoslaviju.

Sretan ti rođendan Mila domovino.

Oni jašu Mojsije harmonike baca / IV Epizoda / Treći dio

Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

**

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca, do kučice male i  trošne.

Na vratima plavim i ispranim Frka u rubin  anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da  je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.

Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku zamjenio. Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo, odar boli i tuge.

Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj , plavičastim safirima  optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu,  žeđ za životom, neugaslu sa sobom, na nebo nosi.

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.

Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To  dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.

Kraljica vrišteće boli , čini se sni.

O Frko, Frkice otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.

Čuti dijete, ne progovara.  Neumorna od čekanja mene neuviđavnog, umorila se,  pa spije

Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:

-Ti si nam bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže :

Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.

Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da  se zbude.  Glupava mladost ili dušmani neki, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.

Kaže, ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.

Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga  doli nas troje.

Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio; skoro. Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ,  đozluke na nos tandarim i čitam joj:

Predah pravim, cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. ;mnijem , dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat , da je truje. I piće bacila. Samo joj kafa ostala. Okretala je, iz navike u nju gledala. A mene nema pa nema. Znala je da tako mora biti. Ne treba joj fildžan za to.

Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.

Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji  nešto sprema, a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada  su anterije bile sve .

Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. Anterije su mogle biti svečane,  kućne i djevojačke. Ova svečane treba  raskošnoću i bogatstvom da zadive posmatrača.

Kućne  i djevojačke su bile namjenjene oku pojedinačnih posmatrača. Nikad u isto vrijeme te haljine nisu mogle nagledavati dva para muških očiju. Nikako , jer bi to bio otvoreni grijeh i ulaznica za pržun.

Kućna anterija, eh. Ta je u samom raju skrojena. Žene su najviše voljele anterije boje rubina ili plavog safira, zavisno od blagosti i bjelokosnosti lica i tijela. Djevojke su voljele antertije brilijantne bjeline i svjetlucavosti.

Anterije su bile bogato i raskošno izvezene đuvezlijom, srebrenom i zlatnom svilom. Druge boje su se uglavnom izbjegavale, ali ukoliko je nekom detalju radi kontrasta i raskođi bila potrebna svila neke druge boje, ona se vezla.

Zamislite sada boju rubina, safira ili brilijanta, zatim ružičastu, srebrenu, zlatnu, modru i zelenu svilu i vješte ruke vezilja,bile one žene ili djevojke. Koji je to spoj ljepote, mladosti, ljubavi i strasti i vještine.

Anterije su se uvijek vezle u društvu ; da bi se mogla razmijeniti iskustva i novi vezovi i novi uzorci svila za vezenje. U društvu se ljepše veze,veseli i raduje.

Nekad se vezlo šutke, nekad se šalilo i tračalo. Nekad bi se sve zabibalo i  prolomio bi se ženski glas: čist, kristalno jasan, veseo, vrckav, čeznutljiv i nježan. Nekad blag i umilan, nekad opor i ogorčnen, nježan i tužan. Ponekad čulan i strastan, najčešće veseo i razuzdan. Ali uvijek, baš uvijek, pri svakom vezenju se morala više puta , od srca, otpjevati ona:

„Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga joj,mamo mamice…“

Rjeđe ona

„Moj dilbere,kud se šećeš, haj, štio i mene ne povedeš…“

 

Kako i  bi?!

Često pominjemo anterije i nevinost. Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno neki znaju.

Mnogu samo kažu ; anterije su starinske svečane halje i njih su izrađivali terzije.

Mere biti.

Da su starinske nisu. One su neuništive i za sva vremena i prilike krojene.

Kad se  dvije ljepotice : žena i anterija sastanu; ništa ljepše i svežije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti. I nikad neće zastarjeti.

Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o grlicama, đardinu i cvijeću i tako to. Hoćemo, ali kasnije. Polako, po redu.

Ma jok boni. Ne ide to tako.

Priča ide prvo o anterijama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici,  kad joj se još nije anterija izvezla ni natandarila. Pa onda , kad se obuče,  mora se malo pronosati,pa mazno prošetati.

Ovdje ćemo stati,vi nas radoznalci zamalo na tanak led navukli. Hoćete sve nešto preko reda, bezbeli. Mora sve potaman.

Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokone žene i lijena ženska čeljada. Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše ni ljepote. Ponekad bi im se posrećilo,  pa bi nešto nalik našim anterijama napravili. Urijetko.

Krcate im anterije zlatne svile, i krute ko da su od pravog zlata pravljene. Đez’ ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu svilu takariš i štancaš? Ima zlaćani sjaj da uguši pravu ljepotu.

Malo skrenuli, ali ćemo se brzo vrnut na pravu riječ.

Mi gledali i pregledali, čak i baterije poneka blentovija  upotrebljavala, i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli. Ako ne znamo protumačiti i skontati, znamo opisati. Bar tako mislimo.

To što smo vidjeli ćemo vam ispričati. Tako je najlakše i tu zabune nema.

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / IV Epizoda / II dio

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.

To je ono,naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona;z nam to  ja. Mislim vrijeme je da pođem.

Kaže sjedni, još jednu zapali.  ‘Ajd’,poslušam je. Sada će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.


 

Muzika teče, mozak ubija. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.

Pogledam je.

Meni suze niz lice. Ono skoro.  Jedna izdajnička suza ,  u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put  u životu,  jer  Ona ulazi u  bijeloj anteriji, nov novcatoj. Mislim da  u onoj suzi , Frka  može vidjeti  svu  tugu  naših dana.

Vrijeme kao da se vratilo ,  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja

 

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija. Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj  nježne ruke, ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte , kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.

Slutim, ništa  ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje ćilibara , ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore.  Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Budući muž  , nije njen  dragi , već očevog prijatelja sa sela sin. Dragi će tu noć usniti i ona će se iskrasti i uplakana pobjeći.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne,  njena zla sreća je sa osmjehom čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri,  neko joj ništavilo utrobu kida,  priziva slijedeću nesreću.

Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i ubrati.

Možda?

A možda i ne?

Neće duša Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.

Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.

A ovo , dijete malo,  bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Princ bi,  u svojoj dobroti , opet odlutao.

Njoj suze ko biserna rosa  na licu, meni suze u očima, valjda se tro pahulje tope.

Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se, valja izaći pred svijet. Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem, poljubim  u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:

Čuvaj se  dobroto moja,  milosti puna. Volim te.

Ona se raznježi, suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju , i kakav nas grlice  glas bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika  titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenova svjetlosti razbacuju…

Zavjese u susjedstvu  se tresu.

Ljepota moja,  me zagrlila čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu anterije  nije vidjela četrdeset   ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta, mogli smo dobri glumci biti.

Ja se šalim; nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna,  nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:

 

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje.

 

Ona se odvaja,  teško , sli se ipak odvaja. Suze joj u očima.

Nije dobro ,mislim ja!  Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći od sveg sad…

Uvijek ti Indexi, gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.  Neka ih, muzika ljubavi je to, takve više nema,niti će biti.

Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:

-Kako ti kažeš,mili.

Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.

Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima : ne .Ona ulazi u kućicu malu, trošnu i pritvori vrata.

Na kapidžiku zapalih cigar usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

-Hvala ti velika čestita i mila ženo, mala  Velika Frko , najdivniji prijatelju i dobrota naša. Hvala ti za sve što si nam darovala. Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te, svi od reda. Svako od nas na svoj način, iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem. Javi se. Jal pospana  jal umorna , taji joj glas.  Može kaže,  sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne sve natenane, po tabijatu.

Žilet, voda, sapun, miris, teget plišano odijelo, leptir mašna i svjetlo plavi pojas od kadife, glanc cipele, kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / Epizoda IV

 

Anterije  i nevinost

 

 

Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.

Šta ću,ne izlazi mi se, pripeklo, ali Frka mnogo toga zaslužila.

Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Drugi put je prevarili.

To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je.Mladost , ludost.

Mi smo  svoje tajne imali. Znalo je još četvoro i niko više. Trač se nije širio.

Sjeli mi u Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz, svijet gleda.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte  u se usred kafane.

Šutim,ništa ne pitam.

Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se,  hoću kurvoazije. Može kažem, konobarici; ma ista ona Esma Drnda iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca; na živo; donekle i uspjela:

-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa dvije kafe sa strane. Žao mi što rozaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se . Čo'ek  zaboravio što se nekad lokalo i šta se jednom nije havljalo.

Ima još jednog sina i kćer, pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi. Muža ne pominje, već mi rekla, neki put prije , od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika baksuze birati. Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ život jal otac.

Kaže,čita redovno sve što pišem. Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari. U politiku se nikad nije razumjela, sada još manje, ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi , pa insan k'o fol bolje čuje. Meni svejedno metno ga ja ili ne metno; ništa ne čujem, gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi.

Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih dok te dvije tri ne potkače. I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha, kao top.

E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti. Kako će bolan. Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz ušiju, sve Frku razabiram. Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda, ko ovi današnji svijet.

Ima jedna molba,kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti.

Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Znam da laže, ali šutim. Nikad se nija naučila lagati.

Nema laptop, a i šta će joj. Glupo joj ga tegariti , samo da svijet vidi da ga ima. Provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da koju epizodu o jahačima, harmonikama i njoj preko reda nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala. Kaže nema takvog mahalskog  pisanja nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali.

Ne pita za nikoga.

Ja ne pričam o tim nikoga.

Od kako joj poginuo sin muško je dotaklo nije.

Puno je to godina nedoticanja;previše. Ali znam,ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, kaže ne pričaj, nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim ,već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

-Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno, one divne prošlosti ; one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali jednostavno nam se nije dalo.

I ti me po  vakat prije  iznevjeri. Drugoj dade ono što je meni pripadalo. Ne žalim se; samo kažem kako je bilo.

Taj voz je propustila dok je žalovala sina. Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je manijak horde zla. Povelo i tri druga. Jedan dječak domac bio. Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca,ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.

Ni cvrknuti nisu mogli pustit.Grruuhh i nema ih.

Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece majko mila,četvoro malenih anđelčiča sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni.  Samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu.

Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili, Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gori od njenog muža postao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još  5.000 djece što ubijeno,što nestalo:tek da se zna.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno, ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda, u kućici maloj, trošnoj, na našim Bjelavama, živi. Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.

Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .

Ja po običaju sređen i uglađen, iako već đuturumim; sav u bijelom. Ono,  sa kosom da se složi. Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć mavike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.

Jako je  vruće, ništa dova ne pomože od sihirastih insana.

Ona me pozva sebi na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo. Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti.

To je ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to  ja. Mislim vrijeme je da pođem. Kaže sjedni, još jednu zapali.  Ajd’,poslušam je. Sada će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.