Ona spava





Ona spava.

Smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da  joj se vrati. Blista onom nedostižnom  svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više im nije mjesto na ovozemaljskoj prolaznoj čekaonici.

Ona spava.

Nisu se vidjeli godinama.On Konj, kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg,kao da se nikad rastajali nisu. Položi joj mirisne ljubičice na uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Moli se, iako skoro ne otvara usta :

– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm…

A onda se sjeti da ga ona neće razumjeti i izusti molitvu na njihovom jeziku:

-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…

Kada je završio,čuje se riječ :

-Amin !

Ali to  ne izgovara on  , već djeva milošću drevne ljetne ljubavi bremenita , koja se u tom momentu na tren  budi i ponovo usni. On je strpljivo klečao , za ruku je držao i nastavio se tiho moliti.Molio, klečao i čekao.

Ona se budi.

-Dobro mi došao ljubljeni  moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali zemljom , a zaljubljeni bila djeca koja žele samo da se vole , igraju i ljube. Pričaj  mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo

I on joj je pričao. Gledao je radosnim ,nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .

I pričao … 

Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i držao za ruke . Ponekad bi je poljubio , u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.

Ljubavlju oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne divne prošlosti , jednog sna , jedne bajke  koja još živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati  i biće zapisana u vječnosti.

-Bila jedna kučica u cvijeću .

U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav vječna .Godinama. Imali su svoj Ocean tišine i sna.

Kučica svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana  , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja  , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom  i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica  i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.

Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro.Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno svjetlosno biće , da ih ništa ne rastavi.

 I bi kao što stari kažu :

“Svjetlost i tama su par.”

Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci.Zapada velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše ih.Godinama je  vladao nerazum i mrak. Nakon godina smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom  iskupili.

I evo njega , na koljenima kleči  i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.

Prelijepa , prozračna nevjesta, sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ljubi ga i izusti:

-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , svim srcem te uzimam za muža.

I zatvori oči .

Svešteno lice izgovori : – Amin , ostalo znate.- i u žurbi ode .

Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje i nježnosti bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje plavetnog oceana. Zovnu ga rukom. Čeka ga .

On leže kraj nje . Normalno, sa lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća.

Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji je.

Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.

Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

On je i dalje  drži za ruke.

Ona spava.

On zna da je još tu i čuje ga .  I priča joj:

-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Hana Krasotica sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od djevuške te. Voljela je proljetno nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i oni nju. I njega  sretnika . Očaran ljepotom njenom  , sa njom je  snivao najljepše snove i evo  nudi  joj svijet na dlanu.

Tugo moja , ona ne odgovara.

Ona spava.

Međutim ,jedna prelijepa grlica ,kao malo ptiće nježno i polako izmili iz grudi njene vjenčanice. Veselo se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama ,nestašno ih kljunom dodiruje, poljubac spušta i kroz otvoren prozor ka nebu prhnu.

U njihovom sjećanju biće zapisano da su se uzeli sedamanestog maja godine te.

Ona sada spava.

A on Konj je u jednom danu postao muž i udovac, sanjajući snove svog usnulog proljeća u oblacima.

U suzi koja neće iz oka da kane.

Zašto bi?

Život je nedokučiv i prelijep.

Hvala i Slava Gospodu.

Ona samo spava.